You are on page 1of 13

Zašto moramo ukinuti školu?

Đaka školuju da brka nastavu s uĉenjem, prelazak u viši red s obrazovanjem, diplomu sa
struĉnošću. Sadašnje obrazovanje ima korist u raškolovavanju društva. Treba raškolovati
obrazovanje i društvo. Moderno siromaštvo je spoj nemogućnosti upravljanja okolnostima i
gubitka osobne moći. Obrazovna ugroţenost se ne moţe odstraniti oslanjanjem na
obrazovanje u školi. ''Osnovno pravo''- dopunska sredstva su omogućila školama da više
pruţe relativno imućnijoj djeci koja su ugroţena zato što su morala pohaĊati školu sa
siromašnima. Novac nije utrošen kako valja. Naroĉiti nastavni programi, posebni razredi ili
duţi sati jedino predstavljaju diskriminaciju. Siromašni dijete rijetko moţe ići u korak sa
imućnim. Ona nemaju većinu obrazovnih povoljnosti koje ima dijete iz srednje klase. Od
razgovora i knjiga kod kuće do putovanja za vrijeme raspusta i drugaĉijeg osjećanja vlastite
liĉnosti. U argentini, meksiku i brazilu prosjeĉan graĊanin definira obrazovanje prema
sjeverno ameriĉkim mjerilima, iako su izgledi za takvo produţeno školovanje ograniĉeni na
malu manjinu. U nuţnost univerzalnog školovanja vjeruje se u onim zemljama gdje škole
sluţe najmanjem broju ljudi, paradoksalno. Siromašni ne stjeću ravnopravnost u obveznim
školama ni sj ni lat amerike. Postojanje škole obeshrabruhe ih i onesposobljuje da preuzmu
kontrolu nad vlastitim uĉenjem. Škola djeluje na društvo protu obrazovno, priznata je kao
ustanova specijalizirana za obrazovanje. Neuspjehe škole ljudi primaju kao dokaz da je
obrazovanje vrlo skup zadatak. Sve institucije se oslanjaju na školu kao sredstvo obrazovanja
umjesto da i one to postanu (rad, dokolica, gradski ţivot). Ravnopravno obavezno školovanje
je neizvodljivo bar iz ekonomskih razlika. Obavezno školovanje izaziva društvenu
polarizaciju, ono razvrstava nacije svijeta prema jednom meĊunarodnom kastinskom sistemu.
Ni jedna zemlja ne moţe biti dovoljno bogata da bi sebi priuštila školski sistem koji
zadovoljava zahtjeve stvorene samim njegovim postojanjem. Ravnopravno školovanje je
ekonomski besmisleni i pokušaj njegova ostvarenja ima za posljedicu intelektualno
iscrpljivanje, društvenu polarizaciju i rušenje povjerenja u politiĉki sistem. Ravnopravne
mogućnosti obrazovanja zaista su poţeljan i ostvarljiv cilj, ali poistovjećivati ga s obeznim
školovanjem znaĉi brkati izbavljenje s Crkvom. Škola je postala svjetska relihija jednog
moderniziranog proletarijata, zalud obećavajući izbavljenje ubogima tehnološkog doba. Treba
ukinuti monopol škole a time i sistema koji predstavlja zakonit spoj predrasuda i
diskriminacije.
Pouĉavati znaĉi birati okolnosti koje olakšavaju uĉenje. Univerzalno školovanje je trebalo
odvojiti dodjelu uloga od povijesti osobnog ţivota: trebalo je da svakom pruţi ravnopravne
izglede za bilo koju sluţbu. Odvajanje sposobnosti od nastavnog programa. Zabrana
diskriminacije na osnovu prethodnog školovanja.
2.obmana: Znanje proistjeĉe iz nastave. Najveći dio znanja ljudi stjeĉu izvan škole. Ĉovjek
uĉi nehotice. Ipak, motivirani uĉenik će moći savladati nešto za nekoliko mjeseci ako bude
obuĉavan na tradicionalni naĉin ( za drugi i treći jezik, za ĉitanje, pisanje, algebru,
programiranje raĉunala, vodoinstalaterstvo… )napredak u izuĉavanju vještina je mjerljiv
putem optimalnih vremenskih i materijalnih uvjeta. Autor pojedinaĉno date ovlasti što se tiĉe
školovanja smatra iskorakom u pravom smjeru; školarine treba dati u ruke roditeljima i
uĉenicima i neka ih troše u školama koji oni sami odaberu. Naĉelo reforme obrazovanja:
vraćanje inicijative i odgovornosti za uĉenje onome tko uĉi ili njegovom najneposrednijem
nadziratelju. Škole guše nesputanu, istraţivaĉku primjenu savladanih vještina zato što je škola
obavezna i zato što školovanje postaje samo sebi cilj: prisilno provoĊenje vremena u
nastavniĉkom društvu. Liberalno obrazovanje se mora odvojiti od obaveznog pohaĊanja
škole. Najveći broj vještina moţe se steći i usavršiti uvjeţbavanjem. Teško je zamisliti
zdruţivanje partnera u obrazovne svrhe zato što nam je škola utjerala duboki strah koji nas
prisiljava da svemu nalazimo mane. Neuspjeh udruţivanja- vezani za nastavni program,
teĉajnu strukturu i birokratsku administraciju. Najradikalnija alternativa školi bila bi jedna
mreţa ili sluţba koja bi svakom pruţala istu priliku da ono što ga u datom trenutku zanima
podjeli s drugim ljudima motiviranim istim zanimanjem. Intelektualno udruţivanje
odgovarajućih partnera. Treba se odvojiti uĉenje od društvene kontrole. Zdruţivanje parnjaka
posredstvom ideje ''kulturne revolucije''( obraĊuju se neke teme na teĉajevima, seminarima)
obiĉno za posljedicu ima ili zbrku ili demagogiju, dok primjerice zdruţivanje parnjaka da
shvate odreĊeni ĉlanak Frojda leţi u velikoj tradiciji liberalnog uĉenja. Zamjera što ti koji
traţe parnjake davali i osobne podatke? Zašto samo ''odabrani'' mogu prisustvovati neĉemu, a
oni koje to zanima ne mogu. Potiĉe to od pretpostavke da su ljudi neznalice, ta ograniĉenja.
