NEVEN BUDAK

PRVA STOLJEA HRVATSKE

GRAFIKO-TEHNIKI UREDNIK DARKO JERKO
DESIGN ALEN ATALI;
Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb 1994.


























CIP- Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb
UDK 949.75"08/10"
BUDAK, Neven
Prva stoljea Hrvatske / Neven Budak. - Zagreb ( Hrvatska sveuilina naklada, 1994. -
250 str.; 22 cm
Predgovor: str. 5-7. - Bibliografija: str. 222-232 1 UZ tekst, - Kmlo,
ISBN 953-169-032-4
940318100




HRVATSKA
SVEUILINA NAKLADA
Zagreb, 1994.
Predgovor

Drei ve jedanaestu godinu nastavu iz hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zakljuio sam da je za njeno daljnje odvijanje
neophodno i u tiskanom obliku saeti novije rezultate historiografije, kao i zabiljeiti
vlastita razmiljanja i tumaenja. Dosadanji temeljni udbenik Nade Klai Povijest
Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb 1971, 1975) u mnogoemu je prevladan, a i
teko dostupan. iievu Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (Zagreb 1925, 1990)
lake je nai, ali je i ona, usprkos svojoj nesumnjivoj vrijednosti, zastarjela - prije svega
koncepcijski, nudei pogled na povijest kakav je ve i pred sedamdesetak godina bio
pomalo izvan glavnih znanstvenih strujanja.
Odluio sam se zbog toga prikupiti svoje ve objavljene radove hrvatskom ranom
srednjovjekovlju, te ih iznova prezentirati samo uz najnunije popravke i izmjene. Kada
sam se upustio u posao, zakljuio sam da od takve nakane moram odustati, jer bi neke
teme bile odve necjelovite, a drugdje bi pak dolazilo do preklapanja i ponavljanja. Osim
toga, neki su tekstovi objavljeni prije dosta godina, te se u meuvremenu pojavilo mnogo
novih miljenja i radova to ih je trebalo uzeti u obzir. Tako sam napokon neke
objavljene radove stopio u vee cjeline i temeljito ih preradio, te se i ne moe govoriti
njihovom ponovnom objavljivanju.

Takav je sluaj sa slijedeim poglavljima, temeljenima na jednome ili vie objavljenih
(pa i neobjavljenih) radova:
tumaenju etnogeneze Hrvata (Die sdslawischen Ethnogenesen an der stlichen
Adriakste im frhen Mittelalter; Tumaenje porijekla i najstarije povijesti Hrvata u
djelima srednjovjekovnih pisaca (u tisku))
Nastanak etnogenetskih jezgara na istonoj jadranskoj obali i proces njihova stapanja -
neobjavljeni referat s Kongresa historiara Jugoslavije u Pritini 1987. godine)
Hrvatska u vrijeme Trpimira (Hrvatska u doba Trpimira)
Pokrtavanje Hrvata i raanje crkvene organizacije (Frhes Christentum in Kroatien)
Pokrtavanje Hrvata - referat odran 1992. godine na skupu Stvaranje prvog hrvatskog
kulturnog pejzaa i predan za zbornik radova sa skupa)
Sisak u ranom srednjem vijeku (Sisak u ranom srednjem vijeku - referat odran 1989. g.
na znanstvenom skupu Sisak - vie od 2000 godina postojanja i predan za zbornik
radova)
Drutveni razvoj - naznake i smjerovi (Neki elementi drutvenog razvoja
ranosrednjovjekovne Hrvatske na primjerima iz kartulara Sv. Ivana Biogradskog)
Hrvatska drutva u 11. stoljeu - referat odran 1989. g. na znanstvenom skupu kralju
Zvonimiru i predan za zbornik radova sa skupa)
Servi ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Dalmaciji; Struktura i uloga obitelji serva i
famula u komunalnim drutvima na istonom Jadranu).

Gotovo bez izmjena ponovo objavljujem tekstove:
Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog podruja u prvim fazama njegova
razvitka (u ovoj knjizi Kultura humsko-dukljanskog podruja do kraja 12. stoljea) i
Historija kaiprstom (ovdje Grgur Ninski - mit i zbilja). U prvom sam sluaju dodao u
biljekama neka novija miljenja, dok sam u drugome samo neznatno prilagodio tekst to
je u prvoj verziji bio objavljen kao novinski feljton.
Pregled hrvatske povijesti 7.-11. stoljea nastao je za potrebe u meuvremenu (dakako)
propalog projekta Historija naroda i narodnosti Jugoslavije. Napisan je 1987. g. i nije
nikada bio objavljen. Vrlo sam zadovoljan da ga i danas mogu tiskati onakvog kakav je
bio i u ono vrijeme predan glavnom voditelju projekta za Hrvatsku, dr. Mirku Valentiu.
Kronologija hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti dio je, poneto nadopunjen,
kronologije to sam je priredio za knjigu svjetske i hrvatske kronologije dr Ive
Goldsteina.
Hrvatska u previranju (1075.-1105.g.) tekst je nastao na temelju Pregleda hrvatske
povijesti, a za potrebe ove knjige.
Razliit znaaj pojedinih poglavlja utjecao je i na njihov neujednaeni izgled. Kako su
Pregled hrvatske povijesti 7.-11. stoljea i Grgur Ninski - mit i zbilja izvorno bili pisani
bez biljeaka, tako su i u ovu knjigu uneseni bez znanstvenog aparata (osim napomena u
zagradama u tekstu Grguru Ninskom).

Namjena je pojedinih dijelova knjige takoer razliita. Kako je ponajprije pisana za
studente povijesti, trebala bi omoguiti brz i praktian uvid u razdoblje. To sam nastojao
postii Pregledom i Kronologijom, kao i pridodanim tablicama. Ostala su poglavlja
veinom saimanja dosadanjih specijalistikih rezultata ili pak prilozi diskusiji
pojedinim problemima. Tekstom Grguru Ninskom htio sam upozoriti na opasnost
iskrivljavanja izvornih podataka i znanstvenih tumaenja, a ini mi se da je takvo
upozorenje potrebnije sada no ikada: mnogi su razumjeli da liberalizacija znanstvenog
izraavanja, kao posljedica politike liberalizacije, znai da se u znanstvene povijesne
rasprave moe ukljuiti svatko s bilo kakvim, pa i najnekritinijim tumaenjima hrvatske
prolosti. Takva je pojava jedino to je moda tetnije od same utnje.
Od hrvatske se povijesne znanosti s pravom oekuje objavljivanje sinteze hrvatske
povijesti. Tenja je historiara moje generacije da tome poslu to prije pristupi, ali samo
elje nisu, dakako, dovoljne. ini mi se da za metodoloki suvremenu sintezu nema
dovoljno predradnji. Hrvatsko je ranosrednjovjekovno drutvo zapravo slabo istraeno,
nisu jo rijeena niti osnovna pitanja poput prodiranja feudalizma u gentilno drutvo, a i
kontinuitet antikih drutava tek se nazire. Jo je gore stanje s prouavanjem, primjerice,
privredne povijesti ili pak povijesti agrara. Hrvatska je medievistika, pogotovo kada je
rije ranom srednjem vijeku, desetljeima bila zatvorena u samu sebe, okrenula
iskljuivo istraivanjima hrvatske prolosti, gotovo bez imalo zanimanja za razvoj u
ostalim europskim zemljama. Ta samoizolacija (to je bila djelomino rezultat ope
izdvojenosti Hrvatske iz Europe, ali jo vie posljedica potpuno zastarjele pozitivistike
metodologije) bila je uzrokom donoenja sasvim krivih zakljuaka, rasprava sporednim
problemima, gubljenja vremena na otkrivanje davno otkrivenoga.
Ovu bih knjigu volio nazvati malim korakom prema nekoj buduoj sintezi. Nadam se da
usprkos svojoj metodolokoj i metodikoj neujednaenosti omoguava nazrijeti pravac
kojim se kree hrvatska medievistika u nastojanju da protumai razdoblje u kojemu se
raala Hrvatska.


Moda e netko, uzevi knjigu u ruke, od nje prieljkivati vie. Uinio sam, koliko sam u
ovim prilikama mogao.

U Zagrebu, lipnja 1993.

Neven Budak








































POLITIKI RAZVOJ HRVATSKIH ZEMALJA

a) Dolazak i uklapanje u kasnoantiki svijet

PITANJA PORIJEKLA HRVATA

Porijeklo i doseljenje Hrvata ostali su do danas obavljeni velom nepoznanica i nejasnoa.
Ono to je historiarima prologa stoljea izgledalo jasno i konano rijeeno, danas vie
ne izgleda tako. Diskusija se vodi oko nekoliko pitanja: tko su Hrvati? kojeg su porijekla?
odakle su se i kada doselili u novu domovinu? da li su doli u samo jednom seobenom
valu ili u vie njih?
Prije no to uope pristupimo prikazivanju ove problematike, valja nam se zapitati, u
kojoj nas mjeri njeno rjeenje pribliava spoznaji prapoecima hrvatske povijesti? to
su dananji Hrvati: je su li oni potomci samo doseljenih Hrvata, ili su posljedak mijeanja
doseljenika i zateenih, vie - manje romaniziranih domorodaca? Sigurno ovo drugo, s
time da je s vremenom nad doseljenicima u potpunosti prevladala batina njihove nove
domovine. Da li su pri tom demografski omjeri odigrali presudnu ulogu, ili je snaga
mediteranske civilizacije bila dovoljna da prekrije gotovo potpuno slavensku kulturu u
koju su bile utkane i neke staroiranske tekovine, teko je procijeniti bez valjanih
istraivanja. Bilo kako bilo, ono to su Hrvati donijeli sa sobom (osim, dakako, jezika)
ostalo je sauvano samo u tragovima to ih danas moemo otkriti samo paljivim i
minucioznim istraivanjem. Zbog toga nije sasvim neopravdano, ako netko kae da
povijest Hrvata zapoinje tek s njihovim dolaskom na tlo nekadanjeg Rimskog carstva:
Hrvati su postali Hrvatima tek u stapanju Slavena i autohtonog stanovnitva. Jednako kao
to su Englezi, Francuzi, panjolci, Talijani i mnogi drugi nastali stapanjem etniki i
kulturno sasvim razliitih naroda.
Odakle su Protohrvati doli i to su bili po svom porijeklu svakako je manje zanimljivo
od toga to su sa sobom donijeli kao dar mediteranskom i panonskom svijetu. Moemo
slobodno rei da su istraivanja usmjerena k toj sastavnici hrvatske batine tek u zaetku,
usprkos nekim vrlo zanimljivim starijim pokuajima (npr. rekonstrukcije mitologije).
Ipak, ve zbog same znatielje, upustit emo se i u prikaz razliitih tumaenja porijekla
Hrvata. Uinit emo to na krajnje lapidaran nain. Udubljivanje u problematiku
zahtijevalo bi, naime, itavu knjigu, a sluilo bi samo tome da se itaoca uvjeri kako
konanog zadovoljavajueg odgovora jo uvijek nema (pitamo se, hoe li ga ikada biti?).
Neka posebna pitanja vezana uz etnogenezu i njeno tumaenje bit e obraena u iduim
poglavljima.
Osnovnu prepreku svakom zakljuivanju postavljaju vie no oskudni izvori to govore
razdoblju od 6. do 9. stoljea, odnosno vremenu kada su se odvijali kljuni procesi
stvaranja hrvatskog srednjovjekovnog etnosa. Suvremeni su tek rijetki tekstovi ponekog
bizantskog pisca, kao i pisma pape Grgura I, ali u njima se odreda govori iskljuivo
Slavenima uope, a ne i napose Hrvatima. Hrvatsko se ime, uostalom, po prvi puta
spominje tek u vrijeme kneza Trpimira.
Djela to ih danas drimo temeljnim za to razdoblje mnogo su kasnija: bizantski car i
pisac Konstantin VII. Porfirogenet ostavio nam je najbrojnije podatke, ali je njegov spis
O upravljanju carstvom nastao tek pri kraju prve polovice 10. stoljea. Kraljevstvo
Slavena barskoga sveenika jo je mlade (12. stoljee), kao i Salonitanska povijest
Tome Arhidakona (13. stoljee). Tako su historiari prisiljeni donositi zakljuke na
osnovu podataka iz zapravo drugorazrednih izvora, drugorazrednih s obzirom na vrijeme
njihova nastanka, ali ne i na kakvou. Pomo u shvaanju prilika na istonom Jadranu u
7. i 8. stoljeu prua jo pokoja suvremena vijest, ali nam rijetko koja govori ita
etnogenetskim procesima.
Rad se povjesniara zato nuno oslanja na rezultate tlo kojih su doli arheolozi i filolozi,
ali plodovi suradnje jo nisu onakvi kakve bismo prieljkivali. Tome pridonose i
nerijeeni problemi unutar ovih struka, kao npr. poprilini raskoraci u jezikoslovnom
tumaenju porijekla imena Hrvata, pa time i samog naroda, ili pak injenica da arheolozi
u svojim istraivanjima jo nisu uspjeli sa sigurnou dokumentirati najraniju fazu
hrvatskog naseljenja.
Posljedica oskudice, pa ponekad i kontradiktornosti izvora (kao u sluaju Konstantina
Porfirogeneta, u ijem su djelu zabiljeene dvije razliite prie doseljenju Hrvata - da
ne govorimo brojnim drugim detaljima, jednako dvosmislenima), bilo je stvaranje niza
suprotstavljenih miljenja kljunim pitanjima poetaka hrvatske povijesti.

TEORIJE PORIJEKLU HRVATA

Najistaknutiji hrvatski medievist 19. stoljea, F. Raki, bio je miljenja da su Hrvati
slavenskoga porijekla, te da su se naselili odjednom, zajedno s drugim junim Slavenima.
Potporu je imao u V. Jagiu, vrhunskom hrvatskom filologu.
Pod utjecajem poljskog sociologa Gumplowicza i njegove teze nesposobnosti Slavena
da sami stvaraju drave, koje onda nastaju djelovanjem drugih naroda, zaelo se u dijelu
historiografije miljenje da su Hrvati gotskoga porijekla, prema tome Germani koji su se
nametnuli zateenim Slavenima. Autori ove teze (npr. K. Segvi) pozivali su se na Tomu
Arhidakona i Popa Dukljanina, jer obojica u svojim djelima spominju Gote, a splitski
sveenik ak izriito Hrvate izjednaava s njima. Pobijanje ove teorije nije iziskivalo
previe truda, jer je bilo oito da Dukljanin kao jedan od svojih izvora koristi i Jordanesa,
iji su se Goti onda preselili u Dukljaninovo imaginarno junoslavensko kraljevstvo, a da
Toma izriaj Goti rabi samo kao pogrdni nadimak za barbarske Slavene u svom
susjedstvu, nikako pak kao etnikon.
Tree je miljenje porijeklu Hrvata graeno na slinostima njihova imena s imenom
perzijske pokrajine Harahvatije (oko grada Herata, danas u Afganistanu), te na tzv.
Tanaiskim ploama s ua Dona, na kojima je u 2. stoljeu n. e. ime Hrvat zabiljeeno
kao osobno ime. Tvorci iranske teorije smatrali su Hrvate iranskim plemenom koje je,
zahvaeno velikim seobenim valovima, krenulo preko junih ruskih stepa prema Europi,
te se usput slaveniziralo, zadravi tek ime i poneto od tradicije (narodne pjesme,
elemente vjerovanja). Jo i danas pronalaze se novi argumenti kojima se ovo miljenje
eli potkrijepiti. No ipak, nikakva dosad iznesena argumentacija nije bila dovoljno
uvjerljiva, jer se najee radilo nategnutim ili pak konstruiranim dokazima, a stvarni
iranski elementi u hrvatskoj etnogenezi, mada nesporni, govore samo dodirima
slavenskog i iranskog svijeta na rubnom euroazijskom podruju i nita vie.
Napokon, u novije se vrijeme kod nekih istraivaa javilo tumaenje da Hrvati i nisu
postojali kao etnos prije stvaranja avarskog kaganata. Po njima, postoji mogunost da u
hrvatima treba gledati istaknuti sloj avarskih graniara, razmjetenih po rubovima
kaganata. Oni su u ime Avara vladali nad podlonim Slavenima, ali nisu imali neko
izdvojeno etniko porijeklo. S raspadom kaganata i propau avarske vlasti ti su se
graniari osamostalili, prenijevi svoje ime na slavensko stanovnitvo. Tek tada se Hrvati
poinju javljati kao etnos. Na taj bi se nain mogla objasniti rasprostranjenost hrvatskog
imena od june Rusije, preko Poljske oko Krakova, eke oko Praga, tajerske i Koruke
do same Hrvatske i Duklje (pogotovo, poto nemamo nikakvih dokaza da svi ti Hrvati
imaju zajedniko etniko porijeklo - istovjetnost imena nije pri tom nikakav dokaz, kao
to pokazuju npr. sluajevi Veneta ili Vlaha). Analogija prenoenju socijalne oznake na
etnos moe se nai u Kozaka, koji su isprva takoer bili raznorodni ratnici-graniari i
slobodnjaci.
Danas je ipak opeprihvaeno miljenje da su Hrvati bili slavenskoga porijekla, ili barem
da su se kao Slaveni naselili u Dalmaciji. Nemogue je pri tom odricati i izvjesne iranske
utjecaje na njihovu etnogenezu, ali ih ne treba ni prenaglaavati. Uostalom, u hrvatskoj
etnogenezi veliki je udio imalo i zateeno romanizirano stanovnitvo, kao i druga
slavenska plemena, ispremijeana s Hrvatima.

ORIGO GENTIS - PRIE POSTANKU NARODA

Srednjovjekovno poimanje tog plemenskog mijeanja sauvao nam je Konstantin
Porfirogenet u prii petoro brae i dvije sestre, koji su Hrvate predvodili na putu u novu
domovinu. Jedan se od brae zvao Hrvat, pa se moe pretpostaviti da su i ostala imena,
ije nam znaenje nije jasno, simboli razliitih plemena. itava ta pria samo je tipina
etnogenetska pria kojom su pojedini narodi nastojali objasniti svoje porijeklo. Nakon
sudbonosnog prelaza preko rijeke (u ovom sluaju Dunava), trebalo je maem osvojiti
zemlju na kojoj se eljelo nastaniti. Ti se elementi etnogeneze javljaju i kod drugih
naroda (npr. Gota), a pridodamo li tome broj sedam kao simbolini broj starog Istoka,
uvidjet emo da pria sedmero brae i sestara ne moe sluiti kao vjerodostojni izvor,
nego tek kao ilustracija naina na koji su Hrvati, slijedei prastare obrasce, shvaali svoje
podrijetlo. Osim toga, to i nije bila jedina pria koja je ovdanjim Slavenima sluila za
legitimiranje prolosti. Zahumska je vladarska kua tako pamtila da potjee iz Poljske, iz
porjeja rijeke Visle.
Takva razliita shvaanja najbolje pokazuju sloenost hrvatske etnogeneze, u kojoj su
sudjelovala razliita slavenska plemena uz neslavenske elemente, od kojih su svi unijeli
svoj dio tradicije u zajedniki svijet legendi.


SUDBINA ANTIKIH GRADOVA

Oko dva stoljea najranije hrvatske povijesti nakon doseljenja ostaju obavijena utnjom
izvora, iz koje se probija tek poneki sporadini glas. Svijet slavenskih doseljenika, kao i
onaj dalmatinskih gradova, ivio je na rubu interesa bizantskog carstva i jo
nekonsolidiranog Zapada. Zanimanje za te krajeve pokazivali su samo kranski
misionari, elei irenjem vjere civilizirati doseljenike i tako smanjiti opasnost koja je od
njih prijetila. Propadanje antikog svijeta najtee je pogodilo gradove. Oni u unutranjosti
sasvim su nestali, s izuzetkom nekih ostataka ivota u sreditima kao to su bili Siscia ili
Sirmij, moda i manjih poput Ludbrega (Iovia Botivo) ili Varadinskih Toplica (Aquae
Iassae). Blie obali, veliki su gradovi postali nepodesni za skuene uvjete ivota i
privreivanja, a nisu imali ni dovoljno stanovnitva za organiziranje efikasne obrane.
Zbog toga su se oni najvei smanjili ili su polako odumrli. Narona je leala na
prometnom pravcu prema unutranjosti poluotoka, nekada vrlo vanom, sada gotovo
sasvim naputenom. Izmeu Epidaura i Raguzija, preostali Romani odabrali su dobro
utvrenu stijenu, na kojoj je ve postojalo razvijeno naselje. Napokon, Salona je
jednostavno bila prevelika: bez provincije kojoj je bila metropolom, nije mogla preivjeti.
Moda su propadanju tih gradova pridonijele i pljake i poneko razaranje, ali nijedan od
njih nije zbog toga prestao postojati. ivot se mogao nastaviti samo u gradovima uz
obalu, dovoljno velikima da se odupru orujem eventualnom neprijatelju, ali i dovoljno
malima da se prehranjuju s onoga to je preostalo od njihovih agera. Situacija u Istri bila
je istovjetna onoj u Dalmaciji, iako se ini da je antiki element na poluotoku lake
prebrodio krizu seobe.
Kasnije prie razaranju antikih gradova i stvaranju novih, sauvane kod raznih
srednjovjekovnih pisaca, od Konstantina preko Dukljanina do Tome Arhiakona, samo
su odraz shvaanja ljudi njihova vremena. Slino etnogenetskim priama porijeklu
pojedinih naroda, i ove su samo trebale legitimirati stanje u odreenom gradu. Tako u
Porfirogenetovu djelu gradove rue Slaveni i Avari, a Romani ih osnivaju. Kod
Dukljanina, krivci za razaranje su Saraceni, a obnovitelji su Slaveni u suradnji s
Romanima. Toma za ruenje okrivljuje Gote, a obnovu pripisuje autohtonim
Dalmatincima. Prema tome, slino kao i kad opisuju doseljavanje, ovi pisci ne barataju
samo istinitim podacima, nego ponajprije tumaenjima nastalima u kasnijim stoljeima.
Arheoloka istraivanja u novije vrijeme pokazuju da je ivot u Saloni nastavljen i nakon
slavenskog doseljenja, ali u mnogo skromnijem obliku. Sami Hrvati odabrali su antiku
metropolu kao jedno od svojih sredita, ali nenavikli na gradski ivot, zadrali su se na
njenoj periferiji.

VRIJEME SMIRIVANJA

Uslijed nedostatka izvornog materijala teko je procijeniti pod kakvim su se uvjetima
Slaveni, a napose Hrvati, naselili u Dalmaciju. Mogue je, da su doista nakon prvih
pljakakih provala sklopili s carstvom neki ugovor, po kojemu su pojedina plemena
dobila svoja podruja u svojstvu federata. Tragovi toga nazirali bi se u kasnijim
sklavinijama, a i najstarije vijesti, ma koliko rijetke i nepouzdane, prikazuju odnose
Hrvata i Romana miroljubivima.
njihovim dobrim odnosima svjedoi i velik broj kranskih toponima kasnoantikog
porijekla, sauvanih izvan podruja to ga je carstvo zadralo pod neposrednom
kontrolom. Zajedno s kontinuitetom crkava, oni dokazuju preivljavanje antikog
kranstva i unutar hrvatskog podruja, to bi bilo nezamislivo bez uspostavljanja
tolerantnih odnosa ubrzo ili ak odmah po doseljenju.
Carstvo je, meutim, uglavnom bilo zaokupljeno borbama na Istoku, pa je gradovima
moglo pruati malo sigurnosti. Jedino vre zalee mogli su Dalmatinci nai u
ravenskom egzarhu i papi. Zbog toga ne treba uditi da je obnovitelj dalmatinske crkvene
organizacije, splitski nadbiskup Ivan, bio porijeklom iz Ravene, a da je doao uz papinu
podrku. Ukoliko se donedavno moglo sumnjati u njegovo postojanje, mada bez pravog
opravdanja, nedavno objelodanjeni podatak iz Trogira neaku (ili unuku) Velikog
Severa, lika koji se javlja kao kljuni u Tominoj prii Ivanu Ravenjaninu, potvruje
arhiakonovo tumaenje obnove salonitanske crkve.
Tomino prianje ne treba moda preuzeti u svim detaljima, ali je sr svakako tona.
Nakon naputanja Salone, patricijat, ili ono to je od njega preostalo, preselio se zajedno
s klerom u Dioklecijanovu palau. Nadbiskupska je stolica bila upranjena, emu je
razlog mogla stvarno biti i nasilna smrt posljednjeg salonitanskog nadbiskupa 625.
godine. Ivan Ravenjanin doao je kao papin poslanik sa zadatkom da obnovi crkvenu
organizaciju. Pri tome je naiao na pomo istaknutijih predstavnika patricijata, meu
njima napose Velikog Severa, koji je raspolagao palaama kako u Saloni, tako i u Splitu.
Obnova ipak nije mogla u potpunosti uspjeti, jer se Crkva nije mogla organizirati meu
Hrvatima koji su kranstvo prihvaali vrlo polako.
U takvim su se odnosima odvijala gotovo dva stoljea hrvatsko-romanskog suivota.
Slavenski je svijet ivio rascjepkan u upanije, bez neke centralizirane vlasti, slino kao u
svojoj prapostojbini. Tome su se morali pokoravati i preostali Romani, asimilirajui se
vremenom tako, da od njih gotovo i nije bilo traga kada su se, koje stoljee kasnije,
poela biljeiti imena s hrvatskog podruja. Od Hrvata ih je jasnije odvajalo jedino
kranstvo, ali se i ono u okolnostima u kojima je postojalo moralo svesti na
rudimentarne oblike.

FRANAKO - BIZANTINSKI RAT NA JADRANU

Hrvatsko-romanski svijet izaao je iz anonimnosti u vrijeme velikih promjena politikih
snaga na prostoru od sjeverne Italije i Jadrana do Panonije. Ustajale odnose Langobarda,
Avara i Bizanta poremetio je dolazak Franaka, nove europske velesile.
Padom ravenskog egzarhata papa se osjetio isuvie ugroenim od Langobarda, pa se
obratio za pomo Karlu Velikom. Franaki je vladar ubrzo pokorio langobardsko
kraljevstvo, ime se pojavio kao novi inilac u politikim odnosima na Jadranu. U
neposredno susjedstvo Hrvata Franci su doli nakon jo dva uspjena vojna pohoda: 778.
godine osvojili su Istru, a 796. unitili avarski kaganat. U potonjem ratu na njihovoj su se
strani borili i Slaveni pod vodstvom svoga kneza Vojnomira. kojim se tono Slavenima
radi, da li Hrvatima, panonskim Slavenima ili Karantancima, izgleda da neemo moi
saznati.
Pobjeda nad Avarima omoguila je Francima stvaranje pogranine donjo-panonske
kneevine, kojoj su na elu stajali domai, slavenski knezovi. Slino je bilo i u
Karantaniji. itav sklop pograninih podruja, u to su pored slavenskih kneevina uli i
dijelovi nekadanjeg langobardskog kraljevstva, okupljen je pod jedinstvenom upravom
furlanskog markgrofa.
Slijedei cilj franakog osvajanja mogle su biti hrvatske zemlje i bizantska Dalmacija. U
takvim je okolnostima, a pogotovo nakon to je Karlo uzurpirao titulu cara, moralo nuno
doi do bizantsko-franakog sukoba.
Franaki napadi na Hrvatsku zapoeli su na samom kraju 8. stoljea. Poetak je za Franke
bio lo, jer je furlanski markgrof Erih poginuo pri napadu na Trsat. No, nakon nekoliko
godina Hrvati su bili savladani, pa se Francima na Jadranu od 803. godine mogla
odupirati samo Dalmacija uz pomo bizantske flote.
Istono carstvo suvereno je vladalo Jadranom, ali su se priobalni gradovi ipak osjeali
ugroenima. Nesigurnost je vladala ne samo u Dalmaciji nego i u Veneciji. U takvim
okolnostima, u bizantskim se posjedima javila stranka koja je smatrala da bi
podvrgavanje Francima bilo bolje od nastavka ratovanja.
Na njenom je elu u Dalmaciji bio zadarski biskup Donat. U diplomatskoj misiji u
Carigradu, pokuao je izmiriti zaraene strane, zastupajui interese zapadnog cara. Iako
rat tada nije prestao, misija je oito imala nekog uspjeha, jer je Donat za nagradu u
Carigradu dobio relikvije Sv. Anastazije. Diplomatska je aktivnost Donata kasnije odvela
i Karlu Velikom u Diedenhofen, jednu od njegovih prijestolnica. Zahvaljujui Donatu,
kao i zadarskom vojvodi Pavlu, koji ga je podravao, dalmatinska se metropola bar na
neko vrijeme otvorila franaakim utjecajima, to je ostalo zabiljeeno u monumentalnoj
crkvi Sv. Trojice (danas Sv. Donata).
Kako nijedna strana nije bila u stanju odnijeti pobjedu, a i diplomatski se spor oko
priznavanja zapadnog carstva pribliio rjeenju, sklopljen je 812. godine u Aachenu mir,
kojim su oba carstva mogla zadrati ono to su u odreenom trenutku posjedovala. Tako
su Francima pripale Istra i Hrvatska, a Bizant je zadrao dalmatinske gradove i Veneciju.
Geopolitika podjela uspostavljena Aachenskim mirom ostavit e dubokog traga u
razvitku hrvatskih zemalja, jer e uspostaviti stoljetni dualizam u odnosu priobalja prema
zaleu. Sama franaka, pa ni bizantska vlast, nee biti tako dugovjene kao ovaj rezultat
njihova sukoba.

ISTRA

Prve posljedice novih odnosa osjetile su se u Istri, gdje su i promjene bile najvee. U
vrijeme bizantske uprave, itav je poluotok bio cjelina. Slavenska kolonizacija uzela je
maha u poetku 7. stoljea, kada se, nakon sporadinih pustoenja, ija je glavna rtva
bio Nezakcij, naseljava isto ono stanovnitvo koje je nalo svoja boravita i u Hrvatskoj.
Doseljenici su ipak bili u manjini, bez veeg utjecaja na drutvene prilike. Tek s
dolaskom Franaka istarski svijet doivljava vee potrese, ponajprije zbog uvoenja njemu
potpuno stranih feudalnih odnosa, zbog ega je Istra postala prvom od hrvatskih zemalja
to dolazi u dodir s novim drutvenim ureenjem.
Zbog nesuglasica to su izbile izmeu franakog upravitelja Istre, vojvode Ivana, i
istarskih graana, tradicionalno sklonih Bizantu, sazvan je 804. godine sabor na Riani.
Meu ostalim, graani su se tuili na Slavene koji uz odobrenje vojvode dolaze na
njihova imanja. Ivan je svakako kolonizacijom nastojao izvui to vie prinosa iz
naputene zemlje, ali je posljedica toga bila da su graani gubili svoje posjede. Spor je,
dodue, rijeen u korist graana, ali se po kasnijoj slavenizaciji istarske unutranjosti
moe zakljuiti da se posljedice tog kolonizacijskog vala nisu mogle sprijeiti.
Drugaijeg je znaaja moralo biti naseljavanje onog dijela Istre koji se kasnije naziva
Meranijom, a koji je u 10. stoljeu, pa svakako i ranije, pripadao hrvatskoj dravi. Taj dio
obale do grada Labina bio je dio antike Liburnije, u koju su se Hrvati nastanjivali
vjerojatno kao bizantski federati, dakle miroljubivo, te su i njihovi odnosi prema
zateenom stanovnitvu bili drugaiji.

KNEZOVI LJUDEVIT 1 BORNA

U Dalmaciji i Liburniji nova je franaka vlast stala sprovoditi centralizaciju uprave.
Razjedinjene slavenske upanije, tekovina simbioze slavenskog ureenja i antike
teritorijalizacije, nisu se mogle uklopiti u sloeni sustav carske vlasti, pa je i na ovom
podruju trebalo stvoriti kneevine kao i kod drugih Slavena. Sami poeci, nakon
sklapanja Aachenskog mira, nisu dokumentirani, ali se iz zbivanja u vezi s ustankom
panonskog kneza Ljudevita moe donekle razaznati uspjehe franakih upravljaa.
Ljudevitov je ustanak bio izazvan nezadovoljstvom prema franakim vlastima, pogotovo
prema furlanskom markgrofu Kadalohu, koji je, izgleda, prigrabio veu vlast od one to
mu je pripadala. Moemo samo pretpostaviti da je i on nastojao uvesti franaki
feudalizam na sebi podreenom podruju. Meutim, panonski se knez osjeao dovoljno
jakim da prui otpor ak i kada je car odluio na njega poslati vojsku. Dijelom je njegova
snaga poivala na teko prohodnim prostranstvima savsko-dravskog meurjeja, dijelom
pak u brojnim saveznicima to ih je uspio okupiti oko sebe.
Na zapadu su mu se pridruili Karantanci u elji da se ponovo osamostale. Saveznike je
naao i na istoku, u Timoanima, slavenskom plemenu to je netom prije napustilo svoja
stanita kako bi se oslobodilo Bugara i prilo Francima.
Za sebe, meutim, nije mogao pridobiti svog junog susjeda Bornu, kneza Liburnije i
Dalmacije. U opasnosti od Bizanta, s kojim pitanje granica oko dalmatinskih gradova
godinama nakon Aachenskog mira nije bilo rijeeno na obostrano zadovoljstvo, Borna se
morao oslanjati na Franke. njima je ovisila i njegova vlast koja se, sudei po titulama
to ih je nosio (knez Gaana, knez Dalmacije i Liburnije), jo nije dovoljno ustalila na
podruju itave kneevine.
Uostalom, i u Hrvatskoj, u srcu Liburnije, imao je protivnika: njegovi podlonici Gaani
iskoristili su prvu priliku, pa da se u bici protiv Ljudevita odmetnu i stanu na stranu
neprijatelja. Zbog toga Borna nije mogao ni pomiljati da se pridrui Ljudevitovom
savezu.
Ratovanje je trajalo pet godina, u toku kojih je nekoliko franakih vojski doivjelo
neuspjehe i poraze. Slino je proao i Borna, ali je i Ljudevit trpio gubitke svaki puta
kada bi iz obrane preao u napad. Najvie je uspjeha imao kada se branio iz utvrenih
mjesta, kakvo je bilo Sisak, njegovo glavno uporite. Njegov bizantski saveznik, gradeki
patrijarh Fortunat, takoer je vjerovao u vanost Ljudevitovih utvrda, pa mu je kao
pomo poslao majstore zidare i klesare.
Napokon je Ljudevit ipak morao odustati. Karantanci su bili pokoreni, Timoani su
vjerojatno jo tijekom ustanka potpali ponovo pod bugarsku vlast.

Osamljen, bez mogunosti da se i dalje svake godine opire vojskama to su pustoile
kneevinu, povukao se k nekim Srbima, za koje franaki kroniar kae da su drali veliki
dio Dalmacije (mi danas ne znamo na to je zapravo mislio). Ovi su ga lijepo doekali, no
Ljudevit je, moda u elji da zavlada i njima, ubio njihovog vladara.
U bezizlaznoj situaciji odluio se na pregovore s Francima, ali je otiao u Hrvatsku, gdje
je u to vrijeme ve vladao Vladislav, Bornin neak. Ustanak je zavren tako da su ga
Bornini roaci na prijevaru ubili.

KNEEVINA IZMEU DRAVE I SAVE

Osim razaranja, izgleda da po hrvatske zemlje nije bilo drugih posljedica Ljudevitova
neuspjeha. Donjopanonska je kneevina ostala jo neko vrijeme u rukama Franaka, da bi
je 829. godine osvojili Bugari, glavni franaki suparnici u Panonskoj nizini. U njihovo je
vrijeme takoer vladao domai knez Ratimir.
Franaka je protuofenziva imala uspjeha. Ve 838. vratili su izgubljeno podruje, ali im
je to u cijelosti uspjelo tek 845, kada su opet osvojili istonu Slavoniju i Srijem.
U desetljeima to su slijedila, zemlje izmeu Drave i Save razvijale su se pod franakim
vrhovnitvom, iako su ponovo sluile kao bugarsko-franako bojite u vrijeme rata za
talijansku batinu Karolinga. U vrijeme kneza Pribine, koji je kao franaki vazal vladao
svojom kneevinom iz Blatnog grada, prikljueno je meurjeje krajevima preko Drave.
To je i razdoblje prve organizirane kolonizacije koja ipak nije mogla imati velikog
intenziteta. Puste je zemlje bilo mnogo, ali u Europi za njom jo nije vladala velika
potranja, a ni granica nije bila dovoljno mirna.
Pribinu je nakon njegove pogibije u ratu s Moravljanima naslijedio 861. godine njegov
sin Kocelj. Daljnji je razvoj tekao uglavnom mirno sve do vremena kneza Braslava i
maarske provale u Panoniju.

PRVI SUKOBI S VENECIJOM

Jo se veim mirom razvijala sama Hrvatska. Od rata s Ljudevitom pa sve do Trpimira
nisu zabiljeeni gotovo nikakvi ratni sukobi. Pritisak velikih sila poputao je raspadom
franakog carstva s jedne strane, a dolaskom slabih vladara na bizantsko prijestolje s
druge. No, odnosi uspostavljeni Aachenskini mirom odravali su se i dalje, potovani od
oba carstva.
Do sporova je dolazilo jedino na moru zbog Venecije koja se sve vie emancipirala od
Bizanta, poduzimajui prve samostalne akcije na istonoj jadranskoj obali. Njenoj
plovidbi, ija je pomorska vanost sve vie rasla u odnosu na dotadanju rijenu trgovinu
prema krajnjem sjeveru Italije, smetali su hrvatski i neretvanski gusari. Jaanjem
pomorstva i trgovine snailo je i gusarstvo kao unosna privredna grana, pri emu su
prednjaili Neretvani, jer su kao nekrteni u veoj mjeri od ostalih priobalnih Slavena
izmicali kontroli velikih sila. Oito su u svojim pothvatima nailazili na pomo i podrku
Hrvata, jer je mletaki dud Petar Tradenik poveo rat protiv hrvatskog kneza Mislava,
kao i neretvanskog kneza.
To nije bio prvi sukob Venecije s Neratvanima. Poslanik Neretvana vodio je ve 830.
godine pregovore u Veneciji, ali su ratni sukobi nastavljeni nakon to su Neretvani napali
mletake trgovce na suprotnoj, junotalijanskoj obali. U kojoj su mjeri Hrvati i Neretvani
ugroavali Jadran vidi se i iz ugovora to ga je 840. godine sklopio italski kralj Lotar s
Petrom Tradenikom. Dud se, u zamjenu za steene trgovake povlastice u Italiji,
obvezao tititi gradove u Italiji i Istri od napada Slavena.
Godinu dana prije toga dud je sklopio mir s Mislavom, a potom i s Neretvanima, koji ga
se ni ovoga puta nisu pridravali. Zbog toga je Tradenik 840.g. poveo veliku ekpediciju
na njih, ali je doivio teak poraz. Venecija je tijekom 9., pa i veeg dijela 10. stoljea
bila jo uvijek preslaba, a da ozbiljnije ugrozi slavensku pomorsku samostalnost.
Sa svoje strane. Hrvatska se pretvorila u dravu to je mogla nastupiti kao politiki
inilac, izlazei zauvijek iz anonimnosti prethodnih stoljea.



b) Borba za samostalnost i integraciju

PRVO DRAVNO SREDITE

U razdoblju nakon Borne i njegovih neposrednih nasljednika, sredite Hrvatske uvruje
se u blizini Splita, uz jedan od najvanijih izlaza kontinentalne unutranjosti na more,
ujedno i na jednom od najplodnijih podruja kojima je mlada drava raspolagala. Tamo je
ve knez Mislav imao svoje posjede, od kojih je dio moda poklonio splitskom
nadbiskupu.

Zemlje koje su bile osnova vlasti i moi Trpimirovia mogle su potjecati iz dva izvorita:
ili su bile batina roda, ili su bile dio nekadanjeg carskog fiska to se sada naao u
rukama hrvatskih vladara. S obzirom da je dobar dio vladarskih zemalja bio smjeten na
nekadanjem salonitanskom ageru, to je pravno prestao postojati, mogue je da je rod
Trpimirovia zajedno s kneevskom vlasti preuzeo i dio bizantskoga dravnog posjeda.
Ta je zemlja Hrvatima mogla pripasti odmah po sklapanju saveza s Bizantom (641. g.) ili
nakon aachenskog razgranienja. Veliina njihovog zemljinog posjeda teko bi se mogla
objasniti samo kao rodovska batina. Uostalom, kasniji sluajevi (npr. darivanje zemlje u
Diklu, samostanu Sv. Krevana, ili Zvonimirovo poklanjanje krke ledine samostanu Sv.
Lucije) potvruju da su hrvatski vladari upravljali onime to je nekada pripadalo
bizantskim carevima.
Iako najranije srednjovjekovne dravne tvorevine nisu imale stalnih sjedita vlasti, ipak
se najvanije sredite Hrvatske u 9. stoljeu moe prepoznati u Klisu, vanoj utvrdi koja
je dominirala salonitanskim agerom i prolazom prema unutranjosti. No, istovremeno se
sve vie zgunjavaju vjerske i politike funkcije i oko Knina, koji e u XI st, prerasti u
najrazvijenije hrvatsko sredite.
U Klisu je stolovao Trpimir, pa moemo ak pomiljati da se njegov rod uzdigao do
najvie asti u Hrvatskoj, zahvaljujui tome to je u svojim rukama imao kljunu utvrdu,
to mu je s jedne strane otvarala veze s obalom i Mediteranom, a s druge omoguavala i
prodor u zalede. Dakako, mogue je i drugaije tumaenje: Klis je kao kneevska utvrda
pripadao vladaru, a nije bio privatno dobro. To bi bilo vjerojatno za razdoblje u kojemu
princip nasljeivanja prijestolja jo nije bio potpuno uvren.

TRPIMIR

U stvaranju prvotne dravne organizacije, uspostavljene upravo u njegovo vrijeme,
Trpimir se oslanjao na pomo Crkve, najorganiziranije institucije na hrvatsko-
dalmatinskom prostoru. U podnoju svoje kliske utvrde podigao je benediktinski
samostan u Riinicama, moda prvi u Hrvatskoj, iskoristivi u tu svrhu naputenu antiku
vilu. Istovremeno je uspostavio, odnosno nastavio prisne odnose sa splitskim
nadbiskupom, kojemu je, kao protuuslugu za pruenu financijsku pomo pri gradnji
riinikog samostana, prepustio dio deselinskih prihoda s kliskog imanja i potvrdio ranije
steene posjede na hrvatskom teritoriju.
Trpimirova darovnica, prva s hrvatskog podruja sauvana isprava, izazvala je brojne
diskusije u historiografiji. Osporavala se njena autentinost, pojedini dijelovi sadraja ili
pak datiranje. Najnovije jezine i sadrajne analize pokazale su da je sr isprave
vjerodostojna, no da je s vremenom poneto dodano, pogotovo ono to se odnosi na
podruje jurisdikcije splitske Crkve. Pitanje tonog datiranja isprave jo je sporno, ali se
uvrijeilo njen nastanak stavljati u 852. godinu.
U Trpimirovoj se darovnici spominje meu svjedocima i pet upana, no bez navoenja
njihovih upanija. Neemo pogrijeiti ako pomislimo na Klisu najblie upanije, jer je
teko povjerovati da je centralizacija drave u to vrijeme dostigla ve takav stupanj da je
Trpimir pod sobom okupio sve one, u ranosrednjovjekovnim uvjetima vrlo udaljene
upanije, koje e initi hrvatski dravni teritorij u 10. stoljeu.
Iz isprave se takoer vidi da je hrvatski knez jo uvijek priznavao franako vrhovnitvo,
makar i formalno. Vlast zapadnog cara nije u zbilji mogla biti velika, jer je franaka
snaga ionako ubrzano kopnila nakon brojnih dioba carstva, dok je Hrvatska s druge strane
bila u oitom usponu. Odnos dviju vlasti vidi se i na primjeru benediktinskog redovnika i
otpadnika Gottschalka, tvorca uenja predestinaciji, zbog ega je bio izloen progonima
Crkve, pa napokon i svjetovnih vladara.
Traei spas, ovaj je ueni prognanik stigao na Trpimirov dvor kao posljednje sigurno
utoite. svom boravku ostavio je nekoliko dragocjenih zapisa. Meu ostalim,
zabiljeio je da su Hrvati Trpimira oslovljavali prema bizantskom obiaju kao vladanje
(regnum), personifikaciju vlasti. Usprkos jakom franakom utjecaju, hrvatska je politika
i dijelom drutvena organizacija poivala ipak na duboko ukorijenjenim antikim,
bizantskim temeljima, naslijeenim s preostalim romanskim stanovnitvom i
institucijama.
Pojava Gottschalka na hrvatskom dvoru u vrijeme kada ga je progonio gotovo itav
Zapad, jasan je pokazatelj stupnja Trpimirove politike samostalnosti. Tim vie to se u
borbi za emancipaciju od Zapada nije oslanjao ni na Bizant. Meu Gottschalkovim se
zapisima, naime, sauvao i jedan ratu Trpimira s narodom Grka, iz kojega je knez
izaao kao pobjednik. Da li je pod Grcima Gottschalk podrazumijevao Dalmatince,
podanike grkog cara, ili se radilo nekoj bizantskoj ekspediciji? Zapis tome ne govori,
ali bi se iz dobrih odnosa Trpimira i splitskog nadbiskupa ipak moglo pomiljati na ovu
drugu mogunost. Napokon, nije sasvim nevjerojatno da se radilo i Veneciji, koja je
neto ranije ve bila u sukobu s Hrvatima i Neretvanima.
Dalekovidni je knez shvatio da sudbina politike i vojne snage Hrvatske lei u njenoj vezi
s dalmatinskim gradovima. On sam nije mogao pomiljati na njihovo pokoravanje, ali je
teio uspostavi to boljih veza, pogotovo sa Splitom koji je bio blizu samom srcu njegove
drave.
Pred kraj Trpimirove vladavine Hrvatska je bila uvuena u sukob s Bugarskom. Potaknut
darovima Karla elavog, bugarski je kan Mihajlo Boris napao panonske posjede
Ludovika Njemakog. U svojoj, inae bezuspjenoj ekspanziji prema zapadu, Boris je
provalio u Hrvatsku, vjerojatno negdje kroz bosanske planine, i doivio poraz. Mir je
utanaen razmjenom darova dvojice vladara. Tako je Trpimir imao prilike jo jednom
iskuati snagu svog oruja, te potvrditi sposobnost obrane granica i prema sjeveru.
Trpimirovom ugledu svjedoi i biljeka u tzv. edaskom evanelista, u koji su
upisivana imena hodoasnika u talijanski grad Cividale. Trpimir je zabiljeen s
pridjevkom dominus, to pokazuje potovanje koje mu je ukazivano i izvan vlastite
drave (nama su mnogobrojna imena hodoasnika u evanelistaru moda jo dragocjeniji
izvor, jer svjedoe velikoj pokretljivosti ljudi ranoga srednjeg vijeka, vremena u
kojemu, polazei od naih suvremenih shvaanja, ne bismo oekivali preveliku elju za
putovanjem i izlaganjem svim opasnostima to su vrebale na nesigurnim i tekim
putovima).
S Trpimirom poinje razdoblje borbe za osamostaljenje Hrvatske, to e u potpunosti
okonati s dolaskom na vlast kneza Branimira. No, ta se borba vodila vie oko formalnih,
nego stvarnih pitanja. Istinsku je samostalnost postigao doista ve Trpimir, kojemu je
historiografija, ne bez opravdanja, nadjenula zaslugu osnivaa dinastije koja e vladati
Hrvatskom dva i pol stoljea.
Trpimir je, ini se, pokuao uvesti, odnosno ustaliti princip obiteljskog nasljeivanja
kneevske vlasti. Iako nema izravnih podataka njegovim rodbinskim vezama s
Mislavom, iz injenice da je Klis obojici bio sjedite, moda se moe zakljuiti da je vlast
na Trpimira prenesena nasljedstvom. Trpimir je imao tri sina, Petra, Zdeslava i Mutimira,
koji su se mogli javiti kao nasljednici prijestolja. Petru, ije je ime zapisano samo u
edadskom evanelistaru, ne znamo nita. Situacija nakon Trpimirove smrti bila je
burna, praena napadom Mleana na Hrvatsku, tako da se moe pomislili kako je u
kneevini dolo do borbi oko nasljedstva, u kojima je Petar nestao. Novim je knezom
postao Domagoj, nepoznata roda, porijeklom moda iz Poljikog primorja.

BORBA NA JADRANU

Mletaki dud Urso Particijak odluio je napasti Hrvatsku i prekinuti dugogodinji mir
sklopljen s Mislavom, procijenivi vjerojatno da su Hrvati zaokupljeni borbama za
Trpimirovo nasljedstvo, pa da nee hiti u slanju pruiti ozbiljniji otpor. Njegova su se
predvianja obistinila, jer je Domagoj ponudio mir i taoce kao zalog.
Time je zapoelo burno razdoblje borbi za Jadran, u koje e se pored Hrvata i Neretvana
uplesti i Bizant, Venecija i Arapi. Ovi posljednji Uputili su 866. godine u Jadran
brodovlje kojemu je prvi cilj bilo osvajanje gradova Gornje

Dalmacije. Nakon to su opljakali Kotor, Kian i Budvu, zapoeli su s opsadom
Gornjodalmatinske metroplole Dubrovnika, ali je grad bio dobro utvren, pa su branitelji
imali vremena ekati na pomo iz same carske prijestolnice.
Da su prilike u Carigradu ostale iste kao ranijih godina, Dubrovani se ne bi mogli nadati
pomoi, jer je carstvo ve dulje vrijeme posveivalo vrlo malo panje svojim jadranskim
posjedima. No, upravo tada naao se na carskom prijestolju kao jedini vladar energini
Bazilije I, iji je cilj bila obnova svjetske moi Bizanta. Jadran je u njegovim planovima
morao imati vano mjesto, pa se car spremno odazvao pozivu Dubrovana i uputio im u
pomo snanu flotu.
Razbijanjem arapske opsade zapoelo je razdoblje bizantske inicijative na Jadranu.
Bazilije je uz pomo svog brodovlja obnovio vlast ne samo nad dalmatinskim gradovima,
nego i nad sklavinijama koje su se nalazile izvan franake interesne sfere. Tako je Bizant
bio u prilici, kada je 868. g. zapoelo zajedniko bizantsko-franako opsjedanje arapskog
Barija, dovesti u sastavu svoje vojske uglavnom Slavene s istone jadranske obale:
Zahumljane, Konavljane, Travunjane i Hrvate (za ove potonje ne moemo sa sigurnou
rei odakle su doli, ali se ipak moraju imati u vidu krajevi juno od Cetine). Pred Bari su
ih na svojim laama prevezli Dubrovani, iz ega se vidi da je Dubrovnik bio ne samo
dobro utvren grad, nego da je raspolagao i znatnom mornaricom.
Odnosi dvaju carstava u to su se vrijeme naglo pogorali. Sukob je dosegnuo vrhunac na
carigradskom crkvenom saboru 870. g, kada je dolo do estoke svae papinih poslanika
s carigradskim patrijarhom i samim carem oko crkvene jurisdikscije nad Bugarskom i
junom Italijom. Nakon neuspjelih pregovora s Rimom, Mihajlo Boris odluio je
potraiti crkvenog poglavara u Carigradu, u emu je naiao na podrku bizantskog cara.
Bila je to jo jedna Bazilijeva pobjeda.

U isto se vrijeme nastavljala dugogodinja borba oko Barija. Bazilije je, razoaran
neaktivnou Ludovika, povukao svoje ete, pa je teret borbe pao na same Franke. Kako
bez mornarice nije mogao ni pomiljati na uspjeh, Ludovik je pozvao u pomo
Domagoja, te s njegovim brodovima napokon osvojio grad u veljai 871. godine.
Otsutnost glavnine hrvatskih ratnika i samoga kneza iskoristio je Bazilije da bi jo vie
osnaio svoj poloaj na Jadranu. Kao povod posluio mu je incident u kojemu su
neretvanski gusari zarobili papine poslanike na povratku iz Carigrada. Da bi se toboe
osvetio i osigurao mirnu plovidbu uz istonu jadransku obalu, Bazilije je poslao svog
admirala Niketu Orifu u pljaku ne samo neretvanskog nego i hrvatskog podruja. Tom je
akcijom Bizant proirio svoju vlast i nad Neretvane, dok su Hrvati i dalje priznavali
franako vrhovnitvo.
Domagoj je pak sudjelovanjem u uspjenoj opsadi Barija izgleda stekao dovoljno
samopouzdanja da nastavi s ratovanjem na moru za vlastiti raun. Nakon Trpimirovih
ratova na kopnu, kojima su uvrene kontinentalne granice kneevine, Domagoj se
usmjerio na ratovanje po moru, osiguravajui na taj nain obalu.
Iako su Arapi i dalje bili opasni, zalijeui se svojim brodovima s Krete duboko u Jadran,
Domagoju su glavni neprijatelji bili Mleani. Sukobi su zapoeli 872. godine kod istarske
obale, a nastavili su se usprkos papinim dobrohotnim upozorenjima hrvatskom knezu da
se gusari, neprijatelji krana, kriju iza Domagojeva imena. Na privremeni mir Domagoja
je naveo pokuaj da ga se silom zbaci s prijestolja. To je vjerojatno bilo djelo
Trpimirovia, a prema kasnijem razvoju zbivanja moe se pomisliti da je u to bio upleten
i Bizant, u elji da zavlada posljednjom sklavinijom na istonoj jadranskoj obali, to mu
je jo izmicala kontroli. Domagoj se s pobunjenicima obraunao brzo i okrutno, tako da
je i papa smatrao potrebnim upozoriti ga neka ubudue urotnike radije protjera iz drave.

PUCANJE SPONA OVISNOSTI

Pred kraj svoje vlasti Domagoj se upleo u veliki ratni sukob oko franake carske batine
u Italiji. Nakon smrti cara Ludovika, koji je za nasljednika u Italiji odredio Karlmana,
sina Ludovika Njemakog, dogaaji se nisu odvijali prema zamislima pokojnog cara.
Oko talijanske batine, u to je spadala i Hrvatska, poeo se voditi rat meu samim
Karolinzima, a i talijanska se aristokracija, potpomognuta Bazilijevom politikom,
usprotivila uplitanju Nijemaca u talijanske prilike.
Propadanje vlasti i ugleda zapadnog cara ponukalo je Domagoja da i on povede svoje
ratnike u borbu protiv Franaka, pri emu je i njemu moda pomagao Bazilije, nakon
bezuspjenih pokuaja da savlada ratobornog kneza. Sukobi s Francima odvijali su se na
moru, omiljenom Domagojevom ratitu. Svoje je brodove knez uputio k istarskoj obali,
napadajui Umag, Sipar, Novigrad i Rovinj.
Osjeajui se previe ugroenom od Hrvata u svojoj neposrednoj blizini, Venecija je stala
na Karlmanovu stranu. Urso Particijak je ponovo poduzeo uspjean pohod protiv Hrvata.
Natjerao ih je na povlaenje i sklapanje mira, to meutim Veneciji nije donijelo eljenu
sigurnost, jer su njezine brodove i dalje ugroavali neretvanski pomorci.
Po svemu sudei, Domagojev rat protiv Karlmana, kao i slom carske vlasti na Zapadu,
donijeli su Hrvatskoj jo veu neovisnost od Franaka. Samo blijedi trag jedne nesauvane
Branimirove isprave i katalog splitskih nadbiskupa Tome Arhiakona daju naslutiti da je
i u Branimirovo vrijeme Hrvatska jo uvijek formalno priznavala vlast Karla Debelog.
Stvarne vlasti franakih vladara, meutim, vise nije bilo.
Istovremeno je bizantski car koristio unutranje razmirice to su u Hrvatskoj trajale od
vremena Trpimirove smrti, kako bi pod vlast istonog carstva povratio i Hrvatsku, te tako
ponitio aachenski ugovor. Borba dvaju hrvatskih vladarskih rodova kratkotrajno je
zavrila krvoproliem nakon neuspjele pobune protiv Domagoja, poslije ega su se
Trpimirovi sinovi izgleda sklonili u Carigrad. Domagojeva je smrt pruila novu priliku
Trpimiroviima, ali i Baziliju, koji je sada snagom vlastitog oruja mogao na kneevski
prijesto dovesti svog kandidata.

OBNAVLJANJE BIZANTSKOG SUVERENITETA

Tako je u Hrvatsku na bizantskim brodovima 878. godine stigao Zdeslav. Time je
Bazilijeva politika na istonom Jadranu dospjela do vrhunca svojih uspjeha. Posljednje
sredite protubizantskog otpora bilo je skreno, a obala i zalee nali su se pod vlau
istog vrhovnog gospodara.
Bazilijevom je uspjehu u Hrvatskoj prethodilo sreivanje prilika u Dalmaciji. Ta je
pokrajina do dolaska Bazilijeve flote 867. bila gotovo potpuno zanemarena od bizantskih
careva, a pojedini su gradovi vjerojatno vodili manje-vie samostalnu politiku prema
slavenskim vladarima. Bazilije je odluio Dalmaciju pretvoriti u vrsto organiziranu
temu, proirivi tako tematski sustav s juga Jadrana (gdje je postojao Draki temat) na
njegov gotovo krajnji sjever.
Bazilijeva Dalmacija okupila je sve one gradove i otoke koje je nekoliko desetljea
kasnije popisao Bazilijev unuk Konstantin Porfirogenet: Osor, Krk, Rab, Zadar, Split,
Trogir, Dubrovnik, Kotor i neka manja mjesta na juno-jadranskoj obali i u unutranjosti.
S objedinjenom vojnom i civilnom upravom u rukama stratega u Zadru, Bizant je
osigurao svoju nazonost na vratima Hrvatske za slijedea dva stoljea. Tema Dalmacija
bila je sredstvo kojim e bizantski carevi pridobivati za sebe hrvatske vladare, ali i
mletake dudeve, kada se zato bude ukazivala potreba.
Hvalei djelatnost svog djeda, Konstantin je ustvrdio da je Bazilije pokrstio
istonojadranske Slavene. To nee biti sasvim tono, jer je Hrvatska zasigurno bila ve
uvelike kranska, ali je u dugotrajnom procesu pokrtavanja i on imao svoju ulogu,
pogotovo nakon to je zavladao Neretvanskom kneevinom, dotada gotovo
nepristupanom kranskim misionarima.

Napokon, da bi osigurao novostvorenu temu, Bazilije je lukavim potezom sprijeio
mogue slavenske napade, odredivi da dalmatinski gradovi umjesto strategu, godinji
porez u zlatu plaaju hrvatskom, zahumskom i travunijskom knezu. Vladari u zaleu na
taj su nain doli do novca kojega u to vrijeme nije moglo biti mnogo u opticaju izvan
gradskih sredita, pa im nije bilo u interesu ugroavati gradove ak ni onda kada ih
bizantska mornarica vie nije mogla tititi onako djelotvorno kao u vrijeme Bazilija.
Car se odluio i na reformu crkvene organizacije. U tu je svrhu dalmatinske biskupe
izuzeo ispod papine jurisdikcije i podredio ih carigradskom patrijarhu. inilo se da nita
ne stoji na putu stvaranju trajne bizantske vlasti nad itavom istonom obalom.
Situacija se ipak izmijenila dosta naglo. Vei dio hrvatskih velikaa nije bio zadovoljan
probizantskom politikom Zdeslava, kojom je Hrvatska, netom se oslobodila Franaka, bila
podreena istonom caru. Mogue je da je bilo jo uvijek dosta protivnika principa
nasljeivanja kneevske vlasti u istom rodu, a moda se Hrvatskoj htio nametnuti neki
prvak iz unutranjosti.

KONANO UVRENJE NEOVISNOSTI

Pobuna je imala pun uspjeh. Zdeslav je ubijen, a na prijestolje je doao Branimir, jo
jedan od knezova nepoznata porijekla. Ako je suditi prema rasprostranjenosti natpisa s
njegovim imenom i dobrim vezama s ninskim biskupom, moda njegove posjede treba
traiti negdje u Ravnim kotarima ili unutranjosti.
Prvi je korak novog vladara bilo traenje saveznika koji bi mu mogao jamiti odreenu
sigurnost u meunarodnim odnosima. Ako je i priznavao Karla Debelog kao svog
suverena, od njega nije mogao oekivati mnogo. Bazilije, istina, nije intervenirao nakon
ubojstva svog tienika, ali je to propustio uiniti vjerojatno zato to je bio zaokupljen
borbama protiv Sirije i u junoj Italiji. Opasnost od Bizanta bila je trajna ve i zbog
dalmatinskih gradova koji su predstavljali sigurne baze carstva iz kojih je ono moglo
napasti i Hrvatsku.
Branimiru se uinilo da je najbolje rjeenje potraiti zatitu kod pape, jer je njegov
autoritet bio velik ne samo na Zapadu, nego i u Bizantu, usprkos stalnim razmiricama
Petrove stolice i carigradskog patrijarha. S druge strane, papa nije raspolagao nikakvim
sredstvima da Hrvatsku prevrsto vee uza se. Tako je Branimir iskoristio povratak
papinog izaslanika sveenika Ivana iz Bugarske, da bi njegovim posredovanjem predao
svoju dravu pod papinu zatitu.
Ivan VIII. je naravno s oduevljenjem primio ovaj korak hrvatskog kneza, jer mu je on
bio vaan i u borbi za jurisdikciju nad bugarskom Crkvom, pa je na Spasovo 879. godine
na sveanoj misi u crkvi Sv. Petra u Rimu blagoslovio Branimira i njegov narod, ime je,
prema onovremenom shvaanju, potvrdio da nad Branimirom nema vrhovnog gospodara
osim Sv.Petra, u ije se ruke predao.

PROBLEM REFORME CRKVENE HIJERARHIJE

Politiki je poloaj Hrvatske na taj nain bio rijeen, ali je preostalo pitanje Crkvene
jurisdikcije. Oslobaajui dravu politike ovisnosti istonom carstvu, Branimir je
prekinuo i vezu ninske crkve s patrijarhom u Carigradu. Branimirovo ime, kao i njegove
ene Marue, ostalo je zapisano na stranicama istog evanelistara na kojemu je bio
ubiljeen i Trpimir, svjedoei vezama kneza s akvilejskom crkvom. Kolebanje izmeu
Rima i Akvileje obiljeit e i Teodozijevo biskupovanje.
Prilika se za korjenitim reformama crkvene hijerarhije u Dalmaciji i Hrvatskoj ukazala
nakon smrti splitskog nadbiskupa Marina 887. godine. Dalmatinsko je sveenstvo i nakon
politikih promjena u Hrvatskoj ostalo vjerno carigradskom patrijarhu, kao to je
Dalmacija i politiki bila vezana uz carstvo. U takvim uvjetima dalmatinske su biskupije
ostale skuene u svojim skromnim granicama, odvojene od ninske biskupije ije je
golemo podruje bilo podreeno papi. Tek s prekidom Focijeve shizme i izmirenjem
pape i carstva dalmatinsko se sveenstvo priklonilo papi. Dalmatinski su biskupi, kao i
Branimir i Teodozije, bili zainteresirani za obnovu nekadanje cjelovite salonitanske
crkvene pokrajine, u kojoj bi bilo ostvareno jedinstvo Crkve na hrvatsko-dalmatinskom
podruju.

Dalmatinsko je sveenstvo u tome moglo vidjeti mogunost proirenja svojih dijeceza,
to e se ostvariti etrdesetak godina kasnije. Branimiru se ujedinjenje Crkava moglo
initi kao prvi korak k osvajanju dalmatinskih gradova. Teodozije, obnovitelj poruenih i
zaputenih starokranskih crkava, mogao je ostvariti osobne ambicije, ali i stvoriti
vru organizaciju za irenje kranstva dublje u unutranjosti.
Tako se Teodozije naao na splitskoj nadbiskupskoj stolici. Po posveenje nije otiao u
Rim, kako bi se moda oekivalo, nego u Akvileju. Moe biti da je to smatrao ispravnim,
a moda se pribojavao da e ga papa odbiti, jer je uz splitsku nadbiskupiju zadrao i
upravu nad ninskom biskupijom.

Ivan VIII. nije se sloio s ovakvim postupkom Teodozija, ali je pristao priznati postojee
stanje ako novi nadbiskup doe po palij u Rim. Proceduralni propusti bili su dakako
manje vani od mogunosti stjecanja jurisdikcije nad Dalmacijom. Nije nam poznato da
li je Teodozije doista otiao u Rim, ali je svakako indikativno da se 888. g. godinu dana
nakon njegovog pokuaja da stupi na nadbiskupsku stolicu, obnavlja crkva u Muu, u
blizini Splita. U tom se inu moe prepoznati Teodozijev rukopis, jer ga je papa jo kao
ninskog biskupa hvalio zbog obnavljanja crkava, unitenih za barbarskih provala. Ostale
crkve s Branimirovim natpisima, obnovljene u to vrijeme ili opremljene novim
namjetajem, vezane su uz ninsko (Nin, opot kod Benkovca) ili ibensko podruje
(Otres kraj Bribira, drapanj kraj Skradina). Crkva u Muu mogla bi biti dokaz uspjeh i
Teodozijeva pokuaja ujedinjenja dviju Crkava.
Uspjeh, meutim, nije bio trajan. Teodozije je ubrzo umro, a splitska i ninska stolica
nale su se ponovo razjedinjene. U Ninu je za biskupa postavljen neki Aldefreda, u ijem
bismo imenu mogli vidjeti kontinuitet utjecaja iz Akvileje. Splitsko sveenstvo izgleda
nije bilo zadovoljno posljedicama promjena, pa je za nadbiskupa izabralo vlastitog
kandidata.

HRVATSKA KAROLINKA RENESANSA?

