HRVATSKA NACIJA I NACIONALIZAM U 19. I 20.

STOLJEU
NIKA STANI


Nasljee ranog novog vijeka
Hrvatski prostor je pred kraj 18. stoljea bio podijeljen izmeu vie drava i razbijen u mozaik brojnih
odvojenih upravnih teritorija s razliito strukturiranim drutvima. Suvremenik bi teko u njima
prepoznao buduu jedinstveni teritorij dananje Hrvatske. Hrvatski prostor je bio konglomerat devet
upravnih jedinica podijeljenih izmeu etiri drave: Habs. Monarhije, Mlet. Republike, Dub.
Republike i Osmanskog Carstva. U Monarhiji hrvatski prostor bio je podijeljen izmeu njezina
austrijskog i ugarskog dijela. U ugarskom dijelu civilna sjeverna hrvatska ( Hrvatska i Slavonija )
imala je odreen stupanj politike autonomije, dok je Rijeka s kotarom kao corpus separatum bila
pod izravnom upravom ugarskih sredinjih tijela, premda u odreenoj labavoj vezi i s banskom
Hrvatskom. Vojna krajina bija je pod izravnom upravom sredinjih austrijskih vlasti, dok je sredinja i
sjeverositona Istra ( Pazinska kneija ) bila u sastavu austrijskog dijela Monarhije. U sklopu Mletake
Republike bili su najvei dio Istre, Dalmacije i tzv. Mletaaka Albanija tj. Boka kotorska, koja e
poslije dou u sklop austrijske pokrajine Dalmacije, a Dubrovaka Republika bila je samostalna
drava. Osim toga, kao deseti i jedanaesti odvojeni teritorij, Meimurje i Baranja, bil su sastavni
dijelovi Zaladske i Baranjske upanije.
Plemstvo u sjevernoj Hrvatskoj pritom je, dodue, nosilo tradiciju srednjovjekovne hrvatske drave,
teilo veoj samostalnosti od Ugarske i sjedinjenju povijesnih teritorija trojedne kraljevine, ali je sa
svojim siunim teritorijem civilne Hrvatske i Slavonije bilo nedovoljno snano i zbog toga
nedovoljno otporno pred nasrtajima maarske politike.
Na svim upravnim segmentima na hrvatskom prostoru postojala su staleka drutva, premda razliitog
tipa. U sjevernoj Hrvatskoj ( civilna Hrv. i Slav. ) postojalo je kasnofeudalno drutvo
srednjoeuropskog tipa, s feudalcima koji su ivjeli u dvorcima i kurijama na vlastelinstvima. Feudalno
drutvo postojalo je i u austrijskoj Istri. U Vojnoj krajini je postojalo specifino staleko drutvo
podvrgnuto vojnoj funkciji njezinih stanovnika, s modificiranim ostacima institucija vlake
plemenske drutvene organizacije prenesene s dinarskih prostora. U mletakim posjedima u Istri,
primorskoj Dalmaciji i Boki kotorskoj, jednako kao i u Dub. republici, postojalo je komunalno srutvo
mediteranskog tipa s kolonatskih odnosima u agraru, sa specifinostima tzv. dubrovakog kmetstva,
uz absentizam veleposjednika koji su ivjeli u gradiima i tvorili dio njihove karakteristine staleke
strukture.
U civilnoj Slavoniji je ponovno uspostavljeno feudalno ureenje s velikim vlastelinstvima u vlasnitvu
malobrojnih, veim dijelom stranih aristokratskih obitelji. Po tome se civilna Slavonija razlikovala od
civilne Hrvatske s njezinim prevladavajuim srednjim i sitnim plemstvom, te s velikakim obiteljima
koje se sa svojim posjedima nisu mogle mjeriti sa slavonskom i maarskom aristokracijom.


