Metodika

Vol. 8, br. 1, 2007, str. 84-93

Pregledni lanak
Primljeno: 15.04.2007.
UDK: 378.678

DEFINIRANJE KOMUNIKACIJSKE
KOMPETENCIJE
Vesna Bagari
Filozofski fakultet, Sveuilite J. J. Strossmayera u Osijeku

Jelena Mihaljevi Djigunovi

Filozofski fakultet, Sveuilite u Zagrebu
Saetak - Iako danas postoji visok stupanj suglasja meu teoretiarima oko
osnovnoga sadraja denicije komunikacijske kompetencije, u literaturi se esto
navodi kako je pri koncipiranju istraivanja komunikacijske kompetencije potrebno
razmotriti i jasno odrediti pojam komunikacijske kompetencije, tj. oblikovati takvu
deniciju koja e omoguiti jednostavnu operacionalizaciju toga konstrukta. U
ovom se radu ukratko prikazuje proces deniranja komunikacijske kompetencije
koji je zapoeo jo u 60-im godinama prologa stoljea. U okviru dva zasebna
poglavlja predstavlja se nekoliko vanijih denicija i modela komunikacijske
kompetencije, na temelju kojih se u zavrnom poglavlju izvode zakljuci o nainu
deniranja komunikacijske kompetencije relevantnom za projekt Engleski jezik
u Hrvatskoj.
Kljune rijei: komunikacijska kompetencija, modeli komunikacijske kompetencije, pojam komunikacijske kompetencije

1. Pojam komunikacijske kompetencije

Izraz komunikacijska kompetencija sastoji se od dvije rijei koje u
kombinaciji znae kompetencija za komuniciranje. Ta jednostavna leksikosemantika analiza otkriva injenicu da je temeljna rije u sintagmi komunikacijska kompetencija rije kompetencija.
Kompetencija je jedan od najspornijih izraza u podruju ope i primijenjene lingvistike. Njegovo uvoenje u lingvistiki diskurs vezuje se ponajprije uz Chomskoga. U svojoj vrlo utjecajnoj knjizi Aspects of the Theory of
Syntax, Chomsky (1965) je postavio danas ve klasinu razliku izmeu kompe84

Bagari V., Mihaljevi Djigunovi J.: Deniranje komunikacijske kompetencije

tencije (znanje o jeziku koje posjeduje monolingvalni govornik-sluatelj) i performanse (stvarne uporabe jezika u konkretnim situacijama)1.
Ubrzo nakon to je Chomsky predloio i opisao koncept kompetencije i
performanse, zagovornici tada sve zastupljenijega komunikacijskoga gledita u
primijenjenoj lingvistici (npr. Savignon, 1972) izrazili su nezadovljstvo pojmom
vrlo idealizirane, isto lingvistike kompetencije kao teorijskim temeljem za metodologiju pouavanja i testiranja jezika. Izlaz su pronali u alternativnom, irem
i, smatralo se, realistinijem pojmu kompetencije, koji je Dell Hymes (1972)
nazvao komunikacijska kompetencija2.
Tijekom 70-ih i 80-ih godina prologa stoljea, daljem je razvoju pojma komunikacijske kompetencije u velikoj mjeri pridonio i niz primijenjenih lingvista s
primarnim interesom za teoriju usvajanja jezika i teoriju jezinoga testiranja.
U nastojanju da razjasni i dalje razvije pojam komunikacijske kompetencije,
Widdowson je, krajem 70-ih godina prologa stoljea, nainio razliku izmeu kompetencije i sposobnosti. U odreenju tih dvaju pojmova Widdowson se, velikim
dijelom, oslanjao na spoznaje iz podruja diskursne analize i pragmatike. Stoga, kada govori o kompetenciji ili, bolje reeno, komunikacijskoj komeptenciji, tu uglavnom misli na znanje o lingvistikim i sociolingvistikim konvencijama ili pravilima (engl. rules), a pod sposobnou (engl. capacity), koju je znao poblie odrediti i
kao proceduralnu ili komunikacijsku sposobnost (engl. procedural or communicative capacity) podrazumijevao je sposobnost (engl. ability) uporabe znanja jezika
kao sredstva za stvaranje znaenja u jeziku ili, preciznije, procedure (engl. procedures) u tumaenju i stvaranju diskurzne cjelovitosti. Prema Widdowsonu (1983)
sposobnost nije dio kompetencije, ne pretvara se u kompetenciju, ve ostaje djelatna snaga za trajnu kreativnost, snaga za ostvaranje onoga to Halliday (1970) naziva znaenjski potencijal (engl. meaning potential). Denirajui komunikacijsku
kompetenciju na taj nain, Widdowson se svrstao u krug teoretiara koji su, meu
prvima, u svojim promiljanjima o odnosu izmeu kompetencije i performanse
vie pozornosti posvetili performansi, tj. samoj jezinoj uporabi.
Canale i Swain (1980) te Canale (1983) su komunikacijsku kompetenciju
shvaali kao sintezu temeljnoga sustava znanja i vjetina potrebnih za komunikaciju. Znanje se, u njihovom konceptu komunikacijske kompetencije, odnosi na
ono to pojedinac zna (svjesno ili nesvjesno) o jeziku i o drugim aspektima jezine
uporabe. Tri su tipa znanja: znanje o temeljnim gramatikim principima, znanje o
tome kako se jezik rabi u drutvenim kontekstima da bi se izvrile komunikacijske
funkcije i znanje o tome kako se izriaji i komunikacijske funkcije mogu poveza1