Vanost Teodozijeva djela time nije umanjena. Njegova aktivnost na obnovi crkava i
irenju kranstva ostavila je trajnog traga u hrvatskoj kulturi, te nije bila premaena sve
do druge polovice 11. stoljea. Kada bismo imali bar malo vie svjedoanstava iz njegova
i Branimirova vremena, moda bismo u smirivanju politikih prilika, probuenoj
aktivnosti crkve i graditeljskom poletu smjeli nasluivati i neku vlastitu hrvatsku
karolinku renesansu.


OTKLANJANJE MLETAKE OPASNOSTI

Konsolidaciji prilika du istone jadranske obale pogodovala je i uvjerljiva pobjeda
Neretvana nad Mleanima kod Makarske 886. godine. Voa mletake ekspedicije, dud
Petar Kandijano, poginuo je, a Veneciju nije kroz vie od jednog stoljea opasnije
ugroavala ni Neretvansku kneevinu, ni Hrvatsku. Za miljenje koje se u historiografiji
esto javljalo, da je otada Venecija plaala hrvatskom knezu neki danak za mirnu
plovidbu, nema pravoga opravdanja. Uzroke mletakog nemijeanja u hrvatske prilike
treba traiti prije svega u snaenju hrvatske vojske i mornarice u vrijeme dok Venecija
jos nije bila sposobna za poduzimanje veih vojnih pohoda.

POECI ISTONE POLITIKE

Nakon Branimirove smrti (oko 892. godine), na prijestolje je doao Muncimir, posljednji
od Trpimirovih sinova. Pri tome su podjednaku ulogu igrali nasljedno pravo i princip
izbornosti, iako ovaj potonji vie nee biti u upotrebi sve do izbora Zvonimira. Snaga
Muncimirove vlasti pokazuje da promjena na prijestolju nije izazvala vee potrese,
dapae, ini se da bismo mogli povratak Trpimirovia ocijeniti kao konanu
konsolidaciju prilika u Hrvatskoj.
Muncimir je nastojao odravati dobre odnose sa splitskom Crkvom, pa je na molbu
njenog nadbiskupa potvrdio darovnicu svog oca. To je bilo potrebno ve i zato to je oko
crkve Sv. Jurja na Putalju izbio sukob, jer se ona nalazila na podruju ninskog biskupa, a
ne splitskog nadbiskupa. Tadanji ninski biskup Aldefreda tvrdio je da je Trpimir crkvu
dao samo na doivotno uivanje nadbiskupu Petru, te da je kasnije crkva vraena pravim
vlasnicima. To mu nije pomoglo, jer je Muncimir presudio u nadbiskupovu korist.
moguim razlozima govorit emo u poglavlju pokrtavanju i poecima crkvene
organizacije.

Ve pred kraj Branimirove vladavine, a pogotovo u vrijeme Muncimira, Hrvatska je bila
dovoljno jaka da se umijea u sukobe to su se vodili oko vlasti u Srbiji. Hrvatski je dvor
postao pribjeite prognanih srpskih pretendenata, ali i baza za njihove vojne pohode.
Prvi se kod Hrvata sklonio Petar Gojnikovi, koji je oko 891. godine poduzeo uspjenu
akciju, protjeravi iz Srbije Prvoslava, Brana i Stefana, sinove srpskog kneza Mutimira.
Muncimir ga, meutim, nije dalje podravao, nego je prihvatio odbjeglu brau i pomogao
Branov pokuaj povratka na vlast. Iako je Bran bio zarobljen i oslijepljen, a Gojnikovi
se uvrstio u Srbiji i susjednim sklavinijama, ipak ova epizoda pokazuje da je Hrvatska
pod Muncimirom dosegla zrelost i snagu potrebnu za voenje aktivne i agresivne vanjske
politike. Bio je to uvod u irenje dravnih granica i pretvaranje Hrvatske u snanu dravu
kakva e biti u vrijeme Tomislava i njegova nasljednika Trpimira II.
Muncimirovo sjedite nalazilo se u Biaima kraj Trogira, u blizini tradicionalnog sredita
Trpimirovia. Izgleda da je ovaj knez nastojao uza se vre vezati i unutranjost, pa je u
Uzdolju nedaleko Knina podigao crkvu. Na sauvanom natpisu Muncimir nosi titulu
princeps, dotada nepoznatu hrvatskim vladarima. Njome je vjerojatno htio izraziti
uzvieniji poloaj to ga je hrvatski knez poeo uivati meu svojim susjedima, ali i u
vlastitoj dravi. Centralizacija vlasti, provoena generacijama, poela je davati prve
ozbiljne rezultate.
Naalost, upravo slijedea desetljea uspona Hrvatske tako su slabo dokumentirana, da
njima ne znamo gotovo nita. Raki je bio miljenja da bismo u razdoblje nakon zadnjeg
spominjanja Muncimira (895. g.) i prve vijesti Tomislavu (914. g.) trebali smjestiti
kneza Vieslava koji se spominje na znamenitoj krstionici, ali za takvu konstrukciju, koja
nije nevjerojatna, nije pruio prave argumente. Stoga je i dalje uvrijeena pretpostavka da
je Muncimira naslijedio Tomislav oko 910. godine.

KRALJEVSTVO

Tomislavova vladavina obiljeena je brojnim sukobima sa susjednim dravama, kao i
diplomatskim akcijama za uvrenje vlasti. Bilo je to razdoblje estokih sukoba s
Maarima na sjeveru i Bugarima na istoku drave.
Maari su zaprijetili hrvatskim zemljama nakon ruenja obrambenog sustava to su ga
Nijemci podigli u Panoniji. Posljednji sisaki knez Braslav, pod ijom se vlasti nalo
itavo panonsko podruje sjeverno i juno od Drave, poginuo je u borbi protiv Maara
oko 898. g. Zajedno s njim propala je i njegova kneevina, nakon ega je Maarima put
prema Hrvatskoj bio otvoren. Situacija je postala jo ozbiljnija poslije maarske pobjede
kod Bratislave 907. godine.
Uspomena na Tomislavove borbe s Maarima sauvala se u obliku narodne predaje u
djelu nepoznatog barskog sveenika. Iako nemamo konkretnih podataka tim sukobima,
iz nekih drugih vijesti moe se zakljuiti da je Tomislav uspio ne samo ouvati sjeverne
granice, nego ih i proiriti na dio propale Braslavove kneevine. U njegovoj se vlasti
naao Sisak, stara metropola Donje Panonije. Time je po prvi puta vlast hrvatskih
knezova prela planinske lance to su dijelili Hrvatsku od panonskih ravnica. Ipak, ne bi
bilo opravdano preuveliavati ovaj Tomislavov uspjeh i pripisivati mu osvajanja koja su
u vrijeme najee maarske ekspanzije bila nemogua u ravniarskim krajevima. Starija
je historiografija zacijelo grijeila kada je maarsko-hrvatsku granicu stavljala ve u to
vrijeme na Dravu. Ravniarski je kraj bilo teko, gotovo nemogue braniti pred
maarskom konjicom, dok se Sisak oslanjao na breuljkasto zalee, a bio je dobro
utvren jo od vremena kneza Ljudevita. Zbog toga je blie zbilji hrvatsku granicu
stavljati u iru regiju Siska. Savsko-dravsko meurjeje ionako tada vjerojatno nije
priznavalo niiju vrstu vlast, nego je bilo iroki granini pojas izmeu Hrvatske i
Maarske.
Na istoku Hrvatske narasla je u isto vrijeme snaga Bugara. Nakon rata Mihajla Borisa s
Trpimirom, Bugari vie nisu ugroavali Hrvate, ini se, dapae, da su njihovi odnosi bili
dobri, jer su preko Hrvatske redovito odlazila poslanstva iz Rima u Bugarsku. Poetkom
10. stoljea prilike su se poele mijenjati kada je novi bugarski vladar Simeon odluio
Bugarskoj podrediti itav Balkan, pa tako i Bizant. Sukob dvaju jakih drava nije iao na
ruku Bizantincima, koji su se nali u nevolji. Simeon se proglasio za cara, pretendirajui
na univerzalnu vlast, to nije bila samo njegova puka elja i prijetnja.

U takvim je prilikama Bizant bio ponukan traiti saveznike u slavenskim dravama na
zapadu. Najzanimjiviji su bili Srbi, koji su izravno graniili s Bugariina, ali njihova snaga
nije bila dorasla bugarskoj. Uslijedio je niz pokuaja Bizanta i Bugara da na srpsko
kneevsko prijestolje dovedu svog ovjeka, protjerujui i ubijajui lanove protivnike
dinastije.
Hrvatska je iskoristila nastalu situaciju da bi nastavila s politikom mijeanja u unutranje
prilike u Srbiji. Pri tom se opredijelila za bizantsku stranku koja se hrvatskom knezu
morala initi manje opasnom. Osim toga, to je saveznitvo moglo donijeti i neke koristi.
Hrvatsko uplitanje u bugarsko-bizantski sukob posredstvom Srbije izazvalo je napokon
Simeona da, nakon potpune pobjede nad Srbima, poalje vojsku i na Hrvate. Njegov
vojskovoa Alogobotur krenuo je najvjerojatnije prema isturenoj imotskoj upaniji, gdje
su graniile Hrvatska i Srbija, i doivio teak poraz. Ratovanje se nije nastavilo, makar ne
u znatnijem opsegu, ali je mir sklopljen tek nakon smrti cara Simeona 927. godine. Ne
znamo da li je u tome sudjelovao Tomislav, ili je na prijestolju ve bio njegov nasljednik.
Tomislav je prvi hrvatski vladar kojeg papina kancelarija asti titulom kralja. U tome ne
treba vidjeti rezultat formalnog ina krunidbe u kojemu bi papa ili car vladaru podarili
kraljevske oznake, kao to je to kasnije bio sluaj s Drislavom ili Zvonimirom, nego
nastavak podizanja ugleda hrvatskih vladara, zapoet Muncimirovom titulom princeps.
Usprkos tom formalnom nedostatku, Hrvatsku od tog vremena moemo s pravom
nazivati kraljevinom, jer su se i Tomislavovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima, a i
struktura vlasti odgovarala je tom stupnju dravnog ureenja.

INTEGRACIJA HRVATSKE I DALMACIJE

Tomislavova titula posljedica je njegovih uspjeha u borbi protiv Maara i Bugara, ali i
novog odnosa prema dalmatinskim gradovima. Bizantska potreba da u hrvatskom vladaru
nae saveznika protiv Simeona poklopila se s tenjom pape i sveenstva u Hrvatskoj i
Dalmaciji za obnovom salonitanske crkvene pokrajine u njenom nekadanjem opsegu.
Za razliku od tradicionalne historiografije koja je Tomislavu pripisivala neogranienu
vlast u Dalmaciji, neki su istraivai u potpunosti odricali bilo kakva prava hrvatskog
vladara u bizantskoj pokrajini. Bilo bi ipak teko objasniti stvaranje jedinstvene crkvene
organizacije u dvije potpuno odvojene politike cjeline, uz pristanak oba vladara. Zbog
toga je uvjerljivije tumaenje da je Tomislav dobio titulu konzula, a time i upravu nad
Dalmacijom, to nipoto ne znai da su gradovi uli u sastav Hrvatske. Kao bizantski
saveznik, Tomislav je postao i dostojanstvenik carstva. Uostalom, u duhu bizantskog
shvaanja univerzalnoj vlasti carstva nad svim vladarima na njegovu nekadanjem
podruju, bio je i hrvatski kralj, ma koliko moan, samo jo jedan carski podanik.
Proglasiti ga konzulom pokrajine koja bi bez njegove zatite ionako mogla biti ozbiljno
ugroena, ako ne i izgubljena za carstvo, znailo je samo vre ga vezati uz
prijestolnicu. Koji su dalmatinski gradovi na taj nain doli pod Tomislavovu upravu (da
li svi ili samo donjodalmatinski? da li u tom sluaju i Dubrovnik?) ostaje nepoznanicom.
Takoer nam zasada nije jasno je li i zahumski knez Mihajlo Vievi priznavao neki
suverenitet Tomislava.
Politiko zajednitvo Hrvatske i Dalmacije, ostvareno makar i kroz izvjesni oblik
personalne unije, otvorilo je mogunost ostvarenja crkvenog jedinstva. Time je na red
dolo pitanje stvaranja jedinstvene crkvene hijerarhije, a i izbor metropolita koji bi joj
stajao na elu.
Meu dalmatinskim i hrvatskim sveenstvom sazrila je ideja sazivanju zajednikog
crkvenog sabora na kojemu bi se rijeila sva ta pitanja, pa su se obratili papi s molbom da
sazove sinod. Papa je sa svoje strane bio, dodue, zainteresiran za obnovu jedinstvene
crkvene pokrajine, ali ga je u tom trenutku izgleda vie muio problem irenja glagoljice i
slavenskog bogosluja, a time i bizantskih utjecaja, u granicama dalmatinskih biskupija i
to, kako se ini, gornjo-dalmatinskih (dubrovake, stonske i kotorske). U nemogunosti
da pronikne u slavenski pisane obredne knjige i druge vjerske spise, papa se pribojavao
da se u nerazumljivim tekstovima ne krije neko krivo uenje - kako ga je sam Ivan X.
nazvao: Metodova doktrina. Zbog toga je papa glavnu svrhu sazivanja sabora vidio u
suzbijanju tog krivovjerja s kojim su meu latinsko sveenstvo mogli prodrijeti utjecaji
istone Crkve i u krajnjoj liniji omesti stvaranje jedinstvene pokrajine pod papinom
jurisdikcijom.

Sabor je sazvan u Splitu, nadbiskupskom gradu, a u neposrednoj blizini sjedita
Trpimirovia. Samim time splitski je nadbiskup imao najvie mogunosti dokopati se
metropolitanske asti. Pored toga, njemu je u prilog govorila i tradicija splitske crkve kao
nasljednice salonitanske, na ijem se obnavljanju zapravo radilo. Protukandidati
nadbiskupa Ivana, ninski biskup Grgui i zadarski Formin, imali su malo izgleda na
uspjeh. Grgur je vladao najveom hiskupijom, ije je podruje moda bilo vee od svih
dalmatinskih biskupija zajedno, ali mu se ni ugled ni materijalno stanje nisu mogli mjeriti
sa Splitom. Formin je pak bio prelat dalmatinske politike metropole, ali to u ovom
sluaju nije bilo nimalo presudno, vjerojatno i zbog toga to je Split od osnutka svoje
nadbiskupije imao bolje veze s Rimom.
Sabor je tako donio zakljuak da se splitski nadbiskup izabire za metropolita itave
pokrajine. problemu slavenskog bogosluja sveenstvo se, protivno papinim
zamislima, nije gotovo ni izjanjavalo. Zakljueno je samo da se gornjodalmatinski
biskupi imaju u svemu drati ispravnog uenja Crkvi i da se glagoljae nee zaredivati ni
promicati u vie redove ukoliko ne naue latinski. Kako je bilo mogue da zbog toga
neka crkva ostane bez sveenika, zakljueno je da e se trpiti iznimke, ukoliko ih papa
napose odobri.
Tomislav, koji je prisustvovao saboru, nije se bunio protiv ovakvih odluka, jer nisu ni u
emu proturjeile njegovom dvostrukom poloaju hrvatskog vladara i bizantskog
dostojanstvenika. Na odluku se alio samo ninski biskup, pa je papa odredio, razmotrivi
albu, da se sazove jo jedan sabor na kojemu e sporna pitanja biti konano rijeena.

Drugi je sabor odran vjerojatno 928. godine, takoer u Splitu. Grgur vie nije imao
nikakve mogunosti otpora. Ve je poslije prvog sabora moralo biti jasno da u
jedinstvenoj pokrajini nee biti mogue odrati ogromnu ninsku biskupiju pored
patuljastih dalmatinskih. Zdrueni dalmatinski biskupi donijeli su zato zakljuak da se
ninska biskupija ukida, jer nije postojala od ranije, a Nin nije bio dovoljno ugledno
mjesto da bi bio sjedite biskupa. Grguru su u zamjenu ponuene tri ispranjene
biskupske stolice koje su postojale vjerojatno samo na papiru: sisaka, skradinska i
delmitanska (za koju ne znamo gdje se nalazila), i Papa je, sankcionirajui saborske
zakljuke, odluio da Grgur smije otii samo u Skradin. Nema nikakve potvrde da je to
doista i uinio, jer se skradinska biskupija jo dugo nee javljati u izvorima.
Tomislavova politika prema dalmatinskoj Crkvi imala je dalekosene posljedice. Splitska
i zadarska dijeceza proirile su se na hrvatsko dravno podruje, ime je znatno ojaan
proces integracije hrvatskih zemalja. Po prvi puta nakon aachenskog razgranienja,
dalmatinski su gradovi mogli osjetiti izvjesnu pripadnost zaleu i njihovi meusobni
odnosi nee vie biti kao prije splitskih crkvenih sabora. Bila je to kruna Tomislavovih
uspjeha.

TOMISLAVOVI NASLJEDNICI

Vojna i politika snaga Hrvatske odrala se i u vrijeme Tomislavova nasljednika
Trpimira II, kada je sklopljen mir s Bugarima. Na prijestolju su slijedila jo dva vladara
kojima se ne zna gotovo nita. Od Kreimira I. sauvalo se samo ime, a za njegova
nasljednika Miroslava znamo da je bio ubijen u pobuni to ju je protiv njega poveo ban
Pribina.
Pribina je prvi poimence poznati hrvatski ban, a iz suvremenog opisa Konstantina
Porfirogeneta znamo da je vladao trima likim upanijama (Likom, Gackom i Krbavom).
Razlozi njegove bune nisu poznati, ali mu cilj nije bio smijeniti dinastiju, poto je
umjesto ubijenog Miroslava na prijestolje doveo njegova brata Mihajla Kreimira II. S
Pribinom zapoinje niz monih banova koji e sve do propasti dinastije imati ulogu
suvladara.

Njihov se posebni poloaj moe objasniti donekle geografskim osobitostima i
izdvojenou Like od ostalog dijela Hrvatske, a bilo je pokuaja da ga se protumai kao
relikt avarske organizacije, uz to se vezala titula bana, oito avarskog porijekla. Korijeni
te posebnosti moda se mogu traiti i u antikoj izdvojenosti Liburnije, to je obnovljena
u vrijeme ostrogotske vladavine, a postojala je i u vrijeme stvaranja prvih dravnih
tvorevina na hrvatskom podruju, za kneza Borne.
Postojanje bana svakako jasno ukazuje da proces integracije hrvatskih zemalja nije bio
dokraja sproveden ni u toku prve polovice 10. stoljea. Kako banovi kasnije ipak ne
nastupaju samostalno, sve do Zvonimira, izgleda da je i taj problem bio prebroen u
godinama nakon Pribinine bune.

c) Kraljevina u usponu

TEMELJI BUDUE SNAGE

Graanski rat, ije su posljedice bile po Hrvatsku teke, jer su ponitile dio uspjeha
postignutih od Branimira do Trpimira II, zavrio je ponovnom konsolidacijom kraljevske
vlasti, nakon to je na prijestolje sjeo Mihajlo Kreimir II. Banovi su svoj utjecaj zadrali
i kasnije, ali se do vremena Zvonimira vie nisu upletali u dinastike borbe, to bi moglo
znaiti i to da je dinastija uvrstila svoj karizmatski poloaj.
Historiografija je ponekad, pozivajui se na pisanje Dukljanina, kao i na jednu krivo
datiranu ispravu, Kreimiru II. pripisivala djela koja nije izvrio, kao npr. pripajanje
Bosne. tom kralju naalost ne moemo rei gotovo nita, osim da je uspio smiriti
situaciju u dravi.
Moemo to zakljuiti po darivanju posjeda u Diklu samostanu Sv. Krevana. Taj in
govori dobrim odnosima vladara i dalmatinske metropole, ali i tome da je Kreimir
raspolagao nekadanjim zadarskim javnim agerom, dakle da se u odnosu na Bizant
nalazio u istom poloaju kao i Tomislav.
Nakon dugo vremena, ak jo od Muncimira, javlja se vijest o kraljevskoj zadubini.
Jelena, ena Kreimira II. i majka njegova sina Drislava, podigla je na Otoku kraj
Solina, u jednom od najatraktivnijih sredita Hrvatske, crkvu Sv. Marije, u kojoj su se od
tog vremena pokapali hrvatski vladini, emu nam je vijest ostavio i Toma Arhiakon.
Pa i sama je kraljica nala ondje svoje posljednje poivalite, uz vjene molitve
benediktinaca koji su se brinuli zadubini.

Stabilnost prilika u Kreimirovo vrijeme otkriva nam i Hrvatska kakvu je ostavio svom
sinu Drislavu. Iako itavoj drugoj polovici 10. stoljea imamo razmjerno malo vijesti,
jasno je da je Drislav svoju snagu mogao ostvariti samo u kraljevini u kojoj su
unutranji sukobi bili stvar prolosti.

PRVI OVJENANI VLADAR

Potencijalnu je opasnost, kao to e se vidjeti nedugo potom, predstavljalo nerijeeno
pitanje nasljeivanja prijestolja. U mladoj kraljevini nije prevladao jo nijedan princip po
kojemu bi se jasno odredilo kome nakon smrti kralja pripada prijestolje. Prvi trag
pokuaja da se to pitanje uredi pripada vremenu Drislava, a moda i Kreimira II.
Na dvije kamene ploe, ija funkcija nije dovoljno razjanjena (iako se vjerojatno radi
stranici sarkofaga), sauvao se ulomak natpisa u kojemu se spominje neki dux u vrijeme
Drislava, koji je, prema istom natpisu, bio dux magnus. Suvremeni Jelenin epitaf
oznaava vladare titulom rex, te bi se moglo zakljuiti da je Drislav u vrijeme
sastavljanja natpisa iz Kapitula bio prijestolonasljednik, a da je uz njega postojao i neki
vojvoda, moda njegov brat. Druga bi mogunost bila, da je Drislav bio tada
neokrunjen, a da je vojvoda bio njegov nasljednik, jedan od njegovih sinova. Bilo kako
bilo, kapitulski natpis pokazuje nam da je u Hrvatskoj tada postojala precizno odreena
hijerarhija, sa zadatkom reguliranja pitanja nasljeivanja prijestolja.
Kapitulski je natpis takoer vaan, jer pokazuje da je jedno od sredita kraljevine tada
bilo u Kninu, odnosno na Kosovu (Petrovu) polju. Tamo je svakako i ranije bilo dravno
sredite, ali najvjerojatnije ne Trpimirovia, nego Branimira. Trpimirovii su svoje
posjede imali kod Solina, to im je moda i osiguralo primat nad ostalim hrvatskim
rodovima. Trpimirovii nisu svoj prodor u unutranjost zapoeli prije Muncimira, koji
gradi crkvu u Uzdolju kraj Knina, ali se konano uvruju u unutranjosti izgleda tek za
Drislava.
Vladajui tako konsolidiranom kraljevinom, i uhvativi korijen u oba njena najvanija
sredita, Drislav je mogao misliti i na obnovu aktivne vanjske politike, kakvu je
Hrvatska vodila prije graanskih ratova. Povoljna mu se prilika ukazala s obnovom
bugarskog (makedonskog) carstva pod poduzetnim i vjetim makedonskim velikaem
Samuilom.
Poluivi uspjehe u ratovima s Bizantom, Samuilo je bio na najboljem putu da uspostavi
svoju vlast nad itavim Balkanskim poluotokom. U tu je svrhu trebao osigurati i svoje
zapadne granice, na kojima se bugarska drava ve tradicionalno sukobljavala s
Hrvatima. Time je ujedno mogao ugroziti i bizantski posjed na Jadranu, s kojega je
eventualno mogao doi neki napad uz podrku Hrvata. Osim toga, krivotvorene isprave
Pina i Plesa mogle bi u svojoj najuoj jezgri svjedoiti da je Hrvatska pruila utoite
nekim bugarskim prognanicima, Samuilovim roacima i protivnicima.
Samuilov je pohod bio uperen k Zadru, to je znailo i k srcu Hrvatske, preko kojega je
trebalo prijei. Rezultat je akcije bio negativan, pa se Samuilova vojska morala vratiti
neobavljena posla.
Takav je ishod borbi bio vaan za Bizant. Na elu carstva bio je u to vrijeme Bazilije II.
Bugaroubojica, pripadnik makedonske dinastije, koja je jo od vremena Bazilija I. bila
uglavnom u dobrim odnosima s Hrvatima. Zbog toga nas ne bi trebalo uditi, ako je car
odluio nagraditi saveznitvo Hrvata.
Toma Arhidakon obavjetava nas da je Drislav dobio iz Bizanta znakove kraljevske
vlasti, zajedno s titulom eparha i patricija, te da se od njegovog vremena njegovi
nasljednici nazivaju kraljevima Hrvatske i Dalmacije. U historiografiji je bilo dosta
pokuaja da se ova Tomina tvrdnja ospori, ali ipak nemamo razloga sumnjati u nju.
Postoje opravdani i ozbiljni razlozi da u Drislavu vidimo vladara koji je bio u posebno
dobrim odnosima s Bizantom od kojega je dobio kraljevske oznake, zbog ega se,
naposljetku, i prozvao ovjenanim (Stjepan). Pored titula i asti, pripala mu je i
Dalmacija. To je tim vjerojatnije, to je i Hrvatska, nakon Bazilijevih uspjeha protiv
Samuila, priznala carevu vlast, te se nala pod istim suverenom kao i Dalmacija.

RATOVI ZA PRIJESTOLJE I DALMACIJU

No, usprkos svim poduzetim mjerama, Drislavovi sinovi nisu smatrali pitanje
nasljedstva konano rijeenim. Nakon kraljeve smrti dolo je ponovo do sukoba, u kojima
se s jedne strane naao predvieni prijestolonasljednik Svetoslav Suronja, a s druge
njegova braa Kreimir III. i Gojslav, koji su bili miljenja da braa trebaju vladati
zajedniki.
Svetoslav nije bio u stanju pruiti otpor, te se pred neprijateljima povukao u Trogir, gdje
je, zajedno sa sinom Stjepanom, doekao dolazak mletake mornarice.
Po prvi puta nakon mnogo desetljea Venecija se odluila na novi pokuaj osvajanja
uporita na istonoj jadranskoj obali. Dud Petar II Orseolo poveo je veliku flotu prema
Dalmaciji, pod izlikom da svoje eli osloboditi plaanja danka. Ne znamo da li se pri
tom radilo tributu to su ga Mleani moda morali plaati za slobodnu trgovinu, ili je
rije onom porezu u zlatu na koje su dalmatinski graani bili obvezni hrvatskom
vladaru jo od vremena Bazilija I.

Dud se vjerojatno oslanjao i na Zadrane, jedine koji su, kako pie njegov kroniar Ivan
akon, ve i prije pohoda prihvaali njegovu, a to znai bizantsku vlast.
Kako je tada Venecija jo uvijek priznavala nominalno vrhovnitvo Bizanta, to znai da
je krajem 10. stoljea jedino Zadar bio u carskim rukama. Da li je Bazilije metropolu
Dalmacije zadrao za sebe, a ostalo prepustio Hrvatima, ili je Zadar sam prestao
priznavati vlast hrvatskog kralja?
Kreui se od luke do luke, na nain kako se jedino i moglo ploviti u to vrijeme, dud je
prihvaao priznavanje svoje vlasti to su mu ga nudili graani od Istre do Dubrovnika.
Svi su oni slali svoje predstavnike, u prvom redu biskupe, da se poklone novoj sili.
Gotovo bez otpora, ne uzmemo li u obzir kratkotrajno oklijevanje biogradske posade i
borbu Lastovljana, itava Dalmacija, a s njom i neki krajevi ue Hrvatske, pala je u ruke
dudu.
Orseolo je formalno bio zastupnik Bazilija II, ali je stvarno njegov pohod znaio prvo
uvrenje Venecije na istonoj jadranskoj obali. Uspjeh, istina, nee biti trajan, ali e
oznaiti novo razdoblje u odnosima sila na Jadranu.
Svetoslav je u Trogiru doekao Orseola i sklopio s njim savez. Kao zalog ugovora dao je
dudu svog sina Stjepana, kojeg je oenio njegovom kerkom Hicelom. Stjepan je otiao
u Veneciju, te zasnovao zasebnu granu Trpimirovia - Svetoslavie. Time je zapoeo
dinastiki rascjep, u kojemu djelomino lee uzroci nedaa u koje e Hrvatska zapasti
krajem idueg stoljea.
Mletaka pomo, meutim, nije vratila Svetoslavu otetu krunu. Njegova sudbina ostaje
skrivena u utnji izvora, dok njegova braa nastavljaju zajedniku borbu za povratak
oduzetih gradova.
uspjesima to su ih u toj borbi postigli mogu se stvoriti neki zakljuci na temelju novog
pohoda Orseola 1018. godine. Osjetivi da su mletake pozicije u Dalmaciji ugroene,
Petrov je sin i nasljednik Oton ponovo poveo mornaricu prema Kvarneru, u elji da
potvrdi dominaciju Venecije. Ovoga puta mletako brodovlje nije dolo dalje od Raba.
Biskupi triju otokih gradova ponovo su prisegli vjernost dudu. Veneciji je svakako bilo
lake nadzirati otoke nego gradove na kopnu, a s druge strane, hrvatski su vladari s manje
muke vladali nad Zadrom, Splitom i Trogirom, nego li nad Rabom, Krkom i Osorom.

PODJELA DALMACIJE

Vojna Otona Orseola pokazala je da Dalmacija nije vie djelovala kao jedinstvena cjelina
(ako je to ikada, osim u vrijeme Bazilija I, i bio sluaj). Kvarnerski su se otoci izdvojili u
zasebno podruje pod mletakim vrhovnitvom, to e se izmijeniti tek u vrijeme
Kreimira IV. Pomorski se uspon Venecije poeo sve jasnije osjeati na istonoj
jadranskoj obali.
Gornja je Dalmacija takoer bila zasebno tijelo. Njeno je odvajanje bilo prirodna
posljedica geopolitike razdvojenosti dviju Dalmacija, a kako se vidi iz pisanja cara
Konstantina, zapoelo je u izvjesnoj mjeri ve u 10. stoljeu. Presudni trenutak u raspadu
nekada jedinstvene teme odigrao se na samom poetku 11. stoljea, u vrijeme Samuilovih
osvajanja na Balkanu. Da bi pospjeio obranu, Bizant je Gornju Dalmaciju organizirao
kao zasebnu temu, sa sreditem u Dubrovniku. Mogue je da je do toga dolo nakon pada
Draa u Samuilove ruke. Nestankom drake teme sruen je obrambeni sustav junog
Jadrana, pa je to trebalo to hitnije ispraviti stvaranjem novog sredita. Dalamatinska
tema kao jedinstvena cjelina nije mogla biti dovoljno djelotvorna u trenucima kada je
trebalo brzo i efikasno reagirati, pogotovo nakon to su se pogorali odnosi s Hrvatima
kojima je oduzeta Dalmacija.
Bizant je svoju politiku jaanja Dubrovnika gradio i uz pomo pape, koji je Dubrovnik
1022. uzdigao na rang nadbiskupije (neki misle tla se to zbilo i ranije). Takav crkveni
ugled jednog bizantskog grada nije odgovarao dukljanskim vladarima, koji su teili
crkvenoj samostalnosti svoje drave, pa je gotovo itavo stoljee proteklo u stalnim
borbama oko uspostave barske nadbiskupije i pitanja jurisdikcije dviju crkava. Barani su
u tome imali i pomo splitskog nadbiskupa, kojem nije bilo u interesu izdvajanje jednog
od njegovih sufragana, koji bi time za sobom povukao itavo podruje splitske
nadbiskupije od Neretve k jugu.
Sukob je privremeno rijeen uspostavom barske nadbiskupije 1089. godine, ime je ugled
dubrovake crkve djelomino okrnjen, ali je ona ipak i dalje nastavila postojati kao
zasebna crkvena provincija. Vremenom je otpala od Gornje i prikljuila se Donjoj
Dalmaciji, kako se to vidi iz dva razliita opisa Hrvatske nastala u 12. stoljeu:
anonimnog barskog sveenika i arapskog geografe El Idrizija.

NOVA SAVEZNITVA

Nakon izdvajanja Gornje Dalmacije i kvarnerskih otoka, Donja je Dalmacija morala sama
graditi svoj odnos prema carstvu s jedne, te hrvatskim vladarima s druge strane.
Dvadesete su godine vrijeme estokih sukoba Hrvata s Dalmatincima. Kreimir III.
nastoji orujem osvojili dalmatinsku metropolu Zadar. ini se da mu je pri tome
pomagao i ugarski kralj Stjepan I. To je i ujedno bio prvi pokuaj maarskog uplitanja u
unutranje prilike u Hrvatskoj.

Postupci hrvatskog kralja mogu se objasniti samo promjenom unutranjih prilika u
Veneciji. Naime, Kreimir i Gojslav priznali su vlast Bazilija nakon njegovih pobjeda nad
bugarskim carstvom i osvajanja podruja juno od Cetine. Bazilijeva je mo bila prejaka,
a da bi se Hrvati upustili u napadanje njegovih dalmatinskih posjeda. Uz to je i Venecija
upravljala Dalmacijom zapravo u carevo ime i uz njegovo odobrenje, te bi rat protiv
Venecije znaio i pobunu protiv Bazilija.
Situacija se poela mijenjati najprije u Veneciji. Njezini stanovnici, nezadovoljni
nastojanjem Orseola da vlast duda pretvore u nasljednu, pobunili su se i prognali Otona i
njegove roake. Pobuna je bila signal Kreimiru da napadne Dalmaciju, ali je to ipak
uinio prerano. Bazilije nije bio voljan Hrvatima prepustiti gradove, pa je iz Italije poslao
langobardskog katepana Bazilija Bojoana da obuzda Kreimira. Pohod je bio donekle
djelotvoran (izgleda da je tada zarobljena Kreimirova supruga), ali nije trajnije smirio
Hrvate.
Obrativi se za pomo Ugrima, oni su nastavili s ratom u kojem su poluili odreene
uspjehe. Na ruku im je ilo i slabljenje Bizanta nakon smrti Bazilija 1025. godine.
Ugarska se pomo nastavila i u vrijeme kralja Salomona, koji je, prema rijeima
mletakog kroniara Andrije Dandola, poticao Zadrane da se pobune protiv bizantske
vlasti. Ugarsko uplitanje u prilike u Dalmaciji moe se protumaiti rodbinskim vezama
Arpadovia s Orseolima, kao i nastojanjem maarskih kraljeva da dalmatinske gradove
okrenu protiv nove vlasti u Veneciji.

POKUAJ OSAMOSTALJENJA MADIJEVACA

U to je vrijeme Zadrom vladao utjecajni rod Madijevaca u kojemu se nasljeivanjem
prenosila titula carskih stratega i protospatara. Na elu dinastije nalazio se tada prokonzul
Grgur. Izvori nam ne doputaju da jasno zakljuimo je li on imao brata Dobronju, ili se
radi istoj osobi s dva imena. U svakom sluaju, Grgur se naao ponukanim, u vrtlogu
politikih promjena, poduzeti mjere kojima bi osigurao svoju vlast barem nad onim
dijelom Dalmacije koji je preostao nakon odvajanja Gornje Dalmacije i kvarnerskih
otoka.
U tu je svrhu mogao iskoristiti ne samo ugled Madijevaca, koji su imali korijen i u
drugim dalmatinskim gradovima, nego i postojeu titulu prokonzula kao najvieg carskog
dunosnika u Dalmaciji. Nedostajala su mu samo izravna podrka cara, kao i materijalna
sredstva kojima nijedan patricijski rod u to vrijeme nije mogao raspolagati sam za sebe u
dovoljnoj mjeri.
Dobronja, kojega bizantski kroniar Kekaumen naziva arhontom i toparhom Zadra i
Splita, krenuo je na put u Carigrad, gdje ga je doekao novi car Roman III. Prireena je
dobrodolica bila vrlo srdana, a Dobronja je za svoje potrebe dobio bogate darove, po
svemu sudei u prvom redu novac. Ohrabren tim uspjehom, ponovio je putovanje i jo
jednom bio dobro primljen. No, trei ga je put u prijestolnici doekao Mihajlo IV, novi
car. Na nagovor svojih savjetnika ne samo to Dobronju nije pomogao, nego ga je bacio u
tamnicu.
Autonomistike tenje Madijevaca mogle su u prvo vrijeme u Carigradu izgledati kao
pomo snaenju bizantske vlasti u Dalmaciji, jer su se protivile bilo kakvom posrednitvu
Venecije ili Hrvata u vrenju carske vlasti nad temom, ali su se s vremenom pokazale
preopasnima. Kada bi se najvanije politiko i crkveno sredite nali u rukama istog roda,
moglo bi se ubrzo pokazati da je carsko vrhovnitvo nepotrebno ak i u formalnom
pogledu. Zbog toga je reakcija dvora nakon promjene vladara bila po Dobronju tako
iznenaujua i pogubna.
Bez obzira na ishod, pokuaj Madijevaca pokazuje nam dubinu promjena to su zahvatile
Dalmaciju. U pojedinim su gradovima sve vie dolazili do izraaja moni rodovi iz ijih
su se redova birali biskupi i priori. Nijedan od njih, ak ni Madijevci, nije bio dovoljno
jak da bi se nametnuo itavoj provinciji, ali su neki imali mogunosti ovladati pojedinim
gradovima i voditi gotovo samostalnu politiku. Nove su prilike postajale sve oitije
prema kraju stoljea.

udno je to upravo Stjepanovoj vladavini imamo tako malo podataka, iako se oito
radilo sposobnom vladaru, koji je znao iskoristiti povoljne meunarodne odnose, kako
bi Hrvatskoj osigurao relativni mir i granice. Njegove dobre veze s Maarima nisu
ugrozile dravu, iako su vojske Arpadovia prodirale do mora. Na sjeverozapadu je
osigurao granicu pomogavi urotu karantanskog vojvode, koja je, iako otkrivena, i dalje
zabrinjavala Konrada. Njemaki car nije se usudio povesti bavarsku vojsku u rat protiv
Ljutia, upravo zbog straha od ugroenosti jugoistoka drave. Pitanje Dalmacije Stjepan
nije rijeio, ali je izgleda koristio rascjepkanost nekada jedinstvene teme kako bi barem u
Zadru osigurao vlast.
Kralj je nastojao dograditi i crkvenu organizaciju, moda s vie samostalnosti za
Hrvatsku. U njegovo je vrijeme ponovno uspostavljena funkcija hrvatskog biskupa,
ovoga puta sa sjeditem u Kninu, gradu koji je sve vie dobivao na vanosti.
Iza sebe ostavio je Stjepan dva sina, Kreimira IV. i Gojslava, te dravu na solidnim
temeljima.
Nejasno je, to se dogaalo po njegovoj smrti meu njegovim sinovima. Znamo tek
toliko da je Kreimir bio osumnjien zbog ubojstva brata, ali da se pred papinim
poslanikom opravdao, zahvaljujui zakletvi svojih upana.



PUT VRHUNCU

Zahvaljujui dobroj i poduzetnoj politici Kreimira III, Hrvatska je preivjela krizu
nastalu u vrijeme sukoba oko prijestolja. Dalmacija je dodue bila uglavnom izgubljena,
ali je Hrvatska mogla nastaviti s aktivnom vanjskom politikom.
To se vidjelo ve nekoliko godina nakon to je na hrvatsko prijestolje sjeo Stjepan I, sin
Kreimira III. Premda se vremenu njegove vladavine sauvalo izuzetno malo podataka,
do nas je dola vijest tome da su Hrvati bili spremni pomoi ustanak karantanskog
vojvode Adalberona protiv njemakog cara Konrada II. Neki su historiari pomiljali na
to da u tim Hrvatima treba vidjeti stanovnike hrvatske upe u Karantaniji, ali je broj
tamonjih Hrvata bio zasigurno premalen, a da bi mogli biti vaniji inilac u pripremanju
ustanka takvih razmjera. Zbog toga u obzir dolaze jedino Hrvati iz Hrvatskc, koji su
Adalberonu mogli pruiti sigurno zalee. Do ustanka, meutim, nije ni dolo, jer su
pripreme otkrivene na vrijeme, pa je Adalberon bio uklonjen sa svog poloaja na saboru
1035.
U vrijeme Stjepana I. Hrvatska je povratila Zadar, ukoliko to ve nije uspjelo njegovom
ocu. tome takoer imamo samo neizravni podatak da je dud Dominik Kontareno
1050. osvojio taj grad.

CRKVENE REFORME: OD PODRKE DO SUPROTSTAVLJANJA

Prvo veliko iskuenje pred kojim se Kreimir naao pojavilo se s crkvenim raskolom
1054. g., odnosno reformnim pokretom koji se potom razvio s ciljem objedinjavanja,
jaanja i osamostaljivanja zapadne Crkve. U svrhu promicanja reformi, papa je 1059. g.
sazvao Lateranski koncil na kojemu su usvojeni zahtjevi to su se otada trebali postavljati
pred sveenstvo i biskupe podlone papi.
Nakon Lateranskog koncila, Crkva je stala organizirati sline sinode i drugdje, kako bi
proirila nova pravila izvan Rima. Jedan od prvih crkvenih sabora odran je u Splitu
1060. g., pod pokroviteljstvom papinog izaslanika Majnarda.
Sabor je bio uperen u prvom redu protiv onih obiaja u dalmatinsko-hrvatskoj Crkvi, to
su slijedili tradicije kranskog istoka. Bila je to enidba sveenika, kao i noenje brade.
Takoer su u zatitu uzeti sveenici pred svjetovnim vlastima. No, po hrvatsko su
sveenstvo najtee bile posljedice zakljuaka uperenih protiv slavenskog bogosluja.
Pape nisu nikada bile naisto s time, je li crkveno uenje sadrano u slavenski pisanim
knjigama u vjerskom pogledu ispravno, ili je pak heretiko. U 10. stoljeu strogost Crkve
nije bila tako izraena kao sada, pa se nije previe ustrajalo na izvravanju saborskih
zakljuaka iz 925. godine. Reformni pokret 11. stoljea nije mogao dopustiti tako izrazite
razliitosti unutar Crkve, jer bi to moglo ozbiljno ugroziti jedinstvo zapadnog kranstva,
pogotovo u krajevima politiki i tradicionalno vezanim uz Bizant. Zbog toga je donesena
odluka zatvaranju crkava u kojima se bogosluilo slavenskim jezikom, a biskupima je
zabranjeno posveivati za sveenike one Hrvate koji ne bi nauili latinski.
Na elo dalmatinsko-hrvatske crkvene hijerarhije postavljen je dotadanji osorski biskup
Lovro, gorljivi pristaa reformi. Time je reformna stranka dobila prevagu, a nema sumnje
da joj je podrku davao i Kreimir.
Slavensko sveenstvo, najjae zastupljeno na kvarnerskim otocima, napose na Krku, na
kojima su veinu stanovnika inili Hrvati, a gdje se slavensko bogosluje moglo
nesmetano razvijati pod okriljem Bizanta, nije prihvatilo ove zakljuke. Dolo je do
estokih sukoba to su podijelili kraljevinu i Dalmaciju na dvije stranke, reformnu i
protureformnu.
Protureformnoj su stranci ile na ruku prilike na Zapadu, gdje je car pruao podrku
papinim protivnicima. Uz njegovu je pomo ustolien i protupapa Honorije II, u kojemu
su protivnici reformi u Hrvatskoj i Dalmaciji mogli nai saveznika. Mogue je da je
njegovom inicijativom u Hrvatsku doao sveenik Vulfo, kako bi organizirao
protureformnu Crkvu pod okriljem krkog biskupa Cedede. U poetku je njihov poduhvat
imao uspjeha, ali je reakcija pape Aleksandra II. stigla brzo.
Papinska je kurija uputila u Hrvatsku kardinala Ivana s ciljem, kako je sam po dolasku
istaknuo, da sprijei graanske ratove, te da napokon uvrsti reformu. U tu je svrhu
izopio Cededu, a sveenika Vulfa bacio u doivotnu tamnicu. Takoer je na molbu
meusobno posvaanih trogirskih graana postavio za biskupa lana svoje pratnje,
sveenika Ivana. Time je reformna stranka stekla vrst poloaj i u Trogiru, nakon ega
nije bilo ozbiljne sumnje u njenu prevagu.
Iako je na Krku otpor bio skren, slavensko se bogosluje ondje odralo, kao i na
Kvarneru openito. Glagoljica je upravo u to vrijeme iz liturgijskog prerastala u
diplomatiko pismo, toliko vrsto ukorijenjeno u stanovnitvu, da nikakve reforme nisu
mogle sprijeiti njezinu upotrebu.
Kreimir je u sloenoj situaciji u kojoj se drava nala traio oslonac u reformnoj Crkvi,
predviajui njenu pobjedu. Ne znamo kako je u tim borbama ponaao hrvatski biskup u
Kninu, ali sveenstvo Biograda nije bilo glagoljako. Moda je i zbog toga kralj potakao
osnivanje dvaju benediktinskih samostana u svojoj prijestolnici, od kojih je onaj Sv.
Ivana raspolagao najveim zemljinim posjedom u Hrvatskoj.
Crkve dalmatinskih gradova takoer su osjetile Kreimirovo dobroinstvo. Uz njegovo je
odobrenje osnovan samostan Sv. Petra u Drai na Rabu, a zadarski samostan Sv. Marije
bio je osloboen javnih podavanja.

BUDUI DA JE SVEMOGUI BOG PROIRIO NAE KRALJEVSTVO NA
KOPNU I NA MORU...

Ne moemo odbaciti pomisao na to da je Kreimir upravo posredstvom Crkve koju je
zduno pomagao, gradio most za prenoenje svoje vlasti nad Dalmaciju. Bizantska je
pokrajina i dalje priznavala formalno vrhovnitvo istonog cara, ali su prilike u carstvu
ve desetljeima bile takve da su jedva doputale ozbiljnije pothvate Bizanta na Jadranu.
Vlast je teoretski bila saeta u rukama katepana, ali je u rascjepkanoj pokrajini svaki grad
odluivao vlastitoj sudbini.
Povrh svega, Bizant je ponovo bio ugroen s istoka od Turaka, a na Mediteranu od
Normana. Hrvatski je kralj opet mogao biti zanimljiv saveznik, kao u vrijeme Tomislava
i Drislava. Bilo je gotovo neminovno da Dalmacija iznova doe pod njegovu upravu.
ini se da se to ostvarilo napokon 1069. g, kada se u Kreimirovoj pratnji nalazi i
dalmatinski katepan Lav, mada neki izvori, kao isprava darivanju imuniteta samostanu
Sv. Marije, ukazuju na to da se Kreimirova vlast osjeala u nekim gradovima ve i
ranije.
Za razliku od vladara koji su prije njega upravljali Dalmacijom, Kreimir je bio mnogo
prisutniji u gradovima. Napokon, i u samom udaljenom Osoru pjevali su mu laude, a u
najromanskijem od svih otoka, Rabu, traili su njegovo odobrenje za osnivanje
samostana.
Zbog toga je Kreimir s pravom mogao govoriti jadranskom priobalju kao naem
dalmatinskom moru.
Istovremeno se uvrivala vlast hrvatskoga kralja i u unutranjosti. U Kreimirovoj se
pratnji nalaze dva bana, Gojo i Zvonimir. To je prvi put da se suvladareva banska vlast
dijeli, odnosno da je zasvjedoeno da ban ne vlada samo podrujem Like. Gojo je
vjerojatno bio ban u tom podruju, dok je Zvonimir upravljao krajem izmeu Save i
Drave.
Maarska i Hrvatska neposredno su graniile jo od vremena doseljenja Maara, ali nema
elemenata koji bi nas pouzdano uputili na to gdje je bila granica. Tek s pojavom
Zvonimira kao slavonskog bana moemo zakljuiti da je savsko-dravsko meurjeje bilo
pod hrvatskom vlau. Mogue je, da ga je Zvonimir dobio kao miraz od Arpadovia, uz
svoju enu Jelenu, sestru Ladislava, ali se smije pretpostaviti da je i ranije pripadalo
Hrvatskoj, moda od vremena Stjepana I.
Na junim granicama Hrvatske moralo je takoer u to vrijeme doi do promjena.
Kreimir je sakupio dovoljno snage da zapone aktivniju vanjsku politiku na Balkanu. U
skopskom je podruju dolo do ustanka protiv Bizanta, a pod vodstvom plemia Georgija
Vojtjeha. Nezadovoljnici su bili svjesni da su preslabi, pa su saveznika potraili u
dukljanskom vladaru Mihajlu Bodinu, u ijim se rukama tada nalazila ne samo Duklja,
nego i Zahumlje, Travunija, Raka i Kotor. Pomo su potraili i kod Hrvata, koji su im
takoer poslali odred vojske. Ustanak je napokon propao 1073. godine, a s njime i
ambicije hrvatskog kralja, ali nam ova epizoda pokazuje da je neretvanska kneevina
najvjerojatnije tada bila u sastavu Hrvatske, jer bi se inae teko mogla protumaiti akcija
hrvatske vojske daleko onkraj granica kraljevine.
Hrvatska se neto prije ekspedicije u Makedoniji uplela i u borbe na svojim
sjeverozapadnim granicama. Tamo je vladao Zvonimir, rodbinski povezan s
Arpadoviima. Maarska se vladajua kua sukobila s Henrikom IV, koji je podravao
zbaenog kralja Salamona, mua svoje sestre. Zvonimir je pak bio roak vojvode Gejze,
Salamonovog protivnika, pa je mogue da je u sukobe uvukao na neki nain i Hrvatsku.
Svakako, istarsko-kranjski markgrof Ulrih, vjerni Henrikov vazal, napao je Zvonimira,
odnosno kvarnerski dio Hrvatske. Sam Zvonimir bio je preslab da mu se odupre, a pomo
nije mogao oekivati ni od kralja, jer je Kreimir tih godina (do napada dolazi izmedju
1064. i 1067. g) bio zaokupljen sukobima reformne i protureformne stranke, to su
prerasli u graanski rat.
U potrazi za saveznicima, Zvonimir se obratio svojim arpadovskim roacima, radi kojih
je, uostalom, do sukoba vjerojatno i dolo. Sretnom okolnou izmirili su se Salamon i
Gejza, pa su roaci zajednikim snagama pritekli u pomo Zvonimiru. Ulrih je u
meuvremenu kvarnerske otoke, dio Primorja i istonu istarsku obalu objedinio u
posebnu upravnu jedinicu. Marku dalmatinsku, to je, ako je suditi prema imenu, imala
karakter pogranine vojno-upravne oblasti.
Udruenoj snazi Zvonimira i Maara usprkos tome nije uspjela odoliti, pa je Hrvatskoj
vei dio otetog teritorija bio vraen. Ulrih je moda sadrao vlast samo nad Meranijom,
istono-istarskom obalom, ali je ona jo i u 12. stoljeu, iako u manjem opsegu, bila
sastavnim dijelom Hrvatske.
Ovim je ratom Zvonimir ojaao svoj poloaj u kraljevini, te se moda nametnuo kao
Kreimirov nasljednik, jer je ubrzo potom dobio titulu vojvode, koju je dotada nosio
Kreimirov sinovac Stjepan. Ovaj je, moda zbog bolesti, a moda zbog politikih
razloga, smjeten u splitski samostan Sv. Slupana pod Borovima, gdje je osamljen i
povuen ekao kraj Zvonimirove vladavine, kako bi i sam napokon zasjeo na prijestolje.
S druge strane, Salamonovo i Gejzino sudjelovanje u borbi s markgrofom doprinijelo je
jo veoj nazonosti Maara u Hrvatskoj. Saveznitvo dviju drava izgraivalo se prema
personalnoj uniji do koje nije bilo daleko.
Uspjesi u obrani i proirenju dravnog podruja naveli su Kreimira da 1069. g. u
znamenitoj darovnici samostanu Sv. Krevana na otoku Maunu istakne kako je uz Boju
pomo proirio granice svoje drave na kopnu i naem moru.

GODINA PRIJELOMA

Konac Kreimirove vlasti i ivota ostaje nejasan. Ne zna se godina njegove smrti, pa je to
omoguilo razliita domiljanja tome protiv koga je bila uperena akcija Normana na
Jadranu 1075. godine. Junoitalski normanski vojvoda Amiko provalio je s mornaricom u
Hrvatsku, bezuspjeno opsjedao Rab i naposljetku zarobio hrvatskog kralja nepoznata
imena.
Normani su doli na poziv nekih hrvatskih i dalmatinskih gradova, ali ne svih. U
saveznitvu s njima bili su Split, Trogir, Biograd, Zadar i moda Nin. Dalmacija doista
nije vie djelovala kao cjelina, a prikljuili su joj se i neki hrvatski gradovi, briui
tradicionalne pokrajinske i politike podjele.
Nakon normanskog pohoda uslijedila je mletaka reakcija. Dud Dominik Silvije doao
je u Dalmaciju i primorao predstavnike spomenutih gradova ne samo da priznaju njegovu
vlast, nego i da obeaju da vie nee pozivati Normane. Odbacimo li teoriju Slavcu kao
naljedniku Kreimira, otpada i tumaenje ovog normanskog pohoda po kojemu su
Rabljani bili na strani Slaveve protureformne stranke, a ostali gradovi (osim Krka) na
strani njegovih reformnih protivnika. Meutim, time nam nije pruena mogunost boljeg
tumaenja ovih zbivanja, jer zasada nema prihvatljivog objanjenja po kojemu bi neki
gradovi bili zainteresirani pozvati Normane protiv hrvatskog kralja i grada Raba.
Historiari su pomiljali na tri razliita vladara koji su mogli biti Amikove rtve.
Nagaalo se da je tada skono ivot Kreimir, da je Amiko krenuo na papin poziv u rat
protiv kralja Slavca, nosioca protureformnih ideja, ali i da je zarobljenik bio Zvonimir, na
samom poetku svoje vladavine. Danas izgleda jasno jedino to da u obzir ne dolazi
Slavac, koji je vladao dvadesetak godina kasnije, a i da je malo vjerojatno da je
zarobljenik bio Zvonimir, jer jo nije bio okrunjen za kralja. Moda je ba Kreimirov
poraz doveo na prijestolje Zvonimira. Konanog rjeenja ovog problema nema.
U trenutku bezvlaa u Hrvatskoj se zatekao papin poslanik Gerard, koji je 1075. odrao
splitski sabor iji nam zakljuci nisu sauvani, ali moemo pretpostavljati da mu je cilj
bio daljnje uvrenje crkvenih reformi. Tom je prilikom obnovljena ninska biskupija,
dakako u znatno manjem opsegu no to ga je imala u vrijeme svog ukidanja 928. godine.
Takoer je iz tamnice, nakon dvanaest godina, puten sveenik Vulfo, jedan od voa
protureformne struje.


POSLJEDNJI SJAJ

U znaku pobjede reformne stranke, na prijestolje je stupio Dmitar Zvonimir. njegovu
porijeklu ne zna se gotovo nita, pa se nagaalo da je kao potomak Svetoslava Suronje
vladao slavonskim dukatom (vojvodstvom). Njegovi su se posjedi, meutim, nalazili u
samoj Hrvatskoj, a tamo je ivjela i obitelj njegove majke, pa nije iskljueno da je bio
pripadnik jednog od uglednih rodova, odnosno plemena, iz kojih su se, prema kasnijem
zapisu u Supetarskom kartularu, birali hrvatski kraljevi.
Zvonimirova se krunidba moe shvatiti u okviru onovremenih politikih zbivanja na
irem europskom prostoru. Papa Grgur VII. poveo je estoku borbu protiv njemakog
cara, kako bi crkvenu vlast nadredio svjetovnoj, te izmaknuo izbor pape i biskupa
utjecaju vladara. Uspjehe je prvo trebalo poluiti u vlastitom susjedstvu, u normanskoj
dravi na jugu Italije, ali i u zemljama preko Jadranskog mora.
Uklanjanje posljednjeg Trpimirovia s dvora i izbor Zvonimira za kralja omoguili su
papi da novom vladaru s nedostatnim legitimitetom prui potrebnu pomo, a da ujedno u
praksi provede svoju zamisao biskupu kao onome koji postavlja kralja. Tijek dogovora
pape sa Zvonimirom nije nam poznat, ali je sporazum svakako brzo postignut, pa je papin
legat, opat Gebizou, 1075. godine u crkvi Sv. Petra i Mojsija okrunio Zvonimira za kralja
Hrvatske i Dalmacije.
Zvonimir je tom prilikom poloio prisegu u kojoj se prepoznaje obrazac feudalnog
ugovora vazalstvu. Papa mu je kao senior poslao znakove investiture: zastavu, ezlo,
ma i krunu, te mu obeao zatitu. Zvonimir kao vazal obvezao se na plaanje odreenog
danka i na sluenje papi, a predao mu je kao dar samostan Sv. Grgura u Vrani. Time je
kralj umjesto podrke dinastike tradicije dobio podrku jednog od najautoritativnijih
ljudi tadanje Europe.
Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu, kralja Hrvatske i Dalmacije, te kralja Hrvata
(hrvatskog). Prvi je naslov, sadravajui oba pokrajinska naziva, odraavao tradiciju
dalmatinske zasebnosti, dok je drugi nagovjetavao vre povezivanje drave u jednu
cjelinu. U historiografiji se isticalo miljenje da se u dalmatinskim ispravama Zvonimir
ne naziva dalmatinskim kraljem Zbog toga to Dalmacijom nije ni vladao, no pri tom se
zanemarivalo da je najautentiniji iskaz Zvonimirovoj vlasti u Dalmaciji Baanska
ploa, na kojoj se Zvonimir naziva samo hrvatskim kraljem. Iz 14. stoljea sauvao se i
opis jednog Zvonimirovog peata, na kojemu se nalazi ista titula na latinskom. Mogue
je, dakle, da je Zvonimir ak preteno koristio samo titulu kralja Hrvata, smatrajui je
dovoljnom za legitimaciju svoje vlasti i nad Dalmacijom. Pokrajinu nad kojom se
suverenitet bizantskog cara pretvorio u blijedu uspomenu, ionako je naslijedio od
Kreimira kao sastavni dio kraljevstva.

Da se Zvonimir doista nije oslanjao na tradiciju Trpimirovia i njihov veliki ugled,
pokazuje nam njegovo lako odricanje od obiteljskih mauzoleja sruene dinastije. Dvije
godine po stjecanju krune, poklonio je splitskoj nadbiskupiji crkvu Sv. Stjepana i Sv.
Marije u kojima su sahranjeni najugledniji njegovi prethodnici na prijestolju. Time je
jasno stavio do znanja da mu je cilj stvoriti novu dinastiju, oslanjajui se pri tom na
Crkvu i njenog glavnog predstavnika u kraljevstvu, splitskog nadbiskupa Lovru.
Korist takvoga opredjeljena postala je ubrzo vidljiva. Godine 1079. poslao je papa pismo
nekom vitezu Vecelinu, vjerojatno istarskom ili kranjskom, u kojemu mu prijeti da e biti
izopen iz Crkve ako napadne onoga koji je papinom voljom dobio kraljevstvo
Dalmacije. Nije poznato da li je doista dolo do sukoba Zvonimira s Vecelinom, ali se
ini da je papina zatita bila djelotvorna. Iz svega se napokon vidi i da se stanje na
sjevernim/zapadnim granicama Hrvatske nije lako smirivalo.
Zvonimirova je Hrvatska zadrala snagu to ju je imala za njegovog prethodnika, a time i
sposobnost voenja aktivne vanjske politike. Nova se prilika za uplitanje u vei
meunarodni sukob javila s promjenom politikih odnosa na Apeninskom poluotoku.
Normanski vladar Robert Guiscard izmirio se 1080. godine s papom i uz njegov pristanak
stao pripremati rat s Bizantom. Car Aleksije naao je saveznike u Veneciji, kojoj nije
odgovaralo normansko snaenje na Jadranu.
Uz Roberta su se, vjerojatno na papin poticaj, nali Dubrovani i ostali Dalmatinci. Izvori
nisu dovoljno jasni kada govore normanskim saveznicima, jer ne znamo da li se pod
tim podrazumijevalo i Hrvate, odnosno i one Dalmatince koji su priznavali Zvonimirovu
vlast, ili pak samo stanovnike Gornje Dalmacije, koja je u to vrijeme barem dijelom
priznavala normanskog vladara kao svog suverena. Smijemo s vie vjerojatnoe
pomiljati na to da je Zvonimir sudjelovao u ovom ratu kao papin vazal, poslavi
Normanima u pomo svoju mornaricu, sastavljenu preteno od brodova dalmatinskih
gradova.
Najee su se bitke vodile 1081. i 1084. g. kod Krfa, strateki vanog zbog kontrole
ulaska u Jadran. Venecija je pretrpjela teak poraz, zbog ega je dud Dominik Silvije
smijenjen, ali je iz itavog rata izvukla najvie koristi. Aleksije joj je u zamjenu za vojnu
pomo osigurao trgovake povlastice kakve nisu imali ni sami Bizantinci, pa su Mleani
vrsto utemeljili svoju buduu ekonomsku mo.
Rat je okonan 1085. godine, kada je umro Robert. Aleksije je novom dudu Vitalu
Falieru namijenio kao dodatnu nagradu upravu ternata Dalmacije, zahvaljujui emu se
dud te godine okitio naslovom dux Dalmatiae. Bila je to samo isprazna titula, jer nita
ne potvruje bilo kakvu mletaku vlast u Dalmaciji. Drugaije bi se teko moglo i
oekivati, kada je iz samog rasporeda snaga u ratu bilo jasno da dalmatinski gradovi nisu
vie osjeali veze s Carigradom, te su tovie prvi put s prijestolnicom stupili u otvoreni
rat. Bizant pak nije imao nikakve snage da tijekom rata, pa ni nakon njegovog zavretka,
povrati suverenititet nad izgubljenom provincijom. Nakon poraza kod Krfa to nije mogla
ni Venecija. Dud je morao ekati bolja vremena da bi ostvario svoja potencijalna prava
na temat.
Tako je Hrvatska doekala kraj Zvonimirove vladavine neokrnjena. No, prvi zameci
razdora ve su se nasluivali. Jedan je od njih bio i sukob oko izbora pape, nakon
Grgurove smrti 1085. godine. Pored papa Viktora III. i Urbana II. izabran je i protupapa
Klement III, ime je Zvonimir izgubio svoj najvaniji vanjskopolitiki oslonac.









d) Slom i smjena dinastije

PROTUKRALJEVI

Zvonimirov je sin Radovan umro prije svog oca, te ovaj nije ostavio zakonitog
nasljednika kojemu bi prepustio krunu. U takvoj se situaciji na prijestolje uspeo zadnji
Trpimirovi, sin Kreimira IV, Stjepan II. Nakon to je proveo dobar dio ivota u
samostanu Sv. Stjepana pod Borovima u Splitu, posljednji izdanak nekada monog roda
nije se imao na to osloniti u nastojanju da povrati ugled predaka, pa mu se vlast, ini se,
svela samo na uu okolnu Splita, na podruje na kojemu se, uostalom, oduvijek nalazilo
sjedite Trpimirovia.
Meutim, jednom detronizirana dinastija nije mogla okupit i oko sebe itavo kraljevstvo,
tim vie to ni Stjepan, s obzirom na njegov samotniki ivot, nije imao nasljednika koji
bi osigurao toliko prieljkivani kontinuitet vlasti.
U takvim su se prilikama nuno javili i drugi pretendenti nn Zvonimirovo prijestolje. Ne
znamo to je bilo s njegovom kerkom Klaudijom, koju je udao za jednog pripadnika
plemena Lapana, jer se njen mu Viniha ne javlja u borbama u koje se uplelo itavo
kraljevstvo.
U okolici Knina, stvarnom sreditu drave, zavladao je neki Petar, proglasivi se za
kralja. Njegovo je porijeklo nepoznato, ali ne bismo trebali olako odbaciti podatak iz
Supetarskog kartulara po kojemu je u vrijeme kralja Zvonimira banom bio neki Petar iz
roda Snaia. Mogue je da se on, po uzoru na samog Zvonimira, pokuao s banske
uzdii na kraljevsku ast, ali nije raspolagao s dovoljno snage da okupi vei broj pristaa.

