FILOZOFIJA KOMPOZICIJE

Edgar Alan Poe

GAVRAN
CHARLES DICKENS, u biljeci koja lei preda mnom, a povodom jednog mojeg
ranijeg ispitivanja sklopa Barnaby Radgea, kae: ,,Usput budi reeno, znate li vi da je
Godvin pisao svog Caleba Williamsa poinjui s kraja? On je svog junaka prvo upleo u
mreu tekoa, koje sainjavaju drugu biljenicu, i tek je onda, povodom prve, stao
razmiljati kako da opravda ono to se ve zbilo".
Ne mogu zamisliti da je Godvin upravo tako postupio, i zaista njegovi iskazi se ne
slau potpuno s gleditem gospodina Dikensa, ali pisac Caleba Williamsa bio je i suvie
dobar umjetnik da bi previdio prednosti koje prua bar priblino slian postupak.
Savreno je jasno da svaki zaplet, koji zasluuje to ime, mora biti temeljno i marljivo
razraen do svog raspleta prije nego to se uope primimo pera. Jedino ako stalno imamo
pred oima rasplet, moi emo pruiti djelu onaj njemu neophodno potrebni izgled
dosljednosti, ili uzrone povezanosti, time to emo uiniti da svi dogaaji, a naroito
cjelokupan nain obrade, budu usmjereni na razvijanje osnovne zamisli.
Postoji, ini mi se, jedna osnovna greka u uobiajenom nainu graenja jednog
knjievnog djela. Predmet za obradu prua ili povijest, ili mu kao povod slui neki dnevni
dogaaj, ili, u najboljem sluaju, sam pisac stavlja u pokret splet neobinih zbivanja,
jedino da bi postavio osnovu za svoje djelo, u namjeri, po pravilu, da sve praznine u
pogledu injenica ili radnje koje se u toku pisanja ovdje ondje ukau popuni opisima,
dijalozima ili vlastitim razmiljanjima.
Ja radije poinjem razmiljanjem o utisku. Imajui uvijek u vidu novinu - jer
obmanjuje samog sebe onaj tko se usuuje da se lii tako oiglednog i tako lako
dostupnog izvora zanimljivosti - kaem sebi na prvom mjestu: " Od svih bezbrojnih
utisaka ili predstava koje moe primiti srce, ili razum, ili (openito reeno) dua, koji u
ja, u ovoj prilici, odabrati?" Poto sam izabrao, prvo, neki novi, i, drugo, neki snaan
utisak, poinjem razmiljati o tome da li e on najbolje biti proizveden dogaajima ili
izrazom, ili obrnuto, ili istovremeno i naroitim dogaajem i naroitim izrazom - poslije
ega traim oko sebe (ili , bolje, u sebi) takva povezivanja dogaaja, ili izraza, koja e mi
biti od najvee pomoi pri proizvoenju utiska.
esto sam pomiljao kako bi zanimljiv lanak mogao napisati svaki pisac koji bi htio to e rei, koji bi mogao - izloiti, korak po korak, nain na koji je svako od njegovih
djela dobilo svoj konani oblik. Zato sve do danas takav lanak nije ugledao svijeta, to
nikako ne bih umio rei - moda je meutim ta praznina vie posljedica knjievne tatine
no ma ega drugog. Veina pisaca naroito - pjesnika - vie voli da svijet misli kako oni
stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo
zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa , na ono muno i
nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaen tek u posljednjem trenutku,
na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i
jasnoe, na one potpuno uobliene predstave koje su u trenutku oajanja odbaene kao
neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na muno brisanje i umetanje -

jednom rijeju, na kotae i zupanike, na sprave za pokretanje pozornice, na ljestvice i

pod koji se otvara, na pijetlovo perje, rumenilo i vjetake madee to u devedeset i devet
posto sluajeva sainjava knjievnu pozornicu.
