Petar Vui

IDOVSTVO I
HRVATSTVO
Prilog istraivanju hrvatsko-idovskih odnosa

CROATIAPROJEKT, ZAGREB
2001

RIJE NAKLADNIKA
U naoj drutvenoj, a posebno dnevnoj novinskoj, kritici uvrijeila se praksa da se
nakladnike identificira s autorima ija djela objavljuju, pa ih se u skladu stim razvrstava
lijevo ili desno, na podobne ili nepodobne i sl., a u ne malom broju sluajeva priziva
se vlast da ih, ako objave nepodobnu knjigu, i otro kazni. Ukoliko se ne naie na odaziv, a
vlasti su obino pametnije od takvih kritiara, onda se oformi neko udruenje nakladnika ili
sl. koje, zbog obrane ugleda Hrvatske u svijetu, onemogui (zabrani) nepodobnom
nakladniku da s ostalim nakladnicima sudjeluje npr. na sajmovima knjiga, kakav je recimo
Meunarodni sajam knjiga u Frankfurtu. Na nakladnike se, dakle, gleda kao na dio
propagandne maine neke drutvene skupine, ili u krajnjem, drave.
Kad bi to stvarno bilo tako, onda bi nakladnici, kao sluge politike, bili u zavjetrini, na
platnom spisku politikih i slinih partija ili dravnih institucija. Neu rei da nema i takvih,
ali su oni oito ili zalutali u nakladnitvo, ili ive u vremenu koje je davno prolo. U svakom
sluaju nema ih na tritu knjige, ve su njihove knjige unaprijed plaene od onih za koje
rade.
Obavljati poteno nakladniki posao znai, s jedne strane, poticati i objavljivati sva
ona nova djela koja proiruju ljudsku spoznaju na bilo kojem podruju, bez obzira jesu li ona
u skladu s vladajuim drutvenim vrijednostima i je li njihovo objavljivanje kanjivo ili nije,
poeljno ili nije. S druge strane, javnosti treba omoguiti da se upozna i s ve objavljenim
djelima, koja joj zbog razliitih razloga (zabrana i sl.) nisu bila dostupna, ako su ona izdrala
kritiku vremena bilo u pozitivnom ili negativnom smislu, i jo uvijek pobuuju interes javnosti. Ako je neka ideja dovela ovjeanstvo na stramputicu, treba ga podsjetiti (i podsjeati)
na sve opasnosti na koje bi moglo naii, ako tim putem ponovno krene. Posebno generacije
koje su imale sreu da su se rodile kasnije i nisu iskusile greke i stramputice svojih oeva.
Knjiga Petra Vuia spada u one prvo spomenute knjige koje otvaraju nove obzore,
upozoravaju, analiziraju, ponegdje i prorokuju, a po obuhvatu problema, daleko nadilazi
naslovljeni okvir. Naravno da e se s mnogim autorovim tezama i zakljucima neki sloiti, a
drugi ih moda smatrati svetogrem. U krajnjem, itateljstvo e ipak najbolje procijeniti
njene domete, bili oni vizije ili zablude.
Vox populi, vox dei!
dr. Franjo Leti

SADRAJ
Rije nakladnika
Proslov
1. Uvod
2. Povijest idova kao povijest njihove dijaspore
3. Bit politikog idovstva prema dr. Anti Ciligi
4. idovski politiki mentalitet
5. Mojsije, tvorac idovskog mentaliteta
6. Samoizabranost i samoizolacija idova
7. Znanstvena utemeljenost idovske krivnje
8. idovska odgovornost i krivnja
9. idovi materijalisti a ne idealisti
10. Izabranost idova
11. Izuzimanje iz sudbine naroda s kojima kohabitiraju
12. idovi izmeu nacionalizma i internacionalizma
13. Hrvati i internacionalizam
14. Weiningerova kritika idovstva
15. Respekt drugih naroda prema idovima
16. Sukob idovskog s neidovskim nacionalizmom
17. Krivnja za zloine poinjene na idovima
18. Religiozno moralni rigorizam
19. Vladalaka volja idova
20. Inferiornost antisemitizma
21. idovi i njihova zemlja
22. Izrael - svjetski geto za idove
23. Netrpeljivost meu narodima
24. idovi i ostali svijet
25. idovi i kolektivizam
26. Hrvatska politika i idovi
27. Odnosi Hrvata i idova
28. Antisemitizam u Hrvatskoj
29. idovski mentalitet
30. idovska asimilacija
31. Emancipacija idova
32. idovi i SAD
33. idovi kao metafora negativnoga
34. idovska posebnost
35. idovsko mesijanstvo kao mandat dobiven od Neba
36. Paralelizam idovstva i ostaloga svijeta
37. idovski kolektivni simbol
38. Zato ponovno o idovima
39. Neke usporedbe izmeu Hrvata i idova
40. Biblijski geopolitiki mit o Obeanoj zemlji
41. idovi i nacionalizam
42. idovska nedravotvornost
43. idovska mo u SAD

3
6
9
10
14
16
17
19
21
23
23
25
25
26
26
28
29
30
30
31
32
33
34
38
39
40
41
42
43
45
48
49
52
53
57
58
58
60
61
62
63
64
65
66
67

44. Drava Izrael

45. idovsko mitotvorstvo i revizionisti povijesti
46. Drava Izrael kao rjeenje idovskog pitanja
47. Hrvati i mit
48. Tuman i mit
49. Snaga idovskoga mita
50. Neke mentalne razlike izmeu idova i Hrvata
51. idovski mentalitet
52. idovski mit kao negativno
53. Opi izvori odnosno uzroci antisemitizma
54. Cionizam
55. Odnos idova i Hrvata
56. Odnos Dubrovake Republike prema idovima
57. idovi i NDH
58. idovi i mit
59. idovski mentalitet
60. Hrvatski mentalitet
61. idovska samomrnja
62. Zato se idovi drukije ponaaju prema Hrvatima a drukije prema Srbima?
63. Zato ponovno o idovima
64. Dr. Franjo Tuman i idovi
65. idovi i ratovi. idovski pacifizam
66. idovi kao rtveni jarac
67. Shakespearov Shylock kao europska paradigma idovstva
68. Pokuaj pomirenja: Nathan Mudri
69. Zapad i sudbina idova
70. Judaizacija Zapada
71. Identiteti: idovski i hrvatski
72. Kraj
73. Literatura
Imensko kazalo

67
68
72
73
74
74
75
77
77
78
85
88
96
99
103
106
112
122
123
128
131
136
138
141
142
145
147
148
156
158
162

Proslov
Namjera mi je bila da, nadahnut tvrdnjom Hannah Arendt: Nepristranost je dola na
ovaj svijet kad je Homer odluio o djelima Trojanaca pjevati kao i o onim Ahejaca i veliati
Hektorovu slavu isto kao i Ahilovu, dati pljusku onomu komu je to nemogue: svijetu,
itavom svijetu, idovima i neidovima za sve to su skrivili i poinili jedni drugima, za sva
zla, progone, patnje, uvrede i rtve. Ako ih nije trebalo biti, ako je povijest mogla biti
drukija, ako to nije bio dio Bojeg spasenjskog plana, kako to smatra Pinchas.
Ali, kad sam knjigu zavrio, osjetio sam se kao da sam udario ibom po vodi iroke
rijeke. Rijeka se ni sagela nije, nasmijala se mojoj prostodunosti i preuzetou i nastavila
tei, ni sama ne znajui kamo...
Pisati o odnosu idova i neidova, pa tako i o odnosu idova i Hrvata, moe se na
dvjema argumentacijskim razinama: Na niskoj, rukovodei se oportunizmom, kaemo sve
najbolje i o jednoj i o drugoj strani te se ni jednoj ne zamjeramo. Ali, istinoljubiv ovjek ne
moe tako pisati. Znailo bi to prelaziti preko povijesnih injenica da su postojali i da jo
postoje problemi u odnosima idova i ostaloga svijeta, kao i izmeu idova i Hrvata.
Moe se pisati i na visokoj argumentacijskoj razini, kako smo pokuali u ovoj
raspravi, podastirui i vlastite argumente i sudove sudu javnosti. Takav je pristup zasluila i
jedna i druga strana, ali samo onoliko koliko su u potrazi ne za svojom istinom o sebi, ne za
svojom narcisoidnom istinom, nego za stvarnom i punom, objektivnom istinom i o sebi i o
drugima. Jer, ta je istina prvi i osnovni uvjet, ele li ispraviti i to vie uskladiti svoje
meusobne odnose.
Jasno, uvijek se mogu nai i drukiji argumenti i na njihovu temelju donijeti drukiji
zakljuci. No, to ostavljamo drugima, a o njima emo raspravljati kad budu objavljeni.
Jo me jedan motiv ponukao na pisanje ove knjige. Postoji, naime, kod Hrvata strah
od pisanja o problemu odnosa Hrvata i idova. 0 svojevrsnoj paranoinoj situaciji prevladava
miljenje da je za to potrebna neka osobita hrabrost. Naime, veina se ljudi boji da je poslije
holokausta mogunost da ih se proglasi antisemitima, odnosno, antijudaistima, vrlo velika. 1
Njime je, naime, silno povean prostor za nesporazume i preosjetljivosti. To je, vjerojatno,
glavni razlog zato se tako malo Hrvata usudilo pisati o tim odnosima - naroito poslije
Tumanova iskustva i naroito za ljude s politikim ambicijama. Osim toga strah od pisanja o
tim odnosima rezultat je i unitavajueg pritiska kompleksa proizilog iz optuaba Hrvata za
antisemitizam. Taj udovini pritisak dolazi od nekih krugova iz inozemstva kao oblik
specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata. Mi, pak, smatramo da je potrebna tek otvorenost,
intelektualno i politiko potenje koje e prije ili poslije nedvojbeno naii na razumijevanje.
Na razumijevanje koje zasluuje svaki poten i nepristran rad, pa tako i znanstveni. Svaka
daljnja mistifikacija i ostrakizam moe tim odnosima samo nauditi. idove u Hrvatskoj
otuiti od domovine Hrvatske, a Hrvate i Hrvatsku otuiti od demokratskog svijeta. Jedino e
1

Kad se radi o politici antiidovstva tonije bi bilo rabiti pojam antijudaizam jer se tako tono
odreuje subjekt, narod protiv kojega je ta politika upravljena. Pojam antisemit se odnosi na sve
Semite to nije politiki sadraj toga pojma, budui da se radi o politici usmjerenoj samo protiv
jednog semitskog naroda - idova. No, budui da je i u literaturi i u politikom argonu ve
uvrijeeno pod antisemitizmom podrazumijevati antijudaizam i mi ga u ovom radu uglavnom rabimo
u tom znaenju.

krajnja iskrenost i objektivnost u traenju odgovora o naim odnosima, te odnose

demistificirati i osloboditi tereta prolosti, preuveliavanja nesporazuma i gubljenja
perspektive. Hrvatsko-idovski odnosi bit e normalni odnosi dvaju naroda i dviju drava tek
kada za pisanje o njima ne bude potrebna nikakva posebna hrabrost.
Nije nam bila namjera ni kronoloki ni dijakronijski pobrojiti sve nesporazume i sve
sporove, nesuglasice i svae idova i Hrvata, jer bi svako takvo ispitivanje vodilo bilanciranju kroz ispitivanje i istraivanje krivnje i odgovornosti jedne ili druge strane, s moguim
negativnim ishodom revana i osvete. Ne samo nehumane u anticivilizacijsku, nego i politiki
neplodnu, pae i tetnu osvetu. Daleko smo od toga. Prije nam je bila namjera utvrditi i
istraiti temelje i uzroke tih nesporazuma, sagledati ih u njihovoj uzronoj, pa i naduzronoj
svezi. Osvijetliti i osvijestiti ih koliko je god to mogue te uiniti da razlike meu nama u
mentalitetu, nacionalnim ciljevima, politikom poloaju i utjecaju u svijetu vie nikada ne
budu uzrokom meusobnih sukoba. Dapae, da te razlike poveaju sveopi kapacitet nae
domovine Hrvatske, za nae zajedniko dobro. Stoga raspravu nismo ni zamislili antitetiki
na suprotnosti Hrvati-idovi. idovi se volens nolens upleu ne samo u svakodnevni ivot
Hrvatske nego sudjeluju i u opoj politikoj sudbini Hrvatske pa je takoreku nemogu
posvemanji paralelizam to bi ga donosila kohabitacija, tj. prisilna koegzistencija tih dvaju
naroda. Dakako, to znai da knjigu nismo zamislili ni kao monografiju, iscrpan prikaz odnosa
tih dvaju naroda to bi zahtijevalo mnogo vei prostor, nego vie kao usporedbu dvaju
nacionalnih supstancijaliteta i dviju politikih sudbina. No, moramo i to priznati, knjiga je i
mimo autorove volje donekle postajala sve vie knjiga o odnosima idova i Hrvata, a sve
manje o odnosu idovstva i hrvatstva i tako, donekle, iznevjerila vlastiti naslov. Ali, nadajmo
se, samo naslov i samo djelomino i ne na tetu nae namjere i ostvarenja te namjere.
Osim toga, bilo je moda i opravdanih razloga da se naslov proiri pa bi glasio Svijet,
idovi i Hrvati ili idovi, Svijet i Hrvati ili tomu slino, s obzirom na to da je istraivanje i razmatranje
odnosa idovstva i hrvatstva daleko nadilo samo istraivanje i razmatranje toga odnosa.
Meutim, svijet je ovdje ipak samo u funkciji posrednika u tim odnosima i nije samostalan
istraivaki objekt. Iz razloga koji e itatelju biti jasniji kad proita knjigu, naime, odnose
dvaju naroda nije se moglo promatrati izolirano, isto, izdvojeno iz konteksta drava i
dravnih zajednica u kojima su koegzistirali, pa i ireg svjetskog (globalnog) konteksta, jer je
upravo taj svijet stvarao kontekstualne pretpostavke na kojima i unutar kojih su se
meusobno odnosili. Dakle, samo iz tih, ne samo metodolokih razloga, morao je svijet biti
prisutan, ali ipak bez prave samostalnosti i posve u ovisnosti o glavnoj temi tj. odnosu
idovstva i hrvatstva. Iz tih je razloga, dakle, knjiga naslovljena idovstvo i hrvatstvo.
No ipak svi ti razlozi, a naroito irina i razliitost tema, traili su da se knjizi dade
podnaslov koji bolje izraava sadraj i nakanu knjige kao istraivanja.
I naposljetku: itatelju se nain izlaganja moe uiniti udnim: viekratna obrada i
izlaganje jednog te istog pitanja. Nije rije ni o sluajnosti ni o nemaru. Veinu pitanja autor
je hotimice razmatrao viekratno, dodajui svaki put neki nov aspekt. Na taj je nain, meu
ostalim, i itatelju omoguio da vlastitom prosudbom na temelju tih aspekata donese vlastiti
sud a da pri tome ne mora odbaciti autorov, ili se pak zadrati kod nekog od tih aspekata, a
autorovo stajalite koristiti za vlastitu sliku. U svakom sluaju, taj nain izlaganja ne znai da
o bilo kojem pitanju iz rasprave postoji vie istina, nego da postoji vie aspekata svakog
pitanja koji tvore jednu jedinstvenu istinu.
Valja nam takoer napomenuti da su za nastanak ove knjige mnogo zasluni i na
rjeenja pojedinih pitanja mnogo utjecali razgovori to sam ih vodio s knjievnikom koji se
bavi filozofijom povijesti, gospodinom Ivanom Pandiem. Najvei broj pitanja obraenih u

ovoj knjizi raspravio sam s njim. Najljepe mu zahvaljujem na idejama, sugestijama i

prijedlozima jer su utjecali na poboljanje knjige.
Zagreb, 18. lipnja 2000.
Dr. Petar Vui

1. Uvod
Moe se zaista s razlogom postaviti pitanje: zato u jednoj hrvatskoj politikoj
(politolokoj) knjizi uope govoriti o idovstvu? Odgovor se namee sam po sebi: potrebno je
to iz nekih za Hrvatsku vrlo relevantnih, opih, europskih i svjetskih razloga te iz nekih
specifino hrvatskih razloga.
Izmeu ostalih manje vanih i manje zastupljenih, dva su opa razloga najvanija:
kulturoloki i politiki. Prvi, kulturoloki, proizlazi iz injenice da je cijeli Zapad preko
kranstva judaiziran, jer su zaista njegovi vjerski, duhovni korijeni nepobitno idovski. Nije
li Novi zavjet tek reforma Staroga, kojega se idovi i danas dre? No, u toj se reformi, u toj
novoj ekonomiji spasa, ujedno nalazi i diskontinuitet izmeu Novoga i Staroga zavjeta, ali i
kontinuitet, jer Isus ostvaruje Zakon, kao i originarnost Isusa i evanelja. Dakle, oiti su
zajedniki duhovni, religijski korijeni krana i idova. Politiki razlog proizlazi iz injenice
fizike rasprenosti i prisutnosti idova diljem Zapada te problema to ih je to donijelo.
Oba ta razloga vana su i za nas Hrvate: prvo, preteno smo krani i katolici s
obitavalitem u Europi (i drugdje na Zapadu) i, drugo, idovi ive i u Hrvatskoj. Hrvatski je
narod naroito judaiziran preko puke religioznosti te je prijemiv na judaizam sa svim
njegovim manama i vrlinama. To je kod Hrvata iskljuilo razvitak svakog narodnjakog,
masovnog i fundamentalnog antisemitizma. Bio je mogu jedino kod hrvatske politike i
kulturne i uope samo kod hrvatske elite, ali i to samo donekle i pod vanjskom prisilom, jer
kod Hrvata nije autohton. U prilog tome govori i odnos Hrvata prema idovima u NDH.
Uostalom, kako ree Schiller, idovi su vaan ope-svjetski narod, pa ako je tako,
ne mogu ni za Hrvate biti nevani. Ve bi sama ta injenica bila dostatan odgovor na uvodno
postavljeno pitanje.
Svaki narod meu kojim ive idovi kao narod, kao kulturna i politika zajednica, pa
tako i Hrvati, imaju s njima kohabitacijska i koegzistencijalna iskustva, koja su za nj politiki
relevantna. 2 A ta su iskustva i dobra i loa. Neka razdoblja hrvatske povijesti obiljeena su u
tom pogledu kao naroito loa, napose razdoblje 1941-1945. a velikim dijelom i poslije toga,
pa i do danas, kao posljedica toga razdoblja i to prvenstveno revanistikom politikom
pojedinih idova (kao to je Simon Wiesenhtal), ali i utjecajnih idovskih krugova u svijetu i
pojedinaca iz Izraela (kao to je Epfrain Zuroff), pa i same drave Izrael. A poueni
povijesnim pamenjem i iskustvom, znamo da se sve to se dogodilo u prolosti odnosa meu
narodima moe dogoditi i u budunosti. Eto, zato je potrebno da jedna hrvatska knjiga s tom
2

Neki autori upozoravaju na mogunost vrlo ranih dodira izmeu Hrvata i idova, u doba dok su
idovi bili u babilonskom suanjstvu i ivjeli u Elamu, dananjoj iranskoj provinciji Khuzistanu, a
proto Hrvati u pra-iranskoj Haruavatiji. No, najstarije povijesno svjedoanstvo potjee iz X. stoljea,
u sklopu hrvatsko-saracenskih veza dok su ovi vladali u panjolskoj. O tome Josip Horvat pie: Za
vrijeme Abderahmana III., koji je vladao u doba kralja Tomislava, biljei njegov ueni dvorjanin
idov Chisdai ben apruth, da su u Kordobu stigli poslanici kralja Gebalima tj. Hrvata koji su kalifu
donijeli darove iz Hrvatske; u pratnji s njima dooe i dva idova iz Hrvatske, Mar-aul i Mar-Josef.
Ovi se izjavie spremnima posredovati u jednoj diplomatskoj misiji, otpremiti kralju Kazarskome
jedno politiko pismo; oni rekoe: Daj nam tvoj list, mi emo prenijeti taj list kralju Gebalima, za
volju da tebi uini uslugu on e taj list dati dalje u zemlju Hungarin odatle e biti odnesen in Rus
odanle in Bulgar (na Volgi) a tako e prispjeti onamo, kamo ti eli. (Josip Horvat, Kultura Hrvata
kroz 1000 godina, Tipografija d.d., Zagreb, 1939., str. 83.)

tematikom i s takvim pretenzijama govori i o odnosu hrvatstva i idovstva. Uostalom, ako je

idovstvo zlo svijeta, prema jednoj predrasudi, ne treba li ga upoznati kako bismo ga se
klonili ili se protiv njega borili, a ako je idovstvo samo dobro, sol svijeta, prema drugoj, ne
treba li ga upoznati kako bismo se njime okoristili?
Odnos idovstva i hrvatstva nije toliko zamreno koliko bolno pitanje, bolno zbog
neugodnog politikog iskustva iz nedavne prolosti. Odnos Hrvata i idova bio je sve do
1941. godine slian onome drugih europskih naroda i idova. Dapae, i bolji, jer u Hrvatskoj
nije bilo takvih progona idova kakvih je bilo u ostalim europskim zemljama (panjolskoj,
Engleskoj, Rusiji, Poljskoj itd.). Zapravo, pitanje odnosa prema idovima (in rebus judaicis) bilo
je dravno pitanje za koje su bile nadlene vlasti bilo u Budimpeti, bilo u Beu, bilo u
Veneciji, Berlinu, Istanbulu ili pak Beogradu, a u Zagrebu, ali i to tek djelomino, kad su
prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. poslovi bogotovlja postali autonomni poslovi
Hrvatske, a potpuno samostalno tek od 1990. godine. Pa ipak, za progone idova u razdoblju
1941-1945. u Hrvatskoj neki zainteresirani krugovi u svijetu, prije svih oni u Beogradu, u
nastojanju da se Hrvate dri pod kompleksom antisemitizma kako bi ih politiki lake
kontrolirali, optuuju iskljuivo Hrvate. Da bi se Hrvati uspjeno oduprli nametanju toga
kompleksa u specijalnom psiholoko-politikom ratu moraju se drati prvoga, svetog
aksioma politike borbe koji glasi: Dobro upoznaj neprijatelja svoga. A Hrvati u biti nemaju
nikakva razloga da budu antisemiti - antiidovi. Zato?

2. Povijest idova kao povijest njihove dijaspore.

Kao i sve drugo, idovi su skloni mitiziranju svoje povijesti. Werner Keller kae:
To je povijest neobinog naroda kojem nijedan drugi narod nije slian. Obavijena dubokom
boanskom tajnom, ona je jedna od velikih zagonetki svjetskopovijesnog zbivanja. Jer tom se
narodu sam Bog oitovao. 3 Mi se meutim, tom povijeu bavimo samo onoliko koliko je
ona izvan mita, koliko je unutar stvarnog dogaanja svijeta, a povijeu mita, tek usputno,
onoliko koliko on objanjava tu stvarnu povijest.
Ustvari, povijest idova veinom je povijest idovske dijaspore. Jo u Starom vijeku
idovsku dijasporu nalazimo na tri kontinenta: u Aziji, Africi i Europi. Razasuti su meu
narode po svim dravama, upravo onako kako je pisao Strabon: Nali su vrata u sve
drave. 4 Naseljavanje idova po Europi vjerojatno je teklo polako i na mahove. Poelo je
jo i prije apostolskih vremena i to po sredozemnim zemljama, po sredinjem i istonom
Sredozemlju, odakle su prodrli u unutranjost Europe te ih ve 321. godine nalazimo u
Kolnu. (Poimenino je, meutim, prvi put spomenut neki idov u Europi 797.). Neki autori,
primjerice Arthur Koestler, pretpostavljaju da neki europski idovi potjeu od ve
spomenutih Hazara. 5 Melita vob pak, piui o nastanku idovskih zajednica u istonoj
3

Werner Keller, Povijest idova od biblijskih vremena do stvaranja Izraela, Naprijed, Zagreb, 1992., Uvod,
str. 8.
4
Ibid., str. 41.
5
Hazari su za povjesniare zagonetan narod. U veini leksikona, rjenika i enciklopedija nalazimo da
su Hazari bili turanski narod koji je, u IX. ili X. st. nakratko (oko 100 godina) prihvatio idovsku
vjeru a zatim nestao iz povijesti. Nama se ini da je najpouzdanije i najvjernije ono to je o njima
napisao Mikola pl. Tomai komentirajui XII. glavu Porfirogenetova De administrando imperio

10

Europi, kae: Na istoku su idovi postojali od antikih vremena (na Krimu i jugu Rusije Hazari od 8. do 10. stoljea). 6 No, ini se da je neidovsko podrijetlo Hazara neprijeporno. 7
Nakon to su Rimljani 70. godine n.e. sruili Hram 8 i nakon velikog idovskog egzodusa,
idovi tijekom stoljea postaju relevantan narodnosni imbenik u Europi i to u svim
slojevima drutava, ali uglavnom u srednjim i viim, kao i u svim boljim zvanjima i
zanimanjima. Gdje god su politike prilike prema njima bile iole tolerantne idovi su
prosperirali. A prosperirali su razmjerno lako iz dvaju razloga: prvo, nisu bili optereeni
drutvenom tradicijom i predrasudama drutava u kojima su ivjeli (npr. crkvenom zabranom
uzimanja kamata u kranskim zemljama), i drugo, bili su iskljueni iz nekih zanimanja (u
nekim dravama nisu smjeli posjedovati zemlju, to ih je upuivalo na intelektualnija i
sofisticiranija zanimanja kao to su znanost u najnovije vrijeme, filozofija, novarstvo i dr.).
Usto, pomogla im je sposobnost i solidarnost kao i, a to je vrlo znaajno, samoizuzimanje iz
politike sudbine naroda u kojem ive.
Kohabitaciju s matinim narodom nacionalna ili narodonosna manjina moe
organizirati na vie naina - od hegemonistikog ili parazitskog modela do asimilacije. idovi
su neasimilatoran narod u vrlo visokom stupnju. Kao narodna zajednica, vrlo su zatvoreni.
Odvojen od ostalih naroda Knjigom i Hramom, nacionalnom religijom i Savezom, Izabrani
narod izgradio je specifini model suivota. Brojano premaleni za hegemoniju oni, prema
rairenoj predrasudi na Zapadu, uglavnom grade model parazitizma 9 , kako se uglavnom misli
u Europi, pa i uope na Zapadu, ili pak drutvene elite, ali u svakom sluaju povlatene i
utjecajne manjine, uza sve posebnosti u pojedinim zemljama. Piui o izrastanju moderne
nacionalne drave na Zapadu te o nastalom sukobu drave i buroazije oko financiranja
drave (a to je i uputilo dravu da u idovima nae financijere dravnih pothvata otkada
idovi svoju sudbinu ue veu za dravu), Hannah Arendt kae da za te usluge dravi idovi
od nje dobivaju velike povlastice. idovi Zapadne Europe razmiljaju zato jedino u
kategorijama privilegija i posebnih sloboda za se, toliko ekskluzivno, da iz tih privilegija
iskljuuju i svoju siromanu brau iz istone Europe. 10 Usto, iako u biti strogi nacionalisti,
idovi su u pravilu najgorljiviji nositelji nadnacionalnih ideja jer tek ako ni drugi narodi
nemaju domovine, oni postaji ravnopravni, dapae privilegirani, jer je tada njima kao
homogenoj nacionalnoj skupini, s jasnim iako prikrivenim nacionalnim ciljem, domovina
(August Cesarec, Zagreb 1994. str. 36-38.). Prema izvorima to ih navodi Tomai, Hazari bi bili Ugri
(za razliku od Maara) koji su izmeu opasnosti koja je dolazila iz kranskog Bizanta i islamskog
kalifata, izabrali idovstvo da bi se otarasili objede da su pogani i barbari. Hazarija je bila mono
kraljevstvo s glavnim gradom na uu Volge u more, a unitio ga je kijevski knez Svjatoslav oko 966.
a Hazari zatim nestaju. Zanimljivo je, meutim, da ih Brzezinski nalazi zastupljene s 19% u
suvremenom afganistanskom stanovnitvu. Zbigniew Brzezinski, Velika ahovska ploa, Interland,
Varadin, 1999., str. 119, tablica.
6
Melita vob, idovi u Hrvatskoj, Migracije i promjene u idovskoj populaciji, K.D. Miroslav alom
Freiberger, idovska opina, Zagreb, 1997., str. 242.
7
Hazari nisu bili potomci izraelitskih plemena, ve su, tovie, bili poganskog podrijetla, u srodstvu
s Turcima. Keller, op. cit., str. 196.
8
Hram jeruzalemski sagradio je Salomon 960. godine. Razoren je 587., zatim ga je 539. Ezra
obnovio, a Herod Veliki 20. pr. n. ere ponovno podigao. Godine 70. poslije Krista Hram je razoren.
9
Ti e sisati mlijeko naroda,
sisat e grudi kraljeva
Izaija, 60,16, Pisac Uvoda i napomena uz to mjesto kae: 60,16: Grudi. To LXX tumai:
bogatstvo. Ovdje i dalje biblijski se stihovi navode prema: Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968., str. 756.
10
Hannah Arendt, idovi, nacionalna drava i raanje antisemitizma, Vidici, br. 6-7/83., Beograd,
1983., str. 24.

11

cijeli svijet, a to znai da tada jedino oni imaju pravu domovinu. A budui da drugi narodi od
XVIII. i XIX. stoljea nemaju povijesnog iskustva drukijeg organiziranja osim u
nacionalnim dravama (vienacionalne drave npr. Austro-Ugarska, kao kolonijalistike
metropolske zemlje su hegemonistike, s jednom nacijom kao hegemonom) a idovi ga
imaju, oni postaju superiorni. Oni samo prividno hoe cijeli svijet kao zajedniku domovinu
ravnopravnih naroda, bez dravnih i nacionalnih granica. U biti, ta se intencija svodi na to da
kao izdvojen i od Boga izabran narod i kao jedini nacionalno organiziran narod, moe
nametati svoje interese. Iako nacionalno organiziranje idova datira tek od pojave cionizma,
kao konfesionalna zajednica, s obzirom na stupanj unutarnje homogeniziranosti i izoliranosti
od naroda s kojima su kohabitirali, percipirani su kao nacija.
Iz takve predodbe o njima, koja nije bez osnove, raa se sumnjiavost prema njima
kao narodu koji hoe uspostaviti svjetsku dominaciju. Stvaraju se razne urotnike teorije o
idovsko-masonskoj opasnosti, o svjetskoj idovskoj uroti o judeo-masonskoj kliki, globalnoj
judeokraciji, planetarnoj judeokraciji, svjetskoj nadvladi, globalnoj judeo-masonskoj
kleptokraciji, judeo-masonskom univerzalizmu i imperijalizmu, idovskoj kriptokraciji,
idovskoj globalnoj kriptokraciji... Tako je nastao i spis Protokoli sionskih mudraca, spis
povijesno-politiki vrlo politiki relevantan, bez obzira na to napisali ga idovi ili ne. Jer, da
su ga idovi zaista i napisali, bio bi tek dokaz nedostatka politikog umijea, jer takvi se
programi ostvaruju a ne piu. Zato su Protokoli sigurno apokrifni spis. Jer teko da bi idovi
bili toliko neoprezni i svoj tobonji ideal svjetske hegemonije iznijeli pred svjetsku javnost,
pred svjetsku kritiku, a sebe izloili progonu. U biti, ovdje se radi o pitanju autorstva, ali
druge vrste. Naime, ako se na autorstvo Protokola gleda samo tehniki, onda autorstvo uope
nije vano. U pitanju je, meutim, duhovno i politiko autorstvo koje je stvarni pisac
Protokola pretpostavio piui ih, ne napisano nego u mentalitetu upisano, u genima sadrano
autorstvo ideje o svjetskoj superiornosti i zato o potrebi idovske svjetske dominacije. No, to
znai prihvatiti tezu o svjetskoj idovskoj uroti. Utoliko je autorstvo pisca-autora posve
irelevantno. Jer, idovi nisu narod politikog vladalakog mentaliteta. Njihov je genij druge
vrste: stvaralake u teologiji, znanosti i umjetnosti i drugim podrujima, ali ne i u podruju
vladalatva. Oni za ulogu stvaranja svjetskog carstva nemaju politike snage ni talenta, ili
kako se to obino kae u politolokoj karakterologiji, nemaju karakera za tu ulogu. Pa i same
su ideje spasa i mesijanstva politiki pasivne, da ne kaemo iluzionistike ili eskapistike,
kako kae Hannah Arendt. 11 Ideje su to kompenzacije, koje dolaze iz dubokih mentalnih
slojeva kojima dominira ideja nemoi. Jer, narod politike inicijative, povijesno djelatan
politiki narod, ne eka Mesiju, ne eka nadnaravnu silu da ga oslobodi, da ga vrati u njegovu
zemlju i da mu osnuje dravu, da mu osigura svjetsko gospodstvo, nego to ini sam.
idovima je trebalo 20 stoljea da to shvate, da se pokrenu i da sami, bez Mesije, ostvare
svoju dravu - Eretz (Izrael). Zato su te teorije, bez obzira na osnovanost njihovih povoda,
nestvarne i iluzionistike, pa kao takve bezopasne za bilo koga osim za same idove. To je
svojevrstan politiki paradoks. Jer oni upravo zbog tih neutemeljenih teorija povremeno
doivljavaju masovne progone.
Kako rekosmo, idovi ne preuzimaju na se, ne sudjeluju u sudbini naroda u kojem
ive (osim istaknutih pojedinaca, no to, vie radi osobne afirmacije ili karijere - u najmanju
ruku, bez toga nisu mogli graditi karijeru). Prema ustaljenom miljenju, svoj prosperitet
osiguravaju organizirajui se u tim za njih vjeno stranim drutvima na parazitskoj osnovi.
11

Za karakterizaciju tog pasivizma, Scheling navodi Jakovljevo zazivanje Boga: Jahve, na tebe
ekam da me izbavi. F. W. J. Schelling, Filozofija mitologije, prvi svezak, Uvod u filozofiju mitologije,
Opus, Beograd, 1988., str. 177. Isto mjesto iz Biblije (Postanak 49, 18.), u izdanju Stvarnosti,
prevedeno je kao: U spas tvoj se, Jahve, uzdam!

12

Dakle na parazitskoj a ne hegemonistikoj osnovi, to se esto brka. No, oni razmjerno rano,
ve u babilonskoj dijaspori, usvajaju neka pravila kohabitacije (dakako da kohabitacija
obuhvaa i koegzistenciju, ali kohabitacija ujedno sadri i naglaava vei stupanj odijeljenosti
idova od naroda uz koji ive), kojih se dre sve do danas a meu kojima je i zakon Dina de
- malchuta dina, zakon drave je zakon, to znai da priznaju zakon drave u kojoj
prebivaju, ali uz pridravanje svojih vjerskih zakona. Tako organiziraju ivot po dvojnim
zakonima i prilagoavaju se matinom narodu, ali samo svojom vanjskom egzistencijom.
Dapae, tako je i u SAD, gdje je asimilacija najdalje otila i gdje je idove zahvatio strah od
potpunog gubljenja identiteta. 12
U suvremenom kapitalistikom svijetu i u suvremenim liberalnim demokracijama, u
kojima se jami graanska i poduzetnika jednakost svih graana bez obzira na nacionalnost,
objektivno je smanjena mogunost antisemitizma. Ta su se moderna drutva svojevoljno
samoograniila u mogunosti diskriminacije idova. Zato i nije udno da se svagdje u svijetu
bore za demokratizaciju i liberalizaciju drutava. I Hrvatska, eli li biti liberalna i
demokratska drava i drutvo, ne moe istodobno biti antisemitska. Takoer, nije sluajno da
su 1989. godine upravo idovi bili istaknuti pokretai prve hrvatske oporbene stranke
komunistikoj diktaturi, niti je sluajno da je ta prva stranka bila upravo liberalna. U toj
povijesnoj toci politike sudbine Hrvatske idealno su se poklopili interesi Hrvata i hrvatskih
idova. No, sukob interesa nastaje malo poslije, im su Hrvati poeli uspostavljati ne samo
slobode nego i obveze to ih svaka moderna i demokratska, pa i liberalna, drava uspostavlja
upravo i zato da se demokracija ne bi pretvorila u anarhiju kao unutarnju dravnu opasnost,
odnosno da bi ojaala svoju represivnu snagu, vojsku, kako bi se branila od vanjske
opasnosti. Tada idovi postaju oporba po instinktu, jer svaka stega moe dovesti do
ogranienja njihovih ne tek graanskih nego i nacionalnih prava. I to upravo i prvenstveno
njihovim neprimjerenim politikim reagiranjem i traenjem neogranienih sloboda bez
obveza. U svakom narodu po naravi stvari postoji odreeni postotak anarhista, ili da kaemo
manje pejorativno, ekstremnih liberala, koji teko prihvaaju bilo kakve drutvene stege i
obveze. idovi se u pravilu solidariziraju s takvima i tako dolaze u sukob s veinom naroda
te, to je jo odlunije, s vladajuim reimom. Naime, gotovo svaka drava povremeno dolazi
u krizno stanje, u kojem dolaze u pitanje njene osnovne institucije pa i sam opstanak
dravnog jedinstva. Tada drava u samoobrani ograniava neka prava i slobode. Dio naroda
to prihvaa, a u dijelu koji ne prihvaa u pravilu su i idovi. Eto, u tome se oituje nedostatak
njihova politikog talenta, s jedne strane, a nedostatak nacionalne solidarnosti s druge.
Neprihvaanje konstruktivna sudjelovanja u politikoj sudbini matinog naroda izvor je
politikog sukoba svih drutava i svih nacija u kojima ive s njima. Hrvatsku specifinost ini
brojana neznatnost idova pa oni, bez obzira na koju su se stranu hrvatskoga naroda stavili i
bez obzira na meunarodne destruktivne snage koje ih mogu pomagati, ne mogu bitno
utjecati na politiku sudbinu Hrvatske. Zbog toga hrvatska politika ne treba biti optereena
antisemitizmom i takve idove eventualno moe svrstati meu ostale nedravotvorne Hrvate
te se prema njima politiki jednako odnositi. Dakako, ne apriori, jer su idovi, nego zato to
se moe oekivati da e se razmjerno znaajan njihov dio svrstati na tu destruktivnu stranu.
Znaajan i u veem postotku nego Hrvati.

12

Roen sam u galutu (idovskoj dijaspori - op.a.) i prihvaam - danas s radou, premda nekada s
bolom - dvostruki teret i dvostruko zadovoljstvo svoje samosvijesti: vanjski ivot Amerikanca i
unutarnju tajnu idova. Idem s tim znakom kao s povezom na elu i on je vidljiv drugima
sunositeljima tajne kao to je i meni njihov. Daniel Bell, Razmiljanja o idovskom identitetu,
Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983., str. 67.

13

No, takvo stajalite o razlozima idovskog opredjeljenja za labavije, za

demokratskije i liberalnije odnose u drutvu mnogi ne prihvaaju. Dapae, smatraju ga
nedemokratinim, pae i totalitaristikim. idovsko reagiranje na svako smanjivanje
politikih i drugih sloboda u drutvima u Europi trebalo bi zato moda objanjavati u skladu
sa stajalitem Maxa Horkheimera da su ...idovi svojom sudbinom upueni na pluralistiku
kulturu. Tamo gdje je ona bila ugroena, u onim zemljama u Europi gdje se proirila
nepravda, uvijek su oni bili meu prvim rtvama. 13
Hegemonist hoe upravljati sudbinom hegemoniziranog naroda, parazit pak hoe
samo korist od njegove (loe) sudbine. No, poznati su, i najei su mijeani oblici:
hegemonistiko-parazitski i parazitsko-hegemonistiki, ve prema tome na kojem je od tih
dvaju idioma teite. Tako su npr. Srbi u Hrvatskoj bili organizirani prema hegemonistikoparazitskom modelu. idovi u Hrvatskoj su odve malobrojni da bi prema bilo kojem od tih
modela sami mogli nanijeti znatniju tetu. Prema nekim nacionalno osjetljivim Hrvatima, do
osnivanja samostalne hrvatske drave sklapali su saveznitvo s Austrijom, Maarskom, sa
Srbima i hrvatskim unitaristima te ostvarivali sve drutvene i politike prednosti u savezu s
tim grupacijama. Sada to mogu jedino u savezu s Hrvatima nedovoljne nacionalne svijesti ili
s odluujuim protuhrvatskim politikim imbenicima u svijetu pri emu, dakako, opet nisu
izuzeti ni Srbi.

3. Bit politikog idovstva prema dr. Anti Ciligi.

Bit politikog idovstva u svijetu, napose u odnosu na hrvatstvo i hrvatsku dravu
iscrpno je elaborirao Hrvat Ante Ciliga u knjizi Sam kroz Europu u ratu 14 . Na uzorku politikog
ponaanja idova u logoru u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata izvanredno je lucidno
proniknuo u politiko bie idova. No, njegov je prikaz idovskoga politikog bia i mentaliteta izazvao oekivanu negativnu reakciju idovske strane. Posve razumljivo, jer je slika o
njima koju je dao na temelju njihova ponaanja u logoru jedna od najnegativnijih slika o
idovima u novijoj povijesti.
Naime, vlasti NDH zatvarale su ljude u logoru Jasenovac uglavnom prema dva
politika kriterija: 1. Politiki neprijatelji hrvatske drave tj. oni koji su se svojom politikom
djelatnou ili pripadnou ideoloko-politikom pokretu, kao to je bio komunizam, smatrali
neprijateljima hrvatske drave, koja je poivala na drukijem svjetonazoru. 2. Prema rasnoj
pripadnosti.
O samom karakteru logora u Jasenovcu Ciliga se jasno izrazio: Kao logori Staljinove
Rusije i Hitlerove Njemake, tako je i ovaj logor Pavelieve NDH imao dvostruku funkciju:
proizvoaku, pomou prisilnog rada, i istrijebilaku tih zatoenika; I u Jasenovcu glavno
je bilo, ne prisilni rad ve istrebljenje... 15

13

Max Horkheimer, O njemakim idovima, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20.,
Zagreb, 1988., str. 51.
14
Ante Ciliga, Sam kroz Europu u ratu (1939. - 1945.), Rim, 1978.
15
Ante Ciliga, op.cit., str. 224-225.

14

Prema pripadnicima nekih naroda hrvatska se dravna vlast odnosila neprijateljski

prema oba kriterija; prema nekima samo po jednom a prema nekima prvenstveno prema
jednom a podredno po drugom, a prema nekima samo prema drugom. Tako se prema
Hrvatima odnosila neprijateljski jedino prema prvom kriteriju tj. jedino ako su djelovali
protiv hrvatske drave ili pripadali konkurentskom politikom pokretu-komunistikom, jer je
on ve prema politikom programu bio protiv samostalne hrvatske drave. Prema Romima su
se neprijateljski odnosili samo prema drugom kriteriju, jer oni, zaista, nisu nita politiki
poduzimali protiv hrvatske drave niti je njihova pripadnost komunistikom pokretu bila
znaajna. Prema idovima se hrvatska drava neprijateljski odnosila prvenstveno prema
drugom kriteriju, kao nearijskom narodu, ali i prema prvom, zbog pripadnosti komunistikom
pokretu i stvarnom organiziranju i radu protiv hrvatske drave. 16 Prema Srbima, pak,
neprijateljski se odnosila prema oba kriterija: oni su najprije bili u Hrvatskoj hegemoniparaziti, a zatim su digli ustanak protiv hrvatske drave te kao ustanici poinili velike zloine
protiv Hrvata. Usto, i masovno su pripadali etnikom i komunistikom pokretu. Hrvatska
drava bila je protiv njih i zato to su ih hegemoni Austrijanci i Turci doveli na hrvatsku
zemlju, bili su privilegirani, svojatali je i velik dio Hrvatske htjeli odcijepiti i pripojiti Srbiji...
Zajedniki egzistencijalni nazivnik svih nesretnika u logoru, ono zajedniko i
nepolitiko pa dakle ono to u sebi ne sadri mogunost suprotnosti interesa, jest njihova
patnja i suoenje sa smru. Ta ljudska patnja, strah i gotovo izvjesnost smrti jest nepolitika,
moralna injenica. U takvim je okolnostima normalno oekivati opu ljudsku solidarnost,
posebno nadnacionalnu solidarnost jer su ih, prema njihovu miljenju, sve progonili
nacionalistika politika i reim. I, zaista, po Ciligi, svi se u logoru solidariziraju bez obzira na
nacionalnu pripadnost - osim idova. Samo su se idovi u logoru organizirali po nacionalnoj
osnovi i izborili povlateni poloaj kod logorskih vlasti 17 te u velikom dijelu planirali zlu
sudbinu ostalih logoraa uz, dakako, privilegiranje pripadnika vlastita naroda. 18 Tako su se
izuzeli iz zajednike sudbine logoraa i slijedili zov vlastite sudbine, svoju posebnost izmeu
svih naroda svijeta, slijedili su svoje poslanje i svoju izabranost koju im je jo Abraham
objavio kao od Boga im odreenu posebnu ulogu na svijetu, kao odabrana naroda koji ima
posebnu, iznimnu sudbinu. U obinom, svakidanjem tijeku ivota taj svoj zov, to slijeenje
posebnosti i iznimnosti jest njihova zakonspirirana, ezoterina, ideja koja se politiki oituje
kao ekskluzivni nacionalizam. I upravo taj njihov nacionalizam upuuje na zakljuak o
njihovoj djelominoj krivnji, odnosno na to da je mogao biti povod za vlastitu zlu kob i to ne
samo u Drugome svjetskom ratu, nego tijekom cijele povijesti. U toj toci, u ekskluzivnom
nacionalizmu, izjednauju se rtva i zloinac. To to je toka susreta ujedno toka idovskog
poraza i pobjede druge strane, obina je sluajnost jer je mogu i obratan odnos. idovi
izuzimanjem iz zajednike sudbine svjetske zajednice naroda daju tako velik doprinos
vlastitoj tragediji.
16

Rezervirajui pripadnicima srpske nacionalne manjine, kako na slobodi tako i u Jasenovcu, mjesto
neprijatelja br. 1, za komuniste je ostajalo mjesto broj 2... U toj ustakoj ljestvici neprijatelja idovi su
automatski, pravilom iskljuivanja, dospjeli na tree, tj. posljednje mjesto. Ante Ciliga, op. cit, str.
231.
17
U Jasenovcu logorsku upravu drali su idovi, oni su bili unutarnja vlast u logoru. Ciliga, op.
cit. str. 230. Osim toga, ta je uprava uglavnom stanovala u gradu, izvan logora.
Za ocjenu odnosa NDH prema idovima valja istaknuti i to da je jedina idovska opina koja je
radila u pokorenoj Europi tijekom Drugoga svjetskog rata, bila upravo ona u Zagrebu.
18
injenice su bile tu, neosporne. Zatoenici-idovi uvali su ljubomorno monopol vrhovne uprave
smiljajui i pripremajui bespotedno pojedinana i masovna ubojstva zatoenika ne-idova. Da
utamane mogue konkurente i da se pokau korisnim i dostojnim povjerenja ustake vlasti. Ciliga,
op. cit., str. 275.

15

Naposljetku, Ciligino stajalite o idovskom pitanju, posebno o pitanju odnosa

idovstva i hrvatstva, jest tek stajalite jednoga Hrvata, ne i hrvatsko stajalite. To je
prvenstveno stajalite jednog lijevog internacionalista, a ne hrvatskoga nacionalista. Jer, on
niti je dijelio sudbinu hrvatskoga nacionalista, niti je znatno utjecao na politiku sudbinu
Hrvatske.
Naime, njegova je biografija, politika i intelektualna, biografija socijalista i
komunista internacionalista. U spomenutoj knjizi kae: Ako k tome dodam, da je
univerzalizam bio moja strast, da je traenje sinteze izmeu nacionalnog i univerzalnog bila
spontana enja i spontani napor cijelog moga ivota... (str. 12) a u oporuci, pisanoj 14.
oujka 1991. u Zagrebu, dakle u jeku borbe Hrvata za dravno osamostaljenje, uz izraavanje
nade u nastanak prave konfederacije ravnopravnih naroda Jugoslavije kae: Perspektiva
ujedinjene Europe i ujedinjenoga svijeta preko velike OUN otvara vrata prema balkansko
podunavskoj konfederaciji kao dijelu ujedinjene Europe. Ako ovjeanstvo ne poe odluno
k ostvarenju nadnacionalnog ujedinjenja, onda kraj tradicionalne zavisti i konkurencije pojedinih naroda i drava eka grozna fatalnost atomskog rata. U z ovakvo jasno i izriito
internacionalistiko stajalite i lijevu politiku biografiju zaista je teko nai argumente za
Ciligin antisemitizam osim ako ga se nekritiki i nasilno strpa u tzv. lijevi antisemitizam. 19

4. idovski politiki mentalitet.

Kao i svaki drugi narod idovi imaju vlastit politiki mentalitet, koji je u biti
oitovanje njihova specifinog politikog ponaanja tijekom povijesti. Nije to, dakle,
pretpostavljeni nego povijesni empirijski mentalitet. Bit je toga mentaliteta ne tek osjeaj,
nego dapae, spoznajna utemeljenost njihove tobonje pozvanosti i iznimnosti, njihove
povijesne ekskluzivnosti.

19

Ante Ciliga rodio se 20. veljae 1898. u egotiima kod Vodnjana, a umro je 21. listopada 1992. u
Zagrebu. U kolu je poao u Mostaru, gdje je ivio kod strica, a naputa je zbog consilium abeundi. Iz
pazinske gimnazije izbaen je (1915.) zbog protuaustrijskog stajalita. Ve 1918. postaje lanom
Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i tajnikom njezine mjesne organizacije. Godine
1919. sudjeluje u revoluciji u Maarskoj Sovjetskoj Republici te u poticanju vojnike pobune u
Varadinu (23. Srpnja 1919.). Agitira za stvaranje komunistike stranke. Bjei u Prag, gdje upisuje
filozofiju na Filozofskom fakultetu. U Pragu 1920. osniva Jugoslavenski marksistiki klub i sudjeluje
u osnivanju Meunarodne federacije marksistikih studenata. U Italiji biva zatvaran i proganjan.
Godine 1922. u Zagrebu zavrava studij i nastavlja rad u komunistikom pokretu. Jedan je od
urednika Borbe. Sredinom 1924. obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvi doktorat iz
marksistike filozofije pod naslovom O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldsheida: Kritika i
obrana marksizma na podruju filozofije. Godine 1924. Centralni odbor NRPJ imenuje ga sekretarom
Oblasnog sekretarijata za Hrvatsku i Slavoniju, a 1925. postaje lanom Politbiroa KPJ. U Beu je
1925/26. prestavnik KPJ. Od 1926. do 1936. Predaje u SSSR-u (na KUNMZ-u). Daje potporu
Trockom i biva uhien. Od 1930.-1933. je u logoru u Sibiru, odakle se vraa 1936. i odlazi u Pariz. U
Zagreb dolazi 1941. Uhien je i odveden u logor Jasenovac, iz kojega je puten 1942. Po izlasku
surauje u listu Spremnost i diskretno pomae prosavezniku struju u NDH. Iz Zagreba odlazi 1944. u
Berlin, a zatim u vicarsku. Ciliga je bio i vrlo plodan pisac i novinar. Na Zapadu je naroito bila
zapaena njegova knjiga o Sovjetskom Savezu, Au pays du grand men-songe (U zemlji velike lai),
objavljena u Parizu 1938.

16

idovima vlada Bog - Jahve, a ne ljudi. Stoga su se njihovi proroci na Salomonovu

tenju da prisvoji neke od Bojih prerogativa vladanja Izraelom pobunili. idovi su narod
kulta i kulture. Narod etike, a ne politike. Izraelsko pravo ne ureuje odnose izmeu vladara,
kralja i naroda nego izmeu Jahve i naroda. 20 Njihov proroki pokret bio je protiv monarhije
i viih stalea. 21 Narod koji je o sebi stvorio predodbu rtve, vjene i izabrane rtve, koji je
o sebi stvorio predodbu da ga Bog kanjava i da na to ima pravo jer nije dosljedno potivao
njegove zakone, takav narod zaista ne moe biti vladalaki narod. (Ne)politiki bitak toga
naroda jest rtva koju on kao da hoe, to je njegovo bie, njegova volja koja je, iako nije
posve oiena od vladalakog nagona, kod njih slabija, podredna, odnosno nepolitike
naravi. Sam Nietzsche, kojeg se inae smatra prijateljem idovstva i idova, smatrao je da se
kod idova ustvari radi o prikrivenoj volji za mo: Prikriveni oblici volje za mo... 3.
Osjeaj dunosti, savjest, imaginarna utjeha da ovjek pripada viem redu nego oni koji
stvarno dre vlast; priznavanje hijerarhije koja doputa izricanje suda i nad monijim;
iznalaenje novih tablica vrijednosti (idovi: klasini primjer.) 22
To je zaista prvenstveno narod Knjige, kulta i kulture, rtve, Ugovora i Zakona. 23 U
biti, svaki narod ima, ili bi morao imati, metafiziki odnos prema rtvi. rtvi kao takvoj, pa i
tuoj rtvi, ali i prema vlastitoj, ve prema svome mentalitetu.
Neki narodi, kao idovi, svoj nazor i pojam rtve crpe iz svoga mesijanskog,
soteriolokog nagnua - rtve za spas svijeta. Drugi neki narodi, pak imaju prevarantski,
glumljeni odnos prema rtvi. rtvu kao politiko lukavstvo rabe, prije svih, Srbi. Njihov
odnos prema rtvi nije toliko nekrofilski nagon, koliko lukava instrumentalizacija rtve u
politike svrhe. Njihovo Kosovo kao pojam martirija i rtve toga nebeskog naroda
psiholoki je izokrenuta elja za martirijem muslimana, koji ovdje igraju ulogu Turaka, elja
za osvetom Turcima koji su ih na Kosovu pobijedili. To je psiholoko i politiko opravdanje
za suvremeni zloin koji su poinili u ratu 1992.-1995. protiv muslimana u BiH i koji ine
nad Albancima (koji su, nota bene, takoer veinom muslimani).

5. Mojsije, tvorac idovskog mentaliteta.

Freud je pokuao 24 odgonetnuti kako je nastao poseban idovski mentalitet, odnosno
kako je nastao poseban karakter idovskog naroda i narod posebne psihike dispozicije
pretpostavkom da je Mojsije, Egipanin i egipatski velikodostojanstvenik 25 , monoteizam koji
20

Talcott Parsons, Drutva. Evolucijski i poredbeni pristup, August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 207.
Premda uvelike reakcija protiv monarhije i viih stalea, proroki pokret... Ibid., str. 210.
22
Friedrich Nietzsche, Volja za mo, Prosveta, Beograd, 1972., str. 408.
23
U osnovi je ovaj put (put proroka, op. a.) znaio odricanje od prava na politiku samostalnost:
osvajanje od strane Babilonaca prihvatili su kao ne samo neizbjeno nego na neki nain i opravdano naime, kao kaznu to ju je Bog namijenio svome narodu jer se nije pridravao njegovih zapovijedi.
Talcott Parsons, op. cit., str. 210.
24
Sigmund Freud, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979.
25
Freud kae: Mojsije je - vjerojatno ugledni - Egipanin od kojega legenda treba napraviti idova.
(str. 15). U prilog tome ila bi i okolnost da je Mojsijevo ime vjerojatno egipatskog podrijetla i dolazi
od Ptamosis ili Tutmozis (od korijena msi-roditi), od ega skraeno Mozes, Mojsije. Meutim,
idovska etnocentrinost to nije dopustila nego je napravila legendu o njegovoj ugroenosti, polaganju
u koaru i koaru u rijeku, odakle je izvaen, hebr. maa-izvui, izvaditi (iz vode). Isto je tako
21

17

se prvi put u povijesti javio kod Egipana za vladavine faraona Amenhotepa IV. (ustoliio se
oko 1375. g. pr. Kr., kasnije promijenio ime u Ihnaton) prenio na Izraelce kao na svoj
izabrani narod te da je ta monoteistika religija zatim stvorila i taj posebni narod odnosno
narod posebnog karaktera. Freud kae: Htjeli smo objasniti podrijetlo osobitog karaktera
idovskog naroda - karaktera koji je vjerojatno omoguio i odranje tog naroda do dana
dananjega. Nali smo da im je ovjek Mojsije utisnuo karakter time to im je dao religiju
koja je njihovo samoosjeanje toliko uzdigla, da su sebe smatrali nadmonim u odnosu na sve
druge narode. Zatim, odrali su se na taj nain to su se drali daleko od ostalih. Pri tome je
mijeanje krvi malo smetalo jer je ono to ih je dralo na okupu bio idealan moment:
posjedovanje odreenih intelektualnih i emocionalnih dobara. Mojsijeva religija dovela je do
tog rezultata: 1. jer je dopustila da narod sudjeluje u velianstvenosti nove ideje Boga, 2. jer
je tvrdila da je narod bio izabran od tog velikog Boga i odreen da prima dokaze njegove
naroite naklonosti, i 3. jer je narodu nametnula napredak u duhovnosti koji je, sam po sebi
dovoljno znaajan, osim toga otvorio put k visokom uvaavanju umnog rada i daljnjim
odricanjima od nagona. 26
Iako na njegov opis posebnog karaktera idovskog naroda, a posebno uz jo onu:
Nema sumnje da oni o sebi imaju posebno visoko miljenje, da sebe smatraju uzvienijim,
uglednijim, da su superiorni u odnosu na druge narode od kojih su takoer odvojeni silnim
svojim obiajima 27 nemamo nikakvih primjedaba, ne slaemo se s njegovom tvrdnjom da je
mojsijevska religija stvorila kod idova poseban karakter. Opravo obratno: mi smatramo
da je poseban idovski mentalitet stvorio i Mojsija i mojsijevsku vjeru, tu prvu monoteistiku
religiju preko koje je sebe obogotvorio i izdvojio iz ostalih naroda. Nagon za izdvajanjem taj
narod pokazuje od samog poetka svoje povijesti, jo od Abrahama. Uostalom, to je
sukladnije i s Freudovom analitikom teorijom koju je u ovom sluaju primijenio.
Schiller 28 se u bitnome slae s Freudom tj. da monoteistika ideja nije izvorno
idovska nego egipatskih sveenika, no Schiller, prvo, smatra da je Mojsije bio idovskog
podrijetla, ali odgojen kao egipatski sveenik i upuen u svete tajne, misterije, i drugo, slae
se da je formativno djelovao na stvaranje novoga, reformiranoga idovskoga mentaliteta
(karaktera). Schiller psiholoki rekonstruira pretpostavljenog Mojsija, raanja svijesti da je
idov i da je njegov narod vie od 400 godina u egipatskom ropstvu iz kojega ga mora
izbaviti, pojavu mrnje na tlaenje, do njegove tehnologije, takoreku psiholokog
inenjeringa kojim je od naroda divljakog, ropskog duha, stvorio poletan i junaan narod.
Inenjering se svodi na to da im je izmislio njihova nacionalnog boga (prema
ondanjem obiaju da svaki narod ima vlastita boga), jer to bi Hebreji mogli uiniti s
nekim filozofijskim Bogom? (str. 14), koji je jedini i svemoni Bog, jai od bogova svih
njegovim neidovskim, egipatskim podrijetlom objanjiva i njegova tobonja govorna inhibicija
(mucavost), a ustvari neznanje hebrejskog jezika pa mu je Aron bio potreban kao prevoditelj. (Slino
tome Srbi nisu mogli dopustiti da jedan od najveih junaka srpskih narodnih pjesama - Milo Obili
bude podrijetlom Albanac pa su u legendi izmiljali da ga je odrijebila kobila odakle mu ponekad i
prezime Kobili, ili da je plod obljube anela (iz oblaka) nad usnulom djevojkom itd.).
26
Sigmund Freud, op. cit., str. 129. Prema Kelleru, ve je Grk Apion (ivio za vrijeme rimskog cara
Tiberija za ijeg vladanja poinju prvi vjerski progoni idova), tvrdio da je Mojsije ustvari egipatski
sveenik-otpadnik pod imenom Osarsis. Keller, op. cit., str 49.
27
Sigmund Freud, op. cit., str. 111. Kako na taj njihov umiljaj reagiraju drugi narodi lapidarno je
izrazio Dostojevski: Ta tatina i oholost u idovskom karakteru za nas Ruse je jedna vrlo teka
stvar. F. M. Dostojevski, Politiki napisi. Knjiga druga: idovsko pitanje, Narodna prosveta, Beograd,
1934., str. 127.
28
Friedrich Schiller, Mojsijevo poslanje, Zagreb, 1992.

18

drugih naroda. Najjai, jer prema vjerovanju tadanjih naroda sudbina svakoga naroda ovisi o
snazi njegova boga. Da bi idovi vjerovali u takvoga boga Mojsije je morao uiniti udesa,
za koja Schiller vjeruje da ih je uinio, i tako su idovi prihvatili novoga Boga Jahve (ustvari
boga Izidinih misterija Jao, ili Ja-ha-ho). Da bi idove izveo iz Egipta i doveo ih u posjed
zemlje u kojoj e osnovati i svoju dravu, to je bilo skopano s velikim tekoama, morao ih
je preporoditi i usaditi im samopouzdanje, smionost, nadu i oduevljenje te zakone i ustav,
a sve to posvetiti novom religijom i staviti pod zatitu njihova Boga, u kojega vjeruju do
danas, i to ini najvei dio njihova mentaliteta ili, kako kae Freud, njihova posebnog
karaktera.
Iako je i Freudova teza o Mojsiju logina, Schillerova nam se ini vjerojatnija. U
svakom sluaju, prihvatljiva je pretpostavka o monoteistikoj vjeri kao egipatskoj ideji. No,
to nita ne oduzima na vrijednosti idovstvu i njegovu prvenstvu kao prvom narodu (a ne tek
posebnoj skupini) koji je usvojio monoteizam. Osim toga, i spomenuta Mojsijeva govorna inhibicija, govornika slabost na koju se alio Jahvi, koja se do sada tumaila uglavnom kao
mucavost, mogla bi potjecati od njegova stranog, egipatskog podrijetla, odnosno od
otuenosti od svoga naroda odgojem za egipatskog sveenika.
No, za razliku od Freuda i Schillera, prije bismo rekli da su idovi stvorili Mojsija
nego da je Mojsije stvorio idove. Naime, idovska sklonost samoisticanju psiholoki je
zametak iz kojega se razvio idovski kompleks izabranosti. To pretjerano egocentrino
samoisticanje (o emu e poslije biti vie govora), tjeralo ih je da izaberu svoga, posebnoga
nacionalnoga Boga, koji im je zatim uzvratio ljubav pa izabrao njih. idovi su dakle izabrali i
stvorili sami sebe, i taj psiholoki mehanizam samoizbora obnavlja se cijelu povijest. Prema
mentalitetu toga naroda, prema psiholokim i karakterolokim zakonitostima koje njima
vladaju, samoizbor se morao dogoditi prije ili poslije. Da nije bilo toga Mojsija bio bi drugi,
ali svakako bi bio. Kao to se ni jednom drugom narodu nije dogodio Mojsije, tako se stalnim
potvrivanjem vjernosti Mojsiju, Mojsije idovima dogaa cijelu povijest.
Inae, Mojsijevo je podrijetlo bilo zagonetno jo starim piscima. Jo ga je Apion
smatrao egipatskim sveenikom iz Heliopolisa, za Strabona je takoer bio egipatski sveenik,
drugi ga izvori spominju u svezi sa strancima u Egiptu, u svezi s kugom ili gubavcima
(Maneto, Hecateus iz Abdere, Lysimachos, Chacremon, Pompeius Trogus, Tacit i dr.).

6. Samoizabranost i samoizolacija idova.

Pri svakom osvjedoenju, rijeju ili i samo pomisli Ja sam idov, svaki idov (koji
to stvarno jest) idovstvo doivljava kao neto posebno, neto uzvieno, izabrano, ali i
nadmono. Upravo onako kako je to govorio Freud. A to na svoj nain prihvaa i ostali
svijet 29 . Taj psiholoki raskid s drugim narodima proveo je jo Abraham. On je prvi poveo
29

Ernest van den Haag to nastoji utemeljiti kao znanstvenu injenicu: U razdoblju od 1901. do 1965.
ezdeset i sedam amerikih znanstvenika dobilo je Nobelovu nagradu; osamnaest njih, tj. 27%, bili su
idovi. Istovremeno idovi ine tek oko 3 posto ukupnog broja stanovnitva. Prema tome, dali su
devet puta vie nobelovaca nego to bi se to prema statistikama moglo oekivati. K tome dodaje:
idovi, u odnosu na svoj udjel u ukupnom broju stanovnitva, sudjeluju za oko 260 posto vie u
ukupnom broju studentske populacije i za oko 365 posto vie u elitnim institucijama... U odnosu na
svoj udjel u ukupnom broju stanovnitva, iznadprosjeno su zastupljeni u pojedinim profesijama: u

19

svoj rod u lutanje izdvojivi ga kao tuinca drugim narodima i zemljama; on je rodozaetnik
toga samoizgnanstva i samoizolacije, duhovnog otuenja drugim narodima, za to je odluna
bila injenica izbora svoga posebnog Boga. Iako su i drugi narodi imali vlastitog boga,
Abrahamov Bog nije bio iz prirode kao njihovi, njegov je Bog duh koji vlada svom prirodom
i svim svijetom, on je jedini pravi Bog koji izabra Abrahamov rod kao svoj narod, s kojim
sklopi Savez i koji e kao izabrani vladati svijetom. On i njegov Bog jedini su jedan drugome
i zato se taj narod ne smije ni s kime mijeati.
Samoizolacija idova od ostaloga svijeta ima, dakle, poglavito religiozne korijene ali sa sudbonosnim politikim posljedicama. Jahve nije kao ostali bogovi ostalih naroda bogovi pogana, koji imaju i prirodnu i moralnu narav, fizike strasti i prohtjeve tako da se
prorok Ilija rugao Baalovim prorocima da njihov bog moda spava, moda je na putu itd. 30
Dok su njihovi bogovi despotski i kolebljivi, on, Jahve, jest apsolutni suveren nad Izraelom i
vlada apsolutno pravedno s nepokolebljivou i pravednou karaktera. Jahve je ljubomorni
Bog i tamo gdje on vlada ne moe biti priznat nijedan drugi bog. idovima je nareeno da ne
smiju potivati drugog boga osim njega. idovske bune obino poinju ruenjem i
razbijanjem kipova drugih bogova, bogova starosjedilaca ili okupatora Izraela. No, to je
imalo goleme politike posljedice za njihove odnose s drugim narodima. Jer, u to davno doba
kad je religiozno i politiko jo bilo nerazdijeljeno, to se tumailo kao politiko
neprijateljstvo i nemogunost saveznitva i kompromisa s narodom u ijoj zemlji, recimo,
nisu bili priznati rimski bogovi. Stoga su Rimljani i shvatili idove kao neprijatelje svih
drugih naroda pa ih onako nemilosrdno unitavali i rasprili po cijelome Carstvu, ustvari po
ondanjem itavom poznatom svijetu.
I upravo zato, to je idovima bila vanija dosljedna poslunost i odgovornost Jahvi
nego dravi i naciji, njihove su bune i ustanci bili nadahnuti prvenstveno religiozno, a ne
politiki. Ali tu lei i klica njihova neuspjeha.
Taj etos izdvajanja osta kod njih tijekom cijele povijesti. Rezultat je njihova posebnog
karaktera koji, kako vidjesmo, posvjedoi ve Abraham a kasnije ga uvrstie Mojsije i drugi
njihovi duhovni voe, u emu je posebna zasluga proroka i instituta rabinata, a i samog
naroda slijeenjem. No, na formiranje njihova suvremenog karaktera, osim naslijea i
tradicije, djelovalo je i neprijateljsko neidovsko okruenje, pa je dakle djelomino
reakcijskog podrijetla. 31 Zbog tekih kohabitacijskih i koegzistencijalnih iskuenja kroz koja
je morao prolaziti taj narod (a na koja je reagirao opet idovski, a ne na neki drugi nain),
dolazilo je i do kvarenja karaktera, do razvoja nekih karakternih crta koje ostali narodi vide
kao mane.

medicini za 231% vie, od toga meu specijalistima za 308%, od ega meu psihijatrima za 478% i
stomatolozima za 299% vie... u pravnoj struci za 265% vie, u matematici za 283% - ali samo za
70% vie u arhitekturi (to se moe objasniti njihovim tek prosjenim talentom za prostorno poimanje) i za 9% u tehnikim strukama... Usprkos injenici da je tek mali broj idova inenjerske struke,
oni i na polju inovacija sudjeluju za oko 110% vie u odnosu na svoj udjel u ukupnom stanovnitvu.
Ernest van den Haag, Mistika idova, Misl, Zagreb, 1996., str. 20-21.
Njihovo etrdesetgodinje godinje lutanje u pustinji poslije izlaska iz Egipta neki dovode u svezu
s tom slabom percepcijom prostora.
30
Vidi V. Roberthson - Smith, Teorije o drutvu, Osnove suvremene socioloke teorije, Jahve i proroci, Vuk
Karadi, Beograd, 1969., str. 629-631.
31
Mi idovi moramo biti svjesni toga da nae bie i na karakter nisu oblikovani samo naravlju
naih otaca nego i njihovim udesom, njihovim bolima, jadima i ponienjima. Martin Buber,
idovstvo i idovi, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, Zagreb, 1988., br. 20, str. 43.

20

Jedna od politoloki (i politiki) najrelevantnijih crta u mentalitetu toga naroda jest

njegov kompleks krivnje, za koji Freud smatra da potjee od kompleksa krivnje zbog
ubojstva Mojsija, a mi smatramo da mu prethodi i da se psiholoki moe objasniti samo
nekim pritajenim loim namjerama toga naroda prema svijetu, ili pak kao kompleks zbog
toga to su Drugi, drukiji. Meutim, teko je prihvatiti objanjenje krivnje zato to si
drukiji, odnosno Drugi. Biti drukiji znai biti samoodreen, biti sam po sebi i za sebe, biti
izvoran, ne biti tek vrsta nego individua, ne biti tek brojano umnaanje istoga drugoga, tek
bioloka mehanika neduhovna reprodukcija, nego biti posebno s posebnom biti i svrhom.
Nitko, a naroito ne cio narod, ne moe biti kriv u sferi socijalnog i politikog ako ne iri
socijalnu patologiju i politiku agresiju. to se pak tie izbora svoga Boga, povijest je
pokazala da ne samo u politeistiko vrijeme, nego i poslije, u sklopu dviju velikih
monoteistikih religija, svaki narod bira ili barem s modifikacijom unutar iste vjere, bira
svoga Boga. Tako su, osim politikih i teolokih, vani i mentalni razlozi crkvenog raskola
1054. g. na Zapadnu i Istonu crkvu, zatim Reformaciju unutar Zapadne, Rimske crkve, kao i
osnivanje nacionalnih pravoslavnih crkava. Isti su razlozi difuzije na sunite i iite. Zacijelo se
islam u Iranaca razlkuje od islama u drugim zemljama. Prema tome, ne radi se toliko o
idovskom specifikumu izbora, nego sluenja izborom. Dakle, prilagodba vjere nacionalnom
mentalitetu zajednika je karakterna crta svih naroda.
Njihov kompleks krivnje kao i identifikacija sa rvom ima, ako ne drugu, a ono
psiholoku realnost. Tako se oni u SAD najvie, razmjerno daleko vie nego ijedna druga
narodnosna skupina, identificiraju s Crncima usprkos porastu tzv. crnog antisemitizma. Usto,
nije jasan izvor - psiholoki, socijalni itd. - toga crnakog antisemitizma: Je li isti kao i kod
drugih naroda ili su mu korijeni drugi! 1, posve neoekivano, u SAD-u ali i drugdje, idovi
se razmjerno esto identificiraju i s Palestincima a protiv Izraela. To govori o njima kao o
narodu nevladalakog mentaliteta. Isto tako i nesklonost vojnim i politikim zanimanjima
(podruja sile) a iznadprosjeno zanimanje za sindikalna pitanja (podruje pravde,
pravinosti) kao i u svim podrujima kulture.

7. Znanstvena utemeljenost idovske krivnje.

No, jedno je osjeaj krivnje kao psiholoki fenomen i kao dio idovskog mentaliteta a
drugo krivnja za poinjeno ili za nepoinjeno djelo kao uzrok nesree drugih naroda, a to im
se esto pripisuje.
Ostavimo li po strani oblike idovske krivnje koji su bili obina predrasuda
neprosvijetljena duha (npr. ona o idovskim obrednim ubojstvima, 32 rtvovanjima kranske
djece 33 , trovanju bunara i dr., ili ona providna kraljevska i prinevska, stvarana da bi se
32

Legenda o idovskim obrednim ubojstvima vrlo je stara, a na Zapad je stigla preko ve spomenutog
Grka Apiona koji ju je, prema Kelleru, zabiljeio u svojoj Povijesti Egipta, u biti prenio od Egipanina
Maneto-a iz prve polovice 3. stoljea pr. n. ere: Svake su se godine idovi doepali jednog Grka,
utovili ga u svom hramu, kako bi ga jednoga dana odvukli u umu, te ga ubili u tijeku svojih rituala,
estoko proklinjui Grke. Keller, op. cit., str. 49.
33
Navodno obredno rtvovanje kranske djece imalo je sljedei smisao: budui da prema biblijskom
uenju ovjekova dua stanuje u krvi, to dua ovjeka optereena grijehom ne moe biti odrijeena
grijeha bez pomoi druge, nevine due - bez krvi nevina djeteta. rtvovanjem nevina kranskog

21

prikrila grabe idovskih dobara), ostaje da se vidi to je s onom krivnjom koja je poprimala
oblike znanstvene istine ili pak kao ideologija vladala svijetom, poput one da su izmislili
kapitalizam, dakle izrabljivanje ovjeka po ovjeku (Marx), pa da su dakle eksploatatorski
narod (Dostojevski)? Sada kad je sasvim sigurno, jer je povijest to potvrdila, da je
kapitalizam bio nuna, neotklonjiva sljedea povijesna stepenica ovjeanstva poslije
feudalizma, ta znanstvena istina postaje obinom moralistikom objedom i predrasudom, kao
i ostale - neznanstvenom. Ali misterij tih objeda jest upravo u tome to one u biti sadre i
istinu o svojoj promaenosti, nesposobnosti spoznaje zakonitosti povijesti i svoga vremena, te
da su i istina svoga vremena postavljena naglavake. Jer, istina je da su idovi prvi poeli
misliti precizno, racionalno kapitalistiki te su tako njegovi prethodnici i kritelji puta toj
racionalnosti kapitalistikog rauna koja je sebi priskrbila povlasticu povijesne epohe. Je li to
zasluga ili krivnja? Istina je i to da je taj racionalitet sa svim svojim razornim,
revolucionarnim djelovanjem u slubi napretka ali s tekim posljedicama za mnoge
egzistencije, izmiljen i primijenjen najprije u odnosima s poganima, a da se za svoju
narodnosnu zajednicu nisu odrekli ideala pravde, kolektivizma i egalitarizma, ideala
zajednike sudbine i u praktinom ivotu.
Uostalom, nitko, ni idovi ni itko drugi, nije odjednom izmislio kapitalizam. Ma
tragove kapital odnosa nailazimo ve kod starih naroda, Grka i drugih, kako je to utvrdio
Max Weber. Kapital odnos kao drutveni sustav nastao je istodobnim stjecajem mnogih
okolnosti a meu prvim utemeljiteljima bili su i idovi. Ali, kapitalizam je bio cijena
ljudskog napretka, a idovi su bili kolonizatori napretka, ali i njegove rtve: Oni su u
zemlju unosili kapitalistike forme egzistencije i budili mrnju onih koji su zbog njih patili.
Upravo zbog privrednog napretka, zbog kojeg danas propadaju, idovi su od samog poetka
bili trn u oku obrtnika i seljaka koje je kapitalizam deklasirao. 34 No istina je je i to da je
idov od poetka svoje povijesti istodobno i teolog i ekonomist, da ima dva boga; duhovnog
(Jahve) i materijalnog (zlatno tele), te da je tijekom cijele svoje povijesti u borbi sa savjeu
kojeg boga vie tovati, i da je to jo jedna od onih idovskih specifinosti i prokletstava.
No, ako, izaemo iz kruga supstancijaliteta i ontologinosti i stanemo pred sud
povijesti politike prakse, onda se pitanje politike krivnje moe i obrnuti: Koliko je Zapad
(prije svega Europa) kriv idovima za sve nesree to su ih doivjeli od njega? I to su ih
doivjeli jedni od drugih! Jer nisu idovi razorili ni Rim ni London, ni Pariz ni Be, ni
Moskvu ni Varavu, ni Budimpetu ni Kijev, nego je Rim razorio Jeruzalem. Nisu idovi
Europejce uinili apatridima i doveli ih u Izrael nego je Europa idove izgnala iz Izraela,
rasprila ih po toj Europi i tako stvorila kohabitacijske i koegzistencijalne probleme sa
idovima.
No, na taj smo nain zali onamo gdje ne moemo nai odgovor tko je kriv: U naelu,
na svijetu je svatko kriv svakome, a najvie je kriv onaj tko nema silu za obranu. Ili onaj tko
se brani, to se uvijek tumai kao drskost, a nema snage za obranu ili eventualni napad! To je
okrutno lice povijesti.

djeteta grenik se oslobaa grijeha. Vano je upozoriti: i prema idovskim izvorima pape su, kad god
je to dolo do njih, poricali opstojnost obrednog ubojstva i traili oslobaanje optuenog.
34
Max Horkheimer - Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Maslea - Svjetlost,
Sarajevo, 1989., str. 180.

22

8. idovska odgovornost i krivnja.

Ali, budui da je pojam politike krivnje kljuan za razumijevanje povijesti odnosa
idova s drugim narodima (kao i drugih naroda meusobno), treba rei da se taj pojam ovdje
rabi za oznaavanje dviju razina problema u tim odnosima.
U prvom sluaju ne radi se o krivnji kao subjektivnoj namjeri nego o objektivnoj
odgovornosti koju svaki pojedinac, svaka skupina svjesna svoje posebnosti, kao i svaki
narod, snose za svoje djelovanje a koja proizlazi poglavito iz etikih naela kojih se
pridravaju pri ostvarenju svojih interesa. Naravno da to svaki narod ini sukladno svojem
nacionalnom mentalitetu i da zato nitko ne moe biti kriv jer mu je mentalitet ovakav ili
onakav, jednako kao to nitko ne moe biti kriv zato to je ruan ili lijep, visok ili nizak,
hrom ili hitar. Ali kriv je ako treba pobjei ili pak koga stii, a hromi to ne moe. Ili ako je
tko prelijep pa time izaziva zavist i ljubomoru, kao to je bila prelijepa Helena zbog ije su
ljepote Grci zaratili s Trojancima. Dakle, esto se dogaa da netko upravo zbog svojih
specifinih odlika postane izvorom nesporazuma pa i ratova. Radi se dakle, o odgovornosti
za nesporazume koje izaziva bez ikakve krivnje. Na toj razini poeljno je nesporazume
rjeavati to veom meusobnom tolerancijom i razumijevanjem naroda. Svaki narod
emanira svoj mentalitet kao svoj duh, kao svoju bit, i tu ne moe biti govora ni o kakvoj
krivnji. Razliitost je jedan od uvjeta ivota.
No, aboliranje naroda i pojedinaca od svake odgovornosti radi uvaavanja prava na
razliitost, pa i kad se radi o zloporabi toga prava, znailo bi politiko-etiko anarhiziranje
svijeta i njegovo jo vee antagoniziranje. Postoji opeljudska etika, postoje sveti interesi
naroda koji se ne smiju povrijediti niim pa ni visokim svojstvima nacionalnih manjina koje
kohabitiraju i koegzistiraju s nacionalnom veinom. Sloboda, pravo na vlastitu dravu, pravo
na vlastito predstavnitvo i odluivanje o nacionalnim interesima, temeljna su prava svakog
naroda i nitko ih ne smije povrijediti. Zato je svaka hegemonija, bilo u obliku vanjske
okupacije strane sile, bilo organizirana iznutra, javno ili tajno, kao kriptokracija, radi
nametanja vlastite volje i interesa veini s kojom kohabitira, ime se veina onemoguuje u
ostvarenju tih temeljnih prava i interesa, zloin prema veini, koji narodi meusobno
naplauju. Jer, tu je na djelu subjektivna, zla, namjera.
Mora se meutim priznati, iako je to nuno, da je vrlo esto teko razlikovati kada se
radi o prvom, a kada o drugom sluaju.

9. idovi materijalisti a ne idealisti.

U mentalitet idova treba ubrojiti i to to ih se smatra, a ta je predodba nastala na
temelju njihova povijesno osvjedoenog ponaanja, dakle povijesnog iskustva, da su
materijalisti a ne idealisti - da su, simboliki reeno, narod zlata a ne Boji narod pa ni
politiki idealisti. A politikom idealizmu pripada i pitanje nacionalne drave i politike
slobode. Umjesto tih ideala oni imaju posve materijalistiki ideal. Dapae, isprva nisu bili
idealisti ni u religioznom i filozofskom smislu jer u svojoj religiji nisu imali kategorije
neumrlosti due. Due kao posebnog oblika duha. Oni su posve ovozemaljski pa im je i

23

sudbina, nagrada i kazna, samo na ovome svijetu. To nepostojanje vjere u neumrlost due
imalo je vrlo velike, upravo sudbonosne posljedice za formiranje njihova mentaliteta. Jer,
kakvoj su se nagradi idovi mogli nadati za vjernost Bogu ako im vjera za sve patnje na
ovome svijetu ne nudi kompenzaciju na drugome svijetu? Kompenzacija, oito, mora
uslijediti ve na ovome svijetu. I ona je obeana, obeana u obliku obeanja da e doi
vrijeme njihove dominacije nad cijelim svijetom. U to samo treba nepokolebljivo vjerovati,
vjerovati u obeanje Boje i jednoga dana doi e gospodstvo Izraela nad ostalim svijetom.
Zato treba biti uporan u vjeri, kao Boji izabranik trajno ostati odijeljen od ostalih naroda i ekati. To, ta vjera je uvrstila, ako ne i stvorila poseban mentalitet idova koji se razlikuju
od ostalih naroda. Tu se meutim, u toj materijalistinosti, u nesposobnosti vjere da se vine
izvan ovoga svijeta, teoloki gledano, oituje ogranienost idovskoga duha. Dakako,
izuzmemo li Isusa Krista, a njega svakako treba izuzeti u posebnom smislu jer je njegova
narav ne samo ljudska nego i boanska. Osim toga, i oni su ga izuzeli iz idovstva jer ga nisu
priznali kao od Boga poslanog Boga pa to dokazuje da je Isus Krist tek sluajni moment
idovskog duha. 35 Tek talmudska eshatologija jasno poznaje pojam due, ali je idovski
posebni karakter ve bio dovren i, uglavnom, nepromijenjen doao do naih dana.
No, sve je to ipak tek teoloki aspekt cijelog problema, koji bi zahtijevao daljnju
elaboraciju i diferencirano razmatranje. Politiki (politoloki) aspekt njihova povijesnog
ponaanja pokazuje pak da su idovi zbog diskriminirajueg poloaja meu narodima s
kojima kohabitiraju esto vei idealisti nego, u prosjeku, drugi narodi. 36 O tome svjedoi
njihova velika prisutnost u revolucionarnim pokretima i tvorbi revolucionarnih ideologija.
Budui da su tijekom povijesti doivljavali veliku politiku i socijalnu nepravdu, meu njima
su se esto raali ekstremni revolucionari i tvorci revolucionarnih teorija, tvrdih popravljaa
svijeta. 37 Kod njih esto prevladava jak osjeaj prijezira prema nepravdi. Progoni i nepravde
u kojima su ivjeli uvjetovali su e za pravdom, no s demokratizacijom i liberalizacijom
drutvenih odnosa uvrijeenost zbog nanoene im povijesne nepravde zna uroditi i tvrdim
osvetnitvom.
Postoji zato neto to bi se idovima moglo i trebalo pripisati u povijesnu zaslugu. To
je podupiranje pa i ubrzanje osvajanja sloboda na Zapadu. Naime, idovska javna egzistencija
bila je tako prokleto otuena i proganjana u Europi, da su snagom nude osloboenja od toga
prokletstva, stalno pritiskali europska drutva na sve veu liberalizaciju i demokratizaciju.
Utoliko je hod povijesti k demokraciji od XVIII. st. naovamo uvelike usporedan s tim
njihovim pritiskom. I ne moe se rei da za taj hod i oni nemaju znaajne zasluge.
Uostalom, idovi su ili izravno ili kao slobodni zidari bili prisutni u Amerikoj,
Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji, kao i u demokratskim revolucijama drugih zemalja. Do
nesporazuma izmeu njih i matinih nacija dolazilo je uglavnom onda kada su izbijale
nacionalne krize i kada je trebalo suavati slobode i prava graana. Tada su bili prvi na udaru.
Nekada kao primjer za zastraivanje, a nekada i zato jer su se opirali oduzimanju osvojenih
prava i sloboda odnosno privilegija.
35

Otto Weininger, Spol i karakter, Knjievne novine, Beograd, 1986.

