PREDMET PROUAVANJA DIJALEKTOLOGIJE

Dijalektologija je nauna filoloka disciplina koja se bavi izuavanjem i objanjavanjem

dijalekata jednog jezika. To je autonomna disciplina koja se bavi prouavanjem dijalekata i
to dijalekata kao zasebnih jezikih sistema. Autonomnost dijalektologije proistie iz
znaaja koji dijalekat za jezik uope ima jer se radi o organskom idiomu, a to znai
prirodno i neometeno razvijenom jeziku na koji niko svjesno ne utie i niko ne vri
intervencije u njemu.
POJAM HORIZONTALNOG DIFERENCIRANJA JEZIKA
U vezi sa dijalektom postoji i jedan pojam u savremenoj lingvistici koji se naziva
horizontalno diferenciranje jezika.. To diferenciranje se odvija na planu prostora, terena na
kojem se jedan jezik govori. To znai da nema ni standardnog jezika bez neke svoje
dijalekatske osnove i baze jer bez baze ni knjievni jezik ne bi mogao ni postojati, ni
funkcionisati jer ne bi imao svoju govornu podlogu, svojeizvore. To bi bio vjetaki jezik
ije su osobine iskonstruisane, izmiljene i dogovorene na osnovu nekih lingvistikih
kretanja kao to je sluaj sa najpoznatijim vjetakim jezikom esperantom. Zakljuak bi
bio da nema standardnog ili knjievnog jezika kao cjelovitog sistema bez njegove govorne
upotrebe, a sva govorna upotreba bazira se na dijalektu.
TA JE DIJALEKAT?
Dijalekat je neka vrsta slobodnog jezika i on bolje od drugih vidova jezike strukture i
upotrebe pokazuje ta se to sve sa jednim jezikom deava kada je u pitanju ne samo
njegovo porijeklo i razvoj nego i njegovo savremeno stanje.
DIJALEKTOLOKI METOD
Klasian dijalektoloko metod obino ukljuuje nekoliko faza od kojih je prva terensko
istraivanje ili prikupljanje izvorne grae. Terensko istraivanje je poznato i drugim
disciplinama, npr.onomastici, etimologiji itd. Ono se ogleda u neposrednom kontaktu sa
izvornom jezikom graom odnosno sa konkretnim organskim idiomom koji se naziva
dijalekt. Nakon terenskog istraivanja dolazi faza klasifikacije ili svrstavanja te grae u
razliite jezike nivoe i kategorije. Potom dolazi trea faza, opis ili deskripcija govorne
slike nekog mjesta. To se ini po klasinoj ili uobiajenoj metodologiji idui od glasovnog
sistema, preko morfologije i sintakse, pa sve do rjenika ili leksiko-semantikog sistema.
LINGVISTIKA GEOGRAFIJA
Lingvistika geografija kao pojam proizilazi iz same dijalektologije, a u strunoj literaturi
koriste se jo i termini arealna lingvistika i lingvogeografija. Takvo terminoloko odreenje
upuuje na to da ona i svojim imenom i predmetom istraivanja predtavlja spoj izmeu
lingvistike i dijalektologije s jedne strane i s druge strane geografije. Sutina te metode je
da na nain geografije prikae pojave u jeziku na odreenom prostoru ili terenu u vidu

