POČETAK ARBITRAŽNOG POSTUPKA

Uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona o međunarodnoj

trgovačkoj arbitraži i mogućnosti da ga SFR Jugoslavija inkorporira
u svoj pravni sistem

Dr SINIŠA TRIVA UDK 347.769(100)

profesor Pravnog fakulteta Izvorni znanstveni rad
u Zagrebu Ur. 7. 2. 85.

Član 21. UNCITRAL-ovog Nacrta model-zakona o međunarodnoj

trgovačkoj arbitraži određuje .da, izuzev drukčijeg sporazuma stranaka,
arbitražni postupak počinje onog dana kada tuženik primi zahtjev da se
spor iznese pred arbitražu. Na taj moment nadovezuje se niz procesnih
(naročito perpetuatio fori) i supstancijalnopravnih posljedica (naročito
prekid zastarijevanja). U jugoslavenskom pravu ove posljedice u pravilu i
pravno i faktički nastupaju ranije, danom podnošenja tužbe sudu odnosno
institucionalnoj, a ponekad i arbitraži ad hoc, i to bez mogućnosti da
tuženik utječe na dan njihova nastupanja. Ako bi SFRJ inkorporirala u
svoje pravo tekstove model-zakona bez ikakvih modifikacija, to bi je
obvezalo da mijenja zakone u kojima se propisuje nastupanje navedenih
pravnih posljedica početka arbitražnog postupka. Ako bi tekstove model-
-zakona preuzela u sadržaju prilagođenom svom važećem pravu, čije solucije
autor smatra prikladnijima od onih predviđenih u Nacrtu model-zakona,
ugrozila bi ostvarivanje cilja model-zakona - maksimalno moguću harmoni­
zaciju pravila o arbitraži na širem međunarodnom planu.

I
1. Generalna skupština Ujedinjenih naroda svojom rezolucijom 2205/21/ od 17.
12. 1966. osnovala je Komisiju Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo
1
{United Nations Commission on International Trade Law — UNCITRAL) sa zadatkom
da radi na postupnom usklađivanju i ujednačavanju prava međunarodne trgovine
pripremajući ili potičući donošenje i usvajanje novih međunarodnih konvencija, model-
-zakona ili jednoobraznih zakona, uključujući u ovaj program i brigu o trgovačkoj
arbitraži. U izvještaju generalnog sekretara OUN naglašeno je tom prilikom da bi veći

Na francuskom ta se komisija zove Commission des Nations Unies pour le droit commercial
international - CNUDCI. U prijevodu na hrvatskosrpski jezik ova se komisija pretežno naziva
Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (tako npr. član 40. Pravilnika o
Vanjskotrgovinskoj arbitraži pri PKJ od 5. U. 1981, SL SFRJ, 70/81) ili Komisija UN za
međunarodno trgovinsko pravo (tako npr. VILUS i CIGOJ u „Suvremeni problemi spoljnotrgo-
vinske arbitraže", Beograd 1982); GOLDŠTAJN je naziva Komisija UN za pravo međunarodne
trgovine (npr. u „Međunarodna trgovačka arbitraža i lex mercatoria", Zagreb 1984, s. 7).
SEKOLEC je, na slovenskom jeziku, naziv Komisija Združenih narodov za mednarodno gospodarsko
pravo (v. npr. u „Arbitražna pravila UNCITRAL", Ljubljana 1983, s. 10, n. 4).
 S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
196 Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985)
stupanj usklađenosti među nacionalnim pravnim pravilima o arbitraži mogao smanjiti
raznolikosti i neizvjesnosti koje u arbitražnoj praksi nastaju kao posljedica upućivanja
na neka pravila nacionalnog prava u tekstovima međunarodnih instrumenata u ovoj
materiji.2
2. Prvi značajan rezultat rada novoosnovane komisije OUN na području među­
narodne arbitraže bila su Arbitražna pravila UNCITRAL-a (UNCITRAL Arbitrcttion
Rules/Reglement d'Arbitrage de la CNUDCI) što ih je prihvatila 28. 4. 1976. na svom
devetom zasjedanju u New Yorku.3 Generalna skupština OUN na svojem 31. redovnom
zasjedanju usvojila je 15. 12. 1976. posebnu rezoluciju kojom je preporučila korištenje
tih pravila pri rješavanju sporova koji nastaju iz međunarodnih trgovačkih odnosa,
stavljajući u dužnost generalnom sekretaru OUN da se stara za njihovu što širu
primjenu.4 Pravila su ubrzo naišla na izuzetan prijem širom svijeta. Iako izvorno
namijenjena ad hoc arbitražama, brojne su institucionalne arbitraže prihvatile njihove
odredbe, ili su ih s određenim manjim modifikacijama preuzele u svoje pravilnike, ili
su, napokon, izrazile svoju spremnost da provedu arbitražu po tim (umjesto po svojim)
pravilima ako se stranke u sporu o tome sporazume.5 Za ovim pravilima slijedila su
1980. i UNClTRAL-ova pravila o mirenju (UNCITRAL Conciliation Rules).
3. Predmet naše pažnje su daleko ambiciozniji programi UNCITRAL-a — radovi
na pripremanju nacrta model-zakona o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži, koji bi
trebalo da vodi posebnog računa o odredbama Njujorške konvencije o priznanju i
izvršenju inozemnih arbitražnih odluka od 10. 6. 1958. i o Arbitražnim pravilima
UNCITRAL-a. Potaknut suglasnim stavovima sudionika konsultativnog susreta pred­
stavnika sekretarijata UNCITRAL-a i Azijsko-afričkog pravnog savjetodavnog komiteta
(AALCC), članovi Međunarodnog savjeta za trgovačku arbitražu (ICCA) i Komisije za
međunarodnu arbitražu Međunarodne trgovačke komore (ICC) održanog u Parizu 7. i
8. 9. 1978, UNCITRAL je, naročito zahvaljujući intenzivnim višegodišnjim nastojanjima
posebne Radne grupe, brojnim konsultacijama, obavljenim istraživanjima i studijama,
elaboratima, napisanim skicama i nacrtima, na svome XVII zasjedanju održanom od 25.
6. do 10. 7. 1984. u New Yorku6 konstatirao da je Radna grupa, na svom VII
zasjedanju od 6. do 17. 2. 1984. u New Yorku,7 usvojila Nacrt teksta model-zakona o
međunarodnoj trgovačkoj arbitraži, pa je generalnom sekretaru OUN preporučio da taj
nacrt uputi svim vladama i zaintresiranim međunarodnim organizacijama pozivajući ih

2
V. Yearbook of UNCITRAL, vol. I (1968-1970), s. 260.
3
V. Yearbook of UNCITRAL, vol. VII (1976), s. 22-27.
4
V. General Assembly Resolution 31/98 u Yearbook of UNCITRAL, vol. VIII (1977), s. 7.
5
Pobliže o historijatu rada na Arbitražnim pravilima UNCITRAL-a v. SZASZ u referatu
„Introduction to the Model Law of UNCITRAL on International Commercial Arbitration"
pripremljenom za Interim Cogress of the International Council for Commercial Arbitration (ICCA),
održan 9 - 12. 5. 1984. u Lozani, te u knjizi SEKOLECA, op. cit. u bilj. 1, u kojoj su ova pravila,
osim na slovenskom, objavljena u službenim verzijama na engleskom, francuskom, ruskom i
španjolskom jeziku. Prijevod Pravila na hrvatskom književnom jeziku i u engleskom izvorniku
objavljen je u knjizi GOLDSTAJNA „Međunarodna trgovačka arbitraža", sv. III, Zagreb 1977, a na
srpsko-hrvatskom jeziku u izdanju Instituta za uporedno pravo u Beogradu „Suvremeni problemi
spoljnotrgovinske arbitraže" (1982). O ovlaštenju stranaka da u postupku pred Vanjskotrgovinskom
arbitražom pri PKJ u Beogradu optiraju za primjenu pravila UNCITRAL-a v. član 40. Pravilnika
VTA od 5. 11. 1981 (SL SFRJ, 70/81), objavljenog i u Zbirci pravnih propisa „Narodnih novina"
u Zagrebu, sv. br. 186, 1982, u redakciji TRIVA, prilog XV-A, s. 574-592.
6
V. Report of the UNCITRAL on the work of its XVII session, Gen. Ass. Off. Records, 39.
session Suppl. No 17 (A/39/17).
7
V. Annex to the Report of the Working Group on International Contract Practices on the
work of its VII session, New York, 6-17 February 1984 - A/CN. 9/246.
S. TRIVA: Početak arbitrarnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
Zomik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985) 197
da svoje primjedbe na Nacrt podnesu do 30. 11. 1984. Odlučio je da se rasprava o
Nacrtu, u svjetlu primljenih primjedaba, održi na XVIII zasjedanju UNCITRAL-a od 3.
do 21. 6. 1985. u Beču, s ciljem da se na tom zasjedanju definitivno utvrdi i usvoji
tekst model-zakona o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži.8