Michels tu tvrdnju potkrepljuje navodom iz jednog govora W. Liebknechta: Ali ropstvo ne
demoralizira samo, ono oplemenjuje, uzdie jake, stvara idealiste i pobunjenike. I tako nalazimo da je
u snanijih, plemenitijih priroda meu idovima, zbog njihova nedostojnoga poloaja, njegovan i
odgojen smisao za slobodu i pravdu i revolucionarni duh. Tako meu idovima ima, u odnosu na broj
puanstva, mnogo vie idealizma nego meu neidovima. Robert Michels, Sociologija partija u
suvremenoj demokraciji, Informator, Zagreb, 1990., str. 213., biljeka br. 43.
37
Michels podsjea da su oba rodoelnika njemakoga radnikog pokreta, Karl Marx i Ferdinand
Lassalle, kao i njihov stariji suvremenik Moses Hess, bili idovi. Ibid., str. 211.
36

24

10. Izabranost idova.

To uvjerenje o iznimnosti i posebnosti jest povijesna konstanta 38 to znai da je takvo
ponaanje izvjesno i u budunosti. Prema tome, prema njima se treba odnositi koristei
povijesna iskustva. I uzaludno bi bilo idove uvjeravati da je njihova vjera u izabranost i
mesijanstvo tek auto-sugestija i mit. Uzaludno upravo zato jer je to vjera, a vjera ne podnosi
protuargumente.

11. Izuzimanje iz sudbine naroda s kojima kohabitiraju.

Izdvajanje iz sudbinstva nije samo, kako bi oni to rado prikazali, religiozna nego
eminentno politika injenica, koja ima sve znaajke ekskluzivnog nacionalizma. A
bivstvovati i ponaati se prema nacionalistikom obrascu i biti ekskluzivna manjina u nekom
narodu znai izazvati neminovan sukob s veinom, i biti, makar i nehotice, rtvom veinskog
nacionalizma kojega se izazvalo. U prvi mah izgleda paradoksalno ali Je istinito: to je neki
narod vladalaki jai, sukob sa idovima manje je vjerojatan. Tako su najmanje sukoba
idovi imali s Turcima i Englezima. Zato? Zato jer im ti narodi ne doputaju pristup vlasti,
dravnim poloajima s kojih bi kontrolirali nacionalnu sudbinu tih naroda. A ako im dopuste,
to je zato jer postaju vei nacionalisti i dravotvorci i od pripadnika matinoga naroda, sve za
raun toga naroda.
Zato se oni u tim narodima akomodiraju pozitivno, kooperativno, dapae
dravotvorno, jer im je to jedini nain afirmacije. Obratno, u narodima nisko ili nie
vladalakim kao to su npr. Rusi 39 i Poljaci, sukob je uvijek latentan i vrlo vjerojatan, jer im
idovi konkuriraju za poloaje s kojih se kontrolira nacionalna politika sudbina. Sukob je
izbjeiv jedino ako prime vjeru tj. pokrste se (Disraeli i dr.) i tako se barem djelomino
asimiliraju, ili u najmanju ruku ponaaju prema naelu dvostruke lojalnosti - idovstvu i
narodu/dravi s kojom kohabitiraju. To je jo jedan primjer da su vladalaki mentalitet i
nacionalna mo nekog naroda od poglavite vanosti za njegovu politiku sudbinu.

38

Bog se pak zato Izraelcima objavio, jer su oni poevi od praotaca pa kroz sva koljena sauvali
sposobnost i volju za boju nauku. Ljudsko je pleme tijelo, u ovom je tijelu Izrael srce, a kao to se
krv prelijeva u tijelo, tako mora Izrael nauku objavljivati drugim narodima. Juda Halevi (rod. 1086. u
Kastilji) u svom djelu Kuzari dokazuje hazarskom kralju superiornost idovske vjere nad
kranstvom i islamom. Prema dr. Gavro Schwarz, Povijest idova, II. dio, Zagreb, 1910. str. 39. Malo
dalje kae: Izrael je rastresen da moe spoznaju Boju po svijetu raznositi, str. 40.
39
Ali Rusi su znaajno slabo socijalno obdareni i meu svim europskim narodima imaju najmanje
razumijevanja za dravu. S time se, prema ranijem, potpuno slae to su listom antisemiti. Otto
Weininger, Spol i karakter, op. cit., 1986., str. 405.

25

12. idovi izmeu nacionalizma i internacionalizma.

idovi su nositelji nekih naoko proturjenih mentalnih znaajki: s jedne strane tvrdog
egoistinog nacionalizma, da ne kaemo rasizma, 40 a s druge strane ekstremnog internacionalizma. Naoko, to je psiholoki i uope mentalni paradoks.
idovski internacionalizam izvorno je proturjean te ujedno internacionalizam
sluenja i vladanja. Taj soterioloki, spasenjski internacionalizam mesijanskog je karaktera,
otkupljenja preko rtve za cijeli svijet.
Ta se dva momenta njihova karaktera na paradoksalan nain meusobno nadopunjuju,
meusobno omoguuju. Da bi idovi bili svijea svijetu (internacionalistiki moment), moraju biti ouvani a ne asimilirani (nacionalni moment). Njihov genij mora biti ouvan kao
poseban, kao jezgra svijeta sa svim svojim potencijalnostima to e se ostvariti u internacionalistikoj misiji, u internacionalistikom sluenju svijetu. Stvar je svakog naroda, svakog
vladara, da to zna i da od toga naroda primi ono to dri korisnim za vlastiti narod, a da
prema drugim idejama bude otporan - ali ne zloinom (kako je to, kako smo vidjeli,
preporuivao Mojsije), iako je zloin u politici i ratu neto drugo nego u osobnom ivotu i u
miru. Naime, u ratu nije svako ubijanje zloin jer ubojstvo moe biti poinjeno u obrani
domovine i u osobnoj obrani. A to nije zloin nego doputeno liavanje ivota drugoga u
samoobrani.
Uostalom, nita nije loginije nego da narod kolektivne svijesti, raspren takoreku
meu sve narode svijeta, mrzi granice jer one dijele njegove rasprene dijelove. Tako je
rasprenost realan, egzistencijalan izvor idovskog internacionalizma. Taj tip
internacionalizma odgovora njima, ali ne mora odgovarati i drugima.

13. Hrvati i internacionalizam.

Hrvatski narod mora poznavati idovski mentalitet i zato da se ne ponese i ne
preuzme idovsku internacionalistiku ideju i ideologiju kao to je to bio marksizam, da ne
upadne u povijesnu zabludu koja se skupo plaa. Skupo, pae i gubitkom drave, kakav je bio
sluaj s NDH. Jer, internacionalizam nije njegov nain egzistencije, nije nain na koji
hrvatski bitak opstoji u povijesti. Internacionalizam idovskoga tipa za Hrvate je propast,
samogubitak i samozaborav, nestanak kao naroda i utapanje, asimiliranje u druge narode. Za
hrvatski kao dravotvorni narod primjeren je drugi tip internacionalizma: onaj koji
pretpostavlja postojanje nacionalnih drava i koji stvara meunarodne organizacije i tijela
40

...ja u biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Aneo e moj ii pred
tobom i dovesti te do Amorejaca, Hetita, Periana, Kanaanaca, Hivijaca i Jebusejaca da ih unitim...
Pred tobom u odaslati stravu svoju; u mete u baciti sav svijet meu koji dospije, i uinit u da svi
tvoji neprijatelji bjee pred tobom... Predat u, naime, stanovnitvo zemlje u tvoje ake, a ti ga ispred
sebe tjeraj. Ne pravi savez ni s njima ni s njihovim kumirima. Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne
navode na grijeh protiv mene. Izlazak, III. Savez na Sinaju, Jahvine upute Mojsiju za ulazak u
zemlju kanaansku.

26

(UN, Meunarodni sud i dr.) radi usuglaavanja interesa meu dravama i narodima i radi
dezantagoniziranja svijeta. 41 On se uklapa u meunarodnu zajednicu prvenstveno kao
zajednicu drava. Drava je sredstvo, ali i nain bivanja hrvatskoga bia u meunarodnoj
zajednici i u povijesti. On preko drave koordinira svoje interese s drugim narodima u svijetu
i bez drave, kao gotovo i svi drugi narodi u svijetu, propada. Zato je vano uoiti razliku
izmeu tih dvaju tipova internacionalizma: prvog, uvjetno reeno, antietatistikog i drugog
etatistikog, jer oni kod raznih naroda izazivaju razliite posljedice. Ali, oni imaju i zajedniku znaajku: otvoreni ili implicitni hegemonizam. Kod antietatistikog
internacionalizma pretee otvoreni, a kod etatistikog, prikriveni hegemonizam. Treba biti
oprezan i kod jednog i kod drugog i braniti se, pri emu je lake kada narod ima vlastitu
dravu nego kada je nema. Hrvatski narod treba biti dio kulturnog, gospodarskog i politikog
internacionalizma i ujedno se boriti protiv lanog, hegemonistikog internacionalizma, koji je
manje-vie nain politikog ophoenja svih velikih naroda prema drugima, naroito prema
manjim narodima.
Marksistika internacionalistika zabluda jest isti proizvod idovskoga duha kao
proizvoda njihova objektivnog poloaja parije u svijetu. Marxova estoka antiteza idovstvu
savren je dokaz njegova idovstva, njegova nastojanja nadilaenja idovstva u sebi. Time se
potvruje Weiningerova misao da se najei antisemiti nalaze meu idovima. 42 (A i sam
je Weininger kao idov u djelu koje navodimo to potvrdio). U Marxu je pobijedio idovski
genij ambivalentnog internacionalizma, sluenja/gospodovanja svijetom nad njihovim
uskogrudnim nacionalizmom. U skladu sa svojom znanstvenom metodom, promatrajui ne
teorijskog, ne idova proroka i mudraca, nego povijesno-empirijskog idova, Marx kae:
to je bila, sama po sebi, osnova idovske religije? Praktina potreba, egoizam... Bog
praktine potrebe i sebinost je novac. Novac je revnosni Bog Izraela, pred kojim ne smije
postojati nijedan drugi Bog... Zbiljski Bog idova je mjenica. Njegov Bog samo je iluzorna
mjenica. 43
Hrvatska politika treba nai mjeru tolerancije prema narodu takva himerinog
nacionalizma kakav je idovski: Himerina nacionalnost idova je nacionalnost trgovca,
financijera openito. 44 Za izgradnju takva uravnoteenog politikog odnosa hrvatski vladar i
hrvatska dravna politika moraju imati uvid, pae tonu spoznaju idovskoga politikog i
uope nacionalnog mentaliteta.

41

Pae i globalizam u neoliberalistikoj verziji ne iskljuuje ulogu nacije i drave. Tako Anthony
Giddens pie: No kao branitelji tradicionalne nacije, neoliberali usvajaju realistiku teoriju
meunarodnih odnosa - globalno je drutvo jo drutvo nacija-drava... Anthony Giddens, Trei put.
Obnova socijaldemokracije, Politika kultura, Zagreb, 1999., str. 22.
42
Otto Weininger, Spol i karakter, op. cit., str. 402.
43
Karl Marx - Fridrich Engels, Prilog idovskom pitanju, u: Rani radovi, Naprijed-Zagreb, SlobodaBeograd, 1973., str. 86. Zanimljivo je da su idovi i prije nego su krani zauzeli Jeruzalem (1099.)
poznavali suftaju, mjenicu i sakb, ek.
44
Ibid.,, str. 87.

27

14. Weiningerova kritika idovstva.

Weiningerovu kritiku idovstva treba takoer shvatiti kao volju za emancipacijom od
loih znaajki nacionalnog mentaliteta idova. Njegova je kritika prikrivena volja za moi, za
veliinom duhovnom a prije svega politikom, koja se ne moe postii naslijeenim nego
samo novim, promijenjenim, drugim idovskim mentalitetom. 45 Njegova analiza idovskog
mentaliteta daleko nadmauje Marxovu iako se u jednoj toci susreu: naime, u elji za
emancipacijom od idovstva kao povijesnog gubitnitva i lutalatva. Taj nagon, ta volja,
ujedno je dokaz duhovne snage idovstva za usavravanjem i samonadilaenjem onom
duhovnom snagom koju je Hegel nazivao perfektibilnou i koju je nalazio samo kod
svjetsko-povijesnih naroda i naroda kojima pripada budunost. Narodi koji nemaju tu
energiju perfektibilnosti duhovno su mrtvi narodi, koji u kulturi samo ponavljaju prethodne
povijesne obrasce. To je smisao i Marxova, u biti politikog, zahtjeva: Drutvena
emancipacija idova je emancipacija drutva od idovstva. 46
Ali ni Weiningerova kritika nije mogla mimoii onu specifinu vrsnou i
kompleksnost idovstva kao kulturnog, a prije svega religioznog, medija koji sadri najvie
potencijalne mogunosti: Samo se tako, naime, moe shvatiti dugovjenost idova koji
nadivljava sve druge narode i rase. Bez ikakve vjere idovi ne bi mogli ni postojati i ne bi se
mogli odrati. I ta jedna vjera neodreeno je, nejasno, a ipak sigurno osjeanje da u idovstvu
ipak neega mora biti. To jedno jest upravo Mesija, Spasitelj. Spasitelj idova jest spasitelj
od idovstva... iz idovske sredine mora izii Bogoovjek. S tim je povezana ivotna snaga
idovstva... idovstvo metafiziki nema nikakvu drugu misiju osim da osnivau religije
poslui kao postolje. 47 idovstvo, dakle, ne ostvaruje nikakvu posebnu ideju nego opu
ideju povijesti, jer oni ne slue svome Bogu kao pobjednici i jer je idovska nada istovjetna
s permanentnom mogunou da iz svoga roda daju najveeg pobjednika, osnivaa vjere...
Krist je smisao idova. 48 Pobjeda je to u vjeri, ne u politici. No, vjersko, religiozno i
politiko meusobno se odnose s napetou, sa suprotnou. Religija poiva na strogim
moralnim naelima doputenja i zabrana, politika na naelima korisnosti i interesa. I ukoliko
ne izdaju vlastite temelje i naela u kompromisima i zloporabama, kakav je bio sluaj s
Muhamedom i islamom, 49 kolikogod religija bila od male koristi, dapae ona je slabost u
45

Golda Meir bila je i sama u potrazi, kao i svjedokom potrage drugih mladih, radikalnih idova koji
su se useljavali u Palestinu, za novim mentalitetom: Bili su vrsto uvjereni u to da e se samo
vlastitim radom idovi uistinu osloboditi getta i svoga mentaliteta. Samo tako omoguit e sebi da
zahtijevaju zemlju i da, uz povijesno, steknu i moralno pravo na nju. Golda Meir, Moj Izrael,
Naprijed, Zagreb, 1987., str. 32.
46
Marx-Engels, op. cit., str. 89. Inae, opa je ocjena da je ta Marxova rasprava napisana vrlo
smueno. Hannah Arendt pak primjeuje da se Marx vie nikada nije vraao idovskom pitanju. Za nj
je bilo primamo klasno pitanje ije je rjeenje, po njemu, trebalo rijeiti i idovsko.
47
Otto VVeininger, op. cit., str. 434.
48
Ibid., str. 434.
49
Takvog sukoba (religije i politike, op.a.) uope nema tamo gdje neka religija postavlja kao obvezu
nasilnu promidbu istinskog prorotva, kao to je sluaj kod starog islama koji se svjesno odrekao
univerzalnog obraenja, i iji cilj nije spasenje pokorenih, nego podjarmljivanje i podinjavanje
pripadnika drugih vjera vlasti jednog vladajueg reda koji se posvetio vjerskoj borbi kao svojoj
glavnoj obvezi. To oevidno nije nikakva univerzalistika religija spasenja. Bog je zadovoljan time
to vjernici uz pomo nasilja vladaju nevjernicima koji se kao takvi toleriraju; prema tome, nasilje kao
takvo i nije nikakav problem. Maks Weber, Privreda i drutvo, tom I., Prosvjeta, Beograd, 1976., str.
497.

28

politici, toliko je i politika religiji. Dapae, vie koristi moe imati, bez kompromitacije,
religija od politike nego obratno.
Stoga je jasno zato se Krist kao osniva kranstva mogao pojaviti samo na
razvalinama Jeruzalema, na temeljima propasti idovske drave. Pobjeda u vjeri, gubitak u
politici. To je posljedica odsutnosti, nedostatak politikog vladalatva u kolektivnom
mentalitetu toga naroda bez obzira na dravnike vrline pojedinaca. Pokazalo se da one nisu
dovoljne da bi nadoknadile taj kolektivni nedostatak. Istina, idovska je vjera sve do
Hadrijanova razaranja Hrama oekivala Mesiju kao politiko-nacionalnog osloboditelja, ali
upravo zato jer je politiki cilj premjeten u religiozno kao zahtjev, jer je to bila religiozna
ideja i ideja religije, on kao politiar i nije mogao doi. Dakako, nema napetosti izmeu
religije i politike (politike kao svijeta, kao svjetskog poretka) ni tamo gdje je religija
prekinula svaku vezu sa svijetom kao to je sluaj s budizmom i ainizmom.
Weininger i sam istie svu kompleksnost idovstva i daje karakterizaciju koju
smatramo do sada najboljom u literaturi, jer je izrazila metafiziku i egzistencijalnu dvojnost
idovskoga bia: Ako se, dakle, u idovu nalazi jo uvijek najvie mogunosti ipak se u
njemu nalazi i najnia stvarnost; on je svakako najvie obdaren, a ipak, ujedno, u dui
najslabiji ovjek. 50 To je misao, to je karakterizacija koju zaista treba zapamtiti i drati je na
umu jer je prevana i za politiku pragmatiku. Njome se, naime, moe objasniti injenica da
se jedino dravotvorno slabi narodi plae idovstva, vjeruju u njihove mitove i urote i
ostvarenja njihova svjetskog vladalatva. Oni su u biti vie nemo snage nego snaga nemoi.
U toj ideji Weininger kao da je prispodobio sliku Krista, Bogoovjeka koji iz hrama
tjera kramarske trgovce, ljude najniih strasti. Ta njihova istodobna potencijalna duhovna
nadmo i egzistencijalno nesnalaenje to raa dubokom neurotinou (specifina je njihova
sklonost psihoanalizi kao putu k autopsihoanalizi) i nemoi iz kojih proizlazi njihovo
povijesno lutalatvo kao izraz najdubljih mentalnih uvjetovanosti, to dvojstvo, to je njihovo
prokletstvo. U tome to su duhovna matrica prepuna mogunosti, to je ujedno njihova slabost.
Ponosni, da ne kaemo oholi do ekskluzivizma, zbog svijesti o posebnosti i iznimnosti
duhovne vrijednosti, tamnog, neprozirnog duha koji im karakter ini nejasnim i
neizdiferenciranim, neupravljenim na vremenito prepoznatljivo i vrsto pa zato nepodobnim
za ostvarenje neke posebne ideje, njihova je slabost. Veliina i niskost, ali potencirana i
veliina i niskost, temeljna je oznaka njihova mentaliteta. U isto su vrijeme plodna maternica
genija i niskog karaktera makroa. Duhovna veliina i karakterna niskost najea je, ali i
pogrena, percepcija idova - iako nije daleko od proturjene prirode toga naroda.

15. Respekt drugih naroda prema idovima.

Ambivalentni respekt drugih naroda, prvenstveno krana, prema idovima potjee s
jedne strane otuda to su oni navodno narod Objave, a s druge otuda jer da su bogoubojice.
Objave idovske i kranske vjere kao teoloki najsavrenije vjere od triju objavljenih,
monoteistikih vjera. No, otuda ne bi trebao dolaziti toliki respekt, ni pozitivan ni negativan.

50

Otto Weininger, op. cit., str. 434.

29

Jer, takav bi pozitivni respekt trebalo onda gajiti i prema Arapima zbog islama i Muhameda,
Irancima zbog Zaratustre, Indijcima zbog Budhe, ali i drugim nekim narodima. to se pak
kranstva tie, u tome idovi nemaju udjela jer je to, teoloki gledano, dio Bojega nauma:
Krist je Boje utjelovljenje, ija Objava njima nije ni bila dostupna pa su ga zato iz neznanja
ubili. Subjektivno, nisu ubili Boga nego ovjeka, jer Boga nisu u Kristu ni spoznali pa ih se
ne moe smatrati bogoubojicama, a napose ne od toga praviti politiku, antiidovsku
predrasudu.
No, respekt prema njihovu religioznom geniju, kako smo vidjeli, osporava i sam
Freud. Usto, ako je taj njihov religiozni genij doista i postojao, je li se moda istroio? Ili
sada ive u razdoblju stvaralake regresije, odnosno klijanja, inkubacije ili pak latencije, kako
kae Freud? Ili se uope ne radi o religioznom geniju, nego o obinom sljedbenitvu (Mojsija
Egipanina)?

16. Sukob idovskog s neidovskim nacionalizmom.

To shvatiti ne znai ekskulpirati veinski nacionalizam. Dapae, znai - shvativi
njegove uzroke i domaaje - uinkovitije ga suzbijati. Ali to ujedno znai shvatiti
neminovnost sraza tih dvaju nacionalizama. Povijest sukoba idova gotovo sa svim narodima
s kojima su kohabitirali pouava nas, da je to dio zajednike politike sudbine idova i
neidova.

17. Krivnja za zloine poinjene na idovima.

Kad se reeno doslovno shvati, relativizira se krivnja za zloine prema idovima
tijekom povijesti. Zloini nad idovima to ga poinie razni narodi teko su breme na
njihovoj kolektivnoj svijesti i savjesti. To se ne da zatomiti ni tzv. idovskim bogoubojstvom
(ubojstvom Isusa Krista) niti kojim drugim teolokim ili politikim opravdanjima. 51 Ali,
moe se govoriti o idovskoj sukrivnji za te traumatske pogrome kao i o sukrivnji tih naroda
zbog najee pretjerane reakcije na idovski nacionalizam, pravno reeno - zbog
prekoraenja nune obrane.

51

Teoloko-politiko opravdanje sastoji se u tome da se Jahve razgnjevio na idove zato to se nisu

pridravali saveza sklopljenog s njim. Iznevjerili su ga pa im je Jahve izrekao kaznu da e biti
odvedeni iz Izraela, raspreni po cijelom svijetu i ugnjetavani i istrebljivani meu svim narodima.
Budui da im je Bog unaprijed izrekao kaznu, rtve su ustvari oni narodi kojima se Bog posluio da
nad idovima izvri kaznu. Zato su idovi krivi tim narodima za izvreni zloin nad njima, a ne
obrnuto.

30

18. Religiozno-moralni rigorizam.

Religiozno-moralni rigorizam uvijek prati osjeaj posebnosti, izabranosti i
odijeljenosti. Neki narodi odravaju taj duh kao iritelji vjere (Arapi islama), neki kao
branitelji (Hrvati katolicizma od islama) a neki samo kao uvari vjere (za se, idovi), 52 kao i
engleski puritanci i kvekeri, koji su to prenijeli u SAD sa znaajnim politikim posljedicama,
ne samo za SAD. Taj religiozni rigorizam na socijalnom planu zahtijeva radikalnu pravednost
(uglavnom kolektivistikog tipa), a u politici je intolerantan i nespreman za kompromise. I
upravo je ta intolerancija umnogome opredijelila idove za hrvatsko pravatvo, toliko da se
prvotno pravatvo dri za filosemitsko politiko opredjeljenje u Hrvatskoj. Ona odsutnost
mjere i ravnotee karakteristina za religiozni ekskluzivizam i idovski fundamentalni nagon
za pravdom, sve do i u teoriji i u praksi poznate zagriljive sitniavosti, isto je tako
karakteristian za hrvatsko stekliko pravatvo. U pravilu taj jaki utopistiki nagon za
pravdom, ta toka velikog zbliavanja, iako s razliitih strana, hrvatskoga i idovskoga duha,
ini pravatvo u njegovim izvornim naelima zajednikim hrvatsko-idovskim politikim
duhom, duhom koji ne shvaa, ili shvaa vrlo uvjetno, naelo sile kao naelo koje vlada
svijetom pa je utoliko svjedokom mane u hrvatskom i idovskom politikom mentalitetu. I
jo vie to na silu gleda kao na nepravdu, a ne kao na dio okolnosti i uvjeta u kojima se
odvija svjetska povijest.
Ta tvrdnja na prvi pogled proturjei naoj ranijoj tvrdnji da idove u hrvatskoj politici
treba oekivati poglavito u liberalnoj stranci. No, ta je politika ambivalencija u skladu s
njihovom mentalnom ambivalentnou: internacionalistiki dio njihova duha vue ih u
liberalizam, a nacionalistiki u pravake stranke. I to to stekliki sektakije, to jae.
Openito, u politikoj orijentaciji idova postoji prividan paradoks: tj. oni se politiki
uvijek orijentiraju lijevo i liberalno. Meutim, zaista se radi o prividu. Naime, potlaeni i
obespravljeni idovi orijentiraju se lijevo i liberalno jer im te ideje obeavaju osloboenje,
emancipaciju i graansku jednakost. No, ve i asimilirani, kad dobiju tek privid slobode i
jednakosti, orijentiraju se i desno (Disraeli, prvak konzervatizma u Engleskoj, Staal,
junkerski ideolog u Njemakoj, Josip Frank u Hrvatskoj i dr.) a emancipirani, graanski i
nacionalno slobodni, imaju, kao i svi drugi narodi svoju politiku i ljevicu i desnicu i centar
(emu je dokaz i Drava Izrael). Taj paradoks, nije bez osnove. Jo i sada na Zapadu (SAD,
Europa) politiki se opredjeljuju poglavito lijevo i liberalno to znai da je ta orijentacija
reakcijska i zatitna, djelomino uvjetovana strahom od desnice, koja je po tradiciji
antisemitska. Politika orijentacija idova ima jo jednu znaajku - radikalizam, koji je
zastupljen razmjerno mnogo vie nego kod ostalih naroda.

52

Primjedba F. F. Armesta da se idovi ne uputaju u prozelitizaciju (Narodi Europe, str. 383.) nije
sasvim tona. Tako Keller kae da su u jednom od etiri idovska grada tijekom babilonskog
suanjstva, u onom na Tigrisu, Mahuzu (druga tri bila su na Eufratu), ...ugledne obitelji potjecale od
nekada obraenih pogana. Keller, op. cit., str. 85. A Chouraqui kae: Poznato je da su do propasti
Hrama idovi imali misionare... Tako se broj idovskih prozelita unutar Rimskoga Carstva u I.
stoljeu nae ere cijeni na oko osam milijuna. Andre Chouraqui, idovska misao, str. 51.

31

19. Vladalaka volja idova.

Vladalaka se volja idova izraava poglavito kao volja za duhovnim vodstvom koju
oni i ne taje, dapae otvoreno je i javno izraavaju i istiu kao svoju odliku i prednost pred
ostalim narodima svijeta: Deset kava mudrosti spustilo se na svijet, devet je uzela zemlja
Izrael, a jedan ostali svijet. 53 Ta njihova volja za mudrou i duhovnim vodstvom pokadkad
se shvaa i kao volja za duhovnom hegemonijom. Vladati duhom naroda znai vladati
njihovim glavama; nametnuti im svoje ideje kao njihove vladajue, kao ideje koje vladaju
njima i tako, iako neizravno, a ono ipak upravljati narodima. Neizravno vladati znai kako
nije nuno da budu i personalni nositelji najviih funkcija vlasti. Dovoljno je da budu
intelektualni i ideoloki nositelji. Ne radi se tu, dakle, o ostvarivanju prosvjetiteljskog ideala
kako je to Julije Cezar (inae sklon idovima) govorio Ciceronu: Plus est ingenii Romani
terminos in tantum promovisse, quam imperi, 54 nego o nainu sudjelovanja u vlasti.
Ta njihova duhovna superiornost najbolje dolazi na vidjelo kad su u opasnosti, u
podreenu poloaju: Danijel se svojom mudrou - boanskim duhom kojim odgonetava
snove i predvia budunost, dovinuo od Nabukodonosorova roba, do upravitelja sve
pokrajine babilonske i starjeine svih mudraca babilonskih, do jednog od trojice upravitelja
velikog Darijevog kraljevstva, a i Josip prije njega postie to duhovnim osobinama kod
egipatskog faraona. Takoer i Josip Flavije kod Vespazijana, komu prorie da e postati
rimski car: Vespazijan je mimo svakog oekivanja i racionalnog predvianja nadivio 30
godina mlaeg Nerona i troje njegovih nasljednika te doista postao rimskim carem. 55 Kao
mudraci i proroci oni upravljaju kraljevima a kraljevi narodom - dakle neizravno upravljaju
svijetom. I ta se paradigma tijekom povijesti nebrojeno puta ponavlja, sve do Kissingera u
SAD i Primakova u Rusiji. No da u pravilu nisu podobni za prve nositelje vlasti najbolje
pokazuje primjer Lenjinova Izvrnog biroa CK, od ijih su 12 lanova 10 bili idovi, ali ih je
sve, iako mahom od njega duhovno nadmonijih, Staljin uklonio i zavladao SSSR-om. 56
No, u moderno je doba idovska misao sve vie naputala teoloku razinu i uputala
se u politike borbe kad je kod njih zapaen naroit dar da proroanskim duhom i
organizacijskim sposobnostima povuku mase. Tako Michels zapaa njihovu nerazmjernu
zastupljenost u vodstvu socijaldemokratskih i revolucionarnih stranaka: Posebna svojstva
idovstva, posebno meu njegovim suplemenicima osobito esti, jednostrani fanatizam koji
povlai za sobom i mase, nepokolebljiva, sugestivna vjera u sebe - proroanski duh u njoj - k
tome jaka govornika i dijalektika sposobnost i jo vea ambicija i nagon za isticanjem
vlastitih uinaka, kao i, prvenstveno, naprosto neograniena prilagodljivost, ine idova
roenim voom masa, organizatorom i animatorom... Mnogi se pokreti mogu oznaiti
njihovim djelom. idovi su oni koji organiziraju revoluciju, ali i reakciju. 57 No, tu njihovu
revolucionarnu djelatnost, angaman u unutarnjim klasnim i politikim borbama i
razmiricama, mnogi su skloni gledati kao svjesno raspirivanje unutarnacionalnih suprotnosti i
53

Talmud, Otokar Kerovani, Rijeka, 1982., str. 308. (Izbor i prijevod Eugen Werber).
Vie vrijedi toliko proiriti granice rimskog duha nego vlasti. M. Tullius Cicero, Libri politici,
Demetra, Zagreb, 1996., str. 211.
55
Vidi Elias Canetti, Masa i mo, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1984., str. 194-200.
56
Slika se donekle mijenja ako prihvatimo stajalite nekih povjesniara da je i sam Lenjin, ini se, bio
idov. Naime, majka mu je bila Blank-njemaka idovka. (Po ocu je potjecao iz rusificirane obitelji
muslimanskih Kalmika, sibirsko-mongolskog naroda.)
57
Robert Michels, op. cit, str. 210.
54

32

slabljenja nacionalne homogenosti i otpornosti na njihov razorni, destruktivni rad i

penetraciju vlastita interesa i ambicija. Meutim, nita idovi ne mogu izazvati u jednom
narodu to u njemu ve ne postoji. Tako ni ar klasnih i politikih borbi. I ako te borbe
ugroze nacionalno jedinstvo, pa i sam opstanak drave, nije to do idova nego do slabosti
toga naroda. Istina, oni te nacionalne razdore mogu svojim sposobnostima i sklonostima
potencirati, ali opet samo ako je taj narod po sebi slab i ako je ve stupio na put
samodestrukcije i propadanja. A onaj tko hoe vladati, imati dravu, ili kod svoga naroda
odgajati vladalaki mentalitet, trebao bi ga odgajati na suprotnostima svim razornim idejama
i akcijama pa bi ta, navodna idovska sklonost destrukciji dobro dola u koli povijesti
dravotvorstva. Narod koji (to se odnosi i na Hrvate) podlegne razornom utjecaju male
skupine destruktivaca, ma kakva njihova snaga i presti bili, usprkos opomenama povijesti,
nije ni zasluio dravu.

20. Inferiornost antisemitizma.

Psiholoka podloga antisemitizma jest osjeaj inferiornosti bilo zbog slabije
kreativnosti u kulturi, naravno prvenstveno u religiji, bilo zbog slabijeg uspjeha u
ekonomskim, prvenstveno financijskim poslovima. Postoji, naime, svjetski kompleks
inferiornosti prema idovima. Druga strana toga kompleksa esto je prikriveni antisemitizam,
prikriven kao ljigavi, prijetvorni filosemitizam. Za taj kompleks idovi nisu krivi. Oni su
zaista vrijedan, kvalitetan narod. Vrhunskih umova imaju razmjerno vie nego drugi narodi.
Ali, kao i svaki drugi narod, imaju masu prosjenih i ispodprosjenih, koji ne sudjeluju u toj
duhovnoj veliini ali zato sudjeluju u uobrazilji, u umiljaju fenomenom poistovjeivanja i
slijeenja najboljih. Kombinacijom talenata iznimno nadarenih pojedinaca i njihovim
izuzimanjem od politike sudbine naroda u kojem ive (ili samo fiktivnim, mimikrijskim
prihvaanjem) stvaraju se izvanredno povoljne okolnosti za svaki uspjeh. Izdvajanje i uspjeh
(koji je preteno modernog datuma) raa zaviu ne samo meu vjernicima kako se neko
mislilo, nego i u laikim, svjetovnim dravama, u modernim demokracijama u kojima stvara
kolektivnu socijalnu zavist i ljubomoru.
U hrvatskoj politici, kulturi, znanosti i umjetnosti kao ni na drugim podrujima
stvaralatva idovi nisu pokazali superiornost nad Hrvatima. Tek nekolicina, Lisinski i Frank
primjerice, sudjeluju u najviim dometima hrvatskoga drutvenog ivota. Hrvati zato i ne
trebaju imati kompleks inferiornosti, a niti su oni ikakva opasnost za Hrvate i za Hrvatsku.
Ne samo zbog malobrojnosti nego i zbog visokih duhovnih odlika Hrvata. Sjetimo se: od svih
Slavena na jugu jedino Hrvati imaju nobelovce, i to trojicu - Ruiku, Preloga i Andria. Zato
nema nikakvih ni kulturolokih ni psiholokih a ni socijalnih razloga za nastanak
antisemitizma u Hrvatskoj.

33

21. idovi i njihova zemlja.

Da su idovi narod vremena (Zeitvolk) pa da se u povijesti mogu realizirati i bez vlastite
zemlje, drave, za razliku od naroda zemlje (Raumvolker) koji se bez vlastite zemlje ne mogu
realizirati (Nijemci, Rusi), zgodna je sintagma, ali, naalost, nema toliku objasnidbenu snagu
koliku su mislili da ima zapadni geopolitiari i etnolozi koji su je skovali. Sintagma
objanjava samo to da idovi mogu opstati i preivjeti i u idealnoj, (platonskoj),
intelektualnoj, duhovnoj domovini i bez odreene zemlje kao toboe jedine realne domovine,
dok bi manje kvalitetan narod nestao, asimilirao bi se u moru drugih naroda s kojima
kohabitira. Ipak, njihova molitva koja zavrava vapajem: Leana haba a b' jerualajim
(Sljedee godine u Jeruzalemu), to ga idovi ve tisuama godina svakodnevno, tri puta na
dan izgovaraju, neobuzdana je i neodoljiva enja za vlastitom zemljom, za domovinom.
Njihova doseoba u Palestinu vjerojatno je uzrokovana istim egzistencijalnim
razlozima kao i Seoba naroda, kako je nazvana doseoba veine europskih naroda u njihovu
sadanju domovinu. Mezopotamija, meurjeje, bila je kao plodna ravnica iznimno povoljna
za ivot i doseobu okolnih nomadsko-stoarskih naroda pa je kao privlano podruje u
jednom trenutku postala prenapuena. Tada poinje proces amalgamizacije pojedinih rodova
i plemena u vea plemena odnosno narode, koji potom tee ekspanziji i asimilaciji ostalih
rodova i plemena. Iz toga nastaju ratovi. Pleme koje se nije htjelo asimilirati s ostalima,
izraelsko, kao malobrojnije i slabije bilo je potisnuto pa je moralo traiti novo stanite, novu
domovinu. Samo se Seoba naroda odvijala takoreku utke, bez Knjige, ostalo je takoreku
apovijesno, izvan povijesti u velikom dijelu. Iako se sele ranije i iz istih pragmatinih
razloga, idovi svoju doseobu teologiziraju i biljee pa njihova povijest poinje sa
stvaranjem svijeta - s Knjigom postanka. Oni su prvi narod u povijesti koji odabire svoga
Boga. Dakako, psiholoki posve oekivano, prikazuju to obratno - da je Bog njih odabrao, a
ne oni njega. Sa svojim Bogom sklapaju Savez, a on im, jasno, obeaje ono to od njega trae
- zemlju, domovinu. To, taj izbor vlastitog boga, koji je samo bog Izraela i to sklapanje
Saveza s njime kao i sve to teologiziranje jedne pragmatine egzistencijalne potrebe, to je
njihov specifian nacionalni mentalitet...
idovsko kraljevstvo nastaje povratkom i organiziranjem u zemlji Kanaanu, kasnije
nazvanoj Palestinom (Arapi, Palestinci nazivaju je Felestinom) potkraj V. st. pr. nae ere,
poslije 50-godinjeg babilonskog suanjstva. Ono je rezultat geopolitikog interesa i plana
Perzijanaca pa je osnovano ne samo uz perzijsko doputenje povratka u Kanaan nego i uz
njihovu aktivnu politiku potporu osnutku jake izraelske drave kao tampona izmeu
Perzijskoga carstva i Egipta. Dakle, uz volju idova za slobodom i domovinom, ali koja nije
bila dovoljna bez poticajne uloge Perzije. Perzijski kralj dopustio je da se iz perzijske
satrapije Elama (sada Khuzistan u Iranu) vrate u Kanaan gdje osnovae svoju malu,
teokratsku dravu Izrael, koja prema svemu sudei i nije bila ba prava drava nego vie
savez izraelskih plemena koji je ivio slobodno i neovisno u svojoj domovini.
U biti, radilo se o konfederaciji plemena, amphictyonu (svetoj ligi).
Tu su dravu definitivno unitili Rimljani 70. godine, kada razruie Hram. Prijanjem
egzodusu pridruio se novi (hebrejski galut). Ve pri rimskom zauzimanju Jeruzalema meu
idovima djeluju vjerskopolitike stranke - farizeji i saduceji. Dioba nije bila samo vjerska
nego i politika. Farizeji su bili puka stranka odbojna na asimilaciju, pae i na samu
suradnju sa stranim okupatorima, a saduceji stranka visokog sveenstva i drugih viih
drutvenih slojeva koja je traila rjeenje u suradnji s okupatorom i koja je zato bila podlona

34

helenizaciji i romanizaciji. Od tada pa sve doskora u idovskom politikom mentalitetu

prisutne su te dvije struje: mentalitet saduceja nacionalista, tj. onih koji su neasimilirani
prihvatili interese i ciljeve naroda u kojima ive, integrirali se u drutva (takav je bio npr.
Disraeli u Engleskoj, kao i mnogi drugi) i mentalitet farizeja tj. teritorijalista koji eznu za
nacionalnim domom za idove kako to kae Rezolucija UN-a iz 1947. o podjeli Palestine na
idovski i arapski dio. Tu ideju teritorijalista preuzeli su i ostvarili cionisti.
Cionizam nije nita drugo do suvremena potraga za zemljom, enja za izgubljenom
domovinom, a zatim i dravom. Drava Izrael za njih je ispunjenje zakletve jo iz
babilonskog izgnanstva: Neka mi se osui desnica, Jeruzaleme, ako te zaboravim. Budui
da se tijekom povijesti pokazalo kako slobodno ispovijedanje vjere zbog vjerskog ovinizma
nije mogue bez vlastite drave, cionizam je postavio pred svijet i idove dravotvorni
zahtjev za osnivanjem drave Izrael - i to je ostvario. Ali osnivanje Izraela dolo je na red tek
poslije ispunjenja vremena velikih imperija koji su dvije tisue godina vladali Eretz Izraelom:
Rima, Arapa, Turaka i Velike Britanije. Posljednji je pripremio politiku podlogu s poznatom
Balfourovom deklaracijom od 2. studenoga 1917. godine, u kojoj neki meunarodni imbenik
prvi put priznaje pravo na nacionalni dom u Palestini za idovski narod. 58 Tu je ideju
konano prihvatila meunarodna zajednica Rezolucijom UN-a od 29. XI. 1947., kojom je
prihvaena podjela Palestine na idovski i arapski dio, a idovi su 14. svibnja 1948. proglasili osnivanje drave Izrael.
No, kao i uvijek, da bi se ostvarila tako krupna geopolitika injenica kao to je
osnivanje drave, u ovom sluaju drave Izrael, 59 trebali su se stei neki uvjeti. U ovom je
sluaju taj uvjet bio pristanak, pae sklonost Velike Britanije koja je upravljala Palestinom
preotetom od Turske u Prvome svjetskom ratu, po reimu poznatom kao Upravljanje
okupiranim neprijateljskim teritorijem. Interesnu pozadinu te sklonosti i udne injenice
...da su pobornici stvaranja idovske domovine u Palestini bili engleski cionisti neidovi,
meu kojima je bio i Lloyd George, objanjava F. William Engdahl. 60
Prema Engdahlu, Engleska je velikoduno ponudila zemlju koja je bila daleko od
njezinih obala, dok u istom tom razdoblju progonjene idovske izbjeglice nije doekivala nimalo rairenih ruku na svojim obalama. 61 Drava Izrael je, prema geopolitikim
pretpostavkama, rezultat britanskih geopolitikih i geostratekih interesa i kalkulacija. Ta
58

Milovan Baleti, Ispunjenje zavjeta ili povratak idova u zemlju Izraelom, Globus, Zagreb, 1988., str. 202.
Balfourovu deklaraciju donosimo u pismu to ga je Artur Balfour, britanski ministar vanjskih
poslova poslao Walteru lordu Rothschildu, predstavniku Engleske federacije cionista koje glasi:
Dragi Lorde Rothschilde, veliko mi je zadovoljstvo prenijeti Vam, u ime Vlade Njegova
Velianstva, slijedeu izjavu potpore idovskim cionistikim tenjama, koja je podnesena Kabinetu i
odobrena od Kabineta:
Vlada Njegova Velianstva povoljno gleda na uspostavu nacionalne domovine idovskog naroda u
Palestini i nastojat e poduzeti sve to je u njezinoj moi da postigne taj cilj, uz jasno
podrazumijevanje da se ne smije uiniti nita to bi oskvrnulo graanska i vjerska prava postojeih
neidovskih zajednica u Palestini ili prava i politiki status koji idovi uivaju u bilo kojoj drugoj
zemlji. Bit u Vam zahvalan ako s ovom izjavom upoznate Cionistiku federaciju. Iskreno Vas
pozdravljam, Arthur James Balfour. F. William Engdahl, Stoljee rata. Anglo-amerika politika i novi
svjetski poredak, AGM, Zagreb, 2000., str.77-78.
59
Poznati geopolitiar Mackinder je pae smatrao: idovska nacionalna drava u Palestini bit e
jednim od najznaajnijih ishoda rata. Egdahl, op. cit, str. 82.
60
William F. Engdahl, Stoljee rata. Anglo-amerika naftna politika i novi svjetski poredak, op. cit., str. 77.
(Lloyd George, britanski ministar predsjednik 1916.-1922.)
61
F. W. Engdahl, op. cit., str. 79.

35

drava imala je osigurati britanske strateke interese na Bliskom istoku. Jer, kao to je neko
Jeruzalem imao strateki vaan poloaj izmeu Egipta i Babilona, tako je imao i sada u
hrvanju za nadzor te tako vane regije zbog prirodnih izvora energije, prije svega nafte,
kojima je bio i prebogat. U kompaktnom arapskom etnikumu idovska je drava trebala biti
sporna toka radi koje e uvijek trebati arbitrirati, slabiti snagu i otpor Arapa u penetraciji
zapadnih, prije svega britanskih, interesa i utjecaja. A lukavi Albion ne bi bio ono to jest da i
tu nije osigurao objektivnost i nepristranost. Zato je 1919. i traio od Lige naroda da
potvrdi mandat Velike Britanije nad Palestinom kako bi se to manje zamjerio Arapima. Ta
objektivnost i nepristranost izraena je ve i u navedenoj Balfourovoj deklaraciji.
Tako se ostvarila tisuugodinja udnja idovskog naroda za vlastitom domovinom.
Time je uglavnom rijeeno i tzv. idovsko pitanje koje je postalo aktualno i s izgledom na
rjeenje tek potkraj 19. i poetkom 20. stoljea. U biti, ideja o osnivanju te drave proistekla
je iz kohabitacijskih i koegzistencijalnih problema prije svega europskih naroda i idova.
Poslije svih progona i pogroma 62 shvatili su, i idovi i neidovi, da je jedino rjeenje
idovskoga problema osnivanje idovske drave. Naroito je to aktualizirano pogromom
idova potkraj 19. stoljea u Rusiji, iako ima pravo Golda Meir kad kae: udnja idova za
njihovom vlastitom zemljom nije bila neposredna posljedica pogroma. Zamisao o ponovnom
naseljenju Palestine idovi, a i poneki neidovi, zastupali su davno prije nego li je rije
pogrom ula u rjenik europskog idovstva. No ruski pogromi za moga djetinjstva dali su
toj ideji neposrednost. 63 Zapravo, prema Stefanu Zweigu, prva zamisao o idovskoj dravi
rodila se u srcu Theodora Herzla, novinara, bekog dopisnika iz Pariza, tijekom afere Dreyfus
u Parizu 1895. godine, toga sramnog dokaza francuskog antisemitizma: U svojstvu
dopisnika prisustvovao je javnom ponienju Alfreda Dreyfusa, gledao je kako su strgnuli
epolete s uniforme toga blijedoga ovjeka, koji je vikao: Ja sam nevin. I u tom je asu, po
svojoj najdubljoj savjesti bio siguran da je Dreyfus nevin te da ga tom uasnom sumnjom
terete samo stoga to je idov. 64 Zamisao je, dakle, roena iz reakcije, iz boli, gra. Ipak,
bila je to prije svega udnja za zemljom kao za stanitem za naciju, za slobodu ispovijedanja
vjere, za slobodu ivota u kibucu, jednom rijeju za zemljom za slobodan ivot idovskog
drutva, a tek se potom rodila svijest o potrebi za dravom. Ideja o posebnoj idovskoj dravi
dola je razmjerno kasno - prema nekima 1897. na cionistikom kongresu u Baselu, prema
drugima tek 1942. godine (Golda Meir). To kao da potvruje Hegelovu misao: Drava je
pak ono idovskom principu neprimjereno i tue Mojsijevu zakonodavstvu. 65
No, povijesna je istina da je Theodor Herzl (uz Maxa Nordaua osniva cionistikog
pokreta) 66 u svojoj knjizi Der Judenstaat (1896.) zastupao stajalite da je osnivanje idovske
drave nuno i to upravo u Palestini. Prema njegovu miljenju, to bi idovima osiguralo
status naroda ravnopravnog s drugim narodima i ujedno smanjilo antisemitizam.

62

Pogrom je ruska rije i znai unitenje, razaranje, razbijanje, pokolj. Rije pogrom kao termin ula
je u uporabu 1881. u svezi s ubijanjem, progonom i hajkom na idove poslije ubojstva ruskog cara
Aleksandra II. u atentatu za sudjelovanje u kojem je optuena i jedna idovka. Pogromi na idove
uslijedili su i u razdoblju 1903.-1906. Naroito su bili okrutni pogromi poslije sloma carizma, tijekom
graanskog rata, kada je samo u Ukrajini ubijeno oko 100.000 idova. Slini pogromi poslije su zabiljeeni u Poljskoj i Njemakoj, ali i drugdje u Europi.
63
Golda Meir, Moj Izrael, op. cit., str. 16.
64
Alain Finkielkraut, Imaginarni idov, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993., str. 126.
65
G. W. F. Hegel, Filozofija povijesti, Naprijed, Zagreb, 1966., str. 205.
66
Cionizam, njemaki Zionismus, prema brdu Sion, hebrejski siyon, jedan od breuljaka u
Jeruzalemu na kojemu je prema predaji grob kralja Davida.

36

idovski se problem 67 i prije pokuavalo rijeiti dodjeljivanjem posebnog teritorija.

Postojala je zamisao da se nasele na Madagaskaru, 68 u Ugandi (plan Uganda), u Al Arishu
na Sinaju itd. ali cionisti su odbacili sve prijedloge osim Ciona (Siona), tj. zemlje predaka Palestine, Eretz Izraela. Bilo je i drugih planova, poput njemakog nauma o stvaranju
Lublinskoga idovskog autonomnog podruja. Zanimljiv je i vjerojatno najstariji (1825.),
plan Mordehaja Manuela Noae, tzv. projekt Ararat, naseljavanje idova na otoku Grandu usred rijeke Nijagare u SAD-u. Vrijedno je napomenuti da su Englezi, uz arapske zemlje, bili
najvei protivnici osnivanja drave Izrael u Palestini. (Nota bene, idovima je bio zabranjen
pristup u Englesku od XIII.- XVII. stoljea.)
Zanimljivo je da nisu ni svi idovi bili oduevljeni teritorijalizacijom, osnivanjem
drave Izrael. Protiv je bio i Albert Einstein, a zanimljivi su njegovi argumenti: Bilo bi, po
mojem miljenju, razumnije doi do nekog sporazuma s Arapima temeljenog na zajednikom
miroljubivom ivotu nego stvarati idovsku dravu... Bojim se unutarnjih teta koje e
judaizam pretrpjeti zbog razvoja, u naim redovima, uskog nacionalizma... Ponovno postati
nacija, u politikom smislu rijei, bilo bi jednako kao okrenuti lea od produhovljenosti nae
zajednice koju dugujemo mudrosti naih proroka. 69 S druge strane, Max Hokheimer je, iako
nekako preko volje, podupirao i cionizam i osnivanje drave Izrael. Drao je da je cionizam
nastao iz razoaranja u Europu i njezinu spremnost da ostvari pluralizam, tj. kulturu
autonomnog pojedinca u europskim okvirima. A idovima je bio potreban vlastiti teritorij na
kojem bi konstituirali svoj patriotizam. Komentirajui razvoj dogaaja glede idovskog
pitanja poslije afere Dreyfus, Horkheimer kae: Najalosniji aspekt povijesti koja se od tada
dogodila - najtuniji i za idovstvo i za Europu - jest injenica da su cionisti imali pravo. 70
Neki opet, kao Istvan Bibo, smatraju da se idovska samosvijest, cionizam i idovska
drava, ne mogu poistovjetiti jer da je idovska manjinska zajednica zamisliva i bez idovske
drave, kao to ni postojanje idovske drave nije imperativ da se svi idovi oblikuju u
nacionalnu manjinu. Ipak, i on smatra osnivanje drave Izrael nunim uvjetom za oblikovanje
idovske zajednice kao nacionalne zajednice. 71
No, rasprenjem idova idovski je problem postao svjetskim politikim problemom,
koji se moe rijeiti jedino na svjetskoj razini. Zato i nije rijeen osnivanjem drave - ako je
uope rjeiv. Jer, ne zaboravimo: i danas, iako se u svako doba mogu nastaniti u Izraelu,
idovi uglavnom ostaju na Zapadu, sveudilj pjevajui obrednu pjesmu Sljedee godine u
Izraelu. U njihovu mentalitetu - progonstvom steeno ili od iskona postojee, ima neega
samoizgnaninoga.

67

Premda mnogi idovi dre da se ustvari radi o problemu neidova. Tako Louis Golding kae:
idovski je naime problem u samoj stvari zapravo neidovski problem... Ja mislim da je idovski
problem odvajkada bio neidovski problem, od prvog asa otkada je podigao svoju prokletu glavu i da
e takav ostati, dok ga ne rijee sami neidovi. Louis Golding, idovski problem, Binoza, Zagreb,
1939., str. 5.
68
Ideju o Madagaskaru kao idovskoj domovini Lanzmann smatra antisemitskom idejom iji su
zaetnici Poljaci, a prihvatili su je Francuzi i Nijemci. Claude Lanzmann, Od holokausta do
holokausta, Vidici br. 6-7/83. Beograd, 1983., str. 74.
69
Roger Garaudy, Mitovi utemeljitelji izraelske politike, str. 74.
70
Max Horkheimer, O njemakim idovima, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20/1980.,
str. 53.
71
Istvan Bibo, idovsko pitanje i antisemitizam, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983. str. 56.

37

22. Izrael - svjetski geto za idove?

Proces stvaranja drave Izrael bio je tako mraan i teak da Finkielkraut s pravom
sumnja nije li to Europa poslije Auschwitza osnovala Izrael kao svjetski geto za idove! O
sramnoj izolaciji Izraela od strane Europe tijekom ratova protiv Arapa, o uskrati oruja za
obranu i o diplomatskoj izolaciji, autentino svjedoi Golda Meir u navedenoj knjizi. Zato, i
poslije svega, ima dovoljno razloga zapitati se: Kakvi su izgledi za opstanak drave Izrael?
Prema naem miljenju, ne naroiti.
Drava Izrael ima protiv sebe nekoliko vrlo monih neprijatelja. Prvo, arapsku
nerazmjerno veu bioloku masu, koju podupiru ostale islamske zemlje, koje su zajedno
dovoljno bogati i fanatini antiidovi da tu dravu ele, a jednog e je dana moda i moi
unititi. Drugo, Zapad (izuzimajui SAD), koji je stvorio tu dravu-geto (prema nekim
zlonamjernicima, bogati su idovi tu dravu stvorili samo za idovsku sirotinju) i koji e je
se lako odrei i prepustiti unitenju za ljubav bogatih dobavljaa nafte i kupaca oruja. Tree,
ima protiv sebe i vlastitu politiku pogreku koja, to je paradoksalno ali psiholoki istinito,
podupire pritajeni psiholoki antisemitizam Europe koji se temelji na stanovitom osjeaju
krivnje i moralne inferiornosti zbog zloina poinjenog nad idovima. Naime, Izrael nije
potivao zlatno pravilo europske zdrave nacionalne politike prema kojemu bez spremnosti
na zloin nema dobre nacionalne politike. Nije istrijebio Palestince (nije udario herem na
njih) i namnoio se u toj zemlji pa je tako doveo u pitanje i vlastiti opstanak. Ostajui
pravedan narod, osudio je sebe na propast. Legitimiranje zloinom, to izgleda paradoksalno
ali tek bi ga to vratilo u realnost povijesne zbilje, u realnost opeljudskog prokletstva i
zajednikog opeljudskog grijeha i na morbidan ali civilizacijski jedino priznati nain
integriralo bi ga u neprijateljsko mu ovjeanstvo. Zajednitvo u zloinu oslobodilo bi ih
grijeha posebnosti, drugosti. Konano bi tim zloinom, za koji mu se kae da e ga morati
poiniti ako misli opstati, izgubio onu nedodirljivu i zavidnu nevinost steenu tijekom
povijesti kao progonjeni narod, a naroito poslije paroksizma Auschwitza, izgubio bi tako
argument protiv ostaloga ovjeanstva to ga ima rtva protiv zloinca, argument suca
svijetu. Za uzvrat dobili bi priznanje da su jednaki, da su kao i drugi narodi. Od njih se trai
iskupljenje zloinom. Jer, povijest ne trpi nevinost. Prvi se put nisu pokorili, odnosno nisu
posluali zapovijed svoga Boga (povijesnog nad-ja) da istrijebe sve Kanaance, a sada taj
grijeh ponovie prema istome Bogu, ne istrijebivi Palestince. Iznimka Sabre i Chatile,
izgleda, nije dovoljna.
Dodue, imaju jakog zagovornika i zatnika - SAD, najveu silu svijeta. Ali ni jedan
narod ne moe ivjeti od budunosti drugoga naroda. Mora nai dovoljno vlastitih razloga za
svoju budunost. Ovako, Izrael opstoji, raste i pada sa SAD-om. Istina, postoji neto ljepa
povijest koegzistencije idovsta i islama, ali samo takva u kojoj je idovstvo bilo podreeno.
Jer, islamski je svijet na idovstvo uvijek gledao kao na slabost. Koegzistencija i kohabitacija
izmeu njih za islam je prihvatljiva jedino ako su im idovi podstanari.

38

23. Netrpeljivost meu narodima.

Ja te ne trpim - nemoj to tako lako zaboravljati, rijei su idiosinkrazije kojima
Horkheimer i Adorno 72 karakteriziraju mrnju meu narodima, a to je esti odgovor i
antisemita. Kohabitacijske i koegzistencijalne probleme imaju i drugi narodi jedni s drugima,
gdje god ive izmijeani. Narodi, u naelu, ne vole druge narode, a nacionalne manjine mrze.
Tu sudbinu nacionalnih manjina dijele idovi sa svim drugim narodima. Trebali bi je
prihvatiti kao negativnu realnost, kao prokletstvo ivota, i bez velike patetike kompleksa
progona kao izabrane rtve svijeta, koja je zbog toga pozvana biti sucem cijelome svijetu.
Osim pozitivnog nacionalizma - samoodreenja, ta meusobna netrpeljivost naroda,
nepodnoenje meusobnih razlika, bila je i ostala vanim psiholokim imbenikom da su se
narodi ograniili tim svojim razlikama i konstituirali drave. To odjeljivanje i ograniavanje,
utvrivanje granica, jest dizanje razlika do stupnja mrnje koja povremeno prerasta i u rat
meu narodima.
idovi raspreni svijetom postali su rtve toga ope-ljudskog ressentimenta, 73
poznatijeg kao rasizam, antisemitizam. On je uglavnom vjerskog, gospodarskog, rasnonacionalnog i politikog karaktera. Vjerski je ili istinska vjerska netolerancija ili tek izlika za
neprijateljstvo i hegemonizam. Povijesno je najstariji, moda i predkranski. Sjetimo se
protuidovskoga raspoloenja i reagiranja pri traenju i nastanjivanju Obeane zemlje kao i
kasnijeg antisemitizmu vrlo slinog neprijateljstva Grka i Rimljana, za koje bismo ipak rekli
da je prije obino neprijateljstvo, ratno i politiko, nego antisemitizam u uem smislu.
Dakako, on se, openito, ve po samoj logici sotonizacije neprijatelja, brzo pretvara i u rasnonacionalni i u politiki antisemitizam. Poslije liberalizacije i demokratizacije Zapada, poslije
uspostavljanja vjerske tolerancije, jasno se pokazalo da je taj antisemitizam tek jedan od
pojavnih oblika antisemitizma ali da se u njemu ne iscrpljuje, jer je nastavio postojati kao
gospodarski (osobito financijski), a naroito kao politiki antisemitizam.
Antisemitizmi mogu postojati pojedinano i samostalno, ali i kumulativno, svi
istodobno. Po svojoj je naravi antisemitizam plastian, poprima oblik prema drutvenim
okolnostima, prema podruju najveeg drutvenog prestia. Bit mu je netrpeljivost,
neprijateljstvo. Kako rekosmo, uspostavom demokracije i vjerske tolerancije na mjesto
vjerskoga stupa politiki antisemitizam, jer se idovi tada mogu ravnopravno natjecati u tom
podruju. I jednog i drugog prati gospodarski antisemitizam, jer im demokracija i tu formalno
omoguuje natjecanje. Stvara mogunost za uspjeh, ali i za zavist i mrnju. U svim
podrujima ivota razvija se konkurentski antisemitizam.
idove je svaki pojedini narod s kojim su kohabitirali osjeao kao svoju razliku religijsku, kulturnu, politiku. Schelling to hoe i ontoloki utemeljiti: to da su idovi svagdje
stranci dolazi otuda to oni ostali svijet osjeaju kao stran, i otuda to su zbog stalne
promjene mjesta boravka stalno novi, drugi, dakle drugima strani, odakle i njihovo
plemensko ime - Abram odnosno Ivri: Abram prozvan Ivri, dakle, znai: Abram koji je od
onih pokretnih, nevezanih ni za jedno stalno stanite, od onih to ive nomadski, kao to se i

72
73

Max Horkheimer, Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, op. cit., str. 184.
Zato u vas raspriti ko pljevu koju raznosi pustinjski vjetar.
Jeremija, 13, 24.

39

praotac u Kanaanu stalno naziva strancem, jer onaj koji nigdje ne prebiva svagdje je samo
stranac, skitnica. 74 Dakle, nije samo do svijeta, nego i do njih da su svagdje stranci.
I u pravilu, to je neki narod manje sposoban trpjeti razliku na nepolitikoj razini, to
je manje vladalaki, to ih je manje podnosio. S obzirom na idovsku visoku samosvijest i
tenju k izdvajanju, izoliranosti i zatvaranju u vlastitu sudbinu stvarajui vlastite kulturne i
druge interesne udruge, narodi su ih osjeali, naroito Europljani, kao svoju radikalnu razliku,
pae kao suprotnost, kao dravu u dravi, status in statu, kako kae Dostojevski, to je za
drave i narode u naelu nepodnoljivo.

24. idovi i ostali svijet.

Odnos raznih naroda prema idovima tijekom povijesti uvjetovali su razni politiki,
vjerski i gospodarsko prestini razlozi. No, ti odnosi imaju jednu, ali zato presudnu, znaajku,
koju istie i Braudel: Sa idovima su sve civilizacije u sukobu... 75 Potanko razmatranje
povijesti toga pitanja daleko premauje svrhu ove knjige pa emo se ograniiti na tvrdnju da
je u suvremenu svijetu taj odnos najvie uvjetovan stanjem demokracije i potivanjem
ljudskih prava. A teko da ima boljeg kriterija za stupanj demokracije i potivanja ljudskih
prava od potivanja prava nacionalnih manjina. Zato se u suvremenu svijetu odnos prema
idovima uglavnom svodi na odnos prema nacionalnoj manjini, ali ipak, kao specifinoj
nacionalnoj manjini. Takoer, nije nimalo udno da su SAD, zemlja liberalne demokracije,
zemlja ije je puanstvo sastavljeno iskljuivo od nacionalnih i vjerskih manjina i kojoj je
borba za potivanje ljudskih prava strateko politiko prestino pitanje, prva zemlja Zapada
emancipacije idova (a tek zatim Francuska 1791. i ostale zemlje Europe, a zadnje balkanske
zemlje i Rusija), postale idovima najprivlanijom useljenikom zemljom, zatim pokroviteljem, braniteljem i na posljetku jamcem ne samo idova u svijetu, nego i drave Izrael.
Jer, branei idove i Izrael SAD brane politika naela na kojima poivaju. Kao drava koja
poiva na meusobnom potivanju i ravnotei posvemanjih odnosa meu pripadnicima
raznih matinih naroda (nacionalnim manjinama) a svojim graanima, i koja se apstrakcijom
tih manjina od njihove nacionalne pripadnosti fiktivno konstituira kao jedinstven ameriki
narod, takva je politika za SAD doslovce conditio sine qua non. Ona je pretvorena u njezino
osnovno dravotvorno naelo od kojega SAD ive. To je naelo omoguilo idovima iz
Europe i ostaloga svijeta najprije useljavanje u SAD, zatim maksimalni razvitak i prema sposobnostima kulturnu, gospodarsku (naroito financijsku) i na posljetku politiku penetraciju
na kljune dravne poloaje, ukratko postizanje svjetske globalne moi i utjecaja preko
globalne moi SAD-a. Pri tome im je pomoglo povijesno iskustvo kripto djelovanja, pa su
74

F. W. J. Schelling, Filozofija mitologije, Beograd, 1988., str. 158-159. Schelling toj etimologiji dodaje
da moda treba dati prednost Walhlovu tumaenju prema kojemu ime Hebreji znai pustinja, te da su
Ivrim (Hebreji), Arabim (Arapi) i Aramin (Aramejci) puke, po analogiji veoma pojmljive, razlike
istoga imena.
Prema dr. Teodoru Gruneru Abrahamovo ime je Abrm u klinastom nainu pisanja, a u ugaritskim
ploama spominje se A - BI - RA - MI, otac Semita... Hebreji su vjerojatno dobili ime po praocu
Eberu, koji je bio praotac Noaha. Dr. Teodor Gruner, Sumerska civilizacija i usporedba zakonika
Sumera s Mojsijevim Petoknjijem, Novi Omanut, br. 20. Zagreb, sijeanj-veljaa 1997/5757.
75
Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., II. svezak, Zagreb, 1998., str. 156.

40

razvili zavidnu vjetinu lobiranja za Izrael. U biti, to je lobiranje jo jedan specifikum SAD-a,
izrastao upravo na fenomenu priznanja meusobnih razlika kao razliitih interesa.
Opasno bi bilo ako bi idovi tu svoju globalnu mo pretvorili u osvetniku mo. Toga
hrvatska drava i hrvatska vlast moraju biti svjesni i to moraju respektirati.
Ipak, moramo se zapitati: Nije li Jahve poslije 40 stoljea ispunio obeanje dano
idovima - vratio ih u Izrael i zadobivanjem svjetske moi preko SAD-a pokorio im sve
narode svijeta? Mora se priznati da ovjek pred tom tvrdnjom ostaje zapanjen, zauen i
zaplaen. Ili pak obeanje u cijelosti nije ispunjeno jer jo nije doao Mesija koji e unititi
inorodce u Izraelu? Ili je moda njihov Mesija njihov nacionalni interes, to bi bilo
idovskije, pa je dakle ipak doao?

25. idovi i kolektivizam.

Vrlo vana znaajka idovskoga duha jest njihov nagon za kolektivizmom i egalitarizmom. Daniel Bell smatra da je to u skladu s tradicionalno judaistikom tenjom
minimalizacije znaenja pojedinca uzetog za sebe te da fatalizam, proistekao iz religijske
tradicije, razara pojedinevu koncepciju osobne autonomije. 76 Iz toga nagona kolektivizma i
egalitarizma proizaao je i kranski solidarizam (prakranski komunizam) i svjetovni,
marksistiki komunizam. Da se radi o imanenciji idovskoga duha a ne samo o prikrivenom
hegemonizmu ideje idovstva, dokaz je i to da je i danas, u dravi Izrael, taj kolektivizam
prisutan makar i u rudimentarnom obliku, u obliku kibuca. Da, jer se ideja pravde, prema
njima, moe ostvariti jedino u posvemanjoj egzistencijalnoj jednakosti. Ta je njihova ideja
komunizma u novijoj povijesti postala politikom konkurentskom idejom socijaldemokraciji
na svjetskoj, globalnoj razini, koja ju je na kraju i porazila. Socijaldemokracija je pak izvorno
ideja Zapada, Germana, prije svega Nijemaca, naroda koji toliko cijeni rad pa je i razumljivo
i posve oekivano da potjee od toga naroda. Jer, socijaldemokracija je borba za dostojanstvo
rada i kao takva antieksploatatorska. Pae i najreakcionarnija ideja koja je ikada bila
relevantna na Zapadu - nacionalsocijalizam, ideoloku (i kadrovsku) bazu traila je u radu. I
za razliku od komunizma, koji ideoloko utemeljenje ima u pravdi kao svojoj legitimaciji,
socijaldemokracija se utemeljuje u pravinosti i pravu i to poglavito u pozitivnom pravu, gdje
je ovjekova akcija (nenasilni trajkovi s gospodarskim zahtjevima, pregovaranje i dr.)
legitimno i poeljno angairanje. Nasuprot tome, pravda je u (religioznom) komunizmu
apstraktna i apriorna ideja, dobiva se i udjeljuje izvan dohvata ljudskog djelovanja - od
samoga Boga. Takvo pasivistiko iekivanje pravde od Boga znai izbjegavanje donoenja
odluka o ovozemaljskim stvarima bez udjela Boga i, in ultima linea, skidanje sa sebe
odgovornosti za vlastitu sudbinu. To takoer svjedoi o ne-dravotvornosti idovskog
mentaliteta, a ujedno objanjava zato su idovi imali kudikamo manje problema u suivotu s
narodima fatalistikog Istoka. 77
76

Daneil Bell, op. cit., str. 61.

Keller, meutim, smatra da idovski pasivizam nije uroen nego steen. Naime, prema njemu,
poslije sloma ustanka Makabejaca, zelota i arapskih idova, idovi su se nali bespomoni pred
nadmonim Muhamedovim ratnicima i njihovim najezdama (Jeruzalem pada 636. u ruke Omara ibn
al Kataba). To je bio posljednji pokuaj Izraela da orujem obrani svoju religiju. Jer od tog trenutka
idovstvo se preputa svojoj sudbini, ono postaje pasivno. Keller, op. cit., str. 155.

77

41

Njihov internacionalizam nije nita drugo do kolektivizam proiren izvan granica

njihove narodne zajednice, proireni kolektivizam. Kolektivizam uz pristanak, bez prisile, ne
trai dravu kao organizaciju sile - dovoljno je drutvo koje se etikom obveze i savjesti
samoregulira. Zato idovi tijekom cijele svoje povijesti lutaju, ali ne besciljno, nego po
iskonskom nagonu trae zemlju za se, trae svoju zemlju na kojoj bi mogli samostalno i
neovisno ivjeti prvenstveno kao drutvo, a tek onda kao drava. To je slaba toka njihova
mentaliteta, ta nedravotvornost. I proturjeje njihovu nagonu da gospoduju svijetom.

26. Hrvatska politika i idovi.

Kad bi ovjek Hrvatima trebao preporuiti kakvu politiku voditi prema idovima,
preporuio bi sljedee: Hrvatska dravna politika prema idovima u Hrvatskoj treba biti
politika prema ravnopravnim graanima, prema svjetskom idovstvu kao prema duboko
traumatiziranoj nacionalnoj zajednici s visokim prestiom u zajednici naroda, a prema dravi
Izrael kao ravnopravnoj dravi u meunarodnoj zajednici koju podupire naprijed izloena
svjetska globalna mo. Dakle, koliko god je to mogue, ali, dakako, ne pod cijenu
nacionalnog dostojanstva i dravne neovisnosti, izbjegavanja sukoba s njima. Njihova je
narodna zajednica tako malena da, kako smo rekli, ne moe ugroziti hrvatsku dravu. Ali u
dobro vladanje ubraja se i oprez prema toj zajednici. Oprez se sastoji u tome da ih se tretira
kao ravnopravne graane Hrvatske. Ravnopravne, ali ne s kompleksom inferiornosti ni s
kompleksom krivnje jer oni su majstori, kao i svi nevladalaki narodi, u izazivanju javne
samilosti i kompleksa krivnje u narodu s kojim ive. Biti bez kompleksa krivnje ne znai
revidirati injenice, povijest. Dapae, to znai biti ih svjestan i ne dopustiti da se ponove, ali
uza sve to biti bez kompleksa krivnje jer je to korisno za oba naroda. Vladati s kompleksom
krivnje prema njima znai pripremiti uvjete za budui sukob. Kompleks krivnje navodi na to
da im se neosnovano povlauje bilo u stjecanju materijalnih dobara bilo u zauzimanju
kljunih dravnih poloaja, a to ih dovodi u poloaj da odreuju politiku sudbinu Hrvatske.
Sraz je tada neminovan, zloin je neminovan i neminovna je meunarodna solidarnost sa
idovima - a to znai i neminovnu meunarodnu osudu Hrvatske, koja moe imati teke
politike posljedice za Hrvatsku sve do dovoenja u pitanje opstanka drave kao u sluaju s
NDH.
Opomene u vezi s kompleksom krivnje odnose se na politiku NDH prema idovima,
a otuda i posve iskrivljen pojam odgovornosti Hrvata za njihovu sudbinu u toj dravi. A ta je
odgovornost vrlo slina odgovornosti idova za sudbinu neidova u logoru Jasenovac, kojim
su, kako smo vidjeli oni upravljali. I jedna i druga vlast, i ustaka u dravi i idovska u
logoru, poinila je nedjela pod pritiskom izvana, pod pritiskom okupacijskih vlasti, prije
svega njemakih. I jedni i drugi trebali su se, pa i uz rizik vlastitog opstanka, oduprijeti
injenju nedjela koje se ima uiniti drugom. No, je li to politiki razborito traiti i oekivati
od ijednog naroda koji je u stanju vlastite propasti? To, meu ostalim injenicama, govori da
Hrvati imaju manje razloga za kompleks krivnje nego bilo koji drugi narod Europe.
Oprez i razumna, umjerena i odmjerena politika koristi, dakle, i jednima i drugima.

42

27. Odnosi Hrvata i idova.

No, kako smo vidjeli, politiko iskustvo Hrvata sa idovima datira mnogo prije NDH,
jo iz X. stoljea, i daleko je povoljnije i bezbolnije od iskustva odnosa drugih europskih
naroda i idova. A poloaj idova u Europi (od X. stoljea veina idova ivi u Europi) nije
bio nimalo zavidan. Dapae, bili su izloeni stalnim progonima i tlaenju. U cijeloj
Kellerovoj knjizi (objavljenoj 1970.), knjizi idovske patnje, progona, spaljivanja, autodafea,
pokrtavanja i drugih neovjenih postupanja, nema ni spomena o progonu idova u
Hrvatskoj ili od Hrvata. No da bi se taj odnos Europe prema idovima shvatio, mora se imati
na umu stanje duha u Europi sve do odvajanja crkve od drave, mora se shvatiti da je to doba
vjerskih ratova u Europi i vjersko-politikog naela cuius regio, illius religio, doba vjerske
netrpeljivosti i progona ne samo idova. U takvu su vremenu nastali i pojmovi antisemitizam
i pogrom (pojam antisemitizam je oko 1850. izmislio i prvi upotrijebio hamburki novinar,
pokrteni idov, Wilhelm Marr, 1873. a pogrom, ruska rije nastala u tijeku ruskih progona
idova u drugoj polovici XIX. stoljea a u uporabi je od 1881. Od tada je ula u uporabu i
rije pogromik, policajac ubojica idova. Holokaust je novijeg datuma i odnosi se na
unitavanje idova tijekom Drugog svjetskog rata.). To je vrijeme u kojemu je opeeuropski
problem univerzalizacije slobode - religijske, gospodarske i politike. Jer, dok je religija bila
jedini izvor i objanjavatelj apsolutne ne samo onostrane nego i svjetovne istine, svaka je
religija pretendirala na apsolutnu istinu, a udoredne norme nastojalo se utemeljeti u religiji
pa su politika i vjerska zajednica bile istovjetne a zdravi dravotvorni zahtjev je bio za
dravnom religijom i ostalim kao njoj neprijateljskim. Radi se, dakle, o globalnoj politikoj
zabludi i tek odvajanjem crkve i drave po njihovim svrhama bilo je mogue uspostaviti
naelo tolerancije. Kako je poznato, najprije je to zatraio Erazmo Roterdamski u podruju
etikoga, a John Locke 1688. u poznatom Pismu o toleranciji podruju politikog.
No, time je tek poeo onaj misaoni i politiki proces koji je dovren u liberalnoj
demokraciji. Naalost, i prije i poslije toga bilo je jo u pojedinim zemljama mnogo
antisemitizma, progona i holokausta...
Odnos Hrvata i idova donekle se razlikovao u junoj i sjevernoj Hrvatskoj. U junoj
Hrvatskoj bio je liberalniji, onakav kakav je naslijeen jo iz rimskih vremena, kada su
idovi doli u taj dio Hrvatske. Tako se idovi spominju 960. godine u svezi sa zabranom
trgovanja ljudima (venditio hominum), u emu da su oni posredovali (predmetom trgovine bili
su robovi iz Dalmacije i Istre). 78 Prisutnost idova u hrvatskom kraljevstvu ve smo
spomenuli, gdje se Hrvatska spominje pod imenom Gebalim (od hebrejskog gebal, gora,
hora) to Raki prihvaa s oprezom i kae ako se pod Gebalim ...razumijeva hrvatska
zemlja. Gavro Schwarz to ne dovodi u sumnju kao ni Vladimir Maurani. 79
No openito se smatra da je u Hrvatskoj uvijek bilo malo idova.
Bez namjere da umanjimo hrvatsku eventualnu antisemitsku prolost i da tui vei
antisemitizam uzmemo za opravdanje vlastitog manjeg, valja ipak usporediti odnos drugih
naroda prema idovima i odnos Hrvata prema njima. Evo tek nekih podataka.
Progoni u panjolsko poinju 1391., kada nestaju svi idovi osim onih koji su se
pokrstili (anusim - prisiljeni, marani - prokleti, svinje), a godine 1492. istjerani su i marani,
78
79

Dr. Franjo Raki, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljea, Zagreb, 1894., str. 9.
Vladimir Maurani, Gebalim, posebni otisak iz Kola Matice hrvatske, knjiga VIII., 1927.

43

njih 300.000, iz Portugala 1498. Iz Francuske kralj Filip IV. 1306. protjerao je sve idove,
njih oko 100.000, a one koji su kasnije doli protjerao je 1394. U Njemakoj nije prola
godina a da nije bilo progona idova (Schwarz, str. 59). Naroito su poznati progoni iz
1336., 1337. i 1349. U ekoj su progoni 1389. i 1745., u Austriji 1424. i 1670., iz Bea su
istjerani 1670. Marija Terezija uvela je poniavajuu tzv. tolerancijsku taksu, koja se
naplaivala sve do 1846. Iz Maarske su idovi istjerani 1526.
Iz Engleske su protjerani 1290., dakle 200 godina prije nego marani iz panjolske, a
povratak im je dopustio tek Cromwell 365 godina poslije - 1655. Iz Portugala su ponovno
protjerani 1509. U Poljskoj su progoni bili vrlo esti - primjerice 1648., kao i u Rusiji i
Ukrajini (1648-1664.), te 1658. kada ih je istjerano oko 100.000.
U Italiji je, nasuprot drukijim miljenjima, upravo zahvaljujui papama idovima
ivot bio podnoljiviji nego u drugim europskim dravama.
Tijekom cijelog tog razdoblja (sve do NDH), zabiljeen je (kod G. Shwarza) samo
jedan sluaj progona idova u Hrvatskoj. Dogodio se navodno 1729. godine, kada su toboe
svi idovi protjerani iz Hrvatske 80 . Uznemireni tim podatkom, a sam Schwarz ne objanjava
ni razloge izgona ni broj izgnanih, pokuali smo ispitati uzroke i opseg tih dogaaja. U
zakljucima Hrvatskoga dravnog sabora iz 1728. i 1729. nema spomena ni o kakvim
progonima idova, a to bi sigurno bilo zabiljeeno da je progona bilo. Drugo, prema
podacima idovske opine u Zagrebu, te 1729. idovske zajednice u Hrvatskoj uope nema.
Nema zajednice, ali to jo ne znai da nema idova. Naime, idovske se zajednice osnivaju
tek ako na odreenom podruju ima najmanje 10 odraslih mukaraca starijih od 13 godina
(minyan). U Hrvatskoj ih, dakle, nije bilo 10 pa zajednica nije ni mogla biti osnovana. Prva
idovska opina osnovana je u Zagrebu 1806. godine. Stoga ostavljamo itatelju da sam
prosudi o vjerodostojnosti Schwarzova podatka kao i zamanosti njegovih eventualnih
posljedica.
Melita vob pie: idovi su nakon izbora Habsburgovaca (Ferdinand I., 1527.)
morali otii iz Hrvatske te su se jedino zadrali u podruju Mletake Dalmacije i
Dubrovnika. (str. 14.), a za 1729. kae: Hrvatski je Sabor 1729. donio odluku o zabrani
stalnog boravka idova u Hrvatskoj. 81 Autorica takoer ne navodi izvor te je i njezin
podatak sumnjiv ali ne govori o izgonu nego o zabrani stalnog boravka. Maren Frajdenberg
pak kae: Godine 1729. Hrvatski sabor zabranio je idovima stalno naseljavanje u zemljama
Hrvatskog kraljevstva. Naglaavam, stalno, jer nije bio zabranjen privremeni boravak. U
biljeci (148) kae: Taj se podatak esto spominje u literaturi i navodi G. Schwarza,
Goldsteina i Eventova. 82
Ali ako bi podatak to ga iznose Schwarz i M. vob bio toan, jedino bi mogao biti u
svezi s naredbama cara Karla VI. iz 1726. i 1727., a ne u svezi s autonomnom hrvatskom
politikom.
Kako ve rekosmo, toliko idovskih stradanja: progona, pogroma, izgona, ubijanja i
drugih zloina to su ih poinili narodi Europe i koje opisuje Keller, toliko jezivih prizora
koji svakog normalnog odvraa od itanja a o Hrvatima u svim tim nedjelima ni spomena.
Ipak, otkako su Hrvati posegnuli za stvaranjem vlastite drave, u svjetskom (ne samo
europskom) javnom mnijenju stvorena je predrasuda da prednjae kao idomrsci i
80

U Hrvatskoj je uvijek malo idova obitavalo, a i ti bijahu 1729. izagnani. D. Gavro Shwarz,
Povijest idova, op. cit., str. 109.
81
Melita vob, op. cit.;, str. 22.
82
Maren Frajdenberg, idovi na Balkanu na isteku Srednjega vijeka, Dora Krupieva, Zagreb, 2000.

44

idoprogonitelji! Otkuda to? Pokuaj odgonetanja i objanjenja te pojave, bio je jedan od

razloga koji su nas ponukali na pisanje ove knjige.

28. Antisemitizam u Hrvatskoj.

Antisemitizam u Hrvatskoj je povijesno sporadina pojava. I nikada ne bi zadobio
lano dostojanstvo teorijskog razmatranja da nam nije naa i njihova tragina sudbina
postavila traginu zamku prema kojoj je rjeenje hrvatskoga nacionalnog pitanja, dobivanja
hrvatske samostalne drave, bilo mogue jedino putem provedbe antisemitskih zakona. Da
hrvatski politiki duh nije antisemitski, najbolje dokazuje injenica da u Hrvatskoj nikada
nije postojala ni politika stranka ni politiki pokret s antisemitskim programom 83 . Sav se
antisemitizam svodio na uobiajene neprijaznosti i ispade mrzovolje prema uspjenijima i
bogatijima kakvi su uobiajeni i izmeu istorodaca, pa svako preuveliavanje i pretjerivanje
stvara nerealnu sliku. 1 ne samo da nije bilo svjetovnih antisemitskih pokreta i stranaka, nego
je i Katolika crkva u Hrvata bila izrazito protiv svakog antisemitizma. I sam papa Siksto V.,
kao papa hrvatskoga podrijetla, bio je veliki zagovornik i branitelj idova, a prva idovska
opina osnovana je (1806.) pod biskupskom jurisdikcijom. Pa i sam ustaki pokret, kako tvrdi
Slavko Goldstein, sve do 1937. ili 1938. nije imao antisemitski karakter.84 Tragina je
sudbina da se taj pokret, ako je htio dravu, morao osloniti na Njemaku pa stoga provoditi
rasne, antisemitske zakone. 85 I provodio ih je, ali s mnogo zadrke i blae nego se to od njega
zahtijevalo. Dapae, taj je pokret bio naglaeno filosemitski, ne samo zato jer je predsjednik
iste stranke prava Josip Frank bio idov nego i jer su pripadnici, barem elita, toga pokreta
bili idovi ili poluidovi.
No, s druge strane, velika je zloporaba NDH i njezina to stvarnog to izmiljenog
antisemitizma protiv Hrvata i njihova prava na slobodu i na vlastitu dravu. Tu je zloporabu
rabio hrvatski komunistiki pokret ne samo u borbi protiv NDH, nego i 50 godina nakon
toga. Zloporaba je tijekom Domovinskoga rata dobila svjetske, globalne razmjere tako da je
Finkielkraut morao zakljuiti: Svoenje dananjeg hrvatskog patriotizma na ponovno
buenje faizma odraz je esencijalistikog prosuivanja, kojim se hrvatska borba protiv
okupatora za vrijeme rata potiskuje u drugi plan. U skladu s takvim pristupom, Njemaku i
Rusiju trebali bismo izbrisati sa zemljopisnih karata. 86 Toj zapadnjakoj politici Umrite,
Hrvati! Europa vas pozdravlja 87 prikljuio se meutim i Izrael, koji dugo nije pristajao
83

Govorei o antisemitizmu u Hrvatskoj do uspostave NDH, Ivo Goldstein kae: Koliko god su ovi
antisemitski ispadi bili izraz zla duha, iza njih nije stajao masovan organizirani pokret, niti je u
Hrvatskoj postojala stranka koja bi imala jasan antisemitski program, Antisemitizam, holokaust,
antifaizam, idovska opina Zagreb, 1996., str. 40.
Dodajmo tome da je i nacionalsocijalistika stranka Stjepana Bua, osnovana za vrijeme NDH-a,
od iste vlasti zabranjena.
84
Ibid., str. 226.
85
To znai da se ustaka NDH, poput neokupirane Francuske, ak i da je htjela, nije mogla
suprotstavljati nijednom zahtjevu okupacionih sila... Ovakav poloaj jasan je iz antisemitskih zakona,
koje NDH nije mogla ignorirati, Ivo Banac, Antisemitizam, holokaust, antifaizam, str. 305.
86
Alain Finkielkraut, Kako se to moe biti Hrvat, Ceres, Zagreb, 1992., str. 87.
87
Ibid., str. 97.