neke vrste avionske karte. Zadatak joj je da pokae kako se jezik javlja u smislu
teritorijalnog diferenciranja. Da bi to postigla pribjegava egzaktnoj metodologiji, opet u
geografskomsmislu, prikazujui jezike pojave pomou dijalektolokih karti. Vie takvih
karti ini dijalektoloki atlas. Na osnovu dijalektolokih atlasa mogu se vidjeti konkretne
osobine uih i irih dijalektolokih prostora.
Nainom rada i istraivanjem lingvistika geografija dola je do sljedeih saznaja:
- dijalekti u klasinom smislu rijei, kao jezika konkretnost ustvari ne postoje. Oni su
rezultat lingvistikog odnosno dijalektolokog uopavanja. Jedina konkretnost na samom
terenu su pruanja i prostiranja konkretnih jezikih pojava. U tom smislu ling.geo. stvara i
definie svoj glavni pojam, pojam izoglose.
- drugo to ling.geo. utvruje je injenica da dijalekatske granice onako kako se
predstavljaju na klasinim kartama u vidu tanih linija takoer relativno postoje jer su i one
rezultat uopavanja. Ling.geo. pokazuje da je klasina dijalektologija ispravno pribjegla
povlaenju dijalekatskih granica. Razlika je u tome to su te granice u stvranosti mnogo
rastegnutije i ire nego to su predstavljene na kartama.
- Ling.geo utvruje i to da su faktori koji imaju utjecaja na stvaranje jezikih razlika na
terenu vrlo razliiti i ona uspijeva, po vanosti dati jedan redoslijed tih faktora, odnsono
uspijeva utvrditi ta ke primarno a ta sekundarno za stvaranje jezikih razlika, te ta utjee
na stvaranje tih razlika i nijansi izmeu dijalekata.
IZOGLOSA
Izoglosa je linija koja dijeli jednu jeziku osobinu od druge. To je razlikovna crta na
samom terenu. Izoglosa jejedan opi termin za sve diferencijalne jezike osobine, ali taj
termin ima svoje ue, preciznije terminoloko odreenje: izofona, izomorfa, izoleksa,
izosintagma i izoprozodema. Kad se skupii svih ovih pet termina oni ine jednu izoglosu.
Izoglose imaju dva aspekta koji se i inae javljau u jetiku, to su kvalitet i kvantite.
Kriterij kvaliteta se primjenjuje s obzirom na dva momenta. Prvi je gentski a drugi
tipoloki. Genetski podrazumijeva porijeklo pojave, koliko je stara i koliko je vana za
jezik u cjelini. Tipoloki je vaan jer se njime odreuje koliko je ta pojava znaajna za
diferenciranje dijalekata u cjelini odnosno koliko je ona vana kao strukturna i sistemska
pojava.
Kvantitet podrazumijeva brojnost, tj.koliko ima razlikovnih crta, a kvalitet podrazumijeva
da moramo prepoznati osobine koje su vanije za sam dijalekt.
MIGRACIJE KAO FAKTOR FORMIRANJA DIJALEKATSKE SLIKE

U periodu od 15. Do 19. st. juniji i jugoistoniji crnogorsko-hercegovaki etnos vrio je

seobe, bio je migraciono najpokretljiviji pa je prenosio te jezike osobine i novotokavske
inovacije po onim dijelovima terena na kojima se ti akcenti u unutarlingvistikom smislu
nisu mogli razviti, dakle, desila se pojava
prenoenja akcenata. Migracije nisu nepoznate ni u drugim jezicima ali nigdje nisu tako
radikalne kao kod nas jer je njih uslovio drugi sklop prilika.
DIJALEKATSKA GRANICA
Drugi zahtjev u razumijevanju i definiranju dijalekata nalazi se u problemu definiranja
linija na karti odnosno dijalketaskih granica (u krajnjoj liniji izoglosa i skupina izoglosa).
Kada se dva zahtjeva sklope u jednu cjelinu onda se dobije slika koja pomae da se
kasnija preuzimanja u konkretnoj grai i primjerima iz dijalekata mogu lijepo uklopiti u tu
cjelinu koja se se predtsvlja dijalekatskom skicom ili emom. Takoe linija koja dijeli dva
prijelazna govora predstavlja dijalekatssku granicu. Mijeani govori- su prva faza meu
nesrodnim dijalektima, tad se jo ne razaznaje neka lingvistiki preciznija cjelina, ve su
osobine na prvi pogled haotino izmijeane. Kad to mijeanje postaje due (koju deceniju)
onda dolazi do stvaranja rezultata koji govore o tome da je u pitanju proces formiranja i
stabiliziranja nekih govora koji imaju odreenu fizionomiju i koje je mogue lingvistilki
opisati. Oni se nazivaju prijelaznim govorima.
TOKAVSKO NARJEJE
tokavsko narjeje zauzima najvei dio b/h/s govornog podruja. Prua se zapadnom
granicom prema akavskom i kajkavskom narjeju, te prema Maarskoj, Rumuniji,
Bugarskoj, Makedoniji i Albaniji.
Pored odnosno-upitne zamjenice to, ta nalazimo i sljedee osobine:
* Grupa cr: crv, crn
* Nazali (on) i (en) prlaze u u i e: ruka, pet
* Sekvenca vs prelazi u sv: sve, svega
* Sekvenca v se vokalizuje: udovica, unuk
* Vokalno l prelazi u u: vuk
* Sonant l na kraju sloga prelazi u o: vo, dao
* Vri se novo jotovanje: braa, predgrae