Chomskyeva distinkcija competence/performance poiva, prema miljenju mnogih opih

i primijenjenih lingvista, na temeljnoj lingvistikoj razlici langue/parole koju je odredio
Saussure.
Campbell i Wales (1970) su izraz komunikacijska kompetencija uporabili za tzv. kompetenciju 2
ili jaku verziju kompetencije. Iz njihove rasprave, meutim, nije jasno to se tono misli pod tom
kompetencijom. Stoga se pridruujemo miljenju Cazden (1996) kako je pojam komunikacijske
kompetencije u lingvistiki diskurs prvi uveo i jasno obrazloio upravo Hymes.

85

METODIKA:Vol. 8, br. 14 (1/2007), str. 84-93

ti s obzirom na principe diskursa. Vjetina se, pak, tie toga kako pojedinac moe
uporabiti navedena znanja u stvarnoj komunikaciji. Canale (1983) je, meutim,
neto kasnije objasnio kako sam pojam vjetine zahtijeva razlikovanje temeljnih
sposobnosti (engl. capacities) (kompetencija) od njihova oitovanja u konkretnim
situacijama (stvarna komunikacija, tj. performansa)3.
Iako Savignon komunikacijsku kompetenciju shvaa na isti nain kao
Hymes, te Canale, u svojoj je deniciji puno vei naglasak stavila na aspekt sposobnosti. Naime, Savignon (1972) je komunikacijsku kompetenciju denirala
kao sposobnost djelovanja u pravom komunikacijskom okruenju, odnosno kao
dinaminu razmjenu u kojoj se lingvistika kompetencija treba prilagoditi cjelokupnom informacijskom ulazu, lingvistikom i paralingvistikom, koji prua jedan ili vie sugovornika. Za Savignon (1983), ali i mnoge druge teoretiare (npr.
Canalea i Swainovu, 1980; Skehana, 1995, 1998; Bachmana i Palmera, 1996) je
priroda komunikacijske kompetencije dinamina, a ne statina, vie interpersonalna nego intrapersonalna, relativna, a ne apsolutna, te odreena kontekstom4. U
distinkciji kompetencija-performansa, kompetencija je denirala kao pretpostavljenu temeljnu sposobnost, a performansu kao otvorenu manifestaciju te sposobnosti. Drala je kako je samo performansa dostupna promatranju i kako se samo
preko performanse kompetencija moe razviti, odrati i vrjednovati. K tome, za
Savignon (1983), kao i za mnoge druge teoretiare u podruju uenja i pouavanja
jezika, komunikacijska je kompetencija isto to i jezino umijee (engl. language
prociency5). Taylor (1988) je, stoga, predloio zamjenu izraza komunikacijska
kompetencija izrazom komunikacijsko umijee (engl. communicative prociency). I Bachman (1990) je u to vrijeme takoer izaao s prijedlogom novoga
pojma - komunikacijska jezina sposobnost, tvrdei kako taj pojam u sebi ujedinjuje znaenje pojma jezinoga umijea i pojma komunikacijske kompetencije.
U naslanjanju na Hymesa, Widdowsona i Candlina, Bachman je komunikacijsku
3