45

uspostaviti ni redovite diplomatske odnose s Hrvatskom, kamoli to vie. Izrael se, dakle,
odbio identificirati sa rtvom i kad je cijelom svijetu postalo jasno da je to Hrvatska. Zbog
toga se postavlja pitanje: Je li se moda dogodila promjena mentaliteta idova pa se sada
identificiraju s jaim, s onim tko ima vie izgleda za pobjedu? Sudei prema ponaanju
idova u SAD-u i njihovoj identifikaciji sa Crncima nije, jer Crnci u SAD-u niti su jai niti
imaju izgleda da to postanu. Radi se jednostavno o pamenju i osveti tako loim saveznicima
budunosti. Finkielkraut, taj idov Pravednik, dostojan potomak svojih biblijskih otaca, to
nije prihvatio. Prozreo je tu cininu Europu koja malim europskim narodima naplauje kaznu
za zloine to su ih poinila velika kontinentalna carstva. 88 Ali to da se drava Izrael,
izraelski idovi, ti deurni povijesni krivci, da su se oni solidarizirali sa svojim zloincem - s
Europom a ne sa rtvom - Hrvatskom, to nije bilo za oekivati. Pogotovo zato to su se
Hrvati i idovi meusobno odnosili s daleko manje predrasuda i neprijateljstava nego idovi
i ostali europski narodi. To se moe razumjeti samo kao osveta.
No, da nije bilo meusobnih predrasuda i nesporazuma uope, ne moe se rei. Ali
uzroci tome bili su, uglavnom, na objema stranama i, mogli bismo rei, bez krivnje ijedne
strane. Radilo se naime, o objektivno danom egzistencijalnom okviru koji je nuno
proizvodio takve ispade. Jer, kao to su Hrvati esto neosnovano optuivali idove za
pogibeljan socijalni i politiki poloaj kao rezultat idovske eksploatacije i suradnje s
hrvatskim neprijateljima i hegemonima (Be, Budimpeta, Beograd itd.), tako su i idovi u
svakoj hrvatskoj dravotvornoj ideji, naroito od 1918. do danas, neopravdano vidjeli
antisemitizam i opasnost za se. Zato povijest idova u Hrvatskoj koju piu ili idovi ili
Hrvati a koja ne vidi oba pola, oba izvora predrasuda i neprijateljstava, nije objektivna i
istinita povijest.
Iako je pamenje kao oprez korisno jer smanjuje mogunost da se zlo ponovi, dapae
u sluaju holokausta nuno je za cijelu buduu povijest, pretvoreno u rigidan, neprijateljski
odnos spram ostaloga svijeta upravo ga ono, moe ponovno omoguiti. Ne moe se
pridonijeti razjanjenju povijesnog dogaaja i uiniti ga neponovljivim, pa makar se radilo o
zloinu kakav je holokaust, ako ne istraimo uzroke i povode tom dogaaju i makar on
proizlazio iz predrasuda, zablude i drugih negativnih strasti. Jer, strasti pokreu povijest.
Iluzija o apsolutno prosvijeenom i racionalnom, predrasuda apsolutno osloboena ovjeka,
trebala je ve odavna napustiti najmudrije. Jo smo uvijek predaleko od uspostave diktature
uma nad nagonom, kako bi rekao Freud. Trebalo je ve odavna shvatiti da nema bezgrene
povijesti. Donkihotski je oekivati da e ljudi ikada postati apsolutno pravedni, a naroito da
e to postati ideal nacionalnih kolektiviteta. Istina, to e najdublji, najnadahnutiji pravdom i
etiki najbudniji u njima uvijek iznova probuivati i poticati. No, to je tek neko jamstvo da
ovjeanstvo moralno sasvim ne propadne, a ne da bude moralno savreno. Zato je iluzorno
etiki legitimirati samo onu prolost koja je bila tako pravedna, a pisanje takve povijesti samo
je gomilanje iluzija i preoptereivanje nae savjesti. Jer takve prolosti nije bilo, pa ne moe
biti ni takve povijesti.
Kako bi se istraila i utvrdila unutarnja, materijalna povijesna istinitost nekog
dogaaja ili ideje, njihovi uzroci i povodi, treba osim kulturalnih utvrditi i socijalne i
gospodarske sklopove okolnosti i uvjete pod kojima nastaju. To nikako ne znai ni opravdati
ni prihvatiti zloin uz obrazloenje. Ali, pomae nam da stanovite predrasude i zablude kao
matrice zloina ne bismo ponovili. Tako npr. ne moemo shvatiti Radiev makar blagi i

88

Ibid., str 88.

46

sporedni, pa i osobno osporeni antisemitizam 89 (za to je ipak optuen u spomenutom

Zborniku), ako ne shvatimo antikapitalistiku ideologiju njegova pokreta. A upravo su idovi
bili eminentni nositelji kapitalizma u Hrvatskoj. Da su to bili Kinezi ili Rusi, Radi bi bio
protiv Kineza ili Rusa, ali, samo kao nositelja kapitalizma kao prakse, a ne protiv kineskog ili
ruskog naroda, kao to nije bio ni protiv idovskog. Nije, dakle, Radi bio antisemit i mrzitelj
idova nego je on zahtijevao seljaku pravicu (i kad je to bila utopija), bio je protiv
eksploatacije seljaka koja je dola s kapitalizmom. Ako se to ne objasni, ako ne uvaimo te
socijalne i gospodarske razloge, ostaje da su idovi metafizika rtva, rtva bez ikakva
razloga ili povoda.
Vrijedno je zabiljeiti da, dok je na Zapadu jedan od osnovnih oblika antisemitizma
bio tzv. narodnjaki antisemitizam, za koji su Horkheimer i Adorno rekli kako ne eli
uzimati u obzir religiju. Tvrdi da se radi o istoi rase i nacije 90 , u Hrvatskoj takav
narodnjaki, puki antisemitizam nikada nije postojao. Piui o antisemitizmu u hrvatskom
tisku 40-tih godina XX. stoljea (u kojem ga nalazi), Ivo Goldstein kae: Do irokih slojeva,
neusporedivo najbrojnijih, intelektualistike diskusije o antisemitizmu nisu oigledno ni
dopirale. 91 Tako je i HSS kao narodnjaka stranka tijekom cijelog svog javnog djelovanja
bio protiv antisemitizma. 92
Drugo, kad se istrauje koliko je bilo napisa, lanaka i druge literature
antisemitistikog usmjerenja u Hrvatskoj, 93 zaboravlja se usporediti je s istom takvom
literaturom napisanom u Hrvatskoj protiv Maara, Austrijanaca, Nijemaca, Talijana, Turaka
itd. Tada bi se vidjelo da je antisemitska literatura zanemarivo mala spram one druge, ali
Hrvate nitko ne proziva i ne smatra ugrofobima, germanofobima, talijanofobima ili
turkofobima. Tako se i Strossmayeru predbacuje antisemitizam a da se uope ne kae o
kakvoj je vrsti antisemitizma rije niti ime je uvjetovan (to ne znai i opravdan): otpor
maarskoj hegemoniji iji su nositelji i s kojom su se i idovi poistovjetili, kao i Khuenovom
vladom, i otpor protestanizmu koji je takoer dolazio iz Maarske. 94 idovi su pak stvorili
svjetsku predrasudu o Hrvatima kao idomrscima, ega su Hrvati postali svjetska rtva. U

89

to dakle valja nama Slavenima uiniti sa idovima, ili tonije, kako nam se valja prema njima
vladati?
Kao pravi krani ne moemo nikako biti antisemiti po njemakom uzoru; ali kao narod, kojemu i
zapadna Europa priznaje najveu snagu i dubinu u moralu, ne moemo i ne smijemo nikako dozvoliti,
da ikoji lan idovstva bilo semitskoga, bilo arijskoga, bude naim narodnim predstavnikom i voom.
Mjesto antisemitizma imali bismo najstroe provesti asemitizam: mjesto nedostojne borbe protiv
idova najustrajniji rad bez idova. (Hrvatsko kolo, knj. II., Zagreb, Matica Hrvatska, 1906., str.
463.) Kako vidimo, suprotno objedama, ovdje kod Radia nema nikakva antisemitizma. On se
jednostavno zalagao za samoodreenje hrvatskoga naroda, bio je protiv da bilo tko, bio semitske ili
arijske provenijencije, prigrabi vlast u Hrvatskoj i odreuje politiku sudbinu hrvatskoga naroda.
Nema tu nikakva iskljuivanja nijednog naroda, nema tu nikakva antisemitizma.
90
Max Horkheimer - Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Sarajevo, 1989., str. 180.
91
Ibid., str. 48.
92
Ivo Goldstein, op. cit., str. 227.
93
Vidi navedeni zbornik Antisemitizam, holokaust, antifaizam.
94
Jer, zaista je vrijedno za analizu pitanje, zato su idovi, lojalni podanici Habsburgovaca s
njemakim jezinim znanjem izabrali identifikaciju s Maarima... Maar jednako gospodar. Tome, u
doba reformi, pridruila se ideja o slobodi i vjera u liberalizam. Mirjana Gross, Tipovi idovske
asimilacije u Habsburkoj monarhiji u Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999., str. 214. O
Strossmayerovu odnosu prema idovima vidi i Korespodencija Josip Juraj Strossmayer - Serafin Vannutelli,
Zagreb, 1999.

47

tome je odgovornost idova prema Hrvatima. Osveta za krivnju velikih, koju je Finkielkraut
prvi prozreo i osudio.
Stoga bi se s jednakim pravom moglo postaviti pitanje: Bi li predmetom razmatranja
trebao biti hrvatski navodni antisemitizam ili pak semitsko (idovsko) antihrvatstvo?
U biti, odnos izmeu Hrvata i idova obiljeen je, kao i kod veine drugih naroda,
konkurencijom za mo i ugled. To je jedan od najvanijih uzroka i izvora antisemitizma u
svijetu. idovi kao sposoban narod (uz to jo izuzeti iz sudbine matinog naroda) u svakom
narodu, pa tako i meu Hrvatima, lako izbijaju na elne poloaje u drutvu to izaziva gnjev,
ljubomoru i zavist, koji se (naroito u politiki i gospodarski kriznim situacijama) mogu
pretvoriti i u mrnju. Ali tako se openito osjea svaki narod pred hegemonom pa bio on politiki, gospodarski, kulturni ili pak samo duhovni. Dio je to masovne psihologije svih
naroda. Prema tome, antisemitizam je i jedan od oblika antihegemonizama. Jer, kako
rekosmo, narodi se meusobno ne vole a nacionalne manjine mrze. Usput, mora se priznati,
idovi svojim prednjaenjem u raznim podrujima ivota i stvaralatva potiu natjecateljski
duh i imaju progresivnu ulogu. Ali, prizivaju zao duh kad od svake sitnice, od svakog
neodgovornog ispada ine naelo. Je li to zbog straha uvjetovanog loim povijesnim
iskustvom ili zlokobna anticipacija takva iskustva? Da se ne dogodi ono to prorekoe
Horkheimer i Adorno: Ono ega se netko boji dogodit e mu se. 95

29. idovski mentalitet.

Narod koji je dugo egzistencijalno ugroen proivljava katarzu, i uglavnom, bar
privremeno i djelomino, kao da mijenja karakter, to jest dolaze do izraaja njegove
specifine karakterne crte. S jedne strane, mogue je da se taj narod heroizira u otporu
tlaenju i progonu pa se raaju velianstvene individualnosti organizatora buna i pokreta za
nacionalno osloboenje, a s druge strane, zbog prevelikih nevolja, mogu je i moralni pad
naroda koji iz oportunistikih razloga preivljavanja i golog opstanka povija iju, asimilira se,
ili tek hini asimilaciju, gubi dostojanstvo i postaje kramarska manjina s ruba drutvenog
ivota. Takvi su, po prilici bili idovi kad im je Mojsije pristupio, odnosno kad je meu
njima poeo javno djelovati.
idovi su na takve egzistencijalne izazove odgovarali, uglavnom, na oba naina:
herojski, kako svjedoi legenda o Davidu protiv Golijata, Makabejci, zeloti, Samson, pa sve
do herojstva izraenog u borbi za suvremeni Izrael. Ima i stanovita heroizma rtve u njihovoj
vjernosti svome Bogu i vjeri pa i pod cijenu ivota, kao kada su 18. svibnja 1096., kada je na
prijetnje kriara i ponueni spas ako se pokrste, oko 800 idova iz Rajne radije poinilo
kolektivno samoubojstvo nego da se odrekne svoje vjere. Ili, u Francuskoj (Blois), kada je 26.
svibnja 1171. trideset i etiri mukarca i sedamnaest ena spaljeno jer se takoer nisu htjeli
pokrstiti; ili veliki pokolj idova u Njemakoj u kojem je ezdeset velikih i sto pedeset
manjih idovskih zajednica bilo opustoeno i istrijebljeno... Usprkos najuasnijem pokolju
nije se zbilo nijedno masovno odricanje od idovstva; rtve su ostale odane vjeri svojih otaca;
radije su umrli nego da se daju pokrstiti. 96 Pa i kad toboe pristanu na pokrtavanje,
95
96

M. Horkheimer - T. Adorno, op. cit, str. 188.

Keller, op. cit., str. 260.

48

uglavnom se vraaju na svoju vjeru kao to je to bio sluaj i s maranima i drugim

conversorsima, ili pak i kao pokrteni ostaju idovi. 97
Pasivni izraz idovskog heroizma jest mesijanstvo: u njihovoj povijesti i poslije Krista
stalno su se pojavljivali novi i novi Mesije, tobonji spasitelji i izbavitelji (Sabataj Cevi, Nehemija Hakohen i dr.). Hasidizam je znaio nestanak svakog herojstva.
S druge strane, ivot obespravljenog i progonjenog stranca bitno je utjecao na
idovski karakter, pae na njihov vanjski izgled. Kvario je i jedno i drugo. Mnogi autori istiu
te promjene na idovima. Tako Keller kae da svijet tek od kasnog srednjeg vijeka poznaje
lik ojaena i pognuta idova. Utvrujui da se i njihovo bie promijenilo, navodi Chopena
koji da je pisao: Uslijed dugotrajnog razdoblja to se stanje ponosne samovolje i plemenite
samosvijesti u idovskom narodnom karakteru moralo slomiti, iako su ga pod normalnim
uvjetima obiljeavali. On je dobio lukavo-pokorno, nestvarno pobono, gotovo prezrivo
licemjerno lice... 98 Blijedo lice, bojaljiv izgled, plah pogled, oskudna odjea i pognuto
dranje njihov je prevladavajui fenotip po kojem su raspoznatljivi ve na prvi pogled meu
ostalim narodima. Budui da je idov osjeao nadmo u odnosu na okolinu, a nije je mogao
realizirati, sklon je pretjeranom isticanju, sklon je isticati onaj prazni osjeaj razlike
(Hannah Arendt), koji je najvie sliio nadutoj bahatosti.
Emancipacija, uza sve njezine mane, dovela je do velikih statusnih promjena u
idova, a to se odrazilo i na njihov karakter i izgled. Keller kae da je s emancipacijom
nestalo pogrbljena dranja, a iscrpljen lik i blijedo lice postali su rijetka pojava. idov je pae
i narastao nekoliko centimetara (str. 443).

30. idovi i asimilacija.

Jedna od najeih pogreaka odnosa prema idovima jest asimilacijska politika.
Naime, idovi su, kao i sve druge zatvorene nacionalne zajednice, istodobno i nisko
asimilatorna i nisko asimilantna zajednica tj. niti lako prelaze u druge nacije niti lako
doputaju ulazak u svoju naciju. Kulturna asimilacija ne dolazi u obzir jer oni svoju nadmo
grade upravo na kulturnoj nadmoi pa bi za njih odricanje od nacionalne kulture bilo ravno
odricanju od nacije. Bioloka asimilacija takoer je dvojbena, ali nju treba tretirati kao i svih
drugih nacionalnih manjina: onaj tko se dobrovoljno i nenasilno eli pohrvatiti treba mu
dopustiti jer je, kako emo u nastavku vidjeti, i osporavanje asimilacije oblik antisemitizma.
Jer, rasa se ne moe birati, ali nacija moe. No, tu treba paziti na sva lukavstva i mimikrije.
Politika je mimikrija dio borbe za opstanak pa ako bi idovi u Hrvatskoj bili izloeni
nedemokratskim pritiscima oni bi mimikrino postali Hrvati, no, bilo bi to dakako
prijetvorno, himbeno i neiskreno. 99 Bilo bi to tetno i za jedan i za drugi narod. Zato hrvatska
97

Mi meutim znamo da je u Njemakoj bilo prilino mnogo obitelji pokrtenih ve generacijama, a

ipak su ostajale u potpunosti idovske. Hannah Arendt, Izmeu parije i parvenija, Zbornik Treega
programa Radio Zagreba, br. 20./1988., str. 63. biljeka 22.
98
Keller, op. cit., str. 263.
99
Sluaj Marana koji su se i poslije nekoliko stoljea vraali na idovstvo dovoljna je ilustracija.
Zanimljiva je, a moda pokazuje i stupanj kranske predrasude, primjedba Augusta Franzena u
vezi sa zloglasnim papom Aleksandrom VI. Borgijom (rodom panjolcem): Aleksandar VI. (1492 1503) predstavlja najniu toku papinstva. Izabran je s pomou bestidnih simonijskih makinacija od

49

politika prema njima treba biti iskreno demokratska kako ne bi imali potrebe za mimikrijom.
Jedino tako, kao ravnopravni i jednakovrijedni, mogu biti i domoljubni graani Hrvatske,
onako kako je govorio Moskovi, idov, pripadnik iste stranke prava. 100 Meutim, ta
ravnopravnost pretpostavlja i jedan oblik politike asimilacije, koja je poeljna i potrebna
samo kao djelomina. A treba biti samo djelomina tj. takva koja e im osim pune nacionalne
samobitnosti osiguravati i dvije domovine - Hrvatsku i Izrael (ambarum patriarum), a objema
e dugovati patriotizam i solidarnost. Dakle, takva ravnopravnost i jednakovrijednost koja
pretpostavlja dvostruku, pae viestruku lojalnost koja ukljuuje i potporu dravi Izrael,
nikada nije na tetu Hrvatske. idovima u Hrvatskoj treba osigurati razinu slobode kakvu
imaju i u Europi, tj. poloaj dobrovoljnih idova (voluntary Jews), slobodu u definiranju
svoga idovstva i svoga identiteta, tako da, ako ele, mogu prestati biti idovi, asimilirati se i
promijeniti identitet, iseliti se ili svoj identitet i svoje idovstvo definirati na bilo koji drugi
nain. Poloaj ravnopravnosti, naime, pretpostavlja aktivno preuzimanje odgovornosti za
politiku sudbinu naroda, ali i drave u kojoj ive. Dakako, treba misliti i na to da svatko, pa i
oni, moe pokuati zlorabiti demokraciju, ali se opet prema njima treba odnositi kao i prema
svakom drugom tko zlorabi demokratske slobode.
Posebna osjetljivost idova na asimilacijske zahtjeve povijesno je uvjetovana, jer je
ona za njih urodila gorkim plodovima. No, postoje u vezi s tim na Zapadu dva posve razliita
iskustva: europsko i ameriko. Iako s razliitim ishodom zajedniko im je to da je u oba
sluaja asimilacija bila cijena za emancipaciju, samozataja za priznanje, za integraciju. Kada
je pisao svoju povijest idova, Gavro Schwarz je mislio da je s njihovom graanskom
emancipacijom, koju je u Njemakoj pokrenuo Mojsije Mendelsohn (1729.-1786.) a u
Francuskoj Mirabeau, nastupio spasonosni pokret koji e spasiti nepriznato, zakrljalo i
zaputeno idovstvo. U tom se pokretu radilo prije svega o kulturnoj asimilaciji u zamjenu za
graanska prava, a imala se odvijati prema pravilu to ga je postavio sam Mendelsohn:
Drite se mojih nazora, budite vjerni idovi i prilagodite se suvremenoj kulturi. 101 Nije bio
svjestan da im je postavio proturjene zahtjeve, koji se mogu ostvariti samo jedan na raun
drugoga. Alain Finkielkraut pak kae da je Mendelsohn postavio asimilacijsko pravilo: Budi
idov iznutra, ovjek izvana. 102 Dakle, ne moe u isto vrijeme biti i ovjek i idov.
Za asmilaciju idova u Europi bitna je injenica da su joj se protivili i idovi i
matine drave. Osim toga, budui da je zahvaala samo inteligenciju a ne i idovske mase,
nije prijetila opstanku idova. Po naravi ujedno pojedinaan, individualan i kolektivan,
drutveni proces, asimilacija je zamren i dugotrajan proces, kod mnogih asimiliranih
kardinalskog zbora koji je bio potpuno odan svjetovnim probicima. Svoju papinsku slubu
zloupotrijebio je sasvim bez stida i srama, tako da su njegovi suvremenici doli na misao da uope
nije kranin, nego prikriveni marano (prividni kranin u panjolskoj). August Franzen, Pregled
povijesti crkve, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993., str. 204.
100
Nam Izraelanom nieu hrvatstvo i patriotizam, pae nam i brane da budemo hrvatski patrioti, ali
mogu ovdje sveano i odluno izjaviti, niekali oni nama koliko im drago hrvatstvo i patriotizam,
zabranit nam se ne moe, da ljubimo nau hrvatsku domovinu. Onu svetu vatru hrvatskog rodoljublja,
koja gori i u srdcih Izraelana jednako, kao i u sredcih katolikah, grko-istonjakah i
muhamedanacah, ne moe vika i hajka nikakvih patentiranih rodoljubah ugasnuti, niti zaprijeiti, da iz
naeg pepela kao i iz vaeg postane gruda hrvatske zemlje. 1 da nas tjerate iz Hrvatske, mi ne idemo,
jer smo Hrvati; mi ju ne ostavljamo, jer smo ovdje ugledali svjetlo Boje, ovo nam je domovina, pa
imamo i pravo i dunost boriti se za sreu i slobodu nae otadbine. 1 mi, Izraelani, Starevianci,
radit emo do zadnjeg naeg daha za slobodu i sreu Hrvatske, pod barjakom iste stranke prava, a
pod geslom: Hrvatska - Hrvatima! Hrvatsko Pravo, br. 993, 25. veljae 1899.
101
Gavro Schwarz, Povijest idova, str. 101.
102
Alain Finkielkraut, Imaginarni idov, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993., str. 54.

50

idova, nikad do kraja dovren. O tome koliko idovi bolno i s grinjom savjesti
doivljavaju asimilaciju i kako je teko odrediti kada je ona konano dovrena, moda
najbolje govori izjava Leona Bluma: Ja koji sam Francuz, jer ja sam Francuz protiv moje
rase.
Taj se proces odvija na vie razina, ne uvijek u jednakoj mjeri i dubini i to na
psiholokoj, kulturnoj i politikoj razini, tako da ima mnogo nijansi poluasimilacije i
disimilacije. Istvan Bibo opisuje proces disimilacije kao prijelazno lebdee stanje izmeu
pripadnosti prvobitnoj zajednici i asimilacije. 103 Ipak, poslije velikih nacionalnih potresa
kakav je bio onaj izazvan holokaustom disimilacija ide i ire i dublje i dovrava se
obnovljenom idovskom svijeu i obnovljenim idovskim identitetom. 104
Procese idovske asimilacije, disimilacije pa i prozelitizma koji se odnose na
Hrvatsku treba promatrati najprije u sklopu tih procesa kako su se odvijali u Habsburkoj
Monarhiji a zatim u Jugoslaviji, naravno s ponekom moguom hrvatskom specifinou.
Jedna od hrvatskih specifinosti jest i ta da su idovi u Hrvatsku doselili razmjerno kasno znaajnije doseljavanje zapoinje tek prije dvjestotinjak godina. To se posebno odnosi na
sjevernu Hrvatsku. 105 Tako u Hrvatskoj nije bilo sveg onog uasa srednjovjekovnog odnosa
(progona, pokolja i dr.) Europe prema idovima. Posljedica je toga (preteno) kasnog
doseljavanja idova i druga hrvatska specifinost: ti su se procesi odvijali uglavnom u
razdoblju kad je ve poela idovska emancipacija u Europi...
Zato u Hrvatskoj nalazimo uglavnom iste ili sline tipove asimilacije i disimilacije
kao i u ostalim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije, ali i uz znaajne specifinosti u nekim
razdobljima posebno u odnosu na te procese u Maarskoj, gdje je akulturacija idova - kako
istie Peter Hanak 106 - bila moda najdublja i najsveobuhvanija u Europi. I u Hrvatskoj su
neki idovi zagovarali asimilaciju a drugi cionizam. Tako su neki smatrali da idovi mogu
biti Hrvati odani svojoj zemlji, dok istovremeno mogu ostati idovi po vjeri, plemenu i
nacionalnosti. 107 S druge strane, bilo je i asimilacije neidova u idove (prozelitizam?) tako
da prema anketi provedenoj 1971. u bivoj Jugoslaviji 9,9% izjanjenih za idovsku
nacionalnost nije imalo ni jednog roditelja idova, a u Hrvatskoj je bilo 107 osoba idova
kojima nijedan roditelj nije bio idov. 108 Puki je naime privid, stvoren pod dojmom idovske
rasne iskljuivosti 109 , da idovi nisu asimilatoran narod. Dapae, samo se radi o specifinoj
asimilaciji. Oni, naime, ne asimiliraju prema naelu moi, prema politikim kriterijima kao
103

Istvan Bibo, idovsko pitanje i antisemitizam, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983. str. 54.
Meutim, holokaust u Drugome svjetskom ratu, pa herojska borba idova u Palestini protiv
britanskog imperijalizma i arapskog iredentizma, pretvorili su izraelsku dravu...u magnet za idovski
osjeaj. Kao rezultat uslijedila je obnova osjeaja identiteta inae asimiliranih europskih idova. F.
F. Armesto, op. cit., str. 387.
105
Vidi Melita vob, idovi u Hrvatskoj, Zagreb, 1997.
106
Peter Hanak, Tipovi idovske asimilacije u Habsburkoj monarhiji, Zbornik Mirjane Gross,
Zagreb, 1999.
107
Andrea Feldman, Gospoica Ashkenazy ali., Intelektualni ivot idova u meuratnoj
Hrvatskoj, Zbornik Mirjane Gross, str. 354.
108
Melita vob, op. cit, str. 110-111.
109
Koliko idovi dre do rasne istoe najbolje pokazuje tzv. obred oplakivanja. Provodi se u znak
alosti zbog naruavanja idovske rasne istoe kada idov oeni neidovku ili se idovka uda za
neidova. Otuda i zamren, neupuenima nepoznat nain odreivanja idova ortodoksa tko zapravo
pripada idovstvu. ini se da postoje najmanje dvije vrste idova: pravi, isti, tj. oni koji su to po
krvi i ostali. Postoje li u idovstvu kakve posljedice te dinstinkcije - pravno-statusne, politike,
religijsko-obredne i dr. nije nam poznato.
104

51

veina drugih naroda, ostavljajui ostalo u biu asimiliranoga netaknuto kao nevano (kako
su to inili Rimljani i donekle Turci), nego asimiliraju prema vjeri. I, zaista, asimilacija prema vjeri jest najpotpunija, najobuhvatnija po bie. To kako se koji narod odnosi prema
asimilaciji govori zapravo o njegovu mentalitetu.

31. Emancipacija idova.

Proces emancipacije, iako nuan i poeljan, u uvjetima kada su emancipatori u biti
traili asimilaciju, mogao je uroditi samo negativnim rezultatima. Emancipacija u Europi
traila je odricanje od pokazivanja posebnog idovskog karaktera i kulture koji su otjerani u
privatium, u obitelj, tako da idov prema van u Francuskoj bude Francuz, u Njemakoj
Nijemac itd. Matine su nacije stalno poveavale asimilacijske zahtjeve za odricanjem od
idovstva te je na posljetku nastao rascjep u idovskom europskom biu: asimiliraniemancipirani trae da ih se ne naziva idovima nego izraelianima. Da bi asimilacija i
odreknue od sebe samih bili to uvjerljiviji za matinu naciju, oni se od idovstva ograuju,
pae osuuju ga i tako postaju judeofobi, idovski antisemiti. 110 Taj se rascjep dogaa oko
1840., kada je nekoliko izraelitskih pisaca zatrailo da se pridjev idovski izbaci iz
rjenika 111 No taj ep o asimilaciji, kako ga naziva Finkielkraut, zavrio je obostranom
prijevarom: niti su se idovi-izraeliani potpuno asimilirali, niti su Gojimi to doputali. I
tragino, u Auschwitzu, koji nije razlikovao asimilirane-izraeliane i neasimilirane-idove,
svi su jednako bili osueni na plinsku komoru. To je to povijesno iskustvo, psiholoki ok
koji im je pokazao da se asimilacija ne isplati i ponovno su svi postali idovi. Od tada svaki
poziv na asimilaciju doivljavaju kao antisemitizam i kao pripremu za Auschwitz.
Emancipacija idova u Europi zapoinje ediktom o emancipaciji to su ga donijele
vlasti Velike Revolucije 1792. u Francuskoj, a koji su slijedili slini edikti u drugim europskim dravama. Emancipacija je ipak bila dvoznana. S jedne strane, ukidanjem feudalizma
ukidaju se i sve one posebne povlastice to su ih idovi izborili i to im je priskrbilo status
nacije u naciji, a s druge strane postavljalo se pitanje to emancipacija zapravo znai.
Emancipacija od ega i u to? to je emancipacija? Je li to emancipacija od svjetovnog ili od
metafizikog idovstva? Od empirijskog idovstva, to znai od progona, pogroma i
istrebljenja, ali i od vjere, obiaja, jezika, povijesti, sjeanja! Od metafizikog bia idovstva

110

Suprotnost izmeu idova i Izraeliana see u srednji vijek. Sveenici su uobiajili krane
nazivati novim izraelianima. Prisvajanjem imena svojih prethodnika implicitno daju do znanja da je
Bog kranskom svijetu podario ulogu izabranog naroda. Dva imena, jedno svijetlo, a drugo
sramotno, omoguavala su da se pomiri tovanje izvorne religije s mrnjom prema njezinim ivuim
poklonicima...Europa XIX. stoljea nije vie kranska, ve humanistika...Izraelianin je i dalje
plemenita rije, a idov pogrdna. No tom je podjelom Mojsijev narod rascijepljen na dva dijela:
regenerirani, izraeliani zasluuju lijep naziv ovjek; lanovi sinagoge pak koji ele ostati
zasebnom nacijom sami se iskljuuju iz ovjenoga - na te se neizljeive danas primjenjuje naziv
idov. Alain Finkiekraut, op. cit., str. 58-59, biljeka 4.
111
Ibid., str. 60. Vjerojatno odatle potjee izraelianska objeda i opravdanje Dostojevskog: Ne
okrivljuju li me moda za mrnju stoga to ponekad Jevreja zovem jednostavno imenom idov,
Dostojevski, op. cit, str. 102.

52

i od posebne idovske sudbine i izabranosti i posebnog mentaliteta, konano od idovskog

identiteta!
Politiko shvaanje idovske emancipacije, barem normativno, svodilo se na
priznanje potpune graanske i politike jednakopravnosti. U svakom sluaju, emancipacija je
proces suprotan asimilaciji, a rodoelnik mu je bio, kako je ve istaknuto, Moses Mendelsohn
i teio je integraciji idova u graansko drutvo. Emancipacija kao proces integracije idova
u graansko drutvo nije tekla ni glatko ni brzo, ako je u Europi uope zavrena. Predrasude
su vrlo otporne i teko ih je iskorijeniti iz glava i srdaca.
No, bilo bi pogreno promatrati status i emancipaciju idova u Europi izdvojeno od
strukture europskih drutava u Srednjem, pa i u Novom vijeku. Istina, ono jest specifino i
posebno ali ipak je jednostrano potencirati ga kao iskljuivo pitanje rasizma, tretiranje idova
kao stranaca i tuinaca u Europi, i s tim u svezi ograniavanje u pravima. Jer, nisu samo
idovi tako ograniavani i iskljuivani od jednakopravnosti. U cijeloj su Europi graani
izvan matine drave tretirani kao stranci, tuinci, pa i istorodnici druge vjere bili
diskriminirani. Diskriminatorski odnos prema strancu kao tuincu traje i danas. Tako su
katolici u Engleskoj ekali na politiku emancipaciju stoljeima i tek su Aktom o
emancipaciji iz 1829. dobili puna politika prava, a ve 1830. donijet je zakon o pravima
idova to je dovreno 1886., kada su dobili puna prava. Sve do tada katolici u Engleskoj bili
su ogranieni u pravima Ediktom o toleranciji iz 1689. Prema tome, reim tolerancije i proces
emancipacije u Europi bili su viesmjerni i vieznani. Sjetimo se samo vjerske mrnje
izmeu katolika i protestanata, vjerskih ratova, progona i drugoga. Nisu, dakle, zbog vjere i
nacije bili progonjeni jedino idovi. No, istina, oni su bili progonjeni najdosljednije i
takoreku u svim dravama i od svih naroda, ni u jednoj dravi nisu nali dom dok su ostali
imali sklonite barem u nekoj od drava.

32. idovi i SAD.

Drugo je iskustvo ameriko. Sjedinjene Amerike Drave na idove su doista
djelovale kao melting pot. Kako rekosmo, u Americi su najprije doivjeli emancipaciju, ali bez
one psiholoke zadrke i odbojnosti karakteristine za Europu. Kako je njihova vjera tek
jedna od vjera a nacija tek jedna od nacionalnih manjina, ravnopravni su i kao vjera i kao
nacija. Zato su se predali toj ravnopravnosti - i uspjeli, ali kao i ostali narodi - asimiliravi se
u velikom omjeru. Tolikom da im prema Ernestu van den Haagu prijeti nestanak u SAD-u
kao nacije. 112 Uostalom, neki idovi pripadaju amerikim oevima utemeljiteljima (Abraham
Lincoln). Amerika je u doba useljavanja idova bila zemlja neograniene demokracije koja je
katkad graniila s anarhijom, kako to izvanredno prikazuje Tocqueville. Zemlja posvemanje
ravnopravnosti s neogranienim pravom udruivanja i izraavanja, zemlja slobodna
dokazivanja i meusobna natjecanja.
U takvom sociolokom i psiholokom miljeu dolo je do spontanog proimanja
idovske i neidovske kulture u kojem je idovska kao jaa bolje prola, ali je i sama mnogo
izgubila od samosvojnosti i podvojenosti. Tako je dolo do judaizacije SAD-a pa je ameriki
112

Ernest van den Haag, Mistika idova, Misl, Zagreb, 1996.

53

senzibilitet i sam postao dijelom idovski, moda isto toliko idovski kao i sve drugo...
Obrazovani ameriki um poeo je u odreenoj mjeri misliti na idovski nain, reagirati na
idovski nain. 113 Povrnom i pristranom promatrau zbog toga se moe lako priiniti da
idovi judaizacijom hegemoniziraju svijet. No, ta judaizacija ne provodi se niti bi se mogla
provoditi konspirativno, s unaprijed odreenim planom, a jo najmanje urotniki. To je dio
predrasude, namjerna izmoljotina i la. Do judaizacije je dolo istom emanacijom njihova
mentaliteta (karaktera, intelekta i temperamenta), neproraunata oitovanja vlastitog bia
koje, kad je superiorno, tei prilagodbi svijeta sebi (ista je tenja svojstvena i inferiornom, ali
s drugim posljedicama), svom nainu percipiranja svijeta, njegova postanka, njegovih
vrijednosti i sudbine. Sam Ernest van den Haag smatra da je do toga dolo jer je u Americi
stvorena aureola idovske superiornosti pa prema logici Anglosaksonaca, bijelaca protestanata (vladajue skupine u SAD-u), da se onome koga ne moe pobijediti valja
prikljuiti: Amerikanci su svoj strah od idovske (stvarne ili zamiljene) superiornosti i
svoju elju za njom rjeavali tako da su idove prihvaali i inili ih dijelom vlastite slike o
samima sebi 114 Bilo kako bilo, SAD su judaizirane a idovi su amerikanizirani. Nesporna je
prevlast idovskog kulturnog establishmenta u knjievnim i politikim asopisima, prevlast u
svim javnim medijima, u kojima plasiraju kao najvrednije i poeljne kao vladajue, liberalne
i internacionalistike ideje. Ukratko, SAD misle idovski.
Pa ipak, idovski duh amerikanizma treba razlikovati od idovstva kao takvog. Jer,
lako nam se moe dogoditi da ta dva fenomena zamijenimo, to jest poistovjetimo, a to bi za
idove moglo imati i neugodne konzekvencije, naroito politike. Do stanovita
poistovjeivanja stvarno je i dolo, ali na zaobilazan i sloen nain koji trai ire objanjenje.
Naime, postoji poistovjeenje ne samo na simbolskoj razini: Izrael obeana zemlja, Amerika
(ovdje SAD) obeana zemlja, idovi izabrani narod, Amerikanci izabrani narod. Bit
poistovjeivanja, dakle, nije mogue objasniti bez objanjenja biti fenomena izabranosti.
Sam pojam izabranosti zaista je eminentno i prvenstveno idovski i pripada idovstvu.
Kao dio idovstva ima prvenstvo, ali samo vremensko, povijesno, ali ne i psiholoko, odakle
ustvari potjee. Sama izabranost moe biti pozitivna, afirmativna, simbolizirana kao pobjeda,
i negativna, simbolizirana uglavnom kao rtva. Kako znamo, idovska je izabranost i
pozitivna kao izabranost krajnjeg pobjednika, i negativna jer e do krajnje pobjede doi uz
prethodna mnoga i teka iskuenja, kazne i rtve. Smisao izabranosti nekog naroda jest u
tome da je izabran za posebnu svrhu i da mu je odreena posebna i drukija sudbina od
sudbine drugih naroda: ...vi ete mi biti predraga svojina mimo sve narode. (Iz, 19,5). Da bi
to bilo oigledno i njima i svima drugima, da bi se stalno odravala razlika izmeu izabranog
i ostalih naroda, Jahve oituje svoju volju stalnosti izbora idova: Neka ti braa tvoja robuju
(Postanak 9,25; 27,29; 27,40). Ali, kako rekosmo, idovska je izabranost i negativna, vezana
uz iskuenja, rtve i kazne, pa zato Jahve kae idovima: Meu svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato u vas kazniti za sve grijehe vae. (Am 3,2).
No, budui da je izabranost psiholokog i, kad se radi o narodima, mitskog podrijetla,
svatko, pa i svaki narod moe sebe smatrati izabranim, narodom posebne sudbine i posebne
svrhe. To, dakle, ne moe biti niiji privilegij. Stvar je samo u tome koliko e neki narod u to
vjerovati i toga se drati ne samo u mitu nego se mita kao zbilje drati. Max Weber je
smatrao da se iza svih etnikih suprotnosti krije na neki nain ideja o izabranom narodu koja
je samo pandan stalekoj diferencijaciji i da joj popularnost potjee otuda to je svatko moe

113
114

54

Ernest van den Haag, Ibid., str. 92.

Ibid., str. 92.

za sebe svojatati. 115 Nietzsche je pak idovsku ideju izabranosti smatrao neprirodnom i
imaginarnom, svetom lai kojom se taj narod borio za vlastitu afirmaciju. 116
Od europskih naroda najpoznatiji mit o vlastitoj izabranosti jest onaj to su ga o sebi
izmatali Englezi i Nijemci (i Srbi kao nebeskom narodu). Dok je onaj njemaki opepoznat, engleski je manje poznat jer je skrupuloznije koriten. Kod Engleza je najveim
dijelom doao preko judaizacije a njegovi najgorljiviji nositelji su bili puritanci, koji su ga
prenijeli i u Ameriku. Piui o vladavini puritanskih svetaca u Engleskoj, Andre Maurois
kae da je to bio jedan od najudnovatijih fenomena u povijesti ovjeanstva: U to je
vrijeme jedan zapadnoeuropski narod stvorio iz istonjakih kronika, opisa i pjesama, starih
nekoliko tisua godina, svoju jedinu lektiru, svoj ustav i svoje vjerovanje... Na osnovi toga
to je Biblija proglasila Izraelce izabranim narodom, i uzdigla ih iznad svih ostalih naroda,
engleski je narod povjerovao, da je njegova domovina novi Izrael... ak i veliki Milton bijae
uvjeren, da bi se Gospodin Bog obratio samo na Engleze, kad bi mu zatrebao netko, da na
ovom svijetu izvri kakvu vrlo teku zadau. 117
Pod poznatim povijesnim okolnostima puritanci, kao i jo neke sljedbe i sekte, to
traei veu slobodu i povoljnije prilike za ispovijedanje svoje vjere, a to prisiljeni iseljavati
se, uglavnom su taj etos prenijeli u Ameriku. Protestantske sekte, meu kojima u prvom redu
metodistika, episkopalna i anabaptistika, sekte puritanskog protestantizma, kako ih
naziva Tomislav Suni, te kalvinizam koji francuski filozof Louis Rougier naziva engleskim
hebreizmom, uinili su Ameriku poluidovskom zemljom a amerikanizam zgusnutim
idovstvom. 118 Prema Suniu Amerikanci su, izuzmu li se Izrael i idovi, najbiblijskiji
narod na svijetu, 119 a politika i religija u Americi su isto. S druge strane, kako pie Keller,
prvi Europejac koji se iskrcao i stao na ameriko tlo bio je idov (Lius de Torres, pokrteni
idov-maran). (Keller je pae u dilemi je li i sam Colombo bio idov!). Weber nalazi i vrlo
slino ponaanje i odnos idova i puritanaca i prema gospodarskim pitanjima. Tako kae da,
dok su sve ostale prave religije spasenja imale antikapitalistiko stajalite, te se dvije
religije ponaaju sasvim drukije (iako i meusobno razliito). Zajedniko im je i to to dok
se katolikom moe biti i ne poznavajui Sveto pismo nego samo na osnovi pokoravanja
Crkvi, za idova i puritanca Sveto pismo je zakon kojega mora tono poznavati i tono ga
tumaiti. 120 Napokon, Keller smatra da ni jedna nacija koja sainjava ameriki narod nije
tako snano utjecala na oblikovanja modernog amerikanizma kao idovski narod. Stoga je i
sam ameriki predsjednik Theodore Roosevelt rado isticao veliku slinost izmeu idova i
Amerikanaca.
Ameriku politiku, naroito onu suvremenu, globalistiku, ne moe se shvatiti a da se
ne shvati umiljaj izabranosti Amerikanaca kao novog Bojeg naroda i Amerike kao novog
Izraela. 121 Amerika kao multirasna, multietnika i multikulturalna zemlja prema tom je
115

Max Weber, Privreda i drutvo, I. dio, op. cit., str. 330

Ovaj narod s nesalomljivom voljom za afirmacijom, i koji se, poto je izgubio svako pravo na
ivot, ipak znao probiti, pri emu mu je bilo neophodno potpuno se osloniti na hipoteze koje su koliko
neprirodne, toliko i isto imaginarne (kao izabrani narod, kao zajednica svetaca, kao obeani narod,
kao crkva): ovaj se narod tako savreno sluio svetom lai... Kad se idovi pojavljuju kao olienje
nevinosti, opasnost mora biti velika. Nietzsche, op. cit, str. 143.
117
Andre Maurois, op. cit., str. 374.
118
Tomislav Suni, Amerika ideologija, Zagreb, 1993., str. 74.
119
Ibid., str. 72.
120
Max Weber, Privreda i drutvo, II. dio, op. cit., str. 284. i 287.-289.
121
Od svoga poetka Amerika se nudi vanjskom svijetu kao novi Izrael, kao nova Izabrana zemlja,
kao Kanaan.., Suni, op. cit., str. 82.
116

55

umiljaju u biti cijelo ovjeanstvo; u njoj svatko siromaan i progonjen moe nai svoj
zaklon i spas, i zato je pozvana, po Bojem zakonu i jer su Amerikanci nov narod Boji, jer je
Boji blagoslov Amerike kao najbogatije i najjae drave oit, a ona je, kao izabrana i
najpravednija drava na svijetu, pozvana i da pazi na mir i ljudska prava u cijelom
ovjeanstvu. Odatle njezin internacionalizam, njezin hegemonizam i legitimacija za
politiku i vojnu intervenciju diljem svijeta. Amerikanizam je, dakle, spoj anglosaksonskog
politikog hegemonizma i idovskog (biblijskog) mesijanizma. U tom se spoju ameriki
politiki ciljevi opravdavaju etikom Biblije i puritanizma, a hegemonistika ekspanzivnost te
politike mesijanskom pozvanou Amerikanaca kao novog izabranog naroda da vladaju
svijetom. Puritanska vjerska gorljivost nadahnuta biblijskim mitovima o pozvanosti i
iskljuivou, te anglosaksonski vladalaki naboj, njegova hegemonistika politika ambicija
vladanja, glavno su mentalno pogonsko gorivo amerikog politikog globalizama kao nove
varijante neokolonijalizma.
Iz iznijetih razloga uvodno smo rekli, da je do poistovjeivanja amerikanizma i
idovstva dolo zaobilazno i sloeno (djelomino, a djelomino i izravno) te takoer da bi
potpuno poistovjeivanje ilo na tetu idova, jer bi sve ono to svijet prigovara Americi, ilo
i na idovski raun. Uostalom, odnos idova i ostalih Amerikanaca u SAD-u, ini se, i nije
tako idilian i stalno je na rubu divljenja i mrnje. Prema mnogim autorima, antisemitizam u
SAD jest potajan i tek dobro prikriven. Psiholoki, to bi mogla biti nuna posljedica sve vee
mesijanizacije Amerikanaca to dovodi do konkurentskog odnosa sa idovima. Jer ne mogu
postojati dva izabrana naroda ni na svijetu, kamoli u istoj dravi. To je ve vieno u
odnosima idova s drugim narodima, naroito Nijemcima.
No, mi ne dijelimo s Haagom njegovo blago priklanjanje procjeni da bi zbog
amerikanizacije moda moglo doi i do potpunog nestanka idova u SAD-u, niti dijelimo
njegov prikriveni optimizam da e se taj proces amalgamizacije neogranieno i bezbolno
nastaviti. Oprezu nas je pouila povijest, koja je puna nepredvienih obrata u odnosima
izmeu idova i drugih naroda, s jedne strane, a s druge, zbog specifnih drutvenih uvjeta u
SAD-u u kojima je dolo do simbioze te posebnog idovskog mentaliteta. Naime, takva je
simbioza nastala u uvjetima gospodarskog procvata u SAD-u, uvjetima kad su one
najrazvijenija zemlja svijeta, koja prednjai u gotovo svim podrujima drutvenog ivota, to
je stvorilo drutvenu psihologiju optimizma, neogranienih mogunosti i napretka. U tim
uvjetima ima mjesta za svakoga, narodi su vie potrebni jedni drugima nego to jedni
drugima smetaju, pa se stvara zanos solidarizma i pravinosti. No, kad jednoga dana, a to ni u
kom sluaju ne treba iskljuiti, nastane zastoj pa i regres u razvitku, kad se svatko od
pojedinca do naroda okree sebi, trai spas za se, hoe li se odrati taj demokratski duh, taj
zanos solidarizma i traiti zajedniko rjeenje ili e se interesi fragmentirati po nacionalnim
skupinama - a to bi se, s obzirom na njihovu tradiciju, moglo prvo dogoditi upravo kod
idova. Kod nekih idovskih skupina ve se pojavljuju antiasimilacijski strahovi da bi
Amerika mogla progutati idove, a pojavljuju se i disimilacijske tendencije poput one u
navodu Daniela Bella o idovskom identitetu u amerikom galutu. Ne treba, naime,
zaboraviti da su se idovi najprije sami odijelili od Gojima, da su se najprije sami izolirali u
geto (geto, po jednoj etvrti u Veneciji u kojem su idovi ivjeli odvojeno), te da je
antagonizam idova prema neidovima prethodio i bio isto tako stvaran kao i antisemitizam
neidova. Ali neidovi su u materijalnom pogledu bili jai. 122 Ali, ako bi i nestalo idovstva
u SAD-u, ne bi ga nestalo u svijetu. Od asimilacije ih uvaju ponori razlike, kako napominje
Dominique Bourel: Razlika, to je preslaba rije za sve ono to Zapadnjaka kranina odvaja,
122

56

Ernest van den Haag, op. cit., str. 76.-77.

svjesno ili nesvjesno, od idova... ponor koji hebrejski jezik razdvaja od indoeuropskih
jezika. 123 Pri tome je malo vano razdvajaju li ti ponori Zapadnjaka od idova ili idova od
Zapadnjaka.

33. idovstvo kao metafora negativnoga.

Uza sve eventualne mane idovskog mentaliteta (a idovi imaju pravo na svoje mane
kao i svi drugi narodi), ima pravo Weininger, taj idov a tako strastveni mrzitelj idovstva.
Ali ne idovstva kao nacije nego kao duhovnog stanja: idovstvo smijemo smatrati samo
nekim duhovnim pravcem, nekom psihikom konstitucijom koja za sve ljude predstavlja
mogunost i koja je u povijesnom idovstvu samo nala najgrandioznije ostvarenje. 124 To
dijeljenje i mana i vrlina s ostalim narodima ini ih dijelom ovjeanstva, inae bi bili
nadljudi ili neljudi. Pravo je imao kad je smatrao da su svi ljudi dijelom idovi tj. da je
idovstvo dio svakog ovjeka i naroda, kao to je i svaki ovjek dio idovstva. To je i smisao
Marxova i Weiningerova zahtjeva za emancipacijom nas od samih nas, od naih slabosti,
mana i zabluda, od idovstva, ustvari zahtjev za emancipacijom svijeta od opeljudskih
predrasuda i ogranienosti. U potkrepu te teze, tipina idovska reakcija europskih neidova
bilo je uvoenje tzv. tolerancijalne takse to su je idovi morali plaati radi samog prebivanja
u nekoj europskoj dravi. Ta se taksa plaala i poslije zakonskog izjednaenja idova s
drugim graanima. Dakle, nisi nii, nisi amoralan i subverzivan antidravni parazit ako mi
plati. 125 Prvi porez to su ga idovi poeli plaati stranim vlastima bio je fiscus iudaicus, koji
su plaali rimskim vlastima poslije idovskoga rata. Od tada ih stalno prati zla sudbina:
moraju plaati zato to su idovi i zato to ih se u nekoj dravi tolerira. Da bi averzija prema
idovima dobila sigurnost javnosti bili su od 1215. uvedeni vanjski tzv. Kainovi znakovi kao
to su ute vrpce, posebni eir i dr., po emu ih je svatko prepoznavao. No, neki smatraju da
u Srednjem vijeku to i nije bilo nita neobino jer da je to bilo vrijeme kada se svaki stale
drukije odijevao. Osim toga da to i nije neka posebnost kranskoga prava jer se time sluio
jo Ptolomej Filopater. Time se sluio i Almanzor u VIII. stoljea, a u Perziji su idovi
morali nositi poseban znak sve do kraja XIX. stoljea.
Iako u Europi sve od svoga doseljenja (ne raunajui zlatno razdoblje tijekom
maurskoga kraljevstva u panjolskoj), manje-vie imaju ulogu negativaca, preobrazba u
negativce dostigla je svoj paroksizam od nacionalsocijalista, u emu je, dakako, prednjaio
Hitler: Dva svijeta stoje jedan protiv drugoga. ovjek Boga i ovjek avla. idov je
protuovjek, antiovjek. idov je stvar drugoga Boga... idov je tuinac u prirodnom svijetu
- bie izvan prirode. 126 Takve ideje zaista nisu mogle voditi nikamo drugamo nego u
holokaust. Oni su zaista izabrani narod, negativno izabrani, ali sada ne od Boga nego od
ovjeka. Nacizam ih zaista, kako kau Horkheimer i Adorno, oznauje kao apsolutno zlo:
Apsolutno zlo igoe ih kao apsolutno zlo.
123

Dominique Bourel, idovi i Zapad - nemogua metafora, Zbornik Treega programa Radio Zagreba,
br. 20/1988., str. 67.
124
Otto Weininger, op. cit., str. 402.
125
U Hrvatskoj su idovi prestali plaati tolerancijsku taksu 1846., kada su je otkupili u Peti za
1.200.000 forinti.
126
Hermann Rauschning, Moji povjerljivi razgovori s Hitlerom, Zagreb, 1945., str. 94.

57

34. idovska posebnost.

Takoer, uza sve iznijeto, mora se uzeti u obzir da se taj narod tijekom cijele povijesti
hrvao s cijelim svijetom. Kao njegova alternativa, pae kao njegova antiteza. I to nije
misterij, ni tajna. Misterij i tajna jest to to on uvijek iznova ima potrebu izmiljati misterij i
tajnu, tajnu vjere, tajnu ivota i uvijek je iznova odgonetavati. Na tom povijesnom putu
mnogo su, nerazmjerno mnogo, pridoinijeli ovjeanstvu na svim poljima duhovnog
stvaralatva. Ipak, na koncu, kako kae Weininger u idovstvu, u judaizmu ipak neeg mora
biti. 127 Na to je valjda mislio i Parsons kad je Izrael kao drutvo, uz Grku, ubrojio u drutva
rasadnike, koja su imala razmjerno malo znaenje za drutvene sustave onoga vremena i
prostora, ali su bila nositelji kulturnih inovacija koje su se pokazale iznimno znaajnima za
niz drutava koja se nisu razvila neposredno iz njih. 128 To se, meutim, nije izmijenilo ni u
suvremenosti. Ako je vjerovati Kelleru, idovi ine 1% ovjeanstva i 10% nobelovaca! Da,
nedvojbeno je, idovi imaju iznadprosjenu sklonost za intelektualna zvanja i u njima
iznadprosjene rezultate. Majmonides je smatrao da idovska posebnost dolazi od Boga, da ih
je on posebno istaknuo, ali i da je to razlog to ih drugi narodi mrze. A i Theodor Herzl je
govorio: Ljudi nas mrze zbog toga jer smo mi u svemu sposobniji nego veina drugih
naroda.
Posebnost nije jo i izabranost, ali moe biti njezin prvi stupanj.

35. idovsko mesijanstvo kao mandat dobiven od Neba.

Antisemitizam je sramota svijeta, ali isto onoliko koliko i idovska oholost i
podcjenjivanje toga svijeta. Preuzetna oholost, taj fantazam kako kae Freud, da su
predodreeni za dominaciju nad svijetom i da su za to dobili mandat od Neba. I upravo
onoliko koliko je istina da su napustili taj fantazam, 129 toliko je istina i da je ostali svijet
postao manje antisemitski. A to je rezultat liberalne demokracije a ne nikakva Mesije.
Uostalom, antisemitizam nije nita drugo do li jedan od oblika negativnog nacionalizma,
odnosno ovinizma koji pogaa mnoge narode (meu njima i Hrvate, koji su tijekom duge
povijesti bili izloeni mnogim, ne samo srpskom nacionalizmu i ovinizmu), a koje nijee
liberalna demokracija. No, stvar je idovskog mentaliteta, oholosti, da svemu to je vezano uz
njih daju znaaj posebnosti, pa tako i antisemitizmu. Mentaliteta koji ih tjera da bez obzira na
127

Otto Weininger, op. cit., str. 434.

Talcott Parsons, op. cit., str. 200.
129
Ako zasad dopustimo da faraonovo svjetsko carstvo vai kao povod za pojavljivanje
monoteistike ideje, onda emo vidjeti da se ta ideja odvaja od svoga tla i prenosi na drugi narod, a taj
je narod - poslije dugog razdoblja latencije - prisvaja i kao dragocjeno imanje uva , dok ga ona sa
svoje strane odrava u ivotu time to mu poklanja ponos izabranog naroda. To je religija praotaca za
koju se vezuje nada u nagradu, odlije i najzad dominacija nad svijetom. Taj posljednji fantazam elje
koji je idovski narod odavno napustio, jo i danas jednako ivi kod narodnih neprijatelja u vjerovanju
u zavjeru sionskih mudraca. Sigmund Freud, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979., str. 91.92.
128

58

stanje naroda i drave u kojoj jesu, stalno usporeuju svoje aktualno stanje s onim obeanim
im i, dakako, naavi da ono nije zadovoljavajue, tjera ih na ponaanje za koje je
Dostojevski rekao: Na cijelom svijetu sigurno nema drugog naroda koji bi se toliko alio na
svoju sudbinu, svaki as, na svakom koraku, i svakom svojom rijeju - alio se na svoje
ponienje, svoje stradanje, svoje muenitvo. 130 A to je, nota bene, pisao prije holokausta!
idovsko duhovno bie bitno je proeto i odreeno mesijanstvom. No, upravo onoliko
koliko je idovstvo vie od ostaloga ovjeanstva mesijanstvom uzdignuto do Boga, toliko je
vie udaljeno od ostaloga ovjeanstva. Tako je mandat dobiven od Neba za njih urodio
gorkim plodovima na zemlji. To je bio i povod polemici o integraciji idova u hrvatsko
drutvo, koja se vodila u Hrvatskoj u povodu Zakona o ravnopravnosti idova (Izraeliana)
od 21. listopada 1873. Tada im se upravo mesijanstvo predbacivalo kao pravi izvor
separatizma Izraelova, njihova vjera u Jahvino obeanje sve zemlje, pa da su se poeli
ponaati kao gospodari svijeta. 131
Ta potvora na idove o njihovu snu kao gospodarima svijeta dobiva smisao tek ako i
ostali svijet doslovce tumai i pone vjerovati u njihove starozavjetne mitove. Nije, dakle,
dovoljno da oni vjeruju u taj mit (ako jo uvijek vjeruju). Vjera ostaloga svijeta u nj vodi
izravno u obrambeni odnos, koji se vrlo brzo preobraa u agresivni odnos prema idovima,
jer se taj ostali svijet poinje smatrati ugroenim od idovskog svjetskog gospodstva i njihove
svjetske vlade. Ta psihotina ideja idovskoga svjetskog gospodstva i njihova mesijanstva
jedna je od sredinjih ideja mitova Staroga zavjeta, koje kao iluziju idovi uporno gaje i dre
se je tijekom svoje etiri tisue godina duge povijesti. Ideja o svjetskom gospodstvu nastala je
kao neurotska kompenzacija potlaenog naroda koji ima osjeaj manje vrijednosti zbog
nedovoljne sposobnosti za vladalatvo, osjeaj koji, poprimi li razmjere hiperkompenzacije,
moe zadobiti i oblik osjeaja nadmoi i tenje za moi. Mesijanstvo, pak, kao vapaj
nemonog za izbavljenjem iz nevolje kojoj sam nije dorastao, koju sam ne moe svladati, kao
to je poloaj u asirskom zarobljenitvu, babilonskom suanjstvu i egipatskom ropstvu, rad je
pasivne ideje metafizike duhovne matrice idovstva. No, u moderna vremena u Europi ta
slika svjetskog gospodstva kao da je izala iz mita i faktino se ostvarila. Potvrda je dola u
svezi s institucijom dvorskih idova u Europi i s usponom bankarske kue Rotschild, koji e
kao dvorski idovi postati i prvi dravni bankari. Nezadovoljni davanjem usluga samo
jednom dvoru odluili su te usluge internacionalizirati i opsluivati istodobno vlade u
Njemakoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji i Austriji. Prema Hanni Arendt, bila je to
reakcija na negativne posljedice idovske emancipacije, kada je prijetila opasnost od
nacionalizacije njihove imovine u pojedinim europskim dravama. Zbog toga je osniva kue
Meier Amschel Rotschild petoricu svojih sinova odaslao i ustoliio u pet financijskih sredita
Europe - Frankfurtu, Parizu, Londonu, Napulju i Beu. Tako su Rotschildov kapital i njegova
funkcija inernacionalizirani i ujedno su postali osnovom unutareuropske povezanosti
meueuropskog idovstva - onog zapadnoeuropskog i srednjoeuropskog. Ta idovska obitelj
postala je simbolom idovskoga internacionalizma u svijetu nacionalnih drava i nacionalno
organiziranih naroda: to bi, doista, moglo predstavljati bolji dokaz istinitosti fantastine
ideje o postojanju idovske svjetske vlade od te jedine obitelji, iji su pripadnici bili
dravljani pet razliitih zemalja, svagdje utjecajni, bliski suradnici bar tri razliite vlade
(francuske, austrijske i britanske), iji esti sukobi, ipak, ni za tren nisu ugrozili solidarnost
njihovih dravnih bankara? Nema te promidbe koja bi mogla stvoriti simbol uporabljiviji za
politike svrhe nego to je stvarnost u stanju. 132
130

F. M. Dostojevski, op. cit, str. 107.

Mario Strecha, To je na svaki nain pravi kandal, Zbornik Mirjane Gros, str. 234.
132
Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit., str. 31.-32.
131

59

Na primjeru obitelji Rotschild stvorena je europska, svjetska paradigma o idovima

internacionalno povezanim, obiteljski, po krvi, kao da su jedna jedina obitelj s jedinstvenim
interesom u svijetu, a s obzirom na njihovu financijsku snagu i utjecaj na vlade, kao da su sve
vlade u njihovim rukama i oni ih pomiu iza scene poput lutaka (idovska kriptokracija).

36. Paralelizam idova i ostaloga svijeta.

Rijeiti idovsko pitanje nije mogue bez nestanka antisemitizma, a to nije mogue
bez ukidanja duhovne distance izmeu idova i ostaloga svijeta. Distance koje su gradile
obje strane. idovska svojom samosvijeu da su izabrani narod koji je predodreen da
dominira svijetom. Oni koji su se postavljali kao duhovni princip svijeta, kao i ostali svijet
koji je zbog tobonjeg deicida i amoralnosti idova (koje vjera obvezuje na strogu moralnost
samo izmeu njih ali ne i prema ostalima - Goimima), takoer gradio tu distancu. to su se
idovi vie izolirali u samosvjesnoj superiornosti u ideji, i druga je strana gradila svoju
superiornost u zbiljskom ivotu, koji im je idove izruio na raspolaganje za tlaenje i
progone. Da, taj preuzetni, gospodujui narod u ideji, morao je to platiti prijezirom,
progonima i svakovrsnom ovisnou i podreenou u zbilji.
Tu distancu je, kako rekosmo, djelomino smanjila demokracija. To je ustupak
Zapada idovstvu, koje je to prihvatilo i njime se koristi pa je i samo priznajui naelo zbilje
donekle popustilo u svojoj osionosti i umiljenosti (sve veim mjeovitim brakovima, sve
veim prihvaanjem sudbine drugih naroda meu kojima ive kao svoje sudbine i dr.). No,
razlika nije nestala. I ne treba oekivati da e potpuno nestati. To ni duhovni princip na kojem
se idovstvo konstituira kao ni princip zbilje, princip drugog svijeta, nee nikada potpuno
dopustiti. Sva umjenost sastoji se u tome da se ta dva naela stalno usklauju, da se dre to
blie jedan drugome, da se ne antagoniziraju, barbariziraju. Jer, ako bismo prihvatili i
Freudove razloge za antisemitizam tj. da osim bogoubojstva postoje i drugi, i to dvije vrste
razloga za antisemitizam tj. oni koji dolaze iz stvarnosti i oni koji dolaze iz tajanstvenih
izvora 133 vidimo da neki od tih razloga ne mogu otpasti dokle god postoje ta dva svijeta.
Prema Freudu, od onih koji dolaze iz stvarnosti, prvi je i najslabiji onaj da ne
pripadaju nijednoj zemlji (tom argumentu suprotstavlja sluaj Kolna, u koji da su idovi doli
s Rimljanima prije nego su ga zaposjeli Germani, pa bi ondje trebali biti domae puanstvo),
drugi, da su svagdje manjina u narodima s kojima ive, trei, da se zaista u izvjesnim pogledima razlikuju od svojih nacija - domaina, i konano, etvrti, njihov prkos, sposobnost
preivljavanja i uspjenost. Kako vidimo, neki su razlozi religioznog karaktera i tu su tolerancija i ekumenizam Katolike crkve mnogo pridonijeli da se bitno smanji vjerski ovinizam
i antisemitizam. Ostali razlozi, socijalne, gospodarske i politike naravi, skloni smo vjerovati
zajedno s Hegelom, demokracija e ako ne potpuno ugasiti a ono sigurno bitno ublaiti.
to se tie razloga koji dolaze iz dubljih motiva, oni prema Freudu potjeu iz
nesvjesnog u narodima. Te je motive takoreku nemogue kontrolirati i oni e zasigurno
trajno ostati. To su zavist prema narodu koji sebe smatra prvo-roenim, omiljenim djetetom

133

60

Sigmund Freud, op. cit., str. 96-98.

Boga Oca, i obrezivanje kao trajni znak njihove svetosti i izabranosti Boje, te konano
barbarstvo svih kranskih naroda u odnosu na idove.
Kako vidimo, i u interpretaciji toga genijalnog i liberalnog idova idovstvo se
postavlja kao antiteza ostalome svijetu. Antiteza bez koje svijet moe (iako e bez nje sigurno
manje vrijediti) i koju e uvijek nijekati, kao to e i oni uvijek nijekati tezu - ostali svijet.
Zato je antisemitizam vjean isto kao to je vjena i oholost, osjeaj idovske izabranosti i
superiornosti. Da zakljuimo: antisemitizam koji proistjee iz religioznih, gospodarskih,
socijalnih, kulturnih i politikih razloga liberalna demokracija moe smanjiti pa i privremeno
ukinuti. Ali, antisemitizam koji proistjee iz tih drugih razloga, iz mentalnih razlika tih dvaju
svjetova, naalost, ne moe ni smanjiti ni ukinuti. Tim vie to e ti razlozi stalno proizvoditi
one prve. Zato je sinteza neizvjesna.

37. idovski kolektivni simbol.

Govorei o masovnim simbolima nacija i njihovoj funkciji u odravanju nacionalnog
kontinuiteta Elias Canetti kae da se nacionalni osjeaj sastoji upravo u tome to se svaki
pripadnik nacije uvijek vraa tom simbolu i poistovjeuje se s njim. Tako simbol postaje
dijelom nacionalnog identiteta. Tako za panjolca kae da se poistovjeuje s matadorom,
Englez s kapetanom broda, Francuz s Velikom revolucijom i osvajanjem i padom Bastilje,
Nijemac s vojskom, a za idove kae da su narod u kojem ima vie meusobnih razlika u
karakterima i tipovima negoli u ijednom drugom narodu. George Montandon pae tvrdi da je
idovski rasni tip nastao na osnovi mnogostrukog mijeanja, te da idovi Ashkenazy i idovi
Sefardi somatski spadaju u dvije razliite podrase: Ashkenazy u armenoidnu i anatolijsku,
obje nastale na osnovi alpinske rase, a Sefardi u araboidnu,134 nastalu na osnovi mediteranske
rase. Pa to je onda i kako je mogue da imaju zajedniki simbol kao zajedniku
identifikaciju?
Za razliku od tih i nekih drugih autora koji tvrde da idovi nisu jedinstvenog etnikog
podrijetla nego da su zbog jakog idovskog prozelitizma prije dolaska Rimljana (navodno ih
je tada bilo oko 8 milijuna) oblikovani od mnogih mediteranskih naroda, Ernest van de Haag
na temelju empirijskog istraivanja zakljuuje suprotno: Testovi provedeni u Izraelu
nedvojbeno pokazuju da, ako promatramo uestalost krvne grupe ili uestalost specifinih
linija kod otisaka prstiju, idovi iz Jemena, iako tisuama godina odvojeni od njih, imaju vie
zajednikog s njemakim idovima nego to to njemaki idovi imaju s Nijemcima
neidovima, ili jemenski idovi s Jemencima neidovima. Ukratko, idovske su nasljedne karakteristike - genotip - ini se prilino dobro sauvane, barem u ovim specifinim
primjerima. 135 Sada nam je jasno kako idovi mogu imati zajedniki nacionalni simbol. Oni
od Izlaska, u moru drugih naroda, nevanih kao pijesak u pustinji, kroz povijest putuju od
jedne do druge avanture oekujui Obeanu zemlju. To je njihova kolektivna sudbina s
kojom se svaki idov poistovjeuje. Taj je simbol ostalim narodima toliko apstraktan i
nerazumljiv da im se idovi ine kao narod bez pravog povijesnog cilja.

134
135

George Montandon, idovski etnos i idovski rasni tip, Hrvatska smotra, Zagreb, 1940., str. 160.
Ernest van den Haag, op. cit., str. 32.

61

Pa to je njihov zajedniki simbol? To je slika lutanja u pustinji. Od Izlaska iz Egipta

cijeli jedan narod 40 godina luta pustinjom, kroz pijesak: Slika tog mnotva koje godinama
putuje kroz pustinju postala je masovni simbol idova. 136 Oni ni u Europi nisu nikada stekli
domovinu pa ih mnogi smatraju nestalnim narodom plitkih korijena. 137

38. Zato ponovno o idovima.

Udovoljavajui zahtjevima iz Uvoda da obrazloimo zato piemo o idovima, i pri
tome zaboravljajui na ope razloge, dodajemo da je specifian hrvatski razlog i to to neki
idovski autori iz Hrvatske smatraju odnose idova i Hrvata koliko osjetljivim toliko i
neistraenim. Osim onih koji se tiu holokausta. 138 Istog su miljenja i neki drugi idovski
autori. Tu potrebu kao da izazivaju i tvrdnje sline onoj Mirjane Gross: Ne treba nikoga
uvjeravati niti u to da jo uvijek postoji i pitanje odnosa neidovske sredine prema
idovima. 139 Osim toga, tu je i prigovor idova da i kada su ravnopravni, nisu
jednakovrijedni. To je, koliko znamo, u teoriji meunacionalnih odnosa nov moment koji bi,
prema njima, mogao biti nov, prikriven oblik antisemitizma. Dakle, i radi uspostavljanja
jednakovrijednih odnosa u Hrvatskoj, valja se meusobno to bolje upoznati, a to se najbolje
postie ako se upozna i povijest i aktualno stanje odnosa idova i Hrvata. Jer, ne moe se
poznavati aktualnog idova bez poznavanja povijesnog idova. Ne moe se poznavati
empirijskog idova bez poznavanja teorijskog idova. Eto, to je odgovor na pitanje zato
je za hrvatsku dravnu politiku nuno poznavati to pitanje u njegovu integralnom,
povijesnom i empirijskom jedinstvu, da bi se u dravnoj politikoj pragmatici mogao
najkorisnije, najpravednije i najbolje postaviti odnos izmeu idovstva i hrvatstva. Jer, Od
svih naroda najtee je shvatiti idove. 140
Mirjana Gross u svojoj raspravi Ravnopravnost bez jednakovrijednosti u vie navrata
istie razliku izmeu ravnopravnosti i jednakovrijednosti te kae: Nisu se ispunile nade
nakon Francuske revolucije u napredak ovjeanstva, u kojem e idovi imati svoj
punovrijedni poloaj, jer je kranska sredina dodue prihvatila ili podnosila formalnu
pravno-politiku ravnopravnost idova ali ih veim dijelom nije doivljavala kao
jednakovrijedna ljudska bia. 141 Analizirajui stanje idovstva u Hrvatskoj s poetka XX.
136

Elias Canetti, op. cit., str. 148.

Felipe Fernandez-Armesto, op. cit., str. 380.
138
Pitanje odnosa izmeu idova i Hrvata je osjetljivo i do sada nedovoljno rasvijetljeno... Obraena
je (makar ne uvijek u zadovoljavajuoj mjeri) povijest holokausta... Andrea Feldman, Gospoica
Ashkenazy ali. Intelektualni ivot idova u meuratnoj Hrvatskoj, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb,
1999, str. 353-354.
139
Mirjana Gross, idovi u Habsburkoj Monarhiji. (O idovskom identitetu u doba modernizacije:
od osnivanja zagrebake idovske opine 1806. do zakona o ravnopravnosti idova u Hrvatskoj
1873.), Gordogan, br. 23-24, 1987., str. 38.
140
Elias Canetti, Masa i mo, op. cit., str. 147.
141
Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti. Prilog pitanju mentaliteta i ideologije
hrvatskih cionista na poetku XX. stoljea., Dva stoljea povijesti i kulture idova u Zagrebu i Hrvatskoj,
Zagreb, 1998., str. 106. Tezu o nejednakovrijednosti idova u Hrvatskoj zastupa i dr. Ivo Goldstein.
(Vidi Veernji list, Zagreb, 21. IX. 1999.)
137

62

stoljea zakljuuje da se ni u Hrvatskoj na idove uglavnom nije gledalo kao na

jednakovrijedna ljudska bia, iako je formalno-pravna ravnopravnost bila ostvarena. Nigdje
se inae ne kae kako bi to bilo mogue ostvariti, kakve mjere treba poduzimati, a niime se
ne dokazuje da se na njih gleda kao na manje vrijedna bia kad su ve ravnopravni. I uope,
kako je to dokazivo? Trae li idovi time neto nemogue? Kao kad bismo od svake djevoke
traili da prihvati svakog momka jer inae vrijea njihovu jednakovrijednost! Simpatije i
antipatije pripadaju u osobne odnose i u individualnu psihologiju, ne u meunacionalne
odnose. A onoliko koliko su dio tih odnosa kao masovno-psiholoki fenomen, treba rei da
ravnopravnost radi za jednakovrijednost ne po sili, ne po diktatu, nego iz obiajnosti, iz
navike u odnosima meu narodima ako i kad ih podrava ravnopravnost. Drugo, meu
narodima postoje meusobne sklonosti i odbojnosti prema njihovim naravima, prema
njihovim etnopsiholokim znaajkama. Tako sklonosti prema naravi postoje npr. izmeu
Hrvata i Nijemaca, Srba i Rusa itd. Dakako, tu esto pridou i interesi, ali oni nisu ono
konstitutivno za te sklonosti koje proizlaze iz dubokih slojeva narodne psihe i slau se prema
naelima slinosti i razlika. Osim toga, idovski duh izabranosti jest duh izdvajanja i
nejednakovrijednosti, duh zasebnosti i vie vrijednosti, koji tijekom cijele povijesti djelatno
radi protiv jednakovrijednosti naroda pa je pitanje jednakovrijednosti idova s drugim narodima poglavito problem idovskoga nacionalnog duha. Trai li se onda jednakovrijednost kao
prisilna simpatija koja bi se iznuivala ili se trai da idovi budu malo ravnopravniji? Je li
mogue da odjednom nestanu ponori razlike! Je li to realno oekivati? I nema li
nacionalnih predrasuda i meu drugim narodima? Trai li se ustvari, u prikrivenom obliku,
nejednakopravnost, via vrijednost za idove?

39. Neke usporedbe izmeu Hrvata i idova.

Ve i sam naslov ove rasprave sugerira da se u njoj eljelo najprije ispitati (u
ogranienu opsegu) osnovne oznake mentaliteta tih dvaju naroda - idova i Hrvata, a zatim
povui paralele meu njima istiui razlike i eventualne slinosti. Naime, mnogi pisci koji
raspravljaju o odnosima tih naroda, bilo povijesnim bilo recentnim, kako Hrvati tako i
nehrvati (naroito to rado istiu pohrvaeni idovi, djelomino asimilirani, ili pak idovi koji
simpatiziraju Hrvate i hrvatstvo, prihvaajui hrvatsku sudbinu kao svoju), dakle mnogi od
tih rado istiu paralelnu ili pae istovjetnu odnosno slinu sudbinu Hrvata i idova. Time
najee ele ili Hrvatima uiniti ast to ih se usporeuje s tako znaajnim, glasovitim
narodom, ili pak u naivnoj, ali vrlo dobrohotnoj elji, ukloniti neprijateljstvo meu tim dvama
narodima. Kao da se radi o nerazumijevanju meu njima, a ne o globalnom, svjetskom
nesporazumu, da ne kaemo sukobu izmeu idova i ne-idova. Ipak, moramo priznati da to
nerazumijevanje ima svojih osobitosti u odnosima idova sa svakim narodom posebno, pa i u
nerazumijevanju idova i Hrvata...
Prva paralela koja se namee jest politika, a proizlazi iz okolnosti da su Hrvati
gotovo jedno, a idovi oko dva tisuljea bili bez samostalne drave.
Ta injenica, meutim, ne govori nita o slinosti u politikoj sudbini tih dvaju
naroda. Prije svega, to nije znaajka samo njihova: nisu li bez vlastite drave jo uvijek i
Kurdi, Baski, eeni i dr., a zar nisu i neki veliki narodi kao to su Nijemci, Talijani i drugi
imali problema s osloboenjem odnosno ujedinjenjem-stvaranjem jedinstvene drave? Stoga
bi se ta vanjska, nebitna slinost jednako (neuspjeno) mogla praviti izmeu idova i tih
63

naroda - Kurda, Baska, eena i drugih. No, odnos Hrvata i idova prema zemlji openito,
kao izvoru ivota, prema zemlji iz i od koje bi se ivjelo, na kojoj narod gradi svoje stanite,
pretvara je u domovinu i gradi dravu, posvema je razliit: Hrvati zemlju rado obrauju i ive
od nje; nikada, bez obzira na sve invazije, okupacije, progone itd., nikada nisu napustili svoju
zemlju, od nje su napravili svoju domovinu i na njoj organizirali svoju dravu. Utoliko se o
Hrvatima moe govoriti kao o narodu vjernom zemlji, domovini i dravi. Hrvat je Hrvatu
posredovan zemljom, domovinom i dravom. Uostalom, sve od 1102. do danas (uz iznimku
moda od 1918.-1939.) Hrvati su uvijek imali kakav-takav dravno-politiki individualitet.
Tijekom cijelog tog razdoblja nastojali su, borili su se, za jaanje toga individualiteta,
odnosno za samostalnu hrvatsku dravu, ali to, iz drugih, raznoraznih a ne nedravotvornih
razloga, nisu uspijevali sve do 1941. S druge strane, idovi se nikada ne srouju sa zemljom,
lako se sele i naputaju stanite, zemlja im nije domovina, jedan su drugome domovina, 142 a
dravu osjeaju samo kao silu, ne i kao moralni imbenik. Meusobno su posredovani
zajednikom kulturom i povijeu, koje su prije svega zajednica mita i religije na emu je
izrasla zajednika sudbina koja je opet, prije svega, misijska i duhovna. Tako se pokazuje da
tijekom toga bezdravnog razdoblja, onoliko koliko Hrvati nisu mogli, toliko idovi prividno
nisu htjeli svoju dravu. No taj je mentalitetni privid povijeu stvoren.
Meutim, budui da politika sudbina naroda proizlazi prvenstveno iz njegova
karaktera, iz njegove psihologije, iz njegova mentaliteta, a jer su ta dva naroda vrlo razliitih
mentaliteta (Hrvati su, meu ostalim, Raumvolk, a idovi Zeitvolk), to je i ta slinost u
politikoj sudbini samo sluajna, izvanjska i nebitna.
Ako su ipak ta dva naroda po emu slina, slina su po tome to su ta dva nesretna
naroda bila bez drave, i u svakoj dravi upitne egzistencije. Taj kompleks nesigurnosti
nikako nije mogao biti onaj, ni moralni ni politiki, imbenik na kojem bi se mogli
uravnoteiti njihovi meusobni odnosi. Opravo suprotno, on to nije doputao.

40. Biblijski geopolitiki mit o Obeanoj zemlji.

Drugo, povijest idova ima i jednu do sada ne-isticanu crtu: geopolitiku. Naime, ve
od najranije njihove, biblijske, povijesti ta je geopolitika crta vrlo bitno zastupljena i to kao
mit o Obeanoj zemlji. Mit o Obeanoj zemlji jedan je od stoernih mitova ne samo biblijskih
nego svevremenskih, pa i dananjih idova. Ve u Knjizi postanka Bog im preko Abrahama,
sklapajui Savez, obeava:
Potomstvu tvojemu dajem zemlju
ovu
od Rijeke u Egiptu, do Velike
rijeke, rijeke Eufrata (15,18).

142

Jer idovi e bez svoje domovine i vlastite drave, raspreni meu sve narode, kao to je to
objavilo proroanstvo, nastaviti svoj put kroz povijest, objedinjeni jedino Svetim pismom i u njemu
utemeljenim Zakonom, kao svojom prenosrvom domovinom. Keller, op. cit., str. 70.

64

A u Ponovljenom zakonu istie se da je podjela zemlje na svijetu Boja, a ne ljudska

odluka:
Kad je Vinji batinu dijelio
narodima,
kad je razmjetao sinove ovjeje,
odredi im mee po broju Bojih
sinova. (32,8).
Tako idovska geopolitika povijest poinje mitom, za razliku od hrvatske
geopolitike, koja takoer poinje savezom ali savezom s ovjekom, s bizantskim carem
Heraklijem. Pa kad bi i taj savez bio izmiljen da se opravda naknadno bizantsko pravo na
hrvatske zemlje, izmiljen je, prvo, kao savez meu ljudima a ne ljudi s Bogom, i drugo,
izmislili su ga bizantinci - Konstantin Porfirogenet, u svom poznatom djelu De administrando
imperio, a ne Hrvati. Dakle, i kad bi savez Hrvata s Heraklijem bio povijesna krivotvorina, on,
za razliku od mita o Obeanoj zemlji, nema oblik mita. Rije je dakle, o razlici mentaliteta
ve od poetka povijesti Hrvata i idova.
Takorei na poetku svoje geopolitike povijesti, Hrvati 679. sklapaju i ugovor s
papom Agatonom (a u to su doba pape ne samo simboli nego jedini priznati stvarni nositelji i
politikog suvereniteta na Zemlji) da e zauvijek priznavati meunarodni politiki poredak,
posebno da ga nee ratom naruavati. idovi se pak pokoravaju jedino Bogu (prema Savezu),
za njih ne vrijede ljudski zakoni, oni ih ne obvezuju pa ih ne obvezuje ni meunarodni
poredak jer i on potjee od ljudi a ne od Boga, njihova Boga. Ta njihova izvanzemaljska,
izvanljudska pozicija, izvor je za, i dovodi ih u sukob, sa svim narodima svijeta meu kojima
ive.
Mit o Obeanoj zemlji samo dokazuje da je na poetku povijesti Bog svakog naroda,
pa i idovskoga, geopolitiar. To je gotovo kod svih naroda tijekom cijele povijesti i ostao pa
je zemlja postala dijelom nacionalne supstancije, dok kod idova poslije razorenja Hrama i
velike dijaspore prevladava duhovna nad zemaljskom domovinom.

41. idovi i nacionalizam.

idovi su narod poslanja, misije, oni imaju mandat od Neba, Hrvati to nisu. Bar se
takvima do sada nisu oitovali. Nisu pokazivali ni slinu aspiraciju za tako visoku ulogu u
povijesti. (Iako su i kod nas voene rasprave, pa i polemike, o hrvatskome Bogu, naroito
gledom na ugovor Hrvata s papom Agatonom.) Iz te znaajke idovskoga mentaliteta
proizlazi nuno i druga, naime, da oni ne ostvaruju nikakvu svoju posebnu svrhu, nego
opeljudsku, teoloku, soterioloku svrhu, dok Hrvati ostvaruju svoju nacionalnu
individualnu svrhu. Iz te proizlazi i sljedea razlika: Hrvati su kao i svi drugi politiki zdravi
narodi nacionalisti, pozitivni nacionalisti (voli i unapreuje svoje, ne mrzi tue, kooperativan
je u meunarodnoj zajednici itd.). Kod idova je naprotiv, povijesno gledano, nacionalizam
eksces. 143 Posebnost prije nego nacionalizam, sve do cionizma. Oni se oduvijek smatraju
143

Garaudy navodi prosvjede mnogih uglednih idova, idovskih organizacija i druge izvore, protiv
najnovije pojave da se idovi konstituiraju kao nacija. Tako navodi Rabina Hircha: Cionizam eli
idovski narod odrediti kao nacionalni pokret... To je krivovjerstvo. Od 1896. cionizam se odnosi

65

svjetskom duhovnom predvodnikom elitom, konstituiranom kao duhovna i vjerska

zajednica, pa je njihov ekskluzivizam te vrste a ne nacionalne. Taj duhovni i vjerski elitizam
nastoje pretvoriti u ope, ne samo duhovno, nego i politiko vodstvo svijeta, u biti judaizirati
svijet, to ostali svijet vidi kao idovsku agresivnu hegemonistiku penetraciju i
hegemonizaciju.

