Ahmed Muradbegovi

NOJEMOVA LAA
U daljini stoji zeleni grad, kao ogromna ljuska ivotinja iz koje rastu tornjevi, kaasarne i
katedrale i rue se strme litice nekuda u bezdan... Gore u nebesima rigaju duge crvene ralje
fabrikih dimnjaka u paklenu duu u prazninu. Te udna groteska velegrada prelazi iz oblika
u oblik i u svakom se satu tekog zadimljenog dana promijeni u stotine lica, u stotine
fantastinih ivotinja i juri i brza vrtloglavim ritmom u vrijeme, kao u tihu skrivenu luku...
Sad je kao kukac i gmie od istoka prema zapadu... Puina kua, krovovi, tornjevi i dimnjaci
stoje poredani na njegovim leima i on ih nosi kao trhonoa, grebe nogama po zemlji, po
asfaltu i zraku, a kora zemaljska pod njim se svija, puca i cvili i rui se negdje u dubinama,
kao podlokana korita nevidljivih ponornica. Sad je opet izgladnjela neman i die u nebo svoje
crvene, aava fabrike surle i tuli tekim beznadnim jaucima, kao da su je ostavila sva
nebesa samu bez pomoi. A podne zastalo na sredini horizonta i odrazuje se u ogledalu
njezinih oiju, kao u mutnim, zamuljenim rijekama. Koliko e u tom asu zaglaviti nedune
teladi, sentimentalnih krava, miroljubivih volova, janjadi i pilia, koliko e vrtova oplijeniti
taj prazni i pneumatini eludac izgladnjelog velegrada i koliko e se baava viina saliti u taj
bezdani ponor, iz kojeg tolikim oajem zavijaju grevi glada kao trublje na stranom sudu.
Na ulazu u velegrad stri visoko u zraku drveni stup gradske mitnice. Nekuda u daljinu putuju
aleje, ulice, kue i svijet. Ljudi se u strahovitom tempu kriaju, jure tamo i amo, glavinjaju i
sve nekud idu kao izgubljeni, kao da ne znaju gdje im je cilj, gdje e se zaustaviti. I sve se
tako ini kao razvaljeni mravinjak, iz kojeg gmiu mravije vojske i razlijevaju se u itav
prostor kao tekuina. I gleda tako u taj mete, u tu silnu valovitu rijeku,i uhvati te
vrtoglavica i izgubi se u njoj i priini ti se tako kao da je najedanput sve zastalo, ukoilo se i
skamenilo, samo ti juri u paklenom ritmu sve bre i bre, sve vrtoglavije, sve pjanije, lue i
nestade te nekuda, izgubi se u neto haotino, neodreeno kao dim, magla, sumporna para ili
nita... A pokraj tebe zastao ivot, kao uplja cijev kroz koju prodire, kao iscrpljen hitac i
uje nekakvu buku, mete, disoncu glasova, povika, zveket lanaca, tropot koija, strano
eljezno zavijanje tramvajskih kotaa i teko uzdisanje zahuktanih eljeznica hu hu hu
huhuhuhu. I onda opet talasanje velike ljudske rijeke, muzika isprepletenih razgovora... Mase.
Grupe. Grupice. Pojedinci.
Eno tamo nanizala se povorka, nabijena ljudima kao kukuruzni klip zrncima, i sve je u
tanome redu i vue se u dugom jednolinom nizu ko trakavica i sve je zaliveno bojama,
sjenkama, svjetlom i muzikom. Naprijed lepraju zastave i viu ogromnim krvavim slovima.
ivjela soboda! Oajna ispijena lica. Zgrene pesnice. Nabrekle ile na rukama, vratu i na
miiima. I sve se zbilo u jedan krik i u jedan gest, borben, oajan i zatoran... i sve neto hoe,
neto trai i sve je spremno da se za to kolje davi i niti... a nitko ne zna ta je to zapravo,
gdje se nae i kako da se otkrije... I viu uzburkani glasovi, i oajnika lica viu a pesnice im
se gre i stiu, i ovjeku se od togaa smui kao da ga vizija progone, kao da se sve oko njega
izrodilo u nemani, u hale i rie za njim a on bjei, bjei i nikako ne moe da pobjegne...
