1

2
Edward W. Said
KRIVOTVORENJE ISLAMA

BIBLIOTEKA: TRIDVAJEDAN
Knjiga 16.

Urednik: NENAD RIZVANOVI

Kako mediji i strunjaci odreuju nain na koji vidimo ostatak svijeta
3
SADRAJ

UVOD DRUGOM IZDANJU 4
UVOD PRVOM IZDANJU 40

Prvo poglavlje: ISLAM KAO VIJEST 62

Islam i zapad 62
Zajednice tumaenja 97
Sluaj Princeza u kontekstu 132

Drugo poglavlje: IRAN 142

Sveti rat 142
Gubitak Irana 156
Neispitane i skrivene pretpostavke 170
Druga zemlja 182

Tree poglavlje: ZNANJE I MO 192

Politika tumaenja islama: ortodoksno i antitetino znanje 192
Znanje i tumaenje 220


4
UVOD DRUGOM IZDANJU

U petnaest godina otkako se pojavila knjiga Krivotvorenje
islama ameriki i zapadni mediji snano su se fokusirali na muslimane i
islam, a veinu njihovih izvjetaja karakterizira pretjerano
stereotipiziranje i otvoreno neprijateljstvo vee od onog koje sam
opisao ranije u svojoj knjizi. Uistinu, ini se da uloga islama u
otmicama i terorizmu, opisi naina na koji muslimanske zemlje poput
Irana otvoreno prijete nama i naem nainu ivota, te nagaanja o
najnovijim urotama da se raznesu zgrade, sabotiraju komercijalni
zrakoplovi i zatruju zalihe vode sve vie utjeu na svijest zapadnjaka.
Zborovi strunjaka za islamski svijet postali su sve istaknutiji i za
kriza ih se dovodi u javnost da blagoslove formulirane ideje o islamu na
vijestima i u kontakt emisijama. Takoer se ini da je dolo do
neobinog oivljavanja kanonskih, iako prethodno diskreditiranih,
orijentalistikih ideja o muslimanskom, openito ne-bijelom narodu, to
su ideje za koje je jednostavno nevjerojatno da se toliko snano istiu u
vrijeme kad rasna i vjerska netolerancija prema bilo kojoj drugoj
kulturalnoj grupi vie ne moe nekanjeno cirkulirati. Zlobne
generalizacije o islamu postale su zadnji prihvatljivi oblik klevetanja
strane kulture na Zapadu. Ono to mainstream mediji u svojim
raspravama govore o muslimanskim nazorima, karakteru, vjeri ili
kulturi u cjelini danas se vie ne smije govoriti ni za Afrikance, ni za
idove, ni bilo koji drugi istonjaki narod ili Azijate.
Naravno, muslimanske i islamske zemlje poput Irana, Sudana,
Iraka, Somalije, Afganistana i Libije za vrijeme proteklog desetljea i
pol bile su uzrokom velikog broja provokacija i uznemiravajuih
incidenata. Pogledajte skraeni popis prijestupa koje u navesti.
Tijekom 1983. u Libanonu je bombom ubijeno oko 240 amerikih
vojnika za to je odgovornost preuzela jedna muslimanska skupina, a
ameriku ambasadu u Beirutu u zrak su digli muslimanski bombai
samoubojice to je rezultiralo velikim brojem poginulih. Tijekom
osamdesetih godina Shi'a skupine u Libanonu drale su nebrojeno
5
amerikih talaca i to na duga vremenska razdoblja. Zatim, stanovit broj
otmica zrakoplova (od kojih je najzloglasnija otmica leta TWA dranog
u Beirutu izmeu 14. i 30. lipnja 1985. godine) za koje su odgovornost
preuzele muslimanske skupine, kao i za nekoliko bombakih zloina u
Francuskoj otprilike u isto to vrijeme. Za eksploziju Pan Am-ovog leta
br. 109 iznad Lockerbieja u kotskoj odgovornost su preuzeli islamski
teroristi. Iran se istaknuo kao zemlja koja podupire i simpatizira
razliite pobunjenike skupine u Libanonu, Jordanu, Sudanu, Palestini,
Egiptu, Saudijskoj Arabiji i drugdje. Afganistan je nakon ukidanja
okupacije Sovjetskog saveza izgledao kao da je i sam uronio u kazan
islamskih skupina i plemena. Puno muslimanskih pobunjenika
(posebice talibana) koje su naoruale, obuile i financirale SAD
jednostavno su preplavili zemlju. Neki od njih, gerilci obuavani u
Americi, pojavili su se na drugim krajevima svijeta (na primjer, eik
Omar Abdel Rahman koji je osuen za smiljanje bombardiranja
Svjetskog trgovinskog centra 1993. godine) i inilo se da sada potiu
graanski rat u Egiptu i Saudijskoj Arabiji, zemljama koje su vane
saveznice SAD-a na Srednjem istoku. inilo se da Homeinijeva fatwa
na Salmana Rushdieja (14. veljae 1989.) i novana nagrada od
nekoliko milijuna dolara za njegovo ubojstvo na saet nain opisuje
zlobnost islama, njegovu odlunost da vodi rat protiv suvremenosti i
liberalnih vrijednosti, kao i, naravno, njegovu sposobnost da posegne
preko oceana u samo srce Zapada kako bi izazivao, hukao i prijetio.
Nakon 1983. godine muslimani koji objavljuju svoju vjeru u
islam bili su u vijestima svugdje. U Aliru su pobijedili na opinskim
izborima, ali vojnim ustankom je sprijeeno da dou na vlast. Alir jo
uvijek osjea bolove uasnog graanskog rata u kojem su se borili
militanti protiv vojnih skupina i u kojem je poginulo tisue
intelektualaca, novinara, umjetnika i pisaca. Sudanom danas vlada
militantna islamska stranka ijeg vou, Hassana al-Turabija, esto
prikazuju kao izuzetno zlobnog pojedinca, Svengalija i Savonarolu
zagrnutog u islamsku odjeu. Islamske napadake skupine ubile su
nebrojeno nedunih evropskih i izraelskih turista u Egiptu gdje su se
Muslimansko bratstvo i Jama'at Islamiyja (jedna nasilnija i
beskompromisnija od druge) u zadnjih deset godina nevjerojatno
6
rairili. Hamas i islamski dihad koje je neko Izrael podravao kao
nain da se potkopa PLO tijekom palestinske intifadae (koja je zapoela
u prosincu 1987. godine) na okupiranoj Zapadnoj obali i pojasu Gaze
preobrazili su se u medijski najpokrivenije primjere islamskog
ekstremizma (bombai samoubojice, bombe u civilnim autobusima,
ubijanje izraelskih civila) koji su meu ljudima izazivali najvie straha.
Nita manje strana gerilska je skupina (koju se u amerikim medijima
obino naziva teroristikom) Hezbolah (Boja stranka) koja se
identificira i na koje lokalno gledaju kao na vojnike pokreta otpora koji
se bore protiv nelegalne izraelske okupacije prilino velikog
takozvanog sigurnosnog pojasa junog Libanona.
U oujku 1996. godine odrana je vana meunarodna
konferencija na kojoj su prisustvovali brojni dravni elnici ukljuujui
predsjednika Billa Clintona, premijera Shimona Peresa, predsjednika
Hosni Mubaraka i predsjedavajueg Jasera Arafata u egipatskom gradu-
luci Sharm el-Sheikh, da bi raspravljali o terorizmu iji su zadnji
primjeri bila tri samoubilaka napada na izraelske civile. U govoru koji
je emitiran u itavom svijetu Peres nije ostavio ni najmanje sumnje (kao
i sama konferencija) da odgovornost za te napade snosi islam i Iranska
islamska republika. Medijsko okruenje u SAD-u i na Zapadu openito
je postalo toliko potpaljeno protiv islama da se nakon bombakog
napada u Oklahoma Cityju u travnju 1995. godine oglasila uzbuna da su
muslimani opet napali. Sjeam se (s negodovanjem) da sam tog
poslijepodneva primio sigurno dvadeset pet telefonskih poziva raznih
novina, vodeih televizijskih mrea i nekolicine sposobnih novinara i
svi su pretpostavljali da sigurno znam vie o tome od drugih, budui da
potjeem i piem o Srednjem istoku. itava fiktivna veza izmeu
Arapa, muslimana i terorizma nikad mi nije bila jasno predstavljena i
zakljuio sam da su osjeaji krivice i upletenosti koje su me natjerali da
osjeam, usprkos samom sebi, upravo osjeaji koje su namjeravali da
osjeam. Mediji su me, ukratko, napali, a razlog tome bio je islam (ili,
tonije, moja veza s islamom).
To je nesumnjivo bio i sluaj s bosanskim muslimanima koji su
bili rtve etnikog ienja svojih srpskih zemljaka. Meutim, tamo su,
7
kako su nam David Rieff i drugi pokazali, evropske sile i SAD uinili
vrlo malo u njihovu korist sve dok nisu poinjeni najgori zloini. Veliki
napori UN-a po pitanju humanitarne pomoi Bosni bili su neto novo i
neobino uzimajui u obzir injenicu da se muslimane u drugim
krajevima svijeta gledalo i tretiralo kao agresore za koje su najbolji
postupci bili pogrdan govor, prijetnje, sankcije, karantena i, s vremena
na vrijeme, zrani napadi. Pogledajte krvavi ruski napad na eeniju u
pokuaju da se ugui pobuna eenskih muslimana. U sluaju Libije i
Iraka, prvu zemlju SAD su bombardirale u travnju 1986. godine i to u
najgledanijem veernjem terminu, a druga je bila metom rata nakon
ega su uslijedili zrani napadi SAD-a 1993. i 1996. godine (veinu ih
je prenosio CNN). Ljudi na zapadu imali su osjeaj da su zrani napadi
opravdani usprkos velikom broju civilnih rtava. Godine 1992. inilo se
da se nitko ne protivi humanitarnoj intervenciji SAD-a u muslimanskoj
Somaliji koja je, poput ekspedicije u Libanon deset godina ranije,
zavrila katastrofalno. Sluajevi Iraka, Libije, eenije i Bosne su
meusobno razliiti, meutim, u oima muslimana diljem svijeta, svima
im je zajedniko to da su u njima zapadne, veinom kranske sile i
narodi, mobilizirani da vode kontinuirani rat protiv islama. I tako se
polaritet produbljuje, a prilike za dijalog izmeu kultura odgaaju. Puno
muslimana je pisalo i govorilo da bi zapadne sile bile uinile puno vie
da bosanske, palestinske i eenske rtve nisu bili muslimani i da
terorizam nije potekao od islama. Naposljetku, pa Izrael je
okupirao i pripojio teritorij arapskih muslimana i nikada nije kanjen
zbog toga. Zato bi samo islamske zemlje i narodi bili posebni ciljevi
prezira i neproporcionalnog neprijateljstva? Za veinu Amerikanaca,
islam nije nita drugo do briga.
Prema tome, slika je sloena. Dolo je do ponovnog oivljavanja
emocija u itavom islamskom svijetu i dogodilo se puno teroristikih
incidenata na zapadne i izraelske mete, bili oni primjeri organiziranog
terorizma ili ne. Ope stanje islamskog svijeta s opadanjem
produktivnosti i blagostanja, ukljuujui i takve fenomene kao to su
cenzura, relativna odsutnost demokracije, obeshrabrujua prevlast
diktatura te represivne i autoritativne drave od kojih neke prakticiraju i
ohrabruju terorizam, muenje i genitalno sakaenje izgleda zaostalo i
8
okrutno ukljuujui i temeljno islamske zemlje poput Saudijske Arabije,
Egipta, Iraka, Sudana i Alira izmeu ostalih. K tome jo, (meni)
pretjerano pojednostavljeno reduciranje izvjesnog broja naroda koji se
slue mutnom fantazijom Meke sedamnaestog stoljea kao lijeka za
brojne bolesti u dananjem muslimanskom svijetu za posljedicu ima
neprivlanu mjeavinu koju bi bilo licemjerno porei.
Ipak, ono to mene brine jest da e sama uporaba oznake
islam, bilo za objanjavanje ili osudu islama, zavriti tako da e
ona postati oblik napada koji e zauzvrat izazvati jo vie neprijateljstva
meu samoproglaenim muslimanskim i zapadnjakim
glasnogovornicima. Islam definira relativno mali udio onoga to se
doista dogaa u islamskom svijetu koji broji milijardu ljudi i ukljuuje
velik broj zemalja, drutava, tradicija, jezika i, naravno, beskonaan
broj razliitih iskustava. Jednostavno je pogreno pokuavati pratiti sve
ovo unatrag do neega to se zove islam bez obzira koliko buno
polemiari orijentalisti (koji su veinom aktivni u SAD-u, Velikoj
Britaniji i Izraelu) inzistirali na tvrdnji da islam ureuje islamska
drutva od vrha do dna, da je dar al-Islam jedan povezani entitet, da su
crkva i drava u islamu zapravo jedno i tako dalje. U ovoj knjizi
pokuavam osporiti veinu ovih neprihvatljivih generalizacija
najneodgovornije vrste kako se one vie nikada ne bi mogle primijeniti
ni na jednu drugu vjersku, kulturnu ili demografsku skupinu na
zemaljskoj kugli. Ono to oekujemo od ozbiljnih prouavanja o
zapadnim drutvima s kompleksnim teorijama, mnogobrojnim
arolikim analizama drutvenih struktura, povijesti, kulturalnih
formacija i sofisticiranih istraivanja jezika takoer bismo trebali
oekivati i od prouavanja i rasprava o islamskim drutvima koje se
rade na Zapadu.
Umjesto znanja, esto nailazimo na novinare koji daju
ekstravagantne izjave koje mediji istog asa pokupe i dalje
dramatiziraju. Kroz njihove se radove provlai jedan vrlo skliski
koncept na koji neprestano aludiraju, koncept fundamentalizma, rije
koju se u zadnje vrijeme automatski povezuje s islamom, iako je ista ta
rije bila blisko povezana, to se obino izostavlja, i s kranstvom,
9
idovstvom i hinduizmom. Namjerno stvorene asocijacije izmeu
islama i fundamentalizma osiguravaju da e prosjeni itatelj
poistovjetiti islam i fundamentalizam kao jednu te istu stvar. Uzimajui
u obzir tendenciju da se islam reducira na aicu pravila, stereotipa i
generalizacija o vjeri, njenom osnivau i itavom islamskom narodu,
ovjekovjeuju se istaknute negativne injenice o islamu (nasilje,
primitivizam, atavizam, prijetee odlike islama) i sve to bez ozbiljnog
napora da se definira pojam fundamentalizam, da se da tono
znaenje radikalizmu ili ekstremizmu ili da se ti fenomeni stave u
nekakav kontekst (na taj nain da se, na primjer, govori da su pet, deset
ili pedeset posto svih muslimana fundamentalisti).
Od 1991. American Academy of Arts and Sciences objavljuje
otkria o fundamentalizmu u opsenom istraivanju od etiri sveska
na kojem radi grupa autora pod sponzorstvom Akademije. Slutim da je
taj projekt zapoeo tako da su na pameti imali tono islam, iako se u
istraivanju raspravlja i o idovstvu i kranstvu. U taj projekt, za koji
su bila zaduena dva glavna urednika, Martin E. Marty i R. Scott
Appleby, ukljueni su brojni cijenjeni akademici. Njegov rezultat je
saetak uglavnom zanimljivih radova, ali, prema otroumnoj kritici Iana
Lusticka, u istraivanju se ne pojavljuje niti jedna odriva definicija
fundamentalizma. Upravo suprotno, Lustik dodaje, urednici i oni koji
svojim radom pridonose istraivanju na kraju prilino oajniki
predlau da se 'fundamentalizam' ne bi [trebao] definirati.
1
Prema
tome, ako strunjaci za tu temu ne mogu definirati fundamentalizam,
nije ni udo to domain polemike (kojeg pokree revnost i
neprijateljstvo prema svemu muslimanskom) jo loije obavlja taj
posao. Meutim, ipak im je polo od ruke da kod itatelja probude
osjeaje uzbune i straha.
Kao tipini sluaj uzmite primjer biveg lana Vijea nacionalne
sigurnosti Petera Rodmana koji je 11. svibnja 1992. u National Review

1
Lustick, Fundamentalism, Politicised Religion and Pietism, MESA
Bulletin 30, 1996., s. 26.
10
napisao sljedee: Pa ipak, Zapad je danas izazvan od strane vanjske
militantne, atavistike sile koju pokree mrnja prema svim
zapadnjakim politikim mislima, a koja se vraa na prastare pritube
protiv kranskog svijeta, izjavljuje kao skromnu prvu premisu.
Obratite pozornost na nedostatak rijei za poblie oznaivanje i
liberalno koritenje sveobuhvatne generalizacije koju je nemogue
potvrditi kao to je koja se vraa na prastare pritube protiv
kranskog svijeta u kojoj zadnje dvije rijei zvue vee, impresivnije
od nekiene, ali neto istinitije rijei kranstvo. Rodman nastavlja:
Velik dio islamskog svijeta u razdoru je zbog socijalnih podjela,
isfrustriran materijalnom inferiornou prema Zapadu, ogoren
zapadnim kulturnim utjecajima i tjeran naprijed svojom mrnjom (onim
to Bernard Lewis naziva politikim bijesom). Njegov otrovni anti-
zapadnjaki stav ne izgleda samo kao taktika. Lewisova uloga u ovom
tipu rasprave neto je na to u posebnu panju obratiti neto kasnije u
knjizi. Rodman ne daje dokaze za optube koje iznosi o islamskoj
inferiornosti, mrnji i bijesu. Njemu je dovoljno da izjavi te tvrdnje jer
islam, kako ga prikazuju i krivo predstavljaju u orijentalistikim
razmiljanjima i medijskim stereotipima, stoji optuen i osuen bez
potrebe da se te optube potkrijepe argumentima ili daju poblie oznake
poput onih koje Rodman rutinski iznosi u svojim diskusijama o
zapadnom ili ak kranskom svijetu. Ono to mi elimo pitati jest
osjea li svaki od milijardu muslimana u svijetu bijes i inferiornost, je li
svaki stanovnik Indonezije, Pakistana ili Egipta ogoren zbog zapadnih
utjecaja? Kako dobiti odgovore na takva osnovna pitanja? Ili se islam
ne moe istraivati na nain na koji bismo istraivali bilo koju drugu
kulturu ili vjeru jer se, za razliku od drugih kultura i vjera, islam nalazi
izvan normalnih ljudskih iskustava, jer je vjera o kojoj se moe
priati, kao i o svemu unutar nje, kao da je neko psihopatoloko ljudsko
bie?
Ili uzmite Daniela Pipesa, razdraenog anti-muslimana, ija je
osnovna osobina da on kao orijentalist zna da je islam grozna,
odvratna stvar. On iznosi neka svoja razmiljanja u misaonom djelu
objavljenom u jesenjem izdanju The National Interesta iz 1995. pod
skromnim naslovom There are No Moderates: Dealing With
11
Fundamentalist Islam [Nema umjerenosti: postupanje s
fundamentalistikim islamom]. Ni na jednom mjestu u lanku ne
oslobaa radikalni islam (koji se ne trudi definirati, pa zbog toga
pretpostavljamo da je isti kao i veliki broj ne-radikalnih) njegove prave
prirode za koju nam odmah iz rukava kae da je duhom blia drugim
slinim pokretima (komunizmu, faizmu) nego tradicionalnoj religiji.
Neto kasnije u istom lanku razrauje tu analogiju: Dok se
fundamentalistiki islam razlikuje u detaljima od drugih utopijskih
ideologija, jako im nalikuje u namjeri i predmetu tenje. Poput
komunizma i faizma tei novom drutvu, potpunoj kontroli tog drutva
i kadrovima spremnim, tovie eljnim, da prolijevaju krv. Pipes
ismijava strunjake koji govore da politiki islam ide svojim tokom. Ne,
on protuargumentima tvrdi da doba njegove najvee snage samo to se
nije nadvilo nad nama. Nasilan, iracionalan, neutaiv, potpuno
beskompromisan Pipesov fundamentalistiki islam prijeti svijetu i
pogotovo nama, ak iako je, prema brojkama State Departmenta,
terorizam koji dolazi sa Srednjeg istoka esti po redu po pojavljivanju i
uestalosti.
Ukratko, fundamentalizam je islam je sve-protiv-ega-se-sada-
moramo-boriti kao to smo se borili protiv komunizma tijekom hladnog
rata. Zapravo, Pipes kae, borba s islamom je tea, dublja i opasnija. Ni
Pipes ni Rodman ne piu kao autsajderi, niti kao pripadnici neke
luake hajke na islam i muslimane. Njihov rad se u potpunosti uklapa
u mainstream i njegova svrha jest da privuku panju tvoraca politike za
to postoje izvjesna realistina oekivanja. Koliko su njihovi pogledi
raireni vidi se iz lanka iz US News and World Report od 6. srpnja
1987.: Neapologetski i kruti fundamentalizam dobiva brzim
spontanim rastom politiku potporu u velikom dijelu islamskog svijeta.
Bolno je uhvatio Zapad izvan ravnotee, pogotovo kad se islamska
vjerska groznica i politiki ciljevi udrue da bi dali nasilne rezultate. Jo
uvijek je malo dokaza da je veina fundamentalista odana
Homeinijevim jasno objavljenim revolucionarnim ciljevima. Ali dobiva
se upravo takva poruka. Malo kasnije, 16. rujna 1987., u istom
asopisu pie: Kompleks muenitva - sastavni dio raznolikosti
iranskog islama, tonije islamske sekte ijita, sada se javlja i meu
12
veinom mladei sunita. Oito, racionalne norme ne vrijede u
raspravama o islamu. Nitko se ne zamara, na primjer, pitanjem koliko je
dokazima potkrijepljena izjava da se meu mladei sunita iri
muenitvo, meu njih nekoliko stotina milijuna od Maroka do
Uzbekistana i ako je to uope tono, koji su to dokazi uope.
S obzirom na to, nismo se jako iznenadili kad je nedjeljni New
York Times u svojoj Week in Review [Osvrt na tjedan] 21. sijenja
1996. objavio lanak pod naslovom: Crvena prijetnja je nestala ali evo
nam Islama. Ispod naslova protezao se dugaak lanak Elaine Sciolino
koji nam, iako strukturiran na principu s jedne strane-s druge strane,
daje predodbu onoga to ona naziva jednom od najeih, najopakijih
debata u dananjim akademskim krugovima, koje odraavaju staru
raspravu o tome koliko je dobro organizirana i velika crvena prijetnja.
Osim potpaljivakog naslova, Sciolinin lanak nuka itatelja da na
islam (zelenu prijetnju) gleda kao na prijetnju zapadnim interesima,
budui da navodi vei broj svjedoka koji zastupaju to stajalite
(ukljuujui glavnog tajnika NATO-a Claesa, Newta Gingricha,
Bernarda Lewisa, Shimona Peresa i sveprisutnog, ako ve ne
akreditiranog, Stevena Emersona). Pored toga, razliiti poglavari drava
poput Benazir Bhutto, Hosnija Mubaraka i Tansu Ciller koji su
povezani s Amerikom navode se kao zagovornici teze o zelenoj
prijetnji irom svijeta. Kao antiteza svemu ovome navodi se samo
profesor John Esposito sa sveuilita Georgetown, ija razborita i
snanim argumentima potkrijepljena knjiga The Islamic Threat: Myth
or Reality? (Oxford, 1992.) na miran nain smiruje teorije prijetnje
islama, ali on je naveden na drugoj stranici New York Timesa. Prema
tome, jasno je da dananja klima preferira (moglo bi se ak rei i
zahtijeva) da islam bude prijetnja bez obzira na nepojmljivo irenje tog
pojma kao i njegove nedokazive, isto polemike elemente.
Islam je stoga postao sredinja rasprava kako u krugovima koji
oblikuju politiku, tako i u medijskim krugovima. Meutim, veina tih
rasprava izostavlja injenicu da su vodee islamske skupine danas
saveznice i klijenti SAD-a ili da se nalaze unutar orbite SAD-a zemlje
kao to su Saudijska Arabija, Indonezija, Malezija, Pakistan, Egipat,
13
Maroko, Jordan i Turska u kojima su se do nekog stupnja pojavili
militantni muslimani zato to njihove reime SAD otvoreno podravaju.
Te esto izolirane manjinske vlade omraene od veine naroda
prisiljene su da prihvate tutorstvo i utjecaj SAD-a i to zbog programa
SAD-a, a ne programa muslimana. Vijee za inozemne odnose,
prestino i utjecajno udruenje, nedavno je osnovalo Muslim Politics
Report i studijsku grupu (kruok) koja doputa irok raspon miljenja o
islamu od kojih su neka korisna i informativna. Pa ipak, u takvim
publikacijama kao to je Foreign Affairs, tromjeseno glasilo Vijea,
rasprave su esto postavljene u polaritetima poput one Judith Miller i
Leona Hadara od koji je prva za, a drugi protiv pozitivnog odgovora na
pitanje Je li islam prijetnja? (Foreigh Affairs, proljee 1993.) Ako
ovjek ima barem malo suosjeanja, nije mu teko zamisliti kako se
jedan musliman moe osjeati neugodno zbog neumoljivog navaljivanja
i upornih tvrdnji (ak ako to i jest izreeno samo u vidu debate) da se na
njegovu vjeru, kulturu i narod gleda kao na izvor prijetnje i da se on
sam odluno dovodi u vezu s terorizmom, nasiljem i
fundamentalizmom.
Postojana struja takvih opisivanja jo vie se napuhuje
doprinosima pro-izraelskih asopisa i knjiga u nadi da e jo vie
Amerikanaca i Evropljana vidjeti Izraelce kao rtve islamskog nasilja.
Jedna izraelska vlada za drugom pribjegavale su propagiranju ove
samo-slike u ratovima informiranja koji se jo od 1948. vode oko
pitanja Srednjeg istoka. Iako sam o tome ve govorio, vano je naglasiti
da su takve tvrdnje o islamu i, u veini sluajeva, Arapima, namjerno
napravljene tako da sakriju to rade Izrael i SAD, kao glavni protivnici
islama. Te dvije zemlje bombardirale su i napale nekoliko islamskih
zemalja (Egipat, Jordan, Siriju, Libiju, Somaliju, Irak), okupirale (u
sluaju Izraela) arapsko-islamska podruja u etiri zemlje, i, dok SAD,
kako smatra UN, otvoreno podupiru vojnu okupaciju tih podruja. Za
veliku veinu muslimana i Arapa, prema tome, Izrael je arogantna
atomska sila na tom podruju koja prezire svoje susjede, koja se ne
obazire na broj i uestalost bombardiranja, ubojstava (koja su daleko
vea od broja ubijenih Izraelaca) i koja ima naviku protjerivanja i
iseljavanja ne-idovskog stanovnitva, pogotovo Palestinaca. Prkosei
14
meunarodnom zakonu i tucetu UN-ovih rezolucija, Izrael je pripojio
istoni Jeruzalem i visoravan Golan, okupirao juni Libanon (i dri ga
pod okupacijom od 1982. godine), vodi politiku zastraivanja i tretiranja
Palestinaca kao manje vrijednih ljudi (zapravo kao posebnu rasu) i
koristi svoj utjecaj na politiku SAD na Srednjem istoku, po emu
interesi etiri milijuna Izraelaca potpuno zasjenjuju interese dvije
stotine milijuna Arapa muslimana. To, a ne nebulozna sustavna
izlaganja Bernarda Lewisa da su muslimani bijesni zbog
suvremenosti Zapada, dovelo je do razumljivih arapsko-islamskih
prituaba na snage koje se (poput Izraela i SAD-a) prikazuju liberalnim
i demokratskim, a zapravo djeluju protiv slabijih naroda prema
kontradiktornim naelima koristoljublja i neovjenosti. Kad su SAD
povele koaliciju zemalja protiv Iraka 1991. godine, govorile su o
potrebi da se ukinu agresija i okupacija. Da Irak nije bio muslimanska
zemlja koja je vojnim sredstvima okupirala drugu takvu zemlju u
podruju bogatom naftom koje se smatra podrujem pod zatitom SAD-
a, ne bi bilo potrebe za intervencijom i invazija se ne bi ni dogodila, kao
to se nije dogodila nakon izraelske invazije i okupacije Zapadne obale i
visoravni Golan, pripajanja istonog Jeruzalema i provoenja
naseljavanja na tim podrujima.
Ne kaem da muslimani nisu napadali i ranjavali Izraelce i
Zapadnjake u ime islama. Meutim, puno toga to se moe vidjeti i
proitati u medijima o islamu predstavljeno je kao agresija koja
proizlazi iz islama jednostavno zato to je islam takav. Lokalne i
konkretne okolnosti se, prema tome, ponitavaju. Drugim rijeima,
krivotvorenje islama jednostrana je aktivnost koja sakriva ono to mi
radimo i, umjesto toga, naglaava ono to muslimani i Arapi jesu po
svojoj vlastitoj izopaenoj prirodi.
U onome to slijedi neu navoditi marginalne, neuraunljive niti
irelevantne ljude koji piu o Srednjem istoku i islamu, nego samo
primjere dobro poznatog, mainstream novinarstva koje se moe nai u
New Republicu i Atlanticu, od kojih je prvi u vlasnitvu Martina
Peretza, a drugi Mortona Zuckermana, obojice velikih podupiraa
Izraela i stoga pristranih u sluaju islama. Peretz je poseban sluaj.
15
Nitko u amerikim medijima nije izdrao toliko dugo (najmanje dva
desetljea) u naglaavanju takvih rasnih mrnji i prezira protiv odreene
kulture i naroda kao on protiv islama i Arapa. Dio njegove pakosti
nesumnjivo proizlazi iz njegovog neumoljivog poriva da brani Izrael
pod svaku cijenu, ali puno toga to je tijekom godina rekao nadilazi
racionalnu obranu i njegove kolumne (koje su nepatvorene, iracionalne
i vulgarne klevete) doista su nenadmaene bilo gdje u svijetu.
Po njegovom miljenju islam i Arapi su jedno, te ih se stoga
moe oboje napadati. Ovako 7. svibnja 1984. opisuje kazalinu
predstavu koju je pogledao:
...njemaki poslovni ovjek na poslovnom putu, amerika
idovka imigrantica i Arapin iz Palestine nau se zajedno
tijekom bombardiranja u sklonitu u Jeruzalemu koji je pod
opsadom Arapa. Ako vam se pojavljivanje suosjeanja
izmeu Nijemca i idovke u predstavi ini zapanjujuim,
onda su vas univerzalistike predrasude nae kulture jo
manje pripremile za Arapina koji se pojavljuje u predstavi
ludog Arapina, istina, ali ludog na prepoznatljiv nain koji
uvjetuje njegova kultura. On je intoksiciran jezikom, ne
razaznaje matu i stvarnost, prezire kompromis, uvijek krivi
druge za svoju nesreu i na kraju bui bolni ir svoje
frustracije u besmislenom krvoednom ali trenutano
zadovoljavajuem inu. Ovo je politika drama i ono to je
ini tako snanom njezin je pesimizam, to jest njezina
istinitost. Arapina iz ove drame vidjeli smo u Tripoliju, u
Damasku, u nedavnoj otmici autobusa za Gazu, u pucnjavi
po ulicama Jeruzalema. Naravno, na pozornici on je
izmiljeni lik, ali u stvarnom svijetu plod mate nije on,
nego njegov umjereni brat.
Ovakav nain pisanja tjedan za tjednom izlazi u njegovom
asopisu, koji je, da pojasnimo, poznat, neko liberalan asopis koji ita
veliki broj utjecajnih ljudi u Washingtonu i New Yorku. Uvjerivi nas
(24. Lipnja 1991.) da je Izrael politiki izriaj ve formiranog naroda
16
poput Poljske, Japana ili Engleske i da mu je politiki identitet utvren
(za razliku od politikog identiteta Indije ili Palestine), nastavlja s
tezom izreenom 6. rujna 1993. da e za Arape idovi uvijek biti
uzurpatori i nametljivci. Ksenofobija u nae vrijeme nije samo sklonost
Arapa. U vrijeme kada drava identitetom proturjei politici, arapski
islam koji boluje od osjeaja inferiornosti prema Izraelu i Zapadu
posebno je ksenofoban i misli samo na sebe i svoj svijet.
Peretzove nevjerojatne klevete raspredaju se nadugako i
nairoko kako bi potpuno sakrile povijesnu stvarnost da su veinom
evropski idovi doli u Palestinu, zemlju ve nastanjenu drugim
narodom, unitili njihovo drutvo, oduzeli im zemlju i protjerali dvije
treine stanovnitva. Povrh toga, izraelska vojna okupacija palestinskog
(kao i libanonskog i sirijskog) teritorija traje ve nekoliko desetljea,
pripojila je istoni Jeruzalem to je in koji nijedna druga zemlja na
svijetu nije priznala i uzela si je za pravo voditi preventivni rat protiv
nekoliko arapskih zemalja. Nesposoban da se nosi s tim injenicama
drugaije osim pravom koje se temelji na superiornosti Izraela, Peretz
na muslimane i Arape primjenjuje teoriju niim izazvanog nasilja i
kulturalne inferiornosti. U izdanju svog asopisa od 13. kolovoza 1996.
Peretz prvo opravdava bezobraznu politiku sile izraelskog predsjednika
vlade Benjamina Netanyahua, a zatim dodaje da, naposljetku, Izrael ima
posla s arapskim zemljama u kojima nema kulturalnih dispozicija za
znanstveni i industrijski napredak. Naalost, to su drutva koja ne mogu
napraviti ni ciglu, a kamoli mikroip. Peretz tu ideju (koja je slina
njegovim idejama o Afroamerikancima, a to je da su povijesno osueni
na inferiornost) razvija do sljedeeg zakljuka: Iz ovog sve veeg jaza
stvorit e se duboko, moda ak neukrotivo zamjeranje Izraelu. I iako
ono moda nee dovesti do rata u tradicionalnom smislu, dovest e do
jo vie onoga to je Izrael tijekom zadnjih godina dobro iskusio: straha
i neprestanih nemira.
Peretzova navika da se koristi opim, iracionalnim
generaliziranjem kako bi napadao islam i Arape zbog njihovih grijeha
protiv njemu omiljene zemlje, Izraela, ima svoje benignije primjere u
knjigama, lancima, televizijskim prilozima i filmovima. Milton Viorst,
17
autor brojnih lanaka o Srednjem istoku za New Yorker sakupio je
veinu svojih lanaka u knjizi Sandcastles: The Arabs in Search of the
Modern World (Knopf, 1994.) Viorst, revni promatra, ipak je sputan
itavim nizom neispitanih pretpostavki o islamu koje iznosi bez imalo
samosvijesti ili skepticizma. Gotovo ni u jednom osvrtu na knjigu ne
kritiziraju se njegove dvojbene tvrdnje. Jedna od iznimki jest
Muhammad Ali Khalidi koji je u Journal of Palestine Studies (zima
1996.) sakupio neke od tih tvrdnji to je imalo poraavaju rezultat. On
navodi sljedee Viorstove rijei: Tradicionalni islamski grad ima malo
zanimanja za vanjsku estetiku. ak i danas Arapi ne primjeuju da su
njihove ulice pune smea. Neki promatrai objanjavaju tu
ravnodunost prema javnom prostoru kao posljedicu fiksacije islamske
kulture na privatno, na provoenje drutvenog ivota samo unutar
domova. Ima toga jo. islam, kae Viorst, ...uspijeva tamo gdje
kranstvo nije, u sputavanju ovjekove moi rasuivanja...Arapi su
unutar svoje kulture esto poznati po intrinzinom naginjanu
konzervatizmu, ako ne i fatalizmu. Intelektualni izazov u njima izaziva
neugodu. Khalidi ispravno podsjea Viorsta da su muslimani,
naposljetku, usvojili grku filozofiju, da su bili pioniri u logici i
astronomiji, imali razvijenu medicinu kao znanost i izumili algebru.
Viorsta se sve to ne tie (ili on to moda ne zna). Samouvjereno
govori o temeljnom antagonizmu prema kreativnom nainu
razmiljanja koji sve vie karakterizira islam i tvrdi da muslimani,
kako Arapi tako i Turci, spremno priznaju da se njihova civilizacija ne
moe mjeriti sa civilizacijom Zapada sudei prema intelektualnim
kriterijima, jer, intelektualna nepopustljivost, pravi dar Zapada
suvremenom svijetu, jedva da je dodirnula arapsku civilizaciju.
Ono to nalazim depresivno karakteristinim za te izjave jest da
one dolaze (prilino defenzivno i ak ksenofobno) od samoimenovanih
glasnogovornika poput Viorsta, Peretza i drugih kojih ima previe da
bih ih sve nabrajao, a koji napadaju islam neprijateljskim izjavama
poput navedenih.
18
Puno toga u aktualnom opisivanju islama iskonstruirano je da
pokae inferiornost vjere s upuivanjem na Zapad kojem se islam
navodno suprotstavlja, s kojim se natjee, kojem zamjera i na kojeg
bijesni. tovie, vani asopisi poput New Yorkera, New York Review of
Books i Atlantic Monthlyja nikad ne donose prijevode eseje (ili ak
knjievnih djela) muslimanskih ili arapskih autora, nego se umjesto
toga oslanjaju na strunjake poput Viorsta u interpretiranju politike i
kulturalne aktualnosti koje se ne temelje na injenicama, ve na
neprovjerenim pretpostavkama kakva je ova koju sam naveo gore u
tekstu. U rijetkim sluajevima kritike takvih uobiajenih praksi zalutaju
u mainstream medije kako bi se suprotstavile njihovoj hegemoniji.
Jednu od nedavnih kritikih procjena tete uinjene
objavljivanjem klieja o islamu u medijima, politikim asopisima i
akademskim krugovima napisao je Zachary Karabell (World Policy
Journal, ljeto 1995.) koji poinje s premisom da nije obraeno dovoljno
panje na fundamentalistiki islam od kraja hladnog rata. Javni
mediji, kae prilino tono, puni su negativnih prikaza islama. Pitajte
amerike studente na elitnim sveuilitima ili bilo gdje drugdje na to
pomisle kad uju rije musliman. Odgovor e neizbjeno biti isti: do
zuba naoruani, bradati fanatini terorist koji se namjerio unititi svog
velikog neprijatelja, SAD. Karabell, na primjer, primjeuje da ABC-
jev 20/20, prestini, visoko profilni program vijesti, emitira nekoliko
segmenata u kojima se raspravlja o islamu kao kriarskoj vjeri koja
stvara Boje ratnike. Frontline je sponzorirao istraivanje produetaka
organizacija muslimanskih terorista u itavom svijetu. Mogao je
takoer spomenuti Emersonov film za PBS, Jihad in America [Dihad u
Americi], cinino napravljen i promoviran da bi eksploatirao taj strah,
ili ak gomilu sada popularnih knjiga provokativnih naslova poput
Sacred Rage [Sveti bijes] ili In the Name of God [U ime Boga] koje
aludiraju na vezu izmeu islama i opasnog iracionalizma. Isto se moe
rei i za tisak, Karabell nastavlja. Prie o Srednjem istoku esto su
popraene slikom damije ili velike skupine ljudi pri molitvi.
Sve ovo, kako sam ve rekao, ukazuje na ozbiljno pogoranje
situacije koju sam opisao u prvom izdanju Krivotvorenja islama
19
objavljenom prije desetljea i pol. Sada, na primjer, imamo novi val
igranih filmova (jedan od njih je i True Lies koji, podsjea nas Karabell,
kao negativce prikazuje klasine arapske teroriste s vatrom u oima i
strastvenom eljom da poubijaju Amerikance) iji je glavni cilj da
prvo demoniziraju i dehumaniziraju muslimane, kako bi ih potom, da
pokaemo svijetu kako je Zapad neustraiv, obino ameriki heroj na
kraju sve poubijao. Delta Force (1985.) zapoeo je kao trend, ali se
nastavio sagom o Indiani Jonesu i brojnim televizijskim serijalima u
kojima su muslimani uvijek bili predstavljani kao zli, nasilni i, iznad
svega, potroni. Jedna od promjena jest da su romansa i arm koji su u
holivudskim filmovima bili uobiajeni pri prikazivanjima egzotinog
Istoka potpuno eliminirani iz filmova, kao i iz filmova o ninjama koji
sada suprotstavljaju bijelog (ili ak crnog) Arnerikanca neogranienom
broju u crno maskiranih istonjaka koji na kraju filma dobiju to su
pravedno zasluili.
Osim kombinacije neprijateljstva i redukcije koju nam sva ova
izvrtanja nude, tu je jo i snano pretjerivanje i napuhivanje
muslimanskog ekstremizma unutar muslimanskog svijeta. Karabell
donosi izvrstan i ironino podcijenjeni zakljuak kad kae da su sile
modernizma i sekularizma sve samo ne istroene na Srednjem Istoku.
U eseju izvorno objavljenom 1993. godine, a potom uvrtenom u The
Politics of Dispossession (Pantheon, 1994.), pokuavam pokazati kako
arapsko-muslimanska drutva na okupu dri upravo sekularizam, a ne
fundamentalizam, usprkos velikom pretjerivanju senzacionalistikih i
neupuenih amerikih medija koji veinu ideja preuzimaju od anti-
islamskih karijerista publicista koji su u islamu nali novo polje za
iskuavanje vjetina demonologije. Najmanje to se moe uiniti jest
rei da su u ovoj borbi izmeu islamista i preplavljujue veine
muslimana ovi prethodni naveliko izgubili bitku. To se istie u eseju
pod nazivom The Failure of Political Islam, francuskog politologa
Oliviera Roya, koji je objavljen u odlinoj knjizi istog naslova
(Harvard, 1994.) Drugi znanstvenici kao to je, na primjer, John
Esposito u The Islamic Threat: Myth or Reality? iznose taj isti
zakljuak ali na drugi nain naglaavajui raznolikost, sloenost izriaja
20
i razliitih tradicija, te povijesna iskustva muslimanskih drutava,
umjesto navodnog anti-zapadnjatva irokih masa.
Meutim, takvi razumni, dobro istraeni, alternativni pogledi
rijetko se uzimaju u obzir. Trite predstavljanja bijesnog, prijeteeg i
urotnikog islama puno je vee, korisnije i sposobnije da stvori vie
uzbuenja, bilo u svrhu zabave ili mobiliziranja strasti protiv novog
stranog vraga. Jer na svaku nesvakidanju knjigu poput knjige
Richarda Bullieta Islam: The View from the Edge (Columbia, 1994.)
dolazi puno vie knjiga i lanaka koji izraavaju poglede poput onih
Davida Pryce-Jonesa u The Closed Circle (Harper, 1991.), Charlesa
Krauthammera o onome to on naziva globalnom intifadom

(Washington Post, 16. veljae 1990.) ili bilo koji rad A. M. Rosenthala
iz New York Timesa (na primjer, Decline of the West, 27. rujna 1996.)
u kojem se islam, terorizam i Palestinci rutinski svrstavaju zajedno. I
takve stvari u prestinim amerikim medijima prolaze kao informirane
analize i izvjetaji. Gotovo je nemogue osobi koja redovno,
svakodnevno prati mainstream medije naii, na primjer, na paljivu
analizu Yvonne Yazbeck Haddad o Islamist Perceptions of US Policy
in the Near East [Islamsko vienje amerike politike na Bliskom
istoku] koja se pojavila, naalost, u opskurnoj akademskoj knjizi The
Middle East and the United States, urednika Davida W. Lescha
(Westview, 1996.) Za razliku od Rosenthala i Krauthammersa, ona
brino razlikuje pet razliitih vrsta islamista (te preferira koritenje
rijei islamisti umjesto potpaljivake radikali ili fundamentalisti) i
tovie, to je jo korisnije, sakuplja itav niz hukakih izjava protiv
muslimana koje su pogorale odnose izmeu islamskog i zapadnog
svijeta. Meu tim izjavama nalaze se i one Ben-Guriona (Ne bojimo se
niega osim islama), Yitzhaka Rabina (Islamska vjera je na jedini
neprijatelj) i Shimona Peresa (Neemo biti sigurni sve dok islam ne

Arapski intifada (doslovno podrhtavanja, trzavice) pobuna, ustanak

naroda. Veliki ustanak Palestinaca na okupiranim teritorijima koji je poeo 8. 12.
1987. nakon 20 godina izraelske okupacije, koji su obiljeili bojkoti, napadi,
demonstracije itd.
21
spusti svoj ma), te dug popis izravnih postupaka koje je Zapad uinio
protiv islamskog svijeta to je kulminiralo jakim, da ne kaemo
agresivnim, izraelsko-amerikim partnerstvom.
Bit izvjetavanja poput onoga Yvonne Yazbeck Haddad ne lei
u tome jesu li ona na kraju potpuno tona ili bismo li ih trebali
bezuvjetno prihvatiti ili odbaciti, nego u osjeaju koji nam daju za
stvarnog sugovornika sa stvarnim argumentima i stvarnim interesima,
koji se ignoriraju u veini nemilosrdnih izvjetavanja o islamu koja
danas dominiraju u medijima. Nitko, naravno, ne oekuje da novinari ili
medijske linosti troe puno vremena na znanstveno istraivanje, itanje
knjiga, traenje alternativnih pogleda ili pokuaje da se informiraju tako
da ne pretpostavljaju da je islam ogroman i neprijateljski raspoloen.
Meutim, emu to ropsko i nekritino usvajanje pogleda koji
naglaavaju negativnosti islama i emu ta neobina spremnost da se
prihvati javna retorika vlade koja tako slobodno primjenjuje rije
terorizam uz rije islam, te stav koji uzdie izraelske poglede na
islamsku opasnost na razinu politike SAD-a prema Srednjem istoku?
Odgovor lei u tome koliko danas jo uvijek prevladava stari
pogled na islam kao prihvatljivog suparnika kranskom zapadu.
ikaniranje Japana, na primjer, postoji upravo zato to se na Japan gleda
kao na zemlju koja pokazuje agresivni otpor prema evropsko-amerikoj
ekonomskoj hegemoniji. Tendencija da se itav svijet gledao kao
imperij jedne zemlje danas je u SAD-u, zadnjoj preostaloj supersili, u
izuzetnom usponu. Meutim, dok je veina drugih velikih kulturalnih
grupacija naizgled prihvatila ulogu SAD-a, jedino iz islamskog svijeta
dolaze znakovi odlunog otpora toj zamisli. I upravo zato imamo
procvat kulturalnih i vjerskih napada na islam kako od strane
individualaca, tako i od strane raznih skupina iji su interesi formirani
idejom Zapada (i SAD-a kao predvodnice Zapada) kao standarda za
prosvijetljenu suvremenost. Ipak, daleko od toga da je ta ideja pravedne
dominacije Zapada toan opis Zapada. Ne, ona je u stvarnosti
nekritino idoliziranje zapadne sile.
22
Jedan od najgorih zloinaca u kulturalnom ratu protiv islama
britanski je orijentalist (sada stanovnik SAD-a i umirovljeni profesor
sveuilita u Princetonu) Bernard Lewis iji se eseji redovno objavljuju
u The New York Review of Books, Commentary, Atlantic Monthly i
Foreign Affairs. Tijekom desetljea i desetljea objavljivanja njegove
ideje, koje su ostale nepromijenjene i uistinu vremenom zastranile i
postale pojednostavljene, prodrle su u diskurs lanaka i knjiga
ambicioznih novinara i nekolicine politologa. Zato su Lewisovi
stavovi, proizali iz britanske i francuske orijentalistike kole
devetnaestog stoljea koja je u islamu vidjela prijetnju kranstvu i
liberalnim vrijednostima, dobili tako veliku mogunost kolanja u tisku
lako je objasniti. Sva Lewisova naglaavanja napravljena su s ciljem da
oslikaju islam u naelu kao neto to se nalazi izvan znanog, poznatog,
prihvatljivog, naeg svijeta i da prikau da je islam naslijedio evropski
antisemitizam koji sada koristi u navodnom ratu protiv suvremenosti.
Kao to sam ve istaknuo o Lewisu u svojoj knjizi Orientalism
[Orijentalizam], metode kojima se koristi su prljave primjedbe, lano
koritenje etimologije da bi dao velike zakljuke o itavom nizu naroda
i, ne manje prijekora vrijedno, potpuna nesposobnost da prizna da
islamski narodi imaju pravo na vlastitu kulturu, politiku i povijest
slobodnu od Lewisovih proraunatih pokuaja da pokae da zato to
nisu zapadnjaci (pojam izuzetno ogranien) ne mogu biti dobri.
Uzmite za primjer njegov esej o rijei watan koja na arapskom
znai domovina ili narod. Lewisovo tendenciozno gledanje na ovu rije
pokuaj je da je ogoli od bilo kakve teritorijalne konotacije. Iznosi krivu
tvrdnju (a da za takvo to nema nimalo kontekstualnog dokaza) da rije
ne znai patria, patrie ili patris i da se ne moe usporeivati s tim
rijeima zato to je watan za islam neutralno mjesto stanovanja. To je
samo jedan od eseja iz Islam and the West (Oxford, 1993.) koji, poput
ostalih eseja u toj knjizi, za cilj ima da, kao prvo, prikae Lewisovo
uenje i, kao drugo, da zapadnjaki superiorni autoritet pokae to
muslimani stvarno osjeaju, ali ne znaju izraziti. Pa ipak, sve u tom
eseju razotkriva okantno nepoznavanje stvarnosti arapskih muslimana
za koje rije watan jo i kako ima egzistencijalnih asocijacija na rijei
patria i patrie. Lewis nalazi dva ili tri primjera u srednjovjekovnoj
23
arapskoj literaturi da podupre svoj tobonji zakljuak, i pri tom potpuno
zanemaruje knjievne izvore od osamnaestog stoljea do danas, kao i
uobiajenu govornu uporabu rijei watan koja je tono rije koju Arapi
koriste (za razliku od pisane) da bi oznaili dom, pripadanje i lojalnost.
Budui da je arapski za njega jedino pisani, a ne govorni jezik niti jezik
koji se svakodnevno koristi, Lewis zaboravlja srodne rijei poput bilad i
ard koje podrazumijevaju snaan osjeaj specifinog prebivalita i
privrenosti.
Lewisove nevjerojatne metode temelje se, jo jednom, na
dubokoj anti-humanistikoj sklonosti da prihvati doslovna tumaenja,
ime odreuje to muslimani osjeaju, to oni jesu i emu tee. Islam,
kae, nije samo sistem vjerovanja i oboavanja, dio ivota, tako
govorei...on je itav ivot (kurziv dodan]. Takva izjava istie ne samo
predrasude, nego i apsurdno, krivo shvaanje kako ljudski ivot zapravo
funkcionira. Lewisove metode sugeriraju da su svi muslimani (njih
milijardu) proitali, apsorbirali i u potpunosti prihvatili pravila za
koja kae da ureuju graansko, krivino i ono to mi nazivamo
ustavnim pravom, a zatim da se ropski pridravaju tih propisa u svakoj
znaajnoj radnji u svakodnevnom ivotu. Ako je ikad postojala prilika
da se upotrijebi rije besmislica, onda je ovo prava prilika za to. Lewis
se jednostavno ne moe nositi s razliitou muslimanskog naina
ivota jer je njemu taj nain ivota neto strano, radikalno razliito i
drugaije.
Nigdje to nije oitije nego u eseju The Return of Islam, djelu
koje se prvi put pojavilo u ultra desniarskom idovskom asopisu
Commentary i koji se nalazi u zbirci Islam and the West. Lewis u njemu
zapravo koristi lanu filozofiju da bi nepotvreno izjavio kako veina
vodeih politikih pojava suvremenog arapskog svijeta koje on i njegov
krug ne odobravaju potjeu od islama iz sedmog stoljea. As'ad Abu
Khalil, znanstvenik koji dobro zapaa, primjeuje: Dok on [Lewis]
ima pravo vjerovati u fundamentalnu i oito genetiku razliku
izmeu suvremenog zapadnjakog razuma i muslimanskog razuma
koji se prema Lewisu ne mijenja tijekom godina (injenica koja mu
doputa da navodi srednjovjekovne muslimanske pravnike da bi
24
objasnio dananja dogaanja), njegova analiza trenutnih dogaanja u
najboljem je sluaju neinformirana (JPS, zima 1995.). I upravo je u
tome stvar i time se paradira pred itateljstvom kako bi im se
rastumailo to je dananji muslimanski um sve spreman napraviti.
To, naravno, dokida mogunost povijesne promjene, ljudske djelatnosti
ili mogunost da svi muslimani ne razmiljaju potpuno isto od sedmog
stoljea do danas, te oslobaa od konkretnog raspravljanja sadanjosti.
Meutim, Lewisova namjera i jest da uvjeri itatelje da su muslimani
oduvijek bili okorjeli po pitanju islama i samo islama, to je tautologija
koja jednostavno prkosi ljudskom razumijevanju.
Lewis je najgori u eseju zlokobna naslova The Roots of
Muslim Rage [Korijeni muslimanskog bijesa] koji se pojavio u
rujanskom izdanju The Atlantica 1990. godine. Tko god dizajnirao
naslovnicu za taj broj, i predobro je shvatio to je Lewis htio rei: u
itatelja bulji muslimanska glava s turbanom i suenim oima punim
bijesa, u zjenicama mu se odraavaju amerike zastave, a njegovo
dranje izraava mrnju i bijes. Nazvati ono to Lewis iznosi u ovom
izuzetno utjecajnom eseju znanstvenim ili interpretacijskim, izvrtanje je
znaenja obje te rijei. The Roots of Muslim Rage sirova je polemika
slobodna od bilo kakve povijesne isti-ne, racionalnih argumenata ili
ljudske mudrosti. Ona pokuava okarakterizirati muslimane kao jednu
kolektivnu osobu ljutu na vanjski svijet koji je poremetio njegov
iskonski mir i neosporiva pravila. Na primjer:
...zadnja slamka bila je izazvati njegovu dominaciju
[nepostojeeg muslimana] u vlastitoj kui, od emancipacije
ena do neposlune djece. To vie nije mogao izdrati i
provala bijesa protiv tih stranih, poganih i nepojmljivih sila
koje su potkopale njegovu (sic) dominaciju, poremetile
njegovo drutvo i, konano, oskvrnule utoite njegova
doma, bila je neizbjena. Takoer, bilo je prirodno da taj
bijes bude usmjeren prvenstveno na njegovog tisuljetnog
neprijatelja i da crpi snagu iz pradavnih vjerovanja i
lojalnosti.
25
Kasnije Lewis proturjei samome sebi govorei da su muslimani
neko pozdravljali dolazak zapadnog utjecaja i odgovarali na njega
divei mu se i oponaajui ga. Ali to se, tvrdi on, rastopilo u istoj
mrnji i bijesu kad su se uzburkale dublje strasti, te, kako se ini,
samo te unutranje osjeaje treba kriviti za takve nedoline ispade. U
tom eseju Lewis iznosi zapanjujuu tvrdnju da je ovo o emu
raspravljamo pojava najistijeg, niim izazvanog bijesa prema samoj
suvremenosti:
Do sada bi ve trebalo biti jasno da smo suoeni s
raspoloenjem i kretanjima koja daleko premauju razinu
pitanja i politika i vlada koje ih provode. To nije nita manje
nego sukob civilizacija moda iracionalna, ali bez sumnje
povijesna reakcija naeg prastarog suparnika prema naem
idovsko-kranskom nasljeu, naoj svjetovnoj
sadanjosti i njihovoj ekspanziji u itavom svijetu. Od
velike je vanosti da se, s nae strane, ne damo isprovocira(i
da poduzmemo jednako povijesnu, ali isto tako i jednako
iracionalnu reakciju protiv tog suparnika.
Drugim rijeima, muslimani danas reagiraju jedino zato to je to
povijesno i, moda ak, genetiki odreeno. Ono na to reagiraju nisu ni
politika, ni postupci, ni bilo to svjetovno. A ono zbog ega se bore jest
iracionalna mrnja prema svjetovnoj sadanjosti koja je, kako Lewis
sveano objavljuje, naa i samo naa.
Arogancija ovih tvrdnji je nevjerojatna. Jer ne samo da smo
muslimani i mi iskljueni jedni od drugih, usprkos stoljeima
posuivanja i mijeanja, to Lewis u potpunosti negira, nego su oni
prokleti na bijes i iracionalizam, a mi na uivanje naeg racionalizma
i kulturalne superiornosti. Mi predstavljamo stvarni, to jest svjetovni
svijet, a oni se ograuju, jadikuju i pjene u svijetu koji jedva da je neto
vie od neozbiljne mate. Konano, na svijet je svijet Izraela i
Zapada, a njihov islama i ostalih. Mi se moramo braniti od njih ne
politikom ili debatom, nego bezuvjetnim neprijateljstvom. Nije ni udo
26
to esej Samuela P. Huntingtona o sukobu civilizacija posuuje naslov i
glavnu tezu iz Lewisovog eseja.
Nazvati takve ideje neprijateljskima i iracionalnima ne znai
precijeniti sluaj, tim vie to su iste te ideje doivjele neku vrstu
apoteoze u radu novinara kao to je Judith Miller iz New York Timesa
ija je knjiga God Has Ninety-Nine Names: A Reporters Journey
Through a Militant Middle East [Bog ima devedeset i devet imena:
reportano putovanje kroz militantni Srednji istok] (Simon and
Schuster, 1996.) savren primjer manjkavosti i iskrivljavanja u
krivotvorenju islama. Kao dokaz su kontakt emisije i simpoziji o
Srednjem istoku u kojima Miller trguje s The Islamic Threat
[Islamskom prijetnjom], kao to je uinila na simpoziju Foreign Affair
1993. Njezina je zadatak bio da razvije tisuljetnu tezu da militantni
islam predstavlja opasnost za Zapad, to je temeljna ideja sukoba
civilizacija Samuela Huntingtona. Tako je u navodnom intelektualnom
vakuumu koji je nastao raspadom SSSR-a potraga za novim vanjskim
neprijateljem konano zavrila, kao to je zavrila i za evropsko
kranstvo u osmom stoljeu, naavi islam, vjeru ija fizika blizina i
neutaena glad prema Zapadu (nejasan izraz koji koriste Lewis i
Huntington, a koji oznaava nau civilizaciju nasuprot njihovoj), a
koja je danas jednako dijabolina i nasilna kakva je bila i u prolosti.
Miller ne navodi da je veina islamskih zemalja danas pogoena
siromatvom, diktaturama i oajniki zaostala u vojnom i znanstvenom
smislu da bi predstavljale ikakvu prijetnju bilo kome osim vlastitim
graanima, no razmatra injenicu da se najsnanije od njih (Saudijska
Arabija, Egipat, Jordan i Pakistan) nalaze u orbiti SAD-a.
Strunjacima poput Judith Miller, Huntingtona, Martina Kramera,
Daniela Pipesa i Barryja Rubina, kao i itavom odredu izraelskih
akademika, vano je da se pobrinu da nam prijetnja bude stalno pred
oima, kako bi razgolitili islam zbog njegovog terora, despotizma i
nasilja i osigurali si unosne konzultacije, esta pojavljivanja na televiziji
i ugovore za knjige. Za u naelu indiferentnu i ionako ve slabo
informiranu ameriku javnost, islamska prijetnja namjerno je
napravljena neproporcionalno zastraujuom i potkrepljuje tezu (koja
27
je, zanimljivo, paralelna s anti-semitskom paranojom) da se iza svake
eksplozije skriva velika urota.
Politiki islam openito nije uspio, gdjegod je to pokuao, da uz
pomo islamskih stranki preuzme mo. Iran je izuzetak, ali ni Sudan
(koji je zapravo islamska drava), ni Alir (rascjepkan borbama
islamskih skupina i brutalne vojske), ni Afganistan (turbulentna i sada
ultra-reakcionarna zemlja) nisu uinile nita drugo nego postale jo
siromanije i jo marginalnije na svjetskoj pozornici. U diskursu
islamske opasnosti koji se javlja na Zapadu, meutim, ipak ima poneto
istine, utoliko to tu i tamo postoji otpor muslimana (Eric Hobsbawm to
naziva primitivnom, predindustrijskom pobunom) prema pax
Americana-Israelica diljem Srednjeg istoka. Pa ipak, ni Hezbolah ni
Hamas nisu bili ozbiljna prepreka onome to se moe nazvati svakako
samo ne mirovni proces na tom podruju. Rekao bih da je veina Arapa
muslimana danas previe obeshrabrena, poniena i previe anestezirana
nesigurnou i nekompetentnom i snanom diktaturom koja vlada kod
njih da bi podrali neto poput velike islamske kampanje protiv Zapada.
Osim toga, elite su veinom udruene s reimima i podupiru prijeki sud
koji se, na primjer, u Egiptu odrao od 1946., te druge razne uinkovite
zakonske mjere protiv ekstremista. emu onda tolika panika,
naglaavanje i strah u veini rasprava o islamu? Naravno, bilo je
samoubilakih bombakih napada i nasilnih inova terorizma, meutim,
jesu li oni postigli ita drugo osim to su ojaali izraelski i ameriki
utjecaj, kao i one reime u muslimanskim zemljama koje s njima
surauju?
Odgovor je, mislim, taj to su knjige poput one Judith Miller
simptomatine utoliko to osiguravaju dodatno oruje da se potini i
porazi bilo kakav arapski ili muslimanski otpor izraelsko-amerikoj
dominaciji na tom podruju. tovie, potajnim opravdavanjem politike
okorjelog jednoumlja koja povezuje islamizam, koliko god to alosno
bilo, sa strateki vanim dijelom svijeta bogatim naftom, anti-islamska
kampanja prividno eliminira mogunost bilo kakvog ravnopravnog
dijaloga izmeu islama i Arapa i Zapada i Izraela. Demonizirati i
dehumanizirati itavu jednu kulturu na temelju zakljuka da je
28
bijesna na suvremenost znai pretvoriti muslimane u predmete
terapeutske, kanjive panje. Ne elim da me se krivo shvati:
manipulacija islamom ili, to se toga tie, kranstvom ili idovstvom
radi retrogradnih politikih ciljeva katastrofalno je loa stvar i mora joj
se suprotstaviti ne samo u Saudijskoj Arabiji, Zapadnoj obali i Gazi,
Pakistanu, Sudanu, Aliru i Tunisu, nego i u Izraelu, ukljuujui
krane desniare u Libanonu (prema kojima Judith Miller pokazuje
nepristojnu sklonost) i gdje god se pojave teokratske tendencije. Ni
najmanje ne vjerujem da su svi problemi zemalja u kojima ive Arapi
muslimani nastali zbog cionizma i imperijalizma. Meutim, to ne znai
da Izrael i SAD nisu imali borbenu, tovie hukaku ulogu u igosanju
i nagomilavanju zlonamjerne zloporabe apstrakcije nazvane islam
kako bi kod Amerikanaca i Evropljana namjerno probudili osjeaje
bijesa i straha prema islamu i predstavili im Izrael kao svjetovnu,
liberalnu demokraciju. Miller na kraju svoje knjige kae da je
desniarski judaizam u Izraelu predmet druge knjige. Trebao je biti
dijelom knjige koju je napisala, meutim ignorirala ga je kako bi imala
vie prostora da napada islam.
Da pie o bilo kojoj drugoj vjeri ili dijelu svijeta, Miller bi
smatrali potpuno nekvalificiranom. Na nekoliko mjesta ona spominje da
je sa Srednjim istokom profesionalno povezana dvadeset pet godina,
iako ne zna ni arapski ni perzijski, te priznaje da kamo god ide treba
prevoditelja iju tonost ili povezanost ne moe procijeniti. Nijedan
novinar ili strunjak za Rusiju, Francusku, Njemaku, Junu Ameriku,
moda ak i Kinu i Japan koji ne govori neophodne jezike ne shvaa se
ozbiljno, pa ipak, za islam, ini se, nije potrebno lingvistiko znanje,
budui da je ovdje rije o neem to se smatra psiholokom
deformacijom, a ne stvarnom kulturom ili vjerom.
Veina izvora koje Miller navodi na svojim stranicama ili u
svojim biljekama obiljeeni su njezinim neznanjem, bilo zato to
navodi samo one stvari koje ve zna da eli na engleskom ili zato to
citira ljude iji se pogledi podudaraju s njezinima. Prema tome, njoj i
njenom itateljstvu zatvorena je itava jedna knjinica muslimanskih,
arapskih i ne-istonih znanstvenika. Gotovo svaki put kad nas pokua
29
impresionirati svojom sposobnou da kae frazu ili dvije na arapskom,
uvijek ih kae krivo. To su veinom uobiajene, nikako slabo poznate
fraze, a njene pogreke nisu samo pogreke u prijepisu koje si tako
velikoduno oprata na poetku knjige. To su oigledne pogreke
stranca koji niti mari, niti ima potovanja za temu i jezik, koji nakon
dvadeset pet godina rada koji joj je osiguravao egzistenciju nije niti
pokuala nauiti. Na stranici 221. navodi Sadatov opis Gadafija, al
walid majnoon, to prevodi s taj ludi djeak. Zapravo je tona fraza el
walad el magnoon. Ono to Miller misli da navodi zapravo je karikatura
od djeak je lud. Shadia, ime popularne egipatske glumice,
pretenciozno se ponavlja kao Sha'adia indicirajui da Miller ne zna
razlikovati ak ni slova arapske abecede. Ima naviku da pravi mnoinu
od arapskih rijei (na primjer, hanif/hanifi) i onda jo ima toliko
drskosti da nam na 315. stranici kae da lijepa arapska pjesma...pati,
kao i veina arapske poezije, zbog loeg prijevoda.
Ako su njezini pokuaji da razumije pojedinosti ivota arapskih
muslimana toliko neuspjeni, to je onda tek s politikim i povijesnim
informacijama koje iznosi? Svako od deset poglavlja (Egipat, Saudijska
Arabija, Sudan, itd.) poinje s anegdotom, nakon ega odmah prelazi na
zbrkanu povijest tog mjesta napisanu na studentskoj razini. Ove
povijesti, skupljene iz razliitih, ne uvijek pouzdanih izvora, imaju
namjeru u principu prikazati kako vlada graom, a zapravo razotkrivaju
alosne predrasude i pogrene analize i shvaanja. U poglavlju o
Saudijskoj Arabiji, na primjer, obavjetava nas u jednoj biljeki da je
njezin omiljeni izvor za proroka Muhameda francuski orijentalist
Maxime Rodinson, tovani marksist ija je biografija proroka
Muhameda napisana kombinacijom anti-sveenike ironije i velike
erudicije. Ono to Miller pie na osnovu toga na etiri ili pet stranica
saetka o Muhamedovom ivotu i idejama jest nevjerojatno smijeno,
ako ne ve i prezirno o ovjeku za kojeg Rodinson kae da je
kombinacija Karla Velikog i Isusa Krista. No dok Rodinson razumije
to to znai, Miller nam govori da ona nije u to uvjerena. Za nju,
Muhamed je zaetnik anti-idovske vjere povezane s nasiljem i
paranojom. Ne navodi niti jedan muslimanski izvor o Muhamedu i
potpuno se oslanja na zapadne orijentaliste. Zamislite samo knjigu
30
objavljenu u Evropi ili SAD-u o Isusu ili Mojsiju koja ne koristi niti
jedan idovski ili kranski izvor. Nakon to je osvojio Meku,
Muhamed je, kako se govori, ubio samo desetoricu ljudi zbog uvreda
nanesenih njemu i islamu, izjavljuje patetino pokuavajui biti
sarkastina. Panju koju je posvetila Muhamedu opravdava time to nas
podsjea da je utemeljio vjeru i dravu (ta njena primjedba nije
originalna), a onda skae sa sedmog stoljea na sadanjost, kao da su
utemeljitelji drave u davnoj prolosti najbolji izvori za dananju
povijest. Ova taktika vrlo je slina Lewisovoj. itatelju ni u jednom
trenutku nije doputeno da zaboravi da je Miller neobjektivna, politiki
motivirana izvjestiteljica i da nije ni znanstvenik, ni strunjak, pa ak ni
spisateljica, budui da knjiga nije sastavljena od argumenata i ideja,
nego od beskrajnih intervjua sa sugovornicima koji nam se ine kao
patetini, neuvjerljivi, snalaljivi muslimani, te njihovim povremenim
kritiarima. Kad jednom proemo njene kratke povijesti, brzo
uplovljavamo u najdosadnija vijuganja bez ikakve strukture, koja
svjedoe o nepoznavanju prostora o kojem pie. Evo tipine reenice
neosnovanog generaliziranja: A Sirijci, svjesni kaotine povijesti svoje
zemlje [a za koju zemlju na svijetu to nije tono?] smatrali su
mogunost vraanja anarhije ili jo jedne duge krvave borbe za vlast [je
li to tono samo za Siriju kao postkolonijalnu dravu nakon drugog
svjetskog rata ili i za stotine drugih zemalja poput Sirije, zemalja u
Aziji, Africi i Junoj Americi?] i moda ak trijumf militantnog
islama u najsvjetovnijoj [pomou kojeg termometra je to oitala?]
dravi alarmantnim. Zanemarimo li odvratnu dikciju i argon, ono
to ovdje imamo uope nije ideja, nego niz klieja pomijeanih s
tvrdnjama koje se ne mogu provjeriti, a koje reflektiraju misao
Sirijaca puno manje nego to reflektiraju Milleriine misli.
Miller ukraava svoje jadne opise frazom moj prijatelj, koju
koristi da uvjeri itatelje da doista poznaje narode i, stoga, da zna o
emu govori. Kao da vjeruje da joj njezini prijatelji govore intimne
stvari koje je samo ona uspjela izvui iz njih. Meutim, ova tehnika
stvara nevjerojatne iskrivljene prikaze u obliku dugih digresija koje
svjedoe o islamskom nainu razmiljanja ak i kad skrivaju ili
ignoriraju relevantne materijale kao to su lokalna politika,
31
funkcioniranje svjetovnih institucija ili aktivne intelektualne borbe koje
se vode izmeu islamista i nacionalistikih suparnika. ini se da nikad
nije ula za Mohammeda Arkouna, Mohammeda el-Jabrija, Georgea
Tarabishija, Adonisa, Hasan Hanafija ili Hisham Djaita o ijim se
tezama raspravlja u itavom islamskom svijetu.
Ovaj grozni propust u znanju i analizi posebice vrijedi za
poglavlje koje se bavi Izraelom (koje inae nosi pogrean naslov budui
da se itavo poglavlje odnosi na Palestinu) u kojem potpuno zanemaruje
promjene koje je uzrokovala intifada te dugaki iscrpljujui uinak
tridesetogodinje izraelske okupacije i niti ne daje naslutiti grozote koje
je ivotima obinih Palestinaca nanio Oslo i vladavina jednog ovjeka
Jasera Arafata. Nije sluajnost da je, kao zagovaratelj politike SAD-a,
Miller vie opsjednuta Hamasom nego bilo im drugim, a jasno je
nesposobna povezati ga (Hamas) s jadnim stanjem na podrujima
kojima svih tih godina brutalno upravlja Izrael. Proputa spomenuti, na
primjer, da je jedino palestinsko sveuilite, koje nije osnovano
palestinskim sredstvima, Islamsko (Hamas) sveuilite u Gazi koje su
osnovali Izraelci da bi potkopali PLO tijekom intifade. Biljei
Muhamedovo haranje protiv idova, ali nita ne govori o vjerovanjima,
izjavama i zakonima Izraelaca protiv ne-idova, kao i estim
deportacijama, ubijanjima, ruenju kua, konfisciranju zemlje,
izravnom pripajanju i onome to najpouzdaniji izvor o Gazi, Sara Roy,
naziva sustavnim ekonomskim ne-razvojem. Miller se nabacuje s jo
nekoliko ovakvih injenica, meutim, nigdje im ne daje pravu teinu i
utjecaj koje imaju na rasplamsavanje strasti kod islamista.
Druga joj je navada da izvjetava itatelja o svaijoj vjeri
kranin je takav i takav, sunit takav i takav, ijit takav i takav itd. Za
nekoga tko je toliko zaokupljen tom stranom ivota, nije uvijek tona,
to ponekad rezultira nekim iznimno zabavnim gafovima. Govori o
Hishamu Sharabi kao prijatelju, ali ga krivo identificira kao
kranina, dok je on zapravo sunit. Badr el Haj je opisan kao musliman,
a zapravo je kranin maronit. Ovi lapsusi ne bi bili toliko strani da joj
nije bila namjera da nas impresionira svojim poznavanjem tih ljudi i
bliskou s njima. Osobito je uoljivo da ni na jednom mjestu ne govori
32
o svojoj vlastitoj vjerskoj orijentaciji ili politikim sklonostima. Za
temu koja je u potpunosti nabijena vjerskom i ideolokom strau poput
njezine, neobino je to to pretpostavlja da je njena vjera (za koju ne
vjerujem da je islam ili hinduizam) u svemu tome nevana. ovjek se
zapita koliko ljudi od kojih je izvukla informacije znaju s kim priaju i
koliko njih zna to je rekla o njima.
Neugodno je izravna kad govori o svojim reakcijama na ljude
koji su na vlasti i o stanovitim dogaajima. Pogoena je tugom kad
jordanskom kralju Huseinu dijagnosticiraju rak, iako joj gotovo uope
ne smeta to on vodi dravu koja mui, zatvara i na kraju se rjeava
ljudi koji joj smetaju. Oi joj se pune suzama od ljutnje i bijesa kad
pijunaom otkriva oskvrnue libanonske kranske crkve, ali ne trudi
se spomenuti ostala oskvrnua (muslimanskih groblja u Izraelu, na
primjer) i stotine istrijebljenih sela u Siriji, Libanonu i Palestini. Njen
osjeaj prezira vidljiv je u odlomcima poput ovog koji slijedi u kojima
imputira misli i elje Sirijki iz srednje klase, koja je nepromiljeno
pozvala Miller u svoj dom, a ija kerka je postala islamistica:
Ona nee imati stvari za kojima jedna Sirijka, majka, ena
iz srednje klase ezne: nee vidjeti vjenanje svoje keri,
nee vidjeti ker u tradicionalnoj bijeloj haljini s
dijamantnom tijarom na glavi, nee imati uokvirene slike
sretnih mladenaca na stoliu ili kaminu, nee biti trbunih
plesaica i ampanjca do zore. Moda i Nadinini prijatelji
isto imaju keri i sinove koji su ih odbacili, koji ih potajno
preziru zbog kompromisa koji su uinili da bi zadobili
naklonost Assadova okrutna i bezduna reima. Jer ako ki
takvih stupova buroazije Damaska moe podlei snazi
islama, tko je onda imun na njega?
Najzanimljivije pitanje u vezi s knjigom koju je Miller napisala
jest zato ju je uope napisala. Sigurno ne iz ljubavi. Pogledajte, na
primjer, da priznaje da se boji i ne voli Libanon, mrzi Siriju, Libija joj
je smijena, ne shvaa ozbiljno Sudan, ali i malo je zabrinjava Egipat i
gadi joj se Saudijska Arabija. Nije se potrudila nauiti jezik i zanima je
33
jedino opasnost organiziranih militantnih islamista kojih, usudit u se
nagaati, ima neto manje od pet posto od milijardu pripadnika
islamskog svijeta. Zalae se za nasilno potiskivanje islamista (iako ne
za muenje i druga nelegalna sredstva koja se koriste za to: ini se da
joj je ta kontradikcija u stajalitu nekako promakla) i ni najmanje je ne
mui nepostojanje demokratskih stranki i pravnih postupaka u
zemljama koje SAD podravaju (kao to su Egipat, Jordan, Sirija i
Saudijska Arabija) sve dok su meta islamisti. U jednoj sceni u knjizi ak
sudjeluje u zatvorskom ispitivanju koje izraelski policajci provode nad
navodnim muslimanskim teroristom, a ije sustavno muenje i
koritenje drugih upitnih metoda ispitivanja (tajna umorstva, hapenja
usred noi, ruenje kua) pristojno zanemaruje jer joj doputaju da
ovjeku zavezanom lisiinama i sama postavi nekoliko pitanja.
Njezin najvei i najkonzistentniji neuspjeh kao novinarke jest
vjerojatno to to je voljna povezivati i analizirati jedino stvari koje
odgovaraju tezi koja prevladava u knjizi, a to je da je islamski svijet
militantan i pun mrnje. Ne osporavam ope miljenje da je arapsko-
islamski svijet u posebno stranom stanju i to govorim i piem ve tri
desetljea. Ali Miller ne daje ak ni minimalno tonu sliku uloge koju u
svemu tome igra situacija s Izraelom i SAD-om i zapravo jedva da
primjeuje postojanje odlune anti-arapske i anti-islamske politike
SAD-a (izuzevi zgodu s Afganistanom koju spominje, iako samo
usputno). Uzmimo, na primjer, Libanon. Miller spominje atentat
Bashira Gemayela 1982. godine i sugerira da ga je izabrao narod. ak
ni ne aludira na injenicu da je doveden na vlast dok je izraelska vojska
bila u zapadnom Beirutu uoi pokolja u logorima Sabri i Shatila i da je
godinama, prema izraelskim izvorima kao to je Uri Lubrani, bio
Mosadov ovjek u Libanonu. Da je bio ubojica i samoproglaeni
kriminalac takoer je isputeno, kao i injenica da je aktualna struktura
moi u Libanonu napuena ljudima poput Elieja Hobeika koji je
optuen upravo za te pokolje u logorima. Navodei primjere arapskog
anti-semitizma mogla je takoer navesti i postojanje rasnog diskursa
unutar Izraela usmjerenog protiv Arapa i muslimana. to se tie
injenica da Izrael vodi ratove protiv civila (dugotrajne, konzistentne i
sustavne kampanje protiv ratnih zatvorenika i stanovnika izbjeglikih
34
kampova, unitavanje sela, bombardiranja bolnica i kola, namjerno
stvaranje stotina tisua izbjeglica), njih sakriva (ako ih uope spominje)
u svom pretjeranom blebetanju. Milleriin temeljni problem jest u tome
to prezire injenice, a to to preferira beskonaan razgovor, koji navodi
kao nain pretvaranja muslimana u zaslune rtve izraelskog terora
poduprtog politikom SAD-a, govori puno o njoj kao savrenom
primjeru izvjetavanja mainstream medija o Srednjem istoku.
Iz njezine knjige ne moe se saznati da postoji meuislamski
sukob koji lagano vrije u interpretacijama i predstavljanju Srednjeg
istoka i islama i da je Miller neprijateljica arapskog nacionalizma to i
previe puta navodi u svojoj knjizi, pristaa politike SAD-a koja je
odgovorna za puno toga i predani neprijatelj bilo kakvog palestinskog
nacionalizma koji nije u skladu sa saniranom i bezopasnom verzijom
bantustana organiziranih u skladu s Oslom. Miller je, ukratko, plitka
novinarka tvrdoglava u svojim nazorima, a njezina divovska knjiga od
petsto stranica predugaka je za ono to na kraju govori, iako je savren
saetak nepromiljenih, neistraenih pretpostavki koje mediji
preuzimaju i kojima operiraju.
Kako te pretpostavke mogu utjecati na svakodnevno
izvjetavanje jasno se vidi u radijskom intervjuu Sergea Schmemanna,
efa New York Times u Jeruzalemu, i Roberta Friska koji pie iz
Libanona za londonski Independent. Iako na razliitim stranama
granice, oba ovjeka izvjetavala su o izraelskoj invaziji na Libanon
koja se dogodila u travnju 1996., pa ipak, ono to se pojavilo u njihovim
izvjetajima i radijskoj debati (Democracy Now [Demokracija sada],
5. svibnja 1996., Pacifica Radio) radikalno je suprotno novinarskoj
praksi prema kojoj ameriki novinar radi (moda nesvjesno) prema
smjernicama koje potvruju Milleriine. Prisjetimo se, prije svega, da
od 1982. Izrael dri pod okupacijom pojas junog Libanona, kao
takozvanu sigurnosnu zonu, i da je sakupio i nastavio odravati
plaeniku libanonsku vojsku na okupiranom podruju. Otpor okupaciji
i juno-libanonskoj vojsci pruio je Hezbolah, takozvana Boja stranka,
iji je raison d'etre bila izraelska okupacija. Te gerilske postrojbe
nalaze se i bore na jugu, tako da se u naelu mogu smatrati gerilskim
35
skupinama koje se bore protiv nelegalne vojne okupacije njihove
zemlje. Ali, uoimo takoer da ameriki tisak naglasak stavlja na vjeru
Hezbolaha, kao i pretpostavku, da je, budui da se bori protiv Izraela,
Hezbolah teroristika organizacija.
Times 2. travnja 1996. izvjetava da je Izrael granatirao juni
Libanon i da su u granatiranju poginula dva civila. Militantna Boja
stranka zaprijetila je da e se osvetiti, izjavio je anonimni izvjestitelj i
nastavio, napetost je porasla na obje strane granice otkad su gerilci
ubili est izraelskih vojnika tijekom proteklih est mjeseci u graninom
pojasu junog Libanona pod okupacijom Izraela. Obino, naravno,
gerile imaju pravo da se bore protiv vojnika okupacijske vojske, pa
ipak, u ovom sluaju, to naelo je u poetku potkopano aludiranjem na
militantnu islamsku stranku, to u itateljevom umu priziva
povezanost s fundamentalizmom, islamskom prijetnjom i tako dalje. Do
10. travnja 1996. (iz izvjetaja Timesova dopisnika iz Izraela Joela
Greenberga) u izvjea ulazi fraza koje podupire iranska vlada voena
ijitima koja vie ne izlazi iz Timesovih pria sve do zavretka invazije
dva tjedna kasnije. Kao da u situacijama u koje je umijean Izrael Times
eli da se zna da su neprijatelji te zemlje militantni muslimani (koji e
uskoro postati teroristi), a ne gerilci koji se bore protiv okupacije.
Schmemann 12. travnja 1996. govori o Hezbolahu kao militantnoj
ijitskoj organizaciji koju Iran podupire, kao da govore, pazite, ludi
muslimani ponovno napadaju i, kao i obino, ubijaju idove. U toj istoj
prii spominju se i uplaeni izraelski stanovnici Quiryat Shemona,
iako u isto to vrijeme Izrael bombardira Beirut, grad pun uplaenih
stanovnika, koji u toj prii nisu spomenuti.
U vrlo jasnoj pobjedi ideologije nad injenicama, uvodni lanak
Timesa objavljen istog dana pod naslovom Israeli's Answer to Terror
[Izraelski odgovor na teror] navodi nepotvrene tvrdnje da su izraelski
zrani napadi na teroristike mete u Libanonu opravdani i ogranieni...
Odgovornost za jueranje zrane napade u Libanonu i besmislene rtve
na obje strane granice u jednakoj mjeri dijele teroristi Hezbolaha i vlade
u Beirutu i Damasku. Gospodin Peres je, u ovom sluaju, samo
iskoristio pravo Izraela na samoobranu. Ovo je izreeno u asu kad je
36
izraelska vojska provodila istjerivanje 200 000 stanovnika junog
Libanona, nakon to je bombardirala to isto podruje iz zraka, s tla i s
mora i (moramo napomenuti) zadrala vojnu okupaciju protiv koje se,
prema zakonima rata, stanovnici imaju pravo boriti. U ovom sluaju to
je obrnuto prvo zato to je u pitanju Izrael, a drugo zato to je islam
taj koji predstavlja prijetnju. Do 18. travnja, dana kada je Izrael
bombardirao i ubio preko stotinu ljudi u Qani, mjestu gdje se nalazilo
sjedite UN-a, a koje je bilo dobro obiljeeno sklonite libanonskih
civilnih ratnih izbjeglica, Times je izvjetavao da i SAD i Shimon Peres
ale zbog gubitaka ivota, ali ipak smatraju da je Hezbolah odgovoran
za krenje sporazuma iz 1993. bez provokacije (21. travnja 1996.).
tovie, tijekom itavog razdoblja kampanje koju je Izrael vodio protiv
Libanonaca, Times nije objavio niti jedan komentar ili uvodni lanak
koji bi priopavao gledite drugaije od onog koje ima Izrael ili vlada
SAD-a. Prije svega, Sirija i Iran su bili vaniji od nesretnih Libanonaca
ili Hezbolaha, a to to se dogaalo u junom Libanonu nije bilo neto
znaajnije i impresivnije od obine okupacije i odgovora na nju. Bio je
to islam protiv Zapada opet iznova.
Iskrivljavanja u izvjetavanju koja su nastala kao posljedica toga
naglasio je Robert Fisk, koji je ostao koncentriran na ono to se stvarno
dogaalo, a ne na ono to su izraelski ili ameriki slubeni izvori htjeli
da svijet vjeruje da se dogaa. Fisk nije obrnuo naelo da su gerile koje
se bore protiv okupacije opravdane u tome to rade niti je podlegao
iskuenju da borbu u junom Libanonu smatra borbom Zapada protiv
muslimanskih terorista koje podrava Iran. Zato je i mogao u svom
opisu incidenta u Qani pokazati da je od prekida paljbe 1993. postojala
namjerna izraelska politika izazivanja incidenata te da su na taj nain
namamili Hezbolah da se osveti kako bi pritisnuli Libanon i Siriju.
To je rekao Schmemannu, ija odanost (ili moda oprez) stavu koji se
moe iitati iz Timesovih uvodnih lanaka dramatino odudara u
usporedbi s Fiskovom neovisnou. ovjek koji je vodio intervju u
radijskoj emisiji rekao mu je: Piete da Izrael primjenjuje preciznu i
odabranu silu u Libanonu. Kaete bez kritikih komentara da su
'izraelski asnici inzistirali da njihovi podasnici ne budu svjesni
37
izbjeglica u logoru u Qani'. Prenosite li namjerno dojam da Izrael ne
cilja na civile, to je potpuno suprotno onome to tvrdi Robert Fisk.
U ovom trenutku Fisk navodi tri dokaza da pobije nepostojanje
te izraelske namjere. To je zapravo okosnica njegova izvjetaja o
masakru u Independentu od 19. i 22. travnja. Prije toga (15. travnja),
piui iz junog Libanona, Fisk u glavnoj prii navodi izraelske namjere
i kae Ovo nije samo vojna operacija. To je pokuaj sloma jedne
zemlje. Dokazi koje Fisk navodi su sljedei: 1) devetnaest sati prije
napada na Qanu slubene osobe UN-a rekle su izraelskom vojnom
zapovjednitvu da se na svim lokacijama UN-a nalaze civili, 2) izraelski
avion bez pilota nalazio se iznad njih za vrijeme bombardiranja, 3) uza
svo silno hvaljenje izraelske preciznosti i najnovije tehnologije koju
Izraelci posjeduju, zato je bombardiranje trajalo dugo nakon to su iz
UN-ovog kabineta u Naquari (u junom Libanonu), molili da
bombardiranje prestane. Schmemann odgovara da njemu nije jasno
zato bi Izrael namjerno gaao civile, stajalite koje, dok ga on
oigledno smatra iskrenim uvjerenjem, takoer odraava openito
stajalite amerikih medija da su muslimanski teroristi savreno
sposobni provoditi nasilje nad nevinima, a Izrael, koji je poput nas, nije
u stanju initi to isto. Fisk se slae sa Schmemannom da je, dok je
izvjetavao iz Izraela, a ne junog Libanona, pisao o onome to se tamo
dogaa i svjesno zadravao svoja miljenja izvan izvjetaja koje je slao,
jer postoji razlika izmeu onoga to radi izvjestitelj i onog to radi
kolumnist. To je, naravno, ispravno, meutim ostaje pitanje na emu
se temelji izvjetavanje novinara i koji se dogaaji povezuju s kojim
izjavama. Za Fiska operativni kontekst odreuje izjava ministra
vanjskih poslova Ehuda Baraka kad (3. sijenja 1996.) kae da ako bude
daljnjih napada na Hezbolah, tada e ako Izraelci napadnu vojno to biti
protiv Libanona, a rtve e biti Libanonci.
Ukratko, kad se pretpostavlja da je Hezbolah prvenstveno
teroristika, militantna skupina ijita koju podupire Iran, pojavljuje se
itav niz drugih, ne eksplicitno izreenih ideja o islamu kao neemu to
je bijesno na suvremenost, ovisno o nasilju i slino, a to potvruje
paljivo iskonstruirano izraelsko stajalite tijekom invazije na Libanon
38
(koje neprestano ponavljaju na CNN-u i u uvodnim lancima New York
Times, a to je da je Hezbolah teroristika organizacija) da libanonski
gerilci manje-vie zasluuju to to su dobili. Miller je jednom prilikom
ak izjavila da gerilci nisu iz junog Libanona, nego iz Beke (Znam,
bila sam tamo), i da namjerno hladnokrvno stavljaju ene i djecu na
prvu liniju kako bi dokazali izraelsku sklonost ubijanju nevinih.
Alexander Cockburn u svojoj kolumni Israel's Blitzkrieg u The
Nation od 20. svibnja 1996. daje daljnju analizu izvjetavanja medija
tijekom krize u Libanonu.
Ogoljene od bilo kakvih egzistencijalnih ili povijesnih
konteksta, ove interpretacije islama kao nasilne i iracionalne vjere koja
tjera ljude na agresiju protiv Izraela zapravo potkopavaju sve to
nalikuje na izvjetavanje o onome to se stvarno dogaa. Nazivajui
gerilce militantnim ijitima koji imaju podrku Irana pokret otpora se
dehumanizira i prikazuje nelegitimnim. U kolumni koju je napisao 28.
travnja Schmemannu ne polazi za rukom da pronae adekvatno
objanjenje za zavrnu fazu invazije, kao to i sam kae, zbunjujui
zavretak rata na Srednjem istoku, osim moda jer je ovo Srednji
istok fraza koja se koristila kao stara poanta za podui niz anegdota
koje pokuavaju objasniti situacije koje prkose zdravoj logici. Ako je
postojala potreba da se ilustrira genij tog formata, proli tjedan je bio
savren za to.
Izvrtanje i iskrivljavanje u prikazivanju islama danas ne
predstavlja ni iskrenu elju da se razumije ni volju da se uje i vidi ono
to se moe vidjeti i uti. Daleko od toga da su izvjea o islamu naivna
ili pragmatina slike i postupci kojima mediji predstavljaju islam
zapadnim konzumentima vijesti bude neprijateljstvo i neznanje zbog
razloga koje je tako dobro analizirao Noam Chomsky u cijelom nizu
knjiga (Manufacturing Consent s Edwardom S. Hermanom, The
Culture of Terrorism i pogotovo Dettering Democracy). Pa ipak, koje
god motive pripisali ovoj situaciji koja je, kako sam rekao na poetku,
postala puno loija otkako je ova knjiga (Krivotvorenje islama) prvi put
objavljena 1980. godine, injenica je da se i ono malo dijaloga i
razmjene (a oboje se javlja u znanstvenim raspravama, umjetnikim
39
produkcijama, susretima obinih ljudi koji meusobno posluju,
meusobno djeluju i openito razgovaraju jedni s drugima, a ne dre
predavanja jedni drugima) teko probije u javnost kojom toliko
dominiraju masovni mediji. Senzacionalizam, ksenofobija i zaraenost
specijalitet su dana, a rezultati na obje strane zamiljene linije izmeu
nas i njih izuzetno su nejasni. Nadam se da e skromni napori kao
to je ova knjiga posluiti kao protuotrov koji e pokazati to je krivo i
to se moe uiniti da se ublai toliko ogromna akumulacija negativnih
uinaka.
U revizijama i auriranju neophodnom za ovo novo izdanje vrlo
vjeto mi je pomogao moj stari prijatelj Noubar Hovsepian. Mario Oritz
Robles i Andrew Rubin bili su od izuzetne pomoi u pitanju
bibliografije. Pomo Zaineba Istrabadija bila je presudna, a Shelley
Wanger mi je pomogla svojim vrhunskim urednikim vjetinama.
E. W. S.
31. listopad 1996.
New York

