Irfan Horozovi

IMOTSKI KADIJA

POHVALA PREPOZNAVANJU Nijedna od rijei u kojoj se ovjek vidi, kojoj zavidi ili joj daruje svoje povjerenje nije toliko udna i zamamna kao to je to rije prepoznavanje. Dostii nju jednako je kao i dostii vrhunac sebe, spoznaju svega u sebi i svega oko sebe. ak i kad se ini da je poraz, prepoznavanje je napuilo svom vrlinom pobjede duh onog koji je poraen. Njegova krv je stiana, urnebesni, umni damari ne remete mu vie sluh. On je, napokon, onaj koji uje i vidi, napokon onaj koji je iskljuen iz sudionitva i ko je samo svjedok. Prepoznavanje je svjedoanstvo o pogrekama i o neumitnosti tih pogreaka. Prepoznavanje je dovoljnost. Prepoznavanje, kao dosegnuti vis pustolovine, okree se od svih bivih i buduih ishitrenih pustolovina, jer njen je in u sasvim drugom prostoru. Koji se prepozna u prepoznavanju zna koliko moe i toliko e i uiniti. On zna da njegovi savjeti ne koriste nikome, nego samo sebi samom, onome u kome su ve prevazieni. Zato je prepoznavanje mogue prepoznati tek u njegovim malim dijelovima i to onda kad ih dotakne prepoznavanje onog koji je promiljanjem u prepoznavanju. Tek u prepoznavanju otvara se vid.

Nazim Garib Bosnawi, sin Hasanov i Zuhrin, uenik Gaibija: KNJIGA PUTA I KNJIGA O PUTU

Putokaz kojega nisi svjestan Slutnja uda u zraku, demre, a u mojoj dui nikakve promjene. Tek greben Kamenog bika i njegovo oko kameno gledaju me dok piem, sluaju me to mislim. A slova izdajnika, slast i tjeskoba, ponavljaju istu onu priu, kakva se zbila i, pomjerim li ih, ustranu, ukrivo, ne bi li mi lake bilo, pria mi okree svoje lice, jo tee, morno od samrtnikog straha. Oko usnula Kamenog bika gleda me iz vremena. Onome koji pria tuu priu jasno je sve i svejedno, ali onaj koji je i sam u prii, ma koliko skriven bio, drukije gleda na to sve: bori se i koprca kao da e pria o dogaanju promijeniti neto u njemu, bar onoliko da bi se moglo dahnuti. A ova pria mi je potrebna, prijatelju moj i brate, potrebna da bih prepoznao svoje lice u godinama koje su slijedile i opravdao moda neke postupke svoje. Potrebna mi je pria, kaem, a zapravo mislim na putovanje. Neki dan upita me uenik s tako ozbiljnim licem da sam skoro prasnuo u smijeh ta j a mislim o putovanju. Stajali smo ispod hrasta na brdu i gledali u Dunav. Putovanje je nalik itanju starih pisama odgovorih bez razmiljanja. Njegovo ozbiljno lice postade jo ozbiljnije. Kao da mi je, kroz zapretani pla, govorilo: razumijem, ali u se ipak potruditi da to shvatim kasnije. A ja sam se duboko zamislio nad svojim odgovorom. I zapisujem ga ovdje, uvjeren kako je dolo vrijeme da proitam i preberem stazu kojom sam nekad po hartiji putovao. Nijedan emer nije nikao bez ljubavi, kao to se nijedna ljubav nije iupala iz sveopeg emera, osim onih trenutaka bisernih o kojima svi govore i zbog njih ludosti ine, a pjesnici neki grjeni, nesvjesni svog oholog svetogra do boanskog spoznanja ih uznose. Tako dua govori, a ja je ne prijeim. 3

Skupio sam se nad svojim jadom i ispisujem ga, kao da e tako nestati, a on se samo uveava kroz slova i podsmjehuje mi se iz pogreno napisanih znakova, iz razlivene tinte, a najvie kad mozak naredi ruci da ispie jednu rije, a ona, izdajnica, napie sasvim drugu, onu koje se najvie bojim. Puklo je demre u zrak, veli moj konjuar zadovoljno. Teko je dui da se rairi, premda je krilata; teko je to dui opsjednutoj kao to je moja. Nikad sama, a jedino sama moe poletjeti. A kako da se osjeti sama, kad svi ljudi koje je srela i upoznala idu za njom, sindire joj svoje donose i teko joj je ak i da hoda, a kamoli da uzleti. Svi su ljudi koji su je vidjeli i dotakli, ostali nekako zalijepljeni za nju, kao slijepi mi u kosi (to nisam vidio svojim oima, ali pripovijedaju da je tako i djeca se boje ui u nepoznate peine najvie zbog neobjanjivih, a oprianih imia, makar da ih tamo oekuje ne znam kakvo blago. Ali svi su valjda uvari blaga takvi. Njihova snaga najvie je u prii o njima. Zato se i misli da su neke prie izmislile vile ili vjetice). A duu slijede i jo joj veu tegobu ine i ljudi koje nikad nije upoznala, ali su s njom ipak u vezi, kako to ve biva i kako se zna, a kako ti to daleko bolje od mene zna, potovani moj prijatelju i brate. Zapriao sam se, kao svi neuki, a mutavi od zapretana govora. Zapriao sam se ovoj hartiji za koju jo ne znam hou li je poslati ili neu, ali je skrivam kao dragocjenost ispod jeleka i sve mi neto drago, dok priam s ljudima o obinim stvarima, osjeati da moj pravi odgovor poiva na lijevoj strani grudi i da ga mogu preutjeti u tom nevanom asu. Jer ljudi esto pitaju, a ne ele da uju odgovor, poto misle da ga znaju i misle da su svi odgovori isti. Svijet je ureen kako je ureen i tu se vie nema ta razmiljati. Ponekad je ak opasno dati takvim ljudima svoj odgovor, jer oni ga mogu, u trenutku iznenadne opinjenosti i iskoraka iz svog ureenog ivota, uti, pa ak i razumjeti, a onda e odmah i zamrziti onog koji je taj odgovor dao. Zato je esto najbolje sauvati svoj odgovor pod jelekom, bio on napisan ili ne. Sam izgled ovjeka je najbolji i najrjeitiji odgovor.

Oni koji razmiljaju maem, nikad u umnom ovjeku nee vidjeti nita osim kukavice, a ako i osjete neto drugo, njegovu istinsku snagu, nastojat e po svaku cijenu da ga izazovu na svoje bojno polje, gdje e maem pokuati da posijeku njegovu misao. A ja, eto, zapisujem sve to i moja rana na lijevoj strani prsa, pod jelekom, biva sve vea i vea. Piem tebi, a kome bi drugom, piem da se zavaram, jer ovo je knjiga zbog mene, samoobjanjavajua, knjiga upuena onom koji je pie, knjiga unutranji razgovor. Traje taj razgovor godine i godine i ve je nemogue drati ga vie u sebi. Vrijeme je da se ta unutranja rana isisa i da je kalem poput pijavice posre i pretoi u tintu, makar crnu kao to je i krv u rani crna. Postaje mi jasno, prijatelju, dok ovo ispisujem, zato su mi oduvijek govorili da sam mehke due, jer astan ovjek, mukarac i junak nikad ne bi ovako pisao. astan junak po naim obiajima reklo bi se da due i nema. On je sav od maa i od zakona. Doputeno mu je da bude nepravedan i bahat, ali ne i popustljiv i samilostan. A ja kaem: merhamet je maa samo u tome da ostane u koricama. Oi su to moje vidjele hiljadu puta. A vidjele su i to da se radi samo o nejasnosti zakona, a ne o pravoj samilosti. Tako sam pisao nekad dok sam jo vjerovao da znam kome piem pisma, kome aljem putujue knjige. Vidim u nepotkupljivoj jasnosti svoje lice, vidim svoju misao o tjeskobi i ljubavi, o dui i o imiima, o pjesnicima i o sudbini. Ne ini mi se, zaudo, da je ita od izreenoga naivno. Iako se ne bih mogao sloiti s veinom stvari koje sam zapisao. Sjeam se, vjerujem da se sjeam, ko sam i to sam bio dok sam o tim zapisima razmiljao. Teko da je taj Ja bio ita manje razuman ili vie prostoduan i naivan od ovoga Ja danas. Isti ovjek na poetku i na kraju puta vidi poneto razliite slike. Ali put je jedan. Put je krug. Svijet je ovaj privid u lanoj svjetlosti. Puklo demre, vrijeme je za putovanje. Niko o tom putovanju nita nije znao, osim mene i ove promjene u zraku koja me na prvi pogled ni dotakla nije, ali mi se obno, kroz san, uvukla u duu.

Vidio sam sebe u snu na konju, vidio sam putove kojima u prohoditi, prohodio sam njima i slutio da u pronai neto, iako se nikako nisam mogao dosjetiti ta. Raspukao se u zraku putokaz sa svojim mnotvom ruku od kojih je svaka mamila da okrenem na njenu stranu, ali ja sam znao, osjeao sam da moram projahati ravno kroza nj, ravno kroz taj putokaz i da e u tom trenutku sve te ruke ieznuti, ostat e samo jedna, jedna mala bijela ruka iz prolosti sa ka sebi pozivajuim savinutim kaiprstom. Svijet se zatvara u sebe. Ko zna gdje emo mi biti kad se zatvori. Kad promijeni svoj oblik. Na svijet, kao ni bilo koji drugi svijet, ne razmilja o nama. Zaokupljen je sam sobom. On je zapravo samo jedna samoprepoznavajua misao o sebi. Moda bi, putokazom udnje, trebalo krenuti ka onom mjestu to je u toj nejasnoj misli odabrano za nas. Tako je bilo obno, u snu.

Sutradan, pred zoru, izjahasmo, moj stari Ibrahim i ja, i kroz snene budimske sokake utrkivasmo se sa suncem. Kad je grad ostao iza nas, okrenuh se i ugledah u istom trenutku odbljesak sa hiljada pendera koji odmah ieznu. Bilo mi je kao da sam u tom trenutku na posve drugom mjestu, na posve drugom kraju svijeta. Dogaalo se neto velianstveno i strano u istom trenu. Sinuo je, poput dnevne svjetiljke, zlatni odbljesak na kupolama daleke Plave damije, nestao i opet se javio kao da se uspinje uz svojih est munara. Stambol je gorio u suncu. Potom sam vidio davni odljesak s bakrene munare damije iz djetinjstva. I na kraju jedan sasma mali pender ije je svjetlo produeno sijalo u mojoj svijesti kao uareni srh. Ka tom penderu sam moda krenuo. Nije vam dobro zabrinuo se Ibrahim. Ne... ne... odgovorih. Sve je u redu. I nasmijeih se.

Odvojen od zbilje koraa

I nehotice zapisah rijei svoga uitelja olaka. Kakav je to samo ovjek bio. Ne znam jesi li ga ikad upoznao? Zerdeliju pojede i baci koticu, a na tom mjestu tri zerdelije izniknu. Njegove su rijei koje ispisah, ako jesu njegove, jer on nas je uio da rijei pripadaju onima koji ih shvate. ovjek je da ui i da se uspinje, a ne da otkrije svijet samo za sebe. Za to mu je dovoljno i to to se rodio i treba mu jo samo moan din te da obojica za ejtanovim papcima koraaju. A olak nam je govorio da u rijeima i brojevima, kao i u gradu koji ne poznajemo, moemo nai svoju vlastitu kuu, jer vlastitu kuu tek nasluujemo i, iako je ona uvijek pomalo nalik na onu u kojoj smo se rodili ili odrasli, vlastita naa je sav svijet na iza vrata, koja oekuju od nas da ih otvorimo, a to moemo samo pomou rijei i brojeva. Oprosti to ovo piem tebi, koji si prijatelj i drugi moj uitelj (ako doputa da te moje skromno znanje tako nazove), ali piem da bi ti moda olak postao malo blii i da prepozna izvor odakle je njegova e pila. Nisam ti ranije govorio o njemu. Htio sam da tebe sluam i sam uporeujem. Oprosti mi zbog tog i razumi me. Nije to bila sumnja, nego radoznalost. A radoznalost je, tako nam je olak govorio, ako nije lakomislena, nego umna, hiljadu puta dragocjenija od suhe, bezumne vjere. Po ovome e ve shvatiti da olak nije bio bogzna kakav vjernik u svakidanjem smislu te rijei. ak su ga zbog toga i nekoliko puta sasluavali. Po prijavama, naravno. Dostavljali su svoje dojave neki uenici i oni koji su se pretvarali da su uenici. udno da je on to zapravo uvijek znao. Unaprijed. Ali nikad nita nije uinio da to sprijei. Znao je ak i ko ga je prijavio, ali se prema tome odnosio kao prema neem nevanom. Izgubio je tako svoju kolu, ali je nastavio u vonjacima i vrtovima na rubu grada. Nekoliko uenika je uvijek imao. Ja sam bio jedan od njih i diim se time, iako sam zavrio i dobro poznatu, priznatu kolu, u Stambolu, kako spada i kako treba (po uobiajenoj izreci) i obavljam ovaj posao koji i ti obavlja s jednakom priljenou i trudom, ali i sve manjim uvjerenjem da se moe neto pravde na ovom svijetu razdijeliti na sve ljude, jer pravda je kao kia. Kvasi bae onima koji imaju bae, a tite se od nje samotni i siromani putnici, ukoliko im je kapa na glavi dovoljno velika. 8

Opet odlutah i sve mi je jasnije da e ovo pismo biti dugo, dugo, ako ga u svojoj bolesti budem i zavrio. Bolestan sam, prijatelju, ne napisah li to ve? Slovo po slovo i na hartiji se pojavi rije. Gledam je, ne mogu je se nagledati. Kooperi se ona tako, samodopadna i ohola, kao da osim nje ne postoji nita drugo. A tako je lahko izbrisati je, izgrebati sa hartije. I tako teko. Sjeam se, jednom sam bio u oskudici s hartijom. A pritisla me udnja da neto pribiljeim. Hodao sam sav taj dan kao opsjednut. Uveer, najednom, otvorih svoju seharu i poeh iz nje vaditi neke spise i zapise, razvrstavajui ih mahinalno po vanosti i po nunosti. Koliko je tu bilo nekorisnih i pustih stvari. Sama tatina ispunjavala je utrobu te sehare, tako da se jadna (priini mi se u jedan tren), sva nadula od tolike nabijenosti sujetom. Prenuh se najednom, kao da se probudih. Ispred mene bijahu dvije hrpe hartije: lijeva, s dokumentima koji imaju neku vanost i svakako ih valja sauvati i desna, besmislena nekako, koja je u sehari zauzimala mjesto samo zbog moje navike da u nju uguram sve to mi doe pod ruku, a iz bojazni da se ni najmanja vrijednost negdje ne zagubi. To su uglavnom oni spisi, zna i sam, prijatelju, vidio sam ih i kod tebe u sobi, to se danima skrivaju i igraju murke na stolu, pod stolom i oko njega i kad na koncu vie ne zna ta bi s njima gurne ih u seharu. Tako i ja. I kad se ponovno uputih u ono to je tu bilo zapisano, u te besmislice svakovrsne, proe me volja da bilo ta i bilo kad zapiem. A onda se sjetih da sam tu hartiju ostavljao zbog hartije, a ne zbog onog to je na njoj bilo zapisano. Tako sam bio kanjen. I tednja je bolest, kad iz nje ne progovara dua onog ka emu strijemimo, nego je obmana Iblisovih trava i hartija. Golema je to i opasna bolest. Jer, dua se skupljanjem i uvanjem nevanih stvari ne iri, nego se jo vie skuplja u sebe i pretvara u emerni, suhi ir. A od svih tednji najtea je ljubavna.

Ti zna na to mislim, estiti moj prijatelju, ta nisi li ti onaj koji me je svjetovao, kad je moja suzdranost gledala propast svih mojih elja i nada. Ti zna i na koju enu pomiljam uvijek, zna njeno ime i ono to ona za mene znai, ak i sad kad joj je ime, njeno ime, potamnjelo u vremenu, iezlo na prvi pogled pred navalom drugih imena, imena koja posjedniki pritiu i prekrivaju ono ega se sjeamo, mi koji smo tako malo i svakim danom sve manje vani. Na Zuhru mislim, dakle, na zvijezdu. I nije samo zvijezda u imenu. A to ime Zenonovi sunarodnjaci izgovarahu Afrodita, a Senekini Venera. I jo jedan prilog tatini ljudskoj. Svaki bi htio da zvijezde nazove svojim imenom, kao da je rije o stadu koza koje pripada njemu. Iako vie nego jasna, nije to jedina glupost koja razdvaja ljude. Zar u suri o nonom putovanju to nije oigledno? I aneli su se prikradali da uju tajna imena zvijezda. Neka zato i ime koje sam napisao ostane tajno. Ti ga zna, brate moj, i zna kako mi je bilo teko izgrebati ga iz hartije (skupio sam te mrvice hartije, tamne od tinte, ono to bijae nekad zapisano njeno ime i sve sam to zavio u svilen rubac koji drim u Knjizi. Njime obiljeavam posebna mjesta (i samoljubivo iekujem od njih da mi podare Miris!). Ti si pravian i ponekad surov u svojoj pravinosti. Oekujem stoga da e me prezreti zbog rijei koje netom napisah. Ali ta da inim? Bijae to jae od mene. Liim sam sebi na one glupake koji uvaju kovru kose ili kakav drugi znak voljenog bia. Ili je ovo jo gore. Od mene meni. I to je moda kazna. Najvea kazna kojom sam kanjen. Ona koju sam sm izabrao. Biljeim i biljeim, valjda sve onako kako mi u svijest dolazi, ali tek sad postajem svjestan jo jedne stvari koja uestvuje u mom pisanju. Lavanda je to. Ne udi se. Jedan struak u rublju ili neki grm, skriven u polju ispred kue, a koji se dalekim i udnim putevima zraka uvlai u moje eljne nosnice. Lavandu je s ljubavlju ona brala jo kao djevojica, voljela ju je nad svim travama. Slutim da joj je u onom asu dua sva otila u lavandu. Pisao sam tebi, a moda sebi pisah. 10

Izmeu uitelja i uenika je put, drukiji nego to je put od uenika do uitelja. Trnje svijetli u sazvijeima, a zvijezde svaki as promiu nevidljive ispod naih slijepih stopala. Kau da je svijet koji mi oima prepoznajemo sasvim drukiji za insekte i ptice. Za zvijeri pogotovo. Svako od njih vidi drukiji svijet, svijet u drugim veliinama i u drugim bojama. Otkud onda da mi mislimo da je svijet samo ono to mi vidimo. A svijet je ovaj zapravo samo prijetvornost i opsjena. Za sve. To kau mudri. To kae i Knjiga. To kae i jedna druga knjiga, oprosti mi to to spominjem, ali tebi smijem rei. U mojoj porodici se to zna, otkako se pamte preci, odvajkada u naem pamenju dakle. I uvijek, mada su ve generacijama pravovjerni, prenose s koljena na koljeno tu priu o izgubljenoj, tajnoj knjizi, koju nikad niko nije vidio, niti dotaknuo, ali se u prii spominje da je jedan primjerak pripadao nekom od mojih davnih predaka u vrijeme kad je zbog te knjige letjela glava i tijelo gorjelo na lomai. Knjiga je tad negdje skrivena i to tako dobro da je napokon posve zaboravljena. Glas o njoj pojavi se na neki neobian nain u svakom pokoljenju i onda iezne, kao vjeverica to za trenutak skoi na porodino stablo. Zaborav je najvea zatita. Ko zna, moda je negdje u naoj staroj porodinoj kui ili na gradini, negdje nadohvat ruke, ta knjiga na ijim su listovima otisci prstiju mojih preih. Moda sam hiljade i hiljade puta proao pokraj nje, ali je nisam bio svjestan. Ipak, pitam se, nije li ta knjiga bila svjesna mene i nije li me takla, moje elo, prstom rado znalosti, koja me na kraju odvela do olaka, da izuavam neto zabranjeno i sumnjivo. A nije se jednom ulo da olaka treba osuditi, jer on nauava ono to pie u nekim knjigama koje niko nije vidio, ali svi znaju, uli su, za njihovo postojanje. to se tie tajne knjige, mislim da ona i posebno mirie. I moda me na to stalno podsjea miris lavande.

Toliko je mirisa na svijetu koji pripovijedaju. Kako samo smrad zna biti ulan? U njemu se mogu oitati zloin i strast. U njemu se mogu oitati nasilje i kajanje. A tajnu knjigu gdje pronai? U mirisu koje biljke? A o biljki je rije, prijatelju, nesumnjivo.

11

Nisam tako mislio onih dana u Klisu. Nisam tada nita mislio. Bili smo djeca i mislili smo o gradovima iza granice, mislili smo o moru. Igrali smo se, brat njen i ja, i drugi, mnogi drugi djeaci, a ona je ve bila tu, sa onim svojim udnim oima, oima koje kao da su gledale kroz stoljea. Tad sam valjda ve osjetio vezu, ono neto ega se nisam oslobodio ni do danas, iako je ona, moja ena, koja mi nikad nije postala na uobiajen nain enom, bespovratno s one strane, gdje u je moda, ako se moja bolest jo malo potrudi, uskoro susresti. Projahao sam jednom, nakon svega, davno (udno, kao da je to bilo prije dandva) projahao sam putem koji me morao dovesti i do Imotskoga, i do Vrhdola, i do Zagvozda, udesnog ali prokletog mjesta, ija je kletva, teka kao sidro, bila jaa od puta u novi ivot. ivot je samo jedan i ne moemo se osloboditi onog to nam se plete oko nogu i dunika, te sekunde od eline tanke ice nije moguno odjednom skinuti, nego ih treba skidati mjeru po mjeru, paljivo (na mnogim mjestima su se usjekle u kou, u meso, u duu). Tu se i njen nevjestinski veo od srebrenih niti pretvorio u zahralu gvozdenu mreu, sainjenu od udica zapetih za duu i tu je, gledajui beiku i sinka, za kojim su vapile prevrele dojke, pala, osloboena due. Ogledao sam se potom gdje je dua njena. U kosi djeijoj, koju je milovala lagahnije od vjetra, u oblaku gdje se uzdigla da nas pogleda jo uvijek se sjeajui tuge svoje ovozemaljske (zaista, taj je oblak stajao nepomian i gledao nas je netremice svojom blagou, nikad ga neu zaboraviti). A on je stajao kao i uvijek, okamenjen ratnik, ali s izrazom gorde pobjede u uglu zvjerskih usana, jer ostalo je sve njemu i sve njegovo. Niko ne moe uzeti njegovo ak ni kad on to odbaci. Igrao se oko mladog konja sa sinom, uio je djeaka da zajae i nije imao obzira prema njegovoj nespretnosti i prenemaganju. Ba mu je neto prezrivo i poniavajue govorio kad sam ja naiao. Bio je samo u koulji i akirama, kao i djeak kojeg je gradio izgleda prema sebi, i mada je jo bilo jutro, inio se supijan ili bar razdragan na onaj nain kako to pokazuju supijani ljudi. uvi konje, okrenu se, vlastelinski bahato, moda da pozdravi ili da se naali, ali kad vidje mene na konju lice mu se preobrazi i rije mu zastade na usnama. Pokraj njega je zastao i djeak, i podboio se, isto onako kao i on, ne putajui dizgine. Gledao me je radoznalo, djeak, jer ja sam gledao u nj, prepoznavajui na njegovom licu neto od one koje se nikad neu prestati sjeati. Jer, ta su sjeanja: more? ili nebo? ili uvstva ljudska koja se iz due u duu sele, a nigdje, ak ni kad 12

su nalik udu, nisu prvi put? Kako onda sjeanja nazvati bivim ivotom. I ta bi tada bio ivot sadanji? ime bi se razlikovao od ivota zvijeri, koje nemaju pamenja? Ako je moj ivot ivot ljudski, onda je ljudski ivot sjeanje. Prepoznah u djeakovim oima njen pogled. Gledao me taj pogled plaho i radoznalo i kao da je pokuavao dozvati neto iz pamenja, neto to bi tom strancu dalo mjesto u njegovoj slici svijeta. Teka ruka obujmi djeakovo rame i izvue ga iz mog vidokruga. Konj se otre iz djeakovih ruku i otkasa. Pogledaj ga dobro, sine, taj je eo da bude uvegija tvoje maje! Izraz divlje mrnje, njegove, potamnje onu radoznalost u djeakovim oima i on me gledae oajno, kao da se premilja gdje mu je sada sablja ili koplje, da me odmah kazni za svoju nesreu, nesreu svog oca, svoje brae i sestara. Hasanaga je stajao nekako pognut i pogruen, kakvog ga nikad nisam vidio (on, stasiti i drski ratnik), a djeak se prsio i zauzimao, raskoraen, njegov ratniki poloaj, to je on, vidio sam to dobro, s neskrivenim oinskim zadovoljstvom krajikom oka uoavao. Mene Hasanaga nije gledao. Znao je da ga se ne plaim, a nita osim toga za njega nije imalo smisla. Nije bila prilika ni da zametne veu kavgu, jer moja pratnja bijae dobro naoruana, a tu je bio i Ibrahim, koga je svako u Krajini morao cijeniti, pa htio to ili ne i Hasanaga. Mnogo bi glava palo uzalud, a prije bi se osramotio nego proslavio pred sinom. Moda je pomiljao da se obraunamo samo nas dvojica, ali i to je takoer bilo nemogue, znao je on to dobro i zato se zadovoljio uvredom. Nisam odgovorio nita i projahao sam dalje. Selam alejkjum, Hasanaga pozdravio ga je malo podrugljivo Ibrahim. Alejkjum selam, Ibrahimaga odgovorio mu je vedro Hasanaga. Njih dvojica su se mogli ogledati i u sjenci njihova pozdrava stajalo je ba to. Ipak, nisu mislili isto. Ibrahim je dobro znao kakav sam ja i da mi sablja nije strana kao vjetina. Golem dio puta proli smo zajedno. I sad smo ponekad vjebali, osvjeavajui uspomene iz sukoba u kojima smo jedan uz drugoga bili, ali i one koje ovjek uva duboko u sebi i sjeti ih se tek ponekad, kao u bljesku munje ili sablje. Hasanaga je naprotiv drno pozdravljao njega kao

13

potovanja vrijednog zatitnika nekome ko sm nije vrijedan spomena u mukim i junakim razgovorima. A meni je pred oima neprestano bilo lice za koje mi se uinilo da sam ga vidio na penderu. To bijae prvi na susret nakon onog to se dogodilo. Mislim da je Ibrahim bio poneto ljut na mene to sam preutio uvredu, ali je, mrk kakav ve jeste, samo utio i istio oruje, mutrao svoje vojnike, mislei na povratak i na trenutak kad emo ponovno projahati pokraj kule u Zagvozdu. I doe taj dan. Kao to doe svaki, eljeli mi to ili ne.

Pripasao sam sablju i zataknuo kuburu za pojas, na ogromno Ibrahimovo zadovoljstvo, koji se bio udom udio to na putu ovamo nisam nosio nita. Uinio sam sve to mehaniki, nesvjestan na to bi moglo izii, ali uinio sam. Kad smo dojahali do kule, nikog nije bilo. Zastao sam i zatraio vode. To je pojaalo nervozu Ibrahimovu koji me gledao kao da me prvi put vidi. Meutim, ja sam bio zaista edan. Na vrata je iziao djeak, onaj isti i uhvatio za ruku momka koji je zahvatio vodu i ponio mi. Nema za njega ovdje vode rekao je, ne gledajui me. Momak se zaudi, ali i pokori. Drhtao je od iekivanja ta e se dogoditi. Sve je zaista izgledalo vrlo glupo. Najednom se Hasanaga pomoli na penderu i dreknu: Daj mu vode da mi ne lipe pred kuom! Dosta mi je strvina i strvinara i bez njega! Tu se Ibrahimov konj propeo i Ibrahim ga je zaigrao kao to je to ponekad uobiavao initi kad je bio ljut ili kad se spremao da jurne na nekog. Obrve su mu se namraile. Posve mirno sam priao momku, uzeo tikvu iz njegovih ruku, kao da nisam svjestan onoga to se dogodilo i to se dogaa, i napio sam se te vode, gutljaj po gutljaj, odseljen u drugo vrijeme. utio sam tu vodu iz bunara koju je i ona pila i onda sam vratio tikvu i zahvalio se, ne gledajui u momka, nego u njenog sina to je ukoen i ponien stajao pokraj njega i nije me mogao pogledati u oi. Potom sam uzja hao i krenuo konja, ne gledajui ni kulu ni pendere na njoj. Ibrahim je bio razoaran, ali opet nije rekao ni rijei. Rijei su bile moje, a sablja njegova. Malo kasnije, kad je poravnao svog konja uz moga, upitah ga nehajno da li je primijetio kako nas ve neko vrijeme prate naoruani ljudi na konjima. Potvrdio je glavom, po navici, a potom mu neto bljesnu u oima i vidjeh olakanje koje ga obuze. Sad je znao

14

(mislio je da zna) zato nisam prihvatio kavgu i bio je vrlo zadovoljan, jer sam time pokazao da ne mislim samo na sebe, nego da vodim rauna o njima, koji bi u tom sluaju sigurno svi bili sasjeeni. Hasanagini ljudi bi nas pustili jedino ako bi im to Hasanaga naredio, a tome se nadati bilo bi jednako kao povjerovati da e se Biokovo pomjeriti, isploviti poput broda i naplaviti Zagvozd morem. Osjeao sam u sebi udno zadovoljstvo. Malehni djeak ije sam lice, sad sam to pouzdano znao, vidio proli put tako jasno na penderu nije me gledao s mrnjom, nego s blagom, iskrenom radoznalou.

Biokovo. Kameni bik.

Samo je nebesko more oplakivalo Zagvozd. Na tom otoku nekad je ivjela ona.

15

O ruci i hartiji po kojoj grebe nevidljivi kalem

Niko bolje nije poznavao ratnike od olaka, jer je olak dobar dio svoga ivota bio vojnik. Tako je izgubio i ruku, u mladosti, u velikoj pomorskoj bici i stekao nadimak koji je posve zatamnio njegovo lino i porodino ime. U toj se bici zbilo neto zaista neobino i olak nam je to neobino priao vie puta, djeli po djeli, nikad priu cijelu, tako da se pria kasnije povezala u mojoj glavi i zapisujem je, prijatelju, onako kako sam je sastavio. U tom stranom kovitlacu gdje su galije udarale jedna u drugu, a miris to je ulazio u nosnice bio miris paljevine i krvi, olak se naao na udovinoj palubi stoenoj od turskog i panskog drveta. Bilo je to kao da su se dva dvorita slila u jedno, a vojnici sa isukanim sabljama se zadesili jedni naspram drugih i poeli da sijeku nastojei se odrati u tom dvoritu tjeskobe i slave. Urlikala je ta drvena zvijer s dvije njuke vrsto zagrizle jedna u drugu, zapjenjene valima trijea i krvi. olak je bio hrabar i sposoban ratnik. Okretao se i sukobljavao s nevienom snagom. Bilo je to kresanje sabljom izmeu smrti i ivota. Tad je ugledao oi jednog ovjeka u panskoj nonji. Iza tih oiju je bila m i s a o. ovjek kao da je bio usred snovienja i kao da mu se to to se dogaa zapravo ne dogaa, nego je san ili snovienje na javi. Kad je ugledao olaka, zastao je i on, spustio ruku sa sabljom. Istog trenutka neko mu je, sa strane, stranim udarcem odsjekao ruku. olak je osjetio njegov bol kao svoj i, dok su panca izvlaili iz okraja, smalaksavao je i on. Pogledao je niza se i vidio da ni sam nema ruke. Odsjeena mu je bila valjda u istom onom asu. Onesv ijestio se, pao u mrak dubok poput smrti. Nakon mrane vjenosti, prvo ljudsko bie koje je vidio bio je onaj panac. Govorio mu je neto oima, ne pomjerajui usne. I olak je sve razumio. On je tog ovjeka prepoznao. Sjeam se, jednom nam je govorio kako je mogue prepoznati ovjeka kojeg nikad prije nismo vidjeli i koji ivi na sasvim drugom kraju zemlje. 16

Nije tada spominjao svoja iskustva, ali ja sam znao da misli na panca. A to se tie njegove vlastite ruke, odsjeene u boju, kad bi ga ko upitao za nju, on je odgovarao da je ta ruka ostala u stranom snovienju iz kojega se on nije na vrijeme probudio. ta misli, ta sad radi onaj jednoruki panac? upitah ga jednom. Ratnik sigurno nije. To vie i ne moe biti. Da li je i on tebe prepoznao, kao to si ti njega? Sigurno odgovorio je olak i udno zatresao svojim patrljkom, kao da je u njemu odgovor on zna da ovjek u ovom ivotu vodi samo lane bitke i to je i napisao. On je ovjek od pera. Jer ovjek od pera se poznaje i kad dri ma. To nema veze sa smjelou ili sa strahom. To je neto posebno. To se osjeti. To je uvjerenje kojim odsijeva ma, posve drukije nego kod onih u ijem posjedu ma lii na onjak ili na kandu. Kolikogod to bilo udno, prijatelju, pria o pancu jo nije zavrena. Jednom nam je pripovijedao olak neto to nisam mogao povjerovati. Zapanjila me zapravo bliskost te prie. Neka objanjenje tog mog osjeaja ostane za kasnije. Uostalom, ono je neizbjeno i u njemu je jedan od kljueva labirinta sudbine. To je bio vaan trenutak u olakovu ivotu, koji ga je opredijelio za sve ono to je dolo kasnije. Naime, olak je bio rob. Dogodilo se to odmah nakon bitke na moru koju sam spominjao. Prodan je na trgu robova negdje na Jadranu, a potom se preprodaja nastavljala, udno, od trga do trga, kao da su ga svi eljeli kupiti, ali niko nije ni pomiljao da ga due zadri. Valjda se svima inilo zanimljivo da imaju primjerak stranog Turina, koji osim turskog, govori i arapski, perzijski, bosanski i talijanski, a uz malo strpljenja razumije i sporazumijeva se i na grkom, maarskom, njemakom i ko zna koliko jo drugih jezika. Kad se ovjek odvoji od ove zbilje, moe koraati bilo gdje; a kad se nae u stranom svijetu, preko misli svojih on se moe ugnijezditi u njemu kao domai, ukoliko to doista eli. Ukoliko to doista eli. To su olakove rijei. Danas na njih, naravno, gledam posve drukije, nego onda kad sam ih prvi put uo. olak tvrdi da je osjeao kako je i onaj panac u isto vrijeme u ropstvu i kako njih dvojica razmjenjuju misli i jezike, jer svijet je jedan, i u govoru je skriven, ako vie i nije prividno nasljee jednosti. U Venediku, gdje se najvie zadrao, i gdje je bio posvemanje udo i zanimljiv trofej, olak je esto uo rijei koje je prve izgovarao u svom ivotu, rijei bosanske. Tu se ak i sprijateljio s jednim Dubrovaninom, koji ga je otkupio i poslije pustio kad se vratio brodom kui. 17

Nisam na tu olakovu priu nita ispriao o slici. I nisam bio posve siguran govori li olak o meni ili o sebi. Zato sam utio. utio je i olak. utnja je ono to se eka da se prepozna u sebi kako bi moglo biti izreeno. Razmiljajui u trenu dok piem o olakovoj prii i o podudarnosti njegove i paneve sudbine, sjetih se onog dana kad sam traio hartiju da pribiljeim neke misli koje su me opsjedale tih dana. Ako se sjea (a piem zaista nepovezano i nezgrapno, potpuno protiv pravila, onako kako mi misli naviru, onako kako bismo kazivali jedan drugom da sjedimo zajedno, kao onaj dan kad smo se sluajno sreli u Kolobara hanu, a prije toga se nismo vidjeli pune tri godine), ako se sjea to napisah (a znam da se sjea), ispred mene su bile dvije hrpe hartije, lijeva vana i desna, koju sam potpuno nepotrebno uvao. Uzeh sa te desne strane jedan spis i poeh ga grebati. Bila je to neka davna izjava iz spora koji je presuen i presuda izvrena. Za oko mi zape reenica Kako bih se mogao osjeati krivim, to i kadija znade, zato to sam vratio oteto dui svojoj. Zastadoh, prestadoh grebati. Pokuah se sjetiti svega to je bilo. Kao za inat, bio sam ve izbrisao ime ovjeka na pergamentu i predmet tube i suenja. Ostala je samo, neto nie, moja presuda koju je zapisniar pomno zabiljeio. A presuda je glasila, o uasa, da se tom bezimenom ovjeku oduzme kruka i da mu se udari dvadeset bieva ili da plati dvadeset dukata. Za bieve me nije briga, ni za dukate, ali ovo drugo me boli. To je kao da mi je odsjeena desna ruka! zabiljeio je moj revnosni tefterdar. Pokuao sam da se prisjetim lica tog ovjeka, ali ono se dralo nekako okamenjeno u vremenu i, kad se napokon pojavilo, pripadalo je ovjeku odjevenom u pansko odijelo, koji uz to nije imao desne ruke. Moe zamisliti ta sam proivljavao pred takvom slikom. I udari drugo demre, u vodu udari, a voda se trznu kao dua nespokojna u svojoj dubini neznanoj.

18

Osudio sam ovjeka da vrati vlasniku zemlje kruku i osudio sam ga zbog ometanja posjeda. A taj je ovjek govorio i govorio svoju priu, ali ja ga nisam sluao. Vlasnik zemlje je bila carska vojska koja ju je uzela od tog istog ovjeka, jer se zapovjedniku mjesto dopalo (za vlastitu kuu) i oni mu dadoe za nju aku srebrenjaka i bakrenjaka, onoliko koliko je njihova procjena odluila. Jadniak se u svemu tome ni za to nije pitao. A na toj zemlji ostade i kruka koju je taj bezimeni ovjek svojim rukama posadio i bdio nad njom sve dok nije poela davati plodove. Kad se pojavie carski askeri da ga potjeraju sa zemlje, molio ih je i kumio da mu taj dio s krukom ostave, ali oni bijahu gluhi. Tako se on skuio u dijelu koji mu je preostao i pred kojim je vojska udarila zid. Gledao je kako vojnici, s druge strane zida, gdje je rasla zapovjednikova kua, kre kruku da bi zgrabili koji njen plod i u slast ga pojeli. Dua mu se raskidala dok je to gledao. Jednu no, posve zaboravljajui opasnost koju je taj in nosio, odlui se da vrati dui oteto. Iskopao je svoju kruku i, uz ogromne napore i oprez, prenio je preko zida u ve pripremljenu rupu na preostaloj svojoj zemlji. Kakva je to samo slika bila ujutro kad se vojni zapovjednik probudio i proetao da vidi koliko mu je kua narasla. Gledao je u svoju avliju, oi trljao i neto mu nije bilo jasno. Pozvao je straara, a ovaj mu, blijed kao krpa, ree da je kruka nestala. Do podne se sve saznalo. I razjasnilo. Kruku su vratili, a zapovjednik je naredio da se isjee u komade i ostavio da se sui kako bi njome podloio zemljanu pe. Kruka je bila kupljena i plaena, kao i zemlja rekoh naglas i obuze me stid od svega to se dogodilo, stid koji nisam mogao izgrebati s pergamenta. Iako nita nisam mogao uiniti, drukije presuditi, ni onda, ni sad, stid nije jenjavao. Je li ovjek platio ili je prihvatio tjelesnu kaznu? Zaprepastih se to to nisam znao, to me je to onda tako malo zanimalo. Tako je kad se ovjek samo sobom bavi, rekoh u sebi. Uinio sam tom ovjeku oiglednu nepravdu iako utemeljenu na slovu zakona i kad bih ga danas sreo, on bi moda okrenuo glavu od mene ili napravio neto mnogo, mnogo gore. U nastupu nenadane sumahnutosti poeh grebati tekst odozdo. Unitavao sam slovo po slovo dok ne dooh do one iste reenice Kako bih se i mogao osjeati krivim, to i kadija znade, zato to sam vratio oteto dui svojoj. Tu stadoh. Vie se nisam sjeao ta sam to vano elio zabiljeiti. O meni se nee priati prie. Ne, prijatelju moj. I to je moja srea. 19

Koliko ostanem u tvom sjeanju i nas nekoliko starih prijatelja, rasijanih sada po aru i unutar njega, to u, sretan, smatrati svojim produenim ivotom. Suh ivot je najbolji lijek od mnogostrukog drijela iz kojeg se plode prie u ijoj vlasti ne elim da budem. Nije li i pravedno da se tako ispuni elja onome koji je u svom ivotu najvema razgovarao sa mrtvima. Time se on odrie hitrine. A hitrina, zar je potrebno rei, spada u osnovne stvari u poslovima koj e obavljam. Ona je potreba i odbrana pred gomilom spisa koji prijete svaki dan da nas zatrpaju i zague. A hitro prosuivati moe samo onaj koji zna sve, sve to je dostupno. To je put. I na tom putu oi vide stvari i sa njihove nevidljive strane. Zato koji vie zna, vie se i odrie prava na prosuivanje. A hitrina se, nasuprot, tako esto vjenaje s uskogrudou i plitkoumnou i u toj vezi je uvijek sretna i ponosna na se. Osjeam zbog toga moda radost to prie o meni nee biti, jer je pria presuda. Zatomljenost i neznanost prava su sudbina za onog koji pripovijeda. Jedino tako pria moe svjedoiti o njegovom duhu i dui, a ne o njegovoj tatini i oholosti. Pria je oslika i presuditelj. itao sam neku no ponovno velikog uitelja iz Endelusa, istraivaa duha i due, listao razliite spise tog Otkrivatelja i Prepoznavatelja, i stalno se vraao na primjere i na ono to on u Draguljima poslanike mudrosti naziva jednostavno draguljima. itao sam i itao, do duboko u no, i dalje, sve dok prvo svjetlo jutra nije potamnjelo moju ustreptalu svjetiljku i bivao sam, kao i susret te dvije svjetlosti, sve prozraniji, slutio sam kako mi se tijelo puni lebdeim duhom, kao u lastavica, dok u plaviastoj svjetlosti jutarnjeg rasvjetljenja, zorenja, ne shvatih da sve te njegove misli i reenice govore zapravo o mojem djetinjstvu, o onim prvim danima svijesti kad je dua doista slobodna i krilata. Besmrtna. Djetinjstvo bez obvezujue i bolesne nunosti. Vrijeme mudrosti bez rijei.

A ona je bila tu. I njena slika ostala je u tim slikama. Tako mi se ini sad i, sjeajui se toga, prestajem pisati, oslukujui svoje posljednje napisane rijei kao smijeh hartije uz pla pera, kao to je to podrugljivo i tano zapisao jedan od onih prije nas. 20

Zakljuana knjiga a u njoj grad

Gledajui je, djevojicu, neto mlau od mene, nikako nisam mogao pojmiti da e ona tako brzo odrasti i postati ena. Sve to je bilo u njenim oima bila je radoznalost, njena dua, koja je netremice gledala u svijet, u uda svijeta, bojei se da joj neto ne promakne. Sjeam se, razlikovala se od nas samo po nekom mom nejasnom osjeanju njene razliitosti i po poslovima koje su joj davali da obavlja. Kao to zna, uili su je jo malehnu da bude ena, dobra ena svome buduem muu. Kerka, sestra i na koncu ena u svijetu mukih zakona. Je li njena dua doista bila svjesna toga, ne mogu ni danas da pojmim. Mogu samo pretpostavljati. Nikad neu zaboraviti jedan trenutak. Bila je to igra. Bila je to samo igra. Gradili smo grad od kamena i drveta. Kapija tog grada 21

je liila na knjigu, na ono to je u knjizi bilo zapisano. Umjesto drvene knjige, ja sam stavio pravu, uvezanu u tamnoljubiastur kou. Prila je i uzela moju knjigu kapiju da je pogleda. Kad sam je vidio da dri knjigu, uinilo mi se to neprilinim i viknuo sam, a potom i skoio da joj uzmem knjigu iz ruku. Bilo je to glupo i nepotrebno. Sama mi je pruila knjigu, kao neto to ne pripada njoj. A ja sam vikao tuim glasom i izgovarao tue rijei, rijei moga oca moda i, sjeam se i danas sa stidom, uivao u svakoj od tih rijei. Vikao sam da knjiga nije za nju, da je ona ena, da, ena, i knjiga joj nikada nee trebati. Knjige su za mukarce, a njeno je da raa djecu i bude majka. To su sadanje i budue stvari za nju, a ne da se petlja u maeve i knjige. Gledala me zaueno, pravo u oi, vidim i sad taj pogled djevojice sa slutnjom bola i jeze (i ljubavi! zbunjene ljubavi! uvrijeene ljubavi!), a onda je oborila pogled. ini mi se da sam tad prvi put vidio njene trepavice. Stajala je ukoeno i mirno, kao da se ne smije pomaknuti. Osjetio sam da se dogodilo neto neuobiajeno i strano i da ovo vie nije igra, ali nisam se mogao zaustaviti. Govorio sam i govorio, uvjeravajui sebe, a ne nju, a ona je utjela i pognula jo vie glavu, gotovo da sam joj vidio tjeme. Ramena su joj, mrava i nezatiena, lagahno podrhtavala. Pomislio sam da moda plae i udio sam se tome, ali nisam prestajao govoriti. Nijedne od tih rijei nisam bio svjestan, ali sve i jednu bih mogao i danas ponoviti. To su uostalom rijei koje sam i kasnije toliko puta uo, u raznim prilikama, iz raznih usta, a najee naravno kad sam sasluavao u nekom sporu. Ali tada, iz mojih djeakih usta, te su rijei izvirale i dalje, nepromijenjene, onako kako sam ih odnekud uo, i upamtio, i osjeao sam se u tom trenutku jadno odraslim. Najednom sam zautio. Vrelo tuih rijei je presahlo. Ona je jo malo stajala ispred mene, a onda se okrenula i otila. Bez rijei. Bilo mi je ao. inilo mi se da se neki svijet u meni rui. I svijet oko mene. Ali nita se vie nije moglo popraviti. Poruio sam neizgraeni grad, a dragocjenu i dotad mi dragu knjigu sakrio u vezenu naprtnjau. Nisam elio da je vie vidim. Ipak, osjeao sam da me knjiga gleda i iz naprtnjae i da mi se ruga, govori kako sam neznalica i osioni ugursuz i da bi za mene bolje bilo da je nikad nisam ni dotakao. Sakrio sam naprtnjau s knjigom u kamenje, toliko mi je krivo bilo, ali od nje je sad dopirao apat, udan apat. Gurnuo sam je gnjevno nogom u razbjealo kamenje i osjetio kako u neto udara, propada, nestaje ali, u muku koji je slijedio, govorenje njenog apata kao da je bilo u dosluhu s vjetrom i sa cvrcima, ak i sa iarkama koje bi nenadano otpale i skakutale negdje pokraj mene. Svaki taj pad bio je jedna otra, piskava, psikava rije. Doao sam kui bez naprtnjae i bez knjige. 22

U poetku se inilo da otac nita ne primjeuje. Kako sam se samo mogao ponadati da e to i potrajati. Ta on mi je i dao knjigu. I zaista, poslije veere, pozvao me je u malu sobu gdje je obino sjedio sam. Kazao mi je da sjednem i poeo govoriti. Dugo mi je trebalo dok sam shvatio da je sve to je govorio jedno veliko pitanje. Pitanje koje se odnosilo na knjigu. Ta knjiga je bila njegov ponos. Dragocjenost nad dragocjenostima iju je vrijednost slutio. Vie nego to je doista znao ta je u njoj. Samo je Allahova Rije, vjeno otvorena u rahli nasred male sobe, najee na mjestu gdje se govori o Nonom putovanju, bila iznad te knjige. Kao to je bila iznad svega. Ko zna kako je oeva knjiga nastala? Dok sam bio djeak to me nije zanimalo. Poeo sam o tome razmiljati mnogo kasnije. U trenucima kad je moj ivot jednim dijelom ve bio nepovratno upisan u njene potamnjele listove. Otac je moda vidio negdje na putu, kod prijatelja, lijep zbornik i zamolio da mu se naini slian. Ali od tekstova po njegovoj elji. To je prava knjiga za mene, osjeao je i govorio, iako je sad moda malo kasno. Za mene je moda kasno, ali ne i za mog sina. Tako je i rekao kad mi je knjigu donio i dao. ivot je pun knjiga. I ovakvih i onakvih. Volio bih da ovu uva i da je jednog dana da svome sinu. Tako je rekao. A sad, sad mi je elio pokazati neto u njoj. Proitati. elio je da zajedno proitamo jedan dio. Kako sam mu mogao rei da je knjiga napolju, u kamenjaru, skrivena oku, ali otkrivena vjetru, kii i zvijerima. I kad sam mu na koncu priznao gdje je knjiga, prvo to je uinio bilo je da je pogledao u nebo. Gledao je nepovjerljivo, namrteno, ali mi je ipak zauujue blago naredio da odem po nju. Kad sam mu pogledao lice, prola me je volja da ga u bilo ta uvjeravam. Proao me je i strah od kazne i jeza zbog nonog koraanja i traenja onog to sam tako nesmotreno ostavio. Vidio sam mu na licu da se ne radi ni o kii ni o moguoj krai. Rije je bila samo o knjizi i o meni. Oajan, iziao sam u mrak. On je zalupio vrata za mnom i zakraunao. Ostao sam sm u vjetrovitoj, mrkloj noi, posve izgubljen u velikom mraku svijeta koji se glasao smijehom agalja. Poao sam korak dva nasumice i udario u smokvu ispred nae kue. Zar si se i ti urotila protiv mene, zar me i ti kanjava za trenutak nesmotrenosti, izrekao sam skoro naglas i suze mi gruhnue. Smokva je

23

utjela, ali je njeno lie najednom prijetei zaumjelo i jedan mi se list ak zapleo u kosu (rastu li na smokvi slijepi mievi? zapitao sam se tad uplaeno). A iznad smokve bijae jedna zvijezda na nebu. Zvijezda ije je ime Zuhra.