86

Canale i Swain (1980) i Canale (1983) smatrali su nunim naglasiti postojanje razlike izmeu
komunikacijske kompetencije i komunikacijske performanse, odnosno stvarne komunikacije
(engl. actual performance), izraza kojim se Canale radije sluio radi izbjegavanja konotacije s
Chomskyevim konceptom performanse.
Stern (1986) i Spolsky (1990) su, uz to, prirodi komunikacijske kompetencije pripisali i
sposobnost kreativne jezine uporabe.
U englesko-hrvatskim rjenicima (npr. u Drvodeli, 1983; Bujas, 2001) se kao istoznanice za
englesku rije prociency uglavnom pojavljuju rijei znanje, sposobnost, vjetina i
strunost. Za prva tri prijevodna izraza nismo se mogli odluiti, jer smo, u ovom radu, njima
preveli rijei/pojmove knowledge, ability, capability i skill. etvrti izraz, zbog konotacije
koje se uz njega veu, ne smatramo prikladnim za uporabu u kontekstu govora o uenju i
pouavanju stranoga jezika. Jednako tako neodgovarajuim ine nam se i mogui prijevodni
ekvivalenti poput osposobljenost i ovladanost, i to zato to ih je vrlo teko primjereno
uporabiti u svim sintagmama u kojima se u originialu pojavljuje rije prociency. Na kraju
nam se najprihvatljivijim prijevodnim izrazom za englesku rije/pojam prociency (koja ima
toliko dodirnih toaka sa znaenjem izraza competence i koju strani teoretiari, unato tomu,
rabe kao zasebni pojam) uinila hrvatska rije umijee. Ta se rije u Rjeniku hrvatskoga
jezika (2000), izmeu ostaloga, denira kao praktino znanje, to znai da se njome ne
implicira samo (uroena) sposobnost ili (steena) vjetina, nego i znanje koje uporabom prelazi
u/postaje dijelom jedne druge dimenzije sposobnosti i/ili vjetine.

Bagari V., Mihaljevi Djigunovi J.: Deniranje komunikacijske kompetencije

jezinu sposobnost denirao kao koncept koji se sastoji od znanja ili kompetencije i sposobnosti (engl. capacity) za prikladnu primjenu ili izvrenje toga znanja
u kontekstualiziranoj komunikacijskoj jezinoj uporabi. U obrazloenju svoje denicije posebnu je pozornost skrenuo na vanost aspekta jezine uporabe, odnosno toga kako se jezik koristi radi postizanja odreenoga komunikacijskoga cilja
u odreenim situacijskim kontekstima.