Na prostoru mletakih posjeda seljak je sjedio nadravnoj zemlji i bio obvezan na vojnu slubu, a
zemlju novih veleposjednika drao je u zakupu ( ne u kolonatskom odnosu ). I tu su kao i u
habsburkoj Vojnoj krajini postojali modificirani ostatci vlake plemenske drutvene organizacije
prenesene sa dinarskih predjela.
Osmanska osvajanja i zatim potiskivanje Osmanskog Carstva u stoljeima ranog novog vijeka izazvali
su velika migracijska kretanja tijekom kojih su nastale promjene u etnikom supstratu na itavom
podruju tih ratnih zbivanja. Staro, katoliko stanovnitvo izbjeglo je sa prostora istone Hrvatske (
dananje zapadne Bosne ) izloenog svakodnevnim pljakakim upadima osmanskih neregularnih
postrojbi. Na ispranjene prostore doselilo se novo, pravoslavno vlako stoarsko stanovnitvo. Mali
dio katolikog stanovnitva koji je ostao u BiH bilo je disperzno prisutno u svim dijelovima BiH, dok
je pravoslavno i muslimansko stanovnitvo bilo uglavnom skoncentrirano u kompaktnijim skupinama
naizmjenino rasporeenim od Z prema I.
Hrvatska etnika zajednica: etniki identitet i puki protonacionalizam
U ranome novom vijeku hrvatsko se ime migracijama hrvatskog stanovnitva s teritorija juno od
Kupe, izazvanim osmanskim osvajanjima, proirilo na sjever gdje je zamijenilo dotadanje slavonsko
ime.
O hrvatskom pukom protonacionalizmu u prvoj polovici 19. st. slikovito govori epizoda iz jednog
neformalnog i spontanog anketiranja koje su proveli Ljudevit Gaj i Vuk Stefanovi Karadi sa svojim
suputnicima na proputovanju Dalmacijom 1841. godine. Svoja stajalita je, kad su preli u Dalmaciju,
nastojao svatko od njih dokazivati anketirajui pojedine stanovnike predjela kroz koje su prolazili,
pripadnike puka u kojem su vidjeli izvor jezika i narodnosti. Karadi je izjasnio uvjerenje da e
junije od Cetine Srbe nai. Meutim, na Koruli, gdje su doputovali parobrodom iz Zadra, takoer su
nali hrvatsko ime u puku. Potom su preli u susjedni Orebi na Peljecu. Tamo su ( Maurani Antun
i Vuk ) upitali sluajnog ovjeka tko je, a on je odgovorio Dalmatinac i da govori naki. A Maurani
ga je pitao jeste li kad uli za hrvatski jezik, a on je odgovorio da naravno da jest, da je to ono to mu
odmah ne pada na um, da je on Hrvat i da govori hrvatski. Odgovorio je da je Dalmatinac, premda
je Peljeac. dio teritorija nekadanje Dubrovake Republike koji je tek nedavno postao sastavnim
dijelom austrijske pokrajine almacije koja je osnovana 1816. godine. I ja sam Hrvat i govorim
hrvatski konstatirao je. Ta je injenica toliko banalna i samorazumljiva, da mu ona ne pada odmah
na um.
Na hrvatskom etnikom prostoru je postojalo hrvatsko ime u svim narjejima, a pripadnici hrvatske
etnike zajednice su sebe, diferencirajui se prema strancima i govornicima stranih jezika, nazivali
ovisno o narjeju kojim su govorili Hrvatima, Harvatima, Arvatima, Horvatima i uskladu s tim su
svoj jezik nazivali hrvatskim, harvatskim, arvatskim illi horvatskim.
Andrija Kai Mioi ( franjevac ) je pripadao upravo kategoriji medijatora, posrednika izmeu
seljakog i vanjskog drutva. Pripadao je pukoj inteligenciji seljakog drutva te je oblikovao
ideologiju hrvatske etnike zajednice na antiturskim motivima. U 19. st. takvu ulogu medijatora imalo
je napose upniko sveenstvo kao svojevrsna puka inteligencija.
