Etika kreposti Alasdair MacIntyre (r.

1929)

Moderna osoba Moderna osoba, osoba koju sam nazvao emotivistom, nema racionalnih kriterija za evaluaciju. Sve se moe kritizirati s bilo kojeg gledita koje je on usvojio. Kakve god kriterije ili principe ili vrijednosne angamane mogao zastupati emotivist, oni se trebaju zamisliti kao izrazi stavova, preferencija ili izbora. Unutranji sukobi za njega su nuno sueljavanje jedne kontingentne arbitrarnosti drugom. To je jastvo bez ikakvog zateenog kontinuiteta. Jastvo tako zamiljeno, s jedne strane potpuno odvojeno od svojih socijalnih pojavnosti, a s druge strane bez ikakve vlastite racionalne povijesti, moe nam se initi na neki nain apstraktno. Privid apstraktnosti nastaje iz suprotnosti, zapravo stupnja gubitka, koji nam se ukazuje kad usporedimo emotivistiko jastvo s njegovim povijesnim prethodnicima. Emotivistiko jastvo pretrpjelo je gubitak, skidanje svojstava koja su jednom smatrana dijelom jastva. Sada se ono smatra lienim svakog nunog drutvenog identiteta, budui da one vrste drutvenog identiteta koju je ono jednom uivalo vie nema; jastvo se sad smatra lienim kriterija, budui da se vrsta telosa, u kontekstu kojega je ono jednom prosuivalo i djelovalo, vie ne smatra vjerojatnom. Kakav identitet i kakav telos je to bio? U tradicionalnim drutvima pojedinac se identificira i biva identificiran od drugih kroz svoje lanstvo u mnotvu raznih drutvenih grupa. Ja sam brat, brati i ujak, lan tog domainstva, onog sela, ovog plemena. Ove karakteristike dio su moje supstancije, definirajui barem djelomino moje dunosti. Pojedinci nasljeuju poseban prostor unutar isprepletene skupine drutvenih odnosa; lieni tog prostora oni su nitko i nita, ili su u najbolju ruku stranci ili izopeni. Znati da smo takve drutvene osobe znai zaustaviti se na odreenoj postaji na putovanju s postavljenim ciljevima; kretati se kroz ivot znai napredovati ili ne uspjeti napredovati zadanom cilju.

Izvornik: Alasdair MacIntyre, After Virtue (1981). Hrvatski prijevod odabranih dijelova iz

MacIntyreova djela preuzet je iz: Alasdair MacIntyre, Za vrlinom (preveli Karmen Bai i Stribor Kikerec, KruZak, Zagreb 2002), poglavlja 3, 14 i 15.

udesno moderna osoba, emotivistika osoba, u nastojanju da stekne suverenost u vlastitoj sferi, izgubila je svoje tradicionalne granice koje joj je davao drutveni identitet i gledanje na ljudski ivot kao ureen za zadani cilj. Transformacija jastva nije se naravno mogla dogoditi, a da se oblici moralnog diskurza, jezik moralnosti, nije takoer transformirao u isto vrijeme. Uistinu, pogreno je odvajati povijest jastva i njegove uloge od povijesti jezika koji specificira jastvo i koji ulogama daje mogunost da se izraze. To to mi otkrivamo jedinstvena je povijest.

Sredinji pojam vrline Jesmo li ili nismo u stanju iz tih suprotstavljenih i raznovrsnih pretenzija izvui neki jedinstveni sredinji pojam vrlina? Pokazat u da moemo. Vrlina iziskuje neki prethodni prikaz odreenih obiljeja drutvenoga i moralnoga ivota u smislu kojega se mora definirati i objasniti. Tako je u homerskome prikazu pojam vrline podreen pojmu drutvene uloge, u Aristotelovu je prikazu podreen pojmu dobroga ivota za ovjeka, a u Franklinovu podreen je pojmu korisnosti. Prikaz koji se spremam izloiti na slian nain prua nunu pozadinu u odnosu na koju se pojam vrline mora uiniti razumljivim. Postoje tri stupnja koji se moraju identificirati, eli li se razumjeti taj sredinji pojam vrline. Prvi stupanj zahtijeva prikaz onoga to u nazvati praksom, drugi stupanj zahtijeva prikaz pripovjednog poretka pojedinanog ljudskog ivota, dok trei stupanj zahtijeva prikaz moralne tradicije.