Treća zamjerka: zašto se onima koji traţe parnjake ne bi pruţila uzgredna pomoć radi
olakšavanja njihovih sastanaka-prostor, program rada, zaklon i zaštita?
Da bi svi dobili obrazovanje, svi ga trebaju i pruţati. Na ovoj pretpostavci poĉivaju i razmjena
vještina i zdruţivanje partnera. Danas nastavnici sa svjedodţbom prisvajaju jednako pravo
svakog ĉovjeka na upraţnjavanje vlastite sposobnosti uĉenja i pouĉavanja. Nastavniĉka
sposobnost, opet, ograniĉena je na ono što se moţe raditi u školi, a time se otuĊuju rad i
dokolica. Jedna radikalna alternativa školovanom društvu iziskuje ne samo nove formalne
mehanizme za formalno stjecanje vještina i njhovu obrazovnu upotrebu. Raškolovano društvo
podrazumjeva novi pristup uzgrednom ili neformalnom obrazovanju. Obrazovna kvaliteta
svih ustanova se mora poboljšati. Moramo se nauĉiti procjenjivanju društvene vrijednosti rada
i dokolice na osnovu obrazovne razmjene koju oni omogućuju. Postajemo ţrtve zabluda da
smo kadri razlikovati što je za druge nuţno obrazovanje a što ne. Škole dijele društvo na dvije
oblasti: neki vremenski razmaci, procesi, obrade i zanimanja su akadmeski ili pedagoški, a
drugi to nisu. Tako svijet dobiva neobrazovnu oznaku. Raškolovanje društva ide u korist
obrazovnom procesu jer današnje škole guše samu prosvjećenost. Raškolovanje ovisi o tome
u kolikoj će mjeri njime rukovoditi oni koji su vaspitani u školama. Svaki od nas ostaje
odgovoran za ono što je postao, pa ĉak i ako nije u stanju ni za što drugo doli da prihvati tu
odgovornost i sluţi kao upozorenje drugima.
Fenomenologija škole
Alternative u obrazovanju moraju poći od suglasnosti o tome što se podrazumjeva pod
''školom.'' Autor ne polazi radi objašnjenja od fenomenologije javne škole. Definira školu kao
proces koji je povezan s nastavnicima i koji iziskuje redovno praćenje obaveznog nastavnog
programa.
1.DOBA STAROSTI- U većini povijesnih doba nije se pravila razilika izmeĊu djetinjstva,
odojaštva, djeĉaštva ili mladosti. Burţoazija otkrila ''djetinjstvo'', a do tada se nije znalo za
djeĉiju odjeću, djeĉije igre niti za pravni imunitet djeteta. Sve do prošlog vijeka djeca roditelja
iz srednje klase odgajana su kod kuće. Tek s nastankom industrijskog društva masovna
proizvodnja djetinjstva postala je izvodljiva i pristupaĉna masama. Većina ljudi u svijetu ne
ţeli ili nije kadra da pruţi svom porodu moderno djetunjstvi, djetinjstvo je teret za znatan broj
pripadnike one manjine koja ga ima. Rasti kroz djetinjstvo znaĉi biti osuĊen na proces
svirepog sukobljavanja svijesti o vlastitoj liĉnosti i uloge nametnute društvom koje i samo
prolazi kroz školsko doba. Kada ne bi bilo ustanova za uĉenje namjenjenih odreĊenim
godištima i obaveznih, djetinjstvo se više ne bi proizvodilo. Ukidanje škola bi moglo okonĉati
današnju diskriminaciju prema dojenĉadi, odraslima i starima koja se vrši radi djece u toku
ĉitavog njihovog djeĉaštva i mladosti.
2. NASTAVNICI I ĐACI- djeca su Ċaci po definiciji. Autor smatra da znanje nije rezultat
nastave jer smo svi najveći dio znanja stekli izvan škole. Istraţivanja pokazuju da većinu
stvaru koji nastavnici ţele da djeca uĉe, ona nauĉe od vršnjaĉkih skupina, iz stripova,
sluĉajnim zapaţanjima. Nastavnici najĉešće ometaju ono uĉenje koje se odvija u školi.