40
UVOD PRVOM IZDANJU

Ovo je trea i zadnja u nizu knjiga u kojima sam pokuao
govoriti o suvremenom odnosu izmeu islamskog, arapskog svijeta i
Istoka na jednoj strani i Zapada na drugoj strani (Francuska, Velika
Britanija i posebice SAD). Knjiga Orientalism [Orijentalizam] jest
najopenitija. Ona prati razliite faze tog odnosa od Napoleonove
invazije Egipta, tijekom glavnih kolonijalnih razdoblja, do procvata
suvremenog orijentalistikog uenja u Evropi u devetnaestom stoljeu
pa sve do kraja britanske i francuske imperijalistike hegemonije na
Istoku nakon drugog svjetskog rata i pojavljivanja amerike dominacije
na tom podruju. Podtema knjige Orientalism afilijacija je znanja i
moi.
2
Druga knjiga, The Question of Palestine [Pitanje Palestine], daje
uvid u povijest borbe arapskih starosjedilaca, stanovnika Palestine,
veinom muslimana i cionistikog pokreta (kasnije Izraela), ije su
provenijencija i metode hvatanja ukotac s istonim stvarnostima
Palestine veinom zapadnjake. Eksplicitnije nego u knjizi Orientalism,
moje prouavanje Palestine pokuava takoer opisati ono to je
skriveno ispod povrine zapadnih ideja o Istoku u ovom sluaju,
nacionalna borba Palestinaca za pravo na samoodreenje.
3

U ovoj knjizi tema mog rada je neposredno suvremena Zapad i
posebice ameriki odgovori na islamski svijet na koji se, od ranih
sedamdesetih, gleda kao na nevjerojatno vaan, a opet antipatino
problematian. Jedan je od razloga za takvu percepciju i akutan
nedostatak energetskih zaliha s fokusom na naftu iz Arapskog i
Perzijskog zaljeva, OPEC i njegovi uinci na zapadna drutva kao to

2
Edward W Said, Orientalism, Pantheon Books, New York, 1978.,
ponovljeno izdanje, Vintage Books, New York, 1979.
3
Edward W Said, The Question of Palestine, Times Books, NewYork, 1979.,
ponovljeno izdanje, Vintage Books, New York, 1980.
41
su inflacije i dramatino skupo gorivo. Pored toga, revolucija u Iranu i
krize s taocima priskrbile su uznemirujue dokaze za ono to se poelo
nazivati povratak islama. Konano, dolo je do ponovnog buenja
radikalnog nacionalizma u islamskom svijetu i, kao posebno nesretni
dodatak tome, povratka snanog rivaliteta supersila na tom prostoru.
Primjer ovog prvog jest iransko-iraki rat, a sovjetska intervencija u
Afganistanu i amerike pripreme za Rapid Deployment Forces

u regiji
Zaljeva primjer su ovog potonjeg.
Premda e fraza krivotvorenje islama postati jasna svakom
itatelju koji nastavi itati ovu knjigu, na samom poetku ipak vrijedi
dati jednostavno objanjenje. Ono to elim naglasiti u ovoj knjizi i u
knjizi Orientalism jest da pojam islam, u onom smislu u kojem se
danas koristi, znai jednu jednostavnu stvar a zapravo je djelomino
fikcija, djelomino ideoloka oznaka, a najmanje oznaavanje vjere po
imenu islam. Ni na jedan bitan nain se rije islam u uobiajenoj
zapadnoj uporabi izravno ne podudara s nevjerojatno raznolikim
ivotom koji se odvija u islamskom svijetu, a koji broji vie od 800 000
000 ljudi, protee se preko milijuna kvadratnih kilometara teritorija,
uglavnom Afrike i Azije, i broji desetke drutava, drava, povijesti,
zemljopisnih podruja, kultura. S druge strane, islam je danas na
Zapadu posebno traumatina vijest zbog razloga koje u navesti u ovoj
knjizi. Tijekom nekoliko prolih godina, posebice otkako su dogaaji u
Iranu tako snano privukli panju Evrope i Amerike, mediji su poeli
pojaano izvjetavati o islamu: opisivali su ga, karakterizirali,
analizirali, davali brze teajeve o njemu i, kao posljedica toga, uinili ga
poznatim.
Ali, kao to sam dao naslutiti, to izvjetavanje (a s njim i rad
akademskih strunjaka za islam, geopolitikih stratega koji govore o
krizi polumjeseca, kulturalnih mislilaca koji osuuju zalaz Zapada)
moe zavesti na krivu stranu. Ono je konzumentima vijesti dalo osjeaj

eng. Rapid Deployment Forces snage za brzo iskrcavanje

42
da razumiju islam, a da im u isto vrijeme nisu objasnili da se velik dio
tog energinog izvjetavanja temelji na materijalima koji su daleko od
objektivnih. U puno sluajeva islamu ne samo da je pripisano
potpuno neispravno znaenje, ve mu se pripisuju i neobuzdani
etnocentrizam, kulturalna pa ak i rasna mrnja, te snano ali
paradoksalno neutemeljeno neprijateljstvo. Sve se to dogodilo kao dio
onoga za to se pretpostavlja da je pravedno, uravnoteeno, odgovorno
izvjetavanje o islamu. Izuzevi injenicu da se ni kranstvo ni
judaizam, iako oboje prolazi kroz znaajni ponovni procvat (ili
povratak), ne tretira na tako emocionalan nain, postoji neosporiva
pretpostavka da se islam moe neogranieno karakterizirati pomou
nekoliko nesmotrenih opih i opetovano ponavljanih klieja. I uvijek se
pretpostavlja da je islam o kojem se pria neki stvarni i stabilni
objekt tamo negdje gdje se sluajno nalaze nae naftne zalihe.
Ovakva vrsta izvjetavanja pretvara se u zatakavanje. Kad New
York Times objanjava iznenaujue jak otpor Iranaca irakoj invaziji,
slui se formulom sklonosti ijita muenitvu. Izrazi poput ovog
naoko imaju odreenu vjerodostojnost, ali meni se ini da se koriste
kako bi se prikrilo puno toga o emu izvjestitelj nita ne zna.
Nepoznavanje jezika samo je dio puno veeg neznanja, jer dovoljno
esto izvjestitelja alju u stranu zemlju bez pripreme i iskustva samo
zato to su on ili ona sposobni na brzinu shvatiti to se dogaa ili se
sluajno nalaze u blizini mjesta gdje se dogaaju stvari zanimljive za
naslovnice. I tako, umjesto da pokuaju otkriti neto o zemlji,
izvjestitelji uzimaju ono to im je najzgodnije, obino neki kliej ili
djeli novinarske mudrosti za koje je malo vjerojatno da e ih itatelji
kod kue osporiti. S priblino tri stotine izvjestitelja koji su se nali u
Teheranu tijekom prvih dana talake krize, od kojih nijedan meu njima
nije govorio perzijski, nije ni udo da su sva izvjea koja su dola iz
Irana u biti ponavljala iste otrcane poglede na ono to se dogaalo. U
meuvremenu, naravno, drugi dogaaji i politiki procesi u Iranu koje
se nije tako lako moglo okarakterizirati kao sluajeve islamskog
mentaliteta ili anti-amerikanizma proli su nezamijeeno.
43
Aktivnosti izvjetavanja i zatakavanja o islamu gotovo da su
eliminirale razmatranje nesretnog stanja iji su simptomi zapravo opi
problem ivljenja i poznavanja svijeta koji je postao presloen i previe
raznolik za donoenje lakih i brzih generalizacija. Islam je tipian
sluaj, a budui da je njegova povijest na Zapadu toliko stara i dobro
definirana, ujedno i poseban sluaj. Pod ovime mislim da, kao ni veliki
dio postkolonijalnog svijeta, islam ne pripada ni Evropi ni, poput
Japana, naprednoj industrijskoj skupini nacija. Islam se smatra dijelom
zemalja s perspektivom razvoja, to je zapravo drugi nain da se kae
da se islamska drutva barem tri desetljea smatraju drutvima kojima
je potrebna modernizacija. Ideologija modernizacije oblikovala je
ideju o islamu koji je navodno kulminirao istovremeno s vrhuncem
vladavine iranskog aha, kao suvremenog vladara, a kad je njegov
reim doivio slom, kao na posljedicu onog to se smatralo
srednjovjekovnim fanatizmom i religioznou.
S druge strane, islam je uvijek predstavljao posebnu prijetnju
Zapadu zbog razloga o kojima sam govorio u knjizi Orijentalizam i koje
ponovno ispitujem u ovoj knjizi. Ni za jednu drugu vjersku ili
kulturalnu skupinu ne moe se tako uvjereno tvrditi da predstavlja
prijetnju zapadnoj civilizaciji kao to se tvrdi za islam danas. Nije
sluajnost to su nemiri i ustanci koji se danas dogaaju u islamskom
svijetu (a koji imaju vie veze sa socijalnim, ekonomskim i povijesnim
imbenicima nego iskljuivo s islamom) razotkrili ogranienja
slaboumnih orijentalistikih klieja o fatalistikim muslimanima, a da
u isto vrijeme nisu stvorili nijednu novu ideju osim nostalgije za
prolim vremenima kad su evropske vojske vladale gotovo itavim
islamskim svijetom, od indijskog potkontinenta sve do sjeverne Afrike.
Uspjeh knjiga, asopisa i javnih osoba koje se zalau za ponovnu
okupacija podruja Zaljeva i opravdaju taj svoj stav upuivanjem na
islamski barbarizam samo je dio ovog fenomena. Nita manje frapantna
nije ni pojava strunjaka poput J .B. Kellyja s Novog Zelanda, biveg
profesora povijesti imperijalizma na sveuilitu u Wisconsinu,
44
nekadanjeg savjetnika eika Zayida iz Abu Dabija
4
, a danas kritiara
muslimana i mekih zapadnjaka koji su se, za razliku od Kellyja, prodali
za arapsku naftu. Nijedan od povremenih kritikih osvrta na njegovu
knjigu nije rekao nita o okantno izravnom atavizmu njegova zavrna
odlomka koji zbog svoje iste elje za imperijalnim osvajanjem i jedva
prikrivenih rasistikih stajalita zasluuje da ga ovdje navedem:
Koliko je vremena ostalo zapadnoj Evropi da ouva ili
oporavi svoje strateko naslijee istono od Sueza,
nemogue je predvidjeti. Dok je trajao pax Britannica,
odnosno od etvrtog ili petog desetljea devetnaestog
stoljea do sredine ovog stoljea na istonim morima i oko
obala zapadne Indije vladao je mir. Iznad njih jo uvijek visi
kratkovjeni mir, ostaci sjene starog reda preostalog od
vremena imperijalizma. Meutim, ako povijest zadnjih
etiristo ili petsto godina ita pokazuje, to je da taj krhki mir
nee dugo trajati. Veliki dio Azije brzo se vraa u tiraniju,
veliki dio Afrike u divljatvo u stanje, ukratko, u kojem su
bili kad je Vasco da Gama prvi put oplovio Rt da bi
postavio temelje portugalske dominacije na Istoku... Oman
je jo uvijek klju za zapovjednitvo nad Zaljevom i pristup
s mora, kao to je Adem klju prolaza prema Crvenom
moru. Zapadne sile ve su bacile jedan od tih kljueva.
Drugi je, meutim, jo uvijek unutar njihova dosega. Imaju
li, poput portugalskog kapetana iz davne prolosti, hrabrosti
da posebnu za njim, to emo jo vidjeti.
5

Iako se Kellyjeva sugestija da je portugalski kolonijalizam
petnaestog i esnaestog stoljea najprikladniji vodi za suvremene

4
Vidi: Robert Graham, The Middle East Muddle, New York Review of
Books, 23. listopada 1980., s. 26.
5
J. B. Kelly, Arabia, the Gulf and the West: A Critical View of the Arabs and
Their Oil Policy, Weidenfeld & Nicolson, London, 1980., s. 504.
45
zapadne politiare itateljima moe initi poneto neobinom, njegovo
pojednostavljivanje povijesti najbolje pokazuje trenutno raspoloenje.
Kolonijalizam je donio mir, kae on, kao da je podjarmljivanje milijuna
ljudi bilo nekakva idila i kao da su to bili najbolji dani. Povrijeeni
osjeaji, iskrivljena povijest, nesretna sudbina tih ljudi nisu vani sve
dok mi nastavljamo dobivati ono od ega mi imamo koristi
vrijedne izvore, geografski i politiki vana strateka podruja,
neiscrpan bazen jeftine radne snage. Neovisnost zemalja u Africi i Aziji
nakon stoljea kolonijalne dominacije Kelly odbacuje kao zapadanje u
divljatvo i tiraniju. Jedini put koji je preostao nakon onoga to on
opisuje kao smrt starog reda preostalog od vremena imperijalizma,
prema Kellyju, nova je invazija. A ispod tog poziva Zapadu da uzme to
mu po zakonu pripada krije se duboki prezir prema materinskoj
islamskoj kulturi Azije kojom Kelly eli da mi vladamo.
Ostavimo milosrdno po strani retrogradnu logiku Kellyjeva
pisanja koja mu je donijela naklonost amerikih intelektualaca
desniara od Williama F. Buckleya do asopisa New Republic. Jo je
zanimljivije u vezi sa stavom koji zastupa kako se nejasna rjeenja
zbrkanih problema istog asa prihvaaju prije bilo kojih drugih rjeenja,
pogotovo kad predlau snanu akciju protiv islama. Nitko ne
spominje to se moda dogaa u Jemenu ili, na primjer, u Turskoj,
preko Crvenog mora u Sudanu, Mauritaniji, Maroku ili ak Egiptu. uti
tisak, koji je previe zaposlen izvjetavanjem o talakoj krizi, ute
akademski krugovi, koji su previe zaposleni savjetovanjem naftne
industrije i vlade kako da predviaju trendove u Zaljevu, uti vlada,
koja trai informacije na mjestima na koja nas samo nai prijatelji
(kao to je ah ili Anward Sadat) upuuju da ih traimo. Islam je
jedino to dri zapadne naftne rezerve. Malo toga drugog se rauna,
malo toga drugog zasluuje panju.
Uzimajui u obzir trenutno stanje akademskih studija islama, na
tom polju se popravljanjem situacije ne moe puno toga postii. Na
neke naine to je polje kao cjelina marginalno opoj kulturi, dok, na
druge naine, lako kooptira s vladom i korporacijama. Openito, to je
diskvalificiralo akademske studije da izvjetavaju o islamu na naine
46
koji bi nam mogli rei neto vie od onoga za to smo inae svjesni da
se nalazi ispod povrine islamskih drutava. Takoer, postoje brojni
metodoloki i intelektualni problemi koje jo uvijek treba rijeiti:
Postoji li uope neto to se naziva islamskim ponaanjem? to
povezuje islam na razini svakodnevnog ivota s islamom na razini
doktrine u razliitim islamskim drutvima? Koliko stvarno je islam
koristan kao koncept za razumijevanje Maroka i Saudijske Arabije i
Sirije i Indonezije? Ako ponemo shvaati, kao to je puno
znanstvenika u zadnje vrijeme primijetilo, da se na islamsku doktrinu
moe gledati kao na opravdavajui kapitalizam ali i socijalizam, kao na
militantnost ali i fatalizam, kao na ekumenizam ali i iskljuivost, onda
poinjemo uviati smisao silnog zaostajanja akademskih opisa islama
(koje u medijima neizbjeno ismijavaju) za stvarnou islamskog
svijeta. tovie, postoji konsenzus o islamu kao jednoj vrsti rtvenog
janjeta za sve to nam se ne svia u vezi s novim politikim, socijalnim
i ekonomskim predlocima u svijetu. Za desniare islam predstavlja
divljatvo, za ljeviare srednjovjekovnu teokraciju, za centar jednu
vrstu odbojne egzotike. Meutim, svi se tabori slau da, iako se o
islamskom svijetu zna malo, tamo nema puno stvari koje bismo mogli
opravdati. Jedino vrijedno u vezi s islamom jest u biti njegov anti-
komunizam, uz dodatak ironije da je anti-komunizam u islamskom
svijetu gotovo uvijek istoznaan s represivnim proamerikim reimima.
Savren primjer za to je pakistanski Zia al-Haq.
Daleko od obrane islama (projekt koji je za moje svrhe isto
toliko nemogu koliko i beskoristan), ova knjiga opisuje koritenje
islama na Zapadu i, iako sam potroio manje vremena na to, u
velikom broju islamskih drutava. Pa ipak, kritizirati zloporabe islama
na Zapadu ni na koji nain ne znai opratati zloporabe u islamskim
drutvima. injenica je da su u previe islamskih drutava prisutne
represija, ukidanje osobnih sloboda, reimi koje nije izabrao narod i
koji su esto reimi manjina ili lano zakoniti ili se sofistiki
objanjavaju s upuivanjem na islam koji je doktrinski nevin po tom
pitanju kao i bilo koja druga velika univerzalna religija. Zloporaba
islama se u puno sluajeva sluajno podudara s pretjeranom moi i
mjerodavnosti centralistike drave.
47
Pa ipak, vjerujem da, ako i ne okrivimo Zapad za sve to je
nezdravo u islamskom svijetu, moramo primijetiti vezu izmeu onoga
to Zapad govori o islamu i to su, kao reakciju na to, razliita islamska
drutva napravila. Dijalektika izmeu toga dvoga (uzimajui u obzir da
je za veinu islamskog svijeta Zapad, bilo kao biva kolonijalna sila ili
sadanji partner u trgovini, vrlo vaan sugovornik) proizvela je
stanovitu svjetsku politiku
6
, kako to nazivaju Thomas Franck i
Edward Wiesband, a analiza i objanjenje te politike jest cilj ove knjige.
Nabacivanje izmeu Zapada i islama, izazivanje i odgovaranje na
izazove, otvaranje stanovitih retorikih prostora i zatvaranje drugih: sve
to ini svjetsku politiku prema kojoj svaka strana postavlja situacije,
opravdava postupke, iskljuuje miljenja i prisiljava onu drugu stranu
da odabere jednu od dvije mogunosti. Prema tome, kad su Iranci
zauzeli veleposlanstvo SAD-a u Teheranu, to je bio njihov odgovor ne
samo na ulazak biveg aha u SAD, nego i na dugu povijest poniavanja
koja su trpjeli od superiorne amerike sile. Prole amerike akcije
pokazivale su im neprestano mijeanje u njihove ivote i stoga su, kao
muslimani koji su (kako su se osjeali) bili zatvorenici u vlastitoj
zemlji, uzeli amerike zarobljenike i drali ih kao taoce na teritoriju
SAD-a -u veleposlanstvu u Teheranu. Iako je ta akcija dokazala njihovo
stajalite, put su pripremile i samu akciju omoguile rijei i kretanja sile
koju su te rijei nagovijestile.
Ovaj mi se obrazac ini vrlo vanim jer istie bliski odnos jezika
i politike stvarnosti, barem to se tie rasprava o islamu. Najtea stvar
koju e veina akademskih strunjaka za islam priznati jest da se ono
to govore i rade nalazi u jakom i, na neke naine, uvredljivom
politikom kontekstu. Sve to se tie prouavanja islama na
suvremenom Zapadu zasieno je politikom vanou, ali gotovo
nijedan ovjek koji pie o islamu, bilo struno ili openito, ne priznaje
injenicu onoga to govori. Pretpostavlja se da je objektivnost
svojstvena znanstvenoj raspravi o drugim drutvima, usprkos dugoj

6
Thomas N. Franck i Edward Weisband, Word Politics: Verbal Strategy
Among the Superpowers, Oxford University Press, New York, 1971.
48
povijesti politike, moralne i vjerske zabrinutosti u svim drutvima,
zapadnim i islamskim, u vezi sa stranim, nepoznatim i drugaijim. U
Evropi se, na primjer, orijentaliste tradicionalno povezivalo s
kolonijalnim uredima: ono to smo tek poeli uiti o rasponu bliske
suradnje znanosti i izravnog vojnog kolonijalnog osvajanja (kao u
sluaju priznatog nizozemskog orijentalista C. Snouck Hurgronje koji je
iskoristio povjerenje muslimana da bi isplanirao i proveo brutalni
nizozemski rat protiv naroda Atjehnese sa Sumatre
7
) pouno je koliko i
depresivno. Pa ipak, knjige i novinski lanci i dalje naveliko priaju o
nepolitikoj prirodi zapadnjakog uenja, plodovima orijentalistikog
uenja i vrijednosti objektivnog strunog znanja. U to isto vrijeme
gotovo da i nema strunjaka za islam koji nije bio savjetnik ili ak
zaposlenik vlade, raznih korporacija ili medija. Smatram da se ta
kooperacija mora uzeti u obzir ne samo iz moralnih, nego i
intelektualnih razloga.
Recimo da je rasprava o islamu, ako ne apsolutno zatrovana, a
onda sigurno obiljeena politikom, ekonomskom i intelektualnom
situacijom iz koje proizlazi: ovo vrijedi za Istok koliko i za Zapad. Iz
puno oiglednih razloga nije pretjerano rei da sve rasprave o islamu
imaju neki interes prema nekoj vlasti ili sili. S druge strane, ne
namjeravam rei da su zbog tog razloga sva uenja i pisanja o islamu
beskorisna. Upravo suprotno, mislim da su ona ee korisna nego
nekorisna, te da su pokazatelj kojem interesu se slui. Ne mogu sigurno
utvrditi je li vano to u ljudskom drutvu postoje takve stvari kao to
su apsolutna istina ili potpuno istinito znanje. Moda takve stvari
postoje samo u teoriji (tu tvrdnju mi nije teko prihvatiti). Meutim, u
sadanjoj stvarnosti istina o takvim stvarima kao to je islam
relativna je za onoga tko je stvara. Moramo primijetiti da takav stav

7
Vidi: Paul Marijnis, De Dubbelrol van een Islam-Kennen, NRC
Handelsblad, 12. prosinca 1979. Marijnisov lanak je izvjee o istraivanju koje je
proveo Snouck Hurgronje, a koje je napisao profesor Koningveld s Teolokog
fakulteta sveuilita u Leidenu. Zahvalan sam Jonathanu Beardu to mi je ukazao na
njega i profesoru Jacobu Smitu to mi ga je pomogao prevesti.
49
ipak ne iskljuuje gradiranje znanja (na dobro, loe, indiferentno) niti
mogunost da se stvari kau precizno. Takav stav jednostavno zahtijeva
da se svi koji govore o islamu sjete onoga to svaki student
knjievnosti zna ve na poetku studija: da pisanje ili itanje tekstova o
ljudskoj stvarnosti uvodi u igru puno imbenika koji se mogu
protumaiti (ili braniti) oznakama kao to je, na primjer, objektivno.
Zato se trudim identificirati situaciju iz koje nastaju izjave i
istaknuti zato je vano izdvojiti razliite grupe drutava koje se
zanimaju za islam. Za Zapad, a posebice za SAD, pritjecanje moi
koja se slijeva u islam znaajno je koliko zbog sastavnih grupa
(akademski krugovi, korporacije, mediji, vlada), toliko i zbog relativne
odsutnosti neslaganja s ortodoksnim miljenjem koje su te grupe
stvorile. Rezultat je snano pojednostavnjivanje islama da bi se
postigli brojni manipulativni ciljevi, od kuhanja novog hladnog rata,
preko poticanja rasne antipatije, mobilizacije za mogui napad, do
neprestanog omalovaavanja muslimana i Arapa.
8
Mislim da je samo
mali dio toga u interesu istine, a sigurno je jedino to da se istina ovih
manipulativnih ciljeva uvijek porie. Umjesto toga daju se izjave i
ciljevi koje nam serviraju zakrabuljene u znanstvenu strunost.
Smijena posljedica jest da, kad muslimanske zemlje doniraju novac
amerikim sveuilitima za arapske ili islamske studije, die se velika
vika oko stranog uplitanja u amerika sveuilita, ali kad Japan ili
Njemaka doniraju novac, takvih prituaba nema. A to se tie pritisaka

8
Za cjelovit pregled sveukupnog konteksta vidi: Noam Chomsky i Edward S.
Herman, The Washington Connection and Third World Fascism i After the
Cataclysm: Postwar Indochina and the Recomtruction of Imperial Ideology, svezak 1.
i 2. The Political Economy of Human Rights, Southe End Press, Boston, 1979. Za
vrijednu analizu slike iz devetnaestog stoljea vidi: Ronald T. Takaki, Iron Cages:
Race and Culture in 19th Century America, Alfred A. Knopf, New York, 1979.
50
koje korporacije vre na sveuilita, to se openito pozdravlja i smatra
korisnim.
9

Da ne bi ispalo da sam se previe pribliio definiciji cinika
Oscara Wildea (zna cijenu svega, a vrijednost niega) konano bih
trebao rei da ipak vidim potrebu za informiranim strunim miljenjem,
da je vjerojatno da SAD kao velika sila ima stavove, a stoga i politiku,
prema vanjskom svijetu koje manje sile nemaju i da postoji nada za
poboljanje nesretne situacije u kakvoj smo trenutno. Pa ipak, ne
vjerujem tako jako i vrsto u pojam islam kao to mnogi strunjaci,
tvorci politike i intelektualci vjeruju. Upravo suprotno, esto mislim da
pokuaj razumijevanja to to potie ljude i drutva vie odmae nego to
pomae. Ali doista vjerujem da postoji kritina svijest, kao i graani
sposobni i voljni da je koriste kako bi nadili interese strunjaka i
njihove idees reues. Koritenjem vjetina kritinog itanja da bi se
pronaao smisao u besmislicama i postavljanjem pravih pitanja i
oekivanjem relevantnih odgovora svatko moe uiti o islamu ili
svijetu islama i mukarcima, enama, kulturama koje ive unutar njega,
govore njegove jezike, udiu njegov zrak, stvaraju njegove povijesti i
drutva. To je poetak humanistikog znanja i ope odgovornosti da se
to znanje iri i dalje. Ovu knjigu piem upravo s tim ciljem.
Dijelovi prvog i drugog poglavlja izali su u The Nation i
Columbia Journalism Review. Posebno sam zahvalan Robertu Manoffu
koji je tijekom svog rada kao urednik Columbia Journalism Reviewa
napravio od toga uzbudljivu publikaciju.
Tijekom sakupljanja materijala za pojedine dijelove ove knjige
vjeto su mi pomogli Douglas Baldwin i Phillip Shehad. Paul Lipari
priredio je rukopis u konanom obliku svojom uobiajenom vjetinom i

9
Za dobro predstavljen izvjetaj kako se velike korporacije upliu na
fakultete vidi: David F. Noble i Nancy E. Pfund, Business Goes Back to College,
The Nation, 20. rujna 1980., s. 246-52.
51
uinkovitou u pisanju. Albertu Saidu sam zahvalan za njegovu
velikodunu pomo.
Posebnu zahvalnost dugujem svom dragom drugu Eqbalu
Ahmadu ije su enciklopedijsko znanje i neprestana briga odrali
mnoge od nas tijekom tekih i zbunjujuih vremena. James Peck
proitao je rukopis u ranijoj verziji i dao mi odline detaljne prijedloge
za reviziju, iako, naravno ni na koji nain nije odgovoran za pogreke
koje su ostale. Drago mi je to mogu rei da mi je bio od velike pomoi.
Jeanne Morton iz Pantheon Books bila je urednica-redaktorica teksta i
njoj takoer zahvaljujem. Takoer bih htio zahvaliti i Andru
Schiffrinu.
Mariam Said, kojoj je ova knjiga posveena, doslovno je
odravala autora ove knjige na ivotu tijekom njezina pisanja. Na njenoj
ljubavi, drutvu i podrci najiskrenije hvala.
E.W.S.
Rujan 1980.
New York

POSTSCRIPTUM
Pedeset dvoje Amerikanaca zatoenih u veleposlanstvu SAD-a u
Teheranu 20. sijenja 1981. nakon 444 dana zatoenitva konano je
napustilo Iran. Nekoliko dana kasnije stigli su u SAD gdje ih je
doekala iskrena srea njihovih sunarodnjaka to ih vide. Povratak
talaca, kako su to zvali, pretvorio se u tjedan dana razvueni medijski
dogaaj. Emitirano je niz nametljivih i plaljivih sati na televiziji uivo
koji su izvjetavali o prebacivanju povratnika u Alir, zatim
Njemaku, pa West Point, Washington i na kraju u razliite rodne
gradove. Veina novina i tjednika objavljivala je priloge o povratku u
rasponu od uenih analiza o tome kako je postignut konani sporazum
izmeu Irana i SAD-a i to je on ukljuivao, do slavljenja amerikog
52
heroizma i iranskog divljatva, koji su bili nadopunjivani osobnim
priama talaca na kunji (koje su poduzetni novinari esto ukraavali) i
onime to se inilo zabrinjavajue velikim brojem psihijatara voljnih da
objasne kroz to taoci stvarno prolaze. to se tie ozbiljnih rasprava o
prolosti i budunosti koje bi se dizale iznad razina utih traka koje su
oznaavale simboliku iranskog zatoenitva, nova vlada odredila je ton
i granice tih rasprava. Analiza prolosti koncentrirala se na pitanje jesu
li SAD trebale pristati (i trebaju li se drati) sporazuma koji su
dogovorili s Iranom. New Republic je 31. Sijenja 1981. predvidljivo
napao otkupninu i Carterovu vladu to je popustila teroristima. Potom
je osudio itav pravno sporni prijedlog bavljenja iranskim
zahtjevima, kao i koritenje Alira kao posrednika, zemlje koja ima
praksu pruati utoite teroristima i prati otkupninu koju nose sa
sobom. Rasprava o budunosti odreena je time to je Reaganova
vlada objavila rat terorizmu. To, a ne ljudska prava, bio je novi prioritet
politike SAD-a koja je ila ak toliko daleko da podrava umjereno
represivne reime u sluaju da su saveznici SAD-a.
Sukladno tome, Peter C. Stuart izvijestio je u Christian Science
Monitoru od 29. sijenja 1981. da e Kongres provesti sasluanje kako
bi se raspravili uvjeti sporazuma o putanju talaca ...postupanje prema
taocima ...sigurnost veleposlanstva ...[i kao prikrivena misao] budunost
odnosa SAD-a i Irana. Da bi se odrao taj uski raspon problema o
kojima su pisali mediji tijekom krize (s nekoliko izuzetaka), nije bilo
paljivijeg istraivanja to je znaila ta iranska trauma, to ona govori o
budunosti i to se moe iz nje nauiti. Londonski Sunday Times
izvijestio je 26. sijenja da je predsjednik Carter prije nego to je otiao
iz ureda navodno savjetovao State Departmentu da svu panju usmjeri
na stvaranje vala zamjeranja Irancima. Bila to istina ili ne, takvo to se
inilo vjerojatnim budui da je samo nekoliko kolumnista i novinara (i
nijedna javna slubena osoba) bilo zainteresirano ponovno procijeniti
dugu ameriku povijest intervencija u Iranu i drugim dijelovima
islamskog svijeta. Bilo je puno govora o stacioniranju snaga na Srednji
istok. Suprotno tome, kad je zadnji tjedan u sijenju odran sastanak
islamskih zemalja u Taifu, ameriki mediji gotovo su ga zanemarili.
53
Ideje o odmazdi i glasne izjave amerike sile pratile su prie o
kunjama talaca i njihovom trijumfalnom povratku. rtve su izravno
pretvorene u heroje (to je razumljivo uzrujalo ratne veterane i bive
ratne zarobljenike) i simbole slobode, a njihovi otimai u bia slinija
ivotinjama nego ljudima. New York Times je u svom uvodnom lanku
22. sijenja napisao neka bude bijesa i gnuanja u tim prvim satima
putanja na slobodu, a zatim, nakon to su malo razmislili, 28. sijenja
izali su sa slijedeim pitanjima: to je trebalo uiniti? Granatirati
luke, iskrcati vojnike ili baciti nekoliko bombi moglo bi uplaiti
razumne neprijatelje. Ali je li Iran bio i da li je razuman? Nema
sumnje da je, kako je napisao Red Halliday u Los Angeles Timesu 25.
sijenja, bilo puno toga prema emu smo mogli biti kritini u pitanju
Irana, u kojem su se vjera i neprestana revolucionarna previranja
pokazala nedovoljnima da osiguraju suvremenu dravu koja bi donosila
takvu vrstu svakodnevnih odluka koje bi koristile sveukupnom
stanovnitvu. Meunarodno, Iran je bio izoliran i ranjiv. Nema sumnje
da studenti u veleposlanstvu nisu bili njeni prema svojim
zatvorenicima. Pa ipak, ak ni njih pedeset i dvoje nije otilo toliko
daleko da kau da su ih muili ili sistematski tukli. To se pojavljuje u
prijepisu konferencije za novinare odrane u West Pointu (vidi New
York Times, 28. sijenja) na kojoj Elizabeth Swift prilino eksplicitno
kae da je Newsweek lagao o onome to je rekla, da su izmislili priu o
muenju (koju su mediji jo dodatno napuhali) i da ta pria nema
nikakve veze s injenicama.
Povratak talaca je u medijima i kulturi uope potaknuo upravo
ovaj skok od odreenog iskustva (koje je bilo neugodno, muno i
oajniki dugo trajalo) do nevjerojatnih generalizacija o Iranu i islamu.
Jo jednom, drugim rijeima, politika dinamika sloenog povijesnog
iskustva jednostavno je izbrisana u korist nevjerojatne amnezije. Vratili
smo se na staru osnovu. Iranci su svedeni na poremeene
fundamentaliste, kako je to rekao Bob Ingle u Atlanta Constitution 23.
sijenja. Clarie Sterling je u Washington Postu od 23. sijenja
uvjeravala da je pria s Iranom bila jedan dio Fight Decade 1
[Desetljee rata 1], rat terorista protiv civilizacije. Na istoj stranici Posta
Billu Greenu iranska bestidnost postavlja mogunost da je sloboda
54
tiska, koja prezentira vijesti o Iranu, moda pretvorena u oruje
naciljano ravno u srca amerikog domoljublja i samo-procjene. Ovu
nevjerojatnu kombinaciju samopouzdanja i nesigurnosti Green donekle
smiruje kad malo kasnije pita je li nama tisak pomogao da
razumijemo iransku revoluciju, pitanje na koje je odgovor lako dao
Martin Kondracke u Wall Street Journalu 29. sijenja, napisavi da se
amerika televizija (s rijetkim izuzecima) prema krizi u Iranu odnosi
kao prema cirkusantskom prikazivanju nakaza ili sapunici.
Pa ipak, bilo je nekoliko novinara koji su doista razmiljali o
tome to se dogodilo. H. D. S. Greenway je u Boston Globeu 21.
sijenja priznao da je interesima SAD-a nanesena teta amerikom
opsesijom talakom krizom na tetu drugih, vanijih pitanja, ali uspio
je doi do jednog vrlo jasnog zakljuka: Stvarnosti pluralistikog
svijeta nee se promijeniti i nova vlada bit e ograniena praktinim
ogranienjima sile u kasnom dvadesetom stoljeu. Istog dana u Globeu
Steven Erlanger hvali Cartera to je smirio krizu i na taj nain uspio
smiriti raspravu unijevi u nju manje strasti, a vie razuma. New
Republic je 31. sijenja cenzurirao uvijek kompromisu sklon Globe,
to znai da se prema Iranu najbolje odnositi kao prema devijaciji u
procesu ponovnog izgraivanja amerike moi i borbe protiv
komunizma. Uistinu, ova u biti militantna izjava uzdignuta je na razinu
kvazi-slubene amerike ideologije. U The Purposes of American
Power [Ciljevi amerike moi] (Foreign Affairs, zima 1980.-81.)
Robert W. Tucker tvrdi da svjedoimo novom neslaganju izmeu
zagovornika Amerike koja ponovno ustaje i zagovornika
izolacionizma. Pa ipak, za Perzijski zaljev i centralnu Ameriku
predlae politiku otvorenih intervencija budui da, kako kae, SAD ne
mogu dopustiti niti promjene u unutranjem ureenju ondje, niti
irenje sovjetskog utjecaja. U oba sluaja je na SAD-u da odlui koje su
to dopustive, a koje nedopustive promjene. Shodno tome, njegov kolega
istomiljenik Richard Pipes sa sveuilita Harvard predlae da nova
vlada prekategorizira svijet u dva jednostavna tabora: prokomunistiki
orijentirane nacije i antikomunistiki orijentirane nacije.
55
ini se da povratak hladnog rata na jednoj razini povlai sa
sobom novu asertivnost, te da takoer ohrabruje renesansu
samozavaravanja. Neprijatelj je bilo tko tko zatrai od Zapada da uzme
u obzir prolost, ne toliko zbog krivice koliko zbog samosvijesti: takve
ljude se ignorira. Simbolian je primjer za to sluaj s konferencije za
novinare u West Pointu. Osoba iz publike izjavila je da je vrhunac
licemjerstva da vlada SAD-a pria o muenju kad su SAD pomagale u
osakaivanju Iranaca tijekom Pahlavijeve vladavine. Bruce Lingen,
charg d'affaires u teheranskom veleposlanstvu i diplomat SAD-a u
Iranu dvaput je izjavio da nije uo pitanje, a zatim se brzo prebacio na
poeljniju temu o iranskoj brutalnosti i amerikoj nevinosti.
Nijedan strunjak, medijska linost ili slubenik vlade nisu se
pitali to bi bilo da je samo mali dio vremena utroenog na izoliranje,
dramatiziranje i izvjetavanje o nelegalnoj okupaciji veleposlanstva i
povratku talaca utroen na razotkrivanje ugnjetavanja i brutalnosti za
vrijeme vladavine biveg aha. Zar ideja koritenja golemog aparata za
prikupljanje obavijesti u svrhu informiranja opravdano uznemirene
javnosti o onome to se stvarno dogaa u Iranu nije imala granica? Zar
su alternative morale biti ograniene na buenje domoljubnih osjeaja
ili potpaljivanje masovnog bijesa protiv ludih Iranaca?
Ovo nisu beskorisna pitanja sada kad je ova alosno pretjerana
epizoda gotova. Koristit e posebno Amerikancima, a i openito
Zapadnjacima, da razmiljaju o odnosima koji se mijenjaju u svijetu
politike. Hoe li islam biti sveden na ulogu teroristikih isporuitelja
nafte? Trebaju li se novine i istraivanja usredotoiti na pitanje tko je
izgubio Iran ili bi bilo vie koristi od rasprava i promiljanja o temama
koje potiu zajednitvo u svijetu i razvoj mirovnih procesa?
Nagovjetaje da mediji mogu odgovorno koristiti svoje
neograniene mogunosti informiranja javnosti mogli smo primijetiti u
trosatnoj posebnoj emisiji ABC-a, The Secret Negotiations, [Tajni
pregovori] emitiranoj 22. i 28. sijenja 1981., u kojoj je, razotkrivajui
razliite metode koje su se koristile za oslobaanje talaca, pokazana
impresivna koliina materijala za koji se nije znalo da postoji, a koji
56
kazuje neto malo vie od onih trenutaka kad su se nesvjesno i duboko
usaeni stavovi odjednom razjasnili.
Jedan takav trenutak je kad Christian Bourguet opisuje svoj
sastanak s Jimmyjem Carterom krajem oujka 1980. u Bijeloj kui.
Bourguet, francuski odvjetnik povezan s Irancima, djelovao je kao
posrednik izmeu SAD-a i Irana. Doao je u Washington jer je, usprkos
dogovoru postignutom s Panamcima da uhapse biveg aha, svrgnuti
vladar iznenada otiao za Egipat. I tako su se vratili odakle su krenuli:
BOURGUET: U danom trenutku [Carter] je govorio o
taocima, govorei, vi shvaate da su to Amerikanci. Nevini
su. Rekao sam mu, da, gospodine predsjednie, jasno mi je
da vi kaete da su nevini. Ali vjerujem da i vi shvaate da za
Irance nisu nevini. ak i ako nitko od njih osobno nije
poinio sam in, nisu nevini zato to su diplomati koji
predstavljaju zemlju koja je poinila puno toga u Iranu.
Morate shvatiti da oni ne djeluju protiv njih osobno. To vam
je, naravno, jasno. Nisu im naudili. Nisu ih povrijedili. Nisu
ih pokuali ubiti. Morate shvatiti da je taj in simbolian i
da o njemu treba razmiljati na simbolinoj razini.

ini se, meutim, da Carter okupaciju veleposlanstva nije
smatrao simbolinom, nego da je, za razliku od Francuza, imao vlastito
motrite. Za njega su Amerikanci po definiciji nevini i izvan povijesti:
iranske pritube protiv SAD-a, rei e jednom drugom prilikom, davna
su prolost. Sada je vano samo to da su Iranci teroristi i da su moda
oduvijek bili potencijalno teroristiki narod. Uistinu, svatko kome se
Amerika ne svia i tko dri Amerikance zatoene opasan je i bolestan,
nerazborit, neovjean i bez dostojanstva.

prijepis osigurala Veronica Pollard, ABC, New York.