Iz povorke urlaju stotine grla i stvaraju se hiljade razderanih akorda i sve se tako udno
ispremijealo u nekakvo bolno, nerazumljivo zavijanje, plakanje, ridanje, kao da sva ta borba
i ta krv, i to uzbuenje i ta snaga nije nita drugo do nemoan jecaj, pla djeteta koje nema
majke, nema roditelja, koje je siroe, golo, poderano, gladno... gladno...
Rutavi i suhonjavi zastavnik mae velikim crvenim barjakom na kojem nosi duu cijele
povorke, srce i svu krv a ta dua klie: Da ivi sloboda i cijepa se na komade a svaki komad
klie to isto i znai to isto i sve se onda rako udno razgovara, tako udno pozdravalja i bodri
tom zastavom, tom duom rastrganom u komade, komadie i mrvice...i sve se onda opet
pretvori u povorku, u dugu beznadnu trakavicu kojoj na elu stoji rutavi zastavnik i pozdravlja
slobodu.
- Dolje izrodi!... eho. Dolje krvopije nae! eho, Dolje-e! Da ivi sloboda! eho. Da ivi
sloboda!... I onda i taj glas i taj eho razliju se u komentare, u geste, dokazivanja, poticanja, u
vjeru, snagu, pouzdanje i borbu... i kao da na as zamuknu kako se sve stia, dok opet iznova
ne provali u urnebesno klicanje i jauk.
Negdje na sredini zvoni jak tenor i zvei kao eljezna ploa i rekao bida mu rijei probijaju
masu, kao otre duge igle zabadaju joj se u srca i ostaju u njima i onda bole, kao da se gnoje
da krv truju i trcaju u nju ljutu, grku tekuinu, kao sumpornu kiselinu:
- I ja sam bio burujski sin, i ja sam spavao na perju, jeo svaki dan pohane pilie i vrganje u
masti... i jer sam bio slabiji od njih, propao sam, srozao se i sad sam radnik... sad sam
muenik!!
- Oni od nas trae pohane pilie i vrganje u masti! To oni trae, i ne samo to, ve jo i svilu, i
fijakere, i automobile, i aeroplane i onda milijune, zlato i brilijante i dolare, valutu i to... to oni
trae... I sve im to mi moramo dati, sve mi, samo mi... radnici, prosjaci...
- Tako je, povlauje netko otraga i odgurne masu prema njemu... To oni trae... pravo veli.
I eto zato su nas uinili robljem! Danas nas, a sutra nau djecu. I tako vjeno vez kraja i
konca...
- Da , da, da! - javi se i trei i odgurne pridolicu, stisne pesnicu i zamahne po zraku.
- Prije fok nije bilo eljeta, tvornica, dok nije bilo tih prokletih maina i radnika, bili smo
kmeti, vukli smo im plugove, brazdili zemlju i davali im svoj znoj i svoju krv. Danas se vie
ne ore zemlja, danas smo u fabrikama i pljujemo svoju krv i davimo se u dimu, u mraku i u
suici, a oni jedu peene pilie i nose dragulje... A nama? Zasjeo ivot za vrat, pa ie i djeca
plau i mora biti kmet i radnik, mora biti rob i pljuvati krv i daviti se u smradu i suici...
- Ne moramo! Ne moramo! vikne nekoliko glasova i razbije povrku i sliju se u jedan krug...
Mi imamo sve u sukama, sve je nae, mi radimo, mi emo to i uivati...! Evo nek doe tkogod
meu nas, ako smije, neka ipi petlju, vesela mu mati, pa e vidjeti to smo mi... Sve emo
mi to socijalizirati...
