Platon

Obrana Sokratova
VELIKI SOKRATOV GOVOR
Ja ću odlaziti od jednog do drugog od vas, ne čineći ništa drugo nego
pokušati vas nagovoriti, i mlade i starije, da se ne brinete niti oko tijela
niti oko novca tako revno kako treba da se brinete da duša postane
najboljom, i govorit ću vam: "Ne dolazi vrlina čovjeku od novca, nego se
po vrlini stječe bogatstvo - a isto tako i sve ostale stvari, i obične i javne,
postaju samo po vrlini dobro za ljude."

1.Proslov

Ne znam, Atenjani, kako su se vas dojmile riječi koje ste čuli od mojih tužitelja; što se pak
mene tiče, ja sam gotovo zaboravio sebe samog: tako su uvjerljivo govorili.
Međutim, da ukratko kažem, nisu rekli ništa istinito. A od svih laži koje su izrekli ponajviše me
čudi jedna, a to je da se trebate čuvati da vas ne prevarim jer sam sposoban govornik. A
najsramotnije od svega mi se učinilo to da se uopće neće postidjeti čim ih činjenicama
opovrgnem jer će se pokazati da uopće nisam vješt s riječima. Osim ako ne nazivaju dobrim
govornikom onoga koji govori istinu. Ako to misle; mogao bih pristati da sam govornik, ali ne
njihova kova.
Da vam ponovim: ovi ovdje nisu rekli gotovo ništa istinito, od mene ćete pak čuti cijelu istinu.
Međutim, Atenjani, tako mi Zeusa, nećete od mene čuti govore nakićene biranim frazama i
riječima, kakvi su njihovi, niti skladno složene rečenice, već ćete čuti riječi gotovo nasumce
izabrane, kako mi spontano nadođu - jer vjerujem da je pravo ono što govorim - i neka nitko
od vas ne očekuje ništa drugo! Ne bi, naime, o ljudi, dolikovalo čovjeku moje dobi da vam se
obraćam poput dječarca koji izmišlja priče. Ali vas, Atenjani, jedino molim i preklinjem: ako
me čujete da se branim istim riječima kakvima se obično služim na trgu pri stolovima za
mijenjanje novca, gdje ste me mnogi čuli govoriti, ili igdje drugdje, nemojte se čuditi niti me ne
prekidajte.
Radi se, naime o sljedećem: meni je sedamdeseta godina, i sad tek po prvi put izlazim pred sud
pa se osjećam poput tuđinca nevještog ovdašnjem načinu govorenja. Kao što biste s
razumijevanjem prihvatili, kad bih doista bio stranac, da govorim narječjem i stilom u kojem
sam odrastao, isto tako od vas tražim sad nešto što smatram pravednim: da zanemarite način
na koji govorim - taj bi možda mogao biti bolji, možda gori i da pripazite i promislite govorim
li istinu ili ne; to je naime sudačka vrlina, dok je vrlina govornika govoriti istinu.
Prvo, Atenjani, smatram da je u redu da se obranim od optužbi, kojima sam najprije lažno
optužen, i od prvih tužitelja, zatim od kasnijih optužbi i tužitelja. - Mene od davnine i već
puno godina mnogi pred vama optužuju, a da pritom ne govore istinu. Tih se ja više bojim
nego Anita i njegovih drugova, iako su i ovi strašni.
Međutim, o ljudi, opasniji su oni koji su vam, prigrljujući mnoge od vas već od mladosti,
napunili uši posve neistinitim optužbama protiv mene: "Postoji tamo neki Sokrat, mudar
čovjek, duboki mislilac o nebeskim pojavama jer je već sve pod zemljom istražio - i koji slabiji
govor pretvara u jači." O Atenjani, ovi su, pustivši takvu glasinu, opaki moji tužitelji! Jer koji
to slušaju misle da ljudi koji proučavaju spomenute stvari isto tako ne štuju niti bogove.