* Jednoslone imenice m.r. u oblicima mnoine proiruju osnovu sa ov/-ev: sinovi,

muevi
tokavski govori dijele se:
1. Prema stepenu razvijenosti na: konzervativne/arhaine i progresivne
2. Prema refleksu jata na: ekavski, ijekavski i ikavski
3. Prema refleksima starih suglasnikih skupina stj, zdj na : tokavski i akavski
EKAVSKI GOVORI TOKAVSKOG NARJEJA
Svi govori ekavskog izgovora kao zajedniku osobinu imaju samoglasnik e umjesto starog
vokala (jat), mada nije u potpunosti dosljedna u svim ekavskim govorima. Prema Jahiu
ekavski govori dijele se u tri skupine:
I stariji tokavski ekavski dijalekt (prizrensko-timoki) koji predstavljaju ostatak
nekadanjeg najistonijeg predtorlakog dijalekta. Danas se on prostire pravcem
sjeverpzapad-jugoistok, od Prizrena do Timoka. U ovom dijalektu deklinacija se vri kroz
dva padea(N i A), ima samo jedan akcenat(kratkosilazni), jo postoji poluglas, suglasnici
i se izgovaraju kao i d(kua, meda)
II mlai tokavski ekavski dijalekt(kosovsko-resavski) zahvata prostor od Kosova
pravcem jugozapad-sjeveroistok, preko kopaonikog kraja i centralne Srbije do sjeverne
Srbije. Odlikuju ga: dvoakcenatski sistem(dugi i kratki silazni), gubljenje suglasnika h,
komparacija pridjeva na i(nov-novi), jednaki oblici genitiva i lokativa mn(po potoku) i
sl.
III najmlai tokavski ekavski dijalekt(umadijsko-vojvoanski) zahvata najvei dio
sjeverozapadne Srbije(umadija i vei dio Vojvodine). Odlike ovog dijalekta su:
etveroakcenatski sistem, nova deklinaca(sedam padea), u nekim sluajevima zamjena
glasa sa i, i jo ponegdje se pronae i stara deklinacija(po putevi umjesto po putevima, L
mn.)
IJEKAVSKI GOVORI TOKAVSKOG NARJEJA
Ijekavsko govorno podruje je prostrano i obuhvata BiH, Crnu Goru i dijelove Hrvatske i
Srbije. Ijekavske govore govore odlikuje: zamjena glasa jata sa ije u dugim slogovima a u
kratkim sa je, a u pojedinm sluajevima javlja se i ikavska zamjena (nisam, vidio) a u
nekim drugim, pak, ekavska zamjena(bregovi, greka), potom etveroakcenatski sistem,
nova deklinacija...
Prema Jahiu ovi govori se dijele u tri skupine:

I stariji tokavski ijekavski dijalekt(zetsko-junosandaki) zahvata veliki dio Crne Gore,