57
Carterova nesposobnost da povee to to neki stranci misle o
amerikoj dugoronoj podrci lokalnim diktatorima s tim to se dogaa
Amerikancima nelegalno dranim u zatoenitvu u veleposlanstvu u
Teheranu nevjerojatno je karakteristina. ak i ako smo u potpunosti
protiv uzimanja talaca, ako osjeamo iskljuivo pozitivne osjeaje
vezane uz njihov povratak, iz ovoga to se ini slubenom nacionalnom
tendencijom da bude zaboravna u odreenim situacijama moe se
nauiti uznemirujua lekcija. Sve veze izmeu nacija i naroda ukljuuju
dvije strane. Nama nitko i nita ne namee da nam se oni moraju
sviati ili da ih moramo odobravati, ali moramo priznati barem a) da
oni postoje, i b) da to se njih tie mi jesmo to to jesmo plus
ono to su iskusili i upoznali od nas. To nije stvar nedunosti ili krivnje,
niti patriotizma ili izdaje. Nijedna strana ne smije nametati jednu
stvarnost toliko snano da zanemaruje drugu. Osim ako, naravno, mi
kao Amerikanci vjerujemo da smo nevini, a da je druga strana ontoloki
kriva.
Pogledajmo sada jo jednu korisnu stavku koju su nam
prezentirali mediji, tajni telegram koji je Bruce Laingen poslao iz
Teherana predsjedniku vlade Vanceu 13. kolovoza 1979., dokument
koji u potpunosti odgovara Carterovom stavu u razgovoru s
Bourguetom. Objavljen je u New York Timesu na stranici na kojoj se
objavljuju komentari kolumnista 27. sijenja 1981., moda da bi
pomogao naciji da uvidi kakvi su Iranci stvarno, a moda samo kao
ironina biljeka nedavno zavrenoj krizi. Pa ipak, Laingenova poruka
nije znanstveni iskaz o perzijskoj psihi o kojoj govori, usprkos
nastojanju autora da bude objektivan i pokae struno poznavanje te
kulture. Tekst vie nalikuje ideolokoj izjavi s namjerom, po mom
miljenju, da Perziju pretvori u bezvremensku, akutno poremeenu
bit istiui na taj nain superiornu moralnost i nacionalni zdrav razum
amerike strane u pregovorima. Tako svaka izjava o Perziji dodaje
tetni dokaz njenom profilu, dok Ameriku titi od pomnog ispitivanja
i analize.
Ovo samozavaravanje postie se retoriki na dva naina koja
vrijedi poblie pogledati. Prvo, povijest se jednostrano eliminira:
58
uinci iranske revolucije odbacuju se na raun relativno
konstantnih...kulturnih i psiholokih kvaliteta koje se provlae kroz
perzijsku psihu. Odatle suvremeni Iran postaje bezvremenska Perzija.
Neznanstvena verzija ove operacije od Talijana ini digie, od idova
ifute, od Afroamerikanaca crnuge i tako dalje. (Kako je samo
osvjeavajue iskren ulini borac u usporedbi s pristojnim
diplomatom!) Drugo, perzijski karakter naroda oslikava se
referencom na zamiljeni (itaj paranoini) osjeaj stvarnosti koji imaju
Iranci. Laingen niti vjeruje u iransko iskustvo stvarne izdaje i patnje,
niti im daje pravo da su doli do svog miljenja o SAD-u na temelju
onoga to su, kako to oni vide, SAD uinile Iranu. To ne znai da SAD
nisu uinile nita, nego da SAD imaju pravo raditi to ih volja bez
irelevantnih prituaba ili reakcija s iranske strane. Jedino to je, po
Laingenovom miljenju, bitno u vezi s Iranom jest konstantna
perzijska psiha koja nadjaava sve druge stvarnosti.
Veina ljudi koja je proitala Laingenoyu poruku sloit e se,
jamano kao i on sam, da se druge narode i drutva ne smije svoditi na
takvu jednostavnu i stereotipnu bit. U dananje vrijeme ne doputamo
da se u javnim raspravama tako odnosi prema Afroamerikancima ili
idovima, isto kao to ne bismo trebali dopustiti (ali to doputamo)
ismijavanje iranskih opisa Amerike kao Sotone. To je prejednostavno,
preideoloki, prerasistiki. Meutim, za ovog neprijatelja, Perziju, takvo
pojednostavljivanje slui svrsi kao to je sluilo svrsi kad je Martin
Peretz u New Republic objavio stranicu manifesta rasistike proze pod
nazivom The Turk [Turin] (7. veljae 1981.) koju je u
sedamnaestom stoljeu napisao jedan Englez i nazvao je klasikom za
studente kulture Srednjeg istoka, a zatim ustvrdio da nam ona govori
kako se muslimani ponaaju. ovjek se zapita kako bi Peretz reagirao
da se stranica proze iz sedamnaestog stoljea o idovu danas proglasi
vodiem za razumijevanje idovskog ponaanja. Pitanje je emu
tono takvi dokumenti kao to je Laingenov ili Pereztov slue ako, kao
to u objasniti, niti ne pouavaju iemu o islamu i Iranu, niti, uzimajui
u obzir postojee tenzije izmeu SAD-a i Irana nakon revolucije, ne
pomau pri usmjeravanju akcija Zapada prema tom podruju.
59
Laingen tvrdi da, bez obzira to se dogodilo, postoji odreeno
perzijsko nastojanje da se opiru samom konceptu racionalnog (sa
zapadnjakog stajalita) procesa pregovaranja. Mi moemo biti
racionalni, Perzijanci ne mogu. Zato? Zato, kae, to su strano
egoistini. Stvarnost je za njih pakosna. Bazarski mentalitet potie
trenutanu prednost nad dugoronom dobiti, svemogui islamski Bog
omoguuje im da shvate rtve, za njih rijei i stvarnost nisu povezani.
Zakljuno, prema pet lekcija koje izdvaja iz svoje analize, Laingenov
Perzijanac nepouzdani je pregovara koji nema ni osjeaj za drugu
stranu, ni sposobnost da vjeruje, ni dobru volju, ni dovoljno karaktera
da ispotuje svoja obeanja.
Elegancija u ovom skromnom prijedlogu jest da se doslovno sve
to se imputira Perzijancu ili muslimanu bez bilo kakvog dokaza moe
primijeniti na Amerikanca, tog kvazi-izmiljenog, neimenovanog
autora koji stoji iza ove poruke. Tko drugi osim Amerikanca nijee
povijest i stvarnost jednoglasno tvrdei da one Perzijancu ne znae
nita? A sad zaigrajmo slijedeu igricu: pronaite vodei judeo-
kranski kulturni i socijalni ekvivalent za osobine koje Laingen
pripisuje Perzijancuo Strani egoizam? Rousseau. Pakosna stvarnost?
Kafka. Svemogui Bog? Stari i Novi zavjet. Nedostatak razboritosti?
Beckett. Bazarski mentalitet? Njujorko trite dionica. Nepovezanost
rijei i stvarnosti? Austin i Searle. Pa ipak, malo bi ljudi opisalo Zapad
koristei se samo rijeima fundametalistikog propovjednika
Christophera Lascha o narcizmu, Platonovim Cratylusom, pokojim
reklamnim jingleom i (u sluaju nesposobnosti Zapada da vjeruje u
stabilnu ili dobronamjernu stvarnost) Ovidijevim Metamorfozama u
kombinaciji s odabranim stihovima Levitskog zakonika.
Laingenova poruka funkcionalni je ekvivalent upravo takvog
opisa. U nekom drugom kontekstu ona bi se u najboljem sluaju inila
karikaturom, a u najgorem sluaju grubim ali ne posebno tetnim
napadom. Nije ak ni uinkovita kao dio psihikog rata budui da vie
otkriva autorovu slabost nego protivnikovu. Ona pokazuje, na primjer,
da je autor izuzetno nervozan to se tie njegovog kolege na drugoj
strani i da druge ljude ne moe vidjeti drugaije osim kao vlastitu
60
predodbu u ogledalu. Gdje je njegova sposobnost za razumijevanje
iranskog stajalita ili, to se toga tie, same islamske revolucije za koju
bi se moglo pretpostaviti da je izravan rezultat netolerantne perzijske
tiranije i potrebe da se ona zbaci?
A to se tie dobre volje i vjere u racionalnost pregovaranja, ak
i ako dogaaji iz 1953. nisu spomenuti, puno toga se moe rei o
pokuaju oruanog udara na revoluciju koji je izravno ohrabrio general
SAD-a Huyser krajem sijenja 1979. godine. I tada je bila pokrenuta
akcija raznih amerikih banaka (neobino suglasnih u pitanju
oblikovanja pravila tako da ona odgovaraju ahu) koje su 1979. bile
spremne otkazati Iranu zajmove ugovorene 1977. godine na temelju
toga to Iran nije na vrijeme platio kamate. Le Mondeov izvjestitelj Eric
Rouleau izvijestio je 25. i 26. studenog 1979. da je vidio dokaz da je
Iran platio kamate i to prije vremena. Nije ni udo to onda
Perzijanac pretpostavlja da je njegov kolega na drugoj strani
suparnik. On i jest suparnik i to nesiguran: Laingen to jasno kae.
Ali sloimo se s tim da u pitanju nije pravednost nego tonost.
Ameriki ovjek na mjestu dogaaja savjetuje Washington. Na to se
oslanja? Na aicu doslovno shvaenih orijentalistikih klieja iz
Layallova opisa istonjakog naina razmiljanja ili Lord Cromerova
izvjetaja o postupanju sa stanovnicima Egipta. Ako, prema Laingenu,
Ibrahim Yazdi, tadanji ministar vanjskih poslova Irana, opovrgava
ideju da iransko ponaanje ima posljedica u amerikoj percepciji
Irana, koji je ameriki donositelj odluka bio spreman unaprijed
prihvatiti mogunost da ameriko ponaanje ima posljedica u iranskoj
percepciji SAD-a? Zato je onda ah primljen u zemlju? Ili i mi, poput
Perzijanaca, imamo averziju prihvatiti odgovornost za tue postupke?
Laingenova poruka je rezultat neobavijetene, neinteligentne sile
i bez sumnje malo pridonosi razumijevanju drugih drutava. Kao
primjer kako bismo se mogli suoiti sa svijetom, ona ne budi
pouzdanje. Kakve koristi onda od nje? Ona nam govori da su
predstavnici SAD-a, a zajedno s njima i dobar dio orijentalistikog
establimenta, stvorili stvarnost koja ne odgovara niti naem, niti
61
iranskom svijetu. Meutim, ako ona isto tako ne ukazuje da je takva
izvrtanja bolje zauvijek odbaciti, tada Amerikance eka puno vie
meunarodnih problema.
Sigurno je da su Iran i SAD iskusile neugodnost, a zauzimanje
veleposlanstva pokazalo se pokazateljem sveukupnog zapadanja Irana u
neproduktivni, nazadujui kaos. Ipak, nema potrebe da samozadovoljno
sakupljamo nedostatnu mudrost iz nedavne povijesti. injenica jest da
je u tijeku promjena koliko u islamu toliko i na Zapadu. Naini i
brzina kojom se ona dogaa razliiti su, meutim, neke su opasnosti i
neizvjesnosti sline. U borbi za izborna mjesta, islam i Zapad (ili
Amerika) daju vie povoda nego uvida. Kao jednake i suprotne
reakcije na dezorijentaciju novih stvarnosti, islam i Zapad mogu
pretvoriti analizu u jednostranu polemiku, iskustvo u matu. Potovanje
konkretnih pojedinosti ljudskog iskustva, razumijevanje koje proizlazi
iz gledanja na onog Drugog sa suosjeanjem, znanje koje je rezultat
moralne i intelektualne iskrenosti, bez sumnje su u ovom trenutku bolji,
ako ve ne laki, ciljevi od sukoba i pojednostavljenog neprijateljstva.
A ako se u tom procesu konano uspijemo rijeiti i preostale mrnje i
uvredljivih generaliziranja poput oznaka musliman, Perzijanac,
Turin, Arapin ili Zapadnjak, tim bolje.
E.W. S.
9. veljae 1981.
New York

62
Prvo poglavlje

ISLAM KAO VIJEST

Islam i zapad
Consolidated Edison iz New Yorka (Con ED) napravio je
okantnu televizijsku reklamu koja se poela emitirati u ljeto 1980.,
kako bi istaknuo alternativne izvore energije za Amerikance. Kadrovi
razliitih lanova OPEC-a (Yamanija, Gadafija, manje poznatih
arapskih osoba odjevenih u njihovu tradicionalnu odjeu) izmjenjivali
su se s reklamnim fotosima kao i kadrovima drugih ljudi povezanih s
naftom i islamom: Homeinijem, Arafatom, Hafez al-Assadom. Nitko od
njih nije spomenut po imenu, ali nam je zlokobno reeno da ti ljudi
kontroliraju amerike izvore nafte. Ozbiljni glas u pozadini nije
upuivao na to tko su zapravo ti ljudi niti odakle su, ostavljajui nam
da osjetimo da je ta muka kasta negativaca dovela Amerikance u ruke
neobuzdanog sadizma. Bilo je dovoljno da se ti mukarci pojave kao
to su se pojavili u novinama i na televiziji i da ameriki gledatelj osjeti
mjeavinu bijesa, zamjeranja i straha. I upravo je tu mjeavinu osjeaja
Con Ed poticao i iskoritavao radi unutranjih komercijalnih razloga,
isto kao to je godinu dana ranije Stuart Eizenstat, savjetnik za
unutranju politiku Carterove vlade a donedavno stariji dunosnik
Clintonove vlade, potaknuo predsjednika da snanim koracima
mobiliziramo naciju oko stvarne krize i jasnog neprijatelja OPEC-a.
Dvije stvari u vezi reklame Con Eda, uzete zajedno, oblikuju
temu ove knjige. Prva je, naravno, islam na Zapadu openito, a posebice
u SAD-u. Druga je koritenje te slike na Zapadu, a posebice SAD-u.
Kao to emo vidjeti, one su povezane na naine koji otkrivaju isto
toliko o Zapadu i SAD-u koliko i, na manje konkretan i zanimljiv nain,
o samom islamu. Ali razmislimo prvo malo o povijesti odnosa izmeu
islama i kranskog Zapada prije nego to krenemo ispitivati trenutnu
fazu tog odnosa.
63
Barem od kraja osamnaestog stoljea pa do naih dana
suvremenom zapadnjakom reakcijom na islam dominirala je radikalno
pojednostavljena vrsta razmiljanja koju se jo uvijek moe nazvati
orijentalizmom. Opi temelj orijentalistike misli imaginarni je, a opet
drastino polarizirani geografski opis podjele svijeta na dva nejednaka
dijela: na vei, onaj drugaiji, po imenu Istok i na drugi, poznat kao
na svijet, a zvan jo i Zapadni svijet ili Zapad.
10

Takve podjele se uvijek javljaju kad jedno drutvo ili kultura
razmilja o drugoj, drukijoj od nje. Zanimljivo je da je ak i u vrijeme
kad je Istok bio jednoglasno smatran inferiornim dijelom svijeta, uvijek
imao i veu veliinu i vei potencijal za mo (obino destruktivnu) od
Zapada. Islam je uvijek smatran neim to pripada Istoku, a njegova
specifina sudbina unutar ope strukture orijentalizma bila je da ga se
prvenstveno smatra jedinstvenom, vrsto povezanom stvari, a potom da
ga se promatra s posebnim neprijateljstvom i strahom. Postoji, naravno
puno vjerskih, psiholokih i politikih razloga za to, ali svi oni proizlaze
iz osjeaja da, to se Zapada tie, islam predstavlja ne samo stranog
suparnika, nego i zakanjeli izazov kranstvu.
Tijekom srednjeg vijeka i ranog razdoblja renesanse u Evropi se
za islam vjerovalo da je demonska vjera odmetnua, bogohulnitva i
mranjatva.
11
Nije bilo vano to muslimani smatraju Muhameda
bojim poslanikom, prorokom, a ne Bogom. Kranima je bilo vano to
to je Muhamed lani prorok, sija nesuglasica, sladostrasnik, licemjer,
vraji posrednik. Ovo miljenje o Muhamedu nije izriito doktrinsko.
Stvarni dogaaji u stvarnom svijetu uinili su od islama znatnu

10
Vidi: Edward W. Said, Orientalism, s. 49-73.
11
Vidi: Norman Daniel, The Arabs and Medieval Europe, Longmans, Green
& Co., London, 1975.; takoer njegovu raniju i vrlo korisnu knjigu Islam and the
West: The making of an Image, University Press, Edinburgh, 1960. U njoj se nalazi
prvorazredni elaborat o ovoj temi smjeten u politiki kontekst Sueskog rata 1956.
godine Erskine B. Childersa The Road to Suez: A Study of Western-Arab Relations,
MacGibbon & Kee, London, 1962., s. 25-61.
64
politiku silu. Stotinama godina velike islamske vojske i mornarice
prijetile su Evropi, unitavale njene isturene poloaje, kolonizirale njena
podruja. Bilo je to kao da se mlaa, muevnija i energinija inaica
kranstva pojavila na Istoku, opremila se uenjem starih Grka, ojaala
jednostavnom, neustraivom ratnikom vjerom i namjerila na unitenje
kranstva. ak kad je svijet islama uao u razdoblje svog pada, a
Evropa u razdoblje uspona, strah od muslimanstva je ostao. Blie
Evropi nego bilo koja druga nekranska vjera, svijet islama je po
samoj svojoj blizini prizivao sjeanja na prodiranje u Evropu i svoju
latentnu mo da bi opetovano uznemirivao Zapad. O drugim velikim.
istonim civilizacijama (izmeu ostalih Indiji i Kini) moglo se
razmiljati kao poraenima, dalekima i stoga ne kao o stalnoj brizi.
Jedino se za islam inilo kao da se nikad nije u potpunosti pokorio
Zapadu. A kad se, nakon dramatinog porasta cijene nafte ranih 70-ih
godina 20. stoljea, uinilo da e svijet islama jo jednom ponoviti
svoje davne pobjede, izgledalo je kao da itav Zapad drhti od straha.
Poetak islamskog terorizma 80-ih i 90-ih godina produbio je taj
strah i pojaao ok.
A zatim je, 1978. godine, Iran doao na pozornicu uzrokujui
kod Amerikanaca sve vei strah i strast. Nekoliko naroda tako dalekih i
razliitih od amerikog toliko je snano zateklo Amerikance. Oni
nikada nisu izgledati tako paralizirani, tako naoigled nesposobni da
zaustave odvijanje jednog dramatinog dogaaja za drugim i ni u
jednom trenutku nisu mogli izbaciti Iran iz glave, budui da se ta zemlja
svojom drskom nametljivou na toliko razina ogrijeila o njihove
ivote. Iran je bio vodei isporuitelj nafte tijekom nestaice energije.
Nalazi se u dijelu svijeta koji se obino smatra hirovitim i strateki
vanim. Vani ameriki saveznik izgubio je svoj imperijalistiki reim,
svoju vojsku, svoju vrijednost u amerikim globalnim kalkulacijama
tijekom godine revolucionarnog ustanka koji je izgledao neusporediv s
bilo ime od Oktobarske revolucije 1917. Novi poredak koji se nazivao
islamskim i inio popularnim i anti-imperijalistikim borio se za svoje
roenje. Slika i prisustvo Ajatolaha Homeinija ulo je medije koji nisu
od njega uspjeli napraviti bog zna to osim prikazati ga kao okorjelog,
snanog i strano ljutog na SAD. Konano, kao posljedica ulaska biveg
65
aha u SAD 22. listopada 1979., veleposlanstvo SAD-a u Teheranu
okupirala je 4. studenog skupina studenata. Drali su puno amerikih
talaca, a nekoliko mjeseci kasnije odluili su ih pustiti.
Reakcije na to to se dogodilo u Iranu nisu se pojavile u
vakuumu. Dublje u subliminalnoj kulturnoj svijesti javnosti ve je dugo
vremena postojao stav prema islamu, Arapima i Istoku openito koji
sam nazvao orijentalizmom. Pogledamo li aktualnu hvaljenu fikciju
poput V. V. Naipaulova A Bend in the River i The Coup Johna Updikea
ili kolske udbenike povijesti, stripove, televizijske serije, filmove i
animirane filmove ikonografija islama bila je uvijek jednaka,
sveprisutna i crpila materijal iz iste percepcije islama: odatle este
karikature muslimana kao isporuitelja nafte, terorista i, u zadnje
vrijeme, krvoedne rulje. Suprotno tome, u kulturi openito ili raspravi
o ne-zapadnjacima bilo je malo mjesta na kojima se moglo govorili ili
razmiljati, a kamoli opisivati islam ili bilo to povezano s njim sa
suosjeanjem. Upitate li ljude da navedu jednog suvremenog islamskog
pisca, veina e vjerojatno spomenuti jedino Khalila Gibrana (koji nije
islamski pisac). Akademski znanstvenici koji se bave islamom openito
odnosili su se prema vjeri i njenim razliitim kulturama unutar
izmiljenog ili kulturoloki odreenog ideolokog okvira ispunjenog
strau, obrambenim predrasudama, ponekad ak i gnuanjem. Zbog tog
je okvira bilo vrlo teko postii razumijevanje islama. A sudei po
razliitim iscrpnim medijskim istraivanjima i intervjuima o revoluciji u
Iranu u proljee 1979., ljudi nisu bili zainteresirani da se ona prihvati
kao neto vie od poraza SAD-a (to je u jednom vrlo specifinom
znaenju i bila) ili pobjedom tame nad svjetlom.
Zaokupljenost Iranom nastavila se i 90-ih. Zavretkom hladnog
rata islam je poeo predstavljati vodeeg stranog vraga za SAD.
Iran se smatra teroristikom zemljom jer podrava skupine kao to su
Hezbolah na jugu Libanona (organizacija osnovana nakon izraelske
invazije Libanona kako bi se borila protiv izraelske okupacije dijela
junog Libanona), na nju se gleda kao na vodeeg izvoznika
fundamentalizma i posebno je se boji zbog njenog nepopustljivog
suprotstavljanja hegemoniji SAD-a na Srednjem istoku, posebice u
66
Zaljevu. Robin Wright, glavni strunjak Los Angeles Timesa za islam,
napisao je u kolumni od 26. sijenja 1991. da SAD i dunosnici
zapadnih vlada jo uvijek trae strategiju kojom bi se nosili s
islamskim izazovom i navodi neimenovanog starijeg dunosnika
Bushove vlade koji priznaje da moramo biti pametniji u pitanju islama
nego to smo bili u pitanju komunizma prije 30 ili 40 godina.
Zabiljeena je opasnost pojednostavljivanja mirijade zemalja, ali
jedina slika u lanku od pet stupaca bila je slika Ajatolaha Homeinija.
On i Iran bili su utjelovljenje svega onoga to ne valja u vezi s islamom,
od terorizma i anti-zapadnjatva do jedine velike monoteistike nacije
koja nudi niz pravila za voenje drutva kao i niz duhovnih nazora.
Wright nije spomenuo u lanku da se i u Iranu vode velike rasprave o
tim pravilima pa ak i o islamu, kao i glasna rasprava koja osporava
Homeinijevu legalnost. Bilo je dovoljno upotrijebiti rije islam da se
podrazumijeva sve ono to nas zabrinjava na svjetskoj razini. Da bi
stvari bile gore, Clintonova vlada uvela je pravno kanjavanje drugih
zemalja zbog poslovanja s Iranom (i Libijom, a i Kubom).
Zanimljiva je uloga V. S. Naipaula da pomogne razjasniti ovo
ope neprijateljstvo prema islamu. U intervjuu objavljenom u
Newsweek Internationalu (18. kolovoza 1980.) govorio je o knjizi koju
pie o islamu, a zatim svojevoljno dometnuo da muslimanski
fundamentalizam nema intelektualnog sadraja te da je stoga osuen na
propast. Nije rekao na koji muslimanski fundamentalizam je tono
mislio i koju vrstu intelektualnog sadraja je imao na umu. Nema
sumnje da je mislio na Iran, ali i na (jednako nejasno) itavi poslijeratni
val islamskog anti-imperijalizma u zemljama Treeg svijeta, za koji
Naipaul osjea posebno snanu antipatiju, to je pokazao u svojoj knjizi
Among the Believers: An Islamic Journey [Meu vjernicima: Putovanje
kroz islam]. U Guerrillas i A Bend in the River, dva novija Naipaulova
djela, u pitanju je islam koji je dio Naipaulove openite (i kod liberalnih
zapadnih itatelja popularne) optube zemalja Treeg svijeta u koju
zajedno trpa korupcijsku zlou nekoliko grotesknih vladara, kraj
evropskog kolonijalizma i postkolonijalne napore da se ponovno
izgrade drutva kao primjere cjelokupnog intelektualnog neuspjeha
Afrike i Azije. Prema Naipaulu, islam igra znaajnu ulogu, bilo u
67
koritenju islamskih nadimaka od strane patetinih gerilskih skupna u
zapadnoj Indiji ili u slabim tragovima afrike trgovine robljem. Za
Naipaula i njegove itatelje islam nekako pokriva sve ono to se ne
odobrava sa stajalita civilizirane, zapadne racionalnosti.
12

ini se kao da diskriminacije meu vjerskim strastima, borba za
pravednost, uobiajene ljudske slabosti, politike borbe i povijesti
mukaraca, ena i drutava viene kao povijesti mukaraca, ena i
drutava ne postoje kad je u pitanju islam ili islam na djelu u Iranu i
drugim dijelovima muslimanskog svijeta kad se njime bave pisci,
novinari, tvorci politike, strunjaci.
Islam, ini se, obuhvaa sve znaajke raznolikog
muslimanskog svijeta svodei ih na posebnu zlonamjernu i nerazumnu
bit. Umjesto analiziranja i razumijevanja, islam moe biti samo
najgrublji oblik mi-protiv-njih. togod Iraani ili muslimani kazali o
svom osjeaju za pravdu, svojoj povijesti ugnjetavanja, viziji vlastitih
drutava, nije vano. Za SAD se umjesto toga rauna samo ono to
islamska revolucija radi upravo u ovom trenutku, koliko je ljudi
poubijao Komiteh, koliko je bizarnih zloina Ajatolah neko naredio u
ime islama. Naravno, nitko s tim nije usporeivao pokolj u Jonestownu,
eksploziju u Oklahoma Cityju, devastaciju Indokine kranstvom ili
zapadnom i amerikom kulturom. Takva vrsta usporeivanja
rezervirana je iskljuivo za islam.
Kako to da je itav niz politikih, kulturnih, socijalnih pa ak i
ekonomskih dogaanja esto svediv na jedan tako pavlovljevski nain
na islam? to je to kod islama to izaziva takvu brzu i neobuzdanu
reakciju? Na koji se nain islam i islamski svijet zapadnjacima
razlikuju od, na primjer, ostatka Treeg svijeta ili, tijekom hladnog rata,
Sovjetskog saveza? Ovo su teka pitanja i na njih se mora odgovarati
jedno po jedno s mnogo znanja i razlikovanja.

12
O Naipaulu sam pisao u Bitter Dispatches From the Third World, The
Nation, 3. svibnja 1980., s. 522-25.
68
Oznake koje se koriste za imenovanje velikih i sloenih
stvarnosti bezobrazno su nejasne no istovremeno ih se ne moe izbjei.
Ako je istina da je islam neprecizna i ideoloki optereena oznaka,
takoer je tono da su Zapad i kranstvo isto toliko problematine
oznake. Pa ipak, ne postoji lak nain da se izbjegnu takve oznake,
budui da muslimani govore o islamu, krani o kranstvu, zapadnjaci
o Zapadu, idovi o idovstvu, a svi oni o onima drugima na naine koji
se ine i uvjerljivima i tonima. Umjesto da predloimo naine
zaobilaenja tih oznaka, mislim da je korisnije za poetak priznati da
one postoje i da se dugo vremena koriste kao sastavni dio kulturne
povijesti, a ne kao objektivne klasifikacije: malo kasnije u ovom
poglavlju govorit u o tim oznakama kao tumaenjima proizvedenim za
i od strane onoga to u nazvati zajednice/grupe tumaenja. Moramo
imati na umu da islam, Zapad pa ak i kranstvo funkcioniraju
na najmanje dva razliita naina i pobuuju najmanje dva znaenja
svaki put kad se koriste. Prvo, imaju jednostavnu identifikacijsku
funkciju kao kad kaemo, primjerice, Homeini je musliman ili papa
Ivan Pavao II je kranin. Takve izjave nam govore minimum onoga to
neto jest za razliku od svih drugih znaenja. Na ovoj razini moemo
razlikovati naranu od jabuke (kao to bismo mogli razlikovati
muslimana od kranina), ali samo u tom rasponu da znamo da je to
razliito voe koje raste na razliitom drveu i tako dalje i tako dalje.
Druga funkcija tih nekoliko oznaka ima puno sloenije znaenje.
Govoriti danas na Zapadu o islamu znai puno neugodnih stvari koje
sam ve do sada spomenuo. tovie, malo je vjerojatno da e islam
imati neko direktno ili objektivno znaenje. Isto vrijedi i za oznaku
Zapad koju koristimo. Koliko ljudi koji koriste oznake ljutito ili
asertivno razumiju sva obiljeja zapadne tradicije, islamsku nauku o
pravu ili stvarne jezike islamskog svijeta? Oito, vrlo malo njih, ali to
ne spreava ljude da s pouzdanjem karakteriziraju islam i Zapad ili
da vjeruju da tono znaju o emu govore.
Stoga oznake moramo shvaati ozbiljno. Muslimanu koji govori
o Zapadu ili Amerikancu koji govori o islamu te velike
generalizacije predstavljaju itavu povijest koja u isto vrijeme i pomae
69
i odmae. Ideoloke i protkane snanim osjeajima, te su oznake
preivjele puno toga i sposobne su prilagoditi se novim dogaajima,
informacijama i stvarnostima. Trenutno su islam i Zapad preuzele
snanu novu hitnost svugdje u svijetu. I obavezno moramo primijetiti
da se islamu uvijek suprotstavlja Zapad, ne kranstvo. Zato? Jer
postoji pretpostavka da je Zapad vei i da je nadiao fazu kranstva,
svoje vodee religije, dok je istovremeno svijet islama (njegova razliita
drutva, povijesti i jezici) zaglibio u vjeru, primitivnost i nazadnost.
Prema tome, Zapad je suvremen, vei od zbroja svojih dijelova, pun
korisnih kontradikcija, a opet jo uvijek zapadnjaki u svom
kulturnom identitetu. Islamski svijet, s druge strane, nije nita vie no
islam, sveden na mali broj osobina koje se ne mijenjaju usprkos
pojavljivanju kontradikcija i iskustvima raznolikosti kojih, ini se, ima
u istom tolikom izobilju kao i na Zapadu.
Primjer onoga na to mislim moe se nai u prilogu nedjeljnog
New York Timesa pod nazivom News of the Week in Review od 14.
rujna 1980. lanak o kojem govorim napisao je John Kifner, sposobni
Timesov dopisnik iz Bejruta, a njegova tema je doseg sovjetskog
prodiranja u islamski svijet. Kifnerovo miljenje evidentno je i iz samog
naslova lanka (Marx and Mosque Are less Compatible Than Ever
[Marx i damije su manje kompatibilni nego ikad]), ali ono to je
vrijedno primijetiti jest njegovo koritenje islama da napravi neto to
bi u bilo kojem drugom sluaju bila neprihvatljiva izravna i nestruna
veza izmeu apstrakcije i izuzetno sloene stvarnosti. ak ako i
prihvatimo da je islam totalitaristiki i ne odvaja religiju i dravu ili
religiju i svakodnevni ivot, postoji neto jedinstveno (i moda
namjerno) neupueno i obmanjujue, premda dovoljno konvencionalno
u izjavi poput ove:
Razlog za opadanje utjecaja Moskve razoruavajue je
jednostavan: Marx i damije su nekompatibilni. [Bismo li
trebali pretpostaviti, onda, da su Marx i crkva ili Marx i
hram kompatibilni?]
70
Za zapadni nain razmiljanja [ovo je oito bit], uvjetovan
od vremena reformacije povijesnim i intelektualnim
razvojima koji su postojano smanjivali ulogu religije, teko
je pojmiti snagu na koju se islam oslanja [a koja,
pretpostavljamo, nije uvjetovana ni povijeu ni
intelektom]. Pa ipak, ona je stoljeima bila sredinja snaga u
ivotu te regije i, barem ovog trenutka, ini se da se njena
mo ponovno budi.
U islamu nema razdvajanja vjere i drave. To je potpuni
sustav ne samo vjerovanja nego i djelovanja prema fiksnim
pravilima za svakodnevni ivot i mesijanskim porivom za
borbu ili preobraenjem nevjernika. Duboko religioznim
znanstvenicima i sveenstvu, ali isto tako i masama [drugim
rijeima, nitko nije iskljuen], marksizam sa svojim
iskljuivo svjetskim pogledom na ovjeka ne samo da je
stran, nego i heretian.
Kifner ne samo da ignorira povijest i tome sline komplikacije
kao priznato ograniene ali zanimljive nizove paralela izmeu
marksizma i islama (to je prouavao Maxime Rodinson u knjizi koja
pokuava objasniti zato se marksizam donekle uspio uvui u islamska
drutva tijekom godina
13
), nego i temelji svoju tvrdnju na skrivenoj
usporedbi islama i Zapada koji je toliko drugaiji i nemogue ga je
opisati, za razliku od jednostavnog, nedjeljivog, totalitaristikog islama.
Zanimljivo je da Kifner moe rei to to govori bez bilo kakve
opasnosti da ga se pogreno razumije ili da zvui apsurdno. Osnovni
problem lei u tome to komentatori poput Kifnera skau s islama kao
apstrakcije na nevjerojatno sloenu stvarnost bez imalo razmiljanja.

13
Maxime Rodinson, Marxism and The Modem World, prijevod Michael
Palis, Zed Press, London, 1979. Takoer vidi: Thomas Hodgkin, The Revolutionary
Tradition in Islam, Raceand Class 21, br. 3., zima 1980., s. 221-37.
71
Islam protiv Zapada: to je temelj za nevjerojatno plodan skup
varijacija. Evropa protiv islama, ne manje od Amerike protiv islama,
teza je koju taj skup podrazumijeva.
14
Znaajnu ulogu, meutim, imaju i
potpuno drugaija, konkretna iskustva sa Zapadom u cjelini. Izrazito je
bitno, naime, uoiti razliku izmeu amerike i evropske svijesti o
islamu. Francuska i Engleska, na primjer, do nedavno su posjedovale
veliko muslimansko podruje. U obje zemlje, i neto manje u Italiji i
Nizozemskoj koje su isto imale muslimanske kolonije, postoji duga
tradicija izravnog iskustva s islamskim svijetom
15
. Osim toga, milijuni
muslimana iz Afrike i Azije danas ive u francuskim i britanskim
metropolama. Tu je, naravno, i zasebna evropska akademska disciplina
orijentalizam, koja je postojala u zemljama koje su imale kolonije kao i
onim zemljama (Njemaka, panjolska, predrevolucionarna Rusija)
koje su ih eljele, koje su u blizini muslimanskih teritorija ili koje su
neko bile muslimanske drave. Danas u Rusiji i njenim republikama
ivi vie od 50 milijuna muslimanskog stanovnitva, a izmeu 1979. i
1988. Sovjetski savez je pod vojnom okupacijom drao muslimanski
Afganistan. Nita od toga ne vrijedi za SAD, usprkos rastuem broju
muslimana na podruju SAD-a. Nikada prije toliko Amerikanaca nije
pisalo, razmiljalo ili govorilo o islamu.
Odsustvo kolonijalne prolosti ili dugotrajne kulturalne panje
prema islamu u SAD-u ini trenutnu opsjednutost tim osebujnijom,
apstraktnijom i iz druge ruke. Vrlo je malo Amerikanaca, komparativno
govorei, uistinu dolo u dodir s pravim muslimanima. Za usporedbu,
islam je u Francuskoj druga vjera po broju vjernika. Suvremeni
evropski porast zanimanja za islam dijelom je onoga to se naziva

14
Odlian rad na ovu temu napisao je suvremeni intelektualac iz Tunisa: vidi:
Hichem Djat, L'Evrope et l'Islam, dition du Seuil, Paris, 1979. Odlino
psihoanalitiko/strukturalistiko tivo jednog islamskog motiva u evropskoj
knjievnosti harema moe se nai u: Alain Grosrichard, Structure du srail: La
Fiction du despotisme asiatique dans l'Occident classique, dition du Seuil, Paris,
1979.
15
Vidi: Maxime Rodinson, La Fascination de l'Islam, Maspro, Paris, 1980.
72
renesansom Istoka razdoblje u kasnom osamnaestom i ranom
devetnaestom stoljeu, kad su francuski i britanski znanstvenici iznova
otkrili Istok, tj. Indiju, Kinu, Japan, Egipat, Mezopotamiju, Svetu
zemlju. Islam se smatralo dijelom Istoka i stoga je dijelio njegove tajne,
egzotiku, korupciju i latentnu mo. Istina je da je islam bio izravna
vojna prijetnja Evropi stoljeima ranije. Takoer je istina da je tijekom
srednjeg vijeka i rane renesanse islam predstavljao problem kranskim
misliocima koji su stotinama godina nastavili smatrati njega i proroka
Muhameda zastranjenjem od kranstva. Ali, ako nita drugo, islam je
za puno Evropljana postojao kao jedna vrsta stalnog vjersko-
kulturalnog izazova, koji ipak nije sprijeio evropski imperijalizam da
sagradi svoje institucije na islamskom teritoriju. I koliko god
neprijateljstva postojalo izmeu Evrope i islama, takoer je postojalo i
izravno iskustvo, a u sluaju pjesnika, pisaca i znanstvenika poput
Goethea, Gerarda de Nervala, Richarda Burtona, Flauberta i Louisa
Massignona postojalo je i mate i profinjenosti.
Pa ipak, usprkos ovakvim linostima i drugima poput njih, islam
nikad nije bio smatran dobrodolim u Evropi. Veina velikih filozofa
povijesti, od Hegela do Spenglera, gledala je na islam bez puno
entuzijazma. U lucidnom eseju, Islam and the Philosophy of History
[Islam i filozofija povijesti], Albert Hourani raspravlja o tom
okantnom konstantnom blaenju islama kao sustava vjerovanja.
16

Izuzev povremenih interesa za kojeg neobinog pisca ili sufi sveca,
evropska moda za istonom mudrosti rijetko kad ukljuuje islamske
mudrace ili pjesnike. Omar Khayyam, Harun al-Rashid, Sinbad, Aladin,
Ali Baba, eherezada, Saladin vie-manje ine itav popis islamskih
likova poznatih suvremenom obrazovanom Evropljaninu. ak ni
Carlyle nije mogao uiniti Proroka prihvatljivim irokim masama, a to
se tie same sri vjere koju je Muhamed irio, ona se Evropljanima
dugo vremena inila neprihvatljivom na osnovu kranstva, iako
(upravo zbog tog razloga) ne i nezanimljivom. Pred kraj devetnaestog

16
Albert Hourani, Islam and the Philosophers ofHistory, u Europe and The
Middle East, Macmillan & Co., London, 1980., s. 19-73.
73
stoljea, dok je islamski nacionalizam u Aziji i Africi sve vie rastao,
prevladavao je iroko rasprostranjeni stav da muslimanske kolonije
trebaju ostati pod evropskim mentorstvom kako zbog toga to su
profitabilne, tako i stoga to su nerazvijene i to im treba zapadnjaka
disciplina.
17
Bez obzira na to i usprkos estom rasizmu i agresiji
usmjerenoj prema muslimanskom svijetu, Evropljani ipak jesu uspjeli
izraziti prilino odluan stav to islam njima znai. Otuda predstavljanje
islama (u znanosti, umjetnosti, knjievnosti, glazbi i javnim
raspravama) kroz itavu evropsku kulturu od kraja osamnaestog stoljea
do danas.
Pored toga, puno evropskih vlada vodi politiku kulturalnog i
vjerskog dijaloga s muslimanskim i arapskim zemljama. To je
rezultiralo itavim nizovima seminara, konferencija i prijevoda knjiga,
za razliku od SAD-a, gdje je islam veinom politiko pitanje za Council
on Foreign Relations [Vijee vanjskih poslova], prijetnja ili vojni i
sigurnosni izazov koji se ne moe usporediti ni s im u brojnim
kulturama i nacijama s kojima SAD imaju odnose.
Prema tome, malo je od ove evropske konkretnosti prisutno u
amerikom iskustvu s islamom. U devetnaestom stoljeu ameriki
kontakti s islamom bili su vrlo ogranieni. Na pamet nam dolaze
povremeni putnici poput Marka Twaina i Hermana Melvillea, pokoji
misionari ili kratkovjene vojne ekspedicije u Sjevernu Afriku.
Kulturalno, prije drugog svjetskog rata za islam u Americi nije bilo
mjesta. Akademski strunjaci istraivali su islam obino po tihim
kutovima bogoslovija, ne pod glamuroznim svjetlom orijentalizma niti
na stranicama vodeih asopisa. Cijelo je stoljee postojala fascinantna,
iako tiha simbioza amerikih misionara i islamskih zemalja te kadrova
stranih slubi i naftnih kompanija. Periodino bi to izlazilo na povrinu
u obliku neprijateljskih komentara o State Departmentu i naftnoj

17
Vidi odlinu studiju Syed Hussein Alatas, The Myth of a lazy Native: A
Study of the Image of the Malays, Filipinos, and Javanese from the 16th to the 20th
Century and in the ideology of Colonial Capitalism, Frank Cass & Co., London, 1977.
74
kompaniji Arabist za koje se smatralo da ga je posebno zloban i
antisemitski oblik filoislamizma. S druge strane, sve velike linosti
poznate do prije dvadeset godina u SAD-u kao vani akademski
strunjaci i osnivai katedri i programa za islam, roeni su izvan SAD-
a: Libanonac Phillip Hitti s Princetona, Austrijanac Gustave von
Grunebaum sa Sveuilita u Chicagu i UCLA, Britanac H. A. R. Gibb s
Harvarda, Nijemac Joseph Schacht s Columbije. Pa ipak, nitko od njih
nije imao relativni kulturalni presti kakav su uivali Jacques Berque u
Francuskoj i Albert Hourani u Engleskoj.
ak su i ljudi poput Hittija, Bigga, von Grunebauma i Schachta
nestali s amerike scene, a malo je vjerojatno da e znanstvenici poput
Berquea i Houranija (obojica su umrla 1993.) imati nasljednike u
Francuskoj i Engleskoj. U dananje vrijeme nema ljudi njihove irine
naobrazbe i kulture, nema nikoga tko bi imao opseg autoriteta nalik
njihovom. Akademski strunjaci za islam na Zapadu danas obino znaju
za pravne kole koje su postojale u Bagdadu u desetom stoljeu ili
marokanske urbanistike sheme iz devetnaestog stoljea, ali nikad
(gotovo nikad) nemaju uvid o itavoj civilizaciji islama (knjievnosti,
zakonu, politici, povijesti, sociologiji i tako dalje). To nije spreavalo
strunjake da s vremena na vrijeme uopuju islamski nain
razmiljanja ili sklonost ijita muenitvu, no takve su izjave
ograniene na popularne asopise ili medije koji u prvom redu potiu
takva miljenja. to je jo bitnije, prilike za javne rasprave o islamu,
strunjaka i ne-strunjaka, gotovo su uvijek proizlazile iz politikih
kriza. Vrlo se rijetko moe naii na informativni lanak o islamskoj
kulturi u, recimo, New York Review of Books ili Harper'su. Tek kad se
uje za bombu u Saudijskoj Arabiji ili prijetnju nasiljem protiv SAD-a u
Iranu, tek tada islam postaje vrijedan opeg komentara. Tek tada, kao
to se dogodilo odreenom pravilnou od bombe u Svjetskom
trgovinskom centru 1993. godine, novine, asopisi i pokoji film
pokuavaju informirati javnost o svijetu islama raznim pregledima,
tablicama i priama (na primjer o pakistanskom prodavau vode,
egipatskoj seljakoj obitelji itd.). Meutim, takvi napori pokazali su se
neuinkovitima naspram poniavajue i puno impresivnije pozadine
militantnosti i dihada.
75
Treba uzeti obzir da je islam, u principu ako ve ne iskljuivo,
uao u svijest veine Amerikanaca (ak i akademskih intelektualaca i
intelektualaca openito koji znaju puno o Evropi i Junoj Americi) zato
to je bio povezan s pitanjima zanimljivim za medije kao to su, na
primjer, nafta, Iran i Afganistan ili terorizam.
18
Do sredine 1979. sve se
to poelo nazivati islamskom revolucijom, krizom polumjeseca,
lukom nestabilnosti ili povratkom islama. Posebice slikovit primjer
jest Atlantic Council's Special Working Group on the Middle East
[Posebna radna grupa Atlantskog vijea za Srednji istok] (u kojoj su
sudjelovali Brent Scowcroft, George Ball, Richard Helms, Lyman
Lemnitzer, Walter Levy, Eugene Rostowy, Kermit Roosevelt, Joseph
Sisco i ostali). Kad je ova grupa objavila izvjetaj u jesen 1979., njegov
je naslov glasio Oil and Turmoil: Western Choices in the Middle East
[Nafta i previranja: Zapadni izbori na Srednjem istoku]
19
. Kad je
asopis Time 16. travnja 1979. posvetio uvodnu priu islamu,
naslovnica je bila ukraena Geromeovom slikom bradatog mujezina
koji stoji na minaretu i mirno poziva vjernike na molitvu. Bilo je to
djelo orijentalistike umjetnosti devetnaestog stoljea. Anakronistiki,
meutim, ova mirna scena ukraena je naslovom koji nije imao nikakve
veze sa samim djelom: Buenje militarizma. Nema boljeg naina da
se simbolizira razlika izmeu Evrope i Amerike u pitanju islama. Mirna
i dekorativna slika gotovo rutinski napravljena u Evropi kao aspekt
ope kulture pretvorena je sa samo dvije rijei u opu ameriku
opsesiju.

18
To nije oduvijek znailo loe pisanje i naobrazbu: kao informativno ope
djelo koje odgovara uglavnom na politike potrebe, a ne toliko potrebe za novim
saznanjima o islamu vidi: Martin Kramer, Political Islam, Sage Publications,
Washington, D.C., 1980. Djelo je napisano za Center for Strategic and International
Studies, Georgetown University i stoga pripada kategoriji politike, ne objektivnog
znanja. Daljnji primjer je Middle East, 1980, Current History, sijeanj 1980., svez.
78., br. 453.
19
Atlantic Community Quarterly 17, br. 3., jesen 1979., s. 291-305, 377-78.
76
Pretjerujem li? Nije li uvodna Timeova pria o islamu
jednostavno primjer vulgarnog, senzacionalistikog pisanja? Otkriva li
ona doista bilo to ozbiljnije od toga? Osim toga, nije li se islam sam
nametnuo svijetu i tako doao u sredite svjetske panje? I to se
dogodilo sa strunjacima za islam, zato su njihovi doprinosi u
potpunosti zaobieni ili izgubljeni u raspravama o islamu koje nam
predstavljaju mediji?
To zahtijeva nekoliko jednostavnih objanjenja. Kao to sam ve
rekao, nijedan ameriki strunjak za islamski svijet nije imao iroku
publiku. tovie, izuzev The Venture of Islam Marshalla Hodgsona u tri
sveska, objavljenog nakon autorove smrti 1975. godine, kolovano
itateljstvo nije se imalo prilike susresti s opim djelom o islamu.
20

Strunjaci su bili ili toliko specijalizirani da su se obraali samo jedni
drugima ili njihov rad nije bio dovoljno intelektualan da doe do
publike koja je konzumirala knjige o Japanu, Zapadnoj Evropi ili Indiji.
Istina je da nema amerikog orijentalista koji je stekao ugled i izvan
podruja orijentalizma (za razliku od Berquea ili Rodinsona u
Francuskoj), takoer je, meutim, istina da se prouavanje islama na
amerikim sveuilitima ne potie, niti se podrava u kulturi openito
od nekoga ije bi slava i istinske zasluge mogle iskustvo islama uiniti
vanim samo po sebi.
21
Tko su ameriki ekvivalenti Rebecce West,

20
Marshall Hodgson, The Venture of Islam, 3. sveska, University of Chicago
Press, Chicago and London, 1974. Vidi vane kritike o djelu: Albert Hourani, Journal
of Near Eastern Studies 37, br. 1., sijeanj, 1979., s. 53-62.
21
Jedan pokazatelj ovoga je izvjee Middle Eastern and African Studies:
Developments and Needs koje je naruilo Ministarstvo zdravlja, obrazovanja i
socijalne skrbi SAD-a 1967. godine, a koje je napisao profesor Morroe Berger s
Princetona, ujedno i predsjednik MESA-e (Middle East Studies Association). U ovom
izvjeu Berger dokazuje da Srednji istok nije sredite s velikim kulturnim
dostignuima...i stoga ne stvara vlastitu nagradu to se tie suvremene kulture... [Ona]
se povlai u trenutnu politiku vanost prema SAD-u. Za raspravu o ovom
nevjerojatnom dokumentu i kontekstu koji dovodi do njegovog stvaranja vidi: Said,
Orientalism, s. 287-93.
77
Freya Starka, T. E. Lawrencea, Wilfreda Thesigera, Gertrude Bell, P. H.
Newbyja ili, u zadnje vrijeme, Jonathana Rabana? U najboljem sluaju
to bi mogli biti bivi djelatnici CIA-e poput Milesa Copelanda ili
Kermita Roosevelta, vrlo rijetko znaajni pisci i mislioci. Talentirani
mlai pisci i prevoditelji poput Petera Therouxa jo uvijek nisu ostavili
jak utisak.
Drugi razlog za nedostatak strunih miljenja o islamu jest
marginalnost strunjaka u odnosu na ono to se dogaalo u svijetu
islama sredinom 70-ih kad je tek postao vijest. Brutalno su
impresivne injenice, naravno, da su se zemlje Zaljeva koje proizvode
naftu u jednom trenutku uinile vrlo snanima. U Libanonu se vodio
nevjerojatno okrutan graanski rat za koji se inilo kao da nee nikada
zavriti. Etiopija i Somalija su takoer dugo vremena bile u ratu.
Problem Kurda je iznenada postao bitan, a zatim se, nakon 1975.,
jednako iznenada smirio, a u Iranu je u potpuno neoekivanoj
islamskoj revoluciji svrgnut monarh. U Afganistanu je 1978. godine
izbio marksistiki udar, a krajem 1979. godine ga je okupirao Sovjetski
savez. Alir i Maroko uvueni su u konflikt zbog june Sahare.
Pogubljen je pakistanski predsjednik i u Pakistanu je uspostavljena
nova vojna diktatura. Dogaale su se i druge stvari, rat izmeu Irana i
Iraka, ustanak Hamasa i Hezbolaha, niz bombakih ispada u Izraelu i
drugdje, krvavi graanski rat u Aliru izmeu islamista i
iskompromitirane vlade; ovo bi nam, meutim, trebalo biti dovoljno.
ini mi se da ne bi bilo pretjerano oekivati da je struno pisanje o
islamu na Zapadu moglo osvijetliti neke od tih dogaaja; no ne samo da
ih strunjaci nisu predvidjeli, nego su stvorili hrpu literature koja je, u
usporedbi s onim to se stvarno dogaalo, govorila o nekom dalekom
podruju svijeta koje nema apsolutno nikakve veze s turbulentnom i
zastraujuom konfuzijom koja se odvijala pred oima medija.
To je osnovna stvar o kojoj ak i sada jedva da se racionalno
raspravlja i zato moramo biti vrlo paljivi. Akademski strunjaci koji su
se bavili islamom onakvim kakav je bio prije sedamnaestog stoljea
radili su, u biti, na zastarjelom polju. tovie, poput strunjaka na
drugim podrujima, njihov je rad bio podijeljen na vrlo odreena
78
podruja. Nisu se ni eljeli ni pokuali baviti, na odgovoran nain,
suvremenim posljedicama islamske povijesti. Njihov rad je donekle bio
vezan uz pojmove klasinog islama, navodno nepromjenjive ideale
islamskog ivota ili arhaina filoloka pitanja. U svakom sluaju, nije
bilo naina da se njihov rad iskoristi za razumijevanje suvremenog
islamskog svijeta koji se razvijao u razliitim smjerovima od islama u
najranijim stoljeima.
Strunjaci koji su se pak bavili suvremenim islamom (ili,
tonije, eksperti za drutva, narode i institucije unutar islamskog svijeta
od osamnaestog stoljea nadalje) radili su unutar dogovorenog okvira
istraivanja oblikovanog prema stajalitima onih koji nesumnjivo nisu
pripadali islamskom svijetu. Ova injenica, i sva njezina kompleksnost i
raznolikost, ne smije se precijeniti. Ne moe se porei da znanstvenik,
koji sjedi na oksfordskom ili bostonskom sveuilitu, pie i istrauje u
principu (iako ne iskljuivo) prema standardima, konvencijama i
oekivanjima koja oblikuju njegovi kolege, a ne muslimani koje
prouava. Ovo je moda truizam, ali svejedno ga naglaavam.
Suvremena islamska istraivanja pripadaju openito podrunim
programima Zapadna Evropa, Sovjetski savez, Jugoistona Azija i
tako dalje. Oni su, prema tome, povezani s mehanizmom prema kojem
se odreuje nacionalna politika. To nije stvar izbora za individualnog
znanstvenika. Kad bi netko na Princetonu sluajno prouavao
suvremene vjerske kole u Afganistanu, oito je (pogotovo u ovakvim
vremenima) da bi takvo prouavanje moglo imati politike
implikacije i, htio to znanstvenik ili ne, bio bi uvuen u mreu vladinih
i korporacijskih krugova kao i vanjskopolitikih krugova. To bi utjecalo
na financiranje, ljude koji se susreu i, openito, bile bi ponuene
stanovite nagrade i naini interakcije. Htio on to ili ne, znanstvenik bi
bio preobraen u strunjaka za odreeno podruje i, kao u sluaju s
osrednjim i nekvalificiranim novinarima poput Judith Miller ili
publicistima poput Martina Peretza, slualo bi ih se u sveanoj tiini.
Kod znanstvenika iji su interesi izravno povezani s politikim
pitanjima (u prvom redu politolozi, ali i povjesniari suvremene
povijesti, ekonomisti, sociolozi i antropolozi), pojavljuju se osjetljiva,
79
da ne kaemo opasna pitanja. Na primjer, kako se neija uloga kao
znanstvenika moe pomiriti sa zahtjevima koje vlada postavlja tom
ovjeku? Iran je savren primjer za to. Tijekom vladavine aha, iz
Pahlevijevog su fonda stizala financijska sredstva za studij iranologije
kao i, naravno, od amerikih institucija. Ti su se fondovi troili za
istraivanja koja su kretala od statusa quo (u ovom sluaju, prisustvo
Pahlevijevog reima vojno i ekonomski povezanog s SAD), to je, u
stanovitom smislu, postalo paradigmom za istraivaki rad za studente.
Kasnije, za vrijeme krize, istraivanje House Permanent Select
Committee on Intelligence pokazalo je da je na SAD-ove procjene
reima utjecala postojea politika ne izravno, kroz svjesno
preuivanje vijesti koje nisu odgovarale, nego neizravno... tvorci
politike nisu pitali hoe li ahova autokracija trajati neogranieno.
Politika je bila postavljena na toj pretpostavci.
22
To je rezultiralo
aicom istraivakih radova koji su ozbiljno procijenili ahov reim i
identificirali razloge zato mu se narod suprotstavlja. Koliko znam,
jedan od znanstvenika, Hamid Algar s Berkeleya, tono je procijenio
suvremenu politiku snagu iranskih vjerskih osjeaja i samo je on otiao
toliko daleko da predvidi da e vjerojatno Ajatolah Homeini sruiti
ahov reim. Drugi znanstvenici (meu njima Richard Cottam i Ervand
Abrahamian) takoer su se onime to su pisali udaljili od statusa quo,
ali svi oni zajedno ine uistinu malu grupu.
23
(Istini za volju, moramo

22
Navedeno u Michael A. Ledeen i William H. Lewis, Carter and the Fall of
the Shah: The Inside Story, Washington Quarterly 3, br. 2., proljee 1980., s. 11-12.
Ledeena i Lewisa nadopunjuje (i do odreenog stupnja podupire) William H. Sullivan,
Dateline Iran: The Road Not Taken, Foreign Policy 40, jesen, 1980., 175-86;
Sullivan je bio ameriki veleposlanik u Iranu prije i tijekom revolucije. Takoer vidi
est lanaka Scotta Armstronga, The Fall of the Shah, Washington Post, 25., 26., 27
., 28., 29. i 30. rujna 1980.
23
Hamid Algar, The Oppositional Role of the Ulama in Twentieth Century
Iran u: Nikki R. Keddie (urednik): Scholars, Saints, and Sufis: Muslim Religious
Institutions Since 1500, University of California press, Berkeley, Los Angeles and
London, 1972., s. 231-55. Takoer vidi: Ervand Abrahamian, The Crowd in Iranian
Politics, 1905-1953, Past and present 41, prosinac 1968., s. 184-210.; kao i njegov
Factionalism in Iran: Political Groups in the 14th Parliament (1944-46), Middle
Eastern Studies 14, br. 1., sijeanj 1978., s. 22-25.; takoer The Causes of the
80
spomenuti i da evropski znanstvenici na ljevici, koji su bili manje
vatreni to se tie ahova opstanka i opstanka njegova reima, takoer
nisu bili vrlo uspjeni u identificiranju vjerskih izvora opozicije u
Iranu.
24
)
Zanemarimo li Iran, bilo je dosta ne manje vanih intelektualnih
neuspjeha i drugdje, a svi su oni bili rezultat nekritinog oslanjanja na
ono to je diktirala kombinacija vladine politike i klieja. Uzmimo,
primjerice, sluajeve Libanona i Palestine. Godinama je Libanon
smatran modelom onoga to je trebala biti pluralistika ili mozaika
kultura. Pa ipak, iako su metode u prouavanju Libanona bile posve
konkretne i statine, nije bilo mogue predvidjeti okrutni i nasilni
graanski rat (koji je trajao od 1975. do najmanje 1980. godine). ini se
da su strunjaci bili zavedeni slikama libanonske stabilnosti:
tradicionalni voe, elite, stranke, nacionalni karakter i uspjena
modernizacija.
ak i kad je libanonski politiki poredak definiran kao nesiguran
i kad je analizom utvrena njegova nezadovoljavajua civilnost,
prevladavala je jednoglasna pretpostavka da se s libanonskim
problemima openito moe izai na kraj i da oni nisu radikalno tetni.
25


Constitutional Revolution in Iran, International Journal of Middle East Studies 10,
br. 3., kolovoz 1979., s. 381-414.; te Structural Causes of the Iranian Revolution,
MERIP Reports br. 87, svibanj 1980., s. 21-26. Takoer vidi: Richard W. Cottam,
Nationalism in Iran, University of Pittsburgh Press, Pittsburgh, Pa., 1979.
24
Ovo posebno vrijedi za Freda Hallidaya: Iran: Dictatorship and
Development, Penguin Books, New York, 1979., koji je ipak jedan od dva ili tri
najbolja rada o Iranu od Drugog svjetskog rata. Maxime Rodinson u Marxism and the
Muslim World ne govori gotovo nita o muslimanskoj vjerskoj opoziciji. Jedino je
Algar (vidi biljeku br. 23) u pravu to se toga tie nevjerojatno postignue.
25
Ovaj argument je iznio Edward Shils, The Prospect for Lebanese
Civility, Leonard Binder, ur., Politics in Lebanon, John Wiley & Sons, New York,
1966., s. 1-11.
81
Tijekom ezdesetih godina Libanon je opisivan kao stabilan jer je,
kako nam kae jedan strunjak, unutranja arapska situacija bila
stabilna. Dok se ta jednadba odrava, tvrdio je, Libanon e biti
siguran.
26
Ni u jednom se trenutku nije pretpostavilo da bi moda mogla
postojani interarapska stabilnost i libanonska nestabilnost, uglavnom
zbog toga (kao to je sluaj s veinom stvari na tom polju konsenzusa)
to je konvencionalno znanje Libanonu pripisivalo vjeni pluralizam
i harmonini kontinuitet, a njegova unutranja previranja, kao i arapske
susjede, smatralo nevanim. Prema tome, svi libanonski problemi
morali su bili rezultat okolne arapske okoline u kojoj se Libanon
nalazio, nikako Izraela ili SAD-a, iako su obje drave imale specifine,
nikad analizirane ideje o Libanonu.
27
Osim toga, Libanon je
utjelovljivao mit modernizacije. itajui klasik ovakvog guranja glave u
pijesak, ovjek se danas zaudi koliko je bezbrino mogla napredovati
izmiljotina od 1973., kad je graanski rat tek poinjao. U Libanonu bi
se mogla dogoditi revolucionarna promjena, reeno nam je, ali to nije
vrlo vjerojatno. Puno je vjerojatnije da e budua modernizacija
ukljuiti javnost (tuno ironini eufemizam za ono to e kasnije postati
najkrvaviji graanski rat u nedavnoj arapskoj povijesti] unutar
prevladavajue politike strukture.
28
Ili, kako je to rekao jedan
cijenjeni antropolog, Libanonski 'lijepi komad mozaika' ostaje

26
Malcolm Kerr, Political Decision Making in a Confessional Democracy,
Binder, ur., Politics in Lebanon, s. 209.
27
Vidi izuzetno bogat materijal u: Moshe Sharett Personal Diary, Ma'ariv,
Tel Aviv, 1979.; Livia Rokach, Israels Sacred Terrorism: A Study Based on Moshe
Sharetts Personal Diary and Other Documents, uvod Noama Chomskog, Association
of Arab-American University Graduates [AAZG], Belmont, Massachusetts, 1980.
Takoer vidi: otkria o ulozi CIA u Libanonu biveg savjetnika CIA-e Wilbura
Cranea Evelanda, Ropes of Sand. Maricas Failure in the Middle East, W.W. Norton &
Co., New York, 1980.
28
Elie Adib Salem, Modernization Without Revolution: Lebanons
Experience, Indiana University Press, Bloomington and London, 1972., s. 144. Salem
je takoer autor Form and Substance: A Critical Examination of the Arabic
language, Middle East Forum 33, srpanj 1958., s. 17-19. Naslov ukazuje na pristup.
82
nedirnut. Uistinu...Libanon je ostao najuinkovitiji u zadravanju svojih
dubokih iskonskih raskola.
29

U sluaju Libanona i u drugim sluajevima, strunjaci nisu
uspjeli shvatiti da se puno toga to je uistinu vano za postkolonijalne
drave ne moe samo tako lako svrstati pod rubriku stabilnost. U
Libanonu su upravo te razorne sile koje strunjaci nikad nisu
zabiljeili ili su ih dosljedno podcjenjivali (socijalne dislokacije,
demografske promjene kao to je pojavljivanje populacije ijita,
konfesionalne lojalnosti, ideoloke struje) bile odgovorne za takvo
divljako raspadanje zemlje.
30
Slino tome, konvencionalno je znanje
godinama smatralo Palestince izbjeglicama koje se moe seliti s mjesta
na mjesto, a ne politikom silom koja moe imati znaajne posljedice za
bilo kakvu barem donekle tonu procjenu Bliskog istoka. Pa ipak, do
sredine sedamdesetih Palestinci su bili jedan od vodeih problema
politike SAD-a koji su SAD priznavale, a jo uvijek nisu zadobili
znanstvenu i intelektualnu pozornost koju je njihova uloga
zasluivala
31
. Umjesto toga ustrajalo se u stavu da se prema njima
odnosi kao prema dodacima politike SAD-a prema Egiptu i Izraelu i
doslovno ih se ignorira. Kad je krajem 1987. izbila intifada, to je
iznenadilo i dunosnike i komentatore. Nije postojala nijedna znaajna
znanstvena ili struna protutea sljepoi ove politike. Velika je
vjerojatnost da e rezultati za dugorone amerike nacionalne interese
biti katastrofalni, pogotovo to je iransko-iraki rat uhvatio obavjetajnu
slubu jo jednom nespremnu i u krivoj procjeni vojnih sposobnosti
obaju zemalja. Osim toga, bit je u tome da SAD i cijeli jedan odred

29
Clifford Geertz, The Integrative Revolution: Primordial Sentiments and
Civil Politics in the New States, u: The Interpretation of Cultures, Basic Books, New
York, 1973., s. 296.
30
Za zanimljiv opis strunih iluzija o Libanonu pred sam graanski rat
vidi: Paul i Susan Starr, Blindness in Lebanon, Human Behavior 6, sijeanj 1977., s.
56-61.
31
Pisao sam o ovome u The Question of Palestine, s. 2-53.
83
njihovih strunjaka ne mogu oekivati da e muslimani koji su vidjeli
kako ubija ju njihove sunarodnjake u Bosni, eeniji i Palestini, koji su
vidjeli kako SAD hvale njihove nepopularne vladare i koji su trpjeli
neprekidna blaenja svoje vjere i kulture izrazima kao to su
pobjenjela i nasilna, prihvatiti Zapad svim srcem.
Dodajmo tome jo i povodljiva uenja, vladine interese i alosnu
istinu da previe strunih ljudi koji piu o svijetu islama ne znaju bitne
jezike i ovise o tisku ili drugim piscima sa zapada da bi pribavili
informacije koje im trebaju. Ta ojaana ovisnost o slubenim osobama
ili konvencionalnoj slici stvari bila je zamka u koju su upali mediji u
svojoj sveobuhvatnoj predstavi o predrevolucionarnom Iranu. Isto su
uinili i prije intifade i tijekom histerije koja je izbila oko islamskih
fundamentalista i terorizma. Postojala je tendencija da se istrauje i
ponovno istrauje i da se usmjeri na iste stvari: elite, programe
modernizacije, ulogu vojske, velike voe, senzacionalistike krize,
mree dihada, geopolitiku strategiju (s amerikog stajalita),
islamske prepade.
32
Te stvari su se u to vrijeme inile zanimljivim
SAD-u kao naciji. injenica je, meutim, da su one doslovno nestale u
revoluciji u Iranu u samo nekoliko dana. Sruio se cijeli imperijalni
dvor. Vojska u koju se ulijevalo milijarde dolara raspala se, takozvane
elite su nestale ili nale put u nove dravne slube, iako se ni u jednom
od ta dva sluaja nije moglo dokazati da je to odredilo politiko
ponaanje Irana. Jedan od strunjaka koji je predvidio emu bi kriza
'78. mogla voditi, James Bill sa sveuilita u Teksasu, ipak je
savjetovao tvorcima politike SAD-a u prosincu 1978. da bi vlada SAD-
a trebala potaknuti aha...da otvori sistem.
33
Drugim rijeima, ak se i

32
Za odlian uvid u ovu kolektivnu obmanu vidi: Ali Jandaghi (pseud.), The
Present Situation in Iran, Monthty Review, studeni 1973., s. 34-47. Takoer vidi:
Stuart Schaar, Orientalism at the Service of Imperialism, Race and Class 21, br. 1,
ljeto 1979., s. 67-80.
33
James A. Bill, Iran and the Crisis of '78, Foreign Affairs 57, br. 2., zima
1978.-79., s. 341.
84
strunjak koji je navodno bio drugog miljenja zalagao za odravanje
reima protiv kojeg su, upravo u trenutku kad je to govorio, ustali
doslovno milijuni ljudi u jednom od najveih ustanaka u suvremenoj
povijesti.
Dodue, Bill je ukazao na vane stvari u opem neznanju SAD-a
o Iranu. Bio je u pravu kad je rekao da je medijsko izvjetavanje
povrno, da se slubene informacije oblikuju prema onome to ele
lanovi vladajue obitelji Pahlevi i da se SAD ne trudi stvarno upoznati
tu zemlju ili stupiti u kontakt s opozicijom. Premda se Bill nije odvaio
to izrei, ti su neuspjesi bili (i jo uvijek jesu) karakteristini za SAD
openito i, u manjem stupnju, za evropski stav prema islamskom svijetu
i, kao to emo vidjeti, prema veini zemalja Treeg svijeta. To to Bill
nije povezao to to je ispravno govorio o Iranu s ostatkom islamskog
svijeta takoer je dio opeg stava. Nije se na ozbiljan nain pozabavilo s
osnovnim metodolokim pitanjem emu slui (ako uope iemu slui)
govorenje o islamu i ponovnom buenju islama? Drugo, kakav je ili
kakav bi trebao biti odnos vladine politike i znanstvenog istraivanja?
Treba li se strunjak nalaziti iznad politike ili biti politiki pomonik
vlade? Bill i William Beeman sa sveuilita Brown u razliitim su
prilikama isticali da je glavni razlog ameriko-iranske krize iz 1979.
godine u tome to nisu bili konzultirani akademski strunjaci ije je
skupo kolovanje financirano upravo zato da neto naue o islamskom
svijetu.
34
Pa ipak, Bill i Beeman nisu uvidjeli mogunost da se
znanstvenici mogu doimati nepouzdanima i vladi i cijeloj intelektualnoj
zajednici, upravo zato to trae takvu ulogu, a u isto vrijeme se nazivaju
znanstvenicima.
35


34
William O. Beeman, Devaluing Experts on Iran, New York Times, 11.
travnja 1980.; James A. Bill, Iran Experts: Proven Right But Not Consulted,
Christian Science Monitor, 6. svibnja 1980.
35
Protivno znanstvenicima tijekom rata u Vijetnamu, koji su snano tvrdili da
su znanstvenici koji slue dravi rado i svojom voljom; ovdje bi bilo dobro znati
zato se konzultiralo s vijetnamskim strunjacima (s nita manje katastrofalnim
rezultatima), a irakim ne. Vidi: Noam Chomsky, Objectivity and Liberal
85
Osim toga, postoji li uope nain da neovisni intelektualac (to
bi, naposljetku, jedan sveuilini znanstvenik trebao biti) zadri svoju
neovisnost i uz to izravno radi za dravu? Koja je veza izmeu
otvorenog politikog podravanja i sposobnosti zapaanja? Iskljuuju li
se oni meusobno ili to vrijedi samo u nekim sluajevima? Kako to da
itav (iako mali) kadar islamskih znanstvenika u zemlji nije dobio veu
pozornost? Zato se to dogodilo u trenutku kad se inilo da SAD-u
uistinu trebaju upute, kao i sada? Na sva ta pitanja se, naravno, moe
odgovoriti jedino unutar stvarnog i politikog okvira povijesnih
vladajuih odnosa izmeu Zapada i islamskog svijeta. Pogledajmo taj
okvir i pogledajmo koja je uloga strunjaka u njemu.
Nisam uspio otkriti nijedno razdoblje u evropskoj ili amerikoj
povijesti od srednjeg vijeka, u kojem se o islamu openito raspravlja ili
razmilja izvan okvira to ga odreuju strasti, predrasude i politiki
interesi. Ovo se moda ne ini iznenaujuim otkriem, ali u njega je
ukljuen itav niz znanstvenih disciplina koje su se, od ranog
devetnaestog stoljea, ili kolektivno nazivale orijentalizmom ili se
pokuavale sustavno baviti Istokom. Nitko nee osporiti da su rani
komentatori islama poput Petera the Venerable

i Barthelmyja
d'Herbelota bili strasni kranski polemiari u onome to su govorili.
Ali neprovjerena je pretpostavka da je razvoj Evrope i Zapada, otkako
su napredovali u suvremeno znanstveno doba i oslobodili se
praznovjerja i neznanja, nesumnjivo ukljuivao i orijentalizam. Zar nije
istina da su Silvestre de Sacy, Edward Lane, Ernest Renan, Hamilton
Gibbs i Louis Massignon bili ueni, objektivni znanstvenici i zar nije
istina da su, razvijajui spoznaje sociologa, antropologa, lingvista i
povjesniara dvadesetog stoljea, ameriki znanstvenici koji predaju
Srednji istok i islam na mjestima poput Princetona, Harvarda i Chicaga
nepristrani i da nemaju posebnih zahtjeva u onome to rade? Odgovor je

Scholarship, u: American Power and the New Mandarins: Historical and Political
Essays, Pantheon Books, New York, 1969., s. 23-158.