S druge strane, svjestan sam toga da se rijetko dogaa da pisac uope moe korak po
korak se vratiti putem kojim je doao do svojih zakljuaka. Uope uzevi, potsticaji,
poto su se javili zbrda - zdola, na isti su nain obavili svoj posao i pali u zaborav.
to se mene osobno tie, ne slaem se ni s onim zaziranjem koje smo spomenuli, niti
mi je i najmanje teko da se u svako doba prisjetim postupnog nastojanja bilo kojeg od
svojih djela; a kako je zanimljivost toga ralanjivanja ili graenja iznova, koju sam
oznaio kao de sideratum, potpuno nezavisna od stvarnog ili prividnog zanimanja za
ralanjivani predmet, nee se smatrati da sam povrijedio pristojnost ako budem prikazao
modus operandi po kojem je nastalo jedno od mojih djela. Izabrat u Gavrana, kao
najvie poznato. Namjera mi je jasno pokazati kako se nijedno mjesto u njegovom sklopu
ne moe pripisati sluaju ili podsvijesti - da je djelo ilo naprijed korak po korak ka svom
zavretku s neumitnou i strogom neminovnou matematikog problema.
Odbacimo, kao beznaajnu po pjesmu per se, okolnost - ili, recimo, potrebu - zbog
koje se, u prvom redu, rodila namjera da se napie jedna pjesma koja e odgovarati
istovremeno ukusu i italaca i kritike.
Polazimo, dakle, od te namjere.
Prvo pitanje koje se postavilo bilo je duina pjesme. Ako je neko knjievno djelo
previe dugako da bi se proitalo u jednom dahu, moramo se odrei neizmjerno vanog
utiska koji se postie jedinstvom predstave; jer, ako se mora itati u dva navrata, upliu se
poslovi svakidanjice, i cjelina je samim tim odmah razbijena. A poto se ceteris paribus,
nijedan pjesnik ne moe odrei niega to je sposobno doprinijeti ostvarenju njegove
zamisli, to treba razmotriti da li vea duina prua neku prednost koja e nadoknaditi s
njom povezani gubitak jedinstva. Na ovo bez predomiljanja kaem: ne. Ono to
nazivamo dugakom pjesmom ustvari je samo niz kratkih pjesama - to e rei, niz
kratkih pjesnikih utisaka. Nepotrebno je dokazivati da pjesma samo onda zasluuje
svoje ime ako snano uzbuuje ,uzdiui duu; a sva snana uzbuenja su po psihikoj
nunosti kratka. Iz toga razloga je najmanje polovina Izgubljenog raja u sutini proza niz pjesnikih uzbuenja koja su, neizbjeno, protkana odgovarajuim padovima - i zbog
njegove do krajnosti velike duine svemu je oduzet neizmjerno vaan umjetniki inilac:
cjelina ili jedinstvo utiska.
ini se, dakle, oigledno da postoji izvjesna odreena granica u pogledu duine za sva
knjievna djela, granica koja zahtijeva da se djelo moe proitati u jednom dahu, i ako se
ta granica kod nekih proznih djela (koja ne zahtijevaju nikakvo jedinstvo), kao to je
Robinson Crusoe, i moe s uspjehom prekoraiti, da se ona u pjesmi nikad ne moe
prekoraiti u pravom smislu rijei. U tome okviru duina pjesme treba biti u
matematikom odnosu s njenom vrijednou, drugim rijeima, s uzbuenjem ili
uzdizanjem - opet, drugim rijeima, sa stupnjem pravog pjesnikog utiska koji je u stanju

proizvesti; jer jasno je da kratkoa mora biti u pravom razmjeru s jainom eljenog utiska
i to pod jednim uvjetom - da je za proizvoenje ma koje vrste utiska neophodno izvjesno
trajanje. Imajui u vidu te razloge, kao i onaj stupanj uzbuenja za koji sam smatrao da
nije iznad ukusa italaca, a ni ispod ukusa kritiara, doao sam odmah do pogodne duine
za pjesmu koju sam naumio napisati - duine od stotinjak stihova. Ona ih ustvari ima sto
osam.
Druga briga bila mi je izbor predstave koju treba izazvati, ili utiska koji treba postii: i
tim povodom bih mogao isto tako primijetiti da sam, tijekom itavog pisanja, stalno imao
u vidu namjeru napisati djelo koje e svi cijeniti. Suvie bih se udaljio od svog
neposrednog predmeta ako bih htio dokazivati postavku koju sam nekoliko puta isticao, i
koju uope ne treba dokazivati onima koji osjeaju poeziju - postavku, mislim, da je
Ljepota jedino priznato podruje pjesme. Nekoliko rijei, meutim, radi objanjenja mog
stvarnog gledita, koje su neki moji prijatelji skloni pogreno prikazati. Ono zadovoljstvo
koje je istovremeno najjae, najuzvienije i najistije nalazi se, vjerujem, u promatranju
lijepog. Zaista, kad ljudi govore o Ljepoti, oni ustvari nemaju u vidu neko odreeno
svojstvo, kao to se pretpostavlja, nego odreen utisak, jednom rijeju, oni misle upravo
na ono snano i isto uzdizanje due - ne razuma, ili srca - o kome sam govorio, a koje se
doivljava kao posljedica promatranja "lijepog" . Ja oznaavam, dakle, Ljepotu kao
podruje pjesme jedino zbog toga to je to oigledan zakon Umjetnosti da utisci trebaju
proistjecati iz neposrednih uzroka - da ciljeve treba postizati sredstvima koja su najbolje
prilagoena njihovom postizanju; nitko se dosad nije pokazao toliko slaboumnim da bi
poricao kako se ono naroito uzdizanje o kome je bilo rijei najlake postie pjesmom.