2. Modeli komunikacijske kompetencije

Teorijski okvir/model koji su predloili Canale i Swain (1980, 1981) prvobitno je sadravao tri komponente, odnosno ukljuivao tri podruja znanja i
vjetina: gramatiku, sociolingvistiku i strategijsku kompetenciju. U promijenjenoj verziji toga okvira Canale (1983, 1984) je dio elemenata sociolingvistike
kompetencije prenio u dodatnu, etvrtu sastavnicu okvira, koju je nazvao diskursna kompetencija.
Denicija gramatike kompetencije se u tom okviru naslanja na Chomskyevu
formulaciju lingvistike kompetencije, pa stoga teoretiari (npr. Savignon,
1983) koji su u svom teorijskom ili empirijskom radu poli od modela Canalea i
Swainove, gramatiku kompetenciju nazivaju jo i lingvistikom kompetencijom.
Prema Canale i Swain (1980, 1981) i Canale (1983, 1984) gramatika se kompetencija odnosi na vladanje (verbalnim ili neverbalnim) lingvistikim kodom, tj. na
znanje morfolokih i sintaktikih pravila, znanje vokabulara, znanje semantikih
pravila, te znanje fonolokih i ortografskih pravila. Posjedovanje te kompetencije
omoguuje koritenje znanja i vjetina potrebnih za razumijevanje i izricanje doslovnoga znaenja izriaja.
Odreenje sociolingvistike kompetencije u teorijskom okviru Canalea i
Swainove temelji se na Hymesovim promiljanjima o prikladnosti jezine uporabe u raznim drutvenim situacijama pa se, u skladu s njima, sociolingvistika
kompetencija denira kao poznavanje drutvenih pravila i konvencija koji stoje u
osnovi prikladnoga razumijevanja i uporabe jezika u raznim sociolingvistikim i
sociokulturolokim kontekstima.
Diskursnu je kompetenciju Canale (1983, 1984) opisao kao vladanje
nainima povezivanja i tumaenja oblika i znaenja radi postizanja smislene
cjelovitosti govornih ili pisanih tekstova razliitih anrova. Cjelovitost teksta
omoguuje, s jedne strane, kohezija u obliku koja se postie uporabom kohezivnih sredstava (npr. zamjenica, veznika, sinonima, paralelnih struktura i slino)
pomou kojih se individualne reenice ili izriaji povezuju u strukturalnu cjelinu, a s druge strane, koherentnost u znaenju do koje dolazi primjenom naina
za postizanje koherentnosti teksta (npr. ponavljanjem, progresijom, konzistencijom, relevantnou ideja) pomou kojih se postie organizacija znaenja, odnosno uspostavlja logian odnos prema jednoj opoj propoziciji/ideji. Inae, u
odreenju diskursne kompetencije Canale se ponajvie pozivao na Widdowsonov
teorijski i empirijski rad u podruju diskursne analize.
87