- Tako je! jest socijalizirati! I grmi povorka u krunici i talasa se kao uzburkano more, a
Netko iskoi izmeu njih kao klin i zagrmlje nad njihovim glavama kao usud:
- Ovdje, na ovom mjestu, ima da pukne sud veine! Mi smo veina! U naim je rukama sve..
Ne damo vie svojih muka, ni krvavih zalogaja... Neemo vie nametnika, besposlenjaka i
gulikoa... I oni, koji ih brane, pod ijim noevima oni planduju i iare, gori su od njih. Dolje
tirani, ministri i andari, neemo takvih vlada i drava, hoemo da sve bude nae, sve
zajedniko! ivjela komuna!!!
Najedanput se sve uskomea, zanjiha i cijela se guva razbi na hiljade komadia kao
staklenka. Nastade vrisak, mete, panika! U zraku zvoni zveket golih sablja, a zemlja odjekuje
pod konjskim kopitama. Jauk, grcanje i klevete.
- Policija! Policija! andari! Konjanici! Pustite! Jaoj! Prebie mi nogu! U pomo! Slomie mi
ruku, Ostavite me! Ja sam prolaznik! Ja nisam kriv! Stoj... Proklete hulje! Navaljuju na
goloruke ljude! Plaenici! Ubojice!
Buka raste sve vie i vie, ne uju se vie poedine rijei, sve se salilo u monotoniju hurlikanja
i vrtoglavo se okree u zraku, kao da se sva ta haotina muzika prepasti i panike pretvorila u
horijaki toak zahuktan u strahovitom okretanju oko samog sebe, i sve zvrnda, drnda i lomi
se u prasak kostiju, taraba, izloga, prozora i zemlje... I vidi kako iz toga toka ispadaju ljudi,
kao vree, i konji, i straari, i andari i ini se da je to nekakava fantastina tvornica, parni
stroj, mlin, i stroj se vrti, a iz njeg ispadaju iva stvorenja, nagrena ili nenagrena. Melje
uasni mlin ljudsko meso i ispadaju udovi, raskomadana tjelesa, raskoljene glave i miu se i
trzaju na poploenoj zemlji i kao da odnekle cikloni vihore i raznose to udno mesnato
brano, kao prainu po itavoj okolici. Naturila se sila protiv sile i jednoj su oruje, revolveri,
puke i bajunete sva snaga, a frugoj zastave, buntovna krv, revolucija i leci.
Sve gori u plamenu. Krv se sui u dimu i praini i svu tu revoluciju dere golo, isukano
gvoe i ne pomau brojevi, hiljade i milioni kad manja ljudska ivotinja prodire veu i
nema kraja tome prodiranju, toj krvi i tom klanju. I u tome klanju ljudskih ivotinja,kao da
su otupili svi nervi, svi nagoni i svi osjeaji i najedanput na cijelome svijetu, na itavoj
beskonanoj kugli zemaljskoj nestalo ljudi, nestalo sviju dobrih ivotinja, ostale same zvijeri,
gladijatori, buntovnici, krvolici i policajci... Sve se proklinje, psuje, gori i gnjei i sve se mrzi
u paklenom zamahu sviju pasjih instinkata i sve postaje pusto, gadno i prokleto... I tako ivot
tee i u njemu plivaju ljudi ve unaprijed osueni na smrt, ive podavljene ljeine... I miu se,
i gmiu i polagahno lipsaju kraj plotova kao skotovi. Tiina. Mir. Mrtvilo. Polahko iezne
slika u maglu i dim, a pred oima se ukazuju iroki plonici, aleje, nasadi cvijea, vodoskoci,
arenilo, sunce i mladost... Vrt raj zemaljski... i sve je u njemu tako radosno, tako ivo da te
i nehotice golica u mesu nekakav neobjanjih srh, kaklji te do sada nepoznati nerv u tvojoj
utrobi i svega te zapali kao lu.