42. idovska nedravotvornost.

idovi su duhovan narod: tee duhovnoj a protive se fizikoj moi. Tu je mentalni
izvor njihova antidravotvorstva. Ali nije jednoznano, bez ostatka. Naime, od Bekog
(bazelskog) stvaranja politikog cionizma 1896. nasuprot religijskom i stvaranja drave
Izraela zaslugom politikog cionizma, idovsko je narodno bie podijeljeno, raspolueno.
Dok su politiki cionisti oduevljeni stvaranjem idovske drave i konstituiraju se u naciju,
religijski cionisti to smatraju propau idovskog duhovnog vodstva, judaizma. Budui da ne
tee za fizikom moi, koja se osim na ljudskoj snazi temelji i na zemlji, protive se i fizikoj
domovini - dravi: Svijest koju imam o izvornoj prirodi judaizma sukobljuje se s idejom o
idovskoj dravi opskrbljenoj granicama, vojskom i projektom privremene moi, koliko god
bila skromna. Bojim se unutarnjih teta koje e judaizam pretrpjeti zbog razvoja, u naim
redovima, jednog uskog nacionalizma... Mi nismo vie idovi iz razdoblja Makabejaca.
Ponovno postati nacija, u politikom smislu rijei, bilo bi jednako kao okrenuti lea od
produhovljenosti nae zajednice koju dugujemo mudrosti naih proroka.144 Ta Einsteinova
izjava sadri sve bitne elemente idova internacionalista, duhovnog idova, religijskog
cionista, nasuprot idovu nacionalistu, politikom cionistu. Ali to samo objanjava
raspoluenost, nehomogenost idovskog bia, njegov nevojniki karakter. Jer, vladalatvo se
temelji poglavito na karakteru, vie nego na intelektu. Narodi vladalakog (Turci, Englezi) ili
vojnikog karaktera (Nijemci) uz ostalo, pruaju sliku meusobne velike slinosti u
osnovnim karakternim crtama. idovi upravo obrnuto: Budale mogu priati to god hoe o
njihovoj jednakosti; onaj tko ih poznaje prije e rei da meu njima ima vie razliitih tipova
nego u bilo kojeg naroda. iroki spektar karaktera i pojava kod idova neto je najneobinije
to ovjek moe sresti... Oni su drukiji od ostalih. No, u stvarnosti se oni, ako tako moemo
rei, najvie razlikuju jedan od drugog. 145 Od tako nehomogenog materijala nije mogue
stvoriti modernu naciju usprkos svim nastojanjima - osim privremeno, kako je to uviao i
Einstein.
S druge strane, Hrvati su dravotvoran narod. Najvei dio svoje intelektualne energije
tijekom jednog tisuljea posvetio je upravo pitanju dravnosti i neovisne drave. Hrvati su i
(za razliku od idova, o emu pie Van Den Haag) vojniki, junaki narod to su svjedoili
tijekom cijele svoje povijesti, sve do Domovinskog rata. Einsteinovo spominjanje
Makabejaca moe svjedoiti samo o tome da idovi ponekad postaju dobri, no samo ogoreni
na politiki pokret koji je osnovao Theodor Herzl. (Encyclopedia of Zionism and Israel), To je
nacionalistika doktrina koja nije roena iz judaizma ve iz europskog nacionalizma XIX. stoljea
(Th. Herzl: Diaries.), ...Tvrdimo da cilj judaizma nije ni politiki ni nacionalni, ve duhovni..,
RogerGaraudy, Mitovi utemeljitelji izraelske politike, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998
144
Albert Einstein o idovskoj dravi u Ibid., str. 74.
145
Elias Canetti, Masa i mo, op. cit., str. 147.

66

borci, ali ne i dobri vojnici. Karakter im je previe kompliciran, sloen i raznolik da bi

postigli onu mentalitetnu homogenost neophodnu za dobru vojsku. Opravo ta hrvatska
znaajka vojnikog i junakog naroda oduevljava odreeni tip idova. Hrvati, za razliku od
idova, upravo oboavaju svoju domovinu i kao odreeni prostor, zemlju. idovi se i inae
loe snalaze u prostoru to simbolino izraava i Mojsijevo mitsko ali udno, teko objanjivo
i shvatljivo etrdesetogodinje lutanje pustinjom.

43. idovska mo u SAD-u.

Prema uvrijeenom miljenju na Zapadu, idovi postiu socijalnu, fiziku mo u
svijetu (izvan Izraela) neizravno, penetracijski, kripto; infiltriraju se i osmotski penju po
socijalnim i dravnim strukturama, skriveno ostvarujui svoju sudbinu takorei iza lea
naroda meu kojima ive i bez prihvaanja sudbine tih naroda. Svoju sudbinu odjeljuju od
drava i naroda meu kojima ive, naroito ako ih ta drava ne titi. Politiki cionizam, i to je
novo, ne trai niti dvostruku odanost - zemlji u kojoj ive i Izraelu, nego iskljuivo Izraelu. 146
I tako, dok religijski cionizam izgrauje kod idova svijest svjetske elite, pozvanosti da
ivei meu narodima svijeta taj svijet vode i duhovno, poglavito religijski, jer su za to dobili
mandat s Neba, dotle politiki cionizam inzistira na odanosti prvenstveno Izraelu kao dravi.
Prema tome, na kraju je, i jednom i drugom ekskluzivistiki egoizam zajedniki duhovni i
politiki temelj.
Politiki mentalitet Hrvata u tom je pogledu posve razliit: oni inzistiraju upravo na
nacionalnosti i izravnom ostvarivanju svoje politike sudbine.
idovi su na Zapadu doli do stanovite sudbinske identifikacije samo u SAD-u i
Austro-Ugarskoj, ali tome su poglavito dva razloga: 1. SAD nisu nacionalna drava pa nema
potrebe za intenzivnom duhovnom nego samo simbolskom identifikacijom idova s
tamonjim narodima, i 2. Ostali su se Amerikanci judaizirali, a nisu se idovi amerikanizirali.
To je uslijedilo po duhovnoj, prije svega maginoj nadmoi idovskih religijskih mitova. Taj
spoj judaizma i WASP-a urodio je loim posljedicama za cijeli svijet: SAD su postale sklone
mitomaniji, soteriolokom misijstvu i poslanju, i to ne samo religijskom nego i politikom, iz
ega se rodila amerika politika arogancija, tenja za svjetskom politikom hegemonijom i
ameriki dravni terorizam.

44. Drava Izrael.

Promatramo li genezu politike ideje kao puta k slobodi na kojem se ona ostvaruje u
drutvu (narodu), zajednici (naciji) i konano dravi, vidjet emo da su idovi ostali negdje
146

Kolektivna obveza svake cionistike organizacije iz razliitih nacija da pomogne idovsku dravu
u svakoj prigodi, je bezuvjetna, ak ako takav stav doe u proturjeje s vlastima njihovih dotinih
nacija. Garaudy, op. cit., str. 272.

67

na razini izmeu drutva i zajednice. Imaju elemente i jednog i drugog, ali njihov duh nije
spreman za dravu. Dravu Izrael stvorili su ne kao autonomnu ideju politike kulture,
potrebu objektivnog nacionalnog duha, nego pod prisilom progona, nacionalne
homogenizacije europskih naroda u XIX. i XX. stoljeu i s tim u svezi neprijateljstva prema
onima koji ne pripadaju matinoj naciji, a naroito progona i zloina koje su doivjeli u
Drugome svjetskom ratu. Dakle, vie iz bijesa i oaja proisteklog iz rtve zloina. Ali protiv
drave Izraela nije samo njezin vrlo teak i nepovoljan geopolitiki poloaj i arapsko
neprijateljstvo, nego i nedravotvorni duh idova. To je njezin najvei neprijatelj. Garaudy
daje iroku lepezu protivljenja idovskih intelektualaca i drugih uglednika idovskoj dravi,
pri emu su najvanija obrazloenja toga protivljenja uglavnom kulturalistika i
karakteristina za idove. Navodimo jedno karakteristino: Ja sam idov koji ivi u Izraelu.
Smatram se graaninom koji potuje zakone. Odlazim na redovne vojne vjebe svake godine,
iako imam vie od etrdeset godina. Ali nisam odanik dravi Izrael, niti bilo kojoj drugoj
dravi ili organizaciji! Ja sam privren svojim idealima. Mislim da treba govoriti istinu i
initi sve to treba da bi se spasila pravda i jednakost za sve. Privren sam hebrejskom jeziku
i pjesnitvu, i volim vjerovati da skromno potujem neke od vrijednosti naih starih proroka.
Ali posvetiti tovanje Dravi? Mogu si zamisliti Amosa ili Izaiju da ih se trailo da
odaju tovanje kraljevstvu Izraela ili Judeje!
idovi misle i kau tri puta na dan da idov mora biti odan Bogu i samo Bogu:
Voljet u Jahvu, tvog Boga, svim svojim srcem, svom svojom duom i svom svojom
snagom. Jedna mala manjina jo vjeruje u to. Ali, ini mi se da je veina njegovog naroda
izgubila svoga Boga i nadomjestila ga idolom, ba kao kad su toliko oboavali zlatno tele u
pustinji da su dali svoje zlato da bi mu podigli spomenik. Ime njihovog modernog idola jest
Drava Izrael. 147 Tipian idovski antidravotvorni anarhizam. Moe li biti dubljeg i
intenzivnijeg prijezira i mrnje prema dravi? To daje vjerodostojnost izreci: Perditio tua ex
te, Israele.

45. idovsko mitotvorstvo i revizionisti povijesti.148

Ali, ono to u temelju razlikuje idove od Hrvata (i od veine drugih naroda) jest
duhovna sklonost idova pravljenju mitova, mitologinost (mitotvornost) idovskog duha,
dok tu duhovnu znaajku Hrvati nemaju. Barem ne kao relevantnu kulturnu injenicu sa
znaenjem u javnom, posebno politikom ivotu naroda. Kod idova se, naime, ne radi samo
o mitotvorstvu kao djelatnosti duha u naivnosti, o naivnosti mate predznanstvenoga
miljenja, nego, prema revizionistima, o trajnom, pravom i izvornom svojstvu duha da stvara
mit i njime zamjenjuje stvarnost. Dakako, mitiziranje i mitologiziranje svojstveni su svakom
predznanstvenom miljenju i tu fazu miljenja proli su svi narodi, ali su svi drugi manje-vie
rano iz te faze i izili. idovi iz te formatizirajue duhovne faze nisu izili ni do danas. I dok
se to mitotvorstvo moglo prihvatiti za Stari zavjet kao emanaciju predznanstvenog duha, iako
147

Garaudy, op. cit., str. 253-254.

Povjesniari revizionisti (bez obzira je li im bavljenje povijeu profesija), nastoje revidirati uzroke
i posljedice Drugoga svjetskog rata, te posebno uzroke i posljedice holokausta. U takve reviozioniste
ubraja se i Garaudy, kao i mnogi drugi.

148

68

se i tada radilo o nekritikom, opravdavajuem prihvaanju odnosa idova prema drugim

narodima, naroito kad se opravdavao genocid kod osvajanja Obeane zemlje, dotle se prema
revizionistima ovjeanstvu ne moe oprostiti lakovjernost i oportunizam u prihvaanju
mitomanije holokausta odnosno shoaha. Kako Garaudy tvrdi, idovi su etniko ienje i
genocid napravljen pri osvajanju Obeane zemlje, naknadno opravdavali izmiljajui mitove
o Bojoj zapovijedi da to uine. Tako o zauzimanju zemlje Kanaanaca: ...Jahve uslia glas
Izraela, i predade mu Kanaance. A Izrael njih i njihove gradove heremom uniti. 149 , a
govorei o Amorejcima, o baanskom kralju Ogu, Jahve ree Mojsiju: Ne boj ga se! Predao
sam u tvoje ruke njega, sav njegov narod i njegovu zemlju. Postupi s njim kako si postupio s
amorejskim kraljem Sihonom koji je boravio u Hebonu.
I potukoe ga, i sinove njegove, i sav njegov narod, tako da nitko ne utee. Potom
zaposjedoe njegovu zemlju. 150
Moemo samo zamisliti kakav bi to bio Bog koji trai poinjenje takvih zloina!
Revizionisti sa svojom kritikom idu i dalje, pa u bitnome, istiu:
Tu tehnologiju mitova mogli smo pratiti in vivo u XX. stoljeu: nastalo je toliko
filmova, romana i drugih tvorevina kulture, tobonjih znanstvenih rasprava itd., u kojima je
sve o shoahu viestruko uveano i izmiljeno da je pravo udo kako to ovjeanstvo uope
moe jo podnositi. Maalost, na tetu cijelog ovjeanstva (ukljuujui idove), to moralno i
politiki pokriva i podrava judaizirana Amerika. Traginu injenicu da je Hitlerov reim
usmrtio izmeu 900.00 i 1.200.000 idova u Auschwitzu iskoristiti i od toga uiniti 4
milijuna da bi se dobilo ukupno 6 milijuna Hitlerovih rtava i time terorizirati cijelo ostalo
ovjeanstvo - kao svi su drugi narodi zloinaki, samo je Izabrani narod narod pravednik i
rtva, to je svjesno pravljenje mita. Mitizirana je brojka, mitizirana su sredstva usmrivanja,
metode i sve drugo s tim u svezi. No, to su stajalita revizionista.
Dvije injenice valja naroito istaknuti u svezi s pravljenjem mita: tehnologija
pravljenja mita i sposobnost naroda koji ga pravi da i u XX. st. napravi uvjerljiv mit i
nametne ga kao istinu i racionalnom Zapadu, i to prvenstveno njemu. Da zbog svoje
uvjerljivosti postane opeprihvaen, da postane dio javnog uvjerenja. Naime, sada kad imamo
pred oima pravljenje mita o idovskoj rtvi takoreku in vivo151 ,bolje razumijemo tu
psihologiju mitomanije; ali, sada takoer moemo lake demitizirati sve to od Staroga

149

Brojevi 21,3. Sasvim je razumljivo da te zloine izraene rijeju herem biblijski komentator ne
komentira niti ovdje objanjava to ta rije znai, kao to ni Teoloki rjenik (Rahner - Vorgrimler,
akovo, 1972.) ni Rjenik biblijske teologije (Xavier Leon - Dufour, Zagreb, 1993.) ne sadre natuknicu
herem. To je ipak prije, ali tek stidljivo uinjeno u komentaru Izlazak, 22,19, gdje biblijski
komentator kae: Izruen prokletstvu, potpuno uniten. Tim je rijeima preveden (i opisan) korijen hrm.
Znai: Bogu posvetiti, uiniti (neto) Bojom svojinom. Nakon rata, koji bi Izraelci, prema biblijskim
knjigama, vodili uime Boga i s njegovom pomou, sve je pobijeene i sav plijen trebalo posvetiti
Jahvi, tj. potpuno unititi. Iako je oit pokuaj prikrivanja stranih zloina koje su Izraelci poinili u
ime Boga, ipak se ne moe prikriti da je sve pobijeene trebalo potpuno unititi. Biblijski
komentator naime, prikriva da je korijen hrm korijen rijei herem, te da se starohebrejsko pismo pisalo
samo sa suglasnicima bez samoglasnika. Prikrivanje je i u tome to se rije herem u Bibliji najee ne
prevodi, pa se ne vidi kakav se zloin skriva ispod izvrenja herema.
150
Brojevi 21,35.
151
Garaudy napominje da je mit o 6 milijuna idovskih rtava sasvim zasjenio injenicu da je u
Drugome svjetskom ratu bilo oko 50 milijuna rtava od ega 9 milijuna Nijemaca i 17 milijuna
Slavena. Garaudy, op. cit., str. 62., 215. i 328.

69

zavjeta 152 do danas, a to nas ujedno moe osposobiti za veu otpornost prema mitu ubudue,
openito pa prema i idovskim mitovima. Jer, moramo biti svjesni da e se idovski mit o
kojemu govorimo i dalje razvijati i rasti jer ga podupire, hrani ga ista ona psihologija koja ga
je stvorila. No, demitizacija nikada nije bez velikih potekoa. Naime, po svojoj strukturi mit
je nekada zamjena za eljeno a nedogoeno, a nekada se radi o naknadnoj mitizaciji
dogoenoga. Vrlo je teko u mitu iskopati zrnce dogoajne istine pa se esto moramo
zadovoljiti rekonstrukcijom povijesnih, civilizacijskih i psiholokih struktura u kojima je
nastao i spoznati kakva je politika, religijska, psiholoka i uope duhovna potreba izazvala
taj mit, odnosno kakvu je on duhovnu ili praktinu ivotnu potrebu trebao zadovoljiti. Otuda i
onaj rankeovski zahtjev, revizionistiki, da se revizijom ustanovi kako se zaista neto
dogodilo, kako je doista bilo (Wie es eigentlich gewesen), i da se suprotstavi politikim
interesom nametnutoj tobonjoj istini (Wie es gewesen), koja se oslanja na privid injenica kako se pria i govori. Jer istina mita jaa je od arheologije i od paleontologije i od itanja i
interpretacije starih rukopisa, ukratko - mit je jai od istine. Postoji naime, stanovita
predispozija ljudske psihe za prihvaanje mita i njegove lane jasnoe. 153 Radi se o duhovnoj
komociji, o lijenosti ljudskog duha, ali i o estetinoj potrebi za doivljajem mita bez obzira na
istinitost sadraja. Mit se vee na iracionalno nae psihe pa je zbog toga neunitiv. No,
racionalnou mu moemo bitno umanjiti uinak.
Neki su narodi skloniji a neki manje skloni mitotvorstvu. idovi su ekstremno skloni
pravljenju mita (slini su im i Srbi, no oni to ine s kudikamo manje intelektualne snage i s
daleko manje sjaja mate; no, moda je i ta slinost bar djelomino objanjenje zato Srbima
oprataju genocid nad idovima tijekom Drugoga svjetskog rata! Srbe inae spominjemo jer
su u XX. st. znaajno utjecali na politiku sudbinu Hrvatske i Hrvata.). Mitotvorstvo je
imanentno idovskom duhu, nagonskog je podrijetla ili, freudovski reeno, pod kontrolom je
nagonskoga. Oni ne mogu ne praviti mitove, to je jae od njih. Jae je utoliko vie to je
isplativo za uspostavljanje ne samo duhovne nego i politike dominacije. No, ako bi se ta
njihova sklonost mitomanstvu uzela kao ekskulpirajua mentalna via sila koju oni ne mogu
kontrolirati, tada bi ih se uinilo politiki neodgovornim - a to znai slobodnim i za svaku
vrstu zloina. To se ne moe dopustiti ni jednom narodu. Dapae, savjest meunarodnoga
javnog mnijenja i meunarodnog poretka, meunarodni super Ego, mora ga aktivno suzbijati.
I kad bi se radilo o mitovima koji ne bi imali nikakvih politikih reperkusija, ni po zla. Ali
kako vidimo, opasnost od mitomanije i za vlastiti narod i za ovjeanstvo u cjelini ve su
shvatili neki najlucidniji pojedinci iz idovskoga naroda, koji nastoje suzbiti tu klimu
mitomanije. 154 Oni nastoje probuditi racionalnu crtu u tom tamnom kolektivnom idovskom
Ja, u tu crnu dubinu idovske due unijeti svjetlo racionalnosti, izvui na svjetlo racionalnoga
onaj psihiki supstrat i njemu imanentan mehanizam nagonskoga, nesvjesnoga koje
zapovijeda svjesnim, okree ga i potie ga da bude tako stravino mitotvoraki plodan.
Opasnost koju proizvodi mitomanija proizlazi iz injenice to e na tu mitologiju koja je u
funkciji politikog interesa, sve vie reagirati neidovi i sigurno je da e se ponovno stvoriti
152

Bivalo je da se smatra bezbonim tretirati sve prie, naroito Genezu, kao mitove, ali one su bar
naoigled mitske. Istina, one nisu mitovi u smislu u kojem se ta rije obino shvaa, tj. fabule, ali ono
o emu se pria jesu stvarni, iako mitoloki fakti, tj. fakti koji stoje pod uvjetima mitologije. F. W. J.
Scheling, op. cit., str. 170.
153
Lana jasnoa samo je drugi izraz za mit. Mit je oduvijek bio ujedno i taman i oevidan. Oduvijek
je izraavao prisnost i oslobaanje od rada pojma. M. Horkheimer - T. Adorno, op. cit., str. 10.
154
Osim Garaudya u Francuskoj su jo poznati revizionisti Paul Rassinier i Robert Faurisson, u SADu Arthur R. Butz i Richard Harwood, u Njemakoj Thies Christophersen i Udo Walendy, Ernst Nolte,
Helmuth Diwald i Armin Mohler, a u Velikoj Britaniji David Irwing. Za Hrvatsku je naroito vaan
dobro poznati Nikolay grof Tolstoy.

70

antiidovska osvetnika psihologija kod naroda koji su sada zaslugom idovskoga mita
pribijeni na stup srama, gdje ih se eli trajno i zadrati. Posljedice te mitomanije naroito
osjeaju Hrvati, jer potraga za Hrvatima koji su stvarno ili navodno poinili zloine nad
idovima tijekom Drugoga svjetskog rata na pragu je da od Hrvata uini mitske progonitelje i
zatiratelje idova, iako cijela povijest odnosa idova i Hrvata govori suprotno. Uzmemo li u
obzir snagu i mo judaiziranih SAD i njihovih neizbjenih atlantskih saveznika - Velike
Britanije, koje s judeo-anglo-saksonskim nacionalizmom i hegemonizmom teroriziraju cijeli
svijet, s jedne strane, a s druge ostali svijet koji se protivi judaizaciji i toj judeoanglosaksonskoj hegemoniji (pribrojivi im i protivnike judaizacije u samim SAD), moemo
pretpostaviti kakvu svjetsku kataklizmu moe izazvati sukobljavanje tih dviju strana. Dakako,
ne mora taj imbenik biti jedini uzronik konflagracije, ali uz ostale, kulturne, vojne,
gospodarske i politike suprotnosti on e ih pokrenuti i prouzroiti kataklizmu Zapada. To
moe poeljeti iskoristiti Istok i tada je svjetski rat, ovaj put zaista totalan, globalan,
neizbjean.
Taj je scenarij ne samo mogu nego i vrlo vjerojatan. Nije stoga udno da mnogi
lucidni idovi uviaju tu manu tetne plodnosti idovskoga duha koji ini njihovu kolektivnu
sudbinu pa ele pobjei od te sudbine i postaju pribjegari u druge narode (Marx, Freud,
Weininger i mnogi drugi), pokrtavaju se kao Gotthold i Theodor Lessing, Moses
Mendelsohn, Heinrich Heine, Karl Mordechaj Marx, David Ricardo, Benjamin Disraeli,
Saverio Mercadante, Felix Mendelsohn-Bartholdy, Robert Schumann, Ludwig Borne, Hugo
v. Hofmannstahl, Fridrich Julius Stahl (Joel Joelsohn), Walter Rathenau, Marcel Proust,
Henri Bergson, Moses Hess, Berthold Auerbach, Albert i Jochanan Bloch, Wilim Raabe,
Maurice Sachs, Georg Brandes, Morris Cohen, Artur Trebitsch, Otto Weininger, Karl Kraus,
Max Steiner 155 i dr. Oni bjee, emancipiraju se i to ne kako je to pogreno mislio Marx od
svoje svjetovne, nego upravo od svoje duhovne egzistencije sve do samomrnje i semitskog
antisemitizma. Tako se ini, iako neosnovano, da racionalni, nemitomanski idov ne moe
ostati idov. Stoga je upitna Marxova teza da se ovjeanstvo mora emancipirati od vlastitog
idovstva, odnosno ona moe biti samo djelomino i u nebitnome tona. idovi se zaista
moraju emancipirati od te svoje mane pravljenja mitova, koja je stvorila mit o izabranom
narodu i narodu rtvi nasuprot svim ostalim narodima kao niim narodima - Gojimi narodima
i narodima zloina (na idovima), jer tako stvaraju dva paralelna ovjeanstva: idove i
neidove. Ahasver, naime, nije samo legendaran nego i empirijski idov kao paralelno
ovjeanstvo. Paralelno i neprijateljsko. Tako vidimo da je mit o idovima ustvari idovski
mit, od kojeg bi se, kad bi to bilo mogue, idovi morali emancipirati da bi prestali biti
paralelno, neprijateljsko ovjeanstvo i to, kako smo ve rekli, prvenstveno od svoje duhovne
egzistencije.
Zanimljiva je i interpretacija odnosa mita i holokausta francuskog pisca Clauda
Lanzmanna, koji u pokuaju filmskih i dr. obrada holokausta ne kao dogoenog uasa nego
zaista kao mita kae: Holokaust je danas legendaran na nekoliko naina i poprimio je
razmjere mitske prie: nejasne, neodreene i stereotipne spoznaje o nepoznatom. Kao to se
to dogaa sa svim mitovima, sve vei broj razumnih ljudi koji nisu nuno zlonamjerni pita se
jesu li se, konano, sve te stvari zaista dogodile. Ako je danas mogue napisati knjigu o
estmilijunskom mitu, ili o lai Auschwitza, to je zbog toga to se itava stvarnost
holokausta razvodnjava... 156
155

Hans Mayer, Autsajderi, Zagreb, 1981., str. 305-332.

Lanzmann, op. cit., str. 108. U njegovu sluaju zapaamo paradoks: mit se okree protiv mita.
Stvara se mit o mitu i - razara ga.

156

71

46. Drava Izrael kao rjeenje idovskog pitanja.

Sve to nije atak na idove i njihovu dravu, ne odrie njihovo pravo na svoju zemlju i
svoju dravu, pogotovo ako je oni smatraju ostvarenjem Ezekijelova proroanstva. 157 Dapae,
udravljenje je jedan od naina demitizacije idovstva. Naalost, ne i dovoljan. Jer, od oko 15
milijuna idova u svijetu, u Izraelu ih ivi tek oko treine pa ovjeanstvo sada ima ne vie
jedan nego dva idovska problema: uz ve tradicionalan jo i dravu Izrael kao geopolitiki
problem. Ipak, drava Izrael je, nasuprot Garaudyjevoj i drugoj humanistikoj i
dobronamjernoj kritici naina nastanka i odranja drave Izraela, racionalan, trezven pokuaj
rjeenja idovskog problema. A i za ostalo je ovjeanstvo to prihvatljivo rjeenje. Jer, radi se
o izjednaavanju u nainu borbe s ostalima narodima, o borbi na otvorenom politikom polju
na kojem su ostali narodi mnogo vjetiji, pa tu dravu mogu kontrolirati. Bez toga
izjednaenja vodila bi se neravnopravna borba ratia s mitom. Na tom su polju idovi slabiji
nego na polju mitomanskog, tobonjeg internacionalizma. Tome se stajalitu, meutim, moe
prigovoriti egoizam ostalih naroda i beutnost prema Palestincima. Ali zar i Palestinci nisu
bili beutni prema idovima? Nisu li odbijali primiti ma i jednog idova u Palestinu? Radi
se samo o sili, o odnosu moi i sile, o tome tko ima dovoljno sile da provede svoju volju i
svoje interese. Uostalom, nije li cijela politika povijest ovjeanstva povijest zloina!
ovjek je pjesnik, filozof, svetac, ali - i zloinac. I od toga, naalost, ne moe pobjei.
No, predviamo: dravu Izrael nee unititi Arapi, nego mitomanski i nedravotvorni
duh idovstva. Kod idova je, naime, jedna vrsta politikog anarhizma duhovna konstanta,
normalno duhovno stanje. To je za njih kreativno stanje kao naroda kulture. Ta konstanta ini
razliku izmeu religioznog i politikog cionizma. Religiozni cionizam oslanja se na duhovno
naslijee proroka i ostalo duhovno, povijesno naslijee toga naroda, koje prezire dravu to je
simbolino izraeno jo Jotamovom basnom u kojoj se s prijezirom govori o politikom
voi. 158 U njoj su oni privreni smokvi, maslini i lozi, simbolima mira, izobilja i uivanja, a
ne glogu, simbolu divlje, otuene zapovijedi i stege, te glogu, tapu simbolu vlasti i prisile. I
to je konstanta do dana dananjega, koja e na kraju, kao i uvijek do sada, nadvladati
dravotvornost politikog cionizma. Otuda, kako rekosmo, suvremena vjerodostojnost izreke:
Perditio tua ex te, Israele.

157

Keller kao motto poglavlju U staroj domovini. Izrael, nova drava, navodi (str. 489.)
proroanstvo Ezekielovo: Ovako govori Jahve Gospod: Evo, skupit u sinove Izraelove iz naroda u
koje dooe, skupit u ih odasvud i odvesti ih u zemlju njihovu. I nainit u od njih jedan narod u
zemlji, u gorama Izraelovim. Ezekiel. 27,21,22.
158
ujte me, uglednici ekemki, / tako vas uo Bog! / Jednom se zaputila stabla da pomau kralja
koji e vladati nad njima. / Pa rekoe maslini: Budi nam kraljem! / Odgovori im maslina: Zar da se
svog ulja odreknem to je na ast bozima i ljudima da bih vladala nad drugim drveem? / Tad rekoe
stabla smokvi: Doi, budi nam kraljem! / Odgovori im smokva: Zar da se odreknem slatkoe / i
krasna ploda svog / da bih vladala nad drugim drveem? / Tad rekoe stabla lozi: Doi, budi nam
kraljem! / Odgovori im loza: Zar da se odreknem vina to veseli bogove i ljude da bih vladala nad
drugim drveem? / Sva stabla rekoe tad glogu: Doi, budi budi nam kraljem! / A glog odgovori
stablima: Ako me doista hoete pomazat za kralja, u sjenu se moju sklonite. / Ako neete, iz gloga e
oganj planuti i saei cedrove libanonske! Suci 9,7-15.

72

47. Hrvati i mit.

S druge strane, Hrvati nemaju, ili imaju ali s malom snagom, talent za pravljenje mita.
I ne radi se o tome je li narod malobrojan ili mnogobrojan: kada su stvarali svoje najvee
mitove, idova je bilo kudikamo manje nego sada Hrvata. Radi se o mentalitetu, kolektivnoj
svijesti, o narodnoj dui koja to ima ili nema. A kolikogod mi osuivali mitomanstvo, ono je
u odreenoj mjeri u politikoj borbi naalost korisno pa zato i potrebno. Hrvati od najveeg
mirnodopskog pokolja nakon Drugoga svjetskog rata koji su doivjeli na Bleiburgu nisu
uspjeli napraviti ni nacionalni (koji takoer moe imati odreenu politiku funkciju), a
kamoli svjetski ili barem europski politiki mit. Bilo je Hrvata koji su to pokuali, no
kolektivna svijest to nije prihvatila. Teko je rei tko je korisniji za politike interese Hrvata:
oni koji su to pokuavali nastojei time kompromitirati tobonju pravednost pobjednika ili
oni koji su to sprijeili.
Pa i u Domovinskom su ratu Hrvati upravo patoloki pedantno vodili knjigovodstvo o
svakom poginulom, ranjenom i nestalom Hrvatu (i nehrvatu, ako se borio na hrvatskoj strani),
nastojei prije umanjiti negoli prikazati stvarno stanje gubitaka, a da ne govorimo da je bilo
nedopustivo gubitke uveavati. Moglo bi se pomisliti kako je to rezultat vojnostratekog
prestia: diiti se time kako se sa to manje gubitaka postiu to bolji rezultati. Ali nije.
Rezultat je to patoloke senzibiliranosti, kompleksa nastalog djelovanjem srpsko-idovskog
mita o Hrvatima kao genocidnom narodu emu je kao dokaz sluio logor u Jasenovcu, ije su
rtve mitoloki uveavane. Radi se, dakle, o pomanjkanju smisla ne samo za stvaranje mita
nego i za najosnovniju vlastitu promidbu, a posebno sposobnosti senzibiliziranja svijeta
svojom rtvom, u emu su Srbi i idovi svjetski majstori. Tako je poznat Malaparteov 159 blef
o punoj koari oiju, koje da mu je pokazao poglavnik dr. Ante Paveli prigodom prijama
kod njega, a te oi, dakako, trebale su biti srpskih i idovskih rtava hrvatskoga zloina. Taj
blef, jer radilo se o ribizlu, uzdizan do mita, obiao je cijeli svijet i poinio nevienu moralnu
i politiku tetu Hrvatima. Simon Wiesenthal, iako mu je to krivotvorstvo poznato, bezobzirno manipulira tim primjerom prema potrebi, pa se u njegovoj varijanti te oi sele u au
na stolu Maksa Luburia: Ma radnom stolu Maksa Luburia bila je velika aa, ispunjena
piritom. U ai su plivale ljudske oi, na tucete 160 da bi se u knjizi Daniela J. Gouldinga
pretvorile u vree pune oiju, naravno, kao trofejima ustakih ovritelja. 161
Kao filozof, kao ljubitelj istine, svaki bi Hrvat trebao biti ponosan na to da hrvatska
tragedija nije mitizirana. Ali kao politiar, svaki bi Hrvat trebao biti nezadovoljan time.
Zato? Zato jer se narodi meu sobom bore i mitovima (kao i ostalim laima, reklamnim i
promidbenim) i glupo je od hrvatskih voa da su taj poriv guili umjesto da su ga razvijali i
poticali. Mit je jako politiko sredstvo borbe koje, naravno, mora ostati pod racionalnom
kontrolom. To je velik nedostatak u hrvatskom politikom mentalitetu, to neshvaanje prave
uloge istine i lai u politici te, kada koju treba upotrijebiti. Glupo je i utoliko to to moramo
ovdje iznositi jer to je dio politike koja se vodi, ali se nikome ne priznaje. Iznosei to,
navlaimo na se odbojnost tih ogranienih pravdoljubaca. Nekorisnih, pae tetnih
pravdoljubaca i istinoljubaca. Ta vrsta istinitosti i pravdoljubivosti nikada nikome nije
159

Curzio Malaparte, talijanski knjievnik i publicist, pravim imenom Kurt Erich Suckert, nejasnog
narodnosnog podrijetla, kojeg mnogi smatraju poljskim idovom.
160
Anto Kneevi, Mitovi i zbilja, Zagreb, 1992., str. 66.
161
Ibid, str. 67.

73

honorirana, jer ne potjee iz najvie moralnosti pobjednika i gospodara nego iz moralnosti

roba.

48. Tuman i mit.

Iako pobjednici u ratu, Hrvati su poraeni i ponieni u miru. Svoju pobjedu nisu
uspjeli moralno-politiki afirmirati kao pobjedu pravde, kao pobjedu napadnutoga nad
agresorom, kao pobjedu dobra nad zlom. Haaki sud, pred kojim su Hrvati glavni optuenici,
nije samo simbolian nego i stvaran poraz Hrvata. Razlog nije teko odgonetnuti. Uz ve
spomenutu nesposobnost, pogrenu promidbenu strategiju hrvatskoga politikog elnitva,
za taj su poraz zasluna jo dva imbenika. Jedan potjee iz samog spora, Domovinskog rata,
a drugi je ve povijesni. Naime, na agresorskoj strani, srpskoj, sudjelovali su izravno i neizravno i SAD, Velika Britanija, Rusija i Francuska. Pobjeda Hrvatske u tome ratu jest i njihov
poraz, to oni, barem post festum, ne mogu dopustiti. Drugo, ruenjem Jugoslavije Hrvati su
ponitili politike rezultate Prvoga i Drugoga svjetskog rata na Balkanu, dakle postignua
pobjednika u tim ratovima. 162 Tree, time se te iste svjetske sile legitimiraju, lano ali
uvjerljivo, pred svojom i meunarodnom javnou, kao zastupnici pravde i istine u
meunarodnim odnosima, a to pridonosi i zaboravu njihovih zloina izazvanih bacanjem
atomske bombe na Hiroimu i Nagasaki, zloina poinjena nad civilnim stanovnitvom u
Dresdenu, zloina Katynske ume itd. Tako oni na tui, hrvatski raun peru zloinaku
savjest. Iznijetim povijesnim politikim razlozima, dakako, treba pridodati i uvijek
naglaavan i potenciran hrvatski dug idovima u krvi iz Drugoga svjetskog rata.

49. Snaga idovskoga mita.

Uza sva dosadanja objanjenja, ipak ostaje neshvatljivo da idovski mit ima tako jak
globalni, svjetski utjecaj. I da i dalje uspijeva svoju istinu nametati svijetu. Svjetski idovski
lobiji koji djeluju u pojedinim dravama samo su tehnoloki aspekt snage mita. Oni su,
naime, tako jaki jer im snagu daje neiscrpno jak mit koji je cijeli svijet pretvorio u svoga
dunika. 163 Materijalna sredstva, mo i utjecaji u javnim medijima kojima se stvara javno
mnijenje, sve bi se to slomilo, iscrpilo i s vremenom nestalo da ga ne nadahnjuje neiscrpni
mit. On odrava snani neutaivi duh onih koji su njime nadahnuti i maloduje onih na koje
se njegov osvetniki i hegemonistiki demon okomljuje. Pa ipak, za ahistorinu snagu toga
mita moramo potraiti uzroke i izvan izravnog idovstva, naime u podrci koju judaizirani
162

Iz toga revanistikog poriva potjee i najnovija Chiracova inicijativa o summitu u Zagrebu drava
bive Jugoslavije bez Slovenije a uz sudjelovanje Albanije. Namjera je jasna: oivljavanje Versaillesa.
163
Svjetsko javno mnijenje, dodue, za sada jo uvijek osjea svoj moralni dug prema idovstvu... I
to se idova tie, takoer je mnogo toga to moe oteati stvaranje drave: ...do onog stanja duha
koje, poslije stravinih stradanja idova, ima osjeaj da je cijeli svijet njegov dunik, da svijet prema
idovima moe imati samo dugove a ne zahtjeve. Istvan Bibo, op. cit., str. 57.

74

svijet daje tome mitu. A neizravna podrka, kako je ve reeno, dolazi poglavito od
kranskih crkava. One i ne htijui, sakralizirajui simbolini i povijesni Izrael, zbog idovskog podrijetla Isusa i openito kranstva, sakraliziraju dijelom i idovstvo i dravu
Izrael. 164
No, u bliskoj predvidivoj budunosti doi e do novog vala pokuaja demitizacije.
Potrebno je, naime, a to e se i dogoditi, da ne samo najhrabriji i najpoteniji idovi dignu
glas za demitizaciju idovske povijesti i povijesti politikih i drugih odnosa idova i
neidova, nego tu ulogu na se trebaju preuzeti i najumniji i najpoteniji neidovi, koji e
objasniti psiholoke, politike i druge korijene mitova i upozoriti na mogunost njihove
racionalne zloporabe. Tu istinu treba iriti meu sve narode svijeta kako se znaajke idovskoga kolektivnog mentaliteta i njihova kolektivna krivnja ne bi ponovno izjednaavali. Jer,
ovjeanstvo povremeno izlazi iz kruga mitskoga, suprostavlja mu se i eli se oteti njegovoj
iracionalnoj vlasti. Osim duhovnih racionalnih, znanstvenih i filozofijskih potreba nastaju i
iste praktine i pragmatine potrebe politikog i drugog ivota, naroito racionalnog Zapada,
da se otme mranoj snazi mita koji ga duhovno podjarmljuje a politiki proskribira.
Nagovjetaj jake moralne pobune osjea se naroito kod naroda kod kojih je idovski mit o
izabranom, Bojem narodu, narodu rtvi itd., koji su unitavali Gojimi i narodi zloinaca,
proizveo kompleks manje moralne vrijednosti. Ti narodi, ovjeanstvo ukupno, a prije svega
kranski narodi, jer je kod njih taj mit iz objanjenih razloga najdjelotvorniji, nee ga moi
izdrati. Sluaj Clinton pokazuje da e se to nuno dogoditi i u SAD-u. Pri tome treba uzeti u
obzir razliitu oborivost religijskog i politikog mita. Dok je suvremeni politiki mit
kontroliran i razmjerno lako oboriv, onaj religijski, budui da je podrijetlom iracionalan, nije
kontroliran i njega e se ovjeanstvo tijekom cijele povijesti oslobaati. To se osobito
odnosi na kranski dio ovjeanstva. Kranstvo e stoga morati reformirati svoje uenje i
svoj odnos prema Starom zavjetu i njegovim mitovima, jer on je izvor moguih zloporaba u
slubi pragmatinih politikih interesa. Zato je Hitlerova pobuna protiv kranstva, iako
neprihvatljiva - lako shvatljiva.

50. Neke mentalne razlike izmeu idova i Hrvata.

Na kraju moramo zakljuiti: Nema nikakve mentalitetne slinosti izmeu Hrvata i
idova, osim one opeljudske po kojoj smo svi ljudi pa kao takvi i slini i obvezni na solidarnost i suivot. 165 idovski i hrvatski duh skroz su nesrodni i neslini a nae sudbine,
napose politike, mogu imati samo sluajne i prividne slinosti. Bitne slinosti nema.

164

Je li to vraanje duga kranstva za kranski antisemitizam?

Prema amerikom biologu Richardu Dawkinsu ljudi, bez obzira na rasu, imaju 90% istovjetnih
gena: Dva pripadnika iste vrste, pripadali oni istoj porodici ili ne, imaju vie od 90 posto zajednikih
gena. Meutim, da bi objasnio razlike meu srodnicima, odnosno srodnikim skupinama i
kolektivitetima kakvi su i narodi, Dawkins nastavlja: O emu, onda, govorimo kad kaemo da se
srodnitvo brae izraava omjerom 1:2 a izmeu roaka u prvom koljenu taj je omjer 1:8? To znai da
braa imaju 1:2 zajednikih gena iznad onih 90 posto (ili koliko je ve toan postotak) koji su, ionako,
zajedniki svim jedinkama iste vrste. Richard Dawkins, Sebini gen, op. cit., str. 309.

165

75

Kako smo pokazali, najdublja duhovna neslinost proizlazi iz naeg razliitog odnosa
prema mitu: stvaranju mita, njegovu tumaenju i njegovoj uporabi. Pokazali smo da, kao to
je malo idova protiv mitotvorstva, malo je Hrvata koji su za mitotvorstvo. U tome je
sadrana najvanija slinost i razlika izmeu tih dvaju naroda.
Dakako, ustanovljenje te razlike ne bi trebalo ii na tetu, i bilo bi nehumano, ni
jednog ni drugog naroda, jer oni imaju svoje autonomne vrline i nedostatke.
Takoer moemo rei da bi sa specifinim rezutatom ustanovljenja razlika zavrila
usporedba i bilo koja druga dva naroda, kao to je ova izmeu Hrvata i idova.
Naime, kako se lako moe ustanoviti razlika izmeu Hrvata i drugih slavenskih
naroda (i drugih moguih neslavenskih hrvatskih srodnika) tako je lako ustanovljiva razlika i
izmeu idova i drugih semitskih naroda. Pri tome jezina slinost tu tvrdnju jako osporava,
ali, ustvari, jo jae potvruje. Mora se, naime, znati da slinosti i razlike meu narodima ne
nastaju samo na razlici nasljednog genskog fonda nego i na razliitim kulturama, razliitim
kulturnim obrascima, samo to su razlike temeljene na genima autentinije i stalnije. Jer,
slinost po jeziku moe nastati i jezinom asimilacijom, dakle moe se dogoditi, i dogaalo
se tijekom povijesti, da se prihvati i jezik posve neslinog i genski posve udaljena naroda.
Tako postoje primjeri da su asimilanti primili jezik asimilata, kao to je sluaj Bugara koji su
primili slavenski jezik (kao to je vjerojatno sluaj i s Hrvatima), ali jo ee da su asimilati
primili jezik asimilanata, kao u primjeru Iraca i drugih naroda.
idovi, njih golema veina, bili su gotovo zaboravili svoj jezik. 166 Uostalom, ve je i
Isus propovijedao na aramejskom, jednom od semitskih jezika, a ne na hebrejskom. Na
Zapadu su prihvaali jezike naroda meu kojima su ivjeli a izumili su i dva jezika u kojima
je hebrejski bio tek djelomino zastupljen: akenazi jidi, mjeavina hebrejskog, njemakog i
slavenskih jezika, te sefardi ladino s podlogom panjolskog jezika. Prema tome, idovski
identitet nije se odrao na jeziku. Samo je djelomino vjerodostojno da je jedan od najveih
dokaza slinosti meu narodima isti ili slian jezik. Engleski je najprije bio germanski, zatim
romanski, da bi konano bio germanski jezik. To je mogue zato jer, kako kae Dawkins:
Izgleda da jezik evoluira negenetskim putem i tempom koji je bri od genetske evolucije
pa zato Geoffrey Chaucer ne bi mogao danas razgovarati sa suvremenim Englezom, iako su
meusobno povezani neprekinutim lancem od dvadesetak generacija Engleza... 167
Promjena jezika nije ujedno i promjena narodnog/nacionalnog identiteta. Mozak,
biologijski reeno, svijest, reeno psihologijski, odnosno um, reeno filozofijski, stvara jezik.
Jedino je prvo stvaranje jezika razmjerno izvorno autorstvo nekoga naroda. Ali, narod moe
iz raznih razloga promijeniti svoj izvorni jezik: oponaanjem drugog jezika zbog njegove
civilizacijske i komunikacijske nadmoi moe ga usvojiti dobrovoljno. Drugo, zbog
dugotrajne okupacije okupirani esto primi jezik okupatora, ali i obratno, kako smo pokazali
u sluaju Bugara i dr. Osobito je eksplikativan primjer naroda koji su poslije stotina ili tisue
godina pod tuim jezikom odrali svoj identitet, primjerice Irci, idovi i drugi, te poslije
tisue godina ponovno stvorili vlastiti jezik od svoga autentinog duha. to to znai? To
znai da je taj stvaralaki duh, um jednog naroda, ono to mu daje identitet, a da je jezik
samo najbolje vanjsko oitovanje i potvrda toga identiteta. Uostalom, postoji jedna mentalna
crta koja idove tako jako suprotstavlja ostalim semitskim narodima. Ipak, injenica da Istok

166

Keller biljei da su idovi vrlo rano, ve u Aleksandriji gdje je postojala velika idovska kolonija
poslije razorenja Hrama, zaboravili svoj jezik, pae i u bogosluju. Keller, op. cit., str. 44.
167
Richard Dawkins, op. cit., str. 217.

76

stvara religije, a idovi su od etiri objavljene stvorili, odnosno bili formativno prisutni pri
stvaranju tri, a Zapad ideologije, potvrda je da su i idovi narod Istoka.
Istina, duh naroda koji se slui tuim jezikom nesretan je duh sve dok je taj duh
nepromijenjeni identitet toga naroda, i u potrazi je za svojim identitetom, potvrdom tj. za
svojim jezikom. To su npr. potvrdili Irci i idovi u potrazi za svojim jezikom. I kad je duh
hrvatski traio potvrdu svom identitetu, traio je to u slavenskom jeziku, a idovski u hebrejskom. Dakle, jedan u indoeuropskom, a drugi u semitskom. U dvije tako razline i
nesrodne jezine skupine.

51. idovski mentalitet.

idovska je dua plodna, umjetniki, znanstveno i uope duhovno aktivna, ali za tu joj
je plodnost potrebno posebno stanje: stanje anarhinosti, bezvlaa, kaotinosti, neprijateljstva
spram vanjskog reda, spram svjetskog poretka. Ima u njoj posebna proturjeja: udi za
svjetskom moi, ali nema karakter za tu mo. Zato su mnogi istaknuti idovi zadivljeni
ljudima jednostranim ali punim energije i volje za mo kao to je bio Hitler i dr. Njihov
poloaj u kohabitaciji s dravotvornim narodima takoer je proturjean: najsposobniji
pojedinci-penjai izvanredno uspijevaju, dok su ostali potisnuti s drutvene scene (u Turskoj,
Engleskoj i dr.). U manje dravotvornim narodima njihova volja za mo, djeluje destruktivno
jer se svojom kulturnom stvaralakom moi kao moi koja bi trebala vladati, nameu uope,
to je suprotno njezinoj naravi i to slabi narod i dravu u kojoj kohabitiraju (Poljska,
Njemaka, Ukrajina, Rusija i dr.).
Ipak u neemu ima pravo Weininger: idovstvo se zaista oitovalo kao matrica
povijesti, religijska, umjetnika i znanstvena. A svaka je metafizika matrica pasivna. Ali
tvoraka. No, na povijesno djelatnoj razini, prije svega politikoj, nije tvoraka.

52. idovski mit kao negativno.

idovski problem ili idovsko pitanje nastaje ve onda kad oni izgrauju mit o sebi
kao izabranom narodu koji je od Boga dobio mandat, i kada u taj mit o mandatu poinju
vjerovati. Iz toga uvjerenja kojeg se dre kao dogme proizlazi njihov zahtjev ostalom svijetu
da to uvaava, da ih cijeni i potuje kao narod nad narodima. Svatko tko je religiozan, pae
sve religije, mora priznati njihovo prvenstvo, njihovu posveenost, pa i prvenstvo njihove
vjere. Ta nacionalistika narcisoidnost tijekom cijele povijesti stvorila je jaz izmeu njih i
ostaloga svijeta. Tim vie to i pojedinci iz drugih naroda idovima tu nadmo i tu prednost
priznaju i time u svome narodu izazivaju suprotna uvjerenja, otpore i odbojnost prema
idovima. Jer, svaki narod cijeni sebe, to je normalno i dobro, jer narod bez dostojanstva
nije vrijedan opstanka. Takav narod na koncu i nestaje kao poseban etnicitet, pretapa se u
drugi narod, a dok postoji ne pridonosi napretku ovjeanstva. Izabranost idova zato vrijea
svaki narod i to je narod samosvjesniji i samosvojniji, to ga vie vrijea. Jedan dio

77

nacifaistike antiidovske histerije potjee i odatle. No, nevjerojatno je da idovi i poslije

tolikog nerazumijevanja i sukoba s ostalim narodima, i poslije tolikih rtava od ostalog
svijeta, ne odustaju od mita o svojoj iznimnosti i odabranosti. Taj mit, budu li ga i dalje
podravali i dokle god ga budu podravali, bit e uzrokom smutnji izmeu njih i ostaloga
svijeta. Jer, ne treba ni pomisliti da je gotovo s neprijateljstvom izmeu njih i ostaloga svijeta.
To je neprijateljstvo oduvijek i zauvijek, s moguom razliitom perspektivom: dok jedna
strana ne podlegne ili pak u perpetuiranju toga neprijateljstva u civiliziranu distancu
koegzistencije. Nije to neto to bismo mi eljeli, nego neto to sa strahom i zebnjom
predviamo, to sa strahom i zebnjom proriemo tom prorokom narodu.

53. Opi izvori, odnosno uzroci antisemitizma.

Je li antisemitizam vjena pojava, oduvijek i zauvijek? Hannah Arendt teoriju o
vjenom antisemitizmu smatra pogrenom i opasnom teorijom, koja antisemitima prua
izliku za njihov antisemitizam, jer je antisemitizam toboe normalna, prirodna i oekivana
pojava. Dri da je to eskapistika ideja koju prihvaaju i neki nepristrani povjesniari, ali i
mnogi idovi koji se izbjegavaju suoiti s injenicama antisemitizma i svojom odgovornou
u svezi s tim. 168 Neki pak autori, kao Ivo Goldstein, razlikuju tradicionalni antisemitizam,
koji se moe pratiti jo od antikih vremena do modernoga, koji se razvija stvaranjem
suvremenih nacija i nacionalnog osjeaja od XVIII. a posebice u XIX. stoljeu 169 , to govori
o njegovoj starosti, upornosti i trajnosti, koja upuuje i na njegovu vjenost to kritizira
Hanna Arendt. No, jo vie nego da je oduvijek, zastrauje zakljuak da je antisemitizam
zauvijek, vjean.
Uzroci i izvori antisemitizma u raznim povijesnim razdobljima i prema raznim
autorima razlikuju se, iako svi imaju svoju zajedniku praosnovu iz koje, stjecajem okolnosti,
proizlaze i oituju se razliiti uzroci i izvori. Dok im Max Weber trai socijalne uzroke i
izvore i socioloka objanjenja, Hannah Arendt prvenstveno razmatra politiki aspekt, odnos
prema dravi, Keller ih nalazi u religijskim predrasudama, Fernandez-Armesto kae da je
srednjovjekovni antisemitizam bio dio antipatije vertikalno ureenih drutava prema
skupinama koje se nisu mogle asimilirati, usporedivi ga s odnosom prema gubavcima,
Maurima i, kasnije, Romima, 170 a drugi ih autori trae na drugim stranama. Suglasnost glede
vrsta antisemitizma ve je vea. Tako Mirjana Gross, saimljui najee spominjane vrste
kae: Cionistiki autori mnogo piu o antisemitizmu i dijele ga na religijski, rasni, politiki,
ekonomski, socijalni, puki. 171 Time su, vjerojatno, nabrojene sve vrste. Meutim, sve one
upuuju na uzroke i izvore koji iskljuivo dolaze od drugih, a ne spominje se ni mogunost
da bi idovi bili makar i povod, ako ne i uzrok antisemitizmu, to ne odgovara stvarnosti.
Zato emo spomeniti i neke od tih.

168

Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit., str. 15-16.
Ivo Goldstein, Antisemitizam u Hrvatskoj. Korijeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj,
op. cit, str. 13.
170
Felipe Femandez-Armesto, op. cit., str. 384.
171
Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, u Dva stoljea..., str. 116.
169

78

Govorimo o opim izvorima kao objektivnim, bez obzira odakle dolazili, za razliku
od pojedinanih, nekarakteristinih, uvjetovanih specifinim psiholokim, politikim ili
kakvim drugim samo za pojedine narode odnosno drave karakteristinim uzrocima za
antisemitizam. (Izvori i uzroci najee su iste injenice odnosno pojave). Od tih opih,
uzroka, koji tradicionalno generiraju anstisemitizam kao opu pojavu, izdvajamo sljedee:
1. Mit o izabranom narodu. Taj mit izazivu zavist i mrnju svih drugih naroda, naroito
kranskih, koji se svaki pojedinano, jer nije dio mita, osjea neizabranim, dakle manje
vrijednim. Taj kompleks stvara odbojnost, a zatim agresivnost prema izvoru podcjenjivanja.
Iako Isus kao idov izjednaava sve narode koji prime njegov nauk, recepcija idovstva vri
se i na politikoj i na psiholokoj, ne tek na religioznoj razini. Na tim razinama izabranost
stvara kompleks manje vrijednosti, tim vie to je taj nauk o izabranom narodu kao dio
Staroga zavjeta obvezan dio kranskog nauka. Za taj je mit manje vano to to idovi dre
do njega, a vie to to i drugi narodi nisu izabrani. Sama ideja izabranosti jest elitistika ideja
koja ne doputa nikakav kompromis, nikakvu relativizaciju. Svojim je apriorizmom iskljuiva
i nedemokratska pa zato i nije udo da su idovi obino nepovjerljivi prema masi, prema
narodu i prema demokraciji. No, upravo zato na razini politikoga, ideja izabranosti pokazuje
svu slabost kompenzacijske ideje. Naime, to je ideja kulture, najee u eskapistikoj
funkciji, a ne politika ideja. Otuda djelomino i njihovo esto tragino nesnalaenje u
politici. Klasian i tragian primjer nesnalaenja jest njihovo kasno prepoznavanje nacizma
kao rasistike ideje, koja je u krajnjem dovela do holokausta. 172
2. Kranstvo. Kranstvo je dvostruk izvor antisemitizma. Prvo, poto su idovi
razapeli Isusa, dakle ubili Boga u kojega vjeruju krani i time postali bogoubojice, kako ih
krani nazivaju od IV. stoljea, postali su predmetom prijezira i mrnje. Napad na sam izvor
vjere za kranina vjernika jest napad na njegovo religiozno bie, i drugo, s kranstvom u
svete knjige ulazi i Stari zavjet, sveta knjiga koja sadri i podupire mit o idovima kao
izabranom narodu. Ustvari, uz mit o izabranom narodu, kranstvo je vrlo stabilan izvor antisemitizma. Jer, injenica da su idovi ubili Krista vrsta je konstanta u kranstvu, dio
vjerskog nauka. No, taj je izvor u modernim liberalno demokratskim dravama dosegom vrlo
ogranien i djeluje poglavito na drutvo, a vrlo malo ili nimalo na dravu. 173 Tako se
pokazuje da koliko god idovi bili razoarani to ih drava nije uvijek uinkovito titila, ipak
su za zatitnika instinktivno dobro izabrali dravu a ne drutvo.
Valja takoer napomenuti da se antisemitizam pojavio prije nacija i nacionalizma i
prije rasizma. No prijeporno je moe li se govoriti o antisemitizmu starih naroda kao to su
Rimljani ili se tu radi o odnosu prema politikom i vjerskom neprijatelju. Smatramo da se
prije radi o posljednjem. Ne samo da se ne moe govoriti o antisemitizmu Rimljana kao
osvajaa nego se, uzimajui u obzir ulogu vjere, mora uzeti da je najprije vjera a ne ni nacija
ni rasa bila u sri antisemitizma. U biti, kranska vjera nije bila izravno nego neizravno
antisemitistiki usmjerena, kritizirajui idovstvo kao krivovjerje odnosno branei se od
objede idovstva da nije krivovjerje. to se rase kao izvora antisemitizma tie, antisemitizam
je isto toliko rasistiki koliko i negativan odnos prema utoj rasi - Kinezima, Japancima ili
komu drugom itd. Rasizam je opa a ne specifino antisemitska predrasuda, pa ga zato i ne
172

idovi su mnogobrojnim strunjakim argumentima poricali mogunost Hitlerova uspona.

Horkheimer-Adorno, op. cit., str. 215.
173
Pitanje je koliko meusobnom razumijevanju krana i idova i smanjenju antisemitskih
predrasuda, posebno onih koje dolaze iz kranstva, pridonose tvrdnje poput one Horkheimer-Adorna:
Krist, duh koji je postao meso, jest mag pretvoren u boga. Ljudska samorefleksija u apsolutnom,
oovjeenje boga Kristovim posredstvom, jest proton pseudos. Horkheimer-Adorno, op. cit., str. 182.

79

spominjemo kao poseban izvor antisemitizma iako se u nacionalsocijalistikoj ideologiji

upravo rasizam potencirao kao glavni izvor antisemitizma. No, tu bi ipak bilo ispravnije govoriti o politici i politikom interesu kao temeljnom izvoru antisemitizma. Ideologije su samo
opravdavale te interese.
Za kranstvo, posebno za zapadno kranstvo kao izvor antisemitizma,
karakteristino je i to (barem to se tie Crkve) da nikada nije trailo bioloko unitavanje
idova kao neke ideologije: Crkva je samo smatrala da je idovska vjera krivovjerje pa je
idove nastojala pokrstiti, a kad to nisu htjeli, prema njima se negativno odnosila. Dapae,
mnogi su pape upravo titili idove od unitenja. 174 Dakle, ne iskorijeniti nego pokrstiti.
Prema tome, ovdje se i ne radi o klasinom antisemitizmu jer se neprijateljstvo nije
prvenstveno odnosilo na idove kao narod, nego na idovsku vjeru. A kad se odnosilo na
idove, to je bio zahtjev da im se kao strancima i krivovjercima onemogui utjecaj u
kranskoj dravi. Dakle, samo da se smanji utjecaj, jer Crkva je uvijek bila protiv progona,
naroito protiv fizikog unitavanja. Uostalom, meusobna je vjerska netrpeljivost i zapoela
sa idovske strane. Naime, ve 100. godine sinagoga je proklela krane, a za vrijeme Bar
Kohbina ustanka protiv Rimljana palestinski su idovi organizirali krvave progone krana.
Takoer, prigodom progona krana u Rimskome Carstvu idovi su esto imali sudbonosnu
ulogu poticatelja masa protiv krana. 175 No, zato su im se krani, tijekom povijesti alosno
revanirali.
U biti, kako rekosmo, Katolika crkva uvijek se protivila progonima, a jo vie
fizikoj likvidaciji idova. Ona se samo uporno zauzimala za onemoguavanje njihova
utjecaja na krane, na kranske vlasti, na dravu, na javni ivot u tim dravama. Jer, prema
intenzitetu neprijateljstva odnosno netrpeljivosti antisemitizam se penje od obine nelagode i
ute vrpce do holokausta. Neki su autori pae smatrali da se antisemitizam treba i definirati
samo kao onemoguavanje utjecaja idovstva u kranskim zemljama. Meutim, holokaust je
to uinio besmislenim.
Valja ipak rei da je unutar zapadnog kranstva protestantizam bio mnogo rigidniji
prema idovstvu nego katolicizam, u emu je predvodio upravo njegov osniva Martin
Luther, koji u knjizi O idovima i njihovim laima kae: to sada da uinimo mi krani s ovim
odbaenim, prokletim narodom idova?... Dat u vam moj vjeran savjet. Najprije, da se
njihove sinagoge ili kole spale... Zatim, kao drugo, da se njihove kue isto tako razrue i
unite... Kao tree, da im se oduzmu svi molitvenici i talmudski svici... Kao etvrto, da se
rabinima uz prijetnju tjelesnom i smrtnom kaznom zabrani bilo kakvo nauavanje ... da im se
zabrani lihvarenje ... jer sve to posjeduju, ukrali su od nas i opljakali ... svojim
lihvarenjem. 176 Lutherov radikalni antisemitizam postao je neugodno naslijee
protestantizma. Njegov radikalizam potjecao je poglavito iz borbe za istou kranstva, za
vraanje na kranske izvore (sola scriptura, sola fides, sola gratia), emu da stoje na putu rimski
pape i idovstvo, koje se nije odazvalo da mu se prikljui...
Radi objanjenja te trajnosti, sveprisutnosti kranstva kao izvora antisemitizma, 177
neka nam bude doputeno ponovno se posluiti objanjenjem biologa Richarda Dawkinsa.
174

Govorei o razliitom postupanju bizantske i zapadne crkve prema idovima, Keller kae: Pape
takoer nikada nisu poticale gospodare zemlje na protuidovske mjere, niti pak stanovnitvo protiv
pripadnika idovske vjere. Keller, op. cit., str. 136.
175
August Franzen, Pregled povijesti crkve, Zagreb, 1993, str. 19.
176
Keller, op. cit., str. 313.
177
Mi ovdje razmatramo odnos kranskih drava Zapada prema idovima. Meutim, vjerujemo da
bismo dobili rezultate posve drukijeg kauzaliteta kad bismo razmatrali odnos drava iji stanovnici
pripadaju drugim konfesijama.

80

Dawkins, naime, promatra evoluciju ovjeka, njegovu borbu za opstanak i produenje, preko
dviju evolucija: bioloke, koja se odvija putem sebinog gena i kulturne, preko mema. Za
nas je ovdje zanimljiv mem, koji bi nam mogao objasniti povijesnu stabilnost mema
kranstva suprotstavljenog memu izabranog naroda. Dawkins polazi od pretpostavke da je
prijenos kulture, njezinih ideja, jednak prijenosu gena i da moe dovesti do jednog oblika
evolucije. Dakle, gen nije jedini nositelj evolucije nego je to i mem. Za pojam mema kae da
ima funkciju opisivati ideju o jedinici prenoenja kulture, ili o jedinici oponaanja. 178 Mem
je inae kratica od mimema, rijei grkog korijena a u svezi je s rijeju memorija ili s francuskom rijei mem. Kao primjere mema Dawkins navodi melodije, ideje, slogane, modu u
odijevanju, naine izrade lonarije ili zidanje lukova. Memi se ire prijelazom iz mozga u
mozak kao to se geni ire prijelazom putem spermija i jajaaca. Dakle, memi se ire
oponaanjem. Tako prema Dawkinsu oduvijek postoji mem o Bogu, a uspjenost njegova
odranja temelji se na opoj znaajki uspjenosti mema - na njihovoj psiholokoj
privlanosti. Ideja Boga je jedan mem, a mem ideje moe se definirati kao cjelina koja se
moe prenijeti od jednoga mozga do drugoga. 179 Neki su memi uspjeniji od drugih a
uspjenost se sastoji u tome da osiguraju, radi li se o memu ideja, dugovjenost, plodnost i
oponaanje. A sada moemo navesti dio koji je za nau raspravu najvaniji, naime
Dawkinsovu tvrdnju da se neki memi, kao i neki geni, brzo (se) ire i postiu sjajne kratkorone uspjehe, no u zalihi mema ne traju dugo. Primjeri za to su popularne pjesme i tanke
potpetice. Drugi se memi, poput idovskih vjerskih zakona, mogu nastaviti iriti tisuama
godina, obino zbog velike, potencijalno trajne vrijednosti pisanih dokumenata.180 (kurziv na). Eto, taj nam
navod odgonetava onu idovsku tvrdokornost ostajanja pri ideji mema izabranog naroda i
uope kod ideja Staroga zavjeta. Ta je ideja psiholoki izvanredno privlana pa sve ostalo,
sva bijeda i siromatvo, svi progoni i pogromi, sve blijedi pred njom. Moe me progoniti,
moe mi nametnuti kakvu god bijedu - ja sam neto drugo i vie od tebe: izabran sam od
samoga Boga a ti si goim, poluovjek, poluivotinja. Tako su idovi iz nude i po potrebi,
kad bi doli u stanje socijalne i politike frustracije (uskrate), ivjeli od kompenzacije. No,
paradoksalno ali istinito, u ovom je sluaju tragedija idovskoga genija bila u njegovoj
kulturnoj plodnosti. On je naime stvorio i drugi mem, u biti antimem, mem kranstva koji
nijee mem izabranog naroda. Prema Kristovu nauku, prema kranstvu, svi su narodi, svi su
stalei i slojevi drutva, svi ljudi, svaki ovjek bez obzira na nacionalnu, rasnu, klasnu ili
drugu pripadnost, izabrani, ako prime Kristov nauk. idovi takvu detronizaciju nisu mogli ni
prihvatiti ni podnijeti i razapeli su Isusa (dakako, bio je to, iako vrlo vaan, tek jedan od
razloga). Time su, meutim, kod Isusovih sljedbenika stvorili mem naroda bogoubojica, koji
je vrlo uspjean jer se odrava ve dvije tisue godina i ima lijepu budunost na trajni ivot
dokle god bude krana. Njegova snaga, njegova psiholoka privlanost iz raznoraznih
razloga takva je da mu ne moe bitno natetiti ni ublaavanje idovske krivnje od strane vrha
Katolike crkve i papa. Naime, taj je izvor antisemitizma aktivan i poslije oslobaanja idova
za Isusovu smrt prema zakljucima Drugog vatikanskog koncila 1960.
Ipak, za nerazumijevanje izmeu idovstva i kranstva zasluna je ne samo
kranska predrasuda o idovima kao bogoubojicama, nego i idovska predrasuda o Isusu
kao magu, varalici. Te su se dvije predrasude meusobno potkrepljivale, u ideji meusobno
progonile, a u stvarnom je ivotu ona jaa, ona koja je iza sebe imala veu silu, progonila onu
drugu.

178

Richard Dawkins, Sebini gen, Zagreb, 1997, str. 220.

Ibid, str. 224.
180
Ibid., str. 223.
179

81

No, uinkovitost mema antisemitizma, kako ve znamo, bitno je oslabljena na Zapadu

- naroito u liberalno demokratskim dravama - i procesom sekularizacije drutava Zapada.
Ipak, iskorijeniti ga ne moe nitko (uostalom kao ni mem izabranog naroda), jer
neprijateljstvo, religijski ovinizam dolazi s obje strane. Mem antisemitizma crpi snagu iz jo
jednog izvora: to je nacionalna narcisoidnost svakog naroda. Naime, svaki se narod manje ili
vie smatra posebnim, izabranim, pa je ideja idovstva kao izabranog stalan poziv na
odmjeravanje snaga, na dvoboj tatine i veliine, na dokazivanje tko je vei, iji je genij vei
i jai. Ideja Ubermenscha i Ubervolka nije njemaka specifinost. Nijemci su samo imali
najvie snage i hrabrosti javno izrei ono to svaki narod potajice misli o sebi.
3. Rimsko osvajanje Palestine i s tim u svezi idovski egzodus. Ve i prije a naroito dolaskom
Rimljana u Palestinu Zapad upoznaje idove, njihovu kulturu i mitove. Razarajui njihov
Hram i dravu te raseljavajui ih po Rimskome Carstvu, idovi su stran, istonjaki narod,
udan narodima Carstva, nerazumljiv, i stran narod. I obratno: taj novi svijet u kojem su se
nali idovima je stran, udan i nerazumljiv. Budu da nisu skloni asimilaciji - ni kao
asimilanti ni kao asimilati - dre se odvojeno od naroda u kojima su se nali, trajno ostaju
stranci, tuini. A mrnja na stranca je arhetipska pa je i ovdje bila plodna i funkcionira kao
stalan i samostalan izvor antisemitizma.
4. Socijalno-klasni izvor. U Europi su se idovi drali izdvojeno i mijeali se s narodom
samo onoliko koliko je bilo nuno, odvojeni od drutva i ne poistovjeujui se ni s jednom
klasom ili slojem osim aristokracije. Teili su za nobilitacijom, plemikim titulama i
aristokratizirali se. Njihov je aristokratski poloaj izazivao zavist i ljubomoru niih,
ugnjetenih klasa i to je bio jedan od jakih drtvenih izvora antisemitizma. Iako Hannah
Arendt smatra da to nije bio uzrok antisemitizma, mi smatramo da bez njihova bogatstva i
aristokratizma antisemitizam ne bi imao onu drutvenu snagu koju je imao. To da nisu imali
mo za obranu svojih privilegija i bogatstva posve je drugo i ne pripada ovamo. Privilegirana
izoliranost, pojaana egalitaristikim nagonom masa za izjednaavanjem i idovsko opiranje
tome (uostalom kao i ostale aristokracije), bio je jak izvor mrnje na njih. Mase ne podnose
razliitost, pogotovo ne onu koja ih podsjea na njihov barbarizam ili nizak socijalni poloaj.
A to ne ini nitko tako uvredljivo kao onaj tko je bogat, obrazovan i uz to tuin, tko se tako
radikalno izdvaja i tako je razliit. Jasno je da to postaje simbolom otuenosti naroda od
vlastita bogatstva i vlasti i postaje predmetom mrnje. I nita ne pomae injenica da je bilo i
idovske sirotinje i da je prema nekim miljenjima, bilo tek nekoliko stotina prebogatih
idovskih obitelji. Mase su pritiskale na javni ivot, na drutvenu i politiku elitu, koja to
takoer mora respektirati radi svoga odranja. Tada idovi ostaju bez zatite i drave i
postaju predmetom pljake, progona i pogroma.
5. Amerikanizam. Amerikanizam kao svjetski, globalni hegemonizam jest najnoviji izvor
antisemitizma. To je nova varijanta u Europi povijesno nadienog izvora koji dolazi od
idovskog sljubljivanja, poistovjeivanja s vlasti, s dravom u kojoj ive. Ono to je poslije
strahota Drugoga svjetskog rata bilo izbaviteljsko i spasiteljsko pretvara se u svoju suprotnost
- u izvor nove opasnosti. Taj izvor ima sve izglede postati, globalnim antisemitizmom. I to
idovi budu uspjeniji u amerikom javnom ivotu, naroito politikom, to je vea opasnost
da se poistovjete s amerikim globalnim hegemonizmom. Bez obzira na to to Amerikanci
nastoje taj svoj hegemonizam prikazati kao suradniki, kao suradnitvo u izgradnji novoga
svjetskog poretka, kao hegemoniju nove vrste koja suradniki oblikuje svijet kao
kooperativnu globalnu zajednicu (Brzezinski) i ta hegemonija ima sve elemente
ograniavanja slobodne volje ljudi i naroda i nikome nije po volji. Svijet je trpi jer je ne moe
izbjei. im je se bude mogao osloboditi, juriat e na nju i sruiti je kao i svaku drugu
hegemoniju. Vie se, dakle, ne radi o zapadnjakom ili srednjoistonom, ili jo ire,
islamskom antisemitizmu, nego o svjetskom, globalnom, onom to nastaje usporedno s
82

globalnom amerikom hegemonijom i globalnim antiamerikanizmom. Dakako, njegovo

sredite i dalje e biti na Zapadu.
No, prihvatimo li tezu Zbigniewa Brzezinskoga da e iz toga amerikog globalnog
hegemonizma, shvaenog kao postnacionalna politika, s vremenom izrasti djelatna struktura
globalne suradnje 181 koja e preuzeti vei dio ingerencija sadanjeg hegemona, taj, globalni
oblik antisemitizma mogao bi biti i posljednji. To znai da bi se ispunilo Marxovo proroanstvo da se svijet emancipirao od idovstva pa onda i od antiidovstva! To nam se
meutim jo uvijek ini previe i utopijski i ukronijski. Amerikanizam kao globalizam u biti
je velikodravni hegemonizam, velikoamerikanizam. idovi su u SAD-u nali svoju
domovinu u kojoj mogu korisno upotrebljavati svoj nadnacionalni, dravni patriotizam.
Meutim, amerikanizam se sve vie pretvara u velikodravni nacionalizam.
No, globalnom antisemitizmu kao globalnom antiamerikanizmu oduzima snagu sve
ono to oduzima snagu antiamerikanizmu. Naime, amerikanizam je i kao hegemonizam zbog
multietninosti, multikulturalnosti i multirasnosti amerikoga drutva, vie dravni nego
nacionalni hegemonizam. Zbog toga se i hegemonijska politika SAD-a, koliko god bila
idovska, ne moe potpuno poistovjetiti sa idovstvom kao nacijom niti s Izraelom kao
dravom. Svi grijesi i svi uspjesi te politike, iako nejednako, ipak pripadaju svim
Amerikancima. Nejednako zato to svijet ameriki hegemonizam sve vie stavlja na teret
pripadnika onih nacija iz kojih potjeu dravne i drutvene elite, a time, neizravno, i na
njihove matine nacije. U ovom sluaju to su WASP-ovci i idovi.
To, i antisemitzmu na odreeni nain osigurava trajnost, povijesnu perspektivu, da ne
kaemo vjenost. Mnogi idovi i nemaju nita protiv toga. Na tome, naime, izmeu ostaloga,
grade i svoju iznimnost, svoju izabranost.
Osim toga, kako smo ve rekli, ne treba smetnuti s uma da Amerikanci sebe smatraju
izabranim narodom i to i bez i umjesto idova. Smatraju se novim Izraelom. Svoju izabranost
referiraju izravno na Bibliju i bez obzira na idove. Stoga nije pravedno teretiti idove za
ameriku svjetsku hegemoniju, koja potjee iz te amerike mitomanije izabranog naroda i
zemlje.
6. Konkurencija. Mnogo idovskih a i drugih autora smatra da je trgovaka konkurencija
bila jedan od estih i vrlo vanih uzronika antisemitizma. Da, to je istina, ako svako izraeno
nezadovoljstvo prema suparniku ocijenimo kao neprijateljstvo, a svako neprijateljstvo prema
idovima kao antisemitizam. Naime, nije pitanje tek metodologije, nego se tie same biti
stvari moe li se pitanje odnosa idova i svijeta (naroito idova i Europejaca, i uope
Zapadnjaka) promatrati i izvan okvira antisemitizma i filosemitizma. U kojem se dijelu taj
odnos moe i treba utemeljiti kao odnos konkurencije openito, a ne samo kao trgovake
konkurencije: za istu zemlju, za isti novac, za isti rad, za istu mo, za istu vlast i za istu slavu,
dakle za sve iste uvjete egzistencije te moi i slave! Moe li se antisemitizam promatrati kao
ovinizam razvijenih europskih naroda prema stranim radnicima (gastarbajterima):
Slavenima, Turcima, Grcima, Arapima itd.? Nije li predvidiv progon i pogrom tih naroda
jednako kao i idova? Uostalom, nije li Hitler i Slavene smatrao niom rasom, nije li i njih
namjeravao istrijebiti sa zemlje koja treba njemu i njegovu izabranom narodu pa ipak nije
stvorena teorija o njemakom antislavenstvu? Ali, nikakve se usporedbe ne mogu povui, ako
taj narod jo uvijek svoj odnos ravna prema maksimi Abbu Areke izreene jo u III. st. u
Babiloniji: A na je zadatak da budemo odani gospodaru svemira, te da odamo ast onome

181

Zbigniew Brzezinski, Velika ahovska ploa, Varadin, 199. str. 203.

83

koji je stvorio svijet, jer nas nije stvorio kao narode svih zemalja, te nam nije predodredio
sudbinu jednaku svim drugim narodima. 182
Uostalom, ne inzistiraju li upravo idovi, a to je donekle i u skladu s liberalnom
demokracijom, na individualnoj konkurentskoj vrijednosti pojedinaca a ne na kolektivnim
vrijednostima, ime podilaze zapadnjakom individualizmu? No, na Zapadu postoji svijest da
taj njihov individualizam nikada nije ist kao zapadnjaki, i da je uvijek oslonjen na njihovu
kolektivnu svijest.
Dakle, konkurenciju kao izvor antisemitizma treba promatrati kao uspostavljeni
egzistencijalni i duhovni paralelizam izmeu idova i naroda meu kojima ive. To je dio
nagona za mo, za ivot, kojih je antisemitizam posljedica a ne uzrok. Naime, budui da
idovi imaju iste potrebe za osiguranjem i unapreenjem ivota, za kolektivnom i
individualnom afirmacijom kao i drugi narodi, to je posve naravno da meu njima nastaju
konkurentski odnosi kako na podruju svakodnevnog, empirijskog ivota - u trgovini,
zemljoradnji, karijeri znanstvenoj, umjetnikoj a naroito politikoj pa sve do psiholokog
prestinog metafiziki utemeljenog o poslanosti i izabranosti, o mandatu Neba svakog naroda
posebno. Otuda strah europskih naroda za zemlju, za trgovinu, za karijeru itd., strah da im ih
idov kao stranac ne otme. Nisu li se za iste te vrijednosti vodili ratovi i meu europskim
narodima? Otuda, dakle, i mrnja na svakoga tko doe u moju zemlju pa mi je otima i jo me
podcjenjuje da je on izabrani narod a ja da sam nitko i nita, da je njegova vjera prava vjera i
njegov Bog pravi Bog, a moja vjera krivovjerje, moj Bog (Isus) tek mag uzdignut do Boga,
to je narodima takoer dovoljno za mrnju. Dakle, posve je naravno da su idovi teili moi
- materijalnoj, politikoj, duhovnoj. Meutim, isto je tako naravno, ljudski oekivano da su
narodi s kojima su kohabitirali to osjeali kao krau, kao otimanje, kao umanjenje vlastite
moi i prestia. I to sve klase, a siromani naroito, to je socijalno i politiki uvjetovano.
Uostalom, nije li i inkvizicija potaknuta zaviu i ljubomorom na idovska dobra i nije li
njezin cilj katkada bio stjecanje idovskih dobara? Otuda i svi oni strahotni progoni od
mranih, primitivnih masa to ih iznosi Keller i od ega su ih pape i neki vladari i kneevi
nastojali zatititi. I kad kaemo da su ta ponaanja oekivana, nismo ih opravdavali nego
samo upozorili na ogranienu ovjekovu narav.
Poslije holokausta pitanje antisemitizma postalo je idovima ne pitanje mrnje,
prezira pa i progona, nego pitanje opstanka. Budui da je antisemitizam u njegovu
najradikalnijem obliku tj. holokaustu europsko iskustvo, najvie je teorijskih obrada
antisemitizma vezano upravo za europski antisemitizam (premda ga ima svagdje gdje i
idova, osim, prema nekima, u Turskoj). Prema Claudeu Lanzmannu sve su europske nacije
bile zaraene antisemitizmom. Uostalom, smatra Lanzmann, holokaust se i ne bi mogao
dogoditi da mu nije prethodilo 2000 godina antiidovstva. 183 No, nisu svi europski narodi
jednako zaraeni antisemitizmom, niti s jednakim posljedicama za idove. Dapae.
Prema Mirjani Gross, takoer, u Europi nije bilo ni jedne drave bez antisemitizma
(moda uz iznimku Turske). Meutim, prema istoj autorici, Sve do poetka XX. stoljea
teko je utvrditi znaaj antisemitizma u Hrvatskoj. U svakom sluaju, nema hrvatske stranke
sa sustavnim antihrvatskim programom kao u Austriji i Maarskoj. 184 Autorica spominje
samo antisemitske izgrede tijekom pukih nemira 1848., 1883., 1903. i 1918. Dakle, Hrvati
moraju priznati da bar u neemu nisu bili Europejci! Nisu bili barbari, antisemiti. Posebno je
vana autoriina napomena da u Hrvatskoj, za razliku od Austrije i Maarske, nisu postojale
182

Keller, op. cit, str. 89.

Claude Lanzmann, op. cit, str. 69. i 70.
184
Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, u Dva stoljea... str. 116.
183

84

politike stranke sa sustavnim antisemitskim programom. Takoer, vlasti u Hrvatskoj nisu

izazivale antisemitizam a nema ni podataka da bi u Hrvatskoj bilo pokrtavanja (da ga je bilo,
sigurno bi bilo i podataka o tome). I dok je u ostaloj Europi pokrtavanje bilo promidbeni
uvjet, asimilacijski pritisak, entree billet za kulturu, kako je govorio Heinrich Heine, u
Hrvatskoj takva asimilacijskog pritiska nije bilo. To zaista govori u prilog naoj tvrdnji da
Hrvati nisu nikada bili autohtoni, izvorni neprijatelji idovstva, da nikada nisu po svojoj
slobodnoj volji bili antisemiti, pa ni 1941-1945. A i u ono malo antisemitskih izgreda
sudjelovali su sitni trgovci i zanatlije, koji su propadali, te seljaci koji su uzimali zajmove od
idova lihvara. Prema Ivi Goldsteinu, pitanje antisemitizma u Hrvatskoj na prijelomu XIX. i
XX. stoljea jest pitanje marginalnih skupina i demagoga. Hrvatska je politika konstanta da
meu irokim narodnim slojevima nije bilo antisemitizma (za razliku od europskog
narodnjakog ili pukog antisemitizma). Takoer, u prilog tomu da antisemitizam kod Hrvata
nije autohton govori i Goldsteinova tvrdnja da je na prijelazu stoljea dio antisemitske
atmosfere uvezen iz eke, iz Praga, gdje se idovima kao nositeljima njemake kulture
prigovaralo da rastau eki, odnosno slavenski duh njihove zemlje. Slino je bilo i u Hrvatskoj, gdje se takoer smatralo kako su idovi dio germanskog ili maarskog pritiska na
hrvatstvo. 185
Jedini sustavni antisemitizam u Hrvatskoj bio je onaj srpski. irio ga je naroito Srbin
Milan Obradovi, koji je izdavao i antisemitski list i drao antisemitiku knjinicu. Prema
Mirjani Gross srpski antisemitizam bio je naroito agresivan. 186

54. Cionizam.
Cionizam je ono najbolje to je politiki i dravotvorno izaeo, iznjedrio idovski
narod. 187 Po cionizmu je postao jednak ostalim narodima. Slaba mu je strana to to nije
nastao kao spontana, organska potreba idovskoga duha za viim udorednim redom i
poretkom, nego je ta potreba nastala takoreku fiziki: idovski narod bio je na to natjeran
svjetskim, prije svega europskim antisemitizmom, kao obrana od pogroma i unitenja. To
njegovo podrijetlo stavlja u pitanje prvenstveno budunost drave Izraela, prije nego li
budunost toga naroda.
Cionizam je najbolje definirao njegov rodoelnik Theodor Herzl kada je rekao da je
cionizam povratak u idovstvo prije povratka u idovsku zemlju. Iz takva odreenja
proizlazi da se cionizam ne ograniava na politike ciljeve nego obuhvaa ukupnu kulturu,
obiaje, jezik itd. Dakle, bio je to cijeli program idovskog narodnog preporoda. Biti cionist
znai dosegnuti krajnju toku emancipacije, postati svjestan svoga idovskog identiteta. To je
negacija asimilacije i asimilacijske emancipacije. Prema Mirjani Gross cionist posvjedouje

185

Ivo Goldstein, Antisemitizam, holokaust, antifaizam, op. cit., str. 17.

Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, op. cit., str. 117.
187
Prema idovskom leksikonu rije cionizam (Zionismus) skovao je Nathan Bimbaum (1893.) kao
oznaku idovskog pokreta za ponovno uspostavljanje autonomnog idovskog narodnog bia na
palestinskoj zemlji. Cionizam gleda na idovsku zajednicu (gemeinschaft) kao nacionalnu odnosno
narodnu zajednicu idovskog naroda nasuprot idovskog usmjerenja koje idovstvo prije svega gleda
kao religiju. Judische lexikon jud. Verl. B. 1927. str. 1578.
186

85

svoj idovski identitet kad kae Ivri onochi - Ja sam idov, a asimilaciju odbacuje rijeima: Lo ze
hadereh - Ne, to nije put. 188
No, na razini politike prakse treba razlikovati cionistiki Izrael kao dravu i njegovu
politiku od idova internacionalaca diljem svijeta koji druge narode posramljuju svojim
internacionalizmom kao nacionaliste. U biti prema politikom mentalitetu postoje tri vrste
idova: 1. idovi cionisti, zdravi nacionalisti, koji ive uglavnom u Izraelu, ali i posvuda u
svijetu. 2. idovi internacionalisti, koji ive uglavnom izvan Izraela i skloni su, dapae
propovijedajui internacionalizam tee ostvariti gdje god to mogu svoju hegemoniju i zato
dolaze u sukob sa svim narodima meu kojima ive, i 3. idovi skloni adaptaciji, mijeanju i
asimilaciji, kao i veina drugih naroda svijeta. Zato je ne samo netono, nego i nepravedno
sve idove politiki ocijeniti kao hegemoniste. Dakako, u pravnoj je kvalifikaciji to jo
nepravednije i pogubnije jer se krivnja i krivac uvijek mora individualizirati a nijedan narod
nije doputeno podvoditi pod kvalifikaciju kolektivne krivnje.
Hrvati, naroito od uspostave drave Izraela, imaju loe iskustvo sa idovima
internacionalistima. Ta kategorija idova propovijeda i provodi antihrvatsku ovinistiku
politiku prema Hrvatskoj i Hrvatima diljem svijeta.
Imaju pravo Garaudy i drugi idovi internacionalisti kad cionizam izjednauju s
europskim nacionalizmom. On je zaista politiko iskustvo Europe i to poglavito Srednje
Europe, koja se u XIX. i XX. st. nacionalizirala. Kad narodi Srednje Europe izrastaju u
nacije, idovi to odbijaju (iako su ve postojali kao kvazi nacija, kao nacija-konfesija). U biti,
oni to faktino ne mogu jer nemaju svoju zemlju. idov je bez doma, kako kae Daniel Bell.
Meutim, oni odbijaju i traiti tu zemlju, svoju dravu, odbijaju se teritorijalizirati. Na
nacionalnu ideju cionizma izraenu naroito u Herzlovoj knjizi idovska drava loe
reagiraju pojedini idovi. Primjerice, beki nadrabin Moritz Gudeman smatrao je da
cionistiki program ide izvan duha idovske religije, a poslanje je idovstva da ukida nacije a
ne da ih stvara. Tu njihovu politiku poziciju u Srednjoj Europi, koja je to se tie odnosa
prema nacionalnome ista i drugdje u svijetu, izvanredno dobro odreuje Milan Kundera kad
kae: Svuda stranci i svuda kod kue, iznad nacionalnih kavgi, idovi su u 20. stoljeu bili
glavni kozmopolitski, integrativni element u Srednjoj Europi... 189 Taj tragini nesporazum
idova s nacijom, sa smislom i svrhom nacije u povijesti, morao je zavriti kako je zavrio.
Suprostavljajui se nacionalizaciji naroda, suprotstavljali su se ne samo njihovim interesima
nego i njihovim politikim sudbinama i tako se usred tih nacija nali kao njihovi neprijatelji.
Zato su SAD za idove idealan politiki milieu-mo, svjetski relevantna mo bez nacije, ali
ovaj put mo koju osigurava drava! Iz istih motiva proizlazila je i idovska privrenost
Austro-Ugarskoj Monarhiji, dravi naroda, nasuprot nacionalnim dravama Zapadne
Europe. U Austro-Ugarskoj Monarhiji nijedan narod nije bio apsolutna veina pa ta drava
nije ni mogla biti nacionalna drava, a idovi su mogli sebe smatrati, a smatrali su ih i drugi,
svjetskim narodom (Welt-volk) i uivati taj povlateni poloaj. No, on nije osiguravao
trajnu sigurnost, jer nacionalno buenje, konstituiranje naroda Srednje Europe u nacije nije
trpjelo takav nadnacionalni poloaj idova pa je njihov poloaj s vremenom sve
ugroeniji. 190 Hannah Arendt zato s pravom kae da su upravo idovi ona skupina koja je,
nestankom Habsburke Monarhije, pretrpjela najvei gubitak utjecaja i prestia. 191
188

Ibid., str. 109.

Milan Kundera, Tragedija Srednje Europe, u Jacques Le Rider, Mitteleuropa, str. 200., Zagreb,
1998.
190
Za starije idova u Srednjoj Europi u tom razdoblju karakteristino je njihovo stanje u ekoj,
koje Franz Kafka ovako prikazuje: Svakog popodneva, sada, eem ulicama; natopljene su
antisemitskom mrnjom. Upravo sam uo da idove nazivaju Prasivee plemeno (ugavom, svinjskom
189

86

Zato nije sluajno ni da aktualni globalizam dolazi iz SAD-a. Onamo se, naime,
doselio velik broj idova iz Europe, a bit europskoga idovstva jest internacionalizam.
Upravo je njihov internacionalizam bitno pridonio slabljenju, u odreenim razdobljima pae i
slomu, amerikog izolacionizma. idovski kulturni i politiki internacionalizam funkcionalno
se i interesno izvanredno poklopio s intencijama moderne liberalne drave za univerzalnom
ekspanzijom liberalistikih vrijednosti, prije svega slobodnog trita i nesmetanog kretanja
kapitala, to je osnovna pretpostavka za globalnu eksploataciju i hegemoniju manje razvijenih
zemalja. Tako je taj idovski internacionalizam, koji je prije svega bio u funkciji osiguranja
slobode idovstvu pa prema tome izvan osnovne njegove funkcije i izvan njihove namjere,
postao jakom polugom internacionalnog eksploatizma.
Politiki internacionalizam, koji se inae voli predstavljati i kao humanizam jer mu je
naelo da se jednako odnosi prema svim ljudima bez obzira na nacionalnu pripadnost, nije
privilegij idova: ima ga kod svih naroda. I nitko subjektivno nije kriv zbog svoga
internacionalizma. Radi se samo o tome je li on glumljen, u biti prikriveni nacionalizam i
hegemonizam, ili je pak iskreni internacionalizam. Iskreni intemacionalisti jednostavno tako
razumiju svijet.
Svijet gleda razliito na cionizam: neki sa simpatijom, neki s antipatijom. Meutim,
nisu svi koji na nj gledaju blagonaklono iskreni i dobronamjerni. Meu simpatizerima ima i
lukavaca: podupiru cionizam samo zato jer ele da se svi isele u Izrael. Vodi ih pretpostavka
kako je bolje da se idovi isele u Izrael nego da ih se fiziki unitava. No, osnutak drave
Izrael nije znaio i rjeenje idovskog pitanja. Jer, niti se svi idovi ele iseliti u Izrael, niti
Izrael ima prostorni i gospodarski kapacitet da moe primiti sve idove. Zato svijetu, a
naroito Zapadu, kao i idovima na Zapadu, ostaje idovsko pitanje povijesnim politikim i
kulturnim pitanjem, pitanjem za suoavanje sa samim sobom i s drugom stranom kao s
mjerom svog humanizma i svoje kulture. Povijest se ne da prevariti lukavstvom. One zadae
to ih je povijest postavila pred ovjeanstvo, meu kojima je sigurno i idovsko pitanje, ono
mora zbiljski rijeiti i tu lukavstvo ne pomae.
Jedan od najvanijih pokazatelja odnosa drugih naroda (ili moda dravnih politika?)
prema idovstvu jest odnos prema cionizmu. Veina dravnih politika Zapada razlikuje
poeljan dio cionistikog politikog programa - emancipaciju, potivanje idovskog
nacionalnog identiteta i stvaranje drave Izrael 192 , koji podravaju, od nepoeljnog dijela toga
programa, koji nazivaju i judeonacizmom a podrazumijeva poglavito nekadanji cionistiki
terorizam, zloine prema neidovskim stanovnicima (Sabra i Chatila) i protjerivanje
Palestinaca sa zemlje u Izraelu, odnosno Palestini. 193
Od svih junih Slavena Hrvati su se najblagonaklonije odnosili prema cionizmu.
Cionizam kao pokret poinje u Hrvatskoj djelovati 1902. Potaknuli su ga idov studenti iz
rasom). No, internacinalizam u njemu i dalje brani tu poziciju, pa nastavlja: Nema potrebe zbog
toga za cionizmom ili rasizmom. Jacques Le Rider, Mitteleuropa, Zagreb, 1998, str. 73.
191
Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit, str. 13.
192
Tako i Tito pa i Tuman: Odluka svjetske organizacije (OCIN) potkraj 1947. o podjeli Palestine
na dvije autonomne drave: arapsku i idovsku, bila je zapravo ispunjenje pozitivnog dijela
cionistikog programa o potrebi stvaranja nacionalno-zaviajne idovske drave. Tuman, op. cit,
str. 158.
193
Radikalno negativno stajalite prema cionizmu, pae i njegovu osudu na meunarodnoj razini,
cionizam je doivio u Rezoluciji UN 3379/XXX od 10. studenoga 1975, prema kojoj je cionizam
jedan oblik rasizma i rasne diskriminacije (Zionism is a form of racism and racial discrimination).
Ovu je Rezoluciju opozvala Generalna skuptina OCIN 16. prosinca 1991.

87

Zagreba i Osijeka koji su studirali u Beu, a ve 1904. cionisti odravaju svoj kongres. Od
1906. izlazi cionistiki list idovska smotra, a od 1917. list idov, koji izlazi u Zagrebu sve do
1941. U Zagrebu je stvorena i cionistika zagrebaka kola koja zastupa beskompromisan,
radikalan cionizam. 194 Sredite cionizma u Jugoslaviji bio je upravo Zagreb. Svoj idovski
identitet izgradili su djelovanjem cionistikog pokreta u Hrvatskoj, gdje su neometano radili.
Taj duh tolerancije, taj duhovni i politiki komoditet to su ga uivali u Hrvatskoj, rezultat je
tradicionalne odsutnosti antisemitizma i mrnje na idove u Hrvatskoj, hrvatskog duhovnog
habitusa i kulture, jer je, kako je pisala idovska smotra, hrvatski narod slobodoumniji i
tolerantniji nego bilo koji drugi narod u Habzburkoj Monarhiji. 195
No, kada su se idovi u Jugoslaviji trebali etablirati, statusno odrediti pa i zatititi
dostignutu razinu nacionalnih i politikih prava, oni se politiki relevantno odreuju prema
srpstvu, a ne prema hrvatstvu, pa sjedite svojih udruga prenose u Beograd, iako u Srba
cionistiki pokret nikada nije bio jak. Vrlo indikativan pokazatelj odnosa idovstva prema
hrvatstvu jest trajno zadravanje naziva idovske opine u Zagrebu: tijekom monarhistike i
socijalistike Jugoslavije nazivala se Jevrejska a ne idovska opina, kako je preimenovana
tek po stvaranju Republike Hrvatske.

55. Odnos idova i Hrvata.

Za nesporazume izmeu idova i Hrvata nisu bile toliko odlune mentalne razlike
koliko zlokobni sklop politikih okolnosti koji je interese tih dvaju naroda objektivno i
postavljao na suprotne strane i tako stvarao scenarij za konflikt. Hannah Arendt kae za
europske idove da nikad nisu bili vezani za neku odreenu vladu, ve prije za vlade, za
vlast kao takvu 196 te da su idovi bili jedina drutvena skupina bezuvjetno lojalna
dravi. 197 U sluaju Hrvata to znai da su bili lojalni onoj vlasti, onoj dravi koja je Hrvate
ekploatirala i ugnjetavala. Bili su lojalni Austro-Ugarskoj, pa zatim Jugoslaviji
monarhistikoj i komunistikoj, a u jednoj i u drugoj Hrvati su bili eksploatirani i proganjani.
Dapae, Hannah Arendt neizravno istie i vjerojatno vanu ulogu idova u stvaranju
monarhistike Jugoslavije: Posljednji mirovni ugovori u ijem sklapanju su idovi imali
vanu ulogu savjetnika bili su oni zakljueni u Versaillesu. 198 To pitanje kod nas jo nije
istraeno, ali bi bilo zenimljivo vidjeti kako su idovi tom prigodom utjecali na politika
rjeenja koja punih sedam desetljea bila politika sudbina Hrvata!
idovi su svoj poloaj lojalnosti i politike neutralnosti, kako dri Hannah Arendt,
shvaali kao conditio sine qua non svoje egzistencije, esto i privilegirane u statusu dvorskih idova na europskim dvorovima. Subjektivno vjerojatno nisu imali nita protiv Hrvata, barem
mi ne vidimo za to razloga, ali objektivno su bili na strani hrvatskih protivnika. Bili su na
strani hegemona pa su i mimo svoje volje bivali protiv interesa Hrvata.
194

Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, Farma jugoslavenskih idovskih naseljenika u Palestini 19261928., Zbornik Mirjane Gross, str. 372.
195
Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, op. cit., str. 118.
196
Hannah Arendt, idovi, nacionalna drava i raanje antisemitzma, op. cit, str. 30.
197
Ibid, str. 37.
198
Ibid, str. 26.

88

Pri razmatranju odnosa Hrvata i idova treba uvijek imati u vidu da se tu radi
poglavito o odnosu Europe i idova, posebno Srednje Europe i idova, te jo specifinije
Austro-Ugarske Monarhije i idova, zatim Jugoslavije, monarhistike i socijalistike i
idova, a tek onda o odnosu Hrvata i idova. Budui da su bili nacija u naciji, zapravo
drutvo za sebe pa nisu ni dijelili sudbinu ostaloga drutva s kojim su ivjeli, u biti su
kohabitirali odnosno koegzistirali, osim onoliko koliko je to proizlazilo iz odnosa drave i
drutva, a svoju su egzistenciju i uope svoj poloaj povjeravali i inili ovisnim o dravi, to
im sudbinu nije mogla odreivati hrvatska drava kad je nije ni bilo. S druge strane, hrvatsko
drutvo to nije moglo jer nije imalo ni te snage ni kompetencije. Budui da, dakle, nije moglo
ni egzistencijalno ni statusno ureivati poloaj idova u Hrvatskoj, hrvatsko drutvo moglo je
utjecati samo na razini vjerskih odnosa i idovima eventualno stvarati osjeaj nelagode 199 pa
i vjerske ugroenosti. Meutim, opet, treba uzeti u obzir da Katolika crkva u Hrvata nije
nacionalna crkva, crkva s neovisnom jurisdikcijom u Hrvatskoj, nego je dio Katolike crkve
uope sa sjeditem u Rimu. Stoga je i vjerska politika u Hrvatskoj u odnosu na idovstvo bila
tek dio, obvezan na poslunost, svjetske vjerske politike Katolike crkve. To pokazuje i sluaj
biskupa Strossmayera, kojega se tako esto spominje radi antisemitizma. Njegove izjave nije
mogue ispravno shvatiti ako se ne uzmu u obzir vladajue politike ideje i pokreti njegova
doba. S jedne strane, to je vrijeme radikalnog sekularizma koji se oitovao naroito u
laiciziranju branog prava i kolskog sustava, tradicionalnih institucija pod pokroviteljstvom
crkve. U tom procesu, koji je dakle ugroavao interese crkve, elnu su ulogu esto imali
upravo idovi. S druge strane, na konzervativnog biskupa djelovala je kranska predrasuda,
koja je naalost postala tradicija, o idovima bogoubojicama. Strossmayer je takoer branio
Katoliku crkvu od prodiranja protestantizma iz Maarske, a idovi su se s Maarima srodili
vie nego i s jednim narodom Europe pa je tako otpor Maarima bio dijelom razlogom
Strossmayerova negativnog odnosa prema idovima. Prema tome, svi razlozi takva njegova
odnosa prema idovima vezani su za obranu interesa Katolike crkve kao takve, a tek
podredno za hrvatske interese. 200 Zato puna i prava odgovornost Hrvata za politiku prema
idovstvu postoji tek od uspostave samostalne i neovisne hrvatske drave 1990., od
uspostave Republike Hrvatske. Uz asnu iznimku Dubrovake Republike kao predstavnika
hrvatske dravnosti, o emu e meutim biti posebno govora.
No, za karakterizaciju odnosa Hrvata i idova openito moda je najprimjereniji
sluaj Mato. Naime, idovski autori iz Hrvatske Matoa vrlo esto dovode u svezu s
pojavama antisemitizma u Hrvatskoj. Tako Ivo Goldstein za potvrdu da u Hrvatskoj ima
pojava antisemitizma kae kako uz Matoeva priznanja idovskoj sposobnosti i korisnosti tu
i tamo ima Matoevih protuidovskih invektiva 201 , a Mirjana Gross: Cionisti ponajprije
reagiraju na politiki antisemitizam u tisku i Saboru, na estetiki antisemitizam u
199

Ipak nije jasna primjedba Mirjane Gross koja piui o politikom antisemitizmu u Hrvatskoj i
reagiranju cionista na nj te spominjui u tom kontekstu Supila, Matoa i Grgu Tukana, kad kae: Na
udar kritike dolazi i prvak Koalicije Frano Supilo. Cionisti nisu oekivali da e on kao izraziti liberal
davati izjave koje bi ih mogle pozlijediti ali se to ipak dogodilo. U elji da potakne ekonomske
energije hrvatskoga naroda, Supilo uz ostalo izjavljuje da za ekonomsko zaostajanje nisu krivi samo
Khuen i Maari nego i slaba ekonomska poduzetnost hrvatskoga naroda. Kao dokaz navodi da su
idovski trgovci doli u Hrvatsku bez imetka a danas su, unato nepogodnim ekonomskim prilikama,
imuni. Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, op. cit., str. 121. Nije jasno u emu
se sastojao Supilov antisemitizam.
200
Od nekog vremena k nama iz Ugarske, i to osobito iz Pete, doseljavaju idi, najgora pljeva, s
namjerom da izdaju javne listove uglavnom na njemakom jeziku... A sve to biva s tom namjerom da
bismo se mi, iz dana u dan sve vie, pretvorili u Maare.... Korespodencija Strossmayer-Vannutelli,
str. 93.
201
Ivo Goldstein, Antisemitizam, holokaust, antifaizam, op. cit, str.15.

89

kulturnim rubrikama, kao to su pojedini feljtoni A. G. Matoa, koji jednom prilikom napada
Dreyfusa i Zolu ili recenzije djela iji su autori idovi. 202 Mato je meutim (uostalom kao i
Supilo, Gjevi, Radi, Pilar i dr.) doao do uvida da su Hrvati slabi gospodarstvenici, slabi
poduzetnici, i da za sve svoje nevolje uvijek okrivljuju drugoga. Zato je isticao primjer
idova, koji u istim prilikama gospodarski napreduju dok Hrvati propadaju. Zabrinut za
stanje nacije i za njezinu budunost a uviajui tu slabu stranu nacionalnog karaktera, tom
usporedbom sa idovima potie Hrvate na vee zalaganje, razbuuje nacionalni inters,
energiju i samopouzdanje. Zato Mato kae: U politici uvijek okrivljujemo Maare,
zaboravlja (Hrvat) da su Hrvati, da su maarolci dovukli Maare ovamo. Tako je i u naoj
ekonomskoj politici. U nas trguje i pravi cijene idov, jer se Hrvat uope ne da u trgovanje...
Drugim rijeima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti... 203 A
idovi to proglaavaju antisemitizmom. Ne samo da za sebe expressis verbis kae da nije
antisemit, nego i naelno osuuje svaku vrstu antisemitizma: Politiki je antisemitizam
glupost, jer idovi nemaju drave. Ekonomski je glupost, jer nisu samo idovi kapitalisti.
Mnogo nihilista i voa socijalizma bijahu idovi, a u Francuskoj se i sveenstvo, u kojemu
nema proletarijata, bavi industrijskim zasnovama. Moralni je antisemitizam glupost, jer i
lopova i potenjaka ima meu svim plemenima. 204
Pri tako jasnim anti-antisemitskim stajalitima valja se zaista zapitati: odakle takav
odnos ne samo prema Matou, taj zagriljivi, sitniavi, gotovo urotniki odnos openito
prema Hrvatima? Radi li se moda o kakvoj milenijskoj osveti? A za iji zloin?
Pitanje osvete jednoga naroda za nanesenu mu nepravdu naeo je Daniel Bell na
primjeru crnaca kojima je bijeli ovjek oduzeo identitet, naturajui im kompleks manje
vrijednosti. Uinio je to u obzorju rasprave o idovskoj povijesnoj zloj sudbini progona,
pogroma, holokausta itd., asocirajui na mit o Orestovoj osveti za ubijenoga oca. Bell,
dodue, taj psiholoki problem osvete, kao izvod, nije sasvim dovrio, nije jasno ni potpuno
eksplicirao na primjeru idovskog prava na osvetu, ali je jasno pokazao trag koji tome vodi.
Oito je, naime, da idovi ojaeni svojom nezasluenom povijesnom, viemilenijskom zlom
sudbinom, gaje stanoviti ressentiment prema svijetu koji im je nanio toliko zla i da smatraju
kako imaju neko moralno pravo na osvetu. Budui da to ne mogu ostvariti prema velikim,
monim narodima, ine to na slabijima, na onima na kojima mogu. Meu tim su narodima
oito i Hrvati. Dakako, na Hrvatima je da to ne dopuste, da se brane od objede za
antisemitizam i idovskog prava na osvetu jer na to nemaju pravo, ni oni ni ijedan drugi
narod. Oito, neki idovski pisci vide samo zlo i nepravde koje je proivio njihov narod i nije
im stalo do drugih naroda. I gdje je onda njihov osjeaj i pojam pravde?
Istina, Mato o idovskim manama govori vrlo otro i s neugodnim epitetima.
Optuuje ih za lihvarenje i bludnitvo, nazivajui ih Judeomaarima jer ih smatra dijelom
maarskog hegemonizma. Ali, govorei o hrvatskim manama, govori jo runije o Hrvatima.
Radi se, dakle, o Matoevom polemikom stilu, njegovoj velikoj osjetljivosti na ljudske mane
i nedostatke i neslobodu koju hrvatski narod trpi od Maara i svih onih koji su dio njihove
hegemonije, ali nikada o mrnji, a jo manje o antisemitizmu. Govori o manama Hrvata iako
je, kao i Starevi, bio veliki zaljubljenik u Hrvatsku i Hrvate. Smatrao je to, s pravom, i
svojom dunou, a uz objektivno stanje stvari tu je i hrvatski nagon za perfekcionizmom,
koji je kod Matoa bio jako izraen.

202

Mirjana Gross, Dva stoljea.., op. cit, str. 121.

A. G. Mato, Misli i pogledi, Zagreb, 1988., str. 123.
204
Ibid., str. 15
203

90

Kao zaljubljenik u Hrvatsku i Hrvate, nije mogao previdjeti objektivno stanje u kojem
su se nalazili: potpunu politiku i gospodarsku hegemoniju nad Hrvatskom. I kakav bi on bio
zaljubljenik kad se protiv te hegemonije ne bi pobunio. Bez obzira na to od koga dolazila - od
Austrijanaca, Maara, Talijana, Srba ili idova. I bez obzira na to radilo se o nedostatku
gospodarskog talenta u Hrvata ili o superiornom talentu drugih. (idovski je talent dobrim
dijelom dolazio i otuda to su gospodarstvo, posebno trgovina i novarstvo, bili meu
rijetkim doputenim zanimanjima, iako ne uvijek bez ogranienja, u koja su usredotoili svu
svoju energiju i sposobnosti.). A kakva je gospodarska hegemonija uspostavljena nad
Hrvatskom i Hrvatima na prijelazu XIX. i XX. st. i u prvim desetljeima XX. st.
argumentirano je iznio Srbin Ljubomir St. Kosier. Prema Kosieru, idovi su u Hrvatskoj
imali dominantan utjecaj i mo u svim podrujima gospodarskog ivota a Hrvati su bili
sasvim otueni od gospodarske moi svoje zemlje. 205
Dakle, u glavnim crtama treba odnos Hrvata i idova promatrati prvenstveno u sklopu
odnosa kranskog Zapada i kranske drave Zapada prema idovima i idovstvu, a tek
onda kao specifian odnos idovstva i hrvatstva. Stoga, ne pretpostavljajui nevinost ni jedne
ni druge strane, ne vidimo nikakva posebnog razloga da idovi posebno vole ili posebno
mrze Hrvate, kao ni obratno, a to ne bi bilo ve vieno i u odnosima s drugim narodima. A
ono to je specifinost odnosa Hrvata i idova, dapae ono to je konstituira, proizlazi iz
povijesnih okolnosti, prije svega zakanjelog hrvatskog konstituiranju u naciju u odnosu na
nacije Zapadne Europe (a to dijeli s narodima Srednje Europe) i jo vie kasnog stvaranja
samostalne drave. To je kanjenje prouzrokovalo da Hrvatska ponavlja, potpuno ili
djelomino, obrasce odnosa kakvi su bili karakteristini za europske zemlje XIX. ili pae
XVIII. stoljea. Hrvatska specifinost odnosa jest npr. to to Hrvatska nikada nije imala takvu
snagu, poput Francuza, Rusa, Engleza Nijemaca i dr., da vodi imperijalistiku politiku, koja
je urodila specifinim antisemitizmom. Drugo to bi moglo biti specifino, kako smo ve
rekli, jest to to Hrvati poslije srednjovjekovne hrvatske drave niti su imali svoju dravu niti
su bili vladajui, hegemon narod u nekoj zajednici naroda pa da bi se interesi tih dvaju naroda
poklapali. Ipak, sve je to donijelo takvo stanje i povijest odnosa tih dvaju naroda da ih
metodoloki treba promatrati i na nacionalnoj i na internacionalnoj, ili u najmanju ruku
europskoj, razini. Ali, pritom i nacionalni hrvatski odnos prema idovima teorijski treba
promatrati kao dio internacionalnog odnosa, a samo injenino, empirijski aspekt na
nacionalnoj, ali opet samo kao poseban sluaj opeg, internacionalnog odnosa prema
idovima.
Jedan od spomenutih obrazaca koje Hrvatska ponavlja jest i uporaba tzv. dvorskih
idova u hrvatskoj suvremenoj politici, ali dakako, na specifian nain i iz specifinih
dravnih potreba i opet bez obzira i bez utjecaja hrvatskoga drutva. Naime, prema Hannah
Arendt, u Europi se tijekom XVII. i XVIII. stoljea odvijao spori razvitak nacionalnih
drava u okrilju apsolutnih monarhija. U svakoj od njih se poneki idov uzdizao iz duboke
anonimnosti do, ponekad sjajne ali uvijek utjecajne, uloge dvorskog idova - financijera
dravnih poslova i upravitelja financijskih transakcija vladara. 206 No, dok su tamo idovi
bili potrebni vladarima radi namicanja financijskog kapitala, kao dravni bankari, Hrvatskoj
su bili potrebni radi namicanja politikog kapitala. Naime, idovi su s vremenom postali
internacionalni element, pa kao takvi vrlo poeljni kao nepristrani i neutralni intereuropski
posrednici u europskim meudravnim sporovima. 207 I upravo kao takvi zatrebali su
205

Ljubomir St. Kosier, idovi u Jugoslaviji, Zagreb - Beograd -Ljubljana, 1930.

Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit., str. 22.
207
Bez vlastita teritorija i vlade idovi su vazda bili intereuropski element..., te idovi su bili ratni
opskrbljivai i sluge kraljeva ali niti su bili, niti se od njih oekivalo da budu sudionici u samim
sukobima. Kad su ovi sukobi prerasli u nacionalne ratove, idovi su i dalje ostali meunarodni
206

91

Republici Hrvatskoj jer se ona pri ostvarivanju svoje samostalnosti nala u svojevrsnom
sporu s Europom, ali i sa SAD-om, tj. gotovo s cijelim Zapadom. Naime, uz postojanje bive
Jugoslavije Zapad je vezao pojam europske ravnotee, sigurnosti i mira na europskom
jugoistoku, iz tih razloga ju je i stvorio u Versaillesu i nije se je elio odrei. Hrvatska i druge
zemlje bive Jugoslavije svojom su tenjom za samostalnou ugroavale te europske
tekovine. Bio je to geopolitiki razlog najprije odbijanja priznanja samostalnosti Hrvatske,
zatim ometanja oslobaanja hrvatskih krajeva koje su zaposjeli Srbi, te na kraju odbijanja
pomoi Hrvatskoj u njezinoj politikoj i gospodarskoj konsolidaciji.
Drugi razlog za neprijateljstvo Zapada prema Hrvatskoj bila je tobonja antisemitska
prolost Hrvata. Iako su, kako smo to ve pokazali, Hrvati jedan od naroda Zapada s najbenignijom antisemitskom prolou, stjecajem nesretnih politikih okolnosti upravo su oni od
Zapada izabrani za antisemitskoga rtvenoga jarca. No, prije daljnjega izlaganja moramo rei
da uloga rtvenoga jarca ne znai apsolutno iskljuenje svake krivnje. Tom su teorijom i neki
idovski pisci htjeli objasniti neprijateljstvo Zapada prema idovima, posve arbitraran izbor
idova za tu ulogu, to je Hannah Arendt odluno i argumentirano odbacila. Dakako, prvi i
najtei argument koji je legitimirao hrvatsku antisemitsku prolost bila je injenica da su
Hrvati tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovali u progonu idova. Svjetsko idovstvo
trailo je od Hrvata da to namire kao svoj neizmireni dug idovstvu. Iako se tom dugu i
nekritiki pristupalo, ne uzimajui u obzir povijesne okolnosti pod kojima se to dogaalo niti
to su sve Hrvati za njih uinili da se te strahote umanje, idovi su na tom dugu inzistirali. S
obzirom na ve izloeni poloaj, u biti snagu idova u SAD-u kao jedinoj svjetskoj velesili,
te dvomilenijsku antisemitsku prolosti naroda Europe, prije svega onih najveih, prolosti
koje su se poslije holokausta poeli stidjeti i skrivati je, psiholoki je lako objanjivo i
shvatljivo zato su vrlo brzo i rado prihvatili Hrvatsku i Hrvate kao antisemitskog rtvenog
jarca. Konano su nali nekoga tko e odgovarati za njihove grijehe, okajati ih, a oni e tako
umiriti neistu i od antisemitizma nemirnu savjest. Masovnopsiholoki to je na Zapadu
primljeno kao in kolektivnog iskupljenja grijeha, pa su vlade u tome dobile masovnu
potporu od svojih graana. No, pojedini (ali samo pojedini) najinteligentniji idovi kao to su
Finkielkraut, Mc Adams i Filip Cohen shvatili su tu igru Zapada pa su relativizirali hrvatsku
krivnju ali i nevinost Zapada, spoitnuvi mu antisemitsku dugu prolost. 208 Dvorski idovi trebali su dakle Hrvatskoj da bi neutralizirali to neprijateljstvo Zapada, jer ako idovi u
Hrvatskoj kau da Republika Hrvatska nije antisemitska, to bi trebalo biti vjerodostojno
posvjedoenje. Oni bi i sada Hrvatskoj trebali posluiti kao svjedoci da je Hrvatska uvarica i
hraniteljica ljudskih i nacionalnih manjinskih prava.
I konano, trei razlog zato su Republici Hrvatskoj trebali dvorski idovi jest taj
to je njezin prvi predsjednik bio optuen za antisemitsko pisanje. Iako se radilo o personalnoj zamjerci, jer se radilo o predsjedniku drave, to je stvaralo ozbiljne probleme dravi.
I opet su dvorski idovi trebali posluiti kao most Hrvatske prema svijetu, naroito prema
SAD- u gdje su idovi tako jaki. No, kako emo poslije vidjeti, taj je argumenti ustvari
trebao prikriti injenicu da je dr. Franjo Tuman u svojim tekstovima uinio evidentnom

element ija je vanost i korisnost upravo proizlazila iz odsutnosti njihove vezanosti za bilo koju od
nacija u sporu. Ibid., str. 25. i 26.
208
I zaista, holokaust se nije mogao dogoditi a da mu nije prethodilo dvije tisue godina progonstva i
antiidovskog osjeanja koje mu je svagdje krilo put. Claude Lanzmann, Od holokausta do
holokausta op cit., str. 70.

92

suodgovornost pobjednika iz Drugoga svjetskog rata, a naroito Velike Britanije i SAD-a, za

traginu sudbinu idova. 209
Inae, uporaba dvorskih idova u Europi ima dugu povijest, iako je zapravo teko
odrediti kada nastaje institut dvorskih idova. Karlo Veliki prvi je kranski vladar koji je
idove stavio pod svoju zatitu. Friedrich I. Barbarossa za idove pod njegovom zatitom
kae da pripadaju naoj dvorskoj komori. Hannah Arendt kae: Prvi dvorski idov
monarhistikih aspiracija unutar vlastite nacije bio je praki idov i dobavlja kneza
Mauricea Saksonskog u esnaestom stoljeu 210 , to znai da je i prije bilo dvorskih idova,
ali ti nisu pokazivali monarhistike aspiracije. Na prijelazu iz XV. u XVI. st. idovska kua
dvorskih idova Fugger financijski je pomogla uspon Habsburgovaca u jednu od
najpoznatijih i najjaih europskih dinastija. Be je inae imao i gajio dugu tradiciju dvorskih
idova, naroito zbog njihove financijske moi. Te uspjene idove (Hofjuden) poslije
zamjenjuju bankari.
Meutim, hrvatski dvorski idovi nisu za Hrvatsku odigrali tu za njih tradicionalno
predvienu posredniku ulogu. Nisu je odigrali iz vie razloga. Prvo, u meuvremenu su
postali samosvjesniji i emancipirani pa im ta uloga vie nije trebala. Ulogu dvorskih idova
izborili su u razdoblju prije emancipacije ili u postupku emancipacije i to samo neki idovi
(ali ta njihova uloga posredno je koristila i ostalim idovima kao jedan od argumenata za
emancipaciju) i kad je za takvom njihovom ulogom u Europi postojala potreba. No, kada je
njihova posrednika uloga zatrebala Hrvatskoj, ona idovima vie nije bila potrebna jer je u
meuvremenu dovren postupak njihove emancipacije kao naroda. Takva uloga mogla je
koristiti samo idovima pojedincima, a idovi kao narod za nju vie nisu bili zainteresirani. S
druge strane, Hrvatskoj je trebao utjecaj upravo cijele idovske zajednice u svijetu a ne
idovskih pojedinaca, jer je samo utjecaj cijele njihove zajednice mogao svojom teinom
koristiti Hrvatskoj. Osim toga, poslije holokausta Hrvate su drali za svoje dunike i
povlaivanje njima mogli su doivljavati samo kao nuno vraanje duga, ispriku i pokajanje.
Drugo, Europa nije eljela nikakvo mirenje s Hrvatskom. idovsko posredovanje trebalo im
je za meusobno mirenje a ne za mirenje s nekom balkanskom dravicom. Ona joj eli
diktirati uvjete pristupa Europi i openito svjetskoj politikoj i gospodarskoj zajednici. No, i
kad bi joj to trebalo, inila bi to preko u meuvremenu izgraenih struktura UN-a ili
Europske unije pa joj idovi nisu potrebni. To, meutim, Tuman povjesniar ili nije shvatio
ili je kasno shvatio, pa je zato njihova posrednika uloga i uloga dvorskih idova bila
promaen politiki manevar. Europa i SAD traile su neto drugo, traile su kolonijalni
poloaj Hrvatske, koji su poslije Tumana i dobile...
Nasuprot, ili izvan, tih dvorskih idova stoje ostali idovi u Hrvatskoj. To su prije
svega oni koji imaju sve znaajke idovske mase, neprivilegirani idovi, i idovska elita.
Prema kriteriju idovske samosvijesti, odnosno sljubljenosti s hrvatstvom, radi se uglavnom o
poluasimiliranim i disimiliranim idovima sa svim karakteristinim reakcijama takvih
idova u ostaloj Europi. Naime, idovi sa cionistikom svijeu uglavnom su se iselili u
dravu Izrael, odnosno u SAD. Disimilirani idovi su oni koji su se bili asimilirali, ali su se
vratili idovstvu poslije iskustva s biolokim rasizmom tijekom Drugoga svjetskog rata, koji
pae nije priznavao ni asimilaciju. Poluasimilirani idovi su prema Istvanu Bibou ustvari
idovska masa koja gaji privrenost zemlji u kojoj je ivjela a da nije potpuno saivljena s

209

Odskora se u arhivima Saveznika otkriva da su znali kako e idovi iz Italije 1943. biti internirani,
ali ih o tome nisu obavijestili.
210
Hannah Arendt, Izmeu parije i parvenija, op. cit., str. 63. biljeka 17.

93

njezinom kolektivnom svijeu, problemima, ivotom i ciljevima. 211 Ta se karakterizacija

dijelom odnosi i na idovsku elitu u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da idovi u Republici Hrvatskoj glede poduzetnitva pokazuju isto tako
malo interesa kao to su ga malo pokazivali i prije u ostaloj Europi i da svoj interes veu
poglavito uz trgovinske i financijske usluge i tek neznatno uz izdavatvo. U zlouporabama
pretvorbe i privatizacije nisu sudjelovali, meu ozloglaenim tajkunima nema nijednog
idova, tako da se nisu kompromitirali i sauvali su moralni kredibilitet.
Na disimilaciju su utjecale poglavito dvije okolnosti. Prva je bila negativno iskustvo
iz Drugoga svjetskog rata, a druga jaka afirmacija idova u SAD-u. Naime, nacistikofaistiki antisemitski rasizam i holokaust kao provedbena akcija tih ideja nije respektirao
asimilaciju i provodio je progon i unitenje i asimiliranih idova jer se radilo o biolokom
rasizmu, rasizmu utemeljenom na podrijetlu, krvi. Tako su idovi uvidjeli da je poslije
sustavnog odbijanja, u biti vie ometanja Zapada asimilacije idova, Zapadna i Istona Europa napokon pristupila i njihovu sustavnom unitenju te da i one idove koji su formalno
bili primljeni u narode kao zajednice, sada unitavaju, pa se njima ne isplati asimilacija jer ih
ona ne zatiuje od progona. Dapae. S druge strane, prestini poloaj idova u SAD-u
utjecao je anticipativno na svijest idova u ostalome svijetu. Antirasistika, proizraelska i
proidovska politika SAD-a kao dominantne svjetske velesile povoljno je djelovala na
poloaj idova u ostalome svijetu. Nitko se ne usudi usprotiviti takvoj amerikoj politici i
provoditi antisemitizam jer je siguran da ga ekaju meunarodne sankcije, blokade i izolacija
iskljuenjem iz svih relevantnih meunarodnih asocijacija, takoreku iz meunarodne
zajednice naroda. Tako je nastao prividan paradoks: zbog iste politike SAD-a idovi se u
SAD-u asimiliraju, a u ostalim zemljama Zapada asimilirani i poluasimilirani se disimiliraju.
Ovaj je izvod o disimilaciji kljuan. On nam najbolje objanjava njihovu
preosjetljivost, jer se iz toga procesa, iz nesigurne i kolebljive psihologije i stanja svijesti
disimilanata o vlastitom nacionalnom identitetu, treba tumaiti i shvaati negativnu reakciju
nekih idova na politiku, a ponekad prikriveno, tako se barem ini, i na samu egzistenciju
Republike Hrvatske.
Za politiko ponaanje idova u Hrvatskoj karakteristino je i to da su se mahom
opredijelili, bilo i formalno stranaki bilo faktino bez stranakog svrstavanja, za liberalnu
opciju. To se moglo i oekivati. Mnogi od njih po svom su se internacionalistikom instinktu
opredijelili za liberalizam, dakle za onu politiku filozofiju i politiku orijentaciju koja
relativizira znaenje i nacije i drave. Naime, za razliku od stanja u XIX. stoljeu, kad su se
idovi stavljali pod zatitu drave, drutvo se na Zapadu emancipiralo od drave,
demokratiziralo se i sekularizirao se drutveni i politiki ivot openito. Prag politike
tolerancije znantno je povien i nema potrebe za sklanjanjem pod dravne skute. U najmanju
ruku liberalna je drava, kakve su SAD, a i mnoge druge drave Zapada, uvarica te
tolerancije pa se idovi ustvari ne protive dravi nego trae da ona bude liberalna i sekularna
tj. odvojena od crkve. Ve je davno nestalo onih politikih okolnosti koje su bile uzrokom
sukoba liberala sa idovima, kad su se liberali sukobili s ostacima vlasti i privilegija
aristokracije, klase s kojom su se idovi bili poistovjetili i izgradili svoje specifine privilegije. Tada je nastao i taj lijevi, liberalni i socijalistiki antisemitizam. To je ve odavno
prolost. Naime, iz politike povijesti znamo da se ideologije mijenjaju a antisemitizam
ostaje, prati svaku idologiju, pa tako i liberalizam i socijalizam i komunizam.

211

94

Istvan Bibo, idovska asimilacija, i idovska samosvijest, op. cit., str. 51.

Liberalna ideja ima povjerenja samo u minimalnu dravu. Poznata je liberalistika

maksima o dravi kao nonom uvaru, o minimaliziranju uloge drave - to manje drave
to vie slobode. Zato je, iako s njihove strane ne potpuno osvijetena, bila oekivana
negativna reakcija nekih idova na hrvatsku dravu, koja u svojim poecima i uz najbolju
volju njezinih kreatora nije mogla biti liberalistika. Stanovit zazor moglo je izazvati i to to
se inilo da se u postupku homogenizacije hrvatsko drutvo desekularizira i klerikalizira. No,
rat je traio homogenizaciju. Ratna psihoza ugroenosti od velikosrpske agresije brisala je
sve unutarnje razlike to se inilo kao uvjet postizanja jedinstvenog cilja -obrane. Traiti
dehomogenizaciju znailo je u takvim politikim okolnostima raditi protiv obrambenih
napora. Kao to je nacionalizacija Europe (prerastanje naroda u nacije) neko uznemiravala
idove, dok se nisu uspjeli prilagoditi novonastaloj situaciji, tako ih je uznemirila i ova
hrvatska zakanjela homogenizacija stvaranja nacionalne drave. Meutim, ve je pojava
dvorskih idova dobar znak (iako ta pojava ima i stanovitih masovnopsiholokih
negativnih popratnih pojava kao to su buenje zavisti ali i straha kod Hrvata da im se
otuuje drava) da idovi prolaze onaj za njih i Europu tipian put ureenja odnosa s
dravom te da slijede svojevrsno priznanje i ureenje odnosa izmeu njih i hrvatske drave
i Hrvata. Dakako, na to meusobno priznanje i ureivanje odnosa mogu snano i povoljno
djelovati dobri odnosi izmeu Hrvatske i Izraela.
Inae, povijest odnosa idovstva i Hrvatstva nije tako duga, ali ni tako dramatina
kao povijest odnosa idovstva i veine drugih naroda Europe. Zapravo, ta je povijest relevantna tek dvjestotinjak godina, iako su idovi u Hrvatskoj, naroito u Dalmaciji (Solin,
Benkovac, Dubrovnik, Split) prisutni ve prilino rano. U sjevernoj Hrvatskoj bilo ih je u
Srednjem vijeku neznatan (i prilino nepoznat) broj. Doseljavali su se uglavnom tijekom
posljednja sva stoljea, i to u uu Hrvatsku iz Maarske i Moravske. Mnogi su doselili i iz
Burgenlanda (Gradia), gdje su ivjeli s Hrvatima. Vjerojatno su iz Gradia ponijeli dobro
iskustvo suivota s Hrvatima, inae ne bi za novu domovinu izabrali upravo Hrvatsku, a
dolazili su i iz Kranjske i tajerske. (Zbog slobodnog i neugroavanog ivota idova u
Gradiu, bilo je ono - kao i Moravska - poput staklenika za idove, odakle su se sljedee
generacije idova (Ashkenaza) selile na imanja hrvatskog plemstva i postajale banskim.) U
sjevernu Hrvatsku uglavnom su se doseljavali Ashkenazy, a u junu Sefardi, iako je i jednih i
drugih bilo i u junoj i u sjevernoj Hrvatskoj. Za novija doseljavanja karakteristino je ono
pred Drugi svjetski rat: Krajem tridesetih godina kad im je bio zatvoren pristup u, na
primjer, Veliku Britaniju, mnoge su idovske izbjeglice iz Njemake i Austrije nale utoite
u Hrvatskoj, u Zagrebu. 212 To povjerenje u Hrvatsku i Hrvate zacijelo se temeljilo na
viestoljetnom dobrom iskustvu zajednikog suivota.
No, zato je integracija u hrvatsko drutvo tekla sporo i muno. Pritom je znaajnu
ulogu imala, bez obzira na to ime je to bilo uvjetovano, idovska izdvojenost, samoizolacija,
pa oni i poslije zakona o ravnopravnosti Izraeliana od 21. listopada 1873. uglavnom ive
odijeljeno, izdvojeno, u specifinoj splendid isolation. Ipak, ta je samoizolacija vie duhovne
naravi i uvjetovana je njihovim mentalitetom, jer idovi u Zagrebu ne ive u getu. Integracija
se odvijala pod munim teretom dilema: pokrstiti se ili ne, asimilirati se ili ne, biti cionist ili
ne itd. Iz tih su dilema nastale i dvije kategorije idova u Hrvatskoj: idovski Hrvati i
hrvatski idovi. est je bio i prigovor da idovi slue tuinskim i protunarodnim
vladama, koji potie iz doba Khuena-Hedervaryja, kada su zajedno s ovisnim inovnicima i
slobodnim Srbima glasovali za reimsku stranku. Takoer, predbacivalo im se da se ne
trude nauiti hrvatski jezik nego da preferiraju uporabu njemakoga i maarskoga. Sve u
svemu, idovi u Hrvatskoj donekle su dijelili sudbinu s Hrvatima i drugim narodima, no
212

Andrea Feldman, Gospoica Ashkenazy ali, op. cit., str. 357.

95

uglavnom su ivjeli svoju posebnu sudbinu. Za tadanji odnos Hrvata prema idovima, pak,
najreprezentativnija je izjava dr. Marijana Derenina prigodom prihvaanja zakonske osnove
o ravnopravnosti Izraeliana 1873.: Da Izraelianin, ostajui vjeran vjeri otacah svojih,
moe biti vjeran sin svoje domovine, to se kod nas obenito misli. 213 No uza sve potekoe
idovi su se mnogo vie i lake integrirali u hrvatsko negoli u srpsko drutvo. Pae,
preferirali su i hrvatski jezik pred srpskim. Tome je vjerojatno uzrok injenica da je Hrvat
liberalniji i tolerantniji, da potiva i osobnu i nacionalnu individualnost. Nije nasilan kao
Srbin pa idov moe komotno biti iznutra idov izvana Hrvat. Na popisima stanovnitva
idovi su u doba Jugoslavija takoer radije birali hrvatsku pred srpskom nacionalnosti. 214
Za najnovije odnose idovstva i idova te hrvatstva i Hrvata karakteristina su ne
neprijateljstva meu tim narodima, nego prije neprijateljski ekscesi s obiju strana:
antihrvatski i antiidovski. Tako Ljubica tefan navodi antihrvatske izjave pojedinih idova
kao to je ona dr. Menachema Shelacha (alias Raula picera, biveg Zagrepanina) da
smrtno mrzi Hrvate - ne hrvatske faiste, nego Hrvate kao takve, sve Hrvate, cijeli
narod. 215 Ili onu Tedyja Kolleka iz 1993.: Hrvati su gori od nacista 216 , za koje autorica s
pravom smatra da su rasistike.

56. Odnos Dubrovake Republike prema idovima.

Poslije propasti srednjovjekovne hrvatske drave narodnih vladara jedino je u
Dubrovakoj Republici doao do izraaja autonoman, sasvim samostalan i uglavnom neposredovan tuom vlau, (osim povremeno intervencijama turskih vlasti) odnos Hrvata
prema idovima. Naime, Dubrovaka Republika kao ostatak ostataka, jest i predstavnik
hrvatske dravnosti, hrvatske politike i politikog mentaliteta Hrvata, ega je dio i odnos
prema nacionalnim manjinama a posebno odnos prema idovima.
Povijesna svjedoanstva o idovima u Dubrovniku seu u XIV. stoljee. Naime, u
Dubrovniku su, prema idovskim izvorima, idovi organizirani u opinu od 1360. 217 Opa
znaajka njihova poloaja u Dubrovakoj Republici bila je takva da se za njih nisu donosili
nikakvi posebni propisi ili uredbe. Bili su u svemu izjednaeni s ostalim strancima 218 Ta
tvrdnja da su idovi bili izjednaeni s ostalim strancima ima dalekosene posljedice za
osvjetljavanje poloaja idova openito na Zapadu. Naime, nisu samo novodoseljeni idovi
213

Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, op. cit., str. 108.

U popisu stanovnitva 1953. godine na teritoriju bive Jugoslavije ukupno je registrirano 2.307
idova po narodnosti, a 2.565 po vjeroispovijesti... Hrvata je bilo 693 ili 27%, a Srba 220 ili 8,5%
iako su obje zajednice, i u Hrvatskoj i u Srbiji, bile sline veliine. Prema tome, idovi u Hrvatskoj su
se vie izjasnili za nacionalnost zemlje u kojoj ive. Melita vob, op. cit., str. 105-106.
215
Ljubica tefan, Stepinac i idovi, Zagreb, 1998., str. 100.
216
Ibid., str. 137.
217
...Naa opina od svoga postanka, dakle od godine 1360... Dopis idovske opine u Dubrovniku
br. 13 od 16. I. 1938. upuen idovskoj vjeroispovjednoj opini sefardskog obreda u Sarajevu. Dr.
Bernard Stulli, idovi u Dubrovniku, idovska opina Zagreb i dr., Zagreb, 1989., str. 77. Iz pisma se
vidi da su dubrovaki idovi bili sefardskog obreda i da se protive pripajanju akenaskom nadrabinatu
u Sarajevu. Naime, Sefardi su u odnosu na Ashkenaze podupirali mentalitet samosvojne aristokracije.
218
Ibid., str. 17.
214

96

imali status stranca, s kojim su poloajem bila vezana neka ogranienja u pravima, kako bi se
moglo zakljuiti iz alopojki nekih idova, nego je takav status imao i svaki drugi strani
dravljanin. Ali, za razliku od drugih zemalja Europe, u Dubrovniku ih nisu bili dodatno
ograniavali kao idove. Nadalje, specifino i povoljno za idove u Dubrovniku bilo je to da
na njih u Dubrovakoj Republici, iako je bila katolika drava, nisu utjecale negativne mjere
Rimske kurije, pae ni odredbe Lateranskog koncila iz 1215. Crkva je, naime, traila stroi
reim prema idovima, izolaciju i druge mjere. Meutim, vlast Dubrovake Republike nije
doputala uplitanje Crkve u svjetovne poslove. Taj liberalan i tolerantan odnos vlasti prema
idovima ogleda se naroito iz okolnosti to je 1782. donesena uredba da se strogo
zabranjuje nasilno ili prijevarno pokrtavanje idova, uz prijetnju kazne do godinu dana.
Neraspoloenje prema idovima, onoliko koliko ga je bilo, nije bilo ni vjersko ni
rasno odnosno nacionalno, nego iskljuivo trgovinsko konkurentsko kao i prema svakom
konkurentu strancu. To je i razumljivo ima li se na umu da je Dubrovaka Republika bila
trgovaka drava. Pa i onda kad su se donosile mjere zabrane stalnog naseljavanja idova, te
se mjere nisu dosljedno provodile. A kada bi bili i istjerani, u pravilu zbog vee krize, kao
ono 1515., uz dputenje gradskih vlasti ubrzo su se vraali. (U drugim dravama idove su
znali istjerivati i ponovno primati i po deset puta pa istjerivanje treba shvatiti u tom,
relativnom, smislu).
Dapae, idovi su u odnosu na druge strance, u odnosu na pripadnike drugih
vjeroispovijesti, npr. pravoslavce, bili privilegirani: Meutim, u cjelini uzevi, idovi su
imali mnogo povoljniji poloaj i status od pridolica pravoslavaca, kako po tome to su
stanovali u gradu Dubrovniku, i k tome u njegovu sreditu, tako i po tome to su imali svoju
organizaciju - Bratovtinu idova - a pogotovu time to su nesmetano imali svoju bogomolju.
idovska sinagoga je trajno i bez zapreka djelovala u reimu jedne katolike drave koja nije
dozvoljavala drugih bogomolja osim rimokatolikih na svom podruju... 219 Istina, nisu imali
ista graanska prava kao katolici, ali su imali vea prava od bilo kojih drugih ne-katolika. No,
valja istaknuti i ponaanje idova prema vlasti i hrvatskome narodu u Dubrovakoj
Republici. Naime, kad im zatreba, utjeu se zatiti turske vlasti u Sarajevu, naroito u
Carigradu, gdje su kao financijeri bili vrlo utjecajni, i tako bi ishodili povlastice pritiskom
Turske na Dubrovaku Republiku. U doba francuske okupacije Dubrovake Republike (1806
-1814.) pak, idovi su se priklonili francuskoj vlasti. Jasno, uinili su to iz vlastitih interesa.
Traili su graansku ravnopravnost, to im je francuska vlast i odobrila, no to je poslije
odlaska Francuza bio element nerazumijevanja i prijekora s hrvatske strane. Prigovarali su im
da su preli na stranu okupatora, te, a to je bio takoer klasian prigovor i drugih naroda, da
su se bavili novarskim spekulacijama i tako otetili Republiku. Dubrovani su se na njih
alili i traili su da se zatiti ovaj siromani grad od jarma jednog pohlepnog naroda koji
misli samo na svoje probitke. 220
I u usporedbi s poloajem idova u drugim gradovima na hrvatskoj obali koji su, i
kad su bili pod tuinskom okupacijom (Splitu pod vlau Mleana), poloaj idova u
Dubrovakoj Republici bio je povoljniji. Drugdje nisu mogli posjedovati nekretnine, dok su u
Dubrovniku, iako pomorskoj dravi, mogli imati u vlasnitvu i brodove.
U Dubrovakoj Republici, jedinom dijelu Hrvatske koji je imao vlastiti suverenitet,
bio je poloaj idova, dakle, mnogo povoljniji nego u drugim djelovima Hrvatske pod tuinskim suverenitetom, gdje su strane vlasti ureivale odnos prema idovima, ali i ondje je
bio uglavnom povoljniji nego u veini drugih europskih drava.
219
220

Ibid., str. 44-45.

Ibid., str. 60.

97

Naime, i u ostatku Dalmacije, pod vlau Mletake Republike, poloaj idova je bio
mnogo povoljniji nego i u samoj Veneciji. I tu je hrvatska tolerancija ublaavala mletake
dravne mjere. Piui o tome, Frajdenberg za poloaj idova u Zadru kae: S pravnog
stajalita, idovi su bili ravnopravni s graanima Zadra: bili su pod jurisdikcijom gradskog
suda, ali ne i crkvene vlasti... U sluaju da idova uhite izvan granica Zadra, komuna je bila
duna boriti se za njegovo osloboenje, ba kao i za svoga graanina; idovi koji su se
odluili nastaniti u Zadru bili su osloboeni prijetnje od prisilnog krtenja. 221
Za poloaj idova u ibeniku, kae da je bio slian onome u Zadru (str. 84.).
No, posebno je zanimljiv sluaj Splita. U njemu se u svoj svojoj isprepletenosti
prelamala sudbina Hrvata i idova, sudbina tih dvaju naroda bez nacionalnog suvereniteta
izvrgnuta manipulaciji gospodujueg naroda. Ipak, prema Frajdebergu, idovima je u Splitu
bilo sueno da doive jedan od najburnijih uzleta u svojoj balkanskoj povijesti (str. 78.).
Uspon idova u Splitu bio je vezan za otvaranje splitske luke (1592.), za koje je bio
najzasluniji idov Daniel Rodrigez. No, luka ne bi bila otvorena da nije bilo politikih i
gospodarskih interesa Venecije. Naime, Venecija je bila ljubomorna na neovisnost
Dubrovake Republike, koja joj je smetala meu ostalim i zato jer je preko njezine luke iz
Carigrada preko Sarajeva tekla sva jadranska trgovina, naroito balkanskih Slavena. Da bi
onemoguila, ili bar uinkovitije ometala dubrovake trgovce i mornare, radei u tom
pravcu, ona je rado iskoritavala idove, pa se tako moe objasniti i njezino usvajanje
prijedloga splitskog idova Daniela Rodrigeza za osnivanje trgovake luke u Splitu. 222 No,
onoliko koliko je luka znaila za napredak Splita, toliko je omoguila i ulazak idova u
splitski drutveni i privredni ivot, sljubljivanje s tim ivotom kao malo gdje. Toliko, da su
idovi izgubili i svoje tipine karakteristike, to je pak smetalo venecijansku vlast. Takvo
sljubljivanje i takav liberalan odnos splitskih Hrvata prema idovima iskljuivali su potrebu i
eventualne zahtjeve za gradnjom geta. O tome Frajdenberg kae: U Splitu nailazimo na
neobinu situaciju: u njemu geto nije nastao ni u XVI. ni u XVII. stoljeu, premda je ve
postojao i u Veneciji i u drugim talijanskim gradovima. Povrh svega, sam Daniel Rodrigez
traio je koncem XVI. stoljea da se u Splitu sagradi geto... (str. 90.) Dakle, dok je mletaka
vlast inzistirala na izgradnji geta, hrvatski je liberalni duh to odbijao. Geto je izgraen tek u
drugoj polovici XVIII. st., poslije papina edikta O idovima (1775.) i izriitog naloga
Mletake Republike (1777.) da se geto izgradi. A i tada je, dakle, izgraen voljom i
mentalitetom Mleana a ne Hrvata.
No, s dolaskom idova u Split povezan je i jai prodor robno-novane privrede i
napredak toga grada. Naime, iste 1592. kad je otvorena gradska luka, otvorena je u Splitu i
banka. To je bila prva banka kod junih Slavena. Druga je otvorena tek 1820. u Ljubljani, a
zatim 1846. u Zagrebu.
Naposljetku, ako je i bilo povremenih antagonizama izmeu idova i domaeg
stanovnitva, bilo je to poglavito zbog poslovne zavisti prema uspjenijim idovima, ili pak
zato jer je sva vanjska trgovina bila u rukama stranih idova, a oni su u poslovnim odnosima
privilegirali domae, splitske idove ispred ostalih graana. No, dakako, bilo je i pojedinanih pojava neraspoloenja i napetosti prema idovima, od idova prezaduenih graana i
trgovaca.

221
222

98

Maren Frajdenberg, idovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Zagreb, 2000, str. 83.
Kosier, op. cit, str. 133

57. idovi i NDH.

Nedostatak politikog talenta kod idova, koji Hannah Arendt smatra jednim od
razloga njihova stradanja tijekom povijesti, izaao je na vidjelo jasno i u punoj snazi i u
odnosu idova prema NDH. Dakako, kako tijekom trajanja te drave tako i poslije njezina
utrnua. Taj se nedostatak u sluaju NDH djelotvorno oitovao i moemo ga promatrati bez
obzira na razlog njegova nastanka. Hannah Arendt vidi njegov razlog u injenici da idovi
tijekom povijesti nisu imali svoju vladu, dravu i jezik, dakle u nedostatku drave, ali i u
mentalnim nedostacima: Meutim, takoer, treba imati na umu da je nedostatak politikih
sposobnosti i procjena prouzrokovan samom prirodom idovske povijesti, povijesti naroda
bez vlade, zemlje i jezika. idovska povijest prua izniman prikaz jedog naroda, u tom
pogledu jedinstvenog, koji je otpoeo svoju povijest s odreenim projektom povijesti i
gotovo sa svjesnom odlunou da na zemlji ostvari taj projekt, a zatim je, ne odustajui od
toga projekta, dvije tisue godina izbjegavao svaku politiku akciju. 223 Da, istina je, drava
je svojevrsna politika kola, trening, kondicioniranje za razvijanje politikih sposobnosti
naroda za donoenje procjena o svojoj perspektivi, za stalnu politiku orijentaciju i
reorijentaciju u prostoru i vremenu. Ali, dravu treba najprije htjeti i za nju se boriti!
idovsko inzistiranje da je NDH bila bezuvjetno i prije svega faistika drava, a tek
onda, i eventualno, i hrvatska nacionalna drava, dokaz je nekritikog, zlonamjernog i, u
krajnjoj crti, nepolitikog tretiranja toga pitanja koje zaista posvjedouje nedostatak
politikog talenta. Ne videi ili ne elei vidjeti, svejedno, uzroke i uvjete nastanka ustakog
pokreta kao opreke velikosrpskoj diktaturi koja je sustavno zatirala i ometala ostvarenje
povijesnih interesa hrvatskoga naroda - jer, ustae nisu pale s neba, nego su povijesno i
politiki bili uvjetovani - i ne videi da su Hrvati iskoristili povoljnu okolnost sloma
Jugoslavije i s tim u svezi promjenu odnosa Njemake prema Hrvatima, ne videi prvotnu
nevoljkost Njemake da se razbije Jugoslavija i stvori hrvatska drava s jedne strane te
hrvatsko nastojanje da izigra rasne zakone koliko je god to bilo mogue, s druge strane, pravi
je dokaz tome nedostatku. 224 Isto tako, nitko pametan i istinoljubiv ne moe nijekati da je
reim te drave, iako pod pritiskom a moda i protiv svoje volje, ipak donio rasne zakone i
postupao prema njima. Sve to treba uzeti u obzir, ali treba uzeti u obzir i to da hrvatskom
narodu nije bio cilj stvoriti ni faistiku dravu ni faistiki reim. Sve nas to ponovo vraa
na temeljno pitanje: Tko je onda kriv, a tko nevin? Sa stajalita povijesne predestinacije,
nitko ne bi bio kriv. Ali takvu povlasticu ovjek ne moe imati, ona bi bila neetina i
poniavala bi ga. Za povijest nije nitko kriv, ali za pojedinane svoje ine svaki je ovjek kriv
i odgovoran. Na kojoj god se strani politikih dogaanja i odnosa nalazio.
Mrnju na druge narode i doprinos opem zloinu u Drugom svjetskom ratu Ciliga je
pripisao i idovima, njihovu takorskom ponaanju u logoru Jasenovac. Povlaten poloaj
u logorskoj vlasti oni su, prema Ciligi, koristili za rtvovanje pripadnika drugih naroda kako
bi zatitili sebe i pripadnike vlastita naroda. No time su, kako se na kraju pokazalo, samo
odgodili vlastiti nestanak. Zbog takvog prikaza njihova ponaanja u logoru Jasenovac Ciligu
su napali kao hrvatskog nacionalista i antisemita. Moda u tome i ima djelomine istine, ali iz
223

Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit, str. 16.
Upadi Nijemaca iz Stenjevca poeli su, vidi se, tek ljeta 1943. godine. To je doista bilo vrijeme
dolaska u Zagreb samog Himmlera koji je, nezadovoljan rjeavanjem idovskoga pitanja u NDH,
naredio njihovo odvoenje u njemake logore. Ljubica Stefan, Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999.,
str. 41.

224

99

drugih razloga, ne iz onih koji mu se predbacuju. Naime, Ciliga je kao oevidac dogaaja
vjerodostojan svjedok, pogotovo uzme li se u obzir da je bio protivnik ustakog reima, zbog
ega je i bio u logoru, ali je bio i protivnik antisemitizma pa je kao takav dakle vjerodostojniji
svjedok nego oni koji ga napadaju. Moda je kriv utoliko to je takorsko ponaanje idova
u Jasenovcu pripisao njihovu posebnom reagiranju u okolnosti straha za vlastiti ivot. No,
koliko god toboe bila specifino idovska, koliko god je smatrali patolokom devijacijom, ta
je reakcija zbog svoje psiholoke konstante kod pripadnika svakog naroda i manje-vie
svakog pojedinca toliko normalna i oekivana da normalnija ne moe biti. I tu humanistike
deklamacije i idealizacije ne pomau. Poloaj i ponaanje idova u Jasenovcu logian su
odraz njihovog holokaustom stvorenog poloaja uhvaenosti u zamku kao i njihova opeg
poloaja u svim dravama. ivei kao nacija u naciji, kao gosti u tuoj kui, smatrali su
da nisu bili ni uzrok ni povod tom graanskom ratu, da se njih to ne tie pa da posljedice za
to trebaju snositi drugi. S etikog stajalita, pak, pitanje krivnje i nevinosti u takvim
okolnostima gotovo nema nikakva smisla. Tko je ostao nevin u Drugome svjetskom ratu? Zar
Amerikanci, Englezi, Rusi, Francuzi, Talijani? Da, ako pobjeda osigurava nevinost. Ali, to je
ve pitanje politike krivnje za koju je presudan kriterij moi a ne etike norme.
Odnos idova prema NDH u glavnim je crtama jednak onome Saveznika, pobjednika
u Drugome svjetskom ratu: odnos ne samo pobjednika prema pobijeenima, odnos onih koji
su imali pravo prema onima koji nisu imali pravo, nego i odnos razvijenih nacija i
drutava prema nerazvijenima, odnos ranih i u modernizaciji dovrenih nacija prema
zakanjelima, kojima taj proces tek predstoji, odnos kolonizatora prema koloniziranim,
hegemona spram hegemoniziranih, tlaitelja spram tlaenih, eksploatatora prema
eksploatiranim - ukratko odnos povijesnih spram nepovijesnih nacija i odnos kompaktnih
nacionalnih cjelina spram krpica, podrtina, barbarskih ostataka itd., kako su ve nazivali
balkanske narode.
Kako vidimo, taj se odnos temelji na legitimiranom pobjednikom pravu koje
proizlazi iz poloaja vae victis poraenoga. U njemu nema ni traga sjeanju, ni traga
reminiscenciji da su neki od tih naroda preli po istim, u Europi standardiziranim postupcima,
procesima i obrascima dolaenja do vlastite drave koje su rabili ili eljeli rabiti i Hrvati.
Spaeni iz potopa (povijesti), ne daju ni slamicu spasa kasnijem utopljeniku! Hrvatske
specifinosti konstituiranja vlastite drave u biti su tek uvjetno specifinosti: to su one
specifinosti koje se zapaaju kod svakog naroda. Program i cilj su isti a okolnosti, a najee
i sredstva, znaju biti razliiti. O tim specifinostima Ivan Prpi pie: Valja se, drugo, kritiki
suoiti s posljedicama injenice da smo mi, Hrvati, zakanjela nacija koja je stjecajem
povijesnih prilika na specifian nain ozbiljila modernizacijski proces.
Posebnosti naeg povijesnog iskustva mogu se spoznati tek komparativnim
istraivanjima. Ona nisu posebnosti samo zato to smo svoju nacionalnu emancipaciju
doivljavali unutar vienacionalnih dravnih tvorbi, nego i zato to smo, upravo zbog
zakanjelosti, bili osueni na preuzimanje ideja formuliranih na drugim prostorima. Nuno je
pritom kritiki ispitati pretpostavke i mogunosti preuzimanja ideja. 225 Dakle, hrvatske su
emancipacijske i modernizacijske tekoe proizlazile iz okolnosti to su Hrvati u te procese
uli kao zakanjela nacija, to su se ti procesi odvijali u vienacionalnim dravama i to su
zbog toga bili osueni preuzeti ideje koje su formulirali drugi narodi na drugim prostorima.
Jesu li to pobjednici uvaavali bilo znanstveno ili politiki? Nimalo. Ni poslije Drugoga
svjetskog rata a ni u Domovinskom ratu. Osim toga, NDH je tijekom rata od faistikih i
nacional-socijalistikih reima i drava bila, kao poluokupirana zemlja, posvema ovisna:
225

Ivan Prpi, Smisao antifaizma, Antisemitizam holokaust antifaizam, Zagreb, 1996., str. 358.

100

vojno (i o isporuci oruja), gospodarski, geopolitiki - bila je podijeljena u dvije okupacijske

zone, njemaku i talijansku (Talijani su prijetili ne samo cjelovitosti nego i samom opstanku
drave) i dr. Ne uvaavati nijedan od tih razloga i momenata i ne dati popust na sve te
okolnosti, ne samo ondanjoj dravi nego i svim kasnijim naratajima Hrvata, u najmanju je
ruku beutno i bezobzirno. Naravno, pod pretpostavkom da se Hrvatima prizna pravo na
samostalnu dravu i da se uzme u obzir injenica da su im to antifaizam i Tito nijekali. A taj
popust za eventualno poinjeni zloin, ima li na nj itko pravo? 1 ijom je krivnjom poinjen,
ija je to krivnja? Jedini mogui odgovor jest da je to krivnja povijesti. Povijest je kriva to
Hrvatima nije omoguila da uspostave dravu mimo ili nasuprot i komunizmu i faizmu,
kako je to omoguila drugim narodima. Da, povijest je kriva i na nju treba prebaciti taj dio
odgovornosti (uostalom, kao i u sluaju idova). Naravno, svjesni smo da povijest nije nita
radila bez suradnje, dapae bez djelatnog sudjelovanja tih povijesnih, prije svih europskih,
naroda sa svim njihovim nabrojenim atributima koje su imali tijekom povijesti a neke i sada
imaju. Zbog neuvianja te krivnje povijesti i nedavanja Hrvatima nikakva popusta s te
osnove, i idovi su bezobzirni prema Hrvatima. Dakako, na specifino razliit nain od
Saveznika, jer su im Hrvati na specifian nain i krivi. Dakle, ne uvaavajui povijesne
okolnosti pod kojima su Hrvati 1941-1945. osnovali pa zatim pokuali obraniti svoju dravu,
nego zajedno s njezinim reimom kriminalizirajui i samu ideju hrvatske drave, javio se i
idovski antihrvatski radikalizam. Iako su ga javno zastupali tek pojedinci, u pravilu ugledni
intelektualci, stvara se slika o opem i ukupnom odnosu idovstva spram hrvatstva. Na
primjer, bez obzira na znaajan doprinos hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca u spaavanju
idova od progona tijekom Drugoga svjetskog rata (u NDH), idovski radikal Slobodan
najder kae da je Alojzije Stepinac tek jedan kolaboracionist s problemima savjesti.
Kolaboracionist s kim? S reimom koji je, posvjedoeno, i sam kritizirao i koji mu je i brata
ubio? Ili je on trebao hrvatskom narodu odricati i samo pravo na dravu? Otii u partizansku
vojsku predvoenu ateistikim komunistima i kao kardinal pucati i ubijati? To su implicitni
zahtjevi navedene tvrdnje koji bi kardinala eventualno oslobodili krivnje za sudbinu idova u
NDH! Normalno je da takav idovski radikalizam izazove radikalizam druge strane. I udno
je da ga ipak nije izazvao. Takvo nepravedno i neljudsko stajalite dovodi u pitanje
opravdanost i smisao humanizma i rtve za drugoga, to je na kraju krajeva najgora
posljedica takvog antihrvatskog stajalita. Osim toga, iz njega se jasno zrcali kompleks
izabranosti, kompleks vie rase i imperativ da drugi trebaju ginuti kako bi dokazali da nisu
antisemiti. Dapae, nije dovoljno ne biti antisemit nego se mora djelatno pokazati da si
filosemit i da vie voli idove nego sama sebe i svoj narod. Krajnja konzekvencija toga
nakaradnog radikalnog stajalita bila bi ta, da je dobar samo onaj Hrvat koji je izgubio ili
stavio na kocku svoj ivot za ivot nekog idova, a ne onaj tko je spaavao i svoj i ivot
idova. Kardinal Stepinac, bez obzira na to to je prema svjedoenju Louisa Breiera, predsjednika Udruenja amerikih idova (1946.) uz Pija XII. mon. nadbiskup Stepinac bio (je)
najvei branitelj progonjenih idova u Europi, 226 nije proglaen Pravednikom meu narodima jer je ostao iv.
No, kako vidjesmo, okriviti povijest znai okriviti svijet, a optuiti pobjedniki
svijet znailo bi biti ponovno optuen, osuen i proganjan kao to se Hrvatima i dogodilo u
haakim procesima. Jer taj svijet prema malim narodima ostaje i dalje nedemokratski bahat,
neprijateljski i balkanski ovinistiki. I bez obzira na to koliko za se bio liberalan i
demokratski.

226

Ljubica tefan, Stepinac i idovi, Zagreb, 1998., str. 30.

101

(Naime, sud u Haagu podsjetio je svijet na hrvatsku genocidnost. Pa iako je

Hrvatsku ovaj put bezono napala Jugoslavija, koju osuuje i Zapad, ipak su Hrvati glavni
optuenici i krivci u Haagu. Pri tome je taj liberalno-demokratski Zapad pribjegao
silogistikoj lukavosti da bi postigao masovno-psiholoke i politike uinke. U potpunosti se
ravnao prema teoriji koju inae naelno osuuje - organskoj ili plebiscitarnoj teoriji, koja
tvrdi da su nacije individualnosti s nacionalnom duom i nacionalnom kao kolektivnom
politikom voljom, pa prema tome i nacija kao kolektivitet moe biti kriva. A da bi prikrili
primjenu te reakcionarne teorije pribjegli su silogistikoj lukavosti. Trebalo je nai nain
da se od induvidualne doe do kolektivne, plebiscitarne, od pravne do politike krivnje, svih
Hrvata. Za to su se posluili nevaljalim silogizmom da krivnja svjedoi pars pro toto, jedan za
sve: primjerice Blaki je osuen na kaznu zatvora u trajanju od 45 godina, znai Blaki je
zloinac. Blaki je Hrvat, znai da su svi Hrvati zloinci. Dugotrajnim suenjem, suenjem
mnogim Hrvatima, prenoenjem i pronoenjem preko medija po cijelom svijetu, dobiva se
globalni masovnopsiholoki uinak predodbe o Hrvatima kao genocidnom narodu. Dobiva
se plebiscitarna politika krivnja prema kojoj su svi Hrvati krivi, a samo su pojedinci nevini.
Dakle, upravo obratno od onoga to se toboe htjelo. NDH je uskrsla u Republici Hrvatskoj,
jednako su genocidne tvorevine, isti su zloini i zloinci, zato obje moraju biti i kanjene.
Nije dovoljan ni Bleiburg i 350.000 pobijenih Hrvata. Nikada dosta hrvatske krvi.)
Naposljetku, kad razmatramo odnose idova i Hrvata ne treba nikada smetnuti s uma
da je upravo iz idovskoga naroda poteklo i nekoliko pojedinaca koji su hrabro svjedoili za
Hrvate. I to ne bilo kada, nego upravo kada je bilo najtee i najpotrebnije. Tako su Mc Adams
i Finkielkraut snano poduprli Hrvate u njihovu pravu na vlastitu dravu. Ne smije se
zaboraviti ni to da je Einstein, zajedno s Tomasom Mannom, poslije ubojstva dr. Milana
Sufflaya 1931. javno prosvjedovao kod Meunarodne lige za ljudska prava, stavivi sav svoj
ugled u obranu Hvata. U prosvjednom se memorandumu die optuba protiv apsolutistike
vladavine kralja Srbije kao i protiv uasa i strahota to ih ta vladavina nad hrvatskim narodima poinja, a sam se hrvatski narod se opisuje kao mali miroljubivi prosvijeeni
narod. Zato, zaista, ako ta institucija uope ima smisla, ima meu idovima ljudi koji za
svoje zasluge za hrvatski narod zavrijedili da ih se proglasi pravednicima meu narodima. Jer
su tako rijetki.
Tekoe u postizanju suglasnosti izmeu Hrvata i idova o karakteru NDH proizlaze
prije svega iz jednog metodikog nesporazuma, tj. otuda to se ne vidi ili ne eli vidjeti
razlika izmeu ustakog pokreta i ustakog reima, s jedne strane, te NDH kao vlastite drave
koju su Hrvati dugo oekivali i prieljkivali. Nije svatko tko zagovara NDH ipso facto nuno
antisemit. NDH je za Hrvate bila njihova dugo osporavana drava, a za idove reim od
kojega su doivjeli progone i pogrome. Dakle, razlozi su poglavito izvanznanstveni i metaznanstveni, isto politiki. Nijednom Hrvatu nije ni na kraju pameti zanijekati, a jo manje
opravdavati zloine poinjene prema idovima u NDH. (Uostalom, tko ih, koji ih narod
prema njima nije poinio?). Ali Hrvate duboko vrijea: 1. Preuveliavanje tih zloina, to se
posebno odnosi na broj rtava u Jasenovcu i mitizacija Jasenovca. 227 2. Nerazlikovanje poinjenja zloina zbog provoenja rasistike politike od pogubljenja u obrani drave, to se
provodilo gotovo neovisno o nacionalnosti napadaa na dravu. 3. Neuvaavanje okolnosti
227

Govorei o sumanutom umnaanju jasenovakog mita (str. 309.) prema kojemu je u Jasenovcu
pobijeno od sedamsto tisua do milijun i pol ljudi i to uglavnom Srba.. (str. 310), Tuman kae da
je MOP u Hrvatskoj imao dobro organiziranu obavjetajnu slubu i u vojsci i redarstvu NDH, a u
samom jasenovakom logoru da je djelovala partijska organizacija, i unato tome to je sam Tito
1942. potpisao naredbu u kojoj se govori oko 10.000 zatvorenika u Jasenovcu, da je u Jugoslaviji
odravani taj sumanuti mit. Dr. Franjo Tuman, op. cit., str. 310-311.

102

(rat, drava podijeljena u dvije okupacijske zone) pod kojima su zloini poinjeni, naroito
okolnost da su nacisti u svojoj okupacijskoj zoni dirigirali politiku prema idovima. 4. Nedovoljna periodizacija vremena zloina zbog koje neobavijeten promatra moe zakljuiti,
suprotno svim povijesnim injenicama, da je antisemitizam kod Hrvata povijesna konstanta.
5. Ve istaknuto nerazlikovanje reima koji je zloine poinio od ideje hrvatske drave kao
takve u kojoj bi se, da je opstala, reimi mijenjali a drava ostala. Dakle, pri razmatranju
NDH i zloina nije izvreno nemijeanje, neidentificiranje i nedovoenje ideje drave u krug
zloina. Dapae, kriminilizirana je i sama hrvatska drava. 6. Neuvaavanje notorne injenice
da su Hrvati spaavali idove, po emu su meu prvima u Europi. 228 7. Tako nekritiki
prikazan odnos Hrvata prema idovima slui za ocrnjivanje Hrvata i hrvatske drave u
svijetu kao najcrnjih nacista. Iako posve netono, to uvelike teti ugledu i interesima
Hrvatske u svijetu, a kod hrvatskih domoljuba izaziva zebnju i zazor. Stvara zabunu i ometa
normalan demokratski razvoj jer besmislena optuba za faizam neutemeljeno podvaja
Hrvate na faiste i antifaiste, pri emu ispada da su faisti svi oni koje hoe hrvatsku dravu.
Hrvate na smeta kritiko znanstveno i politiko istraivanje toga fenomena, nego ta
apsolutizacija zloina holokausta kao imanentnog hrvatskom nacionalnom biu to se
opravdavalo sintagmom o Hrvatima kao genocidnom narodu, djeci samog Sotone. Ta metoda
diskvalificiranja poznata je u meunarodnim i meunacionalnim politikim odnosima, a
prema Hrvatima se primjenjivala osobito tijekom Tridesetogodinjega rata to je naalost
urodilo viestoljetnim posljedicama jer je neki jo uvijek koriste, a naroito Srbi to ne
zaboravljaju (Vladimir Dedijer i dr.) No, Hrvati te neistine i te lai ne mogu niti hoe ikada
prihvatiti ni kao politiku ni kao znanstvenu istinu.

58. idovi i mit.

Ne samo Stari zavjet, nego i sva povijest posvjedouje da su idovi mitotvoraki
narod. Toliko mitotvoraki da mitiziraju i posve racionalne injenice, koje je povijesno lako
objasniti, te injenice istraivanjem provjerljive kao to je broj idovskih rtava u Drugome
svjetskom ratu i dr. Skloni su ivjeti mit i po mitu pa se s odreenom ogradom moe rei da
su i mitomanski narod. Stvarajui mit, ivei mit i od mita i sami su postali mit za ostali svijet,
koji se prema njima esto odnosi kao prema mitu i postupa s njima kao s mitom: ruei mit
proganja ih, slavei mit slavi ih. ivjeti mit ujedno znai traiti od drugih da uvaavaju tu
njihovu iracionalnost kao njihovo pravo ivljenja u mitu i po mitu koji ne smije nitko
povrijediti - dapae, svakoga tko dira u mit o njima i njih kao mit treba kazniti. Ta sklonost
mitskome moda je upravo ono to idove najvie odvaja od ostaloga svijeta, naroito od
racionalnog Zapada. Po tome je njihovo nacionalno bie, njihovo masovnopsiholoko, ili
bolje rei metapsiholoko odnosno metafiziko bie, ipak vie istonjako nego zapadnjako.
Dakako, i drugi narodi stvaraju mitove. Razlika je meutim u stupnju i podruju mitotvorstva tj. pretvara li se ono u mitomanstvo ili ne, te u kojem se podruju ivota mit stvara.
228

Po spaavanju idova Hrvati su u samom vrhu u Europi, tvrdi Ljubica Stefan poslije savjesnog i
iscrpnog istraivanja odnosa Hrvata i idova za vrijeme II. sv. rata. Ljubica tefan, Mitovi i zatajena
povijest, str. 178. Frano Glavina u istoj knjizi tvrdi da su postojale i vrlo utjecajne ustake skupine, na
elu s Milom Budakom, koje su se protivile rasizmu i antisemitzmu: Ljubica tefan, Stepinac i idovi,
op. cit., str. 15-16.

103

Naime, koliko god je tijekom ljudske povijesti mit u kulturi bio plodotvoran i utoliko
poeljan (sjetimo se samo poetaka grke filozofije), toliko je u politici, kad se od politike
pragmatike zahtijeva da se po njemu ravna, opasan.
Ni druga strana nije imuna na mitomanstva. Tako je naime, za potrebe dokazivanja i
oitovanja vlastite rasne nadmoi, stvoren mit o Indoeuropljanima kao izabranicima arijcima (od sanskrtskog arya, plemenit, uzvien). No, taj je mit bio od ovoga svijeta pa ga se
u ovome svijetu moglo i relativizirati pa i dezavuirati. Nekog arijca, ili cijeli narod arijski,
mogao je nearijac pobijediti, podvri i time dokazati da je arijska nadmo pusta tlapnja. Ali,
idovski se mit kao nad-povijesni i od Boga potekao ne moe povijesno nadvladati: on je tu
da gospodari povijeu i zato ostaje trajan izazov sujeti neizabranoga. Mit je, dakle,
tvrdoglaviji od injenica. 229
A i taj arijski mit doveden do svojih apsurdnih konzekvencija iznjedrio je rasizam i
rasne zakone, upravljene protiv Semita, ustvari idova (jer pojam Semit ima poglavito
lingvistiko znaenje, lingvistiku vrijednost), dakle nositelja konkurentskog mita. Borba
mita protiv mita, to je rezultiralo sa 6 milijuna pobijenih idova, 9 milijuna to poginulih to
pobijenih Nijemaca, te jo vie Slavena (ukupno 50 do 60 milijuna rtava Drugoga svjetskog
rata), dakle borbe zapoete idejom mita o odabranosti i nadmoi. Taj je arijski mit, dakle,
dezavuiran u povijesti. (To ne znai da nee oivjeti i ponovno poprimiti patoloke oblike.)
Te tetne dimenzije mita neki su idovi svjesni, kao to nam to svjedoi Garaudy u
knjizi Mitovi utemeljitelji izraelske politike, ili pak Freud, koji demitizira nastanak monoteizma kod
idova pokazujui da to nije autentini proizvod idovskog duha nego vjerovanje prihvaeno
od Egipana. No, idovi koji se suprotstavljaju svome mitomanstvu jo su uvijek malobrojni,
pogotovo meu intelektualnom i politikom elitom. Na to je moda utjecala injenica
strahota to ih je taj narod doivio u Drugome svjetskom ratu. Svejedno, da bi se bar
razjasnio, ako ne i izgladio nesporazum izmeu njih i svijeta, idovi moraju proi psiholoku,
intelektualnu anti-mitomansku katarzu. Posebnu mentalnu terapiju radi lijeenja od duboke
mentalne sklonosti oitovane tijekom povijesti stvaranja mita i ivljenju po njegovoj logici.
Prema istom onom pravu i prema zahtjevima iste one etike po kojima oni zahtijevaju
od naroda koji su bili zaraeni idejama faizma i uope idejama antisemitizma moe se traiti
od njih (i od drugih naroda sklonih mitomanstvu, npr. Srba) podvrgavanje lijeenju,
mentalnoj terapiji antimitomanije. Prema svom politikom cilju i svrsi to je borba za idove,
ne protiv njih. Uostalom, idovi su tome vini i njihov nerazmjerno velik doprinos razvitku
psihoanalize i psihoterapije nije nimalo sluajan. Mislimo da je tu na djelu bio prije svega
pokuaj objanjenja vlastita nacionalnog bia, a tek odatle ovjeka uope, ega su idovi
samo poseban sluaj.
Naime, nagon za mitiziranjem jedan je oblik neuroze, a kad je u pitanju cio narod, u
pitanju je oblik kolektivne neuroze, bijega od stvarnosti. (Naravno, on nikada ne zahvaa sve
lanove skupine, nego njezin pretean dio, koji se sastoji od kreatora mita kao manjine i
sljedbenika, vjernika, kao veine). Openito i genetiki gledano mitsko miljenje i mirotvorstvo zakonito se javljaju na poetku kulture, na tekim poecima ovjekove uljudbe, prije
znanstvenog miljenja. Zato o njemu neki govore kao o prvom ovjekovu uitelju. Tu je,
uvjetno reeno, normalna genetika i vremenska topika njegove iracionalnosti. Borba protiv
mita iznutra, protiv njegovih ideja i fantazma teka je i neizgledna jer se radi o vrsto
organiziranom kolektivnom psihikom sustavu nacionalgenetskog (dakako, djelomino i
filogenetskog) podrijetla. Borba izvana je tetna, neplodna i, dakako, nehumana pa i zloina229

Claude Lanzmann, op. cit, str. 78.