1
Nadalje, ima puno takvih tužitelja, koji me već dulje vremena optužuju, a još pritom obraćajući
se nekima od vas dok ste još bili djeca i mladići, u takvoj dobi kad ste bili još prilično
lakovjerni, osudili su me iz ogluhe budući da nije bilo nikoga tko bi me branio. A najneobičnije
od svega je to da nije moguće niti znati niti spomenuti njihova imena, osim ako netko slučajno
nije pisac komedija.
Drugi su vas mržnjom i klevetom huškali - a neki opet sami uvjereni nagovarali su ostale
protiv mene - no ti su sad nepristupačni: nemoguće je naime niti dovesti si ovamo ikoga od
njih niti ga opovrgnuti; stoga mi ne preostaje ništa drugo nego braniti se kao da se borim
protiv sjena i opovrći optužbe u izočnosti ikoga od njih tko bi mi uzvraćao odgovorima.
Vidite sad i sami, kažem vam, kako imam dvostruke tužitelje: jedne koji me optužuju sad,
druge pak koji me već odavno optužuju - ove o kojima vam upravo govorim, i uvjerite se da je
nužno da se prvo obranim od potonjih: od njih ste, naime, čuli optužbe protiv mene puno prije
onih prvih.

Dobro, Atenjani: sad mi je dužnost braniti se i u tako kratkom vremenu pokušati iz vas
iskorijeniti klevetu koja već odavno postoji u vama. Volio bih uspjeti u tome, ako je tako na
ikoji način bolje i za vas i za mene, i da svojom obranom postignem neko dobro; znam da je to
teško i posve sam svjestan na čemu sam. Što god bilo, neka krene kako je bogu drago, zakonu
se valja pokoriti i moja je dužnost braniti se.

2. Obrana protiv prvih tužitelja

Pogledajmo ponovo iz početka što mi se to zamjera, a iz čega se izrodila ova kleveta protiv
mene i kojoj je izgleda Melet vjerujući pokrenuo sudski postupak protiv mene.
Dobro: što tvrde moji klevetnici u kleveti?
Njihova se zamjerka mora shvatiti ozbiljno kao da su je sastavili pravi tužitelji: "Sokrat čini
zločin time što se svesrdno bavi proučavanjem podzemnih i nebeskih stvari, slabiji govor
pretvara u jači i ostale podučava u tim istim stvarima." Otprilike tako nekako ide optužba. Sve
ste to već vidjeli u Aristofanovoj komediji: neki tamo Sokrat lebdi unaokolo, tvrdi da hoda
zrakom i brblja svakojake druge besmislice; sve to meni nije niti puno niti malo razumljivo.
Ne pričam o tom znanstvu s omalovažavanjem ako je tko mudar u tim stvarima - da me Melet
ne bi i zbog toga optužio - nego, Atenjani, mene se te stvari uopće ne tiču. Još jednom
pozivam mnoge od vas kao svjedoke i zahtijevam da vi jedni druge uputite i jedni drugima
kažete - svi vi koji ste me ikad čuli kako se razgovaram, a ima vas mnogo koji ste me čuli - da
kažete jedni drugima jesam li ja ikad raspravljao o prije navedenim stvarima, i potom ćete
razabrati da su i sve ostale stvari, koje o meni mnogi govore, isto tako bespredmetne.
U stvari, ništa od svega toga nije istina. - Ako ste od nekoga čuli da se ja laćam izobražavanja
ljudi i za to da tražim novce, čak niti to nije istina. Ipak, čini mi se da je dobra stvar ako je
netko sposoban obrazovati ljude, kao što to čine Gorgija Leontinjanin, Prodik Kejanjin i Hipija
Eliđanin. O ljudi, svaki od njih može ići od grada do grada i nagovarati mlade ljude - koji se
inače mogu zabadava družiti s ikojim od sugrađana - da se prestanu družiti sa sugrađanima,
već da se pridruže njima i, pošto su dali novce, pokažu se zahvalnima. Isto tako, postoji i
jedan drugi čovjek, Paranin, sofist, za kojeg sam doznao da ovdje stanuje. Tih sam dana
slučajno naišao na čovjeka koji je na sofiste potrošio više novca nego svi ostali zajedno:
Kaliju, Hiponikova sina, i tog sam čovjeka - on je, naime, otac dvoje djece upitao: - Kalijo,
rekoh, da su tvoja djeca ždrijepci ili telići, mogli bismo izabrati i platiti nekoga koji bi se brinuo