Engl. venerable uvaen, drevan

86
ne. Orijentalizam nije pristraniji vie od drugih drutvenih i
humanistikih znanosti. On je jednostavno jednako ideologiziran i
kontaminiran svijetom kao i druge discipline. Osnovna je razlika u tome
to orijentalisti nastoje iskoristiti svoje uloge znanstvenika da bi
zanijekali (a ponekad ak i zatakali) svoje duboko zakopane osjeaje o
islamu jezikom autoriteta ija je svrha da potvrdi njihovu
objektivnost i znanstvenu nepristranost.
To je jedna stvar. Druga pak razlikuje povijesni obrazac u
onome to bi inae bilo nerazlikovna karakterizacija orijentalizma. Kad
god bi se u suvremeno vrijeme izmeu Zapada i njegovog Istoka (ili
Zapada i njegovog islama) osjetila akutna politika napetost, na Zapadu
je postojala tendencija da pribjegne ne izravnom nasilju, nego prvo
hladnim, relativno zasebnim instrumentima znanstvenih, kvazi-
objektivnih predstavaka.
Na ovaj nain islam se objanjava, pojavljuje se prava
priroda njegove prijetnje, predlae se implicitni nain djelovanja protiv
te prijetnje. U takvom kontekstu mnogi muslimani, koji ive u vrlo
razliitim okolnostima i znanost i izravno nasilje smatraju oblicima
agresije protiv islama.
Moju tvrdnju potkrepljuju dva neobino slina primjera. Sada
retrospektivno uviamo da su tijekom devetnaestog stoljea i Francuska
i Engleska, prije nego to su okupirale dijelova islamskog istoka, prole
kroz razdoblje u kojem su razna znanstvena sredstva karakterizacije i
razumijevanja Istoka doivjele znaajnu tehniku modernizaciju i
razvoj.
36
Francuskoj okupaciji Alira 1830. godine prethodila su dva
desetljea tijekom kojih su francuski znanstvenici doslovno
transformirali izuavanje Istoka iz prastare u racionalnu disciplinu.
Naravno, 1789. Napoleon Bonaparte okupirao je Egipat i ne smijemo
zaboraviti da se za svoju ekspediciju pripremio odabirui sofisticiranu
skupinu znanstvenika sa zadatkom da njegov poduhvat uine jo

36
Vidi: Said, Orientalism, s. 123-66.
87
uinkovitijim. Tvrdim da je Napoleonova kratkotrajna okupacija Egipta
zavrila to poglavlje. Novo poglavlje zapoinje dugim razdobljem
tijekom kojeg je Francuska, dok je Silvestre de Sacy vodio francuske
institucije za orijentalne znanosti, postala prva u svijetu u orijentalizmu.
To je poglavlje doseglo svoj vrhunac neto poslije francuske okupacije
Alira 1830. godine.
Ne sugeriram da postoji uzrona veza izmeu te dvije stvari, niti
prihvaam antiintelektualne ideje da svo znanstveno uenje neophodno
vodi u nasilje i patnju. elim rei da se carstva ne stvaraju u trenutku,
niti se tijekom modernog razdoblja njima vladalo improvizacijom. Ako
razvoj uenja ukljuuje redefiniranje i preoblikovanje podruja ljudskog
iskustva od strane znanstvenika koji su iznad vlastite grae, jasno se
vidi isti takav razvoj meu politiarima, ija se domena vlasti redefinira
tako da ukljuuje inferiorna podruja svijeta gdje se mogu otkriti
novi nacionalni interesi i kojima e kasnije trebati nadzor.
37
Ne
vjerujem da bi Engleska okupirala Egipat na tako dugotrajan i
institucionaliziran nain da nije bilo trajne investicije u istonjaka
uenja koja su prvi njegovali znanstvenici poput Edwarda Williama
Lanea i Williama Jonesa. Bliskost, pristupanost, reprezentativnost: to
je ono to su orijentalisti pokazali o Istoku. Istok se mogao vidjeti,
prouavati, njime se moglo upravljati. Nije morao ostati daleko,
udesno, nepojmljivo, vrlo bogato mjesto. Moglo ga se dovesti kui
ili jednostavnije, Evropa si je tamo mogla napraviti dom, kao to je i
napravila.
Moj je drugi primjer suvremen. Islamski Istok danas je
evidentno vaan zbog svojih izvora ili geopolitikog smjetaja. Nijedno

37
O vezi izmeu znanstvenika i politike koja je utjecala na kolonijalni svijet
vidi: Le Mal de voir: Ethnologie et orientalisme: politique et epistemologie, critique et
autocritique, Cahiers Jussieu br. 2., Collections 10/18, Paris, 1976. U smjeru u kojem
se polja prouavanja slau s dravnim interesima su Special Supplement: Modern
China Studies, Bulletin of Concerned Asia Scholars 3, brojevi 3.-4., ljeto-jesen,
1971., s. 91-168.
88
od tog dvoga, meutim, ne moe se zamijeniti s interesima, potrebama
ili aspiracijama roenih istonjaka. Od kraja Drugog svjetskog rata,
SAD su preuzele dominaciju i hegemoniju koju su prije nje u
islamskom svijetu imale Velika Britanija i Francuska. Zapoele su rat
1991. kako bi zatitile svoje ekonomske interese u Perzijskom zaljevu,
naoruale su afganistansku vojsku protiv Sovjetskog saveza,
koordiniraju istraivanja i tajnu slubu Izraela protiv islamskih
militanata na okupiranom podruju Zapadne obale i pojasu Gaze.
Zamjenom jednog imperijalistikog sistema drugim pojavljuju se dvije
stvari: prvo, umjereno irenje interesa akademika i strunjaka za islam i
drugo, nevjerojatna tehnika revolucija dostupna privatnom sektoru
tiska i industriji elektronskog novinarstva. Nikad se ranije nije o
meunarodnim problemima poput onih u Iranu ili Bosni bre i
redovitije izvjetavalo kao to to mediji rade danas: zbog toga se ini da
se Iran nalazi u amerikim ivotima, a opet izrazito stran, s
nezapamenim intenzitetom, jednako kao to se tijekom 1990-ih inila
Bosna. Ta dva fenomena (drugi puno vie od prvog), na temelju kojih
mnotvo fakultetskih, vladinih i poslovnih strunjaka prouava islam i
Srednji istok, i na temelju kojih je islam postao tema poznata svakom
konzumentu vijesti na Zapadu, gotovo su u potpunosti domesticirali
islamski svijet, ili barem one njegove znaajke koje se smatraju
zanimljivima kao vijest. Taj je svijet postao ne samo predmetom
najdubljeg kulturnog i ekonomskog zapadnog zasienja u povijesti (jer
SAD nisu dominirale nijednim ne-zapadnim podrujem toliko dugo kao
arapsko-islamskim svijetom danas), nego je i razmjena islama i Zapada,
u sluaju SAD-a, duboko jednostrana, a dijelovi islamskog svijeta koji
su manje zanimljivi kao vijest smatraju se duboko poremeenima.
Nije pretjerano rei da se o muslimanima i Arapima zapravo
izvjetava, raspravlja i smatra isporuiteljima nafte ili potencijalnim
teroristima. Vrlo malo pojedinosti, ljudskosti i strasti arapsko-
muslimanskog ivota ulo je u svijest ljudi, ak i onih ija je profesija
izvjetavanje o islamskom svijetu. Umjesto toga imamo ogranieni
slijed karikatura islamskog svijeta predstavljenih tako da nam se taj
89
svijet uini ranjivim na vojnu agresiju.
38
Nije sluajno to je vojnoj
intervenciji SAD-a u Arapskom zaljevu 70-ih, Carterovoj doktrini,
raspravama o Rapid Deployment Forces ili vojnom i ekonomskom
blokiranju politikog islama esto prethodilo razdoblje
racionalnog predstavljanja islama na televiziji ili objektivnih
orijentalistikih istraivanja (koja, paradoksalno, i u svojoj
nevanosti prema suvremenim temama i svojoj propagandistikoj
objektivnoj arolikosti imaju jednako tetan uinak). Naa stvarna
situacija danas nalikuje primjerima Velike Britanije i Francuske
devetnaestog stoljea.
Za to postoje i drugi politiki i kulturni razlozi. Nakon drugog
svjetskog rata, kad su SAD preuzele imperijalistiku ulogu Francuske i
Velike Britanije, oblikovan je skup smjernica kako se odnositi prema
svijetu, a one su bile usklaene s osebujnostima i problemima svakog
podruja koje je imalo utjecaja (i na koje su utjecali) na interese SAD-a.
Za Evropu je bio predvien poslijeratni oporavak za to je, izmeu
ostalih slinih smjernica, bio nadlean Marshallov plan. Sovjetski savez
istaknuo se kao najvei suparnik SAD-a i, to ne moramo posebno
isticati, hladni rat je proizveo politiku, uenja, pa ak i mentalitet koji
jo uvijek dominira odnosima izmeu dvije supersile. Po zavretku
hladnog rata, ostalo je ono to se prije nazivalo Treim svijetom, arena
za natjecanje SAD-a i raznih sila s tog podruja koje su tek nedavno
stekle vlastitu neovisnost o evropskim kolonizatorima.
Trei svijet se, gotovo bez izuzetaka, amerikim tvorcima
politike inio nerazvijenim, u akama nepotrebno arhainih i statinih
tradicionalnih naina ivota, opasno sklon komunistikoj subverziji i
unutranjoj stagnaciji. Za Trei svijet, to se tie SAD-a,
modernizacija je postala specijalitet dana. Kao to tvrdi James Peck,

38
Vidi: Edmund Ghareeb, ur., Split Vision: Arab Portrayal in the American
Media, Institute of Middle Eastern and North African Affairs, Washington, D. C.,
1977. Za britanski ekvivalent vidi: Sari Nasir, The Arabs and the English, Longmans,
Green & Co., London, 1979., s. 140-72.
90
teorija modernizacije bila je ideoloki odgovor svijetu rastuih
revolucionarnih ustanaka i neprestanih reakcija meu tradicionalnim
politikim elitama.
39
U Afriku i Aziju su se ulijevale goleme koliine
novca s ciljem da se zaustavi komunizam, promovira trgovina sa SAD-
om i, iznad svega, razvije kadar domaih saveznika za koje se inilo da
im je raison d'tre preobraavanje zaostalih zemalja u mini-Amerike.
Uskoro su poetna ulaganja zahtijevala dodatne sume novca i poveanu
vojnu podrku kako bi te zemlje opstale. A to je zauzvrat dovelo do
intervencija po itavoj Aziji i Junoj Americi koje su redovito
postavljale SAD za protivnika gotovo svim vrstama domaeg
nacionalizma.
Povijest zalaganja SAD-a u ime modernizacije i razvoja Treeg
svijeta ne moe se u potpunosti razumjeti ako se ne uoi da je sama
politika proizvela odreeni stil razmiljanja i naviku gledanja na zemlje
Treeg svijeta to je povealo politika, emocionalna i strateka
ulaganja u samu ideju modernizacije. Vijetnam je savren primjer za to.
Kad je donesena odluka da tu zemlju treba spasiti od komunizma i od
nje same, rodila se itava znanost modernizacije Vijetnama (ija je
najnovija i najskuplja faza poznata pod nazivom vijetnamizacija). U
to nisu bili ukljueni samo vladini, nego i sveuilini strunjaci. Uskoro
je opstanak proamerikog i antikomunistikog reima u Sajgonu
dominirao svime, ak i kad je postalo jasno da ga velika veina
stanovnitva smatra stranim i ugnjetavakim, pa ak i kad je cijena
voenja neuspjenih ratova u ime tih reima devastirala itavo to
podruje i kotala Lyndona Johnsona predsjednikog mjesta. Ipak,
pisanje o vrlinama modernizacije tradicionalnog drutva steklo je
neupitni drutveni i kulturni autoritet u SAD-u, dok je u isto to vrijeme
u mnogim zemljama Treeg svijeta modernizacija bila povezana s

39
James Peck, Revolution Versus Modernization and Revisionism: A Two-
Front Struggle, u: Victor G. Nee i James Peck, ur., Chinas Uninterrupted Revolution:
From 1840 to the Present, Pantheon Books, New York, 1975., s. 71. Takoer vidi:
Irene L. Gendzier, Notes Toward a Reading of The Passing of Traditional Society,
Review of Middle East Studies 3, Ithaca Press, London, 1978., s. 32-47.
91
nerazboritim troenjem, nepotrebnom tehnologijom i naoruavanjem,
korumpiranim vladarima i brutalnim mijeanjem SAD-a u poslove
malih, slabih zemalja.
Meu mnogim iluzijama koje su opstale u teoriji modernizacije
bila je jedna za koju se inilo da je posebno relevantna za islamski
svijet: da je prije dolaska SAD-a islam postojao u jednoj vrsi
bezvremenskog djetinjstva, zatien od stvarnog razvoja arhainim
skupom praznovjerja, a njegovi udni sveenici i sveenstvo spreavali
su ga da se makne iz srednjeg vijeka i zakorai u suvremeni svijet. Tu
su se orijentalizam i teorija modernizacije krasno spojile. Ako su
muslimani, kao to su orijentalisti tradicionalno mislili, fatalistika
djeca koju njihov nain razmiljanja, njihova 'ulama i njihovi politike
voe tiraniziraju da se opiru Zapadu i napretku, zar ne bi svaki
povjerenja vrijedan politolog, antropolog i sociolog mogao pokazati da
bi se islam, ako mu se prui razumna prilika, moglo uvesti u neto nalik
amerikom nainu ivota putem konzumerstva i dobrih voa? Glavna
je neprilika s islamom, meutim, bila u tome to, za razliku od Indije i
Kine, islam nikad nije bio pripitomljen ili pobijeen. Zbog razloga koji
su uvijek izgledali kao da prkose razumijevanju znanstvenika, islam se
(ili neka njegova inaica) nastavio njihati iznad glava svojih sljedbenika
koji nisu, kako se esto tvrdilo, bili voljni prihvatiti stvarnost ili barem
onaj njezin dio u kojem se vidjela superiornost Zapada.
Napori da se provede modernizacija ustrajali su dva desetljea
nakon drugog svjetskog rata. Iran je postao uspjeh modernizacije, a
njegov vladar modernizirani voa par excellence. to se tie ostatka
islamskog svijeta, pripadao on arapskim nacionalistima, egipatskom
Gamallu Abdellu Nasseru, indonezijskom Sukarnou, palestinskim
nacionalistima, iranskim opozicijskim skupinama ili tisuama
nepoznatih islamskih uitelja, bratstava i redova, zapadni znanstvenici
su mu se suprotstavljali ili se nisu njime bavili ulaui snane napore u
teoriju modernizacije i amerike strateke i ekonomske interese u
islamskom svijetu.
92
Tijekom eksplozivnog desetljea sedamdesetih, islam je pruio
daljnji dokaz da je fundamentalno beskompromisan. Dolo je, na
primjer, do revolucije u Iranu: ni prokomunistiki, ni
promodernizacijski, narod koji je zbacio aha jednostavno nije bio
objanjiv na osnovu kanona ponaanja teorije modernizacije. Nisu bili
zahvalni zbog svakidanjih prednosti modernizacije (automobili, veliki
vojni i sigurnosni aparat, stabilni reim) i izgledali su neosjetljivi na
laskanje zapadnjakih ideja.
40
Posebno neobjanjiv segment njihovog
ponaanja (posebice Homeinijevog) bila je njihova odluna
nespremnost da prihvate bilo kakav politiki stil (ili racionalni stil) koji
nije bio njihov vlastiti. Iznad svega, posebno se prkosnom inila njihova
privrenost iranskom islamu koji se snano osporavao, i idiosinkratino
titio. Ironino, samo je nekoliko komentatora islamskog atavizma i
srednjovjekovnih naina razmiljanja na Zapadu zabiljeilo da je
nekoliko kilometara zapadno od Irana, u Beginovom Izraelu, vladao
reim potpuno spreman da svoje djelovanje usmjeri prema vjerskim
naelima i teolokoj doktrini izuzetno zaostalih nazora.
41
Jo je manji
broj komentatora koji su na sav glas govorili o oivljavanju islamske
religioznosti dovodio to oivljavanje u vezu s televizijskim vjerama u
SAD-u koje broje milijune sljedbenika ili s injenicom da su dva od tri
vodea predsjednika kandidata 1980. bili entuzijastiki novoroeni
krani.

40
Uvid u modernizaciju Pahlevijevog reima moe se nai u: Robert
Graham, Iran: The Illusion of Power, St. Martin's Press, NewYork, 1979. Takoer
vidi: Thierry-A. Brun, The Failures of Western-Style Development Add to the
Regime's Problems i Eric Rouleau, Oil Riches Underwrite Ominous Militarization
in a Repressive Society, u: Ali-Reza Nobari, ur., Iran Erupts, Iran-American
Documentation Groupi, Stanford, California, 1978. Takoer Claire Briere and Pierre
Blanchet, Iran: La Revolution au nom de Dieu, ditions du Seuil, Paris, 1979.; ova
knjiga u dodatku sadri intervju s Michelom Foucaultom.
41
Tisak je bio nevjerojatno nesklon rei bilo to o izrazito vjerskoj
formulaciji stajalita i politike unutar Izraela, pogotovo kad su ona usmjerena protiv
ne-idova. Zanimljiv materijal moe se nai u knjievnosti Gusha Emunima ili
objavama raznih rabinskih vlasti i tako dalje.
93
Postala je svakidanja praksa da se koriste jedna ili dvije
orijentalistike generalizacije (a stari orijentalisti poput Bernarda
Lewisa stavili su ih niz u opticaj) da bi se udarilo na cijeli islamski
svijet a da se ne zamara pitanjem vrijede li takve prazne floskule
oduvijek za ponaanje svakog muslimana. To je osobito vidljivo u
raspravi koja ukazuje na neizbjenu vezu islama i terorizma.
Pogledajmo sluaj Conora Cruisea O'Briena, biveg intelektualca
ljeviara, koji je polako postao dio reakcionarne desnice tijekom 80-ih.
Nekako je zadrao vjerodostojnost ozbiljnog progresivnog intelektualca
usprkos odbijanju kulturalnog bojkota protiv aparthajda u Junoj Africi
i opravdavanju cionista desniara u Izraelu. Evo tipinog odlomka
lijenog povijesnog prosuivanja, generaliziranja i nevjerojatnog
stereotipiziranja takve vrste koju nitko tko ima imalo ozbiljne veze s
islamom ne bi oznaio drukije nego kao obinu glupost:
Stanovite kulture i subkulture, domovi frustriranih ideja,
predodreeni su za uzgajanje terorizma. Islamska kultura
[O'Brien nas ne obavjetava zato u ovom trenutku skae s
vjere na kulturu, niti precizira gdje se nalaze granice jednog
i drugog] najistaknutiji je primjer. Pogled te kulture na
vlastiti poloaj u svijetu koji mu po pravu pripada [O'Brien
nam ne govori kako ili gdje je doao do ove privilegirane
informacije] nalazi se u dubokom neskladu sa stvarnim
poretkom suvremenog svijeta [to se sa sigurnou moe rei
za pogled gotovo bilo koje kulture na samu sebe]. Boja je
volja da Kua islama treba pobijediti Kuu rata (ne-
muslimanski svijet) i to ne samo duhovnim sredstvima.
Islam znai pobjeda slogan je iranskih fundamentalista u
Zaljevu [tj. iransko-iraki rat, 1980. -1988.]. Zadati udarac
Kui rata hvalevrijedno je i zasluno. Otud iroka podrka
aktivnostima koje Zapad osuuje kao teroristike.
[Upozoravam da se O'Brien nije udostojao itatelju dati niti
jednu injenicu, izvor, navod ili kontekst i taj prilino
osebujni postupak ili metoda rasprave ga ni najmanje ne
zabrinjava.] Izrael je glavna meta tih aktivnosti [ono to je
Izrael uinio ili nastavlja initi ne dovodi se u pitanje. Rije
94
je samo o islamskom teroru], ali one vjerojatno ne bi
prestale ak i da Izrael nestane (Thinking about
Terrorism, The Atlantic, lipanj 1986., s. 65.)
Posebno nasilni vjerski intenzitet pripisuje se iskljuivo islamu
ak i kad se vjerski osjeaji znatno ire u itavom svijetu: trebamo se
samo prisjetiti kako se liberalni tisak neumjereno odnosio prema
neliberalnim vjerskim linostima poput Solenjcina

ili pape Ivana

Pavla II i naina na koji pokolji muslimana u Bosni nisu pripisani
kranstvu pa da vidimo koliko je jednostran neprijateljski stav prema
islamu.
42
Povlaenje u vjeru postao je nain na koji se moe objasniti
veina islamskih drava od Saudijske Arabije (koja je odbila ratificirati
sporazume iz Camp Davida, to se protumailo kao logika svojstvena
islamu) do Pakistana, Afganistana i Alira. Moemo vidjeti kako se
islamski svijet diferencirao, u zapadnoj svijesti openito, a pogotovo
amerikoj, od drugih podruja u svijetu na koja se mogla primijeniti
analiza hladnog rata, premda je hladni rat bitan jednako kao i korupcije
i tiranije stanovitih islamskih zemalja. ini se da ne postoji nain na
koji bi se, na primjer, moglo govoriti o Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu kao
dijelovima slobodnog svijeta. ak ni Iran tijekom vladavine aha,
usprkos svojoj protusovjetskoj predanosti, nikad nije stvarno pripadao
naoj strani kao, na primjer, Francuska ili Velika Britanija. Pa ipak,
tvorci amerike politike ustraju u tome da govore o gubitku Irana kao
to su tijekom prola tri desetljea govorili o gubitku Kine,
Vijetnama i Angole. tovie, jedinstveno je nesretna sudbina islamskih
drava Perzijskog zaljeva da ih oni koji su upravljali amerikom krizom

Solenjcin, Aleksandr (Isajevi), roen 11. prosinca 1918, Kislovodsk,

Rusija. Ruski romanopisac i povjesniar kojem je 1970. dodijeljena Nobelova nagrada
za knjievnost.
42
Vidi: Garry Wills, The Greatest Story Ever Told, podnaslov Blissed out
by the pope's U.S. visit 'unique', 'historic', 'transcendent' the breathless press
produced a load of papal bull, Columbia Journalism Review 17, br. 5., sijeanj-
veljaa 1980., s. 25-33.
95
smatraju podrujima spremnima za ameriku vojnu intervenciju. Tako
je George Ball u New York Times Magazineu od 28. lipnja 1970.
upozorio da bi tragedija Vijetnama mogla dovesti do pacifizma i
izolacije u zemlji, a interesi SAD-a na Srednjem istoku toliko su veliki
da bi predsjednik trebao educirati Amerikance o mogunosti vojne
intervencije na tom podruju.
43
Jedna od tema rata u Zaljevu 1991. bila
je da se jednom zauvijek rijei duhova Vijetnama.
Ovdje treba spomenuti jo jednu stvar: ulogu Izraela u
posredovanju pri zapadnim, a pogotovo amerikim stavovima o
islamskom svijetu od Drugog svjetskog rata nadalje. Kao prvo, jasan
vjerski karakter Izraela rijetko se spominje u zapadnom tisku: tek su se
nedavno pojavile jasne reference na izraelski vjerski fanatizam, a puno
njih se odnosi na pristae Gusha Emunima, ija je osnovna djelatnost
nasilno postavljanje nelegalnih naselja Zapadnoj obali. Pa ipak, u veini
zapadnih izvjetaja o vojnim izraelskim kolonistima jednostavno je
izostavljena nezgodna injenica da je svjetovna laburistika vlada
prva utemeljila nelegalna naselja na okupiranom arapskom teritoriju, a
ne samo vjerski fanatici koji sada jo vie zakuhavaju stvari. Ovakva
vrsta jednostranog izvjetavanje pokazuje, po mom miljenju, kako se
Izrael (jedina demokracija na Srednjem istoku i na snani
saveznik) koristi kako bi se prikazao kao rtva islama.
44
Na taj nain
Izrael izgleda kao bastion zapadne civilizacije koji je isjeen (s mnogo
odobravanja i samohvale) iz islamske divljine. Drugo, sigurnost Izraela
u oima SAD-a postala je prikladno meusobno zamjenjiva sa
suzbijanjem irenja islama, nastavljanjem zapadne hegemonije i
demonstriranjem vrlina modernizacije. Na te naine tri vrste iluzija
ekonomski potkrepljuju i stvaraju jedne druge u interesu jaanja slike

43
Vidi izvrsno i iscrpno istraivanje Marwana R. Buheiryja, U.S. Threats
Against Arab Oil: 1973 -1979, IPS Papers br. 4, Institue for Palestine Studies, Beirut,
1980.
44
Ovo je posebno ameriki sindrom. U Evropi je situacija znatno bolja,
pravednija, barem to se tie novinarstva u cjelini.
96
Zapada o samom sebi i promoviranja zapadne sile kao jae od istone:
stav o islamu, ideologija modernizacije i afirmacija izraelske vrijednosti
za Zapad.
Pored toga, kako bismo nae stavove o islamu uinili vrlo
jasnima, cjelokupni aparat informiranja i donoenja smjernica amerike
politike ovisi o tim iluzijama i iri ih na sve strane. Veliki dio
inteligencije, zajedno sa zajednicom geopolitikih stratega, iznosi velike
ideje o islamu, nafti, budunosti zapadne civilizacije i borbi
demokracije protiv nemira i terorizma. Zbog razloga o kojima sam ve
govorio, islamski strunjaci ulaze u tu veliku struju, usprkos neoborivoj
injenici da je samo mali dio onoga to se dogaa u akademskim
studijama islama izravno inficirano kulturnim i politikim vizijama koje
se mogu nai u geopolitici i ideologiji hladnog rata. Potom dolaze
masmediji, koji podatke uzimaju od druge dvije sastavne cjeline aparata
i saimaju ih u prikaze: odatle karikature, zastraujua svjetina,
koncentriranje na islamsku kaznu i tako dalje. Njihove predrasude i
neznanje nikad nisu bile vidljivije nego neposredno nakon eksplozije u
Oklahoma Cityju (u travnju 1995.) kad su svi kolektivno doli do
zakljuka (predvoeni aktualnim strunjacima kao to je Steven
Emerson) da su za dogaaj krivi islamski teroristi i ponavljali su te
optube, iako puno tie i slabije, i nakon nesree leta TWA 800 u srpnju
1996. Za sve je to nadlean nevjerojatno jak establiment naftne
kompanije, goleme korporacije i multinacionalne kompanije, obrana i
tajna sluba, izvrna grana vlade. Kad je predsjednik Carter proveo
svoju prvu Novu godinu u uredu sa ahom 1978. godine i rekao da je
Iran otok stabilnosti, govorio je to s mobiliziranim snagama tog
monog aparata predstavljajui u isto vrijeme interese SAD-a i govorei
o islamu. A kad je, osamnaest godina kasnije, ameriki ministar obrane
pri posjeti Saudijskoj Arabije nakon bombakog napada u Khobaru 2.
kolovoza izjavio da je Iran glavni kandidat za krivca za taj napad,
zaprijetio je Iranu jakim djelovanjem. Iako je nekoliko dana kasnije
opovrgnuo to to je rekao, to djelovanje je ve zapoelo.

97
Zajednice tumaenja

Obratimo panju na to kako su geopolitiki stratezi i liberalni
intelektualci iskoristili islam u SAD-u. Nije pretjerano rei da je prije
iznenadnog rasta cijena OPEC-a poetkom 1974. islam kao takav
rijetko razmatran u kulturi ili medijima. ulo se za Arape i Irance,
Pakistance i Turke, ali rijetko kad za muslimane. Ali dramatino via
cijena uvozne nafte uskoro se poela povezivati u javnosti sa skupom
neugodnih stvari: ovisnosti Amerike o uvoznoj nafti (to se esto
izricalo kao da je na milost i nemilost stranih proizvoaa nafte),
shvaanjem da se sa Srednjeg istoka i iz Perzijskog zaljeva emitira
beskompromisnost prema Americi i, iznad svega, znak (nove, do sada
neidentificirane sile) koji je govorio da energija vie nije naa da je
samo tako uzimamo. Rijei poput monopola, kartela i bloka
otada su odjednom ule u selektivan opticaj, mada se o maloj skupini
amerikih multinacionalnih kompanija vrlo rijetko govorilo kao o
kartelima. Taj je naziv bio rezerviran iskljuivo za lanice OPEC-a. S
novim pritiskom na ekonomiju oblikovala se i nova kulturna i politika
situacija. Od dominantne svjetske sile SAD su se dramatino nale u
problemima. To je kraj poslijeratnog razdoblja, izjavio je Fritz Stern u
Commentaryju.
45

Najranija najava promjene pojavila se u nizu lanaka koje je
objavio Commentary poetkom 1975. Prvo je objavljen lanak Roberta
W. Tuckera Oil: The Issue of Arnerican Intervention [Nafta: Pitanje
amerike intervencije] (u sijenju), zatim lanak Daniela Patricka
Moynihana The United States in Opposition [SAD u opoziciji] (u
oujku), a oba lanka ve su u naslovima nedvojbeno izloila svoje
argumente. Moynihan je postao predstavnik SAD u Ujedinjenim
nacijama i tamo drao govore u kojima je upozoravao da zapadne

45
Fritz Stern, The End of the Postwar Era, Commentary, travanj 1974., s.
27-35.
98
demokracije ne mogu mirno stajati ne radei nita i doputati da ih
maltretira automatska veina bivih kolonija. Ali, uvjeti su ve bili
postavljeni u onome to su on i Tucker izlagali u svojim esejima u
Commentaryju.
Nijedan od njih nije imao nita rei o islamu, meutim islamu,
kako se pokazalo godinu dana kasnije, ve je bila odreena uloga koju
su mu pripremili Tucker i Moyniham iznenadnim i neprihvatljivim
promjenama koje su opisivali. A one su zauzvrat dale oblik, retoriku i
dramatinu strukturu onome to je puno ljudi u zemlji doista osjealo.
Prvi put u povijesti SAD-a inilo se, kako je to Tucker rekao, da se na
same SAD izvana primjenjuje egalitarizam. Bile su to strane nacije,
prema Moynihamu, u biti stvorene britanskim imperijalizmom, ije su
ideje i identiteti bili posueni od britanskog socijalizma. Njihova
filozofija temeljila se na eksproprijaciji ili, ako to ne uspije, distribuciji
bogatstava. Zanimala ih je samo jednakost, ne proizvodnja ili, kako se
inilo, sloboda. Mi jesmo iz slobodarske stranke, rekao je, a zatim
nastavio dodajui vojnim kienjem, moglo bi nas iznenaditi kakve bi
se snage mogle osloboditi ako podignemo te transparente.
46
Te nove
nacije, meu njima i proizvoai nafte, zanimalo je jedino
izjednaavanje nejednakosti izmeu nas i njih, neto za to je
Tucker mislio da e zapoeti zlokobnu meuovisnost kojoj bolje da
budemo spremni da se suprotstavimo ako je potrebno, ak i
napadom.
47

Posebno treba ukazati na niz strategija koje se pojavljuju u ta
dva lanka. Ni Tuckerovi proizvoai nafte, ni Moynihanove nove
zemlje Treeg svijeta nemaju vlastiti identitet, povijest ili nacionalne
putanje. One se spominju i kratko opisuju kao kolektivna jedinica, a

46
Daniel P. Moynihan, The United States in Opposition, Commentary,
oujak 1975., s. 21-31.
47
Robert W. Tucker, Oil: The Issues of American Intervention,
Commentary, sijeanj 1975., s. 21-31.
99
zatim ih se zanemaruje. Bive kolonije su bive kolonije, proizvoai
nafte su proizvoai nafte. Inae se ine anonimni i neobini, ak
prijetei, okorjeli. Samo njihovo postojanje predstavlja rizik za nas.
Drugo, te su zemlje apstrakcije protiv kojih se ranije izgraene svjetske
sile sada rasporeuju. Iznenada, kae Tucker u jednom svom
kasnijem eseju o nafti i sili, suoeni smo s budunou meunarodnog
drutva u kojem se vie nee moi osigurati uredna distribucija onoga
to se naziva svjetskim proizvodom i to zato to glavni koji imaju
mo meu razvijenim i kapitalistikim zemljama vie nee biti glavni
tvorci i pokretai reda.
48
Ako te nove nacije nisu tvorci i pokretai
reda, onda one mogu biti jedino zapreka redu. I tree, zapreka su redu
zato to je sve to one jesu i to mogu biti kao skupina posve suprotno
nama.
Ono to su Tucker i Moynihan govorili pratilo je djelomino
logiku kanonskih pjesama u slavu opsjednutog Zapada, koje se
periodino pojavljuju u suvremenoj povijesti Zapada. To se vidi, na
primjer, u La Dfense de l'Occident Henrija Massisa (1927.) i
recentnije, u lanku Anthonyja Hartleya The Barbarian Connection:
On the 'Destructive Element' in Civilized History [Barbarska veza: o
'destruktivnom elementu' u civiliziranoj povijesti].
49
Meutim, za
Tuckera i Moynihana ono to se suprotstavlja Zapadu nije neto to
znamo (na nain na koji bi neki evropski imperijalist mogao govoriti o
istonjacima kao narodu koji znamo jer smo vladali njima). U
najboljem sluaju, prema Moynihanovom miljenju, nove drave
Treeg svijeta imitacije su, poznate jedino po onom to oponaaju, a ne
po vrijednosti onoga to jesu. ini se da upuivanje na novo
meunarodno drutvo na koje Tucker upuuje nema druge svrhe,
osim da se istakne da ono kri stari poredak. Tko su ti ljudi, to oni
stvarno ele, odakle dolaze, zato se ponaaju tako kako se ponaaju?

48
Tucker, Further Reflections on Oil and Force, Commentary, sijeanj
1975., s. 55.
49
U: Encounter, 54, br. 5., svibanj 1980., s. 20-27.
100
To su pitanja koja nisu bila postavljena i, prema tome, pitanja na koja se
ne moe odgovoriti.
Gotovo u isto vrijeme SAD su se povlaile iz Indokine. Puno
toga se pisalo o post-vijetnamskom sindromu u amerikoj politici,
iako je malo ljudi primijetilo kako se tvrdnja da daleki ameriki interesi
trebaju vojnu zatitu od nestabilnosti i ustanaka prebacila iz Vijetnama
na blie podruje, u muslimanski svijet. To je bilo popraeno
progresivnim liberalnim razoaranjem po pitanju zemalja Treeg
svijeta, pogotovo onih zemalja ije obeanje se izdalo. Na pamet nam
dolazi, na primjer, Revolution in the Third World [Revolucija u
zemljama Treeg svijeta] Gerarda Chalianda, ljutiti cri de coeur dobro
znanog zagovaratelja vijetnamskog, kubanskog, angolskog, alirskog i
palestinskog pokreta osloboenja. Piui 1977. godine, zakljuio je da
je veina antikolonijalnih napora rezultirala osrednjim, represivnim
dravama koje nisu zasluile podrku Zapada.
50
Ili, navedimo sluaj
asopisa Dissident koji je sponzorirao simpozij u svom izdanju za jesen
1978. koji se temeljio na pitanju Opravdavaju li nedavna dogaanja u
Kambodi [pobjeda Crvenih Khmera i izvjetaji o grozotama koji su
uslijedili nakon toga] ponovno razmiljanje o naem protivljenju ratu u
Vijetnamu? Pitanje, ako ve ne odgovori, ukazuje na prestanak
entuzijazma koji je vladao 60-ih godina i njegovu zamjenu nelagodom
zbog novih meunarodnih stvarnosti koje su nagovjetavale predstojeu
katastrofu. U raspravi je opravdano naveden primjer opeg neuspjeha
meunarodnog ekonomskog sustava.
Ono to su konzumenti vijesti i nafte osjetili, ukratko, bila je
nepredviena mogunost gubitka i raskol koji nije imao lica niti
vidljivog identiteta. Jedino to smo znali bilo je da vie neemo imati
ono to smo uzimali zdravo za gotovo. Vie neemo voziti aute kao
prije, nafta je bila puno skuplja, navike e pretrpjeti radikalne i
nedobrodole promjene. ak je i nafta (to jest, stvarni materijal u

50
Gerard Chaliand, Revolution in the Third World: Myths and Prospects,
Viking Press, New York, 1977.
101
pitanju) bila sporedna u usporedbi s prijetnjom da se ona izgubi: inilo
se da nitko ne zna postoji li doista stvarna nestaica, jesu li dugi naftni
cjevovodi ispunjeni panikom i je li podizanje cijena nafte doista imalo
ikakve veze s krizom.
51
Druge su se stvari inile vanijima. Opljakani
Arapi, nezamislivo bogati i dobro naoruani, nametljivo su se
pojavljivali svugdje na Zapadu. Nova islamska prodornost tada se lako
mogla pratiti do onoga to su pojedinci zvali Ramadanski rat u
listopadu 1973. Tom prilikom egipatska vojska prela je groznu Bar-
Lev liniju, ali arapski vojnici nisu pobjegli kao 1967. Iznenaujue
dobro su se borili. Zatim se u Ujedinjenim nacijama 1974. pojavila
Palestinska oslobaajua organizacija. eik Yamani postao je autoritet
zbog razloga koji se nije mogao utvrditi, osim injenice da je bio
musliman i dolazio iz naftom bogate Saudijske Arabije. Iranski ah
takoer je postao svjetski voa. Indonezija, Filipini, Nigerija, Pakistan,
Turska, razne drave Zaljeva, Alir, Maroko: iznenadnost njihove
sposobnosti da zadaju probleme SAD-u sredinom 70-ih bila je
uznemirujua popratna okolnost injenici koliko malo se znalo o
njihovoj prolosti i identitetu. Na taj je nain veliki broj islamskih
drava, linosti i prisutnosti nezamjetljivo uao u opu svijest i dobio
status vijesti.
Nije bilo stvarnog prijelaza od stanja nepoznavanja do statusa
vijesti. Takoer, nijedan bitni segment stanovnitva nije bio spreman
objasniti ili identificirati neto to se pokazalo kao novi fenomen, osim
onih koji su, poput Moynihana i Tuckera, izvlaili svjetsko-povijesne
zakljuke u okviru koji je prilagoavao, ali ne i objanjavao
specifinosti islama. Kao posljedica toga, dananja je slika islama, gdje
god na nju naiemo, neobuzdana i neposredna. Kao prvo, neizreena je

51
Vidi: Christopher T. Rand, The Arabian Fantasy: A Dissenting View of
the Oil Crisis, Haryers Magazine, sijeanj 1974., s. 42-54 i njegov Making
Democracy Safe for Oil: Oilmen and the lslamic East, Little, Brown & Co., Boston,
1975. Za mjerodavni rad o istinitoj slici situacije s naftom vidi: John M. Blair, The
Control of Oil, Pantheon Books, NewYork, 1976. i Robert Engler, The Brotherhood of
Oil: Energy Policy and the Public Interest, University of Chicago Press, Chicago and
London, 1977.
102
pretpostavka da pravi naziv islam oznaava jednostavnu stvar koju se
moe koristiti neposredno, kao to se koristi demokracija, osoba ili
institucija kao to je katolika crkva. Ta je neposrednost vidljiva, na
primjer, u uvodnoj prii Timea spomenutoj ranije u tekstu. Meutim,
jo vie uznemirava injenica to se ona u vanim liberalnim
asopisima redovito upotrebljava u openitim raspravama o kulturi,
najee kao predmet koji se razlae s teinom i ozbiljnou. U tom
pogledu, a zbog promjena u nainu intelektualno-geopolitikog
razmiljanja koje sam opisao, izmeu tih liberalnih asopisa i
masmedija vrlo je mala razlika.
Primjer vrijedan spomena jest esej Michaela Walzera objavljen
u New Republic 8. prosinca 1979. Walzer mu daje naslov The Islam
Explosion [Eksplozija islama], a u lanku se kao laik (kako je to sam
priznao) bavi velikim brojem vanih, premda (po njegovom miljenju)
nasilnih i neugodnih dogaaja dvadesetog stoljea na Filipinima, u
Iranu, u Palestini i na svim ostalim mjestima koje se, kako tvrdi, moe
tumaiti kao primjere jedne te iste stvari: islama. Svim je tim
dogaajima zajedniko, tvrdi Walzer, kao prvo, to pokazuju dosljedan
model politike moi koja prodire na Zapad, drugo, to su nastale iz
zastraujue moralne pobude (na primjer, kad se Palestinci opiru
izraelskom kolonijalizmu Walzer uvjereno tvrdi da je taj otpor vjerski, a
ne politiki, graanski ili ljudski) i tree, to ti dogaaji rue tanku
kolonijalistiku fasadu liberalizma, svjetovnosti, socijalizma ili
demokracije. Iz sve te tri ope karakteristike moe se razabrati islam, a
taj islam je sila koja prelazi udaljenosti u vremenu i prostoru koje
inae razdvajaju te dogaaje. Osim toga, moe se primijetiti ponovno
prema Walzeru da se u govoru o islamu vie-manje automatski
eliminira prostor i vrijeme, politike komplikacije kao to su
demokracija, socijalizam, svjetovnost kao i moralna ogranienja. Do
kraja eseja Walzer je uvjerio (barem sebe, ako ve ne druge) da kad
kae islam, govori o stvarnom predmetu zvanom islam, predmetu
toliko neposrednom da bi primijeniti na njega bilo kakvo posredovanje
ili poblie oznaavanje bilo suvino.
103
Druga je znaajka javne slike islama u novom geopolitikom
odreivanju njegovo neizostavno postavljanje u konfrontirajui odnos
sa svime normalnim, zapadnjakim, svakodnevnim, naim. Taj se
utisak stie iz itanja Walzerovih uradaka ili uradaka znanstvenika na
koje se Walzer oslanja. Sam koncept islamskog svijeta koji je bio
predmet niza od etiri lanka Flore Lewis u New York Timesu 28., 29,
30. i 31. prosinca 1979. (o emu u rei neto vie u drugom poglavlju)
implicira antagonizam prema naem svijetu. Doista, glavni je
razlog za taj niz lanaka bio to je islam (to jest, ti Iranci koji dre
Amerikance za taoce) protiv nas. Taj se osjeaj pojaao kad je Lewis
katalogizirala navodno udaljavanje islama od normalnosti: neobinosti
arapskog jezika, nastranosti islama kao vjere, neliberalni totalitarizam
dominacije islama nad svojim vjernicima i tako dalje. Ako neposrednost
islama ini da nam islam izgleda izravno dostupnim, tada ga njegovo
razilaenje od nae stvarnosti i normi postavlja izravno, prijetee i
drastino protiv nas. Rezultat je taj da je islam stekao polimorfni status
opipljive, prepoznatljive stvarnosti o kojoj se moe davati puno izjava i
logikih strategija (veina njih antropomorfnih) bez obzira kakve one
bile.
Doslovni vrhunac ovog trenda formulirao je Samuel P.
Huntington u svom vrlo cijenjenom lanku objavljenom u ljetnom
izdanju Foreign Affairs 1993., The Clash of Civilization? (Sukob
civilizacija?], u kojem bivi hladni ratnik jasno iznosi svoj pogled na
novi, poslije-hladno-ratni oblik sukoba. Ovo, kae on zloslutno, nije
nita manje nego sukob civilizacija, njih devet ili deset, a najopasniji za
Zapad je islam (ili bolje, kad do njega doe, savez islamista i
konfucijanaca, za koji ne navodi dokaze). Zanimljivo, naslov
Huntingtonovog amaterskog haraenja u povijest i kulturu preuzet je iz
eseja Bernarda Lewisa The Roots of Muslim Rage (Korijeni
muslimanskog bijesa] u kojem Lewis iznosi smionu, da ne kaemo
pretjeranu, tezu da je islam (nije ba specifian) ljut na samu
suvremenost. Iz ove obine gluposti Huntington (kao i, nesumnjivo,
veliki broj itatelja koje je impresionirao) izvlae uznemiravajue
zakljuke kao to su islamski blok u obliku polumjeseca, od izboenja
Afrike do sredinje Azije ima krvave granice (s. 34.) i na taj nain
104
izaziva jo vie straha i manje znanja o islamu. Ono to Huntington
pokuava promovirati jest nepomirljivost stanovitih civilizacija i
Zapada, usprkos tisuljeima mirne razmjene i mogunostima za budui
dijalog. Islam je neprijatelj broj jedan svakom zapadnjaku, kao da su
svaki musliman i svaki zapadnjak nepropusni mali kontejneri
civilizacijskog identiteta osueni na beskonano samo-obnavljanje.
Prema tome, islam se moe spremno izjednaiti s gotovo svakim
muslimanom: Ajatolah Homeini glavni je kandidat, ali isto tako i
muslimanska svjetina u Karachiju, Kairu ili Tripoliju koju prikazuju na
televiziji kad god treba prikazati neposredne primjere fundamentalizma.
Tada se islam moe usporediti sa svime to nam se ne svia, bez obzira
je li to to se govori injenino tono ili ne. Kao primjer imamo meko
izdanje Homeinijeve Islamic Government [Islamska vlada] pod
naslovom Ayatollah Kohmeinis Mein Kampf [Moja borba Ajatolaha
Kohmeinija] izdavake kue Manor Books. Tekst je popraen analizom
stanovitog Georgea Carpozija, Jr. (izvjestitelj New York Posta) koji iz
nekih svojih vlastitih razloga tvrdi da je Homeini Arapin i da je islam
poeo u petom stoljeu prije Krista. Carpozijeva analiza blagozvuno
poinje kako slijedi:
Poput Adolfa Hitlera u drugo vrijeme, Ajatolah Ruhollah
Homeini je tiranin, mrzitelj, huka i prijetnja svjetskom
redu i miru. Osnovna razlika izmeu autora Mein Kampfa i
sastavljaa nezanimljive Islamske vlade jest ta to je jedan
bio ateist dok se drugi pravi da je Boji ovjek.
52


52
Ayatollah Khomeinis Mein Kampf: Islamic Goverment by Ayatollah
Ruhollah Khomeini, Manor Books, New York, 1979., s. 123. Za paljivu,
prorevolucionarnu kritiku represije u Homeinijevom Iranu vidi: Fred Halliday, The
Revolution Turns to Repression, New Statesman, 24. kolovoz 1979., s. 260-64.;
takoer vidi njegove komentare u: The Iranian, 22. kolovoza 1979., kao i Nikki R.
Keddie, Iran, Religion, Politics: Collected Essays, Frank Cass & Co., London, 1980.
105
Takva predstavljanja islama redovno su svjedoila sklonosti da
se svijet odvede u pro- i antiamerikanizam (ili pro- i antikomunizam),
nevoljkosti da se izvjetava o politikim procesima, nametanju modela i
vrijednosti koji su etnocentrini ili nevani (ili oboje), dezinformiranju,
ponavljanju, izbjegavanju detalja, odsutnosti stvarne perspektive. Sve se
to moe nai ne u islamu, nego znaajkama zapadnog drutva i
medijima koji razmatraju i slue toj ideji islama. Rezultat je taj da
smo ponovno podijelili svijet na Istok i Zapad (stara nepromijenjena
orijentalistika teza) da bismo zavarali svijet i same sebe po pitanju toga
kakav je na stvarni odnos prema zemljama Treeg svijeta.
Iz ovoga proizlazi znatan broj vanih posljedica. Jedna je
nastanak specifine slike islama. Druga je posljedica da je znaenje ili
poruka te slike i dalje ograniena i da se temelji na stereotipima. Trea
je posljedica stvaranje konfrontacijske politike situacije u kojoj smo
mi protiv islama. etvrto, taj je pojednostavljeni prikaz islama
imao ustanovljive posljedice i u samom islamskom svijetu. Peto, islam,
koji nam predstavljaju mediji i kulturni stav mogu puno toga rei ne
samo o islamu, nego i kulturnim institucijama, politici informiranja i
obrazovanja, kao i nacionalnoj politici.
Pa ipak, u navoenju svih tih stvari o opoj slici islama, koja je
aktualna u dananje vrijeme, ne elim sugerirati da negdje postoji
stvarni islam koji su mediji (koji djeluju iz niskih pobuda) izokrenuli.
Uope ne. Za muslimane kao i za ne-muslimane islam je objektivna i
subjektivna injenica jer ljudi tu injenicu oblikuju po vjeri, drutvima,
povijestima i tradicijama ili (u sluaju autsajdera ne-muslimana) zato
to moraju fiksirati, personificirati, dati identitet onome za to osjeaju
da im se kolektivno ili individualno suprotstavlja. To znai da su islam
medija, islam zapadnih znanstvenika, islam zapadnih izvjestitelja i
islam muslimana redom postupci volje i tumaenja koji se dogaaju u
povijesti i da se s njima moe baviti jedino u povijesti kao inovima
volje i tumaenja. Osobno nisam niti religiozan niti islamskog porijekla,
ali unato tome mislim da mogu razumjeti nekoga tko izjavljuje da
vjeruje u odreenu vjeru. Ali u onoj mjeri u kojoj osjeam da je uope
mogue raspravljati o vjeri, radi se o obliku tumaenja vjere koja se
106
manifestiraju u djelovanju ljudi koja se dogaaju u ljudskoj povijesti i
drutvu. Kada, na primjer, raspravljamo o islamskoj revoluciji koja je
sruila Pahlevijev reim ili FIS-u (Alirska islamska oslobodilaka
fronta) koja je porazila vladu na opinskim izborima 1990., ne moramo
govoriti o tome jesu li revolucionari zaista muslimani po vjeri ili ne, ali
moemo rei neto o njihovoj koncepciji islama koja ih je samosvjesno
suprotstavila reimu kojeg su smatrali antiislamskim, ugnjetavakim i
tiranskim. Tada moemo usporediti njihovo tumaenje islama s onim
to Time i Le Monde govore o islamu, revoluciji u Iranu i islamistima u
Aliru.
Drugim rijeima, ono ime se ovdje bavimo u najirem su
smislu zajednice tumaenja, koje su u velikom broju meusobno
posvaane, spremne u mnogim sluajevima doslovno zaratiti, a sve one
stvaraju i otkrivaju sebe i svoja tumaenja kao temelj svog postojanja.
Nitko ne ivi u izravnom kontaktu s istinom ili stvarnou. Svi mi
ivimo u svijetu koji tvore ljudska bia u kojem su stvari kao to su
nacija, kranstvo ili islam rezultat dogovorenih konvencija,
povijesnih procesa i, prije svega, namjernog ljudskog truda da se tim
stvarima da identitet koji emo moi prepoznati. Ne tvrdim da istina i
stvarnost zapravo ne postoje. Postoje, kao to znamo kad vidimo drvee
i kue u svom susjedstvu, slomimo kost ili osjetimo strah zbog smrti
nama drage osobe. Ali, u cjelini, imamo tendenciju zanemariti ili
minimalizirati raspon o kojem ovisi na osjeaj za realnost, ne samo iz
tumaenja i znaenja koja sami stvaramo, nego i iz onoga to primamo.
Jer ta primljena tumaenja sastavni su dio ivota u drutvu. To je jasno
rekao C. Wright Mills:
Prvo pravilo razumijevanja ljudskog stanja jest da ljudi ive
u rabljenim svjetovima. Svjesni su puno vie od onoga to
su osobno iskusili, a njihovo vlastito iskustvo uvijek je
posredno. Kvalitetu njihovih ivota odreuju znaenja koja
su primili od drugih. Svi ivimo u svijetu takvih znaenja.
Nitko ne stoji sam u izravnom suoavanju sa svijetom
vrstih injenica. Takav svijet nije dostupan. Najblie to
ljudi mogu doi takvom svijetu jest u vrijeme kad su djeca
107
ili kad polude: tada, u stranom vrtlogu besmislenih
dogaaja i nerazumne zbunjenosti, ljude uhvati panika ili
gotovo potpuna nesigurnost. Meutim, u svakodnevnom
ivotu ne doivljavaju svijet kao svijet vrstih injenica.
Njihovo doivljavanje svijeta sastavljeno je iz stereotipnih
znaenja i oblikovano ve gotovim tumaenjima. Slike
svijeta koje imaju, ili slike samih sebe, dane su im po hrpi
svjedoka koje nikada nisu i nikada nee upoznati. Pa ipak,
za svakog ovjeka te slike (koje su stvorili stranci i mrtvaci)
sam su temelj njegova ivota kao ljudskog bia.
Svijest ljudi ne odreuje njihovu materijalnu egzistenciju,
niti materijalna egzistencija odreuje njihovu svijest.
Izmeu svijesti i egzistencije nalaze se znaenja, nacrti i
komunikacije koje su im prenijeli drugi -prvo, samim
ljudskim govorom, a kasnije, upravljanjem simbolima. Ta
primljena i izmanipulirana tumaenja bitno utjeu na svijest
koju ljudi imaju o vlastitom postojanju. Ona navode ljude
da vide to vide, da reagiraju kako reagiraju, da osjeaju to
osjeaju i kako da reagiraju na te osjeaje. Simboli
fokusiraju iskustvo, znaenja organiziraju znanje
upravljajui neposrednim povrnim percepcijama, kao i
ivotnim tenjama.
Svaki ovjek, da bi bio siguran, promatra prirodu, drutvene
dogaaje i samoga sebe: ali nikada nije promatrao, niti
promatra, veinu onoga to smatra injenicama o prirodi,
drutvu ili samom sebi. Svaki ovjek tumai ono to opaa
(kao i mnogo toga to ne opaa), ali uvjeti tumaenja nisu
uvijek njegovi vlastiti, nije ih on osobno formulirao niti
isprobao. Svaki ovjek govori o opaanjima i tumaenjima
drugih, ali uvjeti njegovih tumaenja vjerojatnije su izrazi i
slike drugih koje je prihvatio kao svoje. Za veinu onoga to
ovjek naziva vrstom injenicom, zdravim tumaenjem,
odgovarajuom predstavom, svaki ovjek ovisi o mjestima
opaanja, centrima tumaenja, skladitima predstava koja se
108
u suvremenom drutvu temelje na sredstvima onoga to u
nazvati kulturalni aparat.
53

Za veinu Amerikanaca (isto vrijedi openito i za Evropljane)
grana kulturalnog aparata koja im isporuuje islam veinom ukljuuje
televizijske i radio mree, dnevne novine i masovni tjedni tisak. Filmovi
su, naravno, vani, ako ni zbog ega drugoga onda zato to vizualni
osjeaj povijesti i dalekih zemalja informira na vlastiti koji esto
oblikuju filmovi. Za ovu monu koncentraciju masmedija moe se rei
da tvori javnu jezgru tumaenja, dajui stanovitu sliku islama i,
naravno, odraavajui interese moi u drutvu kako ih predstavljaju
mediji. Tu sliku, koja nije samo slika, nego i prenosiv skup osjeaja o
toj slici, prati ono to bismo mogli nazvati cjelokupnim kontekstom.
Pod kontekstom mislim na okvir u kojem se ta slika nalazi, njeno
mjesto u stvarnosti, impliciranu vrijednost i, posljednje, ali ne i
najmanje vano, stav koji propagira kod promatraa. Prema tome, ako
televizija krizu u Iranu redovno prikazuje slikama islamske svjetine
koja moli, to je popraeno komentarima o antiamerikanizmu,
distanci i prijeteoj osobini tog spektakla, onda se islam ograniava
upravo na te karakteristike. To, zauzvrat, budi u nama osjeaj da nam se
suprotstavlja neto iz temelja neprivlano i negativno. Budui da je
islam protiv nas i tamo negdje, neemo sumnjati u neophodnost da
se postavimo u konfrontacijski odnos prema njemu. I ako jo k tome
vidimo i ujemo kako Walter Cronkite svoju nonu radioemisiju
uokviruje izrazom tako stvari stoje, neemo zakljuiti da je rije o
scenama koje je televizijska kua izabrala i postavila pred nas na taj
nain, nego emo zakljuiti da tako uistinu stvari stoje: prirodne,
nepromjenjive, strane, protivne nama. Nije ni udo to je Jean
Daniel iz Le Nouvel Observateur 26. studenog 1979. mogla rei les
Etats-Unis [sont] assigs par l'Islam. To je jednostavno tako i u 1996.

53
C. Wright Mills, The Cultural Apparatus, u: Power, Politics and People:
The Collected Essays of C. Wright Mills, ur. Irving Louis Horowitz, Oxford
University Press, London, Oxford, New York, 1967., s. 405-406.
109
Iako smo uvelike ovisni o njima, televizija, novine, radio i
asopisi nisu jedini izvori o islamu. Postoje knjige, specijalizirani
asopisi i predavai ije su ideje sloenije od djelominih i neposrednih
stvari koje nam isporuuju masmediji.
54
Takoer, vano je spomenuti
da se ak i u novinama, na radiju i televiziji mogu primijetiti razliite
varijante, primjerice izmeu dvije urednike linije, razliitih stajalita
kolumnista ili alternativnih i konvencionalnih prikaza. Ukratko, nismo
preputeni na milost i nemilost centraliziranom propagandnom aparatu,
iako puno onoga to proizvode mediji, pa ak i ugledni znanstvenici,
uistinu jest propaganda. Pa ipak, usprkos arenilu i razlikama, koliko
god mi tvrdili suprotno, ono to mediji proizvode nije ni spontano ni
potpuno slobodno. Vijesti se ne dogaaju samo tako, slike i ideje
ne iskau jednostavno iz stvarnosti pred nae oi i ulaze nam u glave,
istina nije izravno dostupna, raznolikost koju dobivamo nije
neograniena. Jer, kao i svi drugi naini komunikacije, televizija, radio i
novine pridravaju se odreenih pravila i konvencija kako bi priopile
stvari na inteligentan nain i upravo oni (puno ee nego samo
prenoenje realnosti) oblikuju grau koju isporuuju mediji. Budui da
ova latentna, unaprijed dogovorena pravila efikasno slue kako bi se
stvarnost kojom se ne moe upravljati smjestila u vijesti i prie i
budui da mediji tee doprijeti do iste publike za koju vjeruju da je
podlona uniformnom skupu pretpostavki o stvarnosti, vjerojatnije je da
e slika islama (uostalom, i bilo ega drugoga) biti ista,
pojednostavljena i jednostrana. Ne bi trebalo posebno naglaavati da su
mediji korporacije u lovu za profitom i stoga, prilino razumljivo, imaju
interes neke slike stvarnosti promovirati a neke ne. To ine unutar
politikog konteksta koji aktivira i ini uinkovitim nesvjesna
ideologija koju mediji ire bez ikakve ozbiljne zadrke ili opiranja.
Ne moe se rei da su industrijske zemlje Zapada represivni,
dravni sustavi kojima upravlja propaganda, one to nisu, naravno. U
SAD-u se, na primjer, praktiki moe rei bilo koje miljenje bilo gdje i

54
Vidi: Herbert I. Schiller, The Mind Managers, Beacon Press, Boston,
1973., s. 24-27.
110
graani i mediji imaju nenadmaiv prijem novih, nekonvencionalnih ili
nepopularnih stajalita. tovie, sama raznolikost novina, asopisa i
televizijskih i radijskih programa (da ne spominjemo knjige i pamflete)
gotovo da se ne moe opisati ili lako okarakterizirati. Kako onda netko
moe rei, ako eli biti imalo iskren i poten, da sve to izraava jedno
openito miljenje?
To se ne moe rei, a to niti ne elim. Meutim, svejedno
mislim da, usprkos toj nevjerojatnoj raznolikosti, postoji kvalitativna i
kvantitativna tendencija da se odreena miljenja i opisivanja stvarnosti
preferiraju na raun drugih. Da na brzinu rekapituliram neke stvari koje
sam ve rekao, a zatim nastavim s dokazivanjem kako su one usklaene
s odreenim znaajkama medija. Mi ne ivimo u prirodnom svijetu:
stvari poput novina, vijesti i miljenja ne dogaaju se prirodno, one se
stvaraju kao rezultat ljudske volje, povijesti, drutvenih okolnosti,
institucija i konvencija neije profesije.
Ciljevi tiska poput objektivnosti, injeninosti, realnih
izvjetavanja i tonosti izuzetno su relativni pojmovi. Oni izraavaju
namjere, a ne ostvarive ciljeve. O njima se definitivno ne treba
razmiljati kao da su sami po sebi razumljivi samo zato to smo navikli
misliti da su nae novine pouzdane i da iznose injenice, a one u
komunistikim i ne-zapadnim zemljama su propagandistike i
ideoloke. Stvarnost je takva (kako nam Herbert Gans pokazuje u svojoj
vrlo vanoj knjizi Deciding Whats News [Odluivanje to je vijest]) da
novinari, novinske agencije i TV mree svjesno okoliaju odluujui to
e se predstavljati, kako e se predstavljati i tome slino.
55
Vijest,
drugim rijeima, nije pasivna obavijest, nego rezultat sloenog
procesa namjernog odabira i izlaganja.

