Poezija je poseban knjievni rod gdje je pjesnikova poruka izreena kroz stihove.

Smatra se da je poezija najstarija

vrsta knjievnosti. Nauka o ritmu u stihovima naziva se metrika ili versifikacija, prema grkoj rei metron = mera ili
prema latinskoj rei versus = stih. Versifikacija ( lat. versus to znai stih) znanost je o graenju stihova, odnosno
skup pravila koja opisuju nain oblikovanja stihova i ostvarivanja pjesnikog ritma. U irem smislu versifikacija
oznaava stihotvorstvo, kovanje stihova, pretvaranje proznog teksta u stihovni. Versifikacija se dijeli na: - silabika ili
kvalitativna versifikacija, - naglasna ili akcenatska (tonska) versifikacija, - metrika ili kvantitativna (klasina, antika)
versifikacija. Silabika ili kvalitativna versifikacija - ritam se postie brojem slogova (esterac, osmerac, deseterac,
jedanaesterac), rimom i cezurom (stankom). Svojstvena je nacionalnim knjievnostima poevi od srednjeg vijeka.
Naglasna ili akcenatska (tonska) versifikacija - pravilno se izmjenjuju, odnosno ponavljaju, naglaeni i nenaglaeni
slogovi. Osnovna jedinica je akcentska stopa. Metrika ili kvantitativna (klasina, antika) versifikacija - pravilno se
izmjenjuju dugi i kratki slogovi. Osnovna je jedinica metrika stopa; svojstvena je grkoj i rimskoj knjievnosti. Strofa
predstavlja odreeni broj stihova koji ine osjeajnu, ritmiku i misaonu cjelinu u pjesmi. S obzirom na broj stihova,
razlikujemo razliite vrste strofa: - monostih strofa od jednog stiha, - distih strofa od dva stiha, - tercet strofa od
tri stiha, - katren strofa od etiri stiha, - kvinta strofa od pet stihova, - sekstina strofa od est stihova, - septima
strofa od sedam stihova, - oktava strofa od osam stihova, - nona strofa od devet stihova, - decima strofa od
deset stihova. Pjesma od etrnaest stihova, sastavljena od dva katrena i dvije tercine, naziva se sonet. Najpoznatija i
najkorienija strofa je od etiri stiha katren. Stih je jedan red u pjesmi. Rima oznaava glasovno podudaranje
slogova na kraju ili u sredini stihova. Ona se moe podijeliti na nekoliko vrsta: - pravilna, ista i bogata, - muka,
enska i daktilska, - parna, ukrtena i obgrljena. Kod pravilne rime se podudaraju naglaeni vokali, kao i drugi glasovi,
koji slijede poslije naglaenog vokala. ista rima nastaje ako se podudaraju akcenti naglaenih vokala. Rima je
bogata ako podudaranje poinje prije naglaenog vokala. Kod muke rime podudaranje je samo u jednom slogu, kod
enske u dva, a kod daktilske u tri. Kod parne rime se rimuju dva uzastopna stiha (a, a, b, b). Kod ukrtene rime se
rimuju prvi i trei, odnosno drugi i etvrti (a, b, a, b). Kod obgrljene rime se rimuju prvi i etvrti, odnosno drugi i trei
(a, b, b, a). Ako se jedna misaona cjelina ne zavrava u jednom stihu ili strofi nego se prenosi u naredni stih ili strofu,
nastaje opkoraenje. Refren je figura ponavljanja. Nastaje kada se rije ili grupa rijei, ili cio stih, ponavljaju poslije
svake strofe ili nakon veeg broja stihova. Upotreba refrena istie osnovno pjesnikovo osjeanje ili misao koja je bitna
za cijelu pjesmui pjesnikovo raspoloenje izraeno u pjesmu. Pjesma Vee na kolju je socijalna pjesma, ali je
izraena deskripcija. Sastoji se od etiri strofe. Strofa je sainjena od etiri troslone daktilske cjeline, est dvoslonih
trohejskih cjelina, dvije jednoslone cjeline. Puina plava Spava, Prohladni pada mrak. Vrh hridi crne Trne Zadnji
rumeni zrak. U pjesmi nalazimo opkoraenje. Pjesnik ga koristi da bi proirio semantike odnose. Opkoraenje je
sprovedeno u svakoj strofi po dva puta. Naglaene si finalne i inicijalne pozicije. U svakoj strofi se grade dvosloni
trohejski stihovi. U pjesmi Vee na kolju imamo parnu i obgrljenu rimu. Rimuju se prvi i drugi, trei i esti, etvrti i peti
stih. I jeca zvono Bono, Po kru dre zvuk; S uzahom tuge Duge Ubogi moli puk. U prvom i drugom, etvrtom i
petom stihu svake strofe rima je enska, a u treem i estom muka. Pjesnik je koristio inverziju (semantiko isticanje
verbalnih jedinica). Prohladni pada mrak. U pjesmi Vee na kolji nalazimo brojne stilske figure. Asonanca je uestalo
ponavljanje samoglasnika. U ovoj pjesmi imamo uestalo ponavljanje vokala a, u (mrani vokali). Puina plava Spava,
Prohladni pada mrak. ... S uzahom tuge Duge Ubogi moli puk. Aliteracija je ponavljanje praskavih suglasnika. Ona se
koristi da se razbije monotonija. Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak. Epiteti su rijei koje stoje uz imenicu i daju
blii opis pojma uz koji stoje (puina plava, zvono bono,prohladni mrak, rumeni zrak, mrave glave). Personifikacija je
stilska figura kojom se mrtvim stvarima daju ljudske osobine. Puina plava Spava. Sinegdoha je podvrsta metonimije.
To je stilska figura kod koje se jedan pojam zamjenjuje drugim na osnovu neposredne veze. Dio se pojavljuje mjesto
cjeline ili cjelina mjesto dijela. Klee mrave Glave. kolj je kamenito ostrvo. U ovoj pjesmi on simbolizuje samou,
usamljenost, odvojenost. U prvoj strofi je opisan zalazak sunca. Zrak izlazi iz koncepcije mranog. Ali poto je on