Meutim, Istina ili zadovoljenje razuma, i Strast ili uzbuenje srca, mada se do izvjesne
mjere mogu postii u poeziji, daleko se lake postiu u prozi. Ustvari, Istina trai tonost,
a strast jednostavnost (oni koji uistinu imaju strasti razumjet e me), to je potpuno
protivno onoj Ljepoti koja je, podvlaim, uzbuenje ili ugodno uzdizanje due. Iz svega
to je ovdje reeno ni u kom sluaju ne proizlazi da se strast, pa ak i istina, ne mogu
unijeti, i ak korisno unijeti, u pjesmu - jer one mogu posluiti kao objanjenje ili
doprinijeti opem utisku, kao to u glazbi slui disonanca; ali e pravi umjetnik uvijek
uspjeti da ih, prvo, u dovoljnoj mjeri podredi osnovnoj svrsi, i, drugo, da ih, koliko je to
mogue, obavije onom Ljepotom koja sainjava duh i sutinu pjesme.
Smatrajui, dakle, Ljepotu kao svoje podruje, sljedee pitanje koje se postavilo preda
mnom odnosilo se na izraz kroz koji e se ona u najvioj mjeri oitovati - a cjelokupno
iskustvo pokazuje da je taj izraz tuga. Ljepota bilo koje vrste, na svom najviem stupnju
razvitka, neizbjeno uzbuuje osjetljivu duu do suza. Seta je, tako, najzakonitiji od svih
pjesnikih izraza.
Poto su tako odreeni duina, podruje i izraz, prihvatio sam se uobiajenog
zakljuivanja, s namjerom da naem neki umjetniki zain koji bi mi posluio kao
osnovni motiv pri stvaranju pjesme - neki stoer oko kojeg e se moi okretati itava
graevina. Paljivo razmatrajui sva uobiajena umjetnika sredstva - ili, tonije,
majstorije, u kazalinom smislu - odmah mi je palo u oi da se nijedna ne nalazi u tako
opoj upotrebi kao pripjev. Okolnost to se on nalazi u tako opoj upotrebi bila je
dovoljna da me uvjeri u njegovu stvarnu unutranju vrijednost, i utedjela mi je trud da ga

podvrgavam ralanjivanju i ispitivanju. Promatrao sam ga, meutim, s obzirom na

mogunost njegovog usavravanja, i ubrzo sam uvidio da se on jo nalazi na niskom
stupnju razvitka. Pripjev ili refren, kako se obino upotrebljava, ne samo da je ogranien
na lirski stih nego utisak koji e nainiti zavisi i od snage jednolikosti - i zvuka i misli.
Ugodnost poiva jedino na osjeanju istovjetnosti - ponavljanja. Odluio sam da u tisak
koji on proizvodi unesem raznolikost i da ga tako usavrim, ostajui uglavnom pri
jednolinosti zvuka, dok bih stalno unosio promjene u jednolinost misli: to znai,
odluio sam stalno proizvoditi nove utiske unoenjem raznovrsnosti u primjeni pripjeva,
dok bi sam pripjev ostao, najveim djelom, nepromijenjen.
Poto su ova pitanja rijeena, poeo sam odmah zatim da razmiljam o prirodi mojeg
pripjeva. Kako je nain njegove primjene trebalo vie puta mijenjati, bilo je jasno da sam
pripjev mora biti kratak, inae bi se pojavile nepremostive tekoe pri estim
promjenama u primjeni bilo koje due reenice. Lakoa mijenjanja stoji, podrazumijeva
se, u razmjeru s kratkoom reenice. To me je odmah navelo na misao da je najbolji onaj
pripjev koji se sastoji od jedne jedine rijei.