55
Herbert Gans, Deciding Whats News: A Study of CBS Evening News,
NBC Nightly News, Newsweek, and Time, Pantheon Books, New York,
1979.
111
Nedavno smo imali odlian primjer naina na koji radi vodei
aparat koji sakuplja i prosljeuje vijesti na Zapadu. Knjige Gaya
Talesea i Harrisona Salisburyja o New York Timesu, Davida
Halberstama The Powers That Be, Gaye Tuchman Making News, razne
studije Herberta Schillera o industriji komunikacija, Discovering the
News Michaela Schudsona, Multinational Corporations and the Control
of Culture Armanda Mattelarta
56
: to je tek nekoliko istraivanja,
napravljenih s razliitih stajalita, koja potvruju opseg do kojeg
oblikovanje vijesti i miljenja u drutvu u cjelini operira prema
pravilima, unutar okvira, sredstvima konverzacije koje itavom procesu
daju nepogreivi sveobuhvatni identitet. Poput svakog ljudskog bia,
izvjestitelj neke stvari uzima zdravo za gotovo. Vrijednosti se
internacionaliziraju i ne moraju uvijek ispitivati, kao to se i navike
jednog drutva uzimaju zdravo za gotovo. Ne zaboravljaju se stvari kao
to su neije kolovanje, nacionalnost i vjera kad se opisuje neko strano
drutvo i kultura. Svijest o profesionalnom kodeksu etike i nain kako
se stvari obavljaju ukljuene su u ono to netko kae, kako to kae i za
koga to kae. Robert Darton je vrlo dobro opisao te stvari u eseju
Writing News and Telling Stories [Pisanje vijesti i prianje pria],
toliko da nas je uinio akutno osjetljivima ne samo na izvjestiteljevu
radnu stvarnost, nego i na stvari kao to su simbioza i antagonizam
koji nastaju izmeu izvjestitelja i njegovog izvora, pritisku

56
Gay Talese, The Kingdom and the Power, New American Library, New
York, 1969.; Harrison Salisbury, Without Fear or Favor: The New York Times and Its
Times, Times Books, New York, 1979.; David Halberstam, The Powers That Be,
Alfred A. Knopf, New York, 1979.; Gaye Tuchman, Making News: A Study in the
Construction of Reality, Free Press, NewYork, 1978.; Herbert I. Schiller, Mass
Communications and American Empire, Beacon Press, Boston, 1969.,
Communication and Cultural Domination, International Arts and Sciences, White
Plains, N.Y., 1976., The Mind Managers; Michael Schudson, Discovering the News:
A Social History of Multinational Corporations and the Control of Culture: The
Ideologicl Apparatus of Imperialism, prijevod Michael Chanan, Harvester Press,
Brighton, Sussex, 1979.
112
standardiziranja i stereotipiziranja i nainu na koji izvjestitelji vie
unose u dogaaje o kojima izvjetavaju nego oduzimaju.
57

Ameriki mediji razlikuju se od francuskih i britanskih medija,
jer naa su drutva razliita, publika je razliita, organizacije i interesi
su razliiti. Svaki ameriki izvjestitelj mora biti svjestan da je njegova
zemlja supersila s interesima i nainima da te interese ostvari (koje
druge zemlje nemaju). Neovisnost tiska stvar je vrijedna divljenja, bilo
u praksi ili teoriji, ali gotovo svaki ameriki novinar izvjetava o svijetu
s nesvjesnom idejom da je njegova korporacija sudionica u amerikoj
moi koja, kad joj zaprijeti neka strana zemlja, neovisnost tiska
podreuje esto implicitnim izrazima lojalnosti i domoljublja,
pojednostavljenom identifikacijom s nacijom. To, meutim, ne
iznenauje. Iznenauje to to se o neovisnom tisku obino ne misli da
sudjeluje u vanjskoj politici, iako to radi i to vrlo uinkovito.
Zanemarimo li CIA-ino iskoritavanje novinara koji rade u inozemstvu
u svoje svrhe, ameriki mediji neminovno sakupljaju informacije o
vanjskom svijetu unutar okvira kojim dominira vladina politika. Kada
nastanu konflikti s tom politikom (kao to je bio sluaj s Vijetnamom),
tada mediji formiraju svoja neovisna miljenja, ali ak je i tada njihov
cilj da prenose (kad ve ne mogu promijeniti) vladinu politiku, to
vrijedi za sve Amerikance, ukljuujui i novinare.
U inozemstvu, ameriki novinar, to je razumljivo, radi najbolje
ono to zna. To je uvijek sluaj kad se netko premjesti u stranu kulturu,
a pogotovo kad novinar osjeti da je u inozemstvu kako bi protumaio
to se ondje dogaa na jeziku koji e njegovi zemljaci (ukljuujui i one
koji stvaraju politiku) razumjeti. On trai drutvo drugih novinara u
inozemstvu, ali takoer ostaje u kontaktu s veleposlanstvom, ostalim
stanovnicima Amerike i ljudima za koje se zna da su proameriki
orijentirani. Ne smijemo podcijeniti ni novinarov osjeaj, dok je u
inozemstvu, da se ne oslanja samo na ono to zna i to je nauio, nego i

57
Robert Darnton, Writing News and Telling Stories, Daedalus 104, br. 2.,
proljee 1975., s. 183, 188, 192.
113
na ono to bi kao predstavnik amerikih medija u inozemstvu trebao
znati, nauiti i rei. Dopisnik New York Timesa zna tono to je Times i
to on, na korporativni nain, misli o sebi: sigurno postoji bitna razlika
izmeu onoga to dopisnik Timesa iz Kaira ili Teherana svrstava pod
priu i to novinar slobodnjak koji se nada da e njegov lanak biti
objavljen u The Nationu ili In These Times pie dok boravi u Kairu ili
Teheranu. Sam medij vri veliki pritisak. Dopisnik iz Kaira drugaije e
se izraziti za NBC Nightly News od efa kairskog ureda Timea u lanku
koji je pripremao dugo vremena. Potom, tu je jo i nain na koji
izvjetaj dopisnika iz inozemstva preureuju urednici u zemlji. Tu u
igru ulazi jo jedan skup nesvjesnih politikih i ideolokih ogranienja.
Izvjetavanje amerikih medija o stranim zemljama ne samo da
stvara samo sebe, nego i intenzivira interese koje mi ve imamo u tim
zemljama. Stajalita medija naglaavaju jedno Amerikancima, a drugo
Talijanima ili Rusima. Sva su ta izvjetavanja organizirana oko istog
zajednikog centra, ili konsenzusa, koji sve medijske organizacije
pojanjavaju, kristaliziraju, oblikuju. To je bit. Mediji mogu raditi sve
mogue stvari, predstavljati raznovrsna stajalita, pruati puno toga to
je ekscentrino, neoekivano originalno ili ak neispravno. Ali na kraju
(zato to su korporacije koje slue i promoviraju korporacijski identitet)
svi imaju isti centralni konsenzus na pameti. Kao to emo vidjeti malo
kasnije u sluaju Irana, to oblikuje vijesti, odluuje to je vijest i po
emu. Pa ipak, to ne diktira niti odreuje vijest nesvjesno, to je rezultat
kulture ili, jo bolje, to jest kultura i, u sluaju amerikih medija, znatni
sastavni dio suvremene povijesti. Ne bi bilo smisla analizirati i
kritizirati taj fenomen da nije istina da su mediji odgovorni za ono to
jesmo i to elimo.
58

Sadraji tog centralnog konsenzusa bolje se mogu opisati kao
neto to se stvarno dogaa nego kao neto apstraktno. to se tie

58
Ovo je uvjerljivo demonstrirao Todd Gitlin u: The Whole World Is
Watching: Mass Media in the Making and Unmaking of the New Left, University of
California Press, Berkeley, Los Angeles, and London, 1980.
114
izvjetavanja medija o islamu i Iranu, pustit u da konsenzus govori
sam za sebe u analizi u iduem poglavlju. Ovdje pak elim iznijeti samo
jo dva zavrna komentara o ovoj temi.
Prije svega, moramo imati na umu da su SAD sloeno drutvo,
sastavljeno od velikog broja esto nekompatibilnih subkultura, i stoga
se snano osjea potreba da mediji ire vie-manje standardiziranu opu
kulturu. Ovo nije osobina povezana samo s masmedijima, nego se moe
pratiti jo od osnivanja amerike republike. Poinjui od puritanskih
poruka u divljini, u ovoj je zemlji postojala institucionalizirana
ideoloka retorika koja izraava osebujnu ameriku svijest, identitet,
sudbinu i ulogu, ija je funkcija oduvijek bila da ukljui to vie
amerike (i svjetske) raznolikosti i da je preustroji na jedinstveno
ameriki nain. Retoriku i prisutnost institucija u amerikom ivotu
uvjerljivo su analizirali brojni znanstvenici, meu njima Perry Miller i,
nedavno, Sacvan Bercovitch.
59
Jedan rezultat toga je privid konsenzusa,
i mediji kao dio tog u biti nacionalistikog konsenzusa (djelujui u
korist drutva kojem slue) vjeruju da su funkcionalni.
Druga je stvar kako taj konsenzus zapravo funkcionira.
Najjednostavniji i, mislim, najtoniji nain na koji se to moe opisati
jest rei da konsenzus odreuje granice i vri pritisak.
60
To ne odreuje
sadraj i ne odraava automatski interese odreene klase ili ekonomske
skupine. Tu se radi vie o povlaenju nevidljivih granica iza kojih
izvjestitelj ili kolumnist ne osjea potrebu ii. Stoga je zamisao da bi se
amerika vojna snaga mogla koristiti u zlonamjerne svrhe relativno
nemogua unutar konsenzusa, isto kao to je predodba da je Amerika

59
Posebno vidi: Sacvan Bercovitch, The Rites of Assent: Rhetoric, Ritual,
and the Ideology of American Consensus, u: Sam Girgus, ur., Myth, Popular Culture,
and the American Ideology, University of New Mexico Press, Albuquerque, 1980. s.
3-40.
60
Ovo je dobro opisao Raymond Williams u: Base and Superstructure in
Marxist Cultural Theory, New Left Review 82, studeni-prosinac 1973., s. 3-16.
115
sila koja ini dobro u svijetu rutinska i normalna. Slino tome,
Amerikanci se obino identificiraju sa stranim drutvima i kulturama
projicirajui pionirski duh (kao na primjer, Izrael) otimanja zemlje od
loe uporabe ili divljaka
61
, dok esto ne vjeruju ili nemaju previe
interesa za tradicionalne kulture, ak ni one koje se previjaju u
bolovima revolucionarne obnove. Amerikanci pretpostavljaju da
komunistiku propagandu usmjeravaju slina kulturna i politika
ogranienja, ali u amerikom sluaju postavljanje granica i odravanje
pritiska masmedijima radi se s malo svijesti da se radi upravo to.
62
I to
je jedna znaajka odreivanja granica. Navest u jo jedan jednostavan
primjer. Kad su u Teheranu drali Amerikance kao taoce, konsenzus je
istog asa uao u igru odreujui da je u vezi s Iranom vano samo ono
to se dogaa vezano uz situaciju s taocima. Ostatak zemlje, politiki
procesi koji su se u njoj odvijali, svakodnevni ivot, identitet,
geografsko oblije i povijest su se zanemarivali: Iran i Iranci definirali
su se prema tome jesu li za ili protiv SAD-a.
Toliko o onome to se moe smatrati kvalitativnim
naglaavanjima u izvjetavanju i distribuciji vijesti. Ono to se moe
rei o kvantitativnim znaajkama vijesti kao tumaenja moe se rei
izravno. Najiru distribuciju i stoga najjai utjecaj ima aica
organizacija: dvije ili tri novinske agencije, tri televizijske mree, CNN,

61
Niz nedavnih istraivanja koja se bave iskustvima koja su Amerikanci
imali s Indijancima, raznim stranim grupama i praznim teritorijem jasno govore o
tome. Vidi: Michael Paul Rogin, Andrew Jackson and the Subjugation of the
American Indian, Alfred A. Knopf, New York, 1975.; Ronald T. Takaki, Iron Cages;
Richard Drinnon, Facing West: The Metaphysics of Indian-Hating and Empire-
Building, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1980.; Fredrick Turner,
Beyond Geography: The Western Spirit Against the Wilderness, Viking Press, New
York, 1980.
62
Vidi nedavni uvid u ovo pretvaranje u: Chomsky i Herman, After the
Cataclysm.
116
pola tuceta dnevnih novina, dva (ili ak tri) tjednika.
63
Neophodno je
spomenuti samo nekoliko imena da bih potvrdio to to govorim: CBS,
Time, New York Times. Oni meusobno dolaze do vie ljudi, ostavljaju
jai dojam, prenose vie odreenih vrsta vijesti od drugih manjih, manje
bogatih agencija koje distribuiraju vijesti. Oito je to to znai za vijesti
iz inozemstva: takve korporacije imaju vie novinara na mjestu
dogaaja od drugih i zbog toga njihovi novinari grade ono to novine,
lokalne televizijske postaje i radio postaje koje sudjeluju u tom procesu
distribuiraju svojoj neposrednoj klijenteli. Ta vea koliina inozemnih
vijesti obino predstavlja i vei autoritet, a stoga i ee citiranje
korisnika vijesti, pa e, prema tome, izvjestitelj New York Timesa ili
CBS-a imati vie kredibiliteta po vrijednosti izvora, institucionalnog
prestia, uestalosti (po danu, po satu itd.), ozraju strunosti i iskustva
koje imaju. Zajedno, manje grupe osnovnih isporuitelja vijesti i
nevjerojatan niz puno manjih isporuitelja koji su neovisni, a opet na
puno naina ovisni o divovima, stvaraju ameriku sliku realnosti s
njezinom prepoznatljivom suvislou.
Ozbiljna je posljedica da Amerikanci imaju vrlo malo
mogunosti vidjeti islamski svijet ikako drugaije nego
pojednostavljeno, prinudno, opozicijski. Tragedija jest u tome to je to
stvorilo skup protu-pojednostavljenja u zemlji i islamskom svijetu. Za
Zapadnjake i Amerikance islam predstavlja atavizam koji se ponovno
budi, a koji sugerira ne samo prijetnju povratka srednjem vijeku, nego i
unitavanje onoga to se redovito naziva demokratskim poretkom u
zapadnom svijetu. Za velik broj muslimana islam, s druge strane,
predstavlja reaktivni protuodgovor toj slici islama kao prijetnje. Sve to
se govori o islamu se vie-manje na silu gura u apologetsku tvrdnju o
humanizmu islama, njegovom doprinosu civilizaciji, razvoju i moralnoj
pravednosti. Takva vrsta protuodgovora povremeno izaziva nerazborit
protu-protuodgovor: pokuaj izjednaavanja islama s neposrednom
situacijom jedne ili druge islamske zemlje ili jedne ili druge islamske

63
Posebno obrati panju na radove Herberta Shillera i Armanda Matterlarta
navedene gore, biljeka 56.
117
vlasti. Onda smo vidjeli da Sadat naziva Homeinija luakom i
sramotom za islam, Homeini mu je uzvratio taj kompliment, a razni
ljudi u SAD-u raspravljali su o biti oba sluaja. to moe bilo koji
branitelj islama rei kad ga se suoi s brojem ljudi koje svakodnevno
pogubi islamski Komiteh ili kad (kako je izvijestio Reuter 19. rujna
1979.) Ajatolah Homeini proglasi da e neprijatelji islamske revolucije
biti do kraja uniteni? Ono to pokuavam rei jest da sva ta relativna,
pojednostavljenja znaenja islama ovise jedna o drugima i treba ih se
odbaciti zato to odravaju tu dvostruku vezu.
Koliko su strane posljedice te dvostruke veze moe se vidjeti
kad se prisjetimo da su podrku koju su SAD dale ahovoj
modernizaciji Iranci na kraju doivjeli kao poziv da mu se suprotstave,
to je prevedeno u politiku interpretaciju monarhije kao neega to
prkosi islamu. Islamska revolucija je sebi kao cilj djelomino postavila
da se odupire imperijalizmu SAD-a, za koji se pak inilo kao da se
opire islamskoj revoluciji ponovnim simbolikim postavljanjem aha u
New Yorku. Slijedila je drama kao prema nekom orijentalistikom
programu takozvani orijentalisti igrali su ulogu koju su im odredili
takozvani zapadnjaki strunjaci i na taj su nain zapadnjaci u oima
orijentalaca potvrivali svoj status vragova.
64

To nije sve: veliki dio islamskog svijeta danas je preplavljen
televizijskim emisijama koje proizvode SAD. Poput svih drugih
stanovnika Treeg svijeta, muslimani ovise o malim grupama novinskih
agencija, iji je posao prenositi vijesti natrag Treem svijetu, iako se u
velikom broju sluajeva radi o vijesti o tom svijetu. Od izvora vijesti,
Trei svijet, a posebice islamske zemlje, postaju konzumentima tih
vijesti. Prvi put u povijesti (u takvoj mjeri), za islamski se svijet moe
rei da ue o samima sebi iz slika, povijesti i informacija koje se
stvaraju na Zapadu. Dokaz je tome rat u Zaljevu, kad je veina Arapa
gledala CNN (ukljuujui, kako se govorka, i Sadama Huseina) kao

64
Za opis iste te verbalne paradigme akcija-reakcija, vidi Franck i Wiesband,
Word Politics.
118
glavni izvor vijesti o ratu. Ako se tome doda injenica da studenti i
znanstvenici u islamskom svijetu jo uvijek ovise o amerikim i
evropskim knjinicama i institucijama kolovanja na onome to danas
prolazi kao katedre studija srednjeg istoka (niti jedna cjelokupna i
sredinja knjinica arapskog materijala ne postoji u itavom islamskom
svijetu), injenica da je engleski svjetski jezik na nain na koji arapski,
perzijski i turski nisu i injenica da veina islamskog svijeta koji se
ekonomski temelji na nafti za svoju elitu danas proizvodi menadersku
klasu stanovnika, koji svoje ekonomije, obranu i velik broj politikih
prilika duguju sustavu potroakih trita kojim dominira Zapad, dobiva
se tona (iako izuzetno depresivna) slika to je medijska revolucija,
sluei malom dijelu drutava koja su je stvorila, uinila islamu.
65

Nije da ne postoji ponovno buenje islama neovisno o
reaktivnom procesu koji sam opisao. Ali o njemu bi bilo tonije govoriti
na manje neizdiferenciran nain. Ja se osobno osjeam ugodnije kad ne
koristim rijei kao to su islam ili islamski, izuzev s puno
ogranienja i kvalifikacija upravo zato to je islam u puno
muslimanskih drava i drutava (i, naravno, na Zapadu) postao politiki
zaklon za puno toga to nema nikakve veze s vjerom. Kako onda uope
moemo poeti odgovorno raspravljati o muslimanskim tumaenjima
islama i razvoju unutar njega?
Prije svega, (na tragu Maximea Rodinsona), trebali bismo
izdvojiti osnovna uenja muslimanske vjere na nain na koji su ona
opisana u Kuranu koji se smatra Bojom rijeju.
66
To je podloga
identiteta islamske vjere (za koju je Salman Rushide u Sotonskim
stihovima tvrdio da ju je netko promijenio), iako nas nain na koji se

65
O ulozi elita koje stilom naginju Zapadu u muslimanskim/arapskim
drutvima vidi: John Waterbury i Ragaci El Mallakh, The Middle East in the Coming
Decade: From Wellhead to Well-Being, McGraw-Hill Book Co., New York, 1978.
66
Rodinson, Islam and the Modern Economic Revolution, u: Marxism and
the Muslim World, s. 151.
119
ona tumai i ivi istog asa udaljava od nje. Druga razina obuhvaa
razliita tumaenja Kurana koja se meusobno sukobljavaju, a koja
uzrokuju stvaranje brojnih islamskih sekti, jurisprudencijskih kola,
interpretacijskih stilova, lingvistikih teorija i slino. Vodea tendencija
unutar velike mree derivacija iz Kurana (na veini kojih su bile
izgraene itave institucije, ponekad itava drutva) ono je to
Rodinson naziva povratak izvoru. To predstavlja impuls da se
dostigne prvobitan duh islamskih stvari i upravo taj impuls Rodinson
usporeuje s trajnom revolucijom unutar islama. Meutim, ono to
Rodinson ne kae jest da sve monoteistike religije i veina ideolokih
pokreta sadri taj isti nagon, a je li islam konzistentnije revolucionaran
po ovom pitanju od drugih vrlo je teko rei. U bilo kojem dogaaju,
povratak izvoru inicira kretanja (na primjer, Wahhabis ili vjersku
komponentu revolucije u Iranu), iji utjecaj na drutvo u kojem se
javljaju varira od mjesta do mjesta i od vremena do vremena.
Mahdizam kao ideologija devetnaestog stoljea u Sudanu nije isto to i
mahdizam danas. Slino tome, Muslimansko bratstvo Egipta tijekom
kasnih 40-ih do sredine 50-ih bilo je znatno snaniji ideoloki pokret
nego dananje Bratstvo. Oba pokreta razlikuju se u organizaciji i po
ciljevima od onoga to se naziva Muslimanskim bratstvom u Siriji, a
koje je Hafez al-Assad 1982. pokuao brutalno iskorijeniti u Hami tako
to su njegovi vojnici poklali nekoliko tisua pripadnika Bratstva.
Do sada smo govorili u izrazima islama koji je uglavnom, iako
ne iskljuivo, doktrinski i ideoloki i ve smo zakoraili u polje puno
znatnih varijacija i kontradikcija. I ve se oznake islam i islamski
moraju koristiti s nekim indikacijama na koji (i, to se toga tie, iji)
islam se misli. Stvar je jo zamrenija kad dodamo treu razinu naoj
analizi, ponovno prema Rodinsonu. Ali najbolje je da ga citiramo:
Unutar islama postoji trea razina, koju moramo paljivo
razlikovati od druge dvije, ukljuujui nain na koji su
razliite ideologije ivjele, prakse s kojima su bile
povezane, a koje su zasigurno utjecale na njih i nadahnjivale
ih. Razliiti sistemi u koje se srednjovjekovni islam
pretvorio ivjeli su se svaki na svoj nain, transformirani
120
iznutra ak i na mjestima gdje su u vanjskim referencama i
tekstovima ostali jednaki. To o emu se radi ne moe se
svesti na puku razliku izmeu doktrina i tekstova
heretikih tendencija s jedne strane i muslimanske
ortodoksnosti koju priznaje veina muslimana s druge. U
konformistikom okruenju, ovdje kao i bilo gdje drugdje,
esto je sluaj da je ponovno tumaenje jedne fraze svetog
teksta dovoljno da dovede do bitne promjene i da se usvoji
kritiki ili revolucionarni stav koji moe ostati individualan
ili se rairiti na druge. Suprotno tome, esto se dogaa da se,
kako vrijeme prolazi, revolucionarne i inovativne ideje
tumae na konzervativan, konformistiki i kvijetistiki
nain. Ima puno primjera za takav proces koji se uistinu
moe nazvati opim zakonom ideologije. Posebice je
upadljiva evolucija Ishmaeli sekte. U srednjem vijeku
Ishmaelijevci su javno propovijedali revolucionarnu
subverziju utemeljenog reda. Danas su njihovi voe Aga
Kanovci, vlastodrci milijunai ija je glavna briga da
uivaju dolce vita u drutvu filmskih zvijezda i slavnih
linosti, kako nam to senzacionalistiki tisak neprestano
govori.
Zakljuimo, sveti tekstovi ne daju nikakve eksplicitne
izjave. Kulturna tradicija openito, bilo to eksplicitnijim
formulacijama, proglasima, doktrinskim tekstovima ili
stavovima, predstavlja iroku raznolikost gledita i doputa
ovjeku da opravda uzajamno najkontradiktornije teze.
67

Ta je razina, prema tome, trei dio tumaenja, ali ne postoji bez
druge dvije. Islam ne moe postojati bez Kurana i obrnuto, Kuran ne
postoji ako ga muslimani ne itaju, tumae, pokuavaju prevesti u
institucije i drutvene stvarnosti. ak i kad se izrazito ortodoksno
tumai kao u sunitskom islamu (suna sama po sebi znai ortodoksnost

67
Ibid., s. 154-55.
121
temeljenu na konsenzusu), vrlo lako moe doi do revolucionarnih
previranja. Sukob izmeu Sadatove vlade u Egiptu i razliitih
takozvanih fundamentalistikih muslimanskih stranaka odvija se na
istom tom proturjenom temelju ortodoksnosti. Sadat i njegove
muslimanske vlasti tvrde da su sljedbenici sune, dok njegovi protivnici
opravdano tvrde da su oni istinski sljedbenici sune.
Dodamo li tima trima razinama islama prolost, sadanjost i
budunost velikog broja muslimana, puko povijesno trajanje
islamskog poduhvata (od sedmog stoljea do danas), vrtoglavo
razliite geografske okolnosti islamskih drutava (od Kine do Nigerije,
od panjolske do Indonezije, od Rusije do Afganistana i Tunisa), poet
emo, vjerujem, razumijevati politike implikacije zapadnih medija i
kulturalnih pokuaja da sve to nazovu islamom tout court. A osim
toga, mislim da emo poeti shvaati da razliiti islamski pokuaji da
odgovore na islamske kao i na zapadnjake okolnosti, u svoj svojoj
razliitosti i kontradikcijama, nisu nita manje politiki i da ih se isto
tako treba analizirati kao procese, borbe i strategije tumaenja.
68

Dopustite mi da sada slikovito pokaem kakav je sloen skup stvari
ukljuen u to, iako bih na poetku trebao rei da je najvei problem u
tome to se puno toga to se mora procijeniti u biti ne moe obrazloiti.
Daleko smo od toga da moemo rei postoji li neto to se
naziva povijest islama, osim kao rudimentaran nain razlikovanja
islamskog svijeta od, recimo, Evrope ili Japana. Usto, islamski i
zapadni znanstvenici ne slau se oko toga je li se islam uhvatio na
odreenim geografskih mjestima zbog ekologije, socioekonomske
strukture ili odreenog odnosa izmeu sjedilakih i nomadskih modela.
to se tie razdoblja islamske povijesti, i ona su toliko sloena da

68
Kao posebno vrijedan primjer za ovo vidi nedavni rad Mohammeda
Arkouna, Contribution tude de l'humanisme arabe au IVe/Xe sicle: Miskawayh,
philosoph et historien, J. Vrin, Paris, 1970.; takoer Essais sur la pense islamique,
Maisonneuve & Larose, Paris, 1973.; i La Pense i La vie, u: Mohammed Arkoun
i Louis Gardet, L'Islam: Hier. Demain, Buchet/Chastel, 1987., s. 120-247.
122
prkose jednostavnoj karakterizaciji islama. Koje su toke slinosti
izmeu drava Alawi, Otloman, Safavid, Uzbek i Mogul (koje
predstavljaju velika dravna ureenja unutar povijesti islama do
dvadesetog stoljea u Indiji, Turskoj i na Bliskom i Srednjem istoku) i
suvremenih nacionalnih islamskih drava? Kako objanjavamo razlike
izmeu (ili ak i porijeklo) takozvanih tursko-iranskih i tursko-arapskih
segmenata islamskih regija? Ukratko, kako nam to Albert Hourani jasno
pokazuje, problemi definiranja, interpretiranja i karakteriziranja unutar
samog islama toliko su veliki da zbunjuju zapadnjake znanstvenike (a
da ne govorimo zapadnjake ne-znanstvenike):
Jasno je, stoga, da rijei kao to su povijest islama ne znae
isto u razliitim kontekstima i da ni u jednom kontekstu
nisu dovoljne da same po sebi objasne sve to postoji.
Drugim rijeima, islam i izrazi izvedeni iz njega su
ideoloki tipovi koji se trebaju koristiti suptilno, s velikim
zadrkama i prilagodbama znaenja, i u vezi s drugim
idejnim tipovima, ako se koriste kao naela za
objanjavanje povijesti. Raspon u kojem se mogu koristiti
varira ovisno o tipu povijesti koju piemo. Najmanje su
znaajni za ekonomsku povijest. Kako nam je prikazao
Rodinson u Islam et capitalism, ekonomski ivot drutava u
kojima je islam dominantan ne moe se objasniti primarno
na temelju vjerskih nazora ili zakona. Usprkos utjecaju koji
islamski zakoni imaju na komercijalne oblike, druge su
vrste objanjenja relevantnije za to. Kao to tvrde Cahen i
drugi, koncepti poput bliskoistono, mediteransko,
srednjovjekovno, predindustrijsko drutvo korisniji su
od izraza islamsko. to se tie sociopolitike povijesti,
islam moe ponuditi pojedine elemente objanjenja, ali ni
na koji nain sva koja su nam potrebna. Institucije i politike
i najzadrtijih islamskih drava ne mogu se objasniti a da
se ne uzme u obzir zemljopisni poloaj, ekonomske potrebe
i interesi dinastija i vladara. ak se ni povijest onih
institucija koje se temelje na islamskom zakonu ne mogu u
potpunosti objasniti na taj nain: koncept poput islamsko
123
ropstvo nestaje se ako ga se poblie analizira. Kako je
Milliotovo istraivanje marokanske 'amal knjievnosti
pokazalo, uvijek je bilo naina na koje su se lokalni obiaji
ugraivali u islamske zakone koji su se prakticirali. Samo se
neke vrste intelektualne povijesti, barem prije suvremenog
razdoblja, mogu objasniti uglavnom u okvirima islama, kao
proces kojim se vanjske ideje stapaju s onima stvorenim
unutar samog islama da bi se stvorio sistem koji moe sam
sebe odravati i sam sebe razvijati. ak se i falsife danas
mora smatrati ne grkim filozofima u arapskoj odjei, nego
muslimanima koji koriste koncepte i metode grke filozofije
da bi dali vlastita objanjenja islamske vjere.
69

Odemo li jo dalje, neemo nai odgovor antropologa na pitanje
postoji li homo islamicus ili ima li takav tip bilo kakve analitike i
epistemoloke vrijednosti. Znamo puno manje nego to bismo trebali
znati o raspodjeli moi i vlasti u islamskim drutvima (uzimajui u
obzir da ih ima toliko razliitih razbacanih kroz povijest i po razliitim
geografskim mjestima) da bismo mogli procjenjivati veze izmeu
islamskih jurisprudencijskih kodeksa i njihova provoenja ili koncepata
vladavine i njihove primjene, preobrazbe ili postojanosti. Ne moemo
sa sigurnou tvrditi, na primjer, jesu li neka, sva ili uope ijedno
islamsko drutvo, promijenili temelje vlasti s koncepata vjerske na
koncepte legalistike doktrine. Jezik, estetske strukture, sociologije
ukusa, problemi rituala, urbani prostor, kretanja stanovnitva, revolucije
osjeaja: to su stvari u odnosu prema kontekstu, to su ga, bilo
muslimanski, bilo ne-muslimanski znanstvenici, tek poeli prouavati.
Postoji li takvo to kao to je politiko ponaanje muslimana? Kako se u
muslimanskih drutvima formiraju klase i kako se one razlikuju od onih
u Evropi? Koji su koncepti, sredstva istraivanja, organizacijski okvir,
dokumenti kojima moemo locirati najbolje pokazatelje svakodnevnog

69
Albert Hourani, History, u: Leonard Binder, ur., The Study of the
Middle East: Research and Scholarship in the Humanities and the Social Sciences,
John Wiley & Sons, New York, 1976., s. 117.
124
ivota muslimana openito? Je li islam na kraju koristan kao pojam
ili on zapravo krije, iskrivljuje, odvraa i ideologizira vie nego to
govori? Uzimajui sve to u obzir, kakve veze ima poloaj osobe koja
postavlja neka pitanja ili sva ta pitanja s odgovorima na ta pitanja? U
emu je razlika ako ih postavlja muslimanski teolog u Iranu, Egiptu ili
Saudijskoj Arabiji, danas u odnosu na prije deset godina? U kakvom su
odnosu te tvrdnje s pitanjima koje postavlja ruski orijentalist, francuski
arabist na Quai d'Orseyu ili ameriki antropolog na ikakom
sveuilitu?
Politiki govorei, ono to se utvrdilo kao standardni islamski
odgovor ne moe biti manje apstraktno, manje nezdravo, manje zaklon
za mnotvo kontradiktornih stvari nego to je islam za Zapad. Na
gotovo svim razinama, drava u centralnoj islamskoj regiji sa
specifinim izuzetkom Libanona (od sjeverne Afrike do june Azije)
izraava se svjesno u islamskim terminima. To je politika kao i
kulturalna injenica i to se tek poelo prepoznavati na Zapadu.
70

Saudijska Arabija je, na primjer, drava (kako njezino ime naznauje)
kraljevske kue Saud, ija je pobjeda nad drugim vodeim plemenima
na tom podruju stvorila dravu. Ono to ta obitelj govori i ini u ime
drave i islama izraava snagu jedne obitelji, uz ono to joj se dogodilo
kao lanici meunarodne zajednice i to je sama sebi priskrbila putem
znatne moi i legitimiteta s obzirom na svoj narod. Slino se moe rei i
za Jordan, Irak, Kuvajt, Siriju, predrevolucionarni Iran i Pakistan, osim
to ne vrijedi za sve da je vladajua oligarhija obitelj. Ali istina je da u
puno sluajeva relativna manjina (bilo to vjerska sekta, jedna stranka,
obitelj ili regionalna grupacija) dominira nad svima drugima u ime
drave i islama. Libanon i Izrael su izuzeci: obje zemlje pripadaju u
islamski svijet, ali u jednom vlada kranska manjina (sa sve veim
izazovima od strane drugih zajednica), a u drugoj idovska. Ali i one
izraavaju znatan dio svoje hegemonije u religijskom kontekstu.

70
Vidi izuzetno korisnu analizu ove teme, gledite SAD-a o ovisnim
drutvima: Eqbal Ahmad, Post-Colonial Systems of Power, Arab Studies Quarterly
2, br. 4., jesen 1980., s. 350-63.
125
Uvelike su se sve te drave, svaka na svoj nain, osjetile
ponukanima da odgovore na vanjske prijetnje i reaktivno se okrenule
vjeri, tradiciji i nacionalizmu. Pa ipak, sve se one (a to je glavna stvar)
nalaze u izuzetno tekoj dilemi. S jedne strane, dravna struktura nije u
potpunosti osjetljiva na pluralnost nacionalnosti, vjera i sekti koje
sadri. Stoga u Saudijskoj Arabiji razliita plemena ili klanovi osjeaju
da ih drava ograniava time to se naziva Arabija Saudijskog klana. U
Iranu jo i danas dravna struktura uinkovito gui Azerbejdance,
Baluhe, Kurde, Arape i druge koji se stoga osjeaju kompromitirani u
individualnom etnikom postojanju. Ista vrsta napetosti ponavlja se u
Siriji, Jordanu, Iraku, Libanonu i u Izraelu. S druge strane, dominantna
mo svake te drave koristila je nacionalnu ili vjersku ideologiju kako
bi ostvarila privid jedinstva prema onome to su vidjeli kao prijetnje
izvana. To je jasan sluaj u Saudijskoj Arabiji gdje je islam jedina
ideoloka struja dovoljno velika i legitimna da okupi ljude. Od kasnih
80-ih kralja zovu Khadim al Haramein (Skrbnik dva svetita, to jest
Meke i Medine), to je jo specifinija, jo privilegiranija islamska
titula. U Saudijskoj Arabiji i u poslije-revolucionarnom Iranu islam
se kao posljedica toga poeo identificirati s velikim brojem razina
dravne sigurnosti. To to se takve politike jo i uklapaju u zapadnjaki
stereotip o islamu, samo pojaava pritisak na te zemlje, kako unutranji,
tako i vanjski.
Stoga, daleko od toga da je jedinstven ili ak koherentan pokret,
povratak islama utjelovljuje velik broj politikih stvarnosti. Za SAD
on predstavlja sliku raskola kojoj se ponekad treba opirati, a ponekad je
ohrabrivati. Govorimo o antikomunistikim muslimanima Saudijske
Arabije, hrabrim muslimanskim afganistanskim pobunjenicima,
razumnim muslimanima poput Sadata, saudijske kraljevske obitelji,
Mubaraka i jordanskog kralja Huseina. Pa ipak, istovremeno se ne
slaemo s Homeinijevim militarnim islamistima i Gadafijevim
islamskim Treim nainom i u svojoj morbidnoj fascinaciji
islamskom kaznom (a koju provodi Khalkali) paradoksalno jaamo
njihovu mo kao sredstva za odravanje vlasti. U Egiptu Muslimansko
bratstvo, u Saudijskoj Arabiji muslimanski militanti koji su preuzeli
damiju u Medini, u Siriji islamsko bratstvo i Vanguardi koji su se
126
neko suprotstavili reimu stranke Baath, u Iranu islamski
Mudahedini, kao i Fedajini i liberali: oni ine mali dio suprotne struje
u narodu, iako o tome znamo vrlo malo. Pored toga, razliite
muslimanske nacionalnosti iji je identitet bio blokiran raznim
postkolonijalnim dravama glasno zahtijevaju svoj islam. A ispod svega
toga (u madrasama, damijama, klubovima, bratstvima, cehovima,
strankama, sveuilitima, pokretima, selima i urbanim sreditima u
itavom islamskom svijetu) kola jo vie varijanti islama, od kojih
mnoge tvrde da vode svoje pripadnike natrag pravom islamu.
71

Samo je mali dio te raznolike muslimanske energije dostupan
Zapadnjacima od kojih mediji i glasnogovornici vlada sada zahtijevaju
da razmisle o islamu. Najozbiljnija pogrena predodba javlja se kad
se istie ponovno buenja islama.
72
U glavama i srcima svih njegovih
sljedbenika islam je zasigurno uvijek bio u stanju ponovnog buenja,
iv, bogat u mislima, osjeajima i ljudskom stvaralatvu. I uvijek u
mislima vjernih vizija islama (koristan izraz W. Montgomery
Watta
73
) uplela ih je u kreativne dileme. to je pravda? to je zlo? Kada
se treba oslanjati na ortodoksnost i tradiciju? Kada je vrijeme za dihad
(individualna interpretacija)? Pitanja se mnoe i posao se obavlja pa
ipak mi na Zapadu vidimo i ujemo malo o tome. Toliko islamskog
ivota nije ni fiksirano u tekstovima ni ogranieno na linosti ili jasne

71
Ovu aktivnost je dobro opisao Michael M. G. Fischer, Iran: From Religious
Dispute to Revolution, Harvard University Press, Cambridge, 1980. Takoer vidi:
Marshall Hodgson, The Venture of Islam.
72
Kljuni ideoloki dokument je Bernard Lewis, The Return of Islam,
Commentary, sijenja 1976., s. 39-49. Vidi moju raspravu na ovu temu u Orientalism,
s. 314-20. U usporedbi s Elie Kedourie, Lewis je jo i blag: vidi Kedouriejev
izvanredan pokuaj da pokae da je ponovno oivljavanje islama u principu varijanta
marksizma-lenjinizma u djelu Islamic Revolution, Salisbury Papers br: 6, Salisbury
Group, London, 1979.
73
W. Montgomery Watt, What Is Islam?, drugo izdanje, Longmans, Green &
Co., New York, 1979., s. 9-21.
127
strukture, da bi pretjerano koritenje rijei islam bilo nepouzdani
pokazatelj onog to pokuavamo shvatiti.
Sukob islama i Zapada vrlo je stvaran. ovjek rado
zaboravlja da svi ratovi imaju dvije strane rovova, dvije strane barikada,
dvije vojne mainerije. I upravo kad se ini da je rat s islamom ujedinio
Zapad da se suprotstavi islamskoj moi, isto tako je rat sa Zapadom
ujedinio veliki dio islamskog svijeta. Jer ako je islam tek odnedavno
imbenik u SAD-u, puno muslimana smatralo je SAD dijelom Zapada i
stoga je to fenomen o kojem se puno razmiljalo ve desetljeima u
islamskim krugovima. Brojni zapadni znanstvenici koji prouavaju
islamsku kulturu pretjeruju, po mom miljenju, u pitanju utjecaja to ga
je Zapad imao na islamski svijet u zadnjih dvjesto godina i krivo
pretpostavljaju da su se Zapad i modernizacija dugo vremena
nalazili u sreditu islamske svijesti od Atlantika do zaljeva. To nije
tono zato to je, poput svih ostalih drutava, i islamsko drutvo nekad
koncentrirano na jedne stvari, a nekad na druge. Ali tono je da je
Zapad dao na kilometre polemika, rasprava i interpretacijskih djela, a
jednako je tako brojne linosti, stranke i pokrete u islamskom svijetu
opskrbio razliitim projektima i zadacima.
74
Meutim, pogreno je
pretpostaviti da itavom islamskom svijetu smeta samo ono to je, na
koncu, ipak samo vanjsko za njega.
Takoer je vrlo vano imati na umu da je jedna od bitnih
znaajki islamske kulture njegova bogata i domiljata energija
tumaenja. Vjerojatno je tono da islam nije ostvario jaku vizualnu
estetsku tradiciju, no zanimljivije je i nita manje tono da je samo
nekoliko civilizacija poticalo umijee verbalnog tumaenja u tako
velikoj mjeri kao to je islam. itave institucije, tradicije, itave
filozofske kole izgraene su na pojmovima kao to su sistem
komentara, lingvistika teorija, izvedbe tumaenja. Istina, iste stvari

74
Izuzetno snaan opis ovoga dao je Albert Hourani u: Arabic Thought in the
Liberal Age, 1798-1939, 1962., reprint, Oxford University Press, London and Oxford,
1970.
128
nalazimo i kod drugih religijskih tradicija, ali moramo imati na umu da
se oralno i verbalno iskustvo islama razvijalo s manje konkurencije i
vie ekskluzivnosti nego bilo gdje drugdje. Nije ni udo to je novi
iranski ustav naveo faqiha kao nacionalnog vou, pri emu je faqih ne
kralj-filozof kako mediji misle, nego doslovno majstor fiqh-a,
jurisprudencijske nauke o interpretaciji ili drugim rijeima, veliki ita.
I islamska zajednica tumaenja i zapadna ili amerika (kako je
oblikuju uglavnom masmediji) usmjerili su, naalost, puno energije na
jedan mali dio meusobne konfrontacije i u tom procesu zanemarili su
sve ono to se nije ticalo tog sukoba. Budui da smo svi bili spremni
vjerovati da se muslimani suprotstavljaju sotonskoj Americi, valja
obratiti panju na neke stvari koje su se zaista dogodile. Dok je
nesumnjivo istina da kontrola vijesti i slika na Zapadu nije u
rukama muslimana, isto je tako istina da jedino ope odgaanje
muslimana da shvate razloge muslimanske ovisnosti spreava ih da
uine neto po tom pitanju. Drave bogate naftom, to se njih tie, ne
mogu se potuiti da nemaju izvora. Ali njima nedostaje koncentrirane
politike odluke da ozbiljno uu u svijet, a to je nedostatak koji
dokazuje da muslimanske drave jo uvijek nisu politiki mobilizirane i
povezane. Prije toga trebaju razviti jo puno talenata, a jedan od bitnijih
je sposobnost da naue proizvesti i artikulirati svjesnu i snanu sliku o
sebi. Meutim, to znai ozbiljnu procjenu pozitivnih (ne samo
reaktivnih i obrambenih) vrijednosti koje muslimani, na puno razliitih
naina, zastupaju. O toj se temi vodi odluna rasprava, obino u obliku
diskusije turath (to jest, specifinog islamskog nasljea), u islamskom
svijetu
75
: sada jo njezine zakljuke i pitanja koja je postavila treba
priopiti ostatku svijeta. Nema vie puno izgovora za neprijateljstvo

75
Za nedavni primjer vidi: Adonis (Ali Ahmad Said), Al- Thabit wal
Mutahawwil, svezak 1., Al-Usut, Dar al Awdah, Beirut, 1974. Takoer vidi: Tayyib
Tizini, Min al-Turath ilal-Thawra: Hawl Nathariya Muqtaraha fi Qadiyyat al- Turath
al-'Arabi, Dar Ibu Khaldum, Beirut, 1978. Puno toga o Tizzinijevom radu napisao je
Saleh Omar u: Arab Studies Quarterly 2, br. 3., ljeto 1980., s. 276-84. Za nedavne
evropske poglede na ovu temu pogledaj Jacques Berque, L'Islam au dfi, Gallimard,
Paris, 1980.
129
Zapada prema Arapima i islamu, a zatim za povlaenje i iekivanje.
Kad se analiziraju razlozi za to neprijateljstvo i znaajke Zapada koje
ohrabruju to neprijateljstvo, bit e uinjen vaan korak prema promjeni
tog stava, iako to ni u kom sluaju ne znai da je posao zavren: prvo
neto moramo dovesti u red ako ne elimo da iz toga proizae nova
koliina anti-islamske propagande. Svakako, velike su opasnosti danas
u stvarnom slijeenju i stvarnom ispunjavanju prevladavajue
neprijateljske slike islama, iako je to do sada bilo djelo samo nekih
muslimana, nekih Arapa, nekih crnih Afrikanaca. Ali takva ispunjenja
naglaavaju vanost onoga to jo uvijek nije uinjeno, a morat e se
uiniti.
U velikoj urbi da se industrijalizira, modernizira i razvije, puno
muslimanskih zemalja, po mom miljenju, ponekad je bilo previe
popustljivo prema svojoj preobrazbi u potroaka trita. Da se raskriju
mitovi i stereotipi orijentalizma, svijetu kao cjelini mora se dati prilika
da vidi da muslimani i orijentalisti stvaraju i, to je jo vanije,
propagiraju drugaiji oblik povijesti, novu vrstu sociologije, novu
kulturalnu svijest: ukratko, muslimani moraju naglasiti cilj ivljenja
novog oblika povijesti istraujui ono to Marshall Hodgson naziva
islamicate world
76
i njegova razliita drutva ozbiljno i brzo, i
jednako tako moraju obznaniti rezultate do kojih su doli vanjskom ne-
muslimanskom svijetu. To je sigurno ono to je Ali Shariati imao na
umu za iranske muslimane, kad je poopio Muhamedovu seobu (hejira)
iz Meke u Medinu u ideju ovjeka kao izbora, borbe, neprestanog
postajanja. On je neograniena seoba, seoba unutar samog sebe, Boja
glina, seoba unutar svoje vlastite due.
77


76
Hodgson, Venture of Islam, 1 : 56. ff.
77
Ali Shariati, Antropology: The Creation of Man and the Contradiction of
God and Iblis, or Spirit and Clay, u: On the Sociology of Islam: Lectures by Ali
Shariati, u prijevodu Hamida Algara, Mizan Press, Berkeley, California,
130
Ideje poput Shariatijeve uputile su iransku revoluciju u ranoj
fazi, to je jednom zauvijek dokinulo dogmatinu pretpostavku da su
muslimani, u biti, nesposobni za pravu revoluciju ili kategoriko
zbacivanje tiranije i nepravde. Jo vanije od toga, iranska revolucija je
u ranim fazama pokazala (kako je Shariati uvijek tvrdio) da se islam
mora ivjeti kao egzistencijalni ovjekov izazov, a ne kao pasivno
pokoravanje autoritetu, bilo ljudskom, bilo bojem. U svijetu bez
odreenih standarda i samo s boanskim nalogom seobe od
ovjeje gline do Boga, musliman si, prema Shariatiju, mora sam
urezati stazu. Ljudsko drutvo je samo po sebi bilo seoba ili kolebanje
izmeu Kaina (vladara, kralja, aristokracije: sile koncentrirane u
jednoj osobi) i Abela (klase ljudi, onoga to Kuran naziva al-nass:
demokracije, subjektivnosti, zajednice).
78
Moralna uenja Ajatolaha
Homeinija u poetku su bila isto toliko zadivljujua: s manje podatnosti
od Shariatijeve i on je razumio neugodan poloaj muslimana u pitanju
izbora izmeu halala i harama (pravednosti i zla) koji neprestano
moraju ivjeti. Odatle njegov poziv za islamskom republikom u kojoj
je namjeravao institucionalizirati pravednost i spasiti al-mostazafin
(potlaene) od njihove prisege na vjernost.
Takve ideje su, naravno, dovele do velikog ustanka u Iranu. Na
zapadu, meutim, islamska revolucija nije zadobila simpatije. ak se i u
islamskim zemljama jo uvijek boje iskustva Irana zbog njegove
nevjerojatne energije, vatre i entuzijazma, iako je nakon Homeinija
odrana velika rasprava unutar Irana kojoj nije pridano puno panje.
Tako u islamskom svijetu vlada veliki rascjep izmeu slubenih,
ortodoksnih ideja o islamskom ivotu i, suprotno tome, protu-
kulturalnog islama kojem je jedna od prethodnica bila i revolucija u
Iranu.
79
Ironija je u tome to zapadne ideje o islamu u cjelini vie vole

78
Shariati, The Philosophy of History: Cain and Abel u: On the Sociology
of Islam, s. 97-110.
79
Vidi: Thomas Hodgkin, The Revolutionary Tradition in Islam, i Adonis,
Al-Thabit wal Mutahawwil, o sukobu izmeu slubenih kultura i protukultura.
131
povezivati islam s onime emu se velik broj muslimana i sam opire:
kazni, autokraciji, srednjovjekovnoj logici i teokraciji.
132
Sluaj Princeza u kontekstu

Islam je na silu oslabljen naom moi da ga predstavimo u korist
naih ciljeva, a drava, vlada ili grupa ga u tu svrhu pojednostavljuju:
ovo je daleko od islama kao takvog i trenutno odnos izmeu nas i
njih ne slui na ast niti nama niti njima. Jo vanije, u onome o
emu se izvjetava o islamu puno vie toga se sakriva nego razotkriva.
Analiza jedne zloglasne epizode ilustrirat e moju tvrdnju.
Public Broadcasting Service [Javna sluba emitiranja] 12.
svibnja 1980. prikazala je film Death of Princess [Smrt princeze]
britanskog reisera Anthonyja Thomasa. Mjesec dana ranije taj je film
doveo do diplomatskog incidenta izmeu Velike Britanije i Saudijske
Arabije, koji je rezultirao povlaenjem veleposlanika Saudijske Arabije
iz Londona, bojkotom Engleske kao odredita za odmor graana
Saudijske Arabije i prijetnjom daljnjim sankcijama (iako nijedna od tih
mjera nije dugo trajala). Zato? Jer je, prema miljenju graana
Saudijske Arabije, film bio uvreda za islam i davao krivu sliku itavog
arapskog drutva, a pogotovo pravde u Saudijskoj Arabiji. Temeljen na
dobro poznatom pogubljenju mlade princeze i njenog ljubavnika koji
nije bio iz redova plemstva, film je snimljen u obliku dokumentarne
drame u potrazi za istinom: britanski izvjestitelj pokuava saznati to se
tono dogodilo paru, putuje u Bejrut gdje razgovara s Libanoncima i
Palestincima, potom u Saudijsku Arabiju gdje mu, naravno, slubene
osobe izbjegavaju dati izravan odgovor. Tijekom toga saznaje da je
princezinu priu narod interpretirao kao simbol svojih politikih i
moralnih dilema. Za Palestince ona je, poput njih, izopenica u potrazi
za slobodom i politikim samoopredjeljenjem. Za neke Libanonce ona
predstavlja unutranju borbu Arapa koja je meusobno podijelila
Libanonce. Za slubene osobe u Saudijskoj Arabiji ona je samo njihova
stvar, i tvrde da njezin sluaj Zapadnjacima moe biti zanimljiv samo
zato to on diskreditira postojei reim. I, konano, za aicu insajdera,
njezina je sudbina optuba licemjerstva reima u kojoj se islam i
islamski lex talionis koriste da bi se sakrila korumpiranost kraljevske
133
obitelji. Kraj filma je otvoren: sva objanjenja sadre neto istine u sebi,
iako nijedno nije dovoljno da objasni to se dogodilo.
U SAD-u je vlada Saudijske Arabije glasno izjavila da se protive
prikazivanju filma. Dvije nepopularne posljedice bile su da je Warren
Christopher iz State Departmenta javno upozorio PBS na
nezadovoljstvo Saudijske Arabije u tom pitanju, a Exxon je zatraio od
PBS-a da preispita svoju odluku. U nekoliko je gradova prikazivanje
otkazano. Kao ustupak zbog kontroverzne prirode filma, PBS je
emitirao ezdesetominutnu raspravu neposredno nakon prikazivanja
filma. est individualaca i voditelj razgovarali su o filmu: jedan je bio
predstavnik Arapske lige, drugi profesor prava s Harvarda, trei
muslimanski duhovnik iz Bostona, etvrti mladi Amerikanac Arabist
(neobino oznaka za nekog tko nije niti akademik niti vladin slubenik),
zatim djevojka s poslovnim i novinarskim iskustvom na Srednjem
istoku i, naposljetku, britanski novinar koji je bio nadasve iskren u
svojoj mrnji prema Saudijskoj Arabiji. Njih je est prilino
nepovezano razgovaralo sat vremena. Oni koji su znali neto o tom
podruju esto su bili ogranieni svojim stajalitima da se dre slubeno
apologetske muslimanske linije. Oni koji su znali malo to su,
naravno, i pokazali, a ostali su bili prilino nevani.
Pritisak da se film ne prikae ispravno je doveo u pitanje Prvi
amandman i miljenja sam da ga je trebalo prikazati. Vane a
neizreene stvari u vezi s filmom (koji je kao djelo filmske umjetnosti,
po mom miljenju, bio prilino banalan) bile su: a) da ga nije snimio
musliman, b) da je vrlo vjerojatno jedini, a ako ne jedini, onda sigurno
najimpresivniji film o muslimanima koji e prosjeni gledatelj vidjeti i
c) diskusija o filmu koja se odvijala u raspravi nakon filma i kasnije na
drugim mjestima jedva se dotakla pitanja konteksta, snage i
predstavljanja. Thomasov je poduhvat oito posjedovao gotov glamur
to ga film o Jemenu, na primjer, ne bi imao. Seks i islamska kazna
(posebno one vrste koja potvruje nae najgore sumnje o barbarstvu
muslimana) odjeveni u iskrenu dokumentarnu dramu mogli su pridobiti
iroku publiku. Kako je objavio The Economist u travnju 1980.:
Islamski zakon za veinu Zapadnjaka predstavlja islamsku kaznu, to
134
je pojednostavljeni mit koji ovaj film njeguje. Publika se jo vie
poveala kad se saznalo da vlada Saudijske Arabije povlai veze
(uvlaei Exxon u itavu priu) da se film ne prikae. A sve to jasno
govori da Smrt princeze nije muslimanski film, nego film o kojem
muslimani imaju vrlo malo toga rei, a i to to imaju relativno je
nepopularno i neuinkovito.
Filmai i PBS morali su biti svjesni (kao to bi svaki musliman
ili pojedinac iz Treeg svijeta bio svjestan) da, bez obzira o emu se u
filmu radilo, njegovo je snimanje, sam in pretvaranja slika u
predodbe, bio iskljuivo pravo koje proizlazi iz onog to sam nazvao
kulturnom snagom, u ovom sluaju kulturnom snagom Zapada.
80

Jednostavno je bilo nevano to Saudijska Arabija ima vie novca:
stvarna produkcija i distribucija vijesti i slika bila je vanija od novca
jer one su, vie od samog kapitala, sistem koji vlada na Zapadu.
Protivno tom sistemu, slubeni prigovori Saudijske Arabije da je film
uvreda za islam bile su pokuaj da se mobilizira drugi, daleko slabiji
sistem predstavljanja (slika reima kao branitelja islama), kako bi se
neutralizirao takozvani zapadni sistem predstavljanja.
Jo je jedna pobjeda sistema bila rasprava koju je PBS emitirao.
S jedne strane, televizijska mrea mogla je korektno tvrditi da je
reagirala na bol graana Saudijske Arabije time to je obzirno emitirala
raspravu o tom pitanju neposredno nakon prikazivanja filma. S druge,
PBS je kontrolirao tu raspravu pobrinuvi se da ravnotea pogleda,
posve razliitih i ne ba najbolje izreenih, relativno nepoznatih gostiju
sabotira bilo kakvu jau ili duu analizu. Samo emitiranje rasprave
sluilo je kao zamjena za pravu analizu. A dio uspjeha itavog dogaaja
bilo je i to nitko nije komentirao kako su i struktura filma u stilu
Rashomona i uravnoteena: rasprava procjenu teme suvremeno
muslimansko drutvo ostavile otvorenom, to navodi na krivi put. Ni
u jednom trenutku ne saznajemo (ili nas moda zapravo nije ni briga)
to je to princeza stvarno uinila, isto kao to je rasprava poruila film

80
Said, Orientalism, s. 41.
135
je bio lo kao i bio je dobar i iskren. Ali ispod filma i rasprave
provlai se nepriznata injenica da se takav jedan film moe snimiti i
prikazati s daleko ozbiljnijim posljedicama nego saudijski film koji bi
se smatrao tetnim za kranstvo, SAD ili predsjednika Cartera.
Osim toga, aktivnim zahtijevanjem da se sprijei prikazivanje
filma reim Saudijske Arabije doveden je u poloaj da porie neto
sam incident to nije mogao porei i u isto vrijeme da ne moe
ponuditi nita drugo kao protu-verziju islama. Pojednostavljujua
dvostruka veza o kojoj sam ve govorio uinila je bilo kakva
protivljenja filmu neuinkovitima. Obje strane mogu rei, Ne, to se nije
tako dogodilo, ili ovako se to dogodilo ako, naravno, ima naina da se
takvo to kae uinkovito i ako postoji neko mjesto s kojeg se to moe
rei. Slubeni glasnogovornik Saudijske Arabije nije imao ni naina ni
mjesta, osim na kulturno diskreditirani nain, da pokua sprijeiti
prikazivanje filma. Dunosnici vlade Saudijske Arabije maloduno su
pokuali ukazati na dobre strane islama, ali ni oni se u raspravi nisu
uli. Jo gore, inilo se da nema dovoljno jake amerike kulturne
grupacije koja bi istaknula da je film previe nevaan kao umjetnost ili
politika da bi govorio bilo to vrijedno spomena. Na nesreu, nije bilo
nieg goreg za protivnike filma, i u SAD-u i Engleskoj, nego da film
izgleda kao da slui financijskim interesima Saudijske Arabije (kako je
to s otvorenim prezirom izjavio J. B. Kelly u New Republic, 17. svibnja
1980.). Ukratko, protivnici filma nisu traili kritiki aparat pomou
kojega bi na kritiki nain preispitali film. Koliko je otrcana ta
polemika bila vidi se u usporedbi s debatom o The Memory of Justice
Marcela Ophulusa, ili o Holocaustu ili ponovnom prikazivanju filmova
Leni Riefenstahl.
Prikazivanje filma Smrt princeze omoguilo je da se uoi vie
stvari. I ameriki mediji i intelektualni i kulturalni milje oko njih
doslovno je vrvio, i to prije nego to se za Smrt princeze uope ulo,
jasnim antiislamskim i antiarapskim klevetanjem. U najmanje dvije
prilike u prolosti, gradonaelnik New Yorka izravno je uvrijedio kralja
Saudijske Arabije odbivi ga pozdraviti i ukazati mu najobiniji oblik
uljudnosti. Marljivo istraivanje pokazalo je da gotovo ne postoji
136
televizijska emisija u udarnom terminu koja nije imala nekoliko epizoda
u kojima je na rasistiki nain prikazivala muslimane, uvredljivo ih
karikirajui, a sve su one predstavljale muslimane na nekvalificirani i
opi nain: jedan musliman uzet je kao tipian primjer svih muslimana i
islama openito.
81
Udbenici za srednje kole, romani, filmovi, oglasi.
Koliko njih doista informira, vie ili manje laskavo, o islamu? Koliko je
raireno znanje o razlici izmeu ijitskog ili sunitskog islama? Nimalo.
Pogledajte ope humanistike teajeve to nam ih nude naa sveuilita.
Veina ih, ako ne i svi, u pregledu nastavnog plana i programa
izjednaavaju humanistike znanosti s remek-djelima koja seu od
Homera i antikih tragiara do Dostojevskog i T. S. Eliota preko
Biblije, Shakespearea, Dantea i Cervantesa. Gdje se islamska
civilizacija susjedna kranskoj Evropi uklapa u takvu jednu
etnocentrinu shemu stvari? Izuzevi nedavne knjige naslova kao to su
Militant Islam [Militantni islam] ili The Dagger of Islam [Bode
islama] ili Ayatollah Khomeinis Mein Kampf [Moja borba Ajatolaha
Homeinija], koje je ope djelo o islamskoj civilizaciji u opticaju, nudi
se ili potrauje u irem intelektualnom krugu? Bi li bilo mogue
identificirati dio stanovnitva kao islamofile na nain na koji
oznaavamo anglofile, frankofile i sline? Samo zato to je kasnih
osamdesetih porastao broj muslimana useljenika i Afroamerikanaca koji
su se obratili na islam (na primjer, Louis Farrakhan), moe se govoriti o
amerikoj grupaciji.
Nakon to se polemika u sluaju Princeza stiala, Saudijci su, na
nesreu, zaboravili stati u svoju obranu kad je American Spectator
objavio lanak Erica Hoffera pod nazivom Muhammad's Sloth
[Muhamedova lijenost] s podnaslovom, Muhammad, Messenger of
Plod [Muhamed, glasnik napornog rada].
82
A nisu ni na svoj popis

81
Donedavno situacija je bila ista i s predstavljanjem drugih orijentalnih
grupa. Vidi: Tom Engelhardt, Ambush at Kamikaze Pass, Bulletin of Concerned
Asia Scholars 3, br. 1., zima-proljee 1971., s. 65-84.
82
Eric Hoffer, Islam and Modernization: Muhammad, Messenger of Plod,
American Spectator 13, br. 6., lipanj 1980., s. 11-12.
137
krivih predodbi o islamu stavili injenicu da su jedine tri zemlje na
svijetu iji su se teritoriji nalazili pod okupacijom zemlje saveznice
SAD-a bile islamske drave. Tek kad je ugled kraljevske obitelji bio
izravno okaljan, reim je Saudijske Arabije zaprijetio osvetom. Kako to
da je islam bio povrijeen samo u jednom sluaju, a u drugima ne?
Zato su sve do danas Saudijci uinili relativno malo da pomognu
promoviranje razumijevanja islama? Do ovog asa njihov glavni
obrazovni doprinos bio je programu Srednjeg istoka Sveuilita u
junoj Kaliforniji, koji vodi bivi zaposlenik ARAMCO-a.
83

Cjelokupan kontekst sluaja Princeza, meutim, jo je sloeniji.
Vojna intervencija SAD-a u Zaljevu bila je uobiajena tema rasprava u
posljednjih najmanje pet godina, puno prije krize u Zaljevu i rata 1990.-
1991. Sve od kasne 1978. kad se Saudijska Arabija nije pridruila
mirovnom procesu u Camp Davidu, novinski lanci (neki od njih puni
dezinformacija koje se ine prilino autentinima) redovito su isticali
brojne greke i slabosti reima Saudijske Arabije. Krajem srpnja 1980.
objavljeno je da je CIA stajala iza nekih pria (vidi The Washington
Leak That Went Wrong: A CIA Gaffe That Shocked Saudi Arabia,
Davida Leigha, Washington Post, 30. srpnja 1980.). Prvih esnaest
godina svoga postojanja New York Review of Books vie-manje je
ignorirao Perzijski zaljev. Zatim, tijekom jedne godine, odmah nakon
Camp Davida, objavio je nekoliko lanaka o Zaljevu i svi su naglaavali
krhkost sadanjeg sistema vladavine u Saudijskoj Arabiji. U isto
vrijeme dnevni tisak otkrio je uspon islama i srednjovjekovnih osobina
kanjavanja, prava i pojma ene. Nitko u to isto vrijeme nije primijetio
da izraelski rabini izraavaju nevjerojatno sline ideje o enama ili ne-
idovima, osobnoj higijeni i kazni ili da su razni libanonski sveenici
isto toliko krvoedni i srednjovjekovni u svojim nazorima. Selektivnost
fokusiranja na islamski reim Saudijske Arabije inila se organiziranom
oko njegovih slabosti i neobinosti, koje ga nisu inile nita manje
ranjivim niti osebujnim. Zato to su se inatili SAD-u, Saudijska Arabija

83
Prema: L. J. Davis, Consorting with Arabs: The Friends Oil Buys,
Harpers Magazine, srpanj 1980., s. 40.
138
je sada trebala trpjeti iskreno izvjetavanje i pokoriti se zahtjevima za
reportae o cenzuri u Saudijskoj Arabiji u nastavcima (dok se u isto
vrijeme nitko nije alio na injenicu da je svaka vijest koja je izlazila iz
Izraela morala proi vojnu cenzuru). Redovito se izraavalo
neodobravanje to tisak Saudijske Arabije nije slobodan.
(Koliko je neodobravanja izraeno povodom izraelske politike
usmjerene protiv arapskih novima, kola i sveuilita na Zapadnoj
obali?) Saudijska Arabija je iznenada postala, s jedne strane, jedinstveni
sluaj za liberale i cioniste da je kore, a s druge da je hvale i miluju
konzervativni financijeri i slubene osobe establimenta. To je jo vie
degradiralo Saudijsku Arabiju, uinilo je neprihvatijivom i intelektualno
smijenom, to na mnogo naina i jest, izuzev toga da su od nje
napravili zgodan simbol za sve u islamskom svijetu.
Jedna od posljedica svega ovoga bila je da smo za vrijeme
sluaja Princeza mi glasno oplakivali njihovo licemjerstvo i
korupciju, a oni su nam zauzvrat zamjerali zbog nae moi i
bezosjeajnosti. Taj je sukob produbio opseg rasprave izmeu nas i
njih i na taj nain uinio doslovce nemoguim prave rasprave, analize
i razmjenu. Muslimansko samoodreenje je, posljedino, nastojalo
ojaati gubljenjem odnosa s jednostranim blokom koji se predstavljao
kao zapadna civilizacija i, osjetivi to, demagozi sa zapada estoko su
napali srednjovjekovni fanatizam i okrutnu tiraniju. Za gotovo svakog
muslimana ve sama injenica islamskog identiteta postaje in gotovo
kozmikog inata i nude preivljavanja. Rat se ini loginom
posljedicom, odatle toliki odjek Huntingtonovog fatalistikog recepta za
sukob civilizacija.
Ovo se dobro moe vidjeti usporedimo li film Smrt princeze s
jo jednim islamskim filmom koji je PBS prikazao petnaest godina
kasnije, Jihad in America (Dihad u Americi) (1995.) Dok prvi
dokumentarac predstavlja egzotinu, daleku verziju islama, njegov
noviji pandan tvrdi da su SAD postale ratite puno raznolikih ludih
muslimana koji ire strah i ratuju protiv nas i to na naem teritoriju.
Film potpisuje stanoviti Steven Emerson koji nema nikakvog znanja o
139
politici, povijesti, kulturama ili religijama Srednjeg istoka, a njegova
jedina kvalifikacija, kako je ponosno izjavio na poetku filma, jest ta to
je izvjetavao o strahotama islamskog terora. Budui da se u proteklih
deset godina pojavio novi kadar takvih sumnjivih strunjaka koji
nailaze na odaziv kod razumljivo uznemirene publike (bombardiranje
Svjetskog trgovinskog centra uistinu je bila uasna stvar i uistinu je
aica muslimana ekstremista snosila krivnju za to, iako Emerson s tim
nije izravno povezao njihovog vou, eika Omara Abdela Rahmana,
veterana mudahedina u Afganistanu koje su sponzorirale SAD s
proraunatom politikom da se u toj zemlji obue skupine ekstremista
koje e se boriti protiv Sovjetskog saveza), a koji se pozivaju na borbu
protiv terorizma, strunost o terorizmu, znanje o islamskoj prijetnji i
slino i to im je osiguralo istaknuto mjesto u senzacionalistikim
medijima. Iako Jihad in America ukazuje na odgovornost i
diskriminaciju u govoru o islamu i usprkos eksplicitnim izjavama u
filmu da je veina muslimana miroljubiva i poput nas, svrha ovog
filma jest zagovaranje protiv islama kao zlokobnog uzgajivaa okrutnih,
bezosjeajnih ubojica, spletkaroa i nasilnika. U sceni za scenom (sve
su izolirane iz bilo kakvog stvarnog konteksta) gledamo bijesne, bradate
imame koji bjesne protiv Zapada i pogotovo protiv idova, prijete
genocidom i ratom protiv Zapada koji nee imati kraja. Do kraja filma
gledatelj je uvjeren da SAD ima veliku, sloenu mreu tajnih baza,
centara i tvornica bombi i da su one namijenjene koritenju protiv
nevinih graana koji nita ne sumnjaju.
Zanimljivo je to to su mediji odmah nakon bombakog napada
u Oklahoma Cityju 1995. pozvali Emersona, koji nije niti najmanje
oklijevao da javno objavi da su za nedjelo odgovorni ljudi sa Srednjeg
istoka, to je usmjerilo potragu za tamnoputim ljudima koji nalikuju na
muslimane u prvih nekoliko dana nakon napada. Emersona se nije
moglo uti kad je otkriveno da su domai ekstremisti (bijelci i
protestanti) odgovorni za napad, iako nije nerazumno pretpostaviti da e
ga ponovno pozvati. Njegov film se ne trudi usporediti veliinu i
potencijal islamskih terorista dihada s raznim lokalnim mreama vojne
policije, bombaa i njima slinih koji su opsjeli zemlju, niti furioznoj
drugoj polovici filma, s otrim rezovima i prijelazima s jedne na drugu
140
scenu, s jedne neosnovane tvrdnje na drugu da muslimani pokuavaju
unititi SAD, daje bilo kakvu pretpostavku stvarnih brojeva, stvarne
uestalosti dogaaja, sastanaka i tako dalje. Utisak koji Emerson
konano daje gledatelju jest da je islam isto to i dihad isto to i
terorizam, a to zauzvrat pojaava osjeaj kulturalnog straha i mrnje
protiv islama i muslimana.
Snaga Emersonova filma, spretnost njegove strategije jest u
tome to u medijima nema utjecajnog pogleda na islam koji bi dao
protuteu, imalo osjeaja da se velika veina muslimana ne treba
stvarno povezivati s marginalnim i malim skupinama koje je zapravo
napuhao iznad svake granice. Znatan dio netrpeljivosti Emersonovog
predstavljanja islama takoer proizlazi iz njegovog navodnog
antisemitizma i mrnje prema Izraelu. Prikazano je nekoliko scena
haraenja nakon samoubilakog bombakog napada u Izraelu, kao i
kratka vizualna referenca na bombardiranje idovskog kulturnog centra
u Buenos Airesu za koje nije uhien niti jedan muslimanski
prijestupnik. Iz toga je jasno da su ti opisi islamskog terora namijenjeni
da pobude bijes i zamjeranje kod amerikih zagovaraa Izraela, za koje
je ta zemlja nevina rtva neizazvanog antisemitskog islamskog terora.
To je, naravno, slubeni izraelski stav koji sakriva sve to je Izrael
mogao uiniti (uz bezuvjetnu podrku SAD-a) u vojnoj okupaciji
Zapadne obale, Gaze, istonog Jeruzalema, visoravni Golan i junog
Libanona koja je trajala desetljeima, a tijekom koje su izraelski avioni
izvrili napade na bolnice, civilne logore, kole, sirotita itd. Sve je to
proraunato isputeno iz Emersonova filma, jer bolje da se mrnja i
strah amerikih gledatelja usmjeri protiv islama i svih muslimana i da se
tvrdi da smo mi nevini u svemu osim demokracije, ljubavi prema
slobodi itd.
Moda je previe nadati se da neki ljudi ovdje i u islamskom
svijetu mogu otkriti alosne granice prinudnih oznaka kao to su
Zapad i islam. Moda je previe oekivati da e te oznake i okviri
koji ih podupiru tijekom vremena izgubiti svoju snagu, ali moda je
mogue da e se islam initi manje okorjelim i zastraujuim i vie
posljedicom tumaenja koja slue naim neposrednim politikim
141
ciljevima i karakteriziraju nae strahove bez obzira bili mi muslimani ili
ne-muslimani. Kad jednom konano shvatimo istu snagu i subjektivne
komponente tumaenja i kad prepoznamo da je puno stvari koje znamo
nae na vie naina nego to obino priznajemo, na dobrom smo putu da
se rijeimo naivnosti, dvolinosti i mitova o nama samima i svijetu u
kojem ivimo. Prema tome, da bismo razumjeli ak i vijesti u
odreenom smislu znai da moramo razumjeti to jesmo i kako
odreeni dio drutva u kojem ivimo funkcionira. Tek nakon to
shvatimo te stvari moemo ii dalje i pokuati razumjeti islam kako
ga mi vidimo i razliite vrste islama koje postoje za muslimane.
Pokuajmo sada detaljno analizirati ono to je bila
zabrinjavajua epizoda izmeu nas i islama: iranska talaka kriza,
iji se odjek osjea u trajnom osjeaju bezizlaznosti u odnosima izmeu
SAD-a i Irana devedesetih godina. Mnogo se toga moe saznati iz te
epizode i u njoj je puno politike konfuzije koju valja razrijeiti i zato
to je to bilo toliko traumatino i nabijeno iskustvo za nas i zato to,
gledano kritiki, ona govori puno toga o procesima koji se trenutno
odvijaju na drugim mjestima muslimanskog svijeta. Kad se jednom
pribliimo Iranu, tada moemo poeti raspravljati o drugim pitanjima
koja povezuju islam i Zapad u ovoj kasnijoj fazi.
142
Drugo poglavlje