Siromašni gube samopoštovanje jer svi naglašavaju kako je školovanje bitno, izbavjljenje
jedino kroz školu. Najveći dio nauĉenog se nikada ne pripisuje kao zasluga nastavniku.
3.REDOVNO PRAĆENJE NASTAVE- Nastavnik staratelj- on je studija u pogledu
pridrţavanja pravila i izvršava zamršene propise. On uvjeţbava šake da savladaju neke
osnovne ukalupljene postupke. Nastavnik moralist- zamjenjuje roditelje, boga ili drţavu.
Govori što je ispravno a što ne. Nastavnik terapeut- smatra se ovlašćenim da kopa po
osobnom ţivotu šaka kako bu mu pomogao da se razvije kao liĉnost.
Liberalno društvo se ne moţe osnivati na modernoj školi. Svojim odnosom prema Ċaku
nastavnik poništava sve garancije slobode pojedinca. Kada uĉitelj u sebi spaja ove naveden
funkcije društveni stil je izopaĉen samim procesom koji treba biti priprema za ţivot. On koji
sjedinjujue te tri moći više izvitoperuje dijete. Definiranje djece kao redovnih Ċaka
omogućuje nastavniku da nad njihovim liĉnostima ustpostavi jednu vrstu vlasti. Praćenje
djece baca djecu u primitivniju i mrtvaĉki ozbiljnu sredinu. Sami obred školovanja ĉini jedan
skriven nastavni program i ne mogu se Ċaci zaštiti od njega. Taj skriveni nastavni program
sluţi i bogatima i siromašnima kao obred posvećivanja u tajne jednog potrošaĉkog društva
usmjerenog na rast.
3. Ritualizacija napretka
Diploma uvijek ostavlja neizbrisivu oznaku cijene na nastavnom programu potrošaĉa.
Savršeni student je postao mjerilo za druge; ako ţele da budu civilizirani ljudi stremit će
ţivotnom stilu savršenih studenata koledţa. Sveuĉilište nameće potrošaĉka mjerila na radu i
kod kuće. Potrošnja diplomiranog studenta: automobili, putovanja avionom, magnetofoni..
Omogućuje im to diploma, a ne novac. Sposobnost sveuĉilišta za utvrĊivanje potrošaĉkih
ciljeva predstavlja novinu. Prije toga je sveuĉilište stitilo slobodu govora pojedinca, ali mu
nije znanje automatski pretvaralo u bogatstvo. Uĉitelji i uĉenici su se okupljali da bi ĉitali
štiva drugih uĉitelja. Strukturalna svrha modernog sveuĉilišta ima malo veze sa
tradicionalnim traganjem. Razmjena rezultata discipliniranih, kritiĉkih ispitivanja prenosi se s
katedre na štampu. U oĉima studenata studije su investicija koja donosi najveću novĉanu
zaradu, a u oĉima nacija studenti su kljuĉni ĉinilac razvoja. Sveućilište je nuţno kao jamac
neprestane društvene kritike. Zahvaljujući jedinstvenom stjecanju okolnosti neki ĉlanovi
svueĉilišta su u mogućnosti da ĉitavo društvo podvrgnu kritici. Školski sistem danas vrši
trostruku funkciju svojstvenu moćnim crkvama kroz ĉitavu povijest. U isti mah je priĉuvište
društvenog mita, poustanovljen izraz ptovreĉnosti tog mita i mjesto gdje se obavlja obred koji
reproducira i prikriva nesuglasnosti izmeĊu mita i stvarnosti. Današnji školski sistem obiluje
prilikama za kritiku tog mita i pobunu protiv njegovih ustanovnih izopaĉenosti. Korjenitu
promjenu moguće je ostvariti jedino razbijanjem iluzija o središnjem društvenom obredu,
zauzimanjem odstojanja prema njemu i njgovom reformom. Reformu obrazovanja ne
moţemo zapoĉeti ukoliko najprije ne shvatimo da obred školovanja nije u stanju da doprinese
ni uĉenju pojedinca ni društvenoj jednakosti. Potrošaĉko društvo ne moţemo prevazići
ukoliko najprije ne shvatimo da obavezne javne škole neizbjeţno reproduciraju jedno takvo
društvo, bez obzira što se u njima predaje.
MIT O POUSTANOVLJENIM VRIJEDNOSTIMA
Škola zapoĉinje mit o beskrajnoj potrošnji, a proizvodnja nuţno stvara potraţnju. U školi nas
uĉe da je vrijedno znanje rezultat praćenja nastave; da je vrijednost znanja veća ukoliko više
ulaţemo u njegovo stjecanje i da se ta vrijednost moţe mjeriti i dokumentirati ocjenama i
svjedodţbama. Ali znanje najvećim dijelom nije rezultat pouĉvanja. To prenošenje
odgovornosti s liĉnosti na ustanovu garancija je društvene regresije, osobito kada je
prihvaćeno kao obaveza.
MIT O MJERENJU VRIJEDNOSTI
Poustanovljene vrijednosti koje uvodi škola su kvantificirane vrijednosti. Uvodi mlade u
svijet u kojem je sve moguće mjeriti- i obrazovanje i samu liĉnost (no to nije mjerljivo). Škola
znanje svodi na predmete, postignuti rezultati ocjenju je prema jednoj meĊunarodnoj ljestvici.