Zatim se pojavilo pitanje prirode te rijei. Poto sam se odluio za pripjev, iz toga se
neizbjeno nametao zakljuak da pjesma treba biti podijeljena na strofe: pripjev bi
predstavljao zavretak svake strofe. Nije bilo nikakve sumnje da takav zavretak, da bi
djelovao snano, mora biti zvuan i pogodan za otegnuto sveano naglaavanje: a ti
razlozi su me neizbjeno uputili na dugo "o", kao na najvaniji samoglasnik, u vezi sa
"r", kao najbogatijim suglasnikom.
Poto je na taj nain rijeeno kako e zvuati pripjev, pojavila se nunost da izaberem
rije koja e predstavljati olienje toga zvuka, i koja e istovremeno u najveoj moguoj
mjeri biti u skladu sa sjetom, koju sam naprijed odredio kao izraz pjesme. Pri takvom
traganju bilo je potpuno nemogue prijei preko rijei "nevermore" (nikad vie). Ustvari,
to je i bila prva rije koja mi se sama nametnula.
Idui de sideratum bio je nai opravdanje za stalnu upotrebu te jedne rijei "nikad
vie". Zapazivi tekou na koju sam odmah naiao prilikom traenja dovoljno
opravdanog razloga za njeno stalno ponavljanje, shvatio sam da ta tekoa potie jedino
iz prethodne usvojene pretpostavke, naime, da izabranu rije treba tako neprekidno ili
jednolino izgovarati neko ljudsko bie - shvatio sam, ukratko, da tekoa lei u
pomirenju te jednolinosti s postojanjem razuma kod stvorenja koje ponavlja tu rije.
Ovdje se, dakle, odmah javila misao o stvaranju koje nije obdareno razumom a koje moe
govoriti; i, sasvim prirodno, u prvom trenutku se nametnuo papagaj, ali ga je odmah
zamijenio gavran, koji, isto tako, moe govoriti, a nesumnjivo je vie u skladu s
namjeravanim izrazom.
Dospio sam tako do zamisli o gavranu zloslutnoj ptici koja jednolino ponavlja onu
jednu rije nikad vie na kraju svake strofe, u sjetnoj pjesmi dugoj stotinjak stihova. I
onda, nikako ne gubei iz vida kao cilj vrhunac, ili savrenstvo, u svim pojedinostima,
upitao sam se: "Od svih tunih predmeta, koji je, po opem ljudskom shvaanju,
najtuniji ?" Smrt - glasio je nesumnjivi odgovor. "A kad je", rekoh, "taj najtuniji

predmet najvie pjesniki?" Iz onog to sam ve podrobno izloio, odgovor je i ovdje

oigledan: "Kad je najtjesnije povezan s Ljepotom: dakle, smrt lijepe ene je neosporno
najpjesnikiji predmet na svijetu, i isto je tako izvan sumnje da je o takvom predmetu
najpozvaniji da govori oaloeni ljubavnik".
Sad je trebalo povezati te dvije zamisli, zamisao o ljubavniku koji oplakuje svoju
umrlu draganu i zamisao o gavranu koji stalno ponavlja "nikad vie". Trebalo je da ih
poveem, imajui stalno na umu svoju namjeru da pri svakoj upotrebi mijenjam nain
primjene ponavljane rijei: jedini prihvatljivi nain takvog povezivanja je meutim da se
zamisli kako gavran upotrebljava ovu rije odgovarajui na pitanja ljubavnika. I tu sam
odmah uoio povoljnu priliku koja mi se prua da postignem utisak na koji sam raunao,
to e rei, utisak raznovrsnosti u primjeni. Zapazio sam da mogu prvo pitanje koje
postavlja ljubavnik - prvo pitanje na koje gavran treba odgovoriti "nikad vie" - da od
toga prvog pitanja mogu uiniti ope mjesto, od drugog manje openitije mjesto, od
treeg jo manje, i tako dalje, dok na kraju ljubavnik - prenut iz svoje prvobitne
ravnodunosti sjetnim prizvukom same rijei, njenim estim ponavljanjem, i uzimajui u
obzir zloslutni glas koji uiva ptica koja je izgovara - postaje na kraju uzbuen do
praznovjerja, te poinje razdraeno postavljati pitanja sasvim druge prirode, pitanja ije
mu reenje strasno lei na srcu, postavlja ih pola iz praznovjerja a pola u onoj vrsti
oajanja koje predstavlja sladostrasno muenje samog sebe, postavlja ih sve zajedno ne
zato to vjeruje u proroku ili demonsku prirodu ptice (koja, razum mu to govori, samo
ponavlja ono to je napamet nauila), nego zato to osjea mahnito zadovoljstvo
podeavajui tako svoja pitanja da mu oekivano "nikad vie" zada bol koji je najslai jer
je najnepodnoljiviji. Uoivi priliku koja mi se tako pruila - ili, tonije, koja mi se tako
nametnula tijekom stvaranja - prvo sam zamislio vrhunac, ili zakljuno pitanje - ono
pitanje na koje e se posljednji put odgovoriti s "nikad vie", ono pitanje na koje e
odgovor "nikad vie" ostvariti krajnji mogu stupanj tuge i oajanja.