IRAN

Sveti rat

Iran nastavlja poticati uzavrele amerike strasti, ne samo zbog
uvredljive i nezakonite okupacije teheranskog veleposlanstva koje su
iranski studenti okupirali 4. studenog 1979., nego i zbog detaljne, vrlo
usmjerene panje koju su mediji posvetili tom dogaaju i demonizaciji
Irana koja je uslijedila i trajala godinama. Jedno je znati da su ameriki
diplomati taoci i da Amerikanci, ini se, nisu sposobni da ih oslobode, a
posve drugo gledati to iz veeri u veer na televiziji u udarnim
terminima. Meutim, doli smo do mjesta, po mome miljenju, gdje
postoji potreba kritiki procijeniti znaenje prie o Iranu, kako se to
naziva, da bismo racionalno i nepristrano razumjeli njezino prisustvo u
amerikoj svijesti, pogotovo stoga to je oko devedeset posto
Amerikanaca upoznalo tu priu preko radija, televizije i novina. Nema
naina da se ublai bol i bijes uzrokovan dranjem amerikih talaca i
konfuzije koja je nastala iz konflikata unutar islamskog svijeta, ali, po
mom miljenju, trebali bismo biti sretni to SAD nisu primijenile vojnu
silu protiv Irana. U bilo kojem sluaju, moramo razmotriti to je Iran
predstavljao za Amerikance u opem kontekstu odnosa Zapada i
Amerike s islamskim svijetom: kako je izgledao i kako su ga iz dana u
dan mediji doslovno predstavljali i prikazivali Amerikancima.
Iran je zauzeo veinu udarnih veernjih televizijskih vijesti
odmah nakon to su iranski studenti okupirali veleposlanstvo. U
nekoliko narednih mjeseci ABC je svakodnevno prikazivao posebnu
kasnoveernju emisiju, America Held Hostage [Amerika kao talac], a
PBS-ova emisija MacNeil/Lehrer Report je nezapamen broj puta
tematizirala krizu u Iranu. Mjesecima je Walter Cronkite dodavao svom
143
to je tako podsjetnik koliko su dana taoci u zatoenitvu: dvjesto
sedmi dan, i tako dalje. Emisija Teda Koppela Nightline na ABC-ju,
koja je doivjela nevjerojatnu dugovjenost i uspjeh, poela se
prikazivati upravo zbog talake krize. Hodding Carter, tadanji
glasnogovornik State Departmenta, u roku od otprilike dva tjedna
postigao je status zvijezde. S druge strane, ni tada se glavni tajnik Cyrus
Vance ni Zbigniew Brzezinski nisu javili sve do odustajanja od
spaavanja krajem travnja 1980. Intervjui s Abol-Hassan Bani-Sadrom,
Sadegh Ghotbzadehom, roditeljima talaca redovno su se izmjenjivali s
iranskim demonstracijama, trominutnim teajevima o povijesti islama,
proglasima biveg aha iz bolnice, komentarima razno-raznih strunjaka
ozbiljnih lica koji su analizirali, razmiljali, debatirali, drali govore i
nudili teorije, smjernice djelovanja, nagaanja o buduim tumaenjima
dogaaja, psihologiji, sovjetskim potezima i reakcijama muslimana.
Tokom itavog tog razdoblja postalo je oito da Iranci koriste
medije, po njihovom miljenju, u svoju korist. esto su studenti u
veleposlanstvu zakazivali dogaaje koji bi bili tempirani da ih sateliti
zabiljee u vrijeme udarnih termina i veernjih vijesti u SAD-u. S
vremena na vrijeme iranski dunosnici isticali su da im je plan bio
okrenuti ameriki narod protiv politike njihove vlade. To je bila greka
u proraunu od samog poetka. Kasnije je politika imala neobian, ne u
potpunosti nedobrodoao efekt, a to je bilo da stimulira medije da
zauzmu jedan iskreniji istraivaki stav. Ali ono o emu ovdje elim
diskutirati jest kako je Iran izgledao Amerikancima tijekom
najintenzivnijeg razdoblja krize. Da bismo to uspjeli, moramo pogledati
i drugu stranu prie.
Kao to sam rekao u prvom poglavlju, veina najdramatinijih,
obino loih, vijesti iz prolog desetljea, ukljuujui ne samo Iran nego
i arapsko-izraelski sukob, naftu i Afganistan, mediji su tretirali kao
vijesti o islamu. To nije bilo nigdje oitije nego u dugoj iranskoj
krizi, tijekom koje su amerikim konzumentima vijesti servirane ture
informacije o ljudima, kulturi, religiji (koje nisu bile nita vie do jadno
definirane i pogreno protumaene apstrakcije) i uvijek su, u sluaju
144
Irana, predstavljali muslimane kao militantne, opasne i antiameriki
nastrojene.
Ono to krizu u Iranu ini dobrom prilikom za istraivanje
medijske izvedbe, upravo je ono to ju je uinilo razumljivo munom za
toliko Amerikanaca: njezino trajanje i injenica da ono to Iran
simbolizira predstavlja amerike odnose s itavim muslimanskim
svijetom. Pa ipak, mislim da moramo paljivije pogledati ono to je u
poetnom razdoblju, prvih dva-tri mjeseca, postalo oito u stavu medija
i njihovoj obradi dogaaja, na nain da jednostavno ustraju u poetnim
stavovima usprkos novim izazovima, nebrojenim politikim
promjenama i krizama s kojima e se Zapad morati suoiti od tada pa
nadalje. S vremenom je ipak dolo do promjena u nainu izvjetavanja
medija i te su promjene neto vie ohrabrujue od onoga to se
dogaalo na poetku.
Prolazei kroz nevjerojatnu koliinu materijala o okupaciji
amerikog veleposlanstva u Teheranu, uoit emo niz stvari koje e nas
zapanjiti. Prije svega, inilo se kao da se mi branimo i zajedno s
nama normalni, demokratski, racionalni poredak stvari. Tamo negdje,
previjajui se u samoizazvanom ludilu, nalazio se islam openito, ija
je manifestacija u tom trenutku bio uznemiravajue neurotian Iran.
Ideology of Martyrdom [Ideologija muenitva] glasio je naslov o
iranskom ijitskom islamu u Timesovom izdanju od 26. studenog. U
isto vrijeme, kao da su prekopirali isto svjedoanstvo, Newsweek je
objavio itavu stranicu pod naslovom Iran's Martyr Complex [Iranska
manija muenitva], takoer 26. studenog.
inilo se da za to ima puno dokaza. St. Louis Dispatch je 7.
studenog objavio zakljuke savjetovanja odranog u St. Louisu o Iranu i
Perzijskom zaljevu. Citiran je neki strunjak koji je izjavio da je
gubitak Irana, u smislu da je preao na islamski oblik upravljanja
dravom, najvei neuspjeh koji su SAD imale zadnjih godina. Islam je,
drugim rijeima, po definiciji tetan za interese SAD-a. Wall Street
Journal je 20. studenog objavio uvodni lanak u kojem tvrdi da
povlaenjem civilizacija dolazi od opadanja moi zapada koji
145
zapravo iri te [civilizirane] ideale, to znai, ako nisi zapadnjak,
nema civilizirane ideale (to je sudbina veine svjetskog stanovnitva
ukljuujui i islamsko). A zatim, tu je i profesor J .C. Hurewitz sa
sveuilita u Columbiji koji je, kad ga je novinar ABC-ja 21. studenog
pitao znai li biti ijitski musliman antiamerikanac, na to pitanje
odgovorio kategoriki potvrdno.
Svi vodei televizijski novinari-komentatori, poglavito Walter
Cronkite sa CBS-a i Frank Reynolds s ABC-ja, redovito su govorili o
mrnji muslimana prema ovoj zemlji ili poetinije o krizi
polumjeseca, ciklonu koji juri preko prerije (Reynolds, ABC, 21.
studenog). Jednom drugom prilikom (7. prosinca) Reynoldsov glas je u
pozadini slike gomile koja moli Bog je velik nadglasao te rijei onim
rijeima za koje je mislio da oznaavaju istinsku namjeru te gomile:
mrnja prema Americi. Neto kasnije, u istoj toj emisiji, izvijestili su
nas da je prorok Muhamed bio samoproglaeni prorok (a koji to
prorok nije bio?), a zatim nas podsjetili da je Ajatolah titula
dvadesetog stoljea koja znai Boji odraz (na nesreu, nijedno od
toga nije potpuno tono). ABC je odrao kratki (trominutni) teaj o
islamu, u kojem su sliku pratili natpisi koji su priali istu neugodnu
priu kako su odgovarajue reakcije na islam zamjeranje, sumnja i
prezir: muhamedizam, Meka, purdah, chador, suniti, ijiti (popraeni
slikom mladog ovjeka koji se biuje), mula, Ajatolah Homeini, Iran.
Odmah nakon tih prikaza program se prebacio na Janesville u dravi
Wisconsin, gdje su zdravi ameriki kolarci (meu njima nije bilo
purdaha, samokanjavanja ili mula) organizirali domoljubni Dan
jedinstva.
Militant Islam: The Historic Whirlwind [Militantni islam:
povijesni vrtlog] objavio je New York Sunday 6. sijenja 1980. The
Islam Explosion [Eksplozija Islama] bio je doprinos Michaela
Walzera u izdanju New Republica od 8. prosinca. Oba eseja, kao i svi
ostali, nastojala su ne samo dokazati da je islam nepromjenjiva pojava
koja se uz to moe shvatiti iz nevjerojatno raznolike povijesti,
geografije, drutvene strukture i kulture etrdeset islamskih nacija i
priblino 800 000 000 muslimana koji ive u Aziji, Africi, Evropi i
146
sjevernoj Americi (ukljuujui puno milijuna u Sovjetskom savezu i
Kini), nego i razotkriti (kao to je to Walzer uinio) da gdjegod ima
ubojstava, rata i otegnutih sukoba koji ukljuuju posebnu vrstu uasa,
islam jasno igra vanu ulogu u tome. inilo se da nije vano to se ne
primjenjuju uobiajena pravila dokazivanja navedenog, niti to esejist
ne poznaje ni jezike ni drutva o kojima daje izjave ili to se zdrav
razum jednostavno izgubio s mjesta dogaaja kad je zapoela rasprava
o islamu. Uvodni lanak New Republica sveo je Iran na bijes ometenih
vjerskih strasti i na pobjenjeli islam raspravljajui to Shari'a,
sveti islamski zakon, govori o pijuniranju, sigurnom ponaanju i
slinom. Sve je to samo utvrdilo bit da je islam u ratu protiv nas i da se
moramo ukljuiti u borbu irom otvorenih oiju.
Bilo je i malo suptilnijih naina inkriminiranja islama od tih u
New Republic. Jedan je bio da se pred javnost dovede strunjak i da mu
se dopusti da kae da, premda Homeini nije stvarno predstavnik
islamskog sveenstva (bio je to L. Dean Brown, bivi ameriki
veleposlanik u Jordanu i poslanik u Libanonu, predsjednik Middle East
Institute [Institut za Srednji istok], u MacNeil/Lehrer Reportu 16.
studenog), oklopljeni mula potomak je ranijeg (oito autentinijeg)
islamskog doba. Svjetina u Teheranu podsjetila je Browna na Nrnberg,
a uline demonstracije bile su znakovi cirkusa kao glavne zabave
koje su diktatori s vremena na vrijeme osiguravali za svoj narod.
Jo je jedna metoda bila sugerirati da postoje nevidljive veze
koje povezuju razliite druge znaajke Srednjeg istoka s islamom u
Iranu, te sve to zajedno osuditi, implicitno ili eksplicitno, ovisno o
sluaju. Kad je bivi senator James Abourezk otiao u Teheran, na
ABC-ju i CBS-u su to odmah objavili podsjeajui na to da je Abourezk
libanonskog porijekla. Nitko nije aludirao na dansko porijeklo
zastupnika Georgea Hansena ili na pripadnost Ramseya Clarka bijeloj
anglosaksonskoj protestantskoj populaciji. inilo se bitnim spomenuti
blijedu islamsku mrlju u Abourezkovoj prolosti, iako je porijeklom
libanonski kranin. (Slina stvar je i koritenje lanih arapskih eika
kao mamaca u sluaju Abscam.)
147
Najvatrenija upotreba takvih sugestija moe se vidjeti u malom
lanku Daniela B. Drooza na naslovnici Atlanta Constitution od 8.
studenog, a u kojem je nepotvreno izjavio da u pozadini okupacije
amerikog veleposlanstva stoji Palestinska oslobodilaka organizacija.
Njegovi izvori bili su nadleni organi diplomatske i evropske tajne
slube. George Ball je 9. prosinca u Washington Postu aforistino
izjavio da ima temelja za vjerovanje da itavu operaciju vode dobro
uvjebani marksisti. NBC-jev Today Show je 10. prosinca prikazao
intervju s Amosom Perlemutterom i Hasijem Carmelom, koji su
predstavljeni kao profesor na amerikom sveuilitu i dopisnik za
pariki tjednik L'Express. Obojica su zapravo Izraelci. Robert
Abernethy ispitivao ih je o navodnim tvrdnjama o podudaranju
interesa izmeu Sovjetskog saveza, Palestinske oslobodilake
organizacije i radikalnih muslimana u Iranu: je li istina, pitao je, da
su u operaciju veleposlanstvo zapravo upletene tri sile? Pa, ne,
odgovorili su, ali postoji podudaranje interesa. Kad se Abernethy
dobrohotno javio da uljudno kae da to to govore zvui kao neki
izraelski pokuaji da se ocrni slika Palestinske oslobodilake
organizacije, profesor Perlemutter ljutito ga je pobio citirajui ni
manje ni vie nego intelektualni integritet programa svoje stranke.
Da ga ABC ne bi nadmaio, CBS je 12. prosinca uveo emisiju
Nightly News s Marvinom Kalbom iz State Departmenta, koji je citirao
iste te (jednako neimenovane) diplomatske izvore i izvore tajne
slube na koje se mjesec dana ranije pozvao Drooz, ime je jo jednom
potvreno da Palestinska oslobodilaka organizacija, islamski
fundamentalisti i Sovjetski savez surauju u sluaju okupacije
veleposlanstva. Ljudi Palestinske oslobodilake organizacije paze na
zdanje, izjavio je Kalb. To se dobro zna, mudro je nastavio, po tome to
se u veleposlanstvu moe uti arapski. (Kratki izvjetaj o Kalbovoj
prii idueg dana je objavljen u Los Angeles Timesu.) Nije preostalo
nita drugo nego da jo jedna ugledna osoba s Hudson Institutea,
strunjak Constantine Menges, potvrdi to isto, prvo u New Republic 15.
prosinca 1979., a zatim jo dvaput u MacNeil/Lehrer Reportu. Nije
iznesen nijedan dokaz osim, naravno, dijabolinog komunizma koji se
naao u prirodnom savezu s vrajom Palestinskom oslobodilakom
148
organizacijom i sotonskim muslimanima. (ovjek se zapita zato
MacNeil i Lehrer nisu ponovno pozvali Mengesa da prokomentira
sovjetsku invaziju na Afganistan ili slubenu iransku kritiku te
invazije.)
Gdje ima ijita, ima i problema, tvrdio je Daniel B. Drooz u
Atlanta Journal-Constitution 29. studenog. Ili, kako to New York Times
pronicljivije iznosi 18. studenog u malom naslovu: Okupacija
veleposlanstva povezana je i sa ijitskim odobrenjem vlasti i ljutnjom
zbog aha. U toku tjedna nakon to je veleposlanstvo okupirano 4.
studenog, slike namrtenog Ajatolaha Homeinija bile su toliko este i
nepromjenjive u onome to navodno govore promatrau, kao i
bezbrojne slike iranske svjetine. Spaljivanje (i prodavanje) iranskih
zastava od strane razbjenjelih Amerikanaca postala je redovita
razbibriga. Tisak je vjerno izvjetavao o takvoj vrsti patriotizma.
Zanimljivo, bilo je estih izvjea koja su prikazivala zbunjenost
arapskog i iranskog stanovnitva u SAD-u, a jedno takvo izalo je u
Boston Globeu 10. studenog i prikazivalo ljutitu springfildsku svjetinu
koja je skandirala Arab go home [Arapi idite kui]. Posebne osobine
ijitskog islama irile su se posvud, iako iznenauje koliko je relativno
malo lanaka obraivalo iransku suvremenu povijest ili upuivalo na
veoma vaan politiki otpor perzijskog sveenstva stranoj intervenciji i
monarhiji i to jo od kasnog devetnaestog stoljea, ili se bavilo
injenicom kako je to Homeiniju polo za rukom da srui aha i
neporaenu vojsku radio kazetama i velikim nenaoruanim masama
ljudi kao glavnim sredstvima borbe.
ini mi se simbolinom nemogunost Waltera Cronkitea da
pravilno izgovori muslimanska imena. Ghotbzadehovo ime bi
promijenio gotovo svaki put kad bi ga izgovorio, obino u neto poput
Gaboozaday. (CBS je 28. studenog nazvao Beheshtija Bashati, i da
ne zaboravimo, ABC je 7. prosinca promijenio Montazerijevo ime u
Montessori.) Gotovo svaki saetak o povijesti islama bio je ili toliko
zbunjujui da nije imao smisla ili toliko netoan da je to bilo strano.
Uzmimo kao primjer dio CBS-ove emisije Nightly News o islamu
emitirane 21. studenog. Novinar Randy Daniels opisao je Moharram
149
kao razdoblje kad su ijitski muslimani slavili izazov koji je Muhamed
uputio voama svijeta tvrdnja toliko pogrena da je smijena.
Moharram je islamski mjesec. ijiti tijekom prvih deset dana Moharama
slave uspomenu na Huseinovo muenitvo. Kasnije nas obavjetavaju
da ijiti imaju maniju proganjanja pa nije ni udo to su proizveli
Homeinija za kojeg nam je reeno, isto tako krivo, da ne predstavlja
islam u cjelini. U istoj toj emisiji intervjuirali su me zbog moje
mudrosti i krivo identificirali kao profesora islamistike. Novinar CBS-a
nas je 27 .studenog obavijestio da itav Iran pati od revolucionarnog
mamurluka, kao da je neki ulini pijanac.
Ali tek kad se elita New York Timesa svom snagom obruila na
islam, tek je tada istupila istinski depresivna priroda sile koja je drala
Amerikance kao taoce. Timesov islam imao je puno toga zajednikog s
onim to je sam Times. Ne samo to je Times vodee ameriko glasilo,
nego mu to, zajedno s katolicizmom, stupnjem strunog izvjetavanja,
odgovornou i, to je najvanije, sposobnou da s kredibilitetom pie
sa stajalita nacionalne sigurnosti, daje snagu jedinstvene vanosti.
Drugim rijeima, Times moe mjerodavno govoriti o nekoj temi i uiniti
tu temu relevantnom naciji. To radi namjerno i, ini se, uspjeno. Tako
Harrison Salisbury priziva u sjeanje proljee 1961., kad je predsjednik
Kennedy rekao novinaru Timesa Turneru Catledgeu, da je u to vrijeme
Times objavio vie podataka o predstojeoj invaziji u Zaljevu svinja
koje su sami prikupili, spasili biste nas od velike greke.
84
Nakon
Zaljeva svinja, Salisbury kae, ni Times ni svijet jo ne razumije da
izvjee Tada Szulca nije bilo nita posebno, i, to se toga tie, da ni to
to su novine postigle isto tako nije bilo nita posebno. To je
jednostavno bila rutina. Times je postao nevjerojatno snana institucija
koja funkcionira kao sila koja je gotovo isto toliko stara koliko i sama
nacija.
Times je sada doao do kritine mase, ali ne mase u smislu
itateljstva i izvjestitelja, iako je to nerazmrsivo povezano s

84
Salisbury, Without Fear or Favor, s. 158.
150
tim. Ne, doao je do kritike mase izvjetavanja i strunosti.
On je zaista pokrivao svijet, Washington, itavu naciju i
grad svojim slubenicima i slubenicama koji nisu bili samo
novinari. Bili su to najbolji izvjestitelji i urednici koji su se
mogli nai. Okupili su se oko Timesa ne zbog novanih
nagrada plaa u The Timesu je bila dobra, ali nikada
spektakularna. Okupili su se jer je Times nudio jedinstveni
nain izvjetavanja i ureivanja. Standardi profesionalizma
nigdje nisu bili toliko visoki kao u Timesu. Kritina masa
izvjestitelja sada je [nakon Zaljeva svinja] bila toliko velika
i kvalitetna da je funkcionirala gotovo bez svjesnih
ravnanja. Po itavom svijetu Timesovi ljudi prikupljali su
vijesti, ispitujui, kopajui i postavljajui pitanja.
85

Tako je, nakon stanovitog vremena, vladajua sila odluno
postala kolektivna misija Timesa i novinari su izvjea za Times pisali
vie-manje kao stvar navike, bez svjesnih ravnanja. Do 1971., kad je
Times poeo objavljivati Pentagon Papers [Novine o Pentagonu], prolo
je stotinu godina otkako je Boss Tweed sruio kliku u Tammany Hallu
objavljujui vane vladine dokumente. Tu se Times ponovno, prema
Salisburyju, izdigao iznad zakona svojom uzornom moralnom
dalekovidnou radei u nacionalnom interesu
86
, demonstrirajui svoju
snagu da otkrije istinu i pokrene vlade na djelovanje. Financijski uspjeh
koji je postigao pod vodstvom najnovijeg izvrnog urednika A. M.
Rosenthala bio je, istina je, uinak dodavanja novih rubrika kao to su
Dom i ivot dnevnom izdanju, ali dodatni prihodi omoguili su i
proirena izvjetavanja iz svijeta.
Nove rubrike dale su novinama financijski temelj koji je
poziciju Timesa uinio doslovno neoborivom i to u trenutku
kad su se News i Post koprcali. Sada je Times, za razliku od

85
Ibid., s. 163.
86
Ibid., s. 311.
151
bilo kojih drugih novina u zemlji, mogao izdvajati i
izdvajao 30.000 dolara mjeseno, moda ak i 50.000
dolara mjeseno, pored plaa za djelatnike, za izvjetavanje
o padu Irana. Novac nije bio problem, imali su ga
dovoljno.
87

Na kraju godine tijekom koje je Iran pao Times se konano
okrenuo islamu. Pune dvije stranice 11. prosinca posveene su
simpoziju pod naslovom The Explosion in the Moslem World
(Eksplozija u muslimanskom svijetu). Od sedam sudionika tri su bili
znanstvenici iz muslimanskog svijeta koji su sada ivjeli i radili u SAD-
u, a ostala etvorica bili su cijenjeni strunjaci suvremene povijesti,
kulture i drutava islamskog svijeta. Svako pitanje koje im je
postavljeno da ga prodiskutiraju bilo je politiko i sva su se odnosila na
prijetnju koju islam predstavlja amerikim interesima. Tu i tamo
strunjaci bi pokuali raspravljati o islamskom svijetu kao da on ima
drugaije prolosti, drugaije politike procese, drugaiju vrstu
muslimana. Ali snaga pitanja kao to je slijedee onemoguila bi te
njihove pokuaje: Ako smo mi toliko sotonski u oima velikog broja
muslimana u ovom trenutku, kako bismo se trebali nositi sa snagama,
voama i vladama prema kojima osjeamo donekle naklonost?
Bazergan se rukuje s Brzezinskim i nema ga vie. Bani-Sadr kae da
eli doi u New York i tu je kraj. Moemo li nauiti lekciju iz toga kako
se odnosimo prema drugim reimima? Je li to lekcija ogranienja ili
neeg drugog? Times je oito mislio da ide ravno na sam izvor stvari:
ako muslimanima upravlja islam, iao je na sam islam. Zanimljivo je
to to su znanstvenici pokuavali podijeliti islam na njegove vanije
sastavne dijelove, a Times je ponovno sastavio te sastavne dijelove
islama u sile koje su ili tetne ili prijateljske za interese SAD-a.
Konani rezultat simpozija bilo je ogorenje, budui da se u zadnjem
nizu Timesovih pitanja jasno impliciralo da uvjeravanje i logika nisu od
koristi i da e se stoga moda morati pribjei sili kao zadnjoj soluciji.

87
Ibid., s. 560-61.
152
Sumnje oko toga to mi moramo misliti o islamu rasprile su
se kada je, posljednja etiri dana 1979., Times objavio seriju od etiri
dugaka lanka Flore Lewis koji su pokuavali ozbiljno objasniti ulogu
islama u krizi (Upsurge in Islam [Uzaviranje u islamu], 28., 29., 30.,
31. prosinca). Njezini lanci sadre neke odline stvari (na primjer,
njezin uspjeh u predoavanju sloenosti i raznolikosti), ali i ozbiljne
nedostatke, a veina ih je svojstvena nainu na koji se danas gleda na
islam. Lewis ne samo da je izdvojila islam na Srednjem istoku (uspon
judaizma i egipatskog ili libanonskog kranstva, na primjer, gotovo
nije ni spomenula), nego je dala izjave, pogotovo u svom treem
lanku, o arapskom jeziku (navodei struno miljenje da je islamska
poezija retorika i deklamatorska, ne intimna i osobna) i islamskom
nainu razmiljanja (nesposobnost da se primijeni nain razmiljanja
korak po korak) koje bi se smatrale ili rasistikim ili besmislenim kad
bi se njima opisivao bilo koji drugi jezik, religija ili etnika skupina.
Deset godina kasnije Chris Hedges objavio je, takoer u Timesu,
lanak pod naslovom A Language Divided Against Itself [Jezik
podijeljen protiv samog sebe], koji je pridonio da se pokae kako
muslimanski ekstremisti iskoritavaju arapski jezik (koji je ionako ve
zagaen nacionalizmom) kako bi stvorili novi jezik mrnje,
pojednostavljenih formula i vjerskog ara: brutalizacija politike
konverzacije, zakljuuje, dovela je do toga da samo nekolicina Arapa
moe meusobno razgovarati.
Preesto su ljudi na koje se Lewis pozivala bili orijentalisti koji
su javno objavili svoja opa stajalita: lie Kedourie, koji je krajem
1979. napisao studiju o islamskoj revoluciji s namjerom da pokae da je
ona ekvivalent marksizmu-lenjinizmu
88
citiran je kako tvrdi da je
mete na Istoku dubok i endemian. Potom Bernard Lewis (nije u
rodu s Florom Lewis), koji je ustvrdio kraj slobodnih pekulacija i
istraivanja u islamskom svijetu, vjerojatno kao posljedicu islamske
statinosti i deterministike, okazionalistike i autoritarne

88
Kedourie, Islamic Revolution.
153
teologije. Koristei se svojim autoritetom starog orijentalista, Bernard
Lewis nastavio je sa svojim tendencioznim i openitim napadima na
islam tijekom osamdesetih i devedesetih godina. Ne moe se
oekivati da se dobije koherentno miljenje o islamu nakon itanja
Flore Lewis (ili Bernarda Lewisa) ije okolianje s izvorima i
nepoznavanje teme daje njezinim itateljima osjeaj lova na temu koja
nije bila ona s kojom se zapoelo. Naposljetku, kako se moe obuhvatiti
nekoliko stotina milijuna ljudi ije su rijei izraz elje prije nego
injeninog opisa? (Usporedi s Atlantic Constitution od 18. studenog:
suptilna i varava priroda perzijskog jezika.) Ipak, iznijeli su stav o
islamu koji govori da, premda islam uope nije jasan, nai stavovi
prema njemu (ili stavovi koje mu imamo pravo pripisati) jesu.
U intervjuu, koji je, moda nenamjerno, otkrio vie nego to je
eljela, objavljenom u svibanjskom izdanju Esquirea 1980., Flora Lewis
opisuje pretpostavke i rad koji potjee iz tih pretpostavki, a koji je
rezultirao njezinim lancima o islamu. Slabo umijee izvjetavanja i
nain pisanja zbrda-zdola sugeriraju da bi se Times mogao izvui s tim
jer islam je islam, a Times je Times. A kae sljedee (obratite panju na
neformalni autoritet u primjedbi nitko ne zna koji vrag se dogaa s
islamom):
Prije nekoliko mjeseci, na primjer, bila sam ukljuena u
projekt koji je bio apsolutno neumjeren u svojim
proporcijama. New York mi je upravo dao jedan specijalni
zadatak o previranjima u islamskom svijetu. Odrali su
sastanak u New Yorku i netko je rekao, Isuse, nitko ne zna
koji vrag se dogaa s islamom. Poaljimo Floru onamo. I
tako su me pozvali i otila sam. Bilo je to nevjerojatno, ak
nisam bila sigurna ni kako da iskoristim grau koju u
prikupiti.
Morala sam na brzinu napraviti sve pripreme kako bih
unaprijed bila sigurna da u uhvatiti ljude koji mi trebaju.
Nisam imala vremena da odem nekamo i ekam po tri dana
da mi netko da nekakvu informaciju.
154
Krenula sam od Pariza i Londona. Zatim sam otila u Kairo
jer se tamo nalazi islamsko sveuilite, potom u Alir i
Tunis. Vratila sam se s dvadeset biljenica i pet kila papira,
sjela i poela pisati.
Naravno, prednost je u tome to ipak nauim neto. Kad
govorimo o formations permanentes [trajnom studiranju]
The New York Times daje jednu stipendiju za drugom.
Izuzetak od pravila da sama radim sve izvjetaje dogodi se
kad jednostavno ne mogu stii/biti na nekom mjestu zbog
vremenskog pritiska. Za projekt o islamu mi je, na primjer,
trebao prilino veliki izvjetaj o Filipinima. Pokazalo se da
ured u Aziji ne moe ustupiti nikoga da obavi taj posao
(imali su pune ruke posla zbog rata u Kambodi, zbrke u
Junoj Koreji i politike krize u Tokiju) pa je tako netko iz
New Yorka morao obaviti taj posao i poslati mi izvjetaj.
Usporedba izmeu Timesovog i Le Mondeovog izvjetavanja o
islamu prilino razjanjava neke stvari. Za Times je izvjetaj na
brzinu sastavila Flora Lewis; u njemu se ne govori ni o znaajnim
teolokim i moralnim pitanjima o kojima se raspravlja u itavom
islamskom svijetu (kako netko moe govoriti o islamu danas i niti
jednom rijeju ne spomenuti sukob koji bjesni izmeu pristaa
idtihada osobno tumaenje i pristaa taqlida pouzdanje u
tumaenje vlasti kao naina tumaenja Kurana?), kao ni o povijesti i
strukturi razliitih islamskih kola koje potpaljuju prevrat, koji
Lewisova pokuava dokumentirati. Ne spominje ak ni nain na koji je
islam postao prirodno utoite za siromane i liene imovine.
Umjesto toga, Lewis se oslanja na nasumine citate od jo nasuminijih
ljudi, koristi se anegdotama umjesto analizama i ne izvjetava o
stvarnim uvjetima islamskog ivota, bili oni doktrinski, metafiziki,
politiki ili ekonomski.
Korisno je u ovom sluaju usporediti elitne amerike novine s
elitnim francuskim novinama. Tono godinu dana ranije (6., 7. i 8.
155
prosinca 1978.) Le Monde je zaposlio Maximea Rodinsona (istaknutog
francuskog marksista orijentalista kojeg Flora Lewis citira) da proui taj
isti fenomen.
89
Razlika ne moe biti vea. Rodinson potpuno barata
temom, poznaje jezike, poznaje vjeru, razumije politiku. Nema
anegdota, nema senzacionalistikih navoda, nema ravnotee u
oslanjanju na islamske strunjake koji su za ili protiv. Pokuava
utvrditi koje su snage u islamskom drutvu i povijesti suraivale sa
sadanjim politikim konfiguracijama kako bi proizvele trenutnu krizu.
Kao posljedica, njegov je rad koherentno iskustvo (imperijalizma,
klasnog sukoba klasa, vjerskih prepirki, drutvenog morala), a ne samo
zbirka stavova izloenih sumnjiavim i uplaenim itaima.

89
Ove lanke nalazimo u prijevodu: Rodinson, Isla Resurgent?, Gazelle
Review 6, ur. Roger Hardy, Ithaca Press, London, 1979., s. 1-17.
156
Gubitak Irana

Bilo tko zasien povrnim, labavim izvjetavanjem o Iranu
mogao bi biti sklon da se za pomo i stvarni uvid okrene PBS-ovoj
veernjoj emisiji MacNeil/Lehrer Report. Poput New York Timesa u
svijetu tiska, MacNeil/Lehrer Report priznat je kao elitna emisija u
svijetu elektronskog novinarstva. Emisije MacNeil/Lehrer Report
smatram neobino nezadovoljavajuim, kako zbog njihova
iznenaujue ograniena, pa ak i konzervativna oblika, tako i zbog
izbora gostiju i opsega diskusije. Krenimo od oblika. Ako se radi o
nekonvencionalnoj prii o nepoznatom dijelu svijeta kao to je Iran,
gledatelj e istog asa biti potaknut da uoi snanu razliku izmeu
svjetine tamo negdje i brino odjevene, paljivo uravnoteene
skupine gostiju kvalificiranih svojom strunou, a ne neophodno
uvidom u situaciju ili razumijevanjem. Nema nita pogreno u tome to
se situacija pokuava racionalno shvatiti, kako emisija od samog
poetka pokuava dokazati, meutim pitanja koja postavljaju svojim
gostima jasno pokazuju da su MacNeil i Lehrer namjerili traiti podrku
za prevladavajue nacionalno raspoloenje: bijes na Irance, nepovijesne
analize to to tjera Irance na djelovanje, pokuaji da raspravu uklope u
kalup hladnog rata ili krize. Jasna indikacija toga pojavila se u dvije
emisije (28. prosinca i 4. sijenja) u kojoj su gosti bili dvije grupe
amerikih sveenika koje su se upravo vratile iz Teherana. Sveenici su
govorili o svom suosjeanju s osjeajima Iranaca koji dvadeset pet
godina pate pod ahovom despotskom vladavinom. Lehrer je bio
otvoreno skeptian, da ne kaemo sumnjiav, prema onome to su
govorili. Kad su se nakon toga u emisiji pojavili ministar vanjskih
poslova Bani-Sadr i njegov nasljednik Sadegh Ghotbzadeh (23. i 29.
studenog), nain ispitivanja i stav bio je vrlo blizak onome to se
kasnije pokazalo kao stajalite vlade SAD-a: kad e taoci biti puteni i
zaboravimo koncesije ili istrane odbore koji e se pozabaviti
prekrajima i zloinima biveg aha. Ironija je bila u tome da Bani-Sadr
prvi put nije inzistirao na izruenju biveg aha, nego je predloio
formulu koju e povjerenstvo UN-a koje je otilo u Teheran nekoliko
157
mjeseci kasnije uistinu i provesti. U to vrijeme, novinari MacNeil i
Lehrer bili su tipini u ignoriranju tog prijedloga.
Popis gostiju od poetka studenog 1979. do sredine sijenja
1980. bio je jo znakovitiji. Osim pet Iranaca, Richarda Falka i Eqbala
Ahmada, koji su obojica bili znani pobornici zemalja Treeg svijeta i
antiratnih ciljeva, svi ostali gosti bili su novinari, pojedinci povezani s
korporacijskim ili kvazi-vladinim institucijama ili ljudi sa Srednjeg
istoka poznati po svojim temeljno antagonistikim stavovima prema
revoluciji u Iranu. Ista vrsta neravnotee javila se za vrijeme krize u
Zaljevu 1990. koja je trajala etiri mjeseca. Uestalost kojom su se neki
ljudi pojavljivali nije ostavljala mjesta sumnji. Menges s Hudson
Institutea pojavio se dvaput, bivi veleposlanik SAD-a u Afganistanu
Robert Neumann i L. Dean Brown takoer dvaput. Konani je rezultat
bio da se sve to su Iranci rekli i uinili stavi izvan moralnih granica. To
je hranilo nau ljutnju, ali nam nije pomoglo da razumijemo vijesti.
Zapanjilo me i iznenadilo to ni Lehrer ni MacNeil nisu ni pokuali
istraiti, na primjer, znaenje rijei koje je rekao Bani-Sadr kad je
zazvao potlaene svijeta i rekao da zadovoljenje njihovih
potraivanja ne zahtjeva izruenje biveg aha, nego samo gestu
priznanja od strane SAD-a da su pritube potlaenih legitimne.
U samom provoenju istraivanja, MacNeil/Lehrer Report kao
da je cenzurirao samoga sebe, spreavajui se da odluta u ira podruja
ljudskog iskustva koja su antagonisti ili sugovornici smatrali vanima.
Usko organizirani redovi sudionika koji sjede oko stola kojim dominira
par zahtjevnih domaina, sveukupno uravnoteeni stav gdje nijedan
gost ne moe stvarno saopiti strani jezik dalekih potlaenih naroda
koji su do sada u tiini trpjeli desetljea amerikog ili lokalnog
despotizma, pitanja uvijek usmjerena na to kako se treba nositi s
krizom, a ne kako pokuati razumjeti nove obzore koji se otvaraju
svugdje u ne-bjelakom, ne-evropskom svijetu, gotovo nagonsko
utoite primljenoj mudrosti o geopolitici, sektakom nemiru, ravnotei
moi: to su bila ogranienja unutar kojih su MacNeil i Lehrer djelovali.
I u dobru ili zlu, to su bila i ogranienja unutar kojih djeluje vlada.
158
U kontekstu koji je stvorilo novinarstvo pogoeno oprezom i
samonametnutim konformizmom prema Iranu, sada moemo poeti
cijeniti zapanjujuu dalekovidnost lanka I. F. Stonea A Shah Lobby
Next? [Je li ahov lobi sljedei?] koji je napisao 17. sijenja 1979., a
koji je objavljen u New York Review of Books od 22. veljae. U njemu
tvrdi kako se ah moe osloniti na strane prijatelje od Chase
Manhattan banke preko industrije, naftnih dionikih drutava, CIA-e i
gladnih akademika. Ali budui da je ah sada ovdje osobno to bi
moglo dovesti do zanimljivih mogunosti, premda smo do sada ve
trebali nauiti, ali nismo, da se ne mijeamo u unutranju politiku Irana
i mogli bismo uskoro dobiti paralelnu lekciju ako ne budemo drali
iransku politiku odvojenu od nae. Zato? Stoneovo nadnaravno
pretkazanje nastavlja: to ako novi iranski reim postavi vlastite
zahtjeve...zatrai svoje pravo na strane holdinge i bankovne raune aha
i zaklade Pahlevi? to ako zatrai izruenje aha na suenje pod
optubama da je rasprodao zemlju? to ako ga optui, kao apsolutnog
vladara, za apsolutnu odgovornost za nebrojena muenja i smrti koje je
poinio SAVAK?
Citiram Stonea ne samo zato to se pokazalo da je pogodio to
e se dogoditi, nego i zato to nije bio, i nikada se nije pravio da je,
strunjak za Iran, a kamoli ovjek poznat po proislamskim
simpatijama. Pogledajte njegov lanak i neete nai nijednu referencu
na islamski mentalitet ili osobite sklonosti ijita prema muenitvu, niti
bilo koju drugu glupost koja se predstavlja kao relevantna
informacija o Iranu. Razumije politiku, razumije i ne pokuava lagati
o potezima koji mukarci i ene ine u ovom i drugim drutvima i,
iznad svega, ne sumnja da, premda Iranci nisu Evropljani ili
Amerikanci, njihove su pritube, ambicije, nade koje imaju legitimne, i
bilo bi glupo da ih Zapadnjaci ignoriraju. Nema eufemizama, nema
hiperbola. Stone ne zna farsi jezik, ali si ne doputa kompenzirajui
luksuz generaliziranja o suptilnoj i varavoj prirodi perzijskog jezika.
S karakteristinom tvrdoglavou Joseph Kraft skicira svoje
gledanje na stvari u Time for a Show of Power [Vrijeme za
pokazivanje snage] napisanom za Washington Post od 11. studenog, i
159
upravo to to je u tom lanku napisao puno je vie od svih standardnih
primjedaba o diplomatskom imunitetu i svetosti naeg veleposlanstva
osvijetlilo podtekst, moda ak i nesvjesno pristup opeg stava medija.
Pad aha, napisao je Kraft, bio je katastrofa za amerike nacionalne
interese. ah je ne samo uinio raspoloivim uobiajene koliine nafte,
nego je imperijalnim pretenzijama uveo i red na iransko podruje. To
je za Ameriku bilo dobro zato to je nafta nesmetano doticala, podruje
i podinjene nacionalnosti bile su pod kontrolom, a mi smo
izgledali jaki. Kraft nastavlja predlaui da se nae prilika za
nepogreivo i, po mogunosti, iznenadno provoenje amerike moi u
korist reima koji se osjeaju ugroenima od strane Ajatolaha
Homeinija, kao dio procesa ponovne izgradnje amerike politike
prema Iranu. Kako bi se to drugaije moglo uiniti?
Moda e trebati pribjei nekom obliku podupiranja Iraka u
pokuaju da zakuha provincijalni otpor unutar Irana. Moda
e to znaiti da emo morati dati vojnu pomo Turskoj... Da
bi se pronale i iskoristile takve prilike, potrebna je bitna
unutarnja promjena u Washingtonu. SAD trebaju
mogunost da uine jo neto osim da poalju marince i
bombardiraju podruje. One moraju ponovno uspostaviti
mogunost samo-unitenu prije samo nekoliko godina
mogunost za tajnu intervenciju.
Iz Kraftovog lanka jasna je njegova nespremnost da prihvati
revoluciju u Iranu koja se ionako ve dogodila. Prema tome ona, i sve
povezano s njom (Ajatolah Homeini, islam, iranski narod) mora se
preraditi i predstaviti kao pogreni dogaaj, to Kraft eli da njegovi
itatelji povjeruju da je revolucija u Iranu bila. Drugim rijeima, Kraft
je projicirao osobnu verziju stvarnosti na sloenu iransku i ameriku
stvarnost podmeui je, na taj nain, kao stvarnu. A Kraftova verzija
imala je i dodatnu didaktiku odliku da je potpuno liena bilo kakve
moralnosti: tu je bila rije o sili, amerikoj sili da postupa sa svijetom
prema naim uvjetima kao da nas rezultat onoga to je zapravo bila
dvadesetpetogodinja intervencija u Iranu nije nita nauio. Ako se
pritom dogodi da nijee pravo drugih naroda da promijene vlastiti oblik
160
vladavine, ili da nijee da se ta promjena uope dogodila, to mu nije
bilo vano. On eli da Amerika upozna svijet (i bude poznata u svijetu)
po svojoj sili, svojim potrebama, svojoj viziji. Sve ostalo bilo je
nezamislivo.
Problem je to je taj stav grub i slijep ak i s jednog
pragmatikog i potpuno sebinog stajalita. U istom trenutku kad su
Kraft i njemu slini napadali iransku revoluciju i oplakivali pad aha,
situacija u Iranu bila je vrlo hirovita i nesigurna. Mase ljudi koje su
sruile ahov reim nalazile su se u prvim redovima politike koalicije
na elu koje se nalazio Ajatolah Homeini. On sam je imao autoritet i
duhovni kao i politiki legitimitet da pozove zemlju da se probudi. Pa
ipak, odmah ispod povrine kojom je dominirao, vodila se borba
izmeu nekoliko frakcija, a meu njima je, naravno, bilo sveenstvo
(iji su sljedbenici bili organizirani u islamsku republikansku stranu),
liberalni centar (s Bazerganom na elu), iroka skupina liberala
ljeviara islamskih stranki i linosti (iz koje se pojavio Bani-Sadr) i ne-
islamska ljevica sastavljena od puno razliitih stranaka i skupina. Vie
od godinu dana nakon revolucije, tonije od veljae 1979. do najmanje
oujka ili travnja 1980., izmeu tih razliitih frakcija vodila se borba za
vlast. Na trenutke se inilo da pobjeuje Bani-Sadr, a zatim je
(uglavnom tijekom kasne zime i ranog proljea 1980.) dominiralo
sveenstvo (s Ajatolahom Muhamedom Beheshtijem na elu). U SAD-u
se o toj borbi vrlo malo izvjetavalo dok se ona odvijala. Ideoloka
predanost ideji jedinstvenog i nedjeljivog islama bila je toliko jaka da
nije zabiljeen politiki proces koji se odvijao unutar te ili bilo koje
druge islamske zemlje. A zatim, kad je konzervativna islamska stranka
pobijedila u toj borbi za vlast, raniji opisi islama inili su se unato
svemu toni. A kad je propalo spaavanje helikopterom i nakon to je
Carterova vlada odluila Iran jedno vrijeme staviti u pozadinu (i to kad
je ve bilo prekasno), tisak je asno vrei svoju dunost poeo
izvjetavati o borbama za vlast izmeu Beheshtija i Bani-Sadra.
Uobiajeno, Bani-Sadr je bio opisan kao vrsta osobe s kojom bismo se
mogli nositi da nema Beheshtija, a kad je Bani-Sadr bio u uzlazu krajem
1979., tada su ga ili ignorirali ili omalovaavali.
161
Mo je, naravno, vrlo sloena, ne uvijek vidljiva, vrlo raznolika
stvar, osim ako se ne razmilja iskljuivo u vojnim terminima. Pa ipak,
postoje situacije kad se ona, kako to Kraft tono primjeuje, ne moe
lako vidjeti ili shvatiti, niti izravno primijeniti (diverzantski napad,
subverzija CIA-e, neka vrsta trajka), ve samo neizravno (America
Held Hostage [Amerika kao talac] kako nam je to aparat informiranja s
naoko neogranienim izvorima prezentirao iznova i iznova). Mediji su
eljeli provoditi svoju mo to due vremena. Mislim da ne pretjerujem
kada kaem da je osjeaj nacionalne impotencije o kojoj je Kraft
govorio bio privremena pomrina jedne vrste amerike moi drugom:
vojne medijskom. Nakon okupacije veleposlanstva, vojsku je
onemoguila mo za koju se inilo kao da se nalazi izvana dosega
izravne amerike moi (injenica koju je vjeto demonstrirao prekid
akcije spaavanja krajem travnja 1980.).
Ta ista mo, meutim, ostala je ranjiva na granice koje su joj
postavili bogati, simbolizirajui mo medija. Meutim, koliko god se
iranskih individualaca oslobodilo aha i SAD-a, jo uvijek su se
pojavljivali na amerikim televizijskim ekranima kao dio velike
anonimne svjetine, deindividualizirani i dehumanizirani. Svjesno ili ne,
mediji koji su donosili vijesti zapravo su koristili svoju mo
predstavljanja da postignu cilj slian onome koji je u prolosti imala
vlada SAD-a: prolongiranje amerikog prisustva ili, to je Irancima
izlazilo na isto, negiranje iranske revolucije. S vrlo malo izuzetaka,
inilo se da je cilj medija da vodi neku vrstu rata protiv Irana.
Odlian niz istraivakih izvjetaja Waltera Pincusa i Dana
Morana objavljenih u Washington Postu u prosincu, sijenju, veljai i
oujku 1980. bili su izuzeci. itatelju su predstavili hrpu dokaza o
ahovim unosnim poslovima s tvornicama oruja u SAD-u, njegovim
udjelima u zakladi Pahlevi, manipulacijama i represiji koju je provodio
nad svojim narodom (neke su iscrpno opisane u knjizi Roberta Grahama
Iran: The Illusion of Power [Iran: privid moi]). Pa ipak, takvi lanci,
kao i lanak Bernarda Nossitera u New York Timesu od 26. studenog
1979. u kojem usporeuje Homeinija i aha, bili su malobrojni u
usporedbi s prevladavajuim, neprestano proklamiranim raspoloenjem
162
bijesa koje su mediji emitirali. udno, nitko se nije sjetio razmotriti
politiku SAD-a u Iranu naspram pozadine takozvanih kapitulacija koje
su bile u praksi itavo stoljee. Ta politika, po kojoj su razliitim
silama, poevi od Engleske, dane ekstrateritorijalne ekonomske,
diplomatske i jurisdikcijske privilegije u Iranu (Homeini je 1964.
mogao rei: Kad bi ah sluajno pregazio amerikog psa, pozvali bi ga
da odgovara zbog toga, ali kad bi ameriki kuhar sluajno pregazio
aha...nitko ne bi zahtijevao da za to odgovara.
90
), nikad nije
spomenuta u medijima. Pa ipak, ona se mogla jasno iskoristiti da se
protumae izuzetno snani osjeaji koje su Iranci imali protiv svih
stranih vragova, posebice stranih diplomata, i to ne samo amerikih.
To je moglo utiati licemjerne proteste velikog broja komentatora koji
su smatrali da se Iran gadno ogrijeio o SAD i da je jedino za to je
Amerika bila kriva bila pretjerana dobrohotnost prema iranskim
graanima.
Stoga ne iznenauje to ljudi nisu puno nauili iz onoga to se
objavljivalo tijekom prva tri mjeseca krize. Mediji su servirali
inzistiranje, a ne analize ili izvjetavanja o vrlo sloenoj prii. Mediji su
pruili i vie nego dovoljno dokaza svoje moi u Teheranu, kao i
vjetine da guraju dogaaje u prihvatljivi i rudimentaran oblik. Ali nisu
uspjeli u analiziranju sloene politike koja se tamo odvijala i nitko nije
mogao uvidjeti da mediji biljee sloene i poneto zbunjujue povijesne
procese. Ali moglo se nauiti neto o tome kako mediji rade svoj posao.
Osim neumoljivih opisa konfrontacijskog iskustva na koje sam
aludirao, postojali su i izdaci te obujam vijesti o Iranu. Deset tjedana
tijekom kojih sam pratio osam dnevnih novina, tri televizijske mree,
Time, Newsweek i PBS, inilo se da sve vodee novine u zemlji
prominentno donose dogaaje u Iranu, pozadinske lanke kao i manje
lanke povezane s tim. John Kifner iz New York Timesa 15. prosinca

90
Navedeno u: Roy Parriz Mottahedeh, Iran's Foreign Devils, Foreign
Policy 38, proljee 1980., s. 28. Takoer vidi: Eqbal Ahmad, A Century of
Subjugation, Christianity and Crisis 40, br. 3, 3. oujka 1980., s. 37-44.
163
1979. napisao je da se u Teheranu nalazi najmanje tri stotine zapadnih
novinara (od kojih veina treba prevoditelje), a Allen je 16. prosinca
1979. izvijestio za The Australian da tri amerike mree troe milijun
dolara dnevno u Teheranu. Pored toga, CBS, prema Allenu, ima tim od
13 novinara, snimatelja, tonca i filmske i tehnike strunjake kojima
pomae 12 iranskih tumaa, taksist i vodi. Apartman u hotelu za 6000
dolara sluio je kao centar, a jo trideset pet hotelskih soba po cijeni od
70 dolara na dan udomljavalo je novinare, vozae i tumae. Dodajte
tome trokove privatnih letova, telexa, automobila i telefona kao i
trokove telekomunikacijskog satelita koji se koristio etiri sata dnevno
po cijeni od 100 dolara po minuti i trokovi vrtoglavo rastu.
Vraajui se u SAD nakon puta u inozemstvo, Vermont Royster
komentirao je za Wall Street Journal od 19. prosinca 1979. da
sakupljena hrpa novina i televizijskih programa koje je poeo
pregledavati svjedoi
koliko sam malo toga to ve nisam znao nauio o iranskoj
krizi, usprkos nevjerojatno velikoj koliini izvjetaja. Kad
sam doao kui zapanjilo me to sam se naao preplavljen
svakodnevnom plimom televizijskih, radijskih i novinskih
pria o Iranu. Novine su donosile duge lanke s velikim
naslovima, a televizija je veinu veernjih vijesti
posveivala toj temi, a zatim gotovo svaku veer emitirala
kasnoveernje specijalne emisije.
I iz tog se javila jo jedna heretina misao, a to je da su
mediji pretjerali.
To se moe initi neobinom reakcijom na priu od toliko
oite vanosti...ali koliina rijei koje priaju priu nije
neophodno jednaka koliini priopenih informacija. Istina je
da ta bujica rijei ne sadri puno stvarnih vijesti.
164
28. dan... 38. dan... 40. dan. Veinu tih dana nije bilo niega
novoga o emu bi se moglo izvijestiti razliito od onog to
se dogodilo prethodni dan.
Moda Royster nije toliko reagirao na jednolinost vijesti,
koliko na nezadovoljavajue uski i brzo iscrpljeni raspon pretpostavki
koritenih u traenju vijesti. Koliko je dugo mogue oslanjati se na
strunjake ili novinare koji su razumljivo zabrinuti za taoce, zaraeni
nekorektnou stvari, moda ak i ljuti na islam i jo uvijek nadajui se
da e doi do novih informacija, vijesti, analiza? Da je netko proitao
Chicago Tribune od 18. studenog (podui lanak koji je napisao James
Yuenger citirajui strunjake koji izjavljuju da ovo nije stvar za
racionalnu diskusiju ili da su Iranci gladni muenitva i imaju
tendenciju traiti rtvenu janjad), a zatim Time ili Newsweek tjedan
dana kasnije i nekoliko lanaka New York Timesa tjedan dana nakon
toga, naiao bi na informacije da su Iranci ijiti koji eznu za
muenitvom, predvoeni neracionalnim Homeinijem, da mrze
Ameriku, da su odluni u tome da unite sotonske uhode, da nisu
spremni na kompromise i tako dalje. Zar se u Iranu prije okupacije
veleposlanstva nisu odvijali dogaaji koji bi mogli razjasniti situaciju?
Zar nije bilo iranske povijesti ili drutva o kojima se moglo pisati i
govoriti, a koje se ne bi mogle prevesti u antropomorfizam ludog Irana
koji neizazvan mui dobru Ameriku? I prije svega, zar je tisak bio
zainteresiran jedino za irenje vijesti naizgled u skladu s politikom
vlade SAD-a da zadri SAD jedinstvenima po pitanju bezuvjetnog
putanja talaca na slobodu, zahtjeva (koji je mudro procijenio Roger
Fisher s Harvarda u Today Show 2. prosinca) koji je sam bio podreen
stvarnom prioritetu koji nije bio putanje talaca nego odravanje
Amerike jakom?
Paradoksalno, vlada i mediji ponekad su se inili neslonim.
Odatle komeanje uzrokovano vladinim napadom na NBC jer su
iskoristili intervju Gallegos.
91
Ili este izjave koje su dolazile iz stoera

91
Vidi: Robert Friedman, The Gallegos Affair, Media People, oujak
1980., s. 33-34.
165
i govorile u korist vlade ili bile iste poput vladinih da je, kako je to
George Ball izjavio u MacNeil/Lehrer Reportu 12. prosinca, najvea
komunikacijska mrea na svijetu zapravo bila u slubi takozvane vlade
Irana. Povezano s tim, neprestano su se omalovaavala svjedoanstva,
izjave ili proglasi koje su mediji emitirali, tiskali, priopavali ili
opisivali, u stilu da je tom i tom ispran mozak ili da su Iranci X i Y
obina propaganda ili fanatini neprijatelji. Izvjetavajui za Chicago
Tribune od 22. studenog, James Coates je tvrdio da taoci koji se nalaze
u amerikom veleposlanstvu u Teheranu prolaze psiholoke pritiske
sline ispiranju mozga amerikog PWO-a tijekom ratova u Koreji i
Vijetnamu, izjavljuju vladini dunosnici. Lois Timnick izvijestila je za
Los Angeles Times od 26. studenog da, prema strunjacima, svijet
moe oekivati da e vidjeti i uti snimljene intervjue s taocima u
kojima 'priznaju' svakojaka nedjela i daju izjave tetne i za njih i za
SAD.
Jo jedan sluaj iste kolegijalne prepirke bio je napad na
senatora Kennedyja (na primjer, Teddy is the Toast of Teheran, New
York Post, 5. prosinca) jer je predloio alternativno stajalite koje nije
odraavalo stajalite vlade ili medija. Ili nemilosrdno ibanje zastupnika
Georgea Hansena kome su izmislili prolost kako bi optubama koje je
protiv njega iznio Tip O'Neill bila dana vjerodostojnost.
Ne tvrdim da je bilo izravnog sporazuma izmeu medija i vlade,
niti da je sve o emu se izvjetavalo o Iranu bilo iskrivljeno ideolokim
posrtanjem o kojem sam govorio. Niti, ni u kom sluaju, vjerujem da
postoji nain da se oprosti zadravanje talaca. ak je i Mansour
Farhang, Homeinijev ambasador u Ujedinjenim nacijama, nekoliko
mjeseci prije nego to je potpuno promijenio stav, priznao to isto u
MacNeil/Lehrer Reportu 5. studenog. Meutim, nitko ne moe sumnjati
da je talaka kriza odigrala nedostatno analiziranu ulogu u sloenoj
dinamici iranske revolucije, iako se inilo da je dugotrajna okupacija
veleposlanstva potpomogla retrogradne elemente u iranskom drutvu.
Sada, kad se kriza bliila kraju (uvelike zato to je rat s Irakom taoce
uinio nekorisnim za unutarnju iransku politiku), oblikovala se nova
situacija. Pa ipak, ono to pokuavam rei jest da je svijet u kojem
166
danas ivimo sloeniji i drugaiji i vrlo je vjerojatno da e se i dalje
pojavljivati nekonvencionalne situacije (koliko god se to ne svialo
SAD-u kao naciji), i da e se one i dalje tretirati kao da se sve moe
protumaiti kao suprotstavljanje ili jaanje amerike moi. Amerikanci
ne mogu dalje vjerovati da je najvanija stvar u vezi s islamom je li
on pro- ili antiameriki. Jedan takav ksenofobian, pojednostavljeni
pogled na svijet jamio bi trajni sukob izmeu SAD-a i ostatka
ovjeanstva, politiku trajnog hladnog rata u stilu Huntingtona, koji bi
ukljuivao neprihvatljivo velik dio zemaljske kugle. Pretpostavljam da
bi se takva politika mogla smatrati aktivnim zagovaranjem
zapadnjakog naina ivota, ali vjerujem da se jednako tako moe
tvrditi da zapadnjaki nain ivota ne ukljuuje izazivako
neprijateljstvo i sukob kao sredstva pojanjavanja naeg vlastitog
osjeaja o naem mjestu u svijetu.
Na ovom mjestu trebao bih vrlo kratko izloiti svoje vlastite
pretpostavke za ono za to tvrdim da je nova svjetska politika situacija
(iji je vodei glasnik Iran). Dok neki tvrde da mo Amerike slabi, ja
bih rekao da je vei dio svijeta politiki svjesniji nego ranije i stoga je
manje vjerojatno da e se zadovoljiti statusom kolonije satelita ili
saveznika koji nema pravo razmiljati svojom glavom. Dananji Iran,
Turska i Zapadna Evropa pokazuju to mislim: nitko od njih nije voljan
jednoglasno prihvatiti SAD-ovu zabranu trgovine s Iranom. tovie,
nema razloga vjerovati da je afganistanski narod elio da ga Sovjetski
savez napadne, nita vie nego to su Iranci bili oduevljeni to su SAD
podrale biveg aha. Mislim da je i krivo i glupo gledati na islam
kao na blok, isto kao to je loa politika odluka odnositi se prema
Americi kao da je neka ranjena osoba, a ne sloeni sistem. Stoga
vjerujem da o svijetu moramo znati vie, a ne manje. Prema tome,
trebali smo oekivati vie standarde izvjetavanja, sofisticiranije
informacije, osjetljivije i tonije izvjetaje o tome to se dogaa od ovih
to sada dobivamo, koji, poevi najdramatinije od rata u Zaljevu
1991. i sporazuma u Oslu 1993., samo slijede glavne, uglavnom
antimuslimanske i antiarapske odrednice vanjske politike SAD-a. Ali to
isto tako znai otii dalje od onoga to je obino dostupno novinarima
koji rade u drutvu a) ija se svijest o ne-zapadnom svijetu odreuje ili
167
krizom ili bezuvjetnim etnocentrizmom, b) ija je sposobnost da stvori
iscrpnu strukturu informiranja iz na brzinu prikupljenih klieja i usko
definiranih samointeresa gotovo nevjerojatna i c) ija je povijest
meuodnosa s vrlo raznolikim islamskim narodima u zadnje vrijeme
bila oblikovana jedino naftom i vladarima (poput biveg aha), iji
savez s SAD-om donosi ograniene, preslabo ispitane nagrade
modernizacije i antikomunizma.
Izdii se iznad svega toga uistinu e biti teko. Moramo uzeti u
obzir da se dopisnici veine vodeih amerikih novina i televizijskih
mrea herojski bore kako bi ispunili svoju dunost da isporue priu.
Ipak, obino ne znaju jezik podruja o kojem izvjetavaju, ne znaju
pozadinu tog podruja, ukloni ih se nakon kratke ture po tom podruju
ak i kad ponu svojim radom znaajnije pridonositi. Bez obzira koliko
talentiran pojedinac bio, ne moe se nadati da e izvjetavati o
dogaajima s mjesta toliko sloenih kao to su Iran, Turska ili Egipat,
bez prakse ili ako nije due vrijeme boravio u tim zemljama. Uoite,
primjerice, da je James Markham, Timesov sposobni, nadareni
izvjestitelj o civilnom ratu u Libiji od 1975.-1976., bio upravo doao iz
Vijetnama i nakon samo godine dana koju je proveo na Bliskom istoku
bio poslan u panjolsku, da je tijekom odsustva Johna Kifnera u
Teheranu sva izvjea o Levantu (Sirija i Libanon) za Times pisao
Henry Tanner, ovjek stacioniran u Rimu ili Nicholas Gage, dok je
Marvine Howe, bivi dopisnik iz Bejruta (koji je takoer trebao
izvjetavati o Jordanu, Siriji, Iraku i Zaljevu) proveo godinu dana u
Bejrutu odmah nakon odraenog posla u Portugalu i da je godinu dana
kasnije, u jesen 1979., bio prebaen u Ankaru. Ako se takvo to
usporedi s praksom nekih evropskih asopisa, opasnosti koje smo sami
sebi nanijeli su oigledne: Le Monde je imao Erica Rouleaua koji teno
govori arapski i koji je izvjetavao o tom podruju gotovo etvrt
stoljea, Manchester Guardian Davida Hirsta koji takoer teno govori
jezike i veteran je s minimum trideset godina iskustva. (U veini drugih
stvari, meutim, evropsko novinarstvo koje izvjetava o dogaajima iz
svijeta isto je toliko slabo koliko i ameriko.) Izgledi koji govore protiv
adekvatnog izvjetavanja televizijskog izvjestitelja, koji je vjerojatno
168
pokretniji od novinara tiskanog medija, ine da nam ovaj drugi izgleda
kao enciklopedija znanja i jasnoe u usporedbi s prvim.
Pretpostavljam da se velika koliina neujednaenosti u
izvjetavanju o Istoku i islamu koju rutinski nalazimo u amerikim
medijima ne bi tako spremno tolerirala u izvjetavanju u Zapadnoj
Evropi, to ne znai da izvjetavanje u Zapadnoj Evropi nema nikakvih
problema. U svakom sluaju, teko mi je razumjeti zato se sve
odgovorne osobe s radija, televizija i novina slau da se mladoj koli
izvjetavanja treba vie vjerovati nego zabiljeenom iskustvu u
podruju o kojem se izvjetava. Tijekom krize u Iranu, moglo se vidjeti
sposobne televizijske izvjestitelje poput Mortona Deana, Johna
Cochrana i Georgea Lewisa kako pred naim oima postaju strunjaci
ne zato to su znali vie, nego jednostavno zato i to se pretpostavljalo
da e adekvatno upoznati neko mjesto ako na njemu provede dovoljno
dugo vremena. U stvarnosti, ono to smo vidjeli bio je novinar koji se
nekritiki sve vie oslanjao na potrebu da isporui izvjee (na primjer,
kasnoveernja NBC-jeva rasprava izmeu Johna Chancellora u New
Yorku i Lewisa i Cochrana u Teheranu) i sve manje i manje na analizu
ili stvarno prikupljanje vijesti. Tonost (koja nikad nije bila vrlina
medija) obino bi bila rtvovana u svrhu dobivanja izvjetaja, bez
obzira ima li neega novoga o emu se moglo izvijestiti ili ne.
Ali drugi pritisci takoer igraju vanu ulogu. Novinari iz tiska
svjesni su da televizijski izvjestitelji mogu svaku veer napraviti prie
koje doslovno trenutano zaokupljuju panju. Tada i oni poinju
razmiljati to bi to moglo privui korisnike, a to na kraju ima malo
veze sa stvarnim izvjetavanjem, tonou i stvarnim utjecajem.
Natjecanje izmeu tiska i slika previe je naglaavalo ono bizarno u
ijitskom islamu i psiholoke profile Homeinija, iako je isto to
natjecanje tetilo izvjetavanju o drugim osobama i silama koje su bile
na djelu i Iranu. Jo je vanija i uznemirujua injenica da su mediji
koriteni kao diplomatski vodii, to je obiljeje prie o Iranu koju je
primijetio Broadcasting Magazine 24. prosinca 1979. Iranci i vlada
SAD-a bili su savreno svjesni da su izjave koje se prenose na televiziji
upuene ne samo ljudima koji sluaju vijesti nego i vladama, pristaama
169
jedne ili druge frakcije, novim politikim grupacijama ili politikim
grupacijama u nastajanju. Nitko nije prouio uinak odluivanja to su
vijesti, ali vjerujem da je opa svijest o tome dovela do toga da
ameriki izvjestitelji razmiljaju ogranieno i pojednostavljeno u
podvojenostima mi-protiv-njih. Pa ipak, to doslovno shvaanje grupnog
osjeaja uinilo je nesposobnosti i netonosti novinara jo oitijim nego
to su bile.
170
Neispitane i skrivene pretpostavke

Netonost je dovoljno loa, ali izvjetavanje koje se temelji na
pretpostavkama o statusu quo, po mom miljenju, puno je gore. U
izdanju Columbia Journalism Review, sijeanj-veljaa 1979., pojavio se
lanak o tome kako su ameriki mediji izvjetavali o ahovom reimu.
Autori tog nevjerojatno perceptivnog lanka uvjerljivo su pokazali da je
tisak, ukratko, uglavnom prihvatio ahovu implicitnu tvrdnju da je
najbolje oko ega se njegov narod moe sakupiti po pitanju ideolokih
izvora vjerski fanatizam i komunizam.
92
asopis Science je 14.
prosinca 1979. takoer komentirao neuspjeh razumijevanja, ali je za to
prilino izravno okrivio itavu obranu i tajnu slubu. To miljenje je na
vrlo misaon i temeljit nain izrazio Herman Nickel u lanku
objavljenom u Fortune's od 12. oujka 1979. Nickleov je mudri
zakljuak, meutim, proao nezapaeno: Korijeni amerikog neuspjeha
[u Iranu] dublji su od taktinih lapsusa, zadiru dublje u prolost.
Samo nepristrano i strpljivo traganje za tim korijenima
omoguuje istragu koja bi mogla biti od nekakve koristi u budunosti.
Ne moe se dovoljno esto rei da takvo samoispitivanje SAD-a ne
mora sadravati emocionalno i tetno uzajamno okrivljavanje oko toga
Tko je izgubio Kinu? koje je toliko tetilo politici 40-ih i 50-ih
godina. Novija povijest SAD-ove politike prema Iranu nije pria
uoljiva mudrim prorocima koji su je dugo ignorirali, a sada imaju
pravo podii svoje glasove i uprti prstom. Odgovornost za neuspjeh ini
se tako iroko raspodijeljenom da potie opi osjeaj poniznosti. Teko
pretjerivanje o ahovoj osobnoj moi da vlada Iranom bila je pogrena
procjena koju su s jednakim pouzdanjem prihvatile i republikanska i
demokratska vlada. A glasovi sumnje i neslaganja nisu bili dovoljno
glasni ni u Kongresu ni u Bijeloj kui.

92
William A. Dorman i Ehsan Omeed, Reporting Iran the Shah's Way,
Columbia Journalism Review 17, br. 5, sijeanj-veljaa 1979., s. 31.
171
Rasprave koje su prosuivale o konstruktivnim politikim
pitanjima umjesto optubama ad hominem vjerojatno
moraju krenuti od novostvorene svijesti da druge nacije nisu
nae da ih moemo izgubiti. Ako postoji jedna lekcija
koju su Amerikanci trebali nauiti iz vijetnamske tragedije,
to je da ne posjedujemo sposobnost odreivanja smjera
dogaaja u starim zemljama duboko pogoenim vlastitim
povijestima, kulturama i vjerama. Ako se uloga budizma u
jugoistonoj Aziji esto puta inila politiki zbrkanom,
onda se uloga islama u Iranu tvorcima politike SAD-a ini
jo neobinijom i vie zbunjujuom.
Gotovo godinu dana kasnije jo uvijek su prevladavali
protuoptuujui stavovi; uz novonastalu ironiju da je medijima u cjelini
bilo teko priznati da su dopustive promjene u zemljama za koje su
SAD vjerovale da spadaju unutar izravne sfere utjecaja SAD-a. Kad je
nakon izbora u Turskoj 1996. na vlast dola islamska stranka, pundit,
dopisnik Timesa Thomas L. Friedman napisao je Tko je izgubio
Tursku? (21. kolovoza 1996.) kao da su Turska i Iran nae pa da ih
moemo izgubiti. Kao prvo, u sluaju Irana, veina novinara jo uvijek
je nazivala Reza Muhameda ahom, umjesto bivim ahom. Kao
drugo, do sredine 80-ih (kad je postalo jasno da se desno krilo
revolucije poelo uzdizati), bilo je znatno vie pria koje su izvjetavale
o zloinima i pogubljenjima od onih koje su izvjetavale o izuzetno
fluidnoj, zapravo prilino otvorenoj politikoj borbi u toj zemlji. ovjek
bi pomislio da se isplati izvjetavati u tanine to za nacionalno
postojanje jedne zemlje znai kad, nakon desetljea snanog
ugnjetavanja, dobije tucet politikih stranaka koje se meusobno
natjeu za utjecaj i vlast, neko vrijeme relativno slobodne od muenja i
zatvaranja. to za jednu naciju znai da ima vou koji, iako tvrdoglav i
uglavnom neprivlaan, ima nejasno definirani slubeni stav, koji nije
previe zainteresiran za centralistiku vladu, kojeg oito potuju, koji
izgleda kao virtuoz u dranju dvanaestak frakcija meusobno
zaposlenim jedne drugima ali pod njegovom kontrolom i koji govori s
tolikim uvjerenjem i tonosti u ime almostazafina slabih i potlaenih?
Nekoliko je pria u prvih nekoliko dana talake krize iznijelo na vidjelo
172
da je vlada u Iranu u najboljem sluaju privremena, dok se ne stvori
nova drava, da se veim dijelom 1979. godine u Iranu vodilo puno
rasprava o ustavu i strukturi vlasti, da je puno stranaka bilo izuzetno
aktivno (vjerskih i svjetovnih, desniarskih i ljeviarskih), da je
redovito izlazilo dvanaestak novina, da je bilo puno politikih pitanja (a
sva se ona nikako ne mogu svesti na sektako, etniko ili vjersko
frakcionatvo) kojima se bavilo puno Iranaca, da se sukob izmeu
ajatolaha (Homeinija i Shariat-Madarija izmeu ostalih) ticao politikih
ali i vjerskih tumaenja islamskih naela, da budunost Irana ne mora
neizbjeno upadati u model koji novinari koji izvjetavaju za amerike
novine smatraju poeljnim ili nepoeljnim.
Najtee je razumjeti uvodnike i posebne priloge u medijima zato
to su, gotovo bez izuzetka, s prezirom i sumnjom gledali na pokret koji
je zbacio dinastiju Pahlevi i doveo na vlast drugaije, moda
popularnije, grupe. The New Barbarians are loose in Iran [U Iranu su
na slobodi novi barbari], pisao je Hal Gulliver u Atlanta Constitution od
13. studenog 1979. Mislio je ne samo na studente koji dre zatoene
taoce, nego na sve u Iranu. Proitajte dugaki, naoko struni rad
Youssefa Ibrahima u izdanju New York Times Sunday Magazinea od
12. rujna 1979. i bit ete uvjereni da je revolucija ve propala, da se Iran
gui u lavi ogorenja, straha i mrnje prema revoluciji. Dokaz za to:
neki utisci, navodi dva ministra vlade i veinom rasprave s bankarima,
odvjetnicima i oglaivaima.
Ne kaem da izvjestitelji ne bi trebali imati miljenja i svojim
korisnicima ne govoriti o njima. Meutim, kad se miljenje transformira
u stvarnost, tada novinarstvo iznenada postaje samoispunjujue
proroanstvo zapadnjacima. Ako pretpostavljate da je iranska revolucija
bila loa zato to se koristila (zapadnjacima) nepoznatim idiomom
vjerskog kao i politikog otpora da se suprotstavi tiraniji, tada je ono to
ete traiti, i nepogreivo nai, iracionalno ludilo. Pogledajte, na
primjer, lanak Raya Moseleya pod naslovom Conformity, Intolerance
Grip Revolutionary Iran [Konformizam, netolerancija zahvaaju
revolucionarni Iran] u izdanju Chicago Tribunea od 25. studenog:
173
Ljudi koji umiranje smatraju asnim po definiciji su
fanatici. Osvetoljubiva strast za krvlju i enja za
muenitvom ine se posebno prisutnima meu
muslimanima ijitima u Iranu. To je nagnalo tisue graana
da se nenaoruani suprotstave trupama naoruanim
automatskim orujem za vrijeme revolucije.
Svaka ova reenica sadri pretpostavke koje se navode kao
istinite, a o kojima bi se dalo jo i kako diskutirati, ali su u ovom tekstu
dopustive zato to se govori o islamskoj revoluciji. One su prisutne i u
izvjetajima o Iranu 90-ih, kao i u veini izvjea o libanonskom
pokretu Hezbolah (za kojeg se uvijek govorilo da podrava Iran).
Veina Amerikanaca ne smatra Patricka Henryja fanatikom jer je rekao
dajte mi slobodu ili me ubijte. elja za ubijanjem francuskih graana
koji su bili nacistiki suradnici (tisue i tisue ih je bilo ubijeno u samo
nekoliko dana) ne znai da se Francuze openito moe opisati kao
nacistike kolaboratore. A to je s uobiajenim divljenjem prema
narodima ija moralna hrabrost poraava naoruane vojne trupe?
Moseleyev napad na Iran trebao je biti svjetski uvodnik u
njegovim novinama istog dana optuujui Homeinija za, ni vie ni
manje, sveti rat objavljen svijetu. Motivu dihada (svetog rata)
takoer je dano neobino puno prostora u Los Angeles Timesu u lanku
Edmunda Boswortha od 12. prosinca, i to je postalo najvanijim
motivom predstavljanja islama u zapadnim medijima. Zanemarujui
injenicu da je prema Fazluru Rahmanu, meu kasnijim
muslimanskim pravnim kolama...jedino fanatik Kharijites objavio da je
dihad jedan od 'stupova Vjere,'
93
Bosworth nastavlja nekritino
navoditi veliku koliinu povijesnih dokaza koji podravaju teoriju da
sva politika aktivnost u razdoblju oko tisuu dvjesto godina na
podruju koje ukljuuje Tursku, Iran, Sudan, Etiopiju, panjolsku i
Indiju proizlazi iz muslimanskog poziva na dihad.