Pogledao sam u nju i vidio svoj put. Koliko sam puta potom mislio o malom dogaaju iz djetinjstva i o njegovoj vezi sa svime to se kasnije zbivalo! I uvijek bih pritom pomislio i na lanu glagoljivost, na olahki govor. Jer, nije se dogodilo onako kako sam elio i zamiljao, nego kako sam izrekao. Rukopis oeva izbora, s rukopisima raznih prepisivaa, mudelit je povezao u ljubiastu kou, sa konim jezikom gore i dolje. Knjiga se zakljuavala srebrenom i zlatnom bravicom. Bila je to dakle vie nego skupocjena knjiga. Mogao je za nju kupiti konja s punim bisagama, ali on je eto elio da ga pamtim po knjizi koju mi je zavjetao. Sad je ta ljubiasta knjigakutija prijetee reala u pomrini, ali tako udno vieglasno da nikako nisam mogao odrediti gdje se nalazi. Jedini koji mi je mogao pomoi, zaleeni mjesec, skitao se negdje iza oblaka od crne vune. Zakoraio sam u mrak, a onda sam zauo urlik aglja, kao da sam mu nagazio na rep, smotan poput mamca. Najeenih dlaka dotrao sam do kue i skrio se pod strehu. Drhtao sam, oekujui da e agljevi doi po mene. Tek tad se pojavio izdajniki mjesec. Naa smokva gledala me bezazleno i podsmjeljivo. Nisam joj vjerovao. A onda se u meni neto prelomilo. Izvukao sam veliki ara iz ostave uz kuu i krenuo u potragu za svojom knjigom. Naao sam je uskoro, naslijepo, pipajui, pouzdano kao slijepac, iako je mjesec cijelo vrijeme svijetlio. Nisam na njega vie obraao nikakvu panju, iako je izgledao vedar i pozivao me na igru. Uzeo sam knjigu u ruke i tad je, kao da je samo to ekala, poela oluja. Naao sam se s knjigom u grmeoj, praskavoj, pljutavoj pomrini i nisam znao gdje da krenem. Vjetar mi je vitlao kosu i koulju, gurao ledenim prstima moje elo. Dugo mi je trebalo dok sam primijetio slabo svjetlo na naoj kui. Prikradao sam se, protiv vjetra, korak po korak, kao lopov. Kad sam stigao pred vrata, nisam imao hrabrosti da zakucam. Sjedio sam u zavjetrini i vrsto 24

stiskao knjigu na grudima. Tad jo nisam znao ta je sve u njoj. Danas mi se ini, dok se sjeam, da je u njoj bio zapisan i taj moj polusneni dvoum pred pragom rodne kue. Ne znam koliko je vremena prolo dok se nisam prenuo. Vrata su bila otvorena i majka me budila dok me vodila unutra. Otac je stajao pokraj nje, visok i nijem, osvijetljen ledenim mjesecom. Knjiga u ljubiastoj koi je bila ivotno djelo mog oca. Nijedna rije u njoj nije bila njegova, osim posvete napisane na prvom, praznom listu, gdje je ak uobliio dva distiha u pohvalu knjizi (ne ba vjeta, ali iskrena i uvjerljiva), to je bila i neka vrsta naputka da je ono to slijedi ipak njegovo djelo. Ta knjigakompilacija poinjala je s Temeljima mudrosti o ureenju svijeta iz Pruakova pera, na turskom i bosanskom jeziku a potom su slijedile pjesme i odlomci koji su mogli zanimati djeaka, potom mladia i na kraju ovjeka. Osim Pruakova teksta, koji je bio knjiga u knjizi i zato odvojen s dva debela zelena lista, taj je red u svemu paljivo potovan. Knjiga je bila ispisana ujednaenim, lijepim pismom, bez obzira da li su se u slovima skrivale rijei arapske, turske ili bosanske (ak i perzijske, s prijevodom i komentarom u zagradi). Najvie je tekstova bilo na jeziku bosanskom (kao da je otac ipak sumnjao da e njegov jedini sin savladati savreno dobro gramatiku originala). Uostalom, ova je knjiga uvod, a sve ostalo pripada maru njegova sina i sudbini. Vrijeme je moda da ovdje kaem kako oev najvei prijatelj ejh Idriz nije bio zadovoljan izborom tekstova (iako je sam predloio mom ocu da naini ovakvu knjigu za svog jedinca). Po njegovom miljenju ocu se (koji je inae mislio strogo u granicama zakona) pobrkalo neto u glavi kad je poeo da prireuje ovu knjigu. Ne moe biti jedna knjiga za sav vijek govorio mu je ejh Idriz. Osim toga, tom ga knjigom moe i ejtanski zbuniti (ba je tako rekao: ejtanski; da je moj otac poskoio i preturio tronoac), jer se neki tekstovi meusobno iskljuuju. Postoje razlozi za i protiv govorio mu je otac, neka ita, neka uporeuje, tako e razvijati vlastiti duh. Nita to u glavu doe domiljeno sa strane nije dugovjeno i istinito. Ono samo stvara privid miljenja a ne mislei duh. Zbunjen duh je gori od neukog odgovorio mu je ejh Idriz. Ima tamo i stvari za svakodnevne potrebe, neka naui kako se gradi, kako preivljava u umi. Ako se udalji od misli, neka se priblii stvarima, biljkama i ivotinjama. Jadni moj prijatelju rekao mu je na to ejh kako e se pribliiti bilo emu, osim smrti, ako se udalji od misli?! 25

Tako su razgovarali oni, a ja sam itao vesele pjesmice i praktine savjete i pokuavao zaista iz njih izvui korist: kako sebi nainiti prenoite u raznim zgodama i nezgodama, kako sedlo, kako oruje, koju biljku uzimati za hranu i kako, a koju ne (jer mnoge su biljke kljuaonica Dehennema). Tu su bili i crtei nekih gradnji, od kolibe do zdanja Kode Mimara Sinana, koje je otac izuzetno cijenio. Kako bi dunjaluk pust izgledao bez njegovih graevina esto je znao govoriti. Nacrt mosta na Drini, damije u Stambolu i Jedrenima, sa svom magijom brojeva u odnosima njihovih dijelova, i jedne male damije u Gornjem eheru, u jednoj od dvije Banje Luke, nacrt koji sam najvie volio, jer mi se inila malena i skladna. Gotovo da sam je mogao i sam sainiti uz malo strpljenja i mnogo truda. Ta je damija bila dio mog zamiljenog grada od kamena, grada gdje bi bilo sve to treba ovjeku i gdje bi mu sve bilo blizu, a opet bi taj grad bio smjeten usred moga zaviaja, usred kamena, gdje je sad bio tako veliki razmak izmeu kule i kule, izmeu kue i kue. Jedan mali gradraskre gdje bi se sticalo nekoliko puteva, najbolje osam, kako sam sanjario, i odakle bi se moglo jednostavno i spokojno odlaziti na osam razliitih strana. Raspitivao sam se, gledao karte, domiljao se: kojih osam gradova stoje na kraju mojih osam putova? I naao sam ih. Moja ih je elja nala. To su bili: Stambol, Budim, Be, Kurtuba, Venedik, Al Iskenderija, Isfahan i, naravno, Mekka. Ni slutio nisam da je slutnja moga grada bila poetak Puta. Put sudbine esto ili gotovo uvijek poinje slutnjom. Nevolja je u tome to to putnik prepozna tek na kraju svoga puta. Zato je igra opasna. Zato je opasno sve to mislimo da je igra. A ja sam tad vidio sav svijet u mrei mog malog grada. Grad nije pripadao jednom omeenom svijetu. Pripadao je svim poznatim svjetovima. I svi su poznati i naslueni svjetovi bili u njemu. Strano je to sam ga oteo iz ruku djevojice, kao da ne pripada njoj. Izrekao toliko runih rijei, unitio smisao zamiljenog grada. Nisam li zato, oajan, skrio knjigu u kamene blokove, meu gromile i steke, nisam li tako do kraja htio unititi svoj nepostojei grad. Jer, za koga sam ga onda zamiljao i gradio, ako sam prvom njegovom stanovniku, dobrovoljnom (i dragom) zaprijeio ulaz u njegove ulice i na male trgove? Za koga sam ga onda gradio?! Taj grad u zaviaju! I najednom shvatih, sa svim ponienjem koje neiskustvo tako esto donosi: gradio sam ga za nju, koju sam tako jednostavno, kao da se to samo po sebi razumije, istjerao tuim rijeima i tuom svijeu iz svog grada, iz naeg grada. Prijatelju moj, brate, nije li ovaj mali nesporazum iz djetinjstva primjer najeeg i najstranijeg iskuenja s kojim se ovjek suoava na svom putu. Blagou je obiljeen onaj ije rijei nikad ne 26

zaskau njegove misli. Misli su konji od vjetra, a rijei grubo sedlo, vrijeajue uzde i bolne mamuze. Sretoh je potom na vodi. Punila je ibrik bistrom, hladnom vodom, jedva neto vea od njega. I sama je liila na tog bakarnog labuda. Priao sam joj, s knjigom, a ona me pozdravila bez ljutnje, kao da se nita nije dogodilo. ak je izgledala kao da ona meni duguje ispriku. Ona meni?! Razumjela je sve u meni! Ni danas mi nije jasno kako je to bilo mogue, osim ako nisu tane prie onih koji kazuju (a nema mislioca koji o tome nije razmiljao) da je dua tjeskobni stanovnik u tijelu i da, iz ivota u ivot, mijenja ta stanita. A iste due se i sjeaju! Nismo li nekad ve bili mu i ena, samo to se moje sjeanje sporije odkamenjuje, a ova djevojica, nasuprot meni, ima razumijevanje za to. Zastala je, drei ruku na ibriku i za asak, samo za tren, nepovjerljivo pogledala knjigu u mojim rukama. Nije li se u njoj skrivala neka nova prevara, opasnost? Poeh joj govoriti neto (kao da nije bilo svae, razdragan to nije pokazala srdbu), neto o svom gradu, kako bi to bilo kad bi bilo, i otvorih knjigu, nudei je njenim oima, ali ona je lahkim dodirom sklopi i pokaza na svoj ibrik, a potom gore, na kulu, odakle su je gledali. Podigla je ibrik na rame (nedorasla je jo bila da bi ga skladno nosila podignuta od zemlje) i krenula prema kui. Njene dimijice su imale iste are kao ibrik. Zatoeni bakreni labud uz vrat rastue labudice, nesvjesne da su joj ukrali krila.

Dotad sam samo jednom vidio labudove, prijatelju. Doletjeli su sa sjevera, te godine kad je bila neviena zima (sjeam se dobro iz pria odraslih, jer mi djeca doivljavali smo zimu kao udo iz pria, udo koje je odluilo posjetiti i nas). Pao je tad i veliki snijeg, kao u prii, rijetkost za na kraj, koji se nikad nije pretjerano mogao pohvaliti vodom, a sad nam je voda dola u nevjestinskom velu, obilna kao nebeski poklon. Ti sjeverni labudovi su se ponaali pomalo zbunjeno, a pogotovo kad su neki bezoni ljudi iz naeg kraja poeli da ih odstreljuju i peku kao guske. Bilo je to grozno. Pravi pokolj nad bijelim jatom. Sjeam se kako je moj otac bio bijesan kad mu je jedan poznanik, na dalji susjed, donio krvavog, ustrijeljenog labuda na poklon. Nita nisam razumio u svai koja se dogodila u naem dvoritu, osim da su se potegle i neke stare stvari i ovjek je otiao sa ubijenim labudom, udei se da neko odbija takvu peenku koju je samo nebo poslalo. Bio je to razgovor gluhog i nijemog. Tad sam 27

obeao samom sebi da e u sredini mog malog grada biti jezerce i da e na njemu plivati bijeli i crni labudovi (nisam crne jo vidio, ali znao sam da postoje) i da ih niko nee smjeti taknuti. Poslije veere, valjda da bi objasnio svoj postupak, otac nam je ispriao, kako mu je kazivao nekad davno jedan njegov poznanik, putnik koji je obiao dobar komad svijeta, da labudovi, iji je glas kretav i neprijatan, kad su ranjeni, u samrtnom hropcu najednom ponu da pjevaju svoju prvu i posljednju pjesmu, pjesmu svog ivota i to je jezovito i udesno, jer je u toj pjesmi sve to su vidjeli, sve to su preletjeli, u toj je pjesmi njihova ljubav i vjernost. Sve se u tom trenutku otpeauje i upuuje ka zvijezdama. Onaj ko je to jedanput uo vie nikad ne moe zaboraviti. Zato se i kae, u mnogim sam to knjigama kasnije vidio, jer knjige su sainjene od rijei, a rijei od mnogih takvih uda ovog neodgonetnutog vilajeta, zato se i kae poesto i svi misle da znaju ta to znai labui pjev. Otac je to ispriao kratko i jezgrovito, samo zato da bi nam njegov postupak bio jasan, da niko od nas ne poali to nije pojeo labuda. Te noi nisam mogao zaspati. Sluao sam i zamiljao, u bunilu, svu no oajnike pjesme na smrt ranjenih labudova koje su doticale zvijezde u koje sam gledao. Mislim da su se te noi odkrinula i vrata Denneta, bila su irom otvorena, sve dok i posljednji glas umirueg labuda nije uzletio i proletio kroz njih. Prijatelju, niko ne zna na kojem e se mjestu osvijestiti i prepoznati vlastitu stopu. Vratila se bez ibrika i ja joj pokazah rijei u knjizi, pokazah joj brojeve i crtee, pokazah joj sve to sam razumio i sve to je moja dua tumaila svojom udnjom. Ona zamiljeno dotaknu kaiprstom slova, prepoznavajui ih i izgovori naglas, jedno po jedno. Potom me pogleda i zarumenje se. Neiji glas je dozva, u pravi as, i ona, bez rijei objanjenja, ieznu. Stajao sam tu, sm, pomalo zbunjen, a potom sklopio knjigu i poao kui. Sudbina je htjela da je otad dugo, dugo nisam vidio. A sad me dobro posluaj, prijatelju! Nekoliko godina potom, nakon to mi je ivot pokazao mnotvo svojih mameih i jezivih lica, u Stambolu, otvorih istu knjigu (od koje se svojevoljno nikad nisam rastajao i koja mi je, nakon oeve smrti pogotovo, postajala sve draa), otvorih je na istom onom mjestu gdje je bila otvorena onaj dan, kod vode. Moda i zato to odonda tu stajae 28

jedan sasvim malehni, osueni cvijet?! I pooh tragom njenog malog kaiprsta, nepogreivo, i poeh naglas izgovarati slova, onako kako ih je ona izgovarala, prije nego to je zastala i prije nego to je njenu jednostavnu i istu misao potisnuo stid. Bila su to slova mog imena, prijatelju. Pamti li kako smo se nas dvojica prvi put sreli? Piem u ovom dugom pismu mnoge stvari koje se inae ne piu i to ja, za kojeg se nikako ne bi moglo rei da je ovjek od poslanica. Ono neto to sam ih napisao i poslao bilo je upueno samo nekolicini ljudi. Jedan od njih si, naravno, ti. Osim tebe, pisao sam jedanput ili dvaput olaku (to je bila neka vrsta izvjetaja, ali o tom u ti kasnije govoriti), potom naem zajednikom prijatelju Gamalu (ko zna gdje je on sad?) i jo nekolicinu malih poslanica razliitim ljudima, s kojima je ivot prijateljstva tako brzo raskidao (ne znamo kakvi su oni s kojima se druimo, dok ne doe trenutak da njihovo najdublje htijenje ne podigne svoju glavu iz smea laskanja i potpunoga razumijevanja u stvarima nevanim za to htijenje). Jedno jedino pismo napisao sam svom ocu, u vrijeme kad sam shvatio koliko mi znai i ta je on zapravo htio te zato je i kako sainio knjigu koju mi je podario. To je pismo bilo odaslano odmah po mom dolasku u Dubrovnik, u kuu gospara Stijepe, po sluajnom tatarinu, koji je iao u na kraj iz sasvim drugih razloga. Stijepo naravno nije znao za to. Oekivao sam da e mi tatarin donijeti i odgovor. I donio je. Ali i prije njega je ve stigao crn glas da mi je otac mrtav. Moj tatarin je svratio pred kulu, ostavio pismo i nastavio dalje. Namjeravao je tek na povratku razgovarati s mojim ocem, jer su mu rekli da teko bolestan lei u postelji. Kad se vratio iz vojnog logora kamo je iao, otac mi je ve bio pokopan i nije bilo nikakve mogunosti da ja na denazu stignem. Zaredali su poznati dogaaji, u kojima smo ostali i bez svoje kue i bez zaviaja, a rodbina se ratrkala po itavom vilajetu. Tako nikad nisam saznao, je li moj otac prije smrti dobio glas da sam iv i uo od mene rije svjesne zahvale. A ako je neko zasluio da mu se na takav nain oduim, onda je t o bio on. Ostaje mi samo da se nadam da je moje dugo pismo ipak proitao, sve to to sam nakitio u bosanici i arebici, i da je njegov posljednji uzdah bio olakan svijeu o mom preobraenju, o mom razumijevanju onoga to je elio. Upuivao je djeaka i momia, izgubljenog mladia potom, u svojoj strepnji, svojoj nadi, svojim mislima, a stalno je oekivao da mu se javi ovjek. Izgubljeni ovjek. Izgubljeni sin. Kad se taj ovjek napokon javio, on je bio na samrti. Nadam se, oh kako se nadam da je to pismo ipak proitao. 29

Kad bih mogao dati sav svoj preostali ivot, da njemu vratim onih nekoliko trenutaka koliko je potrebno da prepozna svog oekivanog sina, makar u pismu, kojim se taj sin pokuava iskazati, uinio bih to bez razmiljanja. Eto, to je sva moja prepiska. Zato mi se ovaj tekst, koji se poveava iz noi u no, sve vie ini kao skup svih mojih nenapisanih pisama. I pisama onoj kojoj nisam napisao nijedno, a nikad nisam prestao na nju misliti. Jedino, ako ima neto u letu ptica, u pomjeranju oblaka i zvijezda, kao to su vjerovali neki stari narodi, ona je itala moja pisma. Kao to sam i ja itao njena! Odjelovila se ta pisma ili ne (lijep izraz koji nalazim svuda kod Ibn Ruda), nikad neu saznati, nikad neu moi biti siguran. To mi je jedino ona mogla rei. Ukoliko mi onog dana nije ostavila svoje pismo u nepominom oblaku iznad sviju nas, kamenitijih od kule, pismo koje tada nisam znao proitati, kao to nisam odmah proitao, nego mnogo godina kasnije, igru njenog kaiprsta po slovima u mojoj knjizi. A no iza te noi kad ti pisah, no iza dana kad se ivot preobrazi u zraku (demre ga svojim kopljem zametnu i nevidljiva sjemena oivi), tu no osjetih kako se i etvrto demre zabode, demre tajanstveno o kojem nisam uo da se govori, barem ne glasno, demre u dui, demre u mojoj dui... Bila je to strana no. No u kojoj sam ponovno letio. Sigurno se sjea, priao sam ti, kad mi se u onim neumjerenim danima mladosti to prvi put dogodilo. Bili smo tada zajedno, u istoj onoj glasovitoj medresi u koju je iao i veliki Pruak, neka je mir dui njegovoj i onima koji ue od njeg, makar im se papir smijao uz pla pera i tekle suze dana prevrui oi mjeseca i godina, kao to je zapisano u Nizu uenjaka. Govorio sam ti tada kako me enja za putovanjem obuzela, enja za povratkom. Mislio sam pritom na roditeljsku kuu, na moj mali grad moda, na svu onu prezrenu zemlju u kojoj se skrivalo i u kojoj se moda jo uvijek skriva neto za mene nedokuivo vano. A nismo bili uenici kao to bi se oekivalo i kao to bismo trebali biti, trali smo istodobno na vie strana, grijali se na suncu sjevera i noi juga, omrkli na istoku, ojutrili na zapadu. Mislili smo o knjigama, izrekama i pjesmama, razgovarali o zagonetkama koje su nam ostavili mudraci i sudije, upravljai i udni dogaaji to su se sluili. Tako smo mislili i razgovarali, a gledali smo kriomice u 30

trbuhe plesaica i u utrobe vinskih aa odakle se svim naim mislima i razgovorima podrugivalo uto vino.

Shvatljivo doba neznanja! Mislili smo tad da sve znamo i osuivali sve koji su se ponaali drukije no to su nai uitelji govorili, a pogotovo one ija je grena slava bila jednako velika, kao to je to bila pobonost i strogost naih uitelja. Jedan od tih prokazanih i esto potkazanih bio je, naravno, olak, kasniji moj uitelj. Ni ti, ni ja, nismo to u onim danima (noima pogotovo) mogli znati, budui da je on u to vrijeme tek sticao svoj nadimak. Bio se zamjerio neto jednoj monoj linosti koja je davala zatitu naim uiteljima tadanjim i oni su, ba oni, na svojim ogovaralakim sjedeljkama (koje su se zavravale nenapisanim ali izvrnim presudama), pokuavali dati olaku to je mogue uvjerljiviji i ljepljiviji nadimak. Zvali su ga prvo ovjek koji jede, misli i pere se lijevom rukom, a pos lije samo Ljevoruki, drei se alosnih injenica o kojima sam ve govorio. Taj nadimak je bio i uvreda i optuba. Moni ljudi ne razmiljaju o uiteljima. Oni imaju svoje uitelje koji ih ovako ili onako obavjetavaju o svemu. A mone ljude zanima jedino koji je od uitelja opasan. I tu je tajna svih olakovih nevolja. Jedan njegov neprijatelj bio je visoko u zdanju moi, savjetnik jednom od najmonijih ljudi u carstvu. Nekad je imao duha. I bio je na pravome putu. Tako je govorio olak za nj. Kasnije se odao piu i dugo je ronio zamagljenih oiju kroz neshvatljive prostore prizemnih misli, sve dok ga moni ovjek nije podigao u zvanje savjetnika, zahvaljujui rodbinskim vezama. Prestao je piti i postao gotovo poast za sve uitelje, obruavajui se na njihove i najmanje nedostatke poput dehennemskog osvetnika. Takav je, po uitelju, bio Hurmanpaa, nekadanji njegov sudrug i prijatelj. Kako su se razili njih dvojica moe se samo pretpostavljati. olak nije volio o tome govoriti.

31

Jednom je, ipak, kazao neto to se moe dovesti u vezu. Govorio je o drugom ovjeku, drugom savjetniku, ali taj je u svemu oponaao Hurmanpau i mi smo znali da o Hurmanpai zapravo i olak govori. On misli da dobro poznaje ejtana, jer je ejtan dugo ivio u njemu. ivio j e kao mokri brat, mokri dvojnik. Sad on vie ne pije i misli da dri ejtana podalje od sebe. ivi u strahu, a i pravo je, jer ejtan ga nikada nije napustio. Mislim da se ejtan valja od smijeha dok se ee njegovim ustraenim mislima. To mu je ak drae nego da ga opet natjera u brojanje aica, od srkutanja do nalijevanja. Uostalom, to mu nije nimalo teko i to mu nikad nee pobjei. I tad je olak kazao i ovo: Zato to je bolestan u sebi, on se sveti drugim ljudima. A onima na ijem se licu vidi da ih ejtan nikad nije uspio savladati, sveti se najeom moguom mrnjom. Sad su nam bili jasniji Hurmanpaini napadi i napadi njegovih nevidljivih jurinika. Ipak, svakodnevica je promijenila ono to su smislili i olaku je ostalo ime olak tj. ovjek bez ruke ili Jednoruki, kako bi se to reklo na bosanskom jeziku. A prije toga, ko li se samo jo sjea, on je bio onaj kojeg su zvali Aik Garib baba. Huda sjeanja. Sjeanja koja razvlae priu u nerazmrsivo klupko. Ali ja piem tebi koji me dobro poznaje, tebi ijih je takoer mnogo sjeanja i vlastitih misli u ovom zamrenom klupetu. Zato, nek nas pria vodi. Ispriao sam ti ono to mi se dogodilo u prvoj noi letenja. Ispriao sam ti to davno, ti si bio jedini kojem sam se mogao povjeriti, a nekom sam morao jer sm dogaaj me toliko opio i istodobno uplaio da sam ustao i iziao u usnule stambolske sokake, bio je jo mrkli mrak i razgovarao jedino s druim zvijezdama. Nisam nosio svjetiljku i ta mi je injenica moda spasila ivot. Ali o tom kasnije (i poslije toliko godina obuzima me jeza i oaj i pria se nerazumljivo preobraava). Takoer sam ti ispriao ta mi se dogodilo kasnije te noi, u snu, ali nisam tada ni mogao ni znao opisati sve to se uistinu dogodilo. Neke stvari sam tek kasnije, iz proplamsaja svijesti, od trenutka do trenutka, u zakuastim noima ivota, uspio razabrati onako kako ih danas vidim. 32

Dolo je vrijeme moda da se ispria potpuna pria, prijatelju moj, itau mojih slova i moje due, jedini koji me moe uti. Dio te prie ispriao sam jedino olaku, koji ju je moda slutio ili ak i znao, ali njega ve dugo nema na ovome svijetu (osim ako nas ne slua tajnim uhom i ne govori nam tajnim glasom nisam ga jo uspio razgovijetno uti; vjerovatno i neu, dok se ne otkaim na svoj konani let). Nekoliko noi prije leta dogodila se ona stvar sa crteima. Sasvim sam siguran da ni ti nisi zaboravio nijednu pojedinost koja se tada zbila, jer je zaista malo nedostajalo da nas izbace iz kole, a o sramoti i o svemu ostalome ne vrijedi ni misliti, niti ih pokuati izmijeniti sada (dok ove retke ispisujem gotovo sa smijekom). Ne znam ta bi se s tobom dogodilo, ali to se mene tie, roaci bi mi sigurno prestali slati novac, dobri moji roaci koji su na sebe preuzeli moje kolovanje, iak o daleki, gotovo nepoznati. I ja se ne bih usudio vratiti u Bosnu. Nikad vie. Bio bih nalik jednom od hiljada siromanih, putujuih dervia, hadija ili prosjaka i provodio bih sad svoje dane ko zna gdje, u blizini nekog od svetih mjesta, u nekom od svetih gradova, moda ba u Fezu, gdje je otputovala, ako se sjea, ona moja kasida, napisana iste noi.

33

Slova u cvatnji i cvjetovi nalik slovima

34

Najednom, slutim, kako rijei koje mi naviru pupe u nepoznato. Najednom, ne prepoznajem vie rijei koje mi naviru. Kao da neko drugi ezne da se iskae kroz mene. Nisi li i sm to ponekad osjetio? I te rijei i dalje huje kroz mene, kao neko davnanje uvjerenje, koje sam zaboravio. Kao rijei stranog, nepoznatog jezika. Ali, nije to ni slino onoj jezikoj bujici kojoj smo se predavali na bazaru, opinjeni rijeima to su vrcale iz nevidljivih usta i dopirale do nas i koje smo prepoznavali kao voe ili razliite stvarice kakve se ve mogu vidjeti na bazaru. To su bile rijei udne i strane, ali razumljive, rijei koje su zajedno s rukama i nogama bajale slutnju jednog novog, dosad nezabiljeenog jezika. Nezabiljeenog bar u naem znanjuneznanju. Rijei koje sad ujem, preko kojih ispisujem ovaj bijeg, samo za trenutak, to su rijei koje mi ne daju da mislim, niti da se sjeam, to su rijei tajanstvene i opasne. Noas ne mogu vie pisati. Pokuat u sutra naveer da ti objasnim ta mi se u njihovom umu i zagonetnom znaenju ini opasno.

Jutros se umih krepkom, ledenom vodom. Potmula bol od noanjih misli i od proitanih zamrenih spisa posljednjih dana (dugo, oh koliko dugo to traje) zaplastila se pod elom kao ljepljivo zmijsko klupko. Sjedoh na doksat i pustih da mi vonjak i brda iznad njega kupaju oi, teke vjee. Ruka mi je sama ponijela jedan sveanj tih spisa (zapisnika, izvjetaja, izjava domiljanja i lai iz kojih ja moram povui koni istine, a ne smijem pogrijeiti, ne smijem nikako). Tad ugledah vonjak. I u njemu kruku. Istu onakvu kakva je bila u ovjeka o kojem sam ti govorio. Ruka ponijela, ruka odloila. Rasue se spisi oko nogu moga pekuna. S prvim gutljajem kahve, poe se sve ono tjeskobno u mojoj glavi rastakati i ja osjetih kako ili, kako mi se misao vraa u vrijeme prije ovog tekog isljeivanja. Utaknuh ibuk, kako odavno nisam (sjeti me to na nae dane) i pred oima mi se najednom pojavi panac, onaj olakov, u udnoj odjei s bijelim, smijenim okovratnikom. Jedan rukav klatio mu se prazan na vjetru. 35

teta to ga nikad nisam uistinu vidio, pomislih. I popriao s njim. Pomislih to, zamisli, u istom onom trenutku kad sam ga vidio. Ko da svemu tome bude sudija. S obzirom da je ivot na samo hod kroz privienja, zato se ipak plaimo razgovora sa onima koji nam dolaze tako udno, kao to se to jutro pojavio panac. Zaista, moram ti rei, ja sam ga prepoznao. Ne znam ta ti misli u trenutku dok ovo ita, ne znam ta bi o svemu tome olak rekao, ali ja sam ga zaista vidio. I prepoznao. Nije to vie moglo biti po olakovoj prii. Ona je ostala zabiljeena negdje na hartiji i mogue je da e je nai u mom jeleku, ukoliko ti je ve nisam poslao , ali ta pria, koliko se sad sjeam, posve je jadna i zato lana, kao svlak zmijice, u vrijeme dok jo nije ni bila svjesna sebe, svlak kraljevske kobre u djetinjstvu, prije nego to je i poela ivjeti ivot koji joj je zapisan. Jer, prie rastu kao sva stvorenja i preobraavaju se. panac stoji u mom vonjaku i pokazuje mi rukom da poem za njim. Spustih fildan, dvoumei se, a on se okrenu i poe urno, kao da lebdi. Vidjeh ga kako uzjahuje. Uplaih se da e nestati, uzbuenje mi skoi u grlu i u dahu, i navrnuh za njim. Preturio sam pekun i spisi su se rasuli, a i sm sam nezgrapno zakoraio preko ograde u vonjak, krivo nagazio, skoro da sam nogu uganuo. Moda zato to pogleda nisam skidao s njega, koji je ve jahao i u jutarnjoj izmaglici jedva se nasluivao. Iza kruke, najednom, vidim, pase magarac, ri ko eramida na Baariji. Otkud on tu, pomislih, zar sam ga viao ranije, ali ve se naoh na njegovim leima, uzjogunjenim i nekako se ipak kretah za jedva vidljivim konjanikom. U vlanoj, mehkoj travi, naalost, ne vidjeh nikakve tragove. Kao da se moj vonjak produivao i uzdizao u vazduh, a onaj panac je ve jahao meu oblacima. Izbezumljeno sam gonio nogama rieg magaria, a on je iao sporo kao to se sporo udaljava u snu od neeg uasnog. Gospodaru! Prenuo me snaan glas koji je u tom maglovitom jutru odjeknuo poput pucnja. Smeo sam se za trenutak i kad sam ponovno pogledao meu oblacima vie nije bilo nieg. Nieg osim oblaka. A ispred mene, sav usplahiren, Ibrahim je drao rieg magarca.

36

Ponekad mi se uini da piem samo o priinima, a i da je priin ovo to piem. Sjedim u noi, tamnoplavoj kao vjee starice Habibe to salijeva stravu i baca grah, sjedim s kalemom u ruci i ispisujem ovo dugo pismo, knjigu to se pretvara u moj jelek. Pergamentknjiga uva moje kosti od none svjeine, mehlemi bol od sandije. Sjedim u hajatu u tom prsluku, u noi, u mrklini i najednom primjeujem svjetlucanje na prsluku, kao da se iz njeg izvlae zlatni moljci. To su samo slova koja svijetle. I ta primisao svijetli u mojoj glavi. Prenem se potom i nisam vie siguran kako je bilo mogue da vidim sebe okrenutog leima. Priin? Ali ovjek u svijetleem prsluku i dalje sjedi u zamraenoj odaji, i dalje ispisuje to svoje uzaludno tivo, na papirima neobinim, svakovrsnim, donesenim s raznih putovanja, papirima to bi da govore o sebi, kad ih ushienje kalema dotakne ili na onim drugim, starim, s kojih je izgrebana neka mala ili velika tajna, svjedoanstvo neije sudbine. Ni primijetio nisam a ve sam bio star. Dogodilo se to tako iznenada kao kad se ovjek probudi nakon duge i morne noi. I pokuava da se sjeti svog sna. Zaista, ti zna, i to je samo vjetina, koliko smo se puta, nekad ranije, prolazei slijepi kroz zemlju dotaknute udi, koliko smo se samo puta pokuali prisjetiti sna i bili sretni kad bismo ga mogli ispriati jedan drugom. To je bio jedini nain da se san sauva. Inae, to je samo trenutak nedoumice, trenutak kad se ini da je san jo tu, odmah ispod koe, ta mamna dvoumica koju mrzla voda munjevito odguruje i utapa u tamni vilajet odakle se moda nikada vie nee vratiti. Kasnije smo nauili, kao na koraanje svikli, da u samom snu ivimo, da uronimo posve u nj, navikli putnici za koje nijedan grad nije vie nepoznat. Jednom u tako ui i u svoj mali grad iz djetinjstva. Nije li to izvjesno?! Koliko sjeanja, koliko prizora iz tog labirinta odaja, tamnih kao no, gdje je samo osvijetljeno poneko lice, enske oi, usne nekog ifrita na kojima se uobliava rije pomrine koju nikad nee prepoznati, jadni sijedi stare.

37

Doista, jedan starac u prsluku od tamnozelene koe, pojaanim pergamentom, sjedi na kraju noi. Zaudo, taj starac okrenut leima, iji prsluk bljeti u do boli tamnoj odaji (svijetle rupe su olakanje, odahnue, mjesta iz kojih ili tjeskoba i javlja se osloboeni duh umjesto umora), zaudo taj starac podsjea na ostarjelog roba. Dono! Stari vlastelin Stijepo sjedi sred male kolonade, okrenut moru. Svie. Odnekud od otoka dolaze vali i zaustavljaju se tik pred njegovom kuom. Svud naokolo, desno i lijevo od njeg, iza njegovih lea su bijeli bedemi. Djeak mu donosi keramiku zdjelu u kojoj se pui orba od divljai. Djeak, mladi gotovo. Stijepo uzima zdjelu iz njegovih ruku, ne primjeujui ga, kao da je dio namjetaja, kao da je svoju orbu uzeo sa pokretnog stola i dugo gleda u nju. Moda misli da e nazreti svoj lik, ini se djeaku dok ga gleda. Jedan val pljusnu neto jae, kao da je neko iz mora viknuo, kao kad ovjek naglo povisi glas. Stijepo se prenu i potom se pomno zagleda u djeaka, kao da je on za to kriv. Stijepo gleda i zaprepaten trlja oi, oslijepjele od blijeska s mora. Ne vidi vie djeaka koji mu je maloas donio orbu (njen kiselkasti obeavajui vonj intenzivno drai njegove nosnice; taj plavosivi zec to trai svoju ud u divljoj umi). Ne vidi djeaka nego nazire udnog stvora u zamraenoj sobi iza sebe. Tamo sjedi neki starac u svijetleem prsluku, mraan kao ogledalo. Stijepo se u nevjerici okree moru, ali i more potamnjuje, kljua, lii sve vie na orbu od plavosivog zeca. Koga sam to doveo iz Mletaka? pita se glasno. Zar sam ikad i iziao iz ovog grada, iz ove bijele koljke u kojoj vonja po ukradenom biseru. Jedan se brod drsko pojavljuje ispred njegovih oiju, gusarski brod, osjea to prije nego to ga iskusan pogled uvjeri da je njegova slutnja bila opravdana. Pun je ena i djece taj brod, u njemu je isti ovakav djeak kojeg je nedavno doveo iz Mletaka, taj obrezani avoli to je netom ieznuo u zamraenoj sobi. Zau zvona, kao iz pretpotopske daljine, strku i galamu na ulicama, nekoliko pucnjeva i vidje brodove iz gruke luke, a 38

potom i dva s druge strane, kako kreu u lov na gusarski brod. Ovaj i dalje plovi mirno, i drsko, kao da ide u vlastitu luku. Odjeknu nekoliko pucnjeva s njegove palube, neusaglaenih, veselih gotovo. Slave! enlue! Potom se iza otoka pojavi ogromna mletaka laa, kao ajkula ije oko zaviruje u minijaturni svijet akvarija. I neto u svodu se promijeni u taj as. Smrai se nebo i dubrovaki brodovi, osupnuti, zastadoe. A onaj gusarski, uz jo veseliju pucnjavu i gomilu uspucketalih rijei, nerazumljivih jer dalekih, ali sigurno prostakih i uvredljivih, uzmie i uskoro nestade na horizontu. Mletaki brod se uzvrati iza dubrovakog otoka, ka svojoj tajnoj, osionoj plovidbi i svima se u Gradu uini da je to bilo samo privienje. Hoe li biti moj sin? Moj sin Dono? Djeak uti. I Stijepo uti. Najednom mu se lice pone bolno trzati a neurotini smijeh ga je sve vie krivio. Moj Dono je mrtav. To ti misli. A ti ne eli biti mrtav? Zar ne, slamnati moj Lutku, Lutku od Veljuna? Njega nisam mogao spasiti, misli ti. I pravo je da ga nemam. Ali spasio sam tebe... A ja jesam bio tamo i vidio sam sve to se dogodilo. Bio sam to ja. Bio sam u toj sobi. Bio sam Lutak od Veljuna za kojeg se Starac nadao da e se preobraziti u njegova izgubljenog sina. Vidio sam prokleti brod, onaj isti na koji su me ukrcali gusari kad su presreli karavan povie Trebinja i sa dubrovake zemlje nas prodali. Napljakali su blago golemo i ponijeli ga, zajedno s konjima i mazgama, a uzee i nas nekoliko, koji smo bili mladi, kao i onih to su se inili jaki, eda bi se mogli dobro naplatiti kao roba, robovska roba. Ali mi to tad nismo mogli znati. Gledali smo samo kako nam oko glava sijevaju sablje, psovke i uvrede koje smo vrlo dobro razumijevali. Starog bajraktara Junuza, kojeg je otac zaduio da mi bude pratnja, ostavie samog u kru, pokraj ranjenih i mrtvih (jer neki su iz karavana pruili otpor), a kad se on beznadno pokuao i sam suprotstaviti, ne bi li me spasao, udari ga jedan od onih to su nas vodili tupom stranom sablje u 39

glavu i starac pade bez rijei, kao smijeni lutak, zatvorivi oi. Ni pomakao se vie nije. Osvrtao sam se, vezanih ruku, s jezom, pomiljajui kako e zmije doi i ispiti mu oi, a on jo nije mrtav, nije (nisam u to mogao povjerovati), nego je jo u mornom snu. injenica je da nikad vie nisam vidio Junuza, niti uo, niti znam za njegove kosti gdje lee. Otac moj o tome (nadam se, vjerujem) nikad nije saznao nita. Jer, da jeste, to bi ga sigurno mnogo ranije ubilo. Nikad mu o tome nisam pisao, a ni tebi nisam govorio. Ostala je ta udna i jezovita pria kao neto posve moje, neto o emu sam oduvijek razmiljao u posebno tekim danima, kao podsjetnik koji mi je poslan da se ne uzvisim, da se u dobru ne ponesem. Danima i noima plovili smo preko mora, a za mene je sve to bila samo jedna velika no. Skuen u utrobi malog broda, sa mnotvom ljudi koje sam jedva razaznavao, mislio sam samo na sklopljene kapke starca Junuza i zmije na njima, zmije koje su, ispivi njegove oi i njegov vid, pole za nama preko nevidljivog neba, slutei halapljivo as kad e se otvoriti zora i nae oi progledati. Grevito sam se drao noi. Bojao sam se svanua. A svanue se pojavilo sa sindirima, jer oni su bili prvo to sam ugledao. Crni, teki lanci u kojima se vie nasluivalo nego to se vidjelo potamnjelo, podliveno meso, kao neki izmravjeli patuljak, pretuen i okovan. Zar je to bila moja noga? Koraknuo sam i pao. Sprovodnik me uhvatio za kosu i grubo gurnuo i ja sam ponovno posrnuo udarivi nosom o smrdljivi brodski pod. Krv mi je pokuljala na nos i zaslijepila me. Bio sam tako bespomoan i osjeao sam samo stid. Stid! Zato to sam gladan i izmuen. Zato to nemam snage. Taj stid me podigao. Skoro da sam se poeo pravdati osornom, bradatom licu, ali zasula me bujica talijanskih rijei izmeu kojih se vezivala i poneka naa, teka, muna, birana i mjerena za ovakve sluajeve, kao batina. I udarala je tako: upljuvana mouga. Rasprskavalo se elo i tjeme pod njom, neka jeza se podizala duboko u tijelu i sve je treperilo, svaki nerv, sve je plivalo u uasu da bi jo jedna takva ili slina rije mogla pasti ili udariti.

40

Iziao sam na puno svjetlo kao u snu, a onda su mi najednom i tijelo i mozak potonuli u utrnue, nita vie nisam osjeao, samo svjetlost koja me je svuda doticala, otvarala rane i vidala ih. Oi su mi bile otvorene, ali ja nita nisam vidio. Samo sam se kupao u blagotvornoj, oslobodilakoj svjetlosti. elio sam, sjeam se, da ieznem u njoj, da se rainim, odlebdim, isto pim i nevidljiv stignem do nakraj mora, gdje bih se ponovno uobliio, na najviem grebenu, a ovaj gusarski brod bio bi sasvim ispod, mali, posve mali. I nikako ne bi mogao dospjeti do mene. Drao sam oi zatvorene, drhtao od dragosti u svom bijegu, kad se najednom, kao mrena na oku, provue sjena prethodnih noi, vie slutnja nego spodoba i ja vidjeh nevidljivim okom veliku zmiju u kojoj su bile sve one zmije to su ispile oi starca Junuza. Zadrhtao sam i stisnuo oi, bojei se da ih otvorim, jer pobjei nisam mogao i nikud se skriti. Jedini nain da sauvam svoj vid bio je da ne otvaram one kapke. Pred oima mi se razli lik majke, kojeg neka nepoznata sila rastoi i razvue njen krik u krpice rumenkastih oblaka (zaista, nebesa se vide i iza sputenih onih kapaka). Munjevito izroni i lik oca, u sveanom odijelu, i zaledi se, kao da je neko igrau kartu s njegovim likom bacio na stol. Nesvjestan bola to je narastao, stiskao sam sve vie i vie oi, a sve prisutniji lik Djevojice, njen lik, kao da mi je pomagao u tome. Njena mala ruka je pokupila rumenkaste oblake, skrila ih ispod anterije, podigla spretno kartu sa stola i sklonila je ispred grabeljivih ruku. Majka moja i otac spaeni su bili im se ona pojavila. Ali njene ruice nisu mogle zadrati zmiju. Ona se sve jasnije i bolnije obmotavala oko moga tijela, ta Zmija ije je ime Praznina, i koja mi je stezala vrat neumitno, sa histerinom tjelesnou. I protiv volje oi mi se otvorie irom. Ugledah lice crnobradog razbojnika koji se kezio s uivanjem steui moj vrat. Pokuao sam da ponovo sklopim oi i dozovem u svoju svijest drage, iezavajue likove, ali pritisak na vratu se pojaa i u staklenim crnim oima sasvim jasno vidjeh svoje lice iskolaenih oiju, kao s onu stranu smrti, divlja koju more, i vidjeh neto bijelo, svjetlucavo, udesno iza te iskolaene, polulude glave u hladnim ogledalima ubojiina pogleda. Kad me je okrenuo i gurnuo na obalu, gdje sam hvatao dah, mislei da izdiem, one bijele take poee krupnjati i spajati se u mom unezvjerenom pogledu, dok najednom ne spoznah da je to grad. Bijel i udesan. I dok se smirivao grad u mom pogledu, osjetih udnju i jezu. Bjelina u ubojiinim oima bijae Napulj, s trgovima gladnim robova.

41

Sve to se dogaalo bio je susret s potonjim olakovim rijeima. Oi su mi jo mnogo plavetnila, jezne bjeline i zaboravu robujue mrkline morale posrkati, tijelo soli istoiti, dok se nisam suoio s tom jednostavnom injenicom. Jer sve to se dogaa samo je pria to se ponavlja. Priblii se i/ili odmakni se dvije su najvee mudrosti. Privienja rane mladosti! Ne mogu ti pisati o tom, prijatelju. Ne noas. Ne u ovoj dubokoj noi, otkrivenoj kao crna zemlja u kojoj se razaznaju sjemena svega to se dogodilo. I onog to e se tek zbiti, a u to sam zagledan ravnoduno, nehajno ak, jer u mojoj krvi vie nema radoznalosti, niti elje. Onaj koji je jedanput proao labirint, i jedan i drugi, letio ak njime i iznad njega, zna to dobro, ne osjea vie ni strah ni tjeskobu, mamnost neznanog, on je samo onaj koji se sjea, koji u svakom novom proljeu svoje sandale od udi utiskuje u sve jasnije stope, kao onaj revni mudrac ili luak to se svaki dan, godinama, uvijek istim putem vraao svojoj kui. Nalik uvaru drvoreda, nalik pticama uvarkuama to zoblju staru ivicu. ivica buja, osipa se i die svud padaju krpice mirisa zohve, bagrema i divlje rue, a s njima i mali krojai ptiijeg oblika. To je put u kojem se ivi, a kojim se ne hodi, prijatelju. Danas dobih prvu pravu vijest o tebi nakon toliko vremena. B udno jutro. Uvlailo se kao magla u moju odaju, gdje sam leao budan, s rukama pod glavom, ne mislei, putajui da se ta spokojna misao jutra to dolazi mijea i pomijea s onom udnom, dubokom prazninom u dui koja najednom obuhvaa sve vrijeme moga ivota. Sjeti se samo naih bdjenja u koli, u Stambolu. Vratili bismo se kasno i, umjesto da zaspimo, usnimo, priali bismo jo dugo, u mraku. Stari Dervi nas je neprestano opominjao na red zbilja, sjeti li se katkad naeg dobrog starog Dervia, njegove mutave srdbe zbog naeg nepotivanja reda, raskalanosti u rijeima ili pretjerane vedrine u gestama i grimasama, i one nagle promjene u izrazu njegova lica, gra, gra strahopotovanja im bismo uzeli u ruke neku od knjiga koju nije poznavao, nepismen kakav je bio... Za njega je postojala samo Knjiga, a nju je znao, sva je bila u glavi njegovoj i kad je izgovarao koji ajet ili samo 42

rije iz nje, tako neobino i drukije nego bilo koji od naih profesora, sav se preobraavao. Njegov sneni izgled, a Dervi je, zaudo, spadao u Snene ljude (zamisli, toga postajem svjestan tek sad) otvarao se, neke perde u njemu su prskale i nestajale. Stas mu se ispravljao, obrazi zatezali, a grlena mutavost kao kod loe zaepljene esme pretakala se u puni, bistri mlaz spoznaje kroz svaku rije to je bljetala u njegovim oima prije nego na jeziku. Zaista, ta je on mislio o ostalim knjigama to smo ih mi itali, ta je mislio o uenjacima i o pjesnicima. Pamtim ga i sad u onoj istoj galabiji (kao da je jednu jedinu imao, to naravno nije istina, jer je uvijek bila ista) koja je sigurno dola iz daleke pustinje, negdje iz delte Nila, odakle je i Dervi doao. To je bio njegov jezik, a sve drugo nerazumljivi, ali sigurno potrebni dodaci. Zato je i pristao na njih. Ne znam sjea li se prie kako se on uope obreo u Stambolu. Tad smo, naivni i mladi kakvi smo bili, zacijelo svi vjerovali da je to samo pria.

Starim, prijatelju. Opet su mi misli kao kod podjetinjalog starca pojurile bez reda i sabranosti za prvim ega se sj etih. Tako se nijedna pria ne bi mogla zavriti, ak ni ova moja nespokojna knjiga tebi. Kako bih elio, umjesto svih ovih rijei, da te jo jednom pogledam u oi. Onda bi mi bilo dovoljno da utim. Kako vrijeme prolazi, izgledi za to su sve manji i manji. Jutros ustadoh, kad me je svjetlost sveg proela, ustadoh i odluih da popijem aj na doksatu. Pojavi se sluga i ree da su doli neki ljudi, iz daleka. Pristigli su jo sino, imaju poruku za mene, ali se nisu usudili da me uznemiravaju. Kakvi ljudi upitah radoznalo, a neka me slutnja lagahno dotaknu preko prsa ba kao ona magla kojom se jutro najavilo. Iz Karabogdana putuju odgovori on uplaeno pomalo (sav je smeten inae), a ja osjetih kako mi se dua iri i kao da odmah ugledah tebe pred sobom, kad on spomenu da su bili i u Bitolju. Naredih da ih pozovu. Bila su to tri ovjeka koje dobro poznaje. Dva brata trgovca i sin starijeg, koje udni njihovi putevi neprestano prebacuju s mjesta na mjesto. I ovdje su bili samo u prolazu, svratili su zap ravo vie

43

zbog mene, nego zbog svoga posla, jer su se zaputili ka moru s namjerom da utvrde stare veze i neto prodaju, kao da ne haju to je rat. Ili ba zato. Stariji brat mi predade zamotuljak i, kad ga otvorih, vidjeh da su to moje knjige, napisane i otposlane tebi, knjige od kojih nijednu nisi primio. B mi to udno i uini mi se nepravedno, ali sad sam bar znao zato ni na jedno moje pismo nije bilo odgovora. Tek to si otputovao, tek to su te pozvali, a moja prva knjigapotuka je pristigla. Ali tako je valjda to i tako i treba da bude. ta da uinim s tim knjigama, s tim silnim slovima. Odluio sam da ih uvam i da ti ih jednog dana sam uruim, kad se, ako je zapisano tako, ipak vidimo. Trgovci su uzeli sve to da mi donesu, unato svom vjeno nesigurnom putu, jer ih je zamolio asni domain kod kojeg si stanovao u Bitolju i gdje su moja pisma pristizala iako si ti bio daleko. Jedanput ih je poslao za tobom, dva ili tri, ali su mu se vratila. Pisma su putovala gotovo kao ti. Uinili su to vjeti i mudri trgovci vjerovatno i zato da bih im ja pomogao kad dou u ove krajeve a gdje im neko poput mene moe otvoriti vrata mora bez suvine kripe i opasnosti (u svemu osim kad je rije o razbojnicima, jer u ova teka vremena ovjek ne moe jamiti ni za svoju glavu, a kamoli za tuu robu). Pokazalo se da sam bio u pravu. Kao i toliko puta dosad. Vjeruj mi, toliko sam se nasluao ljudskih pria i toliko sam raznih zgoda i nezgoda vidio da mi je postalo dovoljno samo da vidim oi onoga koji je iziao preda me i da odmah znam po to je doao i ta oekuje. Znam da li je prav ili kriv, odnosno ono to je uinio (jer svi skoro, dobro zna, misle da ine pravo, srce se i mozak njihov pobrinu za to samo su im, kad se sukobe sa zakonom, opravdanja razliita). Tako ti ja pogledah tog starijeg brata trgovca u oi i odmah ga navedoh da iskae to mu je potrebno, to jest propusnice i ostalo za trgovinu, bez da se muio da izgovori i jednu rije. Zato poslije nije tedio rijei u zahvalama, to mi je bilo dosadno, te sam ga ljubazno prekinuo, jer sam elio da od njega ili od svih njih ujem to vie o tebi. Bio je to zaista udan razgovor. I ta radi moj vrli prijatelj? upitao sam, kao ovla, a oni su se samo zgledali. Snebivali su se, ili bojali, ifriti znaju, ali onom najmlaem, trgovevom sinu, planue obrazi i on pogleda prvo u amidu, te u oca, a potom obori glavu i ugrize se za jezik. Vidim ja da je tu rije o jednom od tvojih marifetluka, te poeh drukije. Sigurno je silno siromaan, kad na moje knjige odgovara mojim knjigama? 44

 Kako siromaan, efendija, on je jedan od najuglednijih i ... ne izdra mladi, a ja se nasmijah, jer sam to i oekivao. Otac njegov i amida pogreno protumaie moj smijeh i poprijeko pogledae mladia. A ja ih razgalih jednom doskoicom i poeh ih navoditi da mi priaju (tako da su se na kraju utrkivali i upadali jedan drugom u rije) sve dok nisam saznao sve to se o tebi zna ili bar pria. A budui da te dobro poznajem, slatko sam se smijao kad bih u nekoj zgodi naslutio ili ak prepoznao sutu istinu (kao u prii o onoj eni to je nagonila mua da tui komiju to urokljivo gleda u nju preko ograde tu sam prepoznao, kao da se navlas ponovila ona naa stambolska ala, kad je neko mogao i glavu izgubiti. A za lijepu Zulejhu koja je tako preko mua upozorila neosjetljivog mladia iz komiluka na se, to moda i nije bila previsoka cijena.). Dogaaji se doista ponavljaju, kao u hiljadu i jednom danu, kao u hiljadu i jednoj noi, jer toliko noi ko moe zapamtiti, osim pripovjedaa, kad je nekima i jedna no dovoljna za itav ivot, a sve ostale su joj nalik kao somun somunu. Tako uh o tebi mnogo toga i bi mi kao da sam te vidio i vidjeh da te nije napustilo tvoje dobro raspoloenje, tvoj smijeh i e, te se stuih (oprosti mi na tom) to su moji dani i moje noi posve drukiji. Zastajem i pomiljam: dok ti sad s nekom plesaicom trai vrutak njenih podrhtavajuih kretnji, ja nabijam pero u crnilo, u bunar beznadni... Svie. Probdio sam svu no uz nargile i odao se praznoj misli koja luta odajom, a potom izlazi u vrt i vonjak i sve dalje, dotiui se mora, kao to moj dim klobui kroz vodu. Sve je u tom tekom dimu. Sve. Dugo ti nisam pisao. itao sam pisma koja sam ti slao u Banju Luku, Elbasan i Bitolj, a koja mi skupljena u zaludan zaveljaj donesoe trgovci Srebronosovii. Pisma ta, knjiice te, pisane crvenom i crnom tintom, ila su tvojim tragom, ali te ne dostigoe. Ipak, udno kako se vratie u konom svenju, zamotuljku nalik na podebelu knjigu, kao da je neko kpio sve to sam pisao i paljivo itao, a potom odluio da vrati. Da mi zaprijeti ili da me upozori?! 45

Ili si ti u velikoj opasnosti, prijatelju?! Nita to bi ti moglo pomoi ne smije dospjeti do tebe. Moda je to smisao knjiga to su se vratile? Kad su se Srebronosovii vraali iz Primorja, naredih da ih dovedu, odnosno da ih s najveom moguom ljubaznou pozovu u goste. Taj sam zadatak povjerio ostarjelom Ibrahimu (ne znam zato napisah ovo o starosti, jer njegovom licu i stasu godine kao da nisu inile nita tek, koa mu je potamnjivala i kao da se okamenjivao, izrastajui nekako iznutra u jo veeg i jo opasnijeg). Kako tvoji, Ibrahime? pitao sam ga jednom, a on me pogledao u udu. Postidio se nekako preda mnom, zbog mene. Da sam opsovao neto golemo, ne vjerujem da bi me tako udno pogledao. S tugom i stidom shvatih da ja nita o njemu ne znam. Kad sam ga trebao, bio je tu i to je bilo sve. Godine su i godine prole otkako sam bio kadija u Imotskom, sudija kojemu je sueno, otkako je ona... a ovaj isti Ibrahim je bio tamo, sa mnom i bio mi je desna ruka, ba kao i sad. Ibrahim je roen negdje oko Konjica, ali ne pamti ni rodnu kuu, ni oca, jer je odrastao u majinu rodu, u Trebinju.