II
4. Od posebnog je interesa konstatirati da su, barem do danas, dominantna
mišljenja onih koji model-zakonu, navodno pravno najmanje efikasnom mediju za
ostvarivanje unifikacije prava na međunarodnom planu, daju prednost pred konku­
rentnim metodama — međunarodnim konvencijama ili jednoobraznim zakonima. Nacio­
nalni zakonodavac koji se odluči na usvajanje teksta jednoobraznog zakona u pravilu
nema mogućnosti da modificira njegova pravila - može ih prihvatiti ili odbaciti.
Potpisniku multilateralne konvencije dopušta se da, prihvaćanjem određenog mini­
malnog broja konvencijom predviđenih rezervi, tek neznatno odstupi od konverzijskog
temeljnog teksta. Suprotno njima, potencijalnim potpisnicima teksta model-zakona —
na čije usvajanje i poštivanje ne obvezuje suglasno izražena volja potpisnika neke
konvencije — tek se preporučuje da se, pri zakonodavnom reguliranju određene
materije svojim nacionalnim normama, ugledaju u rješenja koja im se u model-zakonu
nude. Mogu ga prihvatiti u integralnom neizmijenjenom tekstu, no mogli bi ga, po
svom nahođenju, i značajno modificirati, rukovodeći se ocjenama svog specifičnog
položaja u međunarodnoj zajednici i interesima koje bi htjeli zaštititi.
5. Izgledi da model-zakon dovede do ujednačenja nacionalnih zakonodavstava su
minimalni. Realistička procjena njegova dometa morala bi se ograničiti na očekivanje
da se, zahvaljujući ponudi njegovih tekstova, ostvari izvjesna harmonizacija inače često
nepomirljivih stavova izraženih u nacionalnim zakonodavstvima. Ispoljene skepse imaju
svoju specifičnu težinu kad se radi o nastojanjima unifikacije procesnog prava čije su
institucije izrasle iz maglama zaborava zastrtog i jedva razaznatljivog korijenja osebujnih
stoljetnih, često iracionalnih tradicija i čija se pravila do te mjere isprepliću i uzajamno
i sa supstancijalnim normama pravnih oblasti čijoj su zaštiti namijenjena da je često
veoma teško, ponekad i gotovo nemoguće, prihvatiti pozive na unifikaciju tek
određenih, naoko perifernih i nezavisnih pravila, a da se pri tome ne izloži nuždi da se
podvrgnu reviziji i vitalni elementi sistema, čija bi promjena bila moguća samo uz
10
nesagledive teškoće i neprihvatljive žrtve. S druge strane, sudbine mnogih priprem­
ljenih multilateralnih konvencija koje već godinama čekaju da se oko njih sakupi
minimalni broj potpisnika da bi stupile na snagu, ili onih drugih koje, zbog neznatnog i
beznačajnog broja adherenata, jedva da bilo kako utječu na međunarodni pravni život,
ozbiljna su opomena plemenitim i gorljivim zagovornicima naoko efikasnijih modela
unifikacije — poziv da makar za sada odustanu od svojih maksimalističkih programa i
da fli zamijene skromnijim ali zato vjerojatnijim ostvarenjima mogućeg zajedničkog
nazivnika za relevantan krug zemalja. Izgledi da tekstovi ponuđenog model-zakona
budu široko prihvaćeni zavise iznad svega od njihova izuzetno razborito izbalansiranog
sadržaja, od trezvene ocjene njihovih kreatora o dopustivim granicama elastičnosti
pravnih sustava u koje bi se trebali inkorporirati. Pretenzije da se oko minimalnih

8 '
Pobliže o historijatu radova na pripremanju Nacrta model-zakona v. SZASZ, op. cit. u bilj.
5; VILUS, Doprinos Komisije UN za međunarodno trgovinsko pravo unifikaciji pravila o arbitraži u
„Savremeni problemi spoljnotrgovinske arbitraže", Beograd 1982; GOLDŠTAJN. op. cit. u bilj. 1.
V. u bilj. 4. cit. preporuku Generalne skupštine OUN kojom su popraćena Arbitražna
pravila UNCITRAL-a.
V. u tom smislu slična razmišljanja SZASZA u njegovom referatu cit. u bilj. 5.
 S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
198 Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985)

zajedničkih nazivnika okupi što veći krug zemalja, pored neizbježnog saznanja o često
nepremostivim razlikama u sadržaju normativnih poredaka koje bi trebalo izmiriti,
približiti i sjediniti, prijete ponekad opasnošću da pregaoce dovedu na rub rezignacije
uzrokovane spoznajom o zanemarljivim sadržajima mogućih rezultata njihovih muko­
trpnih nastojanja. „L'art du possible" na području harmonizacije kakofonijskih nare­
daba začahurenih zakonodavaca zarobljenih svojim vlastitim petriflciranim mislima
mogla bi se svesti ni na što. Izglede na određeni uspjeh mogla bi ostvariti tek ona
rješenja koja inspiraciju za svoj sadržaj crpu iz savjesno i objektivno snimljene aktualne
prakse i trendova koji se u njoj snažno i nezadrživo manifestiraju. Pesimistima usprkos,
treba konstatirati da su takvi sadržaji ipak mogući, mnogi nadohvat ruke, kao što to,
baš u iskustvima međunarodne trgovačke arbitraže, pokazuju neka temeljna pravila
Njujorške konvencije o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka i Arbitražnih
pravila UNCITRAL-a. Stoga držimo da su inspiratori i realizatori poduhvata izgradnje
model-zakona o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži postupali krajnje razborito i
vidovito kad su se, ponekad i uz žaljenje zbog napuštanja načelno korektnijih vizija,
odricali svojih maštanja u korist pravila iza kojih stoji određena iskustvena verifikacija,
pa ma kako skromna bila. Tek postoji opasnost da se, pri nastojanju da se utvrdi tekst
model-zakona prihvatljiv za relevantnu većinu njegovih potencijalnih usvojitelja, njegov
sadržaj ograniči na pravila koja su i inače opće prihvaćena (legislativno ili u
standardiziranoj sudskoj praksi), pa da, u suštini, njegovo plebiscitarno prihvaćanje baš
mnogo ne doprinese na planu istinskog približavanja dotle divergentnih nacionalnih
pravila. Napokon, apeliranje na potencijalne korisnike pripremanog uzor-zakona da pri
sudaru između svojih važećih nacionalnih solucija i onih pripremanih u Nacrtu
model-zakona pokažu više tolerantne sklonosti napuštanju nacionalnih intrasigentnih
stavova u korist ostvarivanja poželjne eufonije na širem međunarodnom planu, moglo bi
neopravdano otupjeti oprez onih koji su pozvani da se brinu o integritetu svojih
pravnih sistema pa da, prihvaćajući, u ime dokaza dobre volje, regule model-zakona, tek
naknadno počnu otkrivati teško premostive jazove koji dovode u pitanje svrsishodnost
već donesene odluke o prihvaćanju ponuđenog standarda.
6. Izučavanje referata podnesenih na Interimnom kongresu Međunarodnog savjeta
za trgovačku arbitražu (IGCA) održanom u Lozani od 9. do 21. 5. 1984. i sažetaka
11
diskusija koje su o njima vođene, upućuje nas na umjesnost moderiranja pretjeranog
optimizma u čijoj optici izgleda da bi se brojne ispoljene ozbiljne divergencije i
neriješena bitna pitanja mogli tako brzo premostiti i riješiti, pa da se ostvari utvrđeni
program po kojem bi već u lipnju 1985. u Beču na XVIII zasjedanju UNCITRAL-a,
trebalo očekivati usvajanje teksta očekivanog model-zakona. Ako do toga dođe unatoč
sve jasnijem uočavanju praznina i neriješenih kriza, zahvaljujući dominaciji tolerantne
dobre volje koja će posegnuti za mačem radi presijecanja gordijskih čvorova, svečane
fanfare mogle bi svojim trubljama nagovijestiti tek Pirovu pobjedu.