METODIKA:Vol. 8, br. 14 (1/2007), str. 84-93

Strategijska kompetencija sastoji se od poznavanja verbalnih i neverbalnih

komunikacijskih strategija koje se prizivaju kako bi se nadomjestili prekidi u komunikaciji do kojih je dolo bilo zbog ogranienja u stvarnom komunikacijskom
dogaaju, bilo zbog nedostatne kompetencije u jednoj ili vie komponenata komunikacijske kompetencije. Te strategije ukljuuju parafrazu, okolianje, ponavljanje, oklijevanje, izbjegavanje (rijei, struktura, tema), pogaanje, promjene registra i stila, modikacije poruke i dr. Canale (1983) je dodao kako se strategijska
kompetencija moe uporabiti i radi poboljanja djelotvornosti komunikacije. U
kvalitativnom smislu ta je komponenta komunikacijske kompetencije razliita od
ostalih komponenata - nije tip spremljenoga znanja, a k tome ukljuuje i nekognitivne aspekte, npr. samouvjerenost, spremnost na rizik i dr. Ipak, sa svim navedenim komponentama stoji u odnosu uzajmnoga djelovanja, omoguujui uenicima
da se u komunikacijskoj interakciji uspjeno nose sa svim nedostatcima u nekom
od preostala tri podruja kompetencija.
Unato nepotpunosti modela Canalea i Swainove, taj je model dominirao
gotovo vie od jednoga desetljea kako poljem usvajanja drugoga i stranoga jezika, tako i poljem jezinoga testiranja. tovie, postoji sklonost uporabi toga modela ili pozivanja na njega i nakon to su Bachman i Palmer izali sa svojim puno
sveobuhvatnijim modelom. Vjerojatno je jednostavnost modela, a time i njegova
laka operacionalizacija, upravo ono zbog ega se mnogi i danas odluuju za njegovu primjenu.
Na temelju rezultata empirijskoga istraivanja te uvidom u relevantnu literaturu, Bachman je, krajem 80-ih godina, predloio novi model komunikacijske kompetencije, preciznije, komunikacijske jezine sposobnosti u koji su on
i Palmer tijekom 90-ih unijeli odrene promjene. Ovdje emo prikazati tu drugu,
aktualnu verziju.
Prema Bachmanu i Palmeru (1996) na komunikacijsku jezinu sposobnost
utjeu mnoge osobine samih korisnika jezika. Te su osobine podijelili u etiri
skupine: ope osobine, tematsko znanje, afektivna shema i jezina sposobnost.
Kljuna osobina je jezina sposobnost, a ine ju dvije komponente jezino
znanje i strategijska kompetencija.
Dva su iroka podruja JEZINOGA ZNANJA - organizacijsko (ustrojbeno) znanje i pragmatiko (korisniko)6 znanje. Ta se dva podruja znanja nadopunjuju u svrhu komunikacijski uinkovite jezine uporabe. Evo kako ih Bachman
(1990:87ff.), odnosno Bachman i Palmer (1996) poblie odreuju (v. sliku 1.)
Organizacijsko znanje sastoji se od sposobnosti ukljuenih u nadzor nad
formalnim strukturama jezika, a ine ga gramatiko i tekstovno znanje. Prvo od ta
dva podruja znanja sadrava nekoliko relativno nezavisnih podruja znanja kao
to su: znanje vokabulara, morfologije, sintakse i fonologije/pravopisa, ukljuenih
6

88

Jelaska (2005), u kontekstu govora o Bachmanovom modelu, organizacijsku kompetenciju naziva

ustrojbenom sposobnou, pragmatiku korisnikom, sociolingvistiku drutvenojezinom,
ilokucijsku namjernom, a engl izraz textual competence prevodi s tekstovna sposobnost.
Unato tim moguim prijevodnim izrazima, mi smo u ovom radu odluili rabiti posuenice.