Prolazi se kroz okiene slavoluke u bau, gdje je sve posuto cvijeem. I ulice, i kue i
plonici. A ene i nisu nita drugo do ivi mesnati cvjetovi! I to cvijee eta, smije se i vriti
i mirie opojnom puti i crvenom uerenom krvlju u glavi i polupijan glavinja, tetura i raspada
se od onoga zapaljenog nerva, koji je u tom asu postao on, popio ga svega i sad i on nijime
mirie i lijepo se kao smola na ranjenoj trenji.
A po tom enskom cvijetnjaku eta se ona kokota, kraljica ljepote, antanska djevica sa
irokim apartnim kostimom, kao mnogo, mnogo paunovih repova a za njom bujica kavalira,
upeglanih sa svilenim kravatama, utegnutih, namirisanih. I smiju se i bue u sav glas, samo da
zatome onaj udni nerv koji u njima rie, buni se i previja. I zavijaju taj drski, bezobrazni nerv
u svilu, u zlato i dragulje i kite brilijantnih fraza koje teku iz usta kao rastopljena medovina...
A ona se kree u tom arenom svijetu, kao sredite svega, i sve se oko nje vrti oko svoje
osovine, a taj sjaj, to prelivanje boja, geste i tonovi, sve to udno, bljetavo i kriavo podsjea,
na cijeli heliocentrini sustav, u kome je ona izvor svjetla a sve oko nje refleksija, sjena
odbljesak... Samo se koketno smijei i gracioznim gestom, kao krilom gloubovim hladi
rumene obraze, pojaava zamamljivi ar i sve dri u gvozdenom obruu svoje ljepukaste
paklenske i sotonske moi...
To je krotiteljica zvjeradi. Pod avolskim odsjevom njezinog oka titraju ljudska srca kao
kapljice na pauini i krotka su i blaga i katjad samo da u njima zarei zvijer i zalije crvenom
tekuinom razjarene lee u oima... U tim asovima zahihou nadraena grla i zague se u
nekakvom stranom poluivinskom, poluljudskom reanju, kao da ih u glasnicama kaklji
nekakav mehakan, elastian kukac, pauk, crv, ta li... i vidi se, kako mali psii, pudli, kastori
u ljudskim oblicima kevu i liu male graciozne pete, rumene noktie i rukavice, a pogana
slina curi im niz objeene gubice i slijeva se u njedra i pali im tjelesa kao lapis...
A divna se koketa smjehulji i migolji objeenjaki sitnim malinovskim oima i puna milosti
za svoje male kudrave psie rastapa se od njenosti, od gracije, kao grudica snijega, i ape, i
tepa i lupka ruicama po njukici, po crvenim skotskim gubicama, i prua im ruke, obraze i
usne da poliu sav puder, svu minku i sav kupljeni miris spuznutog, natruhlog i isisanog
njezinoga tijela.
- Pudlii moji... No komm! Komm! Samo dobri budite! Nita vam vie ne doputam! Evo
kiobran moj! Hajde, koji e preko njega? Hop, hop! Jedan... dva... tri...! Koji e prvi?! Tako!
A sada capicu! Tako! Onda u kut kleati! Tako, tako sklopi cape, nicht verstanden! O ti
glupavi pudliu. Ti ne dobije pusicu...
I najedanput se vidi kako na ogromnoj bes-kraj-noj preriji klei u kutu cijeli jedan spol i lijepo
moli sklopljenih capica i oi mu gore kao eravica, a meso drhturi, gri se i zgara i ekaj ednu
hladnu ispijenu suhu pusicu, eka bolesni zadah parfema i bljutavi dodir izguvanog i
ivakanog mesa, iz koga se diu bacili suice, bolesti i eka, i eka i klanja se do zemlje i bije
elom u prah i u toj gadnoj, bezbonoj i podloj molitvi pogiba kao pas...