2
da postanu lijepi i dobri u vrlini koja im je svojstvena, i taj bi netko mogao biti konjušar ili
seljak.
No, budući da su tvoja djeca ljudi koga imaš na umu dati im kao podučavatelja?
Onoga tko je znalac u pripadnoj vrlini, u vrlini svojstvenoj dobrom čovjeku i dobrom
građaninu, zar ne? Mislim da si dobro o tome porazmislio budući da imaš djecu. Postoji li
netko takav, rekoh, ili ga nema?
- Svakako da ga ima, odgovori on.
- Tko je, upitah, i odakle i za koju cijenu podučava?
- Sokrate, reče, to je Euen, s otoka Para i podučava za pet mina.
- Euena smatram doista sretnikom ako on posjeduje tu vještinu i za tako umjerenu cijenu
podučava. Ja bih se sigurno hvalisao i pravio važan da se u to razumijem; ali, Atenjani, ja se u
to doista ne razumijem.
Ovdje bi se netko od vas mogao sad ubaciti:
- Nego, Sokrate, što je onda tvoj posao? Odakle su nastale one klevete protiv tebe? Sigurno
ne zbog toga što se ti ne bi bavio nekim posebnim poslom koji odskače od ostalih kad je
nastala takva glasina i priča. Ne bi do toga došlo da se ti ne baviš nekim drukčijim stvarima od
ostalih. Reci nam sam, da ne bismo morali ishitreno nagađati, o čemu se radi.
Onaj koji tako govori, čini mi se, pravo zbori; ja ću vam pokušati pokazati što je uzrokom da
su meni prišili to ime i odakle ta kleveta.
Poslušajte!
Možda se nekima od vas čini da neozbiljno govorim; međutim znajte da ću vam reći cijelu
istinu.
Ja sam, Atenjani, dobio to ime ni zbog čega drugoga doli zbog nekakve mudrosti. O kakvoj je
mudrosti riječ? O ljudskoj mudrosti, pretpostavljam. Jedino bih se u takvoj usudio biti mudar.
Oni, koje sam malo prije spomenuo, mora da su mudri u nekoj mudrosti, koja je veća od
ljudske, ili pak ne znam što da rečem. Ja se svakako ne razumijem u tu mudrost; onaj koji tako
tvrdi, laže i pridonosi mojoj kleveti.
- Nemojte me prekidati, Atenjani, ako vam se čini da se hvalim. Riječi, naime, koje ću vam
upravo kazati nisu moj izum, već ću se pred vama pozvati na vjerodostojnu riječ.
O toj mudrosti, ako je ima kod mene i koja mu drago ona bila, pozvat ću da vam svjedoči bog
u Delfima. – Vi ste sigurno upoznali Herefonta. On bijaše moj drug od mladosti, bio je
pristalica vaše stranke, s vama je zajedno otišao u progonstvo i s vama se zajedno vratio iz
progonstva. I vidjeli ste kakav je bio Herefont, kako je bio žustar kad god bi se nečeg
prihvatio. Jednom se, otišavši u Delfe, odvažio pitati proročište - ljudi, kako rekoh, nemojte
galamiti -, pitao je, dakle, ima li koga tko bi bio mudriji od mene. Pitija je odgovorila da nema
nikoga tko bi bio mudriji. Kako je Herefont mrtav, to će potvrditi njegov brat, koji je sad tu s
nama.
Promotrite zbog čega vam to govorim. Namjeravam vam, naime, pokazati odakle potječe
kleveta protiv mene. Pošto sam to bio čuo, ovakve su mi misli došle na um: "Pa što to govori
bog? Što znače te nejasne riječi? Ja sam pak svjestan da nisam niti jako niti malo mudar. Što
pak hoće reći bog kad kaže da sam najmudriji? Sigurno ne laže; to bogu nije dozvoljeno." -
Dulje vremena bijah zbunjen tim riječima; potom se, oklijevajući, odvažih istražiti o čemu se
radi.
Odoh do jednog, kojeg se drži mudrim, da bih kod njega, ako uopće igdje, preispitao
proročanstvo i pokazao proroštvu da je taj mudriji od mene, dok je ono tvrdilo da sam to ja.