U kontekstu unutranjih borbi u kraljevstvu valja promatrati i pojavu kralja Slavca.
Dosadanji pokuaji historiografije da se ovog spornog vladara prikae bilo kao kralja
Hrvatske, bilo kao neretvanskog vladara, nisu imali pravog uspjeha. Kronoloki je
problem ispravno rijeio M. Barada, smjestivi Slavca u posljednje desetljee 11.
stoljea, dakle u vrijeme nakon Zvonimirove, a moda i nakon Stjepanove smrti. Slavac
je pripadao rodu iz kojega su potjecali morstici ili morjani, izgleda upravitelji
neretvanskog otoja, a ne knezovi neretvanske kneevine, koja je u doba Berigoja bila
samostalna, da bi s vremenom potpala pod vlast hrvatskih vladara. U vrijeme nakon
Zvonimirove smrti ukazala se prilika da se dinastija osamostali. Poloaj ovoga roda
morao je ionako biti izuzetan, jer je jedino u njega (unutar hrvatskog kraljevstva)
zabiljeeno nasljeivanje neke funkcije - naravno, pored same kraljevske dinastije.
Prestankom centralizirajueg djelovanja kraljevske vlasti, Slavcu se pruila prilika da
sebi, podredi ne samo otoke, nego i obalu njima nasuprot. Pri tom se nije obazirao na
stare granice Neretvanske kneevine i Hrvatske, nego je zavladao itavim prostorom to
ga je mogao okupiti. Granica je njegove vlasti bila na rjeici rnovici pokraj Splita,
odakle se dalje prostiralo podruje kojim je jo vladao Stjepan II. Slavac je bio dovoljno
moan da se proglasi kraljem, bez obzira da li je pri tome htio samo naglasiti vlastitu
neovisnost, ili je izravno pretendirao na hrvatsko prijestolje.
Rasulu je drave pridonosila i emancipacija dalmatinskih gradova, iji e graani, ako je
vjerovati splitskom anonimu iz 14. stoljea, na vlastiti poticaj potraiti pomo ugarskog
kralja Ladislava, pri emu e nai podrku i u dijelu hrvatskog plemstva u Lici koja nije
bila obuhvaena vladavinom bilo kojeg od pretendenata.
Tome je prethodila obnova bizantske vlasti nad Dalmacijom poetkom devedesetih
godina. U ime cara Aleksija u Dalamciju se 1091. g. otputio carski sevast Gotfrid de
Melfi, sin onog kneza Amika koji je zarobio hrvatskog kralja. Na istonoj jadranskoj
obali proboravio je dvije godine, ali su se uspjesi njegove misije osjeali i kasnije, pa je
tako Zadar jo i 1095. priznavao carsku vlast.
Formalno se to stanje nije promijenilo ni 1097. godine, kada su Trogir i Split, a po svoj
prilici i ostali gradovi, priznali vrhovnitvo Venecije. Iskoristivi nesigurnost to je
zavladala u Dalmaciji pred dolaskom panonskog kralja Kolomana u Hrvatsku, dud
Vital Michieli uputio je svoje poslanike na istono-jadransku obalu, da ponude zatitu u
zamjenu za priznavanje vlasti Venecije i pruanje vojne pomoi u sluaju rata. Dud je
pred Dalmatincima nastupio s titulom carskog protosevasta i duda Venecije, Dalmacije i
Hrvatske, pa su graani u njemu mogli vidjeti predstavnika tradicionalne carske vlasti
koja mu je podarila pravo vladanja ne samo nad Dalmacijom, nego i nad Hrvatskom.
Nasuprot nepoznatom vladaru iz dalekih ravnica, dud je svakako bio bolje rjeenje
bezvlaa i sukoba kojih nisu bili poteeni ni oni sami.

Mogue je da je na sjeveru samostalno vladao knez Kosmat, ija se uprava nad Krajinom
spominje na Baanskoj ploi. To je tim vjerojatnije, to se u istom tekstu u dataciji ne
spominje nikakva via svjetovna vlast, pa se stjee dojam da je Kosmat imao na sjeveru
slian poloaj kakav je na jugu imao Slavac, a oko Knina Petar.
Napokon, jo je jedna osoba pretendirala na prijestolje. Zvonimirova ena Jelena, iako
nije imala pravo na nasljeivanje krune, nastojala je zadrati vlast, u emu je nailazila na
razumljive otpore. Preostalo joj je samo obratiti se za pomo svom bratu Ladislavu. Da li
je to uinila sama, ili je pri tom naila na pomo Spliana i likih Guia, ne znamo, ali je
molba svakako bila usliana.
Same rodbinske veze ipak nisu Ladislavu davale pravo na krunu, jer nije bio u izravnom
srodstvu sa Zvonimirom. Zbog toga postoje dvije mogunosti koje bi opravdavale
njegovu intervenciju. Ve je Klai pretpostavio mogunost postojanja ugovora
nasljedstvu izmeu Zvonimira i Ladislava, emu nema izravnih dokaza, ali to nije
nevjerojatno s obzirom na kasnije dogaaje. Druga bi mogunost bila da je najprije sama
Jelena uspjela zadrati krunu za sebe, pa da je ova potom nasljednim pravom mogla
pripasti njezinu bratu.

LADISLAVOV POHOD NA HRVATSKU

Kralj je na elu velike vojske krenuo u osvajanje krune na koju je polagao izvjesna prava.
Najvei je uspjeh Ladislavov pothvat imao u Slavoniji, koju je ugarski kralj osvojio bez
veih otpora. Ova nam vijest Tome Arhiakona posredno potvruje vlast hrvatskih
vladara nad dravsko-savskim meurjejem, ali ujedno ukazuje na neorganiziranost i
nestalnost te vlasli. Daljnje je napredovanje zaustavljeno negdje u Hrvatskoj, prema
rijeima kroniara na eljeznoj planini, za koju se obino misli da je Gvozd, ali postoji
i prihvatljivija teza po kojoj granicu Ladislavova prodora treba traiti dublje u Hrvatskoj
npr. na Kapeli.
Od daljnjega je osvajanja Ladislav morao odustati, ne zbog pruenog otpora koji je bio
neorganiziran, te zato slab, nego zbog opasnosti koja mu se iznenada pojavila za leima.
Zabrinut za dalmatinske gradove nad kojima je i dalje imao formalno vrhovnitvo, Bizant
je odluio zaustaviti uspjeni pohod Ladislava kojemu se razjedinjeni Hrvati nisu mogli
suprotstaviti. Carska je diplomacija pozvala u pomo nomadske Kumane, pa su ovi sa
sjevera provalili u Ugaroku i ozbiljno je ugrozili. Uvidjevi kolika opasnost prijeti
sreditu njegove drave, Ladislav se odluio na hitni povratak.

USPOSTAVA UGARSKE VLASTI U SLAVONIJI

Valjalo je ipak najprije osigurati nove steevine na jugu, kako bi se stvorili temelji za
konano osvajanje Hrvatske. Zato je kralj imenovao svog neaka Almoa hrvatskim
kraljem, mada zasigurno nije bio u posjedu hrvatske krune, a najvjerojatnije nije nikada
ni uao u Hrvatsku, nego se zadrao u Slavoniji. Ujedno je poduzeo jo jednu mjeru, ije
e posljedice biti dalekosene po hrvatsku povijest: u Zagrebu je osnovao biskupiju,
podredivi joj itavo podruje tadanje Slavonije, ili tzv. slavonskog dukata.
Zbog nedostatka izvornog materijala nije nam poznato to se dogaalo sa starom
sisakom biskupijom, koja se posljednji put spominje u vrijeme Tomislava, ali je i tada
njena stolica bila upranjena. Kranstvo je nesumnjivo postojalo na podruju Slavonije i
prije 11. stoljea, a njegovo je sredite moralo biti u Sisku ili njegovoj blizini. Taj je kraj
bio organski vezan za hrvatsko zalee, oslanjajui se na planine onkraj Kupe, te je bio
nepovoljna toka za stvaranje crkvene organizacije na koju bi se oslanjala nova vlast
Arpadovia. Razumljivo je, dakle, da Ladislav trai sigurnije uporite, a nalazi ga u
utvrdi podno Medvednice, uz koju je ve tada moralo postojati razvijeno naselje. S
osiguranim zaleem, uz dobar rijeni prijelaz, na najkraem putu od sredita Ugarske
drave do mora, Zagreb je bio idealno sredite nove vlasti.
Uspostava crkvene organizacije bila je prije svega politiko pitanje. Zbog toga je trebalo
to prije zaboraviti sisaku biskupiju i kult njena zatitnika, Sv. Kvirina. Gotovo
sistematski njegov je spomen izbrisan iz zagrebakog kalendara, te se jo u vrijeme
biskupa Kaotia pazilo na to da ga se zaboravi. Uspomena na ranokranskog muenika
ostala je sauvana samo u okolici Siska u nekim toponimima, kao i u posveti jedne
sisake crkve.
Zagrebaka je crkva ujedno naslijedila posjede ukinute sisake biskupije, stvorivi tako
osnovu najveeg veleposjeda u Slavoniji.
Za prvog biskupa Ladislav je doveo ekog sveenika Duha, oito zbog toga jer je htio
imati stranca kao predstavnika nove vlasti, ali takvoga iji e jezik domae stanovnitvo
lake razumjeti.
Da bi zatitio svog biskupa, Ladislav je u neposrednoj blizini njegova sjedita, sa
sjeverne strane Medvednice, stvorio veliko Susjedgradsko-stubiko vlastelinstvo.
Dodijelio ga je uglednom i monom rodu Aa, pretvorivi Medvednicu u jaku tvravu, na
koju se valjda oslanjao i Almo.

UGARSKO-HRVATSKA ZAJEDNICA

Ladislavov neak nije u Hrvatskoj naiao ni na kakvu potporu. Neuspjean i nepoduzetan,
pokazao se kao lo nasljednik prijestolja, te je Ladislav pred smrt odluio tu ulogu
namijeniti svom drugom sinovcu Kolomanu. Povijest nam je sauvala uspomenu na
grbavca koji se, povuen zbog svoje tjelesne mane, posvetio obrazovanju i knjizi. Kako
nije ispunjavao predodbu idealnom vitezu, Ladislav ga nije uzimao u obzir za
prijestolonasljednika, ali se nasuprot slabom Almou pokazao kao bolje rjeenje.
Koloman je poduzeo prvi pokuaj prodora u Hrvatsku, odnosno uplitanja u prilike juno
od Slavonije, kada je poslao jedan odred vojske da u Biogradu doeka njegovu zarunicu,
normansku princezu Buzilu. Ve mu je tada moralo postati jasno koliko bi mu znailo
posjedovanje Hrvatske i dalmatinskih gradova, ako bi se elio vre uklopiti u zapadni
svijet.
in vjenanja s Buzilom bio je zapravo potvrda Kolomanovog povratka pod papino
okrilje, jer je princezin otac Rogerije bio saveznik Irhnna II. Kao nekada Zvonimir, sada
je i Koloman stekao papino saveznitvo u borbi za ustaljenje na hrvatskom prijestolju.
Kolomanovom je pohodu prethodio ugovor s Venecijom o meusobnom priznavanju
vlasti nad steenim podrujem. Dud je mogao uzeti naslov vojvode Dalmacije, pod
uvjetom da Kolomanu prizna pravo na titulu kralja Hrvatske.
Vojna pratnja jedne princeze nije mogla biti osobito velika, ali je ipak bila
opasna za one snage u Hrvatskoj koje su prijestolje Trpimirovia prieljkivale za
sebe. Prvi je udaru sa sjevera bio izloen Petar, a mogue da je tada s hrvatske strane bio
jo jedini ozbiljni kandidat u igri za prijestolje. Zbog toga je odluio sprijeiti svaki
pokuaj Ugra da se upletu u zbivanju u Hrvatskoj.
Njihovog je vojskovou Merkurija doekao s vojskom koju je uspio okupiti na planini
Gvozdu (to ne mora nuno biti ista planinu na koju se uspio probiti Ladislav). Ishod bitke
bio je fatalan za Hrvate: Petar je poginuo, a s njim je nestala posljednja mogunost
okupljanja oko jednog politikog sredita. Maari su taj dogoaj shvatili ozbiljnije od
Hrvata - ostao je zabiljeen u jednoj ugarskoj kronici, dok se uspomena na nj nije
sauvala ni u jednog dalmatinskog kroniara. Bilo je to vjerojatno zato, jer se Petrova
vlast nije niti osjeala u priobalnim krajevima.
Usprkos ovoj pobjedi, Kolomanu je trebalo jo nekoliko godina da se odlui na konano
pokoravanje susjednog kraljevstva. Godine 1102. krenuo je prema jugu, s ciljem da za
sebe pridobije priobalne krajeve. Raspolaemo s premalo podataka, a da bismo mogli
preciznije rekonstruirali dogaaje do kojih je tada dolo, ali se ini da je Koloman naiao
na saveznitvo plemstva, ujedinjenog nakon Petrove smrti.

Ugovor izmeu njega i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojem je
dospio do nas svakako nije autentian, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora meu
njima moralo doi. Prema kasnijim prilikama znamo da je hrvatsko plemstvo uivalo
porezne slobode kakve nisu bile poznate ni u Slavoniji, ni u Ugarskoj. Takoer su bili
osloboeni dunosti ratovanja sjeverno od Drave.
Plemstvo koje nije bilo u stanju izmeu sebe izabrati novoga kralja moralo je prihvatiti
ovakvo rjeenje, oko kojega se mogao najlake postii dogovor. Kolomanu je predana
Zvonimirova kruna, kojom se u jednom od najvanijih hrvatskih sredita, Biogradu,
okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije.
Time je novi vladar ostvario prvi korak u obnavljanju nekadanje vlasti Trpimirovia i
Zvonimira. Pred njim je stajao jo i zadatak pokoravanja dalmatinskih gradova, kojima je
ve nekoliko godina vladala Venecija.



PRIPAJANJE DALMACIJE

Dalmacija u to vrijeme ve odavno nije postojala kao jedinstvena cjelina, ve je svaki
grad zasebno odluivao svojoj sudbini. Bilo je to doba osvita jadranskih komuna.
Koloman se prvo uputio k Splitu, moda zato jer se u osvajanju Dalmacije htio oslanjati
na Crkvu, kao to se moe zakljuiti iz njegovih kasnijih pregovora sa Splitom, Trogirom
i Zadrom. Osim toga, Crkva je bila jo jedina organizirana snaga u Dalmaciji.
Osvajanje grada svakako nije bilo jednostavno. Iz prianja Tome Arhiakona teko je
razluiti istinu od njegovih dodataka, ali je sigurno da su graani pruili Kolomanu otpor.
Sukob je prekinut tek nakon pregovora kralja s nadbiskupom Krescencijem, kada su
Spliani dopustili Ugrima slobodan ulazak u grad.
Iz Splita Koloman se uputio k Trogiru, na ijem je elu jo uvijek bio biskup Ivan.
Ugledni je prelat, slino Krescenciju, poveo pregovore i dogovorio mirnu predaju grada.
Otuda je Koloman otiao do Zadra, u koji je uao 1105. godine. Ulazak u dalmatinsku
metropolu morao je biti takoer miran, usprkos vaeem ugovoru s Venecijom. Kralj je
po dolasku odluio svoj trijumf trajno obiljeiti. Uz samostan Sv. Marije, to je oduvijek
bio u dobrim odnosima s hrvatskim vladarima, podigao je impozantni zvonik na koji je
dao uklesati natpis na spomen svog ulaska u Zadar. Nova je vlast time dobila potvrdu
kakvu u ovome gradu nijedna prije nije imala.
Nakon desetljea rasula i borbi oko prijestolja, Koloman je ponovo objedinio Hrvatsku,
Dalmaciju i Slavoniju. Uklopljene u jaku dravu Arpadovia, hrvatske su zemlje imale
mogunost razmjerno mirnog i sigurnog razvoja to e se nadovezivati na sjajno doba
Petra Kreimira i Zvonimira. Novi je dravni okvir zbog toga imao i svojih pogodnosti za
Hrvate. Nevolja je pak bila u preseljenju najvanije sredinje (kraljevske) vlasti izvan
same drave. Hrvatska je ostala bez politikog sredita oko kojega bi se mogla okupljati,
preputena ubrzanoj feudalizaciji i atomizaciji svojih drutava. Tako se, na neki nain, na
kraju svoje samostalnosti nala tamo gdje je i poela tri stoljea ranije: razmrvljena u
upanije. Drutveni je razvoj ipak iao svojim tokom, pretvorivi hrvatsko drutvo iz
rodovskoga u sloenu feudalnu strukturu. Temeljne odrednice zrelosrednjovjekovnog
razvoja bile su zacrtane.
















TUMAENJU ETNOGENEZE HRVATA

Problem

Kada je Benedikt Zientara prije neto vie od jednog desetljea pisao srednjovjekovnim
nacionalnim strukturama, zakljuio je, s puno optimizma, da je znanost prevladala mit
zajednikom porijeklu i krvnom srodstvu jezgre nacije. Pri tome je mislio na
koncepciju to su je, u vezi s nacionalnim ideologijama, nudili historiografski
romanticizam i pozitivizam. Dok je prvi u naciji traio zajednika duhovna obiljeja i
nepromjenjljivi duh nacije, drugi je u njoj vidio grupu sa zajednikim porijeklom i istim
biolokim svojstvima. Danas bi, ini mi se, bilo uope ispravnije napustiti sintagmu
porijeklo naroda, jer ona predmnijeva upravo postojanje stalne jezgre, a zapostavlja
sve druge komponente naroda/nacije, te bi valjalo dosljedno govoriti samo etnogenezi
kao stalnom i nikada dovrenom procesu.
Spominjem Zientarin optimizam imajui pred oima stanje junoslavenskih
historiografija to, rabei zastarjele metodoloke obrasce, projiciraju suvremene
nacionalne podjele u davna ranosrednjovjekovna stoljea. Pri tome se zaboravlja da su
putovi naih etnogeneza mogli tei i drugaije, te da je njihovo ishodite bilo zacijelo
razliito od konanog rezultata.
Zahumljani i Dukljani bili su u odreenom trenutku u prilici razviti se u zasebne narode.
Zbog toga se moemo s pravom zapitati, je su li doista na prostorima antike Dalmacije,
Prevalgane i Mezije u ranom srednjem vijeku postojala samo dva naroda (Hrvati i Srbi),
kako se to najee prikazuje i u novijoj historiografiji, te moramo li zbog toga kulturni,
politiki i drutveni razvoj sklavinija juno od Cetine ukljuiti u genezu susjednih
velikih naroda?


Pojava etnonima

Izvori to nas obavjetavaju vremenu slavenskog doseljenja (bizantski pisci i pisma
pape Grgura I) ne prave razliku meu pojedinim slavenskim grupama, nazivajui ih sve
jednostavno Slavenima. Ime Hrvata po prvi se puta javlja u darovnici kneza Trpimira,
odnosno u Branimirovom natpisu iz opota kod Benkovca, ime Srba neto ranije u
Einhardovim analima. Gotovo istovremeno, ali u mlaem izvoru (Mletakoj kronici
Ivana akona), pojavljuje se i ime Neretvana. Vijest Konstantina Porfirogeneta
ugovoru dalmatinskih gradova sa slavenskim kneevima u zaleu (u vrijeme cara Bazilija
I) otkriva i imena Travunjana i Zahumljana. Tome se moraju pribrojili i ostale skupine,
kao Gaani (Guduscani), Timoani, Moravljani, Konavljani i Dukljani. Ako je suditi
prema vijestima iz vremena kada Slaveni na zapadnom Balkanskom poluotoku istupaju iz
anonimnosti, u trenutku u kojemu je istona Jadranska obala postala zanimljiva i u
meunarodnim odnosima, ini se da se slavensko puanstvo diferenciralo u vie nego
dvije etnogenetske jezgre.




Utjecaj Bizanta na etnogeneze?

Uz pomo De administrando imperio moemo u prvoj polovici 10. stoljea dobiti
jasniju sliku ovih zajednica. Granice meu sklavinijama tekle su rijenim koritima, ili su
ishodile iz vanih pribalnih gradova (Dubrovnik, Kotor).
Da li je u takvom ureenju granica sudjelovao Bizant, ukljuio se u podjelu prije svega na
svojim maritimnim sposobnostima? Slaveni su odmah naslijedili antike administrativne
granice kada je rije lokalnoj upravi, mogue da su bizantske vlasti, nakon stupanja
doseljenika u federatski odnos s carstvom, odredile i teritorijalne organizacije drugog
stupnja, unutar provincije Dalmacije (i Prevalitane).
Kasniji tragovi takvog mogueg bizantskog utjecaja mogli bi se traiti u vijestima
Konstantina Porfirogeneta Heraklijevoj ulozi u doseljenju Hrvata i Srba, kao i ulozi
njegova djeda Bazilija I. u postavljanju vladara pojedinim slavenskim narodima to su od
njega primili kranstvo. Blijedi bi odjek mogao biti i prikaz Svetopelekova sabora u
djelu barskog anonima, na kojemu su sudjelovali i carski poslanici, a posljedica kojega je
bila pravilna dioba kraljevstva na etiri jednaka dijela.
Na ovome bih mjestu htio upozoriti na jo jednu moguu granicu, onu na Zrmanji, to je
dijelila kasniju bansku od kraljevske Hrvatske. Ona se takoer mogla dobro nadzirati uz
pomo brodovlja kojim se moglo na tome mjestu zaci dublje u kopno. Uzme li se u obzir
da su upravo u Lici, prema rijeima Konstantina Porfirogeneta, postojali ostaci Avara, te
da je taj kraj bio podreen upravi bana (funkcije s oitom avarskom tradicijom), mogli
bismo pomiljati na postojanje granice na Zrmanji u vrijeme prije aachenskog mira.
Odraz te podjele u tom bi sluaju bila i titula Borne, kneza Dalmacije i Liburnije, kao
uostalom i openito razlikovanje Dalmacije i Liburnije u suvremenim izvorima. Prema
anonimnom ravenatskom geografu, Liburniji su pripadali juno od Zrmanje samo Nin i
Karin, iako je njena tradicionalna granica bila na rijeci Krki.
Pretpostavimo li da je Bizant odigrao odluujuu ulogu u razgranienju Sklavinija, tada
moramo carstvu pripisati i zainjanje istonojadranskih etnogeneza. Oito je, naime, da
pri nastanku novih naroda na ovim prostorima prevagu nije odnijela tradicija donesena iz
slavenske pradomovine ili pak neke etnike razlike (npr. jezik ili materijalna kultura), ve
upravo teritorijalno/politiko odreenje. Najjasniji je dokaz tomu da svi narodi, osim
Hrvata i Srba, ne nose etnika, ve teritorijalna imena, dobivena prema pripadajuim
sklavinijama. ak i na kasnijem sredinjem hrvatskom podruju, prije pojave hrvatskog
imena sredinom 9. stoljea, jedini etnonim je onaj Gaana. On se lijepo uklapa u inae
poznatu naviku Slavena da se nazivaju prema rijekama i vodama uz koje obitavaju. Na
slavenskom jugu mogu se navesti primjeri Neretvana, Bosanaca, Timoana, Moravljana,
Morjana i, u krajnjoj liniji, Konavljana.
O moguem federatskom odnosu Slavena s Bizantom vidi u poglavlju Pokrtavanje i
poeci crkvene organizacije.







Veze etnikog i politikog

Glavnu potekou uoavanju etnike raznolikosti Slavena du jadranske obale inilo je
tumaenje Konstantina Porfirogeneta, po kojemu su Neretvani (Pagani), Zahumljani,
Travunjani i Konavljani porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao Dukljane
iz ove srpske zajednice naroda. ini se, meutim, oitim da car ne eli govoriti stvarnoj
etnikoj povezanosti, ve da su mu pred oima politiki odnosi u trenutku kada je pisao
djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podaci u Dalmaciji. Opis se svakako
odnosi na vrijeme kada je srpski knez aslav proirio svoju vlast i na susjedne sklavinije,
pored navedenih jo i na Bosnu. Zajedno sa irenjem politike prevlasti, irilo se i etniko
ime, to u potpunosti odgovara naim predodbama podudarnosti etnikog i politikog
nazivlja. Upravo zbog toga car ne ubraja Dukljane u Srbe, niti se srpsko ime u Duklji/Zeti
udomailo prije 12. stoljea. Povjesniari koji su bez imalo zadrke Dukljane pripisivali
Srbima, pozivali su se na Konstantina, mada im on nije za takve teze davao ba nikakve
argumente, navodei Dukljane iskljuivo pod njihovim vlastitim etnonimom.

Neretvani

to se tie Neretvana, ili Pagana, njih izvori 9. i 10. st. nazivaju dosljedno njihovim
vlastitim imenom, te nema sumnje u njihovu etniku posebnost, izraenu jo i dodatnim
specifinostima: kasnim pokrtavanjem i gusarenjem kao vanom privrednom granom.
Stapanjem neretvanske kneevine u 11. stoljeu s Hrvatskom, nestalo je i Neretvana kao
zasebnog etnosa. Pokuaj izjednaavanja Neretvana s Morjanima ili Morsticima
hrvatskih isprava i Supetarskog kartulara dosta je uvjerljivo pobio S. Gunjaca, ime je
uklonio i posljednji (krivi) trag njihove etnike posebnosti u 11. stoljeu.

Bosanci

Slino vrijedi i za Bosance. Ne treba sumnjati u Konstantinovu vijest vlasti Srba nad
podrujem Soli (Tuzle), ali njegovo izvoenje porijekla Bosanaca od Srba jednako tako
malo vrijedi, kao i ono ostalih Slavena. Samo ime Bosanaca, to vue porijeklo od imena
rijeke du koje su se naselili, govori njihovoj vlastitoj etnogenezi u 10. stoljeu.

Zahumljani

Stanovnike Zahumlja jedino Konstantin oznaava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz
anonimnosti u vrijeme kneza Mihajla Vievia, kojeg izvori, ukljuujui De
administrando imperio, spominju kao vladara Slavena ili Zahumljana. Pri tome je
neobino vana careva vijest porijeklu vladajueg roda: ona, ini se, odgovara lokalnoj
tradiciji prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su ivjeli uz rijeku Vislu.
Ova tradicija nema nikakve veze s Konstantinovom priom seobi Srba, te je jasno da
Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Jo i u 12. stoljeu nazivali su se
jednostavno Slavenima.



Travunjani

Vrijednost svojih etnogenetskih tumaenja razotkriva car u poglavlju Travunjanima, u
kojemu kae da oni pripadaju Srbima, ali samo od vremena Heraklija do kneza
Vlastimira, kada su stekli neovisnost. Car oito povezuje etniku i politiku pripadnost: u
trenutku kada pucaju politike veze, prestaju i one etnike. To napokon u potpunosti
omoguava tumaenje Konstantinovih tvrdnji da su Neretvani, Zahumljani, Travunjani i
Konavljani Srbi, kada to ne tvrdi nijedan drugi izvor. U sluaju Duklje to je jo jasnije:
kako to da Dukljane ne ubraja u Srbe, iako bi to gotovo moralo proizlaziti iz njihova
geografskog poloaja?

Dukljani

Koja su etnika imena koristili drugi pisci za Dukljane? Samo ih Skilica spominje kao
Srbe. Kekaumen opisuje dukljanskog vladara Stjepana Vojislava kao Travunjanina
Srbina, to nikako ne znai da je Dukljane smatrao Srbima (jedino Travunjane). Skiliin
nastavlja i Zonara izjednaavaju Srbe i Hrvate u Duklji, dok Mihajlo Devolski govori
stanovnicima Duklje samo kao Hrvatima. Nicifor Brijenije pie Hrvatima i
Dukljanima, koje razlikuje od Slavena. Dok pod ovim posljednjima oito misli na
makedonske Slavene, oni prvi su mu stanovnici Duklje. Napokon, Ana Komnena pie
Dalmatima pod vodstvom Mihajla, Bodina i Vukana, ali kao srpskog kneza oznaava
samo Vukana, to znai da i ona razlikuje Dalmate (Dukljane) od Srba.
Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne doputaju nam izjednaavanje stanovnika
Duklje u 11. i 12. stoljeu bilo sa Srbima, bilo s Hrvatima. Krajem ovoga razdoblja
srpsko ime prodire intenzivnije u dukljansku/zetsku sklaviniju, to je bila posljedica
vreg politikog vezivanja pod zajednikom dinastijom Nemanjia.
Najstarija nam je povijest Duklje nepoznata. Prve podatke donosi De administrando
imperio. Zanimljivo je da car, prilikom nabrajanja dalmatinskih gradova koji su od
vremena Bazilija I. plaali tribut slavenskim vladarima u svom zaleu, izostavlja Kotor i
druge gradove Gornje Dalmacije (osim Dubrovnika, to je ionako potpadao ponekad pod
Gornju, ponekad pak pod Donju Dalmaciju). Mislim da se to ne moe protumaiti
drugaije nego da je Bizant u 10. stoljeu drao Duklju vrsto u svojim rukama, te da
Kotoru i drugim gornjodalmatinskim gradovima nije od Slavena prijetila nikakva
opasnost. vrsta je i mitska vlast u njihovom zaleu uspostavljena ve i prije Bazilijeve
vladavine. Mislim da joj poetke treba traiti najkasnije u vrijeme osnovanja drake teme
u drugom ili treem desetljeu 9. stoljea). To to se u izvorima, s iznimkom kod arhonta
Petra, ija datacija nije sigurna, ne spominje nijedan dukljanski knez sve do Vladimira
(oko 1000. g.), znak je potpune ovisnosti Duklje od Bizanta. Stalna prisutnost carstva
spreavala je irenje srpske vlasti, pa time i imena, na dukljansko podruje. Zbog toga
Konstantin niti ne izvodi porijeklo Dukljana od Srba.
U drugoj polovici 11. stoljea proirila se Duklja na susjedne drave. Knez Mihajlo, koji
se uz pomo pape Grgura VII. vjerojatno okrunio za kralja, zavladao je susjednim
sklavinijama. Time su postavljeni temelji za irenje dukljanskog etnikog imena na ire
podruje, to je moglo dovesti (da zbog promjene odnosa snaga nije dolo do obrata) do
etnogeneze iji bi rezultati bili bitno drugaiji od dananjih.
Barski je sveenik sredinom idueg stoljea u svom djelu Kraljevstvo livena razradio
ideju takve drave. Djelo je trebalo, izmeu ostaloga, pruiti opravdanje vlasti
dukljanskih/zetskih vladara nad susjednim sklavinijama i gradovima. Tako se politiko
ujedinjenje odraava ukljuivanjem travunijske vladarske genealogije u dukljansku, kao i
preuzimanjem raznih historijskih i legendarnih osoba hrvatske i srpske povijesti. Tako je
u mati barskog sveenika nastalo veliko kraljevstvo ije je sredite bilo u Duklji, a iji su
kraljevi svoje davno porijeklo vukli od gotskih vladara.

Ostali etnonimi

Da bismo upotpunili sliku etnike raznolikosti Slavena (a isputajui iz vida
makedonsko-bugarski i grki prostor, na kojemu su takoer ivjela brojna plemena - npr.
nekoliko samo u okolici Soluna), prisjetimo se jo i Moravljana i Timoana sjeverno od
Srba, te Karantanaca na zapadu. Svi su oni nosili imena zemljopisnog podrijetla.
Specifian je sluaj Slavena u meurjeju Drave i Save. Usprkos pokuajima Franaka (a i
Bugara) da tamo stvore jau pograninu upravnu cjelinu, izgleda da se sve do Ladislava
kneevska organizacija nije uspjela uvrstiti u tolikoj mjeri, a da nametne neko posebno
etniko ime tamonjim Slavenima. Zbog toga se, nakon smirivanja prilika u vrijeme
Arpadovia, kraj izmeu Save i Drave poinje nazivati Slavonijom, pa se shodno tome i
njegovi stanovnici nazivaju Slavoncima (Slovincima). Tek u 16. stoljeu (iako postoje i
raniji sporadini primjeri postojanja hrvatskih skupina sjeverno od Save), s migracijama
izazvanima turskim prodorima, u Slavoniji se javlja hrvatsko ime, da bi se s vremenom
nametnulo kao jedini etnonim.
Zbog toga otpadaju razlozi proglaavanja svih Slavena na istonojadranskoj obali i
njezinu zaleu Hrvatima ili Srbima. Svi oni, kroz itav srednji vijek, nose zajedniki
slavenski nazivnik, dok im pojedini izvori pridaju i zasebna etnika imena. Meusobno se
tijekom ranog srednjeg vijeka razlikuju gotovo samo po svojoj politikoj pripadnosti.

Origo gentis

Svaka analiza podataka to se odnose na etnogenetske procese namee dakako problem
vrednovanja i pouzdanosti izvora za tumaenje doseljenja i najstarije povijesti Hrvata i
susjednih Slavena. Pri tome su tri osnovna izvora: De administrando imperio Konstantina
Porfirogeneta, Kraljevstvo Slavena Popa Dukljanina i Hstoria salernitana Tome
Arhidakona. Pozitivistika je historiografija u njima traila egzaktne podatke na kojima
bi izgradila ranosrednjovjekovnu dogoajnicu, a uvelike ini to i danas. Takav je pristup
izvorima dovodio do njihova odbacivanja, kao u sluaju Dukljaninova djela, ili pak do
razliitih pokuaja da se pojedine dijelove tumai kao naknadne interpolacije ili
tendenciozne prerade stvarnih zbivanja. Tako su pojedinci prema vlastitim trenutnim
potrebama brisali i prekrajali Konstantinovo i Tomino djelo.
Danas nam se nude drugaije mogunosti interpretacije tih vanih izvora, napose u
dijelovima to se odnose na najstariju povijest. U njima valja traiti tipine etnogenetske
prie, tradiciju kojom je trebalo legitimirati i objasniti postojee etnopolitike ili vjerske
odnose. Bila je to uglavnom usmeno prenoena batina, kojoj je svaki novi narataj
dodavao poneto od vlastite istine i odnoenja prema prolosti.
Kako su takve prie imale u sebi neto od mita, njihova istinitost tim preradama nije bila
umanjivana, jer mit je sam po sebi istina. Sigurno je, meutim, da su se sa svakom
generacijom udaljavale od povijesne stvarnosti to su je nastojale objasniti.
Zbog toga ne bismo smjeli olako optuivati spomenute davne pisce da su bili
tendenciozni ili da su krivotvorili istinu. Pitanje je u kojoj im je mjeri ona uope bila
dostupna? Barski i splitski sveenik iskreno izjavljuju da piu onako kako su uli od
starijih, odnosno da nejasna mjesta upotpunjuju nagaanjem. Dukljanin pie: Ali neka
nitko od italaca ne pomisli, da sam napisao ma ta drugo, osim onoga ta sam uo priati
od naih otaca i vremenih staraca kao pravu istinu.. Toma izjavljuje slino: A mi
emo, kao u onome to prethodi, pokuati izloiti slijedei dijelom pisano, dijelom
predanje, dijelom nagaanje.
Iako car nije nigdje napisao neto slino, noviji se historiari slau u tome da se upravo
pri opisivanju doseljenja Hrvata oslanjao (bilo on, bilo tobonji anonimni autor 30.
poglavlja) na narodnu, dakle usmeno prenoenu tradiciju. Odnos tradicije, te
vjerodostojnih i konstruiranih tvrdnji u DAI u najnovije je vrijeme na nekoliko primjera
ilustrirao H. Wolfram.
Narodna tradicija je, dakako, pomalo neprikladan pojam. Po njemu bi se zakljuivalo da
je prie povijesnim zbivanjima, vladarima, junacima i slavnim borbama,
pokrtavanjima i dravnikim pregovorima smiljao i prenosio (samo) neobrazovani puk.
Znanost je ve davno ukazala na neodrivost romantiarskog tumaenja po kojemu bi
neuki seljaci bili autori takvih pria. Epske su pjesme, kao dominantan oblik tradicije,
stvarali uglavnom obrazovani pojedinci, nerijetko na temelju zapisa u samostanima i
crkvama. Ne treba posebno isticati da se ti umjetnici-povjesniari nisu previe obazirali
na kritinost prema grai i znanstvene metode.
Pisci triju gore spomenutih djela u razliitoj su se mjeri oslanjali na arhivsku grau.
Neoslanjanje se na dokumente vidi i po izostanku tonog datiranja dogaaja i osoba.
Konstantin, primjerice, piui Junim Slavenima, spominje samo godinu preseljenja
Salonitanaca u Rauzij, vjerojatno zato, jer je taj podatak zasnivao na nekom u
Dubrovniku jo sauvanom kamenom natpisu. Dukljanin rabi pisane predloke (izmeu
ostalog povijest Gota), ali ih interpretira na osebujan nain (izjednaavajui u ovom
sluaju Gote sa Slavenima). Tomina pria doseljenju Hrvata, u kojoj se mijeaju Goti,
Poljaci i Kelti s ua rijeke Po, oito je plod domiljanja obrazovanog sveenika kojemu
prava situacija u 7. stoljeu nije bila ni poznata, ni jasna.

Zbog toga vjerujem da je Konstantin i u tumaenju Heraklijeve uloge slijedio narodnu
tradiciju, samo to je to ovoga puta bila tradicija stanovnika dalmatinskih gradova,
traditio romana. Za njih je takoer Heraklije bio spasitelj carstva, onaj koji je uredio
odnose s barbarima. Jedinstvo cara i Crkve u svetom ratu protiv Perzijanaca samo je
moglo biti dodatnim poticajem ouvanju uspomene na cara unutar dalmatinske Crkve,
tim prije to je car posredno sudjelovao i u obnovi crkvene hijerarhije nekadanje
salonitanske nadbiskupije.
U 30. su poglavlju, dakle, suprotstavljene dvije tradicije, jedna dalmatinska/romanska, u
kojoj je car Heraklije moda imao malo prenaglaenu ulogu, te druga hrvatska/slavenska,
u kojoj je bio potpuno zaboravljen. Obje su jednakovrijedne, pa ne moemo jednoj
vjerovati vie no drugoj.

Uloga Heraklija u tradiciji doseljenju Hrvata

Jedno od kljunih mjesta kojima se bavila kritika Konstantinova djela je upletanje
Heraklija u organizaciju doseljenja i pokrtavanja Hrvata. Iako se dolazak Slavena/Hrvata
openito stavlja u vrijeme njegove vladavine, Heraklijeva se uloga smatra
prenaglaenom, ak izmiljenom. Historiografija je smatrala pouzdanijom priu u 30.
poglavlju DAI, navodno hrvatsku narodnu tradiciju to je caru odricala tako vanu ulogu.
Postoji, meutim, nain da se dva naizgled proturjena tumaenje doseljenja bolje
objasne i izmire. Najstarije mletake kronike (Chronicon altinate i Kronika Ivana
akona) pridaju Herakliju istaknutu ulogu u spaavanju kranskog svijeta i najstarijoj
povijesti Venecije.
Iako su prie Heraklijevim podvizima zbrkane i pretjerane, one su odraz popularnosti
to ju je car uivao zahvaljujui podvizima kojima je spasio carstvo, ponajprije od
Perzijanaca.
Stanovnitvo Venecije povezivalo je s Heraklijem postanak svoga grada-drave. Kako su
Venecija i Dalmacija kroz itavo rano srednjovjekovlje inile dio istog bizantskog svijeta,
to su i legende to su ivjele u Veneciji morale nai odraza u dalmatinskim gradovima.
Tim prije to i ovi u vrijeme obnove u 7. stoljeu takoer stjeu temelje svog kasnijeg
razvoja.

Origo civitatis

Razvoj etnogenetskih pria moemo u sva tri djela pratiti na primjeru pria padu Salone
i osnutku Dubrovnika. Origo civitatis samo je drugo lice origo gentis.
U DAI je zabiljeeno vjerovanje da su Salonu zauzeli i poruili Avari, odnosno Slaveni.
Unutar hrvatske/slavenske tradicije zapisane u 30. poglavlju, Slaveni nemaju udjela u
ruenju metropole, jer kao dio rimskog svijeta nisu imali razloga sami sebi pripisivati
takav in - dapae, oni se prikazuju kao osloboditelji Dalmacije od Avara. Romansko je
pak stanovnitvo pamtilo Avare kao invazore, a pred oima je imalo Slavene. U njihovoj
tradiciji moralo je doi do izjednaavanja Slavena i Avara, pogotovo to je pamenje
imalo svoje korijene u vremenu politike pripadnosti Slavena avarskom kaganatu. Istina
je, prema tome, ovisila tome iz koje sredine potjee pria ruenju Salone.
Goldstein ne obazire na navedene podatke iz mletakih kronika. Inae u prilog aktivnoj
ulozi Bizanta u doseljenju Slavena u Dalmaciju govori ustaljena praksa carstva da
prihvaa barbare na svojem podruju kao federate, a i ovi su priznavali suverenitet
carstva ak i na Zapadu sve do u kraj 5. stoljea. Kako je u sluaju slavenskog
naseljavanja Dalmacije postojao takoer obostrani interes carstva i barbara, vjerojatno je
da je u Heraklijevo ime sklopljen federatski ugovor. To to nije sauvan ne znai mnogo,
jer nijedan takav ugovor nije doao do nas.

Potrebno je napomenuti, radi pravilnijeg ocjenjivanja, da je danas jasno kako ivot u
Saloni nije bio prekinut nekim ruilakim inom (do kojega je vjerojatno dolo), ve se
nastavio, iako u osiromaenome obliku, i nakon prve etvrtine 7. stoljea. U priama to
ih donose Konstantin i Toma mogu se prepoznati historijske jezgre, ali su prikazi
kataklizminih zavretaka svakako nastali mnogo kasnije od dogodaja to ih opisuju,
moda i pod utjecajem izravnog uoavanja impozantnih gradskih ruevina.50
osnutku Dubrovnika najstarije podatke donosi DAI, i to u dvije verzije.51 Jedna je ve
pouzdanija pria preseljenju Salonitanaca u 5. stoljeu (449. godine?), a druga ona
izbjeglicama iz Epidaura to su ga poruili Slaveni. Ta je pria mogla nastati samo u
Dubrovniku dok jo u njemu nije bilo Slavena, jer oito nije bila namijenjena njihovom
legitimiranju na rimskom podruju.
Dukljanin je pak zabiljeio noviju varijantu, kojom oslikava potpuno drukije odnose u
gradu. Po njemu su Epidaur razruili Saraceni, a Dubrovnik su podigli rimski roaci
slavenskog kralja Pavlimira-Bela u suradnji sa Slavenima. Time je sa Slavena skinuta
krivnja za razaranje Epidaura, to je potpuno razumljivo znamo li da su u 12. stoljeu,
kada Dukljanin pie svoje djelo, oni inili veliki dio dubrovakog stanovnitva. Dapae,
Dukljanin im pridaje i ravnopravnu, ako ne vodeu ulogu u osnivanju gornjodalmatinske
metropole.
Napokon, origo civitatis u Tome i ovoga je puta konstrukcija zasnovana na izblijedjeloj
tradiciji: Epidaur su razruili doljaci iz Rima, te su zajedno sa starosjediocima izgradili
Dubrovnik. Toma je iz prie izbacio svaki spomen Slavena, moda u elji da naglasi
autonomnost obalnih gradova u odnosu na zalee.
U ovom sluaju, kao i pri tumaenju propasti Salone, povijesna istina nema veze s
priama trojice pisaca - one se pokazuju kao odraz tradicije, kao urboge-netika
tumaenja, slina etnogenetikima, kojima je svaka zajednica nastojala objasniti svoje
porijeklo kroz prizmu suvremene situacije.

Neki elementi tumaenja etnogeneze

Na isti bismo nain mogli analizirati i njihovo pisanje pokrtavanju Hrvata/Slavena, pri
kojemu se pridavalo razliito znaenje ulogama bizantskog cara, pape ili domaih
vladara. Poto je pokrtavanje bio ne samo vjerski, nego i politiki in, to je i ono sluilo
kao sastavnica legitimiranju pred kranskom/rimskom ekumenom. Tumaenje
prihvaanja nove vjere podlijegalo je istim pravilima kojima i prie postanku naroda i
gradova.
Porast broja hrvatskih plemena, zabiljeen u Konstantina i Tome (ali i u drugim djelima),
moda najbolje objanjava zadau etnogenetskih pria. Dok je osnovni broj plemena (ili
rodova?) u pretkonstantinovskoj tradiciji bio pet (petoro brae), Konstantin biljei i dvije
sestre, koje su trebale po svoj prilici ozakoniti ukljuivanje jo dva plemena u hrvatsku
zajednicu. Toma govori sedam ili osam plemenitih rodova. Bez obzira na to da se
kasnijih dvanaest plemena teko moe dovesti u vezu s ovih sedam ili osam, ipak taj
porast broja govori nastojanju ukljuivanja sve veeg broja zajednica u hrvatski
politiki narod.
ini se, napokon, da moemo ustvrditi kako pisanje cara Konstantina, Popa Dukljanina i
Tome Arhiakona u odlomcima to se odnose na doseljenje, etnogenezu i pokrtavanje
Hrvata/Slavena nije takva izvorna graa kojom bismo te pojave mogli tono prikazati.
Sva tri pisca sauvali su prvorazredne spomenike tradicije i najstarije knjievnosti, ali je
otkrivanje istinite historijske jezgre u njima mogue tek uz koritenje i drugih izvora.




Jedan prijedlog u traenju rjeenja

Umjesto bilo kakvog davanja vlastitog odgovora na pitanje tijeku hrvatske etnogeneze,
upozorio bih na ono to je W. Pohl iznio u svojoj knjizi Avarima, kljunom djelu novije
historiografije ne samo za poznavanje tog naroda i njihovog kaganata u panonskom
prostoru, nego i za shvaanje itavog razdoblja 6.-9. stoljea u Srednjoj Europi. inim to
zato, jer mislim da je ono to Pohl iznosi najvie to se u ovom trenutku moe doista rei
hrvatskoj etnogenezi, a da se iz znanstvenog domiljanja ne prijee u puko fantaziranje.
Nakon pregleda osnovnih tumaenja porijekla i doseljenja Hrvata, od Dmmlera (1856.
g.) do L. Margetia (1977.) i N. Klai (1984.), Pohl konstatira da je upravo nemogue
sastaviti sliku povijesti Hrvata u predavarskom razdoblju, jer za tako neto nema
podataka. Dovoljan je ve problem hrvatska povijest u 7. i 8. stoljeu. Slino je i s
tumaenjem imena Hrvat. Bez obzira za koje se od raznih, nikada dokraja dokazanih
miljenja opredijelili, nijedno od njih ne moe sluiti kao dokaz porijekla Hrvata, jer je
svako takvo traenje promaaj.
Pohl upozorava da se hrvatsko ime javlja gotovo istovremeno i u Hrvatskoj i iza Karpata
(u djelu kralja Alfreda, kao i u izvjetajima arapskih geografa Gaihanija, Ibn Rusta i Al-
Masudija). Neto kasnije javljaju se Hrvati i u Nestorovoj kronici (oko 1000. g.), te u
potvrdnici Henrika IV. prakoj biskupiji (1086.). Pored toga, u Karantaniji postoji u 10.
stoljeu upa Hrvati, a mjesna imena izvedena od hrvatskoga javljaju se i u istonim
dijelovima Njemake, ekoj, Moravskoj, Sloveniji i Grkoj.
Iako Pohl ne odbacuje mogunost pojave ovih imena kao posljedicu migracija tek oko
900. g., naglaava da se ona javljaju uokrug kaganata, u krajevima kojima su Avari
vladali do 626. g., nakon ega se tamonje stanovnitvo pobunilo i zapoelo, iako u
stalnoj ugroenosti od kaganata, svoje vlastite etnogeneze.
Slijedei ove tragove, Pohl zapaa zanimljive podudarnosti u vrijeme kada se hrvatsko
ime jo ne spominje. Prema izvjetaju patrijarha Nicifora, bugarski kan koji se oko 635.
g. pobunio protiv Avara i tako osnovao Veliku Bugarsku zvao se Kuvrat. Ime voe
potomaka romejskih zarobljenika, koji se pobunio protiv kagana i odveo svoje ljude iz
Panonije (Srijema) u Makedoniju, bilo je Kuver. Jedan od petoro brae koji su Hrvate
doveli u Dalmaciju zvao se Krobatos.
Ove se paralele ne ograniavaju samo na ime. Usporedi li se izvjetaj Kuveru u
Miracula Demetrii s priom porijeklu Bugara (Nicifor i Teofan) te hrvatskom
tradicijom kod Konstantina, dobit emo karakteristine elemente etnogenetske prie:
odvajanje dijela rodovske skupine i naputanje stare domovine, prelazak Dunava, borba
protiv Avara i oslobaanje od njihove vlasti, podvrgavanje svojoj vlasti lokalnih
slavenskih skupina. Osim toga, u bugarskoj i hrvatskoj tradiciji postoji motiv petoro
brae. U Bugara vodeu ulogu ima Kuvratov sin (Bat)baian, ije ime potsjea na hrvatsku
titulu bana.
Pohl slijedi O. Kronsteinera u pretpostavci da je hrvatsko ime u 7. stoljeu jo uvijek
oznaavalo socijalnu kategoriju (poasnu titulu), a da nije bilo etnonim. Hrvati su moda
bili ratnici koji su nadzirali potinjeno stanovnitvo u rubnim dijelovima kaganata, ime
bi se, izmeu ostalog, mogla objasniti i tvrdnja Konstantina Porfirogeneta, da su
Dubrovani na svojim brodovima za Bari prevezli Hrvate i druge arhonte Slavena. S
raspadom kaganata, emu su pridonijeli i ustanci pod vodstvom ratnika-graniara,
hrvatsko ime postaje obiljejem lokalnog slavenskog stanovnitva, pa se ponegdje pod
njim zainje i etnogeneza. Pozivajui se na druge autore (O. Pritsak, H. W. Haussig),
Pohl napominje da takva pojava nije rijetka meu stepskim narodima. No, usprkos jasnim
stepskim tradicijama meu dalmatinskim Hrvatima, nita ne moemo rei njihovu
porijeklu. Prema Pohlu, hrvatski su ratnici mogli biti i slavenskog podrijetla.

Ovdje valja upozoriti na jo jedan detalj. Radi se podatku iz Historia Miscella, prema
kojemu je bugarski vladar Orbat (ivei pred kraj vladavine cara Konstansa II) pred smrt
naredio petorici svojih sinova da se nikada ne razdvajaju i ne stupaju u slubu drugih
naroda. Sinovi su se ipak podijelili i to tako da je najstariji, Buthaias, ostao u Velikoj
Bugarskoj na Volgi; Contarag je preao Don i tamo osnovao svoju dravu, uz onu svoga
brata; Asparuh je preao Dunav i osnovao dravu na mjestu dananje Bugarske; trei i
etvrti brat u kronici su anonimni: prvi je otiao u Panoniju i podredio se Avarima, a
drugi je preao u Pentapolis i stavio se u slubu carstva. Vidi A. Polverari, Una Bulgaria
nella Pentapoli. Longobardi, Bulgari e Sclavini a Senigallia, Senigallia 1969, 18-19. Ime
bugarskog vladara Orbata tumai i Polverari kao Crobato. Petorica sinova svakako
podsjeaju na petoro brae u hrvatskoj tradiciji. Polverari donosi mnogo podataka
bugarskoj i slavenskoj nazonosti u Italiji od 6. stoljea nadalje. identifikaciji Orbata s
Kuvratom vidi Pohl, Die Awaren, 269-270, a o pitanju identifikacije anonimnog
bugarskog voe u Pentapolisu 436-437, bilj. 11.

Time nisu iscrpljene sve analogije hrvatske i bugarske tradicije. Tridesetih godina 7.
stoljea, nakon uspjeha kod Carigrada, u kaganatu izbijaju borbe izmeu Avara i Bugara
oko preuzimanja vodstva. Bugarski je pretendent poraen, te je morao bjeati u Bavarsku.
Ondje je veina Bugara vjerojatno pobijena, a dio ih se, pod vodstvom Alcioca, sklonio u
Karantaniju kod kneza Valuka. Upada u oi ne toliko borba protiv Avara (pogotovo jer je
bila neuspjena), koliko boravak Bugara u Karantaniji, gdje je i nazonost Hrvata bila
znatna. U Niciforovu opisu Kuvratova (uspjena) ratovanja protiv Avara nailazimo i na
podatak njegovu savezu s Heraklijem. Teofan pak, piui porijeklu Bugara, naziva
njihova vladara, oca petorice sinova, Krobatos. Podaci iz Pohl, Die Awaren, 269-270.
Oito je da e historiografija u traenju rjeenja hrvatske etnogeneze vie panje no do
sada morati posvetiti bugarskoj tradiciji, iako se to ne smije shvatiti kao izjednaavanje
Hrvata s Bugarima.

Kojim putom dalje?

Hrvatska je etnogeneza i dalje velika zagonetka to stoji pred povijesnom znanou. Da
bismo je uspjeli rijeiti, moramo napustiti metodoloke stranputice i zastarjele ideoloke
obrasce kojima je znanost bila preesto optereena. Komparativna istraivanja, u ovom
podruju historije moda vie nego u ma kojem drugom, neizbjean su put k rjeenju.
Drugaije, suvremeno shvaanje etnogeneze kao nezavrenog procesa iji smo sudionici i
danas, drugi je vaan preduvjet. Trei je shvaanje srednjovjekovnog naroda kao
prvenstveno politike zajednice, a ne krvne, jezine ili kulturne. Budemo li i dalje
pokuavali traiti iskonske Hrvate stoljeima prije njihove stvarne pojave, budemo li i
dalje mislili da je najvanije za hrvatsku povijest dokazati kako su Hrvati stariji od svih
ostalih europskih naroda, budemo li i dalje irili hrvatsko ime i na one Slavene koji ga
nisu nikada nosili, ili su ga prihvatili tek znatno kasnije, budemo li, dakle, postupali
suprotno zakonima povijesne znanosti, odgovor na pitanje to nas zanima nikada neemo
nai.

HRVATSKA U VRIJEME TRPIMIRA

Hrvatska izmeu Istoka i Zapada

Vrijeme Trpimirove vladavine u hrvatskoj povijesti zauzima, nema sumnje, istaknuto
mjesto. Historiografija je oduvijek vrednovala Trpimirovo doba kao ono u kojemu je
mlada kneevina doivjela svoj prvi vrhunac, a najpozitivniju ocjenu kneza po kojemu je
prozvana hrvatska narodna dinastija dala je Nada Klai. U njenim je djelima Trpimir
dobio ono mjesto koje mu zaista pripada u povijesti hrvatske dravnosti.
Takvu sliku Trpimiru i njegovoj dravi mogli smo stvoriti zahvaljujui razmjerno
brojnim sauvanim izvorima - razmjerno, moramo naglasiti, jer ih je malo, ali su ipak
obilniji i raznolikiji no oni to govore drugim vladarima 9. i 10. stoljea. To, dakako, ne
moe biti sluajno: mo, ugled i djelatnost vladara razmjerni su broju izvora to njemu
govore.
Vrijeme Trpimirove vladavine doba je vreg oblikovanja i poetnog osamostaljivanja
Hrvatske. Nakon okupljanja hrvatskih upanija u jednu dravnu tvorevinu u vrijeme
kneza Borne, te uspjene obrane od prvih mletakih presizanja na nau obalu u vrijeme
Mislava, to se sve odvijalo pod vie ili manje izraenim franakim vrhovnitvom,
Trpimirova Hrvatska stjee dovoljno snage da povede samostalnu politiku, polaui
vrste temelje buduoj Branimirovoj neovisnoj kneevini. Zbog toga, nimalo
bezrazlono, upravo u Trpimirovo vrijeme susreemo po prvi puta izrijekom spomenuto
hrvatsko ime u intitulaciji Trpimirove darovnice.
Vladajui na razmei dvaju svjetova, franakog i bizantsko-bugarskog, Trpimir je ve
imao dovoljno snage da se sukobljava s oba, kao i njegov nasljednik Domagoj. Iako se i
dalje formalno oslanjao na italskog kralja i franakog cara Lotara, ija vlast ipak nije
znaila puno vie od datacije u Trpimirovoj darovnici, ipak ga to nije smetalo da svoje
oruje okrene protiv Franaka i jadranskih susjeda, gradova na istarskoj obali.
U izvorima je ostala zabiljeena vijest pobjedi Trpimira nad narodom Grka,
najvjerojatnije 846. godine. Obino se s tim u vezi istiu dva miljenja: pod narodom
Grka valja razumjeti stanovnike dalmatinskih gradova (ponajprije Splita i Trogira), koji
su bili podanici grkog cara, ili pak neku bizantsku ekspediciju upuenu iz Carigrada s
ciljem da proiri dalmatinske granice dublje u Hrvatsku. Obje su ove pretpostavke
mogue, ali bi se moda smjelo, s mnogo opreza, predloiti jo jedno rjeenje. Odnosi
dalmatinskih gradova s Trpimirom bili su dobri (bar se tako dade naslutiti iz Trpimirove
darovnice), te nije previe vjerojatno da bi u to vrijeme meu njima izbio rat. U Bizantu,
pak, unutranje su se prilike stabilizirale u vrijeme vladavine Mihaila III, odnosno
njegove majke Teodore, ali je carstvo bilo u prvom redu zauzeto sukobima na Istoku, te
nije lako zamisliti da bi istovremeno poduzimalo vee pothvate u Dalmaciji, premda su
Jadran ugroavali arapski gusari. Uostalom, upravo etrdesetih godina od bizantske vlasti
otpada napokon i Venecija, iako e i dalje ostati u formalnoj vezi s carstvom. Zbog toga
bi se rjeenje moglo potraiti u jo jednom pokuaju Venecije da se uvrsti na naoj obali.
Kako su Mleani bili formalni podanici grkog cara, to je benediktinac Gottschalk, koji
taj dogoaj opisuje, i njih mogao nazvati narodom Grka. Sukob s Mleanima sasvim je
vjerojatan, pogotovo imajui u vidu neprijateljstva u vrijeme Mislava. Da su Hrvati u
Trpimirovo doba doista napali Caorle, vidi se i iz ve spomenute vijesti Ivana akona.
To to je Gottschalk na elu grke vojske vidio patricija, ne mora nuno znaiti da se
radilo strategu - trebalo bi prvo pokazati da je ueni benediktinac doista vjerno navodio
pojedine naslove. Uostalom, u istoj reenici u kojoj govori ovom patriciju, asti
Trpimira titulom rex - kralj, iako svi ostali izvori govore Trpimiru kao knezu (dux).
Da se radilo Grcima, Gottschalk je mogao ustanoviti na temelju vlastitog uvida ili
obavijesti dobivene od Hrvata. Koliko je bilo njegovo poznavanje etnografije Jadrana i
Jugoistone Europe ne znamo, a isto tako ne moemo ustanoviti niti kako su Hrvati u to
vrijeme nazivali Mleane. Moda su im i oni bili jednostavno Grci? Zakljuivanje na
temelju izvjetaja ovakve vrste, a bez usporednog materijala, svakako je vrlo nezahvalno
i zahtijeva krajnji oprez.
Kneevo se oruje pokazalo uspjenim i u obrani od Bugara. Moni bugarski vladar
Mihajlo Boris krenuo je iza 852. g. u osvajanje Hrvatske, vjerojatno uputivi se negdje iz
Slavonije, koja je tada bila pod njegovom vlau, prema Bosni. Trpimir je bio dovoljno
snaan da taj pokuaj osujeti, te su dva vladara razmijenili darove u znak prijateljstva i
mira. Time je Trpimir u potpunosti osigurao svoje istone granice i Hrvatsku po prvi puta
uzdigao do vanog inioca meunarodne politike u Jugoistonoj Europi.

Vladari i gradnje

Uvrivanje kranstva u Trpimirovoj dravi ojaalo je nakon to je knez u Riinicama
podigao benediktinski samostan, ime je dao nesumnjivi poticaj ionako pojaanim
utjecajima Zapada. Moda ga je na to naveo Gottschalk, benediktinac koji je zbog svog
uenja predestinaciji morao bjeati pred progonima Crkve, te se 846. zatekao na
Trpimirovu dvoru, emu je ostavio izvanredno vrijedno svjedoanstvo u svom spisu O
Bojem trojstvu. Benediktinci su bili u to vrijeme najutjecajniji crkveni red. Mada
njihovu ulogu ne valja nekritiki precjenjivati, oni su bili nosioci ne samo kulturnog
napretka i vjerskog nauavanja, nego i novih oblika drutvene i gospodarske organizacije.
Zbog toga je podizanje samostana u Riinicama, na ostacima antike vile, znakovit
poetak osuvremenjivanja Hrvatske na antikim tradicijama.
Trpimirovu bi gradnju valjalo prosuivati i s gledita vladarske prezentacije i simbolike.
U tu e svrhu biti potrebna jo potpunija istraivanja, koja bi bacila vie svjetla na
graevine podignute ili obnovljene u prvoj polovici 9. stoljea. Kako to pokazuju primjeri
Biaa i Riinica, prvi su hrvatski knezovi birali antike lokalitete, moda da naglase
povezanost s carstvom. Slino je i s ranokranskom crkvom u aviu, koja doivljava
obnovu u Trpimirovo vrijeme. No, osim ovih sluajeva vezanja uz starije lokalitete,
podiu se i sasvim nove crkve, poput one u Kaicu ili Lopukoj glavici. Ve spomenuti
fragment moda s Trpimirovim imenom iz Kapitula kod Knina mogao bi upuivati na jo
jedan graevinski pothvat tog vremena. Ne bismo, prema tome, smjeli precjenjivati
tenju prvih Trpimirovia da se prikau kao nasljednici antike batine.
Razmjerno brojne dosada dokumentirane crkve nastale oko sredine stoljea daju nam
naslutiti i drutvene prilike u Trpimirovoj Hrvatskoj. Po tome to knez nije jedini
naruitelj crkava (slutimo to po njihovoj brojnosti i disperziji), vidi se razmjerno
ravnopravan ugled njegovih upana, koji vlastitim gradnjama ele prikazati svoj
drutveni poloaj. Nesumnjivu potvrdu tome daje neto kasnije crkva Sv. Spasa,
zadubina upana Gastike. Tako arhitektura potvruje Trpimirovu darovnicu, koja
otkriva vladara u pratnji njegovih upana.

Trpimirova darovnica

Nae sudove dobrim vezama Trpimira i splitskog nadbiskupa gradimo na Trpimirovoj
darovnici, ijoj je autentinosti bilo izreeno dosta sumnji i dvojbi u hrvatskoj
historiografiji, ali smo miljenja da je njena jezgra doista vjerodostojna. Tome u prilog
govori ne samo jezina analiza isprave, ve i sadrajna. Na drugome smo mjestu pokuali
pokazati, koristei se imenima serva u Mosoru, da su ona morala biti zapisana u 9.
stoljeu, jer meu njima ne nalazimo niti jedno kransko ime. Tome moemo dodati i
imena upana i svjedoka u Trpimirovoj pratnji, koja su takoer gotovo odreda narodna, s
razumljivim izuzetkom sveenika. Teko je nai sigurniji dokaz autentinosti zapisa na
temelju kojega je kasnije sastavljena darovnica u obliku u kojemu je do nas dola.
Kritiari darovnice ukazivali su na to da je bilo nemogue da bi Trpimir raspolagao s tako
malo srebra, da bi ga morao posuivati od splitskog nadbiskupa kako bi opremio svoju
zadubinu u Riinicama. Meutim, i u tome bismo trebali vidjeti odraz stvarnog stanja u
srednjovjekovnoj hrvatskoj dravi, u kojoj nije bilo rudnika plemenitih metala, te knez
nije imao vlastitog izvora srebra ili zlata. Znatnija e novana sredstva poeti pritjecati
tek nakon to je Bazilije I, vjerojatno u vrijeme kneza Zdeslava, uveo plaanje danka
hrvatskim vladarima. Kako je i trgovina sredinom 9. stoljea morala biti jo sasvim
nerazvijena i svedena uglavnom na robnu razmjenu, to doista nije teko zamisliti da bi
Trpimir bio prinuen posuditi potrebno srebro u dalmatinskom gradu u kojemu ga je bilo
dovoljno, prije svega zahvaljujui Crkvi koja je u ranom srednjem vijeku jedina
institucija koja akumulira dragocjenosti.

Najvaniji prilog ispravnom vrednovanju Trpimirove darovnice dala je jezina analiza
Olje Peri. Ona je pokazala da postoje barem dva sloja darovnice, te da se onaj mlai
razaznaje u peticiji i eshatokolu. Peticija je i sadrajno najsumnjiviji dio teksta, te se
podaci jurisdikciji splitske crkve do obala Dunava i oni darivanju crkve Sv. Jurja
Putaljskog mogu smatrati kasnijim dodacima. No, i ovdje valja biti oprezan. U peticiji se
istie da je splitska Crkva metropolis... pene per totum regnum Chroatorum. Regnum
Chroatorum je svakako arhaini izraz, dok se u vrijeme kada bi mogao nastati umetak
(13. stoljee ili kasnije) upotrebljava regnum Croatie (et Dalmatie). Regnum bi se
osim toga podudaralo s titulom rex to je Gottschalk pridaje Trpimiru. to se tie
eshatokola, vidjeli smo da u njemu sadrana imena ne mogu biti izmiljotina kasnijeg
krivotvoritelja.

Uz eshatokol je vezan i jedan od prigovora kojima je N. Klai posvetila naroitu panju,
a odnosio se na ulogu kapelana Martina kao sastavljaa isprave. Pozivajui se na
zastarjelu literaturu, dokazivala je da institucija kapelana kao dvorskih pisara nije
postojala u 9. stoljeu, a da se u Hrvatskoj moda mogla javiti tek s dvorom Bele II.
Danas, meutim, znamo da se institucija kapelana javlja ve u 8. stoljeu u Bavarskoj, a
da su je poznavali i Karolinzi. Sveenici u pratnji vladara nazivaju se ve od 741. g.
kapelanima, a od 825. g. na elu kraljevske kapele Karolinga nalazi se archicapellanus,
ispoetka opat, a potom biskup. Malo je vjerojatno da je Trpimirova kapela mogla biti
tako razvijena, a da bi joj na elu stajao opat ili biskup, no postojanje kapelana uklapa se
izvrsno u nau sliku tome kako su prvi Trpimirovii oponaali karolinke uzore
(dovoljno je prisjetiti se preuzimanja westwerka - posebnog mjesta za vladare i
velikodostojnike u crkvi).