*
A tamo dalje u oronuloj kuici u tali umire materi dijete malehno, kao sin Boji u
jaslicama, i zeleno od glada i slabosti, kao ijed, kao da mu se puknuta u zalila u u lice i
zijeva kao puknuta ribica na pijesku i trai zraka, zraka... A i zrak je okruen, pa ga davi,
stee... Stie mu mala ptija prsa kao ljusku od ispijenog jajeta i ne da mu da die... Oajna
mati nema mlijeka u prsima. Pokazuje svoje prazne dojke, to kao iscijeeni limuni uvehlo
vise. Suhe mrave ruke grle nedunu glavicu svoga sina kao blijedu krpu. I tako su oajne te
ruke utopljenika to grevito stre nad valovima i viu u pomo... I tako se u istom redu, u
istoj liniji vidi mnogo takovih kuica i sve su oronule i sve zaudaraju vlagom, nepokupljenim
smeem, pomijama iz neopranog sua i hameljom s bunita... I u svakoj tako umire po jedno
dijete, po jedan mali bog i po jedna majka gri ruke i lomi prste nad njegovom posteljom, a
grudi su joj ispijene i lice zeleno i oi utopljene i tiho se gase, kao dogorjele svijee u
iracima. Nema u njoj nita vie osim oaja, bola i prokletstva. I te bolesne starice, umorne od
ivota, plau nad mrtvim posteljama i sve vide samo na tim posteljama i strah im razdire srce,
strah radi onoga to u tom njihovu porodu umire, radi mladog, novog ovjeanstva, koje se na
smrt razboljlo jo prije nego se i rodilo i koje su one u mukama, u borbiza kruh koji su im
otele revloucije, ratovi, antanske djevice i alkohol pobacile. I to pobaeno ovjeanstvo,
eto, lei tu u tim podrtim kuicama, a njihovi oevi, starija braa i djedovi misle da su oni
ovjeanstvo i udaraju svoje ene, make i ljubovce nogama u trbuh daizrigaju to smee, te
crve za koje oni moraju zaboraviti cijeli ivot, opojnost i radost, ouditi se na vjeitu robiju i
skapati u vjeitom jarmu dunosti... obzira, kao teglea marva.

*
I eno ga tamo u krmi na morskoj obali, gdjes u tako iroki vidici, kao da vjenost u utrobi
nose, i gdje se u ravnini nemoe ni zamisliti svretak. I eto u toj beskonanosti stoji
etverouglast prostor kao kockasta posuda i u toj posudi se vrti pijano ljustvo, kipi kao voda u
kotlu. Sve je zbijeno u nekakvo udno tijesto, u nekakav gigantski kola, i taj se kola rastee
na strane, guti se i mijesi kao ogromna gusjenica kad gmie...
I t udna gusjenica ima svoje posebne zakone, svoju psihologiju i svoju logiku. Ta ivotinja
sa stotine, hiljade i milione ljudskih glava, poganih jezika i podmuklih pogleda, ta zajednika
zvijer sviju ljudskih negacija, obuzeta alkoholom i enama, urla iz svojih bezbrojnih ralja
strahovitu pjesmu ljudskog razaranja. etverouglasti se prostor nadimlje kao napuhana
mjeina i tako se ini sd e puknuti, a iz njezine utrobe isukae crijeva, otrovni plinovi i sav
ovjeji gad koji se stoljeima sakupljao u pogani, pokvareni eludac birtija, kafana i antana.
Negdje na visokom podiju tresu limeni instrumenti i urnebesna se muzika rui odozgo u
prostor nijagarskim vodopadom. U okrugu se vrti mesnati perpetuum mobile, redaju se figure
zahuktane polke, imija, foks-trota, tanga i nastepa. I evo ve dva dana i dvije noi kako se
crna i bijela strana zemaljske kugle okree oko sunca, kako se dan i nou mijenja u praznini i
kako to podbuhlo zemaljsko tijelo s dvostrukim janusovim licem plee iste krugove, elipse i
krivulje kao i ta raspojasana gomila i kako se i ta sam a vjenost gubiu toj vrtoglavici kao
pijana i kako svemir visi nad njom kao prazni, mukli i razderani bubanj i kako se horizonti
savijaju oko njega kao arke, usijane potkovice... I sve je tako blesavo okruglo i sve ulazi tako
glupo u samoga sebe, kao da je ono jezgra i sadraj svega.