V., za sada još neobjavljene u posebnoj knjizi, pored već cit. referata SZASZA u biij. 5,
referate ostalih izvjestitelja na kongresu u Lozani cit. u bilj. 5: KERR, Arbitration and the courts;
SZURSKI, Arbitration agreement and competence of the arbitral tribunal; MELIS, Arbitration and
the courts; STROHBACH, Composition of the arbitral tribunal and making of the award;
HOLTZMANN, The conduct of arbitral proceedings under the Draft UNCITRAL model law on
international commercial arbitration; DERAINS, Regles des conflits de lois et regles de fond
applicables aux litiges; BROCHES, Recourse against the award and The enforcement of the award,
te sažetke koje su redigirali predsjedavajući zasjedanja o rezultatima diskusija vođenih u povodu
podnesenih referata.
S. TRI VA: Početak arbit raznog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985) 199

III
7. Sav prethodni, naoko nerazmjerno opširan uvod - radi glasnog razmišljanja o
jednoj mikrotemi, jedva primjetljivoj prostim okom u moru drugih, kapitalnih; o temi
koja bi da istraži mogućnosti prihvaćanja odredbe člana 21. Nacrta model-zakona, koja
se odnosi na pokretanje, započinjanje arbitražnog postupka, u jugoslavenski pravni
sistem takav kakav je danas, odnosno da prouči kakve bi intervencije u njemu trebalo
poduzeti pa da se ponuđena norma s njime stopi u harmoničnu cjelinu.
8. Član 21. Nacrta model-zakona o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži na
engleskom jeziku glasi:
„Article 21. Commencement of arbitral proceedings „Unless othenvise agreed by
the parties, the arbital proceedings in respect of a particular dispute commence on the
date on which a request for that dispute to be referred to arbitration is received by the
respondent. " n
Službena francuska verzija ove odredbe glasi:
„Article 21. Dibut de la procedure arbitrale
„Sauf convention contraire des parties, la procedure arbitrale concernant un
differend determine est engage' a la date a laquelle la demande de soumission de ce
diffe'rend a l'arbitrage est recue par le defendeur. " 1 3
Imajući pred sobom englesku verziju Nacrta, J. VILUS je ovaj tekst prevela na
srpskohrvatski jezik na slijedeći način:
„Član 21. Početak arbitražnog postupka
„Izuzev drugačijeg sporazuma stranaka, arbitražni postupak u odnosu na određeni
spor počinje onog dana kada je zahtev da se takav spor iznese pred arbitražu primio
tuženi. " u
Teško je zamisliti da bi ugledanje u francusku verziju dovelo do drukčijeg
rezultata. Tek što se u engleskoj verziji i u marginalnoj rubrici i u tekstu norme
upotrebljavaju izvedenice istog glagola — commence (započeti), dok se u francuskoj
verziji u naslovu spominje debut (početak) postupka, dok se u tekstu norme kaže da je
postupak engage (zapodjenut) na dan određen ovim pravilom. Sa stajališta ciljeva koje
bi ovom odredbom trebalo ostvariti, francuske termine debut i engagement moglo bi se
tretirati kao sinonime.
9. Historijat predloženog teksta upućuje na Izvještaj Radne grupe o radu njenog
trećeg zasjedanja (Nevv York, 16—26. 2. 1982), pripremljen za XV zasjedanje UNCI­
1S
TRAL-a (New York, 26.7-6.8. 1982), u kojem se, između ostaloga, konstatira da se
Radna grupa suglasila o tome da se u Nacrt model-zakona unesu i odredbe o
minimalnom sadržaju tužiteljevog zahtjeva i odgovora na zahtjev (minimum contents of
a statement of claim and of defence/ contenu minimum de la requ§te et de la reponse)
te o njihovim pravnim učincima na zastame rokove (prescription or limitation period/
dčlai de prescription), skrećući pri tome pažnju na rješenja ovih pitanja u članu 3.
Arbitražnib. pravila UNCITRAL-a.
U noti Sekretarijata od 12. 1. 1983. pripremljenoj za V zasjedanje Radne grupe
UNCITRAL-a (New York, 22. 2 - 4. 3. 1983),1 6u vezi s ostvarivanjem zadatka
1
V. Annex cit. u bilj. 7.
13
V. Rapport du Groupe de travail des pratiques en matiere de contrats internationaux sur
les travaux de la septifeme session (New York, 6-17 fevrier 1984) - A/CN. 9/246.
14
V. poligrafirani prijevod J. VILUS engleskog teksta Nacrta model-zakona pripremljen za
potrebe Instituta za uporedno pravo u Beogradu (1984).
15
V. UNCITRAL doc. A/CN. 9/216 (23. 3. 1982).
16
V. UNCITRAL doc. A/CN. 9/WG. II/WP. 41 (12. 1. 1983).
 S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
200 Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985)
utvrđenog u prethodno navedenom dokumentu, konstatira se kako se u mnogim
međunarodnim ugovorima predviđa da će se umjesto suđenja pred državnim sudovima
sporovi iznijeti pred arbitražu. Zbog toga bi možda bilo dobro da započinjanje
arbitražnog postupka proizvodi one iste učinke na tok zastarnih rokova koji nastaju u
povodu pokretanja sudskog spora, kao što je to i predviđeno u mnogim pravnim
sustavima. No odredbe o tome kada prestaje teći zastarni rok nisu posvuda jedno­
obrazne. Mnogi pravni sustavi prepuštaju strankama da taj moment sporazumno utvrde.
Tako bi one mogle uglaviti da arbitražni postupak počinje upućivanjem zahtjeva
protivniku za imenovanje arbitra, ili podnošenjem tužbe arbitraži, ili obraćanjem arbitru
određenom u arbitražnom ugovoru, ili dostavom tužbe tuženiku i si. Takvih razno­
likosti nema u području sudskog parničnog postupka, jer u svim sistemima postoje
zakonska pravila o tome koji je procesni čin relevantan za prekidanje zastarijevanja.
Naglašavajući potrebu da se i u model-zakonu strankama osigura pravo da taj relevantni
moment utvrde svojim sporazumom, u noti se ističe potreba za utvrđivanjem jednog
dispozitivnog pravila (supplementary rule/regle supplćmentaire) koje bi dolazilo do
primjene u situacijama (veoma čestim) u kojima stranke o tome nisu ništa ugovorile.
Tako se u Arbitražnim pravilima UNCITRAL-a (član 3) određuje da stranka koja
preuzima inicijativu za provođenje arbitraže-tužitelj (the party initiating recourse to
arbitration - claimant/ la partie qui prend l'intiative de recourir a l'arbitrage - le
demandeur) treba da onoj drugoj — tuženiku (respondent/dčfendeur) pošalje o tome
obavijest, te da se smatra da je arbitražni postupak započet onog dana kad tuženik to
obavještenje primi.17
U dok. cit. u bilj. 16 skreće se pažnja na to da je ovakvo shvaćanje našlo izraza i
u Konvenciji o zastari (potraživanja) u oblasti međunarodne kupoprodaje robe (Conver-
tion on the Limitation Period of the International Sale of Goods (New York, 13. 6.
1974), u kojoj se određuje da" ... vrijeme zastare prestaje teći kada vjerovnik poduzme
bilo koju radnju koja se, po zakonu suda kod kojega je pokrenut postupak, smatra
otvaranjem sudskog postupka protiv dužnika (...) radi udovoljenja ili priznanja njegova
potraživanja (član 13). Kada se (međutim) stranke suglase da spor iznesu na rješavanje
arbitraži, vrijeme zastare prestaje teći od dana kada jedna od njih pokrene arbitražni
postupak na način predviđen arbitražnim sporazumom ili zakonom koji se primjenjuje
na takav postupak. Ako ne postoje odredbe u tom pogledu, smatra se da je arbitražni
postupak pokrenut na dan kada je zahtjev da se sporno potraživanje iznese na arbitražu
dostavljen u stalno boravište ili u poslovno sjedište druge strane (...)" (član 14).18