3
Dok sam ispitivao ovoga - ime mu ne trebam spominjati, bijaše to pak jedan od političara o
kojem sam, Atenjani, motreći ga, stekao takav nekakav dojam u razgovoru mi se učinilo da taj
čovjek, iako se mnogim drugima prikazao mudrim i ponajviše sebi samome, uistinu nije mudar.
I stoga sam mu pokušao pokazati kako samo misli da je mudar, a u stvari nije. Odonda me on
zamrzio, a i svi oni koji su bili uz njega.
- Odlazeći od njega, ovakve sam misli prevrtao: "Od ovog sam čovjeka mudriji - izgleda naime
da niti jedan od nas dvojice ne zna ništa, niti što je dobro niti što je lijepo. Samo što ovaj misli
da nešto zna, dok u stvari ne zna ništa, dok ja, budući da ništa ne znam, niti mislim da znam.
Izgleda da sam doista samo u ovoj sitnici mudriji od njega: da ne mislim da znam ono što ne
znam."
Nakon toga sam otišao drugome koji se smatrao još mudrijim od onog prvog i stekao sam isto
takav dojam - i opet sam se zamjerio i ovome i mnogima oko njega.
Nakon toga sam događaja obilazio redom ljude ispitivajući ih i primjećujući s tugom i
nelagodom da im omrznjujem, dok mi se u isto vrijeme činilo nužnim najviše držati do
božanskih stvari. A da bih saznao što proroštvo poručuje, morao sam ići do svih onih koji su
mislili da nešto znaju.
I, tako mi psa, Atenjani, - moram vam reći istinu - ovakav sam stekao dojam: istražujući prema
božanskom naputku, učinilo mi se da su oni, koji su na najboljem glasu, gotovo potpuno lišeni
mudrosti, dok se oni, koji se smatraju lošijim, razumnije ponašaju. - Moram vam opisati svoja
lutanja kao napore učinjene da bih ustanovio za svagda nepobitnost proročanstva.
- Nakon političara obratih se tragičkim, ditirampskim i inim pjesnicima da bih se tamo
nepobitno pokazao kao veća neznalica od njih. Uzeo sam njihova djela koja su mi se učinila
najbolje sastavljenima i ispitivao sam ih o čemu se radi, tako da bih u isti mah mogao i nešto
naučiti od njih. Sramim vam se, o ljudi, reći istinu; ali istina se mora dovesti na vidjelo! Da
tako kažem, gotovo svi prisutni znali su govoriti bolje o stvarima koje su ti pjesnici bili
zapisali, nego što su to sami pjesnici mogli! Nije mi trebalo dugo da također i o pjesnicima
doznam da ono što čine ne čine mudrošću, nego prirodnim darom i zanosom poput vidjelaca i
proroka; pričaju mnoge lijepe stvari, ali niti sami ne shvaćaju što govore. Učinilo mi se da se
slična stvar događa i pjesnicima, i u isti mah sam shvatio da oni, zbog svojih pjesama, smatraju
sebe najmudrijima od svih ljudi - u ovim a i u drugim stvarima u kojima to ne bijahu. Odoh
dakle i odavde, misleći da nad njima imam istu prednost kao i nad političarima.
Na posljetku sam otišao do obrtnika. Zapravo, bio sam svjestan da, ukratko, ništa ne znam, a
isto tako uvjeren da ću kod njih pronaći znanje o mnogim lijepim stvarima.
I doista se nisam prevario. Saznao sam neke stvari koje prije nisam znao i u tome su bili
mudriji od mene.
- Međutim, Atenjani, učinilo mi se da pjesnici i naši dragi obrtnici čine istu grešku: zbog toga
što dobro obavlja svoju vještinu svaki pojedini od njih se smatra ujedno najmudrijim i u ostalim
najvažnijim stvarima - i upravo ova nadutost zasjenjuje onu mudrost koju već posjeduju.
Zbog toga sam sebe upitah nad proročanstvom: mogu li prihvatiti stanje u kojem se nalazim,
odnosno da nisam niti mudar kako su oni mudri, niti neznalica kakvi su oni neznalice, ili sam
pak poput njih, odnosno da posjedujem i njihovu mudrost i njihovo neznanje. I odgovorih sam
sebi i proroštvu da je meni korisnije biti onakav kakav jesam.
Zbog tog propitkivanja, Atenjani, stekao sam mnoga vrlo mučna i žalosna neprijateljstva, tako
da su iz toga nastale mnoge klevete, a i pronio se glas da sam mudrac; prisutni su
podrazumijevali da mora da se ja razumijem u sve one stvari koje sam drugome dokazivao da
ih ne zna.