kao i juni Sandak. Odlikuju ga: stara akcentuacija(dugi i kratki silazni), L i A su
izjednaeni, ijekavsko jotovanje(evojka, erati). Govore ovog dijalekta Asim Peco naziva
zetskim dijalektom.
Mlai tokavski ijekavski dijalekt(istonobosanski, ijekavskoakavski) prua se izmeu
Save na sjeveru, odnosno sjeveroistoku i doline Fojnice na jugozapadu. Pored
akavizma(ap, klijea) odlikuje ga i sekundarni ijekavizam(dijerat, obazdjerati se),
pored toga odlikuju ga: etveroakcenatski sistem, ostaci starog akcenta(metatonijskog
akuta), neuzvrena nova jotovanja(listje, pojdem), grupa ro prelazi u re(greb),
nerazlikovanje afrikata(etiri, amija), dominira nova deklinacija mada su prsutini i stari
oblici padea(hiljad), oblici habituala(mi bi doi).
III najmlai tokavski ijekavski dijalekt(istonohercegovaki) prvobitno se razvijao u
granicama srednjovjekovnog istonog Huma i zapadne Zete a izvan granice istone
Hercegovine. Danas se njime govori i u zapadnom dijelu Sandaka, zapadnoj Srbiji,
jugoistonij, sjevernoj i zapadnoj Bosni i u dijelu Hrvatske. Najtipinije osobine ovog
dijalekta su: etveroakcenatski sistem sa postakcenatskim duinama, nova deklinacija,
jekavsko jotovanje(evojka), novo jotovanje(snoplje), praslavenske grupe stj, zdj, skj i zgj
prele su u t i d(tap, ognjite).
Asim Peco u podjeli tokavskih ijekavskih govora navodi: zetski dijalekt, hercegovaki
dijalekti i dijalekti izvan Hercegovine. Meu osobinama dijalekata nema bitnih razlika
kod navoenja ovih dvaju autora.
IKAVSKI GOVORI TOKAVSKOG NARJEJA
Ikavski govori zauzimaju zapadnije predjele tokavskog narjeja: od Posavine, preko
centralne i zapadne Bosne, zapadne Hercegovine, Imotske krajine do Dalmacije. Pored
ikavskog refleksa jata postoji i niz zajednikih osobina za ove govore: poluglas je
zamijenjen sa a(dan, otac), afrikati i su supstancije starijih sekvenci tj i dj (svia,
mea), nazalni vokal zamijenjen je sa vokalom e (jezik), sekvenca v je u inicajlnoj
poziciji zamijenjena sa u (udovica), glas l u finalnoj poziciji zamijenjen prelazi u o,
jotovanje okluziva t i d nije dosljedno izvreno(dojdem, najdu), akcentuacija je proeta
opetokavskim prozodijskim tendencijama, mada negdje postoje i arhaizmi koji
ukljuuju i postojanje metatonijskog akuta.
Ikavske govore tokavskog narjeja Jahi dijeli u tri skupine:
I stariji tokavski ikavski dijalekt (posavski ikavski),
II mlai tokavski ikavski dijalekt (zapadnobosanski) i
III najmlai tokavski ikavski dijalekt (zapadnohercegovaki).