Crkveni odnosi

itav tekst darovnice, u dijelu kojega i jezina analiza smatra neosporno autentinim,
svjedoi izuzetno dobrim odnosima splitske nadbiskupije i hrvatskog kneza. To se vidi
ne samo iz osobnog odnosa dvojice velikodostojnika, nego i iz injenice da je splitska
Crkva imala imanja u Mosoru, na hrvatskom podruju, a da joj napokon knez daruje i
prihode s vlastitog kliskog posjeda. Srastanje grada i zalea bio je neizbjean proces,
kojega nije mogla zaustaviti ni granica uspostavljena Aachenskim mirom i potvrivana u
kasnijim pregovorima. Tome su u prvom redu doprinosili gospodarski odnosi, pa i
obine, ljudske veze kojima su se stvarale mjeovite obitelji. No, i crkvene spone igrale
su pri tome sigurno odreenu ulogu. U prvim fazama pokrtavanja Hrvata, vjera se irila
prije svega iz dalmatinskih gradova u kojima kranstvo nije nikada zamrlo, a ve
tijekom 7. stoljea doivjelo je ak i nove organizacijske poticaje.95 Nema sumnje da su
pokrteni Hrvati sve do 812. godine u crkvenom pogledu potpadali pod dalmatinske
biskupije, ali se vjerojatno niti kasnije situacija nije mogla bitno izmijeniti.96 Glavni je
val pokrtavanja doao u prvim desetljeima 9. stoljea dodue iz Franake, ali sve do
uspostave ninske biskupije nije na hrvatskom tlu postojala organizirana crkvena
hijerarhija. Zbog toga smijemo pretpostaviti da su dalmatinski biskupi zadrali
jurisdikciju nad Hrvatskom i u vrijeme nakon Aachenskog mira, usprkos politikoj
odvojenosti Dalmacije od Hrvatske, kako je to tvrdio Miho Barada. Takav sluaj ne bi ni
po emu bio izuzetan, jer su i istarski biskupi ostali podreeni gradekom, dakle
bizantskom patrijarhu i nakon to je itava Istra dola pod franaku vlast. U tom bi
sluaju bilo i razumljivo da Trpimir daruje splitskog nadbiskupa s kojim je u vie nego
dobrim odnosima.

Elementi drutvenog razvoja

Drutveni odnosi u Hrvatskoj bili su u priobalnom dijelu, tamo gdje su dalmatinski
gradovi nastavili ivot iz prethodnih stoljea, pod utjecajima antike tradicije. Zbog toga
u okolici Splita susreemo robove, i to upravo na posjedima splitske Crkve u Mosoru.
Kako je hrvatsko seljatvo u veini bilo slobodno, i ostalo takvo stoljeima kasnije,
pojava robova na hrvatskom podruju moe se objasniti jedino time da je splitska Crkva
na posjedima koje je stjecala vladarskim poklonima uvodila drutvene odnose kakvi su
vladali na skuenom podruju bizantske Dalmacije. Pitanje kako su slobodni Hrvati
postajali robovima u tim ranim stoljeima, ostaje bez odgovora. Moda se dogaalo isto
to i dva stoljea kasnije, kada je splitski graanin Petar Crni kupovao u Poljicima ljude
za potrebe svog samostana, a moda je hrvatski vladar, zajedno sa zemljom, poklonio
nadbiskupu i ratne zarobljenike kao radnu snagu. U nedostatku izvora ne preostaje nam
drugo do nagaati.
Iz injenice da je u vrijeme sastavljanja biljeke Trpimirovom darovanju splitska Crkva
ve imala serve u Mosoru (to se vidi iz pripisa darovnici), moe se zakljuiti da su
hrvatski vladari ve i ranije poklanjali zemlje i ljude nadbiskupiji, to uostalom proizlazi i
iz samog teksta darovnice, u kojemu se govori poklonu od strane kneza Mislava. Kako
to da su hrvatski vladari ve tako rano, malo nakon Aachenskog mira, bili u tako dobrim
odnosima sa Splitom?
S tim je pitanjem u vezi vjerojatno i preseljenje dravnog sredita iz Like u neposrednu
blizinu Splita. Dok je prvi poznati hrvatski knez, Borna, kao knez Gaana i knez
Liburnije i Dalmacije imao oito sredite u zapadnim dijelovima Hrvatske, dotle se centar
kneevske vlasti za Mislava i Trpimira seli u Klis, odnosno njegovu okolicu. Tome je
moglo biti vie uzroka: promjena dinastije, elja vladara da budu u blizini crkvenog
sredita, rodovski posjedi Trpimirovia, privlanost Salone (makar bila i u ruevinama).
No, ne moemo previdjeti da je Borna, kao franaki vazal, ishodite svoje vlasti imao u
Liburniji, jednako kao to je i Nin, franako crkveno uporite, bio u toj nekadanjoj
antikoj oblasti. Trpimirovii, koji se vie oslanjaju na Bizant, smjestili su se blie
grkim gradovima iz kojih su mogli kontrolirati i podruje oko Knina, gdje se nalazilo
njihovo drugo sredite.
Kako su njihovi posjedi smjeteni dijelom i na nekadanjem salonitanskom ageru, smjelo
bi se pomiljati na to da su oni zapravo dobili bizantsko carsko zemljite, onako kako su
njime upravljali hrvatski vladari u 11. stoljeu u okolici Zadra ili na Krku. Dakako, ne
bismo mogli odgovoriti kako su ga mogli stei: da li sami, ili od franakog, odnosno
bizantskog cara.
U svakom sluaju, mnoga pitanja vezana uz Trpimira i njegove neposredne prethodnike
na kneevskom prijestolju jo uvijek trae odgovore. Neki se, zbog oskudnosti izvorne
grae, nikada nee ni nai, ma koliko se trudili tragajui za njima. Sve takve potekoe
nas ipak nee sprijeiti u tome da Trpimira, pored Branimira, ocijenimo kao neosporno
najvanijeg hrvatskog vladara 9. stoljea i kao jednu od najistaknutijih osoba na
hrvatskom prijestolju uope. Njegova je vladavina postavila temelje samostalnoj i jakoj
Hrvatskoj, vrsto je povezavi s tekovinama europske civilizacije. Trpimirovo nam je
doba ostavilo prvi spomen hrvatskog imena, prvi hrvatski zapis, prvi kameni natpis, prvi
samostan, prvi i dosada jedini trag vladarske rezidencije. Samo veliki vladari ostavljaju
za sobom toliku batinu.
















POKRTAVANJE HRVATA I RAANJE CRKVENE ORGANIZACIJE

Razliita tumaenja pokrtavanja

Problem pokrtavanja Hrvata i crkvene organizacije u prvim stoljeima bio je jedna od
najeih tema hrvatske medievistike, iako polemike toj problematici nisu bile ni
izdaleka tako estoke kao nekim pitanjima politike povijesti. Tijekom dugogodinjih
diskusija razluila su se dva osnovna miljenja. Prema jednome, Hrvati su bili pokrteni u
7. ili 8. st, a kranstvo su prihvatili od sveenika koji su djelovali iz dalmatinskih
gradova. Zastupnici drugog miljenja tvrdili su da su Hrvate pokrstili franaki sveenici u
9. st.
Tek u najnovije vrijeme poinje se isticati drugaije gledanje na pokrtavanje, po kojemu
je prihvaanje nove vjere viestoljetni niz utjecaja to su, na konkretnom hrvatskom
primjeru, dopirali naizmjenino i s oscilirajuim intenzitetom iz raznih vjerskih sredita,
pri emu valja razlikovati prihvaanje kranstva od strane elite ili zajednice od istinskog
prihvaanja i usvajanja vjere. ak i nakon vie stoljea formalnog prihvaanja
kranstva, mnogi su se vjernici drali starih, poganskih obiaja i vjerovanja, kako u nas
tako i posvuda u Europi.
Zbog toga, kada govorimo ranosrednjovjekovnom pokrtavanju, mislimo na formalno
prihvaanje vjere od strane elite i njeno postupno irenje na itavu zajednicu, dok sferu
vjerovanja svjesno zanemarujemo. Ona zahtijeva metodologijom i interdisciplinarnou
ire zasnovana istraivanja. Prihvatimo li, dakle, fenomen pokrtavanja kao viestoljetni
proces u kojemu su se izmjenjivala razdoblja jaeg i slabijeg intenziteta, potrebno je
razluiti te pojedine faze, kao i pravce iz kojih je nova vjera dopirala do Hrvata.

Susret s kranstvom

Prve dodire s kranstvom Hrvati su ostvarili po doseljenju. Posljedice razaranja tijekom
seobe nisu bile onakvih razmjera kakvim ih je prikazivala starija historiografija, te se
kransko stanovnitvo odralo ne samo u priobalnim gradovima i na otocima, nego i u
enklavama u zaleu. Vrlo je vjerojatno kako e budua istraivanja pokazati da je i
stanovnitvo Panonije preivjelo barbarske provale u veem broju no to se donedavno
pretpostavljalo. Jedno je takvo uporite svakako bilo i u Sisku, u kojemu se vjerojatno
odrao i neki oblik crkvene organizacije. Danas, dakako, jo nemamo pouzdanih saznanja
stupnju kristijanizacije antikog stanovnitva u Dalmaciji i Panoniji, te je teko
procijeniti koliku su ulogu njegovi ostaci (ija nam brojnost takoer nije poznata, premda
je udio antikog substrata u ranosrednjovjekovnoj populaciji sigurno bio znatan) igrali u
preobraivanju Hrvata. Vei broj sauvanih kasnoantikih crkava u okolici dalmatinskih
gradova sam po sebi upuuje na intenzitet kontakata Hrvata s kranstvom u priobalnom
pojasu (to se u jo veoj mjeri odnosi i na Istru), ali, s izuzetkom zabitnih planinskih
krajeva, takvi su se dodiri - jai ili slabiji dogaali na cijelom hrvatskom prostoru.
Poticaj irenju kranstva meu Hrvatima davala su i organizirana nastojanja rimske
Crkve i carstva. U povijesnoj se znanosti dosada uglavnom sumnjalo u ulogu Heraklija, a
u novije vrijeme i Ivana Ravenjanina, u pokrtavanju Hrvata. Naravno da se vijesti Tome
Arhiakona i Konstantina Porfirogeneta zbivanjima u 7. st. moraju uzimati s mnogo
opreza, ali se odnedavno sve jasnije razabire da u tim obavijestima postoji historijska
jezgra kojoj treba pokloniti povjerenje.
Vanu ulogu caru Herakliju ne pridaje samo Konstantin VII. nego i najstarije mletake
kronike, dokazujui time da je uspomena na cara u jadranskom prostoru bila veoma iva.
Heraklije to ima zahvaliti moralnoj i materijalnoj potpori to ju je pruao gradekom
patrijarhu, kojemu je osim zlata i srebra 630. godine poslao i izuzetno vrijedne relikvije.
Ne bi li ipak trebalo pomiljati da je car, nakon odbijanja napada na prijestolnicu 626.
godine, pokrenuo neku slinu akciju na istonom Jadranu, a kojoj je cilj bio osnaiti
Crkvu kao glavni oslonac bizantske vlasti i stvoriti saveznike odnose sa Slavenima, pri
emu ih je trebalo (barem teoretski) privui kranskoj vjeri?


vremenu osvajanja Salone od strane Avara/Slavena jo uvijek ne postoji usuglaeno
miljenje. Dapae, postoje razlike i u gledanju na to je li Salona uope bila osvojena ili je
samo polako odumirala. ini mi se da usprkos svim prigovorima nemamo pravog razloga
ne vjerovati Tominim i Konstantinovim podacima pljaki grada, znaajno
nadopunjenima godinom i imenom salonitanskog biskupa Teodora u proirenoj Tominoj
kronici. Tako precizni podaci moraju potjecati iz nekog starijeg izvora, i ne mogu biti
samo plod mate Tominog nastavljaa. Uostalom, godina 625. odlino se uklapa u prilike
prije sloma, avarske sile kod Carigrada, kada je doista mogao biti uinjen jo jedan
uspjean pljakaki pohod u samo srce Dalmacije.
Nakon avaro-slavenskog poraza stanje se mijenja. Bizant u Dalmaciji preuzima
inicijativu zahvaljujui svojoj diplomatskoj vjetini, ali i nesumnjivoj prevlasti na moru
koja mu omoguava kontrolu obale i otoka. S Hrvatima se sklapa ugovor kojim oni
dolaze u poloaj federata, to se moe vidjeti iz njihovog kasnijeg odnosa prema
carevima, kada iz Carigrada dobivaju carski reskript kojim se ureduju njihovi odnosi sa
Splianima. Kako su reskript odaslali suvladari, to je oito nastao u razdoblju od 626.
(nakon avarskog poraza) do 681. (kada za neko vrijeme prestaje suvladarstvo). Moda je
jedino istinsko suvladarstvo u to vrijeme bilo ono Konstantina III. i Herakleone u 641. g,
te bi po mom sudu bilo najvjerojatnije tada datirati reskript. To tim prije, jer je odailjanje
reskripta vezano uz naseljavanje Dioklecijanove palae, tj. uz promjenu vlasnitva ili
barem prava koritenja nad njom. Palaa je sve do tada bila u carskim rukama (bez
carskog odobrenja nitko je nije mogao preuzeti, a ionako nema potvrde da su je carevi
prije toga prepustili) i tek s premjetanjem crkvenog i gradskog sredita uz carsko
doputenje dolazi do promjene vlasnika/korisnika. S jedne strane to je nalagala potreba
nastala neophodnou naputanja Salone, a s druge slabost i nezainteresiranost
Heraklijevih nasljednika.
U vrijeme smirivanja prilika na istonoj jadranskoj obali, Bizant je kontrolirao i situaciju
u Rimu. Pape su uvelike ovisili ravenskom egzarhu, a upravo u pretpostavljeno vrijeme
misije Ivana Ravenjanina bizantska se vlast u Italiji konsolidirala, nakon pobuna i nemira,
zahvaljujui energinom i uspjenom egzarhu Izaciju (625/626 - 643). Koordiniranju
djelovanja Carigrada kao politikog sredita i Rima kao crkvenog potpomogla je
injenica da je u to vrijeme stolicu Sv. Petra zauzimao Ivan IV, rodom iz Salone. On je
641. g. u Dalmaciju i Istru odaslao opata Martina sa zadaom da od Slavena otkupljuje
sunjeve, a i da sakuplja svetake relikvije. Misija je, kao to znamo, zavrila s uspjehom,
to bi bilo nemogue da odnosi izmeu carstva i Slavena nisu bili ureeni. Mogli bismo,
dakle, pretpostaviti, da se oko g. 641. odvija niz dogoaja (preseljenje u palau,
odailjanje carskog reskripta kojim se ureuju odnosi sa Slavenima, misija opata Martina,
dolazak papinog legata Ivana iz Ravene) koji upuuju na sreivanje odnosa izmeu
carstva i Slavena. To bi potvrivala i slavenska ekspedicija na Sipont 642. g, koja je bila
izvedena uz suradnju bizantske mornarice.

Ivan Ravenjanin

U sklopu te ope djelatnosti na sreivanju prilika u Dalmaciji, u Split je upuen i Ivan iz
Ravene. Literatura njemu vrlo je opsena i nije ju mogue ovdje predstaviti.121 No,
osporavanjima njegova postojanja, uestalima u novijoj znanosti, posredno se
suprotstavio R. Katii dokazujui izvornost Tornine vijesti nadbiskupu. Pojavljivanje
imena Velikog Severa u izvoru to je Tominoj kronici posve neovisan, svjedoi ne
samo historinosti Ivana Ravenjanina, nego i postojanju ranosrednjovjekovnih izvora
koji do nas nisu dospjeli.

Nakon smrti nadbiskupa Teodora i pljake Salone, a moda i prije nje, salonitanska
Crkva seli u carsku palau koja je pruala daleko veu sigurnost nego li dobrano
oslabljeni grad. U palau je bio upuen i Ivan Ravenjanin, sa zadatkom da ponovo
organizira salonitansku nadbiskupiju, ija je stolica bila prazna od smrti Teodora. Ivan je
po dolasku u Split, kako pria Toma, dao iz carskog mauzoleja izbaciti idole, a zgradu je
pretvorio u katedralu i posvetio je Bl. Dj. Mariji.
Tominoj bi se prii moglo prigovoriti, kako je nemogue zamisliti da bi se u 7. st. u
carskoj palai mogli jo uvijek nalaziti kipovi poganskih boanstava. No, pogledamo li
to se u isto vrijeme dogaa u Rimu, vidjet emo da i tamo tek u 7. st. dolazi do konanog
pretvaranja poganskih hramova (pa i carskih palaa na Palatimi) u crkve. Dioklecijanov
je grob svakako mogao biti dugo ureen likovima rimskih bogova, jer se nalazio u carskoj
palai u kojoj su se zahvati smjeli vriti jedino uz privolu sredinje carske vlasti, a i sam
carski grob morao je, usprkos svom poganskom karakteru, biti mjestom posebnog ugleda
i ekskluziviteta. Nemamo, dakle, pravog razloga sumnjati u mogunost tako dugog
odravanja nekranskih simbola (ali nipoto i vjere) unutar palae. Osim toga, kult Bl.
Dj. Marije upravo u 7. st. dobiva u Rimu na popularnosti, irei se s Istoka, gdje je bilo
izvorite marijanskih pobonosti. Nita od onoga to je Toma napisao djelatnosti Ivana
u samome Splitu nije nemogue, nego se, dapae, uklapa u zbivanja u Rimu, odakle je
Ivan vjerojatno i doao (pridjevak Ravenjanin ne upuuje na grad iz kojega je doao u
Split, nego na njegovo porijeklo) na poticaj pape Ivana IV, a moda i Heraklija.
Ivanova je djelatnost bila prije svega usmjerena na reorganiziranje crkvene hijerarhije i
Crkve uope. Od vremena prvih avaro-slavenskih provala prolo je nekoliko desetljea
tijekom kojih crkvenoj organizaciji, pogotovo uz obalu, nije zadan preteki udarac, ali je
nesumnjivo dolo do smanjivanja broja biskupija, unitavanja crkava i samostana i, prije
svega, smanjenja broja vjernika. U takvim prilikama irenje kranstva meu Hrvatima
nije mogao biti primarni Ivanov cilj.

Pa ipak, bilo bi nezamislivo da poduzetan sveenik kakav je bio Ivan ne pokua barem u
nekoj mjeri iriti vjeru meu onim Hrvatima koji su ivjeli nadomak dalmatinskih
gradova i na otocima. On je i u tome morao uivati potporu Rima, to vidimo iz pisma
pape Agatona (678-681), iz vremena, dakle, kada je Ivan moda ve bio mrtav. Papa u
pismu navodi uspjehe svojih misionara, meu ostalim i kod Slavena. Ne znamo, istina,
kojim je Slavenima tono rije, ali bi bilo teko zamisliti da papa alje misionare meu
neke druge Slavene, a ne njemu najblie Hrvate.
Vrlo dobre veze istone jadranske obale s Ravenom u to vrijeme otkriva i biskupovanje
ravenskog episkopa Damjana (692-70), rodom Dalmatinca.
U tom slijedu valja gledati i na legendarni ugovor Hrvata s papom. Odbacimo li
historiografske konstrukcije i romantiarske interpretacije tog teksta, ostaje nam sr koja
govori ugovoru pape i Hrvata prema kojemu su se oni obvezali da nee napadati
susjedne narode, to se moglo odnositi samo na dalmatinske Romane. Konstantin govori
papi koji je bio u vrijeme Heraklija, pa bismo s dunim oprezom mogli ovaj ugovor
vezati uz Ivana IV. i reskript rimskih careva kojima se zabranjuje Slavenima napadati
Spliane. Bio bi to jo jedan odjek velike akcije Heraklija i njegovih nasljednika, te papa
(na prvom mjestu Ivana IV) u cilju civiliziranja poganskih Hrvata.
Svemu tome, ipak, ne valja pridavati preveliku vanost. Kontakti Rima i Carigrada bili su
po svoj prilici ionako odravani samo s Hrvatima na prostoru od Zrmanje do Cetine, a
kako ni tamo nije postojala neka zajednika, sredinja vlast, i te su se veze nuno svodile
na kontakte s nekim od glavara. Susreti Hrvata s kranstvom u to vrijeme zato mogu biti
opisani samo kao sporadini.
Hrvati su u toj prvoj fazi prihvaanja nove vjere mijenjali religiju dolazei u obiteljske
odnose s kranima, doseljavajui se meu njih svojom voljom ili prisilno (kao robovi),
te ostvarujui neke druge osobne veze. Arheolokih potvrda za pokrtavanje u 7. st.
nema, ali je izvjestan pokazatelj i vrlo mali broj paljevinskih grobova. Kasniji skeletni
grobovi s grobnim prilozima pokazuju kako je kranstvo prihvaano formalno i sporo,
ali da je izvjesna promjena do poetaka 9. st. ve bila provedena.

Crkvena jurisdikcija po obnovi nadbiskupije

Pitanje jurisdikcije salonitanske crkve u vrijeme nakon doseljenja takoer nije rijeeno.
Kako je historiografija opseg bizantske svjetovne vlasti sagledavala uglavnom samo
unutar gradskih dalmatinskih agera, to se s time povezivao i doseg crkvene jurisdikcije,
po emu je, dakle, salonitanski nadbiskup bio nadlean samo za podruje grada Splita i
nekih otoka. Danas je takvo tumaenje sasvim neodrivo, jer su istraivanja pokazala,
kako smo ve istakli, kontinuitet kranstva i izvan podruja dalmatinskih gradova. Za
kranske zajednice na hrvatskom politikom podruju morali su biti nadleni biskupi iz
dalmatinskih gradova, ukoliko ne elimo vjerovati Tominom podatku obnovi biskupija
u samoj Hrvatskoj. Bilo bi neuvjerljivo tvrditi da su krani u Hrvatskoj, pogotovo oni
blie obali, bili iskljueni iz crkvene organizacije, jer za to nije bilo nikakvih, pa ni
politikih razloga. Zato valja pomiljati da je jurisdikcijom salonitanske Crkve bio
obuhvaen isti prostor kao i prije preseljenja crkvenog sjedita u Split. Dakako da je
veliki dio tog podruja, nadasve dublje u unutranjosti, bio samo teoretski podvrgnut
salonitanskom nadbiskupu, ali, kako se carstvo nije odricalo svjetovne vlasti nad
provincijama, tako se ni Crkva nije imala razloga odrei svoje jurisdikcije.
Posebno je pitanje vezano uz crkvenu jurisdikciju u ovom razdoblju ono pripadnosti
dalmatinskih biskupija Carigradu, odnosno Rimu. U novije je vrijeme L. Margeti s
uspjehom, mislim, dokazao da je dalmatinska Crkva bila podvrgnuta papi (osim, moda,
812-827. i nakon 843. g.). Spominjanje dalmatinskih biskupa (splitskog, rapskog i
osorskog) na Drugom nicejskom koncilu 787. godine svjedoi postojanju crkvene
organizacije, a njihovi potpisi nalaze se onima nadbiskupa, to bi moglo govoriti ne samo
pokuaju privlaenja Jalmatinske Crkve od strane Carigrada, nego i zapravo
nadbiskupskom poloaju splitskog prelata Ivana. Dakako da jurisdikcija u 7. i 8. st, pa i
kasnije, ne govori nita liturgiji koja je bila u upotrebi u Dalmaciji, te se s pravom
konstatiraju elementi istonog obreda u dalmatinskim biskupijama 9. stoljea, icao
uostalom i kasnije (na splitskom saboru 1060. g.).

Franci pokrtavaju Hrvate

Razdoblje intenzivnog pokrtavanja Hrvata, u kojemu je novu vjeru prihvatila ne samo
elita, nego i itava zajednica, zapoelo je nakon franakog osvajanja Liburnije i
Dalmacije. Uoi konsolidiranja prilika krajem franako-bizantskog rata, 811. god., Karlo
je izvrio razgranienje jurisdikcije salzburkog nadbiskupa i akvilejskog patrijarha
granicom to je tekla du rijeke Drave. Ponekad se u literaturi istie da se ta podjela
odnosila i na Hrvate, ali to iz samog dokumenta nije vidljivo. U njemu se, naime,
izrijekom spominje samo Karantanija kao interesno podruje to se dijeli meu dvjema
velikim Crkvama, te su se Hrvati u tom trenutku oito nalazili onkraj istonih granica
franakog kranstva. Zbog ega ih Karlo nije spomenuo u ovoj podjeli, kada je ve bio
pred zakljuenjem konanog mira s Bizantom, kojim e mu pripasti i Hrvatska? Odgovor
je teko dati, pa se moe nagaati da nije htio prejudicirati predstojei sporazum, jer bi se
to moglo tumaiti kao vrenje pritiska na Bizant, ime bi zakljuenje mira bilo dovedeno
u pitanje. Moda se Karlo ak nadao da e ipak stei i dalmatinske gradove, pa nije urio
s njihovim odvajanjem od zalea?

Godinu dana potom (812. g.) dolazi do sklapanja Aachenskog mira, kojim su
uspostavljene stoljetne granice na istonom Jadranu. Dalmacija je politiki podijeljena
izmeu Franaka i Bizanta, iako se u pisaca s obje strane teoretski i dalje tretira kao
cjelina. Crkvena jurisdikcija nije u aachenskom ugovoru nigdje spomenuta, pa se
postavlja pitanje, da li je politiko razgranienje bilo praeno crkvenim?
Odgovor nam nudi Trpimirova darovnica, odnosno veze to su postojale izmeu
hrvatskih knezova (Mislava i Trpimira) i salonitanskog nadbiskupa. autentinosti
sadraja Trpimirove darovnice pisano je mnogo, a najvre je argumente dala jezina
analiza O. Peri, koja je ipak ustanovila dva jezina sloja isprave, od kojih peticija i
eshatokol vjerojatno pripadaju mlaemu.
Odbacimo li peticiju kao kasniji umetak, otpada iz darovnice dio koji se odnosi na crkvu
Sv. Jurja na Putalju, kao i tvrdnja da je salonitanska crkva metropola sve do obala
Dunava i po itavom hrvatskom kraljevstvu, ali se u biti nita ne mijenja u odnosu
hrvatskog vladara i salonitanskog nadbiskupa. Trpimir nadbiskupa naziva kumom, te mu
potvruje sve posjede na hrvatskom podruju. to je jo vanije, daruje mu neko
zemljite i dodjeljuje prihod desetine s kliskog posjeda (dvora), to je prethodno ve
uinio Mislav. Takav odnos, kojega zasada nikakva argumentacija nije uspjela osporiti,
jasan je dokaz da je salonitanska nadbiskupija i dalje bila nadlena za sredinji dio
hrvatske kneevine, usprkos politikom razgranienju.
Da je takav odnos bio doista mogu, pokazuje nam gotovo suvremeni primjer Istre, u
kojoj je i nakon franakog osvajanja poluotoka gradeki (dakle bizantski) patrijarh
zadrao svoj nadreeni poloaj nad istarskim biskupima.

Napose valja istaknuti Baradin argument, vezan uz desetinsko podavanje s kliskog
posjeda. Barada istie kako je davanje desetine bilo definitivno odreeno na podruju
zapadne Crkve kapitularima Karla Velikog i Ludovika Pobonog, dok je na podruju
istone bilo izriito zabranjeno, meu ostalim i Justinijanovim zakonikom. Kada, dakle,
Mislav i Trpimir splitskom nadbiskupu daju desetinu s jednog posjeda, to se moe
protumaiti samo tako, da na podruju Hrvatske nije bilo nikakve zapadne crkvene
jurisdikcije, niti Nina, niti Akvileje, jer bi se u protivnom itava desetina iz Hrvatske
davala njima. Splitskom pak nadbiskupu, koji slijedi obiaje istone Crkve (ili, kako
misli Barada, pripada carigradskoj patrijariji), knezovi mogu svojevoljno dati dio
desetine (od plodina). To ipak govori tome, misli s pravom Barada, da je Split bio u
crkvenom pogledu nadlean za Hrvatsku. Barada, Episcopus, 177-178. Ovako mijeanje
zapadnih i istonih obiaja u Hrvatskoj ne treba uditi, jer se pokazuje na nizu drugih
primjera, a kao analognu mogli bismo navesti situaciju u Velikoj Moravskoj u vrijeme
djelatnosti solunske brae i njihovih uenika.
Vidljivo je to iz sadraja zapisnika rianskog placita. A. Petranovi-M. Margeti, II
placito del Risano, Atti di Centro delle ricerche storiche 14, 1983-1984, 55-69.

U odnosima crkvenih dostojanstvenika prema franakim vlastima postoji jo jedan
problem. Dosada se odlazak izaslanstva Dalmatinaca pod vodstvom zadarskog biskupa
Donata i duksa Pavla na Karlov dvor malo poslije Boia 805. g. tumaio kao predaja
itave Dalmacije Francima. Pitanje je, meutim, da li je Dalmacija tada djelovala kao
jedinstvena cjelina. Nije li Donat bio franaki ovjek? Donat je napokon bio omiljeni
svetac akvilejske patrijarije, pa biskupovo ime moda ukazuje na njegovo porijeklo?
Ukoliko u zadarskom biskupu Donatu prepoznamo zastupnika franake politike, onda
bismo u zadarskoj crkvi mogli vidjeti klju kojim su otvorena vrata franakom
misionarenju po Hrvatskoj, a isto tako nazrijeti i razloge osnivanja jakog crkvenog
sredita pod nadzorom Akvileje upravo u Ninu, zapravo udaljenom od sjedita hrvatskih
knezova na prostoru Klis-Knin. Posebnost Liburnije (na ijem se tlu nalazio i Nin) u
odnosu na Dalmaciju, naglaena i u tituli kneza Bome, mogla bi ukazivati na njenu veu
povezanost s Francima. Poetak gradnje crkve Sv. Trojice (kasnije Sv. Donata) otkriva
upotrebu zapadnog, ambrozijanskog rifusa, to je tek kasnije ponovno zamijenjen
istonim.152 Time se dodatno uvruje teza prodiranju franakih crkvenih utjecaja
preko sjeverne Dalmacije, tj. Zadra i Nina.
Donatova je misija u Carigrad, osim toga, urodila jo jednim zanimljivim plodom. Biskup
je sa sobom donio kosti Sv. Anastazije, koja se tovala na Istoku, ali je bila i posebno
omiljena na podruju akvilejske patrijarije. Ona je za ivota bila u vezi sa Sv. Donatom.
Simbolika njena prijenosa u Zadar ne upuuje stoga samo na Donatovo pokoravanje
Bizantu, nego i na njegove eventualne veze s Akvilejom.
Argumenti u prilog franakom udjelu u pokrtenju Hrvata mnogobrojni su i raznorodni.
Zanimljivo je da ipak ne postoji nijedan pisani izvor koji bi izravno potvrivao djelatnost
misionara sa Zapada. Tradicija tome sauvana je samo u jednom mnogo kasnijem
vrelu, ali ga je ipak vrijedno analizirati. Radi se ivotu Sv. Ursa iz Vicenze. ivotopis je
objavio F. Buli, a koristilo se njime nekoliko povjesniara, meu njima F. ii, koji
prii ne poklanja preveliku panju. N. Klai je, tovie, odbacuje kao sasvim nepouzdanu.
Jo se eeg na legendu okomio D. Mandi na citiranom mjestu, dok je jedino V. Novak
isticao njenu veliku vrijednost. Mandiev pokuaj osporavanja vrijednosti ivotopisa, bez
obzira na njegov znaaj i kasni postanak u obliku u kojemu je do nas doao, ne moe se
proglasiti uspjenim. Izvor ima svakako autentinu jezgru, jer navodi dovoljno
konkretnih podataka, uz rjea opa mjesta. njemu ispravno sude V. Koak i I.
Goldstein, otvarajui pitanje utjecaja Franake na Hrvate i prije 795. g. Tu raniju misiju
meu Hrvatima mogla bi potvrivati poznata kadionica iz Vrlike, rad merovinkih
majstora iz sredine 8. stoljea.
Franaka politika, kakva nam je poznata nakon pokoravanja Sasa, Bavaraca, Karantanaca
i Avara, sjedinjavala je vojno s vjerskim djelovanjem. Zbog toga, slijedei u ovom
sluaju doputenu analogiju, moemo pretpostaviti da je franako carstvo svoj utjecaj u
Hrvatskoj kanilo pojaati intenzivnijim irenjem kranstva meu veinom poganskim
Hrvatima. Takvom zakljuivanju ne proturjee nikakvi ozbiljni argumenti, dapae,
djelatnost akvilejske patrijarije na istoku oivljava u vrijeme patrijarha Paulina II. (787-
802), nakon franakih pobjeda i konsolidacije prilika na prostoru od Istre do duboko u
nekadanji avarski kaganat. Najintenzivnija aktivnost franakih misionara u Panoniji
odvija se u vrijeme Paulinovih nasljednika, patrijarha Ursa i Maksencija, u prvim
desetljeima 9. stoljea. ak su i istarski Slaveni vjerojatno tek tada prihvatili kranstvo,
jer se jo na rianskom saboru predstavnici gradova bune protiv naseljavanja poganskih
Slavena na njihove zemlje.
U korist franake teze isticalo se irenje franakih kultova u Hrvatskoj. Broj
zapadnih svetaca doista je velik: Asel, Krizogon (Krevan), Ambrozije, Hermagoras
(Mohor), Marta, Marcel, Martin. Raspored im je takoer zanimljiv: osim u Ninu, kao
glavnom vjerskom sreditu Hrvata, nalazimo ih i uz vladarske dvorove - u Biaima Sv.
Martu, a uz Mislavov dvor Sv. Martina.
Imena sveenika, naruilaca gradnji, kao i dijela klesara, upuuju svojim germanskim
porijeklom takoer na Franke. Dovoljno je spomenuti da je u Biaima niz zgrada podigao
sveenik Gumpert, a da je u Ninu u Branimirovo vrijeme djelovao opat Teudebert.
Djelatnost majstora koji su dolazili s jadranskog sjevera, iz ireg podruja akvilejske
crkve, odraava se u arhitektonskim oblicima i ukraavanju crkava pleternom
ornamentikom.
Napokon, i u ovoj knjizi valja uputiti na najnovije priloge franakim utjecajima
(Petricioli, Marasovi). Petriciolijeva istraivanja zadarskog ambona ukazala su i na jo
jedan element franakog misionarenja: prikaz Sv. Luke kao teleta, a ne vola, tipian je za
irske rukopise, pa bi to moglo upuivati na miroljubivije metode pokrtavanja, kakve su
koristili irski misionari, zbog ega u Hrvatskoj (koliko znamo) pokrtavanje nije izazvalo
otpore.
Uspjesi franakih misionara, pojaani utjecajima iz priobalnih gradova, odrazili su se
najjasnije u intenzivnoj gradnji i opremi crkava sredinom 9. st. Osim Trpimirove
zadubine u Riinicama, namijenjene glavnom nositelju zapadnih utjecaja -
benediktincima, u ovu skupinu moemo ubrojiti i crkve na Lopukoj glavici, crkvu u
Vrpolju kod Knina, aviu kod Birbira i Kaicu kod Zadra. Njima valja pribrojiti i
samostan Sv. Bartolomeja u Kninu. Crkve u blizini Knina, Klisa i Bribira - odreda vanih
politikih sredita - mogle su nastati samo ako je kranstvo bilo konano prihvaeno od
hrvatskog vodeeg sloja.
Ujedno se pokazuje da utjecaji zapadne liturgije zapravo nisu ostavili traga u crkvenoj
arhitekturi Hrvatske prije vremena Trpimira. To bi bila dodatna potvrda pretpostavci da
su dalmatinski biskupi vrili jurisdikciju nad Hrvatima i nakon 812. g.

Graevinska i skulptorska djelatnost nesmanjenim se intenzitetom nastavlja u drugoj
polovici 9. st, za to je paradigmatino vrijeme kneza Branimira. Prihvaanje westwerka i
liturgijskih obrazaca ambrozijanskog ritusa potvruju premo franakih misionara nad
konkurentskim utjecajima. Zapadni obred i latinsko pismo u to su vrijeme prihvaeni kao
dravni oblik izraavanja vjere, to se nee mijenjati tako dugo dok bude funkcionirala
sredinja vlast u Hrvatskoj. Glagoljica na Kvarneru u 10. i 11. st. ipak je samo periferna
pojava u granicama hrvatske drave, i to u njenom dalmatinskom i rubnom kopnenom
dijelu.
Prihvatimo li, dakle, franaki utjecaj na pokrtavanje Hrvata kao presudan, preostaje nam
pokuati odgovoriti na pitanje: kada je, i u kakvim okolnostima, osnovana ninska
biskupija?

Osnutak ninske biskupije

Osnivanje ninske biskupije vaan je trenutak u hrvatskoj crkvenoj povijesti, jer se tada
prvi puta na hrvatskom podruju organizira crkvena hijerarhija (pod pretpostavkom da se
u meuvremenu nije odrala nijedna druga kasnoantika biskupija - npr. ona u Sisku).
Miljenje koje i danas prevladava u znanosti, da je ninska biskupija osnovana u vrijeme
pontifikata Nikole I, nakon to je dalmatinsko sveenstvo pristalo uz Focija, a Domagoj
postao knezom (864-867), iznio je Barada u esto citiranoj raspravi. Iako je Baradina teza
dobro potkrijepljena argumentima, ipak bi se mogla dopuniti nekim tumaenjima.
Kao to se danas sve jasnije pokazuje, Nin je bio vano crkveno sredite u kasnoj antici, a
barem tri sakralna objekta (meu njima i kasnija katedrala) preivjela su razdoblje seobe i
ula u rani srednji vijek. Nin je zbog toga bio oito jedno od jaih kranskih sredita na
podruju kojim su vladali Hrvati, pa se moe pretpostaviti da je na elu njegove Crkve
stajao arhiprezbiter podloan zadarskom biskupu. Otpada, prema tome, mogunost da su
crkvenu organizaciju u Ninu uspostavili tek Franci, jer je ona zasigurno postojala i prije.
Pa ipak, Nin je oito bio sredite preko kojega su franaki misionari dolazili u Hrvatsku:
svjedoe to kako kultovi franakih svetaca, tako i imena sveenika i ostaci materijalne
kulture. Prisjetimo li se djelatnosti biskupa Donata i gradnje crkve Sv. Trojice, uloga
zadarske biskupije u snaenju franakih utjecaja ini se da dobiva na znaenju.
U prilog tome moglo bi govoriti i podizanje crkve Sv. Krevana, akvilejskog sveca,
krajem 9. ili na poetku 10. stoljea, u vrijeme kada se franaki politiki utjecaj u Zadru
nije mogao osjeati, te s time u vezi vrlo rana pojava patronata nad crkvama. Nasljednici
zadarskog priora Andrije odluivali su 986. g. o obnavljanju i ponovnom darivanju
samostana Sv. Krevana, to ga je (ili samo njegovu crkvu) podigao prior i tako stekao
patronatsko pravo nad njim. Patronat je institucija to su je uveli Franci, a koju je Rim
prihvatio za podruje srednje Italije u vrijeme Karla Velikog. Ako je u ovom sluaju rije
istoj pojavi, to bi dodatno potvrivalo franake utjecaje u Zadru u 9. st.
Nin je bio bez sumnje najvanije crkveno sredite na hrvatskom prostoru, ak i kada su
nastali vani centri poput crkve Sv. Marije u Biskupiji. Zbog toga je izbor Nina kao
biskupskog sjedita bio sasvim logian.
Prvi trag osnivanju biskupije nalazi se u pismu pape Nikole I. (izmeu 858. i 867.).
Zapravo, biskupija se ne spominje izrijekom, nego se govori tome kako se mimo
papinog doputenja ne smije osnovati Crkva, tj. zajednica katolika. ii istie da je ovaj
prigovor nedovoljno jasan, a da bi posluio kao dokaz osnivanju biskupije, ali se ipak ini
da se ne moe drugaije protumaiti nego kao prijekor upuen ninskom sveenstvu koje
je pokualo uspostaviti biskupiju.
Okolnosti u kojima dolazi do organiziranja ninske biskupije prilino su jasne. Izmeu
carigradskog patrijarha (Focija) i pape (Nikole I.) po prvi puta dolazi do ozbiljnog
sukoba, zasnovanog i na teolokoj osnovi. Crkva u Hrvatskoj slijedi zapadne obrede, dok
se dalmatinsko sveenstvo priklanja Carigradu. U takvim prilikama hrvatskom knezu nije
bilo mogue (a moda nije to ni elio) u svoju kneevinu i dalje ostaviti pod
jurisdikcijom istone Crkve. Kako se i Zadar naao na Focijevoj strani, pukle su veze
izmeu dalmatinske metropole i Nina, glavnog sredita zapadne Crkve. Trpimir (ili
Domagoj) je trebao odluiti podvrgavanju Crkve u Hrvata nekoj vioj jurisdikciji, pri
emu je mogao birati izmeu pape i akvilejskog patrijarha.
Poloaj papa u to vrijeme nije bio naroito povoljan. Papinstvo je nekoliko desetljea (od
tzv. Constitutio Romana 824. g.) bilo u ovisnosti carevima, i tek je Nikola I. poveo
neto agresivniju politiku. Focijeva je shizma takoer nanijela u poetku tete papi, a
veliki je udarac bilo i pokrtavanje Bugara, pri emu je upravo Nikola I. svojom loom
politikom (kao i Hadrijan II) doprinio preputanju Bugara Bizantu. Istovremeno je
zapoela i Moravska misija Konstantina i Metoda, te se inilo da je papinstvo u defanzivi
pred carigradskim patrijarhom.
Ipak, izbor akvilejskog patrijarha kao metropolite hrvatske Crkve doveo bi Hrvate u veu
ovisnost Italskom kraljevstvu. Kako su i Trpimir i Domagoj teili osamostaljivanju od
franakog vrhovnitva (ovaj potonji mu se suprotstavio ak i orujem), to je vezanje uz
patrijarha bilo oito nepovoljnije rjeenje. ini se, zapravo, da je ninsko sveenstvo
samoinicijativno odluilo osnovati biskupiju (to se vidi iz papina pisma), dok ulozi
hrvatskog vladara moemo samo nagaati. Ninski je biskup napokon ipak postao papin
sufragan, vjerojatno izravno podreen Rimu, onako kako je to dokazivao Barada. Nikola
I. nije bio zadovoljan nainom na koji je uspostavljanje biskupije obavljeno, ali je bio
spreman prihvatiti novonastalo stanje, jer su mu pozicije na Balkanu i meu Slavenima
openito bile ozbiljno ugroene. irenje bizantskog utjecaja na Hrvatsku tako je
sprijeeno, a Hrvatska je po prvi puta dobila svoju crkvenu hijerarhiju, odvojenu od
dalmatinskih gradova.
Mogue je da je tada i hrvatski vladar oduzeo splitskoj Crkvi posjed Sv. Jurja na Putalju,
te ga predao ninskom biskupu, zbog ega e kasnije doi do spora. To je tim prije
mogue, to Domagoj, koji nije bio Trpimirovi, nije morao imati posebnih obzira prema
odredbama svog predasnika.
Problem ninske biskupije pojavio se ponovo u vrijeme biskupa Teodozija, kada je smru
patrijarha Focija (886) omoguen prekid shizme. Pred Branimirom je iskrsnuo problem
ne samo politike, nego i crkvene odvojenosti dalmatinskih gradova od njegove drave, a
da za to sada vie nije bilo razloga. Zbog toga je potpuno razumljivo da je Teodozije
zapoeo akciju obnove jedinstvene crkvene - salonitanske - provincije, sasvim sigurno uz
Branimirovu podrku.
Papa je protiv ovakvog obnavljanja hijerarhije u provinciji, jer je osjeao da e na taj
nain izgubiti naklonost dalmatinskih biskupa, koji su se ionako kolebali izmeu
Carigrada i Rima. Ve je Ivan VIII. nudio zadarskom i ostalim biskupima (meu njima i
splitskom natpopu Ivanu), da izmeu sebe izaberu nadbiskupa kojega e on posvetiti,
predajui mu palij posveen na Petrovu grobu. Tada je vjerojatno za nadbiskupa izabran
Marin, ali time nije dolo do bitnih organizacijskih promjena unutar Crkve na istonom
Jadranu, jer je ninska biskupija i dalje ostala odvojena.
Kada je, dakle, Branimir dovoljno ojaao (njegova je vladavina razdoblje oita
prosperiteta, kada Hrvati ne vode nikakve ratove, polaui temelje za aktivnije
sudjelovanje u ratovima izmeu Bizanta, Bugara i Srba) da bi mogao pomiljati na
ovladavanje dalmatinskim gradovima, iskoristili su on i Teodozije priliku da nakon smrti
nadbiskupa Marina pokuaju sjediniti ninsku biskupiju s dalmatinskom Crkvom.Tome je
u prilog ila i smrt cara Bazilija I. (886. g.), te uspostava dobrih odnosa izmeu crkava,
nakon to je Focije morao prepustiti patrijarijsku stolicu Bazilijevom mlaem sinu.
Teodozije je pri tom prekrio zakone, zasjevi na dvije stolice istovremeno. Nemamo
nikakvih vijesti tome da su se dalmatinski biskupi suprotstavili takvim pokuajima, iz
ega ipak ne bismo mogli pretpostaviti da nisu bili neskloni Teodoziju. Kako je papa
Stjepan VI. vodio prema Dalmaciji istu politiku kao i Ivan VIII, to se Teodozije za
posveenje obratio akvilejskom patrijarhu Walbertu.

Kako je ve Barada ustanovio, to to je Stjepan VI. zbog toga prekorio patrijarha,
pokazuje da je ninski biskup bio podloan papi, a ne Walbertu. Papin je interes za
Hrvatsku ipak bio prevelik, pa je napokon pristao posvetiti Teodozija u novoj asti. Ovaj
pokuaj obnavljanja salonitanske metropolije u njenim nekadanjim granicama, iako
podran s papine i hrvatske strane, nije uspio. Smetnju je predstavljala s jedne strane
ninska biskupija, do ijeg ukidanja nije dolo (to je bio bitan preduvjet za obnovu
nekadanje provincije), a s druge strane zadarski biskup, koji se oito nije elio odrei
mogunosti da upravo on postane metropolit (o emu pak svjedoi njegovo dranje na
saboru 925. g.). Zadarski je biskup napokon stolovao u dalmatinskoj metropoli, a i
utjecaji zapadne Crkve u njegovu gradu bili su vjerojatno vei no u Splitu, pa je i to
moglo biti preprekom.
S vremenom se pokazalo da je ninska biskupija oita prepreka hrvatskim vladarima u
pokuaju da uspostave to tjenje veze s dalmatinskim gradovima. Spor oko crkve Sv.
Jurja na Putalju, rijeen u korist splitskog nadbiskupa, pokazuje da je hrvatski vladar
stajao na strani nadbiskupa. Bila je to predigra saborima 925. i 928. g, na kojima e
ninska biskupija biti ukinuta, a njeno podruje biti uklopljeno u jedinstvenu crkvenu
provinciju na ijem je elu stajao splitski metropolit. Taj se in crkvenog ujedinjavanja
podudarao s Tomislavovim preuzimanjem uprave u Dalmaciji, u kojoj se pojavio kao
bizantski namjesnik.





Slavenska misija meu Hrvatima

Napokon, posebni je problem pokrtavanja Hrvata irenje slavenskog bogosluja. tome
opirnije piem u poglavlju Humu i Duklji, te bih samo ukratko ponovio glavne teze.

Ve je Barada u esto citiranoj raspravi upozorio na jedan od zakljuaka splitskog sabora
iz 928, a koji bi mogao upuivati na tumaenje najranijeg rasprostiranja slavenske
pismenosti u nas, drugaije od onoga to se uvrijeilo nakon historiografske analize N.
Klai i paleografsko-filolokih radova V. tefania, E. Hercigonje i B. Fuia. U
zakljuku se upozorava biskupe Kotora, Dubrovnika i Stona da se u svemu dre
ispravnog nauka kranske vjere. Kako je razlog za saziv sabora 925. g., bar to se tie
Ivana X, bio suzbijanje Metodove doktrine, dakle krivog uenja, oito je da se
upozorenje navedenim biskupima odnosilo upravo na irenje slavenskog bogosluja
unutar njihovih dijeceza.
Sve tri biskupije zahvaale su krajeve nastanjene Slavenima duboko u unutranjosti, a
bile su (pogotovo kotorska i dubrovaka) vrsto vezane uz Bizant. Imamo dovoljno
razloga pretpostaviti da je Istono carstvo, istovremeno kad i u Moravskoj (ili tek neto
kasnije) zapoelo sa slinom akcijom pokrtavanja Slavena i na istonom Jadranu. Takvu
pojaanu djelatnost bizantskih sveenika moemo tumaiti u sklopu ve spomenute borbe
Rima i Carigrada za Ilirik, Dalmaciju i Panoniju.
U Hrvatskoj, koja je u drugoj polovici 9. st. ve uglavnom pokrtena (u svom drutvenom
vrhu) i u kojoj se razvija vlastita Crkva sa zapadnom liturgijom, nije bilo tako
jednostavno uvesti slavensko bogosluje. Osim toga, slubeno je pismo drutvene elite -
posredovano od latinskog sveenstva - bila latinica, pa nije bilo ni razloga ni odvie
mogunosti uvoditi glagoljicu. Njoj e se vrata u Hrvatskoj otvoriti tek s nestankom
sredinje vlasti i uvoenjem feudalne rascjepkanosti na kraju 11. st, kada e se iz
glagoljakog arita na sjevernom Jadranu proiriti i na ostale hrvatske krajeve.
U krajevima juno od Cetine (ili tonije Neretve), niti je u drugoj polovici 9. st. postojala
jaka sredinja vlast, niti je do tada pokrtavanje imalo onaj uspjeh kakav je postiglo u
Hrvatskoj. Tamo su vrata sveenicima koji su se sluili slavenskim jezikom i novim
pismom bila irom otvorena, kao to su uostalom i drugi utjecaji s istoka lake prodirali u
krajeve u kojima je Bizant bio prisutniji no u Hrvatskoj. Zbog toga je i bilo mogue da se
na junom dijelu istonojadranske obale stvori kulturni krug donekle razliit od onoga na
sjevernom. Pokrtavanje to ga provodi Bazilije I. posvjedoeno je ne samo navodima
Konstantina VII. Porfirogeneta, nego i pisanjem perzijskog kozmografa Ibn Rusta (umro
iza 903. g.), koji tvrdi da je Bazilije pokrstio Neretvane i druge Slavene.
Pokrtavanje Hrvata kao dugotrajan, viestoljetni proces, ne moe se sagledavati
odvojeno od problema crkvene organizacije u Hrvatskoj, Dalmaciji i sklavinijama u
kojima su Hrvati ivjeli. Izvorna je graa, meutim, u nesrazmjeru s brojem pitanja to si
ih postavlja istraiva, te zbog toga iziskuje krajnje paljivo, a ponekad i sasvim novo i
drugaije itanje. Budui e se koraci prema rjeenju initi samo stvarnom
interdisciplinarnou, kojom e biti obuhvaene povijest umjetnosti, arheologija,
filologija i teologija. Problematika koja je pred nama toliko je kompleksna, s toliko
nejasnoa i dvosmislenosti u izvorima (pa i u historiografskim rjeenjima), da je jasno
kako pokrtavanju i stvaranju crkvene hijerarhije u ranom srednjem vijeku valja u
najskorije vrijeme posvetiti temeljit doktorat. Tek paljivim prouavanjem svetakih
kultova i njihova irenja, crkvenog graditeljstva i opreme sakralnih objekata (kroz
sintetske preglede, a ne samo analize pojedinih spomenika ili grupa), naina ukopavanja i
grobnog inventara, te napokon sustavnim prikupljanjem i opreznom interpretacijom svih
raspoloivih pisanih izvora, moi e se stvoriti koliko-toliko pouzdana slika irenju
kranstva u prvim stoljeima hrvatske povijesti.
Zasada se ini da je prodiranje nove vjere zapoelo kratko po doseljenju, krajem prve
polovice 7. st, da je dobilo na intenzitetu u prvoj polovici 9. st, te da je napokon itav
proces uglavnom zavren konstituiranjem jedinstvene crkvene pokrajine sa sreditem u
Splitu 928. godine. U vrijeme prije velikog raskola 1054. nije postojala tako otra podjela
na zapadnu i istonu Crkvu, ali su se na hrvatskom prostoru ipak opaale razlike nastale
kao posljedica pokrtavanja iz raznih sredita. Istoni su utjecaji bili najjai u Dalmaciji i
sklavinijama juno od Neretve, dok je u samoj Hrvatskoj prevladavao zapadni ritus. No,
u tako gruboj podjeli postojale su naravno iznimke, pa politike i crkvene granice nisu
uvijek bile i razdjelnicama liturgija, jezika bogosluja i pisama. Pogotovo u Dalmaciji
dolazilo je do mijeanja raznih utjecaja. Pod utjecajem tijesnih veza Hrvata s Rimom i
trajnog interesa Petrove stolice za istonu jadransku obalu, zapadna je Crkva prevladala.
Ipak, tragovi bizantskih utjecaja nikada nisu sasvim nestali, nastavljajui ivjeti meu
glagoljaima, tvorcima i uvarima najosobenije hrvatske kulturne tekovine srednjega
vijeka.
Pokrtavanje je na taj nain bitno odredilo svekoliki razvoj Hrvata u slijedeim
stoljeima.

SISAK U RANOM SREDNJEM VIJEKU

Pisani izvori povijesti ranosrednjovjekovnog Siska ne govore nam mnogo, a i
arheoloki su nalazi rijetki, uglavnom sluajni, pa ipak, ak i na temelju tako malobrojnih
i ne uvijek jasnih fragmenata moemo stvoriti sliku Sisku kao najvanijem sreditu
jugozapadne Panonije.
Ono to ve u prvi mah upada u oi, kontinuitet je imena antikog grada. Iz toga ne
bismo smjeli donositi dalekosene zakljuke nastavljanju gradskog ivota u vrijeme
osvita hrvatske povijesti, ali nam je ve i to dovoljno da u Sisku prepoznamo jedno od
sredita u kojima antiki svijet nije u potpunosti odumro ni nakon stoljea seoba i
dramatinih avaro-slavenskih ratova. Napokon, i drugdje u Panoniji zadrali su se ostaci
romanskog stanovnitva, pogotovo oko Blatnog jezera.
Posljednji pisani spomeni kasnoantikog Siska vezani su uz sisake biskupe i njihovo
sudjelovanje na crkvenim saborima u Saloni u prvoj polovici 6. stoljea. Postojanje
crkvene hijerarhije, kao i nalazi bizantskog novca 6. stoljea, znae da je grad preivio
predslavenske seobe, te da je najtee udarce doivio u vremenu izmeu pada Sirmija i
slavenskog prodora do mora, dakle oko 600. No, iako rijetki i sluajni, arheoloki nas
nalazi iz 7. i 8. stoljea uvjeravaju da se ivot u gradu ipak nastavio, mada se nipoto ne
bismo smjeli usuditi pridati mu gradske znaajke.





Poloaj ranosrednjovjekovnog Siska

U nedostatku sustavnih arheolokih istraivanja moemo samo predmnijevati da se novo
sredite Siscije smjestilo na Pogorelcu, juno od Kupe, tamo gdje je nekada, prije dolaska
Rimljana, leala Segestica. Breuljak, izdignut nad okolinom, mogao se lake braniti, a s
njega se takoer nadziralo okolno podruje, pogotovo plovni putovi. Osim toga, ako je
Sisak u kasnijim stoljeima postao najsjevernije uporite hrvatske drave u Panoniji, bilo
bi loginije da se zatitio rijekom prema sjeveru, umjesto da se njome odvajao od junog
zalea. Kako je Kupa bila tradicionalna granica Hrvatske i Slavonije, Sisak je, smjestivi
se na Pogorelcu, postao stvarno dijelom Hrvatske. Dakako, ne trebamo zbog toga
odbaciti i mogunost istovremenog postojanja naselja s obje strane rijeke.
kontinuitetu ivota u ovim mranim stoljeima svjedoi na svoj nain i nalaz kalupa za
lijevanje naunica i privjesaka u obliku kria. Kalup pripada dodue bjelobrdskoj kulturi
11. stoljea, ali se zahvaljujui njemu moe zamisliti nastavak antikih obrtnikih
tradicija i nakon kataklizme posljednjeg seobenog vala.

Franaki prodor u Panoniju

Prodiranje Franaka pod Karlom Velikim prema istoku pretvara panonski prostor u
pozornicu dramatinih zbivanja u kojima svoje mjesto ima i Sisak kao vjerojatno glavno
sredite slavenskog kneza Ljudevita. Po prvi puta nakon vie od dva stoljea ime je grada
zabiljeeno u dokumentima. Opisujui pobunu kneza Ljudevita i ratove to su ih Franci
dugo godina i s malo uspjeha protiv njega vodili, franaki je kroniar Einhard zapisao da
je Sisak bio civitas, znai grad, a ne samo utvrda, castrum. U svakom sluaju bio je
jedini grad u Panoniji, jer je od nekadanje prijestolnice Sirmija, ije je osvajanje Karlu
dalo dio legitimiteta za stjecanje carskog naslova, ostalo sauvano malo to osim imena.
Odmah po slamanju avarskog kaganata izvrena je upravna podjela osvojenog podruja,
pri emu je Drava bila linija razgranienja izmeu bavarskog prefekta Gerolda i
furlanskog markgrofa Erika. Juna se granica Erikova podruja, Donje Panonije,
poklapala s crtom Trsat - Sisak.

Ustanak kneza Ljudevita

Iz vremena Ljudevitove vlasti u Sisku gotovo da i nema materijalnih ostataka. Iznimka su
komadii ostruga karolinkog tipa to pripadaju kraju 8. ili poetku 9. stoljea. U
literaturi se ponekad dovode u vezu komadi kamenog crkvenog namjetaja, ukraeni
pleterom (danas u Arheolokom muzeju u Zagrebu, inae nepoznata porijekla), s
podatkom zidarima i obrtnicima koje je gradeki patrijarh Fortunat poslao u pomo
Ljudevitu. Iako je ta ideja zavodljiva, jer pleterni ukras govori vezama Siska s obalnim
krajevima, ulomak pluteja, kao ni ostala etiri komada za koja se s jo manje vjerojatnosti
moe tvrditi da su iz Siska, ne mogu se datirati tako rano. Radije bismo prihvatili da
pleterni ornamenti pluteja odraavaju vru povezanost Siska s Hrvatskom u drugoj
polovici 9. stoljea.
U jesen 818. godine stigli su predstavnici knezova Ljudevita i Borne pred cara Ludovika.
Ljudevitovi su se ljudi alili na postupke furlanskog vojvode Kadolaha, nadovezujui
svoje tube na one to su ih godinu dana ranije u Aachenu iznijeli predstavnici
dalmatinskih Romana, bizantskih podanika. Kako car nije nita poduzeo, donjopanonski
je knez zapoeo ustanak u proljee 819. godine. Da je dotada priznavao franaku vlast
vidimo po tome to franaki anali izrijekom govore pobuni (carmula), a ne ratu
(bellum).
Prvi vojni pohod nije imao nikakva uspjeha, jer je Kadolah, vojskovoa italske vojske,
podlegao groznici jo na samoj furlanskoj granici, a bavarska se vojska kretala sporo i
oito nezainteresirano. Obnovljeni pregovori nisu urodili uspjehom, jer su se oba
poslanstva (Ljudevitovo u Aachen i carevo u Sisak) vratila neobavljena posla. Borbe su
se rasplamsale, a donjopanonskom su se knezu pridruili Kranjci, Karantanci i Timoani.
Pomo mu je pruio i gradeki patrijarh Fortunat, aljui mu zidare koji e utvrditi
njegove gradove. Mogui odjeci ustanka osjetili su se i blizu Salzburga. Gentilni savez
kneza Ljudevita podsjea Wolframa na zaetke Velike Moravske. Sisak je u trenutku
kada su se borbe vodile od Drave u Sloveniji do sredita Hrvatske, bio potencijalno
sredite velike slavenske drave.
Ljudevitov poraz u Karantaniji u kasno ljeto 819. godine slijedila je njegova pobjeda nad
Bornom nedaleko Siska. Krhkost tadanjih protodravnih tvorevina otkrivaju esta
otpadanja od saveza: Ljudevita je prije bitke napustio njegov tast Dragomu, a protiv
Borne su se tijekom same borbe okrenuli njegovi Gaani. vrstu jezgru vojske, na koju
su se jedinu s pouzdanjem mogli osloniti knezovi, inili su pripadnici njihove osobne
druine, u franakim analima ueno nazvani pretorijancima.
Nakon neuspjelog Ljudevitova prodora u Hrvatsku, Borna je ipak odustao od novih
navalnih akcija, emu je osobno izvijestio cara u Aachenu poetkom 820. godine.
Franci su tada poslali tri nove vojske (prvu iz Furlanije, drugu iz Karantanije uz Dravu i
treu preko Panonije, vjerojatno starom rimskom cestom Vindobona - Scarabantia -
Savaria). Tim je pohodom Karantanija ponovo vraena pod franaku vlast, ali su pred
utvrenim i movarama opkoljenim Siskom Franci bili nemoni, te su se vratili
neobavljena posla. Slijedee godine upuene su ponovo tri vojske, ali je njihov uspjeh bio
jednak onome prethodnoga pohoda. U meuvremenu je otkrivena suradnja Fortunata s
Ljudevitom, pa se nekada Francima vjerni patrijarh morao spaavati bijegom u Zadar.
Iste je godine umro Borna, a naslijedio ga je, nakon izbora naroda i potvrde cara, njegov
neak Ladislav.
Rat je napokon okonan 822. godine, kada je na Sisak krenula nova franaka vojska pod
zapovjednitvom Kadolahova nasljednika Balderika. Vjerojatno su Franci bili
snabdjeveni opsadnim spravama, a Ljudevitova kneevina iscrpljena stalnim
pustoenjima. Knez je procijenio da je otpor ovoga puta uzaludan, te je napustio Sisak,
pobjegavi Srbima koji su drali dio rimske Dalmacije izvan domaaja franake vlasti.
Zavladavi njihovom zemljom (vjerojatno je rije sjeveroistonoj Bosni) nakon
ubojstva srpskoga kneza, pokuao je bezuspjeno obnoviti pregovore s Ludovikom.
Napokon se neoekivano sklonio u Hrvatsku, kod Borninog roaka Ljudemisla, koji ga je
823. godine smaknuo. Od Ljudevitova saveza nije ostalo nita. Njegova propast imala je i
dalekosenije posljedice, jer je oslabila Italiju i Furlaniju u odnosu na Bavarsku, te
otvorila put Bugarima u slavonsko meurjeje.




Sisak poslije propasti Ljudevitova ustanka

Nekoliko godina nakon kraja Ljudevitova rata Franci su izvrili novu upravnu podjelu u
Panoniji. Ukinut je definitivno avarski kaganat, a sva podruja to su ih Franci osvojili u
ratu s Avarima potpala su pod vlast Ludovika Njemakog. Uspostavom granice izmeu
Donje i Gornje Panonije na Dravi, obnovljena je uglavnom nekadanja administrativna
podjela Rimskog carstva. Knez koji je stolovao u Sisku bio je takoer podvrgnut
bavarskom prefektu, ali se u njegov poloaj inae nije diralo, vjerojatno iz bojazni od
obnove ustanka.
Taj strah nije bio sasvim bezrazloan. U svojim lutanjima Panonijom od Franaka do
Bugara i natrag, bivi njitranski knez Pribina preao je na podruje sisakog kneza
Ratimira i udruio s njim svoje ne male snage. To je od Franaka odmah ocijenjeno kao
nova pobuna, pa je Ratpot, prefekt Istone marke, estoko napao Donju Panoniju. Ratimir
je, slino kao Ljudevit, pobjegao u Dalmaciju, ali je Pribina ostao i s Francima postigao
dogovor, nakon ega je dobio vlastitu kneevinu sa sreditem u Blatnom gradu (na
Blatnom jezeru), nadomjetajui tako u Panoniji nekadanji avarski kaganat, nakon ije
propasti u Gornjoj Panoniji nije bila uspostavljena niija stvarna vlast.
Usporeujui Pribinu i Ljudevita, Wolfram upozorava na neke slinosti: obojica su stajali
na elu polietnikih, preteno slavenskih vojnih saveza, obojica su svoja sjedita smjestili
u nekadanjim rimskim naseljima, obojica su duces pod franakim vrhovnitvom.
Nekoliko desetljea sredinom 9. stoljea nemamo vijesti Sisku, ali moemo
pretpostaviti da je tradicionalno donjopanonsko sredite zadralo svoju vanost.
884. godine javlja se u izvorima knez Braslav, sa sjeditem u Sisku, koji polae zakletvu
vjernosti Karlu III. Braslavova se zemlja naziva regnum inter Dravum et Savum
flumine. Njemu je potom 896. godine povjerena obrana itave Panonije, zajedno s
nekadanjom Pribininom i Koceljevom dravom, ime su ujedinjene Donje Panonije
sjeverno i juno od Drave. Rodovske kneevine nisu bile dorasle maarskim
konjanicima, pa je Braslav zajedno sa svojom dravom nestao u posljednjim naletima
Seobe naroda.

Ruenje donjopanonske kneevine u vrijeme kada Maari zbog svog iskljuivo
nomadskog naina ivota jo nisu bili u mogunosti organizirati neku dravu, urodilo je
pretvaranjem savsko-dravskog meurjeja u prostor bez vlasti. Iz sredinjih panonskih
krajeva esto su (919, 921, 922, 926. godine) maarske horde prolazile prema Italiji, ali
ih je put vodio preko Ptuja, Celja i Vipavske doline (kuda e i mnogo stoljea kasnije tei
glavna trgovaka cesta od Budima za Italiju). Tako je Sisak sa svojom okolicom mogao
ostati uglavnom poteen, iako nije lako zamisliti da Maari ne bi poneki napad usmjerili
i prema tom vanom sreditu.

Na splitskom crkvenom saboru 928. godine ponuena je ninskom biskupu Grguru sisaka
biskupija, dobro napuena i s dovoljno sveenstva. Taj podatak po svoj je prilici
odgovarao istini, a moe se dovesti u vezu s navodom Konstantina Porfirogeneta, da je
dio Hrvata odselio u Panoniju i Ilirik, ali da su ostali povezani i u dobrim odnosima s
Hrvatima u Dalmaciji. Mogue je da je glavni maarski udarac mimoiao Sisak i njegovu
okolicu, ali je isto tako vjerojatno da je Hrvatska, koja je bila na razmeu stoljea u
naponu snage, bila dorasla nomadskim ratnicima, pogotovo na brdovitom zemljitu
kakvo se prualo juno od Siska. Vijesti borbama Hrvata s Maarima su rijetke i ne
sasvim pouzdane, ali se uklapaju u predodbu hrvatskoj brani maarskim prodorima
prema jugu.
Po svemu sudei, Sisak je uspio zadrati svoju vanost i u prvoj etvrtini 10. stoljea,
postavi sekundarnim sreditem hrvatske kraljevine na rubu panonskog prostora. Da li je
u njemu i dalje stolovao neki knez (slavonski ban?) i do kuda je zraila hrvatska vlast
izvan Siska, pitanja su to e ostati, bar zasada, bez odgovora.

