Kad sam bio ugroen, mislio sam samo na nju,

hrabrei se njenim prisustvom. Kad mi

je bilo teko, pominjao sam njeno ime kao u
molitvi, nalazei olakanje. Kad osjetim
radost, trim da je podijelim s njom, zahvalan
joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je ovjek, i lijepa ena, ali ono to je
samo za mene, to sam sam stvorio. ak i
da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao.
Potrebna mi je savrena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.


Sad sam mislio samo na nju.
Bilo bi bolje da si me cekala, saptao sam, u sebi, bilo bi lakse. Ne znam zasto, ali bi lakse bilo. Mozda
si ti vaznija od zavicaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. Kamo srece da te nema, bilo bi lakse, bilo
bi bolje. Bez tebe, vise me bole tudje daljine, i prazni drumovi, i cudno snovi koje sanjam i na javi, a
ne mogu da ih odagnam, bez tebe.
...
Kasno je, nicega vise nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude... necu ti dozvoliti da me
progonis kao avet. Uvijek stojis izmedju ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao
svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otici
cu u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike necce bit u meni.
...
Otici cu, da te ne gledam, otici cu, da ne mislim na izdaju.
Znas li kako mi je bilo? Znas li kako mi je sada?
Otici cu, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijecce
ga vjetrovi i sprati kise, nadam se. U meni ce ga potrti pozlijedjenost.

- Zasto si otisao jesenas? Covjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane.

Morao sam da idem.

- Ostavio si me. Sta si trazio po svijetu? Vratio si se tuzan. Je li to sve sto si dobio?

Tuzan sam zbog rana, umora, zbog mrtvih drugova.

- Tuzan si i zbog mene.

Tuzan sam i zbog tebe, ali necu da ti kazem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. Uvece
sam lijegao pod sumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kise, i zaboravljao na sve,
razgovarajuci s tobom. Koracao sam drumovima bez kraja, uplasio bih se koliko ih ima i kakve su
strasne razdaljine na svijetu da te nisam drzao za ruku, isao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva
cekajuci ravan drum, da zatvorim oci, da mi budes bliza i jasnija.
...
obrazi su joj blijedi, pod ocima duboka sijenka...
...
Zasto si dosla?
Sve e proi. Ali, kakva je to utjeha? Proi e i radost, proi e i ljubav, proi e i ivot. Zar je nada u
tome da sve proe?

Postepeno sam saznavao ta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda
nadolazila, i dok je jo bila do clanaka, uznemireno sam mislio na strah pred
sutranjim ocajanjem.


A onda sam osjetio naglu navalu bijesa, kao da je brat-krivac stajao preda
mnom. Tako ti i treba, siktala je u meni placna ljutina, ta si trazio? ta si htio?
Unesrecio si nas, glupi covjece! Zato?

U meni jo misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem,
negdje je ostao trag mrtvog Haruna. U slabosti kakvu nikada nisam osjetio,
zaplakao sam kao bespomocno dijete. Sve to sam znao i mislio, nije imalo
nikakvog znacaja, noc je crna i prijeteca izvan ovih zidova, svijet straan, a ja
malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istociti se u suzama,
ne dici se vie. Znam, ne smijemo biti slabi i tuzni ako smo pravi vjernici, ali to
znam uzalud. Slab sam i tuzan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili covjek
izgubljen u gluhoj samoci svijeta.


A onda je dola prazna tiina. Jo je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, jo su
se culi krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza
mozda.
Ostavi ti moju tugu... ne zna ti ta je to... U meni je ima vie nego to moe da zamisli. Nisi ti od onih to tuguju, ve
od onih to rastuuju... Nek' ti je prosto, davno sam ti oprostila.