Ljudi skrojeni u školi puštaju da im neizmjerno iskustvo izmakne iz ruku. Za njih ono što se
ne da mjeriti je nešto drugorazredno. Cijene samo ono što je naĉinjeno i što bi se moglo
naĉiniti. Ulivena im je ideja da je vrijednost moguće proizvoditi i mjeriti.
MIT O PAKOVANJU VRIJEDNOSTI
Nastavni program usporeĊuje sa robom ( škola prodaje nastavni program koji je sveţanj
artikala proizveden istim procesom kao roba). Uĉenik je potrošaĉ. To je roba koja moţe naći
dovoljno veliki broj kupaca da bi opravdala troškove proizvodnje. Uĉenici se pouĉavaju
prilagoĊavati svoje ţelje vrijednostima iznesenim na trţište. Škole primjenjuju Parkinsonov
zakon po koje se posao povećava usporedno sa povećanjem raspoloţivih sredstava za njegovo
obavljanje. Ĉesto se uĉenici opiru ideji da netko treba odrediti drugome što i kako mora uĉiti.
MIT O NAPRETKU KOJI SAM SEBE OVJEKOVJEĈUJE
Školski programi ţude za progresivnim ukljuĉivanjem poduke koja ĉovjeka nikada ne raduje
jer mu ne omogućava da nešto sazna na vlastito zadovoljstvo. Svaki predmet stiţe sa
uputsvom za upotrebu. Razvoj shvaćen kao beskrajna potrošnja nikad ne moţe dovesti do
zrelosti. Opredljeljenj za neograniĉen kvantitativni porast poništava mogućnost ogranskog
razvoja
OBREDNA IGRA I NOVA SVJETSKA RELIGIJA
Mit o neprekidnoj potrošnji zauzima danas mjesto vjerovanja u vjeĉni ţivot. Škola je postala
podobna da postane svjetska crkva naše trošne kulture (dekadenciju jedne velike kulture
obiĉno prati nastanak nove svjetske crkve, time opravdava prethodnu tezu). Ustanova koja
njeguje svjetovnost i nauĉnost a poriĉe smrt. Njezina klasiĉna, kritiĉka glazura daje joj
pluralistiĉki i antireligijski izgled. Škola nikada nikome ne zatvara vrata a da prethodno ne
ponudi još jednu priliku: za popravno obrazovanje, za obrazovanje odraslih i za neprekidno
obrazovanje. Škola sluţi kao uspješan tvorac i podrţavatelj društvenog mita zato što
predstavlja obrednu igru postepenih unapreĊenja. Ĉitavo društvo posvećuje se u tajne mita o
neprekidnoj potrošnji usluga u tolikoj mjeri da formalno sudjelovanje u ovom beskrajnom
obredu svugdje postaje obavezno i prinudno. Ĉak i oni koji provedu nekoliko godina u školi
osjećaju krivicu zbog nedovoljne potrošnje školovanja.
NASTUPAJUĆE CARSTVO- UNIVERZALNA OĈEKIVANJA
Škola zdruţuje oĉekivanja potrošaĉa. Škola je mit o zemaljskom raju beskrajne potrošnje koji
predstavlja jedinu nadu za bijedne i obespravljene. Školom izazvano oĉekivanje carstva je
univerzalno a ne lokalno. Ĉovjek je postao inţenjer vlastitog mesije i obećava da će nauka
izobilno nagraditi one koji se zarad njega podvrgavaju progresivnom inţinjerstvu.
NOVA OTUĐENOST
Škola nije samo nova svjetska religija, ona je i najnaprednije svjetsko trţište radne snage.
Škola pruţa neograniĉene prilike za ozakonjeno rasipanje dokle god njena razornost prolazi
nezapaţena a cijena ublaţujućih sredstava raste. Škole otuĊuju mlade ljude izolirajući ih,
I misle da proizvode njihovo znanje koje je shvaćeno kao artikl. OtuĊenost zahvalljujući školi
postaje priprema za ţivot ĉime se obrazovanje lišava stvarnosti a rad stvaralaštva. Škola
priprema ljude za otuĊujuće poustanovljavanje ţivota. Nova svjetska crkva je industrija
znanja.
REVOLUCIONARNI POTENCIJAL RAŠKOLOVANJA
Ustanovno manipuliranje ĉovjekovim svijetom ne samo u školi. Liĉnost se mora osloboditi
škole. uĉenju nije potrebna nastava. Svatko je osobno odgovoran za svoje raškolovanje i
jedino ga sam moţe ostvariti. Da bi se oslobodili progresivne potrošnje moraju se osloboditi
obavezne škole. Škola je najbolji primjer za poduzeće nove vrste. Ona se standardizira u
meĊunarodnih razmjerima pribliţno istim ritmom. Škola je postala društveni problem. Rizici
za društvo su mnogo veći ako jedna znaĉajna manjina izgubi vjeru u školovanje. Ili ćemo i
dalje vjerovati da je poustanovljeno uĉenje proizvod koji opravdava neograniĉene investicije
ili ćemo otkriti da zakonodavstvo, planiranje i investiranje treba korisiti za uklanjanje
prepreka u uĉenju, koje jedino moţe biti osobna djelatnost. Pedagoško muĉenje pretvara ljude
u plastiĉni materijal za doktrine koje izumijevaju tehnokrati. Razaranje naše ţivotne sredine
ovakvom školom. Dokle god ne postanemo svjesni obreda kojim škola uobliĉuje
progresivnog potrošaĉa (glavno sredstvo privrede) mi nećemo biti kadri da se oslobodimo ĉini
te privrede i uobliĉimo novu.