Prakse i unutarnja dobra Pod praksom u podrazumijevati svaki koherentni i sloeni oblik suradnikoga ljudskoga djelovanja kroz koje se dobra svojstvena tom obliku djelovanja stjeu tijekom pokuaja da se postignu oni standardi vrsnoe koji su primjereni tom obliku djelovanja i djelomino ga definiraju. Krii-krui nije primjer prakse u tom smislu kao niti vjeto bacanje lopte, ali nogomet i ah jesu. Zidanje nije praksa, arhitektura jest. Saenje repe nije praksa, poljodjelstvo jest. To su i fizikalna, kemijska i biologijska istraivanja, to je i povjesniarev rad, to su i slikarstvo i glazba. Tako je raspon praksi veoma irok: umjetnosti, znanosti, igre, politika, obiteljski ivot svi oni potpadaju pod taj pojam. Ali problem tonog raspona u praksi nije u ovom trenutku najvaniji. Dopustite mi da umjesto toga

objasnim neke kljune izraze sadrane u mojoj definiciji, poevi s idejom dobara svojstvenih nekoj praksi. Razmotrimo primjer djeteta koje elim nauiti igrati ah, premda dijete nije osobito zainteresirano za uenje te igre. Stoga mu kaem kako u mu, bude li sa mnom igralo ah jednom tjedno, dati slatkia u vrijednosti 50 centi; ako me pobijedi, jo e dobiti dodatnih 50 centi vrijednosti slatkia. Tako motivirano, dijete igra, i to tako da pobijedi. Sve dok su slatkii jedini razlog zbog kojega dijete igra ah, ono nema nikakva razloga da ne vara i ima puno razloga da vara, pod uvjetom da je u tome uspjeno. Ali, nadajmo se kako e doi vrijeme kad e u onim dobrima specifinima za ah, u postignuu odreene sasvim osebujne vjetine, strategijske imaginacije i natjecateljske otrine, to dijete pronai novi skup razloga, ne vie samo za pobjeivanje u naroitim prigodama nego i za nastojanje da se odlikuje na svaki onaj nain na koji ah to iziskuje. Meutim, bude li dijete varalo, ono nee pobjeivati mene, nego samoga sebe. Postoje, dakle, dvije vrste dobara koje se mogu stei igranjem aha. S jedne strane, postoje ona dobra koja su izvanjski i sluajno povezana s igranjem aha u sluaju zamiljenoga djeteta slatkii, u sluaju stvarnih odraslih osoba takva dobra kao to su presti, status i novac. Uvijek postoje i alternativni naini za postizanje takvih dobara. S druge strane, postoje dobra unutarnje povezana s praksom aha, koja se ne mogu stei ni na koji drugi nain do igranjem aha. Oni kojima nedostaje odgovarajue iskustvo nisu mjerodavni za prosuivanje unutarnjih dobara. Vanjska dobra uvijek su vlasnitvo nekog pojedinca. Osim toga, ona su takva da to ih netko vie ima, manje ih je za druge ljude. To je nekada nuno tako, kao u sluaju moi i slave, a nekada je tako zbog sluajnih okolnosti, kao kod novca. Vanjska su dobra, dakle, stvar suparnitva u kojemu mora biti pobjednika i gubitnika. Unutarnja dobra su dobro za itavu zajednicu koja ima udjela u praksi. Praksa ukljuuje standarde vrsnoe. Pristupiti nekoj praksi znai prihvatiti autoritet tih standarda. To znai podvrgnuti vlastite stavove, odabire i ukuse standardima koji djelomino definiraju tu praksu. Prakse imaju povijest: igre, znanosti, umjetnosti, sve one imaju povijest. Standardi nisu izuzeti od kritike, ali u neku praksu ne moemo biti uvedeni ne prihvatimo li njihov autoritet. Ne prihvatim li, zapoinjui igrati bejzbol, da drugi znaju bolje od mene kada treba baciti brzu loptu a kada ne, nikada neu nauiti cijeniti dobro bacanje, a kamoli bacati. Na podruju prakse autoritet dobara i standarda funkcionira tako da iskljuuje svaku subjektivistiku i emotivistiku prosudbu.