Moe se, dakle, rei da je pjesma imala svoj poetak - na kraju, gdje svako umjetniko
djelo treba zapoeti - jer sam ovdje, na ovom mjestu svojih razmiljanja, prvi put stavio
pero na papir, sastavljajui strofu:
"Proroe", rekoh, "zloslutnie! Proroe, svakako, pa bio ptica ili avo!
Onoga ti neba to se sad nad nama svodi - onoga ti Boga kom klanjamo oba,
Reci ovoj dui, koju tuga mori, hoe li ikad u Edenu dalekom,
Zagrliti djevojku svetu koju aneli Lenorem zovu Zagrliti tu divnu djevojku i sjajnu koju aneli Lenorom zovu?"
Ree gavran: "Nikad vie".
Sastavio sam tu strofu, u tome trenutku, da bih, prvo, postavljajui vrhunac, uspjenije
mogao da mijenjam i postupno rasporeujem, prema njihovom znaaju i vanosti, pitanja
koja prije toga postavlja ljubavnik, i, drugo, da bih konano mogao odrediti ritam, metar i
duinu i opi sklop strofe, kao i da postupno rasporedim prethodne strofe, tako da nijedna
od njih po ritmikom djelovanju ne prevazie ovu. Da sam tijekom daljeg stvaranja bio
kadar da sastavim snanije strofe, ja bi ih, bez ustezanja, namjerno oslabio kako ne bi
smetale utisku koji treba proizvesti vrhunac.

I ovdje mogu odmah rei nekoliko rijei o versifikaciji. Prvi cilj mi je uvijek bio
novina. Do koje je mjere taj cilj versifikacijom bio zanemaren, predstavlja jednu od
najneobjanjivijih stvari na svijetu. Doputajui da ne postoje velike mogunosti za
raznovrsnost samog ritma, ipak je jasno da su mogue raznolikosti metra i strofe zaista
beskrajne; pa ipak, stoljeima nitko u pogledu stiha nije nikad ostvario, ak ni pokuao
ostvariti, neto novo. injenica je da stvaranje novog (osim kod duhova sasvim neobine
snage) ni u kom sluaju nije stvar nadahnua ili podsvijesti, kao to bi neki htjeli.
openito govorei, da bi se dolo do novog, mora se naporno i marljivo traiti, i mada
ono predstavlja nesumnjivu zaslugu najvie vrste, za njegovo postizanje zahtjeva se vie
poricanja nego mate.
Ja, razumije se, ne tvrdim da sam u Gavranu stvorio ita novog bilo u pogledu ritma
bilo u pogledu metra. Ritam je trohejski, stih je potpun osmerac, koji se smjenjuje s
nepotpunim sedmercem, a ovaj se ponavlja u pripjevu petog stiha i zavrava se
nepotpunim etverostihom. Manje cjepidlaki - stopa koja je svuda upotrijebljena (trohej)
sastoji se od jednog dugog sloga za kojim dolazi kratak: prvi stih strofe sastoji se od osam
ovakvih stopa, drugi od sedam i pol (ustvari, dvije treine), trei od osam, etvrti od
sedam i pol, peti isto tako, esti od tri i pol. Svaki od tih stihova, uzeh za sebe, bio je
upotrebljavan i ranije, a ono to je novo kod Gavrana to je povezivanje u strofu; nikad
nije uinjen pokuaj da se izvede neto to bi ma i priblino bilo slino ovom nainu
povezivanja. Utisku koji ostavlja novina u povezivanju doprinose i druga neuobiajena, a
neka od njih i sasvim nova, sredstva, zasnovana na proirenoj primjeni naela stiha i
aliteracije.