4
No, zapravo je ovako, ljudi: jedino je bog mudar i upravo je to ono što proročište poručuje -
ljudska mudrost ne vrijedi mnogo, zapravo ne vrijedi ništa.
Netko bi pomislio da se bog obraća upravo Sokratu, ali bog je iskoristio moje ime kao primjer
želeći reći: "Najmudriji od vas, ljudi, je onaj koji je, poput Sokrata, saznao da mu vlastita
mudrost uistinu ne vrijedi ništa."
Stoga i sad, drugi činili štogod im drago, ja, obilazeći okolo, istražujem i propitkujem, vođen
božanskim naputkom, bih li mogao smatrati nekog od građana ili stranaca mudrim; i otkad
sam se u to uvjerio, postavši saveznikom bogu, pokazujem da nema mudrog čovjeka. I upravo
zbog tog moga bavljenja nisam imao vremena posvetiti se ikakvom spomena vrijednom poslu
niti za grad niti za vlastitu obitelj, već zapadoh u neizmjerno siromaštvo radi te službe božje.
Pritom me slijede mladići, koji su najviše dokoni, sinovi najbogatijih, i to svojevoljno, i raduju
se slušajući kako ljudi bivaju podvrgnuti pažljivom ispitivanju, a često me i sami oponašaju,
upuštajući se i druge pažljivo ispitivati. I pritom sami otkrivaju, vjerujem, gomilu onih koji
misle da nešto znaju, a zapravo znaju malo ili ništa.
Stoga se svi ovi, što ih oni ispituju, ljute na mene - a ne na sebe - i govore: "Ima nekakav
pokvareni Sokrat koji kvari mladež". I pošto ih netko upita što taj Sokrat radi ili podučava,
ponestane im riječi jer ne znaju niti sami; a da se ne bi vidjelo da su u neprilici, ponavljaju iste
one optužbe što se obično iznose protiv svih filozofa: da se bavi stvarima na nebu i pod
zemljom, da ne vjeruje u bogove, da slabiji govor čini jačim. Istinu, vjerujem, ne žele govoriti,
a istina je da je izašlo na vidjelo kako se prave da nešto znaju, dok ne znaju ništa. I budući da
tako častohlepni, silni i mnogi pričaju uvjerljivo i žustro protiv mene, napunili su vam uši
tračajući me odavno i nemilosrdno. S tog su razloga Melet, Anit i Likon podigli optužbu
protiv mene, Melet u ime pjesnika, Anit u ime obrtnika i političara, Likon u ime govornika.
Kao što sam rekao na početku, čudio bih se ako bih uspio u tako kratkom vremenu razuvjeriti
vas od klevete, koja mi već tako dugo visi nad glavom.
Evo, Atenjani, to vam je cijela istina! Kažem vam to jer se nisam ni u čemu pretvarao, niti sam
išta zatajio, ni veliko ni malo. I gotovo sam siguran da postajem mrzak upravo zbog toga što
se ne pretvaram i što ništa ne tajim. To je još jedan od dokaza da govorim istinu, da je upravo
to kleveta protiv mene i da su joj takvi uzroci. I ako ćete bilo sad bilo kasnije istraživati o
tome, otkrit ćete da je upravo tako.

5
Što se tiče optužbe kojom su me prvi tužitelji optužili, dostajat će obrana koju sam upravo
izrekao pred vama. Sad ću se pak pokušati obraniti od Meleta, dobričine i domoljubnog
čovjeka, kako on to tvrdi, a nakon toga i od ostalih.
Promotrimo još jednom, kao da se radi o nekim novim tužiteljima, njihovu optužnicu. Ona ide
nekako ovako: kaže da je Sokrat kriv što kvari mladež, da ne štuje bogove koje štuje država
već da štuje neke nove božanske pojave. Takva je dakle optužba. Istražimo svaku njenu
pojedinost.