Vrline promiu unutarnja dobra prakse Sada smo u prilici formulirati provizornu definiciju vrline: Vrlina je steena ljudska odlika posjedovanje i izvravanje koje nam omoguuje da postiemo ona dobra to su svojstvena praksama i nedostatak koje nam efektivno onemoguuje postizanje bilo kojeg takvog dobra. Postoje tri naina na koja je moj prikaz aristotelovski. Prvo, da bi bio potpun on zahtijeva one pojmove koje zahtijeva i Aristotelov prikaz: voluntarnosti, razlike izmeu umnih vrlina i karakternih vrlina, odnosa prema prirodnim sposobnostima i strastima, te praktinoga rasuivanja. U svakoj od tih tema treba zastupati neto vrlo slino Aristotelovu stajalitu, eli li moj vlastiti prikaz biti vjerodostojan. Drugo, moj se prikaz moe prilagoditi aristotelovskome pogledu na ugodu. Razmotrimo kako odgovoriti nekome tko, razmotrivi moje objanjenje razlika izmeu unutarnjih i vanjskih dobara, eli ispitati u koju kategoriju spada ugoda. Odgovor glasi: Neke vrste ugode u jednu, a neke u drugu. Tree, moj prikaz na aristotelovski nain povezuje vrednovanje i objanjenje. Ustanoviti manifestiraju li postupci neku vrlinu, nikada ne znai samo vrednovati, to takoer znai uiniti prvi korak prema objanjenju zato je uinjeno to to je uinjeno, a ne neto drugo. Stoga je sudbinu nekoga grada ili pojedinca mogue objasniti pozivajui se na nepravednost tiranina ili hrabrost njegovih branitelja. Dapae, bez upuivanja na mjesto to ga pravda i nepravda, ili hrabrost i kukaviluk imaju u ljudskome ivotu vrlo malo toga e se moi istinski objasniti.

Zle prakse Vrline sam jednim dijelom definirao s obzirom na njihovo mjesto u praksama. Ali netko bi mogao rei da su neke prakse zle. Tako su neki o tom tipu prikaza vrlina sugerirali kako bi tortura i sadomazohistiko seksualno ponaanje mogli biti primjeri prakse. Ali kako neka dispozicija moe biti vrlina ako je to dispozicija koja podupire zle prakse? Doputam da moe biti praksi koje su zle. Nipoto nisam uvjeren da ih ima, i zapravo ne vjerujem da bilo tortura bilo sadomazohistika spolnost odgovaraju opisu prakse. Ali ne elim svoju argumentaciju zaustaviti na ovome, budui da mnogi tipovi prakse mogu u naroitim okolnostima uroditi zlom. Jer iroko podruje praksi ukljuuje umjetnosti, znanosti i odreene vrste igara. Bilo to od toga moe biti izvor zla: elja za isticanjem i za

pobjedom moe pokvariti, slikarstvo nekoga toliko moe obuzeti da zapostavi svoju obitelj. Moj prikaz ne podrazumijeva niti da bismo trebali prijei preko takvih zala niti da je sve to proistjee iz vrline ispravno. Hrabrost ponekad pomae nepravdi, a za odanost je poznato da katkad osnauje krvolona napadaa. To to se vrline ne definiraju s obzirom na dobre i ispravne prakse, ve na prakse, ne znai da nije potrebna moralna kritika praksi. A sredstava za takvu kritiku ne manjka. Nema nieg nekonzistentnog u pozivanju na vrlinu da bi se kritizirala neka praksa.