SPEKTAR USTANOVA
Budućnost više zavisi od našeg izbora ustanova koje podrţavaju ţivot akcije negoli
razraĊivanja novih ideologija i tehnologija. Potreban nam je niz mjerila za prepoznavanje
ustanova koje podrţavaju osobni razvoj.
1) Manipulativne ustanove- desna strana spektra. Tu se nalaze najutjecajnije moderne
ustanove. Društvene agencije koje su specijalizirane za manipuliranje mušterijama. Te
ustanove ulijevaju mušterijama razornu samosvijest psihotika, prestarjele osobe ili
napuštenog djeteta. Mušterija postaje ţrtva oglašavanja, agresije, zatoĉenja…
UbjeĊuju potrošaća da ne mogu ţivjeti bez proizvoda koje im pruţa ustanova.
Osujećuju alternativne naĉine za postizanje rezultata i traţe prinudno ponavljanje
upotrebe. Izobilje stvari. Usmjerena na tvorenje
2) Druţeljubive ustanove-ustanove koje tu spadaju su skromnije i manje uoĉljive, lijeva
strana spektra. Omogućuju mušterijama da ih spontano koriste. Postoje zato da se
koriste a ne da bi nešto proizvele. Mušterija je ovdje slobodni ĉinilac. Sloboda
njihovog korištenja. Usmjerena na delanje (djelovanje?) Snaga akcije nadjaĉava
proizvodnju
LAŢNE KOMUNALNE SLUŢBE
Komunalne sluţbe postoje radi meĊusobnog općenja ljudi; drumovi poput drugih ustanova
desnice postoje radi jednog proizvoda. Prenošenje moderne ustanove u nacije koje se
razvijaju presudna je provjera njene kvalitete.
Moderna tehnologija koja se prenosi u siromašne zemlje saĉinjava tri velike kategorije:
artikle, tvornice za njihovu proizvodnju i usluţne ustanove koje sluţe za pretvaranje ljudi u
moderne proizvoĊaĉe i potrošaĉe. Diplomirani studenti proizvedeni u školama stvaraju
potraţnju za drugim upadljivim komunalnim sluţbama (npr moderne bolnice i aerodromi).
Škola je napodmuklija laţna komunalna sluţba. Škole stvaraju potraţnju ĉitavog niza
modernih ustanova koje se tiskaju na desnom kraju spektra.
ŠKOLE KAO LAŢNE KOMUNALNE SLUŢBE
Na prvi pogled poput putova ostvaruju utisak da su podjednako otvorene za sve. Otvorene su
samo za one koji redovno obnavljaju svoje akreditive. Škole izopĉavaju prirodnu sklonost
razvoju i uĉenju u zahtjevu za podukom. Smještene se u blizine krajnje toĉke ustanovnog
spektra gdje je mjesti pravim ludnicama. Dovodi mnoge do duhovnog samoubojstva jer
prisiljava ljude na odricanje od odgovornosti za vlastiti razvoj. Povlašteni studenti jašu na
grbaĉi ĉitavog društva koje za njih plaĉa. Bitna društvena promjena mora poći od promjene
svijesti o ustanovama. Danas su sve škole obvezne trajne i konkurentski nastrojene. Svi ti
ustanovni procesi teţe grupiranju na manipulativnom kraju spektra. Posljedica svjetskih
birokracija. Birokracijama na desnoj strani tehnologija daje sve veću moć.
Obnavljanje obrazovanja. Jesmo li spremni na ulaganje tehnološkog znanja u rast
druţeljubivih ustanova?
IRACIONALNE DJELATNOSTI
Treba razmotriti samu ideju javnog propisivanja uĉenja a ne metode koje se koriste za njeno
nametanje. Pokret za osnivanje slobodnih škola prikazuje uĉitelja u ulozi razornog autoriteta.