Hrvatska etnika zajednica na razini seljakog drutva u 19. st. postojala je kao etniki kontinuum, nije
bila reflektirana i nije bila institucionalizirana ni politiki operacionalizirana, te selo nije sjelovalo sa
stajalita svoje etnike svijesti. Tako, kada su se pobunjeni seljaci u narodnom pokretu 1883. u
sjevernoj Hrvatskoj, koji je izbio zbog brutalnih poreza i krize, indentificirali kao Hrvati, nije se u
tome nalazio nikakav politiki ili nacionalni program. Oni su se indentificirali nasuprot inovnicima u
dravnoj slubi, isljuivo Hrvatima, ali koe su nazivali Maarima jer su bili pristae maaronske
Narodne stranke. Seljaci su prisiljavali inovnike na selu da potpiu izjave. Izjava inovnika da je
pravi Hrvat znaila je zapravo za pobunjenike seljake priznanje da se on indentificira s njihovim
materijalnim i socijalnim interesom.
Karakteristino je da se stanovnik Orebia nije npr. izjasnio kao katoli, premda je to takoer bila jedna
od razina njegova identiteta. Oigledno u kontekstu razgovora koji se vodio to nije smatrao bitnim
isticati, jer u njegovoj sredini vjera nije bila razlikovni faktor. Talijani i austrijski inovnici bili su
jednako katolik kao i on, a pravoslavno stanovnitvo nije bilo na tom nekadanjem podruju
Dubrovake Republike. Drugaije je bilo u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini, civilnoj Slavoniji i na
podruju nekadanjih mletakih dalmatinskih krajina, gdje je katoliko stan. ivjelo u izravnom
dodiru i izmijeano s pravoslavnim, te u BiH gdje je ivjelo izmijeano s pravoslavnim i
muslimanskim stan. i gdje je vjerska pripadnost bila jedan od glavnih razlikovnih elemenata.
Liturgijski jezik Katolike crkve dodue je bio latinski, ali je za seosku i openito puku pastvu u
pojedinim dijelovima bogosluja rablje nhrvatski jezik u svom dijelom standardiziranom tokavskom.
katolika crkva je time posredno djelovala integrativno kako na stanovnitvo koje je ouvalo
kontinuitet hrvatskog etnikog identiteta.
Srpska pravoslavna crkva, je uz ope vjerske i drutvene zasade, njegovala srpsku dravnu tradiciju,
slavila srpske vladare uljuene u red svetaca istone Crkve i kolokvijalno rabila srpsko ime za
pravoslavnu crkvu, a to se ime prenijelo na vjeru i njene pripadnike.
Zbog svega toga se o etnikoj zajednici moe govoriti kao o novovjekovnoj protonacionalnoj
zajednici, a o nereflektiranoj svijesti njezinih pripadnika kao o hrvatskom pukom protonacionalizmu.
Staleka natio croatica i plemiki protonacionalizam
Gornji sloj feudalnog srutva u sjevernoj Hrvatskoj ( civilna Hrv. i Slav. ) uao je u 19. stoljee s
osjeajem vlastitog kolektivnog identiteta. U toj individualnosti partipicirali su pripadnici stalea i
redova ( status et ordines ) plemstvo, sveenstvo, slobodni kraljevski gradovi i njihova
inteligencija. Oni su bili natio croatica. Ipak seljaci, kmetovi, bespravni plebs, puk, onaj koji je za
razliku od povlatenog plemstva plaa porez, bili su izvan pojma hrvatske plemike nacije.
S obzirom na realni teritorij koji su u 19. st. obuhvaale politike institucije hrvatskog plemstva, ta je
staleka nacija u stvarnosti bila ograniena na Hrvatsku i Slavoniju te su njezini pripadnici shvaani
kao hrvatsko-slavonska nacija i oznaavani kao Hrvati i Slavonci.