Identificiranje djelovanja Odreeno djelovanje identificiramo pozivajui se na dvije vrste konteksta. Djelatnikove namjere smjetamo s obzirom na njihovu ulogu u povijesti okruenja kojima pripadaju. Na taj nain, mi sami ispisujemo nastavak tih povijesti. Pripovjedna povijest pokazuje se osnovnim i bitnim anrom za opis ljudskog djelovanja. Stajalite to ga pretpostavlja dosadanja argumentacija razlikuje se od stajalita onih analitikih filozofa koji su konstruirali prikaze ljudskog djelovanja koji sredinjom idejom ine ideju pojedinanog ljudskog ina. Tijek se ljudskih dogaaja, prema tome, promatra kao sloeni slijed pojedinanih djelovanja, pa se prirodno namee pitanje: kako individuiramo ljudska djelovanja? E sad, postoje konteksti u kojima takve ideje funkcioniraju. U receptima u nekoj kuharici, postupci su individuirani onako kako su neki analitiki filozofi pretpostavljali da je mogue uiniti sa svim djelovanjima. Uzmite est jaja. Razbijte ih u zdjelu. Dodajte brano, sol, eer itd. Ali kod takvog je slijeda bitno to da je svaki njegov element razumljiv kao in tek kao mogui element slijeda. Osim toga, ak i takav slijed iziskuje neki kontekst da bi bio razumljiv. Pojam razumljivoga djelovanja fundamentalniji je od pojma djelovanja kao takvog.

Pripovijesti U razumijevanju onoga to netko ini odreeni dogaaj smjetamo u kontekst nekolicine pripovjednih povijesti, kako povijesti pojedinaca tako i povijest okruenj u kojima djeluju. Djelovanje ima bitno povijestan karakter. Svi mi svoj ivot proivljavamo kao pripovijest i shvaamo ga u smislu pripovijesti koju proivljavamo.

Ni u jednom trenutku u uprizorenoj dramskoj pripovijesti ne znamo to e uslijediti. Pripovijedna struktura ljudskoga ivota zahtijeva nepredvidljivost, a generalizacije to ih otkrivaju socijalni znanstvenici omoguuju takvo razumijevanje ljudskoga ivota koje je u skladu s tom strukturom. Ta nepredvidljivost postoji usporedno s drugom znaajkom ivljenih pripovijesti, a to je teleoloki karakter. Svoj ivot proivljavamo u svjetlu budunosti, budunosti u kojoj nas odreene mogunosti privlae, a druge odbijaju. Nema sadanjosti koja ne bi bila proeta nekom predodbom budunosti koja se uvijek nadaje u formi nekih ciljeva prema kojima se kreemo ili ne kreemo. Prema tome, nepredvidljivost i teleologija koegzistiraju kao dio naega ivota. ovjek je pripovjedaka ivotinja. Na pitanje to mi je initi? mogu odgovoriti samo ako sam u stanju odgovoriti na prethodno pitanje, Koje prie sam ja dio? U ljudsko drutvo stupamo s ulogama koje su nam dodijeljene i mi ih moramo nauiti da bismo mogli razumjeti kako drugi reagiraju na nas. Kroz prie o zlim maehama, izgubljenoj djeci, dobrim ali zavedenim kraljevima i najstarijim sinovima to rasipaju svoje nasljedstvo, djeca ue to je dijete, a to roditelj, koji su mogui likovi u drami u koju su roenjem dospjeli, te kako svijet funkcionira. Uskratite djeci prie i ona e u svojim djelima ostati dezorijentiranim, nesigurnim mucavcima kao i u govoru. Stoga nema drugoga naina da nam se omogui razumijevanje bilo kojeg drutva, osim kroz odreeni broj pria koje ine njegov dramski potencijal. Prianje pria ima kljunu ulogu u naem odgoju u vrlinama.