Sisaka biskupija

No, u svakom sluaju, ostaci kamenog namjetaja ukazuju na zametke kranstva to se
pod franakim utjecajem stalo u 9. stoljeu razvijati na rubnim podrujima Panonije.
Dalmatinsko je sveenstvo na saboru u Splitu 928. godine ponudilo ninskom biskupu
Grguru, u zamjenu za ukinutu biskupiju, ak tri ispranjene stolice, meu njima i sisaku.
Sve su tri biskupije, ako je vjerovati sastavljau zapisnika, bile dobro napuene i
previene brojnim sveenstvom.
Danas ne raspolaemo s dovoljno podataka, a da bismo mogli govoriti kontinuitetu
kasnoantike biskupije. Ope prilike u panonskom prostoru prije bi upuivale na to da se
biskupija ugasila u drugoj polovici 6. stoljea. To nipoto ne znai da se u Sisku nije
odrao neki oblik crkvene organizacije, u kojem se uvala uspomena na nekadanju
biskupiju. Toma Arhiakon, koji inae ne poznaje ili ne koristi zapisnike splitskih sabora
925. i 928. godine, u kojima se sisaka biskupija spominje, zna za njeno postojanje nakon
to je Ivan Ravenjanin u 7. stoljeu proveo reorganizaciju splitske nadbiskupije. Ne
smijemo, napokon, smetnuti s uma ni Einhardov izriaj civitas, kojim se, mada ne
dosljedno, oznaavaju upravo oni gradovi koji su bili sjedita biskupa. Franci su u svojem
irenju kranske vjere meu Slavenima morali traiti oslonac u starim sreditima u
kojima su se neki oblici kranstva odrali, te nije nemogue da su pri tome obnovili
sisaku biskupiju. utnja izvora pri tome nije dovoljan protudokaz, jer je nedvojbena
franaka djelatnost na pokrtavanju Hrvata i Slavena u savsko-dravskom meurjeju
ionako jedva ostavila nekog traga u pisanim spomenicima. Kranstvo se moralo jo jae
uvrstiti s ustaljivanjem hrvatskog utjecaja na sisakom prostoru u vrijeme Tomislava, a
vjerojatno i ranije.

Nema sumnje da je Sisak kroz itavo ranosrednjovjekovno razdoblje bio glavno sredite
Slavonije i da su tek promijenjeni odnosi politikih snaga, nastali proirivanjem utjecajne
sfere Arpadovia prema jugu, doprinijeli uzdizanju Zagreba kao novog arita politike i
crkvene vlasti. Kako je Kupa bila granica Hrvatske i Slavonije, ugarski su vladari morali
traiti oslonac u naselju to bi bilo bolje zatieno nego li grad na samoj granici dviju
drava/pokrajina.
Tijekom tih mijena ukinuta je sisaka biskupija (ako je doista postojala) i njenu je ulogu
preuzela novosnovana zagrebaka. Iako izravnih dokaza za to nema, posredno se
zakljuak moe izvesti iz injenice da se najstariji posjedi zagrebakih biskupa nalaze u
okolici Siska, oko rijeke Odre sve do ua Kupe u Savu. Tu su se morali nalaziti i posjedi
sisake biskupije, to bi moglo znaiti da ih je ve Ladislav prenio u vlast zagrebakih
biskupa.
Zanimljivo je da se poeci zagrebake Crkve u njenim vrhovima nastoje razluiti od bilo
kakvih veza sa sisakom, iako je inae bila uobiajna praksa novonastalih biskupija
traiti korijene i legitimitet u antikim Crkvama (npr. Split - Salona ili Dubrovnik -
Epidaurus). Sisaki je biskup i muenik Sv. Kvirin sustavno izbrisan iz zagrebakog
kalendara i tradicije, da bi ga se uzelo u obzir tek u 17. stoljeu, prilikom kroatizacije
kalendara.

U neposrednoj blizini Siska istie se kao zanimljivo sredite Gora (dananje Gore).
Prema popisu upa iz 1334. godine, tu se nalazila upna crkva Sv. Petra, koja je
zamijenila raniju upnu crkvu Sv. Klementa. Naselje je bilo sredite arhidakonata, a u
spomenutom popisu upa Ivana Gorikog iz 1334. godine taj se arhiakonat spominje na
prvom mjestu. To je navelo N. Klai na pretpostavku da je Ladislav novu biskupiju
smjestio isprva u Goru, a ne u Zagreb. Na slinu su ideju neki autori doli ve i ranije, a
svakako je tono da je u Gori bilo drugo po vanosti sredite zagrebake biskupije. Ne
bismo nipoto smjeli neoprezno u gotovo nestalom naselju vidjeti prvo sijelo zagrebakih
biskupa, ali je moda mogue pomiljati da je u Gori, zatienoj Kupom i Petrinjom, pred
maarskim naletima svoje utoite nala sisaka Crkva. Sv. Petar i Sv. Klement, titulari
dvaju gorskih upnih crkava, mogli bi ukazivati na njihovu razmjernu starost, a ovaj
potonji i na djelovanje slavenske/moravske misije na sisakom podruju i postojanje neke
crkvene organizacije u drugoj polovici 9. stoljea. Premjetanje upne crkve iz Sv.
Klementa u Sv. Petra mogao bi biti dodatni pokuaj brisanja sisake tradicije.
Ve spomenuti nalaz kalupa za lijevanje nakita svjedoi da je Sisak i u 11. stoljeu
zadrao neku vanost kao gradsko sredite. Radionice tog tipa postojale su u slavenskom
svijetu, koliko znamo, samo u veim gradovima (Krakov, Kijev). Grobni prilozi govore
polaganom prodiranju maarskih utjecaja to se oituje, meu ostalim, i u potpunoj
odsutnosti maarskog novca. Po tome se Sisak i njegova okolica bitno razlikuju od
istone Slavonije, te moda i u tome lei jedan od uzroka njegova zapostavljanja pod
novom, ugarskom vlau.
U novonastaloj ugarsko-hrvatskoj dravi zapoela je isprva stagnacija, a onda i
propadanje ovog vanog sredita i njegovo postupno pretvaranje u malo trgovite
zagrebakog kaptola.

Uzdizanje Zagreba

ini se da razvoj Zagreba zapoinje u vrijeme dok je Sisak jo bio vano sredite. Prva
vijest utvrdi Zagreb potjee iz djela anonimnog notara kralja Bele II. ili III. (druga
polovica 12. stoljea) i kae da su Maari na jednom od svojih pohoda osvojili utvrde
Zagreb, Poegu i Vukovar. Bez obzira na to prihvatimo li ovu vijest kao vjerodostojnu
(to najvjerojatnije nee biti sluaj), sigurno je da je na mjestu budueg zagrebakog
slobodnog kraljevskog grada Gradeca ve u ranom srednjem vijeku stajala utvrda.
Uz nju se razvilo i prvo slavensko naselje, do kojega je ve rano (moda ve u vrijeme
kneza Ljudevita) moralo doprijeti kranstvo. Kao sredite upe, na pogodnom prijelazu
preko Save s njene slavonske strane, mjesto poinje privlaiti nove stanovnike, meu
njima i strane trgovce koji u podnoju kaptolskog breuljka, uz staro slavensko naselje i
crkvu Sv. Marije podiu svoju opinu, Vicus Latinorum, s crkvom Sv. Nikole,
zatitnika trgovaca i putnika.
Bez dostatnih pisanih izvora i sa sasvim nedovoljnim arheolokim podacima teko je,
zapravo nemogue usporediti vanost Siska i Zagreba na izmaku 11. stoljea. ini se
ipak, da je naselje sjeverno od Save svojim gospodarskim razvojem tada ve premailo
nekadanje donjopanonsko sredite. To je morao biti jedan od razloga zbog kojih se
Ladislav odluio upravo u Zagrebu osnovati biskupiju. Kako osnivanje biskupija u malim
i nevanim mjestima nije bilo ni doputeno, ni uobiajno, to ve i sam izbor Zagreba kao
episkopalnog sredita govori njegovoj razmjernoj razvijenosti u prilikama kakve su
vladale na junopanonskom prostoru u vrijeme dolaska Arpadovia na hrvatsko
prijestolje.
Drugi je razlog izboru Zagreba mogla biti njegova vezanost za prekodravske maarske
krajeve, za razliku od Siska koji je bio, kako smo ve istakli, vezan uz svoje hrvatsko
zalee. U svakom sluaju, izrastanje Zagreba u svjetovno i crkveno sredite Slavonije
krajem 11. stoljea imalo je svoje duboke korijene u ranijem razdoblju, kojemu zasada
tako malo znamo.



































HRVATSKA U PREVIRANJU (1075. - 1105. G.)

Zvonimir

Dolazak na prijestolje Dmitra Zvonimira 1075. godine znaio je u istome trenutku
najvei uspon Hrvatske, ali i poetak kraja njene samostalnosti. U njegovoj su krunidbi
leali zameci rasula kraljevske vlasti, iako je upravo on bio taj koji e vladarsko
dostojanstvo osnaiti novim potvrdama i saveznitvima.
njegovu porijeklu ne zna se gotovo nita, pa se nagaalo da je kao potomak Svetoslava
Suronje vladao slavonskim dukatom (vojvodstvom). U Hrvatskoj je, meutim, ivjela
rodbina njegove majke (njegov ujak Streza), pa nije iskljueno da je bio pripadnik jednog
od uglednih rodova, odnosno plemena.
Zvonimirova se krunidba moe shvatiti u okviru onovremenih politikih zbivanja na
irem europskom prostoru. Papa Grgur VII. poveo je estoku borbu protiv njemakog
cara, kako bi crkvenu vlast oslobodio nadrede nosi i svjetovne, te izmaknuo izbor pape i
biskupa utjecaju vladara. Uspjehe je prvo trebalo poluiti u vlastitom susjedstvu, u
normanskoj dravi na jugu Italije, ali i u zemljama preko Jadranskog mora.
Uklanjanje posljednjeg Trpimirovia s dvora i izbor Zvonimira za kralja omoguili su
papi da novom vladaru s nedostatnim legitimitetom prui potrebnu pomo, a da ujedno
stekne svjetovnog vazala kao vanu potporu svojoj vlastitoj borbi. Tijek dogovora pape
sa Zvonimirom nije nam poznat, ali je sporazum svakako brzo postignut, pa je papin
legat, opat Gebizon, 1075. godine u crkvi Sv. Petra i Mojsija okrunio Zvonimira za kralja
Hrvatske i Dalmacije.
Zvonimir je tom prilikom poloio prisegu u kojoj se prepoznaje obrazac feudalnog
ugovora vazalstvu. Papa mu je kao senior poslao znakove investiture: zastavu, ezlo,
ma i krunu, te mu obeao zatitu. Zvonimir kao vazal obvezao se na plaanje odreenog
danka i na sluenje papi, a predao mu je kao dar samostan Sv. Grgura u Vrani. Time je
kralj umjesto podrke dinastike tradicije dobio podrku jednog od najautoritativnijih
ljudi tadanje Europe.
Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu kralja Hrvatske i Dalmacije (odnosno Hrvata i
Dalmatinaca), te kralja Hrvata (hrvatskog). Prvi je naslov, sadravajui oba pokrajinska
naziva, odraavao tradiciju dalmatinske zasebnosti, dok je drugi nagovjetavo vre
povezivanje drave u jednu cjelinu. U historiografiji se isticalo miljenje da se u
dalmatinskim ispravama Zvonimir ne naziva dalmatinskim kraljem zbog toga to
Dalmacijom nije ni vladao, no pri tom se zanemarivalo da je najautentiniji iskaz
Zvonimirovoj vlasti u Dalmaciji Baanska ploa, na kojoj se Zvonimir naziva samo
hrvatskim kraljem. Iz 17. stoljea sauvao se i opis jednog Zvonimirovog peata, na
kojemu se nalazi ista titula na latinskom.
Zapravo, u ispravama to ih izdaje Zvonimir (ili su kasnije preraevine i falsifikati
izraeni poput Zvonimirovih darovnica), redovito se koristi titula kralja Hrvatske i
Dalmacije, dok ga kraljem Hrvata (ali ne uvijek) oznaavaju izvori nastali na
dalmatinskom podruju kao i Supetarski kartular. Samo ga papa naziva kraljem
Dalmacije.

Detaljna obrada ovog razdoblja iziskivala bi svakako cjelovitu monografiju, jer izuzetno
kompleksna problematika zadire ne samo u povijest itavog niza europskih zemalja i
politikih inilaca, ve i u druge struke, prije svega arheologiju i povijest umjetnosti (to,
uostalom, dokazuju dvije knjige S. Gunjae, u cjelosti posveene pojedinim problemima
ovog razdoblja: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji III, Zagreb 1975. i IV,
Zagreb 1978.) Osim toga, ni drutvena povijest ovog razdoblja nije nam dovoljno
poznata, a upravo je ona kljuna za razumijevanje zbivanja u ovom prijelomnom
vremenu. Dakako, najvea tekoa lei u vrednovanju pojedinih izvora, problemu to ni
do danas nije rijeen na zadovoljavajui nain. Zbog toga je svaki pristup ovoj
problematici nuno autorski u smislu da povjesniar mora ponuditi njemu prihvatljivo
vienje, u kojemu je i neizbjena, ponekad i prevelika doza imaginacije i pretpostavki.
Odluio sam se za taj, moda nezahvalan posao, u elji da pruim takvo vlastito vienje
jednog vanog razdoblja, ali i da pokuam afirmirati neke prijedloge drugih autora to su,
usuujem se rei nezaslueno, zanemareni u naoj historiografiji.
M. Barada, Dinastiko pitanje u Hrvatskoj XI stoljea, Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku L, Split 1928-1929, 157-199. Od pregleda razdoblja Zvonimirove vladavine
treba spomenuti F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, 556-
590; N. Klai, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1971. 381-394, 486-
489; M. Zekan, Zvonimirovo doba - politika i kulturna povijest, u: Kralj Zvonimir -
dokumenti i spomenici. Zagreb 1990, 9-44. Najnovije tumaenje N. Klai nainu
dolaska Zvonimira na vlast mora se odbaciti kao znanstveno neutemeljeno (N. Klai,
Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990, 119-120).
1 ii, Povijest, 563, nagaa da je Zvonimir bio rodom iz okolice Biograda, jer tamo ima
posjede to ih poklanja magistru estaku. ii, ini se, ne vodi rauna tome da je
vladar mogao raspolagati svojim privatnim posjedom, ali i kraljevskim dobrom, te se iz
podataka darivanju zemlje ne moe zakljuivati Zvonimirovu porijeklu.

Raskid s Trpimiroviima

Da se Zvonimir doista nije oslanjao na tradiciju Trpimirovia i njihov veliki ugled,
pokazuje nam njegovo lako odricanje od obiteljskog mauzoleja sruene dinastije. Dvije
godine po stjecanju krune, vratio je splitskoj nadbiskupiji crkve Sv. Stjepana i Sv. Marije
u kojima su sahranjeni najugledniji njegovi prethodnici na prijestolju. Crkve je, prema
rijeima Tome Arhiakona, podigla kraljica Jelena, a bile su svojedobno predane
benediktincima koji su vodili brigu pokojnim Trpimiroviima. Vraanjem crkve
splitskom nadbiskupu, Zvonimir je jasno stavio do znanja da mu je cilj stvoriti novu
dinastiju, oslanjajui se pri tom na Crkvu i njenog glavnog predstavnika u kraljevstvu,
splitskog nadbiskupa Lovru.
Slino je postupio i s krunama svojih prethodnika, poklonivi ih papi, zajedno s ostalim
inventarom vranskoga samostana. Krune su mogle biti samo one Drislava i njegovih
nasljednika, te je novi vladar i na taj nain pokazao da prekida sve veze s
Trpimiroviima. Povrh toga, i u ispravama se samo jednom poziva na svoje vladarske
pretke (... donationum ac confirmationum progenitorum meorum...), a kako je rije
gotovo sigurno preradbi iz 14. st, to i taj jedini primjer povezivanja Zvonimira s
Trpimiroviima nije valjan.
Napokon, ak i sam in krunidbe obavljen je na mjestu na kojemu se do tada, ini se,
hrvatski vladari nisu krunili. Umjesto Biograda, Zvonimir je izabrao Solin, zasigurno u
elji da i na taj nain naglasi ne samo dinastiki prekid, nego i vrstu povezanost s
Crkvom. Biograd ipak nije zanemarivao, jer je magistra estaka nagradio posjedom
upravo zbog toga to je popravio krov na samostanskoj crkvi Sv. Ivana Evanelista.

Zvonimirova saveznitva

Korist takvoga opredjeljena postala je ubrzo vidljiva. Godine 1079. poslao je papa pismo
nekom vitezu Vecelinu, vjerojatno istarskom ili kranjskom, u kojemu mu prijeti da e biti
izopen iz Crkve ako napadne onoga koji je papinom voljom dobio kraljevstvo
Dalmacije. Nije poznato da li je doista dolo do sukoba Zvonimira s Vecelinom, ali se
ini da je papina zatita bila djelotvorna. Iz svega se napokon vidi i da se stanje na
sjevernim/zapadnim granicama Hrvatske nije lako smirivalo.
Sa svoje je strane i Zvonimir obdravao prisegu danu papinskom poslaniku. U tom se
smislu treba gledati na darivanje Cetinske upanije splitskom nadbiskupu. Ako do nas i
nije dola u izvornom obliku, odlomak to govori nauavanju kranske vjere, brizi nad
moralom sveenika i laika, te ubiranju crkvenih prihoda u potpunosti odgovara tekstu
Zvonimirove zakletve, potvrujui tako autentinost jezgre dokumenta.
Zvonimirova je Hrvatska zadrala snagu to ju je imala za njegovog prethodnika, a time i
sposobnost voenja aktivne vanjske politike. Nova se prilika za uplitanje u vei
meunarodni sukob javila s promjenom politikih odnosa na Apeninskom poluotoku.
Normanski vladar Robert Guiscard izmirio se 1080. godine s papom i uz njegov pristanak
stao pripremati rat s Bizantom. Car Aleksije naao je saveznike u Veneciji, kojoj nije
odgovaralo normansko snaenje na Jadranu.
Uz Roberta su se, vjerojatno na papin poticaj, nali Dubrovani i ostali Dalmatinci. Izvori
nisu dovoljno jasni kada govore normanskim saveznicima, jer ne znamo da li se pod
tim podrazumijevalo i Hrvate, odnosno i one Dalmatince koji su priznavali Zvonimirovu
vlast, ili pak samo stanovnike Gornje Dalmacije, koja je u to vrijeme barem dijelom
priznavala normanskog vladara kao svog suverena. Smijemo s vie vjerovatnoe
pomiljati na to da je Zvonimir sudjelovao u ovom ratu kao papin vazal, poslavi
Normanima u pomo svoju mornaricu, sastavljenu preteno od brodova dalmatinskih
gradova.

Najee su se bitke vodile 1081. i 1084. g. kod Krfa, strateki vanog zbog kontrole
ulaska u Jadran. Venecija je pretrpjela teak poraz, zbog ega je dud Dominik Silvije
smijenjen, ali je iz itavog rata izvukla najvie koristi. Aleksije joj je u zamjenu za vojnu
pomo osigurao trgovake povlastice kakve nisu imali ni lami Bizantinci, pa su Mleani
vrsto utemeljili svoju buduu ekonomsku mo.
Rat je okonan 1085. godine, kada je umro Robert. Aleksije je novom dudu Vitalu
Falieru namijenio kao dodatnu nagradu upravu ternata Dalmacije, zahvaljujui emu se
dud te godine okitio naslovom dux Dalmatiae. Bila je to samo isprazna titula, jer nita
ne potvruje bilo kakvu mletaku vlast u Dalmaciji.
Drugaije bi se teko moglo i oekivati, kada je iz samog rasporeda snaga u ratu bilo
jasno da dalmatinski gradovi nisu vie osjeali veze s Carigradom, te su tovie prvi put s
prijestolnicom stupili u otvoreni rat. Bizant pak nije imao nikakve snage da tijekom rata,
pa ni nakon njegovog zavretka, povrati suverenitet nad izgubljenom provincijom. Nakon
poraza kod Krfa to nije mogla ni Venecija. Dud je morao ekati bolja vremena da bi
ostvario svoja potencijalna prava na nekadanji temat.

Spor oko Zvonimirove smrti, koji se jo uvijek provlai stranicama nae historiografije,
doista nije od velikog znaenja za tumaenje sudbine hrvatskog kraljevstva na kraju 11.
stoljea. Bez obzira na to je li Zvonimir bio ubijen ili ne, njegovaje je smrt, zato to nije
ostavio nasljednika, izazvala nemire i sukobe, poticane i sve izraenijom feudalizacijom
hrvatskog drutva (slino je gledanje na vanost Zvonimirove smrti, inae dosta rijetko u
hrvatskoj historiografiji, iznio i A. Dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest, Zagreb
1940, 90). Ipak, priklanjam se miljenju onih povjesniara koji, pozivajui se na starije
izvore (Tomu Arhiakona i ispravu Stjepana II splitskim benediktinkama), smatraju da je
kralj umro prirodnom smru. tome I. Goldstein, Kako, kada i zato je nastala legenda
nasilnoj smrti kralja Zvonimira, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 17, 1984, 35-52.

Naznake rasula

Tako je Hrvatska doekala kraj Zvonimirove vladavine neokrnjena. No, prvi zameci
razdora ve su se nasluivali. Jedan je od njih bio i sukob oko izbora pape, nakon
Grgurove smrti 1085. godine. Pored papa Viktora III. i Urbana II. izabran je i protupapa
Klement III, ime je Zvonimir izgubio svoj najvaniji vanjskopolitiki oslonac.
Zvonimirov je sin Radovan umro prije svog oca, te ovaj nije ostavio zakonitog
nasljednika kojemu bi prepustio krunu. U takvoj se situaciji na prijestolje uspeo zadnji
Trpimirovi, sinovac Kreimira IV, Stjepan II. Nakon to je proveo dobar dio ivota u
samostanu Sv. Stjepana pod Borovima u Splitu, posljednji izdanak nekada monog roda
nije se imao na to osloniti u nastojanju da povrati ugled predaka, pa mu se vlast, ini se,
svela samo na uu okolicu Splita, na podruje na kojemu se, uostalom, oduvijek nalazilo
sjedite Trpimirovia.
U ispravama vezanim uz Stjepana II. javljaju se imena dostojanstvenika koji su bili u
njegovoj pratnji, iz ega moemo zakljuiti na kojemu je dijelu Hrvatske njegova vlast
bila priznavana. Isprava izdana blizu ibenika splitskim benediktinkama sumnjiva je, ali
popis svjedoka moda ne bi trebalo u potpunosti odbaciti. U vladarevoj pratnji nalaze se
upani (primorski, bribirski, cetinski, zagorski, poljiki i dridski) ije su se upanije
prostirale od ibenskog zalea do Cetine. Bio je tu i tepija Ljubomir, iji je natpis stajao
na crkvi Sv. Petra od Klobuca, dakle na istom podruju. Pribrojimo li njima splitskog i
trogirskog prelata, vidjet emo da se u kraljevoj pratnji ne nalazi nitko iz zadarsko-
ninskog zalea, kao ni iz unutranjosti. Takva slika stanja odgovara naim predodbama
Stjepanu II. kao slabom vladaru bez prave podrke u zemlji. To potkrepljuju i ostale
vijesti posljednjem Trpimiroviu. U talijanskom prijevodu kartulara samostana Sv.
Stjepana pod borovima sauvale su se dvije biljeke darivanju zemlje u Raduni i
potvrdi Kreimirove darovnice iz 1070. g. U prvoj se kao svjedoci pored ubrusara,
posteljnika, kapelana i jo nekolicine osoba navode bivi hrvatski biskup Grgur i dridski
upan Dragoslav, u drugoj samo Grgur i splitski nadbiskup. Zadarski kartular Sv. Marije
sauvao je presudu nadbiskupa Lovre, izreenu pred Stjepanom II, a u nazonosti
zadarskog, trogirskog, rapskog i hrvatskog biskupa (oznaenog inicijalom .), te
primorskog upana Jakova i splitskog priora Formina. U opisanoj situaciji stjee se
dojam da je Stjepan II. sporedni sudionik dogoaja, a da su biskupi doli pred Lovru koji
sudi u sasvim svjetovnom poslu.
Pratnja Stjepana II. u biti se svodi na primorskog i dridskog upana (koji, izgleda, nije
stajao na elu upanije, nego je upravljao vladarskim imanjem), te na biveg hrvatskog
biskupa Grgura. Ovaj je postao biskupom moda ve u vrijeme Kreimira IV, a posljednji
se put spominje kao biskup 1084/85. u vezi s Lovrinim darivanjem samostana Sv.
Stjepana pod Borovima. Njegova pojava, uz izostanak stvarnog hrvatskog biskupa u
Stjepanonoj pratnji, govori takoer raskolu u dravi.
Jednom detronizirana dinastija nije mogla okupiti oko sebe itavo kraljevstvo, tim vie
to ni Stjepan, s obzirom na njegov samotniki ivot, nije imao nasljednika koji bi
osigurao toliko prieljkivani kontinuitet vlasti.
U takvim su se prilikama nuno javili i drugi pretendenti na Zvonimirovo prijestolje. Ne
znamo to je bilo s njegovom kerkom Klaudijom, koju je udao za jednog pripadnika
plemena Lapana, darovavi mu Karin, jer se njen mu Viniha ne javlja u borbama u koje
se uplelo itavo kraljevstvo. Pleme je Lapana svakako zauzimalo dio onoga podruja na
kojemu Stjepanovoj vlasti nema traga.

Pretendenti na prijestolje Slavac

U kontekstu unutranjih borbi u kraljevstvu valja promatrati i pojavu kralja Slavca.
Dosadanji pokuaji historiografije da se ovog spornog vladara prikae bilo kao kralja
Hrvatske, bilo kao neretvanskog vladara, nisu imali pravog uspjeha. Kronoloki je
problem ispravno rijeio M. Barada, smjestivi Slavca u posljednje desetljee 11.
stoljea, dakle u vrijeme nakon Zvonimirove, a moda i nakon Stjepanove smrti, no
propustio je svrstati ga meu hrvatske vladare, smatrajui ga vladarom neretvanske
drave. Problem je ispravno rijeio tek S. Gunjaca, ali njegov prijedlog nije naiao na
odaziv.
Slavac je bio brat Rusina, upana primorske upanije, prema tome iz uglednog roda.
Njegov neak, a Rusinov sin Petar nosio je nadimak Slaven, te je oito ivio u romanskoj
sredini, po svoj prilici u Splitu, kako je to pretpostavio Skok. To je dodatni dokaz da
Rusin nije bio vladar neretvanske kneevine, te shodno tome ni Slavac nije mogao biti
njegov nasljednik na neretvanskom prijestolju. Kralja Slavca bismo mogli povezati s
onim banom Slavcem spomenutim u pripisu Supetarskom kartularu, u kojemu se donosi
popis hrvatskih banova.
Po svoj prilici Slavac nije bio okrunjeni kralj. To moemo zakljuiti po tome to se u
kartularu spominje bez preciziranja titule (ne kae se ega je bio kralj), pri emu se stjee
dojam manjkavosti njegova naslova, a time i vlasti. Nadalje, u biljeci iz 1176. g., u kojoj
je rije njegovom potvrivanju Rusinova darovanja, uope se ne spominje kraljevska
titula, ve se samo kae Slauizo auunculus eiusdem Petri Slaui. Kako je sveenik Ivan,
prokurator samostana Sv. Petra, imao u rukama Slavevu izvornu potvrdnicu, on bi
svakako naveo Slavca kao kralja, da je to u ispravi doista pisalo. Slavac se, meutim, nije
potpisao kao kralj, iako su ga u njegovom okruenju takovim smatrali. Pa i u zabiljeci
sporu Slavca s Ljubomirom, uz Slavevo se ime ne navodi redovito titula, to, zajedno s
injenicom da se kralj spori s Ljubomirom (koji se ne spominje kao tepica, te ne znamo,
radi li se istoj osobi), a presuuje mu ban, stvara ne ba dojmljivu sliku vladareva
ugleda.
Razlog to se Slavac nije okrunio lei vrlo vjerojatno u tome da mu nije polo za rukom
domoi se Zvonimirove krune to se, moemo biti gotovo sigurni, nalazila u rukama
nadbiskupa Lovre, koji je jedini, u odsutnosti papinskog legata, mogao okruniti Stjepana
II. Slavac je ipak imao nemali broj pristaa, jer su se u njegovoj pratnji nalazili ban Petar
(Stjepan uza se nema bana) i Budimir tepica.
Teko je, dakako, odrediti gdje se prostirala vlast kralja Slavca. Iz podatka njegovom
dolasku u Poljica stjee se dojam da se radilo prije izuzetnom dogoaju, no redovitoj
pojavi. Slavac je, dakle, vladao Poljicima, ali mu je sjedite bilo negdje drugdje. Vlast su
mu zacijelo priznavale neretvanske upanije, a preko imotske i hlijevanjske upanije
morao je ostvarivati vezu sa sredinjim dijelom Hrvatske.
Kao to ne znamo kada je svrila vladavina Stjepana II, ne znamo to ni za Slavca. Ako
pretpostavimo, s izvjesnim opravdanjem, da je kralj Petar, koji je poginuo na Gvozdu,
nekadanji Slavev ban Petar, tada bismo mogli odrediti kraj Slaveve i poetak Petrove
vladavine prije 1097. g., moda ve u 1093. g., kako je to predlagao Sii.

Pretendenti na prijestolje Petar

U okolici Knina, stvarnom sreditu drave, zavladao je (vjerojatno nakon Slaveve smrti)
Petar, proglasivi se za kralja. Njegovo je porijeklo nepoznato, ali ne bismo trebali olako
odbaciti podatke iz Supetarskog kartulara po kojima je u vrijeme kralja Zvonimira, a
potom i za kralja Slavca, banom bio neki Petar, moda iz roda Snaia. Nije bez osnova
ni iieva kombinacija, da je rije Slavevom sinovcu Petru Slavenu. Mogue je da se
on, po uzoru na samog Zvonimira (a moda i Slavca), pokuao s banske uzdii na
kraljevsku ast, ali nije raspolagao s dovoljno snage da okupi vei broj pristaa. Slino
Slavcu, ni on se zacijelo nije dokopao krune to je u meuvremenu bila i dalje po svoj
prilici u Splitu.

Otpadanje dalmatinskih gradova od hrvatske krune

Rasulu je drave pridonosila i emancipacija dalmatinskih gradova, iji e graani, ako je
vjerovati splitskom anonimu iz 14. stoljea, na vlastiti poticaj potraiti pomo ugarskog
kralja Ladislava, pri emu e nai podrku i u dijelu hrvatskog plemstva u Liki koja nije
bila obuhvaena vladavinom bilo kojeg od pretendenata.
Tome je prethodila obnova bizantske vlasti nad Dalmacijom poetkom devedesetih
godina. U ime cara Aleksija, koji je na svaki nain htio zaustaviti Ladislava u pokuaju
da osim Hrvatske osvoji i priobalne gradove, u Dalmaciju se 1091. g. otputio carski
sevast Gotfrid de Melfi, sin onog kneza Amika koji je zarobio hrvatskog kralja. Na
istonoj jadranskoj obali proboravio je dvije godine (1092 - 1093.), ali su se uspjesi
njegove misije osjeali i kasnije, pa je tako Zadar jo i 1095., kada se u njemu odravao
sinod, priznavao carsku vlast.
Formalno se to stanje nije promijenilo ni 1097. godine, kada su Trogir i Split, a moda i
ostali gradovi, priznavali vrhovnitvo Venecije. Iskoristivi nesigurnost to je zavladala u
Dalmaciji pred dolaskom panonskog kralja Kolomana u Hrvatsku, dud Vital Michieli
uputio je svoje poslanike na istono-jadransku obalu, da ponude zatitu u zamjenu za
priznavanje vlasti Venecije i pruanje vojne pomoi u sluaju rata. Dud je pred
Dalmatincima nastupio s titulom carskog protosevasta i duda Venecije, Dalmacije i
Hrvatske, pa su graani u njemu mogli vidjeti predstavnika tradicionalne carske vlasti
koja mu je podarila pravo vladanja ne samo nad Dalmacijom, nego i nad Hrvatskom.
Nasuprot nepoznatom vladaru iz dalekih ravnica, dud je svakako bio bolje rjeenje
bezvlada i sukoba kojih nisu bili poteeni ni oni sami.
Upada, meutim, u oi, da se meu onim Splianima koji su prihvatili obvezu davanja
brodova dudu ne nalazi nadbiskup Lovro, iako je u ime Trogirana prema Mleanima
nastupio upravo njegov bliski suradnik biskup Ivan. Da li je uzrok tome u Lovrinim
politikim stavovima, ili se radilo tome da ugovor nije bio takve vanosti, a da bi se na
nj trebao obvezati i nadbiskup?

Mletaka vlast u svakom sluaju, nije bila dugotrajna, jer je Zadar ubrzo podvrgnut
izravno caru Aleksiju. Ipak, bez obzira da li pod posrednom upravom Venecije ili nekako
drugaije, Bizant je ostvario svoj suverenitet nad (da li cjelokupnom?) Dalmacijom ubrzo
po smrti Stjepana II, zadravi ga sve do uspjenog Kolomanovog pohoda 1105. g.
Jedna splitska isprava opatice Madije, datirana prvom godinom vladanja inae
nepoznatog vojvode (dux) Simeona, mogla bi upuivati na to da je nakon smrti Stjepana
II. u Splitu i gradskoj okolici zavladao jo jedan pretendent na prijestolje. Njegova je
vlast u Splitu svakako prestala dolaskom Gotfrida Melfijskog.
Mogue je da je nad dijelom sjeverne Dalmacije (Krkom) i susjednog kopna krajem
stoljea samostalno vladao knez Kosmat, ija se uprava nad Krajinom spominje na
Baanskoj ploi. To je tim vjerojatnije, to se u zapisu opata Dobrovita u dataciji ne
spominje nikakva via svjetovna vlast, pa se stjee dojam da je Kosmat imao na sjeveru
slian poloaj kakav je na jugu imao Slavac, ili neto kasnije oko Knina Petar, samo to
on nije ni pretendirao na kraljevski naslov. Slino su zakljuivali ve I. Crni i Raki, s
time to su Kosmata eljelii izjednaiti s lukim upanom Kuzmom ili nekom drugom
inae poznatom osobom, a slijedio ih je i V. Stefanie. Krajina je istovjetna s Markom
dalmatinskom, podrujem to je opstojalo zasebno od ostatka Dalmacije ve ezdesetih
godina.

Jelena

Napokon, prilike u Hrvatskoj dodatno je zamrsilo i to to je jo jedna osoba pretendirala
na prijestolje. Zvonimirova ena Jelena, iako nije imala pravo na nasljeivanje krune,
nastojala je zadrati vlast, u emu je nailazila na razumljive otpore.
Preostalo joj je samo obratiti se za pomo svom bratu Ladislavu. Same rodbinske veze
ipak nisu Ladislavu davale pravo na krunu, jer nije bio u izravnom srodstvu sa
Zvonimirom. Zbog toga postoje dvije mogunosti koje bi opravdavale njegovu
intervenciju. Ve je Klai pretpostavio mogunost postojanja ugovora nasljedstvu
izmeu Zvonimira i Ladislava, emu nema izravnih dokaza, ali to nije nevjerojatno s
obzirom na kasnije dogaaje. Druga bi mogunost bila da je najprije sama Jelena uspjela
zadrati krunu za sebe, pa da je ova potom nasljednim pravom mogla pripasti njezinu
bratu.
S obzirom na to da je vlast Stjepana II. bila usredotoena oko Splita, proteui se u
najboljem sluaju do ibenika, Jelena je mogla vladati u Ravnim kotarima, gdje je mogla
imati i potporu svog zeta Vinihe.

Pohod kralja Ladislava i vladavina Almoa

Kralj Ladislav je na elu velike vojske krenuo u osvajanje krune na koju je polagao
izvjesna prava. Najvei je uspjeh Ladislavov pothvat imao u Slavoniji, koju je ugarski
kralj osvojio bez veih otpora. Ova nam vijest Tome Arhiakona posredno potvruje
dotadanju vlast hrvatskih vladara nad dravsko-savskim meurjejem, ali ujedno ukazuje
na neorganiziranost i nestalnost te vlasti. Daljnje je napredovanje zaustavljeno negdje u
Hrvatskoj, prema rijeima kroniara iza eljeznih planina, za koju se obino misli da
je Gvozd, ali postoji i prihvatljivija teza po kojoj granicu Ladislavova prodora treba
traiti dublje u Hrvatskoj, na Kapeli.
Krajnji doseg Ladislavova prodora smjeli bismo smjestiti jo junije. Prema vijestima
normanskog kroniara Gaufreda Malaterre, Biograd se i prije 1097. g. nalazio u ugarskim
rukama. Kako se Ladislav montekasinskom opatu Oderiziju obraa kao susjedu, morao je
stii do jadranske obale, to bi valjalo tumaiti tako da je dopro do Biograda. Vjerojatno
je u tome imao podrku Jelene i njenih pristaa, u ijim se rukama to podruje nalazilo.
Da li se istovremeno dokopao i Zvonimirove krune, ili se posluio Drislavovom, ne
znamo. ini se da postavljanje Almoa za hrvatskog kralja, vjerojatno obavljeno u
Biogradu, nije bilo valjano u oima suvremenika, to se dade naslutiti iz isprave
zadarskog priora Drage iz 1092. g. ... u vrijeme kada je Vladislav, kralj Panonije,
napavi kraljevstvo Hrvatske, u njemu postavio svog neaka Almoa za kralja. Rijei
otkrivaju Ladislavovu samovolju, bez spominjanja bilo izbora, bilo krunidbe.
Ladislav je, dakle, zavladao doista najveim dijelom Hrvatske: izvan domaaja njegova
sinovca ini se da su ostali jedino krajevi istono od Krke.
Od daljnjega je osvajanja Ladislav morao odustati, ne zbog pruenog otpora koji je bio
neorganiziran, te zato slab, nego zbog opasnosti koja mu se iznenada pojavila za leima.
Zabrinut za dalmatinske gradove nad kojima je i dalje imao formalno vrhovnitvo, Bizant
je odluio zaustaviti uspjeni pohod Ladislava kojemu se razjedinjeni Hrvati nisu mogli
suprotstaviti. Pored slanja Gotfrida Melfijskog u Dalmaciju, carska je diplomacija
pozvala u pomo nomadske Kumane, pa su ovi sa sjevera provalili u Ugarsku i ozbiljno
je ugrozili. Uvidjevi kolika opasnost prijeti sreditu njegove drave, Ladislav se odluio
na hitni povratak.
Nedugo zatim poduzeo je mjeru ije e posljedice biti dalekosene po hrvatsku povijest:
u Zagrebu je osnovao biskupiju, podredivi joj itavo podruje tadanje Slavonije, ili tzv.
slavonskog dukata.

Uspostava crkvene organizacije bila je prije svega politiko pitanje. Zbog toga je trebalo
to prije zaboraviti sisaku biskupiju i kult njena zatitnika, Sv. Kvirina. Gotovo
sistematski njegov je spomen izbrisan iz zagrebakog kalendara, te se jo u vrijeme
biskupa Kaotia pazilo na to da ga se zaboravi.
Da bi zatitio svog biskupa, Ladislav je u neposrednoj blizini njegova sjedita, sa
sjeverne strane Medvednice, stvorio veliko Susjedgradsko-stubiko vlastelinstvo.
Dodijelio ga je uglednom i monom rodu Aa, pretvorivi Medvednicu u jaku tvravu, na
koju se valjda oslanjao i Almo. Dovodei tue velikae, poput upana Graba, ali
potpomaui i domae plemstvo (Klokoane), Ladislav je postavio sigurne temelje
buduoj ugarskoj vlasti u Slavoniji.
Ladislavov neak ostao je u Hrvatskoj do 1095. g. kada se spominje kao vojvoda
hercegovine na lijevoj obali Tise. Jedno pismo Henrika IV, upueno Almou ljeti 1096.
g., govori njegovom pokuaju napada na Grke, dakle na dalmatinske gradove, do
kojega je trebalo doi neto ranije, vjerojatno jo 1095. g to bi znailo da je Almo tada
jo bio u Hrvatskoj (i to u blizini dalmatinskih gradova), te da ju je napustio tek nakon
smrti svog strica Ladislava, koji je vlast nad Ugarskom, ali i nad Hrvatskom, odluio
prepustiti sposobnijem Kolomanu. To to Almo nosi kneevsku titulu, ne znai da je
pobjegao iz Hrvatske i ostavio krunu, nego znai da se nikada niti nije okrunio. Nijedan
izvor zapravo ne donosi Almoevu kraljevsku intitulaciju, koja bi dokazivala njegovu
krunidbu. S druge strane, nita ne potvruje ni prekid vlasti Arpadovia u dijelu Hrvatske
to ga je pokorio Ladislav.

Rjeenje dinastikog pitanja Koloman

Koloman je poduzeo prvi korak u Hrvatskoj kada je poslao jedan odred vojske da u
Biogradu doeka njegovu zarunicu, normansku princezu Buzilu. Ve mu je tada moralo
postati jasno koliko bi mu znailo posjedovanje cjelokupne Hrvatske i dalmatinskih
gradova, ako bi se elio vre povezati sa svojim normanskim saveznicima.
in vjenanja s Buzilom bio je zapravo potvrda Kolomanovog povratka pod papino
okrilje, jer je princezin otac Rogerije bio saveznik Urbana II. Kao nekada Zvonimir, sada
je i Koloman stekao papino saveznitvo u borbi za ustaljenje na hrvatskom prijestolju.
Kolomanovom je pohodu prethodio ugovor s Venecijom meusobnom priznavanju
vlasti nad steenim podrujem. Dud je mogao zadrati naslov vojvode Dalmacije i
Hrvatske, pod uvjetom da tako odredi komisija koja bi ispitala i Kolomanovo nasljedno
pravo na Hrvatsku. Ugarski je kralj u to vrijeme jo uvijek drao Biograd, a moda i jo
poneto, ali mu je kralj Petar presjekao put prema Slavoniji. Mogue je da je on tada s
hrvatske strane bio jo jedini ozbiljni kandidat u igri za prijestolje. Zbog toga je odluio
sprijeiti svaki pokuaj Ugra tla se upletu u zbivanja u Hrvatskoj.
Njihovog je vojskovou Merkurija doekao s vojskom to ju je uspio okupiti na planini
Gvozdu. Ishod bitke bio je fatalan za Hrvate: Petar je poginuo, a s njim je nestala
posljednja mogunost okupljanja oko jednog politikog sredita. Maari su taj dogoaj
shvatili ozbiljnije od Hrvata - ostao je zabiljeen u ugarskoj kronici, dok se uspomena na
nj nije sauvala ni u jednog dalmatinskog kroniara. Bilo je to vjerojatno zato, jer se
Petrova vlast ionako nije ni osjeala ni priznavala u priobalnim krajevima.
Usprkos ovoj pobjedi, Kolomanu je trebalo jo nekoliko godina da se odlui na konano
sreivanje prilika u Hrvatskoj. Godine 1102. krenuo je prema jugu, s ciljem da za sebe u
potpunosti pridobije priobalne krajeve. Raspolaemo s premalo podataka, a da bismo
mogli preciznije rekonstruirati sva zbivanja do kojih je tada dolo, ali se ini da je
Koloman pridobio za sebe hrvatsko plemstvo upravo u onim krajevima u kojima moemo
pretpostaviti kontinuitet ugarske vlasti od Ladislavova pohoda (odnosno tamo gdje nema
nikakovih dokaza vlasti Stjepana II, Slavca i Petra).
Ugovor izmeu Kolomana i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojem je
dospio do nas svakako nije autentian, ali je gotovo sigurno da je do nekog dogovora
meu njima moralo doi.
Plemstvo koje nije bilo u stanju izmeu sebe izabrati novoga kralja moralo je pihvatiti
ovakvo rjeenje, oko kojega se mogao najlake postii dogovor. Kolomanu je predana
kruna, kojom se u jednom od najvanijih hrvatskih sredita, Biogradu, okrunio za kralja
Hrvatske i Dalmacije. Svoje je sljedbenike meu hrvatskim plemstvom Koloman
nagradio novcem i nakitom, kao to e kasnije nagraditi i ugledne predstavnike
dalmatinske Crkve krievima, a Zadar impozantnim zvonikom.
Time je novi vladar ostvario prvi korak u obnavljanju nekadanje vlasti Trpimirovia i
Zvonimira. Pred njim je stajao jo i zadatak pokoravanja dalmatinskih gradova, kojima je
ve nekoliko godina vladala Venecija.

Rjeavanje dalmatinskog pitanja

Dalmacija u to vrijeme zapravo vie nije postojala kao jedinstvena cjelina, ve je svaki
grad zasebno odluivao svojoj sudbini. Bilo je to doba osvita jadranskih komuna.
Koloman se prvo uputio k Splitu, moda zato jer se u osvajanju Dalmacije htio oslanjati
na Crkvu, kao to se moe zakljuiti iz njegovih kasnijih pregovora sa Splitom, Trogirom
i Zadrom. Osim toga, Crkva je bila jo jedina organizirana snaga u Dalmaciji.
Osvajanje grada svakako nije bilo jednostavno. Iz prianja Tome Arhiakona teko je
razluiti istinu od njegovih dodataka, ali je sigurno da su graani pruili Kolomanu otpor.
Sukob je prekinut tek nakon pregovora kralja s nadbiskupom Krescencijem, kada su
Spliani dopustili Ugrima slobodan ulazak u grad.
Iz Splita Koloman se uputio k Trogiru, na ijem je elu jo uvijek bio biskup Ivan.
Ugledni je prelat, slino Krescenciju, poveo pregovore i dogovorio mirnu predaju grada,
a potom je pratio kralja do ibenika. Zahvaljujui mirnom ulasku u Trogir, Koloman je
gradu dao povlastice to su se sauvale u kasnijoj preradbi.
Otuda je Koloman otiao do Zadra, u koji je uao 1105. godine. Ulazak u dalmatinsku
metropolu uslijedio je nakon pobjede i sklapanja mira. Kralj je po dolasku odluio svoj
trijumf trajno obiljeiti. Uz samostan Sv. Marije, to je oduvijek bio u dobrim odnosima s
hrvatskim vladarima, podigao je impozantni zvonik na koji je dao uklesati natpis na
spomen svog ulaska u Zadar. Nova je vlast time dobila potvrdu kakvu u ovome gradu
nijedna prije nije imala.

N. Jaki, Crkve na Begovai i problem starohrvatskih nekropola, Diadora 11, 1989, 424-
429. Jaki ak predlae kao mjesto susreta Kolomana s Hrvatima Podgrae kod
Benkovca, gdje je navodno bila pronaena velika ostava Kolomanovih novaca.
redoslijedu osvajanja dalmatinskih gradova, kao i njegovom nainu, postoje u
historiografiji razliita miljenja. U jednom od novijih pregleda problematike, onome L.
Steindorffa (Die dalmatinischen Stdte, 49-52), navodi se redoslijed osvajanja od Zadra
prema Splitu, dok N. Klai (Povijest, 522-527) zastupa obrnuto miljenje, iako doputa i
alternativu. Steindorff dri da dvostruko putovanje Kolomana od Zadra do Splita i natrag
moe pomiriti suprotstavljene navode Tome Arhiakona i ivotopisa Sv. Ivana, na
kojima se prikaz Kolomanovog rata zasniva. Prihvaam tumaenje N. Klai, jer mi se ne
ini previe loginim da bi se Koloman vraao u Zadar kako bi tamo odrao trijumfalni
sinod, poto je to s vie razloga mogao uiniti i u Splitu. Split je, uostalom, kao
nadbiskupsko sredite bio primarni cilj kojeg je trebalo osvojiti u pokuaju da se zavlada
politiki nejedinstvenom Dalmacijom.


Znaenje Kolomanove krunidbe

Nakon desetljea rasula i borbi oko prijestolja, Koloman je ponovo objedinio Hrvatsku,
Dalmaciju i Slavoniju. Uklopljene u jaku dravu Arpadovia, hrvatske su zemlje imale
mogunost razmjerno mirnog i sigurnog razvoja to e se nadovezivati na sjajno doba
Petra Kreimira i Zvonimira. Novi je dravni okvir zbog toga imao i svojih pogodnosti za
Hrvate. Nevolja je pak bila u preseljenju najvanije sredinje (kraljevske) vlasti izvan
same drave. Hrvatska je ostala bez politikog sredita oko kojega bi se mogla okupljati,
preputena atomizaciji svojih drutava. Proces feudalizacije, otpoet intenzivnije u
vrijeme Zvonimira, sada se ubrzao i oteo svakoj kontroli udaljenog vladara. Tako se, na
neki nain, na kraju svoje samostalnosti Hrvatska nala tamo gdje je i poela tri stoljea
ranije: razmrvljena u upanije, bez funkcionalne sredinje vlasti. Drutveni je razvoj ipak
iao svojim tokom, pretvarajui hrvatsko drutvo iz rodovskoga u sloenu feudalnu
strukturu. Temeljne odrednice zrelosrednjovjekovnog razvoja bile su zacrtane.
































KULTURA HUMSKO-DUKLJANSKOG PODRUJA DO KRAJA 12. STOLJEA

Dananji historiari (u najirem smislu te rijei), skloni, poput svih suvremenih
znanstvenika, pojednostavljivanju, ujednaavanju, shematiziranju, razlikuju najee u
ranosrednjovjekovnom prostoru omeenom hrvatskim i srpskim etnosom upravo samo ta
dva naroda i, shodno tome, samo dvije kulture iji su oni nosioci. S jedne strane, bila bi
to hrvatska, primalac i stvaralac preteno zapadnih idejno-materijalnih tvorevina, s druge
pak srpska, ukljuena u bizantski civilizacijski krug. Nae je srednjovjekovlje, meutim,
bilo bez sumnje bogatije i raznovrsnije, poznavajui etnike jezgre i kulturna arita koja
se u to doba nije moglo olako ukljuiti (premda niti napreac izdvojiti) u jedno od obiju
snanih etno-polito-kulturnih sredita. Takvo je podruje, ije je znaenje umnogome
preraslo lokalni karakter, bilo humsko-dukljansko.

a) Knjievni krug

O poecima se junoslavenske knjievnosti i pismenosti raspravljalo mnogo ne samo u
knjievnopovijesnoj znanosti ve i u historiografiji. Dihotomija se gledita oitovala u
razliitim shvaanjima prostoru na kojemu se glagoljica isprva pojavila, jednako kao i
slavensko bogosluje: izjednaavalo ga se ili s hrvatskim dravnim teritorijem u uem
smislu, dakle podreenim ninskoj biskupiji, ili pak s dijecezama dalmatinskih biskupa,
tradicionalno usmjerenih istonoj crkvi. U novije je vrijeme i knjievnopovijesna znanost
prihvatila teoriju to ju je razradila Nada Klai, a po kojoj prve glagoljae valja traiti na
Kvarneru, izloenom bizantskom i protureformnom utjecaju. Takvo je zakljuivanje
osnaio i relativno velik broj najstarijih glagoljskih spomenika na istarsko-kvarnerskom
podruju.

No, ve je Miho Barada prije mnogo godina upozorio na jedan od zakljuaka Splitskog
sabora 928, a koji bi mogao upuivati na drugaije vienje areala najranijeg
rasprostiranja slavenskog bogosluja i pismenosti. U tekstu tog zakljuka kae se: A
ostale crkve koje su na istoku, tj. stonska, dubrovaka i kotorska, neka potpuno u svojim
sjeditima i granicama u svemu slijede nauku kranske vjere.
Baradino upozorenje nije u znanosti bilo prihvaeno, iako se nikako ne moe porei
njegova utemeljenost u izvornom materijalu. Ovaj se saborski zakljuak mora, naime,
dovesti u vezu s razlogom za sazivanje sabora to ga je papa Ivan X. naveo u svojemu
pismu nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima. Papa upozorava adresate na opasnost
irenja Metodove doktrine i nalae biskupima da se ne usude skrenuti od uenja
njegovih izaslanika, tj. neka slubu Boju obavljaju prema obiajima rimske crkve na
latinskom, a ne na slavenskom jeziku. Iz papinih rijei razabire se da se pod pojmom
doktrine ima smatrati zapravo upotreba slavenskog jezika, a ne neko krivovjerje
zasnovano na Metodovu uenju. Ivan X, dakle, irenje krive doktrine upotrebljava kao
povod sazivanju sabora, a u zakljucima iz 928. izriito se opominje biskupe Stona,
Dubrovnika i Kotora da se u svojim biskupijama u svemu dre ispravnog nauka. Prema
tome, prostor na kojemu se poetkom 10. st. irilo slavensko bogosluje treba u prvom
redu traiti na podruju junodalmatinskih biskupija. Tome bi u prilog govorila i
injenica da se crkvena jurisdikcija samo tih triju dijeceza prostirala duboko u
unutranjost, obuhvaajui sve sklavinije juno od Neretve, s velikim i pretenim brojem
slavenskog puanstva. Srednjodalmatinske su biskupije bile ograniene na gradove i
otoke, gdje je u to vrijeme ivjelo uglavnom romansko stanovnitvo. Samo su na Krku i
Cresu dalmatinski biskupi brinuli veim skupinama Slavena, ali izravne potvrde
upotrebi slavenske liturgije za te biskupije nemamo sve do 11. st. Prema tome, na temelju
usko historijske analize izvora moemo zakljuiti samo to da se slavensko bogosluje, a s
njime i glagoljica, irilo u naim krajevima isprva na podruju Duklje, Travunije i
Zahumlja, iako relativno velik broj najranijih glagoljskih natpisa na istarsko-kvarnerskom
podruju upuuje i na ranu pojavu glagoljice na sjevernom Jadranu.
S takvom se interpretacijom slae teza K. Horleka da je glagoljica dospjela u Hrvatsku
iz Bugarske, i to ne prije 10. st. Moemo li u tom sluaju smatrati suvinima sve hipoteze
tome kako su Metodovi uenici, otkupljeni na trgu robova u Veneciji, dospjeli u
Hrvatsku, odnosno je li sam Metod na proputovanju ondje posijao sjeme glagoljice?
Premda je jednostavno rjeenje obino najprivlanije, prodiranje glagoljice u nas izgleda
nije tako jednoznano. ini se, naime, da su na Kvarner neki tekstovi doprli ipak u
ranijim fazama izravno iz Moravske. Usprkos tome moemo pretpostaviti da je taj sloj
tek manji dio temelja glagoljike pismenosti to se u prvom redu gradi pod utjecajima iz
Bugarske. Pratei tokove, naalost nedovoljno dokumentirane, kojima se presaivanje tih
utjecaja obavljalo, ne bismo smjeli izgubiti iz vida plovni put uz istonu jadransku obalu,
najvaniju komunikacijsku liniju tadanje Europe, to je povezivala Veneciju i Carigrad.
Taj je put, prirodno, imao svoje postaje u gradovima na obali, a na njega se nadovezivala
i tada najvanija cesta na Balkanu, Via Egnatia, prolazei, od Draa k Solunu, kroz
sredinje krajeve Makedonije. Mislim da bi bilo pogreno traiti pravce irenja kulturnih
veza izvan tih gospodarskih i vojnih arterija. U tom bi se sluaju prednost morala dati
kudikamo manje propulzivnim putovima, to su kao okomice na jadransku pomorsku
magistralu bili nosioci lokalne razmjene u unutranjosti poluotoka.
U svjetlu saborskog zakljuka iz 928, moemo zasebnom etapom magistrale kojom se
glagoljica prenosila na sjever smatrati Duklju, ili ire humsko-dukljansko podruje. Nema
sumnje da nam samo jedna odredba sinoda ne bi bila dovoljna da Duklju proglasimo
onim aritem iz kojega se najranija slavenska pisana rije irila u ostale nae krajeve.
Postoji li, dakle, jo argumenata tome u prilog?

Pisac Barskog rodoslova istakao je na poetku svoga djela da je njegov original bio
sastavljen na slavenskom, u to nemamo razloga sumnjati. Ve bi i samo postojanje takva
historiografskog djela svjedoilo visokoj razini pismenosti u Duklji, ak da njegova
analiza nije pokazala postojanje nekoliko njegovih izvornih predloaka, od kojih su neki
bili nesumnjivo pisani slavenski, dok se za neke druge to moe pretpostaviti.
Slavensko je sigurno bilo itije Sv. Vladimira, koje Pop Dukljanin donosi samo u
skraenoj verziji, a koje izravno ilustrira dosege dukljanske knjievnosti u 11. st.
Slavenska su bila i itija Sv. irila i Metoda, kojima se Dukljanin takoer sluio. On sam
izriito navodi jo jednu slavensku knjigu, Liber Methodius, koja se odnosila na
zakonodavnu djelatnost vladara, a koja bi se, po nekim autorima, mogla poistovjetiti s
Metodovim prijevodom Nomokanona. Bez obzira na to, prihvatimo li takvo tumaenje ili
ne, moramo uoiti pojavu Metodova imena u Duklji, na prostoru na kojemu se, prema
zakljuku Splitskog sabora, irila kriva (Metodova?) doktrina. Podudarnost je dovoljno
velika, a da ne bude sluajna.
U Barski je rodoslov ukljuen i tekst Trebinjskog rodoslova, nastalog moda u 10. st., za
koji se smije barem pretpostaviti da je takoer bio pisan slavenskim jezikom. Od ostalih
predloaka, na temelju kojih su nastali neki drugi dijelovi Rodoslova, kao potencijalno
slavenske mogli bismo oznaiti legendu Radoslavu, koja je po miljenju Moina bila
knjievno obraena ve prije uklapanja u Rodoslov.
Prema tome, pretpostavljena bogata slavenska podloga Barskog rodoslova upuuje na
razvijenu slavensku knjievnost u Duklji i eventualno Travunji, iji poeci seu u 9.
stoljee.
Liber Methodius. berlegungen zur kyrillo-methodianischen Tradition beim Priester
von Dioclea, Mitteilungen des Bulgarischen Forschungsinstitutes in sterreich
l/VHI/1986, 157-172. On se odluno protivi tvrdnji postojanju slavenske
irilometodske batine u Duklji, te ograniava postojanje glagoljice samo na
sjevernojadranski prostor. U skladu s time, dokazuje da su izvori iz kojih je barski
sveenik crpio svoje podatke Konstantinu latinske tradicije, a ne slavenske. Takoer
dri i podatak knjizi zvanoj Methodius sveenikovom izmiljotinom. Iako je bez
sumnje uvjerljivo dokazao latinsko porijeklo Dukljaninovih izvora, ne mogu se sloiti,
zbog ovdje iznesenih argumenata, s njegovom tvrdnjom nepostojanju glagoljice i
slavenske knjievnosti u Gornjoj Dalmaciji i njenom zaleu. Osim toga, ni Steindorff nije
mogao sa sigurnou u potpunosti odbaciti i slavenske predloke Konstatinova i
Metodova ivotopisa, pa ni ja ne odustajem od tvrdnje da je Dukljanin svoje djelo gradio
i na slavenskim izvorima, usmenim i pismenim (zbog ega prenosim tekst ovog priloga u
onom obliku u kojemu je prvotno bio objavljen). Svakako, zahvaljujui Steindorffu,
latinska je komponenta Dukljaninove literature dobila na vanosti.

Dakako, osnovni bi prigovor ovoj tezi mogao initi nedostatak sauvanih glagoljskih
spomenika. injenica je da nam danas nije poznat nijedan glagoljski kameni natpis s tog
podruja, iako glagoljska slova u inae irilikom Humakom natpisu doputaju
mogunost postojanja glagoljske epigrafije barem u Zahumlju. Potvrde koje nam valja
nai, meutim, u daleko se veoj mjeri nalaze u sauvanim glagoljskim i irilikim
rukopisima.
Tako su npr. Mihanoviev i Grkoviev fragment Apostola izravna svjedoanstva
upotrebe glagoljice u prijelaznoj zoni izmeu oble (makedonske) i uglate (hrvatske)
glagoljske grafije (Zeta, Duklja, Hum). Svoju glagoljsku podlogu otkriva nam i
Miroslavljevo evanelje dosljednom upotrebom slova erv, koje nalazimo u
glagoljskim rukopisima, ali ne i u irilskim rake redakcije (Vukanovo evanelje). Na
istu glagoljsku tradiciju Miroslavljeva evanelja upuuje i Dimitrije Bogdanovi, dok
Slavko Vukomanovi upozorava na glagoljske predloke irilskih rukopisa ak i u Srbiji,
to se ponovo moe objasniti njihovom transmisijom iz humsko-dukljanskog kruga.
Napokon, ustanovljeno je da popovi glagoljai u Dubrovniku 14. stoljea svoju djelatnost
temelje i na znatno starijim vezama glagoljice i irilice na humsko-dukljansko-
bosanskom podruju. Presudnim dokazom u prilog toj tvrdnji smatram najnoviju analizu
Kijevskih i Sinajskih listia, to ju je izvrila Marija Panteli. Paleografskom i
sadrajnom analizom dola je do znaajnih rezultata, od kojih spominjem samo neke, za
ovaj rad najvanije: a) sadrajno (istoni i zapadni utjecaji u liturgiji) i paleografski oba
se fragmenta uklapaju u produkciju ovog podruja, ije odraze nalazimo i u kasnijim
bosanskim glagoljskim i irilskim rukopisima, b) pripisi Kijevskim listiima i Sinajskom
liturgijaru pisani su istom rukom, to dokazuje da su bili u upotrebi krajem 11. i
poetkom 12. st. na istom, humsko-dukljanskom podruju i c) irilicom ispisana imena
pokojnika u Sinajskom liturgijaru, napose ensko ime Petruni, upuuje na to da je
rukopis nastao negdje na dubrovakom podruju, na kojem se tovala Sv. Petronila.
Potvrde li se ovi rezultati kao toni, ne bismo vie uope trebali sumnjati u to da se
glagoljica stala isprva upotrebljavati upravo na podrujima stonske, dubrovake i
kotorske biskupije, te da se tamo ve od kraja 9. st. razvijala slavenska pismenost, ili,
bolje, knjievnost.
Njezine bi neposredne korijene valjalo traiti u djelovanju prognanih Metodovih uenika.
Poticaji su svakako dolazili s istoka, ali se ubrzo uspostavio i obrnuti protok iz
glagoljakog kruga sjevernog Jadrana.

U traenju vremena prvog dodira humsko-dukljanskih Slavena s glagoljicom ne bismo
smjeli zaboraviti na jo jednu mogunost: 867. god., etiri godine nakon dolaska
Konstantina i Metoda u Veliku Moravsku, Bizant uvruje svoje pozicije na istonom
Jadranu. Uspjena intervencija bizantske flote nakon razbijanja arapske opsade
Dubrovnika omoguila je Baziliju I. da se izravnije umijea u unutranje prilike
sklavinija. Nije li on ve tada iskoristio postignua slavenskih apostola kao sredstvo
irenja svojega utjecaja i ovdje, na jugu? Nije li Metodov prijevod Nomokanona posluio
presaivanju bizantskih pravnih normi meu jadranske Slavene i prije no to su Metodovi
uenici protjerani iz Moravske?

Veoma je vano konstatirati da se knjievna, ali i grafijska tradicija, transmitirala ne
samo du obale nego od nje i u unutranjost logikom koju su slijedile sve kulturne,
gospodarske i migracijske veze. Stoga je potpuno opravdana Bogdanovieva tvrdnja po
kojoj je Miroslavljevo evanelje spomenik koji otkriva i razreava poreklo bezmalo sve
irilske pismenosti u srednjovekovnoj Bosni. Svi irilski rukopisi iz Bosne XIII-XV veka
konzerviraju s veoma malim razlikama neke osobine onog pravopisa koji je zastupljen u
Miroslavljevom jevandelju, a tekstoloki se izvode iz makedonsko-glagoljske tradicije.
to se tie grafije, potrebno je pogledati prostor na kojemu se upotrebljavala bosanica:
ne ulazei u dublje analize toga zapadnog oblika irilice, dovoljno je. ustanoviti da se ona
u osnovi irila tamo gdje i knjievnost zetsko-humske redakcije (Hum, Bosna), da bi
potom, kao i ova, slijedila jadransku magistralu, javljajui se na itavom prostoru do
Istre.
Osim slavenske, na humsko-dukljanskom je podruju egzistirala i latinska knjievnost.
tome nas, meu ostalim, obavjetavaju epitafi pisani leoninskim srokom, nastali u 11. i
12. st. u Baru. U gradskim su sredinama nastajale legende poput one Andreaciju i
Teodori u Kotoru, ili pak Pavlimiru - Belu i nastanku grada u Dubrovniku. Legenda
Pavlimiru ujedno je primjer ruenja jezinih barijera i prihvaanja latinskih legendi u
slavenskoj sredini. Naposlijetku, i samo je Dukljaninovo djelo doivjelo slinu sudbinu.
Po porijeklu latinski predloci Barskog rodoslova upuuju na jo jedan pravac
komuniciranja kojim su se prenosile ideje, roba i ljudi: bila je to veza izmeu nasuprotnih
jadranskih obala. Prva su poglavlja graena na podacima to ih nude izvori nastali u
samostanu Monte Cassino. Ta se injenica izravno moe povezati uz vijest odlinom
muu Savinu, rodom Dalmatincu, koji je 1123. uspostavio vezu izmeu uvene opatije i
svoje domovine, poslavi u Dalmaciju tri monaha s raznim rukopisima.