Idue pitanje koje je trebalo uzeti u obzir bilo je nain kako da se dovedu u vezu
ljubavnik i gavran, a prvi dio tog pitanja bilo je mjesto . Najprirodnije bi bilo u tu svrhu
zamisliti neku umu ili polje; ali meni se uvijek inilo da je za postizanje utiska
izdvojenog dogaaja neophodno strogo ograniavanje prostora: ono djeluje kao okvir na
sliku. Ono ima neospornu duhovnu mo da odrava usredotoenu panju, i, naravno, ne
smije se mijeati s prostim jedinstvom mjesta.
Odluio sam, shodno tome, da ljubavnika postavim u njegovu sobu, u sobu za njega
osveenu uspomenama na onu koja je tu esto dolazila. Odaja je zamiljena kao bogato
namjetena, to je samo zakljuak koji proistie iz mojih ve izloenih shvaanja o
Ljepoti kao jedinom pravom predmetu pjesnitva.
Poto je tako odreeno mesto, trebao sam sad uvesti pticu, i rjeenje da je uvedem
kroz prozor postavljalo se kao neizbjeno. Zamisao da ljubavnik u prvom trenutku
povjeruje da je udaranje ptijih krila po prozorskom kapku neko "lako kucanje" na
vratima ponikla je iz elje da se putem odlaganja pojaa itaoeva radoznalost, kao i iz
elje da se proizvede sporedni utisak koji se javlja kad ljubavnik, naglo otvarajui vrata,
nalazi svuda mrak i stoga mu se poinje upola priinjavati kako je to kucao duh njegove
dragane.
No sam uinio burnom, prvo, da bi Gavran imao razloga zato trai da ue, i, drugo,
da bih istaknuo suprotnost sa tiinom koja vlada u sobi.

Pustio sam pticu da sleti na Paladino poprsje da bih, isto tako, istaknuo suprotnost
izmeu mramora i perja; razumljivo je samo po sebi da me je na misao o poprsju navela
tek ptica. Paladino poprsje izabrao sam, prvo, kao najvie u skladu s ljubavnikovom
uenou, i, drugo, zbog zvunosti same rijei Palada.
Djelovanjem koje proizvodi suprotnosti posluio sam se i oko sredine pjesme, s
namjerom da produbim krajnji utisak, Gavranovom ulasku dao sam, na primjer, izgled
neobinosti, koji se pribliuje smijenom koliko se god to moglo dopustiti. On ulazi
"kooperei se mnogo i leprajui".
Ni najmanji naklon da uini, ni za trenutak da
je stao il' zastao,
No s izrazom uobraenog gospodara il' gospe, posadi se iznad vrata moje sobe.
U ovim dvjema strofama, koje dolaze za njom, ta namjera je jo oiglednije dola do
izraza:
I ta crna ptica na mom sjetnom licu osmjeh rodi
Ozbiljnim i strogim dostojanstvom lika svog,
"Iako ti je uba ostriena i jo obrijana", rekoh,
Gavrane, ti, natmureni i drevni, s nonih obala to hodi, "kukavica sigurno da nisi,
Reci meni kako glasi gospodsko ti ime na Plutonovim tim Nonim obalama?"
Ree gavran: "Nikad vie".
Zaudih se mnogo uvi tu nezgrapnu pticu kako lijepo razgovara,
Iako joj taj odgovor imae malo smisla, malo veze;
Jer priznati mi moramo da nijedan ivi ovjek
Nikad sree te ne bjee da promatra pticu iznad svojih sobnih vrata Pticu niti zvjerku neku na poprsju iznad svojih sobnih vrata,
S tim imenom: "Nikad vie".
Poto je na taj nain osigurano djelovanje raspleta, odmah sam neobino zamijenio
najdubljom ozbiljnou: taj novi prizvuk poinje strofom koja neposredno dolazi za gore
navedenim, stihom,
Ali gavran, sjedei samotan na tom poprsju punom spokojstva,
ree samo, itd.
Od ovog trenutka ljubavnik vie ne zbija alu, ne zapaa vie ak ni ono to je
neobino u gavranovom dranju. Govori o njemu kao o "natmurenoj, nezgrapnoj,
stranoj, mrkoj i zloslutnoj ptici doba davnanjega", i osjea kako mu njegove "ognjene
oi saiu srce ivo". Taj preokret u raspoloenju ili predstavama ljubavnika treba
proizvesti slian preokret i kod itaoca, da bi se na odgovarajui nain pripremio za
rasplet, koji se sad privodi kraju to je mogu bre i to je mogue neposrednije.