104

ka jer se svodi na bioloku likvidaciju nositelja mita. Povijest, dogaanje svijeta u svojoj
ukupnosti, trebala bi biti terapeutska matrica (psihoanalitiarev kau) narodima u oslobaanju
od mitomanije i nadvladavanju iracionalnog racionalnim. Drugi svjetski rat, u kojem su
nacionalsocijalizam i faizam (dodue, faizam neto manje) bili usmjereni na razaranje
idovske zajednice kao takve, kao bioloke zajednice, najbolji je primjer ne samo
nehumanosti nego i neuspjenosti borbe izvana s mitotvorstvom. Naime, posljedica toga
razaranja bila je psihologija samosaaljenja i mogunost regresa k samozaljubljivanju,
gajenju i ouvanju mita kod idova te zgraanja nad zloinom i saaljenja drugih naroda
prema idovima, to je opet omoguavalo, dapae pomagalo, da se mit o povijesnoj rtvi
idova i krivnji svijeta za to, svijetu kao zloincu, produi i podrava. To omoguuje i
zahtjev za psiholokom i politikom naknadom i osvetom i tako nastaje nov iracionalni
circulus vitiosus. Iz tih je razloga politiki cionizam racionalan i antimitski izlaz iz toga
iracionalnog kruga, iz te povijesne iracionalne klopke, bez obzira na to to se ini da je
upravo on plod mitomanije i da je u njezinoj slubi. Naime, cionizam je u ostvarivanju
idovske dravnosti bio uvjetovan geopolitikim razlozima i ogranienjima - svijet, politiki
svijet, doputao je jedino rjeenje (osnivanje drave u Palestini) i kako-tako ga podravao.
Cionizam je s pravom teritorijalizirao idovsko pitanje dodajui vremenskoj dimenziji
egzistencije idovstva prostornu dimenziju, suprotstavljajui se time neplodnom, iluzionistikom internacionalizmu o cijelom svijetu kao idovskom domu: Problem je
spiritualan, a ne teritorijalan. Izrael nije rjeenje. Otueni idov je odrastao u galutu i svijet je
njegov dom. 230 Neki idovski autori ni poslije tragine opomene iz Drugoga svjetskog rata
nisu postali svjesni da ostali, teritorijalizirani svijet u percepciji cijelog svijeta kao idovskog
doma vidi, prvo, otimanje tueg doma, i drugo, idovsku hegemonistiku ideju kojom se
potvruje idovski hegemonistiki internacionalizam iz Protokola sionskih mudraca. Ne
shvaajui, oni i dalje odbijanje ovakvog internacionalizma dre parohijalnom predrasudom
ostaloga svijeta. 231 A, s druge strane, kako smo ve istaknuli, i neki zagovaratelji globalizma
zagovaraju nacionalne drave.
Dakako, ovdje smo govorili o iskrenom pravljenju mita, o mitu kao rezultatu
kolektivnog nesvjesnog, kao nacionalgenetskom iskustvu naroda, o tzv. pokretakom mitu
koji formira i usmjerava nacionalni identitet, a ne o modernim, prije svega politikim,
izmiljenim i racionalno konstruiranim mitovima. Tu je na djelu racionalan, proraunat
pristup svjesne zloporabe mita kod kojega se iracionalno podmee kao racionalno u svrhu
manipuliranja. Takvom zloporabom mita naroito se koriste Anglosaksonci kao novi,
samozvani gospodari svijeta. Moderan, racionalno iskonstruiran politiki mit stvorila je pae
i demokracija, to je prijetnja i samoj ideji demokracije. A najnoviji, suvremeni politiki mit
jest mit o globalizaciji kao rjeenju koje donosi sveopi boljitak i neko svjetsko bratstvo, iako
postoje ozbiljni razlozi da se posumnja kako se radi o novom hegemonizmu.
Ali ne samo taj racionalno iskonstruiran mit, nego i oni iracionalni mitovi, imaju
svoje racionalno opravdanje: praktinu korisnost za njegova tvorca. Otuda idovski mitovi
imaju smisao ako ih se shvaa i kao svojevrsnu laiku soteriologiju, kao ideju spasa ne samo
iz teoloke, nego i iz socijalne i politike bijede, iz egipatskoga ropstva, babilonskoga suanjstva, perzijskoga izgnanstva. Ako se i ono iracionalno tih mitova tumai kao rad
kolektivnog nesvjesnog iz temelja kolektivnog socijalnog i politikog iskustva, koje je in
ultima linea trailo rjeenje za idove na ovome svijetu. Po svemu sudei Mojsije je bio toga
svjestan. On je i svoju sveeniku ulogu podredio ulozi zakonodavca i dravotvorca, stvarao
230

Daniel Bell, Razmiljanja o idovskom identitetu, op. cit., str. 65.

Bell nastavlja: Je li njegova (idova, op. a.) krivnja to je svijet negostoljubiv, to odbacuju one
koji odbijaju potvrditi karakteristinu parohijalnu vezu?
231

105

je mit, ali je i taj mit i one ve postojee stavio u funkciju izbavljanja idova iz egipatskoga
ropstva i stvaranja idovske drave. Ne vidi li se ta racionalna uloga mita, nego se ostaje kod
njegova iracionalnog oblika nastanka i tumaenja, onda je taj mit tetan i za idove i za ostali
svijet.

59. idovski mentalitet

idovi su introvertiran narod. Narod kulture, Knjige. Prema Knjizi njihov respekt see
do strahopotovanja. Iz toga respekta razvio se i obiaj ritualnog pokapanja starih, pohabanih
knjiga slian ritualu pokapanja ovjeka. Za pokop knjiga gradi se i poseban grob, geniza.
Frajdenberg pie o takvom pokopu u naim krajevima: U Sarajevu je, zajedno s grobljem, u
Kovaiima sagraena i geniza. Naalost, ne zna se godina gradnje, ali se obiaj pokapanja u
genizu odravao i u prvoj polovici XX. stoljea. Opisan je i pobuuje zanimanje etnografa.
Ovako ga je opisao oevidac iz 1927.: 15 krinja sa starim knjigama, svicima, pohabanim
tefilinima, donijeli su na mjesto ukopa u gradu, u pratnji velikog broja ljudi. Glavni rabin i
stariji kantor izvrili su prigodne obrede i sve je zavrilo teferiem. 232 Nijedan narod na svijetu
nije napisao toliko knjiga o sebi koliko idovi. Stalno su zaokupljeni sobom, uvijek su sebi
sredinji problem. Sebe shvaaju kao problem. Sebe shvaaju ne samo kao vlastiti problem,
nego i kao problem svijeta pa zato i zapoinje njihova povijest kao povijest stvaranja i
sudbine svijeta - Starim zavjetom. Taj introvertiran, sebeproblematizirajui narod izmislio
je kao nain samoodgonetavanja psihoanalizu, veliku kulturnu tekovinu, idovsku
izmiljotinu. Preosjetljivi su na kritiko miljenje drugih o njima, a sami o sebi spremni su
rei mnogo kritinijih sudova nego moda ijedan drugi narod o sebi - skloni su
samoironiziranju, pravljenju viceva na vlastiti raun itd., ali to teko podnose od drugih. No,
od te svoje sklonosti znaju praviti i samoreklamu. Iz istog psiholokog razloga teko
zaboravljaju uvrede i nanijeto zlo, za razliku od Hrvata koji - prema miljenju samih Hrvata to i prelako zaboravljaju.
idovska neodreenost, ono ensko neodreeno bez vidljive svrhe, nedovrenost,
projicirani su ve u Mojsijeva boga. Jer Jahve je onaj koji e biti, on je bog obeanja i
ekanja, neizvjesnosti. A o narodima nita tako jasno i potpuno ne govori kao nain kako
spoznaju Boga i koja mu svojstva, pridaju.
Da, imao je pravo Goethe, za idove na poetku bijae Rije a za Zapadnjaka na
poetku bijae in, Djelo. Slova, pismo, knjiga izmiljeni su zbog kulta Rijei, povjerenja u
Rije jer u njih Rije zamjenjuje Djelo. Narodi tvorci vjere jesu narodi Rijei. To su misaoni,
ali pasivni narodi skloni fatalizmu. Oni ne ine, ne djeluju, za njih djeluju bogovi, odnosno
Bog. Ti su pasivni narodi stvaratelji, izmatavatelji religija, koje im zamjenjuje ideologiju.
Taj pasivizam djelomino je preao i u kranstvo, u kojem je Rije postala Tijelo. Kad
narodi djela stvaraju teoriju, pak, stvaraju je kao ideologiju, kao aktivniji oblik teorije.
Zapadnjak jest ovjek djela, ali u razliitom omjeru od naroda do naroda. Klasina
opreka Zapadnjaka meusobno opreka je izmeu Grka kao preteito ovjeka Rijei, kulture, i
Rimljanina kao ovjeka ina, Djela. Kao tipian Zapadnjak ovjek djela je Englez, sin zemlje
232

Maren Frajdenberg, idovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Dora Krupieva, str. 141

106

za koju Andre Maurois kae da, iako je Engleska u XIX. st. dala vrhunskih umova ovjeanstvu: Tu treba napomenuti, da je Engleska, zemlja u kojoj se znanostima i kolama
posveivala najmanja panja... 233 Iako je Jahve svemogui bog, on je i bog ekanja, bog koji
e tek biti: Ja sam onaj koji e biti. Nije sluajno da su ti religijski plodni narodi Rijei
ujedno i narodi lijeni na Djelo - Indijci, Arapi, idovi, te da su neki od njih postali djelatni
tek poto je to od njih traio njihov Bog, kao to je Alah traio od Arapa. idovi se
pokoravaju Jahvi tijekom cijele svoje povijesti i ine samo ono to on od njih trai. On je
njihov gospodar. Sva njihova nesrea tijekom povijesti nastala je zato to nisu sluali Jahvu, a
ne to nisu na vrijeme djelovali, na vrijeme poduzimali mjere protiv nesree. S druge strane,
tipian su primjer suvremenog naroda Djela Zapadnjaka, djelatnog naroda, Englezi. Kao
narod Djela, prakse i pragme, prava su suprotnost idovima, narodu Knjige. Zato Weininger i
nije imao pravo kad je donekle poistovjeivao bie Engleza i bie idova.
Ipak treba rei da su idovi bili daleko manje mitotvorni nego Egipani i
Mezopotamci te da su mitotvorstvo sveli na mnogo manju mjeru. Dok je kod prvih bog u
prirodi imanentan, a ovjek je tek njegov sluga, dotle je idovski Bog, Jahve, izvan prirode,
ista misao, isti duh, samobitak (Ja sam koji jesam ili hebrejski: Jahweh asher Jihweh),
a ovjek je sluga koji s Bogom surauje i dovrava njegovo djelo. Tu je ovjek zadobio novu
slobodu i novo dostojanstvo i u tome idovska misao predstavlja velik napredak. No,
mitotvorstva se ipak nije sasvim oslobodila (to e uiniti tek Grci otkrivi spekulativnu
misao iz koje je mit potuno iskljuen). 234
Kao narod Knjige idovi tijekom povijesti nemaju politiare, dravnike koji bi
posredovali u ostvarivanju njihove ovosvjetske povijesti, sudbine, nego ih vode proroci
(nabi). Umjesto dravnika kao ljudi Djela imali su proroke, ljude Rijei i Knjige, koji su
njihova veza s Bogom. Pa kada treba izvriti djelo potiva se miljenje, rije proroka koji
najbolje poznaju volju Boju. Umjesto razboritih voa, dravnika praktinih mislitelja, imali
su za voe proroke, najee neuravnoteene fanatike. Mnogi su idovski proroci na granici
normalnosti: Ezekiel jede izmet, i guta rukopise, Ozea se eni bludnicom, lzaija gol golcat
luta ulicama Jeruzalema, Mojsije posti etrdeset dana i etrdeset noi, a i sam je Abraham
obuzet sumanutom idejom da je to volja Boja pa se sprema zaklati sina Izaka.
Golema razlika u politikom mentalitetu onodobnih idova i Rimljana bila je gotovo
nepremostiva. Jer, dok je Rimljanima, tom energinom narodu, car bog, idovima je bog car
(kralj). Zato je i bilo sasvim predvidivo kako e zavriti ratovi izmeu tih dvaju naroda.
Posebnost idovskog naroda koju su oni poimali i koju poimaju kao svoju izabranost,
od Boga poslani kao svjetlo narodima svijeta, pri emu su narodi shvaeni kao pogani, tj.
nievrijedni (goim), kao narod posebne sudbine Jer, ili nismo nita, ili smo pak Boji narod,
izabran... 235 , tako samosvjestan narod s kompleksom superiornosti morao je imati nevolja s
okolinom. Pinchas (inae rabin i profesor na Sveuilitu Bar-Ilan Amerikog koleda u
233

Andre Maurois, op. cit., str. 588.

Ovaj pojam o Bogu predstavlja tako visok stupanj apstrakcije da su, dospjevi do njega, idovi
izgleda napustili oblast mitotvorne misli. Dojam da su tako postupili pojaan je zapaanjem da je Stari
zavjet veoma tur u mitologiji tipa na koji smo nailazili u Egiptu i Mezopotamiji. Ali ta tvrdnja
zahtijeva stanoviti ispravak. Procesi mitotvorne misli odluno su prisutni u mnogim djelovima
Staroga zavjeta... Pae i veliki pojam o jednom i apsolutnom Bogu nije potpuno lien mita, jer to nije
bio plod smirene spekulacije, nego strasno i dinamino doivljavanje. idovska misao nije sasvim
nadila mitotvomu misao. Ostvari, ona je novi mit - mit o Bojoj volji. H. i H. A. Frankfort, John A.
Wilson, Thorkild Jacobsen, Od mita do filozofije, Minerva, Subotica-Beograd, 1967., str. 264.
235
Pinchas Lapide, idovi i krani. Naputak o dijalogu, op.cit, str.17.
234

107

Jeruzalemu) o tome kae: Ta od Mojsijeva je vremena odnos Izraela prema njegovoj okolini
jedan od srnih problema idovstva, kojemu proroci, rabini i religijski filozofi posveuju
punu pozornost. 236 No, okolina je taj umiljaj, tu uznositost, taj mit, kako smo vidjeli, u
stvarnom ivotu relativizirala pa i ponitavala. Taj kompleks pasivne superiornosti tjerao ih je
u duhovno samoizdvajanje, duhovnu samoizolaciju, duhovni geto, koji je prethodio fizikom.
To samogetoiziranje, duhovno i fiziko, razni autori razliito objanjavaju. Pinchas mu vidi
uzrok u nunosti samoouvanja poslije drugog razorenja Hrama (godine 70.): Nakon pada
drugog hrama pobono se idovstvo ogradilo od svoje (veinom neprijateljske) okoline... Bez
ovoga jaanja svih spona nacionalne i religiozne supripadnosti, bez ovog izdvajanja od svega
neidovskoga ne bi jedna manjina mogla preivjeti kao narod dvije tisue godina
dijaspore. 237 Kolikogod se to inilo loginim i dostatnim objanjenjem, toliko mu se moe
prigovoriti da su i drugi narodi koji su bili u slinom povijesnom poloaju, bez vlastite
drave, preivjeli isto toliko ili malo manje vremena bez tog izdvajanja i izolacije, bez
reduciranja odnosa s drugim narodima na najnuniji minimum. Max Weber pak tu idovsku
izdvojenost i izabranost objanjava njihovim socijalnim poloajem parije i negativno
privilegiranim stalekim poloajem te posebnim osjeajem dostojanstva (razliitim od
pozitivno privilegiranih), nekoj vrsti kompenzacije odbaenih od svijeta. 238 Hegel, meutim,
na to gleda posve drukije. Nije svijet odbacio idove nego su oni na neki nain odbacili
svijet i izolirali se od njega. I ne datira to tek od drugog razorenja Hrama nego je izdvajanje
konstitutivna osnova idovstva kao takvog i potjee od njihova praoca, Abrahama: Abraham
je, roen u Kaldeji, ve u mladosti sa svojim ocem napustio jednu domovinu; sada se on u
ravnicama Mezopotamije potpuno odvojio i od svoje obitelji... Prvi akt kojim Abraham
postaje praotac nacije je rastanak to kida veze zajednikog ivota i ljubavi... Abrahama je
upravo onaj duh koji ga je odveo od njegove rodbine vodio kroz strane nacije s kojima se
susretao (on) u tijeku svoga ivota - duh, da se odri vrst u strogom suprotstavljanju svemu,
zamiljeno uzdignut u vladajue jedinstvo nad beskrajno neprijateljskim narodom, jer
neprijateljstvo moe doi samo u svezi s gospodstvom. 239 Hegel inae idove smatra nejunakim narodom, ali njihovu misaonost i uope njihovu duhovnost visoko cijeni. 240
Psiholoki odnos izmeu idovstva i zapadnjatva doista je sloen, jo uvijek
neuravnoteen i prilino neizbalansiran. idovi imaju kompleks vie vrijednosti kao teoloki
autonomni (Pinchas), kao izabranici Boji, kao tvorci velikih objavljenih religija, a
kompleks manje vrijednosti zbog ovozemaljske nesnalaljivosti, kao negospodujui, dapae
kao robujui narod. idov je tijekom povijesti bio prvi na nebu a zadnji na zemlji. Zapadnjak
kranin prema idovu ima kompleks manje vrijednosti jer vjeruje u idovskog Boga,
odnosno u Bogoovjeka (Isusa) idova, a kompleks vie vrijednosti jer gospoduje svijetom
iako to gospodstvo nije traio od Boga niti ga je dobio po molitvi, nego zato jer je autonoman
u svome djelu. Zapadnjak je zadnji na nebu ali prvi na zemlji. Duh idovstva jest duh vjere,
236

Ibid., str. 27.

Ibid., str. 28.
238
Osjeanje dostojanstva negativno privilegiranih slojeva moe se, naravno, odnositi na budunost s
one strane sadanjosti, bilo na ovozemaljsku ili onozemaljsku; drugim rijeima, ono se mora
pothranjivati vjerom u neku misiju provienja, u specifini ugled koji narod uiva pred bogom kao
izabrani narod, tj. vjerom bilo u to da e u onostranosti posljednji biti prvi, ili u to da e se u
ovome svijetu pojaviti spasitelj i objelodaniti pred svijetom skriveni ugled toga naroda ili stalea
parija (idovi) koji je odbaen od svijeta. Max Weber, op. cit, II. dio, str. 38.
239
G. W. F. Hegel, Rani spisi, Sarajevo, 1982, str. 210.
240
To odreenje daje idovskom narodu njegovo svjetsko-historijsko znaenje i vanost, jer je iz njega
proizalo ono vie da je duh doao do apsolutne samosvijesti, jer se on reflektira u sebe samoga iz
drugotnosti koja je njegova razdvojenost i bol. Hegel, Filozofija povijesti, str. 336.
237

108

duh zapadnjatva duh spekulacije. idov je superioran teolog, Zapadnjak superioran

filozof. 241
Od poetka koegzistencije sa Zapadnjacima, odmah poslije drugog razorenja Hrama i
rasprenja po Zapadu, idovi izazivaju veliko zanimanje Zapadnjaka, globalno zanimanje
svih naroda meu kojima ive i koji su nastojali odgonetnuti njihovu posebnost. Od Rima do
danas imali su i protivnika (Tacit i dr.) ali i pristaa pae i meu rimskim carevima. Tako je
Dioklecijan titio idove a progonio krane. U tom dvomilenijskom ispitivanju bilo je
svakakvih karekterizacija idova, tonih, egzaktnih i istinitih, ali najvie predrasudnih.
Predrasude su bile dvojake: ili prema njihovim stvarnim znaajkama ili prema negativnim
znaajkama koje nisu imali. Tako je stvorena predrasuda i prema njihovom izgledu razliitom
od europskih naroda, njihovim obredima i obiajima, plemenskom nomadskom ivotu
njihovih predaka (palestinski Cigani npr.). Uostalom, nijedan drugi narod nije ostavio tako
jasne dokaze o loim stranama svoga karaktera kao idovi. Oni su u Starom zavjetu, bez
ikakve lukavosti (to govori i o nepolitikom nadahnuu Staroga zavjeta), valjda smatrajui
da im je kao izabranom narodu sve doputeno, smatrajui to za Boju zapovijed i brigu
Jahvinu za svoj narod koji ima izvriti njegov naum pa i rtvujui druge narode za to, kao i
kao kunju kroz koju mora proi izabrani narod, ostavili mnotvo dokaza protiv sebe. Od
krae susjeda pri spremanju na odlazak iz suanjstva u Egiptu, 242 do najsurovijih metoda
vladanja i etnikog ienja u Obeanoj zemlji, to im drugi narodi tijekom povijesti stalno
predbacuju. Stari zavjet kao mit jest drama s mnogim pa i traginim zapletima u odnosima
idova s drugim narodima.
Na te mnoge prigovore krana (i nekrana) o suprotnostima izmeu idovstva i
kranstva, o idovskom Bogu osvete i kranskom Bogu ljubavi, Pinchas odgovara da je
to nebiblijski prakontrast koji je urodio nizom pseudoteolokih antitetskih pojmovnih parova,
pa navodi nekoliko neljubaznih perikopa iz Novoga zavjeta: ...Sveite mu noge i ruke te
ga bacite van u tamu, gdje e biti pla i krgut zuba (Mt 22,13): te e zloince pogubiti za
zloin... (Mt 24,41): ...Idite od mene prokleti, u oganj vjeni (Mt 25,41): A moje
neprijatelje... dovedite ovamo i pogubite ih preda mnom (Lk 19,27): ...Nisam doao da
donesem mir nego ma! (Mt 10,34). 243 Iako bi se s navedenim protuargumentima moglo
polemizirati, oni upuuju na zakljuak da se narodi ne smiju crno-bijelo prosuivati.
Svejedno, i sami su idovi kompleksirani znaajkama koje im neidovi predbacuju.
Tako Daniel Bell spominje karikiranje idovskih osobina, najee verbalne spretnosti,
pretjerane ambicioznosti, polaganja prava na superiornost ve iz same injenice da si
idov... 244 Daljnja je znaajka idovskog mentaliteta rasna iskljuivost to se najbolje vidi
po tome to se idovstvo prenosi u krvi tj preko enske linije. Naime, pripadnost idovstvu
rauna se prema halahi (hebr. halakkah - zakon, tradicija) pa se idovom priznaje samo onaj
kome je majka idovka. Povratnici u Izrael imaju zato tekoa ako su iz mjeovitog braka.
Jedna od karakteristika europskih idova jest i to da pri izboru prebivalita biraju grad a ne
selo te da imaju i gradski mentalitet. Zanimljiv primjer odstupanja od pravila da idovi ive
gotovo iskljuivo u gradovima spominje Fernandez-Armesto, koji kae da je stjecajem
241

Bourel kae da je sa idovske strane prigovarano Maimonidesu i Mendelsohnu zbog njihova

bavljenja filozofijom i dodaje: Uostalom, kongres odran 1973. u Izraelu u tom pogledu je
kategorian: Ne postoji idovska filozofija. Dominique Bourel, op. cit., str. 68.
242
I uinie Izraelci kako im je Mojsije bio rekao, zatraie od Egipana srebmine i zlatnine, i
odjee. Jahve je uinio te Egipani bijahu naklonjeni narodu, pa davahu. Tako su Egipane oplijenili.
Iz 12, 35-36.
243
Pinchas Lapide, op. cit., str. 45.
244
Daniel Bell, op. cit, str. 29.

109

posebnih povijesnih okolnosti u XVIII. st. u Poljskoj 20% stanovnitva bilo idovsko i da ih
je treina ivjela na selu, pa je to bilo jedino idovsko seljatvo u Europi 245 . To da su idovi
radije ivjeli u gradu nego u selu ima neke veze s njihovom psihologijom, naime da su radije
ivjeli kao nomadi i izlagali se i pustinji nego na zemlji. Zemlja, sa svim onim obvezama koje
je traila na niskoj tehnolokoj razini obraivanja, podsjeala je na robovski poloaj seljaka.
Pustinja je barem pruala mogunost metafizikog doivljaja slobode. Grad je ve vrlo rano
postao mjesto vee slobode duha i neovisnosti i to je idove privlailo.
Ekskurs jednog antisemita. No, antisemiti (antijudaisti) idovski mentalitet riu mnogo
crnjim tonovima. Tako Heekelingen, poznati pisac s reputacijom izrazitog i zagrienog
antijudaista, kao osnovne oznake idovskog mentaliteta istie idovski rasizam, oholost,
mrnju, okrutnost, nemoral, pokvarenost, izopaenost, udnju za bogatstvom i udnju za
moi. U nastavku emo navesti samo najnunije da bismo prikazali Heekelingenovu
karakterizaciju koja je, u biti, koncentrat protuidovske teorije Zapada, koja je progovorila u
holokaustu.
Rasizam. Autor dri da je idovski rasizam prvi i stariji od rasizma drugih naroda prema
idovima. Oituje se ve u prvim poglavljima Biblije, gdje se prorie razliita sudbina
potomaka Sema, Hama i Jafeta, kao pripadnika triju razliitih rasa, kojima su ovi zaetnici.
(Nota bene, da je proreena politika prevlast za Jafetovce, koji su inae nastanjeni na Zapadu,
prokletstvo Hamita i religijsko prvenstvo Semita kojima da e biti povjerena mesijska
misija). Oni su prvi odredili najstroe mjere protiv mijeanja neiste krvi sa idovskom, to
da su uinili ve Ezdra i Nehemija. Ve u Nehemijevo doba da nisu mogli biti idovski
sveenici oni koji nisu mogli dokazati istou idovskog podrijetla. Navodi i idova Chanana Lehrmanna, koji je pisao da je i sam obrednik idovske vjere odreen za to da oivi
uspomenu rase i da uini svjesnim ono, to spava u nesvijesti krvi. 246
Oholost. Za karakterizaciju idovske oholosti navodi nekoliko idovskih autora, meu
ostalima i Theodora Herzla koji da je rekao: Ljudi nas mrze zbog toga, jer smo mi u svemu
sposobniji nego veina drugih naroda. 247 idovi da otvoreno govore o svojoj intelektualnoj i
moralnoj superiornosti pred drugim narodima, pae da su i idovske kuharice imale ponekad
osjeaj superiornosti, te da rabini ue kako se i sam Bog pokazuje u licu idova, da je Jahve,
Bog i idov isto.
Mrnja. Iz kompleksa izabranog naroda rodila se oholost, a iz oholosti mrnja. Mrnja
na neidove ne proizlazi iz Mojsijeva zakona nego iz Talmuda, koji je u biti knjiga mrnje.
Mrnju je propovijedao i Maimonides, koji je govorio da kad idovi dobiju svoju sigurnu
vlast, nee trpjeti neidove meu sobom. Ta mrnja naroito je uperena na Katoliku crkvu,
pa Heekelingen navodi Samuela Rotha: Katolika crkva je na najgori bi. Sam Isus bio je
mag i prakticirao je idolatriju, a ve je Tertulijan utvrdio da su prva progonstva potekla iz
sinagoge.
Okrutnost. I idovska je okrutnost, smatra, posvjedoena ve u Bibliji, prema kojoj je
lijepa idovka Estera ishodila od perzijskog kralja Asvera ne samo da bude ubijen antisemit
Aman, nego i 75 tisua nevinih Perzijanaca. Tome dodaje komentar drugog antisemita, Mons.
Meurina: Ta krvolonost lijepe idovke otkriva okrutni karakter njezine rase, kad dobije
vlast u svoje ruke. Jao narodima kojima idovi postanu gospodari. Zatim navodi razne
primjere idovske okrutnosti prema narodima: Grcima, Rimljanima i drugima. Bar Kohba
245

Felipe Fernandez-Armesto, op. cit., str. 385-386.

H. de Vries de Heekelingen, idovi i katolici, Istina i ivot, Zagreb, 1941., str. 7.
247
Ibid., str. 13.
246

110

pobio je tijekom rata protiv Julija Severa vie od sto tisua krana, a idovi su od
perzijskoga kralja Hozroa kupili devedeset tisua krana i odmah zatim odrubili im glave...
Nemoral. idovski nemoral takoer da je ukorijenjen u idovskom duhu od najranije
povijesti toga naroda, dri Heekelingen. Kao primjer navodi openje Lota sa svojim kerima
poslije Sodome i Gomore, to se pravdalo tobonjom opasnou da izumre svijet. Talmud
pae tumai i Adamovo upoznanje Eve prethodnom sodomijom sa ivotinjama, ime nije
bio zadovoljan pa je poznao Evu.
Pokvarenost. Zabluda je, smatra Heekelingen, drati da su idovi pokvareni jer su bili
potlaeni. Dapae, bili su potlaeni upravo zato jer su bili pokvareni. Kae kako idov ne pita
je li to istinito ili lijepo nego je li korisno ili sveto, sveto prema idovskom shvaanju. Zatim
navodi karakterizaciju njemakih idova kao podmuklih, lakomih, tatih i oholih, zavidnih,
osvetoljubivih i grabeljivih. Oni se mole Bogu samo da isprose materijalno blagostanje. Za
poljske idove navodi idovskog povjesniara Henrija Graetza: Neiskreno i podmuklo
ponaanje, advokatske varke i smicalice, brbljarije slaboga ukusa, prerano osuivanje svega
onoga to prelazi njihov horizont... U maniri rasnog antisemita svojim miljenjem i citatima
prikazuje idove kao kvaritelje svijeta, njegove ruitelje i krvnike, neprijatelje svih naroda.
Izopaenost. Izvor idovske izopaenosti nalazi Heekelingen u Talmudu, a budui da su
Talmud napisali idovi, to je pravi izvor u njima. Ali i opet se vraa na biblijska vremena te
otkriva da su se idovi ve od Salomonova doba opredijelili za trgovinu a kudili
zemljoradnju, pri emu trgovinu tretira kao moralno niu djelatnost kojom da su se oni
najee sluili kao sredstvom za eksploataciju. Za potkrepu navodi idova Williama
Zukermanna, koji kae kako ima mnogo idova koji su pripravni uvijek trgovati itom, ali
nikada obraivati ga. Kae kako nije istina da su idovi u Srednjem vijeku bili prisiljeni
baviti se lihvom jer im nije bilo doputeno obnaati druga zvanja i zanimanja. Dapae, da su
se oduvijek bavili lihvom.
Naroito kompromitantnim dri prakticiranje instituta tzv. ponitavanja grijeha (Kol
Nidre), prema kojem je dovoljno da netko tko je dao obeanja ili se za to ili koga zakleo i
jamio, pred trojicom izjavi kako se za to kaje i obeanja opoziva, pa da ta trojica proglase
kako je sve to nitavno i tako mu olakaju savjest i oslobode ga odgovornosti. Isto tako da su
za sebe prisvojili pravo na reservatio mentalis prema neidovima, pa prema njima mogu davati
krive prisege itd. Zato da je u kranskim zemljama bila izmiljena posebna formula prisege
za idove (more iudaico), kojom bi se ponitio uinak reservatio mentalis. Iz svih tih razloga
Heekelingen idove dri pljakaima ljudskoga roda.
udnja za bogatstvom. Takve karakterne osobine, smatra, idovima omoguuju bogaenje
na raun drugih naroda, pa su zato od poetka njihove povijesti bili meu najbogatijima.
Narodi koji su osiromaeni zato su im se bezobzirno osveivali. Kapitalizam je dijete
idovskoga duha. Oni ne siju, i ne anju, samo grabe: Ako idovi ne bi smjeli jesti nego
samo ono to su idovi posijali i poeli, idovski bi se problem vrlo brzo rijeio izumiranjem idova. Naroito su vjeti u zloporabi demokracije, za koju se iz sebinih
interesa uvijek i svagdje zalau.
udnja za moi. Od Francuske revolucije, tj. od priznate im ravnopravnosti, njihova mo
se stalno poveava. Naroito im pogoduje liberalizam i internacionalizam. idov nema
vojnikoga duha, on je na bojnom polju ne da se bori nego da se hrani strvinom. Sve
dezorganiziraju, ali su zato od naravi spretni, dosjetljivi obuzeti instinktom dominacije.
Je li onda udno da se uz takvih protuidovskih ideja koje su, nota bene, tvorile
politiko ozraje u Europi pred Drugi svjetski rat, dogodio holokaust! Ne, dapae, bilo bi
udno da se nije dogodio.
111

60. Hrvatski mentalitet.

Hrvati pak, jo nisu skupili dovoljno snage, ali i hrabrosti, da stanu pred etnopsiholoko zrcalo, da saine vlastitu etnopsiholoku analizu. Jo se uvijek vie promatraju
izvana, povrno objektivistiki, i jo ih uvijek drugi bolje poznaju nego oni sami sebe
(naroito razne strane obavjetajne slube). Ono to eventualno izlazi iz tog okvira potjee iz
sfere umjetnosti, poglavito knjievnosti. Sve je to reeno ili u zanosu ljubavi ili mrnje, u
zanosu rtve ili razoaranja. (Sjetimo se Starevieva razoaranja i ae vode koju ne bi
popio za Hrvate). Krlea je pak, kod kojega inae nalazimo tragova etnoanalize, iako dane
poglavito preko reprezentativnih pojedinaca, pravio tek impresionistike etnopsiholoke
skice. Hrvatima pak, ali tek ako i kada za to budu spremni, predstoji izrada znanstvene
etnopsiholoke slike i to je za shvaanje vlastite politike sudbine naroito vano,
masovnopsiholoke slike, stanja i dijagnoze. Dakako, to je neodvojivo od filozofije hrvatske
povijesti koja jo eka svoga autora. Stoga je na nama da dademo samo skicu stvari.
Budui da Hrvati nisu opesvjetski vaan narod, o njemu su drugi narodi pisali ili u
sklopu ope vanjske povijesti svijeta ili kao o dijelu velikih dravnih imperija kao to su
Austro-Ugarska, Tursko carstvo, Napoleonova Ilirija itd. ili pak pri opisu ratovanja i
osvajanja Hrvatske. Pri tome je mentalitet Hrvata uglavnom utopljen u mentalitet Slavena i to
kao naroda miroljubiva, naroda tamburice, naroda ni crna ni potpuno plava. Sve to ne
uvaavajui mogunost da Slaveni i nisu jedinstven antropoloki tip. Tako Ivan Mui pie:
Prvobitni su Slaveni ivjeli na prostorima koji su bili vei od onih u koje se smjeta moderna
historiografija, a razlikovali su se izmeu sebe u kulturnom, a donekle i u antropolokom
smislu... Historijska antropologija antropoloke ostatke Slavena sa sigurnou moe datirati
tek od VII. stoljea pa dalje, a iz onoga to je do sada utvreno oito je da nema jedinstvenog
antropolokog tipa u Slavena. 248 O duhovnim nastrojenostima ti stari izvori govore malo ili
nita. Tek je Vladimir Dvornikovi u svojoj knjizi 249 sustavnije, iako i on nedovoljno (jer su
Hrvati kod njega premalo individualizirani i opet previe utopljeni u jugoslavenstvo, odnosno
u junoslavenstvo i slavenstvo) istraio i opisao mentalitet Hrvata. No, budui da mi ne
istraujemo povijesni nego suvremeni hrvatski mentalitet (i to samo u skici), sluit emo se
samo suvremenim spoznajama toga mentaliteta.
Inae, pitanje mentaliteta naroda jest pitanje za znanost (etnologiju, karakterologiju,
etnopsihologiju, psihologiju politike i dr.) i filozofiju (filozofiju povijesti, filozofsku antropologiju i dr.), koje bi trebale znanstvenim metodama i interdisciplinarno autorefleksijom
istraiti ne samo njegov pojam, nego i kako se taj pojam razvijao iz sebe i ostvarivao u
povijesti, kako je reagirao na okolinu tj. na tlo, te politike, vojne, kulturne i gospodarske
injenice i tako se potpuno oitovao i posvjedoio o sebi u povijesnoj dinamici djelovanja.
Dok to nije uinjeno moramo se sluiti slikom hrvatskoga mentaliteta onih koji se tim
pitanjem bave samo usputno, i zato nedovoljno, slikom koja je nepotpuna. Pri tome moramo
imati u vidu da njihovo osnovno zanimanje gradi tu sliku za se a ne za objektivnu,
znanstvenu svrhu. Tako e u pjesnikoj slici mentaliteta uvijek biti i neto estetinoga i neto
afekta, to njoj inae ne pripada, osim ako se govori o estetskom aspektu toga mentaliteta ili
pak ako ima posvjedoiti o mentalitetu samoga autora, a u slici, pojmu dravnika i politiara,
248

Ivan Mui, Slaveni, Goti i Hrvati, Dominovi, Zagreb, 1997., str. 71.
Vladimir Dvornikovi, Karakterologija Jugoslavena, Geca Kon, Beograd, 1939. - Prosveta, BeogradNi, 1990.

249

112

pragmatinog, neeg demagokog: nagovornog, promidbenog, pretjerano hvaljenoga ili

kuenog, sve za svrhe politikih ciljeva. U svezi s tim, a i glede metodolokih razlika u
pristupu, ima pravo Mato kad kae: Pjesnici naime narod ljube i onda kad ga kude, a
demagozi ga preziru - najvie onda kad mu javno laskaju. 250 Takoer, pri ocjeni vjerodostojnosti slike mentaliteta to je daje odreeni autor treba uzeti u obzir njegovu nacionalnu i
dravnu pripadnost, jer se narodi meusobno procjenjuju upravo procjenjujui jedan drugome
mentalitet (karakter, temperament, psihologiju, obiaje i dr.). O idovima su pisali uglavnom
drugi, i uglavnom ne prijateljski. O Hrvatima takoer. A i inae, iz povijesti su nam poznate
meusobne negativne karakterizacije, posebno europskih naroda. Dakle, ako ocjena dolazi od
stranca, treba uzeti u obzir stvarnu dubinu i irinu njegova poznavanja injenica mentaliteta,
je li prijatelj ili neprijatelj naroda o kojem govori ili pie, kako dakle moe biti objektivan i
nepristran, kao i druga mogua ogranienja. Ako pak dolazi od domaega sina, treba uzeti u
obzir vrstu i kvalitetu, dubinu i snagu, kontinuitet i prekide (padove) njegova nacionalnog
osjeaja, te vrijeme (poglavito politiko) u kojem je ocjena dana. Je li je autor dao kao
domoljub i rodoljub ili kao autoovinist i renegat.
Suvremeni Hrvati vole o sebi graditi etnopsiholoku sliku na temelju Krleinih
etnoportretnih skica, kako pojedinih istaknutih Hrvata tako i Hrvata kao nacije, a pri tome
zaboravljaju one bolje, takoer iz pera hrvatskih pjesnika, kao to su S. S. Kranjevi, A. G.
Mato, Tin Ujevi i dr. Lijeva je Hrvatska tu sliku prihvatila potpuno (meu ostalim i zato jer
je autor bio ljeviar) a desna neto kritinije, ali ipak s respektom. O hrvatstvu su najvie
pisali pjesnici, i tomu je vie razloga. Prije svega, oni su najosjetljiviji na ugroavanje, podcjenjivanje i otuivanje vlastitog, ali i kolektivnog, kojega je i njihova osobnost dio,
nacionalnog identiteta. A hrvatski je identitet tijekom cijele povijesti ugroavan. Drugo,
umjetnika intuicija kao oblik spoznaje, iako nesavrena, jer najee izraava tek pojam
svojstava duha koji ini mentalitet naroda, ipak posjeduje veliku dubinu i mo izraavanja i
prikazivanja nacionalnog mentaliteta kao nacionalnog supstancijaliteta. Tree, Hrvat je po
najvanijoj duhovnoj nastrojenosti umjetnik, pjesnik (vie nego prozaik, iako bi u svijetu
trebao biti poznat i po prozaiku, nobelovcu Ivi Andriu), a po karakteru vojnik.
Uz spomenute ograde i razloge, u razmatranjima o mentalitetu Hrvata posluit emo
se ipak predodbama o tom mentalitetu trojice eminentnih pjesnika - Matoa, Ujevia i
Krlee. No, uz vrlo vanu napomenu: uza svu kritiku tom mentalitetu to je upuuju Mato i
Ujevi, njihova je kritika pozicija nacionalno afirmativna, pozicija ljubavi, povjerenja, nade
i straha, ali i vjere u snagu i ne samo kulturne nego i gospodarske i politike izglede Hrvatske
i hrvatskoga naroda. Naprotiv, Krleina je pozicija pozicija ovjeka pasivne nacionalne
svijesti, nacionalno mu je prije svega socijalno, koje je u Hrvatskoj vrijedno prijezira, pa je
tako i bijedno nacionalno hrvatstvo. Hrvatstvo brani samo kada je tko preko hrvatstva i njega
uvrijedio, podcijenio, ali hrvatstvo kao takvo nikada. Njegovo je stajalite dakle, nacionalno
negatorsko.
Hrvat je prije svega umjetnik i vojnik, a zapravo postoji psiholoki neto zajedniko u
umjetnosti, naroito pjesnitvu i vojnitvu: iskrena jednostavnost i izravnost izraavanja biti i
bitka u misli i djelu, za razliku od politike sofisterije. Kao to pjesnik doivljava i misli
Rije u njezinoj istinonosnoj jednostavnosti dajui joj znaenje rjeavajueg sudbinstva, tako
i vojnik vjeruje u jednostavnost svoga djela, opet za razliku od politike sofisterije, iskreno
vjerujui da njegovo djelo najizravnije i najprimjerenije ostvaruje istinu pravde, snage,
ponosa i dostojanstva pojedinca i sudbinu naroda. Tako pjesnik Mato daje tome smisao
veui hrvatsku rije i hrvatsko djelo pa kae: U poetku bijae hrvatska rije, i rije
250

A. G. Mato, Misli i pogledi, op. cit., str. 300.

113

Hrvatska e biti djelo. 251 I pjesnik i vojnik su idealisti idealnoga i gaje stanovit prezir prema
sofisteriji politike i politikoga kao prljavoga, banalnoga i nemoralnoga. I jedan i drugi su
romantici u poetskom smislu, pa ih lukavstvo politike nadmudruje. Poslije njihove istine,
poslije istine Rijei i Djela, dolazi politiko lukavstvo Interesa da im otme prvenstvo, da
Rijei ukrade smisao a Djelu rezultat. Tako politika vlada svijetom, a ne ni pjesnitvo ni
vojnitvo - osim ako toj politici slue. Ta sposobnost krae, to prisvajanje politike jest njezina
bit kao vladalake sposobnosti i vladalakog umijea. Moda je upravo ta suprotnost izmeu
politike s jedne, te pjesnitva i openito umjetnosti i vojnitva s druge strane, jedan od
razloga zato su mnogi Hrvati nadareni politiari bili u nesporazumu s hrvatstvom...
Ako nam identitet nekog naroda govori tko je on, onda nam njegov mentalitet govori
kakav je. Pa kakav je napokon, mentalitet Hrvata, kakav su po mentalitetu narod Hrvati?
1. Hrvati su, kako rekosmo, karakterom narod vojnikog mentaliteta. Dokaz je tomu
ve nain njihova dolaska u sadanju domovinu. Doseljavanje Hrvata bilo je u biti vojni
pohod u kojem su pobjedili Avare, neke pobili a neke protjerali, a domae slavensko
stanovnitvo pokorili i asimilirali. Vojna snaga u doba kralja Tomislava, koju je opisao Porfirogenet, kao i vojniki uspjesi i pohvale domaih i stranih vojskovoa i vladara za koje su
se Hrvati borili (Napoleon, Marija Terezija i dr.) dodatan su dokaz. Tu svoju vojniku
sposobnost konano su posvjedoili na velianstven nain u Domovinskom ratu, kad su
usuprot gotovo cijelom svijetu pobijedili kudikamo brojniju i vojno opremljeniju srpskocrnogorsku (pa i muslimansku) vojsku. I po drugoj politiko-genetikoj vijesti (legendi), onoj
Tome Arhiakona i Popa Dukljanina, Hrvati su doselili kao 7 ili 8 ratnikih plemena,
odnosno plemenskih rodova, s oko 5-20 tisua ljudi. I u tim se izvorima naglaava da su
Hrvati ratnici. Prema Bogi Grafenaueru ...u latinskom se od sredine XIV. st. upotrebljava
ime Croati i kao oznaka za plemstvo (Mui, str. 172.). Prema Zdenku Vinskome, Hrvati su
doselili kao ratnici i bili su izraziti konjanici (str. 177.). Prema franakim izvorima Hrvati
su se sastojali od ratnikih druina. Mui zakljuuje: Nositelji hrvatskoga imena bili su
izvrsno organizirana ratnika skupina koja je svoje hrvatsko ime postupno nametala svim
podreenima nad kojima bi zavladala.
S punom vjerodostojnou moe se rei da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u
Europi, a razlika je u tome to se Hrvati bore s vie strasti a Nijemci s vie stege. Utoliko su
Nijemci moda neto vie vojnici, a Hrvati neto vie borci. Ta stegovna poslunost Nijemaca
ini ih boljim, ambicioznijim osvajaima tueg teritorija, a vea boraka strast Hrvate boljim
braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape
Agatona i Hrvata (679.) u kojem se Hrvati obvezuju da nee napadati druge narode, to jasno
govori o njihovoj nenapadakoj naravi, a da e im za uzvrat pomoi sv. Petar obraniti se ako
ih tko napadne, to nije nita drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv.
Petra. (Iako je indikativno da je, ini se, i njihov voa pri pokrtenju bio ovjek borakog
prezimena, Porga - Borko).
S druge strane, kako vidjesmo, idovima se predbacuje da imaju enski, nejunaki
mentalitet.
Mato kae da je ...vitetvo naem plemenu takoreku u krvi., 252 te junatvo nae
sauvalo nas je od utjecaja tuih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome... 253

251

A. G. Mato, Misli i pogledi, op. cit., str. 133.

Ibid., str. 124.
253
Ibid., str. 125.
252

114

Krlea, iako u svojoj fatalistinoj i depresivnoj maniri, ipak to potvruje kad kae da su
Hrvati do besmisla hrabri i portvovani, kada se biju za tue interese. 254
2. Hrvati su narod zemlje, prostora (Raumvolk), slino kao Nijemci, Rusi i drugi
slini narodi. To je meutim mentalitetna oznaka suvremenih Hrvata, nakon to su se
izmijeali sa Slavenima, Gotima, Ilirima i dr. Neki povjesniari (Kerubin egvi) naprotiv
tvrde da su Hrvati doli osvojiti ne zemlju nego ljude koji e za njih raditi. To se oitovalo i u
hrvatskoj himni, u kojoj se divinizira nacionalni prostor, ljepota domovine. Porfirogenet pae
kae da i ime Hrvat dolazi odatle to imaju mnogo zemlje. Mato pjeva ode ne samo
hrvatstvu, nego i Hrvatskoj kao zemlji, kao tlu i vodi: Tko da odgonetne pouku to nam je
pruaju ari lijepe nae domovine. 255 S tugom je upozoravao da Hrvati gube narodni teren,
te da Hrvat ne smije nikome prodavati svoju zemlju nego Hrvatu. Ujevi pak kao da je
razoaran to je ideal Velike Hrvatske postao samo utopija i to Hrvatska danomice postaje
sve manja: Naa domovina, robinja i boginja Hrvatska, postade deminutivska Kroacija,
zaslugom nae politike... 256 Krlea je bio vrlo zaokupljen pitanjem Hrvatske kao prostora,
upravo kao geopolitikog prostora kojemu njegov geopolitiki poloaj uvjetuje politiku
sudbinu: Hrvatstvo je trajno perforirano jaim geopolitikim snagama. 257
3. Hrvati su maloduan narod i narod s manjkom energije. Otuda i nagodbenjatvo
kao stalna mentalna crta, kao sklonost i slabiji dio politikog mentaliteta. Od ugovora s
papom Agatonom do Daytona, sve su to hrvatske nagodbe, ne samo ona iz 1102. Tim
mentalnim nedostatkom, upravo manom, mogu se objasniti mnogi dogaaji iz hrvatske povijesti sve do onoga od 3. sijenja i 7. veljae 2000. To je moment nedostatka energije, pada
ideala, klonulosti. Nedostatka samopouzdanja. Ta hrvatska malodunost razoarala je Starevia toliko da je izgovorio ono o ai vode. Nevjerojatno je da se i ta tri pjesnika Hrvata u
potpunosti meusobno slau glede te hrvatske mane. Tako Mato o Hrvatima i Srbima i
njihovu meusobnom odnosu kae da Hrvati Srbe obino precjenjuju, a Srbi Hrvate obino
podcjenjuju, a Krlea smatra da Hrvati stalno i ponovno trae nove gospodare (altro trovarsi
Signore) koji bi njima vladali i gospodarili, jer nemaju samopouzdanja, 258 te da pate od
kompleksa manje vrijednosti. Dakako, kako smo ve rekli, vano je uzeti u obzir vrijeme
kada su te ocjene dane. Bilo je to, naime, u doba teke politike depresije u Hrvatskoj. No, i
bez obzira na to, povijesni dogaaji nagodbenjatva koje je potjecalo od hrvatske male
snage potvruju tu hrvatsku mentalnu znaajku kao povijesnu konstantu. Ona je dokaz
diskontinuiteta u hrvatskoj snazi, energiji, to su takoer sva tri autora jasno zapaala i bolno
osjeala. Prema Matou, Hrvati nemaju samopouzdanja i energije, Ujevi kae da je
bezenerginost smrtni grijeh Hrvatske, doim Krlea stalno lamentira o hrvatskoj letargiji,
o pasivnosti itd. Moment pada energije i pada nacionalne politike mogli bismo smatrati
momentima prevladavanja slavenskog pasivizma u inae ambicioznoj i ratnikoj psihi
Hrvata. Kao da se smjenjuju razdoblja organizatornog i energinog dravotvornog konjanika
Iranaca i anarhoidnog individualista, pasivnog poljodjelca Slavena. Sudei po duini
razdoblja, izgleda da ipak u Hrvata prevladava slavenski duh.
Za ovu slabu stranu hrvatskoga mentaliteta i njegove nositelje naao je Starevi
pogodnu metaforu - Slavosrbi, slavosrpstvo. Slavosrbi, to je hrvatski talog, olo izdajnika
koja nema povjerenja u snagu hrvatskoga naroda i ne vjeruje u mogunost samostalne i
suverene hrvatske drave, oni koji su Hrvatsku i hrvatske ideale prodavali Maarima,
254

Miroslav Krlea, Deset krvavih godina, Zora, Zagreb, 1971., str. 112-113.
A. G. Mato, op. cit., str. 127.
256
Tin Gjevi, Opojnost uma, Misli i pogledi, str. 123.
257
Krlea, op. cit, str. 99. Vidi takoer str. 109 i dr.
258
Doite i vladajte nad nama, jer smo nesposobni da sami sobom upravljamo, Ibid., str. 106.
255

115

Talijanima, Turcima, Austrijancima i Srbima, a sada to ine prema SAD-u i Europi. Da,
naalost, postoji i ta sastavnica u hrvatskome mentalitetu, kmetska, pae ropska.
4. Vrlo istaknuta mentalna crta Hrvata jest da su narod vrste vjere, religiozne i
politike, da se dakle pridravaju dogovora i ugovora. Religijska vjera, njezina vrstoa i postojanost, posvjedouje vjernost Katolikoj crkvi. I oni koji su postali muslimani postali su
najvri vjernici 259 pa su u Turskom carstvu bili najtvri muslimani. Hrvatska povijest bila
bi posve drukija da su Hrvati mo i interes stavljali ispred vjernosti konfesiji, ispred
vjernosti Katolikoj crkvi. Da su osnovali nacionalnu crkvu, hrvatsku katoliku crkvu lake
bi uguili bogumilski pokret, sprijeili djelominu islamizaciju, te kao i pravoslavne zemlje,
priznali osmanlijsku vlast i sauvali izgubljenu polovicu zemlje i polovicu naroda. Takoer,
da su svojedobno preli na protestantizam imali bi mnogo vie prijatelja na Zapadu. Vjernost
Vatikanu od Hrvata je napravila antemurales christianitatis, branitelje kranstva, a to znai rtvu
za interese Zapada. Vjernost Vatikanu i tetne posljedice te vjernosti ne posvjedouje samo
Zvonimir sa svojom zlom sudbinom, i s tim vezana propast hrvatskoga kraljevstva, nego i
Tumanovi tetni ugovori s istim Vatikanom. Jer, kako ree Ujevi, Hrvati su papskiji od
pape (papstlicher als der papst) i nije Vatikan samo Hrvate nego i svakog drugoga tako nazivao
kad mu je to bilo u interesu. Da smo antemurales christianitatis, pie Krlea, to nisu
govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katolikim na Dunavu i na Visli, koje
su ginule na krvavoj predstrai europskih interesa. 260 Pa ipak, jesu li Hrvati ba oduvijek i
bezostatno narod vjere? Jesu u prevladavajuoj slavenskoj komponenti. Naime, sami Hrvati
prije nego su se stopili sa Slavenima bili su vie narod moi nego vjere. Jo u doba narodne
dinastije kolebali su se izmeu Rima i Bizanta, koji im je osiguravao vie samostalnosti. Neki
autori pae smatraju da su Hrvati prije priklanjanja Rimu bili arijanci, te i ubojstvo kralja
Zvonimira tumae kao pobunu hrvatskog plemstva koje je bilo arijansko, protiv
Zvonimirovog potinjavanja Rimu. U hrvatskoj povijesti ima primjera protivljenja politici
takvog podanikog mentaliteta Rimu. I politika Hrvoja Vukia Hrvatinia u svoje vrijeme,
kao i Ante Pavelia Poglavnika, koji je u mladosti Hrvate katolike htio prevesti na
pravoslavlje, dokaz su ostatka oslanjanja vie na mo nego na vjeru. Meutim, moe se
pretpostaviti, to je ponekad i bilo, da je i oslanjanje na katoliku vjeru i Vatikan, na neki
nain osiguravalo neke interese i umnaalo mo.
5. Hrvati su po mentalitetu vie okrenuti kulturi i pravdi (tue neemo svoje ne damo)
nego gospodarstvu (za razliku od idova) i politici. Po politikom mentalitetu vie su
aspektirani na dravotvorstvo nego na politiku. 261 Razlog je tomu to to su Hrvati narod
individualne a ne kolektivne svijesti (opet za razliku od idova, koji su narod kolektivne
svijesti). Kolektivna svijest stvara mit, pa i politiki, od osjeaja za kolektiv, za naciju, i
njihove praktine ali i pragmatine ciljeve i interese. Kao narod individualne svijesti Hrvati
su u politici nemitotvoraki narod, s tek neto naglaenijim sklonostima kod Hrvata Dinaraca,
koji ga rado epski izraavaju.

259

Od bogumila, suverena Bosne, Hrvata Hrvoja Hrvatinia postaje vazal Stambula, a njegovi
nasljednici primaju islam... jer je njima fes vaniji od progresa, fereda vanija od narodnosti, a Kuran
asni jedini politiki kompas. Miroslav Krlea, Panorama pogleda, pojava i pojmova, str. 661.
260
Ibid., str. 120.
261
Krlea oito nije razumio razliku izmeu dravotvorstva i politike kad poticajne uspomene na
hrvatske kraljeve i hrvatsko vitetvo naziva malograanskom tiradom koje su se 1941. povampirile
(su se) u dravotvornim tezama itavih politikih grupacija, koje su strovalile zemlju u rasulo godine
1941. Ibid., str. 531- 532. te kad kae: U osam stotina godina trideset dana hrvatskog suvereniteta,
to je itava hrvatska politika bilanca na saldu suvereniteta. Miroslav Krlea, Deset krvavih godina, str.
105.

116

6. Po temperamentu su preteito sangvinici, uz porast flegmatika od juga prema

unutranjosti i prema sjeveru. Krlea o hrvatskom temperamentu esto pogreno govori kao o
tekoj, crnoj, emocionalnoj melankoliji. Istina, kod hrvatskog sangvinika ima primjesa
uzbuenog i neuravnoteenog kolerika, a kod flegmatika primjesa slabosti melankolika,
odakle i taj hrvatski pasivizam i mirotvorstvo. Te jako izraene suprotnosti slika su hrvatskog
naoko paradoksalnog, ustvari dualnog mentaliteta: s jedne strane najvitekije junatvo, a s
druge slavenski pasivizam. Hrvati su narod iroke slavenske duevnosti i mediteranske lake
duevne pokretljivosti. Lirska duevnost granii s naivnou, to se osveuje u politici ali
Hrvate afirmira u umjetnosti (naivnoj). Otvoreni su i komunikativni ali i povodljivi za
strancima, naroito nekritiki povodljivi za Zapadom. Nisu egoistini i lako zaboravljaju
poinjene im nepravde. To je izvrsno uoio Starevi kada je govorio: Mi Hrvati imamo
dvije narodne mane iz kojih izvire sva naa nesrea: svakome vjerujemo bez da promiljamo,
i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi uine. 262
7. S obzirom na to da nisu narod kolektivne svijesti, udno je da imaju vrlo razvijen
osjeaj socijalne solidarnosti. To se naroito iroko odrazilo u Radievu seljakom pokretu.
ini se da je tomu razlog pomanjkanje gospodarskog individualizma, odsutnost gospodarske
inicijative i poduzetnitva. Utoliko nisu narod koji bi izmislio kapitalizam. Za povijesne je
Hrvate karakteristino da su vrlo nerado drali robove, a kad su ih i imali, prema njima su bili
vrlo dobrohotni. Nisu ugnjetaki, eksploatatorski narod.
Nedostatak talenta i volje za uspjeno poduzetnitvo posebna je mentalna crta Hrvata.
To da u Hrvata, naroda prije svega ratnika i umjetnika, postoji stanovit aristokratski prezir
prema nekim zanimanjima, posebno prema trgovini, primijetili su i drugi. Kosier to dovodi u
vezu s utjecajem idova u privrednom ivotu zemlje: I kod nas je balkanskih Slavena utjecaj
idova najslabiji meu Slovencima, a najjai meu Hrvatima. Slovenci su pokazali puno
razumijevanje za trgovinu, a pored toga je njihova vjerska kompaktnost i solidarnost
onemoguavala vei utjecaj idova. Hrvati su meutim, naroito hrvatski intelektualci, jo u
poetku ovoga stoljea izbjegavali privredna zanimanja i sa stanovitim omalovaavanjem
promatrali ljude zaposlene u gradskoj privredi. Umjesto toga oni su bili odlini inovnici i
vojnici a seljak mahom poljoprivrednik, pa je ve iz tih okolnosti jasno da je trgovina i openito privreda ostala zanemarena od Hrvata i preputena ostalim narodima, meu kojima su
opet idovi imali najvie spreme i najvie razumijevanja za trgovake poslove. 263 Pa i danas
se ta mentalna crta i taj odnos Hrvata prema privrednim zanimanjima nije promijenio. Ne
predbacuju li Hrvati i danas uspjenim Slovencima da nisu intelektualci, da su rafcigerai.
A i odnos prema drutvenom vlasnitvu u postupku pretvorbe i privatizacije vie je sliio
odnosu vojnika pljakaa prema imovini u osvojenoj zemlji, negoli odnosu brinog
gospodara. Hrvati zaista imaju mentalitet aristokratskog, gospodujueg naroda, ali naalost
ne i dovoljno energije, upornosti, izdrljivosti i povjerenja u vlastitu snagu i poslanje.
Sva proturjenost hrvatskoga politikog mentaliteta dola je do izraaja u proteklih
desetak godina: visok nacionalni individualizam sruio je 1990. jugoslavenski komunistiki
solidarizam, a 2000. je socijalni solidarizam sruio hrvatski pljakaki individualistiki
kapitalizam. Kako rekosmo, hrvatski narod vie tei pravdi nego moi i zato je s njim
pravedno lako vladati, ali nepravedno - vrlo teko. To Tuman nije shvatio.
8. Nacionalna svijest Hrvata temelji se vie na individualizmu nego na kolektivizmu.
To je i razumljivo za narod sa specifinim vigorom. Vigor croaticus vie je plemiki nego
narodni, masovni vitalitet prolih narataja. Proli narataji Hrvata mnogo su drali do svoga
plemistva, smatrali su se plemenitim (Duodecim generationes Croatorum, Nobiles duo-decim
262
263

Ante Starevi, Izabrani spisi, Hrvatski izdavalaki bibliografski zavod, Zagreb, 1943., str. 415.
Kosier, op. cit., str. 342.

117

generationum regni Croatia): Ipak je socijalni korijen i karakter hrvatskog imena neto drukiji
nego u Srba, naroito po tome to se skup plemenitih Hrvata drao vie odvojen od ostalog
slavenskog elementa.. 264 Taj sada ve povijesni osjeaj plemenitosti nije bio osjeaj
izabranosti nego vrsnoe, elitnosti. Krlea nekritiki, gotovo anarhistiki, s marksistikih
klasno-socijalnih pozicija odrie svaku politiku i svaku drugu povijesnu pozitivnu ulogu
hrvatskoga plemstva: ...jer je hrvatsko plemstvo bilo pijana banda, glupa i nepismena... 265
9. Hrvat je nadaren pjesnik i to u narodnom, zabavnom i umjetnikom pjesnitvu kao i
nadaren slikar, kipar, glazbenik i pjeva, dakle openito umjetnik. (Hrvatski uspjeh u
zabavnoj glazbi na europskoj i svjetskoj glazbeno-svjetskoj sceni nije nimalo sluajan).
Dobar je osjeajni i misaoni pjesnik. Po pjesnitvu i vojnitvu kao svojim bitnim odreenjima
Hrvati se i samoodreuju pa zato najvie hvale te svoje znaajke i imaju najvie povjerenja u
ono to o njima kau pjesnici i poznati vojne voe. On je i filozof i znanstvenik, ali to na
masovnopsiholoku sliku Hrvata manje utjee.
S obzirom na takvo povjerenje u miljenje pjesnika i nije udno da jedna od
najpotpunijih mentalnih slika Hrvata potjee upravo od pjesnika, Tina Ujevia. Zbog takva
povjerenja Hrvata u pjesnike valjda je smatrao svojom dunou izraditi taj mentalni portret.
Portret potjee iz 1915. i iako je podui, smatramo da ga zbog pregnantnosti i konciznosti, te
zbog velikoga Tinova ugleda treba u cijelosti prenijeti. Prema Ujeviu, kod Hrvata vidljiva
je sklonost miru, dobroti, ljubavi i opratanju kakva je rijetka na svijetu. Hrvati nisu nikada
nikome pravili nasilja, nisu tlaili ni eljeli tue. Oni nisu osvajai, i njih ne zaarava mata o
irokim granicama. U tom smislu Hrvati su isti Slaveni, pravi altruisti, puni samoprijegora i
uvjereni u unutranju snagu dobra. Oni nisu radili da gospoduju i da budu jaki na raun
blinjega svoga. U njima je malo sebinih nagona. Taj duh Hrvata odgovara pravom duhu
slavenstva, kakav se u nae vrijeme pojavio u djelu Tolstoja i Dostojevskog, i kakav ve u
vrijeme seobe naroda opaaju neki bizantski ljetopisci. Taj duh hrvatstva jednak je u isto
vrijeme duhu kranstva, jer je smisao Isusova nauka u odricanju, portvovnosti i ljubavi
prema iskrnjemu. Hrvati su kao narodonosna skupina idealisti i altruisti. Oni misle da je
kraljevstvo nebesko, to jest duhovno naelo, vie od zemaljskih vlada i gospodovanja. I to je
vrlo zanimljivo, hrvatski se narod i hrvatska misao sa svim tim odravaju kroz stoljea, u
najnepovoljnijim vanjskim prilikama, bez materijalne sile, snagom istoga duha, snagom
uvjerenja. Hrvatstvo nije uspjelo stvoriti veliku dravu, ni izraditi stroge granice, ali tuinci
nisu uspjeli unititi hrvatski narod. On je proao kroz sve kunje i odrao se do danas, i uza
sve opasnosti koje jo prijete ini se da e se vjeno odrati. Bez sjajnih dravnih tvorevina,
bez veliine akcija, hrvatstvo uvijek ima neku ustrajnost u patnji, izdrljivost u otporu,
zamjernu pasivnu energiju. Ta je injenica podavala vjere hrvatskim rodoljubima i poticaja
njihovoj borbi. Ona ih je esto dovodila do mistikoga pojma Providnosti. I kada nai
protivnici propovijedaju na nau tetu svetu nacionalnu sebinost, koja se sastoji od
otimanja tuega i u gaenju zadane rijei, mi se ne bojimo. Znamo da je nas odrao na
altruizam, i nadamo se da e njih upropastiti njihova sebinost. 266
Ujevieva slika hrvatskog mentaliteta, iako vie otkriva hrvatske mane negoli istie
vrline, naroito one politikog mentaliteta, ipak je afirmativna. Usporedi li se s naom, vidjet
e se da je njegova slika nepotpuna, ali je u dijelu u kojem je obuhvatna, tona.
Prihvatimo li Tinovu karakterizaciju hrvatskoga duha, jasno nam je odakle vjernost
Hrvata ne samo kranstvu, Katolikoj crkvi, nego odakle hrvatska vjernost uope, teistika i
ateistika, vjernost vojnika i politika, odakle vjernost zadanoj rijei i ugovorima. Tin kae
264

Vladimir Dvornikovi, Karakterologija Jugoslavena, op. cit., str. 287.

Krlea, Deset krvavih godina, str. 105.
266
Tin Ujevi, op. cit, str. 118-119.
265

118

da su Hrvati narod bez veliine akcije, no ta tvrdnja ipak nije posve tona. Hrvatska ima ne
samo pasivnu nego i aktivnu energiju: pokazao je to Domovinski rat, a i mi smo to pokazali u
naoj knjizi Hrvatski duh Alke. No, budui da je u svojim ciljevima, a jo vie dometima, ostao
ogranien, Tin djelomino i tu ima pravo. Ta velika akcija ipak je ostala ograniena, nije
imala toliko energije da ustraje na reintegraciji hrvatskih krajeva u BiH, nego je zastala kod
Daytona, a 3. sijenja, odnosno 7 veljae 2000. doivjela je potpuni slom i negaciju svojih
ciljeva. Hrvati imaju i aktivne energije, ali njezin intenzitet veoma oscilira, diskontinuiran je.
Govorei da Hrvati nisu uspjeli izgraditi stroge granice, Tin je takoer vjerojatno mislio na
neuspjenost u reintegriranju nacionalnog korpusa u BiH u hrvatsku dravu. Na kraju, hvalei
hrvatski altruizam i vjerujui u njegovo spasonosno djelovanje, a kudei nacionalni egoizam
drugih naroda i vjerujui da e ih on upropastiti, Tin je ipak ostao samo pjesnik, zarobljenik
onoga istoga mentaliteta koji ga je odveo do mistinoga pojma Providnosti. No, to ni
najmanje ne umanjuje dubinu njegove spoznaje hrvatskoga mentaliteta. Meutim, samo je
prividan paradoks a zapravo izraz dubljih politikih loginosti i zakonitosti kretanja svijeta
prema logici sile i jaega, da takav miran i dobar narod, bez obzira na svu njegovu etinost,
sav altruizam i opravdane ciljeve u Domovinskom ratu, i bez obzira na to to se samo branio,
anatemiziraju i stigmatiziraju kao narod koji provodi etniko isenje i genocid upravo te
egoistine, jae nacije i da mu sude u Haagu. Dakle, i usprkos tome to je, kako je govorio
Mato, Hrvatska misao etina.
Podui navod iz djela Tina Ujevia, rekosmo, prenijeli smo zbog njegova velikog
autoriteta u hrvatskom narodu. Da, jer taj autoritet vrijednosti kojega su nositelji velike,
karizmatine osobe formativno utjee na mentalitet naroda iz kojega potjeu, a poneki i na
narode cijeloga kontinenta, odnosno na sve narode svijeta. Uostalom, i to je jedan od naina,
kako se iri meunarodni utjecaj i stjee meunarodni ugled.
Ekskurs o Krlei. Jedan od takvih autoriteta koji su formativno utjecali i jo uvijek utjeu
na hrvatski mentalitet jest i Miroslav Krlea. No, Krlein je utjecaj na hrvatski mentalitet
tetan, ne zato jer je bio lijeve politike orijentacije, nego zato to je njegov pristup problemu
hrvatskog nacionalnog mentaliteta nihilistian i destruktivan.
Veliki politiki i duhovne voe formativno utjeu na stvaranje nacionalnog
mentaliteta naroda. Pa, kao to se idovi utjeu i u tekim povijesnim trenucima opiru na
autoritet Mosija, ili kraljeva Davida ili Salomona, tako se i Hrvati pozivaju, utjeu i opiru o
djelo kralja Tomislava, na njegovu mo i vladalaku mudrost, na junatvo Nikole Zrinskoga
Sigetskoga i na ustrajnost vizije Ante Starevia o istom hrvatstvu i o sposobnosti Hrvata da
samostalno ive u svojoj dravi. U posljednjih sedamdesetak godina, pak, Hrvati se sve vie
ugledaju i sebe prosuuju prema slici koju je o njima stvorio Krlea. U Krlei su se stekle
dvije atribucije koje su vrlo pogodovale da toboe bude uzor Hrvatima: bio je ugledan pjesnik
i uz to politiki, barem kao pisac, vrlo angairan. No, mi smatramo da Krlea kao uzor nije
podoban. Krlea je, naime, bio umnogome zarobljenik upravo onoga sloja hrvatskoga
mentaliteta koji je kritizirao - pasivizma. Prema politikom mentalitetu bio je pasivni
internacionalist. Aktivni su internacionalisti svjetski hegemoni, oni stvaraju internacionalistike politike mitove, kakav je globalizam kao poseban oblik suvremenog
postnacionalnog internacionalistikog mita. Putem tih mitova prodiru druge, naroito
malobrojne narode. Pasivni internacionalisti, pak, zbog osjeaja nemoi, nedostatka
samopouzdanja i vjere u snagu i perspektivu vlastitoga naroda trae i promiu ire,
internacionalne integracije u kojima e drugi upravljati njihovom sudbinom. Krlea je bio
pristalica, promicatelj i pripadnik takvog internacionalistikog mita - komunistikog
internacionalizma na elu s hegemonom SSSR-om, a zatim jugoslavenskog nadnacionalnog i
anacionalnog mita, u biti velikosrpskog mita. Svako njegovo osporavanje hrvatstva nalazilo
je utoite u jednom od tih internacionalizama. A to njegovo osporavanje zaista je bilo
119

specifino i za njegove protivnike teko razorivo, jer esto nisu mogli razluiti gdje prestaje
afirmiranje a gdje nijekanje hrvatstva, jer se jedno s drugim mijealo i zamjenjivalo.
A Krlea, to je bolna, sentimentalna pobuna protiv povijesti. Pobuna lucidna ali
dezorijentirana, fatalistina, besperspektivna. Pobuna bez spoznaje povijesti i njezinih
nunosti i prostora za ovjekovo djelo unutar tih nunosti. U njegovu su djelu sve pojave, sve
osobe iz hrvatske politike povijesti minorizirane pred opom nemoi i uzaludnosti. Povijest
je tek ludnica bez smisla, za nju se ne moe nai racionalno objanjenje. Ope povijesne
nemogunosti, nedostatak objektivnih pretpostavki za ostvarenje hrvatskoga politikog
programa, Krlea poglavito vidi u nesposobnosti i u gluposti, u nesnalaenju politikih i
drugih hrvatskih aktera, kao da su iskljuivo ti akteri stvorili ograniavajuu konstelaciju
odnosa, a ne uglavnom obratno. I onda kada su imbenici hrvatske politike doista bili
ogranienje, on to ogranienje neprimjereno apsolutizira i tako upada u revolucionarni
voluntarizam. Od svojih emocija stvara povijest: Krlea jednostavno nije mudar, on je samo
umjetnik. On, da parafraziramo Hegela, ne gleda na svijet umno pa ni svijet na nj ne gleda
umno.
Ni za najsmjelije i najinteligentnije pothvate, ako nisu uspjeli, Krlea nema
opravdanja. Ni za Jurja Kriania ni za Eugena Kvaternika, ni za mnoge druge korisne a
neuspjele projekte i pothvate. Ne shvaa da su upravo ona mrana, neodriva stanja u kojima
se nalazio hrvatski narod i o kojima on pie, traili pokuaje. On nita vrijedno ne vidi u
pokuajima koji nose iskustva borbe, osposobljavanje za borbu, stvaranje legenda i mitova
tako potrebnih za kolektivni zanos i zamah kolektivne akcije. Krlea svjesno ili nesvjesno
eka otkupitelja, mesiju; njegova je politika misao u krajnjemu religiozna (iako ateistina),
on eka heroja koji e energinim udarcem to stanje i sve te okolnosti smrviti, jednostavno i
uinkovito kao deus ex machina. In ultima linea, dakle, bio je voluntarist pa nije ni udno da je tako
zduno prihvatio komunistiku ideju, ideju gole i uinkovite akcije, kao to nije bio ni
dovoljno mudar, zapravo bio je lo prorok, kao kada je npr. izrugujui hrvatske dravotvorne
ideje i nastojanja rekao da e Hrvati vjerojatno dobiti svoju dravu, ali 3018.
Krleino vienje povijesti, najee je cirkusantsko i neurotino izrugivanje povijesti.
O ljudima i povijesnim dogaajima i preesto izrie lake fraze, lamentira nad ljudima,
njihovim razoaranjima i propalim karijerama lucidno i sentimentalno. Ali to nije povijest za
koju misli da je pie i ispravlja, to nije povijesna sinteza nego obino sentimentalno jaukanje.
A povijest je sa svojim nunostima logina za loginoga, bez ikakve sentimentalnosti,
naalost. I tu je izvor nesporazuma izmeu Povijesti i Krlee.
Krlea je izvanredno lucidno shvatio i opisao moralna, psiholoka, socijalna i
politika oitovanja hrvatske bijede, toga zaboravljenog i zaputenoga, ili kako bi on rekao
periferinoga naroda, naroda stradanja i vjenog neuspjeha koji samo emocionalno
prosvjeduje. Meutim, nikada nije dovoljno duboko i dosljedno shvatio svu dubinu i
meusobnu povezanost unutarnjih i vanjskih uzroka tih neuspjeha. ini se da je to
premaivalo njegove mogunosti.
Krlea vidi i osjea traginu prolost i suvremenost hrvatskoga naroda i duboko
suosjea s njim. Ali samo kao sa rtvom, kao humanist koji saaljeva rtvu i ne vidi da ona
ima neku politiku perspektivu, a kad i cijeni njegove politike voe, zapravo ih
omalovaava. Za nj je Starevi obina mlatislama, Supilo malograanin s malograanskom
nacionalnom svijeu. Dakako, nimalo ne mari za proturjeja pa ih drugom zgodom hvali,
onda opet potcjenjuje i tako u nedogled. Solidarizira se s hrvatskim narodom jer je slab, ne
zato jer bi trebao biti jak. Postoji u Krlee iskra nacionalnog ponosa, ali samo kad je izazove
podcjenjivanje Nijemaca, Maara, Talijana i Srba. Za nj je nacionalni osjeaj uspomena,

120

prolost bez budunosti. Napose, za nj taj osjeaj nema uljudbeni znaaj. Naelni je protivnik
nacija; ima nacionalnu svijest, ali pasivnu.
Polazei s marksistiko-lenjinistikog stajalita u sociolokoj analizi stanja i kakvoe
hrvatske nacionalne svijesti nalazi da ne postoji jedno hrvatstvo nego njih vie, no sva su ona
meusobno nepomirljivo suprotstavljena i meusobno dokidajua. Ipak kad ga svodi na dvije
osnovne vrste, na malograansko i revolucionarno, puntarsko hrvatstvo, ne vidi da bi ikada i
ikako hrvatska nacionalna sinteza bila mogua. Kao da sva drutva i sve nacije svijeta ne ine
klasa i socijalni slojevi, pa ipak nacije imaju zajedniki nacionalni projekt, zajedniku
politiku sudbinu, a politike i klasne suprotnosti razrjeavaju politikim, najee
demokratskim mehanizmima.
Krlea, dakle, nije vjerovao u hrvatsku naciju, a jo manje u hrvatsku dravu i zato ne
moe ni kao pjesnik biti uzorom duhovnog voe koji bi formativno pozitivno djelovao na
stvaranje hrvatskoga politikog mentaliteta.
Za razliku od njega, a i mnogih drugih, Mato Hrvatsku doivljava duboko,
zaljubljeniki iskreno. Uz mnogo realizma u opisu hrvatskih ljudi, zemlje i dogaaja, zna se
vinuti u eterine visine, u zaljubljeniku idealizaciju voljene domovine. 267 Kao inkarnacija
samog geniusa patriae, njezine ljepote i veliine, ali i njezine patnje i suanjskoga pada, on je
simbol nepokorenog i vitekog duha hrvatskoga. On je kao i mnogi drugi, od Rittera
Vitezovia, Filipa Grabovca, Eugena Kvaternika, Ante Starevia, Frane Supila, Tina
Ujevia i drugih, mjera duhovnog vodstva. Oni su ti koji imaju moralni i intelektualni
kapacitet duhovnih voa hrvatskoga naroda, po kojima on ima intelektualni i moralni
identitet, i ije ideje, djela, misli i ivotopisi trebaju formativno djelovati na hrvatski
mentalitet. Jer se njega moe mijenjati, popravljati.
Inae, koliko god bio vaan stvarni mentalitet nekog naroda, za masovnopsiholoku
sliku toga naroda jo je vanije to drugi misle o njemu i o njegovu mentalitetu jer se upravo
po toj slici drugi narodi odnose prema njemu. Tako bez obzira na to to idovski i hrvatski
duh sudjeluju u svim moguim atribucijama ljudskog duha i mentalnih znaajki (dakako s
razliitim intenzitetom u pojedinim znaajkama), ono po emu je stvorena
masovnopsiholoka slika o njima za idove je njihov religiozni i ekonomski mentalitet, a za
Hrvate viteki ratniki i umjetniki mentalitet. Jer, i idovi sami sebe gledaju teocentrino, a
tako ih percipiraju i drugi. Konano, nisu li oni batinici soteriolokog i politikog mandata s
Neba? S druge strane, s obzirom na sva ogranienja koja je Zapad nametnuo idovima, ali i
zbog vlastite autohtone sklonosti, njihova se javna egzistencija prvenstveno i poglavito
izraavala u ekonomskim (gospodarskim), i to naroito financijskim aktivnostima. I bez
obzira na to to su idovi izvrsni znanstvenici, knjievnici itd., afirmirani osobito u
posljednja dva stoljea, jo je uvijek na snazi takva predodba. I tek se u posljednja dva
stoljea mijenja i sve ih se vie smatra ne samo religiozno duhovnim, nego openito
intelektualnim narodom, narodom knjige. Mijenja se i predodba o Hrvatima, kao
nedravotvornom narodu, no stalna crta ostaje njihov razmjerno slab ekonomski i
gospodarski mentalitet.

267

Domovino, lijepa naa domovino, dogmo skepse, enjo naeg ropstva, simbole nae due, vezo
naa s Bogom i ovjeanstvom, jedina dunosti i najvii na zakone, zipko i grobe, krue na
svagdanji, slatko mlijeko jezika majinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju
vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gaena, muenika zemljo naa Hrvatska. Mato,
op. cit., str. 127.

121

61. idovska samomrnja.

U literaturi o idovima poznat je naizgled poseban i za idove specifian fenomen:

fenomen idovske samomrnje (njem. Selbsthass, samomrnja, mrnja prema samome sebi).
Tuman ga ilustrira navodima Hansa Mayera iz knjige Theodora Lessinga Mrnja idova prema
sebi268 kao knjige o idovskoj samomrnji, ali pisane s cionistikog stajalita. Premda nas to
stajalite kao radikalno nacionalno moe dovesti u sumnju pripadaju li svi koje to stajalite
opredjeljuje kao idovske samomrsce, ono ipak ne moe nijekati injenicu postojanja
idovske samomrnje. Lessing se u toj knjizi pita: Kako to da svi ljudi vole sami sebe, a
samo idov sebe ne voli? 269 Lessing kao idovske samomrsce navodi filozofa Paula Reea,
pjesnika Waltera Calea, znanstvenika Otta Weiningera, pisca Maximiliana Hardena, filozofa
Maxa Steinera, pisce Arthura Trebitscha i Karla Krausa, a mogao bi im se pribrojiti i Karl
Marx, te maarski politiar Matyas Rakosi i dr. (Mayer meutim, smatra da su od idovske
samomrnje uz Lessinga patili samo jo Trebitsch i Weininger). 270
No, psiholoki problem autoovinizma nije poznat samo kod idova. Renegata ima,
iako u razliitu omjeru, manje-vie u svakoj naciji, a u narodima bez drave naroito mnogo
jer su posebno izloeni zaprijeenosti i manipulaciji. Tako ih je i kod Hrvata razmjerno
mnogo. Da spomenemo tek one to su se afirmirali u najnovije vrijeme, one kao to su
Viktor Movak i Milo anko. Fenomen nacionalne samomrnje (ili autoovinizma) ima
znaajke zajednike svima narodima, a i neke posebnosti. Korijeni su mu poglavito politiki,
socijalni i gospodarski, a zatim i psiholoki. Najvaniji objektivan imbenik, suuzronik
nastanka psihologije idovske samomrnje, zacijelo je injenica da su ih u Europi svagdje
smatrali tuincima, strancima, sa svim politikim, psiholokim i drugim posljedicama
nezatienosti i zaprijeenosti koje prate taj status i predrasudu koja iz njega proizlazi.
Zaprijeenosti i u individualnoj i kolektivnoj nacionalnoj afirmaciji. U svakoj je dravi
njihovu afirmaciju posredovala prije svega afirmacija naroda u kojem su ivjeli. Izravne
afirmacije, ni politike ni kulturne, nije moglo biti, a i gospodarska je bila posredovana.
Govorei o traumi idovstva u XIX. st. u svezi s pokrtavanjem, ovisnosti o sredinjoj
dravnoj vlasti, trgovini koja idovu da nije bila poziv nego usud, Horkheimer i Adorno kau
da idov: Iz idovskog argona uje ono zbog ega se potajno prezire: njegov je
antisemitizam samomrnja, neista savjest parazita. 271 Samomrnja je, ini se, psiholoki
rezultat neuspjele integracije idova u europske matine narode. Ponekad neuspjele zbog
otpora i odbijanja tih matinih nacija, a ponekad je to prezir vlastite prezrene posebnosti i
izdvojenosti koji izazivaju te otpore, kao i nemogunost odranja u toj odvojenosti u posebnosti.

268

Theodor Lessing, Mrnja idova prema sebi, Berlin, 1930.

Tuman, Bespua, str. 282.
270
Zanimljivo je da i veliki mrzitelj i u povijesti moda najvei progonitelj idova, Adolf Hitler, u
svojoj promidbi koristi fenomen idovske samomrnje. Hitler o tome kae: Ali, ono to je moralo
ostati neshvatljivim, bila je bezgranina mrnja kojom su se obarali na svoju vlastitu narodnost,
prezirali njezinu veliinu, prljali njezinu povijest, velike ljude putali u kanalizaciju.
Ta borba protiv vlastite vrste, vlastitog gnijezda, vlastitog zaviaja, bila je isto tako
besmislena koliko i neshvatljiva. To je bilo neprirodno. Adolf Hitler, Mein Kampf, Croatiaprojekt,
Zagreb, 1999. Ako su toliko mrzili sebe, kako ih se moglo optuiti za nacionalni, antinjemaki nacionalizam?
271
Max Horkheimer, Theodor Adorno, op. cit., str. 180.
269

122

S druge strane, njihov subjektivno izabran ekskluzivni poloaj izabranog naroda,

poloaj koji ne doputa asimilaciju, pae kao takav ni ravnopravnost, nasuprot zahtjevima
ivota koji to trai, izvor je individualnog psiholokog konflikta i kolektivne frustracije to je
psiholoka podloga za izrastanje patolokog stanja autoovinizma. Pripadnost izabranom
narodu, osobno se osjeati kao izabran, poseban, to znai izdvojen i elitan, oslobaa mnogih
obveza i skrupula, posebno nacionalnih, onoga naroda u kojem se ivi. Ali to ujedno znai
izai iz zajednice sudbine veinskog naroda. A takve izdvojene uvijek se smatra otpadnicima,
izdajnicima pa i neprijateljima. Izdvojenost sprjeava i asimilaciju, pogotovu kad te i narod
domain prezire i nije voljan prihvatiti tvoju asimilaciju. Kako je poznato, europski su narodi
bili neskloni idovskoj asimilaciji, nikada im nisu zaboravljali njihovo idovsko podrijetlo pa
ni kad su se pokrstili i kad su dali znaajne doprinose nacionalnoj politici ili kulturi (Disraeli,
Lessing, Marx i dr., kod nas Josip Frank). idovska samomrnja, samoodbacivanje, u biti je
kriza identiteta. Sredinje pitanje idovstva u dijaspori, jest pitanje identiteta: kako ga
uspostaviti, odrati i ouvati od asimilacije, ali uz integraciju u veinsko drutvo i dravu! Ta
je samomrnja, nemo da se ivi idovski bitak, da se ustraje u vlastitoj sudbini, to je
neskrivljena i od drugih prouzroena slabost: mrzim se jer me drugi preziru. I jedini pravi
izlaz iz toga stanja bio je cionizam. Koliko je to povezano pokazao je i sam Lessing
odbijajui, kao cionist, asimilaciju: Postaje jedan od ostalih. Uostalom, to je svijet
tijekom cijele povijesti od idova drugo traio, nego da to prestanu biti? A zato bi idov
prestao biti to to jest a Francuz, Englez, Rus itd. ne bi?