Obavezno uĉenje ne moţe biti liberalni poduhvat. Pokret za osnivanje slobodnih škola
primamljuje nekonvencionalne prosvjetne radnike ali zato da bi podupreo konvencionalnu
ideologiju školovanja. Škole su zatoĉenici društvenog nadzora s jedne i slobodne suradnje, a
druge strane stavljajući oboje u sluţbu ''valjanog društva'' shvaćenog u smislu veoma
oragnizirane korporativne strukture koja glatko funkcionira. Djeca su postala prirodno
bogatstvo koje treba uobliĉiti u školama i ubaciti u industrijsku mašinu. Rasprostranjeno je
vjerovanje da je ponašanje steĉeno pod nadzorom pedagoga od naroĉite vrijednosti za uĉenika
i društvo. Taksonomija obrazovnih ciljeva je suvisla za autore nauĉnih ideala. Zasad korjenito
raškolovavanje društva je još uvijek program bez stranke. Obrazovanje se zsmišlja kao
rezultat jednog ustanovnog procesa kojim upravlja prosvjetni radnik. Ono gomila nauĉne
dokaze u prilog daljnjoj proizvodnji obrazovnih paketa i njihovom smrtonosnije toĉnom
isporuĉivanju pojedinaĉnom potrošaĉu. Obrazovna revolucija zavisi od preokreta u dva
pravca: od nove orijentacije na istraţivanje i novog poimanja obrazovnog stila kontrakulture
koja se raĊa. Tehnološki rast se brka sa tehnološkom kontrolom. Sloboda se svodi na
odabiranje zapakovanih artikala. Naše današnje obrazovne ustanove sluţe ciljevima
nastavnika. Potrebne su nam one relacione strukture koje će svakom ĉovjeku dati mogućnost
za samoodreĊivanje na osnovu vlastitog uĉenja i doprinosa tuĊem uĉenju.
MREŢE ZA UĈENJE
Alternativa zavisnom odnosu prema školi je stvaranje jednog novog stila obrazovnog
povezivanja ĉovjeka i njegove sredine. Za njegovanje tog stila nuţno je istovremeno
mijenjanje stavova prema odrastanju, postojećih oruĊa za uĉenje, te kvaliteta i strukture
svakodnevnog ţivota. Autor ţeli pokazati na mogućnost onog što je obrnuto u školi:
oslanjanja na samomotivirano uĉenje nasuprot upošljavanju nastavnika koji potkupljuju ili
primoravaju Ċaka da naĊe vremena i volje za uĉenje; mogućnost obezbeĊivanja uĉeniku svih
novih veza sa svijetom nasuprot daljem ulivanju Ċaku svih obrazovnih programa preko
nastavnika. Razmotrit će opće odlike kojima se školovanje razlikuje od uĉenja i ukratko
opisati ĉetiri glavne kategorije obrazovnih ustanova.
ZAMJERKA: KOME SU NAMIJENJENI MOSTOVI ZA NEDOĐIN?
Ako smo u stanju izmijeniti stil politiĉkog rukovoĊenja, i školski sistem će se izmijeniti.
Obrazovne ustanove koje će predloţiti namijenjene su još nepostojećem društvu. Škole više
ne zavise od ideologije koju propovijeda neka drţava ili trţišna organizacija. Školski sistem
svugdje posjeduje istu strukturu, i svugdje njegov skriveni nastavni program ima dejstvo.
Potrošaĉ je uvijek izloţen oblikujućem uticaju ovog programa. Taj skriveni nastavni program
uvodi graĊanina u mit da je birokracija dobroĉudna te da će veća proizvodnja omogućiti bolji
ţivot. Naĉin proizvodnje i metoda društvene kontrole šk je istovjetna svuda u svijetu. Politiĉki
program u koje se ne priznaje potreba za raškolovavanjem nije revolucionaran; on je
demagoški jer traţi ponavljanje istog.
OPĆE ODLIKE NOVIH USTANOVA ZA FORMALNO OBRAZOVANJE
Mora imati tri cilja:
1. Svima koji ţele uĉiti treba omogućiti pristup raspoloţivim sredstvima u svako doba
ţivota
2. Sve one što ţele da nekome prenesu znanje ovlastiti da naĊu ljude koji ţele da ga
steknu
3. Svima koji ţele da pred javnosti iznesu kakvo sporno putanje pruţiti povoljnu priliku
za iznošenje svog stava
Uĉenike ne bi trebalo prisiljavati da se podvrgnu obaveznom nastavnom programu, nema
diskriminacije putem diplome. Nove ustanove trebaju biti kanali koji bi uĉeniku bili dostupni
bez akreditivnog pisma-javni prostori na kojima bi se mogao sastajati s vršnjacima ili
starijima izvan njegova neposrednog vidokruga.
Potrebne su nam nove mreţe, lako dostupne publici i namjenjene širenju ravnopravnih
povoljnih prilika za uĉenje i pouĉavanje. Ta magnetofonska mreţa bi se razlikovala od
današnje televizijske mreţe jer bi pruţala priliku za slobodno izraţavanje. Tehnologija moţe
ići u prilog nezavisnosti i uĉenju ili pak birokraciji i nastavi.
ĈETIRI MREŢE
Pri planiranju novih obrazovnih ustanova treba se krenuti od pitanja s kakvim bi stvarima i
ljudima uĉenici mogli poţeljeti da doĊu u dodir radi uĉenja. U dobrom obrazovnom sistemu
stvari trebaju biti dostupne ĉim to uĉenik zatraţi.
4 prilaza koja otvaraju pristup svakoj obrazovnoj mogućnosti za odreĊivanje i postizanje
vlastitih ciljeva:
1. Sluţbe za upućivanje na obrazovne predmete- namijenjene olakšavanju pristupa
stvarima. Stvari pruţaju osnovne mogućnosti za uĉenje. Danas je u središtu paţnje
razlika u pristupu stvarima bogate i siromašne djece, nemaju jednake prilike za uĉenje.
Jednostavne obrazovne predmete industrija znanja je zapakovala u skupocjene omote.