Hrvatsko plemstvo je strahovito branilo slubenost latinskog jezika. Latinski jezik nije branilo samo
zbog toga to bi time titilo svoje staleke povlastice koje su bile pisane na latinskom, niti samo zbog
toga to je u njemu vidjelo neutralnu kopu za razliite narode u Ugarske. Ono je branei latinski
jezik, branilo sama hrvatska municipalna prava tj. pravo da samo odluuje o podrujima iz
nadlenosti vlastite autonomije, ukljuivi i odluivanje o tome koji e biti slubeni jezik u trojednoj
kraljevini. Povremeno je u prvoj pol. 19. st. uzvraalo da e, ako se nastavi maarski pritisak, uvesti
hrvatski ili ilirski jezik, ali to nije eljelo uiniti u vrijeme dok su u samoj sjevernoj Hrvatskoj (
Hrvatskoj i Slavoniji ) postojala 2 varijateta hrvatskog jezika u procesu standardizacije, jedan na
kajkavskoj i jedan na tokavskoj dijalektalnoj osnovici, jer su se bojali da vi se u tom sluaju sjeverna
Hrvatska i openito teritorija trojedne kraljevine jezino pocijepali.
Hrvatski plemiki, odnosno staleki protonacionalizam unosio je elemente identiteta nationis
croatiae u rani hrvatski nacionalizam. Ukidanje feudalnih odnosa i stalekih politikih institucija
1848., ukljuujui pretvaranje Sabora iz staleke skuptine u predstavniko tijelo, oznailo je i
formalni kraj staleke nationis croatiae u vrijeme kada je ve bio odmaknuo proces integriranja
plemstva u hrvatsku naciju. Gubitkom dotadanje drutvene funkcije plemstva nestala je osnovica
njegova zasebnog identiteta i plemstvo se integriralo u hrvatsku naciju kao zajednicu novog tipa.
Croati mai pokrajinski partikularizmi
Pokrajinski partikularizmi su osnovicu imali u odvojenom ivotu pokrajina u prethodnim stoljeima
tijekom kojih su se u pokrajinama oblikovali najvii drutveni slojevi meusobno razliitim socijalnim
mentalitetima, istodobno podvrgnuti razliitim kulturnim utjecajima, a koji su bili nosioci razliitih
pokrajinskih patriotizama.
Partikularizmi su nastali kao izraz elje za ouvanjem postojee drutvene i kulturne polariziranosti
koja je najviim slojevima u ograenim pokrajinama osiguravala zasebni i izdvojeni drutveni status i
kao izraz nostalgije za starim nainom ivota koji je postupno nestajao. Jedni i drugi su uspostavljali
otru granicu izmeu puka i gornjih slojeva, pa i kad su dijelili prosvjetiteljska ili i romantika
shvaanja o izvornosti puka.
U sjevernoj Hrvatskoj je u prvoj polovici 19. stoljea u gornjem drutvenom sloju postojao osjeaj
zasebnog ueg hrvatskog pokrajinskg patriotizma koji nije isljuivao razliitu etniku pripadnost, a
obuhvaao je civilnu Hrvatsku i Hrvatsku vojnu krajinu ( ne i Slavonsku krajinu ). Bio jeprisutan ne
samo kod plemstva i openito gornjeg sloja feudalnog drutva u civilnoj Hrvatskoj, ve je postojao i
meu asnicima iz Hrvatske vojne krajine, neovisno o tome jesu li bili katolici ili pravoslavci.
Spomenuli smo kako je Toma Mikousi 1821. uz ui identitet civilne Hrvatske priznavao i iri
identitet. A umirovljeni kapetan Aleksandar Trbuhovi, piii 1835. iz Petrinje, gaju se predstavio: Ja
sam roeni Horvat, ma po zakonu crkve Srb.