Izjahali smo u zoru. Dok smo se uspinjali, ugledah jedan rascvao bajam, koji kao da mi je neto govorio. Pribliavajui se, inilo mi se da razaznajem njegove rijei, rijei bajama, rijei iz sjeanja kojima me je doekivao. Prijatelju, pomislio sam tada da me je prepoznao i neto mi je zagrgoljilo u grlu, oblikovale su se neke rijei iz najdublje tamnine uspomena, iz djetinjstva prije rijei, rijei poznate ali nesaznajne, koje sam jedva sauvao u stisnutim ustima. Da nije bilo mojih ozbiljnih pratilaca, mislim da bih sjahao i zagrlio to drvo iji su otvoreni pupovi blistali kao nasluene glave malih meleka. Okrenuo sam se. Veliko svijetlo ogledalo pokazivalo nam je mostarske krovove i grad se budio u svjetlosti, kao dijete koje se kupa u vlastitoj slobodi. Kakvi li samo dani dolaze, pomislio sam tad? Moji roaci sigurno sad piju drugu kahvu, odahnuvi od gostoprimstva i razgovarajui o mom ivotu, kao to se razgovara o ureivanju bae ili budunosti najmlae keri. Oni bolje nego iko znaju sve moje promaaje, znaju ono to ja o svom ivotu nikad nisam ni slutio. Oni znaju 46

mjeru izmeu elje i moi, izmeu mudrosti i ludosti, i znaju, to je najgore, da tome nisam kriv ja, nego moja narav, ona koja je zapisana u knjigama oeva i djedova, te sad tu moju knjigu i itaju tako, uporeujui je sa svim zapamenim stranicama ranije.

Zgrabio sam jedan cvijet bajama i zadjenuo ga za dolamu. Glava malog meleka jeknula je prodornim mirisom i usjekla mi se u mozak: TO SI SE VRATIO KAD SI ME MOGAO UBRATI I TAMO, DALEKO, DALEKO, GDJE MIRIS SKRIVA ISTU PRIU. Podigoh pogled i vidjeh Ibrahima kako nepomino sjedi na konju, ekajui da nastavim put. Lice mu je bilo bezizraajno. Ko zna zato, ali njegovo lice mi se uini neobino prisno, na poseban nain, s neim na tom licu to nije imalo nikakve veze sa svim ovim godinama to smo se znali i to smo se druili. Gledao sam ga i, najednom, on se osmijehnuo. Bilo je to kao kad se nasmijeio stari bajraktar Junuz, trenutak prije nego to e biti oboren sabljom, kao da mi tim osmijehom eli uliti snagu i spokoj, on koji se oprata od svijeta i svjestan je da nita ne moe uiniti da bi to sprijeio. Niti to eli. I sve e se dogoditi kao to sam vidio. Pourujem svog konja da stignemo do onih mjesta za koja se toliko vezala dua moja da nijednu misao nisam u stanju da razmrsim, a da se u glavi ne pokrene klupko alosnih uspomena. Predio je kao knjiga koju si jednom proitao, nekad davno, zavolio, i sad, dok je ponovno lista, nailazi u njoj sve na neke udne stvari, neotkrivene, gotovo nepoznate, u svakom sluaju sjetiti ih se ne moe (zar je mogue da su i onda postojale u toj knjizi?!), a oni slatki detalji zbog kojih si ponovno uzeo tu knjigu u ruke, oni su se nekako prikrili, nema ih, moda su isti porod tvog lanog sjeanja, moda su iz neke druge knjige. Ne, tu su. Napokon ih zatie, ali tako su beznaajni za tekst, tako su jadni u ogoljelosti svoga znaenja, da se pita da li je zaista mogue da si vjerovao kako sve to stoji zapisano. 47

 Tu je bila esma? Zar ne, Ibrahime pokazivao sam mu oima, a on me samo pogledao opet onim svojim bezizraajnim pogledom, onim svojim kamenim oima u kojima sam, ini mi se, poeo nasluivati tugu. Da, bila je tu nekad esma. I tu, na tom sasuenom, uvehlom mjestu, sjetih se Mahire. Tu, sred pustog, razmrvljenog i ednog kamena. Voda bijae iezla, utekla natrag u zemlju, kao da se kaje, kao da bjei od usta to su je opoganila. Nije se vie ni naslutiti moglo odakle je veselo uborilo ono vrelo, davno vrelo to se u meuvremenu zapeklo, utihlo poput Mahirinih speenih usana.

Trg robova u vodenom gradu

48

Jo na ukrcaju u onaj prokleti brod primijetio sam enu s malih djetetom, ija je glavica bila meu njenim dojkama. A oko nje jo djece. To je bila Mahira. Na trgu u Napulju, gdje smo svi stajali kao udo, kao oivjeli kipovi iz nekog drugog vremena koji su se tu iznenadno probudili, meu naim robovskim tijelima, vidjeh da je uz Mahiru petero djece. Ne mogu izrei na pravi nain ono to se potom dogodilo. Mislim da to nikad neu ni moi. Ta e slika i ta pria ostati zauvijek zapeaeni bol. Osim djeaka na grudima, bile su tu jo tri djevojice, jedna drugoj do uha i jedan djeak mojih godina. U Napulju su prodali trinaestogodinju djevojicu. A potom smo nastavili ii od grada do grada, od trga do trga, od trgovca do trgovca i uvijek su prodavali po jedno Mahirino dijete. Na kraju su joj oteli i ono s grudi. Pitao sam se ta e biti s njima, hoe li se ikad ponovno vidjeti, ponovno sastati. O sebi nisam mislio. Od onog prvog krika, oajnikog i jarosnog, do ovog posljednjeg, bezglasnog, kad je samo klonula, liila mi je Mahira na ukradenu esmu koju unitavaju i razbijaju, sve dok se i sama voda ne povue duboko u utrobu zemlje, u utrobu majke. Pitam se i danas, kao i onda, o emu je tada mislila i je li se iemu nadala? I ta se na kraju dogodilo s Mahirom i njenom djecom? Prvu djevojicu kupio je neki pohotan ovjek sijede brade i kose, a potom (ne mogu se vie sjetiti grada, samo trgova! trgova! trgova!), potom je djeaka kupio starac jareeg izgleda, ini mi se jo pohotniji od onog prvog. Jedanaestogodinju djevojicu kupi nakinurena gospoa sa izrazom velike milosti na licu, a devetogodinju njenu sestru dvije ene koje su se o neemu ustro prepirale. Njih dvije su i mene opasno zagledale, tako da sam se u strahu ve poeo pripremati kako u postati njihova svojina, ali su se na kraju ipak odluile za djevojicu. Mahira je tad ve bila posve izobliena od boli i udaraca i pravila se da i ne gleda svoju djevojicu, koja se privijala uz nju, grevito, nesvjesna koliko je to uzaludno. Nesvjesna da je njena majka donijela stranu, iako uzaludnu odluku. Mahira je vrsto stiskala u svom naruju malog sina, pomirena s tim da joj je on jedini ostao i da e joj ga dumani ostaviti, jer e i tako bez nje teko preivjeti. Kad su odvodili djevojicu, oteo joj se pogled, a potom i krik, a izgubljena, prodata djevojica se okrenula i lice joj se ispunilo sreom, nita vie nije vidjela od suza u kojima se ta srea glasala. Ne, njena majka Mahira je nije zaboravila. I nikad je nee zaboraviti. Pronai e jednog dana gdje je ona i doi po nju da je vodi... da je vodi... Mislila je djevojica dok su je vodili. Njena majka e je na kraju odvesti kui. Kui! I vidjela je djevojica kuu u svojim mislima, kuu za koju u tom trenutku nikako nije mogla priznati da je zapaljena i sruena.

49

Ta napregnutost koja ih je obje okrenula i potegla jednu ka drugoj poput sluenog lanca, pribliila ih je ponovno i konano, trenutak prije nego to e karike popucati, utisnula se i oslobodila u bruju rijei, nemutih i bolnih, ali i punih nade, s kerkinih i majinih usana. Mama... Amra... Jedva ujno, tek da ih prepozna onaj kome su bile upuene. Sutradan uveer, u drugom gradu, na drugom trgu, pojavie se mlad ovjek i njegova nevjesta, te se zagledae u sinka na Mahirinim grudima. Nakon sveg to se dogodilo, uinilo mi se da su se Mahiri ak i dopali. Zagledali su dijete, a onda se neto ustro prepirali sa trgovcem. ini mi se da sam shvatio odmah zato. Ali Mahira nije. Drala je u naruju svog djeaka i puna nade gledala u te ljude. Mahira nije shvaala da oni ne ele nju. Samo njenog sina. Instinktivno je ipak predosjeala nesreu i jedva ga je dala iz ruku, kad su uzeli da ga pogledaju. Trgovac ju je gurnuo, okretao prema moguim drugim kupcima, a mukarac i ena su ustro nestali s njenim sinom. Trenutak kad je mlada ena uzela dijete i svjesno izbjegavala da pogleda njegovu majku mogao je Mahiri rei sve. Znala je to sad. Oajna. I znala je da nita vie ne moe uiniti. Stajala je tako, dok su joj se misli sudarale u glavi, ni primijetila nije da je i ona prodata, a onda se s potmulim, tekim krikom stropotala i onesvijestila. Mahirin kupac je odustao. Prodali su je tek sutradan, kad i mene. Kupili su nas ljudi koji su razgovarali meusobno i inilo se ak da su prijatelji. Moj kupac je poeo postavljati pitanja, ne obraajui posebnu panju na mene (mislio sam da me je pogledao tek ovla), a trgovac mu je odgovarao mjeavinom jezika koji su oblijevali sve trgove robova u ovom dijelu svijeta. Razumio sam stoga dosta od njihovog razgovora. Trgovac je lagao, uzdiui svoju robu (obrazi su mi plamtjeli od gnjeva i ponienja dok su se oni cjenjkali), a gospodin je, i dalje ne gledajui u mene, stavljao primjedbe, naviklo i spokojno, postavljao pitanja i odmah odgovarao na njih, tako da je prvotna cijena alosno pala, a trgovac je samo bijesno otresao glavom, ali izgleda nije bio sposoban da se odupre ovom vjetom i prepredenom kupcu. Osim toga, bilo mu je i dosta ovog putovanja, zaradio je dovoljno i elio se vratiti i proslaviti. Tako sam kupljen i doveden u Venedik, u kuu trgovca Marca i njegove ene Moire.

50

Ne mogu opisati svoje uenje svim onim to mi se dogaalo. uurio sam se u crnoj gondoli koja nas je vozila kui gospodara. Uosmo u grad, prijatelju, morskim ulicama, ulicama od vode. To je bilo udo kakvo ni u snu nisam slutio. Neke su kue sa tri strane bile okruene vodom, a opet je taj grad izgledao kao pravi grad, sa svojim kapijama, prozorima i vrtovima, sa svojom danjom i nonom arolijom. Jedna od kua pokraj kojih smo prolazili bila je posve oslikana, kao neke od onih knjiga to smo ih imali prilike vidjeti. Vidio se tu neki ovjek u kui, koji neto razgovara sa starcem, starjeinom kue valjda, a bila je tu i neka ena (moda se o njoj i radilo, jer u ovom gradu sve je izgledalo mogue). Poslije u neto vie saznati o toj kui i njenim vlasnicima, koji su i dali da se kua islika i ispie sve to na njenim zidovima. Neto u ti od toga, vjerujem, kasnije i napisati. Gospodar Marco, koji me je kupio i vodio kui kao janjca s trnice, pokretom ruke zaustavi gondolu ispred vrata vrta, malih, neuglednih, iako smo proli netom pokraj nekih velikih, a i na samom vrtu su, neto dalje, bila jo jedna velika dvokrilna vrata. Nijedna od tih vrata oito nisu bila za mene. Mogao sam ui samo na ova mala, neugledna, pred kojima je gondola zastala i gdje je odmah nahrupilo nekoliko ljudi iznutra kao da ekaju na dolazak od ranog jutra. Ili je to bilo zato to su na neki nain bili obavijeteni da se gazda Marco vraa. Pomogli su mi pri izlasku iz gondole, znaajno se pogledajui pri pogledu na masnice na mojim rukama i nogama, tamo gdje su bili okovi. Na jednom mjestu je rana krvarila, jer je ue kojim me je trgovac nakon prodaje vezao bilo grubo i zasjeklo se u kou. Nakon to me je izbacio iz gondole i prepustio slugama, gospodar Marco je nastavio svoj put, zbog kojeg je i krenuo u grad. Poslije sam saznao da se ova kupovina u kojoj sam ja bio roba dogodila zaista sluajno. Prvi meu slugama bio je Giovani, krupan i jak ovjek, a uz njega je stajao i mladi enskastog izgleda kojeg su ostali oslovljavali sa Nicolino. Tu su jo bili kuharica Bea i djevojka Filomena. Sve etvero su gledali u mene kao u neku igraku ili ivotinjicu koja sad dolazi pod njihov nadzor. U oima sam im vidio razumijevanje, ali ne i samilost. Ili mi se to tako samo inilo. Ipak, Giovani me gledao s najvie strogosti, kao da tano odmjerava moje sposobnosti. Nisam mu se inio ni osobito snaan, niti na drugi nain koristan. Izgledao je kao da kae Opet nam je gospodar iz hira doveo jo jedna usta i jo jedno jadno zanovijetalo, a mi nek se snalazimo kako znamo i umijemo. To sam odmah vidio. I? ta kae, Giovani? pitao ga je gazda prije nego to je gondola otplovila. 51

 Ne znam, gospodine. Vidjet emo skrueno je odgovorio Giovani, stojei tako i ekajui sve dok ga je gospodar Marco mogao vidjeti. Odveli su me u neke odaje, pokazali gdje u se okupati i dali mi neto odjee i hrane. U svojoj novoj odjei, bio sam im nekako blii, kao jedna od stvari u toj velikoj kui iju sam prostranost tek nasluivao. Kad se vratio iz grada, gospodar je odluio da razgovara sa mnom. To mu je izgleda bio obiaj. Razgovor nije tekao tako teko kao to sam se bojao. On je oigledno od trgovca ve ponet o saznao, a u tome je ieprkao i ona zrna istine koja je trgovac iz razumljivih razloga preutio. Kako se zove? zapitao me dobroduno. Kad mu rekoh svoje ime, on se namrti, a potom se nasmijei kao da ga neto nevidljivo zagolica. Morao sam ponoviti ime i zamucao sam. Moje ime nikako nije pronalazilo put do njegova uha. Daj mu neko ime, Giovani, kad ve svoje tako teko izgovara. Kao da je mucav ili mutav. Moda e mu poslije biti krivo to ga nije znao lijepo izgovoriti. ta misli na ime Barbaros sa? i on se nervozno nasmija. Jo je golobrad, gospodaru. Dobro. Daj mu ime koje hoe. Moe i Aristotel. Samo neka se to danas zavri okrenu se on najednom umorno i krenu prema vratima, kad se odnekud iz kue zau zvonak enski smijeh i glas. Kakva glupost! zvonio je taj glas i po raznjeenom licu gospodina Marca vidio sam da je rije o gospodarici kue. To se odmah moglo primijetiti i po ponaanju Giovanija, a osobito Nicolina, u ijim se oima pojavio strah. A onda se vrata irom otvorie i u odaju u kojoj smo bili gotovo uplovi gospodarica kue Moira, u pratnji Filomene. Uinila mi se zaista ogromna, visoka i popunjena, tako da je posve ispunila moje uplaene oi. ta to ujem, Marco, odluio si da mom poklonu da ime? I sam zna da u tome nikad nisi bio osobito dobar, niti sretne ruke govorila je ne skidajui pogleda s mene. Taj slatki mali mora imati neko zaista ljupko ime, a ne tako glupasto poput Aristotela ili Barbarosse i ko zna koje bi ti jo palo na pamet. Ispruila je prste desne ruke malo unazad i pozivala njima nekoga iza svojih lea. To se oigledno odnosilo na ovjeka duge kose, u odjei zamrljanoj bojama, koji je nekako umorno i nevoljko prilazio, drei u ruci kiicu. Gledao je s nerazumijevanjem u prizor ispred sebe. 52

Neto zanimanja bljesnulo mu je u oku pri pogledu na mene, ali to je trajalo samo tren. Kao kad guja izviri iz svoje rupe i munjevito se u nju vrati. Zamislite, potovani gospodine Tintore, Marco eli da ovog malog Ganimeda nazovemo Aristotel ili Barbarossa?! govorei to prsnula je u smijeh, u emu joj se i gospodin Tintore zduno pridruio.

Zamisli u svemu tome mene, prijatelju. Imena i raznorazne dosjetke vrcaju svuda oko mene, a ja stojim zbunjen, trudei se da ih razumijem. Moira je plesala oko mene, zagledala me, unosila mi se u lice s razumijevanjem i samilou, kao da me je eljela ohrabriti da se i sam nasmijem. Marco se ljutnuo. inilo se da je bio i pomalo ljubomoran na Tintorea. Onda je odmahnuo rukom umorno i rekao: Nazovi ga ako hoe i Hanibal. To je tek izazvalo pravu provalu smijeha kod gospoe Moire. Ostali su je s vie ili manje zanosa slijedili. Onda se najednom prestala smijati, uozbiljila se i pozvala me prstom da poem za njom. Stajao sam neodluno, sve dok me Giovani nije gurnuo, ogrnuvi me uz to neim, ogrtaem kunim za poslugu valjda, prevelikim i tekim. Uspinjao sam se za gospoom Moirom uz stepenice, a kraj mene su trupkali Marco i Tintore. Na odmoritu je gospodar Marco poljubio svoju enu u obraz, a Tintorea pozdravio rukom. Ponovno sam stajao nijem usred velike odaje. Ispred mene je bilo neko razastrto platno, kao za suenje, a na njemu jo jedna gospoa Moira, naslikana, koja je gledala pravo u mene i udno mi se smijala. Zabuljio sam se u tu sliku kao da me je ona maloas gledala u odaji i smijala se Marcu. Jo nekoliko poteza kistom i oivjeti e! Prenuo me je jak bol u uhu. Gospoa Moira zavrtala je moje uho gnjevno i njeno u isti mah i siktala neto brzo u nj, to je praskalo i tutnjalo poput grmljavine. Nita nisam razumijevao ali izgledala je bijesna, iako se ovjek ba ne bi mogao zakleti u to. On se zaljubio u vau sliku, Tintore, a svoju gospodaricu ni da pogleda. Taj mali nezahvalnik. Taj mali Aristotel ili Barbarossa ili Hanibal... ili Scipion! a onda se toliko zasmijala da su joj se grudi i bokovi poeli tresti, a to je sve bilo doista dojmljivo zamano kod gospe Moire. Tintore je slegnuo ramenima. Njega se oito nita od tog nije ticalo. Najednom se smirila i poslala Filomenu po Marca. Pitala ga je pred nama, hladno, koliko me je platio. Marco je bio zaprepaten takvim ponaanjem, ali je odgovorio. Kad je Marco promucao 53

brojku njeno se lice jo vie ohladilo. Pogledala je u mene nekako hinjeno cjepidlaki kao da mi nastoji nai greku, a onda je izgovorila glasom gospodarice koja donosi odluku: Bagatela. A tebe emo, pokvarenjae slatki mali, zvati Bagatelo ili, jo bolje Bagatellino! Tako je donesena odluka. I tako sam ti ja, prijatelju, postao Bagatellino. Oni koji govore da se u pokornosti zainje mudrost i nisu tako daleko od istine, kao to to na prvi pogled izgleda. Iako je izmeu pokornosti na koju se misli u izreci i pokornosti na koju sam ja bio prisiljen velika razlika, ipak meu njima ima i neto slino. A to je valjda mogunost da se sl ijedi vlastita misao koja e biti potpuno osloboena tatine. Gospa Moira natjerala me je ve na prvom koraku da razmiljam, a da nisam ni sm znao zato je to tako. Nikako mi iz glave nisu izbijali njeni postupci za ono kratko vrijeme to sam bio u toj sobi sa slikom. Korijeni gotovo svega to e se dogoditi mogli su se naslutiti u tom prizoru. Ali ja to tad, naravno, nisam mogao znati. Grubi, jednolini svakodnevni ivot uskoro me je naveo da potpuno zaboravim dogaaj s kojim je sve u toj kui zapoelo. Sutradan, rano izjutra, Giovani me je probudio i poeo je moj ropski ivot o kojem se nema ta naroito kazati. Teko da se rob od roba bilo gdje na svijetu mnogo razlikuje. inio sam sve to su mi nareivali i inio sam to to sam bolje mogao, tako da sam odmah prirastao za srce i Giovaniju i Bei, koja me je hranila to je bolje mogla, a s Filomenom me je vezivala i neka vrsta zajednike sudbine. Ne rekoh li ve, Filomena je bila tamne puti, odnekud iz Afrike i Marco ju je doveo lino, na lai, kad se vraao s jednog od svojih brojnih putovanja. Bilo je to prije desetak godina dok se jo osjeao krepak i snaan i dok je volio putovati sam. Tad se zapravo njegovo bogatstvo i uvealo te je mogao gospi Moiri priutiti gotovo sva zadovoljstva koja je poeljela. Dobio je radost darivanja, ali je, po svemu sudei, tada izgubio Moiru. Daleko od oiju, daleko od srca, kae stara poslovica, a ini se da je i u ovom sluaju opravdala svoje postojanje. Marco je sve rjee putovao, Marco Luigi Olivetti to mu je bilo puno ime. Preputao je svoje brodove roacima i prijateljima, kapetanima to su za njega prevozili robu. On bi se otisnuo tek ponekad, jedanput ili dvaput godinje da mu se more posve ne smrzne u krvi kao to je znao rei, ali ta su putovanja bila kratka i vie povezana s ugovorima i posjetima starim prijateljima, nego to su osvajala nova podruja trgovine ili otkrivala nove poslovne mogunosti s neiskazivim zovom 54

pustolovine, kao nekad. Jedanput, samo jedanput, ila je i gospa Moira s njim na takav put. Prije tog je bila beskrajno ljubomorna na njegova putovanja, bar na rijeima, prigovarala mu je da svuda ima ljubavnice, nato se on samo tuno smjekao, ali nije odgovarao nita. Po svemu sudei, o tom jedinom putovanju na koji je ila Moira, najvie bi mogao ispriati Nicolino, ali on je utio, bar preda mnom. Giovani i Bea su oito znali njegovu priu s te plovidbe na koju je iao s gospodarima. U kui i u prostranom vrtu, za lijepih dana, esto je znalo biti puno ljudi. Tad je ono posluge to je ivjelo u kui postajalo nedovoljno, te su dolazili i drugi, koje su nai gospodari, uglavnom gospa Moira, posuivali iz drugih kua. A gospa Moira je bila kao mjesec meu zvijezdama na tim zabavama. Plesala je i pjevala i stalno je bila okruena mnotvom mukaraca, koji su joj se svi odreda udvarali. Osim Tintorea, stalnog posjetioca kue, bilo je tu jo nekoliko slikara, zatim pjesnika i muziara koji su bili osobito omiljeni. Kod gospe Moire naravno. Marco Luigi Olivetti, moj gospodar, takoer je u svemu tome na poseban nain uivao. Na zidovima kue je, uz slike njegovih predaka i uz slike brodova kojima su oni nekad davno plovili, bilo i mnogo slika njegove ene Moire, a na jednoj slici su bili i zajedno, njih dvoje, u raskonoj odjei koja se vie nije mogla vidjeti osim na karnevalu ili balu pod maskama. I izgledali su jako zaljubljeni. Giovani me je nauio sve o vrtu i vrt je uskoro najveim dijelom postao moja briga. A zato je taj vrt bio toliko vaan, saznao sam u proljee. Giovani se najednom uznemirio i uurbao. Takoer i Bea, Filomena i Nicolino. Svi su u kui poeli juriti tamoamo, ak je i gospodarica provodila s nama daleko vie vremena nego inae, dijelila nareenja i davala savjete. To je, shvatio sam, trebala biti njena velika proljetna zabava, u kui i vrtu, koja je prireivana na isti datum svake godine. Nije to naravno bila jedina zabava u ovoj kui, ali je u svakom sluaju bila najvanija i najvea. Gospodin Olivetti se takoer trudio, ali je bio suzdraniji, kao da nije pravo znao ta se dogaa. Ponekad je liio, primajui nareenja svoje ene, na nekog od nas. Jedan dan je doao kroja Gamba koji nam je svima uzeo mjeru. Tu je bilo i mnogo nepoznatih, za mene, novih ljudi koji e pomagati u kuhanju i posluenju. U poetku mi je to bilo udno, jer mi se inilo da svi imaju dobru odjeu, a i ja sam sa svojom, koja je nainjena od stare Giovanijeve bio sasvim zadovoljan. Dopadala se ak i Giovaniju. Vidio sam mu u pogledu da gleda na mene pomalo kao na sina ili na mlaeg brata. To je bila zamjetna promjena u Giovanijevom ponaanju. On je inae bio ovjek koji nije pokazivao nikakva osjeanja, osim nune pokornosti i vjernosti gospodarima, ako se to uope i moe nazvati osjeanjem. Pogotovo je to bilo vidljivo zato to nije 55

pokazivao nikakvu naklonost prema meni prije toga (niti nesklonost dodue). Samo sam ga mogao podsjeati na starost to mu je ve bila za vratom, utoliko prije to sam za kratko vrijeme preuzeo veliki dio njegovih poslova. Odjea koju e nainiti Gamba, meutim, bila je samo za ovu priliku i ostat e potom u sanducima kao potroena uspomena. Kao to je to bivalo svake godine. Nije to bila obina odjea. U njoj su se skrivale tajne misli i elje gospe Moire. U njoj je bio svijet u kojem je zaista eljela ivjeti. I u kojem je i ivjela tih nekoliko dana i noi koliko je ustvari trajala njena zabava. Jednog od jutara pred svetkovinu gospa Moira, koja je izgleda poslije onog prvog dana bila potpuno zaboravila da postojim, doe nenadano iza mojih lea i uhvati me za uho, ali ovaj put bl ago, tako da se nisam jako trznuo kad sam to osjetio, jer sam pomislio ak da mi to Bea ili Filomena ele neto rei. Meutim, kao to sam ve rekao, bila je to gospa Moira, nekako posebno raspoloena, s veselim smijekom na licu, kao da bi se igrala. I tako, deko, ti se ne odaziva ni na jedno od svojih imena. Glas joj je zvuao prijekorno, ali blago. Gledala me je prijateljski, ali i nekako posebno, kao da me sad prvi put vidi. Kroz glavu mi je prostrujalo da sam zaista uo kako neko iza mene govori Barbarossa, Aristotel, Ganimed, Hanibal... Bagatellino...ali nisam na to obratio panju, jer je vie liilo na Filomenino peckanje, nego na gospodariino dozivanje. Uostalom, nakon onog razgovora o imenima, Giovani me je jednostavno pozvao: Mali, doi ovamo! Poao sam i tako nekako je i ostalo. Tako mi je to Mali i ostalo kao ime, jer su ga prihvatili i Bea i Filomena, a Nicolino se inio njime posebno oduevljen. Gospa Moira to oito nije znala, a nije bila sigurna ni za koje se ime ona sama na koncu odluila. Kako te zovu u ovoj kui? upitala je kad je vidjela kako neodluno stojim. Mali promucao sam odgovor. Mali?! iznenadila se. To nije ime koje sam odabrala. Pokuao sam da se nasmijeim i da tim osmijehom kaem kako nisam ja za to kriv. Je li ti Gamba uzeo mjeru? Klimnuo sam glavom. Da, gospoo Moira rekla je ona strogo. Da, gospoo Moira odgovorio sam to sam skruenije i uljudnije mogao.

56

 E, onda e se zvati Melkior, Bagatellino. Htjela je pokazati da se ipak sjetila imena koje mi je dala. Kakva glupost zvati te Mali. Nisi ti ba tako mali, zar ne? Ili moda Mali Melkior? To bilo lijepo ime, Bagatellino? I sasvim zgodno. Odjenut u te kao svog istonog kraljevia. Ti to i jesi, zar ne? Odgovorio sam da u se truditi da ispunim gospodariine elje. To mi se dopada rekla je i estoko mi provukla prste kroz kosu tako da su mi suze navrle, ali sam nastojao da i ne trepnem i gledao sam je pravo u oi, to joj je u jednom trenutku postalo neugodno i opalila mi je kratku, ali jaku pljusku. Oborio sam pogled. utjela je i ona. Dopada mi se to si za tako kratko vrijeme nauio lijepo govoriti... pomalo... dodala je nakon stanke, ne gledajui me. Moglo bi ti biti vrlo lijepo u ovoj kui... Naravno, ako to zaslui, Mali Melkiore Bagatellino. A ja sam vidio samo kako moje novo ime postaje sve due i opasnije. U predvorju kue Olivettijevih bila je jedna velika slika koja je zapremala dobar dio zida. Posjetioci koji su dolazili na glavni ulaz koraali su pravo prema slici, kao da se pribliavaju dalekom moru na kojem se vodi bitka. Sve to je bilo na slici plovilo je po moru ili izranjalo iz njega. Neki grad i luka nasluivali su se tek na zamagljenom obzorju. Brodovi su bljuvali vatru jedan na drugog, sudarali se i razliito odjeveni vojnici borili su se na palubama. Ko zna koliko je brodova slikar naslikao? Nikad se nisam sjetio da ih prebrojim. A morskih ratnika tek? Sigurno je ta slika bila posebno znaajna za Venedik, ali i za ovu kuu. Ipak, nisam se o njoj posebno raspitivao. Nisam imao ni koga pitati. Dovoljno mi je bilo kad je Nicolino, vidjevi me jedanput pred slikom, rekao: Gleda Bitku kod Lepanta. Ne gledaj je previe, mogao bi se raalostiti kako smo do nogu i do mozga potukli tvoje. Nisam nita odgovorio. udno mi je zvualo ono tvoje. I danas mi zvui udno. Moda jo udnije. Svaki dan sam prolazio pokraj te slike i u svakom tom prolasku u oko mi je ulazila neka nova sliica. Neto to ranije nisam primjeivao. Kad se pojavio Gamba sa svojim egrtima i svom onom odjeom za sveanost, nastala je prava cika i podvriskivanje od uitka. Osobito se radovao enski dio posluge, kao to se i moe pretpostaviti. Taj dan je doao i jedan mrani ovjek s nekim sandukom koji je dugo ostao sam u sobi kod 57

gospodarice. Poslije nam je taj isti mrani ovjek podijelio maske. Bile su zaista raznovrsne, od jezivih do tako vedrih i smijenih da bi se i bolesnik na smrt razveselio kad bi ih samo vidio. Veina ih je pokrivala gornji dio lica, tako da se donja vilica mogla nesmetano pokretati i nije nimalo smetala u jelu i piu, ak ni za pjesmu i ljubljenje, kao to sam kasnije vidio. U vrtu su postavljeni stolovi sa obiljem hrane i pia, sa svakovrsnim voem, od kojeg je veina pristigla brodom pred samu svetkovinu. Svirao je orkestar, skriven u uglu velikog vrta, izmeu bijelog i ljubiastog jorgovana, pod ranom trenjom. Posjetioci su dolazili u velikim i malim gondolama, uz smijeh i zajedljive opaske. Svi su bili odjeveni u neobine haljine i imali na licima maske. Giovani me je upozorio da me nita ne smije zbuniti i da se tano pridravam onog to mi je naloio. Sveanost je za gospodare i njihove goste. Nae je da budemo neprimjetni i uvijek na usluzi rekao je. Bio sam odjeven kao i svi ostali, u odjeu harlekinskih boja, ali sa mnotvom razliitih dodataka koji su mi davali posve istonjaki izgled. Takav sam trao naokolo, nudei ono to mi je Bea davala da ponesem, u malim i velikim inijama. A ega sve tu nije bilo? Od punjenih peenih ptica do ptica od slatkia. itav jedan svijet je bio sagraen od hrane, sa svojim kulama, lukama i brodovima, sa svojim katedralama i trgovima i sve su to gosti imali namjeru da pojedu i da zaliju vinom i razliitim drugim napitcima. Ovo e biti nova propast Atlantide uzviknuo je oduevljeno jedan gost sa konjskim repom pozadi stranjice i velikom konjskom njukom na licu. Ako je Sveti Marco tako odredio Posejdonu, Kentaure odgovorio mu je skrueni monah mongolskog izgleda u ijem sam glasu prepoznao, ini mi se, razdragani glas slikara Tintorea. Tako je poela prva no te svetkovine od koje mi i danas umi u uima i mrai mi se u svijesti i na koju sam poslije toliko puta pomislio, ali mislim da nikad nikom o njoj nisam prozborio ni rijei, jer je to jednostavno bilo nemogue. Za svaku su priu potrebni mjesto i vrijeme, pa tako i za ovu. Nije udo zato to je sad priam prvi put. A zato? Danas kad se svjetlost moje zvijezde suava u svjetlost svijee uz koju piem, stvar je moda onog vrela iskrenosti u nama koje eli da se iskae, nastoji izii iz sjene u kojoj je skriveno, kao da nam ne eli dopustiti da nepoznati onima do kojih nam je stalo i sebi samima odemo sa ovoga svijeta.

58

Prijatelju moj, kakve li su se tu arolike i obijesne stvari zbivale! Kad bi iz sveg svijeta, iz svakog grada, iz svakog naroda, iz svakog sloja uzeo po jednu enu i mukarca i doveo ih na jedno mjesto, u ogromni, djelomino rasvijetljeni vrt, mogao bi onda shvatiti ta se sve tu zbivalo pred mojim oima. Gospa Moira je, najednom, usred sve te zabave nestala. Bila je odjevena kao umska vila, a njen mu Marco kao starac iz ume (liili su na likove s jedne slike koja je visila u kui a koju su njih dvoje na poseban nain voljeli). Shvatio sam to kad mi se pribliio Starac iz ume i zapitao me gdje je gospodarica Moira. Upravo tim rijeima. Nisam mu znao odgovoriti, a on je nastavio dalje tragati po vrtu, kao da se nije ni nadao da e neto od mene saznati. Popeo se u mali vrt, u vrt iza vrta, u kojem je bilo jo tamnije. Dugo ga nije bilo, a onda sam ga primijetio kako razoarano tumara od ugla do ugla i trai svoju veliku umsku vilu. To je probudilo i moju radoznalost. Ispriao sam to Giovaniju i zapitao ga gdje je gospodarica, a on je stavio prst na svoja usta, potom na moja i zaprijetio mi drugim kaiprstom. Nije pritom izgovorio ni rijei. U blizini je bila i Filomena. Sve je ula. Samo ti uti. Nita ti o tome ne zna. Tako oni uvijek. To je njihova stvar rekla mi je kad se Giovani udaljio. I ja sam utio. utio sam i kad sam vidio kako se umska vila raz odijeva na jednom prozoru, a potom se pojavljuje jedna slukinja koja je upadljivo svojim stasom podsjeala na Moiru. Slukinja je iezla u malom, tamnom vrtu. Prema tome, zacijelo je jo uvijek tamo. Osjetio sam kako radoznalost i mene naseljava i pitao sam se kakva je to igra koju igraju gospodar Marco i njegova ena. U tom trenutku primijetio sam Starca iz ume odnosno gospodara Marca Luigija kako se kradomice uvlai u kuu i tajnim prolazom odlazi na sprat, a ne stepenicama kao obino. Za taj prolaz sam znao sluajno. Njime je Filomena ponekad odlazila u gospodarovu sobu. Ne znam zato, ali obuzela me bila tuga kad sam je vidio kako izlazi iz tog lanog stupa, koji je bezazleno stajao usred velike kue, jedan od nekoliko takvih to su svojom masivnou drali gornji dio kue. Stepenice skrivene u stupu vodile su ravno u gospodarovu sobu. To mi je Filomena otkrila im sam prekinuo njen smijeh i igru kojom mi je, da me odobrovolji, pokuala objasniti svoje arobnjake nestanke i pojavljivanja. Otkrila mi je to u trenutku kad sam to ve i sam nasluivao. Zatvori oi rekla je.

59

Zatvorio sam oi i kad sam ih ponovno otvorio ona je bila iezla. Pravio sam se nevjet i zagledao svuda naokolo, znajui da me ona gleda kroz rupu na stupu. A onda sam se i ja iznenada sakrio ispod stepenita. Bilo je ve jutro i nije se smjela dugo zadrati. Gospodarica samo to nije sila. ekao sam da se Filomena pojavi iz svoga skrovita. I zaista, neto kasnije, oprezno su se otvorila vrata na stupu i ona je, uplaeno zvjerajui oima svuda naokolo, iezla u kuhinji, gdje su je ekale njene jutarnje dunosti. Poslije sam, kad me niko nije gledao, paljivo obiao stup i dodirivao sve to je bilo na njemu. U velikom ornamentu je bila, u reljefu, glava zatitnika kue (tako su mi rekli, jer mi ime tad nije nita znailo). Taj kameni starac napetih miica imao je oi s proupljenim crnim zjenicama. Samo se kroz njih moglo vidjeti iz unutranjosti stupa. Na drugom stupu bila je glava neke ene ije su zjenice takoer bile uplje. inilo mi se da su sva moja nasluivanja uspjeno dola do kraja, ali sam ipak usporio svoje istraivanje, kao da sam se plaio pronai vrata. Osjeao sam da bi uslijedila kazna kad bi me uhvatili i da bi ta kazna bila strana. Zato sam odluio da to saznam od Filomene. I to mi je uspjelo jednostavno, vrlo jednostavno, kao to sam ve opisao. Kad sam joj ispriao ta znam, Filomena je zaplakala i udarila me po obrazu, ne previe jako, ali ipak tako da shvatim kako joj je krivo to sam otkrio njenu tajnu. U toj kui je i inae sve bilo nekako udno. Izgledalo je, na prvi pogled, da svi znaju sve, ali se ipak o tome nije govorilo kao da je u svakoj prii, i najmanjoj, postojala neobjanjiva opasnost i zapravo su svi na neki nain bili posjednici tajni o kojima se ne smije govoriti. Moda su tako htjeli gospodar i gospodarica, a moda je to bila i uobiajena igra u tom vodenom gradu, koju ja nikako nisam uspijevao razumjeti. Da, Filomena odavno odlazi gospodaru u sobu. Od onog dana kad su je kupili i doveli u ovu kuu. Sada je to sve rjee i rjee, ali jo uvijek je gospodar ponekad poz ove. Jer Filomena je jedina mogla izgleda vratiti gospodaru usahlu snagu. ini se da i gospodarica Moira od poetka zna za to, ali ne haje. Ima i ona svoj stup. I ne samo stup. Uz njen balkon s druge strane nije se problem uspeti iz malo vee gondole, a ako se jo dodaju i ljestve od uadi, stvar je krajnje vesela i zanimljiva. Bilo je tu svakovrsnih stvari, i bunih i opasnih, ali Filomena ne eli o tom priati. U svakom sluaju, gospodaru to ba nije toliko drago kao to bi se moglo uiniti na prvi pogled. Gospodar je Filomeni obeao da e je dobro udati im se pojavi neka dobra prilika. To e biti kad joj napuni stomak rekao je jednom s nekom gadou Nicolino. Filomene tad nije bilo u blizini. 60

Ako je to uope u stanju, pomislio sam, ali nita nisam rekao. A Filomena je sad sauesniki gledala u nekog iza mojih lea. Okrenuo sam se. Tamo je tuno stajao Nicolino. inio se kao neko ko bi mi o svemu ovome mogao jako mnogo priati. Nicolino zna sve o stupovima, ali bolje da te on ne ui napokon ree ona pomalo umorno. Nicolino koji je poao da me pomiluje po kosi, trznu ruku, ali ne ree nita. Lice mu je izgledalo jo tunije. Tako sam saznao tajnu stupova i prolaza u njima i pitao sam se kakvu to igru igraju gospodar i gospodarica. Osobito mi je to postalo zanimljivo na proljetnoj sveanosti. Zato sam se, uz poslove koje sam obavljavao, neprestano motao naokolo i pokuavao shvatiti ta e iz svega toga ispasti. U jednom trenutku sam opet bio ispred stupa. Prazne oi zatitnika kue gledale su me nekak o prijetei. Sklonio sam se u posljednjem trenutku. Vrata na stupu su se beumno otvorila i iziao je gospodar Marco, preruen u harlekina. Znao sam da je to on, iako je nosio masku. Uostalom, nosili su je svi. Projurio je kroz vrata i ieznuo u vrtu, smijui se prigueno. Ko zna u kojoj se zanosnoj umskoj vili ili zakrabuljenoj redovnici krila sad gospa Moira? Sve je to oito bila igra, igra u kojoj su sudjelovali jednako ukuani koliko i gosti. Ponovo sam se okretao oko stupova, ali oni su mi izgledali naputeno. Svaki as sam morao u vrt i zato sam imao osjeaj da sam propustio neto vano. A onda sam uo neku ciku u samom uglu vrta i pohitao da vidim ta se dogaa. Mongolski monah, kojeg sam ve vidio te veeri, cerekao se kao blesav i udarao u lutnju, malo u ice, malo kao u dobo, a na njegovom nesretnom poznaniku sa samog poetka veeri, koji je sad iao etveronoke, na pijanom i obeznanjenom kentauru jahala je i mamuzala ga uz bestidne uzvike jedna goa koju dotad nisam primijetio, a koja mi se u onoj prituljenoj svjetlosti uinila kraljica jednako kao i vjetica. Njena haljina od zlata zvonila je i kruna na glavi joj se tresla. Imala je imitaciju brade i veliki nos koji je bio dio njezine maske. Kad je ustala, jo uvijek se smijui, dok je kentaur klonuo u mehku travu vrta, posegnula je za peharom i vidio sam veliku zlatnu kobru kako podrhtava oko njene ruke. Jo uvijek sam se udio, ne shvaajui, kako ovu osobu, bujnu i tako raskalaenu, nisam primijetio u toku veeri ili dok je izlazila iz gondole, ali u toj misli me prenu njen glas, valjda je vjetar bio zanjihao papirnatu svjetiljku i otkrio me u uglu gdje sam se skrio. Daj mi neto s te tvoje inije! naredila mi je estoko i bijesno. 61

Priao sam s posluenjem, a ona je uzela tri voke i jednu gurnula u usta kentauru, koji se pridizao sa zemlje, uz jo jedan neobuzdan hihot, a zatim je zagrizla drugu voku i ponudila onom mongolskom svirau lutnje, ponudila mu da iz njenih usta, uz hranljivi poljubac, odgrize drugi dio voke. Monaki lutnja je to sretno i spretno prihvatio, pokuao je ak i da je zagrli, ali ona mu se izmigoljila i, zgrabivi mene za ruku, potrala u tamni dio vrta. To je bilo trenutak prije nego to se na tom mjestu pojavio lutajui gospodar Marco, odjeven kao harlekin. Zastala je iza jedne palme i tu me zadihano, ali i razdragano zagrlila i podigla malo svoj vjetaki nos koji joj je smetao u disanju. Gledali smo kako se harlekin, kentaur i mongol s lutnjom neto prepiru, pala je i sluajna pljuska, potom su se ispriavali i zakljuili svoju raspravu peharima vina koje je doista teklo kroz vrt kao mali potok, u svom koritu koje je Giovani vjeto nainio i to je bilo neto posve novo na vrtnim sveanostima za vrijeme balova pod maskama. Nakon nekog vremena, onaj prerueni u harlekina je opet tuno poeo tumarati po vrtu, traei neto poput nekoga ko nije svjestan za im zapravo traga. Raspusna jahaica sa zlatnom kobrom stisnu me za ruku, sauesniki me dotiui krupnim vrelim dojkama i nasmija se. Zna li ko je ono? zapita me priguenim glasom koji mi se uinio poznatim. Na gospodar Marco Luigi Olivetti... odgovorih bez razmiljanja. krgutnula je zubima, uo sam to jasno i pomislio ta li se to samo mom gospodaru sprema (bilo mi ga je ak i malo ao u tom trenutku), kad me ona odgurnu, da sam posrnuo i onda me naglo podie sa zemlje, vukui me iz sve snage za uho. Platit e mi i ti i tvoj gospodar Marco Luigi. Je li te to on poslao da me slijedi? Ne, ja sam sluajno... posluujem tu u vrtu... Nisam znao gdje da se okrenem od iznenaenja. Svaka mi se njena rije inila kao amar. Dobro, dobro Melkioriu Bagatelliniu ili kako se ve zove. Gubi se sad. Kako si mogao i pomisliti da poljubi babilonsku princezu?! i ona se najednom, dugim poljupcem upi u moje usne, kao da e ih usisati, a svojim jezikom ustro zapalaca izmeu mojih zuba i ugura se unutra da sam ostao bez daha. Kad sam se osvijestio, nestala je.

62

Sjedio sam na travi, razbaruen, a iznad mene je stajao Giovani, u svojoj smijenoj harlekinskoj opravi, kakve smo imali svi i zabrinuto klimao glavom. Pokupio sam ono to se bilo prosulo i pokorno poao za njim. Od tada pa do kraja noi hodao sam kao mjesear, raznosio sve ono to je bilo potrebno, kpio i vraao, pomagao pijanima da se ukrcaju u gondole. No se bliila praskozorju i sve je manje pridolica bilo u vrtu. Otili su i mongoli i kentauri, i gusari i prosjaci, rimski, normanski i arapski ratnici, iezle su vraare, hetere i sjevernjake naoruane proroice, u crnim gondolama, a Harlekin ih je sve ispratio zamiljenim pogledom. Zaprepastio se kad ga je neko kucnuo po ramenu i kad je vidio da je to umska vila odnosno njegova gospa Moira koja je svojom rukom u velovima mahala onima to su u gondolama klizili u maglovito praskozorje. Potom je pozdravljala sve prijatelje koji su jo bilu tu, ali nee noiti u kui, u jednoj od brojnih soba. Svi su joj mukarci galantno ljubili ruke na odlasku, a ene su se grlile i ljubile u obraze, veselo apuui, sve osim jedne, visoke opatice koja je otila sa sveanosti zajedno sa ovjekom u lavljoj koi. Sve prolazi, moj Kentaure rekao je nekako tuno ovjek sa utom obrazinom kosih oiju koji se nije rastajao od svoje lutnje. Slijedei put se ti obuci kao Kentaur... uinilo mi se da sam uo rijei koje su se mijeale sa ljapkanjem vode dok je gondola odlazila. Ta slika i taj razgovor ostali su u mojoj svijesti jo dugo.

rtva

rtva! ta rtva?! Sav je ivot rtva. itav moj ivot je rtva! Tako je vikala gospa Moira. Kroz smijeh ili jecaj. Kroz suze. Nismo to mogli vidjeti. Glas je dopirao iz njene sobe. Nekoliko trenutaka kasnije otvorila su se vrata i iziao je gospodar Marco Luigi Olivetti izbezumljena izgleda. Jedva se suzdravao da ne zaplae. Sve je to zbog slike rekla je tuno Filomena. Kakve slike? zapitao sam suvie glasno i Bea mi je poklopila dlanom usta. 63

Gospodar Marco je zastao na vrhu stepenita, kao da je uo, a onda je zaurlao: ta je s vama dolje? Nemate posla? Nai u vam ja posla. Giovani, reci momcima neka pripreme brodicu. Sve za Murano. Giovani je potrao i gotovo smijeno zastao u prolazu kad je gospodar Olivetti bijesno zalupio vrata i zrak je prostrujao kroz kuu. Giovani je izgledao kao da tri u zraku. A onda se sve stialo i u kui je zavladao muk. Tako sam saznao da je gospodar ponekad znao otploviti za Murano i ostati tamo nekoliko dana, druei se sa ribarima i staklarima i opijajui se do besvijesti. Kad je brodica otplovila, inilo se da su ukuani odahnuli. Gospa Moira je izila iz svoje sobe i pozvala Giovanija. Vrati mi moju sliku, Giovani rekla je moleivo. uo sam je dobro. Giovani je poao u gospodarove odaje i uskoro se vratio s jednom velikom slikom. Pokuavao sam je vidjeti u prolazu, a on je gledao mene dok sam piljio u nju. Zastao je i pokazao mi sliku. Tintore ju je naslikao za gospodaricu, ali gospodar ne voli ovu sliku proaptao je. Na slici je bio starac s velikim noem kojeg je prinosio pod grlo djeaku. Uinilo mi se da sam na licu djeaka vidio neto poznato, neto u izrazu. Slino je izgledala gospodarica Moira Olivetti kad je bila zabrinuta.