Škola uklanja stvari iz svakodnevne uporabe time što ih etiketira kao obrazovna oruĊa.
Raškolovavanje: Opća fiziĉka sredina treba postati pristupaĉna. Školski sportovi su
uništili veselje sporta jer sluţe naglašavanju konkurentskog obiljeţja škole. Obrazovne
igre- oblik pronicanja u formalne sisteme. Usporedno s nedodirljivošću nastavnog
oruĊa ide nepristupaĉnost modernih starudija. Nepristupaĉnost je postala odlika i
javnih mjesta u modernom gradu, većinom zabranjeno djeci zbog toga što je privatno.
Kada škole i nastavnici ne bi više odreĊivali ciljeve uĉenja, trţište za uĉenike postalo
bi mnogo raznovrsnije. Mogle bi se otvarati radionice, knjiţnice, labaratoriji i
prostorije za igru. Financiranje jedne preţe ''predmeta za uĉenje''- zajednica bi mogla
odrediti max budţet da svi dijelovi mreţe budu u razumno vrijeme otvoreni svim
posjetiocima. Ili bi mogla riješiti da graĊanima izda ograniĉena ovlašćenja u skladu s
njihovom starošću da bi im se omogućio pristup materijalima koji su skupocjen i
rijetki, dok bi jednostavniji materijali bili dostupni svima. Škole su se opravdavale kao
sredstvo za zaštitu mladeţi. Novac koji se danas u kapitalistiĉkim zemljama troši na
reklamu trebao bi biti upotrebljen u obrazovanju. Zahvaljujući birokraciji i
organizaciji, nauka se danas nalazi van dosega javnosti.
2. Burze vještina-omogućuju ljudima da navedu stvari u ĉemu su spretni. Uĉitelji
vještina i predmeti potrebi su za izuĉavanje neke vještine ne spadaju u istu klasu
sredstava. Parnjaci polaze od zajedniĉkih interesa, sastaju se da bi uvjeţbali neku
sposobnost. Uĉitelji vještina- pravo prenošenja neke vještine podrazumijeva susret
onog tko tu vještinu poznaje i onog ko je ne poznaje a rad je izuĉiti je. Treba se lako
doći do ljudi koji posjeduju rijetke vještine. Javnost je indoktrinirana vjerovanjem da
su vještine vrijedne i pouzdane jedino ako je njihovo poznavanje ishod formalnog
školovanja. Da bi došlo do dostupnosti djelotvorne razmjene vještina, potrebni su
zakoni koji će uopćiti akademsku slobodu. Prvi naĉin da se društvena sredstva poĉnu
usmjeravati na nastavnika bez uvjerenja: poustanovljivanje razmjene vještina
stvaranjem centra za njihovo besplatno izuĉavanje koji bi bili pristupaĉni publici.
Drugi pristup: Dodjeljivanje obrazovnog novca izvjesnim skupunama stanovništva
koji bi vaţio kao sredstvo plaćanja za pohaĊanje centara vještina, gdje bi druge
mušterije morale plaćati usluge po komercijalnim cijenama. Mnogo radikalniji pristup
predstavljalo bi stvaranje jedne ''banke'' za razmjenu vještina. Svaki graĊanin bi dobio
osnovni kredit pomoću kojih bi mogao ovladati bitnim vještinama. Za slobodu jedne
sveopće razmjene vještina moraju jamĉiti zakoni koji dopuštaju diskriminaciju samo
na osnovu testiranih vještina, a ne na osnovu obrazovnog pedigrea.
3. Zdruţivanje parnjaka-namijenjena mreţa ljudima da opišu što bi htjeli uĉiti u nadi da
će naći partnera za svoje istraţivanje. U školi su parnjaĉke skupine ustrojene prema
nastavniĉkim ciljevima. Škola pruţa djeci priliku da upozna nove prijatelje, ali ih
biraju iz skupine ĉiji su ĉlanovi. Dobre škole pokušavaju razotkriti zajedniĉke interese
uĉenika koji slušaju isti program. Za razliku od zdruţivanja parnjaka, prenošenje
vještina ne koristi objema stranama. Za rad jedne mjenjaĉnice vještina potrebi su
valuta, krediti ili drugi opipljivi podsticaji ĉega kod parnjaka nema. Mreţe
udruţivanja parnjaka funkcionirao bi tako što bi korisnik naveo svoje ime i adresu,
dajući opis djelatnosti koju traţi parnjaka. Zatim bi mu u raĉunalo bili pronaĊeno ljudi.
Za olakšavanje: dodatno oglašavanje u novinama i oglasima. Raškolovati znaĉi ukinuti
moć jedne osobe da primora drugu na prisustvovanje kakvom skupu. Znaĉi priznati
svakome bez obzira na godine i spol pravo na sazivanje skupa. Udruţivanje parnjaka
treba biti poticaj obnovi lokalnog ţivota u gradovima iz kojih ovaj danas nestaje.
Udruţivanje parnjaka u gradu moglo bi biti prvi korak u pravcu okonĉanja zavisnosti
graĊanstva od birokratskih gradskih sluţbi. Ono bi predstavljalo neophodan korak u
pravcu iznalaţenja novih sredstava za zadobijanje povjerenja javnosti.