Dakako, Melet, kaže da sam kriv što kvarim mladež. A ja tvrdim, Atenjani, da je Melet kriv jer
se šali s ozbiljnim stvarima, olako dovodeći ljude pred sud, i pravi se da mu je stalo i da se
brine o stvarima koje mu nikad nisu ležale na srcu. A da je tome tako, pokušat ću vam
dokazati. - Odgovori mi, Melete na ovo:
- Tebi je jako stalo do toga da mladi budu što bolji, zar ne?
- Svakako.
- Idi sad ovima i reci im tko ih čini boljima! Očito je da to znaš budući da ti je to briga. Otkrio
si, kao što tvrdiš, mene kako kvarim mladež i sad me dovodiš pred ove prisutne građane i
zbog toga optužuješ. Reci im stoga sad tko je onaj što ih čini boljima i pokaži mi ga tko je! ...
Vidiš li, Melete: sad šutiš i nemaš što reći? Zar ti se ne čini da ti je to sramotno i dovoljan
dokaz za ono što govorim, da ti nije ništa stalo?! Nego reci, dobri moj čovječe, tko njih čini
boljima?
- Zakoni.
- To nije, prijatelju, ono što te pitam. Tko je čovjek koji se prvenstveno bavi i razumije u te
stvari, odnosno u zakone?
- To su ovi ovdje, Sokrate, suci,
- Što to kažeš, Melete? Ovi su sposobni odgajati mladiće i činiti ih boljima?
- Svakako.
- Da li svi ovi zajedno? Ili jedni da, a drugi ne?
- Svi zajedno.
- Tako mi Here, to je dobra vijest! Veliko obilje dobročinitelja imamo! A što sad? Čine li ih ovi
slušatelji boljima ili ne?
- I oni!
- A vijećnici?
- I vijećnici!
- Nego, Melete, kvare li svi skupštinari, koji sjede u narodnoj skupštini, mladež? Ili ih i svi oni
čine boljima?
- I oni!
- Kako izgleda, dakle, svi ih Atenjani čine dobrima i valjanima osim mene, dok ih ja jedini
kvarim. Tako tvrdiš?
- Tvrdim da je upravo tako.
- Veliku mi nesreću dosuđuješ! Nego reci mi: čini li ti se da se to isto događa i s konjima? Svi
ih ljudi čine boljima, dok je samo jedan koji ih kvari? Ili je pak upravo suprotno: samo je jedan
koji ih može činiti boljima, ili tek nekolicina, odnosno konjogojci, dok ih mnogi, držeći ih i
služeći se njima, kvare? Nije li tako, Melete, i s konjima i sa svim ostalim životinjama? ...

6
Uistinu je tako, priznali ti i Anit to ili ne. Velika bi bila sreća za mladež da je samo jedan koji ih
kvari, dok im svi ostali koriste!
Nego, Melete, dovoljno si pokazao da ti mladež uopće ne leži na srcu i jasno si iznio na vidjelo
svoj nemar, jer ti ništa nije stalo do onoga zbog čega mene dovodiš na sud. ...
Nego reci mi, tako ti Zeusa, Melete, je li bolje stanovati među dobrim ili među lošim
građanima? No, odgovori mi, dragoviću: ne pitam te ništa teškoga! Zar zli ne čine zlo onima
koji se u određenom trenutku nađu u njihovoj blizini, dok dobri nekakvo dobro?
- Svakako.
- Postoji li itko tko želi da mu susjed nanosi više štete nego koristi? Odgovori, moj dragi! I
zakon ti nalaže da odgovaraš. Postoji li itko tko želi da mu se naudi?
- Nipošto.
- Hajde reci: dovodiš li me ovamo kao onoga koji upropaštava i kvari mladež namjerno ili
nehotice?
- Namjerno, dakako.
- Pa kako to, Melete? Ti si u svojoj mlađahnoj dobi toliko mudriji od mene ovako stara te si
otkrio da zli ljudi uvijek nanose zlo, a dobri dobro, svojima najbližima? A ja sam pak takav
neznalica da nisam svjestan toga? I ako pokvarim ikoga od onih s kojima se družim, izlažem se
opasnosti da također i meni nanese štetu – zar mi to nije jasno? A još pritom takvo zlo činim
namjerno - ti takvo što tvrdiš?
Nećeš me u to uvjeriti, Melete, a mislim da niti ikog drugog čovjeka! Ili uopće ne kvarim
mladež ili, ako kvarim to ne činim namjerno; a ti i u jednom i u drugom slučaju lažeš. Ako
nehotice imam loš utjecaj, onda nije običaj dovesti me na sud zbog nehotičnih prijestupa, već
odvesti me na stranu i podučiti i ukoriti: jer je jasno da kad se jednom naučim, prestat ću činiti
ono što nehotice činim. A ti si se uklonio i nisi se želio družiti sa mnom i podučiti me, a potom
me dovodiš ovamo, gdje je zakon dovoditi one koje treba kazniti, a ne podučiti.