Ma i jaje

Poslije sveanosti u vrtu i u kui, Nicolinovo ponaanje prema meni se naglo promijenilo. Dotad je stalno nastojao da mi bude na usluzi, hvatao me nepotrebno za ruku kad mi je objanjavao neto ili bi me obgrlio dok bi pokazivao neku stvar u vrtu uz koju je bilo vezano ono to treba uiniti. Giovani i Bea su ga svaki as dozivali, srditim glasovima i tjerali da uini neto u sasvim drugom dijelu kue. To mi je bilo pomalo neobino i alio sam Nicolina. Mislio sam tad da su prema meni mnogo blagonakloniji nego prema njemu. Zato sam se i zaprepastio kad me Nicolino napao.

64

 Ti, pokvarenjae rekao mi je najedanput i opalio mi pljusku iz sve snage tako da me zaboljelo do srca. Jo je gore bilo to mi nikako nije bilo jasno ta sam to pogrijeio, koju sam krivu stvar uinio. Kad me je pokuao ponovno udariti, izmaknuo sam se u stranu, i ne mislei, kao u djeakim hrvanjima i nadmetanjima, izbio mu jednim udarcem ravnoteu i on je bolno tresnuo na stranjicu da su mu suze navrle na oi. Nita ti to nee pomoi vriskao je i bjesnio Nicolino s poda. Oni e ti to uiniti ako budu eljeli. I ti e biti kao ja, ma koliko ti se ja gadio. Zato bi ti bio drukiji. umilo mi je u glavi. Nisam razumijevao nita od onog to je Nicolino vikao. Niti mi se dotad gadio, niti sam znao ta mu se dogodilo a to bi se moglo i meni dogoditi. Podigao sam ga. Moj gnjev je splasnuo. Bilo mi ga je ao. Plakao je, toliko vei i naizgled jai od mene. Zato sam ipak bio na oprezu. Izgledao je tako jadno. Povrijeeno. Dao sam mu krpu namoenu u vodu da obrie krv sa usta. inilo se da mu to najednom znai neiskazivo mnogo. Zna govorio mi je najednom posve povjerljivo, kao da dugo eka ovaj trenutak, kad se to prvi put dogodilo, uope mi nije bilo krivo. Mislim da sam to ve dugo, dugo ekao, od onog dana kad me gospodarica prvi put pozvala. Igrala se sa mnom kao maka s miom. Onako kako se sada igra s tobom. Ali ja joj se nisam dopadao kao ti. Oboava te. Vidio sam kako te guta oima. uvaj se. Ti si zalogaj kojeg odgaa dok ne bude posve sigurna da je to ono to eli. A ona zna uivati, vjeruj mi. to se mene tie, bilo je posve jasno da nisam ispunio njene nade. Nisam to ni mogao. Samo s e igrala. ini se da ju je to, na neki tuan nain, razveseljavalo. Jednog dana, uveer, poslala je po mene. Poruka je glasila da je jako hitno. Pojurio sam uz stepenice, otvorio vrata dvorane u kojoj je ona trebala biti i ugazio u mrak. Pomislio sam kako se moram vratiti po svjetiljku, ali vrata su se zatvorila za mnom. Nisam bio sam u sobi. Osjeao sam to, uo. Disanje, umno disanje opkoljavalo me sa svih strana. Neke ruke su me dotakle, druge iza lea zgrabile, tree su me uhvatile za noge i povukle na pod. Mnotvo ruku me svlailo, a ja sam bio izbezumljen. Bacakao sam se i borio, ne znajui ni sam zato to inim. Tijela su se zgunjavala oko mene, gola tijela, shvatio sam dok sam se trljao o njih, grubo ili njeno, gola enska tijela. Svukle su me i igrale se sa mnom, a onda su se poele smijati, vriskati od uitka. Posve sam otupio od straha, a onda se neto iz tog straha poelo oslobaati, tako udno, a tako jednostavno. Nisam se vie borio i one su to osjetile. Siguran sam da je i gospodarica bila jedna od njih. Ostavile su me na podu, takvog kakav sam bio. Jedan od njih, jedna od njih. Od te veeri gospodarica me pozvala samo jedanput. 65

Zato nisi doao kad sam te zvala?! bilo je njeno pitanje. Posve oamuen, nisam znao ta bih odgovorio. U njenom grubom glasu pokazala se tad pukotina samilosti. Kazala je da se javim gospodinu i otad ja uglavnom sluim gospodina i njegove prijatelje. Ponekad mi u tome pomae Filomena. Ali gospodarica, naa predivna gospodarica Moira vie me nikad nije pozvala. Gledao sam Nicolina u udu. Suze velike kao zrna graka klizile su mu niz obraz.

Bilo je to poslije prve posjete kapetana Spazzacamina. itavo jutro i itav dan imali smo posla oko sreivanja vrta. Bunovni gosti koji su prespavali u kui odlazili su koijama, s druge strane, tamo gdje je bila ulica. Tamo jo nisam bio. Samo sam jedanput doao do velikih drvenih vrata, okovanih eljezom i gledao kroz debelo staklo u raznim bojama pokuavajui naslutiti neto na ulici. Dok sam skupljao alosno odbaene i slomljene stvari, dok su psi oko mojih nogu, omiljeni gospodarovi psi istili ostatke gozbe, tek tad sam shvatio koliko je jednostavno bilo noas pobjei. Ipak, u svemu to se dogaalo to mi nije ni palo na pamet. Zar sam ve zaista postao pravi rob? Onaj koji se svojom milju vezao uz sve to mu se dogaa, bez da uini bilo ta to bi moda moglo promijeniti tok stvari. Ne! Rekao sam sm sebi. To bi bila nesmotrenost. Jo nita od svega ovdje nisam shvaao. Nisam znao kud bih se mogao djenuti u ovom gradu sa vodenim ulicama ak i kad bih pobjegao. Svaki je put vodio ka moru, a ovdje, u ovim lukama nisam mogao oekivati da u naii na prijatelja. Gospodarica Moira cijeli taj dan nije izila iz kue. Leala je gore, u svojoj sobi i gospodar joj je lino, negdje oko podneva, odnio neto voa i soka. Kasnije je ila i Bea i vratila se zabrinuto vrtei glavom, ali nita nije rekla. Sutradan je opet gospodarica preleala u svojoj sobi itav dan. Svratio je bio Tintore, ali ga nije primila. On se nekako udno nasmijeio, popio au vina i otiao. Naveer je gospa Moira uzela instrument u ruke, lijepo su zvonile ice na njemu (bila je to lutnja) i pjevala neku enjivu ljubavnu pjesmu. Rijei te pjesme s naporom sam razumijevao, iako sam se trudio, a onda mi je Filomena apnula da se u kraju odakle je gospa Moira tako govori i da je kod njih jezik iskrivljen. Ba je tako rekla: iskrivljen. Izgleda da je u tom kraju sve pomalo iskrivljeno. Bea je 66

vrtila glavom, a i Filomena za njom. Giovani je tvrdo utio, a oko usana mu se zaledio mualjiv, posprdan smijeh. Jedino je Nicolino bio pun nekakve usplahirenosti, mjeavine straha i lijepih iekivanja, ali na to niko izgleda nije obraao panju. Uglavnom, svi su utjeli, pa tako i ja, mada nita od svega to se dogaa nisam razumijevao. ak ni nasluivao ta e iz ovog izii. Slavuj se smrtno ubo na trn pjevala je gospa Moira, a Nicolinove oi su bile vlane. Pauna je zgrabio za vrat lisac, a sokolu su spalili krila nastavljala se njena udna ptija balada. I na kraju je u toj pjesmi ostala samo tuna golubica u tunome gnijezdu. S golubom debelim to prhnut ne moe. Najednom se odozgo, iz gospodariinih odaja zau svaa. Gospodar i gospodarica su se prepirali tako ustro kao da nastavljaju neku davnu, daleku svau na onom istom mjest u na kojem su je onomad prekinuli. Dolje, meu nama, jedino sam se ja iznenadio. Filomena je zamiljeno eljala svoju kosu i paljivo se svaki as pogledavala u ogledalce. Oekuje da e je gospodar pozvati mislio sam. Ona proita misao na mom licu i porumenje. Ali ealj je u njenoj kosi nastavio svoj posao. Giovani je poeo zvidukati i prihvatio se nekog posla, te povukao i mene da mu pomognem eretski mi namignuvi. Bea je izgledala kao da je konano odahnula. Duboko je udisala kroz irom otvorene nosnice kao da koraa po velikom trgu dok joj svjea kia rosi sjedinama proaranu kosu u slutnji dugo oekivane oluje. I doista na njenom licu se vidjelo, u njenom disanju se osjealo da je u tjeskobnom zraku poeo prolom. I poslije se sve nekako dogaalo kao da se ko zna koliko puta zbilo. Svaa je naglo prestala i gospodar i gospodarica su ruali zajedno za velikim mramornim stolom, a sluili smo ih nas etvero. Gospa Moira je bila u svojoj pjenastoj plavoj haljini sa dubokim izrezom, podignute kose, sa zlatnom ukosnicom, a gospodin Marco Luigi u svom kitnjastom ruhu koje je odijevao samo u izuzetnim prilikama. Jeli su obilato i nutkali jedno drugo, kao da tako ine sav svoj vijek. Gotovo su gugutali. Na gospodaru se vidjelo da je presretan i prezadovoljan, a i njegova gospa nije izgledala puno drukije. Kad je Filomena prola pored stola, on joj blago pree rukom preko stranjice, to je gospa Moira morala vidjeti, ali se napravila da ne vidi. Inae, njoj bi rijetko ta promaklo. tavie, na licu joj se pojavio neki neobian osmijeh. Zavjereniki skoro. Taj objed je trajao dugo, dugo, ak je i Giovani morao zasvirati, a Bea je zapjevala jednu nepoznatu pjesmu koja je zvuala vie arapski nego talijanski. A dvije palme su poput ljubavnika, to iz straha od dumana sazdae utvren zamak... mrmljala je Moira stihove pjesme a onda povikala Tako je, Beatrice i podigla ruke u zrak, u iskrenom oduevljenju, dok su joj suze klizile po obrazima. Tako je, sicilijanska sibilo! 67

Naveer, kad sam kretao ka svom leaju, Giovani mi ree doslovce da spavam brzo poto gospodar ujutro rano ide u lov, a mi imamo jedan vaan posao za gospou. Sve mi je to bilo udnovato. Pomislio sam da se iza tih rijei krije neto drugo. Jutro je, meutim, poelo s opremanjem gospodara. Pomogli smo mu dok se ukrcavao na gondolu. U njoj su bili neki njegovi prijatelji. A svi zajedno su ili do broda. Prepoznao sam glasove nekih od ljudi iz gondole. Sjeao sam se rijei koje su izgovarali ti isti glasovi one noi u vrtu. Neto kasnije krenuli smo Giovani i ja, crnom gondolom sa zlatnim ukrasima. On je vozio, a ja sam samo sjedio i gledao oko sebe. Neka, neka, nagledaj se dobroduno mi je govorio Giovani. To je bilo prvi put da sam iziao iz gospodarove kue i vrta. Prolazili smo drukijim putem, n ego kad su me dovezli nakon to sam kupljen na trgu robova. Ta mi je misao neprestano vibrirala u mozgu. Pobjei u odavde zasigurno mislio sam i duboko udisao zrak koji mi je punio plua dahom puine, dahom dalekih obala. Giovani me je gledao kao da mi ita misli. Ponekad iz ovih kua neko pobjegne ree on kao za sebe. Bude tu i smijenih i jako tunih stvari. Neki se utope, neke nau ubijene nedaleko od grada, ali najvei broj bude uhvaen, pretuen i vraen gospodaru. Mnoge stave i na muke. Meutim, njihov ivot vie nikad nee biti isti. Dobiju tee poslove i batine za svaku sitnicu. A da ne govorim kako se takvi robovi uglavnom prodaju dalje, sigurno ne u bolje ruke, nego to su bili dotad... Ovo on govori meni pomislih. Ali ja u ipak pobjei. Samo, taj bijeg mora biti dobro smiljen, jer, ako me uhvate, ko zna ta se sve moe dogoditi. Giovani moda nije ni ispriao sve. I ta mu znai ono: stave ih na muke? Giovani se smijeio, kao da slua nedoumice u mojoj glavi. Bio je siguran da u dobro promisliti o onome to mi je ispriao. Osim toga njegov jezik je bio doista slikovit. Poto nije bio siguran da u razumjeti potpuno to mi govori, obilato se sluio rukama, grimasama, zvukovima, ak i gondolijerskim tapom i malim veslom. Gondola je ipak polako napredovala i izbili smo na Veliki kanal. Proli smo ispod mosta na kojem se pruio dugaki kameni starac kao da je elio svojim tijelom pojaati i uvrstiti most to je tako mono spajao dvije gradske etvrti. Vozili smo se pokraj neusporedivo lijepih graevina koje ne bi nikako mogle stajati na mom kru, niti na zelenim brdacima kod mojih roaka u Krajini. I na jednom i na drugom mjestu liile bi na privienje, kao to sam ja sad najednom vidio svoj kr, 68

posve jasno i pouzdano, gondola je plovila ka njemu, a biva uma velikih stabala bila je u moru ispod ovog grada. Na njoj je grad i podignut. Kakav grad! Velika uma je nestala, a negdje daleko nastao je ovaj grad kakvog ni slutiti nisam mogao, grad iz snova, ljepi ak od onog za kojeg sam mislio da u ga izgraditi. Zanijemio sam kako se ono to zamiljamo kao najudesnije zna uiniti jadno i ubogo. Giovani me je gledao s osmijehom, a onda je zapjevao. U njegovom osmijehu se zrcalilo Ne rekoh li ti da je ovo najljepi grad na svijetu i da samo budale pokuavaju pobjei iz njega. U Prijestolnici Zlatnoga Lava je i rob car, kad se uporedi s bilo kojim drugim mjestom na svijetu. Priznajem, uz stid, pomislio sam isto u tom trenutku. A Giovani je pjevao svoju pjesmu, osjealo se da u njoj ima mnotvo tajnih znaenja, ne samo za stanovnike grada, nego posebno za njega. Neto vano je bilo u toj pjesmi. Pristali smo kod velikog trga. Tu smo i izili. Giovani mi je, kao da zna ta mislim, dobronamjerno, poput roaka, priprijetio prstom i rekao da se ne udaljavam od njega. Bjegunac odavde nema kud, nego u drugu vrstu zatvora, a ako ga uhvate moglo bi se dogoditi da mu to bude posljednji neposluh u ivotu. Tako mi je eto govorio Giovani, sa smijekom, i odmahivao rukom, svjestan da sam ja svjestan svega to mi je rekao, to ga je oito odobrovoljilo. Trebalo je dosta koraati dok smo od pristanita doli do San Marca i Velike kule sa satom gdje su metalni ljudi udarali buzdohanima u zvono raunajui vrijeme. Na ovom trgu bi se moglo smjestili itavo moje malo mjesto s brdom, kulom i damijom. udio sam se svemu, zvjernjao na sve strane, tako da sam se svaki as sudarao s prolaznicima. Jo jedan pogled na veliku kulu sa satom gdje su dva ovjeka od mjedi udarala u zvono, donese mi bolan udarac u rebra. Bio je to neki bogato odjeveni starac koji me je grubo odgurnuo kad sam mu se naao na putu. Mislim da bi me jo jedanput udario svojim tekim tapom da me neija ruka ne povue ustranu. Jeknuo sam i opsovao neto, njeno (nikad nisam nauio estoko psovati), na svom jeziku, naravno, a starac se zaustavio, okrenuo i pogledao me zaprepateno. Mislim da mi je ak htio i neto rei, ali Giovani me je ve uvukao u pokrajnju ulicu, do malih vrata jedne skoro skrivene prodavnice. Vrata su zazvonila kad smo ih otvorili i uli. Zapahnuli su me udni mirisi i pomislio sam da u se onesvijestiti. Pozlilo mi je jo vie kad se iza tezge pojavio stari u smeoj halji s kapuljaom koja je bila sva umrljana bojama.

69

 Ooo rekao je im nas je vidio Odmah! Odmah! Nadao sam se da e premilostiva gospa Moira doi sama, ali uinit emo i ovako sve da bude zadovoljna. Ovo je zaista neto posebno. Mislim da se ne bi postidio ni Cellini ni Clovio. Moda bi se Rafaello malo zarumenio. Moda? Govorei sve to iznio je pred nas jednu korpicu od prua koja je bila ispletena kao neobina ptica. Ovaj feniks je moj lini poklon, to kaite gospoi, uz iskaze mog najdubljeg potovanja. Za ostalo se zna, ali to nije vaa briga, zar ne... Giovani mi je oima pokazao da uzmem pticu od prua i da je vrlo paljivo ponesem, to sam i uinio. Prodava nam se duboko klanjao i mi smo se uskoro ponovo obreli u bunim ulicama, prepunim prolaznika, kupaca i prodavaa, prepunih prodavnica i raznoraznih radionica. Giovani je svraao tu i tamo i uzimao neke stvari, ali nijednu vie nije dao meni da je nosim. Tako smo se vratili na pristanite, gdje nas je ekala gondola, a vrijeme se namjestilo upravo da oni mjedeni lju di opet ponu udarati po svome tuanom zvonu. Zagledan u njih osjetio sam da i mene neko gleda. To je bila jedna djevojka, djevojica jo zapravo. im sam ulovio njen pogled, oborila ga je, ali sam osjetio da me i dalje gleda. Pomislio sam tad, nadam se da e mi Svevinji na sudnjem mjerenju olakati ovu misao, pomislio sam da bih vjeno mogao ostati u ovom gradu, vjeno lutati njegovim ulicama i ivjeti u njemu sretan i nepoznat, ushieno udisati njegov zrak od mora koji je u svom mirisu sadravao moda i neto sa onih dalekih strana, mirise trava oko moje kue, mirise osvjeene i ohlaene u moru, tako da sam ih jedva mogao prepoznati iako sam znao da su tu. Prokleto ropstvo, koje u svojim njedrima otkriva prostore i za takvu sreu. Ili je to samo ono to s e naziva sloboda, a ne moe se skriti ni u kakvoj tamnici. Doao sam do gondole, a da ni sam nisam znao kako. Giovani me lahko munu u rebra, paljivo, vrlo paljivo, da mi sluajno ne bi ispala pletena ptica. Nedaleko odatle sprovodili su jednog starijeg djeaka u lancima. Bio je sav nateen. I nije bio mnogo stariji od mene. Moda je ak bio i istih godina, ali izrasliji. U prolazu se okrenu i pogleda me tako prezrivo da mi se neto zgrua u prsima. Moda je to onaj Mahirin sin, pomislih. Sigurno je bjeao. Bjeao je ree naglas Giovani. Nisam ga elio pitati ta e biti s njim. Nita dobro znao sam. Nita dobro zato to nije prestao razmiljati o svojoj majci, o brai i sestrama. Ko zna ta je sve doivljavao, o emu razmiljao i kako je na kraju pokuao pobjei. U oima sam mu vidio da je bijeg jedino na to misli, a vidio sam i da na mene ne rauna iako na neki nain zna, zna da sam isto to i on rob. Ali ja sam neko ko se 70

predao, ko je ak trenutak prije pomislio kako je ropstvo lijepo i neko ko eli vjeno ostati tu, u lancima jo teim od njegovih eljeznih, samo zato to ga je lijepo pogledala djevojka koja lii na jednu djevojku iz zaviaja kao da joj je sestra blizanka. Kao da joj je sestra blizanka! U lancima jo teim, lancima nevidljivim, ali svijenim i okovanim u dui, duboko negdje unutra. Moda je tako mislio onaj za kojeg sam pomislio da je Mahirin sin i moda je bio u pravu, ali, ako je zaista tako bilo, onda je on i najvie zasluan to su ti nevidljivi lanci napukli, to sam postao svjestan njihove napuklosti i to me ta napuklost na koncu dovela ovdje gdje sam sad, u lancima starosti, s kalemom u umornoj ruci i zapeaenom udnjom u starom srcu, kojoj treba jedino otar trn da oivi. Nekoliko sati nakon to smo se vratili kui, Bea mi je pruila zdjelu s jelom i piem i rekla da odnesem gospoi. Zaudio sam se jer to nikad dosad nije bila moja dunost, ali sam ponio briljivo sve to je Bea spremila. Posebno mjesto na velikom posluavniku imali su ptica od prua i velika zelena boca, koju je Giovani pronaao u jednoj od trgovinica gdje je sam uao dok sam ja buljio u mjedene zvonare. Zar ba moram ja? upitao sam se naglas, gledajui veliki posluavnik. Baltazari! Gapari! Melkiori! zacvrkutala je Bea i ja sam vidio na njenom starakom licu neto bestidno, tako da mi je lice planulo. Filomena mi je prila i popravila moju odjeu. inila je to nekako previe ozbiljno, ne gledajui me u lice. Izgledala je istodobno i tuno i sauesniki. Videi koliko sam smeten, poljubila me u uho, a kad sam srdito poskoio izmakla se i okrenula lice. Nisam znao smije li se ili je alostiva. Kroz vrata je itavo vrijeme virio Nicolino. Kad sam vidio njegovo lice, zaprepastio sam se. To je lice bilo suta mrnja, mrnja prema meni! im je vidi o da ga gledam, trznuo je glavom i nestao. Poput jarosna psa. Bio sam siguran da je zaista liio na bijesnog malog damskog psa. Kad sam napokon podigao posluavnik i ponio ga, Giovani se oea mene i apnu mi, vrlo ozbiljno, kao da o tome ovisi moja sudbina: Samo bez urbe, neka kuja stigne zeca sama... Sve mi je to izgledalo blesavo, ali kad sam se okrenuo jo jednom na stepenicama, vidio sam da njih troje vrlo paljivo gledaju za mnom i da su na neki nain ak i vrlo zadovoljni onim to vide. Iza njih je opet za trenutak provirilo Nicolinovo lice, ovaj put snudeno, moda ak i uplakano. 71

Gospa Moira je bila u postelji. Slika to ju je radio Tintore visila je sad na zidu iza nje, u zlatnom okviru. Rekla mi je da sjednem i stavim posluavnik na pokriva. Uinio sam sve kako je rekla, ali se nisam usuivao da je pogledam. Najednom mi je, pomalo srdito, naredila da ustanem i da uzmem druge ae iz vitrine preko puta. Vitrina je bila puna raznolikih aa pa sam se zbunio, ali ona mi je iz kreveta dovikivala koje da uzmem, a koje ne. Pritom se jednom ili dvaput predomislila, sve uz smijeh. Uzeo sam jednu au, ali ona je odmah doviknula da donesem jo jednu. Opet sam morao sjesti do nje. Podigla je malo prekriva i ispravila se, tako da sam mogao osjetiti njeno bedro uz svoje. Uzela je smokvu i stavila je u usta, cijelu i poela sono vakati, a onda mi je prstom pokazala da natoim iz one zelene boce. Noga mi je podrhtavala od dodira njenog koljena, a onda su mi i ruke uzdrhtale. Nisam znao ta hoe od mene, ali sam osjeao da je sve ovo neka njena igra, stara kuna igra moda, jer svi su znali sve, svi su sudjelovali i niko se niemu nije udio. Jedino Nicolinu oito nije bilo drago ono to se dogaa, ali iz sasvim drugih razloga. Ali u igri je bio i on. Igra se izgleda i sastojala u tome da u njoj uvijek sudjeluje neko ko nita ne zna i s kim se zapravo svi igraju. A ovaj put sam to bio ja, siroto rope koje su uz to jo zvali i Bagatellino. Sjetio sam se najednom kako mi je ruka u polumraku one vitrine posegla za jednom irokom, tamnoplavom aom koja je sva bila islikana ljudskim tijelima, a gospodarica je iza mojih lea doviknula: Ne tu! Ne jo! Pokuavao sam se kasnije dosjetiti ta je sve na onoj ai bilo naslikano: gola tijela ena i mukaraca, kao da su u nekom hamamu zajedno, a ne u ai i igraju se neto bestidno, razvratno. Ta se slika pribliavala u mojoj svijesti, nejasna jo uvijek, ali se nekako i rasvjetljavala i kroz glavu su mi poele promicati prie, raznorazne, o enama i mukarcima, koje su mi ikad dospjele do svijesti (a najee su bile vezane uz mog roaka Haima kojeg u porodici nisu ba rado viali i pozivali susretao sam se s njim rijetko, kad to porodica nikako nije mogla izbjei ili sluajno). A bile su to zaista uglavnom prie koje su i ostajale u uhu, kao tajna. U kui se o tome nikad nije govorilo. Sama pomisao na to bila je zabranjena. Sjetio sam se i jednog susreta nekoliko dana prije sveanosti, koji se na prvi pogled dogodio sluajno. Dola je grupa bunih prijatelja mojih gospodara, koji su takoe imali neku ulogu u pripremi sveanosti. Ispijali su au za aom i gromoglasno razgovarali, nastojei biti to je mogue

72

duhovitiji i peckaviji jedan prema drugom. Sluio ih je prvo Nicolino, ali je uskoro doao blijed i samo to nije briznuo u pla. Potom je ila Filomena i vratila se zaarenih obraza. Na kraju su poslali mene. Tamo su gospar Robusti, biskup Alfieri i kapetan Spazzacamino. Moda e htjeti i razgovarati s tobom. Vano je da im odgovori sve to te budu pitali. U jednom trenutku, dok sam posluivao, naao sam se sam u sobi sa stranim ratnikom kapetanom Spazzacaminom. Tek kasnije sam shvatio da ona trojica nisu namjerno izili, nego da je to sve gospodarica uredila. Kapetan Spazzacamino mi je pruio au da je natoim, a onda je nenadano prozborio neto na jeziku koji nikad nisam uo, iako sam, pod Kulom, pod davnom zaviajnom Kulom, gdje sam odlazio ponekad s ocem, pogotovo za vaarskih dana, uo kako se govore mnogi jezici, vjerovao sam ak svi oni koji se na dunjaluku govore. Kapetanov brk zaigra kad je vidio da ga ne razumijem. Gledao me je kao lovac koji se nikud ne uri, jer mu je divlja na oku. Potom je ispalio nekoliko dugih reenica na jeziku jo udnijem od onog prvog, smijuljei se kao da je znao kako ga neu razumjeti. Zadovoljno je sukao svoj brk, gledajui me smetenog. Najednom huknu, ustade, pogleda kroz prozor i dugo ostade tako, zagledan u ko zna to na obzorju. Pomislio sam da je zaboravio na me. Jesi l' ti, mali, suneen? Uinilo mi se da sam negdje u zaviaju, izgubljen zakratko na putu i da me neki nepoznati roak pita kako bi me na kraju doveo kui. Ali ispred mene je stajao na vrstim krivim nogama i sa udovinim brkovima kapetan Achile Spazzacamino i gledao me pravo u oi. Njegova reenica je bila vie tvrdnja negoli pitanje. I bila je izreena jezikom moje kue, moje rodbine i prijatelja. Osjetih stid. Obrazi su mi plamtjeli. Kapetanu Spazzacaminu to je bilo dovoljno. On ponovno sjede i udari se desnom rukom po koljenu. Koliko ti je godina? Koliko i mjeseci u godini, zar ne? Moda jednu vie? Nijemo potvrdih glavom. Onda on naglo skoi, isuka sablju i zamahnu koricama prema meni. Izmaknuh se mahinalno, a korice se stutie s druge strane. Nije to liilo na igru. Dohvatih tap jednog od gostiju i odbranih se. 73

Ali strani Achile Spazzacamino je juriao na mene, ovaj put s golom sabljom i izgledalo je da e me proburaziti. Poto sam u odskakanju dolazio u sve nepovoljniji poloaj, odnosno znao da u uskoro biti pritjeran u ugao iz kojeg nema izlaza, pustih da mi se sablja posve priblii grudima, kao to me je did uio, i, u trenutku kad je kapetan bio u svom najisturenijem poloaju, odakle je mogao samo uiniti korak nazad ili pasti, odskoih u lijevu stranu i udarih ga po sablji. Bio sam siguran da u je izbiti, ali ona je samo poletjela i blago se vratila u njegovu ruku, kao to se to dogaa kad majstor maevanja to oekuje. Njegovi brci su bili nakostrijeeni dok se glasno smijao. Okrenuo mi je lea, spretno vraajui sablju u korice, a onda se u poluokretu zavalio u stolicu. Stajao sam glupo s onim tapom u ruci, dok je on opet spokojno sukao svoj brk. ini mi se, mali, da se jedan od tvojih didova zove Alija Bojii. I on ree moje ime. Misli su ti opet odlutale, Bagatellino! Baltazariu! Melkioriu! Hanibaliu! Moda nekoj lijepoj slonici na kojoj si jahao kroz Alpe? Ili misli na onu bestidnu Kleopatru s kojom si varao svoju gospodaricu u vrtu. Uzimao si gospodariino i poklanjao Kleopatri. To je kraa! To je zloin nad zloinima! Usne su joj se tresle i gledala je u mene malo zamagljenim oima, kao to gledaju sve pohotne i razdraene ene, ali ja to tada nisam znao. Kucnula je svojom aom o moju i ispila onaj zeleni napitak, tako da su joj se oi najednom rairile, pune svijesti i ljubavi, a onda opet zamaglile, moda i vie nego ranije. Ja sam jo uvijek zbunjeno drao svoju au u ruci i nisam pio. Onda me gospodarica zgrabila za kosu i usula mi sadraj iz svoje ae u usta. Izgledala je sr dita, ali kad sam se poeo guiti s gutljajima, borei se za dah, nasmijala se i poela gugutati, imitirajui me njeno i rugalaki u isti as, kao da sam mladi golub koji jo ne zna letjeti a ona odrasla golubica najeenih krila. Onda mi je naredila da otvorim pticu od prua. Pokazala mi je kako se to radi i zaista je izgledalo vrlo jednostavno. Dovoljno je bilo ptici podii krila i rep, a onda bi neto u njoj kljocnulo i poklopac bi se sam preklopio. Ostala bi otvorena ptica, kotarica od prua s ptijom glavom u kojoj je, na slami, bilo poredano nekoliko arenih jaja. Jedno je bilo vee, a druga bijahu malehna. Siguran sam da nijedno nije bilo kokoje ili bar ne od onih koka koje sam ja u ivotu vidio. Od zelenog pia to mi je plaznulo u utrobu i unutra gorjelo poput tihe vatre, krv je bre kolala, pa sam ak pomislio i da vidim te neobine, neviene arene koke kako se kreu po odaji i kvocaju, traei 74

svoja jaja. A ono veliko, ono je moglo biti samo od ptice Ruh ili od neke sline basnoslovne ptice, jaje koje su donijeli odnekud preko mora, s kraja svijeta, jer u ovom neobinom gradu na vodi sve je bilo mogue. Uzmi. Uzmi i pogledaj. Zna li koliko to vrijedi? Malo jaje u mojoj ruci je podrhtavalo. One are na njemu bile su slike. Sve je to bilo tako savreno izraeno, prijatelju, da se udim i sad kad se sjetim. Mukarci i ene u raskonim odorama etali su vrtovima, sjedili ispod rascvalih voaka ili drali jedni drugima glave u krilu. Na njih su slijetale ptice, u rukama su im bili instrumenti i lepeze. Pogledao sam i ostala jaja i na njima su bili sve ljepi i ljepi prizori. Gospodarica se pripila uz mene i as me njeno milovala po kosi, as mi svojim dugim purpurnim noktom pokazivala neki prizor naslikan na jajetu. Vidi? To je raeno po djelima najveih majstora. Neki od njih su slikali ba za mene. A pogledaj ovo. Ovaj prizor naroito volim... Od jaja je dolazio udan miris to mi se zavlaio u nosnice. Danas mi se ini, u sjeanju, da je to bilo neto gusto i teko poput mousa, ali opet nepoznato, neto to je jednako doticalo nos i nepce. Bio je to miris koji se mogao srkati... Razbij ga... razbij... aputala je gospodarica, da vidimo ta je u njemu. Bojaljivo sam lupkao prstom po oslikanom jajetu, ne elei da povrijedim sliku. Ona je bila nestrpljiva. Lupila je u jaje velikim prstenom sa svog domalog prsta i jaje je naprslo. Oisti ga... paljivo. O uda. Na bjelini iznutra zadrala se ista ona slika. Svi su likovi bili tu, i prizori, a ipak se neto stubokom promijenilo. Ni na jednoj eni, ni na jednom ovjeku nije bilo odjee. Svi su bili goli. I sad su oni bezazleni prizori bili tako bestidni da mi je krv nabujala u glavi. Ptice i lepeze prometnule su se sad u dijelove ljudskog tijela i povezivale su ta tijela u tako neobinim sklopovima da mi se mutila svijest u razumijevanju tih igara. Dobro ih gledaj... gledaj... prije nego to zagrize... jer poslije e se moi samo sjeati... A kad sam u onom bunilu zagrizao, osjetih kako se neko drugi u meni podie, neki neznanac pozvan od ifrita, od meleka i dinova istovremeno, a moja gospodarica skida sa mene odjeu i pomae tom neznancu da izie. Neto ima u tom jajetu, pomislih, neto magino i opinjavajue, dok me gospodarica vukla u svoju postelju kao bolesnog jaria, lijeei me gutljajima onog zelenog pia. 75

U mislima sam vidio ozbiljno lice Giovanija koji me hrabrio da izdrim i raspusniki osmijeh kapetana Spazzacamina koji mi je u jednom trenutku namignuo ne sumnjajui u moje maevalake sposobnosti. Uinilo mi se, u tom istom trenutku, da sam taj osmijeh ve jedanput vidio na licu roaka Haima. I pomijeae se vrtovi dennetski i dehennemski. Nije li to udno da mi se sad, u ovim poznim godinama, javljaju takve slike (ponekad iz noi u no), ne da me uznemire, kao to to nekad bijae, nego samo da mi jo vie potcrtaju tugu protraena vremena i onu drugu tugu, jo veu, tugu protraena miljenja o vremenu. Nikog u ivotu nije mimoila misao o nudi urbe, misao o grabljenju i uzimanju, ma koliko nam duhovna osama ukazivala na ispraznost i tlapnju takvog nagona. Jer, nagon je, esto, moniji od nas samih. Otkud onda u ovim danima i noima, sad kad se krv sve vie smiruje, ponavljanje tih uznemirujuih prizora, tih scena sa razvratnim jajima, sa bestidnim crteima i knjigama. Ili je tek ovo vrijeme zrelo da shvatimo ta je to uistinu bestidnost. Nagon i misao oito se prema njoj odnose razliito. Upravo sam ispisao posljednji redak i spremao se da ti poaljem svoju davnu robovsku epizodu, kad se pojavi Ibrahim i zamoli me da iziem. Pomislio sam da je neto vano i presavih hartiju, pa je sloih u svoj prorez na prsluku, a zatim izioh u drugu sobu. Tu bjee postavljen stol i na njemu svakojaka jela i pia. Oko stola ne bijae nikog od gostiju. Osvrnuh se, a onda opet pogledah na onaj stol i vidjeh da su to jela koja ja najvie volim: sogandolma, bamija s patlidanom, japrak. I tad osjetih glad, premda mi je bila jasna poruka ovog stola. Koliko je ve prolo kako sam stavio neki zalogaj u usta. udno je to, prijatelju, da starost zaboravlja ak i na jelo. Grijeh, kae se, nije izvan nas, nego je u nama, kao uspavana biljka otrovnica kojom se hrani usnula zvijer. Svi su grijehovi svijeta u nama i onaj koji ih je tamo stavio dobro zna zato je to uinio. A tako je malo potrebno da se razbude i razjare, da onaj ini bijes obuzme nae tijelo i ponese ga ulicom kao neko udo, koje vie nismo u stanju ni promatrati, a kamoli razumjeti. Jer znano je, onog trenutka kad vidimo kako se poinje dogaati taj preobraaj u nama, on i prestaj e. Svijest o njemu unitava ga, rastae ili vraa u ono stanje opasnog sna u kojem najvei dio zemnog ivota ivi s nama, blagima i trpeljivima, s onima koji se rijetko doputaju sami sebi. esto se moja misao 76

tu zadrava. Nije li onaj koji je stavio otrovno sjeme tamo, uinio to kao onaj grki lijenik to je govorio da, ako eli biti zdrav, uvijek mora biti pomalo bolestan. O toj smo knjizi, sjea se, itali pohvale i od najveeg, od oca lijeenja i miljenja, onog iji je um nalikovao na produenu ruku besmrtnog Ibn Sine. Moda je ovdje negdje moja zabluda. I moje nedostojno uenje koje me je uvijek vodilo krivim putem. Jer, ako je biti svjestan svojih grijehova osnova krepine i zdravlja, onda sam ja uvijek bio na obrnutom putu. Onaj koji se oholo trudi da bude ist i da mu misao kapa u dobroinstva, nije ni svjestan koliko je malo potrebno da sklizne u najtamniju opainu iz koje ga potonje kajanje, u slijedeoj zgodnoj prilici, vodi u jo dublju, jo otrovniju himbu, u bezdan. Jednog kinog jutra dok sam nabavljao neto za gospodaricu, sm (doputali su mi to, postao sam neko od povjerenja), na vrata krme pokraj koje sam upravo prolazio nahrupi kapetan Spazzacamino, vlanih rumenih brkova (nije ih uspio ni obrisati u urbi pomislih) i uvue me unutra. Oito mi je neto elio rei. ta eli? zapita me bez urbe. Ovdje imaju izvrsno vino, ali i mnoge druge stvari. Njeni napitak od jabuka, recimo? Nisam bio edan, ali uzeo sam hvaljeni jabunik. Kakvo je to ime Spazzacamino? zapitah ga slobodno, radostan to govorim svojim jezikom. Moda je neko od vaih predaka gradio dimnjake? Kapetan Spazzacamino me pogleda u udu. Onda prsnu u smijeh. Niko od mojih predaka nije gradio dimnjake, iako su ivjeli u odacima i blizu njih. Uostalom, to nije moje pravo ime. To je nadimak koji sam dobio ovdje, kao i sve ostalo, kad sam doao gledajui samo da spasim svoju ludu glavu. I taj moj nadimak nema nikakve veze sa zaviajem, ak ni sa mojim ratnikim pozivom. To je neto, nazovimo to tako, iz mog graanskog ivota. I on se opet razdragano nasmija, sukajui brk. Gledao sam ga s nerazumijevanjem. Nadimak su mi dale gospoe, razumije?! Nisam razumio. Tad nisam razumio. Ali sam osjetio da mi se obrazi are. 77

Bojiiu, boji li se koga? Boga malo, sultana nimalo, A vezira kano dore svoga! Pjevao je kapetan Achile Spazzacamino i ritmiki udarao dlanom po stolu. Odmah sam znao da si odnekud iz mojih krajeva, po ehri sam ti vidio, ali ni slutio nisam da si mi toliko blizak. Alija Bojii je, da zna, i mene uio sablji. A on je jedan od najveih krajikih junaka. Za mene i najvei. To ti govori ovjek koji ih je skoro sve upoznao. A nema tog mjesta na svijetu gdje junak iz Krajine ne bi bio junak meu junacima. To da zna. Bio sam ti ja i u Engleskoj, i u Njemakoj, i u Francuskoj. Otkako sam pobjegao, kad se sultan i raznorazni njegovi sultanii zajapurie za mojom glavom i on uperi u mene svoje oko i svoj kaiprst. Da ti nisi Ajan? Ahmed Ajanov? Ba sam se pitao hoe li se sjetiti? Pitao sam se zapravo znai li ita moje ime meu svim tim silnim junacima. Sigurno si i prevjerio? zapitah nesigurno. On se gromoglasno nasmija. To mu se zaista uinilo kao sjajna ala. Prevjerio... ponavljao je guei se, a onda se uozbiljio. Ti zna da tamo kod nas, u naim krajevima ivi poslovica kako ovjek nikad ne moe znati u kojoj e vjeri umrijeti. Vjera je u srcu rekoh uvjereno iako mi se moja reenica uini na kraju neuvjerljivom. Naravno ozbiljno e kapetan Ahmed Achile Ajan Spazzacamino svata ima u ljudskom srcu, ali niko ne zna ta samo srce o tome misli... Dok ne bude kasno... Dok ne bude kasno pomislih ja, ali ne rekoh nita. Minuli su dani i dani ispunjeni nekom tjeskobom i morama nonim i veeras tek, zamisli, prijatelju, sjetih se zapoetog dugog pisma ili, bolje reeno, nagomilanih listia s kojima se toliko ve vremena druim. Izvadio sam ih, stavio pred sebe i zamislio se. Sva su bila tu. I ona to su mi ih Srebronosovii vratili i novija, koja se jo nisam odluio da poaljem. emu ih slati, ako nisam siguran da e te ta pisma i pronai. Ipak, onog trenutka kad sam ih vidio rasporeena po stolu, te svoje putujue knjige, tek onda sam shvatio koliko mi zapravo znae. Sva ona tjeskoba i potmula 78

glavobolja koje su me muile, iezle su u trenu. Sve to sam inio izmeu pisanja tih pisama bilo je kao ropski rad, slian onome u Venediku, gdje bih uspio izdrati itav dan, ponekad i nesnosnih napora, da bih nou, bar za trenutak, makar kako bio umoran, ugledao zvijezde i osjetio spokoj koji s njih curi u moj pogled. Postoji kod njih, u jeziku njihovome, jedan udan, veliki pjesnik koji je opjevao i Dennet i Dehennem, i svijet izmeu njih (njegova knjiga s ilustracijama uvijek je u blizini ruke i oiju gospe Moire). Taj je pjesnik svaki svoj pjesniki niz zavravao rijeju zvijezde. Svojim oima sam se uvjerio u to. itavu knjigu nisam itao, nedovoljno je bilo moje znanje za to, znao sam onoliko koliko je robu ili slugi dovoljno, ali vidio sam tu knjigu i drao je u rukama, bogato ukorienu i lijepim slovima otisnutu (otisnutu!), sa puno inicijala i drugih crtea, a jedne noi mi je gospodarica Moira i itala iz nje, dok su joj suze kapale na nekim mjestima ili se pak smijala mom neznanju, a onda mi je nadugako i nairoko, bestidno priala o njemu i o njegovom ivotu, o ljubavi tjelesnoj i ljubavi duhovnoj. Naa kuharica ima ime njegove besmrtne ljubavi. Ne znam samo koliko je svjesna toga. Nekad je moda i bila... rekla je tad nekako odsutno. Bea? zapitao sam. Beatrice! odgovorila je ona i nasmijala se. Taj je pjesnik odavno bio umro (zato su ga moda toliko i cijenili!) i nije bio iz Venedika, nego iz Firence u kojoj nikad nisam bio (ne znam bih li alio ili se zahvalio Stvoritelju na tome). A zato je on pisao toliko o toj svojoj ljubavi? pitao sam gospodaricu u tom nonom kolskom satu. Kako se samo nasmijala, prijatelju. Kako se nasmijala i kako se smijala. ini mi se da tek veeras, u ovoj svojoj starakoj noi, razumijem njen smijeh. udno je to prijatelju, sve to napisah u posljednjem svom zapisu, gdje pisah o grijehu, sve iezava pred tim smijehom. Ona je tad bila mlada ena, ena u najboljim svojim godinama. Tek sad to shvaam. Mlada, jedra i neobuzdana, uzburljive krvi, ali ja sam bio isuvie mlad, djeak jo, da bih to mogao shvatiti. I jo neto, prijatelju, neto jo udnije. Kako se samo bive igra u naem sjeanju. Kako dogaaji iz raznih vremena i raznih prostora zamjenjuju svoja mjesta, uskau jedan namjesto drugog, prislanjaju se na neobian nain. Rei u ti ta je iza ovih redaka. ta je iza ovih sjeanja na moju mletaku gospodaricu Moiru. Vjerujem da je ve odavno pokriva zemlja. Ili more njeno ljubljeno i 79

ljubomorno, na kojem je toliko puta usnula ili se smijala, u gondoli, i lai. Nisam je razumi o. A ipak, vrijeme je tako htjelo, neiskazivo Vrijeme ili tek jedan od njegovih biljenika, ipak se dogodilo da sam je jo jedanput u ivotu sreo. Bilo je to desetak godina kasnije, u Al Iskenderiji.

Zastanak kod esme 80

Cvijet bajama me gleda. Negdje ipak u ovom kamenitom krajoliku mora postojati esma. Ili izvor. Usta su mi najednom edna kao da je u toj nevidljivoj esmi ivotvorni lijek. Moda i jeste. Zato smo se samo, Ibrahime, zaputili u ove krajeve? Nije li to put bez cilja i razloga? Zar samo zbog izgubljene esme? To vi znate, gospodaru. Misli li da je mogue pronai neku esmu ili izvor ovdje? Nosimo dovoljno vode ako ste edni. Znam. On me pogleda bez uenja. Navikao se oito na ono to je smatrao (s razlogom moda) mojim muicama. Mislim da moj konj moe pronai vodu. I on sjaha i rasedla konja. Gledali su se: konj i konjanik, konjanik i konj. Konj podie svoju lijepu glavu uvis, omirisa zrak, hrznu, potkopa kopitom, ustalasa se poput mramornog vala i otkasa. Ibrahim je polahko krenuo za njim. To potraja neko vrijeme. Najednom ga ugledah na konju, usred kamenjara s uzdignutom rukom. I s te daljine sam mogao uoiti radost na njegovom licu. Naao je neto sigurno. Dojahao sam i vidio mali otvor u stijeni. Unutra se uo neobian, svje zvuk. Voda je tekla negdje ispod. Da sam Ajvaz Dedo pa da tapom otvorim ovu stijenu, to bismo se napili, zar ne, Ibrahime. Moemo je razvaliti, ako elite i nainiti esmu. Neka. Neka tee skrivena. Moe se zahvatiti.

81

Kad mu klimnuh glavom, on zakai za koplje jedan vr, gurnu ga kroz propuklinu i izvadi ga dok se voda iz njega prelijevala. Pooh rukama ka vru, ali ga on spretno skloni, izli sebi u pun dlan i popi. Trenutak me je gledao pravo u oi a onda mi prui vr. Bio sam ganut. Voda je bila hladna i bogata tajnama stijena kroz koje je tekla. udno je to s prolaznou, Najvema smo u ivotu opsjednuti iekivanjem i naoruani strpljenjem, saburajui dok ne proe ono za to se nadamo da e proi i ustupi mjesto vremenu kad emo, kao gospodari uspomena, biti jai od onoga to se dogodilo. Jai od svoga ivota koji je netom proao. Koji u tome vide iskustvo slave pobjedu u rijei nad porazom u zbilji. Jer, namjesto tjeskobe koja je prola, dolazi nova tjeskoba. Rijetki su trenuci i sretni su koji ih ive, trenuci koji eznu sami iz sebe za produenjem. Nikako drukije ne bih mogao opisati istiniti ivot. ivot dostojan sebe. ivot koji se iz trenutka u trenutak prepoznaje u sebi. ak i ako je naknada za tu svijest umorna starost, ko ne bi pristao da bakrenjacima sumornih dana tu naknadu isplati. Kutiju s knjigama neprestano osjeam. Dodirujem je nogom koja se pomjera u jahanju i naslanja na njen tamni drveni poklopac, dodirujem je rukom, povremeno, kao da me neki uvar iz zamraenoga dijela svijesti opominje da stalno pazim na nju. Kad god, na zastanku, prelistam neku od tih knjiga, koje su pisane davno i putovale svoj neizvjesni put, do oka i due kojima su namijenjene, da bi se tako neobino vratile onom koji ih je slao, ini mi se da ne prepoznajem vie ovjeka koji ih je pisao, ini mi se da razgovaram s nekim ko je zaostao u vremenu i odatle vie, pokuava da me dozove. Skoro kao u onoj udnoj poslovici koju sam uo negdje u Bosni, na jeziku bosanskome, i o kojoj nikad nisam prestao razmiljati, iako mi se ini da je nikad nisam pravo shvatio, a pogotovo to ne bih mogao rei sad, kad mi ona ponovno okree jedno od svojih nepoznatih lica: Baci niz vodu, nai e uz vodu. ivot je doista kao knjiga, knjiga koju itamo nesvjesni njena znaenja, jer ne moemo shvatiti prvo i osnovno da smo jedno od njenih slova. Moe li ikad slovo shvatiti svoju knjigu? Moda i moe. 82

Han sa pet izgubljenih smokava

Sve vieno, blisko je oku, makar tjelesno bilo i daleko, jer oko se s tim dodiruje snagom opaaja, makar ga jo nije ni dosegnulo. Ili opaaj ili sami predmet uspostavlja dodir sa okom.

Ibn Arabi: Dragulj nevidljive mudrosti u Ejubovom logosu

Umoio sam kalem duboko i gledam kako se na njemu oblikuje kaplja, tamna, udna, kao plod male vinje. Sino smo dojahali i smjestili se u hanu. To je onaj han sa sedam smokava ispred kapidika, sjea li ga se? Nema ih vie sedam. Sad su samo dvije. Jedna s lijeve, druga s desne strane. Nema vie ni loze na doksatu, gdje smo sjedili nekad davno. Moe misliti koliko je to davno bilo, kad je na tom mjestu ve iznikla i izrasla velika murva, tako da je poploana avlija uvijek puna njenih plodova i ovjeku se za trenutak moe uiniti da je prljava od krvi. ini se da sam sad ve sasvim blizu svome odreditu. 83

Ibrahim uti i sve poslove obavlja s pojaanom revnou kao da se boji da e me omesti u mislima. A misli su moje doista zbrkane. I ne znam ni zato sam se odluio na ovaj put, jer nijednog opravdanog razloga nema, osim to me neto goni, neto emu se ne mogu suprotstaviti. Ibrahimu sam uostalom i kazao, da na ovaj put ne ide sa mnom, nudio sam mu otpust i bogatu nagradu, ali on je samo odmahnuo glavom. Ti ima porodicu rekoh mu a put je dalek i neizvjestan. Ko zna hoemo li se s njega i vratiti? Gledao me netremice i nije izgovorio ni rije. Zato, Ibrahime? nisam odustajao. Zar me nakon toliko godina pitate zato? rekao je hladno i gotovo uvrijeeno. inilo mi se dosad da sam ga uvijek imao pravo zvati i nareivati mu. To je bila sluba. Ovo putovanje je bilo neto posve drugo. Ovo je bio moj put, samo moj i on je imao pravo izabrati. elio sam da mu to bude posve jasno. Ovo se tie samo mene, Ibrahime. Moda je zato najbolje da putujem sam. Niko danas ne putuje sam, efendija. Pogotovo ne tamo gdje ste naumili. Ako elite nekog drugog da vas prati, mogao bih preporuiti... Nije stvar u tome, zna i sam. U emu je onda stvar, efendija? Nisam mu nita odgovorio i Ibrahim je nastavio prezati konje, kao da razgovora nije ni bilo. Tako smo nas dvojica, dva starca, dojahali sino u han na putu za Imotski. Do ovog doksata gdje sjedim i piem dok mi na hartiju padaju s murve mali zreli krvavi plodovi. Sutra u biti tamo. Sutra u vidjeti sve to sam ovih godina nevidljivim prstima nastojao opipati kao da u tim dodirom smanjiti bol koji damara negdje izvan mene, u kamenu, u zraku, u vonjacima. Sutra u biti tamo otkuda sam jednom davno krenuo da se vie nikad ne vratim. Sad sam ja mlai od tebe rekao je jedanput olak. I nasmijao se. Bilo je to tako davno. Ne znam otkud mi je ba to sad palo na pamet. Kako to misli, dragi uitelju? Ti nisi stariji od mene, a ja sam ipak mlai. Kad bude stariji od mene, kazat e ti se samo. 84

 Ne razumijem. Razumjet e. Osmijehnuo se i vidio sam mu u oima izraz kakav nikad dotad nisam. Bio je slian djeaku. I djeaki se nasmijao kad je kazao da odlazi. Vrijeme mi je za putovanje. Gdje e, uitelju? Kako se ono kae: iza sedam mora, iza sedam gora... alim se... rije je o jednom moru i ne znam koliko gora. U jednoj od tih gora ima selo, u tom selu kua, ako je jo u ivotu, a oko kue vonjak. Na kraju vonjaka je vinja puna vrapijih gnijezda. Kad je studeno, goludravi ptii ispadaju iz gnijezda. Penjao sam se kao djeak na tu vinju i vraao ih u gnijezdo. Tamo u. ta ete sa obavezama? Toliko stvari jo valja uiniti. Ve sutra... To e ti. Zato sam te i pozvao da ti to kaem. Ostavio mi je knjigu koju sam dobro poznavao. Knjigu zbog koje je i morao otii. Ali u toj knjizi nije bilo umetnute sliice koju sam jednom vidio. Nisam ni oekivao da e mi je ostaviti. I tako je olak otiao. Probdio sam cijelu no da ga ispratim, ali ga nisam vidio. Nekoliko puta sam obiao odaju gdje je spavao. Spavao je spokojno. Kao i obino. Ali ujutro ga nije bilo. Moda sam trenuo samo asak, kratki tren, ali to je bilo dovoljno da ga ne vidim. I niko drugi ga nije vidio. Jednostavno je nestao. Zato sam se sad toga sjetio? Sad kad sam stariji od njega. Stariji nego to je bio on u trenutku kad mi je govorio. Stariji nego to je on ikada bio. Zar je on to mogao znati? Zar je to mogao vidjeti gledajui me u oi? Kad bude stariji od mene, kazat e ti se samo. Moda je znao i da u se ja odluiti na slian put, na put ka svojoj vinji? Kao to sam ja u Egiptu znao gdje je kutija i ta je u njoj skriveno.