Dalmatinski identitet, koji se snanije manifestirao u 2. pol. 19. st., imao je svoju socijalnu osnovicu u
slojevima proizalim iz starog dalmatinskog komunalnog drutva. Oni su prihvaali slavensku
osnovicu svog identiteta, ali su se suprotstavljali integriranju u hrvatsku naciju. Ta dva elementa
slavo-dalmatske ideologije, jednu s pozitivnim odreenjem prema slavenstvu i negativnim prema
hrvatstvu, najbolje je izrazio Antonio Bajamonti poznatim usklikom u Dalmatinskom saboru 1864.
godine: Slaveni i sutra, Hrvati nikad.
Osjeaj dubrovake zasebnosti se iskazivao prije svega u otporu da se dubrovaki identitet utopi u
austrijskoj pokrajini Dalmaciji. Zbog toga su razvili svoje specifino slovinstvo, a ono im je
omoguavalo da se poveu s dalmatinskim narodnjacima koji su uz harvatsku naglaeno isticali i
slavensku i junoslavensku ideju, te da zajedno s njima zahtijevaju sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom
Hrvatskom, koje bi uklonilo opasnost od dalmatinskog autonomatva i talijanizacije.
Treba spomenuti i osjeaje slavonske individualnosti i isticanje njezine razliitosti od hrvatske tj.
svojevrstan oblik slavonskog autonomatva. Premda bez brojnih nositelja, slavonski partikularizam je
jo pred kraj 19. st. ban Khuen nastojao iskoristiti za slabljenje Hrvatske.
Karakteristino je takoer da je hrvatski preporodni pokret kako u sjevernoj Hrvatskoj tako u
Dalmaciji, premda drutveno razliito utemeljen, nosila mlada generacija. To znai da je
partikularistika jezgra ostala i bez fizikih nasljednika, te su partikularni identiteti na kraju, moglo bi
se rei, bioloki izumrli zajedno sa svojim nositeljima.

Hrvatska nacija
Nacionalizam drutvenih elita ( 19. st. )
Za razliku od drutava na zapadu, europskom modernizacijskom sreditu gdje se oblikovalo snano
graanstvo koje je moglo samostalno nastupati, u Hrvatskoj, koja je nosila teret naslijea
ranonovovjekovne refeudalizacije, oblikovala se honoratska interesna skupina plemstva i
imunijeg graanstva u varijatni konzervativnog liberalizma.
Hrvatski prostor je svoje integracijsko sredite imao u sjevernoj Hrvatskoj zbog drutvene snage
njezine drutvene elite i vlastitih institucija drave koje je ona nastojala preuzeti i dijelom
raspolagala njima i nacionalnim kulturnim institucijama. Tradicionalan drutvena elita, honoratska
plemika i graanska interesna skupina kao vodea drutvena skupina u sjevernoj Hrvatskoj nije bila
spremna naciju shvatiti kao politiku zajednicu ravnpravnih graana-pojedinaca u smislu zapadnog
graansko-politikog nacionalizma. Naciju je pritom shvatila kao kolektivitet nadreen pojedincu, a
osnovicu nacionalnog identiteta nala je u etnicitetu, prije svega u jeziku i kulturi.
Hrvatski rani nacionalizam kakav se manifestirao u preporodnom pokretu prve polovice 19. stoljeu
pa i hrvatskom pokretu 1848. g., objedinjavao je u svom programu kako naelo prirodnog tj.
nacionalnog prava, tako i naelo povijesnog prava. Rani hrvatski nacionalizam preporodnog razdoblja
nije doao do programa potpune nezavisnoti trojedne kraljevine, ve je zahtijevao njezino ujedinjenje i
vei stupanj samostalnosti u sklopu Ugarske.
Vjera i nacija
Pravoslavno stanovnitvo je zauzimalo 26 % ukupnog stanovnitva. Ono pritom nije bilo podjednako
rasporeeno, ve je u civilnoj Hrvatskoj inilo tek 0.5 % stan., u Dalmaciji ( zahvaljujui Boki
kotorskoj ) 19 %, a u civilnoj Slavoniji i u Vojnoj krajini iznad 40%.