4. Sluţbe za upućivanje na leteće prosvjetne radnike- ljudi ĉija imena mogu biti uvrštena
u nekakav imenik. Oni bi se mogli odabrati na osnovu anketiranja ili konzultacija
njihovih ranijih mušterija. Raškolovanje treba povećati traganje za ljudima praktiĉne
mudrosti spremnim da potpomognu novajliju u njegovoj obrazovnoj pustolovini.
3 vrste posebne obrazovne struĉnosti: prva se tiĉe stvaranja i rada onih obrazovnih
mjenjaĉnica ili mreţa koje su ovdje naznaĉene, druga na upućivanje uĉenika i roditelja
na korištenje tih mreţa, a treća na preuzimanje uloge primus inter pares prilikom
tegobnih intelektualnih putovanja u cilju istraţivanja.
Ova nezavisna obrazovna profesija bi iskljuĉivala mnoge kojima škole daju
kvalifikaciju. Rukovanje mreţama za uĉenje iziskivalo bi neka umijeća i stavove koji
se danas oĉekuju od osoblja kakvog muzeja, biblioteke, agencije za zapošljavanje
rukovodećeg kadra ili od šefa sale u hotelu. Kada bi se uvele opisane mreţe svaki
uĉenik bi slobodno išao svojim obrazovnim putem. Pedagog bi pomogao uĉeniku da
naĊe put koji bi ga najbrţe mogao dovesti do cilja. Pedagoški savjetnik bi samtrao
sebe profesionalnim prosvjetnim radnikom. Uĉenik uĉi od njega jednu kritiĉku
vještinu koja je rijetka u školi i koja se ne moţe kupiti novcem. Odnos majstor uĉenik
ne ograniĉava se na intelektualnu razinu. Odlikuje se sviješću obje strane da je njihova
veza neprocjenjive vrijednosti i da na vrlo razliĉite naĉine predstavlja posljedicu za
obojicu. Moramo izgraditi društvo u kojem će sami osobni ĉinovi ponovno steći
vrijednost veću od one koju imaju proizvodnja stvari i manipulacija ljudima. Škola
nije jedina ustanova koja izopaĉava profesije, to vidimo i u bolnici, sudovima,
crkvama… školski uĉitelji su jako slabo plaćeni i sputani strogim nadzorom kojem ih
podvrgava školski sistem. Kada škole ne bi bile obavezne, nastavnici bi predavali
samo onim uĉenicima koje privlaĉi njihov stil. Ciljevi obrazovne revolucije:
 Omogućiti pristup stvarima ukidanjem kontrole nad njihovim obrazovnim
vrijednostima, koju da nas vrše pojedinci i ustanove
 Omogućiti prenošenje vještina zajamćivanjem slobode njihovog pouĉavanja na
zahtjev
 Omogućiti izraţavanje kritiĉkih i stvaralaĉkih potencijala vraćanjem prava
pojedincu da saziva i drţi sastanke
 Omogućiti pojedincu da se oslobodi obaveze na podešavanje svojih oĉekivanja
prema uslugama koje nudi neka ustanovljena profesija.
PONOVNO ROĐENJE EPIMETEJEVSKOG ĈOVJEKA
Nada-nepokolebljivo vjerovanje u dobrotu priroda, oĉekivanje- oznaka za uzdavanje u
rezultate koje ĉovjek planira i kontrolira.
Epimetej- gledanje unazad, glup
Ĉovjek je preuzeo odgovornost za donošenje zakona po kojima je ţelio ţivjeti. Suvremeni
ĉovjek pokušava stvoriti svijet prema svojoj slici. Pošto ništa poţeljno nije neplanirano,
gradsko dijete zakljuĉuje da ćemo biti u stanju da za svaku našu potrebu smislimo ustanovu
koja će je zadovoljiti. Ono gotovo da uzima da je vrijednost proizvod procesa. Ĉovjek koji
zna da se proizvodi sve ono što se traţi, ubrzo će oĉekivati da se traţi sve ono što se
proizvodi. Svijet ĉiji zahtjevi samo rastu nije samo zao, o njemu moţemo govoriti kao o
paklu. Škola je postala planirani proces koji ĉovjeka oprema oruĊima za ţivot u jednom
planiranom svijetu, postala je glavno ĉovjekovo oruĊe za hvatanje u vlastitu klopku. Razlog
stanja današnjeg svijeta je ljudsko planiranje. Škola je postala oglasna agencija koja nas
nagoni na vjerovanje da nam je društvo potrebno onakvo kakvo je. Etos nezasitnosti nalazi se
u korjenu fiziĉke pljaĉke, druptvene polarizacije i psihološke pasivnosti. Vrijednost ĉovjeka
se mejeri njegovom sposobnošću za potrošnju i smanjivanje vrijednosti te ustanovne
proizvodnje pa otud stvaranje još veće potraţnje. Ĉovjek je postao idol svojih rukotvorina.
ZagaĊivanje zemlje je posljedica krivotvorenja ĉovjekove predstave o samom sebi.
Uspostavljanje nove ravnoteţe zavisi od razustanovljenja vrijednosti. Epimetej se oţenio za
Pandoru, a sin od Prometeja se spasio od potopa zahvaljujući pandorinom sinu.