85

Nedovreni listovi o pijesku i o vjetru 86

Vjera se ne ispunjuje samo upotrebom rijei lienih znaenja.

Gazali

Sm. Bilo je to jedino to sam elio. Ako sam o neemu razmiljao tih dana, mjeseci, tih dugih trenutaka dok sam putovao, bila je to samoa. Bila je to elja i potreba da se u svakom trenutku osamim, da u svakom trenutku pronaem neki kutak za sebe i da u tom kutku uem u svoju zatvorenu unutranju odaju, gdje sam sjedio, podavijenih nogu, bez misli i bio zagledan u neki modri, naslueni prozor. Kroz prozor samoe gledao sam u plavet. Kad bih na njemu ugledao oblak, prepoznavao sam u njegovim oblicima misao koj a se irila ili iezavala, prepoznavao bih u plaveti, tom snu na javi, osvijetljene slike iza mornih kapija snovienja. Sve sa ime sam se susretao ili ka emu sam hrlio doekivalo me licem moje enje. A Stambol je izgledao kao veliki ipak koji se rasprskava i iz ijeg svakog zrna prska krv. Bili su to tjeskobni dani i jo tjeskobnije noi. Glavni grad Carevine liio je na glavu bolesna ovjeka koji ne zna gdje bi prije udario. Dolazile su rune vijesti o ratnim nevoljama s Mleanima i Moskovima. Uz to, pobunio se jo negdje u Maloj Aziji neki Hajdaroglu. Veliki vezir krio je od sultana o svim dogaajima. I otro zabranio svako govorkanje. Paa s kojim je bio u vezi slao je lane izvjetaje o pobuni. Poslao je stotinu odasvud pokupljenih jadnika kao pobunjenike. Dvadeset je objeeno na ulicama Stambola. Osamdeset prikovano na galijama. Jednako kako ih iznjedrava, vrijeme i mijenja stvari i dogaaje.

87

Smaknut je vezir. Po naroitom nalogu sultana, le je privezan konju za rep, odvuen iz zatvora Sedam kula do saraja, a odande baen kod vodoskoka koji se zove Vodoskok smaknua, gdje je leao preko deset dana i smradom leine okuio ulaz u saraj. I sve je to imalo i daleke i bliske veze s Bosnom, s mojim zaviajem, sa Klisom i podmitljivim velikim vezirom Ibrahimpaom. Bili su to dogaaji kroz koje sam koraao kao u snovienju i koji su me se jedva doticali, osim oajanjem i sveopom izgubljenou u kojoj nisi mogao sresti spokojna ovjeka. Nespokojan kakav sam bio nisam pravo ni razumijevao o emu je sve tu bila rije. Uostalom, mehanizam velike drave bio je neto to sam prepoznavao i emu sam se povinovao, ali o emu nisam pretjerano mnogo razmiljao. Jedna misao, jedna moja misao nee izmijeniti svijet. Dovoljno je ako uspijem izmijeniti sebe to jest prepoznati se onakvim kakav zaista jesam i pokuati se uspeti vie. Tako sam se zadesio u svratitu gdje je skupina ljudi iroko otvorenih, izgubljenih oiju, ustala kad me je vidjela. Skoro svi su meu njima bili Bonjaci. Izgleda da me je neko od njih po znavao, jer su sad svi izgovarali moje ime kao spasonosnu rije i zvali me da sjednem meu njih. Sjeo sam i utnja se stutila na nas kao iekivanje dada, kao nagovjetaj dugo ekane kie. Vrijeme je da i mi potegnemo oruje. I uinimo neto. Jer, kako je poelo, uskoro nas nee ni biti... kazao je jedan, koji je oigledno dotad bio najglasniji u njihovom razgovoru. Svi su sad ekali ta u ja rei. Protiv koga zapitao sam. Protiv koga se mislite boriti? Zamislili su se. I snudili, rekao bih. Jesi li ti ikad ubio? zapitah tog najvatrenijeg. On me pogleda skoro zavidno. Zaustio je bio da neto kae, ali se predomislio. Oito je vjerovao kao i ostali oko njega da sam prekaljeni ratnik i da se preda mnom o toj temi ne smije govoriti. Vidio sam u njihovim pokornim i alosnim oima svoju vojniku slavu koja se uveavala poslije velikog pohoda na Sjever. Osjetio sam stid i pomislio kako moram otii. Otputovati. Pristojno sam ih pozdravio i udaljio se.

88

I nije mnogo vremena minulo a ja sam zaista otputovao.

Sm. Odvojen od zbilje, koraam po sjeanju, ija je opsjena jedva neto manja.

Stojim na brodu koji plovi prema Al Iskenderiji. Ukrcao sam se na nj potajno, nakon dugih dana pjeaenja. Sve je poelo u Stambolu, jedne posve neobine veeri. Sjedio sam u musafirhani i gledao na Zlatni rog. Nisam mogao usnuti. Sputao sam se potom dolje, ka moru, kroz no, i nastavio poput mjeseara koraati po tom udesnom mjestu koje nazivaju i Grlo ili Azijski moreuz. Ni sam ne znam koliko sam dugo hodao. Koliko putovao. Zaboravio sam posve na stambolsku tjeskobu, zaboravio na kuu u kojoj sam ivio, zaboravio dane i godine koji su se spremali da me pohode u toj kui. Prolazio sam kroz gradove i sela, spavao na pustim mjestima. Jednog jutra se probudih s neobinim osjeajem. Neto se dogodilo. Osjeao sam to. Ukoio sam se. Iekivao napad razbojnika. Nisam znao ta me zapravo probudilo. Sve dok ne osjetih na svojim grudima neto. Neto neodreeno ali ipak prisutno u mom prisjeanju. U tom malehnom Neemu kucalo je srce. Srce male ptice na mojim grudima. Moda je ovo olakovo selo, sjeam se da sam pomislio. Tu u studena jutra goludravi vrapci ispadaju iz svog gnijezda na vinji. olakovo nasmijeeno lice ukaza mi se pred oima. Vratio sam vrapia na stablo i nastavio put. inilo se da sam od te veeri bio sasvim sam. Ko zna koliko sam dana i noi tako putovao. Najednom osjetih glad i e. Nisam znao gdje bih krenuo. Koraao sam kroz mrak prema svjetlima s neto novca i sa osjeanjem izgubljenosti. Nikoga u gradu kojem sam se pribliavao nisam poznavao, niko me u njemu nije ekao. Kroz otvorena vrata jedne krme ugledah ljude kako jedu i zauh agor, te uoh i sam, osjeajui glad gotovo poput poroka. Pokazah krmaru na peenje koje je sjekao i osamih se u jednom uglu. Dugo sam ekao. Ljudi za stolom prodirali su svoje peenje i 89

ogromne koliine kruha i zalijevati to obilato piem iz glinenih vreva. Napokon, krmar se udostoji i donese neto jela i pred mene. Zapravo drao ga je u jednoj ruci, a drugu je ispruio i govorio neto. Oito je traio da odmah platim. Obli me rumen, jer je bilo jasno da mu ne ulijevam ni najmanje povjerenja i izvadih neto novca te mu stavih na dlan. Njegovo lice se odmah promijeni. Za trenutak mu bi neugodno, ali se odmah snaao. Dotrao je sa posudom vruih utipaka i s velikim vrem. Sve je to stavio pred mene, a zatim zastao i pogledom me pitao treba li mi jo neto. Ruka mu je bila puna novia koje je ponio da vrati, ali se dvoumio kao da ne zna hou li ih ja zaista i zahtijevati. Zahvalio sam se pogledom i oborio glavu na jelo, a on je u nedoumici spustio one novie na stol i potom se udaljio. Neto kasnije sjede za moj stol neki ovjek obuen posve neobino. Pomislio sam da se nalazim u Mletakoj prijestolnici, a ne u grkom Selaniku. Uljudno je zapitao moe li sjesti, mjeavinom grkog, turskog i talijanskog jezika a ja sam mu odgovorio potvrdno gestom koju razumiju svi narodi na svijetu. Poto sam vidio da je u vru vino, ponudih ga, to je on, iako za trenutak iznenaen spremno prihvatio. Kad sam ja kasnije zamolio vode, gledao me nekako udno, ali nita nije rekao. Uz veeru smo poeli pomalo razgovarati. Uskoro su dola jo tri ovjeka koji su bili u njegovoj pratnji i odmah je razgovor buknuo na talijanskom, a ja sam se dobro uvao da ne odam kako razumijem to govore. Smatrali su da sam neki udak koji je zalutao u ovu krmu, gdje se skupljaju ljudi gladni svega, a najvie zabranjenih zadovoljstava. To mi je postalo jasnije kad su se u uglu krme namjestili muziari i zasvirali, nekako tjeskobno i enjivo, a potom se pojavila oskudno odjevena pjevaica koja je plesala i pjevala, nastojei da pogodi elje svakog od gostiju. Slika koja se moe vidjeti u svakoj slinoj luci na svijetu. Shvatio sam da je ovjek koji je prvi doao za moj stol kapetan broda Veneziano koji sutra nastavlja svoj put za Al Iskenderiju ili Aleksandriju, kako je oni zovu. Nekako sam, prstima i grimasama, poneto turski, poneto grki, poeo razgovarati s njima i doveo do tog da ih mogu upitati mogu li putovati s njima. Zgledali su se i razmijenili nekoliko kratkih rijei. Ali, pristali su. Taj sigurno nema novca rekao je jedan. Siguran sam da ima odgovorio je kapetan. Bilo mu je ispod asti da mi objanjava koliko moram platiti. Jedan od ljudi koji su sjedili za stolom izvadio je zlatnik, pokazao mi i rekao Al Iskenderija. Pokazao je pritom dva prsta. Klimnuo sam glavom i tako je dogovor uspostavljen. 90

Ostao sam u toj krmi itavu no i podsjetio se na mnoge stvari koje sam viao u Venediku. A podsjetio sam se jo jedanput onih svojih osobina o kojima sam ti davno govorio i o kojima i sam poneto zna. Rije je o onom vidjeti, pamtiti i prepoznati. I tako smo zaplovili iz grke luke u rano jutro. Na brodu je ipak bilo putnika. I to mnogo vie nego to sam mogao i zamisliti. Pojavili su se naprosto niotkud kad je brod ve bio dobrano na puini. Jedan od tih ljudi, mrka i prijeka izgleda, bio je stalno u mojoj blizini. Za jelom je sjeo uz mene i zapoeo uobiajeni putniki razgovor. Kakvo nas vrijeme eka, kakva je hrana i slino. Najednom me upita odakle sam. Kazah mu da putujem iz Stambola, ali da sam rodom iz drugih krajeva. Iz kojih krajeva zapita me on s nadom. Sa zapadne granice... teko da moete znati... Znai iz Bosne? ozari se on u rijeima maternjeg jezika koje iskoie iz njegovih usta. Iz Bosne potvrdih. A ja sam ti, komo, iz Uica. Inae sam trgovac, ali ovo mi je put za duu. Kamo si namjerio? Zar se dostoji mumina pitati kamo je naumio? odgovori on pitanjem. Zna se konano odredite, ali iz Al Iskenderije idem prvo u Al Kahiru, pa onda karavanom i tako... Reid, Birka, Sais a ti? Mislio sam i ja slino, ali nisam posve siguran... Moemo zajedno. Da ti istinu kaem, neto mi je na ovom brodu udno. Jedva ekam da se iskrcamo u Al Iskenderiji, te da odahnem duhom. Otkako sam na brodu, ne mogu oka sklopiti...

Al Iskenderija je nekad bila veliki grad. Srce Sredozemlja. To se vidjelo i sad, po svemu, iako se ta njena biva veliina sad zaodjenula u maglu i tugu. Glasoviti Svjetionik, jedno od uda Staroga svijeta bio je samo uspomena. Sve je u Al Iskenderiji uspomena. ak i ja. Na bazaru gdje sam se umijeao u mnotvo, udiui njegov dah kao to se udie povratak, nakon olujnih dana i noi na brodu, ugledah prodavaicu golubova, bijelih, debelih, spremnih za gozbu u pirjanu. Gledala me je netremice, kao da me je oekivala. 91

 Da ti itam iz dlana? rekla je pokuavajui me uhvatiti za ruku. Na mom dlanu nita ne pie nasmijah se. Ti ni ne moe proitati svoj dlan! Pogledah je paljivije. Bila je srednjih godina, tamnije puti, tamnih oiju u kojima se igra la neskrivena elja. Ti si ga ve proitala, priznaj? rekoh drsko. Znam o emu se u knjizi otprilike pie, ali ne znam kome je upuena odgovori ona vragolasto vrtei malim crnim pletenicama koje su joj poput kape okruivale glavu. I tad ree neto to me zaprepastilo. Uinilo smijenim moj podsmijeh. Ko je izgubio dragu, izgubio uitelja, izgubio sebe, nema kome pisati. Govorila je istovremeno i arapski i grki i turski, ali razumio sam je savreno. I njene jednostavne kretnje takoer su bile rijei. A ta ako ti otvorim dlan da ga proita? Ne ovdje apnu ona. Ima mnogo urokljivih oiju. Reci gdje si odsjeo, doi u poslije do tebe... Nisam znao ta bih joj rekao. Sve i da sam htio, nisam joj mogao rei gdje sam odsjeo. Tek sam stigao. Kupi brzo moje golubice! Brzo! Gledaju nas! govorila je brzo, ne gledajui me, usplahireno. Uplaeno. ta u s njima? Nikad nisam jeo golubice... mrmljao sam, mucao, iznenaen. Uzmi neto! Uzmi bilo ta! Uzeo sam jednu kutijicu od sedefa. Ona mi je zapravo tutnula u ake. Doi u sutra u Al Manar iza podneva. ekaj me u vrtu... i okrenula se ve drugom kupcu, koji je razgledao njenu robu, ali je gledao i mene s ne ba povrnim zanimanjem. Postao sam toga svjestan tek neto kasnije dok sam koraao uz more sa sedefnom kutijicom u ruci. Brod kojim sam doputovao jo uvijek je bio tamo. Iskrcavanje tereta je bilo zavreno i sad su u nj tovarili neto drugo. Kapetan je stajao na molu i pukao na svoju lulu. Pozdravih ga rukom iz daljine i sporim koracima krenuh prema njemu. inilo se da me nije vidio. Poviknuo je neto na nosae i poeo se penjati na brod. Pomislio sam da ga dozovem, ali on je tako brzo ieznuo u utrobi broda da mi se to uinilo gotovo nepristojno. Zastao sam i zamislio se. Otkako sam pristao u Al Iskenderiji, dogaale su se sve neke neobine stvari. Okrenuh se da 92

krenem natrag, istim putem kojim sam stigao u luku i vidjeh jednog ovjeka kako se sklanja iza zida. Sumnje nije moglo biti. Taj se ovjek doista skrio. Nisam ga dobro vidio, ali zakleo bih se u onom trenutku da je to bio onaj kupac od maloas koji me je zagledao kod prodavaice golubica. Sve je zapisano, pomislih. Neka se i proita ono to je zapisano. Ali ti ne zna ta je zapisano. Moda neto uasno to e se dogoditi ba tebi. Bilo mi je svejedno. Nikog bliskog nije bilo ovdje zbog koga bih se morao brinuti, a za sebe se odavno nisam brinuo na nain na koji to oprezni ili plaljivi ljudi uglavnom ine. Vrijeme koje mi je poklonjeno gledao sam kao izvor iz kojeg se pije kad si edan, na kojem se pere i umiva, kad je to potrebno. Nikad se nisi zapitao je li voda koju pije zatrovana. Nekoliko koraka dalje pade mi druga misao na pamet. Zato kad je odgovor zapisan na za mene nevidljivoj ploi. Neki ovjek mi je trao u susret. Naim. Moj poznanik s broda. Sav je bio uzbuen. Gdje si ti? Traio sam te i u luci i na bazaru... Samo to nismo krenuli... Bio sam na to potpuno zaboravio. Idete za Al Kahiru? Naravno... rekao si da e s nama. Nisi valjda odustao... Lice mu je bilo razoarano i uvrijeeno. Jedva sam umolio ovjeka da te primi. To mu je bila posljednja deva. Mislio sam ostati dandva u Al Iskenderiji. Dogodilo se neto... govorio sam ne znajui ni sam ta govorim. Ni zato. Kako hoe? Ali da zna ja sam ve platio za tebe... Osjetih se bijedno. Koliko si platio? Dukat. Dukat za dukat! I izvadih dukat, s neizmjernim olakanjem, te ga stavih na njegov dlan. Gledao me trenutak u udu, potom dukat na dlanu, oklijevao je malo, ali onda sklopi prste oko dukata i otra vrtei glavom. Tek kad je otiao zaustih da ga upitam o kapetanovom ponaanju i o onome to mi je onako uvijeno govorio na brodu. Tako sam ostao u Al Iskenderiji, ne znajui zato.

93

Otiao sam ponovno na bazar, hodao od duana do duana, od tezge do tezge, ali prodavaicu bijelih golubica nisam primijetio. Neto kasnije, u gostionici gdje sam sjeo da ruam zapitah za Al Manar. Gostioniar mi ree da je to veliko svratite, s pogledom na luku i da nije siguran da u tamo dobiti mjesto. Kod njega je mnogo bolje, govorio je, mirnije, a hrana je izvanredna, kao to se mogu odmah uvjeriti. Za hranu je bio u pravu. Bila je ukusna. Ostalo ne znam. Dobio sam mjesto u Al Manaru. Bila nas je dodue puna soba, ali nisam se htio razmetati s novcem. Iako su moje potrebe bile skromne, kesa je neto to se brzo isprazni, ako se ne dopunjava, a na ovom putovanju nisam ba vidio nikakvu mogunost da je dopunim. Legao sam u oak te velike spavaonice, nedaleko od otvorenog prozora. Sklopio sam oi i pokuavao zaspati, ali misli su mi odmah uzletjele i povukle me sa sobom. Vidio sam, kao u snu, sve to se dogaalo posljednjih dana: i krmu u Selaniku i brod na olujnom moru i ulazak u luku Al Iskenderije i njenu ariju s mnotvom trgovaca i trgovkinja... Moda sam tren bio i usnuo, kad osjetih neiju prisutnost u svojoj blizini. Nije to bio samo osjeaj. Neka ruka je dodirivala moje stvari i paljivo, nastojei da ne naini buku, traila neto. Oito to nije bilo u zaveljaju koji mi je bio pod glavom, nego negdje u torbi koju sam nosio. Pomislio sam da lupe trai kesu s novcem to je visila na konoj uzici oko moga vrata. Nije traio kesu. Promekoljio sam se i kobajagi premjestio u snu. Lopov se odmah umirio i poeo hrkati. Meutim, nakon nekog vremena, njegova ruka je opet krenula u istraivanje. Pitao sam se, iza sklopljenih oiju, ko bi to mogao biti. Kad sam legao, bio sam sm u tom dijelu sobe. Lupe je morao doi kasnije. Ili se premjestiti s druge strane. Nasuprot meni bila su dva umorna putnika koji su izgledali posve zabavljeni sobom. Doli su iz unutranjosti i, koliko sam shvatio, ekali su brod. Do njih su bili neki ljudi koji su se parniili na sudu. Jedan protiv drugog. I spavali su u istoj sobi, s jedne i druge strane putnika. Kasnije je u sobu nahrupio i neki ovjek izbezumljenih oiju koji je neprestano govorio kako su ga opljakali i kako je ovdje ostao ni sam ve ne zna koliko, pokuavajui da se vrati kui. Kad spava u Al Manaru, bar moe razgovarati s ljudima koji dolaze ili odlaze brodom. Neko je od njih sigurno uo za njegove. On je slastiar iz Ada Pazara. Sramota ga je to i kazati jer je nekad bio najuveniji slastiar u Turskoj. Ko li je od njih mogao biti? Ili neko kasnije pridoli, posve nepoznat. 94

Jedva sam se suzdravao da ne otvorim oi. Ruka se zaustavila kod mog pojasa, tamo gdje je bila sedefna kutijica. Kad sam se preokrenuo, nalegao sam posve na nju, tako da je lupeki prsti sad nisu mogli izvui. Najednom sam osjetio kakljanje. Lupe me je oito drakao perom, ne bih li se okrenuo i tako mu pruio mogunost da istrgne kutijicu iza mog pojasa. Skoro sam se grohotom nasmijao, kad sam shvatio ta je naumio. Puhnuo sam malo kroz nos, prevalio se na onu stranu odakle je dolazio lopovski napad i irom otvorio oi. Jedva sam izbjegao sudar s kvrgavim nosom najuvenijeg slastiara Anadolije, koji je nekako glupo trzao rukom na koju sam mu se bio navalio. Kad se pomaknuh i oslobodih mu ruku, vidjeh da je u njoj apljino pero. Mjeseina je otkrivala sve u sobi. ta hoete od mene? Zar nije dosta to su me ve jednom opljakali? ree on skoro istinski iznenaen. Nisam mogao da se ne nasmijeim. Njegove oi nisu vie bile oi rastrojenog, bolesnog nesretnika, nego hladne oi ubojice koje je mjeseina inila jo opasnijim. Neto si bio naumio s tim perom? proaputah tako da je morao shvatiti kako sve znam. ini mi se da nismo samo nas dvojica bili budni. Kad sam otvorio oi, jedan od ona dva putnika s druge strane ih je sklopio. Moda je sve vrijeme gledao ta se zbiva, ali nije kazao nita. Vrati mi moju kutijicu viknu on histerino! Kakvu kutijicu? rekoh iznenaen. Moju sedefli kutijicu! Zaprepastio sam se ovakvom bezobrazluku i skoro da sam mu je dao. I tako je dosad nisam osjeao svojom. Jedva sam se i sjetio da je imam dok me je pokuavao opljakati. Spavai u sobi poee se buditi. Nisu se micali. Samo su nastojali shvatiti ta se zbiva i rukama opipavali svoje zaveljaje. Vrati mi moju sedefli kutijicu viknu lani slastiar iz Ada Pazara gotovo van sebe. Tvoju kutijicu? zapitah nesmotreno Kai ta je u njoj, ako je tvoja? Dok sam to govorio shvatih da ni ja ne znam ta je u kutijici. Svi su nas gledali. 95

Lani slastiar iz Ada Pazara se nae u nedoumici. Valjda zna ta ti je u kutiji, ako tvrdi da ti je ukrao?! viknu jedan od parniara. Reci, pa da nastavimo spavati! nije htio ni drugi parniar da stvar proe bez njega. Gledao sam u lanog slastiara koji je zaustio da kae neto, vjerovatno dukati, ali nije na mom licu naao potvrdu i sad je bespomono buljio u mene nastojei da proita tajnu kutijice. Pomislio sam s tugom na rije ukrao koju je upotrijebio jedan od parniara. Bio sam na putu da postanem kradljivac. Osim toga, ni ja nisam znao ta je u kutijici koja je pripadala meni. Neto moje! napokon teko ree lani slastiar i prui ruke da zgrabi kutijicu iz moje ruke. ta tvoje? povikae uglas skoro svi iz sobe, razbueni, kojima je ovo najednom bilo beskrajno zanimljivo. Lanac... i medaljon... oklijevajui procijedi lani slastiar. Kakav medaljon?! Zlatni! S dragim kamenjem! Moja posljednja porodina uspomena! otiskivao se lani slastiar na put bez povratka, iako sam naslutio u njegovim rijeima neto to nije bilo posve besmisleno. Da bih sprijeio istragu koja je nesumnjivo ekala i mene, otvorih kutijicu. Iz nje izviri tespih od obinih zelenih kamenia dosta grubo obraenih. Zlatni medaljon s dragim kamenjem prezrivo ree jedan od parniara, pogleda zmijski svog protivnika, pljucnu, okrenu se na leaju i u istom trenutku zahrka. Ne moe to tako viknu jedan od putnika. Zovite gazdu. Ovdje imamo lopova! Ko smije spavati u ovakvom drutvu. Lice lanog slastiara iz Ada Pazara se iskrivi, on skoi na noge i sa zadivljujuom gipkou iskoi kroz prozor. Budni parniar pojuri za njim i proviri. Bar se malo ugruho jolpaz. Eno ga odepesa... Mislim da bismo ipak trebali pozvati gazdu. Gotovo je sad, uuti ree drugi putnik. Svi imamo sutra posla. Valja se malo i odmoriti. Zaas se u sobi sve utia i opet nastadoe oni zvukovi koje sam sluao iste veeri dok sam snatrio. Duboki hrk, medvjei, potom neko povremeno cilikanje, kao da se sitan pas jada, groktanje, preivanje, uz zvune oduke nekog sa suprotnog kraja sobe kome oito vjetrovi ni u snu nisu davali mira. 96

Ali ja nisam vie mogao spavati. Ustao sam i iziao iz sobe, iz Al Manara. Jedva sam nagovorio bunovnog uvara svratita da me pusti napolje. Ostavio sam kod njega, kao zalog, svoj zaveljaj i torbu. Na mjeseini je Al Iskenderija izgledala kao posve drugi grad, grad iz snovienja. Proao sam pokraj udesne damije koju su sagradili prognanici iz Endelusa. Plovila je u mjeseini i inilo se kao da putuje. Pomislio sam kako je moda ona u ovom trenutku istovremeno na dva mjesta. U Kurtubi i u Al Iskenderiji. I u oba mjesta njeno je ime isto: Sjeanje. Ili: Privid. Negdje s kraja ulice zauh muziku. ice su srebreno zvonile u noi, kroz mjeseinu, ice po kojima su gotovo magino prebirali prsti vrlo vjetog sviraa. Pribliavao sam se i pokuavao otkriti gdje se to svira. Zastadoh pred kamenim zidom s velikom drvenom kapijom. ta li je bilo iza? Svratite? Obina kua u kojoj se neko veseli? Tad zauh glas, enski, u kojem je bila beskrajna enja, glas koji dotaknu neto bolno u meni. Pomislih kako sam nekad davno ve uo taj glas. Gurnuh kapiju i vrata se irom otvorie. Staza je od vrata vodila do kue sa prozorima od alabastera iza kojih su se u svjetlosti povijale sjene. I na trijemu su, nevidljivi, sjedili u mraku neki ljudi. Poao sam ka njima. inilo se da su toliko zabavljeni sobom da me niko od njih nije primijetio. Iao sam ravno do kunih vrata i uao unutra. Bilo je to jedno od onih ozloglaenih mjesta, gdje si mogao dobiti sve poroke u malim i velikim obrocima, samo ako si imao dovoljno novca. Gusti dim je zakrivao okove gdje su nevidljivi sjedili veseli gosti, a na sredini je bio stol i na njemu pjevaica odjevena u haljinu od uadi, tako da je liila na ribu izvaenu ovog asa iz mora u mrei. ta eli potovani dervi? ljubazno me upita neki ovjek koji se jednostavno stvorio ispred mene. Oklijevao sam trenutak, a onda rekoh da sam gladan i edan. I da nipoto nisam dervi, nego obian putnik koji mu se moda takvim uinio. Kao da mi je neko apnuo u tom trenutku da kaem ba tako. Melek ili ejtan s moga ramena? On se nasmijei, povede me do slobodnog stolia oko kojeg je bilo mnotvo nabacanih jastuia, namjesti mi nargile i ieznu. Trenutak kasnije donio je iniju s jelom to se puilo i vr. Zaprepaen se zagledah u enu to je pjevala. Bila je poniena i snebivala se, ali je u njoj zajedno s glasom rastao neki prkos kojim je nastojala nadvisiti sve te mukarce oko nje i pokazati se 97

gospodaricom i vladaricom, makar tren, makar jedan tren opsjene. I u tome je uspijevala, jer su je okupljeni s divljenjem i gledali i sluali. Glas joj je oslobaao i tijelo. Poela se gibati i plesati, inilo se posve nesvjesno. Igrao sam se sa tespihom iz sedefne kutijice i onda najednom podigao ruku, ne znajui ni sam zato. Onaj ovjek se odmah stvorio preda mnom. Vaa elja je naa zapovijed ree on. Nijemo pogledah prema stolu. Ne sad, potovani derviu. Nai gosti bi se ljutili. Kad otpjeva jo nekoliko pjesama. A tad u, obeajem, dati sve od sebe da pripadne vama... Nije gledao u mene. Oi su mu bile prikovane za tespih u mojoj ruci. Ali to sam tek kasnije shvatio. Koliko bi bilo da sjedne nakratko kraj mene, ali odmah... Njegove obrve se izvie. Priznajem da je Munira izuzetna. Mislim da bismo to mogli srediti. Samo, bolje bi bilo da se preselite u sobu iza. Ugodnije je i... tamo biste bili sami. Ovdje bi, priznat ete, moglo biti i opasno. Ne elimo nikakav nered. I ovako stalno imamo problema s dozvolom. To je jako skupo... Razumijem rekoh i preselih se za svojim vodiem u odaju koja je bila okrenuta vrtu i do koje je muzika dopirala posve utiana, kao ubor vode iza zida. Neto kasnije pridruila mi se plesaicapjevaica u haljini od uadi. I tako je zamamna Munira ili gospoa Moira, odjevena ili gola, zavisi kako se gleda, to jest u haljini od rupa sjela sa mnom na jastuie u nepoznatoj kui usred mjeseine Al Iskenderije, ne prepoznajui me. Izgledala je umorna, zbunjena i prestraena, ali odluna da se poput make doeka na noge i pronae nain da i na ovom kraju svijeta bude svoja, ena koja dijeli darove i uzima ih, lavica Moira Leona Olivetti. elite li da vam upalim lampu? upita ovjek iz svratita. Neka, mjeseina je sasvim dovoljna. Zar ne? obratih se njoj, ali ona nije odgovorila nita. Bila je posve pomirena s ovim trenutkom i pripremala se za ono to slijedi. Nije me gledala. Gledala je u vrt. Ukoliko jo neto budete eljeli, samo pozvonite. ovjek se nakloni i ieznu. 98

 Je li ti zaista ime Munira? proaptah, kad smo ostali sami, na sredozemnoj mjeavini jezika, kojom se govori u lukama, trgovitima i na ovakvim mjestima. Ona me pogleda iznenaeno. Neto se u njenom sjeanju pokrenu za trenutak, ali se i beznadno zaustavi. Nije mogla oekivati toliku sreu. Ili nesreu. Ni sama nije znala. Zar je vano kako mi je ime? odgovarala je na talijanskom, kojem je dodavala pokoju grku i arapsku rije. Ime mi je ena. Dobro, eno rekoh hoe li poi sa mnom? Ne mogu, potovani gospodine. Vlasnitvo sam ovog mjesta. Prekjuer su me doveli ovamo i ele vratiti novac koji su gusarima dali za mene... To je moja briga. Hoe li poi sa mnom ili ne? rekoh nestrpljivo, spreman da odustanem od napasti u koju sam se poeo survavati. Naravno da u poi, gospodine odvrati ona i zavodniki zabaci kosu, pokretom koji sam tako dobro poznavao. Rije po rije i pria se sklopila sama od sebe. Bila je putnica na brodu koji je plovio na trgovakom krunom putovanju. Nije kazala iji je bio brod, ali sam to ionako znao. eljela sam vidjeti svijet Sredozemlja a sad se nalazim s druge strane, tano prekoputa svoje kue. Tamo sam bila vlastelinka i gospodarica, a ovdje plesaica i pjevaica ropkinja. U njenim rijeima gotovo da nije bilo tuge. Svi robovi govore da su bili ugledni u svom kraju. Moda zapravo i govor e istinu. Sloboda je najvee gospodstvo. Gruhnue joj suze. Nisam kazao da neki od njih ne govore istinu dodadoh njeno. Bilo mi je doista ao. ta elite od mene? zapita me kroz suze. Nita odgovorih. Pokuat u vas kupiti. Ne bude li ilo, pobjei ete sa mnom. Gledala me je s nevjericom i nadom. A onda sam osjetio no oko odaje u kojoj smo sjedili. Oni me ele ubiti. Oni e doi i ubiti me. Ko su oni? I zato se dogaa ovo to se dogaa? Moda misle da sam ja klju tajne koja im je toliko vana. Ali to to oni misle posve je nevano. Vano je to da me ele ubiti i da ja to znam. 99

 Odmah u se vratiti, plemeniti gospodaru. elim uzeti neke svoje stvari rekla je Munira usluno i ponizno izila iz odaje. Tad sam bio siguran. Zar se neto zamrsilo u Boijim mislima? Ili to Iblisov smijeh blista kao sablja koja se u mjeseini nadvija nad mojom glavom? Dolaze da me ubiju. ujem im priguene korake, vidim njihova ozbiljna lica. Sve e se zavriti tako jednostavno. Sklopit u oi i tako doekati udar sablje. Neu ni osjetiti. I jo jedna misao e biti presjeena. Smijem li im to dopustiti? Sm sam. Nenaoruan. Neujni koraci se pribliavaju. Brojim u sebi, sklopljenih oiju. Sedmorica. etvorica dolaze kroz hodnik, trojica se spremaju da uskoe iz vrta. Vidim ih ispod svojih sputenih onih kapaka. Bjei! kaem sam sebi, iako znam da ne elim bjeati. Niti je to vie mogue. Prvi od ubojica u vrtu neujno otvara prozor. Ako ostanem jo samo sekundu na leaju, bit u posjeen. Njegova sablja e mi odrubiti glavu. Skoio sam. ovjek je upravo sputao svoju visoko podignutu sablju, blistavu na mjeseini. Uzeo sam mu je iz ruke, gotovo blago, kao to se djetetu uzima igraka. Gurnuo sam ga prema prozoru, bez rijei, gdje su ga doekale dvije srdite sablje. Tad su nahrupili oni iz hodnika. Proletjeli su kroz vrata kao vihor. Gotov je! povikala su dvojica iz vrta. etvorica su na mjeseini zbunjeno gledali u mene, runo iskeenih lica. Kad su se napokon odluili da me napadnu, proao sam kroz njih. Sablja je zveknula o sablju, sjeivo jednog zabilo se u meso drugome, a ja sam ve bio napolju, posve spokojan, osloboen. Zario sam razbojnikovu sablju u zemlju i naslonio se na nju. Nekoliko trenutaka kasnije, posve mirno sam uao u svratite. Lice handije bilo je bijelo kao mjeseina, blijedo kao smrt to se pokuava nasmijeiti. Tvoja je ree ne gledajui u mene. 100

Plesaica u haljini od uadi, koja se oito bila vratila na svoj tuni posao, sie sa stola, ogrnu se ogromnim svilenim alom i pokorno stade kraj mene. Tvoja je. Ne treba nita. Zasluio si je ponovi on napregnuto gledajui u moju ruku. U ruci mi je bila sablja. Shvatio sam to ini mi se tek iz njegova pogleda. Zario sam je dodue bio u zemlju, ali potom sam je izvukao i uao s njom u svratite. Okrenuo sam se i iziao bez rijei. Ona za mnom. Dok smo uranjali u spasonosni mrak, uli smo strku, galamu, korake. Potom su neki ljudi trali cestom. Pritajeni smo ih gledali. Nekoliko trenutaka iza njih pojavili su se jahai na konjima i kamilama. A onda je crni oblak nalik na zmajevu glavu progutao mjesec i koraali smo nasumice, prema nekom usamljenom svjetlu, kroz svjetlucajue zvijezde. Kakav susret, gospo Moira nasmijah se u dubokoj noi. Njena zaprepatena slutnja bio je jedini odgovor. Tako sam stekao svoju prvu enu. No ima hiljadu oiju. Oi svjetiljke su ljudske oi, mali prag koji opominje da se ne zagazi kroz vrata drugih svjetova. Glava jedne svjetiljke podsjetila me na lik zabraene ene. ene koju sam poznavao! Sluajnost se dodirivala sa sluajnou takvom brzinom, da sam pomislio kako ipak moram nainiti neke korake iz predostronosti. U Al Manaru nisam vie mogao ostati. Ne samo zato to je posebna soba bila mnogo skuplja, nego i zbog sluaja u onoj zajednikoj sobi. Sluajnost me je vratila i u derviki krug, kojeg sam se tako spremno odrekao i zanijekao ga protekle noi. U oajanju, s pokrivenom Moirom koja me je slijedila, koraao sam kroz no Al Iskenderije i, dok je zorilo, a moja tjeskoba se pojaavala, primijetih neko udno mjesto iza visokog zida, iznad kojeg su se uzdizali uvis samo krov i razliito drvee. Po natpisu iznad vrata prepoznah tekiju i,

101

nesvjestan da to inim, zalupah halkom. Pomislio sam kako bih se tu mogao raspitati za Gamala Sakarija, prijatelja iz olakove kole u Stambolu. Kakvo je bilo moje iznenaenje kad mi je vrata otvorio sam Gamal Sakari. Naao mi je kolibu u jednom selu, opustjelom od kuge, podalje od mora, na rubu jedne od movara koju je stvorio Nil ravajui se prema moru. Oko kolibe je rastao papirus. Kakvo mjesto za nekog ko bi elio putovati u mislima, pomislih. Ili pisati. U selu je bio samo jedan starac kojeg sam zamolio da Moiri donosi sve to joj bude potrebno dok se ja ne vratim. Dok ne shvatim i zavrim igru u kojoj sam se naao bez svoje volje. Neu biti bijesan, ako pobjegne rekoh Moiri ali te neu ni traiti. U svakom sluaju, mislim da bi bijeg za tebe bio daleko opasniji, nego da se zasada dri mene. Gledala me je u udu i nije prozborila ni rije. Znao sam da e me ekati. Vrt Al Manara je bio zaista lijepo mjesto. Palme i agave su smjerno doekivale svakog gosta, makar on bio i pun zazora, kao to sam tog poslijepodneva bio ja. Moda je bilo jo rano, jer unutra je sjedilo svega nekoliko ljudi. Sjeo sam ispod vornovatog drveta iji su rujnoljubiasti bujni cvjetovi podsjeali na rue. Pogled mi se otvarao prema moru, prema onom mjestu gdje je bio stari svjetionik kojeg je moja uzdrhtala dua skoro vidjela u zraku. Sjedio sam tako poluokrenut, da u svakom trenutku mogu vidjeti vrata vrta kroz koja je trebala doi prodavaica bijelih golubica. Pio sam aj. Sumnjiavo sam zagledao goste u vrtu. Nakon sinonjih dogaaja, pomislio sam kako je u pitanju neka velika zavjera i kako se moram prepustiti niti koja se obavila oko mene, jer jedino tako mogu doi do srca klupka. Nisam se mogao tome oduprijeti. Radoznalost je bila moja najvea slabost. I moja najvea vrlina. Tako mi je jedanput rekao olak. Vidim i sad njegovo nasmijeeno lice dok mi to govori. Vrijeme je prolazilo, ali prodavaica golubica se nije pojavljivala. Najednom se sa ulice zau strka i galama. Pojavie se i straari na konjima, koji su vukli neke vezane ljude. U vrt ue ovjek i pozdravi ljude za jednim od stolova. Izraz njegovog lica je b io neizreciv. Pogledao je znaajno u mene, prije nego to se obratio poznanicima za stolom.

102

 Nali su odbjeglu Kanzahovu robinju. Zamisli, prodavala golubice na pazaru. Kanzah je odluio da je odmah proda. I nju i njezinu sestru. I uz to jo jednog momka koji im je pomagao. Momak je dobro izubijan, ali oporavit e se. Dat e ih budzato. Kanzah voli svoj mir. Jeste li muterije? Da pogledamo? ree jedan. Ustadoe svi. Prije nego to su izili iz vrta, onaj to je dotrao s vijeu, okrenu se i pogleda me znaajno jo jednom. Prebirao sam njegove rijei u svijesti. Nali su odbjeglu Kanzahovu robinju. Zamisli, prodavala golubice na pazaru. To nije moglo biti sluajno. Nita se u posljednja dva dana ili moda i due ne dogaa sluajno! Poao sam za njima, potajno se nadajui da nije u pitanju moja prodavaica golubica. Bila je ona. Kad je poelo cjenkanje, nekako nevoljno, stajao sam pozadi. inilo se da svi prate ta u ja uiniti. Prva je na prodaju bila moja prodavaica golubica. utio sam. I gledao. A onda sam se ukljuio. I skupina okupljenih najednom je oivjela. Bila je to prava trgovina, pravo nadmetanje. ta da kaem? Nije prolo mnogo kako sam se vratio u Al Iskenderiju, a imao sam jo dvije ene. Zejnebu i Ajnuemsu. Tako se moja koliba u mrtvom selu pokraj Nila pretvarala u mali harem. Nisam zasluio da mi svjetovi tek tako otvore svoja vrata. Morao sam nauiti. Morao sam mnogo toga nauiti.

Nema puta kroz gomilu. Put je mogu samo kroz duge hodnike samoe. Kroz hodnike Dvostrukog Labirinta. I kad se ukae put kroz gomilu, na kraju se uvijek pokae lanim. Znano je to svima, a ipak su tako rijetki oni koji uspijevaju odoljeti njegovoj dopadljivosti i zavodljivosti kad se prijetvorni put u svoj svojoj slavi i blistavosti otvori pred njima. Kad ve ivimo u svijetu obmana, zato te obmane ne bi bile velianstvene. Rijetki su koji ne pomisle tako na poetku Staze lanih dragulja. I hode dok ne shvate krv u rubinu. Dok im se znoj ne skruti u oblik za koji misle da je safir. 103

Doao sam u selo pred samo jutro. Prva svjetlost koju vidjeh odbila se od mrtvih oiju starca to je leao nauznak. Posjeen. U kolibi je leala mrtva i moja prodavaica golubica. Zejneba. Prije smrti je oito bila obeaena. Njene sestre Ajnuemse i Munire Moire nigdje nije bilo. Ni Gamala Sakarija nije bilo. Pretraivao sam sve uokolo, ali nita se nije moglo otkriti. Ostali su samo tragovi konjskih kopita i tragovi neke koije. Veliki je broj konjanika dojurio u naputeno selo. Kao da su oekivali otpor. Kao da je u pitanju bilo neto daleko znaajnije nego to sam mogao domisliti. Tad sam shvatio da je teki i neiskazivi miris koji napada nosnice iz movare u kojoj raste papirus zapravo miris smrti. Ovaj zloin je mogao uiniti samo gospodar Ua. Ili razbojnici. Ali i raz bojnici su, koliko sam znao, pripadali njemu.

Posrnuo sam kroz pijesak, zaputio sam se u srce Pustinje. Nisam jeo. Nisam pio. Obnevidio, jedne noi, kao da me vodila nevidljiva ruka, pronaoh peinu. Savakao sam neki vlani cvijet duboko u njenoj utrobi i onesvijestio se. Nakon etrdeset dana moj se tespih noi rasprsnuo. Brojevi su se rasuli u zvijezde, zvijezde su se uobliile u nepoznate harfove koje nisam mogao proitati. Leao sam u svojoj pustinjskoj peini posve nemoan. Mrtvo tijelo od kojeg se dua jo uvijek ne rastaje. Lebdi iznad tog napaenog, smorenog tijela i gleda, bez gaenja, ali i bez njenosti. Preko puta mene ui leinar i radoznalo gleda u mene. Gledamo se. Doista se gledamo. On ne gleda u mrtve, sklopljene oi tijela koje lei na tlu, gleda u mene koji gledam, a koji sebe nisam svjestan. Hoe li mi dopustiti da pojedem tvoje tijelo? govori njegov pogled posve uljudno. Tebi vie ionako nije potrebno. Ti odlazi, kao to vidim, ao mi je to ja jo uvijek ne mogu s tobom... 104

Ne bojim se njegova otra kljuna. Ne bojim se njegova pogleda. Nespokojan sam zbog samoga sebe. Nespokojan sam, jer jo nita ne razumijem. Zar sam ivio dosad u ovoj izmuenoj napravi od mesa koja mrtva lei pred mojim pogledom. Zar nije to najvea zabluda?! Ali... dosjeam se... nije li i to tijelo osjealo svijet pokraj, svijet izvan i svijet iznad... i... tad... kao da me neko dotaknu... blago poput sjeanja... pokuao sam se okrenuti... ja... zrak... ne znam ta sam bio... siguran sam bio u onom trenutku, trenutku nad trenucima, da je to bio njen smijeak... Straan bol propara mi utrobu. Odgurnuh rukom, zaprepaen njenom snagom, leinara koji se ugnijezdio na meni i zabio svoj kljun u mene, otkinuvi mi komad mesa. On odskoi, zaprepaten i istetura iz peine, a zatim uzleti na stijenu pokraj ulaza i zagleda se u mene, mrtvaca to se podie i trai neki kamen da ga udari. Daleko si ti od vrata, daleko si ti od puta prezrivo je govorio njegov pogled. I odletio je. A ja sam oteturao do izvora, gdje sam popio gutljaj vode i onesvijestio se.

Bila je to neka tamna odaja, odaja sa ogledalima. I nisam u njoj bio sam. U mraku, u nonim ogledalima bljeskala su neka lica, izopaena do raspadanja, kao da ih je rastoila truhlost due i iz njih, iz ogledala dopirao je neki neshvatljivi smrad, smrad koji je okivao moj mozak. Odmakni se! Odmakni! Upozoravao me neki glas. U ogledalu iza mene bljesnula je svjetlost. U toj svjetlosti kupalo se neko lice i ja prepoznah dalekim nekim pamenjem svoga uitelja olaka, ono to sam doista mislio o njemu. I bio je to on. Vidio sam to u svjetlosnoj prodornosti pogleda kojim me je pridrao da ne padnem, kojim je zasjenio odvratna lica u tamnim ogledalima. Ovo su dehennemska i dennetska ogledala pomislih. Onako kako ih je opisao lucidni i dobri Ibn Tufayl perom svojim prosvijetljenim. Sve je zaista kao u ivom sinu Budnoga. Ali otkud ogledala na zemlji... Otkud u ovoj pustinji? Gdje sam to ja? Gdje...

105

Iznad mene je stajao posve u crno zamotan ovjek. Samo su mu se oi vidjele. Je li to doista bio ovjek to me tako ispitivaki promatrao? Iza njega ih je bilo jo. Nasluivali su se meu stijenjem kao sjene u uskim ulicama. Iz nosa poput kljuna zau se nekakav zvuk, a oi se usredsredie na neto u mojoj ruci. I svjetlost se probi kroz tijelo tog ovjeka kao da ga je neko odgrnuo poput zavjese. ta je vidio? ta mi je to u ruci? Nasluivao sam ali nisam mogao okrenuti glavu. A onda se dosjetih i ruka, vjerna moja ruka, tek to se vratila iz mrtvih donese mi pred oi onaj tespih od zelenog kamenja. I tek tad vidjeh, nakon toliko dana i noi, da kamenii nepravilnog oblika od kojih je bio sastavljen nisu sluajno pronaeni oblici nego otro i grubo, ali paljivo izraeni likovi, glave zapravo, nekih neobinih bia. Prva glava na tom demonskom tespihunetespihu bila je glava Leinara!

A onda sam sve zaboravio. Kleao sam dlanova okrenutih nagore. Prijateljska daleka svjetlost sagnula se da me osmotri i optakala svojom blagou i spokojem. Najednom sam osjetio estoku bol u dlanovima. Neka svjetlosna ruka iupala je kande i nokte ejtanske koji su bili duboko prodrli kroz moje dlanove u moju krv, u moju duu. Bilo je to kao da je neko izvadio ep na upu u kojemu su zatoeni neisti dini i svakojaka druga pogana bia. Poput vodoskoka strujala je i prskala uvis nevidljiva prljavtina iz mene, rastakajui se u beskrajnoj plaveti kao neist u moru. I tek tad mi ispade sablja iz ruke. Sablja koju sam ostavio prije toliko vremena. Pogledah svoje dlanove. Bili su isti. Kad ih primaknuh svome licu i ponovno okrenuh nebu, neto je bilo na njima. Neto isto. Plakao sam. Suze su mi se kotrljale niz lice a da to nisam ni osjetio.

Nedaleko od mene stajali su neki ljudi. Nisu izgledali neprijateljski. Kad im okrenuh svoje lice, oni padoe na koljena. Molili su se. Jedan od njih dotaknu knjigom moje elo oroeno znojem i pijeskom. Prijatelju vie pomislih nego to sam uspio izgovoriti. 106

 Mislio sam da si preselio odgovori on glasom koji me je podsjeao na neto daleko i davno vidio sam vinju u smrznutom bijelom beharu iz ije kronje padaju na zemlju goludravi mali vrapci uo sam glas uitelja uo sam smijeh uenika Dugo si putovao s one strane ree glas ponovno. Dugo odgovorih. Neka osmijehnu se Gamal Sakari u ije sam lice sad gledao otvorenih oiju. Prie dolaze kasnije. Potom su me ljudi koji su stajali oko nas, na njegov znak, s velikim potovanjem posadili na konja i poveli u veliku pjeanu tvravu. Bio je to poetak najudnijeg zatoenitva u mom ivotu. Ovo je zabranjeno mjesto ree Gamal. I zaboravljeno nadoda s neobinim osmijehom. Pred nama je bilo neto nalik na pjeanu tvravu. Pijesak je gutao odavno njeno oblije i usisavao je u sebe, tako da je liila iz daljine na dinu. Utoliko je bilo vee iznenaenje kad bi ovjek uao kroz njena vrata i odaje. Sjetih se tad da mi je olak govorio kako je pustinja puna skrivenih mrtvih gradova. Koliko je samo pria o njima u dugim pripovjedakim noima Ua i dalekih gradova Istoka. Uinilo mi se da se vraam u jedan od tih gradova, u odaje kroz koje sam prolazio dok sam leao bez svijesti u peini. Ovdje su oni koji znaju vrijednost brojeva. Nisam u tom trenutku na njegovu izjavu obratio panju. Moda sam bio previe umoran. Tek mi je kasnije sinulo. Ne znam koliko sam vremena proveo na tom zaboravljenom mjestu kojega su zvali Rua od pijeska . Znam samo da je vrijeme tamo bilo jedna od najbezvrijednijih stvari koje postoje. Jednog su se jutra skupili svi stanovnici Rue od pijeska. utke su stajali i ekali. Opratali su se od mene. Nisam ih odmah razumio. Onda su poeli odlaziti. Svaki mi je od njih ostavljao neki znak u sjeanju. inili su to njeno, ali odluno. 107

I Gamal je bio s njima. Ostao je posljednji. Najednom je kleknuo i poljubio mi stopalo. Osjetio sam njegove suze.