Zanimljivo je da se ta povezanost obiju obala u ranom srednjem vijeku moe mnogo
bolje dokumentirati za njihove june dijelove, od Neretvanske kneevine nie. Dovoljno
je prisjetiti se slavenskih pohoda na Sipont i Bari, Berigoja i veze sa samostanom na
Tremitima, Monte Cassina; kasnije pak Normana, crkvene podreenosti Kotora Bariju.
Analiza likovne produkcije na promatranom prostoru samo jo bolje ilustrira te veze.
U duhu kulturnog ozraja, u kojem su se kriale tenje Istoka i Zapada, u kojem su
slavenska djela kolala na svom putu iz Makedonije u Hrvatsku i iz Hrvatske na istok, a
latinska doticala iz nasuprotne Italije, zaustavljajui se u za njih prijemljivoj sredini
romanskih gradova, valja promatrati i podatak iz pisma pape Aleksandra II, upuenog
barskom nadbiskupu, u kojemu se govori samostanima Latina i Grka, odnosno Slavena.
Bez obzira na to to je pismo najvjerojatnije falsifikat nastao u 12. st., ono nam potvruje
ispravnost slike raznovrsnosti tadanje kulture u Duklji, u kojoj su ravnopravno
opstojali slavenski i latinski jezik sa svojim podjednako razvijenim knjievnostima.
Pozovimo se jo jednom na Hercigonju: Nije za povijest hrvatske kulture - i duhovnog
ozraja glagoljatva posebice - od mala znaenja podatak da su ovdje u 12. pa i 13.
stoljeu posljedice crkvenog raskola manje optereivale svijest ljudi nego to bi se moglo
pretpostaviti polazei od kasnije ustanovljenih, ovrslih demarkacija, kategorija miljenja
i odnosa. U tom smislu Hercigonja upozorava na proimanje tradicija latinskog i grkog
kulturnog kruga u sferi nove, slavenske duhovnosti, s njezinom prvotnom funkcijom
veznog inioca.

Kako se dosada u knjievnopovijesnoj znanosti rjeavalo pitanje pripadnosti tekstova
nastalih na humsko-dukljanskom tlu? Vjekoslav Stefanie je, npr., Bosnu, Zahumlje i Zetu
smatrao istonom periferijom hrvatskog glagoljatva, dok je Benedikta Zeli-Buan bila
mnogo izravnija. Bogdanovi se u citiranom djelu oito nije mogao sasvim sigurno
opredijeliti. Dok s jedne strane tvrdi kako je Barski rodoslov primjer poetaka samostalne
srpske knjievnosti, nekoliko redaka nie konstatira da je isto djelo po svojim
knjievnim osobinama i naroito po svojoj ideologiji sasvim po strani od glavnog toka
srednjovekovne srpske istoriografije i hagiografije. Presmjela je i njegova tvrdnja da je
raki pravopis u sekcijama dijaka Gligorija u Miroslavljevu evanelju spona koja vee
Hum, a preko njega i Bosnu s ostalim srpskim zemljama, kad se zna da se veza Bosne i
Huma ostvaruje u jednakoj, ako ne i veoj mjeri preko pravopisa drugog pisara, koji je
napisao nesrazmjerno vei dio teksta, i preko kojega se bosansko-humska knjievnost
nadovezuje na stariju glagoljsku, odnosno makedonsku tradiciju. Bogdanovi je svakako
na pravom putu kad kae da je knjievno djelo 10. i 11. st. ope dobro svih junih
Slavena, te da je upravo zbog toga ulo u genezu svake posebne, nacionalne
junoslavenske knjievnosti (21 . Humsko-dukljansku, a shodno tome i bosansku
knjievnost, moemo promatrati jedino izvan anakronistinih i iskljuivih srpskih ili
hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju podruja koje ima sve odlike samosvojnosti.






b) Umjetniki krug

Arhitektura je ovog podruja, kao to je ve dovoljno poznato u literaturi, rezultirala u
gradnji sakralnih objekata predromanike zasebnom skupinom uglavnom jednobrodnih
crkava s kupolom, iji je najsjeverniji primjer Sv. Mihovil nad Dolom na Brau.
Najnoviji je prijedlog za tumaenje geneze ovog tipa gradnje iznio Igor Fiskovi,
polazei od rezultata prouavanja adaptacije kasnoantike memorije na Majsanu.
Sredinji poloaj Majsana, koji je bio ne samo memorija, nego i cilj hodoasnika kroz sav
srednji vijek, na vanom morskom putu i razmei istonojadranskih zona, omoguio je
irenje tamo zacrtanog graevno-prostornog sustava na junodalmatinsko podruje, ali i
srednjo-dalmatinske otoke. Geneza se ovog tipa gradnje, dakle, moe izvesti iz
starokranske arhitekture, koja kontinuira u lognitudinalnom prostoru, i bizantskog
utjecaja koji se oituje u centralnoj koncepciji, odnosno kupoli, mada ona ima vie
simbolino znaenje, no to je neophodan element konstrukcije.
Skulptura, koja prati arhitekturu, u svojoj se ranijoj fazi u velikoj mjeri podudara sa
srednjodalmatinskom, da bi se u kasnijim slojevima pojavile razlike koje valja pripisati
razliitom razvoju i drukijim mogunostima obiju kulturnih zona. ini se da je
junodalmatinska skulptura bila izloena utjecaju jake radionice u Dubrovniku, koji je
pak s tuom kulturnom produkcijom ostvarivao dodire razliite od onih realiziranih u
Zadru ili Splitu. Preko junodalmatinske metropole prodirao je u unutranjost jai utjecaj
Bizanta nego kroz srednjodalmatinske gradove. ini se ipak da taj bizantski utjecaj valja
razlikovati od onoga to ga je ouvala ranokranska tradicija i to se zadrao u donekle
izmijenjenim oblicima u djelima raenim u domaoj tradiciji, npr. u Bosni. Vanija,
meutim, od vanjskih utjecaja u ovoj zoni, svakako je autohtonost rjeenja iznalaenih u
domaoj tradiciji, to je mogla povremeno oslabiti, ali nikada nije bila sasvim prekinuta.
Nema sumnje da i u arhitekturi, kao i u pisanoj rijei, osim bizantskih valja traiti i
zapadne utjecaje, iako se kategorije istono i zapadno diferenciraju u veoj mjeri tek
s pojavom romanike. Tragovi Zapada prisutni su i u rijetkim ostacima fresaka i
iluminacijama rukopisa. Umjetniki uzori veine minijatura Miroslavljeva evanelja
potjeu iz Apulije, a isto vrijedi i za neto mlae Hilandarsko evanelje. Moin je ak
ustvrdio da u osamdesetim godinama XII veka na zetsko-humskom terenu izbija mona
struja zapadnog minijatorskog stila.... Upravo Miroslavljevo evanelje doarava prave
osobine ovog kraja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada: ... istorijsko-umetnika analiza
spomenika razluila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, vizantijski i romaniki, uz
tragove razliitih istonjakih i zapadnjakih uticaja, i utvrdila postojanje nekoliko
heterogenih uzora kojima su se posluili minijatori rukopisa.
Zapadni je utjecaj jo jae doao do izraaja u zidnom slikarstvu, tako da je ono u svojim
rijetkim sauvanim primjercima, od kojih je najpoznatiji onaj u Stonu, dijelom nosilo
obiljeje ranoromanikog stila. Na drugim su freskama pak oitiji bizantski tragovi, pa su
freske dukljansko-humskog podruja u pravilu rezultat mijeanja istonih i zapadnih
stilova. slikarstvu se zalea, napose Bosne, u tim ranim fazama moe malo toga rei,
pa Kajmakovi, na temelju analogije s ostacima kamenog namjetaja (Blauj, Glamo),
moe samo pretpostaviti da se ono takoer izvodilo iz slikarstva srednjodalmatinskog,
dubrovakog i humsko-dukljanskog podruja. Nema sumnje da otkrie fresaka u
dubrovakoj katedrali namee potrebu za revalorizacijom upravo Dubrovnika kao
slikarskog sredita, to se ujedno poklapa s rezultatima do kojih se dolo u istraivanju
dubrovake klesarske radionice.
Tragovi bizantskog slikarstva doli su do izraaja najvie u Sv. Tomi u Kulima i u
Paniku. Fragmenti fresaka iz Panika otkrivaju vezu njihova majstora s onim koji je slikao
Sv. Iliju na Lopudu, a kojemu je zapadno, srednjodalmatinsko slikarstvo bilo jednako
tako poznato kao i istono. Po Kajmakovievu sudu, upravo te nas freske upuuju na
Dubrovnik kao centar onovremenog slikarstva.
Specifina mjeavina umjetnikih utjecaja slijedila je iste one putove u unutranjost
kojima su ile glagoljica i bosanica: zapadne minijature na podruju irilske pismenosti
nastavljaju tradiciju Miroslavljeva evanelja u Bosni (Evanelje Divoa Tihoradia,
Manojlovo evanelje, Nikoljsko evanelje, Giljferdingov apostol). Arhitektura zalea
svoje poticaje takoer dobiva s primorja, ona u Srbiji sve tamo do druge polovice 14.
stoljea.
to moemo rei karakteru junodalmatinske umjetnosti? Sasvim je u pravu uri kad
kae da se nikakva srpska umjetnost ne moe u vremenu od 9. do 11. st. izvojiti iz
cjelovite produkcije na podruju od Bojane do Cetine. Fiskovi i Jurkovi istakli su
kontinuitet arhitekture i kamenog crkvenog namjetaja od kasne antike do razvijenog
srednjeg vijeka. Upravo u tom kontinuitetu pojavile su se razlike izmeu
junodalmatinskih i srednjodalmatinskih rjeenja. Podjednako snani utjecaji Istoka i
Zapada, u dodiru s autohtonom tradicijom iji su nosioci bili gradovi, u prvom redu
Dubrovnik, stvorili su junodalmatinski tip umjetnosti, rasprostranjen uglavnom na onom
istom humsko-dukljanskom prostoru (s neto izraenijim pomakom prema zapadu), na
kojemu je cvao samosvojni knjievni krug.

c) Nosioci kulture

U trenutku kada smo ustanovili postojanje autohtone kulture humsko-dukljanskog
podruja, postavlja se pitanje: tko su bili njezini nosioci, odnosno tko su bili stvaraoci, a
tko konzumenti umjetnikih djela pisanog i likovnog izraza? Cjeloviti bi odgovor zacijelo
zahtijevao zasebnu studiju, dok je ovaj rad zamiljen kao skica problema i prijedlog
odgovora. Pokuat u stoga samo u grubim potezima ocrtati obje kategorije nosilaca
kulturnog razvoja.
etnikom i socijalnom porijeklu naih ranosrednjovjekovnih, predromanikih
stvaraoca, pisalo se mnogo i ovdje nema potrebe ponavljati sve, esto krajnje oprene
teze. U svjetlu najnovijih, ovdje ve citiranih istraivanja, postalo je jasno da su graditelji
i klesari porijeklom iz priboalnih gradova, odnosno njihove blizine, pri emu etnika
pripadnost pojedinca nije igrala nikakvu ulogu, te se umjetnost i ne moe dijeliti na neku
slavensku/hrvatsku, odnosno romansku. Ipak, ne moe se sasvim odbaciti ni udio
sveenika, arhitekata i planera, koji su dolazili iz drugih sredina. Naime, ako nam to i nije
izravno potvreno nekim zapisom, jasno je ve i po irenju slavenske pismenosti, iji su
prenosioci mogli biti samo sveenici iz krajeva u kojima je glagoljica ve bila u upotrebi,
da su takve, makar brojem male, intelektualne migracije imale udjela u kulturnom
stvaralatvu ovog podruja.
Situacija se donekle mijenja pojavom romanike, kad moemo jasnije uoiti vanjske
utjecaje. Benediktinski red, reformiran ili barem oivljen, ostavio je posvuda tragove
svoje graditeljske djelatnosti - bazilike, koje su u poletnom duhu novog vremena postale
opeprihvaeni arhitetktonski tip, briui ranije istaknute razlike graditeljstva obiju
dalmatinskih zona. Veze benediktinskih zajednica, relativno brojnih na neretvanskim
otocima, Bojani, te podruju Dubrovnika, Kotora i Budve, s junom Italijom bile su
naroito jake u 11. i 12. st., u vrijeme postojanja dukljanske drave. Jedno od sredita
irenja reda bio je i samostan Sv. Marije u Pulsanu na Monte Garganu, odakle se razvija i
kult Sv. Mihajla, est u junoj Dalmaciji. Bliskost dijela sauvanih junodalmatinskih
fresaka zapadnima, ak i francuskima, moe se takoer zahvaliti djelatnosti toga reda.
M. Panteli najvjerojatnije s pravom povezuje ime Romald, zabiljeeno u popisu umrlih u
Sinajskom liturgijaru, s Romualdom, reformatorom benediktinaca i osnivaem
kamaldoljana. Bizantski se pak elementi u slikarstvu posredno svakako smiju vezati uz
djelatnost samostana Grka ili Slavena, kojima se govori u ve citiranom falsifikatu.

tome da su pripadnici onog dijela srednjovjekovnog drutva, to se oznaava nazivom
oratores, bili nosioci i knjievne produkcije, ne moe biti ni najmanje sumnje. Ne samo
da nam je takva pretpostavka doputena na temelju prebogatih analogija, pogotovu kad
govorimo svetakim legendama i ivotopisima, nego nam je to, u sluaju Barskog
rodoslova, i izrijekom potvreno. Otvoreno ostaje jedino pitanje stvaralaca junakih
epova, ije tragove nalazimo u istom djelu. Miljenja postanku niza pria to ih donosi
Dukljanin veoma se razlikuju, ali se nipoto ne moe nijekati da u sebi sadravaju
elemente usmene predaje, te je zacijelo u pravu Jagi kad tvrdi da je Dukljanin zabiljeio
to je uo od pjevaa. Uostalom, to izjavljuje i sam Dukljanin, a u Luciusovu se tekstu i
ne spominje da je bilo to proitao, nego je djelo sastavio na temelju onoga to |e uo od
otaca i staraca. Odnos usmene predaje i zapisa treba moda i u ovom sluaju promatrati u
svjetlu tumaenja to ih tome daje Arnold Hauser. On smatra da su pjesnici junakih
balada i epova crpili svoju grau iz komika to su nastajale po samostanima; tovie, da
su minstreli, izravno ili ne, bili u slubi crkvene propagande, jer su njihove prie
svecima i junacima pokopanim u nekom samostanu, a recitirane pred samostanskom
crkvom, sluile skretanju hodoasnikih rijeka u promicano sveto mjesto. Po tome bi,
dakle, i usmena predaja junakim i svetim djelima crpila svoje podatke iz historijskih
vrela to su opisivala stvarne dogaaje. Uostalom, ve je u literaturi uoeno da su
legende u Dukljaninovu djelu nastale dijelom na temelju historijskih podataka.
Umjetnost predromanike i romanike - to je Crkva. Uz njenu su djelatnost vezane sve
grane likovne i pisane umjetnosti, svjetovno ostvaruje izvjesna dostignua tek u
umjetnikom obrtu koji slui vanjskom obiljeavanju posebnosti povlatenih skupina.
No, potroae umjetnikih ostvarenja moramo ipak traiti i meu svjetovnim osobama,
katkad upravo meu njima:
Zamoljen od vas, u Kristu ljubena brao i asni sveenici svete nadbiskupske stolice
Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najvie od omladine naega grada, koja se
naslauje - kako to biva kod mladih ljudi - ne samo sluanjem ili itanjem ratovima ve
i uestvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis Gotima...
Ovim rijeima obrazloio je Pop Dukljanin to ga je ponukalo da se u starosti prihvati
teke zadae prevoenja rodoslova u kojem su opisani porijeklo i djelo dukljanske
dinastije. S izuzetkom pojedinih ulomaka, opisani su uglavnom ratni podvizi, hrabrost,
lukavstvo i vjernost (dakako, i njihovi antipodi) - vrline i mane vitekoga svijeta. Samo
ponegdje, kao u prikazu Svatoplukova vladanja, pogotovu njegova sinoda, u spominjanju
Konstantina ili tumaenju Vladimirove svetosti teme se pribliavaju duhovnom. Moemo
ovdje zapaziti ne samo prodiranje vitetva u crkvenu umjetnost, vidljivo kroz prevagu
vitekih vrijednosnih kriterija u psihi pisca sveenika, nego, po sebi razumljivo, i
postojanje vitekoga drutva u Duklji 12. stoljea.
Pop Dukljanin je pripadnik gradskog drutva, ali nema sumnje da socioekonomski sustav
Bara ne moemo usporeivati s onime Dubrovnika ili gradova srednje Dalmacije.
Njegovo uklapanje u zalee je intenzivnije, ne samo zbog istovjetnog politikog teritorija
to ih vee, nego i, ako nam je doputeno suditi na temelju Rodoslova, jedinstvenog
feudalnog mentaliteta i osjeaja pripadnosti kraljevstvu. Uzalud emo traiti neke
slinosti u odnosu Tome Arhidakona prema Hrvatima ili prema ugarsko-hrvatskom
vladaru i gledanjima Popa Dukljanina, iako obojica potjeu iz gradskog drutva i istog,
crkvenog stalea. Ne bih rekao da je pritom presudna vremenska razlika meu njima.
Barsko je drutvo vjerojatno u veoj mjeri dio feudalnoga svijeta no to je splitsko -
otuda i nepodudarnost razmiljanja.

Prijevod Kraljevstva Slavena nastaje po elji sveenika, ali i staraca i mladei Bara.
ini se da je najvei poticaj prevodiocu dala upravo ta posljednja skupina. Tko je ta
mlade to voli ne samo sluati ratu ve i sudjelovati u njemu? Pod tim su terminom na
Zapadu toga doba bili poznati upravo vitezovi, punoljetni plemii koji jo nisu mogli
preuzeti upravljanje imanjima, jer su im oevi bili na ivotu. Iako ih Dukljanin opisuje
vrlo oskudno, ipak u njegovim mladima moemo nazrijeti iste one znaajke koje su
pripisivane zapadnim vitezovima: ljubav prema ratu i priama junakim djelima.
Napokon, i sam karakter djela u kojem se esto stereotipno ponavljaju nama dosadni
opisi bitaka, odgovara sasvim duhu chansons de geste (dovoljno je prisjetiti se Pjesme
Rolandu). Kako su i one zapisivane kao predloci za deklamiranje, a ne za itanje, ne
bismo li smjeli pomisliti da je slinu funkciju imalo i Dukljaninovo djelo, to vie to on i
sam u uvodu posveuje veu panju sluanju nego itanju? Ne bi li se, karakterom djela,
namijenjenom razonodi, mogla objasniti za historiografsku djelo udna injenica, da se
nigdje, pa ni uz stvarne historijske dogaaje, ne spominje nijedna godina? Vrijeme
ionako nije bila odluujua kategorija vitekoga doba. Spominjanje godina vjerojatno bi
samo suvino optereivalo i deklamatore i sluae. Nisu li tek humanisti, pripadnici
gradskih drutava - dovoljno udaljeni od viteke kulture - shvatili djelo kao
historiografsku i time opteretili suvinom i krivom kritinou i na odnos prema njemu?
Ljetopis oito ne pristaje uz sadraj i stil onoga to nam je Dukljanin ostavio, rodoslov je
neto bolja, ali takoer ne najsretnija oznaka. Moda bi ipak djelu najbolje odgovarao
naziv to mu ga je dao sam autor (ili prevodilac?): Kraljevstvo Slavena?

No, ako je prijevod nastao za potrebe barskoga drutva, slavenski je izvornik oito
sastavljen za potrebe zalea, iz ega se pak mora zakljuiti da je i ono poznavalo
drutvene klase slinih kulturnih potreba. Bilo bi pretenciozno tvrditi da su kraljevi,
njihovi upani i vitezovi znali itati, ali su svakako znali sluati, a oito je postojala i
potreba iznalaenja korijena dinastije to dublje u prolosti. Govorei odnosu drutva
prema prolosti i pisanju historiografskih djela, Bloch tvrdi: Meu bavljenjima, koja
su bila draga Srednjem vijeku, povijest je imala dovoljno veliku ulogu, da nam, po svom
nejednako bujnom razvoju, poslui kao barometar opeg kulturnog razvoja. Pridodamo
li injenici da je na dukljanskom dvoru postojala potreba za obraanjem povijesti, sav
onaj izravno ili neizravno sauvani fond pismene i usmene knjievnosti, ne moemo
nijekati da je Duklja, odnosno humsko-dukljansko podruje, dostiglo kulturnu razinu s
kojom se na slavenskom jugu mogla usporediti jo jedino kultura dalmatinskih komuna.
Objanjenje se dijelom treba traiti i u injenici da se u Hrvatskoj sjedite centralne vlasti
preselilo izvan granica drave, dok je u Srbiji i Bosni bilo tek u stvaranju. Bez
okupljalita i generatora to ga predstavlja dvor, ne mogu ni nastati djela tipa Kraljevstva
Slavena.
Na humsko-dukljanskom podruju posebno su mjesto meu nosiocima i korisnicima
kulture imali gradovi Dubrovnik i Kotor. utjecaju dubrovake kulture na okolicu, kroz
sav rani srednji vijek, ve je bilo govora. Slinu je ulogu, iako u manjoj mjeri, obavljao i
Kotor. Razina umjetnosti u gradovima bila je, zahvaljujui kontinuitetu i intenzivnijim
(ili izravnijim) kontaktima s mediteranskim zemljama, via nego u zaleu. Taj nivo ipak
nije bio rezultat samo ponude nego i potranje: koncentracija novca, a time i mogunost
investiranja u umjetnika djela, bila je u gradovima via. Osim toga i trgovci su, upoznati
s kulturom velikih sredita, zasigurno postavljali pred izvoae vie zahtjeve. Napokon, u
gradovima je postojala i aristokracija iji su pripadnici putovali barem u diplomatske
misije. Nema sumnje da je upravo njezin sofisticirani ukus uvjetovao kvalitetu
umjetnikih ostvarenja. No, nedostatak izvornog materijala, kao i radova s podruja
socijalne historije umjetnosti, onemoguuje nam stvaranje jasnijih predodbi utjecaju
pojedinih drutvenih kategorija gradskog stanovnitva toga vremena na likovnu i
knjievnu produkciju.

Cilj ovoga rada bio je ukazivanje na potrebu revaloriziranju slupnja to ga je humsko-
dukijanski prostor postigao u drutvenom i kulturnom razvitku (jedno je, dakako,
nedjeljivo od drugoga). Neki izneseni prijedlozi stoga su u prvom redu hipoteze to je,
zbog oskudnih informacija kojima raspolaemo, ionako sudbina veine tumaenja
ranosrednjovjekovnih pojava u nas. Pogotovu kad se radi, kao u sluaju irenja glagoljice
i slavenske liturgije, specifinim fenomenima. Ipak smatram da se ve sada moe
zakljuiti kako je kulturna razina humsko-dukljanskog prostora bila do sada potcjenjivana
ili previana, dok se s druge strane nisu uoavale, ili se nisu eljele uoiti posebnosti
tamonje kulture, to nam omoguava, mislim, da govorimo zasebnom humsko-
dukljanskom kulturnom krugu 9. do 12. stoljea.
Predstavlja li ta kultura korijen bez stabla? Je li njezin razvoj bio prekinut irenjem
srpskog, odnosno hrvatskog politikog i kulturnog kruga, ili bismo njezine izdanke mogli
pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, a ono barem u Bosni? Pitanje nije bez vanosti, jer je
kultura, uz dravu, faktor koji u srednjem vijeku odluujue utjee na formiranje naroda.
Da bi se mogao dati odgovor na to pitanje, potrebno je obaviti jo mnogo istraivanja.










DRUTVENI RAZVOJ - NAZNAKE I SMJEROVI

Isprave i kartulari

Drutveni razvoj hrvatskih zemalja u ranom srednjem vijeku danas je, usprkos
neospornom napretku u istraivanju tijekom proteklih desetljea, jo uvijek nedovoljno
poznat. Glavna tekoa lei u malobrojnosti izvora, pri emu je dodatnu zapreku
postavilo izraavanje sumnje u autentinost onih malobrojnih sauvanih. Meutim, iako
formalna analiza isprava esto pokazuje njihovu manjkavu tradiciju, samo je u rijetkim
primjerima bilo mogue dokazati neistinitost sadraja, dok se u veini sluajeva mogla
utvrditi tek manje ili vie opravdana sumnja u pojedine podatke prijepisa. U novije su se
vrijeme pojavili radovi to potvruju sadrajnu autentinost podataka u ispravama. Meu
izvorima posebno mjesto zauzimaju kartulari samostana Sv. Petra u Selu i Sv. Ivana
Biogradskog, ali i drugi, poput kartulara zadarskih samostana Sv. Krevana i Sv. Marije,
ili splitskog Sv. Stjepana. Njihovom pomou moemo pratiti, izmeu ostalog, stvaranje
dvaju ponajveih veleposjeda u Hrvatskoj (biogradskog i poljikog), nastalih darivanjima
i kupnjama. Moemo uoiti kako se postupno, zamjenjivanjem zemljita s drugim
vlasnicima, stvara zaokrueno imanje. Napokon, pokazuju nam kako su veleposjedi
svojim irenjem, uvjetovanim prije svega gospodarskom logikom i mogunostima, brisali
granice meu historijskim pokrajinama, stvarajui jedinstveni hrvatsko-dalmatinski
drutveno-gospodarski prostor.
Kartulari otkrivaju i sliku drutvene ljestvice - od serva do kraljeva i njihova dvora.
Sveenici, ratnici i seljaci na njihovim stranicama oivljavaju feudalizirani svijet
Hrvatske u naponu snage.

Servi

Krenemo li od temelja drutvene piramide, upast e nam u oi razlika meu odnosima na
posjedima poljikog i biogradskog samostana. Dok na prvome upravitelji samostana vrlo
esto nabavljaju serve, zasebno ili sa zemljom, dotle biogradski kartular ne biljei nijedan
takav sluaj. Servi se, istina, spominju - sokolar Apric daruje jednog djeaka kralju, a
jednu ancilu kraljici - ali nema nikakve potvrde da su oni radili na zemlji. Bilo bi teko
povjerovati da samo sluajno nisu zabiljeeni servi-zemljoradnici u kartularu, ili da su
izostavljeni iz starijih zapisa prilikom sastavljanja kartulara u 14. stoljeu, kada takve
biljeke vie ne bi imale posebnog znaenja za samostan. To nikako ne bi odgovaralo
praksi kakvu poznajemo iz drugih sredita, primjerice Splita, gdje se briljivo pazilo da
se ne izgube vijesti servima i njihovoj pripadnosti Crkvi.
Uoljivo je, takoer, da se servi u izvorima javljaju na tri podruja: dubrovakom,
splitskom i zadarskom. Najnovija analiza darovnice za Diklo, odnosno pitanja zemljinog
vlasnitva u zadarskoj okolici, to ju je izvrio N. Jaki, pokazala je da je posjed to ga
kralj potvruje samostanu Sv. Krevana dio nekadanjeg agera. Isti je sluaj i sa
zemljama to ih daruje ban Stjepan. To znai da se naselja serva Butina Vas i Nova Sela
nalaze na nekadanjem zemljitu dravnog fiska, odnosno gradskog agera. Iz toga
proizlazi da se servi u zadarskoj okolici javljaju samo na podruju bive bizantske
Dalmacije.
Oko Splita veina se serva spominje na hrvatskom tlu, ali redovito na posjedima splitske
Crkve. Supetarski kartular pokazuje kako Petar Crni pretvara slobodne seljake u serve za
potrebe jednog crkvenog imanja to je nastalo, dodue, izvan dalmatinskog politikog
podruja, ali je prenijelo nain organiziranja posjeda i na hrvatsko selo.
Slina je situacija i na dubrovakom podruju, gdje se, istina neto kasnije (1112. godine)
servi spominju meu stokom u darovnici suca Boleslava benediktincima na Lokrumu.
Prema tome, ne bismo mogli nazvati sluajnom injenicu da na stranicama Policoriona
uzalud traimo serve koji bi obraivali najvei veleposjed u Hrvatskoj (nakon, po svoj
prilici, kraljevskog). Biograd se sa svojom okolicom nalazio na hrvatskom zemljitu, na
kojemu su antiki preici bili neznatni, a do kojega su i utjecaji romanskog Zadra jedva
dopirali.

Literatura servima u Hrvatskoj je obimna, a prikazana je u N. Budak, Pregled literature,
5-34. Problematika je u najnovije vrijeme obraena u N. Budak, Servi ranoga srednjeg
vijeka, 255-268. Meu vanijim radovima valja spomenuti M. Barada, Starohrvatska
seoska zajednica, Zagreb 1957; B. Grafenauer, Zgodnjefevdalna drubena struktura
jugoslovenskih narodov in njen postanek, Zgodovin-ski asopis 14, 1960; M. M.
Fredenberg, mnogoznanosti ponjatija servus u Dalmatinskoj Horvatii X-XI w.,
Uenie zapiski Velikolukskogo gosudarstvenog instituta 20, 1962. Zasluga je Barade i
Grafenauera da su ukazali na dugostoljetnu pretvorbu antikih robova u srednjovjekovne
kmetove, dok je Freidenberg istakao vezanost ropstva uz antike gradove. Osim domae
literature, za shvaanje poloaja serva, pod ime su se podrazumijevale razliite
kategorije podlonika, vana je dakako i inozemna. I u ovom je sluaju znatnu ulogu
odigrao Mare Bloch svojom knjigom srednjovjekovnom ropstvu (talijanski prijevod: La
servit nella societ medievale, Firenza 1975). Pitanju ropstva niz je radova posvetio
Charles Verlinden, a rezultate je uglavnom prikupio u knjizi L'esclavage dans l'Europe
medievale, t. I, Brgge 1955. Od najnovije literature valja uputiti na lanak Hans-
Wernera Goetza, Serfdom and the beginnings of a seigneurial System in th
Carolingian period: a survey of th vidence, Early Medieval Europe 1993 2(1), 29-51,
gdje je navedena i sva vanija literatura.

Antiki utjecaji na drutvenu strukturu

Robove kao obraivae zemlje susreemo gotovo iskljuivo na zemljinim posjedima
gradova, ili pak na bivem ageru naputene Salone. Oni su, kao preitak procesa pasivne
negacije antike, bili strani drutvu slavenskih doseljenika, kojima je na njihovim,
vjerojatno malim zemljinim posjedima, bilo ionako previe radne snage. Okupljajui
rascjepkane parcele obradive zemlje i vinograda u jedinstvenu gospodarsku cjelinu, Petar
Crni je u okolici Splita razbio stoljeima nasljeivanu drutvenu strukturu. Zasigurno nije
bio jedini koji je tako postupao, iako drugim slinim posjedima, primjerice onima
splitske Crkve, znamo razmjerno malo.
Najstarije vijesti servima susreemo u Trpimirovoj darovnici. Njome Trpimir potvruje
splitskoj Crkvi posjede u Laanima i Tugarima cum servis et ancillis Stepus, Sagoleo,
Chortino. Daruje joj i crkvu Sv. Jurja na Putalju sa svim njenim posjedima, servima i
ancilama. Prijepisu isprave dodan je krai tekst s imenima serva u Mosoru: Haec sunt
nomina seruorum de Masaro pertinentes eos in saneta maire ecclesia beati Domnii.
Scitote nomina eorum. Sunt inprimis: Carento, Postellio, Nasezaii, Damaiai, Ybena,
Trubuza. Istis cum suas feminas. Ceteri vero septem, quorum nomina sunt: Liutamiro,
Strehemilo, Nedamustlo, Tesina, Liuteciai, Ceustizo.
Ovaj je dodatak u mnogoemu zanimljiv i vjerujem da mu se nije posveivalo dovoljno
panje prilikom ocjenjivanja autentinosti same isprave. Da nije pripisan u vrijeme
sastavljanja isprave, govori injenica da se nijedno ime to se u njemu javlja ne poklapa s
imenima trojice serva u tekstu same darovnice. Pa ipak, u njegovu starost ne moemo
posumnjati: sva imena to se u njemu navode narodna su, to znai da pokrtavanje na
podruju Mosora u vrijeme popisivanja ovih serva jo nije uzelo maha. Kako su u 11.
stoljeu kranska imena ve uklopljena u hrvatski antroponimiki sistem, moemo s
velikom vjerojatnou konstatirati da taj pripis treba datirati ranijim razdobljem.
Mogue je pretpostaviti da su tekstovi Trpimirova darivanja (ali ne u obliku darovnice) i
popisa serva u vlasnitvu Crkve bili zapisani u ovom slijedu u izgubljenom montaneju.
Prilikom sastavljanja darovnice u obliku u kojemu je do nas dola, sastavlja je po smislu
povezao oba teksta, ali potonjeg nije znao ili nije mogao ukljuiti u tekst novosastavljene
darovnice, pa ga je dopisao pri kraju. Neki kasniji prepisivai nisu popis serva smatrali
sastavnim dijelom darovnice, pa ga niti ne nalazimo u svim prijepisima.
Iz naina na koji su servi popisani u darovnici i njezinu pripisu mogli bismo zakljuiti da
su oni poklanjani zasebno, a ne uz odreene zemljine estice, te da, prema tome, nisu
bili vezani uz zemlju, nego uz osobu vlasnika. To su, dakako, samo nagaanja, ali se ona
uklapaju u rezultate do kojih je u navedenom radu doao Bloch za francusko podruje.

Obiteljske strukture serva

U prilog tome govori i struktura obitelji serva navedenih u popisu. Njih est bilo je
oenjeno, dok su ostala sedmorica (zapravo estorica) bili samci. Da su servi bili trajno
vezani uz zemlju, bilo bi gotovo nezamislivo da ih tako malen broj ima obitelj. Stoga se
moe pretpostaviti da su nabavljani kupnjom ili nekako drugaije i naseljavani na
vlastelinstvu pridvornog tipa, odnosno na zemljinim parcelama uz koje nisu bili osobno
vezani.

Slobodni seljaci i kmetovi

Slavensko je stanovnitvo donijelo sa sobom i svoju drutvenu organizaciju U kojoj nije
bilo mjesta servima, osim moda kao ratnim zarobljenicima koji su prodavani za otkup,
poklanjani ili nakon nekog vremena otputani.
Zemlju su veinom obraivali slobodni seljaci unutar seoske opine, i vjerojatno je tek
11. stoljee vrijeme kada se stvaraju novi oblici odnosa u agraru. tome nam takoer
govori Policorion. Petar Kreimir poklanja samostanu zemlje U Kratanima, to ih
doivotno obrauju u korist samostana etvorica seljaka. Takoer poklanja i zemlju u
Siovi, to je obrauje jedan seljak. Ni u jednom se sluaju ne kae da kralj poklanja i
dotine seljake, koji bi u tom sluaju bili servi. On samo daje zemlju, koje je obraivanje
privremeno osigurano. Ne znamo je su li djeca ovih seljaka nasljeivala obvezu oeva.
Ne znamo niti je su li imali neku vlastitu zemlju pored ove to su je obraivali za kralja,
odnosno samostan. Ne znamo, napokon, niti kakav je bio njihov pravni poloaj: je su li
slobodni ili nisu? Jasno je samo to da im je sloboda na odreen nain ipak bila
ograniena, emu govori obveza doivotnog obraivanja zemlje. Pored pretvaranja
slobodnih seljaka u serve, ovo je prvi znak socijalnog raslojavanja hrvatskog sela.
Najvei je broj seljaka u to vrijeme jo uvijek slobodan. Policorion ih poznaje pod
imenom villani, a ivjeli su u selima (Servica, Uii, Kamenjani, Trevizizi, Jagonjani,
Leani, Garica), raspolaui slobodno svojom zemljom. Njihovi zemljini posjedi, to su
esto na stranicama kartulara predmet poklanjanja ili prodaje, nazivani su alodijima.
Prihvatimo li da je znaenje ovog termina isto kao na Zapadu, odakle je doao u nae
krajeve, znailo bi to da se s njega nisu plaali nikakvi porezi, odnosno da je bio sasvim
slobodan.

Alodiji

Pojedinci su mogli imati i vie alodija. Neki Ljutostrah prodaje tako svoj najbolji alodij u
Kratanima. S druge strane, alodij je mogao imati i vie vlasnika: za poklanjanje svog
dijela alodija Mojmir je morao dobiti suglasnost svog brata. Alodij bi, dakle, bio ono to
se u hrvatski pisanim kasnijim izvorima naziva plemeninom, batinom ili djedinom.
Vrijednost je alodija, a to znai i veliina, jako varirala. Dok Teimir i Dabraa prodaju
svoj alodij za 35 romanata, dotle neka druga dvojica dobivaju samo 3 romanata. Alodij
udovice Barbare plaen je ak 55 romanata.
Poklanjanje alodija ili njihova prodaja samostanu u Biogradu dijelovi su procesa utapanja
alodija u velike zemljoposjede. Slino kao i na Zapadu, samo oko stoljee kasnije, alodiji,
pogotovo oni manji, velikim e dijelom nestati. Uzroci su bili razliiti, od potrebe za
zatitom i sigurnijom prehranom, to malo zemljite nije moglo jamiti, do izbjegavanja
vojne slube vezane uz alodij (na naem podruju potonju pojavu ne moemo dokazati).
U hrvatskoj historiografiji nije bilo dovoljno istraivanja usmjerenih ka prouavanju
bizantskih utjecaja na ranosrednjovjekovno hrvatsko drutvo, pa tako ni na ranofeudalne
odnose. Stoga samo napominjem da u Bizantu, istodobno s nestajanjem alodija na
Zapadu, tee slian proces pretvaranja stratiotskih posjeda u pronije. Po nekim terminima
hrvatskih izvora, kao to su policorion, tipik i climata, nasluuje se bizantski utjecaj na
Hrvatsku jai no to se obino predmnijeva, pa se ne smije sasvim odbaciti pomisao da se
i u dotada bizantskoj Dalmaciji moda osjea proces stvaranja bizantskog feudalizma.
No, bez obzira na to, uzmemo li u obzir istodobne podatke Supetarskog kartulara, jasno
je da je 11. stoljee vrijeme pretvaranja slobodnih seljaka u ovisne, a time i vrijeme
slabljenja vojne moi Hrvatske. Ako je ona, u odnosu na prethodno stoljee, proirila i
gospodarski ojaala, kao vojno-politiki inilac poela je slabiti, to je u 12. stoljeu
napokon dovelo do gubitka samostalnosti i nekih teritorija (u Slavoniji i Istri, te prema
Bosni). Feudalizacija drutva prouzroila je neumitno slabljenje sredinje vlasti i otvorila
put anarhiji i unutranjim sukobima do kojih je dolo po izumru Trpimirovia.

Pridvorno gospodarstvo

Uz alodij se kao gospodarsko-zemljina jedinica u Policorionu esto spominje i curtis.
Curtis, ili dvor, imanje je s gospodarskim zgradama (neto poput antike villa-e rustica-e)
kojih je namjena prije svega skladitenje prinosa s polja. Takvo je imanje, za razliku od
antikih vila ije su zemlje obraivali robovi, zahtijevalo tlaku, ali se rad kmetova i dalje
kombinirao s robovskim, pa je pone kada za obje kategorije podlonika koriten isti
termin - servus. Pridvorno se gospodarstvo razvija u sredinjim dijelovima franake
drave, dok u mnogim iluigim krajevima zapadne i sredinje Europe ostaje nepoznato.
Tlaku i pridvorno gospodarstvo uvode u Italiju Franci tijekom 9. stoljea. U onim
krajevima sto su bili dulje pod Bizantom, pa tako i u Dalmaciji, takav je sustav
organiziranja veleposjeda nepoznat. Stoga smijemo pretpostaviti da se pridvorna
gospodarstva i u nas stvaraju pod vanjskim utjecajem franakog feudalizma, samo kasnije
no u Italiji. Nepostojanje pridvornog gospodarstva na nekadanjem bizantskom tlu, kao i
podruju to je gravitiralo dalmatinskim gradovima vidi se i po tome to se u
Supetarskom kartularu curtis spominje samo jednom, na Brau. Upravo zbog toga to nije
postojala institucija pridvornog gospodarstva, bio je Petar Crni prinuen zemlje
obraivati iskljuivo koristei serve.
Alodij udovice Barbare opisan je kao tres casas cum tota curte que infra est, et duas
terre pecis in valle Pagnana. U ovom se sluaju nije mislilo na dvor kao na gospodarsku
jedinicu, nego ba na dvor, dvorite, meu kuama. Upravo tako valja i zamiljati dvor -
sredite posjeda: nekoliko zgrada to ine arhitektonsku cjelinu razmjetenih oko
zajednikog dvorita. Takav se objekt razlikovao od antike vile poput one poljikog
samostana po tome to nije imao nastambe za serve koji bi obraivali zemlju.
Izraz terra, to se esto javlja u kartularu, nije znaio zemljinu parcelu, nego takoer
posjed. Potvrdu za to nalazimo u podatku kupnji zemlje u Narachu. Opat je kupio
zemlju (terram) koja je sex locis divisa, a zatim drugu, quinque locis dispertita.
Prema tome, terra je bila oznaka za posjed to se mogao sastojati od vie estica, a ako je
terminologija odraz stvarne razlike (tu valja biti oprezan), takav posjed nije bio istovjetan
niti s alodijem (po svom pravnom statusu), niti s dvorom (po nainu organizacije).
Vjerojatno je to bio posjed s kojega se plaao porez, ali bez odreenog stupnja
centraliziranosti, kakvog je imao dvor.

Nabavljanje zemalja

Kako se itav posjed biogradskog smostana sastojao od mnogo estica razbacanih na
razmjerno velikom prostoru, javlja se ve u 11. stoljeu tenja da se stvori koherentniji
veleposjed, kojim e se lake upravljati. Stoga se esto u biljekama kartulara nailazi na
zamjenu imanja s drugim vlasnicima, kao primjerice na Pamanu. Krajnji nam rezultat te
djelatnosti nije dovoljno poznat, jer jo nije izraen precizniji prikaz razvoja
samostanskih posjeda na kopnu.
Nain na koji su nabavljane zemlje za samostan moe nam takoer otkriti poneto
privrednoj strukturi onovremene Hrvatske. Redovnici Sv. Ivana dolazili su do zemalja
kupnjom i poklonima. Uestalost jednog i drugog naina stjecanja posjeda bila je
podjednaka: 25 veih i manjih zemalja, livada, vinograda ili oranica primio je samostan
na dar od razliitih davalaca, meu kojima je bio i kralj. Opat je posjede kupio 28 puta.
S obzirom na vrijeme kupnje (druga polovica 11. stoljea), oekivali bismo da se
naknada za kupljeno dobrim dijelom isplaivala u robi ili stoci. Takav je nain plaanja
bio est pri nabavljanju zemalja i robova za samostan Sv. Petra u Selu, iako su se i tamo
za plaanje veih iznosa sluili novcem. Meutim, biogradski su opati gotovo sve zemlje
platili novcem (20 od 28, dok se za jednu ne zna kako je plaena). Ukupno je isplaena
svota od 272 solida. Teko je danas procijeniti vrijednost te svote, ali tolika koliina
gotovine, makar razdijeljena na nekoliko desetljea, nije bila beznaajna u vrijeme kada
su se ljudi prodavali i za malo hrane.
Zanimljivo tumaenje pojavi velikog broja romanata (novaca bizantskog cara Romana
III.) na hrvatskom prostoru (pogotovo u zadarskoj regiji), dao je N. Jaki. Veliki
nesrazmjer u broju otkrivenih romanata prema inae mnogo rjeim poznatim primjercima
novca drugih vladara pokuao je objasniti bogatim poklonima to ih je Roman III. dao
arhontu i toparhu Dobronji, odnosno ludarskom prokonzulu Grguru (ako je rije istoj
osobi). Taj je novac dao poticaj iMMtlevinskoj djelatnosti u Zadru, a moda bismo ga
mogli dovesti u vezu i s intenzivnijom upotrebom novca na biogradskom podruju.
Kada se plaalo u naturi, inilo se to redovito stokom. ini se da su se njome plaale
manje parcele, jer se kao naknada esto davao jedan konj, ija je vrijednost bila oko 8
solida. Parcele to su plaane gotovim novcem dosizale su cijenu i od 55 solida.
Prema svemu bi se moglo zakljuiti da je upotreba novca ve uhvatila vrsta korijena u
sredinjim hrvatskim oblastima. No, ponovo valja biti oprezan. Na to nas opominje
biljeka nekom Kernicu, koji je, zaredivi se, dao samostanu svoju crkvu u Miranima,
zajedno sa zemljom. Uinio je to zato to je opat iskupio njegovu sestru iz suanjstva u
koje je bila odvedena extra nostram provinciam. Kernic je, kao patron crkve, oito
pripadao vladajuem sloju, ali ipak nije imao dovoljno novaca, a da iskupi svoju sestru.
Ova pozajmica od opata upuuje na zakljuak da je gotovim novcem, barem u veim
koliinama, ponajprije raspolagala Crkva.

Razlike u regionalnom razvoju

Usporedba biogradskog i poljikog podruja, temeljena na podacima dva kartulara,
govori znatnim razliitostima dviju regija. Novac je bio u opticaju i u sredinjoj i u
junoj Hrvatskoj, ali se ini da je novana privreda jae zahvatila Biograd s okolicom.
Taj je kraj, po svemu sudei, bio i manje zahvaen propadanjem seljatva. To je i
razumljivo, uzme li se u obzir da je druga polovica 11. stoljea vrijeme najveeg uspona
Biograda, ija je gradska privreda djelovala i na okolicu, pri emu je svakako ulogu igrao
i sredinji poloaj u drutveno i privredno najvitalnijem dijelu srednjovjekovne Hrvatske.

Integracijski procesi u 11. stoljeu

U drugoj polovici 11. stoljea, hrvatske zemlje doivljavaju snaan integracijski proces,
to dolazi posebno do izraaja u vrijeme vladavine kralja Zvonimira. Zahvaljujui
rodbinskim vezama s Arpadoviima, kao i svojoj dobro promiljenoj politici oslonca na
papu, Zvonimiru je uspjelo nastaviti djelo svog prethodnika, Petra Kreimira, te uvrstiti
vlast hrvatske krune nad Dalmacijom, a vjerojatno i nad Slavonijom. Time je, bar za neko
vrijeme, ostvareno politiko jedinstvo hrvatskih zemalja.
Na ovome nas mjestu zanima u kojoj se mjeri to politiko jedinstvo oitovalo u
procesima drutvene integracije. Da li je sintagma hrvatska drutva primjerena 11.
stoljeu, ili je samo plod znanstvenikog domiljanja? U kojoj je mjeri drutvo u
hrvatskim zemljama bilo jedinstveno, odnosno koliko se razlikovalo od regije do regije?
U traenju odgovora na ta pitanja ne smijemo zaboraviti dosegnuti stupanj nae socijalne
historije, kada se radi ranom srednjovjekovlju.
Ve je i na prvi pogled jasno uoljivo da su se na podruju kraljevstva razlikovala dva
prilino razliita svijeta: onaj dalmatinskih gradova i hrvatskog sela. Na sjeveru, iza niza
planinskih lanaca preko kojih su se utjecaji razmjenjivali polako i s velikim tekoama,
razvijalo se mlado drutvo ravniarskoga ivota.

Razvoj gradova

Na itavom prostoru od Drave do Jadrana, najjai je gospodarski potencijal bio
usredotoen u gradovima na obali. Oni su u najveem broju pripadali nekadanjoj
bizantskoj provinciji Dalmaciji, ali je meu njima bilo i onih to su se razvili na
hrvatskom dravnom podruju. Svojedobno su to bila samo kastra, bez biskupa, u
mnogome vjerojatno nalik na slina sredita hrvatskih upanija u unutranjosti. Vie
utvrde nego gradovi, bez obzira na to to emo pod tim pojmom podrazumijevati u ranom
srednjem vijeku. S vremenom, meutim, po svom drutvenom ustrojstvu, stali su sve vie
nalikovati svojoj starijoj dalmatiniskoj brai. U Zvonimirovo vrijeme Biograd i Nin imali
su biskupe, postigavi time civitet. Slino je bilo i u Kninu, gdje se vanost grada ne
oituje samo u funkcijama u uoj gradskoj jezgri (vladarsko sjedite, kraljevski samostan
Sv. Bartolomeja), nego i u onima u neposrednoj blizini (sjedite hrvatskog biskupa).
Druga dva vana naselja, ibenik i Skradin, bila su i dalje, ini se, vie administrativna,
no gospodarsko-vjerska sredita.
Biograd je u tom razvoju otiao najdalje. Njegov prior, jedini u uoj Hrvatskoj, stajao je
na elu zajednice to se ve, izgleda, podijelila na plemenite i neplemenite, kao to se,
uostalom ranije i izrazitije, maiores et minores (nobiles et ignobiles) pojavljuju u velikim
sreditima poput Zadra i Splita. Pojava ovog protopatricijata bila je posljedica, ali i
preduvjet uklapanja Biograda u cjelinu istonojadranskog komunalnog svijeta, pa i
socijalno-ekonomskog jadranskog sustava uope. Svjedoi tome, meu ostalim, njegov
prior, Dominicus Justus Veneticus.
U dalmatinskim gradovima u uem smislu rijei, drutvena je struktura bila svakako
sloenija od one u Biogradu. Njeni su korijeni sezali daleko u prolost, crpei u ranijim
stoljeima snagu iz nikada sasvim presahlog vrela antikog svijeta. Zbog toga je zadarski
protopatricijat ve u prvoj polovici 11. stoljea mogao iskazivati tenje ekspanzije izvan
gradskih zidina, kao u sluaju Grgura Dob-ronje, pripadnika ugledne dinastije
Madijevaca. Njegovi su preci i potomci kroz dva stoljea vladali Zadrom zamalo kao
suvereni, pri emu su ostavili vjenog traga u materijalnoj kulturi svog grada (valja se
samo prisjetiti samostana Sv. Krevana i Sv. Marije).

Protopatricijat

Madijevci su najbolji, iako ne i jedini primjer na kojemu moemo pratiti razvoj
dalmatinskog ranosrednjovjekovnog patricijata. Sline genealogije uglednih rodova mogu
se rekonstruirati i u Splitu, gdje uostalom susreemo i prvi poznati primjer (Velikog
Severa i njegovog unuka/neaka), koji nam dokazuje da je dio ranosrednjovjekovnog
patricijata svakako imao zbiljske korijene u kasnoj antici.
Prvi poznati zadarski patricij, prior Andrija, graditelj crkve, a vjerojatno i samostana Sv.
Krevana, ostavio je za sobom oporuku, sastavljenu 918. godine, u kojoj je briljivo
rasporeena njegova imovina. Ona je dragocjen klju kojim otvaramo vrata u svijet inae
sasvim nepoznat, u kojemu na jednome drutvenom polu bogati patricijski rod raspolae
s nekoliko kua, mnogo zemlje i stoke, novcem, luksuznim predmetima i ljudima, dok na
drugome potpuno obespravljeni servi bivaju popisivani meu stokom i poklanjani tako da
lanovi obitelji mogu biti podijeljeni meu vie vlasnika. Isprave to su se sauvale
posveuju panju gotovo samo tim dvama krajnostima: srednji sloj zauvijek se izgubio u
gotovo potpunoj anonimnosti.
U povijesti Madijevaca zrcali se sudbina hrvatsko-dalmatinskih odnosa u smiraj ranoga
srednjovjekovlja. U Zvonimirovo vrijeme Zadrom je kao prior upravljao Madijevac
Drago. Njegovo ime, kao i ime njegova pretka Dobronje, otkrivaju nam koliko duboko je
dalmatinski gradski svijet zahvatio proces kroatizacije. Mogli bismo navesti jo niz
slinih sluajeva (primjerice splitskog priora Valicu, zadarskog Vitau, priora
sustipanskog samostana Dabra, rabskog biskupa Dragu ili zadarskog Dabranju) kako
bismo pokazali da integrativni procesi doista jaaju u drugoj polovici stoljea, te da pria
srodstvu Trpimirovia s Madijevcima moe biti i izmiljena, ali da je svakako svoju
podlogu imala u istinskom zbliavanju dvaju vodeih rodova u dvjema sjedinjenim
politikim cjelinama.

Meusobni utjecaji gradova i zalea

Hrvatska je, dakle, gradove obogaivala ljudima, a ovi su za uzvrat u zalee odailjali
bogatu lepezu drutvenih, ekonomskih i kulturnih utjecaja. Upravo u Zvonimirovo
vrijeme, bogati Splianin Petar Crni podie u hrvatskom zaleu svoju zadubinu,
opskrbivi je velikim zemljinim posjedom, za iju je obradu trebalo radne snage.
Kupovanjem ljudi iz oblinjih sela, Petar je u jo uvijek rodovsko drutvo stao unositi
robovlasnike odnose kakvi su postojali na dalmatinskim gradskim astarejama, kao
uostalom i na itavom Mediteranu.
Ponekad se u literaturi dogaa da se stvaranje supetarskog veleposjeda tumai kao znak
nastanka feudalnih odnosa. S time se ne mogu sloiti, jer je oito da bogati Splianin,
moda trgovac, ulae svoj akumulirani kapital u zemlju, kao to su to trgovci posvuda
inili, a da pri tom ne stvara nove drutvene odnose, ve, dapae, presauje stare, pomalo
mumificirane. Bio je to tek posljednji prodor antike Dalmacije u predfeudalnu Hrvatsku.

Razvoj feudalnih odnosa

Usprkos tome, Zvonimirovo je vrijeme, kao i ono njegova prethodnika Petra Kreimira,
donijelo u svijet hrvatskih seoskih opina prve dake feudalizma. Zvonimirova zakletva
papi rjeit je znak promjena, ali se moramo uvati da nas taj tipini feudalni ugovor ne
zavede, jer mijene u drutvu ipak nisu bile tako potpune.
Tada se ve otkrivaju i ostali katovi feudalne piramide, s kraljem na elu (ili ipak
papom?), te s monim banovima i upanima u meuprostoru. Poloaj banova, istina, nije
sasvim jasan, ali se moda ve tada moe naslutiti da upani nisu samo predstavnici jedne
teritorijalne cjeline, nego da nastoje svoju vlast pretvoriti u neto vie, moda i u
nasljedno pravo. Bribirski upan Strezinja u pratnji petorice ratnika mogao bi biti i
rodovski starjeina okruen svojim roacima, ali bismo u njemu radije vidjeli seniora koji
je na neki drugi nain, a ne krvnim vezama, privukao svoju pratnju. Tako je i Streza pravi
pripadnik seniorskog sloja, kojemu Zvonimir, njegov neak, poklanja pravo ubiranja
prihoda s velikog podruja Mosora. Da kralj sustavno uzdie sloj svojih pristaa, a
ponajprije roaka, vidi se i po tome to je svog zeta Vinihu od roda Lapana nagradio
Karinskom upanijom. I iz ovih malobrojnih primjera jasno je da kralj ne dijeli samo
zemlju nego i vladarska prava, te se u Hrvatskoj razvijaju feudalni odnosi jednaki onima
na Zapadu.
To pak nije mogao biti znak da je kralj ve iscrpio svoje zemljine rezerve, pa je vjerne
morao nagraivati vladarskim pravima. Vladar je, osim zemljitem svog roda, raspolagao
i krunskim dobrima, a ova su se nalazila dijelom u Hrvatskoj, gdje ih kasnije poklanjaju
Arpadovii, dijelom pak u Dalmaciji, kako je to nedavnom analizom darovnice za Diklo
pokazao N. Jaki, a kako se vidi i iz injenice da Zvonimir daruje zemlju na
dalmatinskom Krku samostanu Sv. Lucije u Bakoj.
Usprkos prodiranju feudalizma s jedne, i odravanju, pa ak i ogranienom irenju
retardiranog kasnoantikog sustava s druge strane, veinu stanovnitva u Hrvatskoj inili
su i dalje slobodni seljaci. Posvuda su ivjeli u opinama, na zemlji to su je batinili kroz
generacije, vjerojatno onako kako to neto kasnije prikazuje Poljiki statut. Njihova
batina, plemenina ili alodij, kako god da se zvala, bila je garancija sigurnosti i
slobodnog poloaja to e ga mnogi uspjeti odrati kroz itav srednji vijek.
Slavonija i Istra bili su krajevi u kojima je drutveni razvoj imao svoje posebnosti. Zaeci
kolonizacije stali su mijenjati sliku dravsko-savskog meurjeja, stvarajui prije svega
nova sredita, a u Istri je feudalizam zahvatio drutvo mnogo ranije i intenzivnije nego li
u drugim hrvatskim krajevima.

Razvoj u Slavoniji

O savsko-dravskom meurjeju u ranom srednjem vijeku moemo rei vrlo malo. Kako
je taj kraj bio dugo vremena stalno ratno poprite i pozornica gotovo svih znaajnih
europskih seobenih valova, to je doekao 9. stoljee demografski i gospodarski prilino
iscrpljen. Ustanak kneza Ljudevita mogao bi se smatrati argumentom za suprotan
zakljuak, pogotovo zbog dugotrajnog uspjenog otpora brojano nadmonim strancima,
kada ne bismo uzeli u obzir da je dobar dio kneeva uspjeha postigla priroda meurjeja
sa svojim movarama u kojima je harala groznica.
Jedno od rijetkih mjesta s veom koncentracijom stanovnitva mogao je biti Sisak, u
kojemu antiki preici nisu sasvim ugasli, odravajui blijedu uspomenu na nekadanji
razvijeni grad. Drutvo kojim je Ljudevit upravljao moglo je ipak biti samo gentilno -
zameci feudalizma javit e se tek u vrijeme Pribine i ustaljivanja franake vlasti nakon
bugarskih ratova oko Slavonije i Srijema. Donjopanonski e knez poduzeti i prve
aktivnije mjere za popravljanje demografske situacije, organiziranjem prvog
kolonizacijskog pothvata, moda u Vukovskoj upi. Istovremeno, kralj Ludovik mu
poklanja stotinu selita (centum mansos), to je prva izravna vijest uspostavljanju
feudalnih odnosa u Panonskom prostoru.
Maarske su provale vrlo brzo unitile krhku feudalnu strukturu, a slavonski e drutveni
preporod zapoeti tek u 11. stoljeu s razvojem bjelobrdske kulture i vrom
organizacijom vlasti.
To je vrijeme prve kolonizacije to iz zapadne Europe dovodi trgovce, obrtnike i seljake.
Njihovim dolaskom i ukljuivanjem u lokalnu privredu dotada pritajeni razvoj prvotnih
gradskih jezgara dobiva potrebni polet. Vrlo rano dolazi do uzdizanja Zagreba kao
najvanijeg gradskog sredita srednjovjekovne Slavonije. Iako su poeci zagrebake
povijesti zamagljeni nedostatkom izvora, paljivom upotrebom onoga to je jo preostalo
moemo postaviti makar hipotezu razvoju prvotne jezgre grada.

Istra

U Istri je antika batina bila najmanje okrnjena, ponajprije u gradovima uz obalu, ali i u
unutranjosti. Podaci Rianskog placita pokazuju da su novani porezi bili glavni teret
stanovnika prema staroj bizantskoj vlasti, Sto svjedoi visokom stupnju robno-novane
privrede. Struktura gradskog drutva bila je u osnovi ista kao u dalmatinskim gradovima,
pa se na njoj neemo posebno zadravati.
Istarski su seljaci, kao i hrvatski, uspjeli u velikoj mjeri sauvati osobne slobode kroz
institucije opina, ali je feudalizam, zahvaljujui franakoj vlasti, prodirao u istarsko
drutvo bre i intenzivnije. Prvi znaci novog sustava javljaju se u darovnicama kojima u
10. stoljeu istarski biskupi, kao i akvilejski patrijarh, dobivaju vee ili manje zemljine
posjede. poloaju ovisnih seljaka, meutim, govori samo jedan dokument, kojim se
1017. godine odreuju obveze seljaka prema porekom biskupu. Zanimljivo je da su
seljaci, koji su izgubili slobodu seljenja, te su vezni uz zemlju, obvezani na novane i
naturalne dae, ali ne i na tlaku, to je tipina franaka institucija. Pa ipak, od svih
hrvatskih zemalja, Istra je u 11. stoljeu bila najproetija feudalnim drutvenim
odnosima, to je bio rezultat neprekinutog gotovo trostoljetnog procesa.

Oblikovanje hrvatskog srednjovjekovnog prostora

Vratimo li se, dakle, na poetna pitanja, moemo ponuditi i odgovore. Politika je
integracija hrvatskih zemalja, u prvom redu Hrvatske i Dalmacije, doprinijela
meusobnim drutvenim interakcijama, pogotovo utjecajima to su iz gradova prodirali u
zalee. Unato tome, nije postojalo ni tada, a ni kasnije, neto to bismo mogli oznaiti
jednoobraznim hrvatskim drutvom. itav prostor hrvatskih historijskih pokrajina bio je
proet razliitim drutvenim strukturama. Tu su, jedan pored drugoga, zemlju obraivali
slobodni seljaci, robovi i pokoji kmet. Vana su sredita bili kako gradovi na obali i
otocima, tako i utvrde u unutranjosti. Slika Hrvatske u 11. stoljeu slika je svog
bogatstva i raznolikosti srednjovjekovlja.













POVIJEST I MIT

Zakopano devet stoljea u jednom rukopisu Barberinske Biblioteke u Rimu, postalo je
ime Grgura Ninskog, u doba stvaranja hrvatske historiografije, simbolom borbe Hrvata za
slavenski jezik u slubi bojoj. Grgur Ninski, kao nepomirljiv branilac slavenske slube
boje, koji strada ba zbog toga, uzdignut je na visoki pijedestal prvoborca hrvatske
kulture protiv dalmatinskih Romana i rimskog Pape. Zbog toga je, kada se ono pred
nekoliko decenija razmahala kod nas borba za glagoljicu i slovenski jezik u Crkvi, kult
Grgura Ninskoga doao do svoje kulminacije. A kako se u isto to vrijeme vodila na
cijeloj liniji i borba izmeu Hrvata i Talijana u Dalmaciji, postao je on simbolom borbe
protiv Romana, i sve vie su poeli da ga tuju oni koji su u njemu gledali ljutog
protivnika rimskoga Pape. Tako je, istovremeno dok je rastao kult Grgura Ninskog,
njegovo djelovanje poprimalo legendarni oblik, da na kraju bude sve to sintetizovano u
snanom djelu Ivana Metrovia.
Tako je u lanku objavljenom 1929. u Novoj Evropi, iji je prvi dvobroj te godine bio
posveen polemici oko Grgura Ninskog, pisao Grga Novak. On je bio samo jedan u nizu
nekoliko desetaka autora koji su te i prethodne godine, ponukani raspravom iniciranom
podizanjem Metrovieva spomenika, nastojali s raznih politikih i u manjoj mjeri
znanstvenih gledita analizirati djelatnost ninskog biskupa, koji je ve tada, kako je to
Novak konstatirao, bio vie legendarni nego historijski lik. Iako je, u biti, gore iznesena
ocjena bila tona, danas se mora donekle nadopuniti i ispraviti. Naime, kult Grgura
Ninskog nije svoj vrhunac dosegao u vrijeme borbe za glagoljicu na prijelomu stoljea,
niti neto ranije u doba narodnog preporoda u Dalmaciji, nego upravo te 1929. godine.
Tada su se integrirale njegove tri simbolike komponente, doista utjelovljene u
impozantnoj Metrovievoj skulpturi: Grgur kao borac za slavensko bogosluje, kao
nosilac tenje za samostalnou hrvatske crkve, tj. drave, te kao simbol jugoslavenstva.
Druga potrebna ispravka na prvi pogled djeluje samo kao terminoloka, ali to nipoto
nije. Radi se tome da poimanje Grgura Ninskog nije bilo kultno, nego mitoloko. Kult
podrazumijeva samo tovanje neke osobe, dok je mit sloenija pojava. Cilj je ovoga
teksta pokazati kako je i zato nastao taj mit, kako je funkcionirao i u kojoj se mjeri
odrava i danas.
Irne i lik Grgura Ninskog poznati su danas vjerojatno svakome tko je stekao barem
osnovno obrazovanje. Njegova se slika pritiskivala u kolskim udbenicima, Metroviev
je kip postavljen u Splitu, Ninu i Varadinu, a replike se prodaju kao turistiki suveniri.
Donedavno su mu posveivali pjesme autori poput Nazora i Rikarda Katalinia Jeretova,
a slikari su ga, meu njima Celestin ovi i Jozo Kljakovi, svrstali svojim djelima u
standardni ikonografski repertoar hrvatskog historijskog slikarstva. Rijetko je koji lik
nae prolosti, ukljuujui tu i suvremenu, doivio takvu popularnost, postajui simbolom
ostvarenih i neostvarenih nacionalnih tenji.
S druge strane, povijesni je Grgur, uronjen u maglu i tminu desetog stoljea, historiaru
poznat jedva toliko da bi njemu mogao napisati dvije-tri reenice.
Tko je dakle onaj Grgur kojeg svi tako dobro poznajemo, branitelj glagoljice i slavenskog
bogosluja, hrvatske nacionalne crkve i nacionalnog identiteta; beskompromisni borac
koji se do krajnjih mogunosti svoje usamljene pojave borio protiv nenarodnih, latinskih
biskupa dalmatinskih gradova, opirui se vjerom i potenjem njihovim optubama,
smicalicama i intrigama? Na emu se, ako ne na povijesnim dokumentima, temelji u
naoj svijesti njegov lik?
Nema dvojbe - na mitu. Metroviev, ali ne samo njegov, nego svaki Grgur izvan
iznimnih objektivnih povijesnoznanstvenih radova, mitoloko je stvorenje hrvatskog
panteona koji se raao zajedno s nacijom, s izuzetkom Zvonimira koji je u posveene
krugove narodnog/nacionalnog poimanja uao znatno ranije, ve u poznijim stoljeima
srednjega vijeka.
Postavlja se nuno pitanje: moe li se u okviru jedne izgraene, suvremene europske
nacije govoriti postojanju mitova koji upravljaju naim historijskim miljenjem? Ne
zaboravimo da naa nacionalna historiografija, dakle ona znanost koja bi se po svojim
strukovnim opredjeljenjima morala zalagati za desakralizaciju mitova, vue svoje
korijene u najmanju ruku iz 17. stoljea, odnosno vremena Ivana Luciusa (Luia). Na
koji nain, dakle, moe mitologija opstati istovremeno s povijesnom znanou? Jesu li
mitoloka i historijska svijest meusobno nadopunjujue, ili iskljuujue?
Da bismo doli do odgovora, moramo protumaiti barem osnovne karakteristike mita.
Posluit emo se u tu svrhu knjigom Mircea Eliade, jednog od najkompetentnijih
povjesniara religija, koja je prevedena i u nas: Mit i zbilja (Zagreb, 1970). Poneki e
podatak biti preuzet i od profesora povijesti na amerikom sveuilitu UCLA, Kees W.
Bollea, autora knjige The Freedom of Man in Myth, odnosno iz njegovog teksta u
Encyclopedia Brittanica (Myth and Mythology, vol. 12).

to je mit? To je pria nadnaravnim biima i bogovima u vremenu koje se razlikuje od
iskustvenog ljudskog vremena. Sveta pria, apsolutno istinita, iju vjerodostojnost ne
treba posebno dokazivati, niti sadraj prikazivati moguim. Premda su ve Grci
suprotstavili logos mythosu, oduzimajui mu metafizike i religijske vrijednosti,
pretvarajui ga u neto neistinito, on se ipak odrao u svojim bitnim karakteristikama sve
do danas.
Mit je usko vezan uz kozmogoniju i antropogoniju: uvijek opisuje poetke, pilo da se radi
pretvaranju kaosa u kozmos, bilo pojavi ovjeka, njegovim promjenama,
nastajanju pojedinih institucija, naina ivota, vrsta reda, klasa ili drutvenih grupa.
Doista, mit gotovo uvijek govori stvaranju. Pokuat u ovom prilikom ukazati i na jo
jedan karakter mita - etnogonijski, Mit, naime, moe govoriti i poecima etnosa,
naroda.