" V . bilj. 5.
18
Ovaj relevantni fragment Konvencije citiramo prema prijevodu na hrvatski književni jezik
objavljen u tekstu Zakona SFRJ o ratifikaciji Konvencije o zastari u oblasti međunarodne
kupoprodaje robe (SL. SFRJ, MU, 5/78, 13. 7. 1978), po našem iskustvu i mišljenju karakte­
rističan za način objavljivanja sličnih važnih pravnih akata u SFRJ: tako naslov Zakona nije
istovjetan s naslovom Konvencije navedenim u članu 2. Zakona (u kojem se govori o zastari
„potraživanja" — objekta koji se ne spominje, mada se podrazumijeva, ni u izvornicima na
službenim jezicima OUN a ni u naslovu Zakona o ratifikaciji; dok se u tom istom članu 2. Zakona
najavljuje paralelni tekst Konvencije u izvorniku na engleskom jeziku, čitalac biva neposredno
nakon te informacije zatečen paralelnim tekstom objavljenim (nadajmo se u izvorniku) na
francuskom jeziku; o sumnjivim, profesionalno nepreciznim i dezinformirajućim prijevodima odluč­
nih dijelova konvencijskog teksta da se i ne govori.
Komentirajući ovo pravilo, SEKOLEC, op. cit. u bilj. 1, s. 23, iznosi da je svrha ovog obavještenja
upoznavanje protivnika o tužiteljevoj namjeri da pokrene arbitražni postupak, o izvoru spora i o
tužbenom zahtjevu, ali ne i o relevantnim činjenicama na kojima će svoj zahtjev zasnovati niti o
pitanjima koja su sporna. Upravo stoga što po svom sadržaju nije istovjetno sa sadržajem klasične
tužbe, to se obavještenje ne upućuje arbitraži (koja može odlučivati samo na temelju iscrpno
instruirane tužbe), već tuženiku.
S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985) 201
Treba, uz sve navedeno, posebno naglasiti da Konvencija još nije stupila na snagu:
da bi do toga došlo, bilo bi potrebno da prođe određeni period vremena od
deponiranja kod generalnog sekretara OUN desetog instrumenta o ratifikaciji Kon­
vencije ili o pristupanju Konvenciji (51. 43, 44. Konvencije). Unatoč njenom sadržajno
znatno restringiranom području moguće primjene i ponuđenim rezervama, do 19. 4.
1984. Konvenciju je - prema podacima UNCITRAL-a — ratificiralo odnosno njoj je
pristupilo samo osam država (Argentina, "ČSSR, Dominikanska Republika, Egipat,
Gana, Jugoslavija, Mađarska i Norveška). Za sada su očigledno slabi izgledi da bi u
dogledno vrijeme mogla stupiti na snagu i oko sebe okupiti potpisnike relevantne u
međunarodnoj trgovini te da bi u toj oblasti mogla igrati značajniju ulogu. Iz izvještaja
Radne grupe o radu njenog petog zasjedanja (New York, 22. 2 — 4. 3. 1983) za XVI
zasjedanje UNCITRAL-a (Beč, 24. 5 - 3. 6. 1983)19saznaje se daje zauzeto stajalište
da u model-zakonu ne treba utvrđivati pravne posljedice započinjanja arbitražnog
postupka, pa ni one koje se odnose na prekid zastarijevanja, iako je bilo mišljenja da bi
model-zakon i o tome trebao ponuditi uniformna pravila. Usvojeni dominantni stav
opravdava se naročito tezom da pravila o prekidu zastarijevanja ne spadaju u materiju
arbitražnog postupka, te da bi jedno takvo pravilo, kad bi ipak bilo uneseno u nacrt
model-zakona, trebalo temeljitije prostudirati, razraditi i urediti nizom preciznijih
odredaba koje bi mogle lako doći u sukob s važećim nacionalnim zakonima o zastari.
Šesto zasjedanje Radne grupe (Beč, 29. 8 - 9. 9. 1983) 20 utvrdilo je tekst nacrta
relevantnog pravila držeći se stavova i zaključaka navedenih u dokumentima cit. u bilj.
16 i 19. Po tada redigiranom tekstu za početak arbitražnog postupka bio bi relevantan
dan kada je tuženik primio (received) obavještenje tužitelja o namjeri obraćanja
arbitraži, pod uvjetom da to obavještenje u dovoljnoj mjeri identificira njegov zahtjev
(sufficientfy identifies the claim/prćcise suffisament la requete). U svom izvještaju
pripremljenom za XVII zasjedanje UNCITRAL-a (New York, 25. 6 — 13. 7.
1984),21 Radna grupa svoj utvrđeni nacrt teksta popratila je mišljenjem o njegovoj
korisnosti, napominjući da su mnogi sudionici skupa pledirali za to da se iz teksta briše
adverbijalni kvalifikativ ,,sufficiently"/„suffisament" jer bi njegovo tumačenje moglo
dati povoda nekorisnim nesuglasicama. Istaknuto je i mišljenje da je u najavi zahtjeva
za provođenje arbitraže po prirodi stvari nužno odrediti sadržaj tužbenog zahtjeva pa
da — jer u tom smislu neodređena najava ne bi bila podobna za pokretanje arbitražnog
postupka — nema potrebe da se u tekstu odgovarajuće norme posebno ističe zahtjev za
preciziranjem tužbenog zahtjeva u obliku uvjeta za valjanost obavještenja kao akta
kojim se arbitražni postupak pokreće. Prevladalo je, na koncu, mišljenje po kojem bi u
nacrt trebalo unijeti odredbu inspiriranu sadržajem člana 3. Arbitražnih pravila
22
UNCITRAL-a.
10. Nešto disonantnu notu u dosad zabilježena shvaćanja unosi nama nepoznati
diskutant na Kongresu u Lozani 1984 (v. bilj. 11), po kojem bi trebalo smatrati daje
arbitražni postupak pokrenut na dan otpreme takvog obavještenja protivniku, obavljene
na prikladan način, što bi bilo od naročite koristi u kontekstu pravila o prekidu
zastarijevanja. U izvještaju o ovoj intervenciji nisu, na žalost, zabilježeni ostali (iscrpniji)
razlozi za izneseni prijedlog.23
19
V. UNCITRAL doc. A/CN. 9/233 (28. 3. 1983).
20
V. UNCITRAL doc. A/CN. 9/WG. II/WP 44 (1. 7. 1983), s. 8, sect. B.
21
V. UNCITRAL doc. A/CN. 9/245 (21. 9. 1983).
22
U članu 3. Arbitražnih pravila UNCITRAL-a određuje se da stranka koja pokreće
arbitražni postupak treba o toj svojoj namjeri obavijestiti drugu stranu; smatra se da je arbitražni
postupak započeo na dan kada tuženik primi obavijest o arbitraži.
23
Summary of Chairman prof. Sergei Lebedev on the Session on the Conduct of Arbitral
 S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
202 Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985)
IV
11. S obzirom na niz procesnopravnih i supstancijalnopravnih posljedica koje se
nadovezuju na pokretanje sudskog odnosno arbitražnog postupka, nije svejedno kojoj
će se procesnoj radnji pripisati svojstvo pokretača postupka. Po jugoslavenskom
građanskom parničnom procesnom pravu smatra se da je parnični postupak pokrenut
danom podnošenja tužbe sudu. Već tada nastupaju određene veoma značajne i
procesne i supstancijalnopravne posljedice u pravnim odnosima među strankama. U
procesnopravnom smislu dan podnošenja tužbe sudu relevantan je i zbog toga što se
prema činjeničnom stanju kakvo je bilo toga dana prosuđuje postojanje određenih
procesnih pretpostavaka, a naročito postojanje nadležnosti suda kojem je tužba
podnesena. U supstancijalnopravnom smislu dan podnošenja tužbe sudu relevantan je
naročito jer uzrokuje prekid zastarijevanja: po odredbi člana 388. Zakona o obveznim
odnosima od 30. 3. 1978 (ZOO - SL SFRJ, 29/78) „ ... zastarijevanje se prekida
podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv
dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organima, radi utvrđivanja, osiguranja ili
ostvarenja potraživanja".24 Dan dostavljanja tužbe tuženiku, do kojeg dolazi na temelju
naredbe parničnog suda kojem je tužba prethodno podnesena, relevantan je za početak
toka parnice (litispendenciju) te za nastupanje nekih drugih važnih supstancijalno­
pravnih posljedica čije bi izlaganje prelazilo granice ovog rada.25
12. Odredbe jugoslavenskog zakona o parničnom postupku koje se odnose na
arbitraže (izbrane sudove) nemaju imperativnih propisa o toj materiji, već se ograni­
čavaju na to da ovlaste stranke odnosno, supsidijamo, izbrane suce da odrede postupak
pred izbranim sudom.26 Odatle bi se moglo zaključiti da bi stranke bile ovlaštene da
kao dan relevantan za započinjanje arbitražnog postupka utvrde neki drugi dan, a ne
dan podnošenja tužbe arbitraži. To bi bilo svrsishodno i gotovo jedino razborito i
moguće kad se radi o ad hoc arbitraži, jer bi se tužba - kompletno i lege artis
instruirana tako da sadrži sve elemente na temelju kojih bi se arbitraža mogla provesti
— ad hoc arbitrima mogla podnijeti tek kad se arbitraža (u pravilu arbitražno vijeće)
konstituira, a tom danu u pravilu prethodi relativno dugo razdoblje započeto kvalifi­
ciranim obavještenjem potencijalnog tažitelja njegovom protivniku o namjeri da se radi
rješenja spora obrati ugovorenoj arbitraži i pozivom da, po ugledu na njega, imenuje
svog arbitra. Kod ad hoc arbitraže bilo bi, dakle, i u okvirima jugoslavenskog
mjerodavnog prava oportuno odrediti da se kao dan početka arbitražnog postupka
smatra dan dostave (ili upućivanja) obavještenja potencijalnog tužitelja tuženiku o
namjeri aktiviranja arbitraže, pa da tako već taj dan (ako to dopuštaju važeća pravila