I to je bio kraj.

I onda je vrijeme opet krenulo svojim zaboravljenim stazama. ini se da sam u danima to su slijedili ivio ivot nekog drugog. Kau da su me napokon nali beduini u pijesku i odveli do jednog trgovita kojem su se bili zaputili. Tu su oito ubrzo sklopili dobar posao. Bio sam otvorio oi i doao sebi upravo u trenutku kad su me posjeli na kamilu. Kad su vidjeli da sam dobro vezali su mi oi. Potom smo se sputali niz dine i ronili kroz nepregledne bregove od pijeska sve dok se pred nama ne ukaza mala oaza s nekoliko atora. Tri jahaa na kamilama dooe nam ususret, kao da su nas iekivali. Poravnae se korakdva ispred nas i stadoe kao ukopani. Jedan od onih to su me vodili spretno mi razveza ruke i udari moju kamilu koja uini nekoliko koraka naprijed. Nepomini jahai na kamilama oivjee, opkolie me i usmjerie prema atoru. Jedan od njih, strogo ali ne i neljubazno, pokaza mi da sjaem i uem u ator. U prvom trenutku nisam vidio nita. Mrak me posve zaslijepio kad se krilo atora sklopi iza mene. Neija snana ruka, njeno ali odluno, natjera me da kleknem. Stisak najednom oslabi i ja ostadoh sam, na prostirci usred atora ija je unutranja svjetlost naseljavala moje oi. Kleao sam ispred stolia na kojemu je sjedila neka ena prekrivena lica. Izgledalo je da je visoka poloaja. Moda vladarica ovog dijela pustinje. Tako sam mislio. ena mi rukom dade znak da ustanem. Ustao sam. 108

Osjeao sam najednom njeno uzbuenje, njeno umno disanje. Okrenula se i pljesnula rukama. Zaas su mi donijeli jastui na koji sam sjeo i stoi s jelom i piem. Nijem, nisam se usuivao dotaknuti nita. Jedi i pij. Uvijek sam te voljela gledati dok jede ree glas iz nevidljivih usta od kojeg sav uzdrhtah. Rijei talijanskog jezika udno su odzvanjale u tom atoru. Zaprepaten zaustih da neto kaem, ali ona stavi prst na usta i pokaza mi da jedem. Zaas sam oistio iniju i iskapio au ruina soka. Poznaje li mog prijatelja Torquata Tassa? zapita me kad sam se zasitio. Kako je to bilo davno, kako daleko... Ne iznenadih se kad joj odgovorih takoer na talijanskom. Mislim da nisam ni uo za nj. udnovato. Bila sam sigurna da je bio na vrtnoj zabavi za vrijeme karnevala? Moda onaj napasni konj? bubnuh. Torquato? nasmija se ona i odmahnu rukom. On je tuan i blesav, ba kao i ti. Vjeruje u vjenu ljubav. Takvi se ne oblae u pastuha, bar ne esto, zar ne? Zaprepastio sam se kad sam uo te rijei. Kako je to Moira ili ko zna kako se sad zvala mogla zakljuiti. Pita se kako znam. Ne razbijaj glavu. ene vide sve u mukarcu. To nam je dato roenjem. Neke od nas svoje znanje upoznaju, druge ne. Ti si bolestan zbog jedne ene i zato si za sve druge ene zatvoren. To je nepravedno. Moda ti pomalo i zavidim, iako je to tvoja velika greka. Njoj ne zavidim, na nju sam srdita, kose bih joj poupala da je vidim... Mrtva je... rekoh. Ona uuti. Iznenaena, inilo se. Tad ree neto to me je zaprepastilo. Nepobjediva suparnica. Ni rijei o dogaajima u mrtvom selu. Bilo joj je teko da o tome govori. Ali znao sam da e se pria u jednom trenutku sama otvoriti preda mnom. I ona je znala. Zato je utjela.

109

Te noi sam bio u bijeloj tvravi, na vrhu grebena, kojeg je pijesak tako uglaao da se sjajio poput dragog kamena. Odaja koju su mi dodijelili gledala je u avliju, poploanu bijelim kamenjem, istim onim od kojeg je bila sagraena tvrava. Nasuprot prozoru bila je bijela damija koja je na vrhu bila pokrivena metalnom kapom to je odsijevala zlatnim sjajem. Taj vrh zavravao se metalnim krugom u koji se spokojno smjestio okrugli, zlatni mjesec i virio u moju odaju. Sjedio sam i gledao ga zatoenog u prstenu damije. Meu knjigama koje pronaoh u toj odaji bila je i jedna od meni najdraih. Ibn Arabijevi Dragulji. Prelistavao sam je svu no i itao. Sjeao se. I gledao samog sebe kao izgubljenu taku u tom tekstu, taku koja nikako ne moe pronai svoju pravu reenicu. Nisam ni osjetio kad je ula Moira. inilo mi se da njeno trenutno ime posve odgovara ovom mjestu i ovom trenutku. Samo me je gledala. Ne boj se rekla je. Ti ne riskira nita, a ja sve. Nasmijala se. Jadno je to moje sve. Nagib je gospodar ovoga pustinjskog zamka, gospodar pijeska i vode, gospodar zvijezda koje se mogu vidjeti od Krokodilskog puta do Bikovog oka. Nagib je gospodar, a ja sam Nagibova ena. Velika gospodarica do maloas. Jer maloas je Nagib doveo novu enu. Zna, imam svoju kuu u gradu, ali ovdje se osjeam bolje. Zato stavlja sve na kocku? Pogledala me udno, udno. Sueno nam je izgleda da sluimo jedno drugome. Zautjela je i gledala me paljivo. Bilo je u tom pogledu zadovoljstva ali i neiskazive njenosti. Opet je na meni red da budem gospodar. Ali ovaj put te oslobaam. Sve se na ovom svijetu umori. ak i udnja. Volio sam je u tom trenutku. Zar te je ta ena posve zasjenila?

110

 Misli da alim zbog toga? On je sad njen dimnjaar nekako pakosno ree Moira i dodade A dimnjak joj uvijek tinja i pun je zapretane vatre. Ali sve ima svoj kraj. I za njega i za nju. Ona nikad nije istinski uivala u njemu a njemu e na kraju dojaditi njena lana strast, njen aavi strah. Sjetih se nadimka Ahmeda Ajana u Gradu Mora i osjetih stid. Moira me pogleda i, kao da prepozna moje misli, pocrvenje. Nikad ne znamo ree odsutna pogleda, zagledana u nita, samo da ne gleda u mene nikad ne znamo kad e nas nae vlastite rijei doekati u zasjedi. Uzdahnula je duboko, kao neko ko se kaje za sve to je u ivotu uinio. Ali, ti mi ne zamjera, zar ne, dobri moj Bagatellino. Rekla je to s takvom njenou da sam bio ganut. ta e sad, Moira? Ne znam odgovori ona vedro Moda u na Tibet... ula sam da tamo ene imaju po etiri mua... A moda u i ostati. Gospodarica ostaje gospodarica ak i kad se neko vrijeme prividno povue. Samo je pitanje asa kad e on doletjeti ovamo... Svitalo je kad je izila. Glava mi utonu u jastuk od ptiijeg pjeva i mirisa.

Mjeseci su proli, a onda sam se opet zadesio u ravastom uu krokodilske rijeke, tamo gdje se pod nonim svjetiljkama papirusa zbiraju prie Istoka. Bio sam sasvim blizu mjesta gdje je slavljeni Amr ibn al As podigao svoj drugi sudbinski ator. Ispod njegovih adora nestajali su i nastajali gradovi. I prie. U posljednjoj noi ramazana sastali su se najbolji pripovjedai da ponu priati svoje prie. Pripovjedaa iju priu proglase najboljom od Ramazanskog do Kurbanbajrama oekivala je velika nagrada. Govorkalo se da iza te nagrade stoji ena gospodara Nagiba, uz Kanzaha najmonijeg ovjeka u Misiru.

111

Jedan je pripovjeda priao priu o nekom derviu iz dalekih krajeva to je doao u glasoviti grad Al Iskenderiju da dotakne u njemu i u Al Kahiri put velikog Kurtubljanina i nastavi tim putem sve do mjesta gdje se sve svjetlosti svijeta spajaju u Crnom Kamenu. No je mirisala na stari papir i isto su tako mirisale rijei koje je izgovarao pripovjeda. Nisam poznavao pripovjedaa. Ali inilo se da je on poznavao mene. Iz svake njegove rijei izbijalo je neto poznato, neto to me doticalo poput sjeanja. Taj je ovjek priao moj ivot. Ili se to tako samo inilo jer se stvari na ovome svijetu ponavljaju beskrajno, prividno bljeskajui i zveei drukije, to nas samo zavarava, kao hrpa jesenjeg lia, snijeg ili odron na putu, ali smisao puta se time ne mijenja. Put je put bez obzira kakvim se inio nama. Naravno, to znaju samo oni koji su put bar jedanput proli. Nakon pripovjedake veeri pozvae me u kuu Plamena aplja, kuu Moirina mua. im sam je vidio, shvatio sam zato je tako zovu. Na tankim visokim bijelim i ruiastim nogama stajala je ptica od alabastera ije se kameno perje zarilo purpurnom svjetlou. Tu sam prvi put vidio Moirina mua i gospodara. Nagiba. Preao je pogledom preko mene kao to bi pogledao mrtvu pticu na putu i nastavio razgovor s turskim izaslanikom. Onda je pljesnuo rukama i svjetlo se zamrailo. Poela je predstava sjena koja me najednom podsjetila na neto to sam ve gledao ali se nikako nisam mogao sjetiti. Turski izaslanik je takoer bio oduevljen. Kako se zove ova predstava zapita. Sablast koja tumara ili tako nekako odgovori mu Moirin mu i gospodar zadovoljno. Napisao ju je jedan egipatski lijenik, jedan na ovjek dakle koji je volio i prie i sjene i svakojako drugo predstavljanje ivota. Ime mu je bilo Ibn Danijal. Nisam znao iskreno odgovori turski izaslanik koji je oito volio umjetniki ivot. Nije to jedino to je napisao, zar ne? Kako se zovu oni drugi komadi? okrenu se Nagib nekome u mraku iza svojih lea. Zau se suzdran enski smijeh, a potom i odgovor. 112

Rob ljubavi. To je Moira, pomislih. Pobijedila je svoju suparnicu ini mi se da je tek to prava stvar iskreno uzdahnu turski izaslanik. Duge su i enjive nae noi. Stii emo i do Roba ljubavi osmjehnu se Nagib. Zar da samo obina svjetina uiva u tim predstavama. Osim toga, oni sve to iskvare. Kao to sve iskvare. A otkako je Tuman objeen na kapiji Al Kahire ovako neto se nije moglo vidjeti. ak ni mnogo ranije. Izgleda da ti je ao to smo ga objesili? A i zavrijedio je kad je zabranjivao ovakve stvari ree pomalo uvrijeeno, ali otresito i posprdno turski izaslanik. Nagib se ugrize za jezik. Ne branim ja Tumana. Ni Tumana ni staroga Kanzaha, ne branim ni Misir. On se uvijek sam branio i na kraju e se uvijek i odbraniti. ao mi je samo ovoga naroda uz Nil koji je ostao bez due. O tome ja govorim. I o Ibn Danijalu koji je gotovo posve zaboravljen. I ja o tome govorim, Nagibe, ali ti me izgleda ne eli razumjeti lano ponizno, s pritajenom prijetnjom zapravo aptao je turski izaslanik. Nagib odlui da e razgovor na ovu neprijatnu temu nastaviti sutra, ako ga ikad i nastavi, te se nasmija i podie pehar u obliku plamene aplje. Plamena aplja u ruci turskog poslanika ve je ekala podignuta kljuna.

A onda su sjene poludjele. Govorile su o jednom derviu koji se zaputio na had, ali ga je njegova nespokojna i neista dua zavodila sve dalje i dalje, tako da je neprestano iao granicom velikog kruga u ijem je sreditu bio Crni Kamen. Kao da mu je ulazak u taj krug bio zabranjen. Oni koji prolaze tek stopalima, kostima svojim i mesom, njima je put otvoren, jer oni ne idu nigdje i oni ne vide nita, osim svoje opsjene koja ih doekuje gdje god pristignu. Oni ija dua putuje u koijama tijela zapinju na svakom koraku i krue naokolo sve dok im dua ne pronae usku stazu i njome se pone pribliavati polahko, korak po korak kruei, sreditu svoje udnje. Nijedan korak na tome putu nije bez tekoa. Ovo nije napisao Ibn Danijal rekoh iznenaeno i uvjereno. 113

 Nije, nije nasmija se enski glas iza mene. Moda je onaj iz Mursije? Glas je bio Nagiba ibn Ahmada. Koliko ja znam, on je u ovome gradu skoro glavu izgubio. I ti misli da je to bilo zbog ljubavi? nasmija se Nagib ibn Ahmad. Bilo je zbog ljubavi ne znam zato ali rekoh ja. Nagib ibn Ahmad me pogleda iznenaeno. Turskom namjesniku uznemiri se tespih u rukama i on ree gotovo bolno: U pravu je dervi. A tekst ovih sjena kao da je pisao Sultan AlArifin. Moda i jeste odgovori zagonetno Nagib ibn Ahmad. Moda i jeste. Aayh AlAkbar je neko ije rijei obian svijet razumije samo kad ih vidi kako lepraju poput sjena. Doctor Maximus pridoda enski glas iza mene i zahihota mi se u uho, njeno i lascivno. Postoje ljudi koji vjeruju, vjeruju svemu to govore govornici. Postoje i oni drugi koji vjeruju samo dokazima. Kau da imaju i trei. Oni koji dokaze prepoznaju. To je govorio Nagib ibn Ahmad. S tim bi se sloio i Ibn Rud. Rekoh to ne mislei. Ko? Zapitao me to nekako neobino. Posve neobino, ali to sam shvatio tek kasnije. Tek kasnije mi se njegovo lice uinilo neobinim. Kao da nikad ranije nije bio uo za Ibn Ruda. Ibn Rud kae? Ibn Rud odgovorih ja. Jednako je tako s itanjem pomislih za sebe. Postoje oni koji itaju i nita ne razumiju. Oni su najbrojniji. Postoje oni koji su proitali i misle da su razumjeli. Oni su najopasniji. I postoje oni koji razumijevaju i ne prestaju itati svoj vlastiti tekst. Oni su najdragocjeniji i najrjei.

114

Razgovor se protegnuo do duboko u no. Toliko duboko da se na kraju te noi pojavilo svjetlo. Odnekud iz pustinje, odnekud iznad kamenih gromada to su se skupljale oko Grada kao skamenjeni dini kojima je zabranjeno ui u Grad. Turski namjesnik je izgledao napet. Pogotovo kad se razgovor poveo o dokazima. Prepipavao se po tajnim depovima kao da u njima trai dokaze koje je izgubio. Nije ih oigledno bilo mogue nai. Dokazi su se skrivali na nekom drugom mjestu. Oajniki je u jednom trenutku pogledao na mene. Kao da ja mogu rijeiti sve njegove probleme. Nagib ibn Ahmad tad spomenu Poslanika. Namjesnikovo lice se ukruti kao da je sam Poslanik tu i sprema se da ga ukori. Tri stvari od ovoga svijeta meu svim onim to je po naravi trostruko Njemu su bile naroito drage to jest ene, miris i radost vlastitog oka pri molitvi. Zato ba te tri? I zato ba tim redom? gotovo jauknu Namjesnik. Sultan AlArifin ima odgovor rekoh. Turski namjesnik me pogleda u udu. Nagib ibn Ahmad je gledao mrko ali ne bez radoznalosti. Spomenuo je ene na prvom mjestu, a molitvu na posljednjem stoga to ena ini sastavni dio mukarca, s obzirom na svoje porijeklo, koji ju je oitovao i stoga to ovjek mora najprije spoznati svoju duu, kako bi, potom, mogao spoznati svoga Gospodara Neki su to posve krivo shvatili najednom ledeno ree Nagib ibn Ahmad. Kako to misli? Zna onaj koji zna jer se na njega odnosi i zna Onaj koji sve zna. Gledao je ravno u turskog namjesnika i paljivo uperio kaiprst u nj. Mislio si da se nee saznati? ta to govori? Kako se usuuje? Nagib ibn Ahmad mu okrenu lea. Kroz velika vrata ue ovjek u sjajnoj odjei i rairi ruke. etiri vojnika su ila za njim. itau Sultana AlArifina, ovo je veliki trenutak obrati mi se Nagib ibn Ahmad predstavljam te novom namjesniku Egipta koji je netom stigao. 115

Preanji namjesnik nije ni shvatio ta se dogaa a ona etiri vojnika su ga pograbili i izveli iz prostorije. Ba dok smo mi koraali prema trijemu. Jer je na njemu ljepe sjediti kao to je go vorio Nagib ibn Ahmad. Lani slastiar iz Anadolije stajao je gol i drhtao u jutarnjem povjetarcu iako nije bilo hladno. Gledao sam ga zaprepaten, a potom sam pogledao u Nagiba ibn Ahmada koji me je gledao paljivo i udno se smijeio. Izvio je obrve u neto to je trebalo da znai I?. utio sam. Sve doe na svoje napokon ree on. I pokaza rukom neto to mi se uini nedvosmislenim dokazom. Najednom mi je bilo ao slastiara. Moda je sve ovo greka? rekoh. Moda ovjek nije svojom grekom kroio u zabludu? Izvuena sablja se ne povlai tek tako prijetei ree on. Nisam je ja izvukao. A ko nego ti? odgovori on podsmjeljivo. Pokuavao sam shvatiti ta to eli rei. Sad u ti pokazati razrjeenje jednog filozofskog vora. Kako neto to je postojee prelazi u stanje nepostojeeg. Nije li tako, Ibn Rude? Slastiar ije je to izgleda bilo ime osmjehnu se nekako blesavo i to je bio posljednji njegov osmijeh na ovome svijetu, posljednji osmijeh u stanju postojeeg. Zar nisi rekao za nj da je mislilac? Rekao sam za Ibn Ruda. uo si. On je Ibn Rud. To je samo ime. I rije je samo rije. Bez obzira stajao iza nje Ibn Rud ili Ibn Arabi ili ne znam ti ve ko. ak i Onaj koji zna? Onaj koji zna sama je Rije i njemu nije potreban potpis.

116

Tu sam uutio. Nita se vie nije moglo uiniti. Ni za rije Ibn Ruda, a jo manje za nesretnog lanog slastiara iz Anadolije koji je na svoju nesreu imao filozofsko ime. Nisi ni bio svjestan da si izvukao sablju. Ali ta sablja je pravedno posjekla. Ne govori vie. Neka se zavri na tome. Ionako sam utio i rijei Nagiba ibn Ahmada odronjavahu se u moju utnju poput prekinutog tespiha u kojemu je oito bila neka jo uvijek nedokuiva tajna koja je sad jasno stajala u mojoj svijesti poput tamnih zatvorenih vrata od mjedi iza kojih bije hladnoa. Da nije tebe ne bih ni otkrio ta njih dvojica spremaju. Sreom, ta je pria zavrena. Ostaje jo jedino da mi da tespih. Pogledah ga iznenaeno. udi se? ree Ne udi se. Tespih je moj. I pria o njemu je moja, ali o tom nekom drugom prilikom Iz grla aplje zau se krik. Sva je uzdrhtala i njen alabaster je gorio u vatri. Muk je prekrio sve. Kao da je bol toga krika zarila nespokoj u due svih prisutnih. ak se i novi namjesnik uplaio. Smijeio se jedino Nagib ibn Ahmad i to ne licem nego brkovima, koje je u jednome trenutku vrsto uhvatio kaiprstom i palcem kao da e ih iupati od uzbuenja. Tako smo stajali sve dok nas ne dotaknu iskren i ist glas iza naih lea. Glas se uspinjao u nebo i natapao potom nae due poput none kie. inilo se da na bijelu endelusku damiju odakle je dopirao glas slijeu meleci, jedan po jedan, i smjetaju se na njenim kubetima da bi bolje uli glas koji im je dodirivao krila i od kog su krila enjivo podrhtavala. Mnotvo malehnih a tekih bia objesilo se o moje vjee. Sklopio sam oi. I onda vidjeh lice ovjekaakala. I prepoznah ga. 117

I vidjeh lice Leinara. Prepoznah i njega. Vidjeh potom Geparda. I Krokodila. I Zmiju. I Maku. I Gutera. I Kamilu. I... Oivjeli ejtanski tespih okruivao me sa svih strana. Ali neto ga je prijeilo da me proguta. Negdje oko mene bila je mo koja je to prijeila. Ili u meni. Prijetei akalski smijeak Nagiba ibn Ahmada potamnje u istom trenutku kad sam pomislio da je mo moda u meni. Bila je to znai istina. Nagib ibn Ahmad odstupi, isuka sablju i pokaza njome na mene. Zvjerska lica na ljudskim tijelima nasrnue na me, ali se odmah i zaustavie. Neto ih je zaustavilo. Korak ispred mene. Tik ispred mojih oiju. Nasmijao sam se i vrsto stisnuo tespih u svojim rukama. Oni koji su izili iz njega istopie se u nespokojnim sjenama Plamene aplje. Jedino je Nagib ibn Ahmad sjedio gledajui me mahmurnim pogledom kao da pokuava pogoditi moje tajne misli. Nasmijeio sam se. 118

Sjetio sam se neega. Jednog davnog dogaaja. Mislio sam da sam ga potpuno zaboravio. ta je za tebe cvijet? ree olak. Bio je okrenut leima nama, naslonjen na rascvalu vinju ispod koje smo sjedili i sluali ga. Nije mi bilo jasno kome je upueno pitanje. I drugi oko mene su se zgledali. A obratio se samo jednome meu nama. Kad ne zna o kome je rije, prvo se obrati sebi; sjetih se davne uiteljeve reenice. I doista, dok su se radoznala lica okretala ka meni, vidjeh u svojoj ruci cvijet, modri, koji sam iupao iz trave nedaleko od mjesta gdje sam sjedio. Zbunio sam se. Kako je olak mogao vidjeti moj pokret netom nainjen? ta je za tebe taj mali modri cvijet? Nita doli cvijet odgovorih. ta vidi u njemu? nastavi on i okrenu se. Gledao me je ravno u oi. Vidim njegov oblik, njegovu boju, osjeam njegov miris... Vidi li ga doista? Nisam razumijevao kamo vodi ovo ispitivanje. Vidi li ga doista? Vjeruje li da ga vidi? ponovi on svoje pitanje. Bio sam posve zbunjen. On se okrenu od mene i nastavi svoju priu o vjeri. im traimo dokaze za neto to vidimo, znai da to ne vidimo doista... Kako je on mogao vidjeti, mislio sam kasnije. Bio je leima okrenut. Zar je on vidio doista? Naravno da jeste odgovorilo je neto u mojoj svijesti. olak je vidio i ti to zna. Kao to ti sada vidi. Kao to ja sada vidim.

Skrivao se duboko u mojoj podsvijesti jedan malehni modri cvijet koji je sad naglo izdigao svoju glavicu iz tame. I smijeio se. Cvijet se smijeio. Osmijehom koji sam toliko puta vidio na licu svoga uitelja olaka. 119

I vidjeh u cvijetu pticu to je rasla i irila svoja krila. Vidjeh Sulejmanovu pticu. Vidjeh pticu Simurg.

120

S Kule na hridi prhnuli su snovidi gavranovi

Gol do pojasa, poeh se pljuskati hladnom vodom. Nikad nisam bio bogatiji, nikad rasipniji. Najednom osjetih kako se ta topla studen zavlai unutra, u mene, i kako otvara neku davnu, duboku studen od koje se sav ukoih. Ledena sablja mi se zarila u lea i nisam mogao ni dahnuti, niti se pomaknuti. Ibrahim, koji je namjetao neto na svom konju, okrenu se i, pogledavi u mene, uozbilji se, priskoi, zgrabi me za ramena i posjede na kamen. Ona ledena sablja sijevnu jo jednom i presijee mi dah. Umalo nisam glasno jeknuo. Ibrahim protrlja neto na mojim rukama to su odrvenjivale i bi mi bolje. Huknuh. Tuareka sablja... promrmlja Ibrahim. Kroz sjeanje mi sijevnu jedan trenutak, trenutak kad sam zadobio udarac sabljom s lea i, da se konj nije pomjerio, projurio bih zajedno s njim kroz vrata ovoga svijeta i uskoio u iekujui mrak. Ibrahim tad nije bio sa mnom. Ne u tom trenutku. Kako je onda mogao znati? Svaki se oiljak drukije javlja ree Ibrahim, kao da mi odgovara na pitanje. To me je u poetku udilo, ali poslije sam se nauio. to sam bivao stariji, skoro sam se radovao svakoj novoj rani, razmiljajui kako e sijevati i tinjati u promjenama vremena, ili u dokolici, kad se uleava, paui i neumitno koti opasnost da ovjeku postane dosadno. Tad se javi ovaj ovdje i kae Oisti oruje, Ibrahime ili ovaj Namiri i opremi konja, a ovaj ovdje Zahvali se Bogu to si jo iv i to tvoje izme jo koraaju ne bi li oi vidjele ono zbog ega si ovdje... Pogledah Ibrahima sa zanimanjem. Nisam oekivao od njega ovakve rijei. Tako je to. To su nam darovi s kojima moramo ivjeti. utio sam i gledao ga. Izrekao je ba ono to sam mislio. 121

 Zar si u stanju da prepozna kako se javlja bol od oruja do oruja, od udarca do udarca? Ponekad jesam, ponekad nisam. To koenje koje sam vidio kod vas nastaje samo od udarca sabljom u lea, i to na odreenoj visini. Vidio sam to ve nekoliko puta. A tako sijeku Tuarezi, u prolazu... Osim toga, znao sam... Zaista, bilo je sve tako jasno. I nepogreivo. udno kako o tome nikad nisam razmiljao. Niti slutio da bi Ibrahim mogao tako neto znati. Kako si postao konjanik pravde, Ibrahime? zapitah ga jednom kasnije. A bio je to trenutak koji u uvijek pamtiti i bilo je gorine u mom pitanju. Moda bih to to sam izrekao tad, u tom kobnom asu, moda bih to i zaboravio da nije bilo njegovog odgovora koji me je prenerazio. Zapravo, prvo se inio da me nije uo, ali sam ga isuvie dobro poznavao a da bih u to mogao povjerovati. Zato nisam ponovio svoje pitanje, nego sam ga pustio da se i dalje zanima istei svoju savreno istu i uglaanu sablju, od koje se nikad nije odvajao i bez koje se, vjerujem, osjeao kao gol. Stajao sam bono od njega kad sam mu postavio pitanje, a zatim sam lagahno, kao zamiljeno (a uistinu sam i bio zamiljen) zaao iza njegovih lea. Tu sam zastao i primijetio kako je Ibrahim uzdrhtao. Prividno se i dalje mirno bavio svojom sabljom, ali miii na leima su mu podrhtavali kao u uznemirenog konja. Nastavio sam koraati u krug i stao tano ispred njega. Trenutak je jo bio pognut, zabavljen, vidio sam da se zbira, a onda je polahko podigao glavu i pogledao me oima iju sam nepojamnost tek sad sagledao. Bio je to neki drugi Ibrahim, moda ak i drugi ovjek. Zar jedno tako obino pitanje moe nekog toliko uznemiriti? Izmeu konjanika pravde i konjanika zloina razlika je kao izmeu ove i ove strane, gospodaru rekao je odluno i preao palcem preko jednog i drugog blijeska svoje sablje, opasno se zadravi na vrhu. Njegov me odgovor iznenadio i uplaio. Uplaio sam se, ne znam zato, za Ibrahima. Ko je on ustvari bio? ta je ranije radio? ta li mu se dogodilo? Zato je njegov odgovor zvuao kao priznanje i opravdanje? No natapa kao tinta moju hartiju. Upalio sam svijeu, jednu, ali hartija mi se i dalje ini siva, kao da e progutati, a ne prihvatiti slova knjige to sam joj ih namijenio. Koraam po sobi kao neznalica, onaj koji vara sebe, koji se nada da e u tom koraanju neto smisliti, iako osjea 122

prazninu u sebi, iako zna da je sve to tlapnja. Zastajem kod prozora i gledam u no, u nebo na kom se zvijezde priinjaju poput zlatnih slova, toliko svjetlijih od moje nemute svijee. Svjetlost! Svjetlost! Potrebna mi je svjetlost, dosjeam se i viem naglas, ega postajem svjestan tek kad se irom otvore vrata i na njima se pojavi Ibrahim sa devetovratim svijenjakom u ruci. Na njegovom skamenjenom, sablasnom licu igraju sjene, a blijesak koji unosi svojom rukom, dragocjeni, potamnjuje najednom posve plavotamni svod i utuljuje svjetlost zvijea na njemu. Od tog blijeska obnevidjeh u prvi mah, kao da sam odigao poklopac sa suneve sehare. Kad se prenuh, Ibrahima vie nije bilo u sobi. Nestala je i ona mala svijea to je dotad amila na stolu. Ili je i bila tu, ali je njenu jadnu svjetlost posisao moni svijenjak sa svojim debelim svijeama nalik na zdepaste, mogulske munare. Najavio se neki nepoznati, siuni bajram u mojoj sobi i samo su jo bili potrebni ljudi koji tek to se nisu pojavili, sasvim mali, i zaputili ka tim svjetlosnim munarama na mom stolu, ususret molitvi i ususret prazniku. Ali, ljudi se nisu pojavljivali. Ni mali, ni veliki. Ni vidljivi, ni nevidljivi. Ista moja hartija, to se od sive sad prometnula u posve bijelu, s bljeskovima utila i to se pripijala uz plou stola, nastojei da se sakrije, nikom nije dozvoljavala da se odijeli od nje, nikom i niem to je u sebi nosilo podrhtavanje ivota i nagon da se okrene ka izazovu malog velikog svijeta oko sebe, ka izazovima i prijetvornostima vasione. I eto sad. Tu je sad taj ivot koji nazirem u hartiji, tu je svijet bivi i budui, svijet koji se odmie od mene jedino u sadanjosti. Prijatelju, nije li ta bolest, ta nemo koju sam osjeao (neto tako rijetko u mojim grozniavim noima, prepunim udnje i moi), nije li to ono to ljudi nazivaju dosadom? Zar je vrijeme napokon svojim velom prekrilo sve to mi se injae vanim, sve ono tajno i nedovreno, sve one toliko sitne, a dragocjene stvari zbog kojih sam vjerovao da ne mogu jo umrijeti, da jo nije doao as, da jo nisam zasluio kratki spokoj prije nego to se sve u putovanju ne promijeni. Zar je spokoj, kakav god bio, u odsustvu moi i u preranom zaboravu? Zato zurim u tu hartiju praznu, vjerujui da je u njoj zapeaeno sve bitno iz mog ivota, kao glupak koji ezne slavu i novac, zurim, iekujui moda da e iz nje same pokuljati rijei, slova, slike... da u se sjetiti... Neko kuca na prozor moje sobe. Svjetlost svijenjaka pije taj zvuk i ini ga opsjenom. Izgubljena mjeseina kuca na prozor.

123

A moja soba je ispunjena svjetlou, sve je to jedan veliki blijesak koji ne ostavlja prostora u sjenama. Postoje tek dvije sjene kojih sam svjestan: sebe i zvjezdanog neba napolju. Ponovno otvaram prozor i sjene mjeseine i nonog lahora, na moje iznenadno, neiskazivo zadovoljstvo, dodiruju plamenite vrhove malih munara, koje se sad ine izgubljene u dalekoj pustinjskoj noi. Preko moje hartije na stolu jezde beduini, a iz oiju njihovih jednogrbih kamila kaplju slana slova to miriu na jod i iezlo more. Uznemirava se to more, osjeam, ispod dubokih naslaga pijeska, tamo gdje ga je naslutio i oznaio jedan davni zapis. Nepoznati pisac, nije li to bio din, ili melek (onaj koji je vidio i koji se sjeao), pljunuo je u kalem nepoznatom derviu i odao mu ovaj zapis. Zapis o izgubljenom moru sred pustinje, more koje je pijesku ostavilo samo svoju sol. Vidio sam taj zapis u Al Iskenderiji, pamti li? Priao sam ti. Koliko je godina prolo otad, koliko ratova koji se ne smiruju, nego cvatu poput dehennemskih voaka gdje se god krenem. I ova svjetlost to ju je Ibrahim unio u moju sobu vezana je uz krv i zloin, uz vojnu i sasjeena ljudska tijela. Koliko takvih stvari nas okruuje! Zar i ti, kojeg najbolje poznajem (moda zato to te gledam kao sebe, kao drugog sebe, kao onog sebe koji se uvijek usuuje), zar i ti ne posjeduje toliko stvarica koje te ne mogu podsjeati ni na to drugo doli na vojnu, krv, krik, znoj i suze. Ili je to samo osjeaj krivnje koji elim podijeliti s tobom, optuujui te da si kao ja. Oprosti mi zbog toga ti koji e razumjeti. Svijenjak na mom stolu iz Venedika je. Donesen je iz nae tvrave u kojoj su sad Mleani, donesen je iz sobe u kojoj je ario noi naeg posljednjeg zapovjednika. Moe li to shvatiti. Moda je moj zadatak da ga odnesem natrag. I to je ono ime mi uzvraa zvjezdana no koju sam pokuao potamniti. Nije li blijesak ove svjetlosti, toliko neuobiajen i ljekovit do bola (kao devet damija u jednom istom prostoru), koji sam podsvjesno pokuavao zamraiti otvaranjem prozora, nije li to kazna to se tako dugo nisam sjetio nje, njenog lica i oiju, svjetlosti rijei koje je izgovarala, a koje sam potamnjivao istim ovakvim otvaranjem prozora. Kao da sam lijeio duu otvarajui je pred stvarima svakodnevnim, pred licem neoekivanog to sam elio da se dogodi. I tu su i korijeni moje lane sranosti, jer, priali su ti, ne sumnjam u to, o brojnim mojim junakim djelima. Bio sam junak, prijatelju, zaista, kakvo ponienje! Svijenjak o kojemu ti priam i zbog ega ti sve ovo priam, zadobio sam sabljom. 124

Bilo je to nedugo nakon svae s Hasanagom, nedugo nakon njezine smrti. Novi mletaki zapovjednik tvrave, koja je i sada, kao to zna, u njihovim rukama, odluio je poslati svijenjak, zajedno s drugim plijenom, na dar dudu. Uinio je to na neoprezan nain, oito ne razumijevajui nita od onog to se zbivalo ovdje na granici, ne razumijevajui da je ta granica poput zmije ija se krv hladi i zagrijava, ovisno o tome vijuga li ili se bijesno bacaka s jedne na drugu stranu. Poslao je tako darove s malom pratnjom, raunajui da e se isti dan ukrcati na brod, ak ih je i sam ispratio jedan dio puta. Sve sam to vidio svojim oima, s vrha litice gdje sam doao nou, s Ibrahimom i nekoliko momaka, da vidim tvravu, prijatelju, da gledam mjesto svog djetinjstva u razblijee. I da se sjeam. Sve to me sainjava izmeu dvije tvrave je. U jednoj sam sad, ponovno, ispisujem ove retke, a druga, iji me obrisi mame da moda i noas, pred zoru, uzjaem i pribliim joj se do bliska pogleda, druga poiva u mojoj svijesti kao mjesto, kao mjesto koje je bilo izabrano da bi tu sve poelo. Ko zna otkad je Tvrava na toj stijeni? Moda je sa stijenom i nastala. Hrid koja je i sama zaboravila svoju povijest. Zaboravila sve koji su u njoj boravili, koji su za nju ginuli. Kad sam bio djeak, odgurnuo sam jedan kamen, sluajno (zar doista?), i pronaao ma i ogrta jednog od onih vitezova to su juriali po Palestini, napadali i osvajali tamo mnoge tvrave, gradili svoje, ratujui za grob poslanika Isaa, kojeg su smatrali svojom svetinjom. Tako su bar govorili. Tamo su pronali hram i nastanili se u njemu. I tako su sebe i prozvali: templari tj. hramovnici. U ogrtau je bila zamotana hamajlija tog viteza, mislim od ista zlata i jedna mala knjiga u navotenoj hartiji. Sve je vitezovo bilo tu. Jedino njega nije bilo. Osjetio sam neiskaziv strah od upljine koju sam otkrio, a ni ocu nisam smio kazati, niti pokazati ta sam naao. Mislio sam, ako se pokuam uvui u zaetak te peine, dotai u vitezov skelet, njegove osvetoljubive kosti uz koje je jo uvijek prianjao njegov duh, jer ni on nije mogao izii iz tog zazidanog hodnika, nalik na peinu, kojem se nije mogao naslutiti kraj. Moda to i nije bilo tako, ali nisam se usuivao provjeriti. Pomiljao sam da je skinuo svoju opremu i pobjegao preruen, s namjerom da se kasnije po nju vrati. Jer, ija je to tvrava ako ne onog to s orujem sjedi u njoj, kao orao u svom gnijezdu i ogleda se na sve strane, motrei plijen ili nekog drugog orla koji se sprema da ga iz gnijezda istjera. A svi ele da se popnu na to razmrsje putova, svi ele da vide one koji hode u susret svojoj sudbini, ne shvaajui da ih sudbina gleda odozgo. Ja sam sudbina morao je da pomisli svaki koji je s Tvrave gledao na one to mile putovima. A ta su tad mislili bjegunci i izgnanici, ko zna. ta je mislio hramovnik kad ga je nuda 125

natjerala da ostavi svoj ma, ogrta i talisman? Toga sam se sjeao i o tome sam mislio, prijatelju, dok sam gledao onu pratnju koije s blagom. Bilo ih je desetak, a nas est. Najednom sam podigao ruku, nesvjestan i sam to u uiniti, i pozvao Ibrahima koji je zaueno gledao koiju to sam je pokazivao, ne shvaajui ta elim. Nasluivao je zapravo, kao i ostali, ali nije mogao vjerovati. A ja sam postajao sve svjesniji i osjeao se sve mlai. Plavi ratnik, jedan od ljubiastih ljudi, Tuareg koji vidi neprijateljski karavan i u njemu devu natovarenu s njemu otetim dragocjenostima, podigao je ruku i stajao tako, iekujui. Iza njegovih lea stajala je neka sjena, u pijesku je stajao Neko. Osjeao sam u tom asu kako Neko stoji iza mojih lea, a njegov mi se mirni i ledeni glas zariva u uho, poput pakosna insekta, a onda zuji i ruje kao da bi se najradije uselio u moj mozak i tu vjeno ostao, dok se ne promijeni posve moj lik, dok iz njega ne iili sva moja krhka samosvijest i la ni spokoj, dok ne skona jedan ovjek, a u njegovom tijelu se ne probudi drugi, kao to su to inili s mnogim jadnicima Daju i Latait. Idi! Idi! Odnose stvari koje ne pripadaju njima! Uzmi ih! Uzmi! Okrenuo sam se munjevito i priinilo mi se da vidim kako jedan lik iezava u svjetlosti. Zakleo bih se, prijatelju, da je to bio lik onog templara, kako sam ga ja zamiljao. Bio je posve ratniki obuen, u svojoj odori i pozivao me na juri. Iza lea Tuarega stajao je neki stari ratnik, u arenoj odjei, s golom sabljom u ruci. Podizao ju je uvis, u svjetlost. Na mjestu templara pojavi se, vidjeh, zabrinuto Ibrahimovo lice, lice odanog Ibrahima koje je sad opsjedala briga i preneraenost, ako se ta rije moe upotrijebiti za nekog ko je tako malo pokazivao svoje uzbuenje kao to je to bio on. Gledao me je i ja sam gledao njega, svjestan koliko su rijei lane. Onda sam uzjahao, kao u bunilu, dok mi se onaj glas zabijao u mozak i mamuzao ga, kao to sam ja svog konja. Jahao sam na vjetru, nesvjestan juriam li sam ili je Ibrahim s momcima odmah iza mene. To je jo uvijek bilo tako blizu Tvrave da je njena posada mogla vidjeti sve to se dogaa, a ipak dovoljno daleko da ne moe istog asa pritei koiji u pomo. Podigao sam pogled i vidio ih nanizane na Tvravi kao avke i kao gavranove, uo sam njihov srditi i podrugljivi zajedniki krik, proet ipak strahom, o jo kako, vidio sam dva pratioca kola kako se odvajaju i kreu prema meni usmjerenih kopalja i, vjerovao ili ne, nasmijao sam se u tom trenutku. Slavodobitno. Razbojniki.

126

Kroz mozak mi je drhtavo prostrujala jedna slika iz djetinjstva: iao sam putom kroz kamenjar i najednom naiao na orah. Stajao je ispred mene kao ponueni dar. Otkud tu, pomislio sam. Nijednog stabla oraha nije bilo u blizini. Da nije nekom ispao iz vree? uplje? Ali zato onda samo jedan? Put je bio ist i pust, umiven vjetrom i kiom. Sagnuo sam se i uzeo orah. U taj as zauo sam otar krik iznad svoje glave. Vrana je kruila i psovala me. Bio je to njen orah koji je pokuavala razbiti o kamen, o tvrdi put. vrsto sam u ruci stezao svoj plijen, a na nju sam bacio kamen. Odskoila je, ali se nije predavala. umni povodanj njenih krikova i torokanja tako je jasno govorio o njenom osjeanju pravde. A meni je bilo smijeno. Dugo vrana nije odustajala. Nastavio sam put s osjeajem nadmoi i neiskazivog zadovoljstva. Svoj plijen sam, neto kasnije, pojeo u slast. Tek na kraju, dok sam po ustima kupio posljednje mrvice orahove jezgre, prisjetih se vraninog alostivog krika i njene uvrijeenosti i, najednom, osjetih neto grko na jeziku. Pratioci kola, to su mi juriali u susret, vidjee u mom smijehu neto zlokobno i strano. To je moda usporilo njihove pokrete. Vidjeli su to i oni s Tvrave. Slutio sam. Bio sam siguran. Jer, glasovi s Tvrave su zamukli. U bezglasnoj slici okraja to slijedi, u neprirodnom muku gdje govore samo pokreti, prenuo sam se, i izveo varku zaobiavi neoekivano konjanika koji je jurio ka meni, srnuvi na drugog, a onda izmaknuvi i njemu, tako da su se, umjest o da me uhvate u kande estoko sudarili. Produio sam onaj pokret sabljom koja je bila usmjerena na slijedeeg protivnika, ali sam u posljednjem trenutku nainio mali trzaj u zglobu i udario sam ga pljotimice, po vratu, tako da je pao s konja. Jednom od onih to su se sudarili koplje se silovito zarilo u zemlju. Bio je neiskusan i pokuao ga je izvaditi, te je posrnuo prema naprijed, prema glavi konja. Udario sam pljotimice konja po sapima, koji je bijesno pojurio i neto dalje stresao svoj nesigurni t eret. U tom trenutku, dok sam gledao krajnji in svoga djela, osjetio sam neku jezu za leima, smrtnu ledenu slutnju, prethodnicu sablje koja e me ujesti meu plea. Okrenuo sam se na konju i udario sabljom odozdo, pravo u prsa templara koji je prijetio da me posijee. Smalaksao sam od te slike, ali sablja je udarila u neto tvrdo, ciknula, sijevnula je varnica i vidio sam kako se tijelo ratnika povija u stranu. To nije bio templar nego jedan oklopljeni pratilac koji je upravo pristigao. Pristigli su zapravo svi i u trenu sam bio opkoljen, jer sam doista u okraj sunuo posve sam. A onda zauh poznati Ibrahimov uzvik i on, kao tigar, uskoi meu ratnike to su me opkolili. Pred mene opet izroni templar. Njegov veliki ma udio je moje grlo, to sam jedva izbjegao, a zatim sam ga, produujui putanju svog maa, onako kako me uio did i kasnije Ibrahim (iz 127

odbrane u napad, iz napada u odbranu) pogodio u ruku kojom je drao ma i, u prolasku, oborio s konja, udarcem balaka u ljem. Meutim, on je ponovo bio iza mene, vitlao je buzdohanom. Okrenuo sam konja, ali buzdohan me ipak oeao i to tako silovito da je raznio petu s izme i mamuze u paramparad. Jedva sam se odrao na konju, na vilovitom Barbarossi kroz iju je crvenu dlaku sad tekla tamna krv. Svjestan sam bio da moram ostati na konju, jer od bolova u nozi neu moi koraati. U okretu se Barbarossa poravnao s templarovim konjem. Tu njegov buzdohan vie nita nije mogao uiniti. Nije imao prostora, nije imao vremena da zamahne. Gledao sam ga u oi dok sam udarao branikom sablje i akom, u trbuh, jer smo bili doli u takvu blizinu da nijedan nije mogao zamahnuti. Njegove su oi bile modre, providno modre, kao nebo, kao prozori u nebo, ne, bili su to komadii neba, neba i dima. Tad postadoh svjestan da se zidine Tvrave dime. Pucali su na nas. Bio je to oajniki pokuaj, jer mi smo bili nekoliko dometa daleko. Vrata Tvrave su se otvorila i kroz njih su u galopu izjahali vojnici, a na elu im je, s visoko podignutim maem, bio templar. Onaj isti s kojim sam do maloas bio u dvoboju. Jer, njega nije bilo na zemlji gdje sam ga oborio. Osvrtao sam se. Svi su pratioci bili razbijeni. Neki su se previjali na zemlji, a drugi su bjeali. I nijedan od njih nije bio templar. Ibrahim se vraao od koije i vukao za sobom na uzici konja, na ijim leima je bio veliki, okovani sanduk (jedna od najudesnijih sehara koje sam vidio). Neko ga je slijedio. Nisam ga dobro vidio, jer u isti mah, krajikom oka, primijetih jednog od pratioca kako posrui bjei, a moj konjanik ju ri za njim s gladnom sabljom. Skoro ga je pristigao. Skoro sasjekao. Ne!!! povikao sam. Nevoljko je odustao od onog to je naumio. Dvoumio se naas hoe li posluati moje nareenje ili nastaviti kao da me nije uo i upravo to je progonjenom spasilo ivot. Okrenuo se prema meni, ispruio ruke, molei za milost, tako da se i moj konjanik, koji mu je ponovno nosio smrt, morao okrenuti, a onda, vidjevi moj zapovjedniki pokret ruke, oboriti sablju, obosti konja i pojuriti k nama. Jer, vojnici iz Tvrave sad su ve bili na opasnoj udaljenosti. Naredio sam Ibrahimu da povede momke i tek sam sad primijetio da je na konju iza njega djevojka. U onoj groznici nisam to uspio vidjeti, a ni sad nisam pridavao panju, jer sam jo uvijek bio u okraju, u prostorima iz kojih se ne izlazi tako jednostavno kad se ve ovjek u njima zadesi. Jahao sam i jahao na samoj

128

mei, izmeu potjere i naih straa, koje e nas zatititi ako uskoro stignemo u okrilje njihovih ruku i sabalja. Pouri, gospodaru dovikivao mi je Ibrahim s vrha grebena, vraajui se, jer sam ostao posljednji. Sve to vrijedi u naim je rukama! Ne izazivaj Iblisa! Vidi da su svi izjurili. Na elu im je sam zapovjednik. I, zaista, nije onaj mjeseinasti templar vodio potjeru, nego zapovjednik Tvrave glavom i bradom, koji se sad sigurno gorko kajao i proklinjao svoju nesmotrenost. Kad je korbaem udario preko lica onog svog vojnika to je molio za milost, shvatio sam koliko su se pribliili. Ko je ona? zapitao sam Ibrahima, a odgovor sam traio i od sebe. Ne znam, gospodaru odgovorio je Ibrahim, ali gledao me je ponosno, kao da mi nosi izuzetan poklon, koji je sama sudbina izabrala. Djevojina kosa se nemirno talasala pod tankim velom. Nisam joj vidio lice, ali osjetio sam da je uplaena, nasluivao sam njene stisnute usnice koje je strah skoro spojio jedne s drugima i, istodobno, zamamnost pustolovine u koju je vue ovaj podivljali konj to joj ne doputa da pravo razmisli o svom poloaju. Tijelo joj je podrhtavalo od napora i uzbuenja, i od zlih slutnji to su navirale sa svih strana. Ipak, sjedila je pokorno i vrsto se drala za Ibrahima kao da joj o tome ovisi ivot. Oboli smo konje i pojurili. Jahali smo sad uskim kamenim putem izmeu dva visoka kamena vrhunca. Na kraju tog prirodnog prolaza zauli smo odjeke glasova naih gonia, koji su se neobino prelamali i padali na nas, izoblieni, nekako odozgo, kao s neba. Bile su to kletve, psovke, uzvici sokoljenja, umno grumenje koje nas je zasipalo sa svih strana. Djevojka je najednom zaridala. Ispustila je krik, udan. Nisam raspoznao ta je zapravo njime mislila, ali je istovremeno otpustila i ruke i opasno se nagnula s konja. Ibrahim je, samo jednom rukom, nije mogao zadrati. I zasigurno bi pala da nisam u tom trenutku dojahao i prihvatio je. Posadio sam je, jedva nekako, na konja ispred sebe, to mi je priinilo mnogobrojne tekoe tako da nisam ni primijetio kad smo izili iz klanca i rairili se po visoravni i kad nas je, poput oblaka, preplavio muk. Djevojku sam sad vrsto drao ispred sebe, tako da sam stigao ak i da se okrenem. Vojska iz Tvrave kuljala je i dalje kroz usko grlo klanca, ali nas vie nisu gonili. Sudarali su se, zauzdavali konje, i zaustavljali, razoarani, skamenjeni. Jedan od mojih momaka pobjedonosno viknu. Jahali smo u susret itavoj ordiji, naoruanoj do zuba i postrojenoj u iekivanju napada. Na elu im je bio 129

zapovjednik u crnoj dolami s ljubiastim prslukom. Izgledao je surovo, ali i staloeno. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to Hasanaga. Onome jadniku su stvarno potpraili pete uo sam poslije da je rekao. Njegova dosjetka ipak nikom nije izmamila smijeh, jer je moja izma bila sva u krvi, kao i konjski trbuh, tako da su to svi prihvatili kao jasan injenini, gotovo sauestvujui iskaz i alosno su zaklimali glavama. Uz to, ratni podvizi se brzo ire, i narastaju, tako da je zapovjednikova primjedba pala kao kamen u dubok, suhi bunar. Vjerovatno je zato Hasanaga s onoliko srdbe procijedio kroz zube, kad sam projahao pokraj njega, i kad me je trebao pozdraviti: Nije nam dosta njihovih haramija! Sad se i za svaku nau uu diemo i spasavamo joj gae! Pomislio sam kako moram odgovoriti, i to odmah, a on se najednom ispravio u sedlu, razdragan, kao da je u trenu promijenio raspoloenje, i povikao: Vidite li vi ovo, brao moja! Kadijaharambaa! Uskoro za nas nee biti kruha na ovom serhatu! Svijenjak na mom stolu gori preobliavajuim plamenovima. U svakom plamenu nasluuje se djevojka, kao iz davne prie, i da nisam posve siguran, kako sad spi u sobi nad doksatom povjerovao bih da je gledam u tom plamenu, udaljenu i zato smanjenu, da je gledam kako plee i smijei mi se udnim smijehom, kao da me nazire, ali ne i prepoznaje. Plamen svijee je njena haljina, dim mojih nargila hamamska para u kojoj se svlai. A Hasanagine oi izranjaju u plamenovima i poudno motre na djevojku! Huknuo sam, prijatelju, huknuo sam! Moj nespokoj mi se vraa kao vonj utuljenih votanica. Moj nespokoj, moja pria, kojoj se izdaleka ne moe sagledati kraj, iako je ona toliko dugo ve izvan svega. Ostali smo on i ja. I to e valjda zauvijek ostati tako, sve dok neko... Ieznu li zvijezde kad ieznemo mi, u svijet bez zvijezda, u rainjavajua usta zemlje, u pepeo, u glib, u prainu, ieznu li tada i zvijezde? I tatina nad tatinama mora se osjetiti jadna pred tim pitanjem. Neto si mu uinio rekao si mi jednom kad sam ti ispriao djelie prie. Ne. Nisam odgovorio sam ti iskreno. Gledao si me paljivo. I tad si neto rekao o emu ne prestajem razmiljati. 130

 Vjerujem da si mu ipak neto uinio. Nekad davno. Toliko davno da se ne sjea. Moda se toga i ne moe sjetiti. Jer bilo je to prije stotinu ili hiljadu godina. A moda mu i nisi uinio nita naao. Ali on vjeruje da jesi. I to je dovoljno. Nisam ni bolji ni loiji. Samo sam drukiji. To on nikada nije razumio. Uvijek je pokuavao biti bolji i nadmoniji od mene. I kad je mislio da je to konano dostigao, ispalo je da sam ja bolji. Tako je ispalo u njegovim mislima. Tako je on mislio. A stvar je kako je ja gledam, jednostavna. Nisam ni bolji ni gori, kao to rekoh, nego samo drukiji.

