LXI

Blaen nek dan je, i mjesec, i ljeto,

i dob, i sat, i as, i ono vrijeme,
i lijepi kraj, i mjesto, oi gdje me
zgodie lijepe i svezae sveto;

i blaen prvi slatki peal, netom
Amorovo ja na se primih breme,
i luk, i strijele to bodoe mene,
i rane koje u dnu srca sretoh.

Blaeni glasi onoliki koje
zovudi ime svoje gospe irih,
i uzdasi, i pla, i udnje moje;

i blaeni nek svi su mi papiri
njoj u slavu, i moja miso to je
njoj a ne drugoj kao dug namirih.









XXXV
Zamiljen, sam, ja najpustije kraje
polaganim i sporim mjerim krokom,
i skloniti se gledam budnim okom
s mjesta gdje god ljudska noga staje.

Zatite druge ne znam da si stvorim
od vida ljudi, bududi da sva'ko
po dranju mi neveselu lako
izvana ita da unutra gorim:

i tako, mnim, sad znaju rijeke, este,
brda i ali na kakav sam sviko
ivot, za koji ne zna drugi ni'ko.

Al ne znam tako strme, divlje ceste
kud Amor ne bi za mnom doo skorim
krokom mi zborit, i ja s njim da zborim.