62. Zato se idovi drukije odnose prema Hrvatima a

drukije prema Srbima?
Hrvate naroito zbunjuje injenica da se idovi s vie respekta, a ponekad, ini se, i s
vie straha (to Hrvati nikada od njih ne trebaju traiti) odnose prema Srbima i Srbiji nego
prema Hrvatima i Hrvatskoj. Odakle to kad su Hrvati prema idovima uvijek bili
blagonakloniji nego Srbi i Srbija? idovski utjecaj na ivot u Hrvatskoj, naroito u Zagrebu,
bio je toliko znaajan da je poznati karakterolog (i filosrbin, iako Hrvat) Vladimir Dvornikovi zapisao: Dok se drutvena osnovica starog Beograda moe nazvati cincarskom,
levantinskom, Zagreb, najvei grad zapadnog dijela Jugoslavije, odaje i danas vidljive
tragove njemake i idovske graanske i privredne osnovice. 272 Takav jaki utjecaj sigurno
ne bi mogao ostvariti progonjeni narod, narod bez slobodna i komotna graanskog ivota. Ta
idovska komocija, taj njihov bezbrian i slobodan ivot, djelomino se moe pripisati tome
to je Hrvatska bila u sklopu Austro-Ugarske, drave u kojoj su idovi bili dvorski idovi i
u kojoj su postigli i dostigli moda najvii stupanj urastanja u dravne strukture i utjecaj na
dravni ivot u Europi. Izborili su status Weltnation. Ali ipak, nijedna drava ne moe kontrolirati sve one situacije u drutvu koje izazivaju nelagodu, odvajanje i sl. ako narod u
svakidanjem ivotu te situacije stvara. Hrvati ih oito nisu stvarali. Barem ne u mjeri koja bi
idovima inila ivot tekim, nepodnoljivim.
Za taj razliit odnos treba prije svega zahvaliti injenici to su Srbi ve u 19. stoljeu
proli kroz proces potpune nacionalne homogenizacije, tijekom ratova s Turcima i
osnivanjem samostalne drave Srbije. Njihova nacionalna samosvijest jo je bila u
272

Vladimir Dvornikovi, Karakterologija Jugoslavena, op. cit, str. 730.

123

iskuenjima, ali kroz to je i ojaala, tijekom balkanskih ratova i tijekom Prvoga svjetskog
rata. U obje prethodne Jugoslavije bili su dominantan narod. Kroz sve te ratove i iskuenja
Srbi su stekli osjeaj nacionalne sigurnosti, samoizvjesnosti i masovnu psihologiju
dominantnog naroda. Naroda, kako se inilo, koji prije svega zna to je to vlast i to je to
drava. Dravotvornog naroda s izrazitim smislom za vladanje. Ta objektivna okolnost, kao i
okolnost da su Srbi narod otvorenog, pristupanog i jednostavnog ali zato izrazito grubog i
beutnog karaktera grube vojniine, 273 izazivao je oprezni respekt kod tankoutnih
idova, 274 sofisticiranog i senzibilnog introvertiranog naroda koji je svoj status i odranje
temeljio upravo na respektu sile, na lojalnosti sili, vlasti i dravi. Hegel smatra da je Mojsije
znao da se idovi boje fizike sile pa im je njome i prijetio. 275 Vlast i drava takvog naroda
ostavljala je dojam da se uvijek moe predvidjeti to se od nje moe oekivati. Uz to, poznato
je, Srbi imaju jaku asimilatornu snagu, neodoljivu snagu asimilacije kako je govorio dr. Ivo
Pilar, koja je dolazila od arobne moi Bizanta, s kojom su hipnozom asimilirali razbijene,
dehomogenizirane ostatke balkanskih naroda kao to su Vlasi, Cincari, Romi i drugi. 276 Sve
je to navodilo idove na oportunizam u odnosima sa Srbima. Pokazale su to i posljedice
Drugoga svjetskog rata kada se idovi, bez obzira na to to su od Srba pretrpjeli gore
posljedice negoli i u NDH, priklanjaju pobjednicima - Srbima. idovi su hrvatski dunici za
istinu o odnosu Hrvata prema njima u doba NDH, naroito glede uloge kardinala Alojzija

273

Pored svih simpatija za Paia i Srbiju C. Sforza, pravi romanski nervni tip politiara, ne moe se
dovoljno nauditi nervnoj grubosti i tipinoj srpskoj moralnoj neosjetljivosti tj. tipinoj za srpskog
profesionalnog politiara. Nevjerojatna je ravnodunost srpskih vladajuih krugova prema stranom
javnom miljenju... Odgaati, ne primati na znanje, ne reagirati i nita ne shvaati previe tragino,
balkanska je i orijentalna crta. Ibid., str. 884.
274
O idovskoj tankoutnosti govori sljedei primjer. Naime, poznato je da su idovi oduvijek rado
birali medicinu kao zanimanje. No. i tu su pokazivali svoju tankoutnost. Tako su u Osmanskom
Carstvu idovi medicinari najee bili terapeuti (heim ili hakim), a Turci bili kirurzi (darahi).
275
Hegel, Rani spisi, op. cit., str. 218.
276
Istina, zapazili su to i mnogi domai i strani autori, Srbi imaju prostoduni, puki arm kojemu
podlijeu uglavnom ljudi iz mase ali ne, ili vrlo rijetko, pripadnici nesrpskih elita. (Dakako, tu ne
treba ubrojiti samo privremeno priklanjanje srpskim mitskim politikim nacrtima jer se tu ipak radi
prvenstveno o karijerizmu nesrba). Taj arm imaju iskljuivo Srbi Srbijanci, ne i ostali Srbi, i njime
asimiliraju nesrbe.
Srpsko je bie u biti ambivalentno: jedan je njegov dio taj zarazni prostoduni arm koji Srbe ini
jednostavnim, duevnim, susretljivim, toboe suosjeajnim, sklonim pomaganju itd, a drugi je dio
njihova bia zavidan, uiva u propasti susjeda, podao je, sklon podvalama, prijetvoran i laljiv, sklon
svim vrstama prijevara i lukavstava, narcisoidan i mitomanski, podcjenjivaki bahat te agresivan, sa
svim znaajkama zoolokog nacionalizma.
Velika mana, i jedan od najvanijih razloga srpskih neuspjeha u ostvarivanju velikih, prije svega
politikih nacrta, kao to je uloga Pijemonta junih Slavena i dr, jest taj to njihovo nacionalno bie
nema nagona za perfektibilitetom. Srbin - Srbijanac uiva u sebi kao takvom, kao ovjeku od komada,
nereflektiran, svoju prostodunost dri savrenstvom, najviim ovjekovim dostignuem, pa ostaje
takav kakav jest: poluprimitivan i sirov, podmukao i agresivan. Kao narod kolektivne svijesti u
kojemu pojedinac nije do kraja individualiziran i teko dosie kvalitetu osobe, prema zakonima
psiholokih nunosti potrebuje Jednoga koji e s njima kao s Jednima istima zapovijedati i upravljati.
Zato Srbi lako biraju vou jer to ine po nagonu, po osjeaju opasnosti i ugroenosti. Opisani tip je
prevladavajui tip Srbina pa iako imaju i svoju intelektualnu elitu, u openacionalnim stvarima Srbi su
prisiljeni respektirati upravo taj psiho-bioloki tip, koji naposljetku i odluuje o tim pitanjima.
Kolikogod im takav mentalitet osigurava nacionalnu postojanost, uvijek prisutnu izvjesnost s kojom
se moe raunati i na koju se moe osloniti, uva ih od nacionalnog rasapa, u jedinstvu, toliko ih je
prikovao uz mentalitetnu zaostalost, nepokretnost i nerazvojnost, uz ono crno i primitivno u
mentalitetu tako da najvei dio naroda ostaje bivstvovati u balkanskom talogu.

124

Stepinca u spaavanju idova o emu se poinje govoriti istinito tek po zavretku

Domovinskoga rata. 277
Ispitujui korijene, pojave i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj Ivo Goldstein navodi
Srbina Milana Obradovia, koji Hrvatima prigovara da nisu antisemitski nastrojeni i koji
kae: Hrvati su premekani za ivute i dadu se vui za nos od Izraela, ali sa Srbima im je ve
tee izii na kraj. Hrvati nemaju toliko otporne snage protiv tuina kao Srbi. Osim toga
katoliki popovi svi su u depovima ivutskim, a do popova danas mnogo stoji. 278
Obradovievo stajalite karakteristino je za srpski mitomanski patos, koji je idovstvo kao
svjetski fenomen doivljavao kao izravnu konkurenciju srpskom megalomanskom
ekspanzionistikom hegemonizmu. To je stajalite osionog srpskog dravotvorstva, koje od
Vuka Karadia, Garaanina pa sve do etnikog pokreta i Miloevia ugroava i napada sve
susjedne narode, a svojstveno je osobito Srbima iz Hrvatske. U Obradovievu se stajalitu
takoer zrcali razlika odnosa Hrvata i Srba prema idovima. Za nj pae ni Katolika crkva u
Hrvata nije dovoljno otporna na idovstvo, dakako, za razliku od Srpske pravoslavne. Za
odnos Srba prema idovima najkarakteristinije je razdoblje Drugoga svjetskog rata, kada je
prema A. Shaferu Beograd - jedini vei grad Europe oien od idova, postao je
Judenfrei, a Srbija zemlja u kojoj (je) pitanje idova i Cigana rijeeno 279 To se moglo
dogoditi samo u zemlji u kojoj je bio autohtoni antisemitski pokret, u kojoj je
antisemitizam samonikla srpska stvar. 280 Zato Goldstein ima samo djelomino pravo kada za
srpski antisemitizam u Hrvatskoj kae kako se ini da dobrim dijelom potjee iz suprotnosti
izmeu srpskih i idovskih trgovaca i poduzetnika, ime im daje znaajan popust.
Ivo Goldstein nastoji zaista svestrano osvijetliti odnos idovstva i Hrvatstva te otkriti
pojave antisemitizma i njegove uzroke. 281 Glavne izvore antisemitzma vidi u programu
kranskih socijalista, dakle u kranstvu, i drugo, u strahu Hrvata od konkurencije idovskih
trgovaca, pa unato istraenim pojavama antisemitskih ispada zakljuuje: Kako
protuidovskih ispada takvih razmjera nakon toga u seoskim sredinama vie nije bilo
(donekle je iznimka 1918. godina), moe se uistinu smatrati da je valjan argument koji
pokazuje da veina hrvatskog stanovnitva nije bila obuzeta protuidovskim
raspoloenjima. 282 (Misli se na ispade pokrenute narodnim pokretom u Hrvatskoj iz 1883.
protiv Maara, kada je bilo i antisemitskih ispada.) I nadalje Tako antisemitizam postaje
oruje demagoga i marginalaca koji ele na sebe skrenuti panju i privui potencijalne
birae. 283 No, nabrajajui najee razloge to ih Hrvati istiu protiv idova, a to su ti
antisemitski ispadi, Goldstein se ne izjanjava jesu li ti prigovori zaista mogli biti povod
Hrvatima za ispade, ili su moda plod genocidnosti hrvatskoga naroda, a to bi bilo za
oekivati za jednog nepristranog znanstvenika kakav je Ivo Goldstein. Tu je prije svega
prigovor Hrvata kako su idovi dio germanskog ili maarskog pritiska na hrvatstvo.
Goldstein nita ne kae o tome jesu li idovi zaista bili dio germanskog ili maarskog
277

Vidi o tome knjigu Ljubice tefan, Stepinac i idovi, op. cit.

Ivo Goldstein, Antisemitizam u Hrvatskoj, Korijeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj,
Antisemitizam, holokaust, antifaizam, idovska opina Zagreb, Zagreb, 1996., str. 28-29.
279
Ljubica tefan, Mitovi i zatajena povijest, op. cit, str. 82.
280
Lucija Benyovsky, u Antisemitizam, holokaust, antifaizam, str. 238.
281
Ivo Goldstein zaista pokazuje zavidnu svestranost neumornog istraitelja. On kod Hrvata nalazi
antisemitizam ve kod ubojstva hrvatskoga kralja Zvonimira, zabiljeenog u Ljetopisu popa Dukljanina,
gdje se kae da Hrvati poee na Zvonimira upiti kakono idove upie na Isukrsta. Ivo Goldstein,
op. cit, str. 13. To bezazleno, ope mjesto iz kranske tradicije, njemu je takoer dokaz za hrvatski
antisemitizam.
282
Ibid., str. 15.
283
Ibid., str. 27.
278

125

pritiska na hrvatstvo ili nisu! Ali zato i samo to predbacivanje idovima smatra
antisemitizmom jer u nastavku kae: Taj je argument bio jedan od najvanijih i
najuoljivijih u antisemitskoj kampanji krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Isto tako navodi i
napise iz Hrvatskog radnikog glasa iz 1897., izvjee iz Popovae, u kojem da se kae: U
Popovai je naelnik idov, mjestni sudac idov, zamjenik njegov idov, obinski zastupnici
idovi, trgovci idovi, krmari idovi i narodni zastupnik - idov. Zar ne, sretne li
Popovae? Moslavci, zar ne vidite, da e Vas ubrzo Va Frank i Va Stipac i Kolar dovesti u
Palestinu!. Goldstein uope ne problematizira takvu kadrovsku politiku koja je mogla biti
dio germanskog ili maarskog pritiska na hrvatstvo, ali zato u nastavku kae da
agresivnost prema idovima nije sporna. A kada komentira Radiev tobonji
antisemitizam, nedopustivo je manjkav. Goldstein navodi Radia: Mi do sada nismo imali
antisemitizma, ali to sada idovi rade, koji ne rade kao ljudi poslovni, nego kao tienici
vlasti, koja samo njima preputa poslove... to mora dovesti do najotrijeg antisemitizma...
Dakle uz nae nesree imat emo jo i jedan pokret, koji moe dovesti do pogroma... Mi
nismo antisemiti, ali vidimo injenicu da idovi ovu... nesreu pod zatitom Stjepanove
krune upotrebljavaju za obogaenje... Goldstein uope ne osporava Radievu argumentaciju
da se idovi nepoteno bogate na raun Hrvata pod egidom Maara, nego lakonski prelazi
preko toga i kae: Ako se neto moe Radiu ovdje prigovoriti, to su prebrze
generalizacije. On tek iznimno i sporadino, i nekako uvijeno i stidljivo, kao da doputa da
bi neki od razloga za te antisemitske ispade mogli biti i na idovskoj strani, i kae: ...Osim
toga, i jednim dijelom i sami se idovi zbog raznih vjerskih, kulturnih, politikih i drugih
razloga izdvajaju i getoiziraju, ime su mogli samo jo vie poticati animozitet. U Hrvatskoj
je postojao jo dodatan zazor od idova koji, barem u prvoj generaciji doseljenika, govore
ponajvie maarskim ili njemakim, to pogaa osjetljivost sudionika u hrvatskom
nacionalnom pokretu...
Ne pada nam ni na pamet napadati idove za takvo ponaanje. Da se nisu vladali
prema naelu sacro egoismo, samosvjesno i egoistino, prema tim okrutnim pravilima
povijesti sile i zloina, kao paralelno ovjeanstvo bili bi ili bioloki istrijebljeni ili bi nestali
kao poseban narod, bili bi asimilirani.
S druge strane, hrvatski takoer sofisticiran mentalitet, mentalitet naroda kulture,
plemikog naroda bez drave i bez vlasti, naroda politiki zaboravljenog a psiholoki
potitenog naroda (Seton Watson), bez samopouzdanja, nesigurna u se i u svoje
mogunosti ali uz osjeaj kulturne i rasne nadmoi i nacionalne veliine, bio je openito
nesiguran u graenju odnosa prema strancima, naroito njihove hegemonije, pa je stjecajem
okolnosti uvijek bio i protiv one vlasti i protiv one drave kojoj su idovi iskazivali lojalnost
-najprije Austro-Ugarske Monarhije a zatim protiv obiju Jugoslavija, jer su im te drave
upravo uskraivale sve to su oni mislili da jesu i na to imaju pravo. Takav nasuprotan, ali
ne i izravno suodnosei poloaj tih dvaju naroda, nije doputao uzajamno suodreivanje i
utvrivanje konanog suodnosa koji bi imao neku konstantu i zakonitost. Hrvati sa svojom
emocionalnom tankoutnou i nesigurnou u sebe i svoje mogunosti, bez vlasti i drave,
nisu mogli niim izazvati respekt idova. Za njih se nije moglo znati kakav e odnos imati
prema idovima kad postanu dominantan, vladajui narod. Sve je to u idovima izazvalo
nepovjerenje i sumnjiavost.
Navedene razlike u objektivnom politikom stanju, kao i razlike u mentalitetu izmeu
Hrvata i Srba, dovele su i do razliita odnosa idova prema njima. Odrazilo se to i u odnosu
prema moguoj asimilaciji idova u jedan od tih naroda, pri emu je dolazilo do ee i lake
(politike, ne nacionalne) asimilacije, naroito djelomine (kamuflane) u Srbe nego u
Hrvate. Poznato je, naime, a to potvruju i idovski autori, da se idovi lake, naroito
politiki, asimiliraju u sreene nacionalne sredine: Od onih imbenika koji oteavaju i
126

olakavaju asimilaciju eljeli bismo, meutim, izdvojiti jedan, rijetko spominjan u

razmatranjima usredotoenim na kolektivne i psiholoke procese u asimiliranom. Unutarnji
red i ravnotea zajednice koja asimilira upravo je najodluniji, najvaniji, najpovoljniji i
obratno najnepovoljniji imbenik asimilacije, jer se, naime, cijeli proces asimilacije zbiva
unutar ove sredine, pod njezinim determinirajuim uvjetima. 284 Budui da drava, vlast,
uspostavlja taj unutarnji red i ravnoteu, jasno je da su Srbi kao narod koji je te izvore moi
imao, imao vie ansi da bude asimilator nego Hrvati. Pri tome asimilaciju ne smatramo ni
dobrim ni loim inom, nego samo govorimo o njezinim razliitim izgledima kod pojedinih
naroda. (Ima meutim miljenja da do stvarne, pune asimilacije prije dolazi u Hrvate nego u
Srbe. No, iz navedenih razloga, zbog straha od grubog srpskog mentaliteta, straha od
primjene sile, a i iz oportunistikih razloga, idovi se glasnije, manifestnije solidariziraju sa
Srbima nego s Hrvatima.)
to se asimilacijskih procesa u Hrvatskoj tie, valja primijetiti da prema samosvijesti
u Hrvatskoj preteu upravo poluasimilirani idovi s probuenom nacionalnom svijeu, s
kojima je najtee uspostaviti stabilne i prepoznatljive odnose zbog njihova zamrena
psiholokog stanja i stanja nacionalne svijesti. No, veina njih ve je stupila na put aktivne
izgradnje manjinske svijesti. Dakako, mogue je da u Hrvatskoj ima i cionista; no to je manje
vjerojatno jer je cionistika ideja energina i zahtjevna i trai iseljavanje u Izrael, iako ima i
blaih oblika te svijesti. U Hrvatskoj bi politika prema idovima trebala jasno i otvoreno
dopustiti izgradnju idovske manjinske samosvijesti, to ukljuuje i simpatiju za cionizam, pa
i aktivni, a asimilaciju bi trebalo dopusti tamo gdje se trai, gdje postoji prirodna sklonost
prema njoj, primjerice zbog mjeovitih brakova, ali i iz drugih razloga. Dakako, radi se o
moguoj asimilaciji u oba pravca.
Konano, moda je najvanija injenica za odnos idova i Srba to, da su idovi
uvjereni kako su se Srbi drali odredaba Berlinskog kongresa. Naime, Srbija je 1878. na tom
kongresu priznata pod uvjetom da idovima osigura ravnopravnost, puna graanska prava.
Keller u spomenutoj knjizi kae: Srbija i Bugarska drale su se propisa Berlinskog
kongresa 285 , to i nije bilo teko jer idova u Srbiji zapravo vie i nije bilo, ili ih je bilo u
zanemarivom broju, jer kako pie Ljubica tefan: ...kada su Srbi pod Karaorem uli u
Beograd 1807. godine protjerali su sve idove i Cincare.. 286 . Naime, prema Tomislavu
Vukoviu i Edi Bojoviu idovi su ne samo 1807. nego i 1806. kao i tijekom cijelog XIX.
stoljea, sve do Berlinskog kongresa, bili proganjani u Srbiji. Stoga je Svjetsko idovsko
udruenje sudionicima kongresa (odran od 13. lipnja do 13. srpnja 1878.) podnijelo
memorandum o poloaju idovskoga naroda u podunavskim knjaevinama u kojem se
iznose patnje i stradanja idova u Srbiji. Pod pritiskom argumentacije toga memoranduma
kongres je na svom posljednjem vijeanju (13. srpnja 1878.) objelodanio ugovor u ijem je
l. 35. idovima u Srbiji priznata puna ravnopravnost. No, legislativno je to provedeno u
srpskom zakonodavstvu tek 10 godina kasnije - 1888., ali faktino ni time nije nestalo
antisemitizma u Srbiji, jer kako piu autori: Jo puno godina nakon Berlinskog kongresa

284

Bibo Istvan, idovsko pitanje i antisemitizam, u op. cit., str. 47-48. Autor daje i vlastitu
definiciju asimilacije: Asimilacija je drutveni proces tijekom kojega pojedinci ili skupine postaju
lanovi jedne nove zajednice kojoj do sada nisu pripadali, u nju se utapaju, prema njoj se ravnaju, njoj
se prilagoavaju. Ibid, str. 44.
285
Werner Keller, Povijest idova, op. cit., str. 442.
286
Ljubica tefan, Mitovi i zatajena povijest, op. cit., str. 28.

127

Srbija se osjeala uvrijeenom zbog toke 35. ugovora, to dovoljno jasno govori o stalno
prisutnom antisemitizmu. 287
A i pria o njihovu zajednikom stradanju u Drugome svjetskom ratu, to je navodno
stvorilo idovsko-srpsku solidarnost, obina je konstrukcija kad znamo da je Srbija upravo u
to vrijeme bila oiena od idova.

63. Zato ponovno o idovima.

Hrvatsko energino zahtijevanje vlastite drave 1990. (uostalom, kao i drugih naroda
koji su raspadom komunistikog sustava traili svoju dravu) bilo je zbog rata i
homogenizacije povezano i praeno jakim dodatkom nacionalne identifikacije. Ta hrvatska
homogenizacija izazvala je i kod idova, naroda visoke samosvijesti i osjetljivosti, prvo,
reakciju na te procese, i drugo, potrebu ponovnog i trajnijeg odreivanja spram hrvatstva,
Hrvata i posebno hrvatske drave. No, ne vie prema Hrvatima kao potlaenom i podreenom
narodu s potisnutom nacionalnom i dravotvornom svijesti, nego kao prema suverenom i
vladajuem narodu koji e slobodno vladati i upravljati u svojoj i svojom dravom, pa dakle i
javnom egzistencijom idova, svojih dravljana. Osim toga, idovi su Hrvate drali
dunicima iz Drugoga svjetskog rata (NDH), pa je i to zahtijevalo novo ureenje meusobna
odnosa. To novo suodreivanje bilo je delikatno, a za Hrvate je moglo biti, iz posebnih
razloga koji e se kasnije objasniti, i sudbonosno. Usto, tom odmjeravanju snaga obje su
strane pristupale s novom i veom snagom nego to su je imale u nekim ranijim
odmjeravanjima: iza idova je sada stajala drava Izrael i jak idovski lobi u SAD-u te
proidovska politika te velesile kao openito njihova nova, mnogo jaa pozicija u svijetu, a
iza Hrvata vlastita drava.
Dakle, te su injenice i okolnosti pokrenule proces novog odmjeravanja snaga,
uspostavu novog suodnosa i, eventualno, nove ravnotee jer je dotadanja nestala nestankom
socijalistike Jugoslavije. Zbog velikog moralnog prestia idova u svijetu kao rtava
Drugoga svjetskog rata i sklonosti Zapada odranju Jugoslavije dvije strane nisu bile
ravnopravne, a snaga i utjecaj idova na politiku SAD-a kao i snaga svjetskog idovstva
mogli su sudbonosno djelovati na budunost, pa i na samu egzistenciju Hrvatske. Tako je,
dakle, to preispitivanje i ponovno odreivanje suodnosa idova i Hrvata bilo pokrenuto ne
akademski nego injenicama ivota, za Hrvate sudbonosno vanim. Naroito zanimljivo, ali i
vano, bilo je kakav e odnos zauzeti idovi prema hrvatskoj dravi, hoe li se s njom
pomiriti i sljubiti, hoe li svoju sudbinu u Hrvatskoj vezati s hrvatskom dravom.
Osim toga, Hrvatska mora rijeiti svoj geopolitiki problem, nai svoje mjesto u
meunarodnoj zajednici u kojoj, bar na Zapadu, pod amerikim utjecajem prevladava
tendencija postnacionalne dravne politike u kojoj se idovi (internacionalci) snalaze kao
riba u vodi. Ameriki idovi, listom internacionalci, i od same drave Izraela trae
postnacionalnu politiku, posebno u odnosu na Palestince. Traenje i nalaenje politikog
rjeenja za Palestince u nekoj vrsti politike i dravne koegzistencije idova i Palestinaca na
istom ozemlju pitanje je vjerodostojnosti amerike postnacionalne globalizacijske politike, a
287

Tomislav Vukovi - Edo Bojovi, Pregled srpskog antisemitizma, Alatir, Zagreb 1992. str. 15. (Edo
Bojovi je pseudonim Ljubice tefan).

128

time i vjerodostojnosti idova internacionalista. Za Ameriku to je pitanje njezine legitimacije

kao svjetskog voe - globalizatora, voe pravde i mira, peace makinga, uspostave Pax
Americana kao najobuhvatnijeg geopolitikog koncepta poslije Pax Romana. 288 Zato je
pitanje kako odgovoriti na zahtjeve toga globalnog koncepta, kako voditi nacionalnu politiku
i ne doi u sukob, ili ga barem svesti na podnoljivu mjeru, s konceptom globalne
postanacionalne politike, za Hrvate sudbinsko pitanje. A upravo su idovi vatreni i vrlo
prestini zagovornici i nositelji te postnacionalne politike u SAD-u. Zato je posve jasno da je
i to bio jedan od razloga zbog kojih se moralo traiti pomirenje hrvatske drave sa idovima
u Hrvatskoj kao s dijelom svjetskog idovstva, pri emu je ameriko idovstvo najprestiniji
i najutjecajniji njegov dio. Izgradnju odnosa prema globalizmu i postnacionalnoj politici,
inae vrlo osjetljivo pitanje, naroito za brojano male narode, mora pratiti jasna svijest
prioriteta nacionalnog nad postnacionalnim: demokratsko i postnacionalno e vrijeme i
politika proi, a nacije e ostati. A sve kad bi nacije jednom i nestale, opet bi, povijesnom
nudom, nudom posebnog duha svakog naroda, bile oblikovane. Osim toga, demokracija je
nemogua u svjetskoj globalnoj, centraliziranoj dravi. Demokratski pritisak odozdo
ponovno bi donio fragmentaciju u dravi i naciji. Zato ni svi zagovornici Treega puta na
Zapadu, globalnog drutva i kozmopolitske nacije ne zagovaraju odumiranje drava i nacija,
nego njihovo reformiranje. to se tie demokracije, nju ne nijeemo da bismo afirmirali
diktaturu, tiraniju ili koji drugi oblik drutvenog i dravnog ureenja koji bi smanjio
ovjekovu slobodu. Dapae, demokraciju treba nadii kao povijesni oblik jo uvijek
nepravednog drutvenog i dravnog ureenja i zamijeniti je postdemokratskim
racionalizmom kao pravednijim i savrenijim ureenjem. 289
U blioj perspektivi, na poloaj idova u Hrvatskoj mogao bi djelovati, a donekle ve
djeluje, poslijeratni defetizam hrvatskoga naroda (irokih narodnih masa) zbog porasta
socijalne bijede i razoaranja dravotvornih skupina minimalnim dravnim geopolitikim
postignuima. to se toga posljednjeg tie, najvee je razoaranje potpisivanje Daytonskog
sporazuma, koji se s pravom smatra najgorim dravnim sporazumom to su ga Hrvati
potpisali od Pacta convente, kao i potpunim odustajanjem od dovrenja hrvatskoga
nacionalnog projekta politikom 3. sijenja i jo radikalnije 7. veljae 2000.
Iz objektivne potrebe da se definira i uravnotei odnos hrvatske drave i idova i na
crti ve iznijete sklonosti njihova tradicionalnog povjerenja u dravu, idovi svoju sudbinu
povjeravaju u ruke hrvatske drave. Drave u koju je veina Hrvata razoarana, protiv koje su
dijelom poeli suraivati sa stranim hegemonistikim silama i koju sve vie Hrvata opet
shvaa kao domovinu bez narodnog suvereniteta i bez pravde, poglavito socijalne, drave u
kojoj ponovo raste napetost, sve do neprijateljstva izmeu drutva i drave. Tu se ponovno
krije objektivna opasnost novog izvora antisemitizma u smislu: tko je za dravu, taj je protiv
Hrvata.
I tako postoji opasnost da se povijest ponovi u svoj svojoj traginosti, zbog
nesposobnosti da i jedna i druga strana ita naue... Obnavljaju se one okolnosti koje su i
Stjepana Radia, prema Krleinu miljenju, ali tada u Austro-Ugarskoj, pretvorile u
navodnog povremenog antisemita kao antidravnog elementa. 290 Tako e odnosi Hrvata i
288

Prema amerikom geopolitiaru Brzezinskom SAD je ... prva, jedina i posljednja globalna sila.
Zbigniew Brzezinski, Velika ahovska ploa, op. cit., str. 203. Prema njemu to prije SAD-a nije bilo ni
Rimsko, ni Kinesko ni Mongolsko carstvo, a ni Europa kao takva.
289
O tome autor priprema knjigu: Mase, elite i voe.
290
Osim ve iznijetih okolnosti i karaktera tobonjeg Radieva antisemitizma, navedimo to o tome
pie takoreku suvremenik tih dogaaja Kosier: Poslije sloma Austrije zeleni kadar je po selima
Hrvatske pustoio i pljakao i idove i Nijemce i Maare, a kad je njih opljakao, okomio se na

129

idova i dalje ovisiti o odnosu Hrvata prema hrvatskoj dravi, ali i o odnosu idova prema
toj dravi.
Jo je jedan naizgled prozaian razlog zbog kojeg bi Hrvati morali pisati o odnosima
izmeu hrvatstva i idovstva. Naime, autori literature koja je o tome do sada objavljena
uglavnom su idovi. To upuuje na pretpostavku da Hrvatima ti odnosi nisu prijeporni i da ih
njihovo prouavanje ne zanima, da za njih ti odnosi nisu vani, ili pak da neto skrivaju, da se
stide tih odnosa, da imaju kompleks krivnje. Tek odnedavno o tim odnosima sustavno i
kvalificirano pie Ljubica tefan. No, za Hrvate ti odnosi niti su nevani niti se, gledajui
sveukupnu povijest, Hrvati trebaju plaiti pisati o tim odnosima. Ne treba ih se ni stidjeti,
osim nekih povijesnih epizoda za koje jo nitko nije siguran da su ih Hrvati zaista takvima
htjeli, da su ih autonomno takvima zamislili i proveli. S druge strane, idovski su ih autori
istraivali poglavito kroz prizmu holokausta, rezultati ega se projiciraju na ukupne povijesne
odnose idova i Hrvata i stvaraju pogrenu predodbu o ukupnim hrvatsko-idovskim
odnosima.
Koliko je to ivo u svijesti svjetskog idovstva jasno govori navod iz lanka
objavljenog u Jerusalem Postu 26. srpnja 1995. to ga navodi Ljubica tefan, a u kojem se
kae: Hrvatska prolost koi odnose sa idovima. 291 Dakle, koi odnose sa svjetskim
idovstvom, ne samo s Izraelom. Iz toga bi se moglo zakljutiti kako izoliranu Hrvatsku,
koju su svjetski monici, pod dirigentskom palicom SAD-a autizirali ugroava svjetski
mono idovstvo. Jo je stravinija izjava vedskog idova Richarda Swartza, koji kae da
Europa nikada nee dopustiti Hrvatskoj da ivi bez vlastite povijesti. Proteui optube
protiv Hrvata i na budunost, taj idov apsolutizira hrvatsku krivnju za sva vremena i progon
Hrvata kroz sva vremena, upleui se tako u politiku sudbinu Hrvatske. Moglo bi se,
dakako, rei da se radi samo o idovima pojedincima. Nevolja je, meutim, u tome to se u
dravnoj politici Izraela kao i u odnosu svjetskog idovstva, pogotovu amerikog, prema
Hrvatskoj moe prepoznati intencija tih navoda, a izjave tih pojedinaca razumjeti kao
stajalita glasnogovornika te politike. Kako drukije objasniti sporo i nevoljko priznanje
Hrvatske od Izraela i nedoputanje dr. Franji Tumanu da kao predsjednik Republike
Hrvatske posjeti Izrael? Sve je to odraz Drugoga svjetskog rata, pogotovo Jasenovca. idovi
su, kako smo vidjeli, involvirani u jasenovaki mit. A taj mit, dio crne legende o Hrvatima
kao genocidnom narodu, ocrnjuje ne samo hrvatsku prolost nego zamrauje i hrvatsku
budunost. Ono Swartzovo podsjeanje na prolost, instrumentaliziranje je hrvatske
budunosti u skladu s onom Georgea Orwella: Tko kontrolira povijest, kontrolira i budunost. Zato je delegitimiranje toga mita, to je pokuao i Tuman, trajna zadaa hrvatskoga
nacionalnog programa. A budui da su idovi dio toga mita, to je odnos Hrvata i idova
nezaobilazna hrvatska tema.
Meunarodnim priznanjem Republike Hrvatske hajka na Hrvate i Hrvatsku nije
prestala. Dapae, samo je promijenjena antihrvatska strategija. Kad se uvidjelo da se
meunarodno priznanje ne moe sprijeiti jer bi to ilo protiv cjelokupne meunarodne
javnosti, antihrvatska kampanja promijenila je cilj. Sada je to postala meunarodna izolacija
Hrvatske. Izjave Teddya Preussa u Jerusalem Postu da su Hrvati antisemiti i nacionalisti i da
Hrvatska zato ne moe biti priznata kao neovisna drava, da je Tuman rasist, da u Zagrebu
domae trgovce i bogate seljake pljakajui i odnosei sve do ega su doli. Taj pokret hrvatskih
seljaka 1910.-1919., kae Kosier, prvi je pokuaj boljevizacije hrvatskoga sela i nema nita s
hrvatskim selom. Ocjenjujui te dogaaje Kosier kae: Ova je konstatacija potrebna zato, to mnogi
nai idovi nisu na isto s ciljevima tadanjeg pokreta tako, da je po toj pogrenoj predstavi i svjetska
idovska literatura htjela u tome vidjeti antisemitizam Hrvata. (Kosier, op. cit., str. 66.)
291
Ljubica tefan, Mitovi i zatajena povijest, Slovo M., Zagreb, 1999., str. 63.

130

vlada nacistiki duh Josefa Goebbelsa te da su svi Hrvati faisti 292 stvarale su tada svjetsko
javno i politiko mnijenje koje je Hrvatsku izoliralo kao toboe rasistiku i antisemitsku
dravu. Ali ta antihrvatska promidba ni tu nije stala. Ako Hrvatsku nije bilo mogue optuiti
za agresiju i za razbijanje Jugoslavije, jo se uvijek moe pribjei starom promidbenom triku
o Hrvatima kao genocidnom narodu, to jest narodu koji etniki isti druge narode. Zato je
izmeu ostaloga i ustanovljen Haaki sud. Na njegovim su procesima pripadnici drugih
naroda tek izgovor za jednako postupanje prema svim narodima, a glavni su zloinci dakako
Hrvati. Haag treba dodatno opteretiti savjest Hrvata (za cijelu budunost) kao genocidnog
naroda, s jedne strane, a s druge, uiniti da ih takvima smatraju drugi narodi kako nikome ne
bi palo na pamet drati ih za prijatelje ili saveznike, pogotovo ne Nijemcima. Hrvatska moe
biti samo pod prikrivenim meunarodnim tutorstvom kao kolonija. No, ne ini se to
iskljuivo iz ljubavi prema idovima ili Srbima. U pitanju su i geopolitiki interesi Velike
Britanije i SAD-a, a dio toga antihrvatskog scenarija bilo je i utjecanje na organiziranje
izbora u Hrvatskoj 2000.

64. Dr. Franjo Tuman i idovi.

O odnosima idova i Hrvata relevantno je znanstveno i politiki pisao i dr. Franjo

Tuman, prvi predsjednik Republike Hrvatske. Te odnose izveo je djelomino iz opih
odnosa svijeta, poglavito Zapada i idova, a djelomino iz izravnih odnosa idova i Hrvata.
Dakako, ni on nije prikazivao povijest odnosa idova i Hrvata (uz iznimku povijesnih
reminiscencija), nego se usredotoio na odnos tih dvaju naroda tijekom Drugoga svjetskog
rata i to kroz dvije najvanije fokusne toke: odnos NDH prema idovima openito, i sudbina
idova u logoru Jasenovac te tzv. jasenovaki mit. 293 Pritom hrvatsko-idovske odnose, kao
poseban aspekt, promatra u sklopu opeg, povijesnog svjetskog odnosa. Taj je opi okvir u
biti tema cijele njegove knjige Bespua: tj zloin i zlosilje u politikoj povijesti svijeta i
njegova osuda te spoznaja da je svaki narod, u veoj ili manjoj mjeri, sklon zloinu te da ga je
tijekom povijesti inio. idovski narod u tome nije iznimka. Da bi to potkrijepio istrauje
zloine to su ih poinili razni narodi, pa tako i idovski, kako je to opisano u Starom zavjetu
odnosno idovskoj svetoj knjizi Tori (hebrejski Thorah - zakon, uenje, nauka, pet knjiga
Mojsijevih). Osnovna Tumanova znanstvena i etika pozicija jest prosvjetiteljski
antimitomanski racionalizam. S obzirom na takav znastveni metodoloki i etiki pristup postavlja se pitanje zato je njegov prikaz sudbine idovstva openito i posebno odnosa idova i
Hrvata doivio tako jaku i radikalnu kritiku zemlje i svijeta, ne samo idova? Tome je vie
razloga:
S holokaustom je antisemitizam doivio paroksizam, svoj najintenzivniji oblik i
vrhunac, svoje bestijalno ostvarenje. Holokaust je u tolikoj mjeri posramio Zapad, da je
civilizacijska legitimacija svakog naroda koji je u njemu sudjelovao postala upitna. Dakako,
pri raspodjeli krivnje za holokaust opet je prevladavao kriterij tko je u Drugome svjetskom
ratu bio na strani Saveznika, dakle pobjednika, a tko na strani sila Osovine, poraenog. Onaj
292

Die Kroaten, die in der BRD leben, sind fast alle Faschisten, izjavio je marksistiki filozof Ernst
Bloch o Hrvatima radnicima u bivoj Zapadnoj Njemakoj. Tuman, Bespua, str. 121.
293
Na prikaz Tumanova pisanja o odnosu idova i Hrvata temelji se na analizi elaboriranja toga
odnosa u njegovoj knjizi Bespua povijesne zbiljnosti, Zagreb, 1990.

131

tko je bio tek djelomino ili tek suputnik sila Osovine, kao to je to bila NDH, bio je pretpostavljeni krivac.
Shvativi, meutim, da se stvarna i po pobjednicima raspodjeljena krivnja ne
poklapaju, da je ta raspodjela silom nametnuta, dakle da je to istina pobjednike sile a ne
stvarna istina (Wie es eigentlich gewesen), Tuman se upustio i u dokazivanje injenine
istine. Dedukcijom iz povijesti odnosa Zapada i idova dokazao je da je povijest Zapada
djelomino povijest antisemitizma, 294 ali i uz idovski udjel u toj i openito u meusobnoj
mrnji, a time se Tuman zamjerio i jednoj i drugoj strani. Da bi pokazao kako je sukrivnja
Zapada za razmjere holokausta neupitna, navodi primjer bojkotiranja Zapada transakcije
Roba za krv - krv za robu, koju su predloili Nijemci. Oni su, naime, u travnju 1944. ponudili
razmjenu milijun idova i zatvaranje Auschwitza za 10.000 kamiona koje bi im dao Zapad, a
Nijemci bi se obvezali da te kamione nee uporabiti na zapadnoj ve iskljuivo na istonoj
fronti. No, kada je idovski pregovara (Joel Brand pregovarao je sa idovske a Eichmann s
njemake strane) tu ponudu prenio lordu Moyneu, zamjeniku britanskog ministra za Srednji
istok, ovaj mu je odgovorio: to da uinim s tih milijun idova? Kamo da ih smjestim. 295
U nastavku Tuman ovaj dogaaj komentira: Naravno, nije to bila osobna odluka Lorda
Moynea, ve britanske vlade, koju mu je prenio A. Eden, a u njenom razmatranju sudjelovao
je i Washington. Tako je odbijena jedna nevjerojatna ponuda Njemake, koja bi odvela
milijun idova u slobodni svijet! A znaila bi jo i vie, jer bi Auschwitz bio rasputen punu
godinu prije rata... Englezi u ovom sluaju jamano nisu pokazali nimalo dobre volje za
teritorijalno rjeavanje... Sa idovskog gledita, englesko odbijanje spasonosne ponude bilo je
ista sabotaa, pri emu su takoer i vlade SAD i SSSR pokazale zauujuu
ravnodunost. 296 Taj je primjer, kao i drugi primjeri neprijateljskih odnosa iz povijesti
odnosa idova i Zapada, jasno pokazao antisemitsku prolost Zapada. Meutim, prihvatiti to,
bilo bi za Zapad i Rusiju, to jest ondanji SSSR, isto to i prihvatiti vlastitu moralnu osudu te
uz to moralnu diskvalifikaciju za moralno, i jo vie, za politiko vodstvo svijeta. Ta je
diskvalifikacija bila glavni razlog zbog kojega Zapad nije htio na se prihvatiti krivnju za
sudbinu idova i zbog ega je traio rtvenog jarca da, uz svoj, okaje i njihov grijeh.
Zanimljivo bi bilo znati, kakav je oportunizam prema jakima vodio Kellera, da opisujui taj
dogaaj, uope ne spominje odbijanje Engleza.)
Zapad, odnosno saveznici u antihitlerovskoj koaliciji, mogli su se takoer uvrijediti i
na sva ona Tumanova nabrajanja i podsjeanja na njihove zloine u tijeku i nakon zavretka
bombardiranja i unitavanja desetaka njemakih gradova te nenaoruana civilnog
stanovnitva, ameriko bacanje atomske bombe na Hiroimu i Nagasaki, ruski zloin u
Katynskoj umi, dogovor Velike trojice (predsjednici SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije) o
podjeli i hegemonizaciji svijeta, protjerivanja Nijemaca iz Poljske, ehoslovake, Maarske i
Jugoslavije u Njemaku i time uvoenja prava na osvetu, a mi bismo dodali, i na etniko
ienje i drugo. Isto tako, pisao je Tuman, nije samo Njemaka bila zaraena faizmom.
Radilo se o opem stanju duha na Zapadu, posebno u Europi, koje je prethodilo i omoguilo
uspon faizma. 297 Dakle, neraspoloenje pa i mrnja prema idovima bila je pojava rairena u
294

Holokaust smatram nedvosmislenim povijesnim dogaajem, monstruoznim, ali zakonitim

proizvodom Zapadnoga svijeta. Claude Lanzmann, op. cit, str. 71.
295
Tuman, op. cit str. 155. Tuman o tom dogaaju navodi Raula Hilberga prema knjizi The
Destruction of the European Jews i Noru Levin, The Holocaust. The Destruction of European Jewry 19331945.
296
Tuman, op. cit., str. 155.
297
Tuman navodi Thomasa Manna koji govori o tenjama u Europi nakon Prvoga svjetskog rata,
koje navode na psiholoku spremnost Europe za faistiko proimanje politikih, moralnih,
intelektualnih shvaanja, pa zakljuuje: Prema tome, pojava i pobjeda hitlerizma u Njemakoj bila

132

javnome mnijenju u gotovo svim europsklim zemljama, ne samo u Njemakoj i nekim

drugima.
- Zanimljivo je ovdje spomenuti i Horkheimerovo psiholoko, odnosno mentalitetno
objanjenje njemakoga antisemitizma. Horkheimer se, naime, poziva na Freuda i njegovu
misao da je slinost sama po sebi est povod za iracionalnu mrnju. (Ako je ta tvrdnja tona,
njome bi se mogle objasniti i mrnje mnogih drugih meusobno slinih naroda). Pri tome
Horkheimer tvrdi: da izmeu Nijemaca i idova postoji slinost, opazili su odavno i uviali
i progonitelji 298 , te u prilog tome navodi i Goetheovu tvrdnju da je politiki mentalitet Nijemaca jednak onome idova - doputaju da ih se podjarmi, ali zadravaju solidarnost i ne
daju se istrijebiti. Tu srodnost da je uviao i Hitler, koji da je govorio kako, koliko god Nijemci i idovi bili suprotni jedni drugima, istovemeno su slini kao braa. Horkheimer nalazi
slinost naroito u dvjema mentalnim osobinama Nijemaca, koji da pokazuju genijalnu
trgovaku vjetinu i briljantan znanstveni potencijal, svojstva kakva se osim njima pripisuju
samo jo idovima. Slinost vidi i u stanovitom osjeaju misije kod Nijemaca, kod kojih se
taj osjeaj rodio poto su postali carevina, u emu da su se svjesno ili nesvjesno ugledali u
Stari zavjet. Taj osjeaj misije, da bi njemako bie trebalo ozdraviti svijet, osjeaj izabranosti Hitler je osjeao kao suparniki jer su ga o sebi gajili i idovi, pa je rekao: Ne mogu
postojati dva izabrana naroda. Mi smo Boji narod. Zar time nije sve reeno?
Tu preraspodjelu krivnje i odgovornosti za sudbinu idovstva tijekom povijesti,
naroito tijekom Drugoga svjetskog rata, ni Zapad ni europski Istok nisu htjeli prihvatiti pa su
svakog tko im je to nametao, proglaavali krivcem. To je, dakle, bio glavni razlog negativnog
odnosa svijeta prema Tumanovom stajalitu o odnosu svijeta i idovstva.
Osim toga, i za posttumanovsku Hrvatsku, vano je ustanoviti je li njegov odnos
prema idovima tek odnos jednog Hrvata prema idovima ili je to hrvatsko stajalite prema
idovima! Formalno gledajui, dok nije postao predsjednikom drave, bilo je to samo
njegovo stajalite, a poslije je prividno postalo stajalitem hrvatske dravne politike. Ipak,
treba uzeti u obzir onaj nuni praktini zijev koji nastaje izmeu filozofsko-povijesne
elaboracije tih odnosa i njihove izvedbe u politikoj pragmi. Dogodilo se to i ovaj put, pa je
Tuman u praktinoj politici imao najdemokratskiji i najliberalniji mogui odnos prema
idovima, gotovo filosemitsko stajalite. No, s obzirom na veliku dozu autokratizma u
njegovu vladanju ne moemo rei ni da je njegova pisana elaboracija idovskog pitanja, koja
je uvijek najdublje autorska, dakle posve individualna, da je i njegovo praktino postavljanje
prema idovima hrvatsko stajalite, ako se uzima u obzir hrvatsko drutvo, no mnogo vie je
hrvatsko ako se uzima u obzir samo drava. No, unato tome.
Drugi razlog napada bilo je navodno neprimjereno tretiranje uzroka i razmjera
posljedica holokausta i uope stradanja idova tijekom povijesti, te odnosa NDH prema
idovima.
Tvrdnja da neprijateljstvo izmeu idova i ostaloga svijeta traje tijekom cijele
povijesti 299 ne moe ne biti optuujua i za idove. A to je jo vanije, kada trai uzroke
toga vjenog meusobnog neprijateljstva, nalazi ih i na strani idova. Primjerice, idovi su
je prvenstveno posljedak njemakog duhovnog nasljea i sveope krize u kojoj se Njemaka nala
nakon prvoga svjetskog rata. Ali, neosporno takoer, i one duhovne klime u Europi u kojoj su se
nametale spomenute sklonosti da se izlazi iz nemoi demokracije i zastraujueg oblija boljevike
revolucije trae u autoritarnim vladavinama. Ibid., str. 257.
298
Max Horkheimer, O njemakim idovima, op. cit, str. 53.
299
I biblijska i suvremena povijest svjedoi: od iskona do danas odnosi Izraela i drugih naroda svejedno bili oni srodni ili ne - mogu se uspostaviti ako ne jedino, a ono preteito i prije svega, na
razini neprijateljstva., Tuman, op. cit, str. 132.

133

izazvali mrnju prema sebi i time to su zadravali svoju etniko-vjersku zasebnost u

sredinama tuih naroda, pa makar inae bili gorljivim zagovornicima kozmopolitskointernacionalistikih ideja, a to se doivljavalo i kao anacionalno, a ponekad i
protunacionalno (str. 140); idovstvo je ...usred drugih naroda predugo ostajalo stranim
tijelom, stavljajui se preesto u slubu tuina.. (str. 290) itd. Kako vidimo, neki od tih
razloga su klasini argumenti antisemita, ali i objektivnih prouavatelja i istraivaa tih odnosa, pa je sasvim arbitrarno to e se kojem autoru pripisati.
Mnotvom primjera iz Staroga zavjeta pa sve do zloina u Sabri i Chatili, o
konanom rjeenju palestinskog pitanja i s tim u svezi predbacivanog im judeo-nacizma
pokazao je da su i idovi skloni zloinu kao i svaki drugi narod. No, to je bio povod
zlonamjernoj interpretaciji, prema kojoj je Tuman relativizirao zloin prema idovima,
posebno onaj iz holokausta, iako se iz konteksta jasno vidi da mu to nije bila namjera.
Tuman nigdje ne brani NDH, a kako i bi kad se protiv nje borio; dapae, o ustaama
uvijek govori kao o kvislinzima, zloincima itd. ali trai razumijevanje ne za reim nego za
ideju hrvatske drave i dravu kao takvu. Nastojao je objasniti povijesne razloge i krivnju
drugih, prije svega velikosrpskog reima i politike za nastanak te drave, te da ustae nisu
pale s neba nego su posljedica velkosrpske politike spram Hrvata. No, im se spomene
NDH, odmah se potegne i pitanje rtava te drave i, dakako, prije svih, idovskih i srpskih
rtava. A upravo na tom zajednitvu rtava stvoren je zajedniki, srpsko-idovski antihrvatski
mit o 600.000 ili 700.000 rtava u logoru Jasenovac, te crna legenda o genocidnosti
hrvatskoga naroda. Tako se Tuman naao pred povijesnom i povjesniarskom zadaom
ruenja nehumanog antihrvatskoga mita. U tu je bitku uao s prosvjetiteljskim poletom.
Smatrao je da sve (ponajprije broj rtava i politiku koja stvara rtve) treba dovesti do evidencijske tonosti i jasnoe, sve elemente mita iznijeti na vidjelo, pa e istina pobijediti a mit biti
razoren. No, pokazalo se da je Tuman pogreno ocijenio da e razotkrivajui jezgru zla
povijesti prisutnu kod svih naroda, uspostavom svojevrsne ravnotee zla, otkloniti i unititi
mit o tome da su samo neki narodi zli i tako pobijediti zlo, sprijeiti njegovo ponavljanje. No,
to je iluzija. Jer svaki zloin, pa i kad ga poini jedan narod, hoe imati pravo.
Stvarno, Tumanova antimitomanska i demistifikatorska metoda kao pisca 300 nigdje
tako pregnantno ne dolazi do izraaja kao u pitanju logora u Jasenovcu. Postavi predmetom
prijepora, javnosti je vrlo rano poslije rata postalo jasno da postoje dva Jasenovca: stvarni i
mitski Jasenovac. A kako je nastao onaj mitski? E, tu je bila na djelu psihologija cijeloga
jednoga naroda - srpskoga.
Tuman je u Bespuima dao povijesno-politiku genezu postanka toga mita. Mi pak
polazimo s drugog, masovno-psiholokog stajalita i objanjenja mita o Jasenovcu. Treba,
kako rekosmo, razlikovati Jasenovac kao realno postojei simbol unitenja ljudi od onoga
stvorenog djelomino iz politike kalkulacije za potrebe stigmatiziranja Hrvata, a dijelom iz
straha, umiljajem, mitomanskom tvorakom snagom i slabou. Taj drugi Jasenovac postao
300

Ovdje razmatramo Tumanovo djelovanje kao pisca pa iznijeto miljenje i ocjene ne ukljuuju
ocjenu njegova djelovanja kao voe, dravnika i politiara. Uostalom, kao voa u Domovinskom ratu
i u stvaranju hrvatske drave bio je vrlo uspjean, ali kao dravnik bio je vrlo prijepornih sposobnosti,
a kao politiar jo slabijih - i u komponenti vladanja i u komponenti upravljanja dravom. Kada to
kaemo imamo u vidu razliku izmeu talenta i uloge voe, dravnika i politiara. Budui da ovdje
nije mjesto za iru elaboraciju tih pojmova, recimo samo toliko da se politiar brine o interesima a
voa o sudbini naroda, dok je dravnik negdje po sredini i njegova briga ukljuuje i interes i sudbinu
naroda. Pokazao je iznimnu lucidnost u predvianju dogaaja i hrabrost u ratu, u svojevrsnoj
hrvatskoj revoluciji. No, poslije Bljeska i Oluje te su njegove kvalitete postale nepotrebne, a neke i
smetnja za demokratski napredak drave.

134

je s vremenom simbolom opsesivna straha Srba od kolektivnog nacionalnog unitenja. Nastao

je tako da su realnome dodavani izmiljeni pa zatim umiljeni atributi: glede prihvatnog
kapaciteta logoraa, stvarnog broja logoraa, namjene logora - stvarno je bio i radni a
umiljajem je postao samo koncentracijski, unitavanja ljudi, logorskog reima, ivota u
njemu i zapovijedanja, broja logoraa prema nacionalnosti i konano, to je najspornije, broja
rtava. Logor koji su politiari i povjesniari svjesno i racionalno preuveliavali (ili je moda
ve i tu u pozadini djelovao strah?), u srpskim je masama, koje su neposredno poslije rata jo
bile u stanju traume i kolektivne histerije (kao i ostali narodi bive Jugoslavije), stvarni logor
lako je postao simbolom totalnog zla i kolektivnog unitenja. I zato je Srbe bilo teko uvjeriti
u drukiji Jasenovac, uostalom kao i drukiju Kosovsku bitku, jer oni u mitsko iskreno i bez
zadrke vjeruju. Jasenovac u svojim mitskim dimenzijama i s mitskom simbolikom mogao je
nastati samo u narodu ija je jedna od najvanijih masovnopsiholokih oznaka strah od
komunikacija, od doticaja i suivota s drugim narodima. Hegel, za kojega je more simbol
komunikacije, simbol spajanja naroda a ne razdvajanja, smatra da su narodi koji su bjeali od
mora bjeali od komunikacija. A poznato je da su Srbi, prema Porfirogenetu, pri doseobi
doli do mora, do Soluna, a zatim pobjegli u unutranjost Balkana. Otuda njihova iskrena i
uporna tvrdnja u doba raspada bive Jugoslavije, da ne mogu ivjeti ni s jednim drugim
narodom i da svi moraju ivjeti u jednoj, iskljuivo srpskoj dravi. Njihov strah od Hrvata
psiholoki je realan i velik, a otuda i njihova panina agresivnost prema drugim narodima.
Strahom od Hrvata posvjedouju psiholoku ovisnost o Hrvatima, i u krajnjem, kompleks
inferiornosti. Ali, narodi mitomani istodobno su rtve mita. Koliko je mit o genocidnosti
Hrvata opasan i za same Srbe, najbolji je dokaz njihov samoizgon iz Hrvatske 1995. tijekom
Oluje, oslobodilake akcije hrvatske vojske. to glumei (voe), to uvjereni (mase) da e ih
Hrvati poklati, sami su napustili Hrvatsku. Sami su sebe ustraili, prepali se vlastita mita. Ne
mali doprinos stvaranju toga negativnoga mita o Hrvatima dao je Vladimir Dedijer, tipian
srpski mitotvorac i mitoman, svojim znanstvenim istraivanjima o Jasenovcu. Njegov
istinoljubivi mitomanski suvremeni nastavlja je Krsto Bulaji. No, nije bilo ni za
pretpostaviti da e mit kod Srba izgubiti svoje simpatizere i nastavljae.
Tuman je dakle opisivao stvarni, a Srbi, i drugi, mitoloki Jasenovac. Otuda dva
Jasenovca. A istina mita lei u psihologiji naroda koji ga stvara.
Jasenovaki je mit upravo laboratorijski primjer, (jer mu moemo pratiti i injeninu i
psiholoku genezu) kako od injenine lai nastaje psiholoka istina, koja se zatim pretvara u
mit. Ali la je to objektivno, za ostali svijet, ali nije i za mitotvorni narod jer je kao
psiholoka istina ve postojala u njegovom duhu, u njegovoj svijesti. A kako je bilo mogue
da se od injenine lai stvori mit? To stoji do naravi mita. Naime, mit kao takav nastaje od
objektivne, injenine neistine, a psiholoke istine. U sluaju Jasenovca la je podmetnuta
kao istina i time se mogla lako pretvoriti u mit i djelovati kao mit.
Iznosei ravnopravno argumente i revizionista i dogmatiara, mitomana, Tuman
je doveo u pitanje i mit o est milijuna idovskih rtava u Drugome svjetskom ratu. Na crti
te antimitomanske metode, razotkrivajui sklonost svakog naroda da preuveliava svoje
rtve, napao je i tzv. bleiburki mit, smatrajui da su i Hrvati preuveliali broj svojih
rtava. No, tu bitku protiv mita Tuman nije mogao dobiti jer je pogreno pretpostavio da
istina ima istu politiku snagu kao i mit. Podcijenio je snagu iracionalnog u mitu. Jednom
stvoren mit o krivnji i genocidnosti hrvatskoga naroda, koji je poivao na dijelomino
preuvelianim a ponajvie izmiljenim zloinima poinjenim u NDH, 301 poeo je djelovati
301

Najslikovitiji je primjer izmiljanja zloina u NDH i krvolonosti njezina reima poznata, ve

spomenuta koara srpskih oiju, izmiljena od Curzia Malapartea. Taj talijanski novinar i
knjievnik, najprije faist a zatim komunist, bio je primljen u audijenciju kod Pavelia i pri tome je

135

upravo onako kako je to Zapadu i ostalim zainteresiranima bilo korisno: Zapad je naao
rtvenog jarca, naao je nekoga na koga e baciti vlastitu ljagu, vlastiti grijeh.
Da Tuman nije postao predsjednikom hrvatske drave, kao pisca ga nikada ne bi
napali kao antisemita. Jer, zaista, on pie antiantisemitski, a to to o idovima pie kao i o
svim drugim narodima, sa svim njihovim vrlinama i nedostacima, dokaz je vie da im
priznaje ravnopravnost (valjda i jednakovrijednost). No, tko god da je postao predsjednikom
Republike Hrvatske, bio bi napadnut za grijehe NDH, jer to idovima iz ve iznijetih razloga
treba za njihove interese, a Zapadu treba za njegove geopolitike interese, za moralno isto
lice radi legitimacije za politiko vodstvo svijeta.
Iako je Hrvatska 1990-1999. Tumanov autorski dravniki projekt, Hrvati nemaju
razloga bjeati od hrvatske dravne politike prema idovima, nemaju razloga bjeati od te
politike u tom razdoblju i ne prihvatiti je kao hrvatsku.

65. idovi i ratovi. idovski pacifizam.

Na Zapadu vlada predrasuda o idovima kao kalkulantima, kamatarima, nejunakom,

pacifikom narodu. No, raspreni po svijetu, bez drave, bez domovine, pae i doslovce, bez
zemlje, idovi nisu mogli eljeti rat jer je unitavao i obezvreivao sve to bi stekli u miru, a
to je bilo dio njihove ne samo egzistencije nego i prestia: bogatstvo i obrazovanje. Rat je
unitavao njihova materijalna bogatstva, a drutveni presti koji je bio vezan za visoku
naobrazbu bacao je u drugi plan. U ratu kao stanju ope i kolektivne histerije njihovi statusni
simboli, bogatstvo i visoka naobrazba, lako postaju simbolima parazitizma, eksploatacije i
neprijateljske moi stranaca pa tako lako i u pravilu postaju kolektivnim rtvenim jarcem.
Ratna psihoza, naroito poslije poraza, idealna je masovno-psiholoka situacija za traenje
krivca za svu bijedu i nedae naroda. Zato se kod idova po instinktu razvila mrnja protiv
europskih nacionalnih ratova, a pacifizam postao dio kolektivnog nacionalnog mentaliteta ali, u svezi s tim i predrasuda o njima kao nejunakom narodu. Pristajali su samo uz one
revolucije i pokrete koji su im obeavali emancipaciju i ravnopravnost kao to je bila
Francuska revolucija i kasnije socijalistike/komunistike revolucije. To je i logino jer, u
naelu, nisu mogli simpatizirati jaanje nacionalne elite i nacionalne strukture koja je slavila
nacionalne simbole, a njih u pravilu ugnjetavala i inila strancima. U nacionalnim ratovima
nisu imali to braniti jer ono najvrednije, predmet obrane ili volje za poveanjem, domovinu,
oni nemaju a narodi s kojima ive ne ele je s njima dijeliti. Jer, se zdrav nacionalni osjeaj
u pravilu slui retorikom: Nitko meni nee zapovijedati u mojoj kui, to znai da idov
kao stranac ne bi smio biti na poloaju na kojem se donose vane nacionalne odluke niti imati
znatnije bogatstvo jer tako takoer kao stranac odluuje o materijalnoj sudbini domaeg
stanovnitva. Uostalom, za donje drutvene slojeve domovina je jedino veliko to imaju, to
mogu slaviti i u emu mogu postati veliki i jednaki s najveima, najmonijima i
najbogatijima.

pred njim na stolu vidio koaricu ribizla. Pretvorio ju je u koaricu srpskih oiju jer se Ne moe (se)
raniti matu ribizlom. Ta izmiljena koarica oiju u trenu je obila Europu kompromitirajui ne
samo NDH nego i sve Hrvate.

136

Na tom je stvarnom antisemitizmu i takvo masovno psiholoko stanje vrlo pogodno za

razvijanje karijeristikog antisemitizma. Njegov tipian primjer bio je antisemitizam Karla
Luegera, gradonaelnika Bea (1897-1910.), koji je govorio da antisemitizam moe posluiti
kao dobro sredstvo politike agitacije kojim se kri put, ali kad ovjek doe do vrha, on je
nepotreban. To je sport za niu vrstu. Taj se, dakle, antisemitizam socijalnog podrijetla
oslanja na antisemitizam obinog, malog ovjeka.
Za objasniti politike posljedice koje nastaju u susretu, ili bolje rei u sudaru,
idovskog pacifizma i nacionalnog belicizma neka nam kao kontrapunkt poslui njemaki belicistiki mentalitet. Nijemci su jo od ratova s Rimljanima, kako je zabiljeio Tacit, poznati
kao ratniki narod, narod u sporu oko prostora ne samo s okolnim europskim narodima, narod
koji moda najgorljivije, do romantizma, gaji kult ratnitva. Takav narod ne moe nego
prezirati neratniki pacificistian narod. Dakle, bilo je neminovno da se njemaki belicizam i
idovski pacifizam meusobno sudare i potiru. Dakako, nije to bio ni jedini ni najvaniji
razlog Hitlerova antisemitskog rasizma, ali i taj je razlog bio prisutan.
Keller meutim, navodi mnogo primjera idovskog junatva iz povijesti - od Masade i
zelotizma do sudjelovanja u maursko-muslimanskim osvajanjima panjolske - dobrovoljnog
sudjelovanja u svim vojskama i ratovima koji im stavljaju u izgled ili obeavaju slobodu, sve
do Oktobarske revolucije u Rusiji.
idovsko pacifistiko bie, dakle, uvjetovano je njihovom zlom sudbinom
bezdomovinstva. Pacifistiki je ideal i dio mesijanizma, jer u mesijansko vrijeme janje i lav
moi e boraviti skupa u miru, a narodi se vie nee uiti ratnoj vjetini. No, da se u drugim
okolnostima pretvaraju u ogorene borce dokaz je i njihova besprimjerna hrabrost u stvaranju
i obrani vlastite drave Izraela. Dakako, oni kojima to nije dovoljan dokaz morat e priekati
i vidjeti hoe li se ta drava odrati i kakvu e hrabrost i junatvo pokazati idovi u obrani
opstanka domovine. Prividno, okolnost da je tako mnogo idova ostalo izvan Izraela, dakle
unato postojanju matine drave mnogi su od njih i dalje raspreni svijetom, moe biti dokaz
protiv njih i njihova patriotizma i nacionalnog idealizma. Ali, koji europski narod nije
raspren po svijetu? Pa i hrvatski!
Openito, velik je nesrazmjer izmeu kulturne i politike vrijednosti pacifizma. Dok
mu je kulturna vrijednost nesporna i posvemanja, politika je vrlo sporna. I politiki je
pacifizam pozitivan, ali samo kada je mogu i dopustiv. A, takav je kada ne vrijea
dostojanstvo i interese naroda, kada ga nije nametnuo hegemon, strani ili domai. U protivnom je suprotan dostojanstvu i interesima naroda pa je od pokorenog naroda nemoralno
pokoravati se. Dapae, moralni je imperativ ustati i protiv pacifistikih ideja i mira koji se
njima opravdava. Taktiki pacifizam, kada se buna ili ustanak u nevrijeme ne podiu, dakako,
moe biti koristan. U meudravnim i meunacionalnim odnosima mir i pacifizam je u
pravilu mogu i koristan samo kada se meudravne i meunacionalne suprotnosti, politike,
gospodarske i druge mogu rjeavati na miran nain, a to je tijekom povijesti bilo samo
iznimno. 302 I treba razlikovati pacifizam nemoi, nemuevni pacifizam pojedinca i naroda od
pacifizma gospodara koji namee i opravdava hegemonistiki, nepravedni mir i pokornost.
tetnost pacifistikih ideja koje opravdavaju odravanje lanog, nepravednog mira
potvruje povijest. Tako se mnogi povjesniari slau da je pacifizam u Njemakoj poslije
Prvoga svjetskog rata odigrao negativnu, a za hitlerizam afirmativnu ulogu. Ranjena i
poniena u tom ratu, s golemim nametnutim kontribucijama i oduzetim teritorijima (u korist
Francuske), socijalno upropatena, Njemaka nije imala sluha za pacifizam. On je samo
302

Pa i Isus je govorio: Mislite li da sam doao donijeti na zemlju mir? Ne, kaem vam, nego
razdor. (Luka 12, 51)

137

poveavao prodornost i priljepivost revizionizma, jer se inilo da pacifizam sve te nepravde

opravdava. I sam Hitler u Mein Kampfu grmi protiv pacifizma, i njemakog i idovskog, koji
dolazi iz ondanjeg tiska i upravlja javnim mnijenjem, smatrajui ga uzronikom slabljenja
ratnike volje i morala njemakog vojnika, pa zbog toga jednim od krivaca njemakoga
poraza u ratu.

66. idovi kao rtveni jarac.

Fenomen je psiholoke naravi, pae psiholoke lakomislenosti, povrnosti i plitkoe,

ali zato ne manje opasan jer ima sva potrebna svojstva da takoreku u svakoj drutvenoj
kriznoj situaciji postane masovnopsiholoki fenomen, kad pojedinac, skupina ili pae i cijela
populacija za svoje promaaje, za sve svoje frustracije nalaze krivca u nekom dogaaju, osobi
ili pak cijelom narodu i bez ikakve stvarne uzrone veze izmeu dogaaja i potvorenog, dakle
lanog uzroka tj okrivljenog naroda. Naime, veina naroda, meu kojima i Hrvati, sklona je
za sve svoje nevolje traiti krivca u drugome i kad za to nema nikakve osnove. Traenje
krivca u drugome najee prikriva vlastitu slabost, nedovoljno nacionalno jedinstvo ili
odlunost da se preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu. A od upiranja prstom u krivca do
njegova rtvovanja samo je jedan korak. idovi su tijekom povijesti esto bili takvi naeni
krivci, ustvari sve doskora (a zapravo jo uvijek, iako u manjoj mjeri), deurni krivci za sve
izvanredne nevolje naroda. Krivnja postaje psiholoka realnost bez obzira na to je li uzrok bio
tono ili netono oznaen. to se te sklonosti kod Hrvata tie, mogli bismo samo
parafrazirati: Perditia tua in te Croatia. Taj psiholoki postupak traenja lanog krivca zavrava
nalaenjem tzv. rtvenog jarca. Jer neto ili netko izvan frustriranog traitelja mora biti kriv, on
se mora osloboditi napetosti izazvane promaajem, neuspjehom i frustracijom. Nalaenjem
krivca nastaje psiholoko rastereenje pojedinca i mase. Pitanje je instrumentalizacije da se
od krivca stvori rtveni jarac, a politike tehnike da se rtveni jarac djelomino ili posvema
uniti, spali. Ako se rtveni jarac spaljuje potpuno, dogodi se holokaust, 303 a kada su na djelu
progoni, djelomino unitavanje.
Ipak, je li simbol rtvenoga jarca, uloga kakvu su prema prevladavajuim i idovskim
i neidovskim stajalitima upravo idovi tijekom povijesti esto imali i koja je kulminirala u
holokaustu, sretno izabran? Najprije, simbol jarca kao mogueg nositelja krivnje jer nema ni
due ni savjesti, ipak simbolski kao mogui nositelj krivnje nije neutralan. Uza nj se veu
najpogrdniji i najporazniji moralno negativno obiljeeni epiteti: pohotljivac, bestidnik,
gnusoba, pokvarenjak, grenik, prokletnik itd. No, ni to nije unisono i jednoznano: jednima
je jarac boanski, a drugima sotonski simbol. On je i tragian, po njemu je ak jedna
knjievna vrsta, tragedija, dobila naziv. 304 Simbol jarca nalazimo svagdje, u svim kulturama
svijeta.

303

Holokaust, od grkog holokauston to znai sav, potpuno spaljen, prijevod je hebrejske rijei olah rtva paljenica bogovima ili ljudima, rtva koja potpuno izgara u rtvenom ognju. Nakon Drugoga
svjetskog rata taj se izraz ustalio za oznaavanje masovnog unitenja idova. No, budui da izraz
holokaust i dalje zadrava neto od svog prvotnog znaenja svetosti, rtvenosti, idovi radije rabe
naziv shoah to znai katastrofa, opustoenje, koji ne izaziva nikakvu asocijaciju na svetost i rtvenost.
304
Grki tragedija od tragos, jarac i oda, pjesma, pjevanje.

138

U Starome zavjetu, tonije u Levitskom zakoniku, itamo o dva obredna jarca za dvije
svrhe. Jahve izdaje nareenja Mojsiju za njegova brata Arona:
Od zajednice izraelske neka primi dva jarca za rtvu okajnicu i jednog ovna za rtvu
paljenicu.
Poto Aron prinese junca za rtvu okajnicu za svoj grijeh i izvri obred pomirenja za
se i z a svoj dom, neka uzme oba jarca i postavi ih pred Jahvu na ulaz u ator sastanka.
Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu.
Jarca na kojega je kocka pala da bude Jahvi, neka Aron prinese za rtvu okajnicu. A jarac na
koga je kocka pala da bude Azazelu, neka se smjesti iv pred Jahvu, da se nad njim obavi
obred pomirenja i otpremi Azazelu u pustinju.... Neka potom zakolje jarca za rtvu okajnicu
za grijeh naroda;... Tako e obaviti obred pomirenja nad Svetitem zbog neistoe Izraelaca,
zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. 305 Tu se dakle govori o rtvenom jarcu
kojega se kolje i paljenjem rtvuje. U sreditu znaenja simbola rvenoga jarca jest njegova
nevinost kao imbenika svijeta: jarac nema nikakve veze s dogaanjima svijeta, s grijesima
Izraelaca. On je rvovan nevin, on je isti simbol nevine rtve. On kao bie nije upleten u
dogaaje naroda pa kao takav nije kriv. Ali tu su njegova prirodna svojstva koja smo nabrojili
i koja ga ine prezrenim pa dakle krivim. On nije Izraelcima kriv zato to bi neto uinio
nego zato to ima svojstva prezrene ivotinje. Dakle, bez krivnje je kriv. Tu se trai
usporedba sa idovima: I oni su bez krivnje krivi. Nisu niim izazvali progone, pogrome i
holokaust - spaljivanje u Auschwitzu i drugim logorima tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao
to je jarac rtvovan samo zbog svojih specifinih ivotinjskih svojstava tako su i idovi
rtvovani zbog svojih specifinih ljudskih svojstava. Kao to se jarca rtvuje za vlastite
grijehe, jer jarac nema nikakve veze s grijesima idova, tako i idovi bivaju rtvovani za
tue grijehe.
Dok je prvom jarcu namijenjena uloga rtve okajnice, drugom je namijenjena uloga
iskupitelja. Jarac iskupitelj upuuje se, predaje se demonu Azazelu u pustinji. Na nj se
stavljaju grijesi naroda da ih nosi u pustinju i preda Azazelu umjesto kazne:
Kad se svri obred pomirenja... neka primakne jarca ivoga. Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke
i nad njim ispovijedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Poloivi ih tako jarcu na glavu,
neka ga poalje u pustinju s jednim prikladnim ovjekom. Tako e jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti
kraj. 306
Dakle, umjesto ispatanja kazne za svoje grijehe jarac iskupitelj odnosi krivnju Izraela
u pustinju. U biti, i ovdje se izbjegava snositi kaznu za vlastite grijehe. Taj jarac nije prinijet
kao rtva.
U modernom politikom argonu, u politikoj funkciji pojam rtvenog jarca nema ni
taj obredni iskupiteljski ni sveto-nosni karakter. rtvuje se nekoga ne apelirajui na Boga, ne
obraajui se Bogu niti se njemu prinosi rtva. Uloga rtve kao dara tu je iskljuena. Zapravo,
funkcija politikog rvenog jarca i nije funkcija rtve, nego funkcija neprijatelja kojega se
ubija, to nema nikakve teoloke veze sa rtvom kao darom Bogu. Tu niti se grijeh okajava
niti se iskupljuje krivnja. Tek se ubojstvom, spaljivanjem rtve kao neprijatelja, ini grijeh.
Utoliko idovi i imaju pravo kad izbjegavaju svoje unitenje nazivati holokaustom nego
shoahom. Uostalom, tamo rtveni jarac nije nikakav neprijatelj ovjeku, pa se stoga moe i
govoriti o njegovoj nevinosti. Dok ga se tamo rtvuje za vlastite grijehe, politikog rtvenog
jarca rtvuje se zbog njegovih navodnih grijeha. Zato je paralela izmeu religijskog rtvenog
jarca i politikog rtvenog jarca lana, neistinita.
305
306

Levitski zakonik, 16, 5-16.

Ibid., 16, 20-23

139

Drugo je stvar pitanje idovske nevinosti kao rtve ne u teolokom, nego u politikom
i pravnom, viktimolokom smislu. Jesu li idovi ba uvijek i sasvim nevini? Isto pitanje
moe se postaviti i za svaki drugi narod. No, budui da razmatramo specifino idovski
problem, ne ulazei u analizu stupnja eventualne krivnje u pojedinim sluajevima konflikata
u kojima su idovi bili rtve, moemo rei da nitko tko djeluje u svijetu, prema ljudskim
kriterijima, ne moe pretendirati na apsolutnu nevinost. Jer djelovati u svijetu znai djelovati
u pravnom i politikom prostoru sukoba prava i interesa naroda, skupina i pojedinaca. Tu
dakle, prema ljudskim kriterijima nije mogue ostati sasvim nevin. Dakako, mogue je biti
vie ili manje kriv ili nekriv ali svakako nitko, nijedan narod, ne moe biti toliko kriv da ga se
kazni holokaustom. No, ne istraujui dalje ovu stvar, mogli bismo se sloiti sa stajalitem
Hannah Arendt koja kae: Teorija da su idovi uvijek rtveni jarci implicira da je to mogao
biti i bilo tko drugi. Njome se inzistira na potpunoj nevinosti rtve, nevinosti koja posredno
nagovjetava ne samo da nije poinjeno nikakvo zlo, nego da nije uope nita poinjeno to
bi bilo u ikakvoj moguoj vezi sa stvari koja je u pitanju. injenica je da teorija rtvenoga
jarca nikada nije javno iznijeta u svojoj istoj arbitrarnoj formi, ali se pokazuje da njezine
pristalice svaki put kad priljeno pokuaju objasniti zbog ega je odreeni rtveni jarac bio
pogodan za tu ulogu, ostavljaju teoriju i uputaju se u uobiajeno povijesno istraivanje kojim
se nikad ne otkriva nita osim da povijest stvaraju mnoge skupine i da se, iz nekih razloga,
jedna od njih izdvaja. Time tzv. rtveni jarac nuno gubi svoj status nevine rtve, koju svijet
krivi za sve svoje grijehe i kroz koju nastoji izbjei kaznu, postajui jedna meu mnogim
ljudskim skupinama-sudionicima u poslovima ovoga svijeta: samim tim to je postala rtvom
svjetske nepravde i okrutnosti, ona nije prestala biti suodgovornom. 307
Taj antiekskluzivistiki i realistian uvid ini idove normalnom ljudskom
skupinom, normalnom nacionalnom zajednicom lanicom meunarodne zajednice naroda,
krivom i nedunom manje-vie kao i sve druge nacije i narodi. Ipak, mora se priznati da su se
kod idova mnogo ee nego kod drugih naroda stjecali razlozi koji su ih s negativnim pa i
stravinim posljedicama izdvajali u sudionikim poslovima ovoga svijeta. No, to se ne moe
objasniti pragmatinom naravi poslova svijeta. Razlozi su dublji i vjerojatno im je korijen u
iluziji, u mitu o izabranom narodu, sa idovske strane, i u psiholokoj uvjetovanosti svijeta, s
upornou prisilne ideje da u drugome, u razliitome, vidi neprijatelja i kad za to nema
nikakva objektivnog razloga, da od drugoga ini tzv. rtvenoga jarca. Radi se, dakle, ipak o
agresivnoj, kriminalnoj strani ovjekove naravi i njegove povijesti.
Hrvati, povijesna politika rtva na svoj nain, takoer su o sebi gajili kult rtve i
iluzionistike nevinosti. Krlea je pisao o negativnim reliktima kao parolama: ...iluzija o
hrvatskoj vlastitoj nevinosti, eksteritorijalnosti, zapadnjakoj uzvienosti itd. 308 Meutim,
duhovna je, mentalna konstanta svakog naroda rtve da prema zakonima psiholoke nunosti
trai i dolazi do teorije o vlastitoj nevinosti, bez obzira na objektivno stanje stvari. Postoji u
psiholokoj arheologiji sklonost naroda prema iluzijama i mitovima. Priznati i najmanju
vlastitu krivnju, budui da to priznanje ionako nimalo ne pomae, za depresivnu i defetistinu
rtvu znai pasti jo nie i dublje u depresiju i defetizam.

307
308

Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit, str. 14.
Miroslav Krlea, Deset krvavih godina, op. cit, str. 585.

140

67. Shakespeareov Shylock kao europska paradigma idovstva.

Na poetku, na elu europskoga intelektualnog, prosvjetiteljskog antisemitizma stoji

jedan Englez: Shakesapeare sa svojim Shylockom. U Mletakom trgovcu stvorio je od Shylocka
prauzor, pralik, intelektualnu paradigmu idova lihvara, bezdunog idova, upravo onakvog
kakav je najpogodniji da trajno izaziva mrnju neidova. S obzirom na Shakespeareov ugled i
na mo Engleza kao naroda i te Engleske/Velike Britanije kao drave, Shakespeare je moda
vie nego itko drugi pridonio negativnoj percepciji idova u kranskoj Europi. Jer, Shylock
je nositelj svih onih negativnih znaajki koje su postale odbojni i prezreni uzor-lik idova u
Europi: 1. Odvojenost, svjesna paralelna egzistencija idova: ...S vama u kupovati, s vama u
prodavati, s vama u razgovarati, s vama u etati i tako dalje; ali neu s vama jesti, ni s vama piti, niti se s vama
moliti. 309 2. Mrnja na krane: Shylock o Antoniju: Mrzim ga jer je kranin; 3. Shylock je
lihvar, mrzi sve koji to nisu pa zato nastavlja o Antoniju: ...ali jo vie zbog toga to u glupoj krotkosti
on daje u zajam novac besplatno i tako ovdje u Mlecima sniava kamatnu nam stopu ...on se ruga sa mnom i s mojim
poslom i s potenim mojim dobitkom koji zove lihvom. 4. idovi su svet, izabran narod pa ga zato
Antonio, kranin, mrzi: On mrzi sveti narod na. 5. Neprijateljstvo i osvetoljubivost prema
kranima: Ako mi jednom padne u ake, na njemu iskalit u svu staru kivnost to je utim... Neka bude prokleto
moje pleme, ako mu to prostim. 310 Stoga nije ni udno da ga njegov sluga (Lancillotto Gobbo)
dri samim avlom: Ako se pokorim savjesti, ostat u sa svojim gospodarom idovom koji je, Boe mi oprosti,
neka vrsta avla,311 a idove prokletim narodom.
Tako je Shakespeare stvorio kontrapunkt, predrasudu o dva paralelna, potpuno
razliita i zato nepomirljiva svijeta. Dva svijeta koja plamte mrnjom jedan na drugoga. No,
zbog njegove genijalnosti uobiajilo ga se braniti od antisemitizma, jer ipak je nezgodno da
jedan od stupova zapadne kulture bude antisemit. Nezgodno za Zapad, ali nezgodno i za
idove jer, navodno, ako je i jedan genij antisemit, valjda onda postoje opravdani razlozi za
to. Zato se navode Shylockove rijei: Ja sam idov. Zar idov nema oiju? Zar idov nema ruku,
organa, kostura, osjetila, osjeaja strasti? Zar ga ne hrani ista hrana, ne ranjava isto oruje, ne napadaju iste bolesti,
ne lijee isti lijekovi, ne grije i ne hladi ista zima i isto ljeto kao i kranina? Ako nas ubodete, zar nam ne tee krv?
Ako nas pokakljete, zar se ne smijemo? Ako nas otrujete, zar ne umremo? Pa ako nam nanesete nepravdu, zar da se
ne osvetimo? 312
No, svejedno, ako bi navedeni stihovi o jednakosti idova i krana i izraavali
Shakespearovo stajalite pa dakle ne bi bio antisemit, on je u Mletakom trgovcu glasnogovornik
engleskog drutva koje je antisemitsko, te je u ovom djelu prosjean engleski i upe zapadni
antisemit doao na svoje. Shakespeare je ne samo izrazio ope mjesto europskoga
antisemitizma, nego je stvorio i uvrstio dva antagonistika prototipa - idova i kranina koji su postali dio kulture Zapada. U najmanju ruku uvrstio je i legitimirao sliku o dva
paralelna nepomirljiva svijeta, sliku koja se od tada uporno odrava, s jaom ili slabijom
recepcijom diljem Zapada.
Shakespearov Mleteki trgovac, kako primjeuje Josip Torbarina, tek je jedna od
takvih antisemitskih drama napisanih u Engleskoj u Shakespearovo doba, u doba u kojemu
idovi nisu imali pristupa u Englesku a crkva je to podupirala. Zato je ne samo dojmljiva,
309

William Shakespeare, Mletaki trgovac, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1981., str. 29.
Ibid., str. 29.
311
Ibid., str. 38.
312
Ibid., str. 67.
310

141

nego i povijesno tono odraava stajalite Engleza i Hrvata njegova usporedba: Ako
usporedimo ovaj postupak i openiti stav prema idovima u Elizabetinoj Engleskoj sa
srdanim prijemom, na koji su u Dubrovniku otprilike u isto vrijeme naili idovske
izbjeglice iz Portugala, humanist Didak Pir i lijenik Amantus Lusitanus, ne moemo se
dovoljno nadiviti vjerskoj snoljivosti malog Dubrovnika. 313

68. Pokuaj pomirenja: Nathan Mudri.

Kao to je Shylock simbol trajne odvojenosti i neprijateljstva, tako je Nathan Mudri

simbol vjerskog i narodnog pomirenja te poeljne socijalne simbioze. Pokuaj je to idovske
strane, slabijeg antagonista. Pokuaj koji je predosjeao i htio izbjei tragino, na tragu
Goetheove misli: Ukoliko je izmirenje mogue, nestaje tragino. No ve je Karl Jaspers
zapazio da se tragino ne prevladava samo procesom transcendencije nego djelatnom
komunikacijom i povezivanjem. 314
Lessing takoer polazi od ve stvorenog neprijateljstva naroda temeljenog na
neprijateljstvu i meusobnoj iskljuivosti religija: kranstva, idovstva i islama. Ali ne kao
od nunih premisa prema prijateljstvu, bratstvu, toleranciji koje imaju svoj kraj i svrhu u
opem pomirenju i toleranciji, nego od zajednikog teolokog pratemelja tih triju vjera
kojima premise nisu ni potrebne. Dapae.
Bez obzira na sav humanizam i portvovnost kranina (Templara) u spaavanju
idovke (Reche) iz poara, on ne pristaje ni sastati se ni upoznati njezinog oca (Nathana), te
na nagovor kranke (Daje) odgovara: Uinite mi uslugu, ne poznajite me vie. Molim vas. I
skinite mi s vrata oca. idov je idov. 315 Na kraninovo isticanje razlike meu ljudima
idov ih priznaje, ali kao nebitne, a kao bitno istie ono to je svim ljudima zajedniko.
ovjek je najprije ovjek pa tek onda pripadnik svoga naroda. Isti odgovor daje i na kraninovo predbacivanje da su se idovi proglasili izabranim narodom: Da, samo njegov
(idova) Bog je pravi.
Dosljedan svom politikom internacionalizmu i jednakosti triju vjera u njihovu
temelju, Lessing proiruje problem i na odnos prema islamu (zbog ega, iz isto tehnikih
razloga, radnju smjeta u Jeruzalem, gdje su te tri konfesije u najtjenjem dodiru):
Nathan: Sultane, ja sam idov. Saladin: A ja musliman. Izmeu nas je kranin. Od
te tri religije tek jedna moe biti istinita.
Na pitanje koja je vjera istinita Lessing kao odgonetku nudi bajku o prstenu - prstenu
koji je ...imao tajnu mo da ugodnim Bogu i ljudima uini onog tko ga s tom vjerom nosi.
313

U Shakespeare, op. cit., Predgovor, str. 9.