Tespih

Drhtao sam. Tespih mi je ispao iz ruku i otro zveknuo na kamenom podu. Pomislio sam da u se stropotati. Tonuo sam, polahko, dok se nisam spustio na koljena i u podignutim dlanovima osjetio kako se moje uznemireno srce udvaja i izlazi, pulsirajui, kao da trai nevidljive zvijezde. 131

Plovio sam sklopljenih oiju kroz osvijetljena sazvijea. Kad sam se prenuo, nakon dugo vremena, toliko da su zvijea ve promijenila svoje poloaje, ugledah na podu, ispred sebe, neto sasvim neobino. Zeleni kamenovi na tespihu bijahu se raspali. Raspuili su se poput mahuna i otkrivali svoja blistava prozirna zrna.

Prinesoh jedan oku i ugledah u njemu Sulejmanovu pticu.

132

Unutarnja knjiga, unutarnja zemlja

Nita se u ovom ivotu ne pojavljuje samo jedanput.

Lice drage.

Lice smrti. Nae vlastito lice koje nas mami na lani put. Kao to u djeijoj igri nikad ne baca kockice samo jedanput. Zamiljen, gotovo se sudarih s nekim ovjekom u mostarskom bazaru. Preda mnom nasmijano lice. Zapazio sam te jo kad si ulazio. Sve neto pogledam i mislim: ti li si ili nisi? Vidim: jesi! I neka si! I zagrli me tekim ruerdama. Poznat mi je, ali se nikako ne mogu dosjetiti ko je. ak se ne mogu sjetiti ni iz kojeg vremena dolazi, u kojem sam ga vremenu i prostoru poznavao. A kud si se ti to zaputio? Hoe li postati Mostarac? Ne, ovdje sam kratko. Zastanak na putu, moglo bi se rei. Krajnje odredite... 133

 Imotski. Nisam se zaudio kad je to rekao, iako su za moj dolazak mogli znati samo najpovjerljiviji ljudi. Klimnuo sam glavom potvrdno. Imotski, Imotski... Krajina... Lijepo je tamo, ali ta e ti tamo? Zar ti nije bilo ljepe u Stambo lu nego u nas na serhatu? Tad se svjetlost neke male svijee u mojoj svijesti poe iriti i rasplamsavati, osvjetljujui njegovo lice. Crte su bile posve iste kao nekad, samo ih je vrijeme izotrilo i konano oblikovalo, negdanje djeake slutnje i pitanja na njemu sad su bili muevna uvjerenja i odgovori. Iako odjeven u gizdavu gradsku odjeu, ispred mene je bio ratnik kojeg sam se sjeao iz djetinjstva i djeatva. Naravno, to si ti uzviknuh nehotice. Ja sam. Ja... mrmljao je on, malo zateen to sam ga tek sada prepoznao. onaj isti to te je tukao u sablji i koplju, kad smo bili malehni. Taj sam! i nasmija se hinjeno. Koplja se ba ne sjeam, ali to se sablje tie, ne bih rekao da me je ikad iko tukao, ni na serhatu, niti izvan njega kazah uvjereno, zapravo kaza iz mene neto samo. Zaboravio si. Nije vano. Lahko je zaboraviti ono ega se nerado sjeamo sroi on usporeno, kao da vae rijei i rastjeruje trenutnu zbunjenost. Ti si znai novi imotski kadija? I eto nas opet ko nekad: tebi itab, meni buzdohan. Samo ovaj put nije drveni nego pravi, kao to su i neprijatelji pravi. Zar se ve ulo? ta? Misli za kadiju? iznenadi se on poput ovjeka dobro upuenog u stvari, a onda nadoda gledajui me s lukavim osmijehom Ovdje, u ovoj naoj zabiti se sve uje i sve zna. A vi tamo, zagledani u Zlatni rog, ne znate o nama nita, te mislite morebit da smo i gluhi i slijepi. Nijemo sam se sloio s njim. Tako je teko bilo u Stambolu nai ovjeka koji bi donio neku vijest iz Bosne koja bi me zaista zanimala. Svi koji su dolazili bili su okovani strepnjom i nepovjerenjem, kao i velikom radoznalou koja bi im ubrzo izila na nos, tako da su samo gledali kako da se to prije vrate u Krajinu, u Bosnu, svojoj nespokojnoj ali jedinoj kui, u kojoj je zid zid, muebak muebak, a granica granica. ovjek snuje a Bog odluuje rekoh naglas pomalo odsutno, vaui razloge za i protiv onog to sam upravo uo tj. da u biti postavljen za kadiju. Nosio sam dodue malu zapeaenu knjigu, nosio 134

sam je kadiji, ali nisam znao ta u njoj pie. Bio sam radostan to idem u stari kraj i to u ponovno vidjeti svoje. A moda sam bio i tatarin sam sebi, tatarin svoje sudbine? Nije kome je namijenjeno, nego kome je sueno dodadoh kad vidjeh njegov zauen pogled. Nije li se tad na njegovom licu pojavio neki gr, neto jednako bolno i posprdno, neto to sam u trenutku zapazio, ali mu nisam mogao odrediti razlog? Moda ga je naglo zaboljela neka stara rana? A sad, u starosti, vidim tako jasno njegovo lice, izdvojeno iz arenila i vreve bazara, vidim svaku boru na njemu i itam nedoumicu koja ga je razdirala, strano pitanje: postoji li i trun neega to pripada njemu a izvan je kruga posjedovanja, nevidljivo, nedostupno? udno ree pomalo odsutno dok smo sjedili u kahvi gdje me pozvao i upoznao sa svojim roakom kod kojeg je odsjeo. udno da sam te ba ja doekao. I sad emo opet biti svi ublizu... regbi... kao nekad... Via li Pintorovie? zapitah ga nakon dugog oklijevanja i mnotva beznaajnih rijei. Njih?! naglasi on znaajno. Kako ih ne bih viao. A zanima li te neko odreen? Pitao sam tek tako odgovorih. S malim begom sam dobar nasmija se on. Kao i onda. Poput brae smo. To je bila la. Nikad nije bio dobar s Pintoroviem, neto mlaim od nas. Udvarao mu se dodue svakojako, mitio ga, ali djeak ga nije volio, ak bi se moglo rei da je zazirao od njega. Zautio je i gledao me pravo u oi. Naslaivao se iekujui moje pitanje. Osjeao sam da postoji neto udno u ovom razgovoru. I njegov roak me gledao nekako iskosa, kao da se boji pogledati me u oi. A za njegovu sestru ne pita?! Slegnuo sam ramenima. ekao sam da se sam iskae. I taj trenutak je doao. Provalio je iz njega kao zatomljena bujica. Grlica ti je odleprala. Udala se. Neki kau da nije tako loe ni prola, kau da je za junaka otila. Zar nije tako, roo?! i on udari snano roaka po ramenu da se ovjek skoro zagui rahatlokumom koji je s nasladom rastakao jezikom. utio sam. ta bih i rekao. Ali nije to razlog za tugu. I ja sam se oenio, zna. Sad emo kod mog roe na ruak. Da proslavimo to to smo se ovako sreli. I da u miru proegleniemo o starim danima. Izgledao je zaista razdragan i sretan. 135

 Ti se ne ljuti to zovem prijatelja u tvoju kuu? okrenu se on roaku. Moja kua je tvoja kua odgovori ovaj jednostavno, ali ipak s dalekim natruhom nesigurnosti u glasu. Poziv prijatelja se ne odbija progovori najednom tvrdo i ustade. Ne odbija se, zar ne? Ne odbija se, prijatelju, potvrdih i ustadoh za njim. Poredali smo se i nanianili svoje ibuke jedan pokraj drugog u golemoj divanhani to se propinjala iz kue u zrak poput kafeza. Osjeao sam Neretvu kako tee ispod nas. U jednom uglu odaje jo je stajala sofra za kojom smo do maloas sjedili. Bio je onaj trenutak kad se dan pretvara u sumrak. Priali smo o uobiajenim stvarima i bio je to jedan od onih razgovora koji naseljavaju prazninu u ovjeka, prazninu koju veina ljudi smatra za blagodet. Sad e i kahva ree moj stari znanac u kui svog roaka (rije prijatelj bila bi svakako pretjerana), poevi reenicu nekako oporo a onda je zakljui ustro i lano vedro. U odaju je ula jedna ena s ibrikom i fildanima i natoila nam svakom ponaosob. Nije nas gledala u oi. Uinilo mi se da je nosea. I rastuih se ni sam ne znajui zato. Sigurno joj nije bilo prijatno da nas slui. Osjetio sam to. Sluajno joj ulovih pogled i sav pretrnuh. Bila je to ona. Gledala me je ali me nije prepoznala. Gledala je nekako kroz mene dok je sa ljupkom pristojnou poredala fildane na rubu mangale. Kao to vidi, naredio sam da nas hanuma lino poslui. U tvoju ast! govorio je Hasanaga i nakostrijeio se kao kobac. Shvatio sam da je itavo vrijeme pratio svaki moj pokret, izraz na licu, kao i sad dok je nastojao da mi proita misli. Nikad, dok sam iv, neu zaboraviti taj trenutak. Mislim da je tad, u tom trenutku, u njegovoj dui nastao konani preokret, mrnja koja se dotad kolebala postala je istinska mrnja, mrnja vea od ivota i nikad se vie, dok smo ivi, nas dvojica neemo moi sresti, a da i ta mrnja, kao njegova sjena, ne bude meu nama. Begovica ba ne voli posluivati, ali kua je kua i ena je ena naniza on kao za sebe i srknu iz fildana. utio sam. 136

Ona je beumno otila do vrata i tako bi i izila da joj rukav ne zahvati veliki klju u bravi i ruka joj se ulovi tako da je skoro posrnula. Spretno je oslobodila ruku i strelovito pogledala prema nama kao da se eli uvjeriti da to nismo vidjeli. Pogledi su nam se sreli i vidio sam da je svjesna svega i da je u njenim oima nepravedna patnja koja je bojila njene obraze rumenilom. Kad je vidjela da je gledam i da sam sve vidio, usplahirila se i ne gledajui vie ta e biti s rukavom iezla iz odaje. Vie u nju nije ni ula. Slijedee ponude unijela je roakova ena koja je kazala, kao usput, da se begovica zbog svoga stanja, ne osjea ba najbolje. Hasanaga je zatomio gnjev koji mu je poeo u trenutku osvajati lice i nije rekao nita.

Isjeene sliice s puta na Sjever 137

Nisam tad postao kadija i drago mi je to je tako bilo. Kao da je potmuli bol pronaao svoje utoite u ratnom pohodu, u udnji za smru. Meutim, na kraju se ipak dogodilo. Moda onako kako je bilo zapisano. Ide sa mnom ree mi paa. Neke stvari mogu saekati. Ovo je vanije. Ima li konja? Nisam imao konja. A kako stoji sa vojnikom opremom? Slegnuo sam ramenima. Sehara koju vuem sa sobom prepuna je knjiga, rukopisa i pribora pisanje. U njoj je samo jedan no za rezanje hartije. Sve e to ostaviti i uzeti drugu opremu. Uzmi samo pribor za pisanje. elim da zabiljei sve to e se dogoditi. Bit e stalno uz mene. Dugo sam poznavao Sinanpau. Nismo se esto sretali, ali uvijek me je primao kao prijatelja. Njegova je elja i bila da postanem kadija u Imotskom. Bio je neto stariji od mene, stasit i odavno slavan kao vojni zapovjednik. Neka stari kadija ostane jo koji dan. To mjesto e te ekati. Vjeruj mi. Lagahno sam spustio glavu u znak da sam razumio. Jedva sam se suzdrao da se ne nasmijeim i uzviknem od zadovoljstva. Oduvijek sam elio ii u ovakav pohod, iako sam znao da se na kraju sve svede na patnju, zamor, krv i smrt. Moda ba zato. Idi sa Deli Sakibom i izaberi sve to ti treba. On e ti pomoi. Ako ti neto posavjetuje da uzme uzmi. I tako odoh sa Deli Sakibom, gorostasom djeije due, i opremih se tako orujem i odjeom da mi se inilo predveer kako to neki drugi ovjek sjedi s paom i divani, a ja samo gledam, sluam i sjedim tu kao neki stranac. Kubure su mi smetale za pasom, sablja zapinjala pri hodu, ali sjetih se djeakih igara i najednom, tako nakinuren, postadoh i ponosan. Prekaljeni ratnici na divanu

138

gledali su me s podsmijehom i nipodatavanjem. Jo jedna paina igraka koja samo smeta vidio sam im u oima da misle. Pravio sam se da to ne vidim. Nisam im mogao ni zamjeriti. Oni nisu znali ono to sam ja znao.

Sutradan smo krenuli u Bijeli grad, u Akhisar iznad Prense. Prusac. Putovali smo dugo dok se pred nama nije ukazala prusaka tvrava, i grad, mjesta koja sam oduvijek volio zbog naeg dragog Hasana Kafije, pod ijim sam borom jednom usnio, sjea se, priao sam ti i u tom snu sam razgovarao s gavranom za kojeg bih mogao tvrditi da nije bio obini gavran nego dua i to dua Hasana Kafije Pruaka. Bor je jo uvijek bio na svome mjestu. Neka su se djeca igrala ispod njega, nesvjesna njegove veliine i snage, nesvjesna (ili svjesna, ko zna, s djecom se nikad ne zna?) da su pod zatitom. Bajraci su se prikupljali sa svih strana. I tek sam tad, u tom malehnom planinskom mjestu shvatio ta su i ko su Bonjaci. Kao da su iz narodnih pjesama izjahali, onih to se pjevaju uz pivaku tamburu, dolazili su Krajinici. Na elu im je bio Mustajbeg Liki. S njim je bila pratnja njegovih momaka iz Udbine. Pod bajrakom Muje Hrnjice bili su ljuti Kladuani, a pod Damarovim zapovjednitvom, nasljednikom moga dida Alije Bojiia, otre serhatlije s Juga. Kraj mezara Ajvaz Dede skupila se neka sirotinja. Vie su liili na sprdainu od junaka negoli na ratnike koji e s paom u boj. A, tako veli jedan od njih drugome, taman dok sam kraj njih prolazio stislo se, ne moe se, a svaki dan nova zakrpa! Buan smijeh provali se na to, da sam se trznuo. I volim da sam vaki, nego sav jedna velika vezirova zakrpa odvrati onaj na iji je raun bila primjedba i to kiljei u mene, nekako izokola, kao da mjeri moje novo odijelo. Kako hoda do Ajvatovice e se sav u zakrpe pretvoriti od vlastite sablje dometnu drugi. Jazuk lijepa ruha nasmija se onaj zakrpani i onda svi udarie u smijeh, ne gledajui u mene, iako je bilo vie nego jasno da se sav ovaj razgovor na mene odnosio.

139

 Nemojte tako, moda je ovjek junak ree neki mrav i kotunjav ovjek to je sjedio na zemlji i otirao brkove, oito od onog to je upravo otpio iz uture. Svi zanijemie kad on progovori. Gledali su me, zagledali, nisam znao sprdaju li se ili me ozbiljno gledaju. Siguran sam da bi tebe, Durane, nadmaio sa sabljom dok si reko britva potiho i lukavo dodade onaj sa uturom. Zakrpani se razbjesni. Oito je on bio Duran. Ova arena vezirova ptiica da se mjeri sa mnom. Odrezat u mu ukur prije nego to pomisli ta ga je snalo. I, zaista, prije nego to sam se i domislio ta me je snalo, bio sam u dvoboju. Duran je stajao i spred mene, krguui zubima i drei veliku sablju s obje ruke. Da vidimo, ptiice, ta zna? Kako e nam vezira uvati i sauvati? I zamahnu. Da se nisam izmaknuo, zaista bi mi prorezao ukur na alvarama. Pomislio sam da se okrenem i odem, ali Duran je opet iskoio preda me, smijui se i mlatarajui golemom sabljom. Oko nas je ve bio krug. Galamili su, navijali a s njima i onaj mravi dugonja to je sad stajao i mlatarao uturom govorei Duranu ta da uini. Duran je bio ovjek popriline snage, ali sabljom je mlatarao kao bradvom ili trnokopom. Ili se samo tako igrao? Najednom odluih da ga isprobam. Isukah sablju i u istom tom potezu, produujui zamah, izbacih mu sablju iz ruku jedva mu dotaknuvi ruku. Gledaoci se ukoie i zanijemie. Duran opsova i sagnu se gnjevno da uzme izbijenu sablju. Onaj mravi uhvati ga za ruku. Gotovo, Durane ree. Ali, vidje li ti paskovia ptijeg! Oerupat u mu ja perje! Gotovo, rekoh! pisnu mravko i Duran se ukoi i pognu glavu. Mravi se obrati meni, gledajui me pronicljivo i vedro. A ti sad hajde gdje si kreno... I ne trai belaja. Nisam ga ni traio rekoh uvjereno to zazvua drsko. Mravi se nasmija. Uto doleti jedan zabit s dvojicom vojnika. ta to bi?! Znate li da su takve stvari ovdje strogo zabranjene?! 140

 A ta bi bilo? Zar ste slijepi kod oiju? Vidi da se ljudski razgovaramo? govorio je mravi koji je ovdje oito bio glavni. Zar nije tako?! obrati se srdano meni. Tako je odgovorih i klimnuh glavom zabitu. Ne znam ni sam kako sam se vratio pod pain ador. Tu je bilo pravo vijee, iako razdragano, bez uobiajene ozbiljnosti. Mnotvo je ljudi hodalo naokolo, pozdravljali su se, pljeskali po ramenima. Razgovor je tekao jednostavno, neusiljeno, iako se na svim licima vidjelo da osjeaju dodir neba i pero iz krila meleka koje ih upozorava na ozbiljnost. Najednom me neko uhvati za ruku. Okrenuh se i vidjeh onog nahericu s ijim sam se momkom Duranom maloas ogledao. Smijuljio se i prijateljski me potapao po ramenu. Dobar si, Terdumane ree mi ali bolje je da izbjegava boj. Vidi se da te je uio majstor. No, nije tvoja ruka sjekla i u pravoj bi te borbi Duran na kraju posjeko. Duran ne misli, Duran udara. Zato ti je bolje da se dri iza, te ako ba bude moro, isui ono to te stari Ale nauio... I ode. Malo kasnije prie mi Damar. Srdano se pozdravismo i zagrlismo. Ode l' ti to meu budaline? proapta mi na uho, ali neki njegov prijatelj, bar po izrazu lica koji je nainio kad je Damara ugledao, prekide nas, tako da nisam pravo shvatio ta mi je Damar elio rei. Nisam u prvi mah bio siguran ni da sam dobro uo ta je rekao. Kopkale su me te rijei i ekao sam objanjenje. Ali ovjek koji nam je priao, u bogatoj dolami i sa znacima visokog poloaja, nikako se nije htio maknuti. Zapoeo je neku priu, kao izokola (poznavao sam takve marifetluke vrlo dobro iz Stambola), a zapravo je htio utvrditi nekakav posao, zatititi nekakvog svog roaka ili slino. Poto sam odmah shvatio o emu se radi, bio sam jo nestrpljiviji, ali ovjek je oklijevao da izie nasrijedu s onime to je naumio. Ni Damar mu u tome nimalo nije pomagao. Sigurno je ovakve sretao itav svoj ivot, a sigurno je od mog dida nauio kako treba postupati s njima. Toliko se inio nevjet, neupuen ovjek bi pomislio glup, a inio je to toliko vjeto da je sagovornik naposlijetku poeo zamuckivati i otiao neobavljena posla. Nije zapravo ni kazao zato nam je priao. Sjeam se samo da je govorio neto kao Nije svaka glava za kuruma, niti za sablje i tome slino. Damar ga je sluao s naporom skrivajui prezrenje. Otkako sam ja svoju glavu dao i sablji i kurumu, nee je izgleda ni sablja ni kurum. Vjeruj mi, istinu ti govorim okrenu se on meni prije nego to sam to odluio, tridesetak puta sam dopao do 141

rana, to od sablje, to od kuruma, a otkako sam se prije dvije godine ba ovdje na Ajvatovici, na dovitu, kurtaliso razmiljanja o tome i predao se onome to je i tako i tako zapisano, nit me je sablja dotakla, nit kurum okrzno... ovjek u bogatoj dolami ugrize se, u nedoumici, za usnu. Zausti da neto kae, ali se predomisli, odmahnu rukom kao na pozdrav, promrmlja neto kao vidjet emo se kasnije... i izgubi se u guvi. Damar mi namignu i opet me zagrli. Oklen ti poznaje Talu? zapita me. Kojeg Talu? pretrnuh i u glavi mi se poe okretati njegova malopreanja reenica. Hajde, ne pravi se eret sa mnom, znam te kad si gologuz trkarao, Talu Lianina, sad sam te vidio s njim. To je znai Tale! Bar je kakav ga opisuju. Premda ovjek u sve to teko moe povjerovati. Priznajem da sam iznenaen. Zna li da je on bio veliki ahbab s tvojim didom? Svi su sa njim bili prijatelji, bar po prii. Ljudi kao Alija Bojii i Tale Lianin ne mogu imati mnogo prijatelja. Mnogi se trse da ih poznaju i mnogi se guraju da im budu u drutvu, ali malo ko se moe pohvaliti da im je zaista i prijatelj. A Tale i tvoj did su bili pravi ahbabi. Ko to moe znati bolje od mene. Pravi ahbabi se ne moraju esto sretati u ivotu, ali kad se ve sretnu, oni tano znaju ta onaj drugi misli. To je ponekad u bitkama presudno. Ahbabi zajedno u boju nisu dva ratnika, nego etiri, ako me razumije ta hou da ti kaem... Pomislio sam da razumijem, iako nisam bio u to posve siguran. Tako sam saznao i ko je nepoznati mravko koji me onako stavio na kunju i pitao sam se jedino je li on znao, u trenutku dok je zametnuo onu kavgu, ko sam ja i iji sam unuk. Sve mi se inilo da jeste i da je to namjerno i uinio. Da me provjeri. A ini mi se da je bio i zadovoljan. Siromani junak kojeg moda nisu svi uvaavali, ali su ga se bojali i izbjegavali mogue razmirice s njim. To je bio Ibrahim Tale Lianin, poznat i kao Budalina Tale, a Duran i ostali koji se se eljeli poigrati sa mnom bili su iz ete njegovih Oraana. Dok sam razmiljao o tome sluajui neko Damarovo veselo sjeanje, osjetih da me neko gleda. Neko ko je stajao iza mene i iji je pogled bio uprt u moj potiljak. Nisam se htio odmah okrenuti, 142

pogotovo kad sam vidio da je to i Damar primijetio, ali mi nije htio nita rei da se ne okrenem naglo. Uhvatio me je za ruku i poveo do nekog drutva, govorei glasno, i okreui me, dovoljno brzo da sam mogao vidjeti kako jedan ovjek skree pogled na posve nedunu i nezanimljivu musandru u oku. Zastao sam i zagledao se u nj. On se trznuo i, kao da me je tek tad primijetio, nasmijeio se. Lice mu se zapravo nekako udno iskrivilo. Pobjee nam kadija doviknu mi poluglasno. Pokazah uvis rukom kao da pokazujem da je sve volja Svevinjega. On se pomalo podrugljivo sloi klimanjem glave.

Tad sam pomislio da su i sve moje misli ostale u onoj sehari s knjigama, pomislio sam da se moj ivot okree od mene i pokazuje mi novo svoje lice, nepoznato. Zar e se tako sve u jednom hipu preokrenuti? Zar u kalem kojim sam toliko godina pokuavao urezati svoje ime u vrijeme i onda, kad ga napokon vidim napisanog, moda i prepoznati, zar u taj kalem, jedino u emu sam mogao naslutiti sebe, zar u ga odbaciti i umjesto njega uzeti sablju, koja je ve visila na mom boku i iskoila jednom, makar i nehotice, iz svojih korica. im je sablja opasana, jednom mora iskoiti, govorio je davno olak, ali ini mi se da sam ga tek sad pravo razumio. Pozvan sam da budem ratni tefterdar, ali sablja je bila oko moga pasa i sablja je poela pisati povijest ov og pohoda prije nego to je on i poeo.

Djeak

Djeak eli da te upozna ree HadiSalih. Zar nije zadovoljan to je dobio mogunost da se koluje? Jeste. Presretan je. Ali neto ga mori. Kao da je postao podozriv. 143

 Kakav je u koli? ini se da zapamti sve to uje, sve to vidi. Ali.. Kai? Kao da je odsutan. Kao da ga ne zanima previe sve to to se ui. Kao da je obuzet nekim sasvim drugim mislima. Ne boj se. Nije to loe. Uostalom, misli koje se mogu sputati i nisu misli, zar si zaboravio? HadiSalih se zagleda u mene a onda se nasmija. Moda me je kola previe sputala. Dugo joj je trebalo dok je u tome uspjela nasmijah se i ja. Ipak, ini se da za sindire nikad nije kasno, makar bili i od misli. Ti su najgori sloi se HadiSalih. Kroz prozor najednom vidjesmo djeaka. Zastao je u vrtu i okrenuo se prema prozoru. Nije nas mogao vidjeti, ali kao da je slutio da priamo o njemu. Neto u pokretu njegove ruke mi se uini poznato. Ko zna ta je sve iz zajednikog vrela due ponio njen iz beike sinak... Hoe li mu dopustiti da te upozna? Neka bude tako.

144

Drugo putovanje na Sjever

Vagu donesimo i alosti usporedimo nae; Najtuniji e me' nama najtei biti.

Hamadani Tolike godine su prole a na kraju kao da se ponovio isti onaj trenutak. Ponovno sam bio kadija. I ponovno sam bio na ratnom pohodu. Kao onaj koji je ostao bez svega. Bez svega osim tjeskobnih uspomena. Ajvaz Dedina iva voda koja je poput misli izbila iz stijene iznad Prusca i sjenoviti bor Hasana Kafije Pruaka ponovno su bili na poetku naeg putovanja. Kraj smo mogli samo slutiti. Znao ga je jedino Onaj koji zna. Sutradan, u zoru, zaleprae se bajraci, izjahae konjanici. Kao da su iz pjesama izletjeli, jahali su poznati junaci, jedan za drugim. Jedan je ovjek uao ispod adora i gledao ih. Odbijao je dim iz krive lule, koji mu je sukljao u oi, a on je brisao oko i nastavljao gledati. Izgledalo je kao da plae. Neto mi se u izgledu tog ovjeka uini poznato. Oito je sav svoj vijek bio ratnik. O tom je govorila njegova stara odora koja 145

mu je pristajala poput koe. I dranje. Pitao sam se gdje je njegov bajrak i zato ui tu kao da ni sam ne zna gdje bi. Ne zna gdje su tvoji? zapitah ga s lea. Moda ti zna? odgovori on ne okreui se. Neto mi se u njegovu glasu uini poznato. Neka tajna kugla zaoblila se u mojoj glavi i iz nje su na sve strane poele odbljeskivati zaboravljene slike, duboko potisnuta sjeanja. Zar je mogue da su godine samo trenutak, trenutak izmeu dva trenutka, zavjesa na prozoru koja prijei ovjeku da vidi. Jo uvijek mi je bio okrenut leima i ja ga nisam vidio, ali njegovo lice mi se sve vie jasno ukazivalo pred oima. Jesi li to ti, Ahmede? Moda jesam, a moda i nisam odgovori on nakon duge utnje. Ipak, u njegovim rijeima osjetio sam neto poput zadovoljstva. Prisjetih se ovjeka kojeg sam viao u guvama ovih dana, ali nisam s njim ni rije razmijenio. Uinilo mi se u jednom trenutku dodue da ga odnekud znam, ivio je taj sluajni prolaznik u mojoj svijesti kao daleki dragi poznanik, ali neko me je u tom trenutku povukao i odvukao na drugu stranu, tako da se nisam uspio dosjetiti, niti jednostavno ovjeka upitati ko je. Obuze me zbog toga stid, ali ne rekoh vie nita, nego prooh i unuh ispred njega. udan osmijeh se pojavi na njegovom starakom licu. Vidim, sjetio si se ree. Lijepo od tebe. Ve sam pomislio da me ne eli prepoznati. Nisam ni primijetio, a ve smo bili na pohodu. Od zastanka do zastanka, uz veeri pokraj vatre, sjedio sam sa svojim kapetanom iz Venedika, svojim Ahmedom Odaarom i pokuavao spojiti uzlove nae prie u jedno klupko. Zapovjednik u ijoj sam slubi bio imao je mnotvo svojih obaveza i nije me pretjerano vezivao uz sebe. Mogue je da je ak i primijetio moj susret s Ahmedom i nije nam htio smetati da se do sita ispriamo. udno je sve to bilo s mojim bijegom? Protisnuo sam tu reenicu nekako iz grla, nakon to smo dugo utjeli. Ahmed se nasmija. 146

 Bilo je to vrlo jednostavno ree. Gledao sam ga zbunjeno. Zna li da sam ja na tebi ak i zaradio. Nije ostalo mnogo kad sam platio dobrostivom Stijepi Lovrijencu, ali ipak sam jednu no proveo dokraja veselo s drutvom, nazdravljajui u sebi kome drugom nego svome malom prijatelju to su ga tako bezobrazno zvali Bagatellino. Ko je platio za mene, Ahmede, ako to nisi bio ti? Gospa Moira? Ona? Da se nje pitalo, dugo bi ti jo ostao u blizini njenih odaja... Ko onda? Zar se zaista ne dosjea? utio sam i gledao ga u udu. inilo se da je problem u mojim mislima nerjeiv. Sve je platio Marco Luigi Olivetti ree kapetan Ahmed Spazzacamino nekako posebno sveano. I bio je potpuno u pravu to je to uinio. Da samo zna koliko je Moira tugovala... sve dok... jednog dana jedan novi djeak... i on je dobio ime Bagatellino... Ipak, mnogo je valova zapljusnulo staru kuu Olivettijevih dok se to nije dogodilo. I on namignu. Nisam osjeao nita osim sjete. Selim Velagi je bio moda moj jedini pravi prijatelj u ivotu. ree on jedne noi dok smo sjedili uz vatru. Vidjeli bismo se u nekoliko godina koji put. Ali na tako razliitim mjestima... I on ti je potuka ko ja. Samo to je on glava. Strane jezike govori jednako dobro kao na. Moda i bolje. Ni on sam ne zna koliko ih zapravo govori. Kad se raspitoljimo u nekoj mehani, i kad se nae prie ponu preplitati, prie koje ne moe priati svakome, jer ljudi ne vjeruju i ne razumiju, tek onda mi se uini da nisam sam sa svojim ivotom i da ono to mi se dogodilo i nije bilo tako besm isleno kao to mi se ponekad zna uiniti... Poznavao sam Selima Velagia, ali nisam znao da je Ahmed tako dobar s njim. Moda smo jedino nas dvojica i ostali iz onih vremena. Nema vie Mustajbega, nema Hrnjovina a ni Hrnjiia. Ni Muje, ni Halila, ni Omera. A Tali Talahanu, najmudrijoj Budalini koja je jahala dunjalukom eno ve trei put slikaju nian na zidu damije u Banjoj Luci. Ni nian mu nije ko u ostalog svijeta... Svi su s one strane. I zovu nas. A Selim i ja jo jaemo... 147

I Selim je putovao ka istom odreditu, zajedno s drugim Krajinicima. Ahmed je to sigurno znao, ali dosad to nije spominjao. to smo se vie pribliavali velikim ravnicama na sjeveru, vojska je rasla. Njene uzbuujue veliine postao sam svjestan tek kad smo poeli prelaziti veliku rijeku i ulijevati se u ljudsku bujicu to je nemirno iekivala dolazak vrhovnog zapovjednika. Kao to se potoii i skriveni planinski izvori survavaju ili uvlae u monu rijeku dodajui joj dio svoje snage, svoj nemir i smjelost, gubei postepeno u toj velikoj bujici svijest o sebi, tako su i nai atori tog prvog jutra u beskrajnom polju izgledali poput valova koje dotiu drugi valovi, slijeva i zdesna, dok ih mona unutarnja samosvijest tjera da se podiu i krenu prema naprijed, ka mjestu koje im odreuje slutnja i naredba. Tako smo stigli i do stranog polja koje je liilo na jedan jedini veliki crni ador saiven od mranih oblaka. Nisam u stanju zapisati ni rije o onome to se na tom mornom nonom adoru potom dogaalo. Bitka. Snovienje. Krv. Svijest o nitavnosti ljudskoj.

Najednom se prenuh. I ponovno se naoh u snovienju za koje sam mislio da je ostalo u dalekim, izgubljenim noima. Mrzi me ree Hasanaga, nekako ozaren. Bili smo usamljeni, usred bojnog polja, usred leeva. Samo nas dvojica. To je dobro. Mrnja je jako osjeanje. Za inteligentnog ovjeka, za ovjeka koji eli spoznati sebe to je sasvim dobar poetak. Moda odgovorih. Ali ne smatram sebe odvie bistrim. Niti namjeravam provesti ivot u snovima o osveti. To je nedostojno ovjeka koji eli spoznati sebe. On se zamisli trenutak, a onda ree. 148

 Ispravi me ako grijeim, ali ti se izgleda eli osvetiti odmah. Ne elim se svetiti. Ti zasluuje kaznu. To je neto sasvim drugo. Kako se samo nasmijao. U redu kazao je. Kazni me. Ali, prvo me mora uhvatiti. Pobijediti. Nisam odgovorio na njegov izazov. Bilo mi je svejedno. Oito to nije bilo ono to je elio. Najednom je zamahnuo sabljom prema meni, svom estinom, prema glavi s namjerom da je skrene u posljednjem trenutku i da se grohotom nasmije tren nakon toga. Sve sam to shvatio tren nakon to sam se munjevito izmaknuo. Njegova sablja je profijukala kroz prazninu i zaustavila se na besmislenom mjestu koje joj je ve bio odredio. Pripremljeni osmijeh se iskrivio u neto nalik cerenju. Gle! Nisi ba posve nesposoban! viknuo je iznenaen. Gotovo da je oblizao usne od zadovoljstva za ono to slijedi. Idi u svoj ador, Hasanaga rekoh odmori se. Zar ti nije bilo za danas dosta? Zar ne vidi da stojimo u moru leeva? Sve mi se ini da smo mi pravi ljudi na pravom mjestu. Leevi u moru leeva. Moda im samo mi nedostajemo pa da se ovo veliko otvoreno groblje posve uspokoji. utio sam. Ili samo jedan od nas nadoda on cinino. ta misli da e dokazati? Njegovo lice se smrai. Vrijeme je da vidim tvoju sablju ree. Znam da si vjet u prii, ali to je neto to me ne zanima i nikad me nije zanimalo. Stajao sam mirno. Bez namjere da prihvatim ovaj dvoboj. Pretpostavimo da pobijedi rekoh ta misli da e time dokazati? Da si bolji ratnik od mene? To ti priznajem. Svi e ti to priznati. Moje ti priznanje nije ni potrebno. Ili eli sam sebi pokazati koliko si bolji od mene? Ili me moda eli ubiti? Ukoliko je to, to si onda ovoliko ekao? Mo gao si to davno uiniti. ak i danas. Pa ta ako te i elim ubiti, gnjido? procijedi on. Jesi li se toliko uplaio da mi ne moe pruiti otpor kao mukarac.

149

 Moda sam se i uplaio, ali nisam toga svjestan. Strah je veliki gospodar i obuzima nas na razne naine. Moda rijei koje izgovara izgovara ustvari iz tebe tvoj strah? Gledao me u nevjerici. Misli da se ja bojim tebe? Prasnuo je u grohotan, neuvjerljiv, dugo iekivani smijeh. Iz tog smijeha je prosinulo da je sve mogao oekivati od mene osim ovakvih rijei. Moda me se bojao ali sigurno ne sa sabljom u ruci. Sa sabljom u ruci on se izgleda nije bojao nikoga. Osjeao se nadmonim nad najveim brojem protivnika, a protiv onih koji su bili jednako vjeti kao on ili ak vjetiji znao je da ima prednost iskustva, mnogih neobinih dvoboja koje je pamtio i prednost svoje neupitne slave. Sve je to odzvanjalo iz njegova potmulog smijeha. Potegni tu sablju i pokai mi moj strah! Glas mu je zvuao kao prijetnja, kao nareenje kojem nije bilo pogovora. Bio je ozbiljan. Samrtniki ozbiljan. Stajao sam kao kip, u polju mrtvih i gledao kako se vrak njegove sablje pribliava mome grlu. Niti elim niti mogu zauzeti mjesto tvoga neprijatelja. Ti si sam svoj neprijatelj, Hasanaga. Idi u svoj ador. Popij neto. Moda e se tamo stiati ako se ve ne moe zavriti taj dugi dvoboj koji vodi sam sa sobom Sablja je sijevnula i otkinula komad tkanine ispod moga vrata. Sjeivo me je ipak malo zakailo i krv je pokapala po dolami. Jo jedna kaplja ili dvije na krvavoj dolami. Nisam se ni pomaknuo. Sad ima lijepu uspomenu na jo jedno svoje junatvo rekoh kad on vrkom sablje nabode odsjeeni komadi dolame i prinese ga svojim oima. Zario je sablju u zemlju i oborio glavu. Kukavice! govorio je gotovo ridajui. Prokleta kukavice! Uspravio se i, ne gledajui vie u mene, zakoraio. Namjeravao je proi ravno, kroz mene, kao da me nema. Izmaknuo sam se u posljednjem trenutku, prije nego to me je uspio gurnuti i vratio se tren nakon toga u poloaj u kojemu sam itavo vrijeme dotad bio. Hasanaga mi je sad bio iza lea. U jednom kratkom asu pomislih da nee izdrati novu navalu mrnje i da e me posjei tako, nejunaki, s lea. Neka pomislih. Nek se jedanput i to zavri. Ali nije se dogodilo nita. Kad sam se okrenuo, Hasanage nije bilo nigdje. Odavno je ve bio otiao. 150

Neki drugi ovjek uao je sa strane. Meu leevima. Moda je sve vidio, pomislih. ovjek ustade, nekako teko iako su mu pokreti upozoravali da je nekad bio hitar i prie mi. Vidio si? Sve sam vidio. Nikad u svome ivotu nisam vidio takav dvoboj. A i sm sam ih imao mnogo. Misli da sam trebao potegnuti sablju? Zato? lice mu je pokazivalo nerazumijevanje. Ti si pobijedio. I on to zna. Sablja bi to samo jo jasnije pokazala. Ali nije sve u sablji. Njemu je to sad jasno. I to ga mui. Poosmo. Ahmed posrnu. Ranjen si? uplaih se. Stara rana... huknu on. Nije vrijedna spomena. Nijedna rana nije vrijedna spomena. Ispred jednog velikog adora se ula pjesma. I svirka. Pjeva je udarao u ice dok su ga krijepili mjeinom. To je pravi pjeva apnu neko. Ratnik i pjeva. dopuni ga drugi glas. itav dan, od sabaha do akama, gledao je smrti u oi, gledao je smrt u oima neprijatelja, i svoju i njihovu, a sad evo pjeva. Pjeva o starim bojevima Meu okupljenim junacima nije bilo Hasanage. Zar nisi ogladnio? ree mi Ahmed Ajan. Vrijeme je da i mi neto prezalogajimo. I popijemo, tako mi svega Nakon njegovih rijei postadoh svjestan koliko sam gladan. Kao da sam tek tad osjetio glad. Sjeli smo sa strane i jeli zalijevajui hranu iz mjeine koju je Ahmed odnekud dovukao. Nisam bio svjestan ni ta jedem niti ta pijem. Tad se dogodi neto neobino. Ahmed zastade u zalogaju tako da sam pomislio kako mu nije dobro. Zapitah ga, ali on mi je pokazivao rukom da je sve u redu i da ga pustim na miru. Oslukivao je. Sluao pjesmu. inilo se na prvi pogled da je to obina pjesma. A onda mi do svijesti doprijee imena to su se u pjesmi spominjala. Bila je to pjesma o dvoboju starog krajikog junaka Ahmeda Ajana s mletakim kapetanom Spacom Kaminom. Moj prijatelj junaki se nosao u pjesmi sa samim sobom. 151

Nasmijeih se, ali Ahmed je bio mrk. inilo se da je upravo doivio najveu uvredu u svome ivotu. Skoio je i obuhvatio akom balak sablje. Stani, Ahmede! viknuh. Sjedi! Neto se prelomi u njemu. Jo uvijek je bio u onom gnjevnom pokretu koji ga je vodio ka pjevau, da mu istrgne tamburu i udari ga, da uini i neto moda jo mnogo gore i zametne veliku kavgu Razmiljao je o svemu tome. Vidio sam. Sluaj ga paljivo, Ahmede, i razmisli. ivot je put neobinosti. Ko to bolje od tebe zna. Moda pjeva i ne pjeva opsjenu, nego tvoju najdublju istinu Ahmed Ajan sjede i nastavi jesti. Gotovo se stropotao do nae malehne sofre. Ogrnuo se utnjom. Nisam ga dobro vidio u mraku, ali sam gotovo siguran da mu se iz oka skotrljala zaboravljena, gotovo suha suza. Odjednom sam shvatio da njegov teak korak i udno raspoloenje nisu od umora. Niti ga je ignula stara rana. Danas je bio ranjen, ali je to krio. Zato je tako esto stavljao ruku na grudi kao da neto provjerava. Mogu li pogledati, Ahmede? A ta e vidjeti? Zar nisi to vidio toliko puta u ivotu. Namjerila se rana na ranu. Nema vie mjesta na meni... nasmija se on teko. Kad se rane iz mladosti poinju otvarati, onda je vrijeme da se ide... Hoe li kui, Ahmede? Kako u bolan kui. Vie i ne znam gdje mi je kua bila. Sjeam se samo vonjaka. Kadgod sjednem pod neku voku u beharu, to mi je kao da sam doao kui. Kroz prste na grudima najednom provali krv. aka mu je bila crvena. To je to zahripa on. Uvijek sam znao da e se ovako nekako dogoditi. Lijepo je to je tako. I drago mi je to si ti tu... to sam te vidio... Pokuavao sam mu utke pomoi. Kad sam vidio ranu, mijenjajui zavoj, uinila mi se beznadnom. Odvedi me pod neku voku koja baca behar. Ne znam samo koja je to u ovo doba godine. Duboko se zamislio. Blijed poput mjeseca pred zoru. Kruka! Kruka sad behara! Ona kruka to je bila ponad moje kue! 152

Lice mu je bilo ozareno. Zar je mogue sad negdje pronai takvu kruku, pomislio sam. Moju e sablju dati Selimu. Za tebe bi ona bila samo optereenje. Kadgod si se druio sa sabljom, tvoj se put udaljavao... Najednom postadoh svjestan da vie nismo sami. Mnotvo je okupljenih utke stajalo oko nas. Pria se bezglasno proirila. Kod Selima e vidjeti jednog ovjeka tvojih godina. Njemu e dati moj no. Ti ga ustvari poznaje. On je Mahirin sin. Poveo sam ga sa sobom kad sam odlazio. Selim ga dri kao vlastitog sina. Giovani mi je priao da si vidio kad su ga sprovodili. Tako sam ga i naao. I saznao itavu priu. On se zove Enes. Zapamti... Enes... bajraktar... Ahmed zauti i namrai se. Najednom se, uz ogroman napor, pridie i ree jas no, ali nekako bolno, skoro gnjevno: Halalite... Odazvae mu se mnogi glasovi. I jedan poznat iza moga uha. Hasanaga. Oi su mu bile vlane. Volio sam ga proapta ispod glasa i nekako povjerljivo. Moe li u to povjerovati? A onda nadoda gledajui me pravo u oi. Volio sam je. Nisam ni shvatio zapravo ta je rekao, a on je ve bio ieznuo.

Crni ovan u miriljavim travama 153

Jednog jutra Giovani sa udnim osmijehom doe do mene. Mladi gospodin ima posjetu ree. Mladi gospodin? ponovih s nekom tjeskobom. Sve je to u najmanju ruku izgledalo neuobiajeno. Ipak, udnovato, nije zvualo podrugljivo. I nisam osjeao opasnost iza tih rijei. Giovani vie ne ree nita. Doveo me do otvorenih vrata gdje se na vodi prelijevala u bojama jutra stara gondola. U njoj je sjedio kapetan Spazzacamino i sa zagonetnim izrazom na licu predao mi jedan zaveljaj. Ovo je za tebe. Ali da bi to bilo ono to treba biti, mora ga dati Bei. Samo reci da je od mene. Od mene za tebe. Ona zna sve ostalo. Potom je odmahnuo rukom i gondola je otplovila, skrila se iza kue do nae. Nismo je vie mogli vidjeti. Otvorio sam zaveljaj. Unutra je bila janjea pleka. Pogledao sam u Giovanija. Giovani se smijeio kao nikad dotad. Kapetan Spazzacamino poznaje toliko obiaja. Kazao je da e vas ovo obradovati vie nego to mi moemo i zamisliti. Pomislih da sam shvatio. I ostadoh zaprepaten. Zar je to zaista moglo biti ono to sam pomislio? Predveer sam bio pozvan u sobicu gdje je ve sjedio kapetan Spazzacamino. Na stolu je bio veliki pladanj. Nadam se da se ne ljuti to sam se sam pozvao. ree kapetan. Nita ne razumijem odgovorih iskreno. Razumije... razumije... ali nee to jo da prizna sam sebi odgovori kapetan smijui se. Sad emo jesti. Pria nee utei. A kurbansko meso je zaista posebno, zar ne? Iako je sve navodilo na ono to je govorio, tek tog trenutka sam uistinu shvatio. Pogledao sam ga ali on je bio zabavljen jelom. Preko zalogaja mi je namignuo.

154

Bea je pleku spremila na samo sebi svojstven nain, u raznovrsnom povru i s nekim miriljavim travama koje nisam poznavao. Bio je crn najednom ree kapetan. Nisam vjerovao da znam o emu govori. Kurban nastavi on kao da odgovara na pitanje. Gledao me je tako udno, udno... I tuno. Kurban uvijek zna ta e se dogoditi. Kurban zna vjerujem sve to e se dogoditi. Zar je mogue da si to izveo ovdje? rekoh istinski iznenaen. Uvijek to inim. To jedna od rijetkih stvari koje se nisam odrekao. Vodim rauna o datumima i, kad god sam u mogunosti... Uutio je. inilo se da je utonuo u uspomene. Nijedno mjesto na svijetu ti ne moe dati sve. Ustvari moe. Jedino zapravo to ti ne moe dati to si ti sm. Sve je u tome. Petak je prozbori on. Zapamti dobro ovaj dan. Trei petak od danas budi spreman. Vrijeme je da se vrati kui. Ukoliko to eli. Brod nee ekati. Zanijemio sam od uzbuenja. Moda sam pogrijeio? Moda ti ne eli ii? ree on gledajui me paljivo. Ne razumijem? Kako? Sve je ve dogovoreno. Ii e s jednim dubrovakim trgovcem. On se zove Stijepo Lovrijenac. Dugo ga ve poznajem i ta stvar je pouzdana. On te je vidio i sloio se. Vidio me je? Jedanput ste se sudarili na trgu. Tamo negdje kod Santa Maria della Salute. Sjetio sam se starca koji me grubo gurnuo i potom paljivo pogledao. utio sam. Razgovor je bio zavren.

155

Kapija u kojoj je ieznuo konj

Doao sam u Sarajevo da ostanem nekoliko dana, a ostao sam nekoliko mjeseci. Valjda to tako biva. Konaio sam u poetku u Skenderpainoj tekiji, a potom sam se smjestio na Vratniku, kod Bijele damije, kod starog prijatelja Mevludina Mrava. Gledao sam odozgo na Sarajevo, u njegovu vrevu i ivost i pokuavao smiriti svoje misli.

156

Koraale su one jo uvijek, uspinjale se, zajedno s mojim stopama, od Kapije na irokcu do Bijele esme, provlaile se kroz Kalhanski sokak i ule u avliju Mevludina Mrava gdje je rascvala trenja bacala behar na osamljenu klupu. Vidio sam ovjeka na konju kako se uspinje odozdo, prolazi kroz Kapiju i lica obasjana svjetlou nestaje u nekom od pokrajnjih sokaka. Neto nie i neto dalje odatle ulo se veselo potkivanje kod nalbanta Salkana s kojim me Mevludin upoznao i s kojim sam razmijenio nekoliko rijei. Salkan je svakog ovjeka gledao pravo u oi, mjerio, kao da ispituje gdje su popustili avli i gdje se potkovica prelomila i kako bi se mogla nanovo namjestiti te da ovjek spokojno moe poskakivati svojim licem po drumu pogleda. Nek te ne udi to Salkan gleda u ljudska lica jednako tako kao i u konjska kopita ree prijateljski Mevludin. I jesu ista nekako svadljivo nadoveza Salkan. Naravno da su ista kad ih takvima vidi nasmijeih se. Salkan se za trenutak zbuni, a zatim mi s potovanjem klimnu glavom. Nasmijeih se u mislima, jer se sjetih da je Salkan kasnije Mevludinu kazao kako je svaki avli na licu onoga tvoga dervia na svome mjestu. Ba tako Salkan. A ta je on zapravo vidio zurei itav ivot u konjska kopita i ljudska lica zabrinuta za ta kopita zna samo on. Ali zna. I nita ga u njegovome znanju nije moglo pomesti. Najednom vidjeh ovjeka u bijeloj dolami na bijelom konju koji odozdo jae prema kapiji. Jedva se razaznavao u svjetlosti. Kad se primakao kapiji i njenim sjenama, njegov konj i dolama postadoe prvo sivi a potom potamnjee poput noi i izgubie se u crnim ustima kapije. ekao sam konjanika i konja koji su ujahali u kapiju, ali oni se nisu pojavljivali. Koliko je potrebno da jedan konjanik projae kroz irokaku kapiju. Trenutak? Dva? Kapija je zjapila prazna. Naili su neki ljudi, ali konjanika nije bilo. Zar se rastoio u svjetlosti koja je blistala ispred Kapije? I ko je bio taj konjanik? Najednom su mi ta pitanja posve zaokupila svijest. Nisam vie vidio ni uo nita osim otvorenih usta Kapije u kojoj je ieznuo konj s konjanikom.