93
Fazlur Rahman, Islam, University ofChicago Press, Chicago, 1979., s. 37.
174
Ako su agresivne hiperbole jedan od novinarskih naina koji se
obino koriste da se opie islam, a posebice Iran, drugi je zloporaba
eufemizama to obino proizlazi iz neznanja ali se esto izvodi i iz
nimalo skrivenog ideolokog neprijateljstva. Najei je oblik toga
sredstvo zamjene stvarnosti vlastitim novinarskim proizvoljnim
objanjenjem. Jedina tema koju su novine i televizijske emisije
povrno ispitale u prva tri mjeseca okupacije veleposlanstva bio je
prijanji reim u Iranu: nevjerojatno dugo nije bilo popularno shvatiti
ozbiljno iranske pritube zbog svrgnutog monarha i dugotrajne SAD-
ove politike bezuvjetne podrke. Malu istragu zavrijedilo je i krenje
iranske suverenosti do koje je dolo u kolovozu 1953., kad je (kako u
detalje opisuje Kermit Roosevelt u svojoj nedavnoj objavljenoj i jo
bre povuenoj knjizi, Countercoup [Protuudar]) CIA u suradnji s
anglo-iranskom naftnom kompanijom zbacila Muhameda Mosadeka
94

pod pretpostavkom da SAD kao velika sila imaju pravo mijenjati vlade i
opratati tiraniju kad su njome pogoeni nepismeni ne-bijelci. Psihijatar
George E. Gross je u lanku objavljenom u New York Timesu 11.
sijenja 1978. teoretizirao da time to doputaju bivem ahu da doe u
New York, SAD zapravo oprataju njegove zloine, te da je to in
lien moralnih principa, kao to je Geraldov Fordov grandiozni
oprost Richardu Nixonu pokazao pomuenu sposobnost da se oblikuje
osuda unutar moralnog okvira, gubitak suosjeanja s moralnom
povrijeenou drugih.
Primjedbi poput ovih ima samo nekoliko. Veina kolumnista i
analitiara zadovoljavala se eufemizmima. inilo se da postoji dogovor
da su Iranci poinili ratni in protiv amerikog veleposlanstva, iako u
biti nitko nije mislio da je to to su SAD uinile Iranu zbacivanjem
Mosadeka 1953. godine doista bio ratni in. Ernest Conine, piui
uvodni lanak za Los Angeles Times od 10. prosinca 1979., tipino je
napisao:

94
Kermit Roosevelt, Countercoup: The Struggle for the Control of Iran,
McGraw-Hill Book Co., New York, 1979.
175
ini se da nova izvjea govore o svai srednjoistonih
znanstvenika da je to to vidimo raireni revolt protiv
utjecaja koji su pratili zapadnjaku modernizaciju u zadnjih
nekoliko godina.
ah je omraen ne zato to je provodio politiku muenja
naroda, nego zato to je muslimanskim duhovnicima ukinuo
vladine subvencije i to je predsjedavao industrijskom
revolucijom koja je iskorijenila tradicionalni iranski nain
ivota na selu.
Sotonska Amerika unaprijed je predodreena za glavnog
krivca ne samo u Iranu nego i drugdje, jer su SAD tijekom
dvadeset pet godina najvidljivija sila na tom podruju i
stoga su zgodan simbol vanjskih sila koje su dovele do
neeljenih promjena.
Puno toga u ovoj tvrdnji govori protiv Iranaca posredstvom
neizreenih pretpostavki i zato se ona treba paljivo itati. Conine prije
svega implicira da su utjecaji zapadnjake modernizacije
posljedica pokuaja da se Iranci i islam izvuku iz prolosti i dovedu u
sadanjost. Drugim rijeima, islam i Iran su zaostali, Zapad je napredan
i nije ni udo to zaostali ljudi imaju problema da prate razvoj dogaaja.
To su oito prijeporne procjene, kako sam istaknuo u prvom poglavlju,
koje su izvedene iz ideologije modernizacije. tovie, Conine
pretpostavlja, bez bilo kakvog temelja osim etnocentrinih predrasuda,
da je Irance manje zanimalo muenje od uvreda njihovim
duhovnicima, izraz koji je namjerno upotrijebio da sugerira kako su
oni primitivan narod koji ima svoje vraeve. Pored toga, sugerira da
Iranci nemaju iste osjeaje kao mi. Taj zakljuak izvodi druge,
optuujui retrogradne Irance da ne cijene dobronamjerne napore
Amerikanaca i Pahlevija da pokrenu Iran te na taj nain ne samo da smo
mi razrijeeni krivnje, nego su Iranci kao narod suptilno optueni da
ne znaju prepoznati vrijednost nae vrste suvremenosti to je razlog
zato je bivi ah plemenita figura.
176
Nije niti spomenuta injenica (koja nije ezoterina i nije
preteko do nje doi) da su amerike korporacije na tom podruju
pobirale nezamislive profite (nije teko povezati porast od 200 posto
zarade naftnih kompanija tijekom zadnjih godina s bogatstvom
Pahlevijeve obitelji) i da veina Iranaca, kao i milijuni Arapa koji
nemaju izravan profit od nafte, vide to bogatstvo povezano s Amerikom
kao neku vrstu tereta. Kruile su glasine da je ah s vremena na vrijeme
pribjegavao muenju pa, rekao je Washington Post 16. prosinca,
moe se tvrditi da je to sastavni dio tradicije iranske povijesti. To bi
impliciralo da, budui da su Iranci oduvijek bili mueni, bilo kakvi
pokuaji da promijene svoju unaprijed oznaenu sudbinu bili bi izdaja
njihove vlastite prolosti, da ne govorimo njihove vlastite prirode.
Ovo neoborivo logino stajalite pojavilo se u prii Don A.
Schanche objavljenoj u Los Angeles Timesu 5. prosinca 1979., u kojoj
je tvrdio da je, budui da je novi ustav jedan od najbizarnijih politikih
dokumenata suvremenog vremena zato to ne nalikuje ustavu SAD-a,
Homeinijeva dominacija barem isto toliko loa koliko i dominacija
biveg aha. To bi, barem u teoriji, bila priprema za narodne izbore za
predsjednika i vladu te organizirani pravni sustav koju je Schanche
oznaio kao tapkanje demokracije. Jednostavno je propustio
spomenuti ono to je Eric Rouleau u detalje analizirao u Le Mondeu od
2. -3. prosinca 1979.: vrlo aktivnu raspravu koja se vodila oko ustava,
neslaganja oko tone uloge Homeinija i tako dalje. Drugim rijeima,
Schanche je bio zainteresiraniji da progura svoj uvodnik o iranskom
ustavu kao injenicu usprkos onome to se stvarno dogaalo pred naim
oima. To to se sredinom osamdesetih u Iranu novi poredak inio tako
neobeavajuim bila je samo stvar sluajnosti i posljedica snane borbe
to je za mnoge Irance i (ne-Irance) one koji su podravali revoluciju
bilo toliko razoaravajue. Ali onda ni pojavljivanje republikanskog
kandidata stroge desnice u SAD-u nije bila nita manje nesretna
sluajnost!
S izuzetkom Andrewa Younga, nijedna visoko pozicionirana
javna osoba u SAD-u 1979. godine nije imala nita rei o tome to je
prijanji reim znaio Irancima dok su kretali u akciju protiv SAD-a
177
promatraima poput trojice sveenika koji su odrali misu za Boi u
veleposlanstvu ili drugim skupinama sveenika koje su se nalazile u
Teheranu krajem prosinca (obje su se skupine pojavile u
MacNeil/Lehrer Reportu 28. prosinca i 4. sijenja). A u toj tiini
kolaborirajui tisak odnosio se prema bivem ahu iskljuivo kao prema
osobi koju treba aliti najmanje dvadeset dana nakon to je primljen u
SAD. Ogoljen od svoje politike prolosti, inilo se kao da nije povezan
s onime to se dogaalo s veleposlanstvom u Iranu. Nekoliko novinara,
meu njima glavni Don Oberdorfer iz Washington Posta, pokualo je
rekonstruirati zastranjujue korake kojima su David Rockefeller, Henry
Kissinger i John McCloy, vrei pritisak na vladu SAD-a, natjerali
vladu da dovede biveg aha u zemlju. Meutim, te injenice, kao i
dugotrajna povezanost biveg aha s Chase Manhattan Bank to bi
pomoglo da se objasni iranska mrnja nisu bile uzrono povezane s
preuzimanjem veleposlanstva. Umjesto toga servirana su nam brojna
eufemistika objanjenja talake krize kao posljedice Homeinijeve
manipulacije narodom, njegove potrebe da odvrati panju narodnim
masama, domaim ekonomskim problemima i slinom (vidi Los
Angeles Times od 25. i 27. studenog, 7. i 11. prosinca, kao i Washington
Post od 15. studenog).
Konano, uvjeren sam da nije odvie cinino rei da je
cjelokupni stav vlade SAD-a o Iranu (simboliziran odbijanjem
predsjednika Cartera da raspravlja o bivim poslovima koje su SAD
imale s Iranom, a koje je nazvao dalekom prolou) bio korisno
sredstvo da se ope neprijateljstvo medija prema Irancima, islamu i
uope ne-zapadnom svijetu pretvori u politiki kapital u izbornoj
godini. Tako se inilo da predsjednik odrava Ameriku snanom od
vanjskih napada, a to je, obrnuto, bio i Homeinijev stav u Iranu.
Carterovo odbijanje da uporabi silu donijelo mu je prezir Williama
Safirea i Josepha Krafta, ali je u cjelini uvjerilo javnost da Carter u
usporedbi s islamskim teroristima, kako ih se poelo nazivati,
zagovara zapadne standarde civiliziranog ponaanja. Jo jedan uinak
krize bio je da su vladari poput predsjednika Sadata (ija se primjedba
da je Homeini luak i sramota za islam ponavljala ad nauseam)
predstavljeni kao poeljna islamska norma. Isto je vrijedilo i za
178
kraljevsku obitelj Saudi, iako se u meuvremenu nije izvjetavalo o
nizu uznemirujuih podataka i, u sluaju Irana, znatnom produenju
krize.
Krenimo prvo od Sadata i kraljevske obitelji Saudi. Od
sporazuma u Camp Davidu 1978. postojao je konsenzus da je Sadat na
prijatelj u toj regiji. Zajedno s Menachemom Beginom, otvoreno je
izjavio da je spreman postati policajac u toj regiji, dati SAD-u
doputenje da podigne vojne baze na njegovom teritoriju i tako dalje.
Posljedino, veina onoga o emu su mediji izvjetavali iz Egipta
uinkovito je utvrdilo da je njegov stav o stvarima koje se dogaaju u
Egiptu, Arabiji i toj regiji toan. O Egiptu i arapskom svijetu sada se
izvjetavalo s ciljem da se potvrdi Sadatovo gledanje na stvari, iako
Hosni Mubarak, njegov nasljednik koji se jo uvijek nalazio u
amerikom taboru, nije bio niti toliko odgovoran niti popustljiv kao
Sadat. Prije atentata u medijima se pojavljivalo vrlo malo toga o njemu i
iroko rasprostranjena pretpostavka bila je da je on politika norma i
glavni izvor vijesti. Ista stvar dogodila se i za Pahlevijevog reima,
naravno, kad, uz izuzetak jedinstvenog proroanskog lanka Hamida
Algara
95
, znanstvenika s Berkeleya, nitko nije obratio panju na
potencijal ahove vjerske i politike opozicije. Napravljeno je puno
amerikih politikih, vojnih, stratekih i ekonomskih ulaganja pomou
Sadata i njegove perspektive. Djelomino je to bilo zbog zanemarivanja
medija, njihovog preferiranja spektakularnih linosti, gotovo totalne
odsutnosti istraivakog novinarstva zbog potovanja prema
ideolokom konsenzusu koji je bio na snazi u Egiptu i na Srednjom
istoku.
Postoje i drugi razlozi. Jedan je osjetljivost Srednjeg istoka na
domae aspekte. Nije sluajno, na primjer, da nakon Watergatea,
razliitih otkria o CIA-ji, Zakonu o slobodi priopavanja, nije bilo
veih otkria o upletenosti SAD-a na Srednjem istoku osim

95
Hamid Algar, The Oppositional Role of the 'Ulama in Twentieth-Century
Iran , u: Keddie, Scholars, Saints, and Sufis, s. 231-55.
179
Irangatea. To je jasno to se Irana tie, i to ne samo zato to je puno
Amerikanaca bilo tamo nelegalno ukljueno kao podrka
nikaragvanskim kontraima, nego i zato to je na tom prostoru s SAD-
om bio vrlo blisko upleten Izrael i to kako za vrijeme ahovog reima
tako i nakon njega. SAVAK je organiziran uz izravnu pomo Mosada i,
kao u mnogo drugih sluajeva, CIA i FBI su vrlo rado suraivali s
izraelskim tajnim slubama.
96
Uri Lubrani i drugi optueni da odravaju
izraelsko-iransku suradnju prije revolucije, napisali su niz
razotkrivajuih lanaka objavljenih u izraelskom tisku 1979. i rane
1980. (vidi Davar, 20. oujka 1980. i Ha'aretz, 10. sijenja 1979.).
Nita od toga nije se pojavilo u amerikom tisku, vjerojatno zato to bi
se moglo initi tetnim imidu Izraela kao demokratske zemlje koja voli
slobodu. Upletenost Izraela u kontra-iransku aferu snano se
zatakavala. U istom trenutku kad je itav establiment SAD-a bio na
nogama odbijajui uope razgovarati o izruenju biveg aha Iranu,
jadni palestinski mladi Ziad Abu Ain proivljavao je dugu agoniju
izruenja (s tim da mu je odbijena jamevina i habeas corpus [sudski
nalog da se krivac izvede pred sud]) uz aktivnu suradnju State
Departmenta samo zato (i jedino zato) to je izraelska vlada tvrdila da je
terorist odgovoran za bombaki napad koji se dogodio dvije godine
ranije uz priznanje tree strane dobiveno a kasnije povueno od
jednog drugog Palestinca koji se nalazio u izraelskom zatvoru, a koje je
bilo napisano na hebrejskom, jeziku koji nije poznavao. Vrlo je malo
toga dospjelo u medije izuzev vrlo vanog lanka New Statemans kojeg
je napisala Claudija Wright pod nazivom Toying with Extradition
[Igranje s izruenjem], Inquiry, 7. i 21. sijenja 1980.
Uz to, iroko rasprostranjena briga za stabilnost zemalja kao to
su Saudijska Arabija i Kuvajt nije proizvela vijesti o kojima se
izvjetavalo proporcionalno takvoj zabrinutosti, izuzev ogranienih i
izuzetno selektivnih kritika ranjivosti Saudijske Arabije koju sam
opisao u prvom poglavlju. Od veih televizijskih mrea i novina samo

96
Vidi: Richard Deacon, The Israeli Secret Service, Taplinger Publishing
Co., New York, 1978., s. 176-77.
180
je CBS-ov novinar Ed Bredley 24. studenog 1979. primijetio da svi
podaci o preuzimanju damije u Meki dolaze od vlade. Nijedna druga
vijest nije bila doputena, meutim, novinarka Christian Science
Monitora Helena Cobban izvijestila je iz Bejruta 30. studenog da je
opsada damije imala vrlo odreeno politiko znaenje, da napadai
nisu samo islamski fanatici, nego da su dio politike mree koja ima
svjetovni i islamski program, i da je usmjerena na monopol moi i
novca koji je bio u rukama kraljevske obitelji Saudi. Tijekom godina
ova se mrea znatno proirila, kao to svjedoe bombaki napadi u
Rijadu i Khobanu krajem 1995. i u ljeto 1996. Nekoliko tjedana kasnije,
izvor Helene Cobban, graanin Saudijske Arabije koji je ivio Bejrutu,
nestao je. Vjeruje se da je za to odgovorna tajna sluba Saudijske
Arabije.
Nakon invazije na Afganistan vjerojatno emo imati jo
dramatiniji jaz koji e razdvajati dobre muslimane od loih, vie vijesti
koje e pozdravljati uspjehe dobrih muslimana poput Hosnija
Mubaraka, Benazir Bhutto i Arafatovih sigurnosnih snaga protiv
Hamasa i, ako je to mogue, vie izjednaavanja dobrog islama s
umjerenou, slobodom i demokracijom, to u biti znai
slobodnom trinom ekonomijom, a ne poboljanu situaciju u pitanju
ljudskih prava u zemljama poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Egipta i
Jordana. Ipak, nekoliko ljudi izjednauje afganistanski otpor sovjetskoj
okupaciji s palestinskim otporom izraelskoj okupaciji, to je teza koju je
iznio jordanski kralj Husein kad se pojavio na Meet the Press 22. lipnja
1980. U sluaju Saudijske Arabije na opasnosti velikih ulaganja SAD-a
panju su obratili (to nas ne iznenauje) ameriki pristae Izraela koji
misle da ameriki patronat ne bi smio biti preusmjeren s Izraela na
Arape. lanak na tu temu What We Don't Know About Saudi Arabia
[to ne znamo o Saudijskoj Arabiji] napisao je Peter Lubin, a objavljen
je u New Republic od 22. prosinca 1979. On na uvjerljiv nain, premda
prenaglaeno, tvrdi da je puno toga to se na sveuilitima pisalo ili
poduavalo o zaljevskim zemljama bogatim naftom propaganda koja
podrava vladajue kue ili pak isto neznanje. Ipak, u potpunosti je
nesposoban proiriti svoju kritiku na ono to se pisalo o Izraelu ili na ne
tako suptilne pro-izraelske predrasude koje se mogu nai u mnogim
181
studijskim programima o Srednjem istoku na razliitim sveuilitima.
Ispravno inzistirajui da bi novinari trebali biti zahtjevniji u pitanju
onoga to prolazi kao informacija o naim naftom bogatim saveznicima,
Lubin ne govori, a trebao bi, da postoji notorno odsustvo strogosti i
pravednosti u izvjetavanju o Izraelu.
182
Druga zemlja

Sve to sam govorio o tome kako su se mediji odnosili prema
islamu i Iranu tijekom prvih, najintenzivnijih i najstranijih mjeseci
talake krize svodi se na par glavnih zakljuaka. Najkorisniji nain
ilustriranja i formuliranja tih zakljuaka jest da se provjeri cjelokupna
amerika verzija prie o Iranu naspram evropske verzije, niza lanaka
Erica Rouleaua u Le Mondeu objavljivanih od prvog tjedna krize pa sve
do kraja prosinca. Kasnije, nakon to je veina amerikih novinara
zamoljena da napusti Iran u sijenju 1980., Times je nekoliko dana
prenosio Rouleauova izvjea. Naravno, vano je imati na umu da
Rouleau nije Amerikanac, da u veleposlanstvu nije bilo talaca francuske
nacionalnosti, da se Iran nikada nije nalazio u francuskoj sferi utjecaja i
da izuzev onog to Rouleau sam stvara, francuski mediji nisu nuno
bolji od svojih amerikih kolega to se tie politike izvjetavanja iz
svijeta. Takoer je vano spomenuti da se u medijskom izvjetavanju
pojavio stanoviti broj izuzetno korisnih, openito (ali ne uvijek) anti-
konsenzusnih lanaka. lanci u Los Angeles Timesu i Boston Globeu o
alternativama sili i pokuaji da se iranska stvarnost shvati ozbiljno (na
primjer, Richard Falk u Atlanta Constitution od 6. prosinca, Rober
Fisher u Newsweek 14. sijenja), odlino izvjetavanje o pozadini
ahova primitka u SAD, dobre politike analize i dobro ispriane prie
(Doyle McManus u Los Angeles Timesu, Kifner u New York Timesu)
neke su dobre strane, vie ili manje dostupne bilo kojem itatelju
tijekom prvih par tjedana talake krize, koji trai neto vie od
patriotskih crta o kojima se openito izvjetavalo veinu vremena. Na
ovom mjestu bismo takoer trebali spomenuti dva snana lanka o
novom amerikom ovinizmu koji se ogleda u natpisima Iran Sucks i
Nuke Iran, koji su izali u asopisu Inquiry (24. prosinca i 7.-21.
sijenja) ili informaciju iz lanka Freda J. Cooka u The Nation od 22.
prosinca o tome kako je misteriozno prekinuta istraga Kongresa o
iranskom podmiivanju 1965. godine i kako je isto tako misteriozno
sprijeeno da se ponovno ne provede sad kad je bila od neporecive
vanosti. Bilo je to proroanski, uzimajui u obzir tajne pregovore s
183
Irancima koje su provodili Robert McFlare i Oliver North 1986.,
pregovore u kojima je nezakonito zamijenjeno ameriko oruje za
osloboenje talaca koje su drali iranski saveznici u Libanonu.
Ali sve u svemu, televizija, dnevni tisak i tjednici izvjetavali su
o Iranu a da nisu bili ni blizu uvidu i impresivnom razumijevanju onoga
to se dogaalo na tom prostoru, to je sve tako oito u Rouleauovom
nizu lanaka za Le Monde u istom tom razdoblju. elim li biti vrlo grub
i direktan, rekao bih da to to je Rouleau pisao o Iranu izgleda kao da se
radi o nekoj potpuno drugoj zemlji od one koju su predstavljali ameriki
mediji. Rouleau ni u jednom trenutku nije smetnuo s uma injenicu da
Iran jo uvijek prolazi kroz velike revolucionarne promjene i da je,
budui da nije imao vladu, bio u procesu stvaranja potpuno novog
sustava politikih institucija, procesa i stvarnosti. Prema tome, na krizu
veleposlanstva SAD-a trebalo je gledati unutar tog esto zbunjujueg,
uvijek sloenog procesa, a ne odvojeno od njega. Nikad se nije koristio
islamom da objasni dogaaje ili linosti. Svoj je izvjestiteljski mandat
shvaao kao analizu politike, drutava i povijesti (koliko god sloeni oni
bili) i nije pribjegavao ideolokim generaliziranjima i mistificirajuoj
retorici, ak i ako, kao to se kasnije dogodilo, stvari nisu ispale onako
kako se nadao, niti na nain koji se moe razumjeti. Nijedan ameriki
izvjestitelj nije potroio nimalo vremena da izvijesti o dugotrajnoj
raspravi u Iranu oko referenduma za ustav. Bilo je nekoliko analiza
razliitih strana, tu i tamo koja referenca na vane politike borbe koji
su razdvajale Beheshtija, Bazergana, Bani-Sadra i Ghotbzadeha, nije se
izvjetavalo o razliitim taktikama borbe koje se primjenjuju u Iranu,
nije bilo detaljnog specificiranja (barem ne do sredine 80-ih) brojnih
politikih linosti, ideja i institucija koje su se borile za vlast i panju.
Gotovo itavo jedno desetljee nakon revolucije i talake krize, nijedan
ameriki novinar nije niti sugerirao da je iranski politiki ivot, izvan
pitanja hoe li taoci biti puteni ili je li netko za ili protiv Amerike,
dovoljno zanimljiv da postane temom vrijednom istraivanja. Ignorirani
su ak i kljuni dogaaji poput Bani-Sadrove posjete studentima u
veleposlanstvu 5. prosinca 1979. Nitko se nije potrudio spomenuti
vanu ulogu koju je u vezi s veleposlanstvom odigrao Hajitolislam
Khoeiny, koji je takoer bio predsjedniki kandidat. To su neke stvari o
184
kojima je izvjetavao Rouieau. to je jo vanije, Rouleau je bio
sposoban unaprijed uoiti da linosti ili ideje umijeane u krizu mogu
imati potencijalno ozbiljnu ulogu. Nije naglo osuivao stvari, nije imao
predrasude prema neemu, nije skakao na zakljuke ohrabren vladinim
dunosnicima, nije ostavljao prie neistraenima. Posjet zastupnika
Hansena puno je uspjeniji poduhvat po onome to Rouleau govori o
njemu nego to bismo mogli pretpostavljati. ak je predoio i bitan
dokaz 24. studenog 1979. da je Hansenov uspjeh s Irancima Bijela kua
namjerno upropastila (kao i ameriki mediji), isto kao to je namjerno
uguila moguu istragu Kongresa u vezi ameriko-iranskih bankarskih
postupaka (koju su Iranci zahtijevali vjerojatno kao zamjenu za putanje
talaca). Borbu krajem 1979. izmeu Bani-Sadra i Ghotbzadeha, od
kojih je prvi odluni socijalist i anti-imperijalist, a potonji
konzervativan u politikim i ekonomskim pitanjima, Rouleau je opisao
u detalje, kao i oito paradoksalna stajalita koja su obojica zauzeli u
talakoj krizi u studenom i prosincu (Bani-Sadr ju je utiavao,
Ghotbzadeh pojaavao).
Moemo takoer nagaati (iako to nijedan ameriki novinar nije
spomenuo u to vrijeme) da su SAD preferirale poslovati s
Ghotbzadehom i ohrabrivale da se Bani-Sadr udalji iz ministarstva
vanjskih poslova (tako to ga nisu shvaali ozbiljno, omalovaavali
njegove prijedloge, nazivali ga luakom). Jasno je i da su za ovo
razdoblje vani i budui stavovi vlade SAD-a prema Iranu (i
preferiranje poslovanja s konzervativcima prije nego socijalistima)
uzimajui u obzir predsjednike izbore koje je dobio Bani-Sadr, kao i
stvarni razlog Bazerganova pada, a to sigurno nije injenica to je bio
liberalni demokrat, kako su ameriki mediji rado tvrdili, ili se rukovao s
Brzezinskim u Aliru, ve to to je bio neuinkovit i nekompetentan u
pitanju ispunjenja islamske politike svoje vlade. U jednom od
vanijih lanaka (objavljenom u skraenom obliku u Manchester
Guardianu od 2. prosinca 1979.) Rouleau je takoer pokazao kako su
SAD provodile trajni ekonomski rat protiv Irana puno prije preuzimanja
veleposlanstva u studenom. Zloslutni aspekt ovoga jest da je Chase
Manhattan Bank i dalje nastavila igrati vodeu ulogu.
185
Rouleauovo odlino izvjetavanje moe se objasniti djelomino
time to je sposoban ovjek, djelomino njegovim dugakim iskustvom
na Srednjem istoku, a djelomino zato to, kao i njegovi ameriki
kolege, izvjetava imajui na umu domau publiku. Naposljetku, Le
Monde nisu samo francuske novine, to je francuski asopis
vjerodostojnih tekstova i oni zacijelo smatraju da predstavljaju svijet u
skladu sa specifinom koncepcijom o tome to su francuski interesi.
Upravo je ta koncepcija djelomino odgovorna za razliku izmeu
Rouleauovog Irana i onog Irana, na primjer, o kojem govori New York
Times. Francuski pogled je svjesno alternativan, nije niti poput onog
koji ima supersila, niti poput bilo kojeg drugog evropskog pogleda.
tovie, stav Francuske (i samim tim Le Monda) prema Istoku star je i
iskusan: studiozno postkolonijalistiki, a opet s kolonijalistikim
stavovima prema svojim bivim kolonijama i protektoratima, manje
zabrinut silom nego razmjetajem baza, strategijom i procesom, vie
usmjerene, na kultiviranje interesa nego zatitu velikih ulaganja u
izolirane reime, selektivan, provizoran i iznijansiran (neki bi rekli
oportunistiki) u izboru onoga to se treba gledati sa simpatijom, a to
treba kritizirati. Le Monde je, naposljetku, kolektivno vlasnitvo. To je
asopis francuske buroazije i, to se tie ne-francuskog svijeta,
izraava politiku koja se karakterizira kao misionarska, pastoralna,
patronizirajua, socijalizam s duom, prosvjetiteljstvo osamnaestog
stoljea i progresivno katolika (Louis Wiznitzer u Christian Science
Monitor od 13. svibnja 1980., Jane Kramer u New Yorkeru, 30. lipnja
1980.)
97
Meutim, ono to je bitno je nain na koji Le Monde pokuava,
bez sumnje svjesno, izvjetavati o dogaajima u svijetu. Dok se ini da
je New York Times prvenstveno voen krizom i vijestima vrijednim
izvjetavanja, Le Monde pokuava zabiljeiti ili barem primijetiti veinu
onoga to se dogaa vani. Miljenja i injenice se ne razdvajaju tako
rigorozno kao u Timesu (barem formalno): rezultat, kad se radi o
neobino sloenim priama ili pitanjima, puno je vea fleksibilnost u

97
Za alternativne poglede na Le Monde vidi: Aime Guedj i Jacques Girault,
Le Monde: Humanisme, objectivite et politique, Editions Sociales, Paris, 1970. i
Phillipe Simonnot, Le Monde et le pouvoir, Les Presses d'aujourd'hui, Paris, 1977.
186
duini, detaljima i sofisticiranosti izvjetavanja. Le Monde u svom
nainu izvjetavanja sugerira svjetovnost, Times ozbiljnu, prilino
selektivnu zabrinutost. Pogledajmo sada Rouleauov lanak od 2. i 3.
prosinca 1979.
Rouleau poinje spominjui da se veinu vremena u zadnja tri
mjeseca pretjerana panja pridavala raspravi o Ustavnom vijeu.
Odravalo se stotine otvorenih sastanaka, a mnogo ih je prenosila
televizija. Tisak i novinari analizirali su probleme i puno vremena je
potroeno na prokazivanje antidemokratskih elemenata u
predloenom tekstu ustava. (Usput, ameriki mediji su obradili jako
malo toga.) Zatim, Rouleau komentira da je paradoksalan jaz izmeu
Homeinija i velike veine politike klase Irana i nastavlja u detalje
pokazujui kako je Homeini ipak uspio provesti svoju volju riskirajui
izravne pritube, a ne odgaajui i ekajui pogodnije vrijeme.
Rouleau, naravno, mora analizirati i raspravu o ustavu (njezine
probleme, pristalice i stil) i potom stvarne sile ukljuene u to,
zadravajui jasnu distancu izmeu moi i ustava. Na kraju,
Homeinijeve islamske pristalice naziva heterogenom grupom
voenom u potpunosti kroz politiki poredak Homeinijevom izuzetnom
svijeu o trajnoj revoluciji u smjeru koji je jedino on, po prirodi
izbirljivi legalist, paradoksalno, u stanju savladati. Nakon navoenja
razliitih stranaka ljevice i desnice i citiranja nekoliko stavova i jedne i
druge strane, Rouleau nabraja nekonzistentnosti u predloenom ustavu:
ene ne smiju biti samo objekti seksualnog zadovoljstva ili ekonomskog
profita, iako njihova prava nisu tono navedena, sindikati se odbacuju
kao marksistiki izumi, a opet vijea radnika igraju vanu ulogu u
ekonomskom ivotu zemlje, svi graani imaju jednaka prava, ali je
ijitski islam dravna vjera i tako dalje. Sve to vodi do sljedeeg
odlomka:
Prijeko je potrebno za imama Homeinija da neodlono
usvoji jedan tako diskutabilan ustav. Mnogo mu je ljudi
savjetovalo da odgodi referendum do kraja testa snage s
SAD-om. Zemlja u revoluciji, reeno je, mogla bi se vrlo
dobro akomodirati u tranzicijski reim na dugo vremensko
187
razdoblje. Ali imam je zanemario sve savjete i primjedbe
koje su mu nudili.
Paradoksalno za one koji ga dobro ne poznaju, patrijarh iz
Quma izbirljivi je legalist. Inzistira na tome da se njegova
mo temelji na jurisdikcijskim temeljima. Golema
popularnost koju je stekao tijekom zadnjih tjedana dala mu
je izravno zadovoljstvo. A to se tie budunosti, ta
popularnost bit e manje prilagoena tekstom ustava, a vie
ravnoteom politikih sila koje e nastati iz druge
revolucije koja je trenutno u tijeku.
Rouleau se u ovom odlomku ne trudi otvoreno suditi o stvarima
(usporedi s povrnom analizom Dona Schanche u Los Angeles Timesu
koju sam spomenuo ranije u tekstu). On, umjesto toga, pokazuje
neslaganje izmeu onoga to se ini i moi, teksta i itatelja, linosti i
stranaka, locirajui ih sve tono unutar turbulentne struje. Ono to
pokuava priopiti jest neki smisao ne samo procesa nego i
naglaavanja i konteksta unutar tog procesa. Rouleau u najboljem
sluaju nudi opreznu procjenu. Nikad ne pribjegava patriotskim
usporedbama niti glupim procjenama.
Nakon to se povukao iz Le Mondea, Franois Mitterand ga
postavlja za francuskog veleposlanika u Tunisu, Arapskoj ligi i PLO-u,
a izmeu 1989. i 1991. bio je veleposlanik u Turskoj. Nakon toga se
povukao i vratio pisanju o Srednjem istoku. Nastavljajui suptilne
analize iz vremena talake krize, Rouleau je poetkom 1995. posjetio
Iran. Rezultat je bio pouan pregled kompleksnih promjena u iranskom
drutvu od Homeinijeve smrti (Le Monde diplomatique, svibanj 1995.).
Pored drugih stvari koje nisu ak ni spomenute u mainstream tisku u
SAD-u, Rouleau je aludirao na uinak raunala i interneta na prijenos,
tumaenje i pristup vjerskim tekstovima u Quomu. Takoer je
okarakterizirao ono to naziva drugom islamskom republikom koja
prolazi niz znamenitih promjena kao rezultat svih vrsta unutranjih
rasprava i sukoba: sada u Iranu ima ezdeset izuzetno rjeitih
feministikih organizacija s dobrim lanstvom koje vre pritisak u
188
pitanju prava ena, velik broj sveenika, filmaa, znanstvenika i
neovisnog sveenstva koji propituju jo uvijek snanu vladu vilayet el
faqih. On u cjelini predstavlja nepostojanu islamsku dravu, izrazito
demokratiniju od svih osim moda jednog ili dva arapska susjeda,
odluno odbacujui ili barem ne slaui se s formulama i stereotipima
koje ameriki mediji jo uvijek iznose o demoniziranom Iranu.
Ukratko, Ruleauovo izvjetavanje o Iranu za Le Monde bilo je
politiko u najboljem znaenju te rijei. Nekoliko mjeseci izvjetavanje
amerikih medija jednostavno nije bilo takvo. Ili, moglo bi se rei da je
bilo politiko, ali u loem znaenju te rijei. Ono to se amerikim (i
drugim zapadnim) izvjestiteljima inilo nepoznatim ili udnim
obiljeeno je kao islamsko i prema tome se odnosilo s
proporcionalnom odbojnou ili s ismijavanjem. Iran kao suvremeno
drutvo koje prolazi nevjerojatno vanu promjenu imao je malo utjecaja
na zapadni tisak openito, iranska se povijest, barem prvu godinu
revolucije, nije uope opisivala. Uglavnom se baratalo kliejima,
karikaturama, a oito je bila i neupuenost, etnocentrizam i netonost,
kao i gotovo potpuna podlonost vladinoj tezi da su jedine vane stvari
ne popustiti ucjeni i jesu li taoci puteni. Zakljuci su donoeni
lakomisleno. O borbi koja je bila u tijeku nesmotreno su zakljuivali
izvjestitelji, a posljedica je bila da se niz dogaaja iz revolucionarnog
ivota u Iranu nikad nije pojavilo u medijima. S tim je povezana i
zabrinjavajua pretpostavka da su SAD oprostile bivem ahu i
proglasile ga osobom koju treba aliti. Nije bilo vano to Iranci (ili
sama iranska povijest) kau o tome. Tijekom tog razdoblja I. F. Stone
imao je hrabrosti izravno rei da je nuno da se SAD ispriaju Iranu jer
nae ponovno vraanje aha na vlast 1953. godine...nije davna prolost
za Irance i stoga ne smije biti davna prolost ni za nas (Village Voice,
25. veljae 1980.).
Toliko jadno i s takvim antagonizmom tisak je izvjetavao o
islamu i Iranu tijekom 1979. da se moe nagaati da je proputena hrpa
prilika za rjeenje talake krize i moda je to razlog zato je iranska
vlada poetkom 1980. sugerirala da bi manje novinara u Iranu moglo
smiriti tenzije i dovesti do mirnog rjeenja situacije. Ono to je
189
najozbiljnije u zakazivanju medija i to ne predvia dobru budunost
jest injenica da, to se tie hitnih meunarodnih pitanja tijekom
razdoblja akutne krize, mediji ne smatraju da imaju zadatak neovisnog i
istinski informativnog izvjetavanja. ini se da je malo ljudi svjesno da,
u novom dobu u koje smo zakoraili 80-ih i 90-ih, nije mogue stvari
nekanjivo predstavljati na nain suprotstavljenih dvojnosti (mi
protiv njih, SAD protiv SSSR-a, nakon ega slijedi Zapad protiv
islama, mediji se priklanjaju na stranu dobrih), osim ako se ne pone
neminovno vjerovati da e dvije supersile izmeu sebe unititi itav
svijet.
Pa ipak, pravednost nam nalae da primijetimo promjene koje su
se dogodile u medijima kako se talaka kriza stiavala tijekom 1980.
Mediji su poeli dublje istraivati ulogu SAD-a u Iranu: CBS je, na
primjer, dva puta veliki dio emisije Sixty Minutes dodijelio muenju
koje se provodilo za ahova reima i makinacijama Henryja Kissingera
u korist aha. New York Times i Washington Post izvjetavali su (prvi
7., a drugi 6. oujka) o vladinim naporima da zabrane priu CBS-a i,
kako se u to vrijeme moglo oekivati, sve vodee novine objavljivale su
skeptine, otrenjavajue prie o pokuaju spaavanja talaca krajem
travnja. Spremnije nego prije, konsenzus se proirio i priznata je
mogunost da postoje drugaija miljenja u vezi Irana. Poveala se
kritika vladinih stajalita kao i osjeaj meu graanima (uglavnom
izreen u pismima uredniku) da nam se ne govori itava istina o Iranu.
Pa ipak, neprijateljstvo i nerazumijevanje prema islamu se nastavilo, a
predvodili su ih (kao to se moglo oekivati) konzervativni asopisi
poput New Republic: The West Defers [Zapad oklijeva], tvrdio je
Elie Kedourie u izdanju od 7. lipnja 1980. Zapadna sila mora biti
vidljiva i mora je se potovati, rekao je, inae e se nastaviti mete. S
vremena na vrijeme rigidni konsenzus bi se jo uvijek osjetio. Kad je na
ABC-jevom Issues and Answers emitiran intervju s Ramseyom
Clarkom (8. lipnja 1980.) nakon to se vratio s konferencije Crimes of
Amerika [Ameriki zloini] koja se odrala u Teheranu, njegovi
ispitivai si nisu dopustili niti jedno istinski istraivako pitanje: sve to
190
su pitali bilo je neprijateljski nastrojeno i odraavalo slaganje sa stavom
vlade da je Clark postupio izdajniki to je otiao na tu konferenciju.
98

S vremena na vrijeme, na primjer u inteligentnom nizu od etiri
lanka Johna Kifnera o revoluciji u Iranu (New York Times, 29., 30., 31.
svibnja i 1. lipnja 1980.) i u eseju Shaula Bhakhasha o revoluciji u Iranu
za New York Review of Books (26. lipnja 1980.) mogu se primijetiti
ozbiljni, misaoni napori da se uhvati u kotac s onim to je bila i trajna
revolucija i revolucija ija se energija jo uvijek ne moe pojmiti samo
u konceptualnom ili strogo empirijskom smislu. Pa ipak, vjerujem da
nitko ne sumnja da bi se takvi lanci pisali da taoci nisu puteni.
Okupacija veleposlanstva nemoralna, nelegalna i nepojmljiva,
politiki korisna samo kratkorono, ali tetna za Iran dugorono
doslovno je u SAD prouzroila krizu svijesti. Od gotovo zaboravljene
kolonije u Aziji, Iran je na mahove postao prilika SAD-u za
samoispitivanje. Upornost prie o Iranu, njezino zabrinjavajue,
nedolino trajanje, postupno je modificiralo jednoumlje medija i usku
perspektivu na neto kritinije i korisnije. Ukratko, okupacija
veleposlanstva uspostavila je proces kad je bila rije samo o statikom
bijesu. S vremenom je taj proces dobio vlastitu povijest kroz koju su
mediji (openito ameriki) sami sebe vidjeli vie nego do tada. Je li to
bila namjera militanata ili je to odgodilo, a ne potaklo, povratak
normalnih uvjeta u Iran, prerano je rei. Sigurno je da vie Amerikanaca
sada razumije to znai borba za vlast (tko nije osjetio sukob izmeu
Bani-Sadra i Beheshtija, dok je Homeini tajanstveno vrebao iza njih?) i
sigurno je da vie Amerikanaca nego prije cijeni beskorisnost
pokuavanja nametanja naeg reda tom prevratu ili, to se toga tie,
bitki izmeu Iraka i Irana. Puno pitanja ostaje neodgovoreno (okolnosti

98
Vidi Clarkov prijedlog za rjeavanje iransko-amerike krize: The Iranian
Solution, The Nation, 21. lipnja 1980., s. 737-40.
191
Beheshtijeve prevlasti, naini borbe izmeu ljevice i desnice, prilike
iranske ekonomije) i puno moguih rezultata neminovno.
99

Ono to je ostalo neistraeno i o emu moramo poeti
razgovarati jest pitanje koje se provlai ispod krize. Zato je Iran bitan,
zato je islam bitan i kakva vrsta znanja ili izvjetavanja ili obojega nam
treba? Ovo pitanje koje se sastoji od tri dijela nije apstraktno. Na njega
se ne smije gledati samo kao na integralni dio suvremene politike, nego
i kao na vitalni dio znanstvenih istraivanja i interpretacijskih aktivnosti
koje ukljuuju znanje o drugim kulturama. Ali bez jednog
demistificirajueg pogleda na odnos moi i znanja u tom kontekstu,
promait emo samu bit stvari. To je ono to mora usmjeravati nae
istraivanje od sada nadalje.

99
Middle East Research and Information Project (MERIP) je gotovo sam
pokuao ovo izvesti: vidi: MERIP Reports, br, 88., lipanj 1980., Iran's Revolution:
The First Year, s. 3-31 ili istraivanje Afganistana u: br. 89 ., srpanj-kolovoz 1980.,
s. 3-26.
192
Tree poglavlje

ZNANJE I MO

Politika tumaenja islama: ortodoksno i antitetino znanje

Uzimajui u obzir trenutne okolnosti u kojima ni islam ni
Zapad nisu pomireni jedni s drugim niti unutar samih sebe, ini se
uzaludnim postavljati pitanje je li za pripadnike jedne kulture znanje o
drugim kulturama doista mogue. Trai znanje sve do Kine, glasi dobro
znana islamska poslovica, i na Zapadu je barem od vremena Grka bila
uobiajena praksa dokazivati da se znanje, dok god se ono odnosi na
ono to je ljudsko i prirodno, mora traiti. Meutim, za stvarni rezultat
ove potrage, barem to se tie mislioca sa zapada, obino se vjeruje da
je manjkav. ak i Bacon, za iju se knjigu Advancement of Learning
smatra da je inaugurirala suvremenu zapadnu misao u njenim
najpoletnijim, samoohrabrujuim oblicima, izraava sumnju da se
najrazliitije zapreke koje stoje na putu znanju (Idoli) mogu ikada
ukloniti. Baconov uenik Vico eksplicitno tvrdi da je ljudsko znanje
iskljuivo ono to su stvorila ljudska bia. Eksterna stvarnost, prema
tome nije nita drugo do modifikacija ljudskog uma.
100
Izgledi za
stjecanjem objektivnog znanja o dalekom i stranom dalje se umanjuju
nakon Nietzschea.
Naspram ove skeptike i pesimistike struje, studenti islama na
Zapadu (i, iako neu raspravljati o njima, oni koji studiraju o zapadu u
islamskom svijetu) uglavnom su zabrinjavajue optimistini i

100
Giambattista Vico, The New Science, prijevod T. G. Bergin i Max Fisch,
Cornell University Press, Ithaca, N.Y., 1968., s. 96.
193
samouvjereni. Rani suvremeni orijentalisti u Evropi nisu sumnjali da je
studij Orijenta, iji je islamski svijet dio, cesta koja vodi do
univerzalnog znanja. Jedan od njih, barun d'Eckstein, napisao je oko
1820. da,
na isti nain na koji su Cuvier i Humboldt otkrili tajne
(prirodne) organizacije u zemljinoj utrobi, tako bi i Abel
Rmusat, Saint-Martin, Sivestre de Sacy, Bopp, Grimm i A.
W Schlegel traili i otkrili rijeima unutranju organizaciju i
primitivne temelje ljudske misli.
101

Nekoliko godina kasnije Ernest Renan je u predgovoru svoje
rasprave Mahomet et les origines de l'islamisme upozorio na
otvaranje mogunosti u onome to je nazvao la science critique.
Geolozi, povjesniari i lingvisti, rekao je Renan, mogu doi do
primitivnih to jest, temeljnih i izvornih prirodnih objekata
delikatnim i strpljivim istraivanjem tragova koje su iza sebe ostavili:
islam je posebno vrijedan fenomen jer je njegovo roenje razmjerno
nedavno i neoriginalno. Stoga, zakljuuje, prouavati islam znai
prouavati neto o emu se moe posjedovati i izvjesno i znanstveno
znanje.
102

Moda je zbog tog sretnog stava povijest islamskog
orijentalizma relativno slobodna od skeptikih struja i do nedavno
gotovo potpuno slobodna od metodolokih samoispitivanja. Veina
studenata islama na Zapadu nije sumnjala daje mogue postii (usprkos
ogranienjima mjesta i vremena na kojem se nalaze) istinski objektivno
znanje o islamu ili nekom aspektu islamskog ivota. U drugu ruku,
malo suvremenih znanstvenika bi bilo toliko eksplicitno arogantno kao

101
Navedeno u: Raymond Schwab, Le Renaissance orientale, Payot, Paris,
1950., s. 327.
102
Ernest Renan, Mahomet et les origines de L'islamisme, u: Etudes
d'histoire religieuse, Calmann-Uvy, Paris, 1880., s. 220
194
Renan u svojim promiljanjima to je islam: nijedan profesionalni
znanstvenik, na primjer, ne bi mogao tako iskreno rei da je islam
poznat po tome to predstavlja fundamentalni oblik zatvorenog ljudskog
razvoja. Pa ipak, nisam uspio pronai nijedan suvremeni primjer
islamskog znanstvenika za kojeg je sam posao izvor sumnje. Mislim da
je cehovska tradicija islamskih studija, koja se genealoki prenosi s
koljena na koljeno oko dva stoljea, titila i potvrivala individualne
znanstvenike u onome to su radili bez obzira na metodoloke opasnosti
i inovacije koje su se pojavljivale na veini drugih humanistikih
podruja.
Reprezentativni primjer onoga to mislim noviji je lanak, The
State of Middle Eastern Studies [Stanje studija Srednjeg istoka] koji je
dobro znani britanski znanstvenik koji prouava islam, sada stanovnik
SAD-a, objavio u American Scholar u ljetnom izdanju 1979. U cjelini,
esej je proizvod uma koji rutinske stvari obrauje na jedan lijen, ne
posebno zanimljiv nain. Meutim, ono to jo uvijek upada u oi ne-
specijalistima, pored iznenaujue nezainteresiranosti ovog pisca za
intelektualna pitanja, jest navodni kulturni pedigre orijentalizma, to
zasluuje podui citat:
Renesansa je zapoela potpuno novu fazu razvoja islamskih
i srednjoistonih studija u zapadnom svijetu. Moda je
najvaniji novi imbenik bila neka vrsta intelektualne
znatielje, jo uvijek jedinstvene u ljudskoj povijesti. Do
toga vremena, naime, nije bilo elje, niti truda da se proue i
razumiju strane, jo uvijek neprijateljske civilizacije. Mnoga
su drutva pokuala prouiti svoje prethodnike, one za koje
su osjeali da im neto duguju, one od kojih vjeruju da su
nastali. Drutva pod dominacijom strane i jae kulture
obino su bila nagnana, silom ili nekim drugim sredstvom,
uiti jezik i pokuati razumjeti naine onih koji su njima
dominirali. Drutva su, jednom rijeju, prouavala svoje
gospodare u oba smisla te rijei... Ali vrsta truda da se
prouavaju udaljene i strane kulture koje je stvorila Evropa
(a kasnije evropske prekomorske keri) od renesanse
195
nadalje, predstavlja neto novo i potpuno drugaije.
Znaajno je da ljudi Srednjeg istoka danas pokazuju malo
zanimanja jedni za druge, a jo manje za ne-islamske
kulture Azije i Afrike. Jedini ozbiljni pokuaji da se
prouavaju jezici i civilizacije Indije i Kine na sveuilitima
Srednjeg istoka napravljeni su u Turskoj i Izraelu dvije
zemlje u tom podruju koje su svjesno izabrale zapadnjaki
nain ivota.
ak i danas ne-evropske civilizacije jo uvijek imaju velikih
potekoa da razumiju takvu vrstu intelektualne znatielje.
Kad su prvi evropski egiptolozi i drugi arheolozi poeli
istraivati Srednji istok, velikom broju lokalnih ljudi bilo je
nemogue zamisliti da bi stranci mogli biti spremni potroiti
toliko vremena, truda i novca i izloiti se tolikom riziku i
tekoama samo da bi iskopali i deifrirali pradavne
relikvije njihovih davno zaboravljenih predaka. Stoga su za
to traili druga, racionalnija objanjenja. Za priproste
seljake, arheolozi su tragai za zakopanim blagom, za
profinjenije graane, pijuni i drugi agenti svojih vlada.
injenica da je neto malo arheologa, uistinu, prualo i
takve usluge svojim vladama ne ini tu interpretaciju
njihove znanosti nita manje pogrenom i otkriva tunu
nesposobnost da se shvati poduhvat koji je u povijest
ovjeanstva dodao nekoliko novih poglavlja te nove
dimenzije samosvijesti srednjoistonih naroda. Taj problem
percepcije traje sve do danas i pogaa ak i neke akademike
koji ustraju u svom pogledu na orijentaliste kao tragae za
blagom ili agente imperijalizma.
Zadovoljenje ove nove intelektualne znatielje uvelike su
potpomogla istraivaka putovanja koja su dovela
Evropljane do novih, neobinih zemalja iza oceana. Ona su
196
pomogla da se probiju intelektualni kalupi i dala i poticaj i
mogunost za daljnje istraivanje.
103

Navodei tek neznatno vie od nepotvrene tvrdnje, ovaj citat
izravno parira svemu to je ikada napisao znatan broj samih orijentalista
ili povjesniara Evrope od renesanse do danas ili studenata povijesti
tumaenja od Augustina nadalje. Zanemarimo li novu i potpuno
drugaiju istu intelektualnu znatielju koju nitko drugi tko je ikada
pokuao proitati i protumaiti tekst nije bio takve sree da posjeduje
puno toga bismo morali vjerovati na rije. itajui takve kulturne i
kolonijalne povjesniare kao to su Donald Lach ili J. H. Parry, moglo
bi se zakljuiti da se evropski interes za nepoznate kulture temelji na
stvarnim susretima s tim kulturama, obino kao rezultat trgovine,
osvajanja ili sluajnosti.
104
Interes proizlazi iz potrebe, a potreba se
temelji na empirijski stimuliranim stvarima koje rade i ive zajedno
apetiti, strah, znatielja i tako dalje a koje su oduvijek bile bitne, bilo
kad i na bilo kojem mjestu gdje je ljudi.

103
Bernard Lewis, The State of Middle East Studies, American Scholar
48, br. 3., ljeto 1979., s. 366-67.; isticanje teksta pridodano izvorniku. Zanimljivo je
usporediti Lewisove krive tvrdnje s tvrdnjama Bryana S. Turnera, Marx and the End
of Orientalism, George Allen & Unwin, London, 1978.
104
Vidi, na primjer, Donald F. Lach i Carol Glaumenhaft, ur., Asia on the
Eve of Europes Expansion, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, N. J., 1965.; Donald F.
Lach, Asia in the Marking of Europe; svez. 1., The Century of Discovery, University
of Chicago Press, Chicago and London, 1965. i svezak 2., A Century of Wonder,
1977.; J. H. Parry, Europe and a Wider World, Hutchinson & Co., London, 1949. i
The Age of Reconnaissance, Weidenfeld & Nicolson, London, 1963. Trebalo bi
pogledati i K. M. Panikkan, Asia and Western Dominance, George Allen & Unwin,
London, 1959. Za zanimljive poglede o azijatskom otkrivanju Zapada u suvremeno
vrijeme vidi: Ibrahim Abu- Lughod, Arab Rediscovery of Europe: A Study in Cultural
Encounters, Princeton University Press, Princeton, N. J., 1963. i Masao Miyoshi, As
We Saw Them: The First japanese Embassy to the United States (1860), University of
California Press, Berkeley, Los Angeles, and London, 1979.
197
Osim toga, kako se moe tumaiti druga kultura ako prije toga
nisu stvorene okolnosti da ta kultura uope bude dostupna tumaenju?
A te okolnosti (to se tie evropskih interesa za strane kulture) uvijek su
bili komercijalna, kolonijalna ili vojna ekspanzija, osvajanje, vlast. ak
i kad su orijentalisti s njemakih sveuilita u devetnaestom stoljeu
prouavali sanskrt, kodificirali hadith ili objasnili kalifate, oslanjali su
se manje na fikciju znatielje, a vie na sama sveuilita, knjinice,
druge znanstvenike, drutvene nagrade koje su omoguile njihovu
karijeru. Samo bi dr. Pangloss ili lan Swiftove Academy of Projectors
na Lagadou iz Guliverovih putovanja mogli locirati poriv za stjecanjem
golemih evropskih carstava i znanja koje ih je pratilo ponajvie iz
zadovoljenja nove intelektualne znatielje. Nije nikakvo udo, stoga,
to su neobrazovani ne-zapadni domoroci gledali na intelektualnu
znatielju znanstvenika s takvom sumnjom, jer je li ikad neki zapadni
znanstvenik bio u ne-zapadnoj zemlji osim zbog, koliko god to
simbolino i indirektno bilo, zapadne moi nad tom zemljom?
105

Pokazatelj osebujnog neznanja i tatine ovog orijentalista jest to to nije
ak ni svjestan rasprave unutar podruja antropologije o suuesnitvu
imperijalizma i etnologije. ak je i jedna tako mandarinska linost kao
to je Levi-Strauss izrazila sumnje, ako ne i aljenje, zbog toga to je
imperijalizam bio sastavno obiljeje etnolokog terenskog rada.
ak ako i ne prihvatimo uvjeravanja o istoj znatielji, vjerujem
da emo jo uvijek zakljuiti da je rasprava o studijima Srednjeg istoka
zapravo obrana njihove, u biti, bezgrene sposobnosti povijesno i
kulturalno da govore istinu o dalekim i stranim drutvima. Kasnije se
u istom tom eseju ta teza dalje razrauje s upuivanjem na opasnosti
politiziranja koje su, kako se tvrdi, samo pojedini znanstvenici i
katedre uspjeli izbjei. Politika se ovdje ini povezanom s pristranou,
kao da je pravi znanstvenik iznad sitniavih prepirki, zaokupljen jedino

105
Za ovo ima bezbroj primjera, od karijere Williama Jonesa, preko
Napoleonove ekspedicije u Egipat, pa sve do itavog niza putujuih tipova
znanstvenika devetnaestog stoljea. Vidi: Said, Orientalism, passim. Takoer vidi
otkria o Snouck Hurgronje, biljeka 7 iz Uvoda.
198
idejama, vjenim vrijednostima i visokim naelima. Zanimljivo, nije
naveden niti jedan primjer za to. Esej je, inae, osobito zanimljiv u tome
kako se poziva na znanost i znanstvene postupke, meutim, kad treba
odrediti istinu o tome to su nepolitiki studiji Srednjeg istoka, ili to bi
oni mogli biti, autor jednostavno ne kae nita. Drugim rijeima,
stavovi, dranje, retorika ukratko, ideologija uenja jest ono to je
bitno. Sadraj se jednostavno ne iznosi i, to je jo gore, namjerno se
pokuava sakriti veza izmeu uenja i onoga to bismo mogli nazvati
svjetovnou, da bi se zadrala fikcija nepristrane i nepolitike
znanstvene istine.
To nam govori vie o autoru eseja nego o podruju o kojem je
pokuao pisati, to je ironija koja prati evropske ili zapadnjake
pokuaje pisanja o ne-zapadnim drutvima. Nije da su svi ostali
znanstvenici bili svjesni ove potekoe. MESA (Middle East Studies
Association) je 1973. u suradnji s Ford Foundation zaduila ekipu
strunjaka da istrae itavo podruje kako bi procijenili trenutno stanje,
potrebe, perspektive i probleme.
106
Rezultat je bilo velika, gusto
napisana knjiga pod naslovom The Study of the Middle East: Research
and Scholarship in the Humanities and the Social Sciences [Studija o
Srednjem istoku: Istraivanje i uenje u humanistikim i drutvenim
znanostima], koju je uredio Leonard Binder, a koja je objavljena 1976.
Budui da je ta knjiga skupni rad, neminovno je neujednaena u
kvaliteti, ali iz itave se knjige iitava osjeaj krize i hitnosti, neto to
u potpunosti nedostaje eseju u American Scholaru. Za ovu skupinu
znanstvenika, koji su isto toliko cijenjeni koliko i njihov britanski
kolega, prouavanje Srednjeg istoka bojno je polje: nije mu posveeno
dovoljno panje, nema dovoljno novca, nema dovoljno znanstvenika.
(Ironino, jedan lan MESA's Research and Training Commitee
[Povjerenitvo MESA-e za istraivanje i obuku], ijim lankom
zapoinje knjiga, ve je nekoliko godina ranije napisao lanak o

106
Snanu kritiku vidi u: Bryan S. Turner, MERIP Reports br. 68, lipanj
1978., s. 20-22. Iza Turnerove kritike, u istom izdanju MERIP Reports br. 68, James
Paul procjenjuje trokove MESA-e na 85,50 dolara po stranici.
199
studijima Srednjeg istoka za ameriku vladu, u kojem je osporio
potrebu za specijaliziranim studijima islama ili Arapa: to je podruje,
ustvrdio je, kulturno i politiki manje vano za SAD.
107
) Meutim,
ispod problema koji se navode, nalazi se jedan o kojem Leonard Binder
u svom uvodu otvoreno pie.
Osnovni motiv za razvoj podrunih studija u SAD-u, kae
Binder u prvoj reenici, politiki je.
108
Potom raspravlja o
organizacijskim i filozofskim pitanjima s kojima je jedan suvremeni
strunjak za Srednji istok suoen, niti na as ne gubei iz vida injenicu
jer to jest injenica da su studiji Srednjeg istoka dio drutva u kojem
se, tako rei, pojavljuju. Na kraju svog rada, nakon to otvoreno kae da
ak i najosnovnija pitanja u tom podruju (bi li, na primjer, netko trebao
poeti od prouavanja drutvenih struktura ili prouavanja vjere ili jesu
li za znanstvenika politike strukture vie ili manje vane od prihoda po
glavi stanovnika) nisu objektivno neutralna. Nakon to je ustvrdio da je
prouavanje Srednjeg istoka koje je orijentirano na zauzimanje stava u
veini sluajeva suptilnije od stajalita vladina informiranja...taj
problem ne moe se izbjei
109
, Binder konano pokuava saeti uinke
politike u istinu o onome to zapadni studenti stranih kultura stvaraju.
Bez oklijevanja priznaje da svaki znanstvenik zauzima stav
koji ulazi u igru kad se oblikuje znanje. Ali potom kae, normativne
orijentacije disciplina reduciraju tetni utjecaj osobnih ad hoc
prosudbi.
110
Binder niti objanjava kako discipline rade stvari, niti
specificira to je to kod disciplina da tako lako preobraava prosudbe

107
Vidi: Said, Orientalism, s. 288-90.
108
Leonard Binder, Area Studies: A Critical Assessment, u: Binder, ur.,
Story of the Middle East, s. 1.
109
Ibid., s. 20.
110
Ibid., s. 21.
200
ljudi u analize grkih bogova. Na kraju svoje tvrdnje nadodaje izjavu
koja je nepotrebno ograniena i potpuno u neslaganju s onim to joj
prethodi: discipline, kae on, nam takoer daju metode istraivanja
moralnih pitanja koja nastaju u kontekstu tog podruja. Koja moralna
pitanja? Koje metode? Koji kontekst podruja? Za to nam ne daje
objanjenje. Njegov zakljuak, umjesto toga, toliko je zbunjujue
ozbiljan da nitko na kraju ne vjeruje u discipline i ne zna o emu je
kod tih disciplina rije.
ak kad se i prizna da postoje grubi politiki pritisci na studije
Srednjeg istoka, postoji zabrinjavajua tendencija da se ti pritisci
tajanstveno izgube i ponovno utvrdi kanonski autoritet orijentalistikog
diskursa. Ponavlja se da taj autoritet dolazi izravno od moi unutar
zapadne kulture koja omoguuje studentima Istoka i islama da daju
izjave o islamu i Istoku koje nitko ne osporava cijeli niz godina. Jer tko
je drugi osim orijentalista govorio i nastavlja govoriti o Istoku? Ni
orijentalisti devetnaestog stoljea, ni znanstvenici poput Leonarda
Bindera u dvadesetom stoljeu, ne sumnjaju da je to podruje a ne,
to se mora primijetiti, sam Istok ili njegovi narodi (osim kao objekti ili
dounici) zapadnu kulturu uvijek opskrbljivalo svime to je trebala
znati o Istoku. Kao posljedica toga, bilo tko tko je govorio jezikom
discipline, koristio njene koncepte, upravljao njenim tehnikama i stekao
kvalifikacije mogao je nadrasti predrasude i neposredne okolnosti kako
bi objavio znanstvene tvrdnje. I taj osjeaj samodostatne,
samoispravljujue, samo-odobravajue moi pruio je i jo uvijek prua
orijentalistima ne samosvjesnu retoriku. Prema Binderu, discipline, a ne
ljudi koji ive na Istoku, iskazuju normativna pitanja u openitim
terminima; discipline, a ne elje ljudi s tog podruja ni moralnost
svakodnevnog ivota, pruaju metode istraivanja moralnih pitanja
koja nastaju u kontekstu tog podruja.
S jedne strane, shodno tome, discipline su vie institucije
nego aktivnosti, s druge strane, one reguliraju i normaliziraju ono to
prouavaju (i to su na neki nain same i stvorile) spremnije nego to
analiziraju same sebe ili razmiljaju o tome to rade. Konani rezultat,
po mom miljenju, mogao bi jedino biti jedna vrsta tautolokog
201
ugaanja koje se moe opisati kao potpuno znanje o drugoj kulturi.
Istina, bilo je vanih postignua u izuavanju islama: utvreni su
tekstovi i vrlo precizno odreeni pozitivistiki opisi klasinog islama.
Ali to se tie ljudske dimenzije suvremenog islama ili problematinih
okolnosti bilo koje interpretacijske aktivnosti, discipline suvremenih
studija Srednjeg istoka nisu niti osvijetlile niti previe pomogle
nijednom od toga.
Gotovo nita to se tie studija islama danas nije slobodno i
neodreeno hitnim aktualnim pritiscima. Daleko je to od nepolitike
objektivnosti koju mnogi orijentalistiki znanstvenici pripisuju svojim
radovima, i jednako tako daleko od mehanikog determinizma
vulgarnih materijalista, koji sve intelektualne i kulturne aktivnosti
smatraju unaprijed odreenima ekonomskim silama, i od pouzdanih
strunjaka koji svu svoju vjeru polau u tehniku uinkovitost
disciplina. Negdje izmeu tih ekstrema, interesi onoga koji tumai
sami se razjanjavaju i reflektiraju na kulturu uope. Ali i ovdje ima
manje razliitosti i slobode od onoga to bismo eljeli vjerovati. to,
naime, pretvara predmet interesa od onoga to bi inae moglo biti
akademski ili antikvarni interes, ako ne mo i elja, a oboje je u
zapadnom drutvu (kao i svim drugim drutvima, ali u razliitom
omjeru) organizirano, sposobno za odreene vrste implementacije,
primjenjuje vlastiti institucionalni autoritet povrh uske i pragmatine
neposrednosti? Jednostavan primjer dovoljan je da objasni o emu se
ovdje radi, a nakon toga moemo nastaviti s raspravom.
Za dananju javnost u Americi i Evropi, islam je posebno
neugodna vijest. Mediji, vlada, geopolitiki stratezi i akademski
strunjaci za islam (iako su marginalni za kulturu openito) svi su
suglasni: islam je prijetnja zapadnoj civilizaciji. To ni u kom sluaju
nije isto to i tvrditi da se na Zapadu mogu nai samo podcjenjujue ili
rasistike karikature islama. Ne tvrdim to niti bih se sloio s onime tko
bi takvo to tvrdio. Ali tvrdim da negativne slike islama i dalje
prevladavaju nad svim drugima, i da takve slike korespondiraju ne s
onim to islam uistinu jest (uzimajui u obzir da islam nije
prirodna sila, nego sloena struktura koju su do odreenog stupnja
202
stvorili muslimani i Zapad na naine koje sam pokuao opisati), nego s
onim to znaajni sektori stanovitog drutva smatraju da islam jest. Ti
sektori imaju mo i elju iriti tu odreenu sliku islama i stoga ta slika
prevladava i prisutnija je od bilo koje druge slike islama. Kao to sam
rekao u prvom poglavlju, to se postie pomou konsenzusa koji
odreuje granice i primjenjuje pritiske.
Pogledajmo, kao koristan sluaj, etiri seminara odrana izmeu
1971. i 1978., financirana od strane Ford Foundation, na sveuilitu
Princeton, koje je iz puno drutvenih i politikih razloga oigledno
dobro mjesto za odravanje akademskih seminara. Osim svog openitog
ugleda, Princeton ima glasovit i vrlo ugledan Program in Near East
Studies [Program studija Bliskog istoka], donedavno pod nazivom
Odjel za orijentalne studije, koji je utemeljio Phillip Hitti prije gotovo
pola stoljea. Danas programom (poput velikog broja drugih
bliskoistonih programa) dominiraju drutveni i politiki znanstvenici.
Klasina islamska, arapska i perzijska literatura, na primjer, slabije su
zastupljene u programu i na fakultetu od suvremene ekonomije Bliskog
istoka, politike, povijesti i sociologije. Suradnja ovog programa s Ford
Foundation, vodeom zakladom SAD-a za drutvene znanosti, govori
(dodao bih, namjerno) o vrlo jakoj autoritativnoj moi u SAD-u. Bilo
koja tema s takvim sponzorstvom, prema tome, dobiva jasno znaenje,
jer ono to Princeton predlae, a Ford Foundation financira, sugerira
isticanja, prioritete, naglaava vanost. Ukratko, iako su ih oblikovali i
proveli akademici, ti se seminari odravaju s dravnim interesima na
umu. Uenje se smatra neim to slui tom interesu, i kao to emo
vidjeti, izbor teme ukazuje da je politika sklonost zapravo rezultirala
oblikovanjem znanstvenih imperativa. Nita ne vrijedi, to se toga tie,
to Ford Foundation i Princeton nisu bili i vjerojatno nee biti
zainteresirani za ekskluzivne seminare koji se bave srednjovjekovnim
arapskim gramatikim teorijama, iako se, na strogo intelektualnim
temeljima, od toga moglo napraviti puno bolji seminar nego od onih
koji su odrani.
Ali, o emu se radilo u tim seminarima i tko je u njima
sudjelovao? Jedan se bavio ropstvom i s njime povezanim
203
institucijama u islamskoj Africi. U programu tog seminara naglaen je
strah i zamjeranje Afrikanaca arapskim muslimanima, a takoer je
zabiljeeno da su neki izraelski znanstvenici pokuali upozoriti
afrike zemlje da ne ovise previe o arapskim nacijama koje su u
prolosti odvodile njihov narod.
111
Odabirui ropstvo u islamu,
sponzori su naglaavali temu koja e nepogreivo pogorati odnose
Afrikanaca i arapskih muslimana: jedan od naina kako da se to
postigne bilo je i ne pozivanje znanstvenika iz arapskog muslimanskog
svijeta.
Drugi seminar se bavio sistemom milleta, a glavna mu je tema
bila poloaj manjina, posebice vjerskih manjina, unutar muslimanske
drave na Srednjem istoku.
112
Milleti su bili relativno autonomna
manjinska skupina unutar otomanskog carstva. Nakon raspada carstva i
kraja raznih francuskih i britanskih kolonijalnih reima, na Bliskom
istoku pojavio se niz novih drava u vrijeme oko drugog svjetskog rata.
Veina ih je bila, ili pokuala biti, nacionalna drava: jedna (Izrael) bila
je manjinska vjerska drava okruena islamskim kontekstom, drugu
(Libanon) je trebala rastrgati militantna ne-muslimanska manjina koju
su naoruali i podravali i Izrael i SAD.
Daleko od neutralne akademske teme, sistem milleta bio je
ve u samoj svojoj formulaciji izraz preferiranog politikog rjeenja za
sloene nacionalne i etnike probleme suvremenog islamskog svijeta.
Bez obzira koji akademski razlozi postojali za njegovo prouavanje,
sistem milleta predstavlja atavizam iz prolog vremena, po kojem su
imperijalistike sile (bilo otomanske ili zapadne) podijelile i vladale
velikim, potencijalno podijeljenim stanovnitvom. Za veinu sunitskog
stanovnitva tog podruja, kao i za neke manjine, novija povijest
suvremenog islamskog svijeta bila je borba za napredak koja se izdizala