Bagari V., Mihaljevi Djigunovi J.: Deniranje komunikacijske kompetencije

u prepoznavanje i tvorbu gramatiki tonih reenica, te razumijevanje njihova

propozicijskoga sadraja. Drugo podruje znanja omoguuje razumijevanje i produkciju tekstova, pa stoga pokriva poznavanje konvencija za povezivanje reenica
ili izriaja u tekst (govorni ili pisani), tj. znanje o koheziji (naini za oznaavanje
semantikih odnosa izmeu reenica u pisanim tekstovima ili izriaja u konverzaciji) i znanje o retorikoj organizaciji (naini razvoja naracije, opisa, usporedbe, klasikacije itd.) ili konverzacijskoj organizaciji (konvencije za zapoinjanje,
odravanje i zakljuivanje razgovora).
Pragmatiko znanje odnosi se na mogunost stvaranja i tumaenja diskursa povezivanjem reenica ili izriaja te tekstova s njihovim znaenjem, s namjerama korisnika jezika i bitnim obiljejima konteksta jezine uporabe, a obuhvaa
dva tipa znanja - znanje o pragmatikim konvencijama za izraavanje prihvatljivih jezinih funkcija i za interpretaciju ilokucijske snage izriaja ili diskursa
(funkcionalno znanje) i znanje o sociolingvistikim konvencijama za stvaranje
i tumaenje jezinih izriaja koji su prihvatljivi u odreenom kontekstu jezine
uporabe (sociolingvistiko ili drutvenojezino znanje).
Funkcionalno znanje je znanje o tome kako izvesti jezine funkcije koje
su svrstane u etiri makro-funkcije: idejnu, manipulativnu, heuristiku i imaginacijsku.
Sociolingvistiko znanje ukljuuje sljedee sposobnosti: osjetljivost za
razlike u dijalektu i jezinim varijantama, zatim osjetljivost za razlike u registru, osjetljivost za prirodnost, tj. za tvorbu i tumaenje izriaja koji nisu samo
lingvistiki toni, nego i u maniri izvornoga govornika i, konano, sposobnost
tumaenja kulturolokih referenci i gura u govoru.
STRATEGIJSKA KOMPETENCIJA je u modelu opisana kao niz metakognitivnih komponenata7 koje korisniku jezika omoguuju ukljuivanje u postavljanje komunikacijskog cilja, procjenjivanje komunikacijskih izvora i planiranje.
Postavljanje cilja ukljuuje prepoznavanje niza moguih ciljeva, izbor jednog ili
vie ciljeva i odluivanje o tome treba li uope pokuati postii cilj. Procjenjivanje
se opisuje kao sredstvo pomou kojega se kontekst jezine uporabe povezuje s
ostalim komponentama. Planiranje ukljuuje odluivanje o tome kako iskoristiti jezino znanje i druge komponente ukljuene u proces jezine uporabe radi
uspjenoga postizanja eljenog cilja.
Na kraju prikaza Bachmanovoga, odnosno Bachmanovog i Palmerovog
modela komunikacijske jezine sposobnosti neizbjean je zakljuak kako je taj
model bolji, tj. sloeniji, sveobuhvatniji i jasniji od modela komunikacijske kompetencije Canalea i Swainove i to, prije svega, zbog detaljnoga, ali istovremeno i
vrlo organiziranoga opisa temeljnih komponenata komunikacijske kompetencije.
Zadnji model koji emo ukratko predstaviti jest model/opis komunikacijske
jezine kompetencije iz Zajednikoga europskoga referentnoga okvira za jezik:
7

Te metakognitivne vjetine su kognitivne zbog prirode operacija koje ukljuuju, a meta zbog
toga to svjesnost moe biti ugraena u njihovo djelovanje.

89

METODIKA:Vol. 8, br. 14 (1/2007), str. 84-93

uenje, pouavanje, vrednovanje (ZEROJ u daljnjem tekstu) (2005). Ve iz samog naslova te knjige jasno je da je navedeni model namijenjen kako vrjednovanju, tako i uenju i pouavanju jezika. Komunikacijska kompetencija, koja se
denira u uem smislu, odnosno samo u smislu jezinoga znanja, a ne i strategijske kompetencije, sadrava tri temeljne komponente jezinu kompetenciju, sociolingvistiku kompetenciju i pragmatiku kompetenciju. Zanimljivo
je, meutim, da se svaka komponenata jezinoga znanja eksplicitno denira i u
smislu poznavanja njezinih sadraja i u smislu sposobnosti njihovog koritenja.
Primjerice, jezina kompetencija ili lingvistika kompetencija denira se kao poznavanje i sposobnost uporabe jezinih izvora pomou kojih se mogu oblikovati
dobro strukturirane poruke. U potkomponente jezine kompetencije ubrajaju se
leksika, gramatika, semantika, fonoloka, ortografska i ortoepska kompetencija. Sociolingvistika kompetencija odnosi se na posjedovanje znanja i vjetina za
odgovarajuu uporabu jezika u drutvenom kontekstu. Posebno se istiu sljedei
aspekti te kompetencije: jezini elementi koji oznauju drutvene odnose, zatim
pravila pristojnog ponaanja, izrazi narodne mudrosti, razlike u registru, te dijalekti i naglasci. Zadnja komponenta, pragmatika kompetencija, obuhvaa dvije
potkomponente: diskursnu kompetenciju i funkcionalnu kompetenciju te jedan
aspekt koji je dio obje kompetencije - tzv. kompetencija planiranja, a odnosi se na
nizanje poruka u skladu s interakcijskim i transakcijskim shemama. Strategijska
kompetencija, koju autori ZEROJ-a ne smatraju dijelom komunikacijske kompetencije, razmatra se u dijelu u kojem se govori o komunikacijskoj jezinoj uporabi. Pod strategijskom se kompetencijom podrazumijeva uporaba strategija u
najirem smislu znaenja toga pojma. Naglasak je, ipak, na primjeni komunikacijskih strategija na koje se ne gleda samo kroz prizmu nesposobnosti, tj. kao
nain da se nadoknadi nedostatak u jezinom znanju, nego se pod njima podrazumijeva koritenje svih vrsta komunikacijskih strategija. Uporaba strategija se,
prema miljenju autora ZEROJ-a, moe usporediti s primjenom metakognitivnih
naela (planiranja, izvrenja, praenja i ispravljanja) na razne oblike djelatnosti:
recepciju, interakciju, produkciju i posredovanje (ZEROJ, 2005).
Na kraju ovoga potpoglavlja, graki emo ilustrirati slinosti i razlike u
komponencijalnoj strukturi tri modela komunikacijske kompetencije na koje smo
se detaljnije osvrnuli u gornjem tekstu, a to su model Canalea i Swainove, odnosno Canaleov model, Bachmanov, odnosno Bachman i Palmerov model te model
koji je opisan u ZEROJ-u (v. sliku 2).