Uniforme, svileni kostimi, frizure, lepeze, ptija krila, kriave boje, kavaliri, vitezi i pratnja,
majke, ene i djevojke, mladii i starci i muevi, sve to obuzima pijani delirij alkohola i sve
je dolsljednosvom elementu, svome blatu, iz koga je zamjeeno i poteklo. A to blato i taj kal
kuha se u etverouglastoj erpi u antanskoj sobi u vinu, likerima i ampanjcu, a pod njim
gori lomaa krvi kao zapaljeni petroleum i eno jo mal pa e erpa prekipjeti i blato se razliti
preko nje kao rastaljena materija i onda podaviti sve ega se doepa... ampanjske boce
pucaju u rukama kao revolveri, prolijeva se zadupljiva tekuina po podu, na krilima vrite
djevojke, rue se flae i ae o kamene zidove i sve tako zove prokletstvo na svoju glavu, kao
lovorov vijenac...
I najedanput pukoe sva etiri zida unaokola kao razdrobljena katulja, zijevnue pukotine,
u praznini se ukazae redovi udnih ljudskih pojava, kao da s onog svijeta dolaze... I svi su
drukije obueni od ostalih ljudi i svi imaju drukije kretanje, geste, oi, kao da su satkani od
nekakve eterne pree pa lebde u zraku, u magli i u oblacima... i udni su to ljudi. Sve sami
profesori, uitelji i popovi, sve same hode i hadije, docenti, bibiliotekari, isntruktori,
pjesnici, astronomi... Lica su im izobliena od saaljenja. Izgledaju kao zabezeknute lutke kad
ukoeno zure u neto sivo i neodreeno. U njihovim nijemim didaktikim fizionomijama lei
neto strahovito, neka grozna slutnja, neko proroanstvo kao u fizionomijama zvjezdoznanaca
to oekuju sudar repatice s kuglom zemaljskom. I stoji ta duga povorka kao pretpotopni
gmizavac koji sobom opasuje krunicu zemaljsku poput ekvatora, zgrene jo ake iz ramena
rastu kao eljezni ekii, a gvozeni joj pogledi, upiljeni u taj mali ogranieni prostor koji se
pritajio pa die kao na smrt iznemogla ivotinja koja gleda u oi svom krotitelju.
ene na krilima mukaraca oborie pijane poglede i zanijemjee. Sve se umrtvilo kao bez
ivota. I u to mrtvilo gruhnu najedanput stotine, hiljade, milioni glasova i svi su vikali samo
na jednu stranu i na jednu gomilu u koju se zbile polunage ene, sestre i keri njihove i drhtele
kao ptice na oluji i mislile da e umrijeti od straha, od stida i od sramote...
- Vi izgnjeene i izaete spuve! Vi ispuhane mjeine! Sve je zlo od vas! Dok ste zdrave i
dok se niste jo ispuhale i izaele, upirete svu snagu da svijet bacite u vrtoglavicu, , da ga
tumbe okrenete, da ga obezgavite i povuete za sobom u propast. ta ste vi jo dbra
ovjeanstvu dale? I ono dobro za koje vas priroda hrani i trpi i to ste uprljale i obeastile.
Pljunili ste na svoje enstvo i na svoje materinstvo i postale ste metrese, odaliske i priljenice
i u svetoj branoj postelji i na ulici...
- Sve njih treba pod glogovu motku, pa da vidi kako e se izmijeniti. Postae mirne kao
bube i sluae i skakutati na svaki mig, kao da su od drveta napravljene, a ne od ivoga mesa.
Evo ovako...! ovako... Tako je vikao jedan hoda i pritiskivao kaiprsto zaglavak na ruci, kao
da dira u nekakvo dugme, i onda rukama pokazivao kako figure skakuu kad se u to dugme
takne i onda opet nastavio istim uzbjenjelim i uskipjelimglasom.