Proceedings (art. 21) u „UNCITRAL'S Project for a Model Law on International Commercial
Arbitration, ICCA Congress Series No 2", (gen. editor P. Sanders), Kluver, Deventer, 1984, s. 163.
24
Arg. iz čl. 15. i 185. Zakona SFRJ o parničnohi postupku od 24. 12. 1976, (ZPPJ), •
kojima se ponavljaju odredbe čl. 14. i 173. ZPPJ od 8. 12. 1956. O procesnim i supstancijalno-
pravnim posljedicama podnošenja tužbe sudu v. suglasne stavove jugoslavenske teorije građanskog
procesnog prava: ZUGLIA, Građanski parnični postupak FNRJ, Zagreb 1957, s. 405; ZUGLIA-
-TRIVA, Komentar Zakona o parničnom postupku, Zagreb 1957, vol. I, s. 400; JUHART, Civilno
procesno pravo FLRJ, Ljubljana 1961, § 97, s. 279; POZNlC, Građansko procesno pravo, 8. izd,
Beograd 1982, No 357, s. 200; TRIVA, Građansko parnično procesno pravo, 5. izd., Zagreb 1983,1
§ 85, s. 316. I
25
V. čl. 194. i 284/1. ZPPJ te učenja o pravnim posljedicama litispendencije kod: ZUGLIA.1
op. cit. u bilj. 24, s. 403, 418; ZUGLIA-TRIVA, op. cit. u bilj. 24, vol. I, s. 437; JUHART, op. d t |
u bilj. 24, § 98, s. 280; POZNIĆ, op. cit. u bilj. 24, No 382-384, s. 214; TRIVA, op. cit. u bif.|
24, § 86, s. 317. I
26
V. čl. 469-487, posebno član 478. ZPPJ. O granicama ovih dispozitivnih ovlašteaJ
stranaka odnosno arbitara v. TRIVA, op. cit. u bilj. 24, § 172/13-, s. 662. I
 S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
204 Zbornik PFZ. 35 (2-3) 195-210 (1985)
obvestilo o arbitraži pogojno (podvukao S. T.) pretrga zastarjanje, će je kasneje vložena
tožba pred arbitražnim sodiščem". Takvo uvažavanje specifičnosti arbitraže, po njego­
vom mišljenju, nije u protivnosti s biti i namjenom pravila o prekidu zastarijevanja. U
prilog svojoj sugestiji on se poziva i na okolnost da je SFRJ ratificirala Konvenciju o
zastari potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje robe, no propušta da upozori
na t'o da Konvencija još nije stupila na snagu.29 Da se to dogodilo ili, da budemo
optimisti, kada se to dogodi, tada bi pravna situacija mogla biti bitno drukčija jer se u
članu 14. Konvencije, ratificirane zakonom upravo zbog toga što se njome mijenjaju
neka druga već važeća zakonska pravila jugoslavenskog pravnog sistema, propisuje da se
arbitražni postupak smatra započetim već dostavom tuženiku obavještenja o arbitraži
(„zahtjeva da se sporno potraživnaje iznese na arbitražu")- Dok u sistemu nema takve
izričite zakonske odredbe koja bi kao lex specialis derogirala generalno pravilo o
prekidu zastarijevanja iz člana 388. Zakona o obveznim odnosima, čini nam se da bi se
opravdana i razborita nastojanja uvaženog SEKOLCA mogla usvojiti samo s izuzetno
dobronamjernom naklonošću.
15. De lega lata, jugoslavensko pravo nema povoljnog odgovora na pitanje kada
započinje postupak pred ad hoc arbitražom. Odsustvo takvog odgovora stavlja korisnike
ad hoc arbitraže za koju bi bilo mjerodavno jugoslavensko pravo u nezavidan položaj.
Trebalo bi, naime, zaključiti da i za nju u odsustvu posebne važi generalna odredba
člana 388. Zakona o obveznim odnosima o prekidu zastarijevanja podnošenjem tužbe
sudu, a to znači da bi eventualni dogovor stranaka, po kojem bi se postupak pred ad
hoc arbitražom smatrao započetim već dostavom obavještenja potencijalnom tuženiku
o namjeravanom podnošenju tužbe, ostao bez učinka u odnosu na supstancijalnopravne
posljedice ovog obavještenja.
16. Očigledna nedotjeranost jugoslavenskog pravnog sistema i bitne praznine u
njegovim sadržajima stavljaju kritičara i komentatora u nezavidnu situaciju — da
konstatira destimulativne karakteristike važećeg nedorađenog i neusklađenog sistema
mjerodavnih normi. Ako se jugoslavenski zakonodavac odluči da u svoj pravni sistem
inkorporira pravila predstojećeg model-zakona UNCITRAL-a o međunarodnoj trgo­
vačkoj arbitraži, naći će se pred dilemom: ili da ih prihvati u cijelosti, pa da zbog toga
ujedno mijenja i neke odredbe sadržane u drugim zakonima koje bi, ostanu li takve
kakve su sada, onemogućavale razboritu i svrsishodnu primjenu pravila model-zakona
kao legis specialis za tek određene kategorije arbitraža, ili da ponuđena pravila
model-zakona ne prihvati u cijelosti, već da ih modificira dovodeći ih u sklad s ostalim
domaćim normama, ostavljajući • te norme takvima kakve jesu. U prvoj varijanti
prihvaćanje pravila model-zakona impliciralo bi ozbiljne studije radi utvrđivanja koje bi
sve važeće zakone trebalo mijenjati da ih se uskladi s normama preuzetim iz
model-zakona, a zatim i mijenjanje tih normi. U drugoj varijanti jugoslavensko
odstupanje od ponuđenih pravila model-zakona bilo bi još jedan doprinos više slabljenju
nastojanja da se arbitražno pravo na međunarodnom planu u maksimalno mogućoj
mjeri harmonizira, ako se već o unifikaciji ne može ni maštati.

V
17. Stav jugoslavenskog prava o danu pokretanja parničnog postupka pred sudom
i o prekidanju zastarijevanja nije usamljen. On je, kao uostalom i čitavo građansko
procesno pravo, rezultat vjernog ugledanja u austrijske uzore, koji su u određenom
razdoblju važili i kao lex lata na nekim područjima Kraljevine SHS odnosno Jugo­
slavije.30 Iz odredaba §§ 175, 178, 180. i 321. Zakonika o sudskom postupku u
55 "
V. o Konvenciji u toč. 9. ovog rada i u bilj. 18.
30
O ugledanju jug. zakonika o sudskom postupku u građanskim parnicama od 13. 7. 1929. u
S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985) 205
građanskim parnicama (grpp) od 13. 7. 1929. proizlazi da je parnični postupak
počinjao podnošenjem tužbe sudu, a iz § 302. grpp da je tužbu tuženiku dostavljao
sud. Prema odredbi § 327. grpp dostava tužbe tuženiku imala je „ ... za pravno dejstvo
da parnica teče (postojanje parnice)". (No) „... Kad nije što drugo (bilo) propisano,
(bilo je) dovoljno predati tužbu sudu da se očuva rok ili prekine tok roka" tako npr.
da se prekine zastara po § 1497. ogz, ili da se očuvaju razni prekluzivni rokovi, ili
rokovi za pobijanje pravnih djela koja se odnose na imovinu insolventnog dužnika (§§
31
28-32. stečajnog zakona).
18. U toč. 17. ovog rada citirane odredbe jugoslavenskog zakona iz 1929. tek su
prijevodi odredaba §§ 74, 75, 78, 80, 226. i 232. i danas važećeg (uz određene
novele) austrijskog Gesetz Gber das gerichtliche Verfahren in burgerlichen Rechtsstre-
itigkeiten (OZPO) od 1. 8. 1985, pa bi se i na taj pravni sistem mogle odnositi naše
32
prethodne napomene uz jugoslavenski.
U svojoj značajnoj monografiji o arbitraži FASCHING ističe da i dostavljanje
tuženiku tužbe koja je podnesena arbitraži rađa odgovarajućim posljedicama litispen-
dencije (StreitanMngigkeit), te da, s obzirom na ovlaštenja stranaka i arbitara da sami
utvrde pravila arbitražnog postupka, nije nužno da se arbitraži podnosi pismeno
redigirana tužba koja bi trebalo da u svemu odgovara procesnim zahtjevima § 226.
OZPO.33
Austrijski ZPO noveliran je saveznim zakonom od 2. 2. 1983, (na snazi od 1.5.
1983) i s obzirom na neka pravila o arbitraži, no respektivne novele nemaju značenja
za probleme o kojima se u ovom radu raspravlja.34
19. Po odredbama Zivilprozessordung Savezne Republike Njemačke od 30. 1.
1877 (DZPO), s naknadnim izmjenama, uključujući i onu od 3. 12. 1976. o
pojednostavnjenju postupka (Vereinfachungsnovelle), parnica počinje teći podizanjem
tužbe (die Rechtshangigkeit der Streitsache wird begriindei durch die Erhebung der
Klage — § 261/1. DZPO), s time da to pravilo ne dira u odredbe građanskog
(supstancijalnog) prava o posebnim učincima ovog procesnog akta (§ 262.
DZPO).35 Dok se autori LENT-JAUERNIG ograničavaju na to da parafraziraju zakon­
ske odredbe, uz objašnjenje da parnica u toku dovodi do prekida zastarijevanja (§§
209. BGB fO,36 autori ROSENBERG-SCHWAB objašnjavaju da se podizanje tužbe
(Klageerhebungj odvija u dva stadija: predaji tužbe sudu i njenom dostavljanju
tuženiku, a rezultat ovih procesnih djelatnosti dovodi do parnice u toku, koja datira od

austrijski Zivilprozessoidnung od 1. 8. 1895. i u austrijsku Jurisdiktionsnorm od 1. 8. 1895. v.