Vjerski imbenik nije izravno djelovao kao diferencirajui imbenik izmeu hrvatske i srpske nacije.
On je neizravno utjecao na oblikovanje hrvatskog i srpskog identiteta u drutvenim elitama. Hrvatske
drutvene elite nisu vjeru uzimale kao obiljeje nacije niti su se vjerom sluile kao sredstvom za
diferencijaciju prema Srbima kao to su to npr. inili jeziko u diferenciranju prema neslavenskim
nacijama. Dapae, izriito su se protivili izjednaavanju vjerske i nacionalne pripadnosti, neovisno o
tome jesi li Hrvate i Srbe smatrali plemenima ilirskog etnikuma ili su dio rpavoslavnih smatrali
Hrvatima.
Ulazak u novo doba i klatno hrvatske politike
Ideologija hrvatskog plemstva, solanjajui se na tradiciju o ugovornom stupanju Hrvatske u zajednicu
s Ugarskom 1102., sadravala je predodbu prema kojoj se Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije u dravnopravnom pogledu nalaze s Ugarskom u personalnoj uniji tj. prema kojoj su ona
Ugarskoj savezna kraljevstva, a ne njoj podinjena kraljevstva, kako ih je interpretirala maarska
politika.
Na poetku novog razdoblja zapoetog 1790., plemstvo je zastupalo program ouvanja hrvatske
staleke ustavnosti, identiteta nationis croatiae i obnove teritorijalne cjelokupnosti trojedne
kraljevine, ali se osjealo nedovoljno snanim da ga samostalno brani. Dapae su u razvijenijoj
Ugarskoj 1790. pokazivali ve snani elementi nacionalnog pokreta, dok je hrvatsko plemstvo
iskazivalo tek skromne elemente stalekog protonacionalizma.
Regnum regno non praescribit leges
Sabor je donio zakljuke zbog kojih je u historiografiji obino konstatirano da je hrvatsko plemstvo u
strahu za svoje privilegije rtvovalo upravnu i financijsku samostalnost Hrvatske. Meutim, Sabor je
ze zakljuke donio uz rezerve, koje pokazuju da se hrvatsko plemstvo nije odreklo hrvatskih
municipalnih prava. Sabor je, naime, ostavio mogunost da Hrvatska osnuje vlastitu vladu kada
dovoljno ojaa povratkom povijesnih teritorija koji su tada jo bili pod vlasti Venecije ( Dalmacija ) i
O.C. ( Turska Hrvatska i Turska Dalmacija ) te zakljuio da se o porezu za Hrvatsku i Slavoniju na
Ugarskom saboru mora odluivati odvojeno od poreza za Ugarsku. Takoer je zahtijevao obnovu
prava Sabora da vladaru predlae kandidate za bana i obnovu prava bana da samostalno saziva Sabor,
te traio da se u Vojnoj krajini umjesto zapovjednog njemakog vrati hrvatski narodni jezik. Politika
obrane hrvatskih municipalnih prava nala je hrabri izraz u ponosnoj izjavi bana Ivana Erdodyja:
Regnum regno non praescribit leges, izreenoj u Ugarskom saboru 1790.
Od 1797., kada je Dalmacija prvi put dola u sklop Monarhije, hrvatsko je plemstvo, doista, u emu ga
je podupirala Ugarska, u ustavnom razdoblju ( prekinutom apsolutizmom cara Franje 13 25. )
zahtijevalo sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom, u emu se napose isticao Maksimilijan
Vrhovac kao namjesnik banske asti. Svor se nije elio odrei strateki vane pokrajine, niti je elio
njezinim sjedinjenjem sa sjevernom Hrvatskom, ojaati Ugarsku.
Odmah nakon 1825. Hrvatki je sabor pokrenuo pitanje povratka Hrvatskoj dijela Vojne krajine izmeu
Drave i Save. Te je zahtjeve podupro i Ugarski sabor je je u Krajini vidio opasnost za postizanje vee
samostalnosti Ugarske u Monarhiji. Dvor je odbio zahtjev s obrazloenjem da bi Ugarska iskoristila
krajinike protiv cjelovitosti Monarhije.