Pripovijesti i samorazumijevanje Pripovjedni pojam jastva zahtijeva dvije stvari. S jedne strane, ja sam subjekt povijesti koja je samo moja, koja ima svoje posebno znaenje. Kada se netko ali da mu je ivot besmislen, taj se esto ali da mu je pripovijest vlastita ivota postala nerazumljivom, da nema nikakve svrhe, da se ne kree ni prema kakvu vrhuncu ili telosu. Stoga se ini da injenje jedne stvari umjesto neke druge nema nikakva smisla. Biti subjektom pripovijesti znai biti odgovornim za djela i iskustva to ine neki ivot koji se moe ispripovijediti. To znai da se od nekoga moe traiti da dade obrazloenje onoga to je inio ili onoga to to mu se dogodilo. Osobni je identitet upravo onaj identitet koji je pretpostavljen jedinstvom karaktera to ga iziskuje jedinstvo pripovijedanja. Bez takva jedinstva ne bi bilo subjekata o kojima bi se mogle priati prie. Drugi je aspekt pripovjednoga jastva korelativan: ja nisam samo odgovoran, ja uvijek mogu traiti obrazloenje od drugih. Ja sam dio

njihove prie, kao to su oni dio moje. Svaka ivotna pripovijest dio je isprepletenoga klupka pripovijesti. Osim toga, samo to traenje i davanje objanjenja igra vanu ulogu u tvorbi pripovijesti. Traenje da mi kae to si uinio i zato, kazivanje onoga to sam ja uinio i zato, promiljanje razlika izmeu tvoga prikaza onoga to sam uinio i moga vlastitog prikaza sve su to bitne sastavnice pripovijesti. Bez odgovornosti pripovijestima bi nedostajao onaj kontinuitet koji je potreban da bi i one i djela to ih konstituiraju bili razumljivi.

Dobro U emu se sastoji jedinstvo individualnoga ivota? Njegovo jedinstvo jest jedinstvo pripovijesti utjelovljene u pojedinanom ivotu. Upitati to je za mene dobro? znai upitati kako bih najbolje mogao ivjeti to jedinstvo i privesti ga ispunjenju. Upitati to je dobro za ovjeka? znai upitati to svi odgovori na prethodno pitanje moraju imati zajedniko. Upravo je sustavno postavljanje tih dvaju pitanja i nastojanje da se na njih odgovori i djelom i rijeju ono to moralnome ivotu osigurava njegovo jedinstvo. Jedinstvo ljudskoga ivota jest jedinstvo pripovjednoga traganja. Traganja za im? Prvo, bez nekog pojma konanoga telosa potraga ne bi mogla imati svoj poetak. Potreban je neki pojam dobra za ovjeka. Iz ega se takav pojam moe izvesti? Upravo iz onih pitanja koja su nas navela da pokuamo transcendirati onaj ogranieni pojam vrlina dostupan u praksama. Radi se o tome da tragajui za pojmom upravo tog dobra koje e nam omoguiti da uredimo ostala dobra, da proirimo svoje razumijevanje svrhe i sadraja vrlina, mi poetno definiramo tu vrstu ivota koji je potraga za dobrom. Drugo, pojam potrage nije pojam traganja za neim ve adekvatno okarakteriziranim, kao to rudari tragaju za zlatom ili geolozi za naftom. Tek se tijekom potrage ima konano razumjeti svrha potrage. Vrline, dakle, valja razumjeti kao one dispozicije koje e ne samo podrati prakse i omoguiti nam postizanje dobara svojstvenih praksama, nego koje e i nas podrati u potrazi za dobrom. Katalog e vrlina, prema tome, ukljuivati vrline koje su potrebne za odranje onakvih kuanstava i onakvih politikih zajednica u kojima mukarci i ene mogu zajedno tragati za dobrom, kao i vrline koje su nune za filozofsko istraivanje dobra.