ZUGLIA, Građansko procesno pravo Kr. Jugoslavija, sv. I, Građanski parnični postupak, § 10,
posebno t. 4, s. 29-34.
31
V. VERONA-ZUGLIA, Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama (grpp) od
13. 7. 1929. i Uvodni zakon-s komentarom i sudskim rješidbama, Zagreb, s. a.; ZUGLIA, op. cit. u
bilj. 30, §§ 135, 136, s. 521-528.
32
V. FASCHING, Kommentar zu den Zivilprozessgesetzen, Band I-IV, posebno Bd. III,
Wien 1966, uz § 232, s. 82-87.
33
V. FASCHING, Schiedsgericht und Schiedsverfahren im osterreichischen und im inter-
nationalen Recht, Wien 1973, s. 33, 96-101.
34
Engleski prijevod odredaba §§ 577-599. OZPO u njihovoj noveliranoj redakciji objavljen
u Yearbook Commercial Arbitration, (general editor P. Sanders), vol. IX - 1984, pod naslovom
„Austrian Code of Civil Procedure", s. 301-306.
V. Beck-Texte: Zivilprozessordnung mit Gerichtsverfassungsgesetz, Rechtspflegegesetz und
Kostenrecht mit Vereinfachungsnovejle, unter einer Einfflhrung von KARL HEINZ SCHWAB, 11,
Aufl., prema stanju na dan 1. 1. 1977, s osvrtom na izmjene koje će stupiti na snagu 1. 7. 1977.
36
V. LENT-JAUERNIG, Zivilprozessrecht, 11. Aufl., 1936, § 40, s. 117-118.
S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985) 205
građanskim parnicama (grpp) od 13. 7. 1929. proizlazi da je parnični postupak
počinjao podnošenjem tužbe sudu, a iz § 302. grpp da je tužbu tuženiku dostavljao
sud. Prema odredbi § 327. grpp dostava tužbe tuženiku imala je „ ... za pravno dejstvo
da parnica teče (postojanje parnice)". (No) „... Kad nije što drugo (bilo) propisano,
(bilo je) dovoljno predati tužbu sudu da se očuva rok ih' prekine tok roka" tako npr.
da se prekine zastara po § 1497. ogz, ili da se očuvaju razni prekluzivni rokovi, ili
rokovi za pobijanje pravnih djela koja se odnose na imovinu insolventnog dužnika (§§
31
28-32. stečajnog zakona).
18. U toč. 17. ovog rada citirane odredbe jugoslavenskog zakona iz 1929. tek su
prijevodi odredaba §§ 74, 75, 78, 80, 226. i 232. i danas važećeg (uz određene
novele) austrijskog Gesetz Gber das gerichtliche Verfahren in burgerlichen Rechtsstre-
itigkeiten (OZPO) od 1. 8. 1985, pa bi se i na taj pravni sistem mogle odnositi naše
32
prethodne napomene uz jugoslavenski.
U svojoj značajnoj monografiji o arbitraži FASCHING ističe da i dostavljanje
tuženiku tužbe koja je podnesena arbitraži rađa odgovarajućim posljedicama litispen-
dencije (Streitanhđngigkeit), te da, s obzirom na ovlaštenja stranaka i arbitara da sami
utvrde pravila arbitražnog postupka, nije nužno da se arbitraži podnosi pismeno
redigirana tužba koja bi trebalo da u svemu odgovara procesnim zahtjevima § 226.
OZPO.33
Austrijski ZPO noveliran je saveznim zakonom od 2. 2. 1983, (na snazi od 1.5.
1983) i s obzirom na neka pravila o arbitraži, no respektivne novele nemaju značenja
za probleme o kojima se u ovom radu raspravlja.34
19. Po odredbama Zivilprozessordung Savezne Republike Njemačke od 30. 1.
1877 (DZPO), s naknadnim izmjenama, uključujući i onu od 3. 12. 1976. o
pojednostavnjenju postupka (Vereinfachungsnovelle), parnica počinje teći podizanjem
tužbe (die Rechtshangigkeit der Streitsache wird begrundSi durch die Erhebung der
Klage — § 261/1. DZPO), s time da to pravilo ne dira u odredbe građanskog
(supstancijalnog) prava o posebnim učincima ovog procesnog akta (§ 262.
DZPO).35 Dok se autori LENT-JAUERNIG ograničavaju na to da parafraziraju zakon­
ske odredbe, uz objašnjenje da parnica u toku dovodi do prekida zastarijevanja (§§
209. BGB ff),36 autori ROSENBERG-SCHWAB objašnjavaju da se podizanje tužbe
(Klageerhebung) odvija u dva stadija: predaji tužbe sudu i njenom dostavljanju
tuženiku, a rezultat ovih procesnih djelatnosti dovodi do parnice u toku, koja datira od

austrijski Zivilprozessordnung od 1. 8. 1895. i u austrijsku Jurisdiktionsnorm od 1. 8. 1895. v.

ZUGLIA, Građansko procesno pravo Kr. Jugoslavija, sv. I, Građanski parnični postupak, § 10,
posebno t. 4, s. 29-34.
31
V. VERONA-ZUGLIA, Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama (grpp) od
13. 7. 1929. i Uvodni zakon-s komentarom i sudskim rješidbama, Zagreb, s. a.; ZUGLIA, op. cit. u
bilj. 30, §§ 135, 136, s. 521-528.
32
V. FASCHING, Kommentar zu den Zivilprozessgesetzen, Band I-IV, posebno Bd. III,
Wien 1966, uz § 232, s. 82-87.
33
V. FASCHING, Schiedsgericht und Schiedsverfahren im osterreichischen und im inter-
nationalen Recht, Wien 1973, s. 33, 96-101.
34
Engleski prijevod odredaba §§ 577-599. OZPO u njihovoj noveliranoj redakciji objavljen
u Yearbook Commercial Arbitration, (general editor P. Sanders), vol. IX - 1984, pod naslovom
„Austrian Code of Civil Procedure", s. 301-306.
V. Beck-Texte: Zivilprozessordnung mit Gerichtsverfassungsgesetz, Rechtspflegegesetz und
Kostenrecht mit Vereinfachungsnovelle, unter einer Einfuhrung von KARL HEINZ SCHWAB, 11,
Aufl, prema stanju na dan 1. 1. 1977, s osvrtom na izmjene koje će stupiti na snagu 1. 7. 1977.
36
V. LENT-JAUERNIG, Zivilprozessrecht, 11. Aufl., 1936, § 40, s. 117-118.
 S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
206 Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985)
7
dostave tužbenog pismena/ SCHLOSSER, u svojoj velikoj monografiji o među­
narodnoj arbitraži, pojašnjava problem nastupanja procesnih i materijalnopravnih poslje­
dica pokretanja arbitražnog postupka tezom po kojoj postupak stječe svojstva arbitraže
u toku (das Verfahren wirđ schiedshangig), što osobito dovodi do prekida zastari­
jevanja, kada inicijalni podnesak stigne protivniku odnosno arbitru imenovanom u
arbitražnom .ugovoru ili osobi kojoj su stranke sporazumno povjerile imenovanje
arbitara. Ako je ugovorena institucionalna arbitraža, onda su za inicijalne procesne
38
radnje u pravilu mjerodavna pravila koja važe za takvu arbitražu.
20. U romanskim pravnim sistemima, kao što su talijanski i francuski, za razliku
od prethodno izloženih, i u građanskom postupku pred redovnim sudovima procesno-
pravni kontakt između parničnih stranaka uspostavlja se prije nego što sud, u pravilu
na provokaciju tužitelja, bude pozvan da raspravi i presudi o sporu. Obavještenje
potencijalnog tužitelja upućeno tuženiku — ostvareno bez posredničke intervencije suca
nadležnog da sudi u sporu koji se upravo pokreće — u kojem mu najavljuje svoj tužbeni
zahtjev i poziva ga da se konstituira pred sudom, jest prva procesna radnja namijenjena
uspostavljanju parničnog postupka. Opravdano je stoga što se dan dostave tog
specifičnog poziva-objašnjenja tretira kao dan započinjanja postupka. Zahvaljujući
takvom procesnom režimu, tužitelj ostvaruje veće prednosti nego što bi bile one koje bi
mogao ostvarivati kad bi se kab dan započinjanja parnice smatrao tek onaj dan u koji
njegova iscrpno instruirana tužba dođe pred nadležnog suca.
Uspostavljanje međustranačkog procesnopravno relevantnog kontakta ostvaruje se
na različite načine, posredovarnjem specifičnih pomoćnih sudskih organa ili nepos­
rednim djelovanjem parničnih stranaka.39 *°
37
V. ROSENBERG-SCHWAB, Zivilprozessrecht, 13. Aufl., 1981, § 98, s. 552, § 101, s.
578-584.
IO
V. SCHLOSSER, Das Recht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit, Bd. 1,
1975, No 520-525, s. 517-520.
39
Tako se prema odredbama art. 163. talijanskog Codice di procedura civile od 28. 10.
1940 (CPCI) tužba podiže pozivom tužitelja upućenom tuženiku posredovanjem sudske kancelarije
(a ne" parničnog suca), koja mu tužbu dostavlja, da se pojavi pred parničnim sucem istražiteljem
(giudice istruttore) na ročištu, na dan i u vrijeme što ga utvrđuje sam tužitelj (koristeći se
službenim javnim obavještenjem predsjednika suda svim zainteresiranima o tome koji su dani i sati
isključivo namijenjeni održavanju ročišta radi prvog su-Sreta stranaka pred sudom). U određenim
rokovima koji slijede nakon upućivanja opisanog poziva trebalo bi da se tužitelj prijavi sudu i da
podnese dokaze (kopije podnesaka) o poduzetim radnjama (costituzione dell'attore - art. 165.
CPCI), a zatim bi i tuženik trebalo da se prijavi sudu (costituzione del convenuto - art. 166. CPCI)
podnoseći svoj odgovor na tužbu (comparsa di risposta — art. 167. CPCI). Tek u povodu
konstituiranja jedne od stranaka sudska kancelarija upisuje predmet u upisnik i formira parnični spis
(iscrizione della causa a ruolo e formazione del fascicolo d'ufficio - art. 168. CPCI), zatim
predsjednik suda određuje suca istražitelja koji će biti angažiran u provođenju postupka (desfe-
nazione del giudice istruttore - art. 168. bis CPCI). - V. ANDRIOLI, Codice di procedura civile e
norme complementari, aggiornate al 15. 1. 1978, Giuffre, Milano, s. a.; SATTA, Commentario al
Codice di procedura civile, Libro secondo, Processo di cognizione, Parte prima, 1959/60, s. 13. i
si.; SATTA, Diritto processuale civile, 8. ed., 1973, §§ 163-168, s. 243-248.
40
Novi francuski Nouveau Code de Procćdure Civile (CPCF) od 5. 12. 1975. (dekret No
75-1123) u art. 53-59. regulira ovu materiju na sličan način kao talijanski zakon: postupak
započinje podnošenjem tzv. demande initiale (početnom tužbom - art. 53. CPCF); ona se u pravila
podnosi predajom pismena tajništvu nadležnog pravosudnog organa (u određenim slučajevima može
i suglasnim dobrovoljnim dolaskom obiju stranaka pred nadležnog suca - art. 54. CPCF); posebni«
pozivom (assignation) upućenim preko pomoćnog sudskog organa (huissier de justice) tužitelj pozira
svog protivnika da dođe pred sud (art. 55. CPCF),. Tužba, stvarajući među strankama processs-
pravni odnos (lien d'instance), ima za posljedicu i prekidanje zastarijevanja. I u ovom postupka
jedna od stranaka treba da obavijesti sud o uspostavljenom procesnom stranačkom odno
obraćajući se za to sekretarijatu suda koji predmet tek tada registrira u upisniku, nakon č
X 77?/ VA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985) 207
21. Odredbe procesnih zakona o arbitraži ovlašćuju stranke da utvrde pravila po
kojima će arbitraža postupati; supsidijamo, to ovlaštenje pripada arbitrima.41 42 43