Hrvatsko plemstvo nije uvelo hrvatski kao slubeni jer bi onda u Slavoniji morali uvesti jezik po
tokavskoj osnovici, a u Hrvatskoj po kajkavskoj osnovici i time bi rascjepkali teritori trojednice
izmeu dva jezika. Maksimilijan Vrhovac je radio na oblikovanju jedinstvenog ilirskog jezika.
Naredio je 1813. svoom sveenstvu da skuplja hrvatske rijei kako bi mogao oblikovati ilirski jezik.
Jo Horvatska ni propala
Oko 1830. nastali su u Europi uvjeti u kojima je i hrvatski prostor poeo ulaziti u epohu nacionalizma.
U habsburkoj Monarhiji je, nakon obnove ustavno stanja u Hrv. i Ugarskoj 1825., dolo do uspona
maarskog nacionalnog pokreta.
Tijekom 1820ih, u sjevernoj Hrvatskoj jeojaao sloj tradicionalne honoratske plemike i graanske
elite, emu je pogodovala konjuktura itne trgovine u vrijeme grkog ustanka ( 1821-1829 ) i rusko-
turskog rata koji je zatvorio Bospor i Dardanele, sprijeio dovoz ukrajinskog ita na europska trita i
poveao potranju za ugarskim i hrvatskim itom, te u sjevernoj Hrvatskoj ojaao sloj koji je mogao
nositi nacionalni pokret.
U politikom dijelu svog programa Drakovi je program ujedinjenja trojedne kraljevine proirio
teei ujedinjenju u jednu politiku jedinicu ne saom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ve takoer
istre te slovenskih zemalja i Bosne. To je podruje u zemljopisnom poglesu nazivao velikom
Ilirijom, a u politikom kraljevstvo iliriko. Gaj je jednako kao i Drakovi je takoer u svojoj
viziji obuhvatio uz trojednu kraljevinu i Istru, slovenske zemlje i Bosnu. Dok je Drakovi isticao
tokavtinu kao osnovicu hrvatskoga jezika, Gaj je nastavljao tradiciju koja je teila objedinjavanju
elemenata svih hrvatskih narjeja u knjievnom jeziku.

Da bog ivi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku
Poticaj male preporodne jezgre pao je na plodno tlo. Pokretanjem Novina i Danice 1835. ona je
krenula u odlunu akciju, koja je naila na irok odaziv. Dvor je, ne elei da Ugarska ojaa, odbijao
potvrditi zakone Ugarskog sabora koji su ili za umanjivanjem hrvatskih municipalnih prava i za
postupnim uvoenjem maarskog jezika kao slubenog u Hrvatskoj. Naklonost dvora prema otpru
Hrvatske ogledala se i u davanju Gaju koncesije za tiskaru, ime je bila osigurana budunosti glasila
Novine i Danice koje zbog male naklade nisu bila financijski isplativa.
Maarske politike snage potraile su u samoj Hrvatskoj oslonac preko kojeg su mogle potiskivati
preporodna natojanja i nale ga u dijelu plemstva civilne Hrvatske koje je u preporodnom shvaanju
hrvatstvam irem od prostora civilne Hrvatske, i unjegovoj ilirskoj ideji vidjelo opasnost za svoje
partikularno kajkavsko horvatstvo. G. 1841. ono je osnovalo Hrvatsko-ugarsku stranku, koja je
nastavljala politiku tjenjije suradnje s Ugarskom, ali i prihvaala sve maarske zahtjeve. Kao odgovor
osnovana je Ilirska narodna stranka.
Indicije o stvarnom zadiranju u vanjskopolitiku sferu i pitanje Bosne bila je ona kap koja je prelila
au strpljenja kancelara Metternicha i navele ga na odluku da zabrani ilirsko ime i simbol.