DIJALEKTI BOSANSKOG JEZIKA

Bosanski jezik ima pet dijalekata. etiri su matinog bh. porijekla, a peti je sandaki
kojim govore sandaki Bonjaci. Ti dijalekti su: istonobosanski, zapadnobosanski,
istonohercegovaki, zapadnohercegovaki i ve pomenuti sandaki.
Istonobosanski dijalekt (ijekavskoakavski) smatra se najtipinijim dijalektom Bosne.
Pored akavizma odlikuju ga sljedee osobine: kratko daje je (srjeom), grupa ne daje
nje (njekad), grupa ro daje re (greblje), novo jotovanje se vri u vezi sa sonantima l i n,
sonant lj se ponekad zamjenjue sa j(jubav), grupa ao daje o (poso), suglasnik h se
dosljedno uva(halva, kahva, snaha), prisutni su ostaci neprenesene akcentuacije sa
metatonijskim akutom, u deklinaciji nastavak m kod instrumentala im. .r. (solim,
krvim), upotreba habituala (on bi reci).
Zapadnobosanski dijalekt (ikavskoakavski) je snano novotokaviziran jer su ga
migracije s juga i jugoistoka gotovo sasvim preplavile. Ovaj dijalekat se dijeli na dva
poddijalekta: centralnobosanski i zapadnobosanski. Njihove zajednike osobine su:
deklinacija imenica m.r. po tipu promjene im. .r. (Mujo-Muje-Muji), zatvorenost vokala a
i o (raodi, nou), uvanje suglasnika h (duhan, muha).
Istonohercegovaki dijalekt(ijekavskotokavski) obuhvata teren istone Hercegovine i
jugoistone Bosne sa susjednim sandakim krajevima.
Ovaj dijalekt se dijeli na etiri poddijalekta: jugoistonobosanski, istonohercegovaki,
centralnohercegovaki i sjevernohercegovaki. Zjednike osobine ovih poddijalekata su:
uvanje glasa h, razlikovanje afrikatskih parova (etiri, damija), jekavsko jotovanje(eca,
erati), akcentuacija tipino novotokavska sa dva silazna i dva uzlazna akcenta, imenice
m.r. veinom imaju promjenu Mujo-Muja-Muju, grupa ra daje grupu re (resti, greblje).
Zapadnohercegovaki dijalekt(ikavskotakavski) zahvata manji dio zapadne Hercegovine.
Osim dosljednog ikavizma ima i dosljedan takavizam (tap, klita). Pored toga tu je i niz
drugih osobina: novotokavska akcentuacija, novi oblici deklinacije, saimanje vokalske
grupe ao u korist prvog samoglasnika (poa, doa), uvanje glasa h (hajvan, haber), sonant
m na kraju rijei prelazi u n( ujen, iden), grupa re umjesto ro( greb), dosljedno vrenje
novog jotovanja (snoplje, lie), nevrenje palatalizacije u im. .r. (ruki, nogi).
Sandaki dijalekt veim dijelom obuhvata arhaine govore. Odlikuju se uglavnom:
nepreneenom starotokavskom akcentuacijom i nekim starijim oblicima deklinacije,
vokalnska grupa ao daje a (pozva, poa), uproavanje konsonantske grupe st, zd, t
svoenjem na s, z, (alos, , groz, pri), aorist i imperfekt u ivoj upotrebi, u sintaksi
poremeen odnos padea za obiljeavanje mjesta kao lokacije, orijentacije i cilja(Eto ga u
selo. Izide pret kuom).
Zajednike osobine dijalekata bosanskog jezika:

iroka upotreba turcizama odnosno orijentalizama; dosljedna upotreba konsonanta h;

svoenje afrikatskih parova na jedan par(etiri, amija); neizvrena jekavska i novija
jotovanja(dojde, djever), ostaci stare akcentuacije i starih oblika deklinacije; potom
akavizam i dr.
AKAVSKO NARJEJE
Prostor na kome se govori akavskim narjejem nije velik: dalmatinska i kvarnerska
ostrva, srednji dio Istre i Hrvatsko primorje. Osobine koje ga odlikuju su sljedee: prema
tokavskom d stoji j (mojani), r prema tokavskom cr (rv, rn), prema t(ap), jt i
jd prema i (najti, dojdi), tj i dj prema i (netjak, sudje), postojansot foneme h, uvanje
sonanta l na kraju sloga(ital), sonant n u finalnoj poziciji(znan), skupine k, sk, umjesto
k, ck(maka, koska), u akcentuaciji se jo uvijek javlja metatonijski akut, u deklinaciji se
uvaju stariji oblici, tvorna kondicionala je sa bim, bu+ gl.pridjev radni.
KAJKAVSKO NARJEJE
Dananje kajkavsko narjeje zauzima sjeverozapadni dio Hrvatske sa Gorskim kotarom
to znai da se njime govori u varadinskom, zagrebakom i dijelom u krievakobjelovarskom kraju. Kajkavsko narjeje dijeli se na tri dijalekta: kajkavski
zagorski(sjeverozapadni), kajkavski prigorski(jugozapadni) i istono kajkavski.
Glavne osobine ovog narjeja su: upitna zamjenica kaj, ekavska zamjena jata (dete), stara
akcentuacija, poluglas zamijenjen vokalom e(megla, den), upotreba suglasnika , d i
j(svea, meda, meja), uvanje starog mekog suglasnika r(morje, zorje), uvanje l na kraju
(doel), grupa vu naspram tokavskog u(vuitelj, vulica), neizvrena sibilarizacija(mikati,
digati), obezvuavanje suglasnika na kraju rijei(grat, zup), iskazivanje budueg vremena
samo oblikom futura prvog(bum rekel).