3. Zakljuak
Iz izloenog kratkog prikaza razvoja pojma i modela komunikacijske kompetencije proizlazi sljedee:
1. Kako se pojam komunikacijske kompetencije od trenutka njegovog
uvoenja u lingvistiki diskurs mijenjao i prilagoavao kontekstu nje90

Bagari V., Mihaljevi Djigunovi J.: Deniranje komunikacijske kompetencije

gove uporabe, tako su se predlagali i/ili koristili drugi termini umjesto termina komunikacijske kompetencije, na primjer izrazi jezino
umijee, komunikacijsko umijee i komunikacijska jezina sposobnost. Meutim, pojmovi koji se kriju iza tih izraza su, kao to je
vidljivo iz prvoga poglavlja ovoga rada, istoznani ili vrlo bliskoznani
pojmu komunikacijske kompetencije. Naime, svi se navedeni pojmovi,
uglavnom, deniraju na isti nain kao i pojam komunikacijske kompetencije - u smislu znanja i sposobnosti/vjetina za uporabu znanja. To
ukazuje na injenicu da su teoretiari, osobito oni iz kruga primijenjenih lingvista, dobrim dijelom temeljem empirijskih istraivanja, uvidjeli kako biti kompetentan korisnik jezika u komunikaciji ne znai samo
posjedovati znanje o jeziku nego i sposobnost i vjetinu za aktiviranje
toga znanja u komunikacijskom inu. I dok je, kao to smo mogli vidjeti
iz prikaza modela komunikacijske kompetencije, relativno lako odrediti
temeljna znanja koja stoje u osnovi koncepta komunikacijske kompetencije, sposobnost za uporabu nije jednostavno opisati. Pretpostavlja se da
su u taj aspekt komunikacijske kompetencije ukljueni razni kognitivni i
afektivni imbenici. O njima, njihovom djelovanju u procesu komunikacijske jezine uporabe i utjecaju na uspjenost jezine komunikacije jo
uvijek se nedovoljno zna, ponajprije zato to su ti imbenici zbog svoje
prirode teko dostupni empirijskom istraivanju. Iz toga razloga se jo
uvijek trae teorijski i empirijski odgovori na pitanja to ini sposobnost
za uporabu, kakav je odnos toga aspekta komunikacijske kompetencije s aspektima znanja s jedne strane i imbenicima iz stvarne jezine
uporabe s druge strane. Odgovori na ta pitanja pruit e razumijevanje
odnosa kompetencije i performanse, koji je potrebno rasvijetliti iz
psiholingvistike, ali i sociolingvistike perspektive. Do tada e se, kako
istiu vodei teoretiari i istraivai u polju jezinoga testiranja, o komunikacijskoj kompetenciji ispitanika u istraivanjima zakljuci izvoditi na temelju praenja i testiranja komunikacijske performanse. Naime,
performansa, slau se gotovo svi istraivai, odraava kompetenciju,
ako ne izravno, a onda, barem, neizravno. K tome, veina istraivaa
smatra da je nepotrebno, a nije ni praktino mogue, mjeriti sve komponente komunikacijske kompetencije, odnosno komunikacijske performanse koje navodi teorija. Navedena miljenja uvaila su se i pri koncipiranju istraivanja komunikacijske kompetenicije uenika engleskoga,
ali i njemakoga jezika u projektu Engleski jezik u Hrvatskoj.
2. Izmeu tri aktualna modela komunikacijske kompetencije, koji su prikazani u drugom poglavlju ovoga rada, postoji velika slinost u odreenju
temeljnih komponenata komunikacijske kompetencije. Zbog te slinosti
odlueno je da se u znanstveno-istraivakom projektu Engleski jezik u Hrvatskoj pri koncipiranju konstrukta komunikacijske kompetencije, koji se namjeravao ispitivati, nee poi od jednoga odreenog
91