- Treba konopce namoiti u hladnoj otroj vodi u vodi iz bunara i skinuti ih do gola, pa
kad na njima koa popuca, kao kora na deblu, onda ih ostaviti i onda im vjerovati da e se
popraviti. Ja vam velim to je jedini lijek da sve ivi po nekakvom redu i zakonu. To je moja
oprobana metoda! I zato u toj gomili ne vidite ni moje ene, ni moje keri ni moje sestre. One
su u kui i ekaju na me kao na Boga... a ja gospodarim itavom zemljom, i vodom, i
nebesima i uivam kao car. ta ste se ukoili? ta stojite? Udrite u to ludo meso gdje prije
stignete! Sve po redu!... Ne alite! To ne treba aliti! To e cijeli va ivot blagosloviti i
posvetiti.
Gomila se najedanput uskomea kao kaa u loncu. Svi se zgledae i u tom jedinom pogledu,
koji je u trenutku bljesnuo u njihovim oima, nali su svoje sporazumijevanj, pograbili
tapove, motke i stolice i navalili nemilice na onu zakaenu gomilu koja je stajala naslagana
u kutu, kao slog drva... Vrisak. Jaukanje. Nadraeni mukarci reekao pseta. ene padaju po
podu kao polupano staklo. po zraku lete pramovi kose, krpe od odjee i sve se uzvitlalo i
lepra kao arena ponjava. A od toga lepranja nastaje nekakav udan valovit vjetar i nosi sa
sobom sve to upadne u njegovu struju: eire, boce, tapove. enske suknje diu se u zrak do
zuba, gola stegna sijevaju bljetavom bjelinom, a po toj bjelini padaju udarci i ona postaju
modra i plava, kao da si komade snijefa ljubiatom tintom polio.
Za jedan as u tome meteu i u toj gunguli sve se izmijenilio kao u aroliji. I svjetlo, i vino,
i muzika sve je propalo kao u bezdan. ene su ile zaplakane i nateklih nosova, zgrbljene,
kao da su im sva rebra i sve kosti polomljene... Po podu su leali zdrobljeni stolovi i stolice,
limeni instrumenti, polupne ampanjske boce, a tekuina se iza njh pjenila po podu kao da
valovi o bregove tuku i rigaju bijele mjehurie pjene po itavoj povrini. A prevareni muevi,
oevi i braa slavili su slavlje, smijali se i zlovoljno trljali ruke to su ubili meso i oprali
sramotu.
Ali iz svega toga, iz te vike i dreke rodilo se neto sasvim drugo, nastao je sveopi skandal,
iskrsnuo je magnet koji privlai u jedan tabor sve vrste i sve rodove ljudske.
- Skandal!... Skandal!... Odjeknula je ta arobna rije preko itavog prostora i nekom tajnom
nepojmljivom snagom dirnula sve i udahnula u sve svoj zamamni, bajoslovni lik. najedanput
se sve poelo micati, dizati se i ustajati i naglavice juriti prema onom mjestu s koga je ta
arobna rije odjekivala. Za nekoliko trenutaka moglo se vidjeti kako se preko beskrajne
zemaljske ravnice kotrljaju zapjenueni valovi obezumljena ovjeanstva, kovitlaju se i
kuhaju, kao crne nabujale rijeke, kao poplave... I tako se ini kao da se ogromna bala platna
odmotava silovitom brzinom i razvija se u mase i povorke i prekriva cijelu povrinu do u
nedogled. I u nekoliko trenutaka se sva ta bujica slila u onaj mali etverouglasti prostor,
kao u zemljanu posudu i nabila ga kao ip koticama... sve je drhtalo i jecalo od tjeskobe,
kosti su pucale, grudni se koevi prvijali i udno kriplali, kao kotai na vodenicama... Na
isprebijane su ene pljuvali ka na strvine, a mueve su potezali za brade, gurali ih i psovali da
su kukavice, slabii i da nisu vrijedni da ih sunce grije.