Eliade u svojoj knjizi donosi i tumaenje strukture mita:
1. mit opisuje Povijest djela Nadnaravnih bia (Povijest pisana velikim slovom razlikuje
se od stvarne, ljudske povijesti),
2. Povijest iznesena u mitu smatra se potpuno istinitom,
3. mit se uvijek odnosi na stvaranje,
4. mit upoznaje ljude s izvorom stvari kako bi njima ovladali. Pri tom se ne radi
izvanjskoj spoznaji, nego onoj koja se proivljava putem prianja mita,
5. mit se proivljava tako da svatko bude obuzet svetom, zanosnom sna
gom.

Povrh ovih temeljnih odrednica, Bolle dodaje jo dvije funkcije mita: objanjavajuu,
koja tumai pojave koje nas okruuju, i deskriptivnu, koja opisuje dogaaje nevidljive
ovjeku.
Eliade je neke dijelove svoje knjige posvetio odnosu mita i povijesti, premda, ire
shvaeno, itava knjiga analizira odnos mita i zbilje. Mit ima svoje vlastito ime, vrijeme
poetaka, izvan ljudskog iskustva. Premda ljudi, prema osnovnoj ideji mita, oponaaju
djelatnost nadnaravnih predaka putem rituala, njihovi postupci nemaju istu vrijednost, jer
se ne dogaaju u tom jakom vremenu. Stoga se u ritualu mora uvijek obraati na ono
prvo bie, jer oponaanje neposrednih predaka nije jednakovrijedno.
Suvremeni ovjek, sa svoje strane, ima vlastito povijesno vrijeme, podreeno njegovom
iskustvu. Meutim, kao i pripadniku arhajskog drutva, i njemu je potrebno tono se
prisjetiti prolosti, s time to to vie nije sjeanje na mitske dogaaje. Obje te projekcije u
prolost, mitsku ili povijesnu, slue u krajnjoj liniji istom cilju: bijegu iz sadanjosti,
bijegu u nastojanju da se u prolosti stekne utjeha i ohrabrenje za vlastito vrijeme, jer mit
jami ovjeku da je ono to eli uiniti ve bilo uinjeno s uspjehom. Iz injenice da
mitovi potiu na uspjeh izvodi Eliade naoko paradoksalan zakljuak da su mitovi u biti
kreativni, jer pripadnicima arhajskih drutava daju podrku u svim oblicima djelatnosti.
I suvremenom ovjeku prua mit u odreenim trenucima podrku. Nema sumnje da su se
mitovi, zahvaljujui tome, odrali i u najrazvijenijim drutvima zapadne i sjeverne
Europe, ponekad prikriveni, a ponekad sasvim jasni. Dovoljno je prisjetiti se najgoreg i
najpoznatijeg oblika manifestacije mitoloke svijesti u vrijeme nacizma. Eliade konstatira
da uope u zemljama u kojima dolazi do antiklerikalnih pokreta, politika preuzima ulogu
mita i religije. Svojim antiklerikalnim pokretom mogli bismo oznaiti i suvremene
antikomunistike revolucije u Europi, koje su takoer probudile pomalo zaspale
nacionalne mitove, intenzivirajui ih za vlastitu politiku. Nacionalni su se mitovi sukobili
s religijom komunizma.
Mit je u povijesti bio i jedno od glavnih oruja u borbi za ujedinjenje grupe, bez obzira da
li na razini sela ili nacije. U ovom drugom sluaju, Hrvati ne predstavljaju nikakvu
iznimku, pogotovo meu narodima srednje i jugoistone Europe. Otra je, ali na alost
sasvim bliza istini, ocjena koju Eliade donosi historiografijama ovog podneblja,
odnosno njihovoj ulozi u promicanju suvremenih mitova kao sredstva politike borbe:
Opsjednutost plemenskim porijeklom potie poetkom 19. stoljea u cijeloj centralnoj i
jugoistonoj Europi pravu strast za nacionalnom povijeu, posebno za najstarija
razdoblja. Narod bez povijesti (itajte: bez povijesnih dokumenata ili bez historiografije)
kao da uope ne postoji! Ovu tjeskobu prepoznajemo u svim nacionalnim
historiografijama centralne i istone Europe. Ta je strast bila posljedica buenja
nacionalnosti u tom dijelu Europe i ubrzo se preobrazila u sredstvo propagande i politike
borbe. Ali elja da se dokae plemenito porijeklo i starost svog naroda dominirala je
europskim jugoistokom u tolikoj mjeri da su se, osim nekoliko iznimaka, sve cijenjene
historiografije ograniile na nacionalnu svijest i napokon dovele do kulturnog
provincijalizma.
Doista, prelistamo li rezultate ne samo starije hrvatske historiografije (a donekle i novije),
morat emo se sloiti s tom konstatacijom. Opsjednutost propagiranjem nacionalnih
vrijednosti, to se i danas esto smatra osnovnim zadatkom historiara, odvajala je polako
ali sigurno nau povijesnu znanost na sporedni kolosjek za koji bismo jednoga dana,
barem to se tie medievistike, lako mogli ustanoviti da je slijep.
Tvrdnju mitolokoj optereenosti nae suvremene povijesne svijesti valja ipak dokazati
na danom primjeru. Promotrimo stoga na koji se nain razvio najeklatantniji primjer
naeg nacionalnog mita.
Krenemo li u potragu za mitolokim roenjem Grgura Ninskog, moramo se najprije
zaustaviti u 17. stoljeu, u Rimu, gdje je talijanski povjesniar Ughelli prvi upotrijebio
dotad neiskoriteni izvor za povijest splitske crkve, kasnije nazvan Historia Salonitana
Maior. Radilo se tekstu koji u pojedinim dijelovima odgovara znamenitoj kronici
splitskog arhidakona Tome, naeg prvog historiara, koji je umro 1268. Nazvana je
Maior, ili Vea, kako bi se naznailo da sadri i neka poglavlja, odnosno izvore,
kojih u Tominu djelu nema, premda je sadraj koji obrauju isti. Meu izvorima koji se
nalaze samo u veoj kronici jesu i oni u kojima se opisuju zbivanja vezana uz splitske
sabore 925. i 928, kao i pisma papa Ivana X. i Lava VI. Do Ughellijevog otkria tim se
saborima nije znalo nita, jer ih Toma ne spominje, a i biskupu Grguru bila je poznata
samo jedna reenica splitskog arhidakona, te se ona ni danas, ukoliko bismo je izluili iz
kompleksa vijesti ninskom biskupu, ne bi mogla ni na koji nain datirati 10. stoljeem.
Prema tome, Grgur nije do 17. stoljea postojao niti kao historiografska, niti kao
mitoloka linost, jer uspomena na njega nije bila sauvana. Bio je podjednako nepoznat
pisanim historijama, kao i usmenoj predaji. Pa ak i s uskrsnuem imao je problema:
Ughelli je pronaeni rukopis pokazao tada najveem autoritetu za hrvatsku povijest,
Ivanu Luiu, koji je u njemu sadrane vijesti koje su se odnosile na sabore proglasio
falsificiranima. Na taj je nain Grgur ponovo gurnut u mrak. Luiu je svojim miljenjem
pomogao i Rafal Levakovi, ime je to stoljee ukazalo potpuno nepovjerenje djelu
Historia Salonitana Maior.
Situacija se izmijenila tek kada je znameniti crkveni historiar, ije je impozantno djelo
Illyricum sacrum odigralo presudnu ulogu u hrvatskoj historiografiji naroito 19.
stoljea, Daniele Farlati, prihvatio vijesti iz kronike kao autentine, koncipirajui u treoj
knjizi navedenog djela (Venecija, 1765) po prvi puta sliku splitskih sabora onako kako e
se i kasnije odraziti u mitu. Farlatiju kao Talijanu i ovjeku svog vremena nije bilo ni
mogue drugaije zamisliti sukob u Splitu nego kao borbu u kojoj su Hrvati (Slaveni)
branili slavensko bogosluje i glagoljicu protiv romanskih (talijanskih) biskupa
dalmatinskih gradova. Farlatijev spomenuti autoritet meu hrvatskim historiarima, ali i
ire, pogotovo meu sveenstvom, omoguili su Grguru da se uspne na temelj na kojemu
e se izraditi njegov lik muenika i besmrtnog borca.
Na osnovu kojih je dokumenata Farlati donosio svoje zakljuke? Kako ih nema previe,
nije na odmet navesti ih barem u najvanijim odlomcima, jer su oni, koliko god turi,
ipak jedina podloga ogromnom broju stranica napisanom tom pitanju sve do naih dana.
itav opis zbivanja zapoinje uvodom nepoznatog redaktora saborskih zakljuaka, za
kojeg moemo pretpostaviti da je bio splitski nadbiskup Ivan, Grgurov suvremenik i
protivnik na saborima 925. i 928. Sazivanje sabora objanjava molbom to su je papi
uputili hrvatski vladar Tomislav, zahumski knez Mihajlo i biskupi dalmatinskih gradova,
meu kojima istie sebe i zadarskog biskupa Formina, te ninski biskup Grgur. Papa je na
to poslao dvojicu svojih izaslanika s t pismima za one koji su traili sazivanje sabora.
Prvo je pismo zapoinjalo adresom (prema: Nada Klai, Izvori za hrvatsku povijest do
1526, Zagreb 1972):
Ivan biskup, sluga slugu bojih, preasnom i presvetom bratu naem Ivanu, nadbiskupu
svete crkve salonitanske, i svim sufraganima...

Vano je uoiti da se papa Ivan X. obraa upravo svim dalmatinskim biskupima, a da je
iz njegovog obraanja iskljuen jedino Grgur. On, naime, nije bio podreen
dalmatinskom nadbiskupu, nego direktno papi, pa ga ovaj nije mogao ubrojiti meu
sufragane salonitanske crkve. Na Grgura se, odnosno njegovu biskupiju koja je
obuhvaala itavo podruje hrvatske drave, ne odnosi daljnji tekst pisma:
Budui da smo glasom koji je do nas dopro saznali da se na podruju vae biskupije iri
druga nauka koja se ne nalazi u svetim knjigama, a vi utite i slaete se (s njom), veoma
nas je to raalostilo prema onoj apostolskoj: Ako tko bude nauavao (to) drugo osim
onoga to se nalazi u svetim kanonima i knjigama, pa bio to i aneo s neba, neka bude
proklet.' No, ne dao to Bog vjernicima koji tuju Krista i vjeruju da mogu postii dug
ivot molitvom, tako da se, zaputajui nauku evanelja, kanonske knjige, pa i apostolske
odredbe, utjeu nauci Metoda, kojega ne nalazimo ni u jednoj knjizi meu svetim
piscima. Zbog toga vas opominjemo, predragi, da se zajedno s naim biskupima, tj. s
Ivanom, biskupom svete crkve boje ankonitanske, i Leonom, biskupom svete crkve
boje palestrinske, potrudite da sve u slavenskoj zemlji odluno ispravite; dakako, na taj
nain da se nikako ne usudite u emu skrenuti od nauke onih prije spomenutih biskupa,
tako da se u zemlji Slavena obavlja sluba boja prema obiajima svete rimske crkve, tj.
na latinskom, a ne na drugom jeziku, jer nijedan sin ne smije da to govori ili zna nego
onako kako mu je otac savjetovao. Budui da su Slaveni najodabraniji sinovi svete
rimske crkve, moraju oni ostati u nauci majke crkve...

Slino se papa obraa i vladarima, sveenstvu i narodu koji boravi u Slavoniji i
Dalmaciji:
Ta koji bi se sin svete rimske crkve, kao to ste vi, radovao prikazati Bogu rtvu na
barbarskom ili slavenskom jeziku?
Iz pisama se moe zakljuiti da se slavensko bogosluje irilo u biskupijama dalmatinskih
biskupa, ali i po slavenskoj zemlji. Kako su na saboru, uz Tomislava, bili prisutni i
Mihajlo i neki poblie nepoznati upani, to se pod slavenskom zemljom moglo misliti i
na Zahumlje, Travuniju i Duklju, odnosno slavenske dravice juno od Hrvatske i
Neretvanske kneevine. Kako je teritorij tih dravica bio pod crkvenom jurisdikcijom
stonske, dubrovake i kotorske crkve, dakle i dalmatinskih biskupija, bile su upravo one
ono podruje na kojem su se najpotpunije kriali pojmovi Dalmacije i Slavenske zemlje.
Papini su poslanici Ivan i Lav (Leon), stigavi na nau obalu, najprije obili dalmatinske
gradove, sastavi se s hrvatskim i srpskim velikaima, da bi napokon sazvali sabor u
Splitu. Tom se prilikom raspravljalo vie pitanja crkvenog i svjetovnog prava, ali je
glavnu temu predstavljao spor oko stjecanja metropolitanske asti. Splitski je nadbiskup
bio do tada samo primus inter pares, razlikujui se od ostalih dalmatinskih biskupa samo
po asti, a ne i po stvarnim ovlastima. Tek je metropolitanska ast omoguavala sazivanje
crkvenih sabora i postavljanje podreenih biskupa. Iako je splitski nadbiskup zbog svog
ve istaknutog poloaja imao najvee anse, nisu bez izgleda bili ni biskup Zadra,
dalmatinske metropole, ni Grgur, ija je biskupija bila ogromna prema dalmatinskim,
skuenim uglavnom na prostor gradova i otoka. Na kraju je prevagu stekao ipak splitski
nadbiskup, zbog ega je Grgur uloio protest kod pape. Rezultat tube bilo je ponovo
sazivanje sabora tri godine kasnije. Ovoga puta rasplei je bio jo gori po ninskog biskupa:
njegova je biskupija ukinuta, a on premjeten u Skradin. Osnovni problem sabora time je
bio rijeen.

Drugo je pitanje, kojeg je papa moda smatrao vanijim, ali su ga sudionici, vjerojatno
zauzimajui jedinstven stav prema njemu, pretvorili u sporedno, bila upotreba slavenskog
bogoslua. Tek uzgred prvi je sabor zakljuio:
Neka se nijedan biskup nae pokrajine ne usudi promaknuti na bilo koji stupanj ikoga
koji upotrebljava slavenski jezik; on ipak moe sluiti Bogu kao klerik ili redovnik.
Nadalje, neka mu ne dopusti da slui misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica
sveenika; samo po odobrenju rimskog biskupa moe mu se dopustiti da vri sveeniku
slubu.
Zbog ovog zakljuka nitko se nije alio kod pape, a najmanje Grgur. Biskupi, ija je
dalmatinska crkva bila pod izravnim utjecajem Bizanta, a koji je bio i vrhovni gospodar
pokrajine, nisu bili neskloni slavenskom bogosluju. Ono je i bilo bizantska tvorevina, a
svoju je efikasnost u irenju i uvrivanju kranstva ve do tog vremena dovoljno
dokazalo. Stoga je njihov zajedniki stav i mogao rezultirati samo ovakvom formalnom
restrikcijom, koja je oito bila smiljena kako bi zadovoljila papine zahtjeve, a da ne bi
ugrozila poloaj dalmatinske crke.
Naprotiv, Grgurovoj hrvatskoj crkvi, odnosno ninskoj biskupiji podreenoj direktno
Rimu, bilo je latinsko bogosluje mnogo blie. Ne moe se odbaciti ni mogunost irenja
slavenske liturgije i na njegovom podruju, ali se sasvim sigurno oko toga na saboru nije
vodio spor, niti se Grgur prema sauvanim dokumentima zalagao za glagoljicu.
Trag, koji bi nas ipak mogao uputiti na podruje koje je Ivan X. imao pred oima kada je
prijetio dalmatinskom sveenstvu, moemo moda nai u zakljuku drugog sabora:
A ostale crkve na istoku, tj. stonska, dubrovaka i kotorska, neka potpuno u svojim
sjeditima i granicama u svemu slijede nauku kranske vjere.
Povee li se ovo s onim to je prije reeno preplitanju slavenskog dravnog teritorija s
dalmatinskim crkvenim, moe se doi do zakljuka kakvog je stvorio ve Miho Barada
(Episcopus Chroatensis, Croatia sacra I, 1931), da se glagoljica sa slavenskom liturgijom
irila u 10. stoljeu na podruju juno i istono od Hrvatske. Tome se ne protivi pojava
najstarijih naih glagoljskih natpisa na kvarnerskim otocima, jer su i krka i osorska
biskupija bile dalmatinske, a oba su otoka bila preteno naseljena Slavenima. Razumljivu
je iznimku inio sasvim romanski Rab.
Osim u ovim izvorima, Grgur se spominje i u Tominoj kronici. Opisujui obnovu ninske
biskupije u 11. stoljeu, arhiakon lakonski napominje kako je nekada njen biskup Grgur
stvarao tekoe splitskom nadbiskupu (Toma Arhiakon, Kronika, Split 1977).

Izvori su, dakle, Grguru turi, a u krajnjoj liniji i nepouzdani. Mnogi su historiari
pobijali njihovu autentinost, a Kerubin egvi iznio je dosta zanimljivih argumenata
kojima je pobijao ak i mogunost odravanja sabora takvog znaaja u 10. stoljeu
(Hrvatsko bogosluje i Grgur Ninski ili kizma u Hrvatskoj, Bogoslovska smotra
XVII/1929). Grgura je vezivao uz Tominu biljeku i splitski sabor 1060. Iako je njegova
teza bila zasnovana na politikim, klerikalnim motivima, ipak je moemo smatrati
vanim prilogom kritici navedenih izvora.
Imamo li u vidu karakter izvora, kao i njihovu dubioznu autentinost, izvore Grgurovog
mita oito moramo potraiti negdje drugdje, izvan objektivne historijske znanosti.
Poetke mita Grguru, izuzmemo li njegov nehotini zaetak u Farlatija, valja traiti u
vremenu buenja nacionalne svijesti i sukoba to su ga Hrvati, napose u Dalmaciji,
morali voditi protiv tuih kulturno-politikih koncepcija. Talijansko je hrvatski dualizam
u dalmatinskim gradovima suvie jasno podsjeao na Farlatijev glagoljako-latinaki
dualizam tih istih gradova i hrvatskog zalea, a da se vrlo rano, ve u prvoj polovici
stoljea, ne bi davni biskup poeo prikazivati kao suvremeni borac za nacionalna prava
ugroenih Hrvata, pa i Srba.

Znatno prije nego to je do pravog nacionalnog preporoda doista dolo, pojavio se u
ilircima bliskoj Zori dalmatinskoj 1844. lanak u dva dijela pod naslovom Ureenje S.
Stievnice (Liturgia) slovine, u kojoj autor Boi prikazuje razvoj slavenske liturgije
meu katolicima. Pored odraza onovremenih shvaanja istovjetnosti Dalmatinaca,
Slavena i Ilira, te glagoljici kao pismu Sv. Jeronima, a ne Konstantina, Boi iznosi i
dvije sasvim izvorne tvrdnje. Po njegovom su miljenju istovremeno postojala dva
Metoda, jedan sveti, koji je uivao papinu podrku, i drugi koji je bio heretik i koji je
iskvario prijevod Sv. pisma. Ta koncepcija dva Metoda bila je Boiu oito jedino
objanjenje kako je bilo mogue da papa u okviru moravske crkve dopusti ono to e
njegov nasljednik koje desetljee kasnije braniti Hrvatima. Ono to nas ipak vie zanima
njegovo je miljenje Grguru u kojem se, iako se radi tek kratkoj, gotovo uzgrednoj
napomeni, naziru neki elementi kasnijeg mita. Boi je ak, to e kasnije biti redovita
praksa, izmiljao neke detalje kako bi borbu na saboru uinio to ivopisnijom i bliom
itaocima:
U svomu saboru solinskomu jedan sam naao se bijae, to jest Grgur Ninski, Biskup
Slovina, (Episcopus slavorum) koji branio bijae Bukvicu jeronimiansku govorechi, da bi
se drugacie zamaglilo ime S. Jeronima, naega privedroga otacbenika, i da bi se mogla
poroditi smutnja u njegovim pravovirnim derxavnicim... i napokon da mnogi njegova
stada, mogli bi se odcipiti od crkve Rimske, zdruxujuchi se s Focianim.
Ova je Boieva predodba saborima u svakom pogledu originalna, ne samo stoga to
je ona vjerojatno prva koja je iznesena na hrvatskom jeziku, nego i zato to se u njoj
Grgur ne prikazuje kao branitelj glagoljice iz nacionalnih interesa, nego zbog brige za
ouvanje crkvenog jedinstva i ugleda Sv. Jeronima. Premda, prema tome, nije vezana
izravno uz nacionalnu borbu, ipak nam pokazuje da je u to vrijeme u Dalmaciji ve bila
rairena, ili se irila, spoznaja Grgurovoj ulozi, dakako prema Farlatijevom predloku,
te na taj nain nagovjetava novi znaaj koji e se uskoro pridati davnom biskupu.
Ujedno, to je i prvi sluaj popularizacije Grgura izvan znanstvenih publikacija, u glasilu
koje je bilo namijenjeno neto irem krugu italaca. Grgur je polako i sigurno ulazio
meu narod.
Druga polovica stoljea donijela je u hrvatske zemlje liberalizam i daljnji razvoj
nacionalno-integracijskih procesa, koji se tada poinju jae osjeati i u Dalmaciji.
Hrvatsko graanstvo u borbi za preuzimanje gradskih opina od autonomaa i talijanaa
ne moe se usmjeriti samo na ekonomski aspekt sukoba, nego sredstva i ciljeve borbe
nuno mora traiti i na kulturnom polju. Kao i u svakom nacionalnom preporodu trae se
veze s prolou vlastitog naroda, s enjom da se njegovi korijeni, kao i ideali za koje se
mlada buroazija bori, pronau to dublje u povijesti. Historija kao znanost devetnaestog
stoljea poprima nacionalni znaaj i u naim zemljama, iako s odreenim zakanjenjem.
S tenjom da zadovolji te potrebe rodila se i prva onovremena sinteza hrvatske povijesti,
Povijest Hrvata Tade Smiiklasa (I. dio 1882). U njoj je Grgur po prvi puta, u
znanstvenom djelu na hrvatskom jeziku, prikazan kao branitelj jezika, i to hrvatskog, a ne
slavenskog, iz narodnih interesa:
Na to je dakle ustao srani biskup ninski, Grgur Dobre, roeni Zadranin, da brani pravo
jezika hrvatskoga u crkvi....
Prezime Dobre dobio je Grgur zahvaljujui jednoj tvrdnji talijanskog povjesniara C. F.
Bianchija da je u nekom, kasnije izgubljenom, rukopisu pronaao genealogiju zadarske
patricijske porodice Dobre, u kojoj se spominjao i ninski biskup Grgur (ara christiana,
vol. II, Zadar 1879). Iako podatak nikada nije bio provjeren, povjesniari, eljni detalja
kojima bi osvijetlili lik nacionalnog heroja koji se tada raao, nekritiki su ga preuzeli i
prenijeli u novinstvo. Vijest je bila tim privlanija, to se nije radilo samo pukom
prezimenu, nego i zadarskom porijeklu hrvatskog biskupa, ime se moglo dokazivati,
ili barem naznaiti, hrvatstvo Zadra ve u 10. stoljeu.
Piui mnogo kasnije u okviru velike grgurovske polemike 1929. Smiiklasovoj
ocjeni, knjievnik Milutin Cihlar Nehajev je napisao da je Smiiklas Grgura tumaio kao
borca za narodnu crkvu, jer je tada Strossmayerova liberalistika politika bila na vrhuncu,
a da je, osim toga, autor bio unijat, te je, teei izmirenju crkava, u Grguru vidio simbol
tih svojih nastojanja. Doista, kraj je stoljea vidio u Dalmaciji obnovljenu borbu za
glagoljicu i upotrebu slavenskog jezika u crkvi. Veliki su poticaj glagoljai dobili
enciklikom pape Lava XIII. Grande munus, kojom je napokon slavensko bogosluje
izjednaeno s latinskim. Stvar time ipak nije bila rijeena, jer se tome s jedne strane
opiralo talijansko sveenstvo, a s druge vladajui austrijski krugovi koji su u slavenskom
bogosluju vidjeli opasnost od zbliavanja hrvatskih katolika i srpske pravoslavne crkve.
Iz raznih razloga nije glagoljicu prihvatio i dio posebice vieg hrvatskog sveenstva, tako
da su neki biskupi upravo prednjaili u nastojanju da likvidiraju slavensko bogosluje.
Sukobi su bili naroito estoki na podruju zadarske, splitske i pulsko-poreke biskupije.
Suprotnost oba bogosluja ne samo da je podsjeala na konflikt iz 10. stoljea, nego se
podudarala i s talijansko-hrvatskim nacionalnim antagonizmom. S jedne se strane
nalazila romanska kultura, ukorijenjena u antikim ruevinama i latinskom jeziku, a s
druge strane slavenska, hrvatska, sa svojim poecima u mitskim vremenima ranoga
srednjeg vijeka. U takvom sudaru ideologija nuno su se radali simboli nacionalnosti pod
kojima bi se okupljali njihovi sljedbenici. Smiiklas je ponudio Grgura, i on je bio
prihvaen. Ipak, bili bismo nepravedni kada bismo ba Smiiklasu kao znanstveniku
predbacili poticanje mita:
Uinit emo dobro, ako u ovom sluaju, slijedei Schopenhauera, ne pripiemo povijesti
vrijednost objektivne znanosti. Kad se radi sukobu ovakve vrsti, nazor pisca historije
zavisjet e uvijek opem njegovom svjetskom nazoru. (Nehajev, Hrvatska revija,
1929/9.).

Historija je, to bi nam trebalo biti donekle razumljivo, bila gotovo itavim svojim biem
u slubi politike. Koliko je to bilo dobro za politiku, bilo je loe za historiju, ali se u tome
znanost u nas nije razlikovala od one naih susjeda.
Stalne mijene vatikanske politike prema glagoljici drale su u neizvjesnosti njene pristae
sve do 1918, kada je i taj problem rijeen odobrenjem da se tiska misal na
staroslavenskom. Dugotrajni sukob definitivno je Grgura pretvorio u mitoloki lik ija se
popularnost mogla mjeriti samo s onom kralja Tomislava. Tome nisu pridonosili samo
povjesniari - u novinama su se pojavljivali i popularno pisani prilozi, u emu je
prednjaio splitski Puki list. Ton tih napisa bio je zamiljen tako da ulijeva
strahopotovanje i ljubav prema davnom duhovnom vodi naroda:
Harnim srcem sjeaj se, Hrvaanine, dobrog kralja Tomislava i biskupa Grgura, koji su
jo u ono doba svetinju tvoju branili. (1901/7.).
Na zabranu glagoljice 1913. reagirao je J. Kapi poduom pjesmom (Pjesma slavnom
Grguru Ninskomu, branitelju glagoljice, 1913/20) koja nastoji zvuati poput narodne,
kako bi se pribliila razini italake publike Pukog lista.
Sve to pokazuje da je Grgur uao u svijest Hrvata u Dalmaciji kao simbol njihovog
postojanja i da je kolektivna svijest nacije potpuno smetnula s uma da ga je ikada
zaboravila.
Niti u Banskoj Hrvatskoj Grgur nije ostao samo slabo poznati ninski biskup. I tamo se,
slinim sredstvima, premda ne i s identinim motivima, irio njegov kult.
U Zagrebu je 1872. objavio svoju pjesmu Grgur Ninski Ivan Kukuljevi Sakcinski,
osniva suvremene hrvatske historiografije, knjievnik i politiar. U pjesmi o Grguru
iskazale su se samo ove dvije potonje njegove karakteristike. Zanemarivi znanstveno
tumaenje, obratio se prolosti kao politiar i umjetnik, prikazujui Grgura, kako je
istakao I. Pederin (Povijesno-politiki mitovi Narodne stranke u Splitu, Split 1984),
poput nekog suvremenog politiara Narodne stranke:
Kralj Tomislav na elu tog sbora Tuno gleda dvije stranke ljute: Jedna papi rimskom
ljubi skute, Druga brani narod bez odmora. Uz tu drugu puk je i boljari, S njima biskup
Ninski Grgur stari.
Vidljivo je ovdje i prenoenje suvremene terminologije politikih borbi 19. stoljea u
ranosrednjovjekovnu situaciju, a isto tako i pokuaj da se suvremeni sukob odrazi, kao u
zrcalu, u davnim vremenima narodnih poetaka. Stranke na saboru, sa svojim vodama,
stranke su 19. stoljea, boljari su suvremena buroazija koja trai oslonca u puku.
Pjesma izraava potrebu da se pod voama Narodne stranke ujedini itav narod, bez
obzira na staleke ili klasne razlike:
Uz Grgura narod sav pristane Od boljara do seljaka prosta.
Kukuljevi potpuno zanemaruje borbu za metropoliju, obraajui panju samo na jezini
problem, u kojem je bila koncentrirana bit politikih akcija Hrvata. Nije li ga Grgur
moda podsjetio na njegov vlastiti govor, prvi na hrvatskom jeziku, u Saboru 1843?
1899. objavio je Vjekoslav Klai prvu knjigu svoje Povijesti Hrvata. U njoj je posvetio
itavo poglavlje, pod naslovom Borba za hrvatsku narodnu crkvu, Grguru i splitskim
saborima. Ako je Smiiklas uveo Grgura kao borca za hrvatski jezik u znanost, Klaiu je
pripala zadaa da takav njegov lik u potpunosti razradi. To mu je, zahvaljujui njegovoj
svakako neospornoj vjetini historiara-pisca, u potpunosti uspjelo. Ne treba posebno
naglaavati ogromnu popularnost Klaieve povijesti, jer se ona odrala i danas. Stoga
moemo, vjerujem, Klaia nazvati pravim ocem Grgurovog mita, jer je svojim djelom,
objedinjavajui znanstveno i popularno, stvorio lik koji je mogao biti prihvaen u svijesti
nacije.
Kulminacija eksploatacije Grgurovog lika zajedno s masovnim prihvaanjem njegove
karizmatine uloge u obrani nacije zapoinje s tisugodinjim jubilejom hrvatskog
kraljevstva, ali i Prvog splitskog crkvenog sabora, 1925. godine. Naciji je proslava tog
tipa bila oito potrebna kao manifestacija nacionalne samosvojnosti u novonastaloj
dravnoj tvorevini, pa se shodno tome, stvorila potreba i za prezentiranjem ideje
dravotvornoj tradiciji posredstvom simbola za koje su najprikladniji bili likovi vladara, u
prvom redu osnivaa kraljevstva, Tomislava.
Te se godine rodila i ideja Tomislavovom spomeniku, realizirana znatno kasnije.
Uope, milenijska je proslava ostavila malo tragova u spomenicima: u Zagrebu samo u
neuglednom i donedavno zaputenom kamenu navrh jednog maksimirskog humka.
Znaajnije su rezultate postigli izdavai koji su te i nekoliko narednih godina objavili niz
prigodnih knjiga. Pleterna je ornamentika postala knjikim uvezom, pretvarajui se u
okvir za likove hrvatskih mitolokih junaka.
Kako se radilo dvostrukom jubileju, uz Tomislava se u manifestacijama i publikacijama
koje su pratile proslavu esto morao spomenuti i Grgur. U to se vrijeme pojaviljivao kao
preteno hrvatski nacionalni simbol, ali e se kroz svega tri godine razviti u
opejugoslavenski. Kako se odvijala ta geneza koja je zavrila podizanjem Metrovieva
spomenika na peristilu?
Jedna od najzapaenijih knjiga objavljenih u povodu obljetnice kraljevstva bila je
Znameniti i zasluni Hrvati 925-1925. U njoj je, osim leksikona istaknutih osoba nae
prolosti, dan i krai pregled hrvatske povijesti u kojem Rudolf Strohal opisuje i splitske
sabore, prikazujui Grgura u dotad ve opeprihvaenom svjetlu branitelja glagoljice.
Slino ga prezentiraju i autori u drugoj znemenitoj onovremenoj ediciji, Zbornik kralja
Tomislava (Gruber, Drinov). U istoj se knjizi ipak javljaju i drugaija miljenja: Josip
Srebrni, tada biskup na Krku, analizom saborskih zakljuaka doao je do konstatacije da
je njihov originalni tekst bio preraen, te da su meu prave zakljuke nadnadno bili
umetnuti oni koji se odnose na slavensko bogosluje. Opovrgavanje Grgurove uloge u
borbi za jezik, a protiv rimske crkve, biti e karakteristino za pisce iz katolikih
krugova, pogotovo klerikalne, ali 1925. nikako nije moglo nauditi Grgurovoj
popularnosti. Koliko je mit prevladao nad historiografijom vidi se najbolje iz francuskog
teksta kojeg je, zamiljenog kao predgovor ovoj knjizi, napisao tadanji sveuilini
profesor Gavro Manojlovi. U vezi s Grgurom izjasnio se tipino za znanstvenika koji je
u procijepu izmeu objektivnih znanstvenih rezultata i pritiska javnog mnijenja:
Na kraju, kod nas se uvelike glorificirao patriotski otpor 'biskupa Hrvata', ninskog
biskupa Grgura, X. zakljuku koji se odnosio na slavenski jezik u crkvi. Ne nijeem
psiholoku mogunost takve uloge ovog uvaenog rodoljuba. Ipak, ne mogu nai nijednu
direktnu indiciju takve uloge u dva jedina dokumenta koji nam pokazuju biskupovu
ulogu.
Uvaeni rodoljub - izriaj kao da govori da su 1925. Grgura osjeali kao svog ivog i
sveprisutnog suvremenika.
S manje je zadrke, kao i obino, nastupio te godine Viktor Novak, historiar ija je
karijera, zapoeta u krilu katolike crkve, propala, stvarajui u njemu trajnu mrnju koja
je uvijek nalazila odraza u njegovim djelima. Na predavanju odranom u Beogradu, na
sokolskom zboru, izjednaio je Grgura, borca protiv Rima, s cjelokupnom hrvatskom
povijesti:
Veliko delo Tomislava to je dao Srbima ruku pomonicu i njih zatitio ispunjuju danas
ponosom i zahvalnou Hrvati, jer je to veliko delo bilo zaelo utehom Grguru Ninskom,
tom slavnom prototipu bratstva i narodne borbe Hrvala i Jugoslovena protiv tuinskih
napada na naa sveta narodna prava. Jer, otporna snaga Hrvata od 1102. do 1918. bila je
ona, koju joj je ostavio u batinu genije Grgura Ninskog.

Tako je ninski biskup poeo dobivati opejugoslavenski znaaj. Govor s ovako jasnom
politikom tendencijom odmah je prenijela Pobeda, glavni organ ORJUNA -
Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Kralj Tomislav i Grgur Ninski, Pobeda
1925/60). Unitaristike organizacije poele su prihvaati Grgura kao svoj simbol. Po
njihovu miljenju, Grgur je kao borac za hrvatsku samostalnu crkvu znatno doprinio
afirmaciji junog slavenstva i time, naravno, poloio vrste temelje novoj zajednikoj
dravi. Grgurov je mit dobio tako i svoje drugo etnogonijsko znaenje: njime se nisu vie
objanjavali samo poeci hrvatske, nego i jugoslavenske povijesti.
Ipak, sve ovo bilo je pisano s namjerom da se ostane bar na prividno znanstvenoj razini.
Istovremeno se, meutim, raala i slika Grgura koja je svjesno teila da od njega stvori
ne mitoloki nego upravo svetaki lik. Nastajala je u krugovima Hrvatske katolike crkve
(kasnije nazvane starokatolikom), osnovane 29. XI. 1923. u otporu dijela katolikog
sveenstva rimskoj crkvi, pri emu nisu bez vanosti bili ni sasvim politiki razlozi.
Starokatolika je crkva odmah po svom osnivanju uzela Grgura za svog zatitnika,
pozivajui se na njegov tobonji otpor papi i borbu za stvaranje neovisne hrvatske crkve.
U njenom okviru doi e mit do svoje potpuno razvijene forme. Iako u starokatoliko
tumaenje Grgura obraditi zasebno, citirat u na ovom mjestu odlomak jednog lanka
objavljenog u njihovom listu Starokatolik 1925, jer se iz njega vidi kako se i do koje
mjere mogu mistificirati dvije-tri ture latinske reenice:
Mrtvi muk vlada u dvorani crkvenog sabora, kad zaori lavski glas hrvatskog lava,
Grgura, glas obrane ovjejih i narodnih prava hrvatske narodne crkve: brani on hrvatski
jezik u svetoj slubi; odbiva nametnuti celibat hrvatskim sveenicima; ne priznaje
ukidanje hrvatske biskupije u Ninu; prosvjeduje da hrvatska narodna crkva potpadne pod
vlast latinskog biskupa u Spljetu.
Istina, on je u saboru nadglasan, ali hrvatski narod ostao je vrsto uz svoga hrvatskog
biskupa i nigda nije priznao zakljuaka to ih je rimski biskup nametnuo crkvenom
saboru. I taj glas hrvatskog biskupa Grgura Ninskog nigda sasvim nije umro u hrvatskom
narodu; i taj je glas spasio barem sjeme, iz koga e u boljim prilikama niknuti opet sveto
stablo hrvatske narodne crkve!
Kako je svrio Grgur Ninski?
Da nije kukaviki podlegao samovolji monih rimskih biskupa, to nam jami lavski
njegov znaaj, koji nigda zadrhtao nije.
Nije umro spaljen na lomai, jer rimski biskupi do tada jote nijesu bili doprli do tog
stepena savrenstva, da ive spaljuju pobornice istine i pravice.
Rimski je biskup tada zaprijetio i kralju Tomislavu i Grguru izopenjem i prokletstvom; i,
vjerojatno, da je Grgur to doivio. Ali ako ga je rimski biskup i prokleo i izopio iz
rimske crkve, Bog ga je blagoslovio i primio u svoje kraljevstvo, uz blagoslov harnoga
mu naroda hrvatskoga.
Grgur Ninski je hrvatskom narodu, to je ekom Jan Hus.
Grgur je Ninski biskup prvoborac za prava hrvatske narodne crkve; - on je otac i uzor
svih poznijih biskupa i popova glagolaa, koji su nam prezirui naredbu rimskih biskupa
sauvali barem ostatke narodnih prava u crkvi; on je predstavnik tisugodinje borbe
Hrvata katolika protiv presizanja rimskih biskupa, on je nadahnitelj nae narodne
hrvatske starokatolike crkve i svijetli primjer svim njezinim biskupima u obrani svetih
prava nae narodne crkve.
Anonimni je pisac ovog teksta jasno pokazao zato je Grgur bio potreban starokatolicima.
Kao (izmiljeni) borac protiv pape, sliio je suvremenim borcima protiv, kako ga
oigledno s omalovaavanjem nazivaju, rimskog biskupa. Borei se za prvenstvo
ninske biskupije, borio se toboe i za samostalnu hrvatsku crkvu, kakva je i
starokatolika. Povrt svega, trebalo je i opravdanje za ukidanje celibata potraiti u
njegovim mitskim djelima, pa ga se ak i po tom pitanju suprotstavilo Rimu. Sve to
pretvorilo je Grgura u hrvatskog Husa, koga bi starokatolici takoer najradije vidjeli na
papinskoj lomai.

1925. donijela je dakle trostruku interpretaciju Grgurove djelatnosti: po jednoj, bio je on
borac za hrvatska prava i jezik, po drugoj pretea jugoslavenstva, a po treoj prvi na
protestant i svetac.
Idue se dvije godine malo pisalo Grguru. U to je vrijeme nastajao njegov lik u mislima
Ivana Metrovia. Kipak je ponudio splitskoj opini spomenik biskupu u vrijeme
milenijske proslave pod uvjetom da ga postavi svom troku. Grgur ogromnih dimenzija,
nadnaravne snage, pobjednik, trebao je stati na peristil kao simbol nacionalne ideje koja
je nakon tisugodinje borbe nadvladala sve tuinske utjecaje, poglavito one sa suprotne
jadranske obale. Oko mjesta kojeg je Metrovi izabrao, ali i oko ideje koja ga je
rukovodila, razvila se nesluena diskusija, pokazujui prave dimenzije mita, njegovu
ucijepljenost u psihu nacije i snagu i mogunost politikog govora putem simbola.
Metrovievu je ideju meu prvima interpretirao V. Novak, dajui joj ope-jugoslavenski
znaaj, ali i izrazitu protutalijansku tendenciju:
Jer, Grgur Ninski i njegova ideja nije iskljuivo dalmatinska, nego je ona opta ideja
itave nacije, nae hiljadugodinje borbe s romanskim autoktonizmom... (Politika, 192 .
Prema njegovim rijeima, ideja je glagolizma u 10. stoljeu naila na otpor ne samo
crkve, nego i celokupne romanske misli u Dalmaciji.
Metrovieva je umjetnost u to vrijeme nastojala uobliiti ono to je u prolosti trebalo
biti zajedniko svim jugoslavenskim narodima. Ovoga je puta divovski kip bio zamiljen
tako da zorno predoi Talijanima kako njihove pretenzije na nau obalu nemaju osnove.
Pomislili bismo da bi takva zamisao morala naii na opi odziv nacije. Stvari su,
meutim, krenule drugim putom. Pridajui djelu znaaj prema vlastitim politikim
uvjerenjima, razni su pisci i kiparu i ( frguru pripisivali razliite politike namjere. Tako
se razvila estoka rasprava, koja se iz Splita proirila na gotovo itavu Jugoslaviju.
Moda jedini njen istaknuti sudionik, koji je svoje stavove temeljio na iskljuivo
znanstvenim i estetskim kriterijima, bio je arheolog i povjesniar Frane Buli. On je na
svaki nain, nizom istupa u tampi, ali i apelima na istaknute osobe, ak i na kralja,
nastojao sprijeiti podizanje statue na peristilu, vjerujui s pravom da bi ovaj jedinstveni
antiki spomenik time bio upropaten, kao to bi i Metrovievo djelo izgubilo na
monumentalnosti, okrueno velikom kolonadom. No, ni Metrovi ni opina nisu mogli
odustati. Antika je palaa bila simbol Talijana, njihov najjai (mada lo) argument za
kontinuirano postojanje romanske, tj. talijanske kulture na naoj obali. Spomenik bi samo
u tom ambijentu postigao ono znaenje koje mu je dao Metrovi i koje je, postavljen
izvan zidina palae, izgubio.
Reakcija je dola s one strane s koje se mogla najprije i oekivati: od talijanaa, ija se
jezgra okupljala i oko asopisa Rivista dalmatica, u kojem je urednik Ildebrando
Tacconi objavio lanak Un nuovo affronto al pallazzo di Diocleziano (1929/1). Tekst
poinje alopojkom zbog toga to e kolosalna bronana statua nagrditi srce najljepeg
spomenika latinske umjetnosti, da bi nastavio razmiljanjima tome kako hrvatskom
upravom Splita rukovodi piu ridicolo sciovinismo koji biskupovom sjenom eli zastrti
svjetlo latiniteta koje zrai iz svakog kamena. Jer, bez obzira na jezik koji danas
odjekuje njegovim mletakim ulicama, bez obzira na narod koji ga nedostojno prisvaja,
Split je po svojim tradicijama, po svom intimnom ivotu i povrh svega po svojim
spomenicima kroz tisugodinju prolost uvijek imao latinsko obiljeje. Spomenik
vrijea nae najdrae uspomene, nau duboku ljubav, nau religiju. Podignut je kao
znak pobjede mraka nakon milenija latiniteta - figura biskupa koja se danas uzdie, u
bolesnoj fantaziji hipertrofiranog nacionalizma itavog jednog naroda, do najvieg
simbola nacionalne vrline. Meutim, osim hrvatskog nacionalizma, taj grubi barbarski
pastir rezultat je i jugoslavenske megalomanije. Hrvati ele prikazati prvim
nacionalistom hrvatskog naroda jednog mranog fanatika barbarskih vremena. lanak
pun uvreda i mrnje zavrava nadom da e se spomenik ipak ukloniti:
To bi bila ponovo pobjeda harmonije, istine, pravde; pobjeda, dakle, ravnotee i latinske
vrline nad zvjerskom bestijalnou instinkta.
Slinih je reakcija od strane talijanaa, ali i iz Italije, bilo dosta. Simbol je u obliku
spomenika djelovao kao iracionalni raspiriva mrnje koja je ve desetljeima vladala
izmeu obje nacionalne skupine u Dalmaciji.
U diskusiji se iskristalizirao i drugi vid suprotstavljanja mitu. On je dolazio redova
katolike crkve ili tonije reeno klerikalnih krugova. Njihovo je gledite protumaio
Ivan Beker u listu Lu, glasilu Hrvatskog Katolikog i Narodnog atva, odnosno
klerikalnog pokreta Domagoj. Pozivajui se na izvor, napao je liberalce zato to su
izmislili protestantskog Grugura i borbu za samostalnu hrvatsku crkvu:
Ako se pod tim pojmom razumije nekakova crkva slina dananjem starokatolikom
pokretu, tada moramo rei da su hrvatski vladari bili i previe pametni, a da bi se odvaili
na takve avanturistike i besmislene pothvate, s jedne strane, jer su sigurno bili dobri
vjernici, a s druge strane, jer su htjeli voditi takvu politiku, iji bi konani rezultat bio:
asimilacija romanskog elementa u dananjim hrvatskim krajevima.
Pisac lanka bio je ipak svjestan da bi ustrajati na takvom shvaanju Tomislavove i
Grgurove politike za klerikalce znailo izgubiti simpatije onog dijela vjernika koji su u
obojici vidjeli temelje hrvatskog suvereniteta. Negirati borbu protiv latinske crkve, makar
i na temelju historijskih injenica, znailo bi mit liiti osnovne komponente: borbe Hrvata
za nacionalni jezik i crkvu, a time i tisugodinju kulturu. Prihvatiti to, bilo bi isto to i
zabiti no u leda vlastitoj domagojevskoj ideologiji. Stoga Beker pronalazi spasonosno
rjeenje: hrvatski se biskup nije borio protiv pape, ali su hrvatski vladari ipak nastojali
stvoriti neto poput autokefalne crkve, stvarajui narodnu hrvatsku hijerarhiju. Zbog toga
se, pod Tomislavljevim pritiskom, doputa 928. da Grgur preuzme sve tri vakantne
biskupije na hrvatskom podruju, kako bi njima upravljao biskup iz vlastitog naroda.
Prema tome, zakljuuje, borba Grgura Ninskog nije bila uzaludna, jer je ono, za to se
on borio, a to je ouvanje hrvatstva na teritoriji svoje biskupije, postignuto u cjelini. ak
i vie od toga postigao je Rimu vjerni biskup: zahvaljujui podlonosti velikom
papinstvu pripojila je Hrvatska latinsku Dalmaciju.
U istom je listu, pod slikom spomenika, dan karakteristian komentar:
Osim toga, neke vodi potajna misao, da je to ujedno i demonstracija i proti katolike
crkve, ako se kip 'buntovnika' (naime ti ljudi tako prikazuju Grgura Dobre) postavi na tlo
koje je posveeno kostima jednog katolikog muenika. Dakle isto neumjetniki
razlozi.
Klerikalcima je preostalo rijeiti i pitanje sukoba oko slavenskog jezika. Njihovi e
historiari kasnije potpuno odbaciti i samu mogunost postojanja slavenske liturgije u
Hrvatskoj, ali su tada jo smatrali potrebnim opravdati restriktivne mjere Ivana X. inili
su to pozivajui se na kasnije pape, koji su bili veliki prijatelji slavenskog bogosluja,
kako je to pisao Marko Vuni u listu za hrvatsku katoliku omladinu Mladost.
Ljubomir Metrovi vidio je u tom sukobu, koji je bio za katoliku crkvu neugodna,
makar samo mitoloka, injenica, ak i veliinu hrvatske vjernosti Rimu:
Nikada se hrvatski kranski narod sa svojim vjerskim poglavicama nije ni na as
pokolebao u svojoj vjeri niti se odvraao od nasljednika Sv. Petra u Rimu, pa ni onda,
kada su im pojedini rimski pape oskvrnjivali njihova steena narodna i crkvena prava. Ta
vjernost zapadnoj crkvi, koja datira od hrvatskih biskupa u Ninu do dandanas, slui
Hrvatima na ast... (Dom, 1929/56).

U klerikalistikom gledanju na Grgura javljaju se ipak ve i tada radikalna tumaenja,
koja mu odriu pravo na aureol borca za slavensku liturgiju. Ruenjem mita i
pridavanjem zapravo ispravne historijske slike nastojalo ga se pretvoriti u prethodnika
suvremenog hrvatskog klerikalizma. U lanku objavljenom u katolikom dnevniku
Hrvatska straa, autor pod pseudonimom Pertinax (ustrajan, postojan) sintetizirao je
takav stav:
Zapravo ne postoji jedan Grgur Ninski, ve postoje dva Grgura Ninska: jedan
imaginarni, drugi historijski. Prvi je Grgur tvorevina mrnje na katolicizam i papinstvo,
drugi je plod objektivne historijske nauke. Prvi je na hrvatski Hus i buntovnik protiv
rimskoga pape, a drugi je pravovjerni katoliki biskup, koji priznaje i tuje papin primat.
Onaj je prvi bogomil i pretasnik Stjepana Zagorca i Marka Kalodere, a ovaj drugi
posluan sin katolike crkve, koji unutar Crkve i njenih kanona brani prava hrvatskog
naroda. Onaj je Grgur neki sveslavenski i panslavenski praiskonski poganin, koji jedino
vjeruje u vjetice, vile i vukodlake i u nepojmljive obiaje, sokola po programu eha
Tyrsa (vidi lanak rntgenologa dra Lae Popovia u Novoj Evropi). Ovaj drugi je
prosvijetljeni ovjek, na visini tadanje kulture. Onog prvog najbolje tumai i u ime
njegovo najuktoritativnije govori g. dr Milan urin, a onog drugog prikazuje u temeljitoj
studiji ozbiljni historik dr Ljubo Karaman.
Napavi prethodno lanak Grge Novaka u Novoj Evropi, Pertinax zakljuuje da su
protivnici Rima od Grgura stvorili kulturkempfera devetnaestog stoljea.
Klerikalizam je imao tu veliku prednost to se za razliku od svojih protivnika u diskusiji
Grguru doista mogao pozivati na rezultate vrhunskih suvremenih historiara, poput
Karamana i kasnije Barade. lako oni nisu s klerikalizmom imali nikakve veze, rezultati
njihove analize prikazivali su biskupa kao papi odanog sveenika, a odbacivali su svaku
mogunost njegovog zalaganja za glagoljicu. Druga je stvar, dakako, kakve su zakljuke
Metrovi, Beker, Vuni i kasnije Guberina izvodili iz njihovih rezultata.
Reakcija je katolike crkve, u prvom redu klerikalnih krugova, bila estoka, ali ne i
jedinstvena. Dok se neki nisu usuivali negirati dio mita koji se odnosio na borbu za
jezik, drugi su ga eljeli razotkriti u potpunosti. Bijes klerikalaca, kao i onaj talijanaa,
nije bio potaknut izravno samim mitom, koji je u narodu ve ivio neko vrijeme, nego
mjestom na kojem je spomenik trebao stajati. Ako je Tacconija smetala desakralizacija
antikog/romanskog/talijanskog peristila, klerikalce je smetala figura Husa pred
vratima splitske katedrale. Trebalo mu je stoga to prije pridati karakteristiku
pravovjernog, katolikog biskupa, ali ipak nacionalno svjesnog. Kada se pokazalo u toku
godine da to nije mogue, bar ne u kratkom vremenu, jer se mit zahvaljujui i spomeniku
vrsto usadio u svijest nacije, pokuao je zagrebaki nadbiskup na otkrivanju spomenika
spasiti to se dalo.
Veza mitolokog Grgura s katolikom crkvom mogla se prikazati u dobrom svjetlu samo
ako se preute dekreti onih papa koji su zabranjivali glagoljicu ili joj barem nametali
razna ogranienja. S druge strane, politiki je trenutak, pogotovo u asu otkrivanja
spomenika, zahtijevao i od zagrebakog nadbiskupa da makar spomene mogunost
sjedinjenja crkava, emu je Grgur, glagoljaki prvoborac, postao u meuvremenu
takoer simbolom. Stoga je govor najistaknutijeg predstavnika katolike crkve meu
Hrvatima na otkrivanju Grgurovog spomenika zvuao krajnje oportuno:
... Protagonista u ovoj borbi za metropolitanska prava i batinu svete brae irila i
Metoda bijae Grgur Ninski, biskup hrvatskih krajeva od Nina do Siska i kancelar
hrvatskog kraljevstva, ali uvijek vjeran svojoj Crkvi i odan njezinom vrhovnom glavaru.

... Ali u svakoj historijskoj pojavi sadrana je daleka i duboka odluka velikog Bojeg
promisla. Tako i u ideji irilo-Metodoskoj i u glagoljakoj ideji Grgura Ninskoga. Veliki
slavenski narod duhovno je i vjerski pocijepan, pa naa slovensko-glagoljaka ideja
imade po svojoj sadrini, po dubokom vjerovanju naih velikih umova Kriania i
Levakovia, Stossmayera i Dobrila, Posilovia i Mahnia, da bude kopa i veza izmeu
razdijeljene brae. Zato vidimo u historiji katolike Crkve, da su svi pape dalekih vjekova
bili zatitnici nae glagoljice kao Inocent IV, Urban VIII, Benedikt XIV, Leon XIII. i
papa jubilarne Pijo XI.
Nai glagoljai uvali su svetu knjigu slavensku grevito u svojim rukama, kao i ovaj
biskup Grgur Ninski. Oni su i jo jedno znali, da je ova knjiga najjaa obrana njegove
nacionalnosti, najbogatije vrelo njegove svijesti i prosvijeenosti.
I danas nai biskupi stoje kao zatonici irilo-Metodske ideje i svetoga slovenskoga
bogosluja, pa odobrenjem Pija XI. netom je tampan glagolski Misal i odtampan
hrvatski Ritual. Zavjetna misao hrvatskoga glagoljaa i njegova simbola Grgura
Ninskoga se ispunila, i meni u dui svijetli blaeno vienje, da borba glagoljicu prelazi
u zavrnu fazu mirnoga razvitka za duevno i religijozno prosvjeenje naega naroda i za
zblienje udaljenih kranskih crkava. I to neka nam sveer u pamet i duu dozivlje ovaj
velebni spomenik. Njegovoj dubokoj ideji neka bude sveer moni brani na Uzvieni
Vladar Aleksandar I, kralj SHS.
Ovaj govor ipak nije predstavljao zavrno tumaenje Grgura od strane Katolike crkve i
njoj bliskih krugova. Bilo je oito da je Bauer bio prinuen prihvatiti mit i prilagoditi se
situaciji. No uskoro, kad se euforija bude stiala, ponovo e se oglasiti oni koji su u
spomeniku vidjeli ogroman falsifikat hrvatske povijesti.
Prevladavajui stanje duhova u veini koja je 1929. prihvaala mit i oduevljavala se
podizanjem spomenika odraava se u lanku Nike Bartulovia u Srpskom knjievnom
glasniku (1929/1):

Kuli Grgura Ninskog odgovara vie spontanom raspoloenju duhova, nego li u
mjenicama, utvrenim od istoriara. Za oveka nauke to je moda minus, ali za narod i za
Grgura Ninskog to je plus.
Kult Grgura Ninskog bio je slian, kako je smatrao Bartulovi, drugom Velikom
junoslavenskom i jugoslavenskom kultu - onom Kraljevia Marka. Iako bismo neke
paralele izmeu oba mita moda mogli prihvatiti, postoji osnovna razlika koja ih ini
teko usporedivima. Kult, ili bolje reeno mit Kraljevia Marka nastao je i ivio u
narodnoj pjesmi, stvarajui od iskrivljene Markove slike pravog mitolokog junaka. Za
razliku od njega, mitoloki je Grgur tvorevina historiografije iz koje je preao u puko
vjerovanje. Ako je Markov mit, poput (Grgurovog, i bio stvaran planski, u cilju
saimanja i simboliziranja odreenih narodnih tenji, takvo je njegovo porijeklo
vremenom potpuno zaboravljeno. Grgurovo recentno uskrsnue, meutim, nije dopustilo
da se ikada u potpunosti zaboravi njegovo knjiko porijeklo.
Bartulovi je traio i druga opravdanja za opstojanje mita. Grgurovu je borbu smatrao
nacionalno znaajnom, jer su dalmatinski biskupi pristajali uz Rim ne samo radi
proirivanja jurisdikcije na hrvatski teritorij, nego i iz razloga rasne netrpeljivosti.
Kategorija rase ulazila je i u na politiki rjenik.
Onima koji su tvrdili da se Grgur nije borio za glagoljicu odgovarao je Bartulovi kako
nije vano da li je borba za glagoljicu bila glavni faktor Grgurove borbe, nego: da li bi
ona opstala da se on nije odupro?. Neki su htjeli, slino kao u pitanju zrinjsko-
frankopanske urote, prikazati dotinu borbu kao tenju pojedinca k vlasti, no Na koncu
konca, svi stvaraoci velikih drava borili su se za linu vlast, ali je njihova veliina ba u
tome to su uz svoj lini uspeh znali da povezu uspeh itavog naroda. Da je Grgur uspeo
do kraja, bila bi to nesumnjivo i pobeda Hrvata. Osobni probitak, u duhu mitoloke
koncepcije, moe se tumaiti samo ovako kako je to uinio Bartulovi: mitoloki junak
svojim djelima stvara korist itavoj zajednici, a i njenim buduim pokoljenjima.
U to se vrijeme, ne samo kod Bartulovia, nego i u nizu drugih tekstova, javlja termin
hrvatsko kulturno Kosovo. Novi je izriaj u funkciji to vreg vezivanja hrvatskog i
srpskog mita traginim porazima. Bartulovi ga obrazlae:
Za Hrvate ninski biskup znai neku vrstu kulturnog Kosova. Jer Kosovo je poslednji
otpor, posle koga ostaju guslari, kao savest koju nije mogue uguiti. I Grgur znai
poslednji otpor, iza koga su ostali proganjani glagoljai, da u srcu nose krvareu ranu i
ostavljaju je pokolenjima u amanet.
Kosovu pie i ve spominjani V. Novak:
Godine 928. dozive Hrvati Kosovo svog narodnog duha, iza kog e se nizati nesree i
katastrofe ne samo u pitanju narodnog jezika, u crkvi, ve i sudbonosne posledice s
kojima se vezuje propast kralja Slavca i kralja Petra (1097.), a u njima ima svoje seme i
sudbonosna 1102.

Ne zadravajui se samo na usporedbi s kataklizmatikom bitkom, Bartulovi ide i dalje
u povezivanju hrvatske i srpske prolosti, pa ninskog biskupa usporeuje sa Sv. Savom.
Slinost tih narodskih ljudi bila je u tome to su obojica vezivali crkvu uz naciju. Ako
se to ve nije moglo dokazati, moglo se barem iskonstruirati:
Iako su se Hrvati i Srbi rado pokrstili, ... slovenski element bio je toliko sve i razliit od
latinskog i bizantinskog, da je svaki jai individuum kod Srba i Hrvata oseao
instinktivnu nudu da ba te svee odlike svoje rasnosti ouva, te da se ve unapred
odbrani od opasnosti da se jo mladi narod - prihvatajui potpuno i bez ograda daleko
nadmoniju kulturu - posve u njoj ne utopi i tako za uvek iezne. Posve naravski, nisu
moda ni Sveti Sava ni Grgur Ninski sve to jasno unapred predviali, ali su radili po
unutarnjem pozivu narodskih ljudi -sveenika, koji su se kao Sava odgojili u najviim
naukama svog vremena (to za Grgura ne znamo - ali ako je mogao da odoli dialektici
latinskih biskupa -mora sigurno da je bio pametna glava!), pa su i pored toga ostali verni
instinktu rase, narodnom jeziku i narodnim obiajima i po tom unutarnjem osvedoenju
ostavili ime, ne samo za svoje, nego i za docnija pokoljenja.
Tako su se, te 1929, traili korijeni jugoslavenstva u mitskim vremenima nae najranije
prolosti.
V. Novak je napisao u sklopu ove diskusije, premda godinu dana ranije, lanak
Hiljadugodinjica jedne hrvatske katastrofe (na razmiljanje stvarateljima
jugoslavensko-vatikanskog konkordata) (Re, 1928/1133). Pri razmiljanjima odnosu
drave prema katolikoj crkvi, posluio se Grgurom za obraun s ovom potonjom, ime
je jo jednim prilogom zadovoljio svoju ivotnu opsesiju. Grgur mu je pruio izvrstan
povod da se odupre stvaranju konkordata. Teinu je svojim argumentima nastojao
pribaviti i izjednaavanjem rimske crkve s talijanskom nacijom, nastojei se na taj nain
prikazati braniteljem nacionalnih interesa i zatitnikom nae obale kojoj je, toboe preko
crkve, prijetila talijanska opasnost:
Ovaj sudar, grandiozan u svojoj historijskoj dinamici, i jedinstven u hiljadugodinjem
razvoju, i posle punih 13 vekova jo i danas odaje svoje nepritajene reflekse. Jer, meu
dve suprotne rase nikada nije bilo kompromisa, nikada nije bilo asimilacija. I taj istoriski
fakat... je snaan i otvoren i danas.
... Taj crkveno rimski duh nije bio samo element hrianstva i rimskog katolicizma, nego
je on bio i svestan politiki faktor u evoluciji romanskih, dalmatinskih gradova, njegova
najsigurnija podrka, uvek nekompromisan prema hrvatskom narodnom duhu i
samostalnosti hrvatske narodne crkve, a u krajnjoj liniji i samostalnosti hrvatske drave.
... Raznovrsne su i mnogobrojne faze ovih borbi od kojih sadanja nije poslednja, jer njih
ne zavri ni 1918, ni Rapalo. To govore Italijani, a ne manje oseamo to i mi Jugosloveni.
I s italijanske strane se sinonimie ovaj romansko-hrvatski sukob s vekovnom borbom
glagolicu, koja je u Dalmaciji imala da izdri najvee udare upravo od strane stalnog
pokretaa romanskog duha, od strane rimske crkve.
Karakteristika Novakovog rada, da esto donosi neargumentirane, upravo smijene
sudove, dola je do izraza i ovoga puta u isticanju Grgurovih zasluga to je Hrvate,
prislonjene uz romanske ahure, spasio od strahovitog procesa asimilacije.
Procjenjivanje asimilatorskih mogunosti malobrojnih Romana, kao i itav kompleks
sukoba oko glagoljice, zapoet toboe s Grgurom, sluilo je samo kao jedno od oruja
Novakove ivotne borbe.