157

Sjedio sam tako sve dok sumrak nije zamaglio sarajevsku vrevu i dok behar koji je mirisavo kapao na moju dolamu nije promijenio svoju boju. Sjedio sam sve dok ne postadoh svjestan da u avliji vie nisam sam. Okrenuh se. Iza mojih lea sjedio je Mevludin i utio. Bi mu krivo to sam se okrenuo i vidjeh da se osjea nelagodno jer je povjerovao da me pomeo u mislima. Tu si rekoh. Ba mi je drago to te vidim. Mevludin prie nosei malehnu skemliju u ruci i sjede pod trenju nasuprot meni. Zna koga sam danas vidio? ree on bez uvoda. utio sam. Znao sam da e Mevludin i onako sve sam ispriati. I posljednju pojedinost. Nije mu bilo potrebno tue odobrenje. Ni moje. Kad bi se odluio da govori, Mevludin nije znao stati. I esto bi izrekao i ono to nije elio. Nije mu bilo potrebno ni pie, ni prijetnja. Jednostavno, dolo bi to kao ljetni pljusak. Nekad se zbog toga kajao. I nosio to kao svoju mranu boljku. I uglavnom je utio. Kao da je nijem. Ali, kad bi doao trenutak da progovori, nita ga nije moglo zaustaviti. Nemogue je ponoviti njegovu dugu priu. Priu o tome kako je poao kupiti jedan ibrik koji je ve dosta dugo zagledao a onda se zapetljao u baarijske zgode i nezgode koje su ga na kraju dovele u Kolobara han i tu je, zbog ega mi je itavu pripovijest i ispriao, sreo koga drugoga doli Hasanagu. Nije s njim popriao. Samo ga je vidio kako izlazi iz hana. I to je bilo sve. I to je bilo dovoljno. Jer, znao sam da u ga vidjeti.

Dogodilo se to nekoliko dana kasnije, u hanu. I ta sad, bee! Nisam beg, samo sam siromaan dervi rekoh tiho. ujete li ga ljudi, veli da nije beg. Odrie se svoga. Otac mu bio beg, mati begovica, odrastao u begluku i sad veli da nije beg. Dodue, po njegovome imanju vrane sad trae sebi hrane, ali jope... 158

 Nesiguran si u sebe. ta kae?! prodera se Hasanaga. Kaem da si nesiguran u sebe i zato se dere. On zauti i unese mi se u lice. A ti si mi mnogo siguran, hudnjae. To iz tebe govori govori samo begovski hasiluk. Ne vidi da je pod nogama. Ne vidi, zar ne? Jo uvijek ivi u snovima o bivoj veliini. A i onda je bila jadna ta veliina. Ja ti to kaem, ja, Hasanaga! Mora da je mnogo znaajno kad ti to kae. Pokuavam povjerovati u to. Tako ti je kako ti ja kaem, bee. to tebi toliko smetaju begovi? Osjea se niim od njih to li? Svijet je ureen kako je ureen i ti nisi beg. Kad govori protiv njih bio bi uvjerljiviji da jesi... Nikad ne bih elio ni imati nita s tom akom jada. To su slabii koji ive od uspomena, sve vehtiji i sve pokvareniji, a ja sam... ja sam... Aga dovrih na neoekivan nain reenicu koja je trebala oznaiti njegovo junatvo. Nisam oekivao da e ga to toliko pogoditi. Ostao je otvorenih usta i nije mogao vie istisnuti ni rije. Pobojao se onoga to bih jo mogao rei. Pobojao se da u ga upitati zato se onda enio begovicom, ako toliko mrzi begove. Pobojao se da e njeno ime biti spomenuto. Najednom, te veeri, ko zna zato, sjetih se onog urnebesa i gungule oko crtea koji su pronaeni u koli. U svemu tome sam bio pomalo zbunjen. Sad se inilo posve jasno, kao da se slika dogaaja oistila u vremenu, sve to se dogodilo. Niko nije ni pomiljao na pravoga krivca. Na naega vrnjaka Kezkeza. Kad su doli da pretrae kolu, on je, u nevolji, podmetnuo ukradene crtee, kome drugome nego olaku. Moda je sve to bilo i dogovoreno. Moda. Njegov zatitnik je u svakom sluaju zatitio svoga tienika. I oslobodio se olaka za sva vremena kako je vjerovao.

159

olakova knjiga

Najednom iz knjige neto ispade. Sagnuh se i iz trave podigoh komad debelog tamnog papira. Izgledao je areno dok sam se saginjao. to sam se vie pribliavao, moje uenje je bilo vee. Na papiru je, usred teksta od krupnih slova, bilo neto naslikano. Sliica, kao to su one perzijske, ali s toliko panje u izvedbi da sam se zaprepastio to sam je vie prouavao. Starac je drao gologa djeaia na neobian nain. S ljubavlju ali i odsutno. Njegove misli i njegova panja bile su drugdje. Ipak, pokret njegove ruke s krivim noem koji se pribliavao sinovljevom vratu bio je osujeen. Goli sinak njegov nije nita shvaao. Gledao je kao da prisustvuje nekom udu u golemog krilatog meleka pod ijim se krilima nadimao od vjetra crni ovan. Melek je jednom rukom otklanjao no od djeakova grla a drugom na rtvenik namjetao ovna. Na licu melekovom nije bilo nikakvog osjeaja. Samo je posluno obavljao svoj posao. Gotovo potpuno isto su gledale u oca i sina oi crnog ovna. Ibrahimov no je ipak dotaknuo sinovljevo tijelo. Pedalj ispod pupka. Na samom vrhu ispupenja iz kojeg se zainje ivot. No je ve bio zasjekao i odsjeeni komadi djeakove svirale pao je na rtveni kamen. To je znak. olakov glas je dolazio iza mojih lea. Nisam ni primijetio kad mi se pribliio. Svi smo mi tim znakom obiljeeni. Svi smo mi Ibrahimii...

160

Zapis o mudelitu

Pisah svoju knjigu rukopisom lijepim, itavog ivota, svaki dan cijeli. Umrijet u kao stranac, doi e to vrijeme, a moja e se knjiga prodavat u bescijenje.

Behram

Moe li mi sve ovo ukoriiti u jednu knjigu? zapitah. On me pogleda nekako udno, zabrinuto pomalo i poe gledati veliinu listova, debljinu njihovu i zapise na rubovima. Znai li ta utnja da ili ne? pitah ga uznemiren i pomalo srdit. Vaa elja, moja vjetina odgovori on. Opet nisam bio siguran ta je znaio njegov odgovor. Hoe li uspjeti od svenja hartije koju sam stavio preda nj nainiti knjigu ili ne? Ako si toliko vjet rekoh kako ne moe odmah procijeniti i odgovoriti mi? On se zamisli. Ispriao bih vam jednu priu... ree ukoliko mi date rije da se neete naljutiti.

161

Bilo je ovo posve iznenaujue. Gledao sam njegove arene oi i traio odgovor u njima. Oi mu zapravo bijahu akaraste: jedno sivoplavo, a drugo nekako pjegavo, smekastozeleno rekao bih. Priaj! prozborih zauen. Neto u njegovom smekastozelenom oku bljesnu. Vano je kazati da je moj otac bio jedan od najuglednijih mudelita u carstvu. Zanat je uio u Stambolu. I izuio je sve to je mogao tamo izuiti. Ali nije se na tome zadrao. Nastojao je svaki put nauiti neto novo. Bio je na mnogim mjestima poznatim po uvezivanju knjiga, a bilo mu je ponekad dovoljno da samo knjigu odmjeri u ruci i zna gdje je uvezana, ak i k oji je to majstor nainio. U Sarajevo smo doli kad sam bio jo posve mali. Razloge ni danas ne znam jasno, ali oito se tamo bila dogodila neka velika furtutma i dolazak u ovu ariju moda mu je bio jedini nain da spasi glavu i porodicu. Bilo kako bilo, ispostavilo se da ovdje ima ljudi koji vole knjigu i posao mu je lijepo krenuo. Uvezivao je svakojake stvari, najvie Mushaf, to je samo po sebi razumljivo. Jedanput mu je doao neki ovjek, lijepo odjeven, ali pomalo zbrkan u svojim eljama. Molio je mog oca da mu naini knjigu za njegova sina. Knjigu od raznih tekstova, koju je on zamislio, ali ni sam nije bio siguran kako bi ih trebalo poredati i kako bi to sve na kraju moglo izgledati. Ja uvezujem knjige izvana rekao mu je moj otac. Pretpostavlja se da su te knjige ve uvezane iznutra. Taj se ovjek zamislio. Zar ne postoji jedan odreen nain na koji se uvezuju knjige? pitao je. Postoji mnogo naina odgovorio je moj otac. Bio sam ve malo poodrastao, uio sam neto od oeva zanata i ovaj mi je razgovor, iako se u poetku inio kao glupi niz uobiajenih nesporazuma, postao beskrajno zanimljiv. Knjigu vam mogu uvezati ovako, na primjer... ili ovako... a mogu nainiti i nekoliko odjelitih knjiga koje e opet biti povezane u jednoj, jedinstvenoj knjizi... Govorei, pokazivao je sve te mogunosti, vadio uzorke drugih knjiga, primjere boje i slova. Onaj ovjek je bio zaprepaten. Oito nije ni pretpostavljao da ima toliko mogunosti da se naini knjiga. Neto bih vas zamolio rekao je nakon dugog razmiljanja. Molio bih vas da nekoliko dana pogledate knjigu i da mi onda predloite kako da je na najbolji nain sastavimo i uveemo. Mudelitova pria bila je vie nego jasna. 162

Nasmijah se. Bojim se da e nekoliko dana biti previe za mene rekoh. Putovanje me vue i ne znam koliko u se jo moi zadrati u Sarajevu. Onda izaberite slegnu on ramenima. I stavi pred mene nekoliko knjiga razliite sadrine, u bogatim ili skromnim uvezima. Kad je vadio te knjige, pokaza se jedna na polici koja je dotad bila nevidljiva. Podsjeala me na neto, ali nisam se mogao nikako sjetiti. ta je s onom knjigom? zapitah. I on se zagleda u tu knjigu nekako zaueno. Ne biste vjerovali kad bih vam rekao... promrmlja. Bio sam siguran u tom trenutku da znam ta e rei. Jer, prepoznao sam oblik, kou, nain na koji se knjiga zatvarala, bravicu na njoj. Ni godine ni praina nisu tu mogle nita promijeniti. To je prazna knjiga. Ali to je knjiga koju je moj otac nainio onom ovjeku o kojem sam priao. Kako se samo sad tu stvorila! Mjesecima je nisam vidio! Bio je iskreno iznenaen. Ukoliko elite, nainit u vam neto takvo? Neto takvo, ali ne isto! Kao da se malo rasrdio. Izgleda da je bio prilino vatren ovjek. Ovdje je svaka knjiga neto posebno, neto za sebe. Kao to to knjige za ljude i jesu. Dobro sloih se. Vi ste majstor. Neka vaa bude posljednja. Dadoh mu dukat i izioh iz radnje.

A bio sam naumio, priznajem, da tu knjigu, svoju knjigu, knjigu o sebi, knjigu sebe, nekome podarim, odnosno ostavim u amanet. Ne znam je li u tome bilo vie dobre elje ili tatine? Ipak, to e odluiti onaj kojemu je knjiga namijenjena. Moe je otvoriti i listati, moe baciti. Ili pak spaliti. elio sam samo, vjerovao sam da to elim, ponititi jedan od cvjetova mrnje, koji niu na ovjekovu putu, gdje god se makne. elio sam oprotaj za sebe, kao to sam ja davno oprostio svima. Zar je to tatina? Ukoliko jeste, onda priznajem da sam tat.

163

Tatina je mojom rukom ispisala i posvetu na poetku knjige: Onome koji e razumjeti. Napisao sam to u dva reda. Prvi red na arapskom, drugi na bosanskome jeziku, ali arebicom. Jer, vjerovao sam, vjerujem: u svakoj mojoj reenici, u svakoj rijei sam ja sav. Nije li mi mudelitova pria zapravo kazala istinu. Nisam se otkrio mudelitu, nisam mu ispriao da sam ja bio onaj djeak za kojega je nekad davno ovdje, u ovoj istoj radnji, rukama njegova oca, uvezana knjiga. Ali njegova mi je pria kazala neto drugo. Kazala mi je nedvosmisleno da se ja prema onome kome elim podariti knjigu ponaam kao otac.

Tvrava u izmaglici dalekog jutra

Od ivota kol'ko imam, Jedan me je upitao, 164

Kad nad elom, slijepim okom, Kose sijede ugledao. "asak jedan", odgovorih, Ja u ivot, osim toga, Nita drugo ne raunam, Po presudi uma svoga. Ibn Hazm: Golubiina ogrlica Godine to su minule, jahale su sa mnom. Vidio sam ih u svakom stablu pokraj puta, u svakom kamenu. Jedna mi je srna pretrala preko puta, zastala za trenutak, pogledala me, koliko je bilo potrebno da tijelom pogurka dvoje lanadi to su zaostala i iezla. Iezla s puta, ali ne i iz mojih misli. itavo sam vrijeme, jaui, mislio na nju. I vidio njen pogled. Dugo sam se pribliavao Tvravi. Njeni su zidovi dodirivali moje oko sa zazorom i sa gotovo stranim nerazumijevanjem. Ipak, kad su se vrata preda mnom otvorila, iza njih je stajao Pintorovi i ekao me rairenih ruku. Bio je ljubazan, kao to ga nikad takvog nisam vidio. Pomogao mi je da sjaem i onda smo se zaputili u odaje. Nekoliko asaka potom sjedili smo u divanhani odatle se vidjelo polje sve tamo do mora. Oblaci su liili na galebove i mirisali na sol. Pintorovi je iziao na trenutak, a potom sam negdje, u nekoj od odaja, zauo prepirku. Stisnutu i bolnu, ali ipak svau. Kad se vratio, na licu sam mu vidio da je bijesan, ali je irokim, vjetim osmijehom nastojao potisnuti sve ono to se dogodilo. Najednom, nije vie mogao vladati svojim osmijehom za goste i smrknuo se. Ko zna koliko emo mi ovdje jo sjediti, moj kadija, a naeg svijeta kao da za to nije ni najmanje briga. Ne znam na to misli, ali svijet je vazda isti. I sad je onakav kakav je oduvijek bio. Mleani su nam za vratom, samo to nam se u odaje nisu uetali, a u Stambolu se izgleda misli da to nije ni vano? Pogledah ga. Nisam bio siguran govori li ovo zato to je uzrujan ili iza njegovih rijei postoji neki drugi smisao, neka od onih igara na koje sam se davno nauio i izotrio za njih svoja osjetila, tek 165

toliko da bih se spasio od glupih spletaka. Nije izgledao kao neko ko sprema podlost. Isuvie je bio uzbuen i povrijeen. Stalo mu je bilo samo da pobijedi, da se uzvisi iznad ovjeka koji ga je tako grubo uvrijedio, iznad svoga zeta. Pria je bila dobro poznata. Sav je serhat znao za nju. uo sam je jo u Imotskom, pred sami put, tako da nita nisam mogao uiniti. Zato sam se i odluio dojahati sam, nakon pregovora sa Mleanima, gdje sam bio vie onaj koji slua, vie prevodilac, negoli pregovara. S njima je razgovarao Hamidpaa, teak ovjek, ali moda dobar za pregovore ove vrste, kojega sam tada prvi put vidio. Sve je uinio suprotno nego to bih ja. Moda se i varam, moda nisam posve dobro procijenio stvar, jer nikako iz svojih misli nisam mogao izbaciti ono to se dogodilo. Hasanaga poruio eni da ga ne eka u Kuli. Ni u Kuli, niti igdje u rodu njegovu. Pintorovi, brat njen, doao i odveo je u Klis. Djeca, bezbeli, i ono najmanje, iz beike, ostala u Kuli Hasanaginoj. A Pintorovi odmah dao sestru na udaju. Ovaj isti to sad sjedi sa mnom i gleda me sa neobinim zanimanjem, kao da se prisjea. Bahnuo sam mu u kuu, nije ni sam znao zato, a sad je bio sve uvjereniji da sam doao zbog nje. I jesam. Vrata na odaji se otvorie i ue ona. Nije me gledala. Sva je bila rumena od stida i uvrijeenosti. Brat je ipak bio zadovoljan. Povinovala se njegovom nareenju. Nisam mogao da je ne gledam, iako sam znao koliko joj je teko. Godine je nisu toliko promijenile koliko sam mislio. Kad joj sluajno susretoh oi, vidjeh da je nisu promijenile nimalo. Ali, to je trajalo samo trenutak, trenutak kratak kao izgubljeni san. Ponienje i uvrijeenost zatamnie njen pogled (uinilo mi se da e zaplakati), i ona me pogleda prijekorno kao nekog ko je doao da se gosti njenom nesreom. Bila je tako sama i nezatiena. Izgubljena. Oborih pogled i pomjerih fildan na mangali, gledajui u crni mirisavi teki napitak na kojem je plivao udan znak, velik poput badema. Okretao se i teturao po povrini kao ukleti brod i na kraju pristao ba tamo gdje su ga trebale ispiti moje usne. Ugur! elja e ti se ispuniti! viknu Pintorovi kad to vidje. Nisam znao da vjeruje u te stvari odgovorih hladno i pogledah u nju. Smirila se. Nije me gledala vie onako plaho i nepovjerljivo. Vidio sam da joj je sad ak bilo krivo zbog toga. Njene su me oi preklinjale da joj oprostim. Nikad me nita nije toliko zaboljelo. 166

Ona poniknu glavom, pokupi neke suvine stvari i nestade iz odaje. uo si ta se dogodilo ree Pintorovi otvoreno, kao da prelazi na pravi razlog mog dolaska, na posao iskreno da ti kaem i bolje je da je tako. Sve je to od samoga poetka bilo pogreno. ta je sad, tu je. Nije pao med u more. Svaki mi dan dolaze prosci. Da zna. Njoj to ba nije drago, ali ja mislim da je najbolje sve zavriti odmah. to se prije rijei, prije e se i zaboraviti. A onaj peksin e imati vremena da se krha u svoju glupu glavu kad shvati ta je imao i ta je izgubio. Nije svaije kroz Stambol jahati... Konjanici koje sam sreo kad sam dolazio ovamo... Prosci. Sve su to prosci. Ugostio sam ih, rekao ta dajem u miraz, oni su rekli svoje i sad je ostalo na meni. Kazao sam da u pitati nju, ali zapravo sam, ini mi se, tebe ekao. I mislim da u sad i odluiti... kad se s tobom dogovorim... Kako zna da sam doao u pronju? Zar nisi?! odgovori on kao da je oekivao to pitanje i kao da e sestru u bijesu dati prvome koji naie. Kucnuh prstom po mangali, zamislih se, pomislih kako se stvari strjelovito, munjevito zbivaju, a ja tu ne mogu nita uiniti, nego se samo odluiti, odmah, jesam li prosac ili nisam. Ona sigurno prislukuje, pomislih, i eka moj odgovor. O emu si se mislio dogovarati? rekoh. Pintorovi se zadovoljno nasmija. Vjerujem da e to biti samo prijateljska pria ree. Tako je i bilo. Kad sam iziao iz odaje i prolazio s Pintoroviem kroz hodnik, ona je stajala u drugoj odaji, iza otvorenih vrata, i nijemo me gledala. Zar zaista eli da ti budem ena govorio je njen pogled. Ne znam ta je u odgovor proitala u mom pogledu. Nisam to znao ni sam. Jedino sam znao da je ne smijem ponovno prepustiti nekome ko u njenim oima nee znati proitati nita i ko e u njenoj nedostupnoj njenosti vidjeti oholost koju valja poraziti i slomiti. "asak jedan", odgovorih, Ja u ivot, osim toga, Nita drugo ne raunam, 167

Po presudi uma svoga. "Kako je to? Objasni mi!" On je mene zamolio. "O vijesti si najudnijoj Ti sad mene izv'jestio!" Rekoh tada:"Onu kojoj Privreno srce moje Ja poljubih jednog dana, Makar bilo opasno je. Zato ne bih u svoj ivot, Makar dugo poivio. Nita osim onog aska S pravom nikad ubrojio.

Zakanjeli prosac

168

 Zato eli da ti budem ena? Zato me sad, nakon svega, prosi? Zato?! Tvoj brat e te udati. Misli da bilo koji od ovih koje tvoj brat mjeri kao enike ima vie prava? Ovdje vie ne moe ostati. Poi sa mnom i budi ono to eli biti.

169

Otkljuana knjiga

Nazim se lahko nakloni drei knjigu objema rukama. Nikad nisam dobio ovako neto, efendija. Lice mu je izgledalo pomalo napaeno. Pitao sam se ta se moglo dogoditi? ta je mogao saznati? Kad polazi u kolu? Sve je u Boijim rukama. Zazebe me neto oko srca. Naravno, Nazime. I vremenske take takoer prema kojima se ravnamo. Neki smatraju da ne bih trebao primiti taj poklon. To nije poklon. To je kunja. Sve to e se dogoditi zavisi iskljuivo od tebe i vieno je samo u pogledu Onoga koji zna sve. Bio je u nedoumici. Znam ko ste vi! ree najednom jasno i otvoreno gledajui me pravo u oi. Saznao je. Naravno. To se jednog dana i moglo oekivati. Ko zna ko mu je rekao. Nije to bilo ni vano. Taj koji je odao tajnu elio je ustvari da djeak ne ide u kolu. Nisam siguran da i ja znam ko sam. 170

Nazim nije bio zadovoljan mojim odgovorom. Gledao me iekujui vie. Vidio sam u tom trenutku, dok mu je lice bilo nijemo pitanje, koliko lii na svoju majku. Neko drugi bi na njegovom mjestu uzeo ono to mu je poklonjeno, ali nastavio bi misliti svoje. Dopala mi se njegova iskrenost. I zaista, ruku na srce, bio sam mu duan. Bio sam duan i sebi. Doao je trenutak da kaem jasno i glasno, i njemu i sebi, zato sam sve to uinio. Premda se o tome ne govori. To je neto za one koji piu i druge samotnike. Uzaludno je govoriti o postupcima, jer su postupci samo primijenjeni nain razmiljanja, ono to je naueno i to se prenosi kao pravilo s koljena na koljeno, makar bilo i pogreno, makar okrutno. Neko ti je kazao da sam bio kadija u Imotskom i ti sad misli da zna ko sam ja. Meutim, to je samo slika. Dotad ti je slika izgledala drugaije. Ali ni to nisam bio ja. Dua je ponekad izgubljena i u vlastitom tijelu. I trai se. Od trenutka do trenutka. A oni koji to sa strane vide, misle da mogu na osnovu jednog samog trenutka prosuditi i osuditi ovjeka za itav ivot... Gledao me zaprepateno. Oekivao je da u rei neto drugo. I vidio sam, s neizmjernim olakanjem, kako se neto nalik na povjerenje ponovno pojavljuje u njegovom pogledu. Uinio sam u ivotu vjerovatno mnogo neasnih stvari, teko je ovjeku znati kad je ta bilo i kako, ali koliko ja znam, nikad svjesno. Kad hoe da neto vidi, onda gledaj sve! Tek tako e shvatiti i onaj djeli nad kojim si se zamislio i misli da se oko njega rjeava sudbina ivota i svijeta kako ga poima. Vidio sam da mi jo uvijek ne vjeruje posve. Ponekad izgleda da ovjek ini neto iz jednog razloga, a njegovi su razlozi zapravo posve drukiji. I tad mu je najtee povjerovati. Ustvari najtee je povjerovati u ono to je iskreno i jasno. Ljudi su preli dug put da bi to postigli. I sad se batrgaju u mrei svojih smicalica rekao je nekako odve brzo Nazim, tako da sam se nasmijeio, jer sam osjetio da govori zapravo meni, da se pokuava narugati mojim rijeima. Ipak, vidio sam koliko je bistar, to je dobro i brzorijek, to ba nije vrlina. Zagledao sam se kroz prozor da mu dam vremena, a onda sam nastavio: Ne vjerujem da emo se vie ikad vidjeti. Jo je puta ispred mene, ali on vodi na sasvim drugu stranu od onih koje ekaju tebe. Bez obzira ta e izabrati. Ne sumnjam da e izabrati dobro. Zapravo, kako god da izabere, to e biti dobar izbor. HadiSalih e biti tu da ti pomogne. Ukoliko

171

ti bude trebala jo kakva pomo, slobodno mu se obrati. Potpuno se pouzdaj u nj. Ja mu vjerujem, ukoliko ti to neto znai. I... oprosti mi... Nazim klimnu glavom i ode. Nekoliko mjeseci kasnije stiglo je HadiSalihu njegovo pismo iz Stambola. Pisao je o koli, o knjigama i o Mramornom moru. Pismo se zavravalo ovako: Nadam se da ete pokazati ovo pismo mom dobrotvoru. Mislim da e miljenje mojih uit elja potvrditi da se nije prevario u meni. Pisao bih mu i sam, ali osjeam stid zbog sumnje koju su neasni ljudi za trenutak naselili u moju duu. Meutim, siguran sam da moj dobrotvor to zna. I da mi je ve oprostio. Kao to sam i ja halalio njemu iako to nisam u trenutku kad smo se posljednji put vidjeli glasno izrekao. Lijek protiv zmijskog otrova je negdje oko kamena ili ak pod samim kamenom odakle je otrovnica izgmizala. A lijek protiv najteih bolesti ovoga svijeta je ljubav. Znaju koji znaju. Tako pie u mojoj knjizi. I to je, vjerujem, istina. Put kojega prepoznaje

Vidje goru Libanon... koja se rastavi i iz nje izae ognjen konj sa raskonom opremom na sebi. Poto s njega spade svaka strast, on postade um lien svake spone sa duom. Dragulji poslanike mudrosti

Knjige koje sam napisao i poslao sada su sve preda mnom. Vie ne znam, u starosti svojoj, ovdje, na kraju puta, je li i jedna od njih nala svoj put i ostala tamo negdje kao nevidljiva ruka kojom se ja 172

i onaj koji je ita oslonismo za trenutak na naoj nestalnoj stazi. Ja na putu kroz oganj, on na putu kroz led. Gledam te knjige i ini mi se da je to putokaz za unutranju zemlju, za moju unutranju zemlju. Sve su upuene ivima, a sad, jedva da ima i jedan ivi od onih koji su adresati mojih knjiga. I ta bi mi rekli sad da ih mogu proitati na svom putu kroz krajolik ini. Osmijehnuli bi se moda, kao kad se osmijehnemo dok nas bezazleni saputniksuputnik, muriddijete, pita neto; ne razumijevajui ni samo svoje pitanje, jer je ono iznad njegova iskustva. Nijedna od rijei u kojoj se ovjek vidi, kojoj zavidi ili joj daruje svoje povjerenje nije toliko udna i zamamna kao to je to rije prepoznavanje. Dostii nju jednako je kao i dostii vrhunac sebe, spoznaju svega u sebi i svega oko sebe. ak i kad se ini da je poraz, prepoznavanje je napuilo svom vrlinom pobjede duh onog koji je poraen. Njegova krv je stiana, urnebesni, umni damari ne remete mu vie sluh. On je, napokon, onaj koji uje i vidi, napokon onaj koji je iskljuen iz sudionitva i ko je samo svjedok. Prepoznavanje je svjedoanstvo o pogrekama i o neumitnosti tih pogreaka. Prepoznavanje je dovoljnost. Prepoznavanje, kao dosegnuti vis pustolovine, okree se od svih bivih i buduih ishitrenih pustolovina, jer njen je in u sasvim drugom prostoru. Koji se prepozna u prepoznavanju zna koliko moe i toliko e i uiniti. On zna da njegovi savjeti ne koriste nikome, nego samo sebi samom, onome u kome su ve prevazieni. Zato je prepoznavanje mogue prepoznati tek u njegovim malim dijelovima i to onda kad ih dotakne prepoznavanje onog koji je promiljanjem u prepoznavanju. Tek u prepoznavanju otvara se vid. Slike pred mojim oima, rijei u mojoj knjizi. Kurumli han u Tatarpazardiku.

173

Odmarao sam se tu ve nekoliko dana. Tako sam svima govorio. A zapravo sam bio u nedoumici. Nisam znao hou li nastaviti put ka Stambolu ili u okrenuti prema Bosni. Han je bio put hadija. Vraali su se ispunjenih dua i utke su sjedili u veeri, u avliji hana, sluajui samo edrvan u kojemu su prepoznavali svoju priu. Osjetio sam tugu i pomislio kako je to jedino mjesto ka kojemu bih morao krenuti. Hira i Sabira nadvile su se nad mojom duom. Plakale je. Bio sam okrenut leima vratima. Prebirao sam neto meu rukopisima. Najednom osjetih kako se vrata otvaraju. to su se vie otvarala, to je vie liilo na sablju to se izvlai iz korica. Podizala se, sva u svjetlu, i spremala da se spusti na moj potiljak. Zakoraio sam u stranu i, u okretu, skinuo sablju koja je spokojno dotad visjela na zidu. Bio sam posve spreman da odbijem udarac i da uzvratim ukoliko bude potrebno. Najednom sam se naao u udu. Sve je ovo bila golema pogreka. Ispred mene je, korak od vrata, stajao skromno, ali isto odjeven ovjek s tespihom u ruci. Lice mu je bilo crveno. Od stida? Tako je izgledalo. Oborio sam sablju i naslonio se na nju. Oprosti ree on teko. Sve je moja krivnja. Pomislio sam, zaista sam estoko pomislio kako bih te sad mogao posjei i kako si to zasluio. Tespih je drhtao u njegovim rukama. Zar me je mislio njime posjei? pomislih. I tad ga prepoznah. Bio je to Hasanaga. Stariji, mraviji, upredeniji u sebe, ali sumnje nije moglo biti. Taj hadija je bio onaj koji se nekad tako surovo izrugivao hadijama. Morat u ponovo na vrelo due. Nikako se ne mogu oistiti. Uvijek iz mene iskoi neki bijes. utio je udno nasmijeen. Kau da je neki perzijski pjesnik sedam puta iao. Poto mu je kua bila daleko, itav je svoj ivot zapravo bio na hadu. Ali ti to sigurno bolje zna... oprosti... Oprosti ti meni rekoh mu Uinio sam ti naao, iako to nisam elio. Ili jesam, na isti nain na koji si ti mene pokuao posjei. Vratio sam sablju u korice i na zid. Hoe li popiti sa mnom aj? Ne znam ni sam to sam doao ree on nekako u nedoumici. 174

Sjedili smo i pili aj, u utnji. Pogledi su nam se jednom ili dvaput sluajno sreli. Obojica smo znali da je sve zavreno. I da se vjerovatno vie nikad u ivotu neemo vidjeti. Iskapio je posljednje kapi iz svoje ae, polahko, gotovo kap po kap. Zamiljeno ju je stavio na stoli i gledao u nju kao da gleda u sebe. Potom je okrenuo pogled prema meni i ustao. Sjedio sam nepomino. I udno spokojan, kao moda samo jo jednom ili dvaput u ivotu. Kad je otvorio vrata, propuh mu nape rukave i zastruja meu rukopisima. Neto pade sa zida. Na njegovom licu se pojavi blag, zahvalan smijeak. Pogleda kroz prozor u razbeharalu granu i tiho zatvori vrata. Ieznuo je kao to se i pojavio. Nisam uo njegove korake, ali sam znao da je ve daleko i da nee zanoiti u gradu. Okrenuo sam se. Sablja je bila spala sa zida, zajedno s koricama i leala je ispred rukopisa. Gurnuo sam je u rukopise. Zastao sam ispred prozora i udisao sumrak. Neto bijelo mi dotaknu lice. Vinjin behar. Kao miris zvijezda.

KNJIGA PUTA I KNJIGA O PUTU

Gledam. Vidim. To je sve to je ostalo od moga uitelja.

175

Knjiga. Dvije knjige u jednoj knjizi. Povezane posebno i zajedno. itane su i ispisane po rubovima onoliko koliko je to ita znao i umio. Sve to je ostalo neproitano poetak je nove knjige. I novog puta .

O rukopisu Imotskog Kadije i komentarima Nazimovim

Rukopis

S rukopisom Imotskoga kadije kojeg je po mome miljenju i ispisao Imotski Kadija sreo sam se sluajno, kako to obino i biva. To se naravno dogaa samo onima koji neto trae. Ponekad ne pronau ono to su traili, ali u naenom prepoznaju esto pronaeno tj. logian kraj svojih istraivanja. Raunao sam da u jednom u ivotu imati dovoljno vremena da se posvetim rukopisu. Kad se na poetku rata dogodilo to se dogodilo, pomislio sam da je sve izgubljeno. Svitak rukopisa Imotskog kadije uvan je naime u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Tanije reeno bio je zaboravljen u oveem svenju rukopisa kojega je neko samo ovla pregledao. Nije bilo podataka kako je tamo dospio. Stradao je u vatri s velikim brojem rukopisa 17. maja 1992. godine, kad su srpski neonacisti, koji su drali Sarajevo u opsadi do 1995. godine, pogodili Institut. Sticajem neobinih okolnosti saznao sam da u Danskoj, u kui jednog bosanskog izgnanika, postoji faksimil. Zahvaljujui njemu, zahvaljujui Zumbi Maglajliji, bilo je mogue da se na svjetlost dana iznese ovaj rukopis. Zumbo inae nije bio ovjek kojemu bi takav rukopis neto znaio. Ni knjige mu nisu mnogo znaile. Ni stare ni nove knjige. Meutim, ovdje je bila posrijedi neobina fascinacija. Na kraju je prela ak u fiksaciju. Razlog je bio vie nego jasan. Postojala je porodina predaja koja se s koljena na koljeno prenosila u njegovoj kui (bolje reeno u mnotvu kua te porodice, koja je brojna i

176

razuena, a i ratrkana zbog stalnih izgona, seljenja i muhadirluka). Blagonakloni italac se ve dosjea. Po toj predaji, svi su lanovi te porodice potomci Hasanaginice i Hasanage. Svi su od nje potekli. Na faksimilu rukopisa se vidi i jedan stari porodini peat, penda porodice moje nene Zuhre. Nisam ga primijetio kad sam prvi put u Institutu ovla prelistao rukopis. Rekoh to starom izgnaniku Zumbi. On se zagleda u mene a onda se u njegovim vodnjikavim oima neto rasvijetli. Znai, mi smo roaci ree.

Pisac Ni uz najbolju volju nije bilo mogue tano odrediti ko je bio imotski kadija o kojemu je rije, njegovo ime i porijeklo. Postoji nekoliko moguih pretpostavki iji je taj glas bezimenog koji u ovome tekstu govori svoj ivotopis. O tim pretpostavkama e vie biti rijei kasnije i na drugom mjestu. Manuskript nije bio u potpunosti sauvan u autografu, nego djelimino u prijepisu, to se jasno vidi i povrnim uvidom u faksimil. Oito je da prepisiva jednog dijela teksta, koji sam sebe naziva Nazim Garib Bosnawi i iji se rukopis prepoznaje u komentarima na rubu teksta nije mogao doi do svih pisama, nego ih je, naprosto, u razliitim prilikama, prepisivao. Iz njegovih komentara na rubu teksta, koji su ovdje dati u biljekama na dnu primjerenih stranica, vidi se da je postojao neki jelek u kojemu je Kadija uvao svoje knjige ili svoja pisma, ekajui priliku da ih sigurno poalje adresatima. O sudbini tog jeleka prireivau nita vie nije poznato osim onog to se u komentarima i u umetnutim listovima spominje. Iz njegovih komentara takoer se vidi kako je imao namjeru osvijetliti jo neka razdoblja Kadijina ivota, odnosno posjetiti neke ljude za koje je pretpostavljao da imaju Kadijina pisma. Taj trag nije bio nezanimljiv i za prireivaa koji je u jednom Nerkesijinom rukopisu pronaao kratak tekst koji bi mogao biti Kadijin. 177

Na manuskriptu postoje na nekim mjestima vrlo kratke biljeke grafitnom olovkom. Moda je neko u Orijentalnom institutu itao rukopis? Ili su biljeke nainjene prije nego to je rukopis dospio u Institut? Takoer, Knjiga puta i knjiga o putu Nazima Gariba Bosnawija nikada nije pronaena. Mogue da je bila dio nekog zaturenog, neistraenog paljivo i kataloki neopisanog kodeksa. Ukoliko j e tako, moda je i ona stradala u ognju spaljivaa knjiga na kraju drugog tisuljea. Mogua je i pretpostavka da je tekst Imotskog kadije zapravo najznaajniji dio Knjige puta i knjige o putu, koja bi u tom sluaju bila knjiga uenika o njegovu uitelju sa uiteljevim zapisima o samome sebi. Na to upuuje fragment o prepoznavanju odnosno Pohvala prepoznavanju koju je Nazim oigledno izvadio iz Kadijinog teksta. U prilog tome govori i umetnuti list s nekim crtkarijama i biljekama o posljednjem Kadijinom putovanju, na primjer: BudimBeogradTuzlaSarajevoMostarImotskiBaba Ahmedova kula. Prepisiva tj. Nazim pokuavao je otkriti na kojim je sve mjestima Kadija pisao odreena pisma odnosno poglavlja ove knjige. Sve se to moglo dogaati 1666. godine ili koju godinu kasnije. Ukoliko pak nije tako, moda e se precizne injenice pojaviti pred oima nekog budueg istraivaa. Sam dogaaj opisan u pjesmi zbio se po svemu sudei 1647. godine. Neki istraivai ak misle da su pronali i taan datum: 27. april 1647. godine. I to je takoer jedan od znakova kojega ni u kom sluaju ne treba uzeti sa posvemanjom sigurnou, iako se naravno ne smije ni posve odbaciti. Takoer, moram naznaiti da sam u popisu neistraenih rukopisa, vidio i dio jedne pjesme, kaside moda, koja je potpisana inicijalima N.G.B. Uz stihove sa strane stoji tekst: Iz Puta knjige. Moda je ovo i orsokak s obzirom na ponavljanje nekih naziva (uobiajena opa mjesta knjievnosti), ali, osjeam, bila to intuicija ili pretjerana fascinacija svejedno, osjeam da ti stihovi upuuju na jo jedan rukopis vezan s ovim, na Nazimov rukopis. To mi se gotovo uinilo oiglednim kad sam proitao stihove: Iezli je tu. Gleda preko moga ramena Tekst u kojemu je sav... 178

to se tie prie o pancu koja se provlai kroz rukopis, nemogue je ne prepoznati Miguela de Cervantesa Saavedru. Kao to je poznato on je zaista bio u bici kod Lepanta 1571. godine i tamo je izgubio ruku. Zarobljen je od sjevernoafrikih gusara 1575. godine i otkupljen nakon pet godina. Cervantesova izjava, odnosno zapis na rukopisu, da je njegov Don Quijote pisan po uzoru na neki arapski tekst tj. da je to gotovo prijevod sa arapskog zvui u ovom kontekstu u najmanju ruku zanimljivo. Moda je genijalni pisac Bistroumnog viteza i Uzoritih novela i ovdje otvorio neki od prolaza izmeu svjetova?! Putovanje pjesme, putovanje prie S obzirom da je rukopis zanimljiv za knjievne historiare i za historiare uope, jer se dotie jedne od najzanimljivijih tema kad je rije o Bosni i Bonjacima, pogotovo za istraivae Hasanaginice, prireiva je duan da dadne nekoliko napomena: Poslije objavljivanja u knjizi Alberta Fortisa (Viaggio in Dalmazia, Venezia 1774), Hasanaginica je prevedena na mnoge jezike, a jednako tako su bile brojne i potrage za izvorima ove balade. Jedan od najzanimljivijih sluajeva je svakako onaj sa Prosperom Mrimeom i knjigom La Guzla, objavljenom anonimno u Parizu 1827. godine. U toj se knjizi kao izdava i autor spominje izmiljeni pjeva Hyacinth Maglanovitch. Mrime je poslao jedan primjerak knjige Johannu Wolfgangu von Goetheu, dakle jedan prevodilac Hasanaginice drugom sjajnom prevodiocu. Goethe u prikazu Mrimeove pjesnike knjige odmah uoava da je rije o knjievnoj mistifikaciji i to iz pera pisca koji je ve objavio jedno takvo djelo Theatre de Clara Gazul. Navodimo dio tog prikaza: "Jer, zaista, ovjek ne moe bolje izraziti svoje zanimanje za strani pjesniki rod i mentalitet nego ako pokua da im se priblii prevoenjem i podraavanjem. Zapazili smo da je u rijei Guzla skriveno ime Gazul, i sjetili smo se one preruene panske cigankeglumice koja se prije kratkog vremena s nama tako ljubazno naalila. Otud ni preduzeta traganja nisu ostala nenagraena: kae se za ove pjesme da ih je neko uo od dalmatinskih plemena, da naroito potiu od nekog tamonjeg pjesnika Hijacinta Maglanovia. Oduvijek je u umjetnosti bila doputena ovakva naivna prevara: kad bi neto nailo na veliko odobravanje, ljudi bi odmah zaeljeli da nastavkom, novim dijelovima ili bilo kakvim dodatkom 179

izazovu senzaciju i steknu odobravanje. Time bi publiku, u prvi mah obmanutu, podigli na vii stupanj poznavanja predmeta. Koji ljubitelj staroga novca ne uiva u tome da skuplja Cavinoove radove da bi na tim uspjelim falsifikatima sve vie otrio svoje osjeanje za originale. Gospodin Mrime nam nee zamjeriti ako ga ovime proglasimo za autora Teatra Clare Gazul i zbirke Gusle, pa ak i zamolimo da nas, ako samo ustjedne, ponovno obraduje takvom nagaravljenom djecom." Poznato je takoer i Pukinovo pismo Mrimeu, kao i Mrimeov odgovor u kojem uvjerava Pukina da se on sam oslanjao na tekstove pisca i diplomate Charlesa Nodiera (prevodioca Hasanaginice treba li to posebno spominjati?!), tj. na njegove biljeke iz Banje Luke. To je zanimljivo ako se zna da je Nodierov ured zapravo bio u Ljubljani. Aleksandar Sergejevi Pukin (takoer prevodilac Hasanaginice) ukljuio se u igru kako drukije nego pjesniki. Napisao je svoje Pjesme Junih Slavena. A gdje bi nas sve odvelo kad bismo u ovu priu ukljuili i druge prevodioce i pjesnike igrae, kao to su bili, na primjer, Walter Scot i George Gordon Byron, te njena Elizabeth Barrett Browning, iji su glasoviti Portugalski soneti, dok ih je pisala, bili naslovljeni kao Bosanski soneti. Sve u svemu mogli bismo zakljuiti zajedno s nenapisanim Goetheovim zakljukom da "nagaravljena djeca" uvaju duh knjievnosti. Tako je bilo od Antigone do Hamleta, od Hamleta do Antigone. Istinski knjievni roditelji se po nagaravljenoj djeci i prepoznaju. A kad je rije o naim i irim knjievnim prostorima, ini se da niko ni blizu nema toliko djece, ni nagaravljene niti nenagaravljene, kao to ih ima jedna tuna pjesma, jedna od najljepih u ovoj vrsti (istiemo rijei velikog poljskog romantiara Adama Mickievitza), pjesma o smrti Hasanagine ene. Ne znam ta bi kazao pisac koji se preruen, nagaravljenog lica, u odjei panske ciganke, slikao na koricama svoje knjige Theatre de Clara Gazul, da je mogao znati kako e posljednji primjerak rukopisa Imotskog Kadije sauvati Zumbo Maglajlija (Zumbo = Zumbul, Hijacint). Moda neto kao: Rije je vjena i sve je u njoj mogue! Tajna Hasanaginice i Hasanaginice, meutim, ostala je nedosegnuta. Siguran sam da e tako biti i nakon objavljivanja ovog dragocjenog rukopisa, rukopisa Imotskoga Kadije. Biljeim ove dvije 180

rijei kao njegovo vlastito ime kako sam se sluio u istraivanju i radu na rukopisu. Moj skromni trud u svemu tome hranio se eljom da se to vie zainteresiranih upozna s nekim dijelovima prie o kojima dosad nita nisu znali.

Umetnuti listovi

Na nekoliko mjesta u rukopis su umetnuti debeli listovi ispisani, vjerujem, rukom Nazima Bonjaka. Traak sumnje u to unose sitne razlike u rukopisu, koje mogu biti posljedica raspoloenja ali i godina koje nas sve mijenjaju. Nisam uspio odgonetnuti logiku i smisao njihovog rasporeda. Ponegdje je na njima samo naslov, ponegdje reenica, ponegdje i itava pria. Nekoliko je takvih pria za koje bi se moglo kazati da su zaokruene i da su u najdubljoj vezi s rukopisom. To su: Rua (pria o gradu u pustinji, gradu u kojemu ive samo hurufije, a prije njih su ivjeli raznorazni poklonici brojeva i to od vremena faraona, tu je opisan i susret s pjesnikom Vahdetijem); Teatar engleske kraljice (jedna epizoda iz mladosti Ahmeda Ajana koju je Nazimu ispriao Selim Velagi: Ahmed Ajan se u svojim, to ratnikim, to zarobljenikim putovanjima i potucanjima obreo u Engleskoj, u samoj prijestolnici, gdje je u nekom Gradu na Mostu i u ostalim dijelovima Londona, zahvaljujui brzim i monim glasinama, njegova muka naoruanost postala tako glasovita da su ga pozvali i na sam Dvor. Govorilo se da e ga primiti i Kraljica. U nekoj prostoriji Dvora, Ahmi su dali da se okupa i presvue. On je to i uinio, ali su ga obuenog samo nagradili dukatom i ispratili napolje. Ahmo se kleo da je dok se oblaio uo uzdahe i neki enski usklik nalik na Gad, ali je tvrdio da to nije rije koju kao runu prepoznajemo u svome jeziku, nego da je to rije kojom se tamo obraaju Bogu. Sve je mogue na ovom svijetu, zakljuio je Nazim i dodao rijei Selima Velagia da je Ahmed Ajan moda bio najnaoruaniji mukarac koji je ikad hodao zemljom); Pria o jeleku (to je Nazimov podroban opis kako je doao do uiteljevog jeleka i kako je naao rukopise u njemu. Ovdje su opisane i njegove dileme u datiranju pojedinih tekstova. Iz prie se savreno jasno moe vidjeti zato Nazim Imotskog Kadiju naziva svojim uiteljem, iako su se zapravo u ivotu sreli svega nekoliko puta. Zanimljivo je da je tekst ispisan bijelim slovima na zelenoj hartiji. To se na faksimilu naravno ne vidi. Ali u mom sjeanju ta slova blistaju kao stihovi: ta se bijeli u gori zelenoj, il je snijeg il su labudovi...) i Pria o izlijeenom ovjeku (ovo je pria o jednom

181

udesnom dogaaju u Egiptu. Nazim opisuje kako je Uitelj, nakon pustinjskog isposnitva i boravka u Rui, dodirom ruke izlijeio jednog tekog ivanog bolesnika). Dugo sam se dvoumio treba li i ove tekstove objaviti uz rukopis Imotskog Kadije. Presudilo je to bi to znaajno povealo obim knjige. Moda nekom drugom prilikom.

Zahvala Na koncu, valja iskreno kazati da se znanje prireivaa za ovako obiman i kompleksan posao pokazalo vie nego nedostatno i zato je duan zahvaliti se velikom broju ljudi: znalaca, istraivaa, prevodilaca razliitih tekstova i mnogim, mnogim drugim, dobronamjernim i umnim poznanicima i novim prijateljima koje je stekao nastojei da kompletira i objasni tamna mjesta u rukopisu. Susreti s njima i njihov udio da bi ova knjiga izgledala kao to izgleda toliko je veliki da bi zahtijevao i zavreivao itavu jednu knjigu. Nadam se da u jednog dana uspjeti udovoljiti toj obavezi due. to nije moglo znanje, uinila je ljubav. Kad se ovjek oputeno zamisli nad rukopisom Imotskoga Kadije onda vidi da drukije nije ni moglo biti.

Post festum, post scriptum Posljednja biljeka na rukopisu, iz pera Nazima Gariba Bonjaka, tie se na neki nain i mene lino. Ne mogu izbjei a da ne spomenem kako sam i ja jednom noio kod Berbira, s onu stranu Save, tamo gdje je nekad bilo turbe od kojega je ostala samo pria. Ta predaja govori da je to ustvari bilo Gaibijino turbe. Ukoliko je ovo tano, putovi prie se povezuju na jedan posve novi nain i da bi se razmrsili trebalo bi istraivanje zapoeti nanovo, od samoga poetka, od neshvaenoga (nesretnog?) i umnog ejha Gaibi Babe. Ili jednostavno ono to je ve poznato drukije itati. Neka to ostane nekom svjeijem i nadahnutijem istraivau. Ne zna se tano gdje je ukopan Gaibija. Njegov mezar pokazuju na nekoliko mjesta od Save do Mora. Izgleda da je i u smrti ostao ono to je bio za ivota: Gaibija, tj. Skriveni, Iezli.

182

U toj noi pokraj izgubljenog turbeta sanjao sam ovjeka na bijelom konju, u bijeloj dolami, dotaknutog zelenim sjenama ume, koji mi je jasno govorio neke rijei ali ja ih nisam mogao uti. On je zastao, kao to zastane ovjek koji shvati da njegov sugovornik ne zna jezik i pokretima ruku mi je neto pokazivao. Priznajem da nita nisam razumio od onoga to mi je govorio. Ali ni do dana dananjeg nisam prestao misliti na te rijei iskazane pokretima ruku. Moda je to vrelo iz kojeg se na kraju uobliila ova i ovakva knjiga.

Prireiva

Knjige

Pohvala prepoznavanju 183

(2) Putokaz kojega nisi svjestan (3) Odvojen od zbilje koraa (7) O ruci i hartiji po kojoj grebe nevidljivi kalem (14) Zakljuana knjiga a u njoj grad (19) Slova u cvatnji i cvjetovi nalik slovima (30) Trg robova u vodenom gradu (43) rtva (57) Ma i jaje (58) Zastanak kod esme (73) Han sa pet izgubljenih smokava (75) Nedovreni listovi o pijesku i o vjetru (78) S Kule na hridi prhnuli su snovidi gavranovi (108) Tespih (118) Unutarnja knjiga, unutarnja zemlja (119) Isjeene sliice s puta na Sjever 184

(123) Djeak (128) Drugo putovanje na Sjever (129) Crni ovan u miriljavim travama (137) Kapija u kojoj je ieznuo konj (139) olakova knjiga (142) Zapis o mudelitu (143) Tvrava u izmaglici dalekog jutra (146) Zakanjeli prosac (149) Otkljuana knjiga (150) Put kojega prepoznaje (152) Knjiga puta i knjiga o putu (155) O rukopisu Imotskog Kadije i komentarima Nazimovim (biljeke prireivaa) (156) Biljeka o piscu

185

186