zadnji i trne, uklapa se u koncepciju. U drugoj strofi se javlja motiv vjere (zvono). Ono ne zvoni zbog veselja, ve jeca.
Ne uje se i ne odlijee, zvuk dre. U prvom dijelu ove strofe se uvodi hrianski motiv. Puk asocira na socijalni
motiv. Ubogi puk asocira na siromatvo. On se moli. Dat je i motiv molitve (uzdah, nema glasa i suza, on moli
uzdahom). U treoj strofi dat je religijski kod, odnosno hrisanski (raspeti bog). Ljudi oajniki trae pomo, ali
odgovora nema. Itu. Al tamo, Samo uti raspeti bog. Pesimizam je doao do vrhunca. U etvrtoj strofi imamo
ponavljanje pjesnikih slika. Deskripcija predstavlja okvir pjesme. U ovoj srtofi je dat refren. U njoj se javlja motiv sna.
Kad smo uli zvono, vidjeli puk, nema odgovora od Boga, kraj se blii. U antievoj pjesmi Vee na kolju ostvaren je
sklad izmeu glasovnog znaenja rijei i emotivnog raspoloenja u pjesmi. U prvoj strofi u prva tri stiha, ponavljanje
neutralnog samoglasnika a (puina, plava, spava, pada, mrak, zadnji, zrak) i zvuno predaje neodreenu emitivnu
tonalnost prve strofe i kao da doprinosi sanjivoj monotoniji ritma; u drugim trima stihovima te prve strofe ponavljanje
suglasnika r u skladu je sa znaenjem ovih rijei (vrh, hridi, crne, trne, zrak), koje oznaavaju gaenje svetlosti i
nagovetavaju turobno raspoloenje. U drugoj strofi ponavljanje suglasnika o i u je u skladu sa sumornim i bolnim
osjeanjem puka. Zvune i uestale rime pojaavaju bolnu melodioznost pjesme. anti je na kraju prvog stiha
stvorio polukadencu, na kraju drugog antikadencu ( na kraju etvrtog i petog stiha), iza ega slijedi dui stih, grafiki
uvuen, sa kadencom na kraju stiha. Prve slike pjesme su ispunjene tamnim, zagasitim bojama (Prohladni pada
mrak, Vrh hridi crne trne, zadnji rumeni zrak) sugeriraju misao o siromatvu, nedostatku hleba, prokletstvu ivota u
bedi koja je dugotrajna, gotovo neprekidna i koja je uslovljena prirodnim nepogodama. Uvoenjem motiva zvona, koje
je bono i iji po kru dre zvuk, vizuelno doivljavanje slike bogati se akustikom percepcijom, zvukom, koji
upotpunjuje doivljaj patnje i stradanja, ali i asocira na religiju. Duga tuga ubogog puka prirodnim nepogodama
pridodaje i socijalne uzroke patnjeotkrivajui dugotrajnost stradanja ljudskog. Taj narod, koji trpi i pati s uzdahom tuge
duge, vjeruje u boga, moli ga, ite, oekuje njegovu pomo, trai izlaz od boga, podnosi i trpi, dakle, on je pasivan
jer je religiozan. U pjesmi Vee na kolju pjesnik pravi distancu prema lirskom subjektu. On se ne identifikuje sa
ubogim pukom, ve kao posmatra gleda odlazak ljudi na veernju molitvu, vidi sa svoje stajne take njihove mrave
glave. LITERATURA 1. Milivoj Solar, Teorija knjievnosti, kolska knjiga, Zagreb, 1977. 2. Dragia ivkovi, Teorija
knjievnosti sa teorijom pismenosti, Zavod za izdavanje udbenika, Beograd, 1900. 3. Pravdoljub Nikoli, Obrada
idejnog podruja analizom stvaralakog postupka (na primeru antieve pesme Vee na kolju), Knjievnost i jezik,
Godina XXVII, Sveska 2, Beograd, 1980. 4. Milo Kovaevi, Analize antieve pjesme Vee na kolju pokazatelj
razvojnih puteva lingvostilistike kod Srba, Srpski jezik, Sveska broj XVI, Studije srpske i slovenske, Serija I, Godina
XVI, Beograd, 2011. 5. Vaso Milinevi, Oko antieve pjesme Vee na kolju, Knjievnost i jezik, Godina IX,
Sveska 4, Beograd, 1962.