VI
22. Ako SFR Jugoslavija odluči da u svoje zakonodavstvo uključi sadržtfj
UNCITRAL-ovog model-zakona o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži preuzimajući sve
njegove odredbe bez ikakvih izmjena, trebat će da poduzme što je potrebno da ih učini
primjenljivim i efikasnim prilagođavajući im norme nekih svojih zakona na koje će se
prihvaćena pravila nužno odražavati. To, kako smo u ovom radu nastojali pokazati, važi
i za pravila obveznog prava o prekidanju zastarijevanja. Uvaži li se okolnost da je SFR
Jugoslavija još 1978. ratificirala Konvenciju o zastari (potraživanja) u oblasti među­
narodne kupoprodaje robe, u čijem se članu 14. nalaze odredbe koje modificiraju — u
okvirima mogućeg važenja ove konvencije — odredbe člana 388. Zakona o obveznim
odnosima, propisujući da vrijeme zastare prestaje teći kad jedna od stranaka pokrene
arbitražni postupak, a on će se u pravilu smatrati pokrenutim kad zahtjev tužitelja da
se sporno potraživanje iznese na arbitražu bude dostavljen protivniku, ne bi trebalo
očekivati posebnih otpora prema zahtjevu da se član 388. Zakona o obveznim
odnosima u tom smislu modificira zakonom koji bi važio za sve pravne situacije takve
vrste, a ne samo za stranke i stvari na koje se odnosi spomenuta konvencija. Takvo
generalno proširenje područja primjene jednog na ograničenom planu odnosa već
prihvaćenog pravila bilo bi u skladu s načelima faimess of conduct u međunarodnim
odnosima.44

predsjednik suda određuje suca koji će voditi postupak i određuje termin za pr'vo ročište (art. 726,
757. i dr. CPCF). - V. Nouveau Code de procedure civile et Code de procedure civile, Dalloz 1977,
71. ed.; COUCHEZ, Procedure civile, 2. 6d., 1981, No 160, 218, 249. i dr.
41
V. art. 816. CPCI cit. u bilj. 39.
42
U Francuskoj su dekretom No 80—354 od 14. 5. 1980. proglašena nova procesna pravila o
arbitraži, koja će biti inkorporirana u Nouveau Code de procedure civile (v. n. 40). Art. 20. cit.
dekreta ovlašćuje arbitre da urede postupak ako stranke drukčije ne utanače u arbitražnom
ugovoru. V. tekst cit. dekreta u publikaciji GOLDŠTAJN, Međunarodna trgovačka arbitraža, Teze
za referat na XVI jug. savjetovanju o pravno-ekonomskim problemima unutrašnje i vanjske trgovine,
Zagreb, 1980, prilog A, s. 11-14.
3
Istraživanje sadržaja pravilnika različitih institucionalnih arbitraža dovodi do manje-više
suglasnih rezultata: tužitelj posebnim pozivom poziva protivnika da pristupi raspravljanju spora pred
ugovorenom arbitražom; arbitraža sama utvrđuje pravila postupka ako stranke drukčije ne ugovore.
V. npr. Conventions multilaterales et autres instruments en matiere d'arbitrage, u izdanju
Associazione Italiana per l'Arbitrato, Roma 1974.
44
Od interesa je skrenuti pažnju na odredbu člana 81. relativno novog Zakona o rješavanju
sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima od 15. 7. 1982, (ZRSZ — SL
SFRJ, 43/82), po kojoj „... za ocjenu nadležnosti suda SFRJ značajne su činjenice koje postoje u
vrijeme kad parnica počinje teći". Norma dolazi u raskorak s općim pravilom člana 15. ZPPJ, po
kojem je za ocjenu nadležnosti mjerodavno činjenično stanje na dan podnošenja tužbe sudu, a ne'
ono na dan nastupanja litispendencije, do koje dolazi tek dostavom tužbe tuženiku (član 194.
ZPPJ). Dok sud o svojoj relativnoj nadležnosti, pa i o svojoj jurisdikciji u odnosu na druge domaće
organe, mora uvažavati stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu, dakle u vrijeme pokretanja
parničnog postupka koje je determinirano samo voljom tužitelja, o svojoj međunarodnoj nadležnosti
trebalo bi da prosuđuje s obzirom na činjenice u pravilu znatno kasnijeg datuma, neosndvafto
ovisnog i o efikasnosti dostavo: službe i o vještini tuženika da zloupotrebom procesnih ovlaštenja
utječe na odugovlačenje nastupanja ovog relevantnog datuma. - Ako bi se ovo novo pravilo ZRSZ
moglo razumjeti i opravdati u procesnim sistemima u kojima međusobni procesni kontakt stranaka
u sporu prethodi njihovom procesnom kontaktu s parničnim sudom (v. bilj. 39 i 40), u
jugoslavenskom procesnom sistemu ono razbija dosadašnju jedinstvenost kriterija i odudara od
načela po kojem je prva procesna radnja tužitelja adresirana sudu mjerodavna za nastupanje niza
 S. TRIVA: Početak arbitražnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
208 Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985)