METODIKA:Vol. 8, br. 14 (1/2007), str. 84-93

modela, nego e se u procesu oblikovanja konstrukta uvaiti denicije

komponenata komunikacijske kompetencije iz raznih modela, osobito
iz Bachmanovoga i Palmerovoga modela, te modela komunikacijske
jezine kompetencije opisanog u ZEROJ-u. Takoer je odlueno da e
se ispoljavanje temeljnih znanja i sposobnosti - gramatike, tekstovne, funkcionalne i sociolingvistike kompetencije - opisanih u modelima komunikacijske kompetencije, pratiti kao integrirane ili kao zasebne kompetencije, u etirima jezinim djelatnostima (vjetinama)
sluanju, itanju, govorenju i pisanju. No, o metodologiji istraivanja te
njegovim rezultatima bit e vie rijei u sljedeim radovima.

LITERATURA: vidi popis literature u inaici lanka na engleskom jeziku.

JEZINO ZNANJE

ORGANIZACIJSKO ZNANJE

GRAMATIKO
ZNANJE

TEKSTOVNO
ZNANJE

znanje vokabulara
znanje sintakse
znanje o fonologiji/
/ortograji

znanje o koheziji
znanje o retorikoj i
konverzacijskoj
organizaciji
znanje o imaginacijskim funkcijama

PRAGMATINO ZNANJE

FUNKCIONALNO
ZNANJE
znanje o idejnim
funkcijama
znanje o manipulativnim funkcijama
znanje o heuristikim
funkcijama
znanje o kulturalnim
referencama i gurama
u govoru

SOCIOLINGVISTIKO
ZNANJE
znanje o dijalektima i
jezinim varijantama
znanje o registrima
znanje o prirodnim i
idiomatskim izrazima

Slika 1. Podruja jezinoga znanja (Izvor: Bachman i Palmer, 1996:68)

92

Strategijska
kompetencija

Strategijska kompetencija:
- postavljanje cilja
- ocjenjivanje
- planiranje

Sociolingvistiko
znanje

Funkcionalno znanje

Pragmatino znanje

Tekstovno znanje

Gramatiko znanje

Organizacijsko znanje

Jezino znanje

Bachman i Palmer (1996)

Slika 2. Prikaz slinosti i razlika nekoliko modela komunikacijske kompetencije

Strategijska
kompetencija

Sociolingvistika
kompetencija

Sociolingvistika
kompetencija

Diskursna
kompetencija

Gramatika
kompetencija

Canale (1983)

Gramatika
kompetencija

Canale i Swain (1980)

Sociolinvistika
kompetencija

Funkcionalna
kompetencija

Diskursna kompetencija

Pragmatika
kompetencija

Jezina kompetencija

Okvir (2005)
Bagari V., Mihaljevi Djigunovi J.: Deniranje komunikacijske kompetencije

93