Ako je izmirenje miljeno kao proces svijeta i transcendencije, u kojoj sve samo od sebe dolazi
do harmonije, onda je to iluzija kojom se tragino gubi a ne prevladava. Ako je izmirenje
komunikacija ljudi koja se vri iz dubine Ijubee borbe i odatle nastalog povezivanja, onda to nije
iluzija, ve egzistencijalna zadaa ljudskosti u prevladavanju traginoga. Samo na tom temelju
pojmljiva su metafizika prevladavanja traginog bez samoobmanjivanja. Karl Jaspers, Lessingov
Nathan kao filozofska tragedija, iz O istini, u Gotthold Ephraim Lessing, Nathan Mudri, Grech, Zagreb,
1996., str. 178.
315
Lessing, Nathan Mudri, str. 49.
314

142

Prsten, s kojim je ilo i knetvo u kui, otac je (Bog!) uvijek ostavljao u nasljedstvo
najmilijem sinu. Tako od koljena do koljena, dok jednom otac koji je imao tri sina nije dao
napraviti jo dva istovjetna prstena (tri religije) i svakom sinu dao po jedan. U sporu koji od
njih ima pravi prsten (istinu) dobivaju od suca pravorijek da ga posjeduje onaj tko prsten nosi
s namjerom da ima svojstva koja se pripisuju pravom prstenu. 316 Tri vjere - kranska,
idovska i islam, tri su prstena jednakovrijedna. Kao to se ne moe raspoznati koji je prsten
pravi, tako se ne moe ni raspoznati koja je religija istinitija od druge. U osnovi su iste, a
samo ih sljedbenici pogreno slijede i kvare njihov smisao. Prsten, simbol knetva kao
izvanjske moi, jest bezvrijedan: najvea vrijednost lei u tome da onaj tko prsten nosi ima ta
plemenita svojstva da bude ugodan Bogu i ljudima. Rjeenje antagonizma meu ljudima i
narodima jest, dakle, tolerancija. U dramskoj pjesmi, Nathan Mudri rasplet se dogaa u opem
pomirenju i ljubavi.
Ipak, ovdje se u osnovi radi o teolokom pomirenju, ija je osnovna ideja i temelj
pretpostavka da je vjera glavni, ako ne i jedini izvor antisemitizma. No, ako je vjera
povijesno i bila prvotnim izvorom antisemitizma, u meuvremenu je to postala manipulacija
vjerom a ne vjera sama.
Zajedniko Shakespearu i Lessingu jest parabola o pravoj vrijednosti i sugerirani uvid
da se rjeenje pomirenja pogreno trai u vanjskom, u moi - kod Shakespeara u zlatnom,
odnosno srebrnom a ne u olovnom kovegu, a kod Lessinga u prstenu kao izvanjskom
simbolu moi, umjesto u usmjerenosti k ljudskosti i meusobnom razumijevanju ljudi, vjera i
naroda. No, otvara pitanje toposa pomirenja kao utopijskog. Jer, upravo to izvanjsko i nadalje
vlada nad unutarnjim, nad moralnim, etikim, nad ovjekovom ljudskosti i utoliko utopija
izmirenja i dalje istrajava kao utopija. Tragino se nastavlja. Ispunjenje uvjeta dokinua
traginoga, izmirenje, kako ga je vidio Goethe, ipak je mogue preko izvanjskog a ne preko
unutarnjeg, kolikogod ga mi vidjeli kao uvjetno, po moi, po sili, a ne samo, pae ni
prvenstveno, po unutarnjem, po moralitetu. To je shvatilo i idovstvo i ostvarilo se u
cionizmu, u idovskoj dravi - Izraelu. Izmirenje, ili ono to ga na razini egzistencije
zamjenjuje, ostvaruje se na razini egzistencije a ne njegove supstancije. Na razini metafizike
nepomirljivosti, koja i dalje opstoji, ali u blaom obliku. Taj blai oblik vie poiva na
meusobnu udaljavanju i namjernom zaboravu, ime izmie i sama osnovica zajednikog
metafizikoga polja, to je donekle i tragino, ali vodi izbjegavanju moguih sukobljavanja.
Pokazalo se, ipak, da je sila gospodarica svijeta. Pomirenje na razini metafizikoga, kako je
to postulirao Jaspers, ostaje za sada ipak na razini metafizikog kao posve nepomireno.
Kao to je nastao kao odgovor na potrebe odreenog, ne samo politikog, doba, nego
openito odreenog stanja duha na Zapadu-prosvjetiteljstva, tako je sve od tada Nathan Mudri
dobivao politiku rezonancu u tono odreenim razdobljima vladanja odreenih politikih
ideja, u tono odreenom stanju duha Zapada. Naime, uvijek kada je mogao posluiti kao
isprika Zapada idovima, kada je trebalo uspostavljati novi most tolerancije i suivota, rijeju
kada je postojala potreba za njegovim simbolom. Tako je u Europi naroito uao u modu
poslije Drugoga svjetskog rata, poslije holokausta, a nije sluajno ni da je u Hrvatskoj poslije
1912. ponovno postavljen na pozornicu u Hrvatskoj, na pozornicu Komornog teatra klasike u
Zagrebu 1993. - dakle, kada je Hrvatsku trebalo legitimirati kao neantisemitsku dravu i
Hrvate kao ne-antisemitski narod. No, treba takoer zabiljeiti da, iako je Lessing bio idov

316

Svaki od vas ima / Svoj prsten od oca: svaki nek / Vjeruje vrsto da je njegov prsten / Pravi. Mogue je: otac vie / U svojoj kui nije htio trpjet / Tiraniju jedog prstena! - Sigurno je: Svu trojicu
je volio, volio jednako: Te nije htio potlait dvojicu, /Da bi povlastio jednoga....Nek se svaki od vas
natjee u trudu / Objelodanit mo kamena / U svom prstenu! Ibid, str. 96.

143

(dodue pokrteni), njegova se Minna von Barnhelm izvodila u Zagrebu tijekom 1943. i imala pet
repriza.
U novije je vrijeme ideja pomirenja dobila poticaje s vie strana, i od idova i od
krana. Holokaust kao da je zastraio svijet, meusobno neprijateljstvo uinio apsurdnim pa
se svijet zgraa i na sam spomen razmjera zloina proizalog iz toga neprijateljstva.
Osim vrha Katolike crkve, naroito pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla VI., pomirenje
dobiva poticaje i od mnogih kranskih teologa. Sa idovske strane vrijedno je podsjetiti na
ve spomenutog jeruzalemskog rabina Lapidea Pinchasa i njegovu knjigu.
Pinchas je svjestan da izmeu krana i idova stoji zid od 2000 godina
nerazumijevanja, te kae da je tek u 20. stoljeu postalo jasno da Crkva i Sinagoga zajedno
mogu opstojati isto tako teko kao i jedna bez druge. 317 Dakle, svijet je ovaj nemogu bez
pomirenja, pomirenje dolazi meusobnim upoznavanjem, sredstvo i put upoznavanja jest
dijalog. Dijalog otvoren i iskren. S istih pozicija polazi i kranski teolog Hans Kung kada se
u predgovoru Pinchasovoj knjizi, ustvrdivi da krani poznaju idovstvo veinom po
uvenju, pita: Tko li jo konkretno zna to nas sjedinjuje i razdvaja? Na to pitanje
pokuava odgovoriti Pinchas te zakljuuje da krane i idove ne razdvaja toliko teologija
koliko na svjetonazor i bogoslika, a spaja ih dvanaestostruko bratsko srodstvo (Pinchas
nabraja tih 12 srodstava). Ispada, naposljetku, da je najspornije pitanje Isusova kristovstva,
koje idovi ne mogu prihvatiti, te trae demitologizaciju Isusa i prigovaraju katolikoj
isusolatriji, a onih je dvanaest duhovnih srodstava ipak poglavito teolokog karaktera.
Ipak, Pinchas smatra da Isus, meu ostalim i jer je bio idov, treba biti most a ne jaz,
a za upoznavanje i uklanjanje meusobnih jazova predlae dijalog u radovanju u dvojnosti.
A bit e takav bude li se vodio uz svijest o smislu triju poruka iz Staroga zavjeta: srce koje
slua, mudro srce i Kada kani obuzdati svoje besjede? Opameti se sada da
razgovaramo!
S obzirom na tu i sve druge ponude i prijedloge o dijalogu kao nainu i sredstvu
uklanjanja meusobnih nesporazuma, drimo mudrim zapitati se dokle see mo dijaloga kao
mo pomirenja! Najprije moramo rei da se preporuuje teoloko pomirenje o kojem je,
istina, mogu dijalog, ali budui da se radi o dogmama i vjenim istinama, pomirenje
zastaje kod kulturnog zastajanja, kod razlike kao civilizirane distancije, kod priznanja jedne
strane drugoj da ima pravo na svoju istinu, ali se nijedna strana ne odrie svoje. Kompromis
nije mogu, inae se ne bi radilo o vjenim istinama. No, pretpostavimo li da se dvije strane
teoloki pomire, kakav bi uinak imalo takvo pomirenje na njihove odnose? Teoloki
nesporazumi prestali bi biti izvorom antisemitizma. Ali upravo Pinchas kae da su teoloki
nesporazumi manje vani od onih drugih, pa je time doseg tih nesporazuma kao i njihova
nestanka bitno smanjen. Uostalom, to ako nesporazum meu dvjema stranama potjee
upravo od toga to se teoloki dobro poznaju i da upravo spoznaja tih razlika stvara
netoleranciju? Nespremnost podnoenja drugoga kao razlike ili pak one Freudove slinosti?
Osim toga, to uope znai teoloko pomirenje u ateiziranom svijetu, u svijetu vjerske
tolerancije i vjerskog liberalizma, odijeljenosti crkve od drave? Jer, vjera danas manje
formativno djeluje na narode nego neko, mnogo manje djeluje na svjetovne odnose meu
narodima nego neko... Danas su u civiliziranom svijetu, primjerice, vjerski ratovi
nezamislivi. Sve to govori da teoloko pomirenje ne moe bitno umanjiti neprijateljstvo
izmeu krana i idova, a osim toga to je, kako smo prije vidjeli, tek jedan od izvora
antisemitizma. Usto, naelno, dijalog se moe voditi a da neprijateljstva i dalje traju. Dapae,
on pretpostavlja neprijateljstvo meu stranama i vodi se zato da ga se odstrani. No, iako se
317

Pinchas Lapide, idovi i krani. Naputak o dijalogu, Zagreb, 1982., str. 19.

144

pretpostavlja da se tijekom dijaloga prekidaju aktivna neprijateljstva, dijalog po sebi nije

nikakvo jamstvo da se zauvijek gase priguena potencijalna neprijateljstva ili da se nee
pojaviti nova. Jer, kako rekosmo, vjerske istine kao vjene istine trpe dijalog ali ne i
kompromis, a ono to ne trpi kompromis ostaje vjean potencijalni izvor neprijateljstva. No,
mi moramo vjerovati i u ogranieni domet dijaloga, i nastojati odnose izmeu idova i
krana pretvoriti u suivot, u radovanje u dvojstvu i prekinuti prokletstvo prisilne
koegzistencije, odnosno kohabitacije. Ali, ipak, i uz navedeno Pinchasovo upozorenje o
tekom supostojanju crkve i sinagoge jer, izmeu ostaloga, izmeu idova i krana stoji
Stari zavjet kao poveznica koja ih spaja, ali i Novi zavjet i Talmud koji ih nespojivo
razdvajaju.

69. Zapad i sudbina idova.

idovska egzistencija, koja se esto i s pravom poistovjeivala s torbarenjem, kramarenjem, pokuarenjem i lihvom, zaista je i preesto bila vrijedna prijezira. Ali, nije to
egzistencija koju su oni slobodno izabrali. Zapad, i ne samo on, odredio je uvjete takve
njihove egzistencije: raspreni po svijetu meu neprijateljskim narodima, uz zabranu
vlasnitva na nekretninama, dakle prije svega na zemlji i kui, temeljnim uvjetima
egzistencije, u srednjem vijeku, najee uz zabranu pristupa u dravnu slubu, idovi su
gurnuti na marginu ivota. Kad je uz te negativne pridoao i pozitivan uvjet njihove
egzistencije tj. poto je Katolika crkva ve u VIII. st. zabranila kranima uzimanje kamata
na novac (zelenaenje) kao nemoralno, kao suprotno kranskom moralu, objektivno je
stvoreno sueno i kompromitantno polje njihove egzistencije, podruja i djelatnosti kojima se
jedino mogu baviti: Ili kramarenje i lihvarenje ili nestanak. Tek e njihov uspjeh i na tim
podrujima, naroito uspjenost u financijskim i trgovakim poslovima, stvoriti pretpostavke
za zloglasnu i zloudnu politiku alternativu: Auschwitz ili Izrael! I, zaista, tek kada su se
zapadna drutva emancipirala od stvaranja uvjeta za takvu idovsku egzistenciju, i idovi su
se emancipirali od nje. Utoliko je Marx imao pravo...
I zato bi netko tko je bezobzirno gurnut, i ne samo iz javnog ivota drutva,
preuzimao sudbinu toga drutva i toga naroda koji ga je tako besramno odgurnuo iz
domovine a, nota bene, zadrao ga u dravi, u svojoj vlasti da bi mu proizvoljno i ne pitajui ga
odreivao sudbinu? Zato, kad i onda kad za nju i najvie uini, domovina mu to ili ne
priznaje ili priznaje samo njemu, i to uvjetno, a ne i njegovu narodu? I onda kad radi
prilagodbe mijenja i vjerski i nacionalni identitet - pokrtavanjem, dakle odreknuem od
vlastita identiteta, to nije dostatno da bi stekao domovinu! Sluaj Disraelija kao i sudbina
mnogih drugih zaslunih idova u Europi o tome dovoljno svjedoe. Najvie to idov u
Europi stjee jest drava, vlast nad njim koja ga progoni i ne priznaje, koja ga priznaje samo
kao autsajdera, izopenika. On nikada ne stjee domovinu, on stjee samo privremeno
boravite, prokleto gostoprimstvo (Mayer) u dotinoj zemlji.
Narod koji je tisuljeima ivio pod takvim uvjetima, kao zajednica patnje, u uvjetima
progona, omalovaavanja, sotonizacije i marginalizacije, silom i logikom tih uvjeta morao je
poprimiti neke nesimpatine oblike javne egzistencije. Od nestanka ih je spasila velika mo
prilagodbe i mit o izabranosti, koji im je davao ustrajnost i izdrljivost. Izdvajanje iz
negostoljubivog matinog naroda i organiziranje usporedne egzistencije s njim bili su uvjet

145

opstanka. No, sve je to stvorilo takve drutvene uvjete javne egzistencije idovstva koji su tu
egzistenciju uinili najpogodnijom za javni prezir i mrnju. I mrnja ih je pratila tijekom
gotovo cijele njihove povijesti na Zapadu.
Zapad je dakle, idovstvu najprije stvorio egzistenciju ahasverskom, a zatim je, da bi
to opravdao i legitimirao idovskom ahasverskom naravi, stvorio mit, i njegov knjievni lik,
Ahasvera, od Boga prokleta Vjenoga ida, koji vjeno luta meu tuim i neprijateljskim mu
narodima i od njih bude proganjan. 318 Tako su stvorena i etablirana dva idovska usporedna
prokletstva: egzistencijalno prokleto gostoprimstvo meu tuim narodima i metafiziko,
teoloko zbog neuspjene idovske parusije. 319
No, uvjetujui i oblikujui idove predmetom prezira i mrnje Zapad ih je uvjetovao
kao svoje neprijatelje a sebe sama predmetom njihove mrnje i elje za osvetom. Tako je
mrnja bila (je li jo uvijek?) obostrana. Pretvoren u narod parija jo i prije nego je stigao na
Zapad - od Babilonaca, Perzijanaca, Egipana i dr. Zapad taj njihov poloaj odrava
kategzoheno pa se odrava i idovska mrnja i elja za osvetom: Ni u jednoj drugoj religiji
na svijetu nema jednog univerzalnog boga koji ima takvu neuvenu e za osvetom kakvu
ima Jahve... Nada u osvetu je kod pobonih idova neizbjeno povezana s moralizmom
zakona, jer se povlai gotovo kroz sve svete spise iz razdoblja Egzodusa i poslije njega; iz te
nade je u tijeku dvije i po tisue godina u gotovo svakoj slubi bojoj svjesno ili nesvjesno
crpio novu snagu idovski narod... 320 Weber u nastavku kae da, koliko god bi bilo
pogreno tu mrnju (ressentiment) smatrati presudnim elementom te religije, isto bi toliko
bilo pogreno podcijeniti njezinu ulogu jer je ona jedno od specifinih svojstava te religije. Pa
ipak, moramo se zapitati je li i to progonstvo i ta mrnja i tenja za osvetom kao dio njihova
mentaliteta ujedno i dio njihove sudbine, ili su te znaajke rezultat vanjskih, o njima
neovisnih okolnosti!
Najpoznatiji autori koji su se bavili temom idovstva, a to su bili redom idovi: Marx,
Weininger, Freud, Max Weber, Canetti i drugi, smatrali su taj narod posebnim, narodom
posebne sudbine. Tako uz ve navedene govori i Max Weber: Uostalom, poseban znaaj
ovog udnog naroda, jedinstvenog po svojoj sudbini, mogao bi se objasniti preteno
njegovom povijesnom sudbinom i njegovom posebnom situacijom, budui da rasna

318

Zanimljivo je da Ahasver dolazi i u Hrvatsku i to kroz enoinu pripovijest Vjeni id u Zagrebu ili tri
dana tuge i nevolje. No, enoa u njoj ne tematizira idovsko nego hrvatsko pitanje. Ahasver-idov
lutalica dolazi u Zagreb i tu zatjee Hrvate u meusobnim politikim i stranakim svaama i
zadjevicama, u kojima mijenjaju strane ovisno o politikim prilikama i osobnim ambicijama. Te su
hrvatske politike prilike idovu kao strancu udne, nerazumljive. Preko idova lutalice kao
nezainteresiranog dakle kao objektivnog prosuditelja, enoa je htio pokazati svu apsurdnost pa i
tragikominost hrvatskih politikih prilika sredinom XIX. stoljea. No, vano je pripomenuti da u
pripovijesti nema niti natruha bilo kakva antisemitizma, bilo kakva prijezira i progona.
319
Prema Mayeru Ahasver je prvotno bio neidovski lik, vjerojatno lik perzijskog kralja Artakserksa,
odnosno povijesnog Kserksa. Oblik imena transkripcijom je judaiziran, a Hans Joachim priopuje da
je ime po rabinskom tumaenju ovjek zla i jada. Dalje Mayer navodi: Protu-idovski elementi
pojavljuju se prvi put u njemakim obradbama, kao u traktatu Kratki opis i objanjenje o idovu s imenom
Ahasver iz 1602. godine. U svim pukim knjigama o vjenom putniku kletva se pripisuje Isusu koga je
jeruzalemski postolar na krinom putu odbio od sebe (ne davi mu vode - op. a.)... Ahasver lik i mit
kranskog je podrijetla: on podrazumijeva potajice podrugljivo, neuspjelu idovsku parusiju. idovski Mesija se pojavio, ali ga izabrani narod nije prepoznao. Naravno da utjelovljuje svoj narod,
dijasporu, lutanje bez poetka i prokleto gostoprimstvo meu tuim narodima. Hans Mayer,
Autsajderi, op. cit., str. 248.
320
Max Weber, Privreda i drutvo, I. dio, op. cit., str. 418-419.

146

suuvjetovanost sigurno, u nekom smislu, postoji, premda se ni ovdje to postojanje nigdje ne

moe opipljivo pokazati. 321
Kako vidimo, Max Weber dovodi u svezu rasne oznake naroda kao ahistorian
imbenik, kao njegovu ahistorinu konstantu (premda donekle problematine
vjerodostojnosti) s povijesnom sudbinom i njegovom posebnom 322 situacijom. Nita ovdje,
meutim, ne govori koliko upravo ta posebna situacija a koliko rasa konstituira posebnu
povijesnu sudbinu. No, to je za povijesnu sudbinu naroda formativno primarno: njegov
poseban mentalitet koji je uvjetovan i rasom, ili povijesne okolnosti, ta Weberova posebna
situacija? Sigurno je da oba imbenika utjeu na sudbinu naroda, ali drimo da je mentalitet
upravo ona nepovijesna konstanta koja, specifino reagirajui na situacije, tvori posebnost
povijesne sudbine toga naroda. Jer, nemila povijest, kao okolnosti, kao situacija stvarana
meusobnim djelovanjem i utjecajima naroda, ovdje poglavito mislimo na neprijateljsko
djelovanje i izloenost tome, za sve je narode manje-vie ista, pa ipak je njihova sudbina
razliita: jedni su gospodari drugi robovi, potlaeni, jedni su poglavito ratnici drugi trgovci ili
literati i mudraci...

70. Judaizacija Zapada.

Da bismo shvatili koliko je judaizacija Zapada duboka i trajna, navedimo ponovno, ali
sada u irem izvodu, isto mjesto kod Andre Mauroisa iz njegove Povijesti engleske politike, kako bi
se na primjeru Engleza, za koje se obino smatra da im je vie stalo do moi i vlasti nego do
vjere, vidjelo koliko je neizravna judaizacija, preko Svetoga pisma, bila snana onda (u XVII.
st.) kao to je ostavila i trajan peat na Zapad (naroito SAD). Maurois kae: Duevni ivot
Engleske u vrijeme vladavine puritanskih svetaca predstavlja sigurno jedan od
najudnovatijih fenomena povijesti ovjeanstva. U to je vrijeme jedan zapadnoeuropski
narod stvorio iz istonjakih kronika, opisa i pjesama, starih nekoliko tisua godina, svoju
jedinu lektiru, svoj ustav i svoje vjerovanje. U oima toga naroda, koji je na sve gledao kroz
naoale zakonitosti i zakona, moralo se slovo uvijek potivati, a budui da Biblija predstavlja
Boji Zakon, trebalo je doslovno potivati i izvravati slovo Biblije i ivjeti prema njemu.
Poto su Izraelci pobili i na muke udarili nevjerne Amaleane, Cromwell nije oklijevao da
pobije i udari na muke nevjerne Irce. Poto su Izraelci kamenovali stanovite krivce, u
engleskom parlamentu jedan je od zastupnika povikao: Irce kamenovati! Poto su psalmi
ratnike pjesme, puritanci bijahu uvijek spremni da se s orujem u ruci bore protiv
neprijatelja Jahve. Na temelju toga to je Biblija proglasila Izraelce izabranim narodom i
uzdigla ih iznad svih ostalih naroda, engleski je narod povjerovao, da je njegova domovina
novi Izrael i u njemu su sve vie rasli ponos i samosvijest, koje je isprva probudio stogodinji
rat. Pae i veliki Milton bijae uvjeren, da bi se Gospodin Bog obratio samo Englezima, kad
bi mu zatrebao netko, da na ovom svijetu izvri kakvu vrlo teku zadau. Taj e se isti osjeaj
321

Max Weber, II. dio, op. cit, str. 288.

Weber pitanje rase razmatra u okviru glave IV. I. knjige, Odnosi u etnikim zajednicama, Rasna
pripadnost, gdje kae da je rasna pripadnost vrlo problematina kao izvor zajednikog djelovanja
(razmatrano kao pitanje ekonomskih odnosa raznih oblika zajednica) a za rasnu antipatiju smatra da je
samo djelomino zasnivana na razliitom izgledu, vanjtini kao rezultatu razliitog izgleda: Dakle, ta
odvratnost je socijalno uvjetovana, ranije ukratko opisanim, tenjama za monopoliziranjem drutvene
moi i ugleda, koje se u ovom sluaju vee za rasu. op. cit., str. 324.
322

147

izabranosti i svijesti o vlastitoj vanosti ponovno pojaviti u devetnaestom stoljeu kod

Kurzona i Cecila Rhodesa. 323
Kako vidimo, izabranost je postala prestinim pitanjem. Pri tome su gorljivi vjernici
lako mogli zakljuiti da se Bog, budui da nisu prepoznali Mesiju - Isusa, odrekao idova i
da e za provedbu svojih nauma izabrati drugi narod. Tako se moglo dogoditi i da svi zloini
koje je izabrani narod - idovi - imao pravo poiniti prema drugim narodima, ima pravo
poiniti i novi izabrani narod. Sada, prema toj logici, idovi su ne samo krivi jer su ubili
Isusa, nego su i nepotrebni jer je Bog izabrao novi narod. To je tek jedan moment, jedan
primjer kako je judaizacija imala ne samo pozitivan nego i negativan uinak na zapadne
narode. Ali, svejedno, zaprepauje kako je judaizacija u pojedinim sluajevima prodrla do u
sam bitak nekih naroda pa je doao u pitanje i sam njihov identitet.
Dakako da to s veseljem zapaaju i idovi u kojem je ponekad lako prepoznati i
sjeme duhovne nadmoi Bojega, izabranoga naroda. Pinchas to meutim istie bez te
uznositosti, bez duhovne oholosti: Vjeran idov koji danas putuje Europom ne moe a da s
duevnim zadovoljstvom ne ustanovi kako se u tisuama kranskih bogomolja slavi jedan
Bog nae Biblije kao stvoritelj i gospodar svijeta, da se na hebrejskom velia uzvikom
Hallellujah, da veina crkvenih molitava zavrava hebrejskim osnaenjem amen, da
hebrejski vokabular i hebrejski nain miljenja poput crvene niti prozirnije veinu kranskih
liturgija... 324 A i sam papa Pio XI., svjestan judaizacije Zapada, koja je, nota bene, dola
poglavito preko kranstva, otvoreno je priznao: Da, u duhovnom smislu mi smo Semiti.
Zato je politika dejudaizacija svijeta mogua samo u demokraciji, u potivanju
ljudskih i manjinskih prava, dok kulturna nije vie uope mogua, a pitanje je, je li i
potrebna! Tako je Marxov zahtjev za emancipacijom od idovstva ostvariv tek djelomino.

71. Identiteti: idovski i hrvatski.

Na kraju, poto smo knjigu zamislili kao usporedbu dva nacionalna supstancijaliteta idovskoga i hrvatskoga, i poto smo rekli da je supstancijalitet ustvari identitet a identitet
kae kakav je narod dotinog identiteta, zapitajmo se kakvi, odnosno tko su ta dva naroda
prema svom identitetu. Odgovor na to pitanje trebao bi nam dati odgovor koji e proizai iz
usporedbe o njihovim razlikama i eventualnim slinostima, odgovor koji bi nam ujedno
trebao rei zato su, izmeu ostaloga, odnosi izmeu ta dva naroda bili takvi kakvi su bili, te
dati mogunost predvianja kakvi e biti u budunosti.
Pojam identitet (od lat. identitas, istovjetnost i idem, isto) rabi se danas u mnogim
znanostima - logici, matematici, psihologiji, sociologiji i filozofiji. U etnologiji pak ...u
odnosu prema etniji i etnikoj skupini govori se o etnikom identitetu u smislu pripadnosti
ili svijesti o pripadnosti pojedinca (skupine pojedinaca) etniji, odnosno samosvijesti skupine
u svojoj osobitoj etninosti; to se tumai i kao najopenitiji (navlastiti) osjeaj osobe,
odnosno okrenutost pojedinca prema svojoj etnikoj pripadnosti (etninosti). 325
323

Andre Maurois, Povijest engleske politike, Zagreb, 1940., str. 374.

Pinchas, op. cit., str. 53.
325
Leksikon migracijskoga i etnikoga nazivlja, Institut za migracije i narodnosti i kolska knjiga, Zagreb,
1998, str. 79-80.
324

148

Dakle, nesporno je da uz osoban, individualni, postoji i nadosobni, kolektivni tj.

narodonosni ili nacionalni identitet kao istost pojedinca s drugim pojedincem odnosno
pojedincima u kolektivu, tj. naciji. U svojoj naciji vie s drugim pojedincima pripadnicima
svoje nego drugih nacija. Osim psihologijski, filozofijski itd. injenica da postoji nacionalni
identitet vana je iznad svega pravno i politiki, pogotovo zato jer se uz pojam identiteta vee
i mogunost pravne, politike i moralne odgovornosti pojedinca za djela drugoga u tom
kolektivitetu, odnosno kolektiviteta kao takvog. Nacionalni identitet, naime, pretpostavlja
vremensku ili vertikalnu i prostornu ili horizontalnu obuhvatnost. Dakle, postoje povijesni i
aktualni nacionalni identitet. Nacija je sa sobom identina oduvijek (vertikalni identitet),
najmanje od poetka svoje pisane povijesti, i u svim svojim pojedincima (horizontalni
identitet), pa joj se u vremenskom i prostornom kontinuitetu priznaju sve kvalitete, sve
zasluge za ovjeanstvo u podruju znanosti, umjetnosti, filozofije itd., sva veliina koju je
imao bilo koji njezin narataj ili pojedinac, ali joj se mogu pripisati i sve mane, zloini,
genocid, etniko ienje itd. to su ih imali ili poinili bilo koji narataj ili pojedinac u
prolosti ili sadanjosti. To znai, primjerice, da Hrvati ne mogu priznavati i diiti se kraljem
Tomislavom, a ne priznavati djela Josipa Broza Tita, Pavelia ili Tumana. Ako postoji
nacionalni identitet, ako je nacija kolektivna osoba, jedna te ista kroz cijelu povijest, neumrla,
znai da svaki narataj nekoga naroda moemo hvaliti ili kuditi za dobra ili loa djela svakog
prolog narataja.
Sam identitet nastaje u procesu identifikacije a ustanovljen je najprije u psihoanalizi
kao proces izgradnje vlastite osobnosti u kojem se pojedinac poistovjeuje s obiljejima
drugih pojedinaca i preuzima ih, dakako uz prisutnost aktivne svijesti, osvjeivanjem te na
kraju postie potpunu samosvijest. Proces identifikacije je dvosmjeran: subjektivan proces
individualne svijesti, i objektivan, povijesni, koji subjektivni zatie i na nj se naslanja i koji
na nj djeluje. Povijesni se koristi u politici identiteta kao tehnici poticanja procesa skupnog ili
masovnog identificiranja. Ali, identitet moemo gledati i prema njegovim konstitutivnim
sastavnicama, odnosno njegovim emanacijama, pa tako govorimo o psiholokom, moralnom,
kulturnom i drugim oblicima unutarnjeg, subjektivnog identiteta, te o objektivnom,
biolokom, fizikom identitetu naroda, ime se on, naroito prema fenotipu, razlikuje od
drugoga, ili jednostavnije, o mentalnom i fizikom identitetu.
Kad smo spomenuli odgovornost, osnova kojoj je identitet, mislili smo na moguu
moralnu, politiku i kaznenu odgovornost. Suvremena znanost, ali i pravna i politika praksa,
dole su do spoznaje da se ne mogu jednako primjenjivati na vertikalni i horizontalni
identitet. Meunarodna zajednica utvrdila je stanovite standarde glede te primjene, koji nisu
uvijek vrsti i sigurni i esto su samo orijentacijski. Doputa se moralno optereivati narod za
neki meunarodni prijestup po cijelom vertikalnom i horizontalnom identitetu, dakle doputa
se predbacivati suvremenom narataju za grijehe svih dotadanjih narataja. Tako se
idovima predbacuju zloini i etniko ienje iz doba osvajanja Obeane zemlje, kako se to
iitava iz Staroga zavjeta. Politika je odgovornost vertikalno plia i uglavnom se protee
na nekoliko narataja a zatim se pretvara u moralnu, a politika horizontalna - ne samo ako je
horizontalno sveobuhvatna, nego ako je i dovoljno reprezentativna-dopustiva je i faktino se
rabi. Tipian primjer zloporabe politike odgovornosti po osnovi vertikalnog identiteta jest
predbacivanje svim naratajima Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata za predbacivane
zloine reima NDH. Prema meunarodnom pravnom standardu kaznena je odgovornost
iskljuivo individualna, pa je dakle nedopustiva uporaba odgovornosti po identitetskoj bilo
vertikali bilo horizontali.
No, postoje mehanizmi koje su razradili svjetski hegemoni za potrebe politike
hegemonije da se osobna kaznena odgovornost pretvori u kolektivnu vertikalnu i
horizontalnu politiku i moralnu odgovornost.
149

idovski identitet.
ovjek od kojega bi svatko dobronamjeran, prije nego od bilo koga drugoga, zatraio
odgovor na pitanje to ini idovski identitet, Sigmund Freud, i neupitan je odgovorio (u
predgovoru hebrejskom izdanju njegova djela Totem i Tabu): Ni jedan itatelj nee se moi
lako staviti u kou autora koji ne razumije sveti jezik, kojemu je strana religija otaca - kao i
sve druge - koji ne moe dijeliti nacionalistike ideje, a koji ipak nikada nije porekao pripadnost svom narodu, koji svoju posebnost osjea kao idovsku i ne eli je drukijom. Da ga
pitate: to je u tebi idovsko kad odbacuje sve te zajednike crte sa svojom braom?, on bi
odgovorio: Mnogo toga, svakako ono glavno. A to glavno on danas ne bi mogao jasno
izraziti. 326 Dakle, iako ne zna hebrejski, iako mu je idovska vjera strana, nije politiki
cionist-nacionalist, on neporecivo svjedoi svoje idovstvo i svoju idovsku posebnost,
smatrajui da batini ono glavno idovstva, ali to je to glavno, to ne zna objasniti. Oito,
iako neizreeno expressis verbis, to glavno jest idovski identitet, kod Freuda skriven u sintagmi
sve te zajednike crte sa svojom braom, kojemu on svoje pripadanje djelomino porie jezik, religija, cionistiki nacionalizam, a djelomino potvruje - idovsku posebnost, to u
idovstvu dri kao ono glavno.
Nije li takvim odgovorom taj veliki, genijalni demistifikator i demitologizator,
hvalitelj racionalnog a (i) pruavatelj (neprijatelj) mitskog miljenja, svojim velikim
znanstvenim i moralnim autoritetom i nehotice zaeo novi idovski mit, mit o
neodgonetivosti idovskoga identiteta, tih zajednikih crta sve idovske brae? Sama
Dominique Bourel, nastavljajui se pitati i traiti odgovor na kransko pitanje Tko je
idov, kae da odgovor moda i ne postoji, te zakljuuje: Pitanje idovskog identiteta ostat
e uvijek pitanje, jer u sebi sadri traku koja ga zauvijek transcendira... Taj pogled to ga Bog
sputa na mene ini idovski identitet nedokuivim. 327 I, zaista se postavlja pitanje: ako
glasoviti osniva psihoanalize, taj najpoznatiji poznavatelj psihe ovjeka pojedinca, ali i naroda, ne moe dati odgovor na pitanje to je to idovski identitet, postoji li uope odgovor i
ako postoji, tko ga moe dati i ijem odgovoru povjerovati? Odgovor da je idovski identitet
neodgonetiv, neodgonetivi mit, ne bi bio odgovor nego mitska i mistifikatorska tautologija!
Pitanjem idovskoga identiteta bavili su se i drugi autori, a neka od miljenja ukratko
emo iznijeti.
Iz metodolokih razloga ini nam se najprimjerenije poeti sa stajalitem Maxa
Horkheimera. Ono bi moglo posluiti kao uvodno i propedeutiko, jer upuuje da spoznaja o
identitetu nekog naroda mora poi od prethodne spoznaje injenice postojanja razlike meu
narodima openito: Spoznaja o identitetu neodvojiva je od spoznaje o razliitosti, ne samo
pojedinaca meu sobom nego pojedinaca i cjelina u kojima ti pojedinci egzistiraju.328
Smatrajui da ne postoji definicija kojom bi se moglo odgovoriti to je specifino idovsko,
tek naznauje da je ono to bi moglo initi idovski identitet, ono to ih donekle meusobno
povezuje - zajednika povijest, vjera i sudbina. 329

326

Dominique Bourel, op. cit, str. 69.

Ibid, str. 71.
328
Max Horkheimer, O njemakim idovima, Zbornik Treega programa Radio Zagreba,
str. 51.
329
Ibid, str. 50.
327

150

20/1988.,

Govorei o idovima kao o najtraginijem i nejnerazumljivijem narodu od svih

naroda, 330 i pitajui se to za idove znai idovstvo, Martin Buber naznauje: vjeru,
nacionalnost, zemlju, jezik i obiaje, kao ono na emu se temelji idovski identitet,
problematizirajui ujedno svako od njih.
Fernand Braudel rabi za idovski identitet inaicu bazina osobnost, koja se oituje
u tome to oni ostaju u srcu vjerni svojim vjerovanjima, u sreditu svijeta iz kojega ih nitko
ne moe istjerati, 331 te iako nisu posebna rasa, jer su njemaki idovi ili Ashkenazi,
panjolski idovi ili Sefardi, bioloki polu-nijemci, odnosno polu-panjolci, nastali krvnim
mijeanjem i obraanjem na idovstvo, pa nije krv odrala idovske zajednice ve
neprijateljstvo ljudi u njihovoj okolini i njihova vlastita odbojnost prema okolini, zakljuuje
da ...Izrael svoju sudbinu, svoju snagu, svoju vjenost zahvaljuje tome to je ostao vrsta
jezgra koja uporno odbija da se rastvori, tj. civilizacija vjerna sama sebi. 332 Kao idovski
identitet, kao njihovu vjenost, Braudel dakle afirmira njihovu vjeru, asimilatornu snagu,
nagon izdvajanja i neprijateljstva prema okolini i, dosljedno tome, neasimilantnost.
Fernandez-Armesto, pak, temeljem idovskog identiteta smatra vjeru koja se sastoji
od tradicije idovskih svetih knjiga koju idovi obdravaju. No, paradoks da se i idovi koji
su izgubili vjeru smatraju idovima namee mu zakljuak da se idovstvo ipak prenosi u
krvi preko enske linije prema rabinskoj tradiciji. 333
Chouraqui idovski identitet vidi u tajni jedne misli koja gospodari tim narodom,
uva ga i formira i koja ima zaudnu izvornost, paradoksalnu i trajnu istovjetnost u svojim
razliitim izrazima, tijekom etiriju tisuljea kroz koja se protee, 334 a koja se izraava u
etiri aspekta: biblijskoj misli, talmudskoj misli, teolokoj i mistikoj misli i, napokon,
modernoj misli, a sve se etiri susreu u misli Jedinstva. Prema tome, misaona duhovnost jest
idovski identitet.
Nasluuje se da bi za Pinchasa idovski identitet bio ono to on naziva idovskim
trinitetom - one tri veliine koje ispunjuju idovljevu duu od najstarijih biblijskih vremena:
njegov Bog, njegov narod, njegova zemlja. 335 Dakle, vjera, nacionalnost i zemlja, za koje
kae da se svaka od tih veliina zove Izrael.
Od domaih autora vrijedno je spomenuti vie usputno nego sustavno bavljenje
pitanjem idovskog identiteta. Tuman to pitanje razmatra u kontekstu traginog reagiranja
Europe na sva pitanja idovskog identiteta (prema H. Mayeru) alternativom: Auschwitz ili
Izrael. 336 Tu je i razmatranje Mirjane Gross u kontekstu borbe cionista u Hrvatskoj za
idovski identitet, koji su odbijali prigovore da nisu narod jer nemaju ni svoje zemlje ni
jezika, i koji su smatrali da je pripadnost narodu priroena i da se ne moe izbrisati.337 Moglo
bi se rei da se tu naglaavao prije svega bioloki temelj identiteta. Melita vob smatra da je
idovski identitet utemeljen u idovskoj vjeri i Talmudu, ija su stroga pravila trebala
osigurati razlikovanje idova od ostalih, tada politeistikih poganskih naroda; samo strogo
pridravanje religije moglo je osigurati identitet idova.338 Takoer spominje sluaj poljskih
330

Martin Buber, op. cit, str. 44.

Fernand Braudel, op. cit., str. 157.
332
Ibid., str. 175.
333
Felipe Fernandez-Armesto, op. cit., str. 381-382.
334
Andre Chouraqui, op. cit., str. 6.
335
Pinchas Lapide, op. cit, str. 12.
336
Tuman, op. cit, str. 294.
337
Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, op.cit, str. 111.
338
Nota bene, Talmud je uglavnom degeneracija idovskoga duha, pun trivijalnih obiajnosnih triarija
i sitnih zagriljivosti ortodoksije i ortopraksije, te udne (ponekad i udake) interpretacije.
331

151

idova i njihova tri tipa identiteta te problem fragmentacije idovskog identiteta u svezi s
emancipacijom. 339
Postoji dakle pretpostavka, da je utvrivanje identiteta idova, toga udnoga
naroda, kako ga doivljavaju mnogi drugi narodi, a i sami idovi, vrlo teko. Prema nekim od
tih miljenja narodi koji u cjelini ili preteitim dijelom ive na jednom mjestu s vremenom
poprime i imaju, to zbog zajednikog ivota to meusobnim mijeanjem i nasljedstvom,
zajednike i fizike i mentalne osobine. Zato se, usprkos svemu iznijetom, i dalje postavlja
pitanje: to ini i kako se odrava identitet toga lutalakog naroda, naroda rasprenog po
cijelome svijetu, naroda iji se dijelovi ponekad nisu meusobno ni razumjeli? to ih je
odralo u njihovoj posebnosti i to je ta posebnost kao njihov identitet? Jezik, vjera, teritorij,
kultura, mo, zajednika sudbina, zajednika povijest, samosvijest ili to drugo?
Ako je to povijest, je li to onaj dio njihove povijesti koji ih je afirmirao ili onaj koji ih je
negirao? Kao povijest progona i istrebljenja, povijest stradanja i povijest uspona. Povijest
dravnosti i povijest bezdravlja. Koja povijest, jer poslije gubitka drave i drugog razorenja
Hrama te gubitka i domovine raspreni meu druge narode, pojedini djelovi toga naroda
doivljavali su razliitu povijest. Zato im ta povijest ne moe biti primarni nego tek
sekundarni odreujui imbenik. Naime, narodi i drave prema njima su se ipak poglavito
odnosili kao vrlo razliitom, drugom narodu. Zato im je ta povijest vie negativno nego
pozitivno odreenje, iako se iz tog konstituiranja ne moe iskljuiti ni njihovo aktivno
odnoenje prema drugim narodima kao stranim i neprijateljskim. Dakle, povijest je za idove
imbenik identiteta, ali u posljednjih 2000 godina poglavito kao negativan imbenik,
odreenje po drugome a ne po samome sebi.
Jezik. Iako kad kaemo jezik kaemo duh, ono najdublje i najvlastitije, ipak ne kaemo
u cjelini duh, kako smo to ve obrazloili. idovi nisu odrali svoj identitet po jeziku. Oni su
stvarali i komunicirali na svim jezicima naroda s kojima su kohabitirali, a kako smo vidjeli,
stvorili su i dva nova jezika: ladino i jidi. Takoer, osim u liturgiji, idovi su uglavnom
zaboravili svoj iskonski jezik, hebrejski jezik. Tek stvaranjem drave Izrael hebrejski postaje
dio njihova identiteta.
Teritorij, zemlja. Iako Pinchas, kao i mnogi drugi, inzistira na idovskoj zemlji kao lanu
konstituirajueg triniteta njihova identiteta, smatramo da je prije upravo odsutnost zemlje vie
konstituira taj identitet nego njegova prisutnost. Pa i stvaranje drave Izrael samo je
djelomino utjecalo na to da zemlja postane dijelom njihova identiteta, samo za dio naroda,
samo za idove Izraelce, budui da vie njih ivi izvan Izraela nego u njemu. idovi su,
poglavito, narod vremena a ne prostora, narod slabog uzemljenja, plitkih korijena.
Nabrojimo, konano, utemeljujue sastavnice idovskoga identiteta. Od mnogih
ponuenih izdvajamo mentalne i fizike sastavnice bez kojih, smatramo, ne bi bilo idovstva
i koje ine idovski identitet:
1. Elan izabranosti, pozvanosti i vjenosti 340
2. Duh izdvajanja
3. Nacionalna religija
4. Nacionalni osjeaj, osjeaj pripadnosti idovstvu kao kolektivna svijest
5. Pripadnost skupini semitskih naroda
6. Lutalatvo
7. Odsutnost moi za svjetsku vladajuu ulogu.
339
340

Melita vob, op. cit, str. 237, 245, 265, 279.

Jedan se narod uzdie, drugi nestaje, no Izrael ostaje vjeno. Keller, op. cit, str. 125.

152

Sve te sastavnice ve smo raspravili i obrazloili i sve su one prisutne u idovstvu od

poetka idovske povijesti, sve do u suvremenost. Ve se Abraham kao praotac idovstva
izdvojio s osjeajem izabranosti, uputio se u lutalatvo, te izabravi posebnoga boga za se i za
svoje udario temelje idovskome monoteizmu, a Mojsije je to dovrio. Pri tome napominjemo
da je idovsko lutalatvo prije svega duhovno, vie nego socijalno ili gospodarsko odreenje.
Obeana zemlja i potraga za njom prije je metafiziki nemir i njegovo odgonetavanje, vie
simbol nego potraga za stvarnim trajnim prostorom. Utoliko to lutalatvo nema niega
zajednikog s lutalatvom koje potiu drugi razlozi (poput npr. romskoga).
Nacionalna religija je koliko formativnog znaaja, sudionik-tvorac nacionalnog
identiteta, toliko i sam identitet. Samo je narod takva identiteta, takvih duhovnih dispozicija
mogao stvoriti takvu religiju, i to je formativno jo vanije, ostati joj vjeran tijekom svoje
cijele poznate povijesti.
idovski je nacionalni osjeaj specifian i njegov stvarni, poglaviti sadraj jest
sudjelovanje u idovskoj misaonoj duhovnosti.
idovi su neprijeporno rasno semitski narod i to je isto fizika, bioloka,
objektivna sastavnica njihova identiteta.
Pomanjkanje moi za svjetsku vladalaku ulogu (kao negativna sastavnica),
nadomjeteno je mitom o oekivanom svjetskom gospodstvu. On je nalije, negativna strana,
mita o izabranosti, no, ujedno nam pomae shvatiti i odnos idova prema Isusu kao dijelu
njihova identiteta. Tako Ivani navodi Pinchasa, koji kae: Isus je bio najvie idov od svih
idova, 341 te sam dodaje da idovi, upoznavajui Isusa kao svog sunarodnjaka i brata,
uvruju svoj identitet. Naime, Isus je sa svojim pasivistikim idejama o drutvenim
odnosima i dranju u njima - o opratanju, ljubavi, trpljenju itd. i o politikom ivotu - caru
carevo Bogu Boje - bio izravna negacija nagona za svjetskom moi, za svjetskim gospodstvom. I zaista, takav se Isus pokazuje kao najnia toka toga nagona, te neangairanosti i
neenerginosti. Borei se protiv Isusa i odriui ga se, idovi su se ustvari borili protiv svoje
slabosti. To je neteoloko, politoloko objanjenje odnosa idova prema Isusu, kao dio
svekolikog objanjenja.
Isus je ujedno primjer kako se duh jednoga naroda koji je ekstremno usmjeren u
jednom pravcu, obre u svoju suprotnost. Taj je psiholoki paradoks konstanta u idovskom
duhu i samo se njime moe objasniti da se njihov pretjerani egoizam i samoljublje obru u
sebedarivanje i altruizam, ali i samomrnju. Tako se i u psihologiji naroda posvjedouje
dijalektiki zakon da kvantiteta nekog kompleksa prerasta u kvalitetu svoje suprotnosti.
Na idovski identitet malo je ili nimalo djelovalo vrijeme. Tijekom cijele povijesti
ostao je isti. Pa ni takvi fundamentalni procesi kakav je bio proces idovske emancipacije,
koji je idova podijelio na ortodoksne i liberalne, religiozne i sekularne, cioniste i
anticioniste, nisu donijeli promjenu identiteta. Ni podjela na Sefarde i Akenaze i njihovo
dugotrajno meusobno neprijateljstvo, kao ono kad su 1761. Sefardi dali istjerati Ashkenaze
iz Bordeau-a jer da su skitnice, kao ni vjerska podjela, (poglavito obredna) na ortodokse,
reformirane i neologiste nije djelovalo na njihov identitet. Doista, kako je primjetio Canetti,
idovski se identitet tijekom povijesti potvrivao i potvruje u raznovrsnosti koja je uvijek u
skladu sa svojim pratemeljem. Uostalom, ni mnogi drugi narodi (Hrvati su, naalost, meu
rijetkim iznimkama) ne mijenjaju identitet poslije vjerskih ili graanskih raskola i
neprijateljstava, pae ni poslije graanskog rata.

341

Tomislav Ivani, Isus iz Nazareta povijesna osoba, Zagreb, 2000., str. 110.

153

Hrvatski identitet.

Dok su se idovi vie pitali o svom identitetu, Hrvati su se vie pitali o svom
mentalitetu i tek preko mentaliteta dolazili do mutne slike svoga identiteta. 342
Pitanje je identiteta ontoloko, a pitanje mentaliteta karakteroloko. Identitet se
pokazuje kao ono unutarnje sudbine nekog naroda.
Dok je mentalitet povijesno relativno dinamian, identitet je relativno statian. No,
nije ni identitet apsolutno statian. I u njemu postoji dinamian moment, a statian moment u
cijelom procesu formiranja identiteta prevladava, zapovijeda razvojem identiteta ne
doputajui mu da se pretvori u svoju suprotnost. Supstancijalno, identitet je statian. Ta
statinost daje identitetu stalnost, svevremenu samoizvjesnost, za razliku od mentaliteta koji
se stvara i pod utjecajem zemljopisnih, socijalnih, politikih, kulturnih, gospodarskih, pravnih
i drugih okolnosti.
Koje su odreujue sastavnice hrvatskoga mentalnog i fizikog identiteta?
1. Hrvatska nacionalna svijest o sebi kao narodu po sebi i za sebe. Hrvatska povijesna nacionalna
svijest je plemika, a suvremena, moderna, jest narodska. Dio je te svijesti i njihova povijest,
koje su aktivno svjesni. Kod Hrvata postoji kolektivno pamenje posebnog podrijetla i
posebne politike sudbine.
Hrvatska (narodska) nacionalna svijest ne ukljuuje naroito intenzivan osjeaj
slavenstva, posebno ne sveslavenstva.
2. Pripadnost zapadnom, katolikom kranstvu. Izbor, a zatim ustrajno pripadanje katolicizmu
formativno je djelovalo na hrvatski identitet. Naime, budui da vjera i inae formativno
djeluje na identitet naroda, tako bi i izbor neke druge vjeroispovijesti formativno djelovao na
hrvatski identitet. Izbor katolicizma identitetski je udaljio Hrvate od nekatolikih Slavena.
3. Ratniko-pjesnika, viteko-umjetnika nastrojenost hrvatskoga duha. Ta se ratnika nastrojenost
ogleda ne samo u dispoziciji za ratovanje nego i u sportu, naroito u sportovima koji se
duhom i tehnikom izvedbe najvie pribliavaju duhu i tehnici rata (boks i druge borilake
vjetine), u kojima Hrvati, postiu razmjerno mnogostruko vee uspjehe. To da su ratniko
vitekog karaktera ni u kom sluaju ne mora upuivati na to da su rasno neslavenskog
podrijetla. Prvo, zato jer su svi ti stari, poglavito bizantski, izvori koji govore o Pra-slavenima
vrlo oskudni, i drugo, govore o njima prije njihova pokreta, prije prikljuivanja seobi naroda
kad ve dolazi do izraaja i njihova aktivna, ratnika energija. Da taj narod sam sebe
percipira kao junaki narod govori i puka etimologija etnonima Hrvat, prema kojoj ime
Hrvat dolazi od glagola hrvati se, jaati se, odnosno imenice hrva, hrvat, jak, snaan u
hrvanju, jaanju.
4. Hrvati su ujedno mirotvoran, neagresivan narod i time obilato sudjeluju u opim,
zajednikim rasnim slavenskim znaajkama.

342

Tek u najnovije vrijeme Hrvati su se poeli i izravno pitati za svoj identitet. Jedan od takvih
pokuaja poduzeo je Eduard Kale u knjizi Hrvatski kulturni i politiki identitet, Pan liber, Osijek-ZagrebSplit, 1999. Predrag Matvejevi, pak, smatra kako nacionalni identitet ima izgleda da postane
pejorativan, Predrag Matvejevi, Bolesti identiteta, u isti rat, Beogradski krug/Belgrade Circle,
Journal of the governmental and nonpolitical organization The Belgrade Circle, br. 1-2/1995.

154

Taj hrvatski mentalni paradoks smo ve objasnili. Kvantitativno, on je izraz

nedostatka energije, a fenomenski kao diskontinuitet, malodunost, minimalizam, naputanje
ideala i nagodbenjatvo.
Iz te sastavnice takoer proizlazi da nisu osvajaki nego ouvalaki, obrambeni narod.
5. Hrvati su narod prostora, ambijetalan i sesilan narod. To samo znai da nisu lutalaki
narod, nego da su pokretni i skloni iseljavanju u prosjeku kao i drugi europski narodi.
6. Rasno pripadaju skupini slavenskih naroda, premda je mogue da su protohrvati bili
mijeani i s drugim, neslavenskim narodnosnim skupinama (kao to je, uostalom, i veina
drugih naroda mijeana). 343 Meutim, to mijeanje krvi dalo je nov, sadanji identitet s
prevladavajuim slavenskim mentalitetom. 344 Naroito je vidljiv prevladavajui slavenski
fenotipski identitet: boja koe, boja oiju, kose i dr. kompleksije karakteristinih slavenskih
oznaka. Prvi zapisi o izgledu Hrvata kao ni sasvim crnih ni sasvim plavih uglavnom vrijede
do danas.
7. Nedostatak energije za vee politike uloge u svijetu. Energija im dotie tek za
samoodranje.
8. Sr hrvatskoga duhovnog identiteta ine vjera i kultura. Naroito je poznato hrvatsko
inzistiranje na istoi i zasebnosti jezika kao njihove differentia specifica na kojoj grade svoje
samoodreenje. A narodi koji svoj identitet grade na vjeri i kulturi a ne na moi, male su
vladalake moi. Hrvati su primili slavenski jezik i inzistiranje na jeziku kao identiteskoj
sastavnici utemeljiteljici, odraz je slavenskog a ne izvornog mogueg iranskog tj. hrvatskog
mentaliteta. Da prekomjerna aspiracija na kulturu teti nacionalnoj moi, naroito ako je
potiu hegemoni, toga je ini se, bio svjestan i Mato kada je 1900. pisao: Ogoljelom se
Hrvatu prua knjiga - i to ne slobodna knjiga - knjiga koja se ne da jesti: tako i bijedni
Indijanac pada od gladne smrti na debelu englesku Bibliju.345 No, ako su Hrvati izmislili
svoje posebno pismo - glagoljicu, kako tvrde neki autori (naroito je o tome respektabilno
pisao Marko Japundi), ne bi se moglo bezostatno rei da nisu bar donekle i narod knjige.
Ne onako i onoliko kao idovi, ali ipak bi pripadali meu rijetke narode s nacionalnim pismom.
Kao narod kulture Hrvati imaju jak nagon perfektibiliteta, nagon za stalnim
usavravanjem. A ono to se samo smatra nesavrenim, a tome tei, po naravi stvari je
samokritiki kolebljivo i sofisticirano, u stalnoj mijeni koja znai upravo to kretanje k
savrenosti u budunosti. To je prednost hrvatskog (kao i drugih naroda iji je razvoj pod
znakom toga nagona) pred gotovim, dovrenim narodima, ali i nedostatak zbog, ini se,
nesigurnosti u sebe i svijet oko sebe, to povrnom oku izgleda kao slabost zbog privida
343

O podrijetlu Hrvata kao i imena Hrvat u znanosti (i izvan nje) postoje mnoge teorije kao to je
iranska, gotska, germanska, ilirska, alanska, karpatsko-alordijska itd. Medu zanimljivijim je i ona
Ivana Muia, tzv. autohtonistika, prema kojoj su Hrvati nastali od oko 85% starosjeditelja (Ilira) i
oko 10 do 12% slavenske krvi, a ostalo od ostalih naroda. Vidi Ivan Mui, Slaveni, Goti i Hrvati, op.
cit., 12. Meutim, iz svega dosadanjeg domiljanja premnogih autora, a na osnovi oskudnih izvora, o
podrijetlu naroda Hrvata i imena Hrvat, po naem miljenju najvjerojatnije je da su Hrvati kao nacija
komponirani od vie razliitih narodonosnih slojeva i to: Hrvata, Slavena, Avara, Ilira i Gota. Hrvati
(kao Iranci) kao dravotvorna komponenta organizirali su taj amalgam u dravu, preuzeli slavenski
jezik i dali dravi i svim dravljanima svoje hrvatsko ime.
Prema Sakau se u dalmatinskoj Hrvatskoj jo i poslije VII. st. slavenski govorilo, ali iranski mislilo
i postupalo, Stjepan Saka, Hrvati do stoljea VII., Zagreb, 2000., str. 80.
344
Jasno je, da su dananji Hrvati Slaveni i da pripadaju slavenskoj jezinoj skupini. Saka, op. cit.,
str. 63
345
A. G. Mato, op. cit., str. 129.

155

nedostatka samoizvjesnosti kod takvih naroda. Otuda i nekritiko i pogreno prosuivanje pa

i podcjenjivanje tih naroda od strane dovrenih naroda, naroda koji djeluju tako kompaktno,
samouvjereno.
9. Geopolitiki identitet Hrvata je europski. Ta sastavnica, koliko god bila izvanjska, objektivna
i neontoloka, ipak je vana jer Hrvate sudbinski upuuje na ostvarivanje nekih vrijednosti
zajednikih europskim narodima, to je postalo dijelom identiteta Hrvata kao europskoga
naroda.
Kako vidimo idovi i Hrvati imaju tek jednu zajedniku sastavnicu: nedovoljnu mo,
nedostatnu svakom od tih naroda za njegove nacionalne projekte. Zbog toga svjetovnoga
nedostatka i naglaene vanosti religije za idovski identitet a kulture za hrvatski, stvorena je
globalna slika da je idovski identitet utemeljen gotovo iskljuivo na religiji a hrvatski na
kulturi. Ipak, taj nedostatak ini da idovi nemaju dovoljno moi za svjetsku vodeu ulogu a
Hrvati za postizanje nekih nacionalnih i nekih nadnacionalnih ciljeva. Razlika pak u
nacionalnim projektima i ukupnom nacionalnom identitetu, donosi razliite i geopolitike
nacrte i ideologeme tih dvaju naroda. No, taj negativni konstituens ne dijele samo idovi i
Hrvati: dijele ga s mnogim drugim narodima pa on ne moe biti nita specifino to bi toboe
govorilo o veoj slinosti idova i Hrvata. Dapae, moemo sa sigurnou zakljuiti da idovi
i Hrvati nemaju nita samo njima specifino zajedniko. Nita zajednikog osim Neba u koje razliito vjeruju i Zemlje
na kojoj razliito ive.
Na kraju, u svezi s pitanjem identiteta valja spomenuti i tzv. identitetski paradoks
prisutan ne samo kod idova i Hrvata, nego kod svih naroda. Paradoks je u tome to kad kod
nekog pojedinca izostanu i sve identifikacijske sastavnice nekoga naroda, pa mu prema tome
taj pojedinac ne bi pripadao, dovoljna je i gola volja pa da ipak pripada tom narodu. Da bude
Nijemac a ne Hrvat iako je iz njega potekao, da bude Hrvat a ne idov iako je potekao iz
idovskoga naroda itd. Dobar primjer za to jest spomenutih 9,9% idova u Jugoslaviji koji
nisu imali ni jednog roditelja idova i 107 idova u Hrvatskoj kojima ni jedan roditelj nije
bio idov. Kako je to mogue? I je li to identificiranje ontoloko ili ontiko budui da nacija
ima oznake i jedne i druge kategorije?
Ako uzmemo u obzir da je identificiranje psiholoki proces preuzimanja svojstava
drugoga, ovdje druge nacije, od one u kojoj je roen, o preuzimanju nekih ili svih identitetskih sastavnica druge nacije, dakle o svjesnom preuzimanju duha drugoga naroda, onda treba
zakljuiti da se radi o sudbinskoj i ontolokoj identifikaciji.

72. Kraj.
Uza sve do sada izloeno, sve ono to povijest trai od jednog naroda, sve ono kako se
neki narod ponaa tijekom povijesti, ini nam se da povijest odnosa idova i svijeta i nije
mogla biti drukija. Iz te perspektive, iz toga horizonta ini nam se da je predvidiva i
budunost njihovih odnosa: mutatis mutandis, bit e kao i prolost. To i nije tako loa perspektiva
kako bi se u prvi as pomislilo. idovi, naime, trebaju ostati trajni izazov svijetu. Izazov za
natjecanje u vrsnoi, u izabranosti, u elitnosti jer je jedino elitistiko natjecanje kulturoloki
i civilizacijski plodonosno. Naroito plodno moe biti u postnacionalnom vremenu, koje se
priziva i djelomino ve ostvaruje, vremenu koje smjera, koje eli biti vrijeme bez rata i
meusobna unitavanja naroda.
156

Tek e povijest (kraj povijesti?) pokazati koliko je sudbina idova sudbina

ovjeanstva, koliko je Obeana zemlja metafora za spas, za raj na zemlji, koliko su patnje i
proganjanje idova neotklonjivi, katarzini put u slobodu cijelog ovjeanstva, koliko je
metafiziki idov metafiziki ovjek. Napokon, koliko je neantisemitistiko drutvo tek
ljudsko drutvo!
No, moe li, i smije li nas nada u kraj povijesti toliko utjeiti da trpimo dva paralelna,
neprijateljska ovjeanstva? I to je zapreka stvaranju ekumenskog, stvarnog ovjeanstva?
ini nam se, naposljetku, da je takvo ovjeanstvo utopija. S jedne strane idovska
utopija o njima kao izabranom narodu, a s druge strane miljenje neidova da ta utopija ne
pripada cjelini ovjeanstva te da se utopija moe obesnaiti i izvan utopijskog i metafikog,
u pragmatici ivota. No, tako dolazimo do pitanja smisla ovjekove egzistencije, a prije svega
njegova djelovanja, pitanja koje ostavljamo filozofijskoj antropologiji.
Ponekad se ini da pomirenje tih dvaju ovjeanstava moda i nije u ovjekovoj
moi! Jer, postojala su i druga neprijateljstva i unutar istih naroda i izmeu razliitih naroda,
neprijateljstva to su se rjeavala ratovima, graanskim i meudravnim, no uvijek su to bila
privremena neprijateljstva, koja su kad-tad zavravala. Samo neprijateljstvo izmeu idova i Svijeta
izgleda vjeno. Zato se ponekad ini da pomirenje nije u ovjekovoj moi, da to moe uiniti
samo novi Mesija koji e biti zajedniki obama ovjeanstvima. Ili je to ipak samo u Bojim
rukama?
***
Ovaj rad, kako smo i podnaslovom naznaili, ima znaaj istraivanja. Iznijeti sudovi
nisu konani i neopozivi, vie su radni prijedlozi meu mnogima moguim. Uostalom, tko da
shvati i istrai svu dubinu narodne due, sve motive i razloge postupanja naroda? Sva njihova
djela: I ona nastala u vremenima hrabrosti i poleta i ona iz vremena zebnje i straha! I u doba
mrnje i u doba ljubavi. Tko da shvati djela to ih narodi ine na vlastitu tetu, ona koja
svjedoe protiv njih! Koliko veliki pojedinci, zasluni za cijelo ovjeanstvo, karakteriziraju
narod iz kojega su potekli a koliko su iznimka, iznimka u ovjeanstvu, poseban sluaj,
dogaaj u svijetu. A koliko je jo tee shvatiti narod iznimku i njegovu potrebu da bude samo
svoj i drukiji, tajna svijeta.
Tko god prati narod kroz njegovu povijest, doivjet e udo. Iznenadit e se kad se taj
narod odjednom pone ponaati kao drugi: on koji je do juer palio i ubijao, odjednom
postaje miroljubiv, skruen i samilostan. Pun samopokajanja i milosti. Ili obratno.
Ipak, najvie udi, ali i veseli, jedna injenica: kolikogod da su narodi meu sobom
razliiti, jo su vie meusobno slini. Zato kad govorimo o narodu, govorimo o
ovjeanstvu, a kad govorimo o ovjeanstvu, govorimo o bilo kome od nas. Zato je i ova
nedovrena pria o dvama narodima samo jedna od nedovrenih pria o narodima. Pria koje
i ne trae da budu dovrene, niti ih je mogue do kraja dovriti. Uostalom, ostavimo ih
drugima i drugim naratajima da nam ih ispriaju...

157

LITERATURA
Antisemitizam, holokaust, antifaizam. Zbornik (Redakcija Ivo Glodstein i dr.), idovska opina
Zagreb, Zagreb, 1996.
Arendt, Hannah, Totalitarizam, Politika kultura, Zagreb, 1996.
Baleti, Milovan, Ispunjavanje zavjeta ili povratak idova u zemlju Izraelovu, Globus, Zagreb, 1988.
Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968.
Bourel, Dominique, idovi i Zapad - Nemogua metafora, Zbornik Treega programa Radio
Zagreba, br. 20, Zagreb, 1988.
Breyer, Mirko, Glas srca i savjesti: Jedna ispovijest, Nova Evropa, V, 9-10, 1922., str 281.
Buber, Martin, idovstvo i idovi, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb,
1988.
Buber, Martin, idovstvo i civilizacija, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb,
1988.
Cassirer, Ernst, Mit o dravi, Nolit, Beograd, 1972. Chouraqui, Andre, idovska misao, Kranska
sadanjost, Zagreb, 1982.
Ciliga, Ante, Sam kroz Europu u ratu (1939. - 1945.), Rim, 1978.
Coster, Charles, Legenda o Ulenpiglu i Lamu Guzdaku, MH, Zagreb, 1945.
Doj, Vera, U sjeni Hrama, u J. Doma Naltabani, (ur.), Obitelj, Zagreb, 1996. str. 89-90.
Doma Naltabani, J., (ur.), Obitelj, Zagreb, 1996. Antisemitizam, holokaust, antifaizam, Zagreb,
1996. Dva stoljea povijesti i kulture idova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998.
Dostojevski, F. M. M. Politiki napisi, Izabrana djela, knjiga druga (idovsko pitanje), Narodna
prosvjeta, Beograd, 1934.
Feldman, Andrea, Gospoica Ashkenazy ali. Intelektualni ivot idova u meuratnoj
Hrvatskoj, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999.
Finkielkraut, Alain, Imaginarni idov, Nakladni zavod Matice hrvatske i Radio 101, Zagreb,
1993.
Finkielkraut, Alain, Kako se to moe biti Hrvat, Ceres; Zagreb, 1992.
Frajdenberg, Maren, idovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Dora Krupieva, Zagreb, 2000.
Frankfort, H. i H. A., Wilson, John A., Jacobsen, Thorkild, Od mita do filozofije, Minerva,
Subotica-Beograd, 1967.
Franzen, August, Pregled povijesti crkve, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993.
Freud, Sigmund, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979.
Gardet, Louis, Mistika, Kranska sadanjost Zagreb, 1983.
Golding, Louis, idovski problem, Binoza, Nakladni zavod Z. S.O.J. Zagreb, 1939.
Goldstein Ivo, - Goldstein, Slavko, Farma jugoslavenskih idovskih naseljenika u Palestini 1926. 1928.;Zbornik Mirjane Gross, Filozofski fakultet, Zagreb, 1999.

158

Goldstein, Slavko, 200 godina zagrebake idovske zajednice, u: 200 godina idova u Zagrebu,
Zagreb, 1988.
Graves Roberto, - Raphael Patai, Hebrejski mitovi, Naprijed, Zagreb, 1969.
Gray, John, Mitologija Bliskog istoka, Otokar Kerovani, Opatija, 1987.
Gross Mirjana, idovi u Habsburkoj Monarhiji, Gordogan, 23-24, 1987.
Gross Mirjana, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti u: Dva stoljea povijesti i kulture idova u
Zagrebu i Hrvatskoj, idovska opina, Zagreb, 1998.
Gross, Mirjana Poloaj i uloga idova na poetku modernizacije, u Poeci moderne Hrvatske,
Globus, Zagreb, 1985.
Haag, Ernest van den, Mistika idova, Misl, Zagreb, 1996.
Hanak, Peter, Tipovi idovske asimilacije u Habsburkoj monarhiji, Zbornik Mirjane Gross,
Zagreb, 1999.
Hegel, G. W. E, Rani spisi, Veselin Maslea, Sarajevo, 1982. Hegel, G. W., Filozofija povijesti,
Naprijed, Zagreb, 1966. Hitler, Adolf, Mein Kampf, Croatiaprojekt, Zagreb, 1999. Horkheimer,
Max, - Adorno, Theodor, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Maslea-Svjetlost, Sarajevo, 1989.
Horkheimer, Max, 0 njemakim idovima, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20,
Zagreb, 1988.
Horvat, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Tipografija, Zagreb, 1939.
Ivani, Tomislav, Isus iz Nazareta povijesna osoba, Teovizija, Zagreb, 2000.
Kafka, Franz, Jastreb, GHZ, Zagreb, 1982.
Kale, Eduard, Hrvatski kulturni i politiki identitet, Pan Liber, Osijek, 1999.
Katalog izlobe idovi u Jugoslaviji, Zagreb, 1988.
Kekemet, Duko idovi u povijesti Splita, Split, 1971.
Keller, Werner, Povijest idova od biblijskih vremena, Naprijed, Zagreb, 1992.
Kneevi, Anto, Mitovi i zbilja, Domovina, TT Zagreb, Zagreb, 1992.
Korespondencija Josip Juraj Strossmayer - Serafin Vannutelli 1881. - 1887., priredili Josip Balabani i Josip
Kolanovi, Dom i svijet, Zagreb, 1999.
Kosier, Ljubomir St., idovi u Jugoslaviji i Bugarskoj, Ekonomska biblioteka, Zagreb-BeogradLjubljana, 1930.
Kovaec, August, Otkrie Novoga svijeta i eksod idova iz panjolske, Trei program
Hrvatskoga radija, 39/1983., Zagreb, 1983.
Krlea, Miroslav, Deset krvavih godina i drugi politiki eseji, Zora, Zagreb, 1971.
Krlea, Miroslav, Panorama pogleda, pojava i pojmova, knjiga
2., NIRO Osloboenje, Sarajevo, 1982.
Lav XIII - J. J. Strossmayer, O sekti masona, priredio Ivan
Mui, Matica hrvatska, Split, 1994.
Lessing, Gotthold Ephraim, Nathan Mudri, Grech, Zagreb,
1996.

159

Lorkovi, Hrvoje, Ogledi o narodima, Sveuilina naklada, Zagreb, 1995.

Maurani, Vladimir, Gebalim, posebni otisak iz Kola Matice hrvatske, knj. VIII. iz godine
1927.
Makanec, Julije, Razvoj dravne misli od Platona do Hegela, u Nerkez Smailagi, Historija
politikih doktrina, Naprijed, Zagreb
Marko Vii, Zakonici drevne Mezopotamije, Duhovni i vjerski ivot naroda drevne Mezopotamije, Neovisna
izdanja 38, Beograd, 1985.
Marx - Engels, Rani radovi. Karl Marx, Prilog idovskom pitanju, Naprijed-Zagreb, SlobodaBeograd, 1973.
Mato, A. G., Misli i pogledi, Globus, Zagreb, 1988.
Maurois, Andre, Povijest engleske politike, A. Velzek Zagreb, 1940.
Matvejevi, Predrag, Bolesti mentaliteta, u isti rat, Beogradski krug, br. 1-2/1995.
Mayer, Hans, Autsajderi, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1981.
Meir, Golda, Moj Izrael, Naprijed, Zagreb, 1987.
Michels, Robert, Sociologija partija u suvremenoj demokraciji, Informator-Fakultet politikih nauka,
Zagreb, 1990.
Mikuli, Tihomir, Otvoreni peati, Kapital trade MTG, Zagreb, 1999.
Mui, Ivan, Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije, Dominovi, Zagreb, 1997.
Mussolini, Benito, Doktrina faizma, Beograd, 1937.
Obrkneevi, Milo, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, p.o. HR. XXIX,
1979., 2(114), 229-67, 229, 248-9, 250-62.
Pinchas, Lapide, idovi i krani. Naputak o dijalogu, Druba katolikog apostolata (palotinci),
Zagreb, 1982.
Puhovski, arko, Mjesto idova u produktivnoj nosologiji Zapada, Zbornik Treega programa
Radio Zagreba, br. 20, Zagreb, 1988.
Radi o idovima, Hrvatsko kolo, knjiga II., Matica hrvatska, Zagreb, 1906.
Roberthson-Smith, V, Teorije o drutvu, Osnove suvremene socioloke teorije, Jahve i proroci, Vuk
Karadi, Beograd, 1969.
Rozenberg, Z., idovsko pitanje poslije rata, Nova Evropa, Knjiga XXVII. Broj 1. Zagreb,
sijeanj 1934.
Schelling, Friedrich Wilhem Joseph, Filozofija mitologije, Opus, Beograd, 1988.
Schiller, Friedrich, Mojsijevo poslanje, Trei program Hrvatskog radija, br. 37. Zagreb, 1992.
Schwarz, dr. Gavro, Prilozi k povijesti idova u Hrvatskoj Vjestnik kr. hrv.-slav,-dalm,-arkiva,
Zagreb, 1903.
Schwarz, dr. Gavro, Povijest idova, Zagreb, 1910.
Shakespeare, William, Mletaki trgovac, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981.
Stanovi, Vojislav, Politike ideje i religija, Gdruenje za politike znanosti Jugoslavije, Beograd,
1999. Strecha, Mario, To je na svaki nain pravi skandal. Prilog pitanju ravnopravnosti
idova u banskoj Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljea, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb, 1999.

160

Stulli, Bernard, idovi u Dubrovniku, Jevrejska opina Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb i Kulturno drutvo Dr. Miroslav alom Freiberger, Zagreb, Zagreb, 1989.
Stulli, Bernard, idovi u Dubrovniku, MH, Zagreb, 1992.
Suni, Tomislav, Amerika ideologija, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1993.
egedin, Petar, Svi smo odgovorni, MH, Zagreb, 1971.
enoa, August, Vjeni id u Zagrebu, MH, Zagreb, 1962.
ik, L., idovi u slavenskim zemljama, nekad i sad, Nova Evropa, V, 9-10, 1922. str. 279-280.
tefan, Ljubica, Mitovi i zatajena povijest, K. Kreimir i M. Slovo, Zagreb, 1999.
tefan, Ljubica, Stepinac i idovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998.
vob, Melita, idovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u idovskoj populaciji, K.D. Miroslav alom,
Freiberger i idovska opina Zagreb, Zagreb, 1997.
Talmud (E. Werber), Otokar Kerovani, Rijeka, 1982.
Werber, Eugen, Kranstvo prije Krista?, Liber, Zagreb, 1972.
idov, 21, 1918., str. 1.
idovi na Balkanu na isteku srednjeg vijeka,
idovska masonerija, Moderna socijalna kronika, br. 1/935.

161

IMENSKO KAZALO
(koristite search funkciju PDF readera da bi nali gdje se donja imena spomiju u tekstu)

Adams
Adorno, Theodor
Andri, Ivo
Arendt, Hannah
Auwerbach, Berthold

Dedijer, Vladimir
Derenin, Marijan
Disraeli, Benjamin
Diwald, Helmuth
Dostojevski, Fjodor
Dreyfus, Alfred
Dvornikovi, Vladimir

Baleti, Milovan
Balfour, James
Bell, Daniel
Benyovsky, Lucija
Bergson, Henry
Bibo, Istvan
Birnbaum, Nathan
Blaki, Tihomir
Bloch, Albert i Jochanan
Blum, Leon
Borne, Ludwig
Bourel, Dominique
Brand, Joel
Brandes, Georg
Braudel, Fernand
Breier, Louis
Brzezinsky, Zbigniew
Buber, Martin
Budak, Mile
Bulaji, Krsto

Eden, Anthony
Eichmann, Adolf
Einstein, Albert
Engdahl, W.
Engels, Friedrich

Garaudy, Roger
Garaanin, Ilija
Giddens, Anthony
Glavina, Frano
Goebbels, Josef
Goethe, J. W.
Golding, Louis
Goldstein, Ivo
Goldstein, Slavko
Goulding, J. Daniel
Grabovac, Filip
Grafenauer, Bogo
Gross, Mirjana
Gruner, Teodor

Canetti, Elias
Christophersen, Thies
Chouraqui, Andre
Cicero, Tullius
Ciliga, Ante
Clinton, Bill
Cohen, Morris
Cohen, Filip
Cromwell, Oliver
D
Dawkins, Richard
162

F
Faurisson, Robert
Feldman, Andrea
Fernandez-Armesto, Felipe
Finkielkraut, Alain
Frajdenberg, Maren
Frank, Josip
Frankfort, H.A.
Franzen, August
Freud, Sigmund
Friedrich I., Barbarossa
G

H
Haag, Ernest
Hanak, Peter
Harwood, Richard
Heekelingen, H. de Vries
Hegel, G.W.F.
Heine, Heinrich
Herzl, Theodor
Hess, Moses
Hilberg, Raul
Hirch, Rabin
Hitler, Adolf
Hofmannstahl, v. Hugo
Horkheimer, Max

Lessing, Theodor
Levin, Nora
Lincoln, Abraham
Lisinski, Vatroslav
Locke, John
Lueger, Karl
Lusitanus, Amantus
M

Jacobsen, Thorkild
Jaspers, Karl

Maar, Wilhelm
Malaparte, Curtius (Kurt Erich Suckert)
Marx, Karl
Mato, Antun Gustav
Matvejevi, Predrag
Maurois, Andre
Mayer, Hans
Maurani, Vladimir
Mercadante, Saverio
Meir, Golda
Mendelsohn Bartoldi, Felix
Mendelsohn, Moses
Michels, Robert
Mohler, Armin
Montandon, George
Mordechaj, Karl
Mui, Ivan

Kafka, Franz
Kale, Eduard
Karadi-Stefanovi,Vuk
Keller, Werner
Khuen-Hedervary
Kneevi, Anto
Koestler, Arthur
Kollek, Teddy
Kosier, St., Ljubomir
Kraus, Karl
Krlea, Miroslav
Kundera, Milan
Kung, Hans
Kvaternik, Eugen

Nietzsche, Friedrich
Nolte, Ernst
Nordau, Max
Novak, Viktor

I
Irwing, David
Ivan XXIII., papa
Ivan, Pavao VI., papa
Ivani, Tomislav
J

L
Lanzmann, Claude
Lenjin. V. I.
Lessing, Gothold

O
Obradovi, Milan
Orwell, George
P
Pandi, Ivan
Parsons, Talcott
Paveli, Ante
Pilar,. Ivo
Pinchas, Lapide
Pir, Didak
Porfirogenet, Konstantin
Prelog, Vladimir

163

Prpi, Ivan
Preuss, Teddy
Proust, Marcel
R
Raabe, Wilim
Radi, Ante
Rassinier, Paul
Rathenau, Walter
Rauschning, Hermann
Rhodes, Cecil
Ricardo, David
Rider, Jacques
Robertsohn, V.
Rodrigez, Daniel
Roterdamski, Erazmo
Rotschild. Amschel
Ruika, Lavoslav

enoa, August
tefan, Ljubica (Edo Bojovi)
vob, Melita
T
Terezija, Marija, austroug. carica
Tito, (Josip Broz)
Tolstoy, Nikolay
Trebitsch, Artur
Tuman, Franjo
U
Ujevi, Augustin
V

S
Sachs, Maurice
Saka, Stjepan
Schelling F.W.J.
Schiller, Friedrich
Schumann, Robert
Schwarz, Gavro
Sforza, C.
Shafer, A.
Shakespeare, William
Shelach, Menachem (Raul picer)
Siksto V, papa
Stahl, Julius, Friedrich (Joelsohn, Joel)
Starevi, Ante
Steiner, Max
Stepinac, Alojzije, kard.
Strecha, Mario
Strossmayer, Josip, Juraj
Suni, Tomislav
Supilo, Frano
Swartz, Richard

164

Vinski, Zdenko
Vukevi Hrvatini, Hrvoje
Vukovi, Tomislav
W
Walendy, Udo
Watson, Seton
Weber, Max
Weininger, Otto
Wilson, John
Z
Zola, Emil
Zuroff, Epfraim
Zweig, Stefan

anko, Milo

ITAJTE NAA IZDANJA

PROTOKOLI, IDOVI I ADOLF HITLER

- Mladen Schwartz

MITOVI IZRAELSKE POLITIKE

- Roger Garaudy

NA IZVORIMA SRPSKIH NEISTINA

- Vatroslav Murvar
STEPINAC I IDOVI
- Ljubica tefan

165

PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA

RAZGOVORI S HITLEROM
- Hermann Rauschning

VOA I POKRET
- Ivan Orani

166

CROATIAPROJEKT, ZAGREB
CROATIAKNJIGA

Urednik
Dr. Franjo Leti

Likovna i grafika priprema

Mladen Leti

Naklada
1000 primjeraka

Tisak
CROATIAPROJEKT
ZAGREB

167

PETAR VUI, diplomirani pravnik i doktor politikih znanosti. Autor je brojnih strunih i
znanstvenih rasprava i lanaka iz podruja politologije, ekonomije, te ustavnog, financijskog i
autorskog prava.
Napisao je vie zapaenih knjiga, meu kojima:
Jugoslavija izmiljena drava
Politika sudbina Hrvatske
Hrvatski duh Alke.
Koautor je knjige Sustav plaanja, trita, novca i kapitala i vrijednosni papiri. U knjizi
idovstvo i hrvatstvo istrauje odnose idovstva i hrvatstva u povijesnom i aktualnom
kontekstu.

Mojim sinovima Domagoju i Hrvoju

I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno
mnogo truda potrebno da se napie knjiga.
Propovjednik 12, 12

168

Svaka ast autoru na uloenom trudu, knjiga idovstvo i Hrvatstvo je vrlo dobar uvod
u problematiku odnosa idova i svijeta. U daljnjem istraivanju pogledajte sljedee knjige...
(link za skidanje PDF-a je ispod svake slike)

etvrti Reich Bogatih (1976) - Des Griffin

Zato e propasti Amerika (2000) - Oleg Platonov

The Controversy of Zion (1956) - Douglas Reed

My Awakening (1998) - David Duke

169

The Conquest of the World by the Jews (1878) - Major

Osman Bey

Architects of deception (2004) - Juri Lina

170

The Nature of Zionism (1993) - Vladimir Stepin

Udarac Ruskih Bogova (2000) - Vladimir Istarhov

Antikrist (1888, hrvatski) - Friedrich Nietzsche

Bijelci & Crnci - 100 injenica i jedna la

March of the Titans (1999) - Arthur Kemp

Pentagon Aliens (1993) - William Lyne

171

Vjena Religija Prirode (1973) - Ben Klassen

White Man's Bible (1981) - Ben Klassen

Might is Right (1896) - Ragnar Redbeard

Cosmotheism (1977) - William Pierce

172