Sa slinih je pozicija na te probleme gledao i Stjepan Zagorac, jedan od istaknutijih
predstavnika starokatolike crkve. Prihvatio je ve lansiranu paralelu (Grgur-Sava,
pripisujui biskupu spas Hrvata od asimilacije i mletakog potalijanenja. Grgura je
koristio ne samo kao sredstvo borbe za samostalnu hrvatsku Crkvu, nego i kao medij za
manifestiranje svog jugoslavenstva. Da li sluajno, ovaj lanak, objavljen upravo 6.
januara 1929, zavrava rijeima:
Slobodna, sretna i zadovoljna zajednica svih junih Slavena na Balkanu treba da bude
cilj svih nas.
Miljenje zasnovano na sasvim drugaijoj politikoj pozadini iznio je te godine Ivo Pilar,
oslanjajui se na znatno ranije objavljenu raspravu Frana Milobara Ban Kulin i njegovo
doba (1903). Pilar tvrdi da je bosansko bogomilstvo rezultat specifinog razvoja crkve u
Bosni, koji je pak posljedica djelovanja iz Hrvatske izbjeglih Grgurovih sljedbenika,
glagoljaa. Poraeni narodni sveenici sklonili su se u bosanske planine, gdje se utjecaj
katolike crkve nije osjeao niti s juga, iz Hrvatske, niti sa sjevera, iz Maarske.
Tendencija je takvog tumaenja sasvim oita: hrvatska se narodna stranka nakon
definitivnog poraza na Gvozdu preselila u Bosnu, izgradivi tamo vlastitu Crkvu
bosansku, koja je, prema tome, u svojim korjenima bila hrvatska. Otuda je sasvim
logino zakljuiti kako je srednjovjekovna Bosna, obojena bogumilski, i sama hrvatska:
Bosansko Bogomilstvo, u obliku sredovjene Bosanske Crkve, i nije drugo do zadnji
izdanak, zadnji val, onog velikog pokreta za narodni jezik, za narodnu i dravnu Hrvatsku
Crkvu, kojoj je bio tako snanim i odlunim nosiocem Grgur Ninski. A jadni svretak
bosanskog Bogomilstva, koje je nakon tristogodinje uzaludne borbe moralo prikloniti
glavu i rasplinuti se dijelom u katolicizmu a dijelom u pravoslavlju, doim jezgrom
svojom sastojeom se iz imunih zemljoposjednika prei na Islam, pokazuje nam ne
samo tragiku velike linosti Grgura Ninskog, nego i tragiku sredine u kojoj je on
djelovao, sjeverozapadnog balkanskog Slovenstva, to jest hrvatskog naroda.
Velika diskusija zapoeta oko podizanja spomenika pokazal je te 1929. dvije osnovne
pojave: afirmiranost mita u nacionalnoj psihi i njegovu vieznanost. Grgur Ninski
postojao je kao nadnaravno bie, ali su mu smrtnici pridavali znaenja po vlastitim
trenutanim politikim opredjeljenjima. Biskup je tako postao tvorac nacionalne svijesti,
narodne crkve, iritelj hrvatstva u Bosni, ali i prvi Jugoslaven, borac za afirmaciju junog
slavenstva na romanskom kulturnom podruju, spasitelj Hrvata, ali i Srba, a povrh svega
toga jo i protestant ili revan katolik, iritelj glagoljice ili njen zatornik.
Napokon, 29. IX. 1929. Metrovievom rukom (ali i kneza Pavla), uglavnom su za neko
vrijeme prekinuti sporovi, a velika diskusija privedena kraju. Tog je dana otkriven
spomenik iritelju glagoljice, zatitniku slavenstva i Rimu odanom katolikom biskupu
Hrvata.

Napokon je osvanuo sveani dan otkrivanja spomenika. Frane Buli je u posljednji as
pokuao bezuspjeno sprijeiti naruavanje arhitektonskog sklada splitskog peristila.
Moda mu je polo za rukom samo to da Aleksandar odustane od najavljenog dolaska na
sveanost, aljui u svoje ime kneza Pavla. Ako je vjerovati jednom kasnijem
egvievom lanku, don Frane se povukao u osamu svoje solinske kue povrijeen u
svom ljudskom i profesionalnom ponosu. Njegova averzija prema morlakoj grdesiji
(egvi) nee biti tako skoro zaboravljena, njoj e se jo pisati, a neki e Splianin
popratiti tu storiju karikaturom koju e Hrvatska straa rado objaviti: don Frane
biem istjeruje Grgura s Peristila.
Dok je tako znameniti arheolog razmiljao korisnosti svog posla, u Splitu su se slijevale
mase eljne spektakla. Na Peristilu ih je ekala, zastrta tkaninom, 8 metara visoka i 14
tona teka statua. Meu mnogobrojnim listovima koji su tih dana donijeli opis proslave,
bila je i splitska Puka prosvjeta:
Bilo je pravo narodno slavlje. Naelnik dr. Rai na ime opine Splita pozvao je toplim
glasom gradane, da rastvore svoje srce, neka dua jugoslavenskog primorca iskae svoje
potovanje velikom branitelju narodnih svetinja. Sve je odisalo vanrednim veseljem. Sa
otoka je ranim jutrom prispjelo 12 parobroda i dovezlo mnoiju gostiju, sa kopna
eljezniki vozovi, autobusi, kola drugu mnoiju. Ljepota je bilo viditi ete sokolaa,
kako vrstim korakom prelaze gradskom obalom. Pratilo ih je deset glazba. Oekivao se
je dolazak kralja Aleksandra, ali zadnjega dana iz zdravstvenih razloga morao je odustati
od puta i poslao je svog milog roaka princa Pavla da ga zastupa na slavlju. Slavlje je
zapoelo pontifikalnom misom, koju je otpjevao splitski biskup dr. Bonefai u
glagolskom jeziku uprav u tomu hramu, gdje je godine 925. proti glagolici bila izreena
smrtna osuda. Evo to znai iviti u svojoj slobodnoj narodnoj dravi! U hramu Sv.
Dujma uz princa Pavla prisustvovali i ministri dr. vrljuga, dr. Drinkovi, dr.
Radivojevi, visoki crkovni dostojanstvenici, hrvatski mitropolit zagrebaki nadbiskup
dr. Bauer, biskup ibenski dr. Mileta, hvarski Pui, dubrovaki dr. Carevi, a pokraj njih
katolikih biskupa i pravoslavni episkop iz ibenika Uajdin, to je bilo veoma ugodno
svakomu gledati. U crkvi su bili i predstavnici opina, izmeu kojih naelnik Zagreba
Srkulj, ravnatelji sveuilita, akademija i drugi odlinici. Iza mise slijedilo je otkrie
spomenika. Krasan je bio prizor na Peristilu pred ulazom u crkvu... Donaelnik dr.
Tartalja izrekao je rodoljubni govor i zamolio princa Pavla neka otkrije spomenik. Princ
je potegao konopac, zastor je pao i prosinu gorostasni spomenik. Svi u jedan as
kliknue: velianstveno! Princ Pavle pristupi Metroviu, stisnu mu ruku i estita na
ovom umjetnikom djelu. Nadbiskup dr. Bauer blagoslovio je spomenik i izrekao veliki
znaajan govor vanosti glagoljice....
Sveanosti je prisustvovala i jedinica britanske mornarice, pa je na poasnoj bini uz Pavla
sjedio i britanski admiral Kelly. Morem su kruile jedrilice, a nebom eskadrila
hidroaviona.
Nakon otkrivanja spomenika, na ijem je podnoju bilo poloeno stotinjak vijenaca,
meu kojima su bili oni kralja, princa, svih sveuilita, gradova Splita, ( ;ika, Sarajeva i
drugih, proslava se nastavila banketom u hotelu Central. Ulicama su defilirale na tisue
sokolaa u crvenim kouljama praene desetkom glazbi. Hrvatski orlovski savez pratio je
sa svojom vlastitom glazbom episkopat, a zborovi drutva Guslar i Zvonimir pjevali
su Hatzeovu pjesmu Grguru Ninskom.
U posebno osvijetljenom Splitu ule su se te veeri, u kazalitu, nove kompozicije Ive
Tijardovia.
Jednodnevno je slavlje bilo zavreno, postigavi cilj. Jugoslavenstvo je doivjelo svoju
apoteozu na samom poetku postojanja jugoslavenske drave, ali je Ivo Tartaglia ipak u
svom govoru pokuao podsjetiti na primarno hrvatski Grgurov znaaj:
Znaajna je ova slava, jer biskupa Grgura Ninskoga ni tradicija ni narod ne slavi kao
izrazitu historijsku linost, ve kao idejnog i nacionalnog heroja, iji su duhovni i
kulturni podvizi postali simboli borbe i optora, samopouzdanja i pobjede naeg naroda na
ovoj obali Jadranskog mora. Ovom simbolu je na Ivan Metrovi udahnuo duu, ivot i
snagu svoga genija i genija itavog naeg naroda te, stvorivi djelo, koje je sigurno jedno
od najjaih u vajarstvu novog doba, velikoduno ga poklonio Splitu, da ovdje, u ovom
historijskom kraju Cara Dioklecijana i kralja Tomislava, Tome Arciakona i Marka
Marulia, bude postavljeno na mjesto, sa kojega je Grgur Ninski nadahnuo i obrazovao
itav duhovni i nacionalni ivot hrvatskog dijela naroda na ovim obalama.
Na ovoj obali, koja je od trinaest stoljea otadbina naeg naroda, ima ovaj silni bronani
kip da bude i mea naega teritorija, nae historije i nae nacije. Ovdje, na ovome
mjestu, ovaj spomenik je izraz nae vjere i nae volje, nae savjesti i nae ispovjesti, da
smo ovdje stajali pred trinaest stoljea, da ovdje stojimo, i da emo ovdje ostati dok bude
naeg naroda i naeg jezika.
Ovo sveano nae osjeanje se izdie do historijskog dogaaja, kada preko Vaeg
Visoanstva, Njegovo Velianstvo na Kralj - poslije nego je ujedinio u svojim rukama
ezla Kralja Tomislava i Duana Silnog, u svojoj dui vjerovanje Svetog Save i zavjet
Grgura Ninskog, u svojoj volji odluku i snagu da na tradicijama prolosti cjelokupnog
naroda sazida i odri jakom velebnu zgradu nae ujedinjene Domovine, jedinstvene i
nerazdruive Jugoslavije - ... odaje priznanje simbolu naeg naroda olienom u kipu
Grgura Ninskog.

Usprkos svemu, jugoslavenski je Grgur u tim trenucima istisnuo svoje hrvatsko drugo
ja. Teko je procijeniti koliko su tome doprinijele politike mjere Aleksandrove
diktature, a koliko sam unutarnji razvoj mita. Vjerojatnije je da je jugoslavenstvo 1929.
dalo samo povrinsku glazuru koja je lako pucala i mogla se po potrebi zamijeniti kakvim
drugim premazom, kao to se ve tada pokazalo i kao to e se jo nekoliko puta
ponoviti.
Veliki jugoslovenski prosvjetitelj prikazan je djeci Jugoslavije na njima dostupnoj
razini u Glasniku podmlatka Crvenog krsta (1930/5):
Takav jedan svetao primer bese i hrvatski biskup Grgur Ninski, savremenik i tienik
kralja Tomislava (900-930). Vladika Grgur radio je neustraivo i neumorno na tome, da
ouva na narod u zapadnim krajevima u budnoj narodnoj svesti. On je neumorno radio
na prosveivanju naroda na materinjem jeziku. Starao se da odri na slovenski jezik na
bogosluju u naim crkvama. Zbog svog rodoljubivog rada imao je da izdri mnoge
borbe i da pretrpi mnoge neprijatnosti i nezgode, naroito na glasovitim saborima u Splitu
925. i 928. g. On je ipak smelo koraao stopama slavenskih apostola irila i Metodija.
Zanimljivo je uoiti kako jugoslavenska Grgurova narav traje po prilici koliko i
Aleksandrova diktatura. Iako je otpora bilo i tada, oni e doi do znatnijeg izraaja tek
kasnije, pred sam rat, a i tada uglavnom u tisku namijenjenom u prvom redu inteligenciji.
U pukoj tampi Metroviev e Grgur, koliko sam uspio pratiti njegovo pojavljivanje,
ivjeti sve do 1935. Te e godine njemu pisati anonimni autor u pisaim strojem
pisanom glasilu sokolske ete u Vukovju pokraj Bjelovara (Vukovijski glasnik,
1935/16). Vjerojatno je pisac bio vlasnik, izdava i odgovorni urednik Branislav
urevi, paroh u Vukovju:
On je dokazivao i branio slavensko bogosluje kao najljepi amanet slavenskih apostola
Sv. irila i Metoda. A branio ga je za to, jer je oseao da je to bogosluje najjae oruje
za jaanje nacionalnog duha svoga naroda u borbi sa svim onim, koji su se otimali za tim
narodom bilo u vjerskom ili u politikom pogledu.
Na narod svaao je tu Grgurovu borbu, ali ipak trebali su proi dugi vjekovi, trebali su
pasti tlaitelji nae nacionalne svijesti, trebali su svanuti dani slobode pa da se narod
odui uspomeni slavnog hrvatskog biskupa.
U to vrijeme, tonije 1931, velika je predstava odrana dvije godine ranije doivjela
reprizu, samo provincijskog karaktera. Radei, naime, na svom Grguru, Metrovi je
odluio na zahtjev varadinske opine pokloniti i tom gradu jednog ninskog biskupa. U tu
je svrhu neznatno izmijenio i smanjio onog splitskog, pa je spomenik otkriven manje
spektakularnom ceremonijom, ali ipak u nazonosti uvaenih gostiju. Ponovo u prisustvu
sokolaa, kip je posvetio nadbiskup Bauer, odravi i misu kojoj su prisustvovali Jozo
Kljakovi kao Metroviev zastupnik, zastupnik bana i predstavnik zagrebakog
sveuilita. Sve je bilo skromno, donekle i stoga to je ritual repriziran, a donekle i zbog
otpora u samom Varadinu. Sinovima domovine ninski je biskup bio donekle stran, a
mnogi od njih, k;iko to priznaj i novinar Varadinskih novosti, nisu ni uli za njega.
Dakako, bilo je i otpora isto politike naravi. Izgleda da je na njih u Varadinu bilo
efikasnije odgovarati hrvatstvom, nego jugoslavenstvom, pa isti novinar pie:
Jer, neka se nitko ne vara: grditi Grgura Ninskog, znai prljati i sramotiti hrvatstvo u
jednom od najljepih i najvrednijih izraza u itavoj naoj historiji.
Kip je, usprkos ovakvih tvrdnji, po svojoj osnovnoj namjeni i Metrovievoj zamisli ipak
bio jugoslavenski, a da se to tako i tumailo, pokazat e se ubrzo u reakcijama ekstremnih
nacionalistikih pisaca u Hrvatskoj. Snaga mitolokog (Grgura ubrzo e ishlapiti, ali tada,
u prvoj polovici desetljea, bila je jo na svom vrhuncu. Ako je nekoliko godina ranije
mit stvarao skulpturu, sada je skulptura dograivala mit. Bronani je Grgur zamijenio u
svijesti ljudi historijskog, ispunivi potrebu konzumenta povijesne grae da u mislima
stvori lik osobe koja je djelovala u prolosti. Jedan je primjer tekst ora Pejanovia
(Prosveta, 1930/1):
Protiv toga reenja bili su od prisutnih samo kralj Tomislav i biskup Grgur, koji je
planuo gnjevom, digao svoju desnicu u vis i glasno doviknuo latinskim hiskupima da e
se protiv toga reenja aliti i povesti najogoreniju borbu.
Bilo bi zanimljivo ispitati obimnijim istraivanjem razlike u mitolokim sustavima
pojedinih politikih stranaka ili smjerova u predratnoj Hrvatskoj. Vjerujem da bi se
pokazalo kako su oni vjerna slika politikih koncepcija i sredstvo za lake plasiranje
vlastite ideologije u javnosti. Pa i sam mit Grguru jasno odraava takvu praksu.
Pokazivalo se to i ranije, ali je naroito estoki napad na do tada prevladavajue
tumaenje Grgura zapoeo 1938. Te, a i slijedeih godina, do izbijanja rata, objavio je dio
hrvatskog tiska, sklon idejama frankovaca i ustaa, niz lanaka meu kojima su se isticali
oni Ive Guberine, u kojima se Grgura nastojalo prikazati s pozicija hrvatskog ovinizma i
klerikalizma. Ninski je biskup postao rtvom rastueg nezadovoljstva i averzije prema
simbolima jugoslavenstva u Hrvatskoj.
Pored Guberine, svojim se napisima u istom duhu isticao i ve spomenuti Kerubin
egvi. Iako je 1900. reklamirao Medovievu sliku splitskih sabora, koja jrgura prikazuje
u tradicionalnom svjetlu branitelja slavenstva, egvi je, to za nae podneblje nije
izuzetno, evoluirao, pa je 1935. objavio u Hrvatskoj strai lanak Don Frane Buli i
Grgur Ninski, u kojem Metrovievo djelo naziva grdesijom morlakom. Kako ga
Buli vie nije mogao opovri, istvrdio je da je arheolog bio protiv spomenika na peristilu
iz vjerskih, a ne umjetniko-estetskih razloga. Po egviu, pored aniklerikalaca i
starokatolika, za uzdizanje spomenika bili su redom oni Spliani koji su bili Talijani ili
barem nosili talijanska prezimena. Nije teko pogoditi da je tom besmislicom ciljao na
Ivu Tartagliu, naelnika splitske opine. egvi je ve ranije nastojao potpuno izbrisati
Grgura iz hrvatske povijesti raspravom Hrvatsko bogosluje i Grgur Ninski ili kizma u
Hrvatskoj (Bogoslovska smotra, 1929/XVII), dokazujui da su izvori koji govore
zbivanjima u 10. stoljeu zapravo iz 11, ili pak da su potpuno iskonstruirani. Kako
njegovo tumaenje nije prihvatio gotovo nitko, pa ak ni Guberina, napustio je
znanstvenu metodu pobijanja Grgura i prihvatio se pamfleta, koji su isto tako, osim u
starokatolikim krugovima, ostali bez odjeka. U vrijeme obnovljenog interesa za
problematiku splitskih crkvenih sabora krajem tridesetih godina objavio je Miho Barada
lanak Istina hrvatskom biskupu Grguru Ninskom (Zlatno klasje, 1939/1). lanak
naalost odie duhom koji ga udaljava od znanstvene razine koju je Barada postigao u
raspravi Episcopus Croatensis i predstavlja samo dio kampanje za rehabilitaciju
biskupa kao vjernog sina Katolike crkve, kako se to, uostalom, vidi i iz samog
zakljuka:
Zato iz nje (Historia Salonitana Maior ~ op. . .) doznajemo pravu istinu Grguru,
biskupu Ninskom - istinu, da je on bio vjeran i odan Namjesniku Kristovu u Rimu, Sv.
Ocu Papi, a sve, to je protivno tomu, da spada u carstvo pria.
Grgura se sve ee i u nestrunoj literaturi poinje hvaliti zato to je pristajao uz Rim
iako mu je papa okrnjio njegovu crkvenu vlast. Time se htjela istai njegova
dalekovidnost, jer je zahvaljujui mudrom pokoravanju Sv. Stolici, Hrvatska ostala
zauvijek vezana uz Zapad. U Hrvatskom jedinstvu (Varadin, 1938/63) anonimni autor
zakljuuje:
Ako se, dakle, slavi Grgur Ninski, treba ga slaviti kao ovjeka, koji je znao savladati
svoj egoizam i pokoriti se svojim poglavarima, i time uinio Hrvatskoj upravo
neprocjenjivih usluga.
Najjasnije, bez ikakvih ograda i skrivenog smisla, navijestio je novo doba u svojim
tekstovima Grguru Ivo Guberina. itanje pojedinih odlomaka iz njegovih lanaka Je li
Grgur Ninski bio glagolja? (Hrvatska smotra, 1940/9) i Jugoslavenska solidarnost u
obrani protuhrvatskih falsifikata (Hrvatska gruda, 1940/24) ine svaki komentar
nepotrebnim:
Tu floskulu u nau historiografiju prvi je ubacio Farlati, ali ju je posebno izgradio i dao
svoju orijentaciju onaj protuhrvatski slavonofilski i jugoslavenski duh, koji je u XIX. v.
zarazio na javni ivot.
Kada mi Hrvati kritikim okom promatramo na nacionalni ivot u XIX. i XX. vijeku,
moramo se upravo zgroziti, kako je naa povijest bila sistematski falsificirana u cilju, da
nas se prikae kao velike borce slavenstva i Istoka, i da smo samo u tome sklopu neto
vrijedili.
Trebalo je sve staviti na glavu, da se dokae protuhrvatska importirana ideja, da je:
Hrvatima samo spas u tzv. slavenskoj solidarnosti. Taj duh slavenske solidarnosti otrovao
je i zarazio na narodni ivot u XIX. i XX. vijeku. Tome se duhu nije mogla oprijeti ni
slubena povijesna nauka, pa zato, kada mi velimo, da je panslavistiki i jugoslavenski
duh stvorio bajku Grguru Ninskom, kao nekakvom borcu za glagolicu; kada govorimo
falsifikatima nae povijesti u tom pravcu, tada je jasno, ila se ne misli pojedince
inkriminirati za falsifikate i prtuhrvatstvo - nego one koji su taj duh uveli, komu su
pojedinci podlegli.
Na splitskom peristilu nalazi se golemi kip Grgura Ninskog. Mjesto gdje se nalazi, kao i
poza u kojoj je postavljen, nije drugo nego jedan ogroman falsifikat hrvatske povijesti, i
to na njezinu tetu... Naprotiv na tom mjestu, u splitskoj katedrali, nije se vodila borba
izmeu hrvatstva i latinstva, nego zato hoe li se Hrvati opredijeliti za Zapad i njegovu
kulturu ili Istok i njegov bizantinizam. Pionir borbe za Zapad a protiv bizantinizacije bio
je ba Grgur. On je odluno odbio glagolicu i ondanje njene tendence, jer je bio svjestan,
da ona u onim vremenima i onim prilikama nije drugo, nego bijeg od Zapada, odricanje
Agatonova pakta te kidanje svih hrvatskih tradicija i prijelaz k Bizantu.
Mi Hrvati ne smijemo zaboraviti, da je Metroviev falsifikat, predstavljen u njegovu
Grguru Ninskome, nama pruen ba onda kada je velikosrpsko-pravoslavna ideja bila na
svome vrhuncu i upotrebila sve snage i aparat drave, da zaboravimo na svoju zapadnu
prolost i prikljuimo se Istoku. To se radilo ba zato, jer se je znalo, da emo prelazom k
Istoku, bizantinizmu, presjei sve ile, koje dre nae narodno deblo. A za tim se je
jedino i ilo. Kroz itav jedan vijek trovala se je hrvatska narodna dua raznim bakcilima
slavenstva i jugoslavenstva, a sve je to kuao okruniti i legalizirati perstilski falsifikat
Grgura Ninskoga. Koje je najdublje znaenje dao tom falsifikatu sam auktor, doznali smo
nesumnjivo pred malo vremena, kada se je g. Metrovi usudio oprijeti tenjama i volji
hrvatskoga naroda, da svoju najveu naunu ustanovu nazove svojim narodnim imenom.
Metroviev je spomenik falsifikat u svoj svojoj cjelini; on je uvreda za hrvatski narod i
zato on, im doe do svoje dravne slobode, mora radikalno i definitivno obraunati sa
tim falsifikatom i njegovim predstavnikom na splitskom peristilu.
Tako je ustatvo, i prije uspostave svoje vlasti, zapoelo obraun sa suprotnim
ideologijama, i to upravo preko onoga to je ljudima najblie i najshvatljivije - simbola.
estoki otpor Guberini pruio je jedino Marko Perojevi, urednik sarajevskog
Jugoslavenskog lista. U svojim polemikim napisima nije se suprotstavljao samo
njemu, nego i autorima koji su zastupali tzv. gotsku teoriju porijeklu Hrvata, u okviru
koje su tvrdili da je glagoljica proizvod hrvatske kulture, te da sa irilom-Konstantinom
nema veze. U direktnom odgovoru na citirani Guberinin lanak (Je li kip Grgura
Ninskog ogroman falsifikat hrvatske povijesti kako tvrdi dr. Ivo Guberina?, Hrvatski
glasnik, Split 1940/242), Perojevi je pisao:
Sve se to pie i 'dokazuje' u ime neke tobonje nauke, kojom bi se htjelo dokazati da
Hrvati nijesu grana velikog slavenskog stabla, nego neka kopilad gotska. Ovakve i sline
nauke ire u ime nekog 'Hrvatstva' koje pravim hrvatstvom ne mirii.
Premda se Perojeviu ne bi mogle odrei dobre namjere u borbi koju je vodio protiv
ideologije vjerske, nacionalne pa i rasne mrnje, mora se konstatirati da je to radio
prilino nespretno, sluei se argumentima koji su upuenom itaocu mogli biti samo
smijeni:
Hrvatska je glagolica od svog poetka uvijek bila obrambeni zid protiv Bizanta i
bizantskog raskola.
Gdje je dopirala bizantska politika vlast, kao u dalmatinskim gradovima, tamo je dopro
i bizantinski crkveni duh. U Hrvatskoj je taj duh bio zapadni i rimski, i prema tome
nesmisleno je kazati, da bi se opasnost glagolice tj. bizantinizacije Hrvata mogla rairiti.
Zanimljivo je da se tada nije naao nitko tko bi se usudio i spomenuti da irenje
bizantskih utjecaja nije samo po sebi moralo znaiti nekakvu nacionalnu katastrofu.
Jednako tako, osim starokatolika, gotovo svi su inzistirali na Grgurovoj vjernosti Rimu,
tumaei to na ovaj ili onaj nain. U zapadnu orijentaciju Hrvata nije se vie smjelo
dirati.
Sukobljene strane bile su tako podjednako ograniene u svom nastupu: Perojevi je
glagoljicu morao miriti sa zapadnom kulturom, dok Guberina nije mogao jednostavno
zbrisati Grgura, koji je, bez obzira na karakter koji mu je pripisivan, postao hrvatskim
nacionalnim herojem. Guberina je stoga odluio udariti na Grgura ondje gdje je bio
najjai - na splitskom peristilu:
... nije mogue nauno obraniti Metroviev falsifikat na splitskom peristilu. Neka bude
uvjeren g. Perojevi i svi oni Hrvati, koji gledaju i sude svoje hrvatstvo kroz taj falsifikat,
da e Hrvatska, onda kada bude u mogunosti, taj falsifikat i njegov duh potpunoma
unititi i nee dopustiti u svojoj sredini, da se bilo tko klanja toj naoj narodnoj sramoti.
Guberina se prevario samo utoliko, to ustae nikada nisu doli u mogunost da srue
Grugra. Nezavisna Drava Hrvatska odrekla se Dalmacije, a time i Metrovievog
Grgura, u korist svojih talijanskih saveznika, koji su, proeti saveznikim duhom
prema Hrvatima, pourili da sami uklone spomenik.
Meutim, situacija je 1941. bila takva da je ak i ugledni Obzor naao za shodno da
odgovori, nepotpisanim komentarom, na lanak objavljen u beogradskom listu
Belgrader Echo, u kojem se Grgura prikazuje kao borca protiv pape i univerzalne
rimske crkve, a za nacionalnu kulturu. Obzor odgovara da Grgur nije bio nikakav
borac protiv katolicizma, a da nije tono ni to da je bio zasluan za ouvanje slavenskog
duha na naim obalama, jer tamo nema nikakvog slavenskog, nego samo hrvatskog duha.
Uzalud je u tim kriznim vremenima Perojevi nudio kompromisno rjeenje:
Ako ovo nije izrugivanje Grgura Ninskoga, nego istinsko uvjerenje dr. Guberine, onda
on, koji nije panslavista, Jugoslaven i protuhrvat, ne bi smio kazati da je Metroviev
Grgur ogroman falsifikat hrvatske povijesti', jer je, eto, 'dokazao', da je Grgur protivnik
glagolice koja je htjela Hrvate navesti na prijelaz k Bizantu, tj. pravoslavlju!

Po naoj tezi Grgur je zasluio spomenik, a takoer i po tezi dr Guberine. Neka se,
dakle, ne srdi na spomenik Grgura Ninskoga. Radije neka mu pristupi i neka mu se
pokloni. On s jedne strane, a mi s druge.
Povijest e jo jednom pokazati snagu svoje ironije kada, pretvorivi Talijane u smrtne
neprijatelje ustaa, izmiri u duhu Perojevieve ponude ove dvije suprotstavljene
tendencije, barem to se tie spomenika.
Ninski je biskup Rimskim ugovorima 1941. postao talijanskim dravljanom, doekavi
da ga veliki voa hrvatskog naroda proda, zajedno s kolijevkom domovine. Kako se
dobro znalo kome je upuen Grgurov mrki pogled, Talijani su se pourili da ga uklone,
naravno pod geslom ouvanja antikog peristila, da ne bi izazvali previe revolta.
1942. talijanski je zavod za crkvenu umjetnost Beato Angelico donio odluku ruenju
spomenika u okviru postupka restauriranja Dioklecijanove palae. Tako su Talijani
ispunili Guberinine elje (i ne samo njegove), a da niotkuda nije bio uloen prosvjed.
Spomenik ipak nisu unitili, nego su ga rastavljenog spremili u neko skladite.
Daljnji razvoj politike i vojne situacije namijenio je Grguru sasvim neoekivanu
sudbinu. Nakon kapitulacije Italije i kratkotrajne uspostave komunistike vlasti, u Split su
ule ustae. U euforiji koja je zavladala nakon sjedinjenja svih hrvatskih zemalja,
trebalo je to radikalnije obraunati s dotadanjim saveznicima. Promiba se tako, meu
ostalim, posluila i ruenjem spomenika, kako bi pokazala talijanski vandalizam i
njegovu mrnju prema Hrvatima. Splitsko Novo doba ve u svojem etvrtom broju
donosi sliku spomenika s potpisom:
Barbari s Apenina, koji se vrlo rado hvale svojom kulturnom povijeu, ve su prvih
dana svoje vlasti u Splitu odnieli spomenik Grgura Ninskog, remek-djelo hrvatskog
kipara Ivana Metrovia. Jo se nije moglo istraiti, gdje se rastavljeni spomenik sada
nalazi. Predstavnici hrvatske vlasti su za vjeni spomen i protest protiv ovog nekulturnog
ina dali dosadanjem Peristilu naziv Trg Grgura Ninskog.
Tri broja kasnije pisati e istoj temi opirnije:
Pozivajui se i na njega (F. Bulica - op. . .), talijanski vlastodrci su uklonili
velianstveni spomenik i time poinili jedan od najveih falsifikata, a u isto vrijeme
barbarsko djelo bez premca.
Vremena mijenjaju obiaje! Tri godine ranije, Metroviev je spomenik i sam bio najvei
falsifikat hrvatske povijesti, a sada je time postalo njegovo uklanjanje. Dotadanju
averziju prema Grguru ipak nije bilo sasvim jednostavno zaboraviti, ak niti iz tako
pragmatinih razloga, pa se napad na Talijane i njihov postupak nije zasnivao na apoteozi
samog biskupa, nego zapravo Metrovievog djela:
Postupak s Grgurovim kipom podigao je znaaj toga spomenika do vrijednosti simbola
hrvatskog odpora, hrvatske kulturne samosvojnosti i napredka, to nam sve daje
legitimaciju pred kulturnim svietom na samostalan dravni ivot.
Izraz tog osjeaja manje vriednosti (Talijana prema Hrvatima - op. . .) bio je i
postupak s Metrovievim djelom, koje mora to prije nai u Splitu dolino mjesto, da
svjedoi hrvatskoj kulturnoj predaji, koje je nekada bio predstavnik hrvatski biskup
Grgur iz Nina, a danas je jedan od najznaajnijih predstavnika nae kulture tvorac
Grgurova spomenika i isto tako sin naega hrvatskog kra, Ivan Metrovi.
Palo je tako u zaborav sve ono to se nekada napisalo Grguru, pala je u zaborav i
Metrovieva jugoslavenska orijentacija, a i njegov boravak u ustakom zatvoru. Mit je
ponovo trebalo iskoristiti, a njegova je snaga upravo u tome to brie iz sjeanja
objektivne injenice.
Ustaama su u tom novom propagandnom potezu podrku dali i Nijemci. Njihov je list
Deutsche Zeitung in Kroatien objavio u rujnu 1943. sliku spomenika i pjesmu Paule
Preradovi posveenu ninskom biskupu. Metrovi u svojim uspomenama navodi kako je
saznao da je Hitler doao svojevremeno u posjed fotografije spomenika, koji mu se toliko
svidio da je, usprkos tome to je bio svjestan da je kip ostvarenje suprotne,
pangermanizmu suprotstavljene ideologije, sliku drao pored sebe.
No, usprkos novim hvalospjevima, Grgur je kraj rata doekao u komadima. Ustae nisu
imali sree: kada su Grgura htjeli sruiti, preteku su ih Talijani, kada su ga eljeli ponovo
postaviti, izgubili su rat.
Novo drutveno ureenje, uspostavljeno dolaskom na vlast komunista, zahtijevalo je i
novi odnos historiografije prema prouavanju prolosti. Dotada prevladavajuu politiku
povijest trebalo je zamijeniti drutveno-ekonomskom, marksistikom. Ujedno je postalo
nuno i prevrednovanje zajednikog ivljenja Slavena na ovom prostoru, a koje je u
starijoj historiografiji bilo tumaeno s pozicija razliitih interesa graanstva pojedinih
nacija. Rezultat tih htijenja bila je nikada cjelovito izraena sinteza Historije naroda
Jugoslavije, ija je prva knjiga objavljena 1953. Pisana u novom duhu, kojem mit
Grguru nije bio primaran, odbacila je njegovu karizmatinu ulogu glagoljaa, svevi ga
na realne okvire borca za crkveni primat. Autor teksta, Vladimir Babi, slijedio je,
vjerojatno nesvjesno, gledanje na taj problem Otokara Kerovanija koji je jedini u
hrvatskoj historiografiji pruio marksistiki sintetski pogled na hrvatsku povijest
(Povijest Hrvata, rukopis nastao u zatvorenitvu 1938-1941). Ipak, dok se Kerovani
odnosio prema Grguru kao nevanoj pojavi unutar sinteze nae povijesti, Babi se nije
usudio ii tako daleko. Morao je ostaviti, makar skrivenu, mogunost vraanja biskupa na
stari pijedestal nacionalnog borca. Stoga je, iako Grgura nije izriito doveo u vezu s
glagoljicom, ustvrdio kako:
Nema sumnje, da je u Hrvatskoj u Tomislavljevo vrijeme bilo mnogo sveenika, koji su
sluili misu slavenski, premda je vii kler bio latinski i premda se u dvorskim crkvama i
veini samostana sluilo latinski.
Ninski biskup dakle nije bio ni izriito nacionalan, ali ni anacionalan, jer nije spreavao
slavensku slubu, ako je ve nije podravao. No, ne treba li takvom tumaenju moda
potraiti uzroke i u loim odnosima komunista prema vrhovima Katolike crkve? Grgura
se u potpunosi nije moglo otpisati, ali ga kao Crkvenog poglavara Hrvatske nije bilo
poeljno ni previe isticati. Babiev stav bio bi u tom sluaju odraz dnevne politike, a ne
marksistikog tumaenja prolosti.
U to je vrijeme, meutim, Metrovievo djelo ipak ponovo sastavljeno i postavljeno,
mada rjeenje, to se tie smjetaja, nije bilo najsretnije (o tome Vinko Vitezica, ovjek i
prostor, 1955/22). Bulievo je miljenje napokon prevladalo, pa je Grgur, umjesto na
Peristil, postavljen pred gradska vrata, u ambijent u kojem gubi mnogo od svoje izraajne
snage.

Pomicanje spomenika u drugi plan bilo je jednako simbolino kao i njegovo postavljanje
pred katedralu 1929. U novoj konstelaciji politikih snaga Grgur vie nije bio potreban u
istoj mjeri kao pred rat, pa je njegov mit poeo gubiti snagu. Kao to ga je stala
uspostavljati pred gotovo stotinu godina, znanost ga je sada poela ruiti.
Iako je jo 1956. Josip Hamm prikazivao Grgura kao zatitnika glagoljice, Vjekoslav
Stefanie je implicite odbacio takvu mogunost, vraajui se na miljenje Barade irenju
glagoljice u Dalmaciji i meu Slavenima u Zahumlju, Neretvanskoj kneevini i Bosni. U
istom je smislu, polazei sa stanovita historiara, pisala Nada Klai (Slovo 1965/15-16).
Isto je miljenje zadrala i u svojoj knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku,
objavljenoj 1971." Reakcije na tu knjigu, koja je ruila mnoge povijesne mitove, bile su
burne, to je, pogotovo s obzirom na vrijeme njenog objelodanjivanja, bilo razumljivo, ali
je ipak izostao bilo kakav protest u vezi s Grgurom i glagoljicom. Autorica je iste
zakljuke unijela i u Ilustriranu povijest Hrvata, objavljenu te godine, a kako je i Trpimir
Macan 1972. korigirao topogledno Vjekoslava Klaia u njegovoj, meu itaocima
svakako najpopularnijoj, sintezi hrvatske povijesti, to se moe rei da je burno razdoblje
hrvatskog proljea napokon skinulo aureol sveca ninskom biskupu. Barem u znanosti.
Za povjesniarima krenuli su i historiari knjievnosti. Eduard Hercigonja prihvatio je u
Povijesti hrvatske knjievnosti (1975) miljenje Nade Klai.
Ali, mitovi ne umiru lako. Te iste 1971. objavio je jerej Milan Babi u pravoslavnom
Vesniku lanak u kojem ponovo Grgur preuzima staru, predratnu ulogu. U trenu se
obnovio sukob koji je odisao starojugoslavenskim dahom. ivko Kusti, urednik Glasa
koncila, odgovorio je indirektno Babicu da namee zakljuak kako je u nas nedostajalo
ljubavi i razumijevanja zbog toga to su Hrvati stoljeima sluali Evanelje na latinskom,
pa nisu razumjeli njegove poruke:
Zar to nije jasno kao bijeli dan? Hrvati nisu kroz stoljea sluali Evanelje na svom
jeziku, pa kako bi onda znali ljubiti susjede? A braa Srbi su stoljeima sluali pojanje
Evanelja na staroslavenskom, pa se to moralo na njima i odraziti.

Poanta je odgovora bila u razmiljanju don Jurina sugovornika jor Luke:
Hm, hm, ti su Grci zaista tvrda srca... Otkad znaju za sebe, uvijek su itali i pjevali
Evanelje na svom narodnom jeziku, a koliko zla uinie brai Srbima i Bugarima...
Takve polemike Grgur nije vie izazivao. No, ako nije bilo sukoba, bilo je pokuaja da ga
se rehabilitira. Meu znaajnije spada podizanje spomenika, Vidikovca Grgura
Ninskog, u Aleji glagoljaa to vodi od Roa do Huma. Kako je to jedan od rijetkih
spomenika u nas svedenih na pravu ljudsku mjeru, teko je, gledajui ga, govoriti
nekakvom mitu. Objektivno, znanstveno gledajui, Vidikovac je unutar koncepcije Aleje
promaaj, ali se tako skladno uklapa u itav simpatini projekt, koji odie najiim,
iskonskim rodoljubljem, da se to njegovim tvorcima moe jedva zamjeriti. Sve u toj
Aleji, od Roa do Huma, bajka je koja ivi u istarskom krajoliku, a bajke se ne smiju
brisati.
Ne zadravajui se na nekim usputnim pokuajima, poput onog Vladimira Koaka
(Historijski zbornik, 1980-81), navesti u jo samo dvojicu autora. Prvi je Zvane Crnja,
pisac popularne Kulturne povijesti Hrvatske, koja je doivjela nekoliko izdanja i na
tuim jezicima. Koncipirana u mnogo emu po zastarjelim historiografskim
tumaenjima, knjiga brani Grgura, zatitnika glagoljice. Samo jedna autorova tvrdnja
dovoljna je da pokae to se 1978. moglo smatrati historijskim dokazom u knjizi koja je
predstavljala, i jo predstavlja, nau kulturu u inozemstvu:
U drugoj polovici 19. i u poetku 20. stoljea hrvatska nacionalna romantika predstavila
je Grgura Ninskog kao najveu nau borbenu figuru onog vremena, kao ovjeka koji je
svim svojim silama ustao protiv latinskog klera u obranu glagoljice, odnosno slavenske
pismenosti i liturgije. Dananji povjesniari, skloni veem kriticizmu, donekle su se
ogradili od te pretpostavke jer nema dovoljno izvora koji bi je potkrijepili. Meutim,
nedostatak izvora ne znai da nije bilo povijesti.
Ova je posljednja reenica u svakom sluaju tona. Nezgoda je samo u tome da ju je
Crnja shvatio tako, da je doputeno, tamo gdje nema izvora, prolost konstruirati po
vlastitoj elji. Historiari skloni veem kriticizmu po tome su nekakvi nepoduzetni
treberi.
Drugi je pisac, koji se dodue samo uzgred bavio Grgurom, Jakov Blaevi.
Jakov Blaevi je 1983. objavio knjigu Povijest i falsifikati, nastojei razotkriti neka
negativna kretanja u hrvatskoj historiografiji i tumaenju prolosti openito. U svom
postupku suzbijanja protunarodnih tendencija posluio se i likom Grgura Ninskog,
odnosno njegovom mitolokom percepcijom, koja se kod nekih, ak marksistikih pisaca,
nije jo bila sasvim izgubila.
Jo od 10. stoljea, od popova glagoljaa i Grgura Ninskog, koji se bori da se u crkvi
upotrebljava slavenski jezik, pa sve do Jurja Kriania i Strossmayera... do brojnih
sveenika koji u narodnooslobodilakoj borbi izginue borei se u partizanima, postoji
kontinuitet hrvatske narodne crkve.
Ukratko govorei, to se zna ovoj povezanosti, Grguru Ninskom, Strossmayeru,
Eugenu Kvaterniku, pa i Anti Stareviu, Supilu, do Radia, koji su doivjeli apoteozu
svog martirija u naem oslobodilakom ratu, koji ih je ne samo dokazao, ve i osvetio.
Sve ono veliko to je hrvatski narod u povijesti uinio, kao i svi ostali nai narodi, sve
ono to je uinjeno u revoluciji, 1941-1945, ima svoj kontinuitet u tisuljetnoj borbi od
Pacta convente do Plitvike rezolucije i AVNOJ-a, od Grgura Ninskog, Matije Gupca,
Strossmayera, Radia i upila do herkulske pojave Tita i Partije.
U trenutku kada je ve izgledalo da se Grgur polako, ali sigurno svodi na svoju pravu
historijsku sliku, pojavile su se ovakve tvrdnje, i to iz pera ovjeka koji je sam u
komunistikoj revoluciji navodno gradio novo drutvo, zasnovano na novim misaonim i
vrijednosnim sustavima. Grgurov je mit tako, na smiraju, dobio novu zadau krajnje
uporine toke velikog luka revolucionarnih i naprednih djelovanja hrvatskog
naroda, od svojih ranosrednjovjekovnih poetaka do danas. Borac za metropolitansku
ast igrom sluaja, ili neznanja, vrednovan je jednako kao Strossmayer ili Radi, pa je
ak, u sustavnom nizu, stavljen uz bok Tita. Napokon, njegov su martirij (valjda prelaz u
skradinsku biskupiju?) osvetili partizani, borei se i ginui za slobodu i socijalizam,
stvarajui na taj nain njegovu apoteozu. Kamo su i u ona olovna vremena vodile takve
interpretacije, pokazao je sam Blaevi, kada je u istoj knjizi dotampao tekst pisma
predstavnika Hrvatske katolike crkve u kojem se hvale njegovi stavovi i uz koje je dobio
na poklon i dvije knjige (Poruka hrvatske baine i tit Hrvata) u znak panje
Vaoj osobi i hrabrom svjedoenju narodnim hrvatskim velikanima nae puntarske
prolosti.
Nije ba jasno zbog ega je Blaevi objavio ovo pismo, ali je potpuno razumljivo zbog
ega ga je Hrvatska katolika crkva poslala.
Osnovana u duhu starokatolianstva, koje se zasnivalo na otporu papi i rimskoj katolikoj
crkvi, traila je inspiraciju u koncilskom istupu biskupa Strossmayera, ali i dublje u
prolosti. Obzirom da do stvaranja Jugoslavije nacionalna hrvatska crkva nije postojala,
trebalo je historiografskom konstrukcijom povezati Hrvatsku katoliku crkvu (HKC) s
najstarijim vremenima hrvatske povijesti, kako bi njene veze s nacijom dobile na
vanosti. Most preko kojeg je ta veza trebala ii vidjeli su starokatolici u glagoljaima
koji su oduvijek inili poseban organizam unutar Katolike crkve. Preko njihove
tradicije, HKC je stupala u kontakt s Grgurom Ninskim, braniteljem glagoljice i neovisne
hrvatske biskupije, dakle samostalne narodne crkve. S tim mitolokim karakteristikama
on je bio upravo idealan praotac i zatitnik starokatolianstva. Grgur je na taj nain
postao ne samo prvi na starokatolik, nego i mnogo vie od toga. Tisak HKC, u prvom
redu Starokatolik i Hrvatski katoliki kalendar Grgur Ninski, a u dananje vrijeme
Hrvatski katoliki glasnik, stvarali su, i stvaraju, desetljeima u svojim napisima lik
Grgura - sveca, ujedno i prvog europskog protestanta. Njihova je ideologija izbacila u
javnost usporedbu Grgura i Jana Husa, rairenu dvadesetih i tridesetih godina.
Osnova njihova tumaenja splitskih sabora poivala je u vjerovanju, koje se, kao kod
svakog mita, pretvaralo u znanje. Ni sami starokatoliki ideolozi nisu se previe trudili
da to prikriju. Tako je npr. biskup Marko Kalogjera pisao 1933:
Ako Grgur nije osobno vodio, kako nam predaja i povijest kae, one lavske borbe protiv
Rima i latinske nadmoi i latinskog jezika nad Hrvatskom crkvom, ako splitskih sabora,
toga bojnog polja Grgura Ninskog, uope ni postojalo nije, ako ak Grgur ni obstojao
nije, - tad je Grgur Ninski Duh-genij hrvatske due, u komu je hrvatska dua oliila,
simbolizirala svoj vjekovni otpor, svoju vjekovnu borbu protiv tuinske nadmoi
latinske, rimske crkve, a za slobodu i jezik svoje Hrvatske narodne crkve. U tom sluaju
je Grgur Ninski edo hrvatske due, remek-djelo Hrvatskih pradjedova, kroz hiljadu
godina djelano, raeno, uvano i obranjeno, po tom veliina i svetinja cjelokupnog
naroda Hrvatskoga i svakog Hrvata pojedinca. I ko se usudi u tu svetinju, u tu veliinu, u
tu duu Hrvatsku da poganom rukom dirne, zloinac je i izrod Hrvatski!
Trud itavog aparata HKC (koja je prije II. svjetskog rata bila znaajnija nego danas,
obuhvaajui navodno 1940. 68000 vjernika) na sustavnom stvaranju mitskog lika vidi se
ve i letiminim prelistavanjem Starokatolika:
Tek znam jedno, da je historiju hrvatskog naroda, od vremena prvog naeg kralja
Tomislava pa sve do danas stvarao Veliki Ninski Biskup... (Donkovi, 1926).
Grgur Ninski je biskup prvoborac za prava hrvatske narodne crkve; - on je otac i uzor
svih poznatijih biskupa i popova glagoljaa, koji su nam prezirui naredbe rimskih
biskupa sauvali barem ostatke narodnih prava u crkvi; on je pretstavnik tisugodinje
borbe Hrvata katolika protiv presizanja rimskih biskupa; on je nadahnitelj nae narodne
hrvatske starokatolike crkve i svijetli primjer svim njezinim biskupima u obrani svetih
prava nae narodne crkve. (- 1925).
Veliina Grgura Ninskog veliina je nae rase. Daleko prije svih naih narodnih boraca i
prosvjetitelja, daleko prije drugih velikih reformatora, On -sveti vitez svoga naroda - bori
se za njegovu kulturu i jezik.
Grgur Ninski jest i ostaje prototip otporne snage naeg naroda. (N. Kalogjera, 1929).
U ovom duhu otpora prema Rimu i zalaganja za nacionalnu crkvu, prihvatili su
starokatolici jo jednu historiografsku konstrukciju, stvorenu iz sasvim razliitih pobuda -
onu Grguru kao utemeljitelju Crkve bosanske. Tvorci te teze eljeli su njome dokazati
hrvatstvo srednjovjekovne Bosne, ali je isti motiv starokatolicima posluio da ustvrde
kako se otporna snaga glagoljatva, prenesena nakon poraza na Gvozdu u Bosnu,
odrala tamo prkosei kroz itav srednji vijek iskvarenom kranstvu susjednih latinskih
crkava.
Ni time nisu njegove zasluge potpuno iscrpljene. Svojim djelom on je zaduio i Srbe:
Sava Nemanja, tovan kao Svetac ne samo u pravoslavnoj, ve i u katolikoj crkvi,
provodi samostalnu organizaciju srpske pravoslavne crkve. Neemo ni najmanje umanjiti
neumrle zasluge Svetitelja i Prosvetitelja - kada kaemo: i to je djelo, i to je pobjeda
naeg Grgura-prvoborca.
I zato je na Prvoborac, Grgur Ninski - Biskup Hrvata zasluio - punim pravom naslov
Najveega Sina Junog Slavenstva.
U poplavi napisa Grguru, objavljenih u starokatolikim glasilima, nale su se i brojne
pjesme. Time se praksa propagiranja ninskog biskupa pjesmama, zapoeta potkraj
prolog stoljea, nastavlja, istina s malo odjeka, i danas.
Sve te pohvale Grguru, iznijete tako bombastinim frazama, ipak ne bi bile dovoljne da
ga pretvore u simbol ak i jedne, sasvim periferne crkve. Stoga su starokatolici ubrzo po
konstituiranju svoje crkve Grgura kanonizirali, odnosno proglasili prvim hrvatskim
svecem, ime su mu definitivno pripisane nadljudske osobine. Da bi svoj postupak
osnaili, iznijeli su miljenje da je on bio kanoniziran unutar hrvatske crkve odmah
poslije svoje smrti, emu svjedoi nam nepobitna hiljadu godinja predaja u Crkvi
Hrvata koja mu je sauvala harnu i svetu uspomenu.
U skladu s biskupovom nadnaravnom pojavom, valjalo je mistificirati i njegovu smrt:
Grgur je bio ovjek, i kao ovjek platio je danak ovjeanskoj naravi; njegovo tijelo,
skrhano i iznemoglo od truda i umora, od bola i patnja, palo je kao tijelo junaka na
bojnom polju i povratilo se k matici zemlji. Ali duh Grgurov neumrli i divski utjelovi se u
sveti zavjet svoj... Tako utjelovljeni Grgur postade neumrli genij naroda Hrvatskoga.
Narod je Hrvatski to osjeao, i zato nigda ne htjede, da znade za smrt neumrlog genija
svoga; a isto tako niti za grob njegov, jer grob pretpostavlja smrt.
Utjelovljen u svoj zavjet, kao narodni Genij oivio je u pokretu za glagoljicu krajem
stoljea, u Zahtijevanjima naroda 1848. i, dakako u HKC. Preorio se, dakle, u duu
naroda, apsolutni duh koji se utjelovljuje u pojedinim epohama i zbivanjima, postajui
time spiritus movens itave hrvatske povijesti. I danas se unutar HKC nastavlja
tovanje njegovog kulta. Metroviev se spomenik nalazi u svakom broju Hrvatskog
katolikog glasnika, kao i na peatima crkve. Jo uvijek mu se pjevaju pjesme, pie se
njemu. Nedavno je osnovan i Red Svetog Grgura Ninskog, sa sjeditem u Baselu, gdje je
utemeljena jedna upa HKC.

Njeni lanovi pokazuju ak i znanstvene pretenzije u osvjetljavanju ne samo Grgurove
uloge, nego i drugih zaslunih Hrvata. U tu je svrhu osnovana u Baselu Hrvatska
Akademija Andrija Jamometi, pod pokroviteljstvom HKC, koja izdaje i svoje glasilo
Scripta Croatica Andrija Jamometi. Urednik i jedini autor dvadesetak priloga na prvih
111 stranica je Dragan Hazler, oito poliho stor. Meu ostalim, autor nastoji uspostaviti
genealogiju, ili barem njene obrise, istaknutih lanova plemena Jamometia. Tako se,
nakon Godeslava, Vieslava i Borne javlja i Grgur Jamometi. Do zakljuka da je on
doista Jamometi, doao je Hazler slijedeim metodolokim postupkom:
Radi svog istaknutog osjeaja pripadnosti Hrvatima, to je inae svojstveno upravo
plemenu Jamometia... (SCAJ, 36).
Upadljivo je da Hazler, iako akademija radi pod patronatom HKC, dakle Grgura
Ninskog, ovog jedva i spominje, utjeui se, kada pie crkvenoj prolosti Hrvatske,
crkvi Sv. Kria i Vieslavovoj krstionici. Tendencija itave publikacije jasno ukazuje na
razlog: piui Borni, kojega tradicionalna historiografija smatra izdajnikom Ljudevita
Posavskog, Hazler konstatira da je on ipak bio pozitivna linost, jer je Hrvatsku usmjerio
prema Zapadu, dok je Ljudevit bio vezan uz Istok.
HKC nije mona i utjecajna institucija, ali je odlian primjer sistematskog deformiranja
historijske svijesti. Tim vie to se i unutar nje ponavlja u malome lom koji je Grgura
pratio u svijesti onih Hrvata koji su ivjeli s njegovim mitom: s jedne strane ponos zbog
otpora i poticanja nacionalne kulture, a druge strane strah od raskida sa Zapadom.
Sudei prema pisanju politiki, odnosno ideoloki sasvim oprenih autora, mit Grguru
Ninskom ima i danas svoje apologete, pa, prema tome, i razloge svog odravanja. On
nikako nije jedinstvena pojava u svijesti hrvatske nacije, pa itav taj mitoloki kompleks
pokazuje davno poznatu injenicu da se svijest, odnosno mentalitet, mijenja daleko
sporije nego drutveni ili ekonomski odnosi, odraavajui danas stanje od prije mnogo
desetljea.
Historiografija se u nekoj mjeri moe optuiti za nastajanje mita, ali su glavnu ulogu u
njegovu propagiranju imale publicistika i umjetnost, obje u slubi dnevne politike. U tom
je smislu svakako najagilniji umjetnik bio Ivan Metrovi, koji je Grgura, osim
spomenicima u Splitu i Varadinu, prikazao i na mauzoleju obitelji Rai u Cavtatu.
Slika Celestina Medovia takoer nije bila bez vanosti: ne samo to se nalazila u
prostorijama Odjela za bogotovlje i nastavu, te time dobila odreeni slubeni karakter,
nego se i njena tiskana replika objavila u razmjerno velikoj nakladi od tisuu primjeraka.
Knjievnost je takoer uloila nemali trud u populariziranju Grgura, ali njeni rezultati
nisu ni izdaleka bili slini Metrovievima, bez obzira na to to se meu pjesnicima koji
su njemu pjevali susreu i autori poput Nazora. Iako njegova pjesma Grgur Ninski,
uvrtena u ciklus Hrvatski kraljevi, nije postigla popularnost Medvjeda Brunde ili
Tomislava, ipak je, po nekim miljenjima, posluila kao idejni predloak
Metrovievom spomeniku. Sami stihovi ne ine, meutim, nikakve usporedbe s
divovskim, borbenim kipom: Nazorov Grgur istina, brani prava svog naroda na vlastiti
jezik u crkvi, ali ga ne brani u kakvoj estokoj borbi na saboru, nego u krotkoj molitvi
Bogu:
I biskup moli: Boe, biser zvei Na mermer-ploi svetoga oltara. Ko tamjan mire
majine mi r'jei. Dua nam cv'jet je to svojim mirie Vonjom, a srce vrutak koji svojim
uborom pjeva, uzdahom uzdie. Poj k tebi leti sa mojih usana; Jeke mu glasne ne e da
raspra Olujni vjetar mnogih crnih dana. Star, iskren, svean, sve e da nadvlada. Utajat
ljudska vika ga ne moe, Jer ni list s grane bez tebe ne pada. Jer uv'jek bit e to ti hoe,
Boe!
Ovakav je Grgur zapravo iznimka, njegov lik odudara od svih ostalih prikaza ne samo u
pjesmama koje su sastavljali autori razliitih dometa, od pukih pjesnika, seljaka, u
Radievom Domu, preko propagandista u Starokatoliku do Ivana Kukuljevia
Sakcinskog i Rikarda Katalinia Jeretova, nego i od svih likovnih predstava, a pogotovo
publicistikih. Moda i u tome valja traiti uzrok nepopularnosti ove pjesme. Neborbeni
Grgur, koji ipak titi svoj jezik, nije se uklapao ni u ije koncepcije.
Usprkos uestaloj pojavi Grgura u publicistikim i knjievnih radovima, vjerujem da je
promicanju njegovog mita, pored Metrovievog spomenika, najvie ipak doprinijela, a i
danas to ini, povijest kao kolski predmet.
Autori predratnih povijesnih udbenika (Srkulj, iller, Stanojevi) redovito prikazuju
Grgura kao glagoljaa, u skladu s tada prevladavajuim miljenjem. Bilo bi, naravno,
previe oekivati da e se upravo autori takvih knjiga suprotstaviti tumaenju koje su
poticale dravne vlasti i koje je, prema tome, bilo slubeno. Povrh toga, pravih otpora
mitu u vrijeme kada se javljaju Srkuljev i illerov udbenik, nije ni bilo. Jedino je
Stanojevi (1934) mogao unijeti nova rjeenja Karamana i Barade, ali velikosrpskom
duhu njegovog udbenika ionako je vie odgovarao Grgur glagolja i protivnik Rima.
Svojevrsnu je iznimku meu onovremenim udbenicima inila Istorija srednjeg veka za
srednje kole (Beograd, 1926), Grge Novaka, u kojoj se biskup niti ne spominje.
U istom je duhu, prikazujui Grgura kao branitelja glagoljice, pisao svoj udbenik 1926. i
ivko Jaki. No, dolazak ustaa na vlast naveo ga je da u novoj knjizi promijeni to
tumaenje i prikae Grgura iskljuivo kao borca za svoj crkveni poloaj, a da posebno
naglasi pozitivnu ulogu Tomislava, koji na saborima nije podrao svog biskupa:
Crkveni sabori, koji su zasijedali u Splitu u dva navrata, stvorili su napokon zakljuke,
koji su bili u skladu ne samo s probitcima crkve, nego i s dravnom politikom kralja
Tomislava. Njegova je misao bila: kulturna orjentacija zapadnjaka i stapanje hrvatskih
pokrajina u jednu cjelinu, kojoj bi bilo sredite Split. Zato je Tomislav najvaniji hrvatski
vladar, jer je dravnoj politici osigurao pravi smjer. Slavensko se bogosluje ipak
odralo, jer je iz njega brzo iezao bizantski duh, i otada su hrvatski vladari odreda
zatitnici glagoljice.
Idue, 1943, oito prije kapitulacije Italije, donosi isti autor i sliku ve uklonjenog
spomenika na Peristilu, te u alu za prodanom Dalmacijom naglaava kako je Tomislav
upravo Split izabrao za sredite hrvatske drave.
Poslijeratni je razvoj utjecao i na Grgurovu pojavu u kolskim knjigama. Tako ga V.
Babi u svom udbeniku (1953) niti ne spominje, uinivi u njegovoj demitologizaciji
korak dalje nego u svom tekstu u Historiji naroda Jugoslavije.
I kasniji su udbenici u Hrvatskoj odbacivali Grgurovu borbu za glagoljicu, ali je snaga
mita bila oito u svijesti prejaka a da bi dopustila njegovo potpuno uklanjanje. Razni su
autori (Mali, Salzer, Makek, Drakovi) pokuali kompromisno prikazati problem, ali je
rezultat tog napora morao uenicima biti potpuno nejasan: nije se naposlijetku moglo
zakljuiti gdje se zapravo iri glagoljica, i zato, te oko ega se u stvari Grgur borio. Slika
Metrovievog Grgura bila je redovita ilustracija teksta, iako se spomeniku odricala
njegova simbolika bit. Grgurov se mit, oito, ipak provlaio kolskim programima.
itav je problem naizgled bio privremeno otklonjen, bar to se srednjih kola tie,
uvarovom reformom. Skraivanje nastavnog programa povijesti iskljuilo je iz
udbenika mnoge istaknute osobe i vane podatke. Meu izbrisanima naao se i Grgur,
ali su tek sada njegovom mitu irom otvorena vrata: uenici s njim uspostavljaju vezu
samo preko pria roditelja i suvenirskih replika Metrovievog spomenika. Znanosti je
oduzeta mogunost da utjee na demitologizaciju svijesti mladih, jer je starija povijest,
najpodlonija mistifikaciji i mitologizaciji, uklonjena iz nastave. Time, dakako, nije
uklonjena i iz svijesti mlaeg dijela nacije, koji e njoj dobivati iskrivljene i
pojednostavljene obavijesti iz tko zna kojih izvora. Posljedice e se pokazati kada e ve
biti prekasno.
Napokon, valja postaviti i kljuno pitanje: da li, govorei interpretaciji Grgurovog
djelovanja kroz posljednjih stotinjak godina, s pravom upotrebljavam termin mit?
Odgovor treba potraiti u onih pet odrednica strukture mita, to ih u svojoj knjizi donosi
Eliade. Slijedei ih, moemo ustanoviti da su sve one zastupljene u tumaenju Grgurove
pojave, te je ona, shodno tome, doista mit:
1. mit opisuje Povijest djela Nadnaravnih bia: ninski je biskup, po tome to mu se
pripisuje uloga pokretaa sveukupne hrvatske povijesti, Nadnaravno bie, i njegova se
Povijest razlikuje od obine, ljudske povijesti, jer posjeduje vlastito Vrijeme, izvan
ljudskih iskustava.
2. Povijest iznesena u mitu smatra se potpuno istinitom : naveo sam primjere u kojima se
ak izriito tvrdi da je onaj tko posumnja u istinitost mita izdajica hrvatskog naroda, to
dovoljno jasno pokazuje da se u mit ne smije sumnjati. Povrh toga, vidi se to i iz itavog
stava branitelja mita, koji ponekad tvrde da ih historijski argumenti uope ne zanimaju.
3. mit se uvijek odnosi na stvaranje: motivom borbe na splitskim saborima Za pravo na
vlastiti jezik i pismo objanjavaju se poeci hrvatske nacionalne kulture, odvojene od
latinskog srednjovjekovlja. Kako je kultura jedan od osnovnih, ako ne i osnovni
konstituent narodne, odnosno nacionalne osobitosti, to se njime objanjavaju i poeci
nacije/naroda. Dakle, kao to su mitovi primitivnih naroda kozmogonijski ili
antropogonijski, ovaj je etnogonijski.
4. mit upoznaje ljude s izvorom stvari, kako bi njima ovladali: upoznavanje naroda/nacije
s herojskom Grgurovom obranom imalo je za cilj osposobiti pojedince, ali i narod/naciju
za isti takav otpor. Pri tome se uvijek isticao onaj element njegove izmiljene borbe koji
je tovaoce trebao osposobiti za konkretnu politiku borbu danog trenutka: za glagoljicu,
protiv Talijana, za juno slavensko jedinstvo, protiv Vatikana ili za njega, za zapadnu
orijentaciju Hrvatske ili protiv nje. Simbol se pretvarao u sredstvo koje je prualo
samosvijest, dakle mogunost djelovanja.
5. mit se proivljava tako da svatko bude obuzet svetom, zanosnom snagom: da se to
ostvari, pobrinuo se Ivan Metrovi. Bez njegovog djela, mit bi izgubio mnogo od svoje
uvjerljivosti, to se i danas moe osjetiti kada se stane pred kip, iz kojega doista zrai
snaga plemenskog totema. Njegovo umnoavanje u obliku kopija malog formata
omoguava da ta sveta snaga ue i u mnoge domove, to predstavlja, u odreenoj mjeri
nesvjesno, uspostavljanje kunog oltara nadnaravnog Grgura.

Obzirom da su sve navedene karakteristike zadovoljene, a da se na isti nain mogu
ispuniti i one dvije koje navodi Bolle (deskriptivna i objanjavajua), doista se uvrijeena
interpretacija moe nazvati mitom. Takav suvremeni politiki mit, kakvih imamo vie,
nije karakteristian samo za Hrvate.
U kojoj su mjeri takvi mitovi potrebni, vidi se najbolje iz njihovog broja i otpornosti.
Historiografija moe pruiti samo predloke za njihovo uklanjanje, kao to je dala za
njihovo uspostavljanje. Sama znanost nije u stanju niti graditi, niti ruiti mitove:
objektivno sagledavanje Grgurove uloge moemo nai ve u tridesetim godinama, a da
do danas, osim u uskim strunim krugovima, ono nije ostavilo traga. Mitove stvara i
razara politiki ivot, utemeljen na drutveno-ekonomskim strukturama i mentalitetu, a
uz presudnu pomo kolstva i publicistike, koja esto nije drugo do ideologija umotana u
pseudoznanstveni celofan.

Epilog

Nekoliko godina nakon prvog objavljivanja ovog teksta, stvari izgledaju drugaije.
Trpimir Macan ponovo je objavio svoju Povijest hrvatskog naroda (Zagreb 1992), danas
najpopularniji i najraireniji prirunik hrvatske historije. U njoj je Grgur ocijenjen u
skladu s rezultatima povijesne znanosti, bez i najmanjih tragova mitologizirajueg
pristupa ninskom biskupu. U privremenom udbeniku za esti razred osnovne kole
(autor Ivo Makek, Zagreb 1992) postupljeno je na isti nain. Publicistika se takoer u
novije vrijeme nije bavila ovom temom, pa bi se iz svega moglo zakljuiti da je povijesna
znanost odnijela pobjedu bar u jednoj bici za istinu. Veseliti se prerano ipak ne bi bilo
mudro, jer mitovi su ilavi i otporni. Moda se i mitoloki Grgur samo prikrio, ekajui
bolja vremena. Dolaze li, ili su ve tu?