S raspletom u pravom smislu rijei - s gavranovim odgovorom "nikad vie" na
ljubavnikovo posljednje pitanje da li e sresti draganu na drugom svijetu - pjesma je,
moe se rei, zavrena u svom vanjskom smislu, u smislu prostog pripovijedanja. Dotle je

sve u granicama objanjivog, stvarnog. Neki gavran, nauivi napamet jedan jedini izraz
"nikad vie", a poto je pobjegao od svog gospodara, prisiljen je estokom burom da u
pono pokua ui kroz prozor koji je jo uvijek osvijetljen - kroz prozor sobe jednog
naunika pola zadubljenog u neku knjigu a pola zanjetog u sanjarije o svojoj voljenoj
preminuloj dragani. Kad je na lepranje ptijih krila otvoren prozor, ptica je uletjela i
smjestila se na najpogodnije mjesto izvan neposrednog dosega naunikovog, koji,
iznenaen dogaajem i udnim dranjem posjetioca, u ali pita pticu kako se zove, i ne
oekuje odgovor. Gavran, kome je pitanje upueno, odgovara svojim uobiajenim
rijeima - "nikad vie" - rijeima koje odmah nalaze odjeka u tunom srcu naunikovom.
Dogaaj budi u njemu izvjesne misli kojima on daje glasnog izraza, ali se opet trza kad
ptica ponovi svoje "nikad vie". Naunik sad pogaa pravo stanje stvari, ali ga nagoni,
kao to sam naprijed objasnio, ljudska e za samomuenjem, a dijelom i praznovjerje,
da postavlja ptici takva pitanja koja e njemu, ljubavniku, oekivanim odgovorom "nikad
vie" donijeti najvie sladostrae bola. Dajui do krajnosti maha ovom samomuenju,
pripovijedanje je dobilo svoj prirodan zavretak, u onom to sam nazvao njegovim prvim
ili vanjskim smislom, i sve dotle nije bilo nieg to bi predstavljalo prekoraenje granica
stvarnoga.
Ali predmeti tako obraeni, ma koliko vjeto i s ma koliko ivim nizom dogaaja,
uvijek zadravaju izvjesnu grubost ili turost, koja vrijea umjetnikovo oko. Dvije stvari
su neizostavno potrebne - prvo, izvjesna sloenost, tonije reeno, celishodnost; i, drugo,
izvjesna mo nagovjetavanja - neki dublji, podzemni, iako neodreeni smisao. Ovo
drugo naroito daje umjetnikom djelu toliko onog bogatstva (da posudimo iz
svakodnevnog govora jednu izrazitu rije) koje mi tako rado mijeamo sa savrenim.
Pretjeranost nagovjetenog smisla, koja ga pretvara u gornji, vidljivi - umjesto da ostane
donji, skriveni - sloj obraenog predmeta, upravo je ona odlika koja preobraava u prozu
(i to najnie vrste) takozvanu poeziju takozvanih transcendentalista.
Drei se takvih nazora, dodao sam pjesmi dvije zavrne strofe; njihova mo
nagovjetavanja treba, dakle, osvijetliti itavo izlaganje koje im je prethodilo. Skrivena
smisao prvi put se javlja u stihovima:
"Izvuci svoj kljun iz srca moga, i skloni spodobu svoju iznad mojih vrata!"
Ree gavran: "Nikad vie!"
Primijetiti e se da rijei "iz srca moga" predstavljaju prvi izraz s prenesenim
znaenjem u pjesmi. On, uz odgovor "nikad vie", navodi duh da trai dublji smisao u
svemu to je ranije pripovijedano. italac poinje smatrati gavrana nekim znamenjem; ali
se tek u posljednjem stihu posljednje strofe jasno uvia namjera da se on uini
znamenjem Tune i Vjeite Uspomene:
Nepomian, gavran sjedi jo i sada, jo i sada,
Na poprsju blijedom Paladinom iznad samih mojih sobnih vrata;
A oi su mu kao u demona koji sanja,
Svjetlost lampe to ga zari po podu mu baca sjenku;
Iz te sjenke, to po podu lebdi, dua mi se
Dii nee - nikad vie.