111
Proposal to the Ford Foundation for Two Seminar-Conferences, Program
in Near Eastern Studies, Princeton University (1974-1975), s. 15-16.
112
Ibid., s. 26.
204
iznad etnikih i vjerskih raznolikosti i vodila prema nekoj vrsti (mogue
jedinstvene) svjetovne demokracije. Nijedna drava u regiji nije to
postigla, osim u domeni objavljene (ali veinom neprovedene) politike,
ali samo su se Izrael i desniarski Maroniti u Libanonu nastojali vratiti
na dravnu strukturu temeljenu na autonomiji manjinske etnike
skupine s bilateralnim vezama prema monom vanjskom zatitniku. To
je sluajno bilo rjeenje predloeno i za Palestince, to nije bilo nita
udno za one koji su isplanirali seminar, budui da je osoba koju su
doveli na Princeton da govori o palestinskoj arapskoj manjini (koliko
je samo ironije u ovoj injenici!) bio izraelski profesor. Takoer je
nevjerojatna injenica da, kao i u sluaju konferencije o ropstvu, na
seminar nije pozvan niti jedan lan veinske sunitske zajednice. To to
se seminar o jednoj tako osjetljivoj temi odravao u SAD-u u takvo
vrijeme (1978.), i to je na njemu sudjelovalo toliko lanova vjerskih i
etnikih manjina koje su u biti neprijateljske raspoloene prema onome
to se oznaava kao islamska vladavina (i stoga potencijalno korisni
tvorcima politike SAD-a), ne moe se pripisati znanstvenom interesu.
Nije sluajno to je glavni organizator seminara bio isti znanstvenik
kojeg sam malo prije spomenuo, ista osoba koja je hvalila intelektualnu
znatielju zapada i ismijavala one akademike i sve ne-Evropljane koji
su u svemu vidjeli politiku spletku.
Prvi seminar bavio se s primjenom psihoanalitikih i
bihevioralnih tehnika analize na razumijevanje suvremenih
srednjoistonih drutava. Nakon toga objavljena je knjiga koja se
temeljila na biljekama sa seminara.
113
Seminar je veinom bio onakav
kakav se mogao i oekivati. Sredinji je naglasak bio na studijima
nacionalnog karaktera (iako s rigoroznom i otroumnom kritikom Ali
Banuazizija takozvanih studija iranskog karaktera, koje je vrlo tono
povezao s manipulativnim ciljevima imperijalistikih sila koje imaju

113
L. Carl Brown i Norman Istkowitz, Psychological Dimensions of Near
Eastern Studies, Darwin Press, Princeton, N. J., 1977.
205
planove za Iran
114
). Rezultati su bili tuno predvidivi. U knjizi nam se
na mnogo mjesta govori da muslimani ive u izmiljenom svijetu, da je
obitelj represivna, veina voa su psihopati, drutva su nezrela i tako
dalje. Sve to se ne predstavlja sa znanstvenih stajalita zainteresiranih
da promijene ta drutva u zrela, nego iz perspektive neutralnih,
objektivnih znanstvenika. Zanemaruje se kakva su stajalita tih
znanstvenika (koliko god oni neutralni i objektivni bili) u odnosu na
korporacijske moi i moi vlade, kakve uloge njihova istraivanja igraju
u provoenju vladinih politika prema muslimanskom svijetu, koje su
metodoloke implikacije psihologije kad snanije drutvo prouava
slabije.
Na etvrtom seminaru iji je naslov bio Land, Population, and
Society in the Near East: Studies in Economic History form the Rise of
Islam to the Nineteenth Century [Zemlja, stanovnitvo i drutvo
Bliskog istoka: Prouavanje ekonomske povijesti od uspona islama do
devetnaestog stoljea] ta pitanja nisu obraivana. Kao i prijanji, i ovaj
seminar se predstavio kao znanstven i nepristran, iako se ispod povrine
mogla vidjeti prilino jasna politika briga: u ovom sluaju, bio je to
interes za odnos izmeu demografskih uzoraka, posjednika zemljita i
dravne vlasti kao znakova stabilnosti (ili nestabilnosti) u suvremenim
muslimanskim drutvima. Ne smijemo zakljuiti da je svaki doprinos
ovom seminaru bio objektivno bez ikakve vrijednosti, niti da je svaki
znanstvenik koji je sudjelovao na njemu bio lan opake zavjere.
Organizatori su se vrlo mudro pobrinuli za to da bude ravnotee
izmeu miljenja i da, u cjelini, seminar izgleda odgovorno i ozbiljno. S
druge strane, ne smijemo upasti u zamku i gledati na itav taj poduhvat

114
Ali Banuazizi, Iranian 'National Character': A Critique of Some Western
Perspectives, u: Brown and Istkowitz, ur., Psyhological Dimensions of New Eastern
Studies, s. 210-39. Za slian rad s izravno povezanom temom vidi vrlo vane lanke
Benjamina Beit-Hallahmija, National Character and National Behavior in the Middle
East: The Case of the Arab Personality, International Journal of Group Tension 2, br.
3., 1972., s. 19-28.; i Fouad Moghrabi, The Arab Basic Personality, International
Journal of Middle East Studies 9, 1978., s. 99-112.; takoer Moghrabijev A Political
Technology of the Soul, Arab Studies Quarterly 3, br. 1., zima 1981.
206
samo kao na mehaniki zbroj velikog broja diskretnih dijelova od kojih
se taj poduhvat sastoji. U izboru glavnih tema i trendova ta etiri
seminara dala su si zadatak da oblikuju svijest o islamu u okvirima koji
su ga ili udaljili kao neprijateljski fenomen ili istaknuli odreena
obiljeja islama kojima se moglo upravljati u politikom smislu.
Na ovaj nain seminari o islamu odrani na Princetonu
prilagodili su se povijesti drugih programa podrunih studija zemalja
Treeg svijeta u SAD-u -na primjer, akademskom prouavanju Kine
neposredno nakon rata.
115
Razlika je u tome to se islamski programi
tek moraju revidirati. Njima jo uvijek dominiraju zastarjeli, nejasni
koncepti (poput samog islama) i intelektualni idiom koji nije u dodiru
s onime to se openito dogaalo u humanistikim znanostima i drutvu
u cjelini.
Jo uvijek je mogue rei o islamu stvari koje su neprihvatljive
za idovstvo, za druge Azijate, za crnce, i jo uvijek je mogue pisati
studije o islamskoj povijesti i drutvu koja zanemaruju svaki vei
napredak u teoriji interpretacije od vremena Nietzschea, Marxa i
Freuda.
Posljedica toga jest da aktualno u prouavanje islama ne moe
mnogo pruiti znanstvenicima koji se zanimaju za metodoloke
probleme, recimo, ope historiografije ili za analizu teksta. Pojavi se
znanstveni rad o islamu (kao to se pojavila knjiga o psihologiji u
studiju Srednjeg istoka), napiu se osvrti na nj i objave u jednoj ili dvije
visoko strune publikacije s ogranienom publikom i zatim taj rad
nestane. Upravo ova marginalnost islamskih studija, ta eljena
nevanost za opu kulturu, omoguuje znanstvenicima da nastave raditi
to su radili, a medijima da preuzmu irenje rasistikih karikatura
islamskih naroda. Meutim, od sredine 80-ih, studiji politikog islama
veina su ih agresivni studiji fundamentalizma, terorizma i anti-

115
Vidi Special Supplement: Modern China Studies, Bulletin of Concerned
Asia Scholars 3, br. 3-4, ljeto-jesen 1971.
207
modernizma kao glavnih obiljeja islama preplavili su trite. Veina
ih se poziva na aicu znanstvenika (poput Bernarda Lewisa) kako bi
mobilizirali javno miljenje protiv islamske prijetnje. Na ovaj nain
znanstvena grupacija samu sebe odrava, a potroai vijesti o islamu i
dalje dobivaju velike doze islamskog kanjavanja, niim izazvanog
nasilja, terorizma i haremskih ilima, ime ih se hrani ve desetljeima.
Kad se javnosti predstavljaju strunjaci, to se dogaa zato to je
izvanredno stanje uhvatilo Zapad nespremnim. Njihove izjave nisu ni
blage ni uglaene kulturnim osjeajem za islam kao to je sluaj u
Britaniji ili Francuskoj. Na njih se gleda kao na tehniare s vrstim
skupom praktinih uputa i savjeta (fraza Dwighta Macdonalda
116
) koje
iznose zabrinutoj javnosti. A javnost se odnosi prema njima ljubazno,
jer to je odgovor na ono to je Christopher Lasch nazvao
nezapamena potranja za strunjacima, tehniarima i
upraviteljima [stvorena onim to Lach naziva post-
industrijski poredak]. I biznis i vlada, pod pritiskom
tehnoloke revolucije, porasta stanovnitva i neogranieno
prolongirane nude hladnog rata, postale su sve ovisnije o
velikom aparatu sistematiziranih podataka razumljivih samo
strunjacima. A sveuilita, shodno tome, postaju industrije
masovne produkcije strunjaka.
117

Trite je za strunjake toliko privlano i unosno da je posao
koji su napravili u pitanju Srednjeg istoka gotovo u potpunosti usmjeren
na njega. To je jedan od razloga zato se niti u jednom afirmiranom
asopisu (a to se toga tie niti znanstvenim knjigama objavljenima u
novije vrijeme) ne pridaje panja osnovnim pitanjima emu studiji

116
Dwight Macdonald, Howtoism, u: Against the American Grain, Vintage
Books, New York, 1962., s. 360-92.
117
Christopher Lasch, The New Radicalism in America, 1889-1963: The
Intellectual as Social Type, Vintage Books, New York, 1965., s. 316.
208
Srednjeg istoka i islama? Za koga se oni rade? Brisanje metodoloke
svijesti apsolutno se preklapa sa sadanjim stanjem trita, za vijesti kao
i za njihove konzumente (vlada, korporacije, zaklade): ne pita se zato
se radi to to se radi ako za to postoji klijentela koja e cijeniti te vijesti
ili biti barem potencijalno receptivna. Jo gore, znanstvenici prestaju
razmiljati na nain podruja i naroda koje prouavaju. Islam, ako se
prouava islam, nije sugovornik nego roba. Sveukupna posljedica jest
jedna vrsta skrivenih institucionalnih namjera. Zagovaraju se
znanstvena slava i integritet podruja naspram kritiara autsajdera,
znanstvena retorika namjerno je arogantna u nijekanju politike
pristranosti, a znanstvena samo-estitanja neogranieno potvruju
dananju praksu (veinom u novinarstvu).
Ono to opisujem jest u biti usamljen poduhvat, to u ovom
sluaju znai da znanstvenici rade reaktivno, odgovarajui na ono to
razliiti interesi zahtijevaju od njih. Znanstvenike vie vodi cehovska
ortodoksnost nego prijeka potreba za stvarnom interpretacijom, i,
ujedno, opa kultura getoizira njihov rad predstavljajui ga
marginalnim, izuzev u vrijeme kakve krize. Nije ispunjen nijedan od
dva uvjeta neophodna za upoznavanje duge kulture nenasilni kontakt
sa stranom kulturom kroz stvarnu razmjenu i samosvijest u
interpretacijskim projektima i to odsustvo namee usamljenost,
provincijalnost i neujednaenost u izvjetavanju o islamu. Znaajno,
iste te stvari takoer ine jasnim da izvjetavanje o islamu iz SAD-a
(zadnje supersile) nije interpretacija u stvarnom smislu, nego isto
dokazivanje sile. Mediji govore o islamu to ele zato to mogu, a
posljedica toga je da scenom dominiraju islamski fundamentalizam,
terorizam ili dobri muslimani (u Bosni, na primjer) bez razlike. O
malo emu drugome se izvjetava, jer sve to je izvan definicije
konsenzusa smatra se nevanim za interese SAD-a i medijsku definiciju
dobre prie. Akademska zajednica, s druge strane, odgovara na ono to
analizira kao nacionalne i korporacijske potrebe, tako to iz goleme
koliine islamskih detalja izlui odgovarajue islamske teme i na kraju
te teme (ekstremizam, nasilje i tako dalje) definiraju i islam i
prouavanje islama te iskljuuju sve to se ne uklapa u njih. ak kada i
povremeno vlada, sveuilina katedra za Srednji istok ili neka zaklada
209
organiziraju konferenciju o budunosti studija Srednjeg istoka (to je
obino eufemizam za to emo napraviti s islamskim svijetom?)
pojavljuju se isti koncepti i ciljevi.
Puno se ulae na to ponavljanje i dobro voeni sistem
pokroviteljstva. Stariji strunjaci s ovog podruja, bili oni iz vlade,
korporacija ili sveuilita, povezani su meusobno i s donatorima.
Mladi znanstvenik ovisi o toj mrei da bi dobio subvencije, da ne
spominjemo zapoljavanje i mogunost objavljivanja u afirmiranim
asopisima. Ponuditi neprijateljsku kritiku priznatim znanstvenicima ili
njihovom radu na ovom podruju preveliki je rizik, vie nego u
podruju ope povijesti ili knjievnosti. Kao posljedica toga, osvrti na
knjige bljutavi su i veinom pohvalni, kritika je jednoglasno ugurana u
najpedantniji mogui jezik i nikad se nita ne kae o metodologiji ili
pretpostavkama. Najzanimljiviji propust (i najuestaliji) jest analiza
veze izmeu znanja i razliitih oblika moi u drutvu za koje se to
znanje stvara. A im se zauje glas koji izazove tu urotu utnje,
ideologija i etniko porijeklo postanu glavne teme: On je marksist, on je
Palestinac (ili Iranac, musliman ili Sirijac) a dobro znamo kakvi su
oni.
118
to se tie samih izvora, prema njima se uvijek odnosi kao da su
inertni. Zato se u raspravi o suvremenom islamskom drutvu, pokretu ili
linosti, znanstvenici odnose prema onome o emu se raspravlja
veinom kao prema dokazu, a rijetko kao prema neemu to zasluuje
svoj vlastiti integritet ili pravo da odgovori. Zanimljivo je da su zapadni
strunjaci za islam uvijek sistematino pokuavali metodoloki se baviti
islamskim pisanjem o islamu: je li znanstveno? Je li dokaz? Ili nije ni
jedno ni drugo?

118
Za primjer kako tipini strunjaci za Srednji istok navode etnike izvore
kao vjerodostojne vidi: J .C. Hurewitz, Another View on Iran and the Press,
Columbia Journalism Review 19, br. 1., svibanj-lipanj 1980., s. 19-21. Za odgovor
vidi: Edward W. Said, Replay, Columbia Journalism Review 19, br. 2., srpanj-
kolovoz 1980., s. 68-69.
210
Pa ipak, usprkos tom prilino jadnom stanju stvari (ili moda
upravo zbog njega) stvoreno je neto vrijednih spoznaja o islamu i neki
neovisni umovi uspjeli su se probiti kroz pustinju. Uglavnom, meutim,
sveukupna marginalnost, sveukupna intelektualna nepovezanost
(suprotna cehovskom konsenzusu), sveukupni interpretacijski bankrot
veine (iako ne cjelokupnog) pisanja o islamu moe se pratiti do mree
stare kole korporacije-vlada-sveuilita koja dominira itavim tim
podrujem. Pogledajte nain na koji se iste antimuslimanske linosti
uvijek iznova pojavljuju u MacNeil/Lehrer Reportu, Nighlineu ili
Charlie Rose. I to, napokon, odreuje nain na koji SAD gledaju
islamski svijet. Jer zato bi se inae jedna tako osebujna struktura
znanja o islamu razvijala i cvala, toliko isprepletena, dobro izgraena,
neoptereena neuspjesima koji se ponavljaju jedan za drugim?
Najuinkovitiji nain da se shvati tona kvalitete te vizije, koja
ima snagu neupitne vjere, jest da se ona jo jednom usporedi sa
situacijom u Velikoj Britaniji i Francuskoj, tim dvjema prethodnicama
SAD-a u islamskom svijetu. U obje zemlje postojao je, naravno, kadar
strunjaka za islam s dugotrajnom savjetnikom ulogom u oblikovanju
(pa ak i provoenju) vladine kao i komercijalne politike. Ali u oba ta
sluaja postojao je neposredni zadatak: provoenje vlasti u kolonijama.
To je bilo tako sve do kraja drugog svjetskog rata. Na islamski svijet se
gledalo kao na diskretan niz problema, a znanje o tim problemima bilo
je u cjelini pozitivistiko kao i izravno ukljueno. Teorije i apstrakcije o
islamskom nainu razmiljanja, u Francuskoj o mission civilisatrice, u
Velikoj Britaniji o samovladi poinjenih naroda, pojavljuju se tu i tamo
u provoenju politike, ali uvijek nakon to je ta politika provedena i,
tako rei, utemeljena. Diskurs o islamu igrao je ulogu uglavnom
opravdavanja nacionalnih (ili ak privatnih ekonomskih) interesa u
islamskom svijetu. Zbog toga su danas slavni strunjaci za islam javne
linosti iji je raison d'tre, jo i danas kad su kolonijalna carstva
nestala, da zadre francuski ili britanski interes u islamskom svijetu. Iz
puno drugih razloga takvi su strunjaci u cjelini uglavnom humanisti, ne
sociolozi, i njihova podrka u opoj kulturi dolazi manje iz post-
industrijskog kulta strunosti (koji postoji u obje te zemlje), a vie iz
irih intelektualnih i moralnih struja u tim drutvima. Rodinson je u
211
Francuskoj veliki filolog, dobro znan i kao marksist. Kasni Hourani u
Engleskoj bio je poznati povjesniar i ovjek iji je rad primjer oitog
liberalizma.
119
Meutim, takve osobe nestaju i u Francuskoj i u
Engleskoj i u budunosti je vjerojatno da e ih zamijeniti sociolozi ili
specijalizirani strunjaci za starine amerikog tipa.
Slini znanstvenici u SAD-u poznati su samo kao strunjaci za
islam ili Srednji istok. Oni pripadaju klasi strunjaka i na njihovu
domenu, ukoliko se tie suvremenih znanosti u islamskom svijetu,
moe se gledati kao na intelektualni ekvivalent upravljanja krizom.
Njihov status veinom proizlazi iz injenice da je islamski svijet za
SAD strateko podruje sa raznovrsnim moguim (ako ve ne stvarnim)
problemima. Tijekom niza desetljea upravljanja islamskim kolonijama,
i Velika Britanija i Francuska proizvele su klasu strunjaka za
kolonijalizam, ali ta klasa nije zauzvrat proizvela dodatak jednak mrei
studija Srednjeg istoka sveuilita-vlada-korporacije saveza koji postoji
u SAD-u. Profesori arapskih, perzijskih ili islamskih institucija radili su
svoj posao na britanskim i francuskim sveuilitima. Zvalo ih se da daju
savjete pa ak i sudjeluju u ministarstvima za kolonije i privatnim
poslovnim poduhvatima. Povremeno su drali kongrese, ali nisu stvorili
vlastitu neovisnu strukturu koju uzdrava pa ak i odrava privatni
poslovni sektor ili izravno zaklade i vlade.
Znanje i izvjetavanje o islamskom svijetu, prema tome, u SAD-
u definiraju geopolitika i ekonomski interesi (za pojedinca) u
nevjerojatno velikom rasponu, a potpomae ih i potie struktura
stvaranja znanja koja je gotovo isto toliko velika i nepregledna. to
netko tko studira o arapskim plemenima moe uiniti oko uplitanja
izmeu njega/nje i plemena koja imaju naftu, oko aktivnog razgovora i
promocije Rapid-Deployment Forces (vidi uvodnu priu Newsweeka
Defending the Oilfields: The U. S. Military Buildup, 14. srpnja
1980.) na podruju Zaljeva, oko itavog aparata srednjoistonih

119
Vidi moje komentare o knjigama Rodinsona i Houranija u: Arab Studies
Quarterly 2, br. 4., jesen 1980., s. 368-93.
212
pomagaa pri State Departmentu, korporacija i zaklada, niza
profesora orijentalista? Kakvo moe biti stvarno znanje o drugoj kulturi
kad je toliko ogranieno hipotetskom nunou krize polumjeseca s
jedne, a cvjetajuim institucionalnim spajanjem znanosti, poslovanja i
vlade s druge strane?
Dopustite mi da zakljuim ovaj dio pokuavajui vrlo konkretno
dati odgovor na to pitanje u dva dijela. Prvo, stvarni uvjeti, injenice i
brojke koje upravljaju onime to bi se moglo nazvati ortodoksnim
izvjetavanjem o islamu. Koncentrirat u se na SAD, ali vrlo slina
situacija postupno poinje zahvaati i Evropu. Prema korisnom
francuskom istraivanju amerikih centara studija za Srednji istok, oko
1650 strunjaka za Srednji istok je 1970. poduavalo jezike tog
podruja 2659 postdiplomaca i 5150 studenata (12 posto i 7,4 posto od
ukupnog broja postdiplomaca i studenata kojima su glavni predmeti bili
studiji podruja
120
). Na kolegije Srednjeg istoka upisalo se 6400
postdiplomaca i 22300 studenata (to je iznosilo 12,6 posto od ukupnog
broja). Pa ipak, u zadnje vrijeme, broj onih koji su diplomirali na
studijima Srednjeg istoka bio je neproporcionalno mali manji od 1
posto studenata u dravi.
121
Prema otroumnom istraivanju centara za
Srednji istok pri amerikim sveuilitima, koje je proveo Richard Nolte
(koje je naruilo, to je vrlo zanimljivo, Esso Midle East, odjel Exxona)
i koji je objavljen 1979., kabinet za obrazovanje potpomogao je
podrune studije da brzo stvore veliki broj strunjaka i specijalista u
edukativne, vladine i korporacijske svrhe. Sveuilita su se sloila s
tim stajalitem: Sa stajalita sveuilita, prikladno pie Nolte, centri
[za Srednji istok] se mogu smatrati novim marketinkim mehanizmom
sveuiline proizvodnje koji ne samo da pomau stvaranje proizvoda

120
Irene Ferrera-Hoeschstetter, Les Etudes sur le moyen-orient aux Etats-
Unis, Maghreb-Mashrek 82, listopad-studeni 1978., s. 34.
121
Richard H. Nolte, Middle East Centers at U.S. Universities, lipanj 1979.,
s. 2. (zahvaljujem Donu Snooku iz Esso Middle East koji mi je poslao primjerak
Nolteova izvjea).
213
koji se lake plasiraju na tritu, specijalista za odreeno podruje
obuenih u korisnim disciplinama i profesionalaca za potencijalno
golema nova trita, nego i stvaraju ta trita. A u vezi postdiplomskih
programa kae: Vladina, korporacijska, bankarska i druga
profesionalna trita za prikladno obrazovane magistre za Srednji istok
razmjerno su ivnula, zahvaljujui ekonomskim i politikim
imbenicima.
122

Kao to su seminari na Princetonu pomogli oblikovati
intelektualna pitanja u znanstvenoj zajednici, tako i ove trine
stvarnosti utjeu na kolske rasporede. Najjai naglasak na studijima
Srednjeg istoka stavljen je na podruja kao to su islamsko pravo i
arapsko-izraelski sukob: njihova vanost je oita. Knjievnost se, prema
Nolteu, zanemaruje, kao i znatno velike skupine studenata studija
Srednjeg istoka upisanih na amerikim sveuilitima. tovie, Nolte
kae, direktori centara koje je intervjuirao spomenuli su incidente koji
ukljuuju organizirani politiki pritisak, koji dolazi izvan sveuilinog
kampusa, da se sprijee ili diskreditiraju aktivnosti povezane s Arapima,
koje centri smatraju akademski legitimnima i poeljnima. Arapski
kulturni dogaaji, prikazivanja filmova, gosti predavai, prihvaanje
arapske financijske pomoi za te studije njihova meta moe biti bilo
to. Svijest o ovome nametnula je zabranu kojoj se neki direktori
centara ne suprotstavljaju ili si mogu priutiti da je ignoriraju. Neki
direktori su imali osjeaj da se stvari popravljaju, a drugi nisu bili tako
sigurni u to.
123

Sve te stvari (politika, pritisci, trita) osjete se na razne naine.
Potreba za strunou o suvremenom Srednjem istoku proizvodi niz
kolegija i mnotvo studenata i stavlja naglasak na prihvaanje i
odravanje pomonih perspektiva znanja, koje su unosne i neposredno
primjenjive. Jo jedna posljedica jest da metodolokih istraivanja

122
Ibid., s. 40, 46, 20.
123
Ibid., s. 43, 24.
214
jednostavno nema: student koji eli napraviti karijeru u studijima
Srednjeg istoka e prije svega morati proi puno tekih i dosadnih
godina da stekne diplomu (nakon ega nee biti siguran hoe li uspjeti
pronai posao uitelja), zatim e stei magisterij ili meunarodnu
diplomu u temi koja e biti zanimljiva onima koji zapoljavaju taj kadar
(vladi, naftnim kompanijama, meunarodnim ulagakim kuama,
graevinskim firmama) i, napokon, radove e nastojati obaviti to bre,
u obliku studija sluaja. Sve to izolira studij islama i Srednjeg istoka od
drugih intelektualnih i moralnih struja u znanstvenoj zajednici. Mediji
e se initi povoljnijom pozornicom na kojoj e se moi pokazati
strunost od, na primjer, opeg znanstvenog asopisa, a u medijima, to
netko tko je njihov stalni gost zna, ili ste pristaa (vrlo ograniena stvar)
ili ste strunjak pozvan da iznosite miljenja o ijitskom islamu i
antiamerikanizmu. Uloga strunjaka oigledno pomae u razvoju
karijere, osim ako osoba ve nije uspjela u biznisu ili vladi.
Ovo moe izgledati kao parodija kako se stvara znanje, ali dobro
opisuje ekstremno suavanje fokusa i tetno istanjivanje sadraja znanja
o islamu. Prije svega, objanjava zato ono nije u stanju propitati
vulgarne stereotipe koji krue u medijima. Akademski strunjaci za
islam su kao tijelo neutralizirani u svojoj izoliranoj, neposrednoj
funkcionalnoj ulozi kao statusni simboli mjerodavnih organa za islam i
takoer ovise o itavom sistemu koji oblikuje i opravdava njihovu
ulogu u tom sistemu. I upravo taj sistem odraavaju mediji u svom
oslanjanju na stereotipe koji se temelje na strahu i neznanju.
Ako se ovo to sam opisivao ini intelektualno ograniavajuim
(kao to uistinu i jest), to ipak ne spreava proizvodnju velike koliine
materijala o Srednjem istoku, o islamu i drugim dijelovima Treeg
svijeta. Drugim rijeima, moramo se nositi s onim to je Foucault, u
drugom kontekstu, nazvao povod za diskurs.
124
Razliito od
jednostavne intervencionistike cenzure, intelektualno reguliranje

124
Michel Foucault, The History of Sexuality, Volume One: An Introduction,
prijevod Robert Hurley, Pantheon Books, New York, 1978., s. 34.
215
diskursa o dalekim i stranim kulturama jasno i sigurno ohrabruje samo
sebe. To je razlog zato ono i dalje postoji usprkos promjenama koje su
se dogodile u svijetu i to je razlog zato nastavlja regrutirati ljude u
svoju slubu.
Sve u svemu, trenutno izvjetavanje o islamu i ne-zapadnim
drutvima zapravo kanonizira odreene pojmove, tekstove i autoritete.
Ideja da je islam srednjovjekovan i opasan kao i neprijateljski i
prijetei, na primjer, nala je mjesto i u kulturi i u politici i to mjesto je
vrlo dobro definirano: o tome se mogu citirati autoriteti, praviti
reference, iz toga se mogu izvlaiti dokazi o odreenim primjerima
islama i to svi, ne samo strunjaci i novinari. A zauzvrat takva ideja
postaje nekom vrstom a priori kriterija koji mora uzeti u obzir svatko
tko eli raspravljati ili neto rei o islamu. Od neega dalekoga, islam
(ili, bolje, graa koja se uvijek s njim povezuje) postao je ortodoksnost
naeg drutva. On ulazi u kulturalne kanone i to zadatak da ga se
promijeni ini jako tekim.
Toliko o ortodoksnom izvjetavanju o islamu, izvjetavanju
kojem snagu, trajnost i iznad svega, prisutnost daje njegova povezanost
s moi. Ipak, postoji jo jedan pogled na islam koji je u opticaju, a on
pripada kategoriji koju bismo mogli nazvati antitetinim znanjem.
125

Pod antitetinim znanjem podrazumijevam znanje koje su
stvorili ljudi koji su prilino svjesno smatrali da piu suprotno
prevladavajuem ortodoksnom miljenju. Kao to emo vidjeti, ine to
iz razliitih razloga i u razliitim situacijama, ali kod svih se uoava
stav da su kako i iz kojih razloga prouavaju islam pitanja koja
zahtijevaju promiljanje i eksplicitnost. Kod tih antitetinih tumaa,
metodoloka utnja orijentalizma, koja je obino prekrivena slojevima

125
Fraza je uzeta djelomino od Roberta Blooma iako je on, naravno, koristi
u drugaijem konteksu i naziva suprotnom kritikom; vidi njegovu knjigu The
Anxiety of Influence: A Theory of Poetry, Oxford University Press, New York, 1973.,
s. 93-96.
216
optimistinog pouzdanja u objektivnu neutralnost, zamijenjena je
hitnom raspravom o politikom znaenju kolovanja.
Postoje tri glavne vrste antitetinog znanja o islamu i tri sile
unutar drutva koje su u stanju preispitati ortodoksno miljenje, koje
nastaje iz te tri vrste znanja. Jedna je skupina mlaih znanstvenika. Oni
su uglavnom sofisticiraniji, politiki iskreniji od svojih starijih kolega
na tom podruju, rad na islamu na neki nain smatraju povezanim s
politikim aktivnostima drave i stoga se ne pretvaraju da su
objektivni znanstvenici. Za njih je injenica da su SAD ukljuene u
globalnu politiku, da velik dio toga ima veze s muslimanskim svijetom i
da to nije neto o emu bi se trebalo utjeti ili prihvatiti kao neutralnu
istinu. Za razliku od starijih orijentalista, oni ne rade generalizacije
nego su strunjaci na svom podruju i prihvatili su takve inovativne
metodoloke instrumente kao to su strukturalna antropologija,
kvantitativne metode i marksistiki naini analize sa stvarnim
zanimanjem i esto uspjenim primjenama.
126
ine se posebno
osjetljivima na etnocentrine oblike orijentalistikog diskursa i veina
njih su (zbog toga to su mladi) relativni autsajderi u pokroviteljskom
sistemu koji odrava starije lanove te profesije. Iz njihovih redova
pojavili su se Alternative Middle East Studies Seminar (AMESS) i
Middle East Research and Information project (MERIP), oboje
utemeljeni kao organizacije posebno ustanovljene da bi se izbjeglo
suuesnitvo s vladom i naftnim kompanijama. Sline skupine
osnovane su i u Evropi i sve su meusobno povezane. Ne pripadaju svi
mlai znanstvenici o kojima govorim u te skupine, ali veina su
otvoreni revizionisti u svojim ciljevima. Svi oni nastoje izvjetavati o
islamu iz perspektiva koje njihovi stariji kolege ili zanemaruju ili za
koje ne znaju da postoje.
Drugu skupinu ine stariji znanstvenici iji se rad suprotstavlja
ortodoksnom uenju koje dominira na tom polju i to iz previe razloga

126
Tipini za ovu grupu su radovi Petera Granda, Judith Tucker, Basema
Musallema, Erica Davisa i Stuarta Schaara te drugih.
217
da bih ih mogao shematski saeti. Hamid Algar s Berkeleya i Nikki
Keddie s UCLA, na primjer, dvojica su od vrlo malo iranologa koji su
nekoliko godina prije iranske revolucije ozbiljno shvatili politiku
ulogu 'ulama (ijitskog sveenstva u Iranu). Algar i Keddie meusobno
se vrlo razlikuju, iako su obojica izrazili znatne sumnje u stabilnost
Pahlevijevog reima. Potom, Ervand Abrahamian s Baruch Collegea,
ija su prouavanja svjetovne opozicije aha dala izuzetan niz uvida u
politiku dinamiku revolucije ili Michael G. Fischer s Harvarda i, u
Engleskoj, Fred Halliday, obojica znanstvenici koji su se, koliko iz
intelektualnih, toliko i akademskih razloga, izdvojili iz veine miljenja
o Iranu i, kao posljedica toga, napisali nevjerojatno vrijedan rad o
suvremenom Iranu.
127
Fischer je prestao pisati o islamu i Iranu, dok je
Halliday postao konvencionalna i predvidiva linost.
Zanimljiva stvar o ovoj skupini antitetinih pisaca o islamu jest
da ih se ne moe svesti na metodoloku i ideoloku karakterizaciju koja
bi im odgovarala. Pa ipak, zapanjuje injenica da gotovo nijedan od njih
ne pripada establimentu studija Srednjeg istoka. To ne znai i da nisu
cijenjene i tovane linosti. Jesu, ali malo ih je, ako uope itko od njih,
bilo aktivno i institucionalno povezano u ulozi savjetnika s vladama ili
korporacijama. Moda ih je upravo ta injenica oslobodila od obaveze
pristajanja uz status quo i omoguila im da vide stvari koje su
konvencionalni pisci o islamu zaobili. Ipak, za njih se mora naglasiti
da bi njihov rad imao uinka koji potencijalno moe imati, moraju
postati vie politiki orijentirani u ovom drutvu. Nije dovoljno da se
njihovi stavovi razlikuju od strunjaka koji imaju ortodoksno miljenje.
Moraju pokuati staviti svoje miljenje u opticaj, a budui da takav
napor ukljuuje znatno vie od samog pisanja i objavljivanja, eka ih
duga politika i organizacijska borba.
Najzad, imamo skupinu pisaca, aktivista i intelektualaca, koji
nisu priznati strunjaci za islam, ali ija je uloga u drutvu odreena
njihovim cjelokupnim opozicijskim stajalitem: to su proturatni i

127
Vidi biljeke 23, 24 i 71. iz prvog poglavlja.
218
protuimperijalistiki militanti, sveenstvo razliitog miljenja, radikalni
intelektualci i uitelji i tako dalje. Njihov uvid u islam ima vrlo malo
veze s mudrou orijentalista, iako je na neke od njih utjecao kulturni
orijentalizam koji se moe nai posvuda na Zapadu. Pa ipak, (ako
uzmemo u obzir ovjeka kao to je I. F. Stone, na primjer) kulturno
nepovjerenje i antipatija prema islamu mijea se s jo jaim osjeajem o
tome to je imperijalizam i kakva je ljudska patnja, bez obzira je li
netko idov, musliman ili kranin. Stone je jedinstveno predvidio
posljedice SAD-ove podrke ahu nakon revolucije i upravo su ljudi
poput njega, a ne vladini i akademski strunjaci za Iran, zagovarali
politiku pomirenja prema revolucionarnom reimu.
Kod takvih ljudi je impresivno to kako, usprkos nedostatku
strunih potvrda, uspijevaju razumjeti odreenu dinamiku unutar
postkolonijalnog svijeta i, iz toga, unutar velikog dijela islamskog
svijeta. Za njih ljudsko iskustvo, a ne ograniavajue oznake kao to su
islamski nain razmiljanja ili islamski identitet, definira ono na
to treba usmjeriti panju. tovie, oni su iskreno zainteresirani za
razmjenu i svjesno su izabrali prijei rigidne linije neprijateljstva koje
su izmeu naroda postavile vlade. Ovdje nam ponajprije pada na pamet
odlazak Ramseya Clarka u Teheran i hrabra uloga koju su tijekom
najgorih dana krize u Iranu odigrali pojedinci poput Richarda Falka,
Williama Sloanea Coffina mlaeg, Dona Lucea i drugih prebrojnih da
bismo ih sve spomenuli, kao i organizacije kao to su Friends Service
Committee, Clergy and Laity Concerned i druge skupine poput njih.
Pored toga, kao dio ove skupine koja ima drugaije miljenje, moramo
ukljuiti i razne publikacije i alternativne organizacije vijesti kao to su
The Progressive, Mother Jones, The Nation, koji su otvorili svoje
stranice i uinili svoje izvore dostupnima suprotnim pogledima o Iranu i
(naalost rjee) o islamu. Taj isti fenomen prisutan je i u Evropi.
Najvanije, po mom miljenju, u vezi s te tri skupine jest to to
smatraju da se znanje treba aktivno traiti i osporavati, da ono nije samo
pasivno recitiranje injenica i prihvaenih pogleda. Borba izmeu
ovog stava, kako se odnosi prema drugim kulturama i, dalje, na ira
politika pitanja, i specijaliziranog institucionalnog znanja koje njeguju
219
dominantne snage naprednog zapadnog drutva, epohalna je stvar. Ona
uvelike nadilazi pitanje je li neki pogled pro- ili antiislamski, patriotski
ili izdajniki. Kako na svijet postaje sve jedinstveniji, kontrola nad
oskudnim resursima, stratekim podrujima i velikim stanovnitvom
init e se sve poeljnijom i neophodnijom. Brino gajeni strahovi od
anarhije i nereda vrlo e vjerojatno proizvesti suglasnost pogleda i, s
referencom na vanjski svijet, vee nepovjerenje, a to vrijedi kako za
islamski svijet, tako i za Zapad. U to e vrijeme (koje je ve zapoelo)
stvaranje i irenje znanja igrati apsolutno presudnu ulogu. Dokle god se
znanje ne bude prihvaalo, u humanistikom i politikom znaenju, kao
neto to bi trebalo staviti u slubu koegzistencije i zajednice, a ne
odreene rase, narode, klase ili religije, budunost izgleda loe.
220
Znanje i tumaenje

Svo znanje o ljudskom drutvu, ne o prirodnom svijetu,
povijesno je znanje i stoga poiva na miljenju i tumaenju. To ne znai
da injenice ili podaci ne postoje, nego da injenice svoje znaenje
dobivaju iz onoga kako ih se protumai. Nitko ne osporava injenicu da
je Napoleon ivio i bio car Francuske, meutim, postoji neslaganje u
tumaenju je li bio veliki ili, na neke naine, katastrofalan vladar
Francuske. Iz takvih neslaganja nastaju povijesna djela, a iz njih se
izvodi povijesno znanje. Tumaenje, naime, velikim dijelom ovisi o
tome tko tumai, kome se on obraa, koja je svrha tumaenja i u kojem
povijesnom trenutku se tumaenje odvija. U tom smislu, sva bi se
tumaenja mogla nazvati situacijskima: uvijek se javljaju u situaciji
koja utjee na tumaenje.
128
To se povezuje s onim to su drugi tumai
rekli, na taj nain da se njihova tumaenja potvruju, osporavaju ili da
se na njih nastavlja. Svako tumaenje ima svog prethodnika i veze s
drugim tumaenjima. Stoga bilo tko tko ozbiljno pie o islamu, Kini,
Shakespeareu ili Marxu, mora na neki nain uzeti u obzir ono to je ve
reeno o tim temama, ako ni zbog ega drugog, onda zbog toga da ne
bude irelevantan ili suvian. Nijedno pisanje nije (niti moe biti) toliko
novo da bude potpuno originalno, jer pisanje o ljudskom drutvu nije
izvoenje matematikih operacija i stoga se ne moe teiti radikalnoj
originalnosti.
Znanje o drugim kulturama, stoga, posebno je izloeno
neznanstvenim netonostima i okolnostima tumaenja. Pa ipak,
provizorno moemo rei da je znanje o drugim kulturama mogue i,
vano je dodati, poeljno, ako su ispunjena dva uvjeta, a to su, igrom
sluaju, dva uvjeta koja studiji Srednjeg istoka ili islama uvelike ne
ispunjavaju. Prvo, student mora osjeati da ima odgovornost prema i da

128
To sam raspravio u: Reflections on Recent American 'Left' Literary
Criticism, Boundary 28, br. 1., jesen 1979., 26-29.
221
nije u prisilnoj vezi s kulturom i narodom koji prouava. Kao to sam
ve rekao, veina onoga to je Zapad znao o ne-zapadnom svijetu zna u
okviru kolonijalizma.
Evropski znanstvenici stoga prilaze toj temi s openito
dominantnog stajalita i ono to su rekli o toj temi rekli su s malo
upuivanja na ono to su neki drugi znanstvenici (a ne evropski) rekli o
istoj temi. Iz puno razloga koje sam ve naveo u ovoj knjizi i u knjizi
Orientalism, znanje o islamu i islamskim narodima openito proizlazi
ne samo iz dominacije i sukoba, nego i iz kulturalne antipatije. Danas se
islam definira negativno kao neto s im je Zapad radikalno posvaan i
ta tenzija definira okvir koji radikalno ograniava znanje o islamu.
Toliko dugo dok taj okvir bude postojao, islam, kao vitalno ivue
iskustvo muslimana, ne moe se poznavati. To, naalost, posebice
vrijedi za SAD i u neto manjem omjeru za Evropu.
Drugi uvjet nadopunjava i ispunjava prvi. Znanje o drutvenom
svijetu, za razliku od znanja o prirodi, jest u osnovi ono to nazivam
tumaenje. Ono zahtijeva status znanja razliitim sredstvima, od kojih
su neka intelektualna, mnoga od njih drutvena pa ak i politika.
Tumaenje je prije svega oblik stvaranja. To znai da ono ovisi o
voljnoj i namjernoj aktivnosti ljudskog uma, modelirajui i oblikujui
predmete na koje usmjerava svoju panju brino i s prouavanjem.
Takva aktivnost odvija se silom prilika u specifinom vremenu i na
specifinom mjestu i povezana je sa specifino odreenim pojedincem
koji ima specifinu pozadinu, koji se nalazi u specifinoj situaciji i ima
specifian skup namjera. Tumaenje tekstova, na emu se znanje o
drugim kulturama u biti temelji, ne odvija se u kliniki sigurnom
laboratoriju niti daje objektivne rezultate. Tumaenje je drutvena
aktivnost i nerazmrsivo je povezano sa situacijom iz koje je na prvom
mjestu nastalo, to mu zauzvrat daje status znanja ili ga odbacuje kao
neprikladno. Niti jedno tumaenje ne moe zanemarivati tu situaciju i
nijedno tumaenje nije potpuno bez tumaenja situacije.
Evidentno je da su neznanstvene smetnje poput osjeaja, navika,
konvencija, asocijacija i procjena bitan dio bilo kojeg tumaenja. Svaki
222
tuma je ita, a ne postoji takva stvar kao to je neutralan ili objektivno
neutralan ita. Svaki ita je, drugim rijeima, i privatni ego i lan
drutva s razliitim vezama koje ga povezuju s tim drutvom.
Obraujui nacionalne osjeaje kao to su patriotizam, ovinizam ili
privatne osjeaje kao to su strah ili oaj, tuma na disciplinirani nain
mora teiti tome da koristi razum i podatke koje je skupio formalnim
obrazovanjem (to je samo po sebi dug interpretacijski proces) kako bi
se moglo postii razumijevanje. Potreban je veliki trud da se srue
barijere koje postoje izmeu situacije onog koji tumai i situacije koja
je postojala u vrijeme i na mjestu kada je tekst nastao. Upravo taj
svjesni, namjerni trud da se prevladaju udaljenosti i kulturalne barijere
ini znanje o drugim drutvima i kulturama moguim, ali u isto vrijeme
ograniava to znanje. U tom trenutku, onaj koji tumai razumije sebe u
svojoj ljudskoj situaciji i tekst u odnosu na njegovu situaciju, ljudsku
situaciju iz koje je nastao. To se moe dogoditi samo kao rezultat
samosvijesti koja animira svijest o onome to je daleko i strano ali ipak
ljudsko. Ne moramo spominjati da itav taj proces ima vrlo malo veze s
novim i potpuno razliitim znanjem na koje aludira konvencionalni
orijentalist ili s disciplinama profesora Bindera.
U ovom prilino apstraktnom opisu procesa tumaenja na kraju
kojeg se dolazi do znanja (to ni u kojem sluaju nije stabilna stvar)
mora se rei jedno: nema tumaenja, razumijevanja i iz toga znanja gdje
nema interesa. To se moe initi kao banalni truizam, ali upravo ta oita
istina danas se zanemaruje i porie. Za amerikog znanstvenika, itanje
i dekodiranje suvremenog arapskog ili japanskog romana ukljuuje
jednu potpuno drugaiju vrstu angamana od onog koji obavlja kemiar
pri dekodiranju kemijske formule. Na kemijske elemente ne utjeu i oni
ne ukljuuju osjeaje, iako, naravno, ak i oni mogu probuditi
emocionalne asocijacije kod znanstvenika. Suprotno vrijedi za ono to
bi se moglo nazvati humanistikim tumaenjem, koje, po miljenju
velikog broja teoretiara, zapravo poinje sa svijeu o predrasudama
onog koji tumai, osjeaju odvojenosti od teksta koji se tumai i tako
dalje. Kako je Hans-Georg Gadamer napisao:
223
Osoba koja pokuava razumjeti tekst spremna je da joj taj
tekst neto kae. Zato hermeneutiki obrazovan um mora,
od samog poetka, biti osjetljiv na jednu odreenu kvalitetu
teksta, a to je njegova novost. Ali ta vrsta osjetljivosti ne
ukljuuje ni neutralnost u pitanju predmeta ni guenje
sebe, nego svjesnu asimilaciju vlastitih pred-znaenja [to
jest, onih znaenja ili tumaenja koja ve postoje kao
rezultat prolih iskustava] i predrasuda. Vano je biti
svjestan vlastitih predrasuda kako bi se tekst mogao
predstaviti u svoj svojoj novosti i na taj nain bio sposoban
dokazivati vlastitu istinu naspram vlastitih pred-znaenja
onog koji tumai.
129

Prema tome, prvo ega moramo biti svjesni kod itanja teksta
koji je stvorila neka strana kultura, jest njegova udaljenost, a glavni
uvjet za tu njegovu udaljenost (i vremensku i prostornu) jest prilino
doslovno, iako ne iskljuivo, prisutnost tumaa u svom vremenu i
mjestu. Kao to smo vidjeli, pristup orijentalista ortodoksnog miljenja
ili podrunih studija izjednaava udaljenost s autoritetom, ukljuuje
strano neke daleke kulture u autoritativnu retoriku znanstvenog
diskursa, koji ima drutveni status znanja, ne priznajui ono strano i ne
priznajui strukturu moi koja je omoguila tumaev posao.
Jednostavno govorei, mislim da, gotovo bez izuzetka, nijedan ovjek
koji danas na Zapadu pie o islamu eksplicitno ne rauna s injenicom
da se islam smatra neprijateljskom kulturom ili da se bilo to to neki
profesionalni znanstvenik kae za islam nalazi unutar sfere utjecaja
korporacija, medija i vlade, a to troje igraju vrlo vanu ulogu u
tumaenju i, samim tim, znanju o islamu koje je poeljno i u
nacionalnom interesu. U raspravi koju sam ranije spomenuo, Leonard
Binder je tipian: on spominje te stvari, zatim ih sakriva u reenici koja
je homage profesionalizmu i disciplinama, ija je kolektivna funkcija
uinkovito odbijanja svega to naruava njihovu masku racionalne

129
Hans-Georg Gadamer, Truth and Method, Seabury Press, New York,
1975., s. 238.
224
objektivnosti. Ovo je primjer drutveno prihvatljivog znanja koje brie
korake kojima je do njega dolo.
Kao jedan aspekt tumaenja, interes se moe jo bolje
objasniti i to puno konkretnije. Nitko jednostavno ne naie na islam,
islamsku kulturu ili islamsko drutvo. Graanin neke zapadne
industrijske drave susree islam ili preko politike naftne krize,
fundamentalizma i terorizma, jake medijske panje ili dugorone
tradicije komentiranja strunjaka (to jest, orijentalista) islama na
Zapadu. Pogledajmo sluaj mladog povjesniara koji eli specijalizirati
suvremenu povijest Srednjeg istoka. Kree prouavati taj predmet s tri
imbenika u igri, a svi oni kalupe i oblikuju situaciju prema kojoj se
shvaaju injenice (koje bi navodno trebale biti sirovi podaci). Pored
toga, tu je i vlastita povijest pojedinca, osjetljivost i intelektualna
nadarenost koju se mora uraunati. Sve to zajedno tvori znaajni omjer
njegova interesa za tu temu: ista znatielja pomuena je stvarima kao
to su obeanje posla savjetnika u State Departmentu, vojske ili naftnih
kompanija, elja da se prisustvuje konferencijama, bude na televiziji,
dri predavanja i postane poznati znanstvenik, elja da se dokae
kako je islam divan (ili, to se toga tie, grozan) kulturni sistem,
ambicija da se bude mostom razumijevanje izmeu ove i one kulture,
elja za znanjem. Tekstovi, profesori, znanstvena tradicija, specifini
trenutak dodaju svoj otisak na ono to e taj mladi povjesniar uiti. Na
kraju, tu su i druge stvari koje se moraju uzeti u obzir. Ako netko
prouava povijest sirijskih posjeda devetnaestog stoljea, na primjer,
vrlo je vjerojatno dae ak i najobjektivnije obraivanje te teme
imati barem neku vrstu suvremene politike vanosti, pogotovo za
nekog vladinog dunosnika koji jedva eka da shvati dinamiku
tradicionalne vlasti (koja je povezana s pravom na posjedovanje
zemlje) kao protuteu stranci Baath koja je na vlasti u suvremenoj Siriji.
Ali ako se, prvo, uloe napori da se s nekom dalekom kulturom
ostvari odnos koji nije prisilan, i ako je, drugo, onaj koji tumai svjestan
interpretacijske situacije u kojoj se nalazi (to jest, ako razumije da
znanje o drugoj kulturi nije apsolutno ve relativno u odnosu na
interpretacijsku situaciju u kojoj se to znanje stvara), tada je vjerojatnije
225
da e onaj koji tumai osjetiti da je ortodoksni pogled na islam i na
druge strane kulture ogranien. Antitetino znanje o islamu dospjelo
je prilino daleko u prevladavanju ogranienja ortodoksnih pogleda.
Upravo zato to antitetini znanstvenici odbacuju ideju da znanje o
islamu treba biti podinjeno neposrednim interesima vlade ili da bi se
jednostavno trebalo uklapati u medijsku sliku o islamu i opskrbljivati
svijet s groznom militantnou i nasiljem, oni istiu ortatvo znanja i
moi. A radei to, pokuavaju utemeljiti druge odnose s islamom osim
onih koji su naredili imperativi moi. Traiti alternativne odnose znai
traiti druge interpretacijske situacije. Na taj se nain razvija puno
skrupulozniji metodoloki osjeaj.
Na kraju, ipak, nikad ne postoji laki bijeg iz onog to su neki
kritiari nazvali interpretacijskim krugom. Znanje o drutvenom svijetu,
ukratko, nikad nije bolje od tumaenja na kojima se temelji. Sve nae
znanje o jednom tako sloenom i varljivom fenomenu kao to je islam
dolazi iz tekstova, slika, iskustava koja nisu izravna utjelovljenja islama
(koji se naposljetku shvaa jedino kroz neke svoje pojave), nego
reprezentacije i tumaenja islama. Drugim rijeima, sve znanje o
drugim kulturama, drutvima i vjerama dolazi iz mjeavine neizravnih
dokaza i individualne osobne situacije znanstvenika koja ukljuuje
vrijeme, mjesto, nadarenost, povijesnu situaciju kao i sveukupne
politike okolnosti. Ono to takvo znanje ini tonim ili netonim,
loim, dobrim ili najgorim povezano je s potrebama drutva u kojem to
znanje nastaje. Postoji, naravno, razina jednostavne injeninosti bez
koje se nijedno znanje ne moe pojaviti: naposljetku, kako netko moe
poznavati islam u Maroku a da ne zna arapski, berberski i poneto o
toj zemlji i drutvu? Ali iza toga, znanje o islamu u Maroku nije
predmet dopisivanja odande ovamo, inertni objekt i onaj koji ga
promatra, ve interakcija toga dvoga (obino) sa svrhom koju ima za
ovdje: na primjer, za znanstveni lanak, predavanje, pojavljivanje na
televiziji ili savjet tvorcu politike. Ukoliko je ta svrha ispunjena, znanje
se smatra stvorenim. Postoje i druge primjene znanja (ukljuujui ak i
primjenu beskorisnosti), ali one glavne uglavnom su vrlo funkcionalne i
od pomoi.
226
Dakle, ono to prolazi kao znanje uistinu je vrlo zbrkana stvar
odreena manje intrinzinim potrebama (koje su ionako rijetko
intrinzine) nego ekstrinzinima. Prouavanje iranske elite pod
Pahlevijevim reimom jednog vjerodostojnog amerikog akademika
korisno je tvorcima politike, ali za strunjaka za Iran koji nema
ortodoksno miljenje isto to istraivanje bit e puno pogreaka i krivih
procjena.
130
Radikalno razliiti standardi procjene, meutim, ne
sugeriraju da postoji potreba za jo boljim kriterijima, jo jaim
apsolutnostima. Oni bi nas trebali podsjeati da je priroda tumaenja da
nas vrati na probleme koje je stvorilo samo tumaenje, postavljati
pitanja za koga, iz koje svrhe i zato je takvo tumaenje uvjerljivije u
jednom kontekstu a u drugom ne. Tumaenje, znanje i, kako je Matthew
Arnold rekao, sama kultura uvijek su rezultat borbe, a ne jednostavno
dar s neba.
Moja teza u ovoj knjizi bila je da je kanonsko, ortodoksno
izvjetavanje o islamu na koje nailazimo na sveuilitima, u vladi i
medijima meusobno povezano i rasprostranjenije, uvjerljivije i
utjecajnije na Zapadu od bilo kojeg drugog izvjetavanja ili
tumaenja. Uspjeh ovog izvjetavanja moe se pripisati politikom
utjecaju onih ljudi i institucija koje ga stvaraju vie nego istini ili
tonosti. Takoer sam pokuao dokazati da to izvjetavanje slui
svrhama koje su samo dodirno povezane sa stvarnim znanjem o samom
islamu. Posljedica toga jest trijumf ne samo odreenog znanja o islamu,
nego i odreenog tumaenja koje neortodoksni umovi nisu uspjeli
osporiti i pokazati nevaeim.
Stoga je bolje to islam nije bio posebno koristan pri
objanjavanju rata u Zaljevu, nita vie od ideje o crnakom
mentalitetu pri objanjavaju iskustava Afroamerikanaca u dvadesetom
stoljeu. Jer, osim narcistike satisfakcije strunjacima koji ih koriste i

130
Vidi Ali Jandaghijeve komentare o Marvin Zonisovom istraivanju
iranske elite u: The Present Situation in Iran, Monthly Review, studeni 1973., s. 34-
47.
227
ija sredstva za ivot ovise o tome, ti totalitarni koncepti nisu nastavili
ii u korak niti sa snagom dogaaja niti sa sloenim silama koje su
uzrokovale te dogaaje. Posljedica je sve vei jaz izmeu dokazivanja
homogenizirajuih koncepata i puno snanijih dokazivanja i
nevezanosti stvarne povijesti. A u taj jaz s vremena na vrijeme ulazi
pojedinac koji postavlja relevantna pitanja i oekuje razumne odgovore.
Nitko ne moe znati sve o svijetu u kojem ivimo i tako e se
podjela intelektualnog napora predvidivo nastaviti. Akademska
zajednica zahtijeva tu podjelu, samo znanje je zahtijeva, drutvo na
Zapadu organizirano je oko nje. Ali veina znanja o ljudskom drutvu
je, po mom miljenju, konano dostupna zdravom razumu (to jest,
razumu koji nastaje iz opeg ljudskog iskustva) i uistinu mora biti
podlono nekoj vrsti kritike procjene. Te dvije stvari, zdrav razum i
kritika procjena, u konanoj analizi drutvenih i opih intelektualnih
atributa, dostupni su svakome i svatko ih moe njegovati, nisu
privilegija odreene klase niti vlasnitvo aice strunjaka. Pa ipak,
potrebna je posebna obuka ako netko eli uiti arapski ili kineski ili ako
netko eli razumjeti znaenje ekonomskih, povijesnih i demografskih
trendova. A akademija je mjesto gdje bi ta obuka morala biti dostupna:
u to ni najmanje ne sumnjam. Problemi nastaju kad obuka stvara cehove
i novinarske strunjake koji, gubei dodir sa stvarnostima u zajednici,
dobar razum i intelektualnu odgovornost, promoviraju interese posebnih
skupina pod svaku cijenu ili se voljno i nekritino stavljaju u slubu
moi. U oba sluaja, strana drutva i kulture poput islama zavravaju
tako da se o njima vie izvjetava nego da ih se objanjava i pokua
shvatiti. ak postoji i opasnost da e se proizvesti nove izmiljotine i
baratati novim dezinformacijama.
U gotovo bilo kojem danom trenutku u prolih nekoliko godina
postoji znatna koliina svima dostupnih dokaza da ne-zapadni svijet
openito, a islam pogotovo, vie ne potvruju modele koje su iscrtali
ameriki i evropski znanstvenici drutvenih znanosti, orijentalisti i
podruni strunjaci u neposrednim poslijeratnim godinama. To je, ini
mi se, najbolje formulirao cijenjeni alirski znanstvenik i kritiar
Mohammed Arkoun, profesor islamske filozofije na Sorbonni:
228
Akademski diskurs o islamskim studijima jo uvijek
mora objasniti kako se toliko puno razliitih podruja,
teorija, kulturnih sfera, disciplina i koncepata povezalo s
jednom jedinom rijeju islam i zato je rasprava jo
uvijek toliko jednodimenzionalna kad je u pitanju islam. Za
razliku od toga, studij zapadnog drutva karakterizira
pomno istraivanje, panja posveena pojedinostima,
pomno razlikovanje i stvaranje teorija. Uistinu, studij
zapadnih kultura nastavlja se razvijati u tim smjerovima i
kretati u drugaijem pravcu od nesretnog pristupa koji je
prihvaen za podruje islama i takozvanog arapskog
svijeta. (Navela Malise Ruthven, London Review of
Books, 1. kolovoza 1996., s. 27.)
Neosporiva je istina da islamski svijet u cjelini nije ni u
potpunosti antiameriki ni antizapadni, niti jedinstven i predvidiv u
svojem djelovanju. Ne pokuavajui dati iscrpni prikaz tih promjena, u
ovoj sam knjizi tvrdio da je to znailo pojavljivanje novih i nepravilnih
stvarnosti u islamskom svijetu; takoer je istina da su se sline
nepravilnosti, koje su uznemirile mirne teoretske opise iz ranijeg
vremena, pojavile u drugim dijelovima postkolonijalnog svijeta. Sam
pokuaj da se ponovno dokau stare formule o nerazvijenom i afro-
azijatskom mentalitetu ve je dovoljno glup. Ali povezivati ih uzrono
s pojmovima o tunom slabljenju Zapada, nesretnim svretkom
kolonijalizma i alobnim smanjenjem amerike moi je, moram to rei
to je jae mogue, ista glupost. Jednostavno, nema naina na koji se
drutva udaljena tisue kilometara od atlantskog svijeta i po razdaljini i
po identitetu mogu prilagoditi onome to mi elimo da ona budu. To se
moe smatrati neutralnom injenicom a da je se ne smatra dobrom
stvari (poput mene). U bilo kojem dogaaju, opasnost u prianju o
gubitku i stoga prijetnji Irana i slabljenju Zapada u istoj reenici lei u
tome da istog asa iskljuujemo mogunost veine djelovanja osim
jaanja Zapada i ponovnog zauzimanja mjesta kao to su Iran i Zaljev,
to je bio model zadnja dva desetljea. Nedavni uspjeh strunjaka
koji u svojim radovima oplakuju kraj britanske, amerike ili francuske
vlasti u islamskom svijetu je, po mom miljenju, zastraujue
229
svjedoanstvo onoga to se moda odvija u glavama tvoraca politike, i
snane potrebe za agresijom i ponovnim osvajanjem kojima ti
strunjaci svjesno ili nesvjesno, doista slue.
131
To to postoje
suglasni ljudi unutar tih zemalja koji sviraju tu istu pjesmu dio je
otrcane povijesti kolaboracije i nije (kako to neki smatraju) znak nove
zrelosti zemalja Treeg svijeta.
Izuzev u svrhe osvajanja, islam nije ono to se danas o njemu
openito govori na Zapadu. Zato odmah moramo dati alternativu: ako
nam islam govori puno manje nego to bi trebao, ako vie sakriva
nego to otkriva, gdje (ili prije kako) da traimo podatke koji nee ni
poticati nove snove o moi, ni buditi stare strahove i predrasude? U
ovoj knjizi sam spomenuo i na nekim mjestima opisao vrste istraivanja
koje su vrlo korisne pri tome i takoer sam rekao da sve one poinju
idejom da je svo znanje tumaenje, a da tumaenje mora biti
samosvjesno u pitanju svojih metoda i ciljeva ako eli biti na oprezu i
humano i ako eli stii do znanja. Ali ispod svakog tumaenja drugih
kultura (posebno islamske) lei odluka s kojom je suoen svaki
individualni znanstvenik ili intelektualac: treba li staviti intelekt u
slubu moi ili u slubu kritike, zajednice, dijaloga i osjeaja za moral.
Ova odluka mora biti prvi postupak u tumaenja danas i mora rezultirati
odlukom, ne samo odgaanjem. Ako je povijest znanja o islamu na
Zapadu bila odvie blisko povezana s osvajanjem i dominacijom, dolo
je vrijeme da se te veze potpuno raskinu. S tim u vezi ne moe se biti
previe kategorian. Jer inae, ne samo da emo se suoiti s
produenom tenzijom i moda ak ratom, nego emo muslimanskom

131
J .B. Kelly, Arabia, the Gulf and the West koji oplakuje odlazak Britanaca
istono od Sueza; zatim Elie Kedourie koji napada de Gaullea da je digao ruke od
Alira vidi njegov prikaz Alistaira Hornea, A Savage War of Peace: Algeria, 1954-
1962 u: Times Literary Supplement, 21. travnja 1978., s. 447-50. Robert W. Tucker i
itav niz njegovih sljedbenika koji su zagovarali ameriku invaziju Zaljeva barem pet
godina (vidi biljeke 43 i 47 iz prvog poglavlja). U pozadini ovoga stoji rad Edwarda
N. Luttwwaka: vidi: model predstavljen u njegovoj knjizi The Grand Strategy of the
Roman Empire: From the First Century A.D. to the Third, Johns Hopkins University
Press, Baltimore and London, 1976.
230
svijetu i njegovim razliitim drutvima i dravama ponuditi budunost
punu ratova, nezamislive patnje i stranih ustanaka od kojih ni najmanji
ne bi bio pobjeda islama koji bi bio potpuno spreman igrati ulogu
koju su za njega pripremili reakcija, ortodoksno miljenje i oaj. A to
nije ugodna mogunost ak ni po najkrvavijim standardima.
231
232

Dosad u biblioteci Tridvajedan objavljeno:

Rick Moody: PURPURNA AMERIKA
Drago Orli: OJ TI MALA IZ MUNTIA
Howard Sounes: CHARLES BUKOWSKI
Naomi Klein: OGRADE I PROZORI
Muharem Bazdulj: KONCERT
Irvine Welsh: PORNO
Josip Mlaki: IVI I MRTVI
Niall Griffiths: SELJAINA
Jonathan Franzen: KOREKCIJE
Noam Chomsky i David Barsamian: PROPAGANDA I JAVNO
MILJENJE
Naomi Klein: NO LOGO
Jurica Pavii: MINUTA 88
Douglas Coupland: MICROKMETOVI
Oleg Tomi: OUT OF THE BLUE
Mike McCormack: RAVNO U GLAVU


Knjige je mogue kupiti uz popust od 20% u V. B. Z.-ovim knjiarama:

ZAGREB
Tomieva 2,
Branimirova 29,

KARLOVAC Radieva 3,

RIJEKA Dolac 7,

OSIJEK Knjiara Truhelka Trg slobode 2,

te na internet stranici www.vbz.hr
233