23. Postoji, međutim, po našem mišljenju, dovoljno ozbiljnih razloga i za to da

se razmisli da li pravilo ponuđeno u članu 21. Nacrta model-zakona o tome koji se dan
ima smatrati danom početka arbitriranja najsvrsishodnije rješava probleme na koje se
odnosi. Pridavajući to svojstvo danu dostave obavijesti o arbitraži protivniku tužitelja,
to pravilo čini ovisnim zaštitu i ostvarenje vjerovnikovih ovlaštenja o dispozicijama
protivnika, koji bi mogao imati više nego dovoljno razloga da svojim, makar i
nelojalnim držanjem, osujeti nastojanja vjerovnika, npr. tako da na hiljadu mogućih
načina izbjegava urednu dostavu obavijesti, a time i dan prekidanja zastarijevanja
vjerovnikovog potraživanja.
Držimo da sudbina vjerovnikovog potraživanja ne bi smjela biti dovedena u
zavisnost od bilo čijih voljnih radnji osim njegovih vlastitih. Ako sam zanemari brigu o
zaštiti svojih prava, opravdano je da mu se nametne i snošenje rizika koji mu prijeti od
takva ponašanja (vigikntibus jura). Pravilo iz člana 21. model-zakona razbija konsisten-
tnost ovog načela, po našem mišljenju bez valjanih razloga. Ako se njegovo razbijanje
mora prihvatiti u odnosu na ad hoc arbitraže u vezi s kojima stranke nisu ugovorile
imena budućih arbitara ili osoba koje će biti ovlaštene da ih imenuju, pa je neposredno
obavještavanje tuženika od strane tužitelja o namjeri pokretanja arbitraže jedini mogući
način uspostavljanja arbitražnog procesnog mehanizma, to ne znači da bi takvu metodu
trebalo prihvatiti kao univerzalnu i u onim situacijama u kojima ona nije nužna, već
bez potrebe dovodi u pitanje interese vjerovnika. U svjetlu ovih razmišljanja čini nam
se izuzetno značajnom nedovoljno rasvijetljena intervencija nama na žalost nepoznatog
sudionika Lozanskog skupa koji je pledirao za to da se danom početka arbitriranja proglasi
dan uredno izvedenog odašiljanja vjerovnikovog obavještenja protivniku. U prilog tom
shvaćanju govori i stav što smo ga registrirali kod SCHLOSSERA, po kojem bi i kod ad
hoc arbitraža tim danom trebalo smatrati dan obraćanja tužitelja već imenovanom
arbitru (a ne protivniku) odnosno osobi kojoj su stranke sporazumno unaprijed
povjerile imenovanje arbitara. Dok bi se, dakle, načelo zaštite vjerovnika od malicioznih
i šikanoznih opstrukcija dužnika moglo uspješnije zaštititi čak i u nekim varijantama
arbitraža ad hoc, nema nikakve sumnje da bi to bilo uvijek izvedivo kod institucio­
nalnih arbitraža s obzirom na to da one imaju stalni aparat koji, osim administrativnih,
ima i poneke, često veoma značajne, jurisdikcijske kompetencije. Teza po kojoj pravila
institucionalnih arbitraža važe za stranke jer su one, ugovaranjem njene nadležnosti, na
njih konkludentno pristale, pa i na eventualno pravilo po kojem se danom početka
arbitraže smatra dan dostave obavijesti o namjeravanom arbitriranju tužiteljevom
protivniku, a volenti non flt iniuria, čini nam se da leži na labavim temeljima. Iskustvo,
makar u jugoslavenskim razmjerima, na žalost pokazuje da su isuviše brojne one stranke
koje prihvaćaju ponuđenu arbitražnu klauzula a da se pri tome uopće ne upuštaju u
studij proceduralnih pravila arbitraže koja, u euforičnim očima radosnog potpisnika
glavnog ugovora, izgleda kao gotovo neuočljiva vizija u izmaglici (mračne) budućnosti o
kojoj one u tom času nemaju raspoloženja da razmišljaju. Derogirajući kompetenciju
državnih sudova, za koje, makar u području jugoslavenskog, austrijskog i njemačkog
prava važi pravilo o prekidanju zastarijevanja već samim podnošenjem tužbe sudu, a to
je prvi akt kojim se u germanskom krugu pravnih sistema i njihovih imitatora inicira
parnica, stranke se, često i ne znajući za to, lišavaju jedne supstancijalnopravne
garancije i izlažu se hirovima šikanoznog držanja nelojalnog protivnika.

značajnih procesnih i supstancijalnopravnjh posljedica, posebno onih koje se tiču sudbenosti,

nadležnosti i zastare. Reklo bi se da su redaktori ZRSZ više vodili računa o nekim stranim pravnim
sistemima negoli o jugoslavenskom. - ILEŠlC, POLAJNAR-PAVCNIK i WEDAM-LUKlC, u
knjizi Mednarodno zasebno pravo, Ljubljana 1983, s. 105, komentirajući odredbu člana 81. ZRSZ i
uočavajući izložene neusklađenosti, dolaze do zaključka da „ ... očitno gre za redakcijsko napako,
ki jo bo morala odpraviti praksa z ustrezno interpretacijo".
S. TRIVA: Početak arbitraznog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
Zbornik PFZ, 35 (2-3) 195-210 (1985) 209
Na ta strahovanja moglo bi se replicirati da se odnose na strahovanja pred
netipičnim: rijetki su vjerovnici koji svoja prava nastoje zaštititi tek minutu prije
dvanaest; još rjeđi oni dužnici koji bi svojom nelojalnošću bili spremni proigrati svoj
poslovni ugled. Bilo bi dobro kad bi bilo tako. No naša osobna iskustva iz priličnog
broja međunarodnih arbitraža u kojima smo sudjelovali u svojstvu arbitra govore o
suprotnom, naročito o rafiniranim metodama izbjegavanja dostave, posebno kad se radi
o strankama koje su vlasništvo inokosnih poduzetnika, a s takvima jugoslavenske radne
organizacije prečesto stupaju u poslovne odnose i vode arbitražne sporove.
24. Za koju god od mogućih varijanata da se opredijeli jugoslavenski zakono­
davac, ostaje na kraju konstatacija da mogućnost različitog reagiranja i ostalih
potencijalnih adherenata uz tekstove predstojećeg model-zakona ne stavlja u izgled
takvo izjednačavanje pravila o arbitriranju u sporovima s inozemnim elementom koje bi
dopuštalo ma kakvo popuštanje pažnje i opreza pri ugovaranju arbitražnih ugovora, pa
makar se radilo i o arbitražama za koje će biti mjerodavni nacionalni zakoni krojeni po
uzoru na model-zakon. Budu li čak i sve procesno-pravne norme do maksimalno
mogućeg stupnja ujednačene, one će poprimati različita značenja zbog raznovrsnih i
neujednačenih supstancijalnopravnih normi nacionalnih pravnih poredaka koje uređuju
pravne posljedice određenih procesnih držanja stranaka u arbitražnom sporu. Autori
model-zakona nemaju ambicija da utječu i na ujednačavanje njihovog sadržaja. To bi
bio pregolem zadatak i za najoptimističnije duhove.

S u m m a ry

Prof. d r S i n i š a T r i v a : Commencement of Arbitral Proceedings

On the Eve of the Adoption of the UNCITRAL Model Law

on International Commercial Arbitration and the Possibility of Its Being Incorporated
into the Legal System of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia

Encouraged by the successful drafting and international acceptance of the

UNCITRAL Arbitration Rules, the United Nations Commission on International Trade
Law (UNCITRAL) has since 1978 been vvorking on the draft of a Model Law on
International Commercial Arbitration. As this work is nearing completion, there are
chances of the final text of the Model Law being adopted at the XVIII Session in
Vienna(3 - 21 June, 1985).
The author investigates the reasons why UNCITRAL activity has been confined
to the drafting of a model law rather than of a uniform law or of an international
multilateral convention. He notes that a more elastic and more modest model law has
more chances of contributing to the harmonization of national legal systems in the
sphere of international commercial arbitration, since a full unification of these rules
cannot realistically be expected. The author vvarns of the danger that the acceptance of
a modified text of the Model Law might fail to achieve the desired harmonization of
national legal systems, and of the danger that in order to achieve spectacular results
(which would be only apparent), the Model Law might be confined to spelling out
rules which are already generally accepted in contemporary international arbitration
practice.
The author especially investigates the possibility of Yugoslav law accepting the
rule contained in Article 21 of the Draft of the Model Law, according to which
„unless othemise agreed by the parties, the arbitral proceedings in respect of a
 S. TRIVA: Početak arbitrarnog postupka uoči prihvaćanja UNCITRAL-ovog model-zakona
210 Zbornik PFZ. 35 (2-3) 195-210 (1985)
particular dispute commence on the date on which a request for that dispute to be
referred to arbifration is received by the respondent". The history of the work on this
rule shows that its authors have agreed that it should not also regulate the legal
consequences of the commencement of arbitra} proceedings, of special importance
among vvhich is the rule on the interruption of the limitation (prescription) period.
Rules on these consequences are contained in the Convention on the Limitation Period
of the International Sale of Goods (1974), but this Convention (which was ratified by
Yugoslavia as early as 1978) has not yet come into force and the chances of this
happening soon are not very great. The interruption of the limitation period is under
Yugoslav law tied to a previous procedural event - delivery of the claim to the court
or to an arbitral institution and not solely to the commencent of litispendency, which
occurs only when the defendant receives the claim. Tying this important consequence
to receipt of the claim by the defendant makes its occurrence also dependent on the
procedural conduct of the defendant, who might be seriously interested in having this
occurrence delayed as much as possible, even at the priče of misuse of his procedural
rights.
After a comparative analysis of the ways these problems have been solved in
Austrian, German, Italian and French law, the author arrives at the conclusion that a
full acceptance of the rule contained in Article 21 of the Model Law would necessarily
also imply a change in the general Yugoslav provisions on the interruption of the
limitation period. Yugoslavia would to some extent be bound to agree to it, because it
has already accepted such a modified rule by having ratified the Convention on the
Limitation Period. The author, hovvever, holds the view that a general acceptance of
such a change in rules on the limitation period would not be reasonable, because it
would groundlessly deteriorate the position of the claimant. He therefore considers
that a certain modification of the rule contained in Article 21 would be reasonable no
matter how much this would vveaken the effect of efforts through the full acceptance
of the Model Law to achieve optimal harmonization of the law of international
commercial arbitration. This noble aim would be far from being attained even if UN
Member-States endorsed the texts of the Model Law without any modifications,
because even such rules, based on the specific heterogeneous rules of national
substantive and general procedural laws, would lead to different results in attempts to
interpret them.