Vika. Galama. Urnebes. sad su svi pljuvali svima u lice, jedan drugog proklinjao i nogama
odbacivao. Sve se zamrailo, zacrnio i ublatilo u kletve, podlosti, opsjenu. Nastao je takav
smrad i takva bljutavtina da se od svega toga zrak okuio i sagnjio, nebo se smrailo i oblaci
se sruili struhli kao leine i leali na zemlji kao crne ivakane hostije. U dubini zemlje
neto je poelo tutnjiti, podmuklo se buniti i drhtati. Priroda je bijesnila. Bog je prosvjedovao.
Kue su najedanput stale progovarati kao da se hohou, kao da pleu, stakla se grozniavo
njihati, a brda skakutati kao ogromne trbuaste, nespretne ivotinje... Svod je nad glavom
pucao i ljuljao se kao razbijeno bure. Zvijezde se na njemu njihale, a pun mjesec se smijao
svojim hladnim bezglasnim smijehom, skakutao, valjao se i kotrljao preko uzvitlane irine
nebeske kao srebrena lopta to su je snanim udarcem bacili u neizmjernost.
pod zemljom se neto silno ogromno kotrljalo, lomilo i ruilo kao da zemaljska kugla truhne
u svojoj utrobi i polagahno se otkida i otpada u svoje prazno sredite. I onda se najedanput sve
poelo tresti i drhtati kao nekakva gvozdena, sverazorna aka u nadnaravnom bjesnilu lomata
tom sagnjilom krukom zemaljskom i gnjai je, i cijedi, i rasipa u prainu. Sve se poe
okretati, vrtiti, i lomatati i otpadati i valjati se odnekuda iz kosine. Iz utrobe zemaljske
prosukljae gajziri, razjapie se provalije i drijela i vulkani se izgrizoe, a u crnu, gustu i
masnu tekuinu propade cijela povrina... i u toj tekuini gue se i plivaju ljudi, stvari i
ivotinje, plove po njoj spomenici, biblioteke, muzeji, kasarne i crkve. Isve je slupano i
smrskano. uju se jauci. vrisak. Grkljanje. Utopljenje. Muka. Smrt.
A ona etveruglasta antanska posuda i ona se poela da ljulja i ona se njie i puca, jo
malo pa e se razletjeti i otkinuti i zaploviti nekuda u propast. sve to je u njoj sve je
obuzela panika, delirij, uas... sve je najedanput zamrlo i zagledalo se nekuda u nekakve
beskrajne, nepomine i zakrvavljene oi koje su odnekuda iz vjenosti zurile u njih. I pred tim
oima su najednom zadrhtali i zaboravili na svoja jadna neprijateljstva, prezire i mrnjuprema
onome preziru i onoj mrnji koja je izbijala iz tih uasnih zakrvavljenih oiju... Svi su u
strahovitoj groznici zaurlali u jedan glas:
- Potres! Potres! Bog nas mrzi.Boije nas oi promatraju. Bog nas se osveuje! propali smo.
Propali, propali!!!
Jedan je astronom sav izoblien stajao na vratima i buljio u zamuen i zamren prostor:
Propast! Propast! Konac svijeta! Dolazi svretak. Bog se bacio odnekud iz vaselen
ogromnom palentom na nas... I ona juri... juri... ja ne vidim... Jo malo... Jo malo... trenutak...
as i mi smo gotovi... sve e se slomiti u trijeske i prainu...
- jao! ta je to? Krkrkrrr... Pod antanskom se posudom neto lomi... Krkrkrrr... Otkida se
zgrada! Kua plovi! ta je to? Nojemova laa? Sveopi potop! Putujemo u propast. Pred
nama je crno... I sve se njie! Sve propada! Sve se mrvi. Davi. Gnjei. Ovamo! Ovamo!
U Nojemovu lau! Traite Nojema. Nek upravlja laom! Kuda emo...? Pred nama je mrak!
No! Neizmjernost. U pomo! U pomo! U ... pomo...!
I etverouglasta antanska posuda zaplovi u prostor kao laa...