Atenjani, sad je vidljivo ono što sam govorio: Meletu uopće nije niti puno niti malo o svemu
tome stalo.
- Nego, reci nam sad, kako ti tvrdiš da ja kvarim mladež? Ili je to jasno iz optužnice koju si
sastavio: da ih podučavam da ne štuju bogove koje štuje država nego neke nove demonske
pojave? Zar ne tvrdiš da ih kvarim tako naučavajući?
- Upravo tako tvrdim.
- Tako ti samih tih bogova, Melete, o kojima je sada riječ, objasni i meni i ovdje nazočnim
ljudima o čemu se radi! Ja, naime, ne shvaćam što ti tvrdiš: podučavam li ja ljude da vjeruju da
postoje neki bogovi - dakle i ja sam vjerujem u bogove i nisam posvemašnji bezbožac te u
tome nisam kriv - ali ne isti bogovi u koje vjeruje država nego drugi, pa me zbog toga
optužuješ, ili pak tvrdiš da ja uopće ne vjerujem u bogove i druge tome naučavam?
- Tvrdim da si posvemašnji bezbožac.
- Ti me, Melete, iznenađuješ! Što to govoriš? Ni za sunce ni za mjesec dakle ne vjerujem da su
bogovi, kako to vjeruju drugi ljudi?
- Da, tako mi Zeusa! O ljudi suci, on tvrdi da je sunce kamen, a mjesec komad zemlje.
- Dragi moj Melete, zar misliš da tužiš Anaksagoru? I zar smatraš da su suci nepismeni i da ne
znaju da su knjige Anaksagore Hlazomenjanina prepune takvih riječi? Zar su mladi to od mene
naučili kad mogu sami za drahmu - ako i toliko! - kupiti knjigu na Orkestri i ismijavati Sokrata
koji se pravi da su to njegove misli, koje su i onako neobične?

7
- Tako ti Zeusa, reci, takvo imaš mišljenje o meni? Mislim li da nema boga?
- Doista ne, Zeusa mi! Nipošto ne vjeruješ u boga!
- Ono što ti tvrdiš, Melete, nije održivo, a mislim da niti sam u to ne vjeruješ. ... Meni se čini,
Atenjani, da je ovaj čovjek ohol i drzak i da je sročio ovu osudu protiv mene iz čiste nadutosti,
bezočnosti i prenagljenosti. Sliči nekome tko isprobava postavljajući zagonetku: hoće li mudar
Sokrat uočiti da za vlastitu zabavu sam sebi proturječim, ili ću pak prevariti njega i sve ostale
slušaoce? Meni se čini da ovaj sasvim proturječi samome sebi u optužbi, kao da kaže: "Sokrat
je kriv ne što ne vjeruje u bogove, već što vjeruje u bogove." A ovako se vlada onaj koji šalu
zbija.
Pogledajmo zajedno, ljudi, zbog čega mi se čini da je to značenje njegovih riječi, a ti nam,
Melete, odgovori. A vi se prisjetite, kako sam vas zamolio na početku, da me ne prekidate ako
stanem govoriti na meni uobičajen način.
Postoji li itko na ovome svijetu, Melete, tko bi vjerovao u ljudska djela, a da pritom ne vjeruje
da postoje ljudi? ... O ljudi, neka mi odgovori i neka se sad ovako sad onako ne izmotava!
Postoji li netko tko ne vjeruje da ima konja, ali vjeruje da ima konjskih poslova? Ili da nema
svirača na svirali, ali da ima stvari koje se tiču sviranja na svirali? Nema takvog, dragi moj
čovječe! A ako ti ne želiš odgovarati, ja ću reći i tebi i drugima.
Ali odgovori mi na sljedeće: postoji li netko tko vjeruje da postoje demonske pojave, a ne
vjeruje da postoje demoni?
- Ne postoji.
- Kako je lijepo da si mi odgovorio! - iako jedva i pod prisilom prisutnih. Kažeš međutim da ja
vjerujem i naučavam demonske stvari, bilo stare bilo nove, dakle u nešto demonsko vjerujem
po riječima tvojim, a to si i zakletvom u optužnici potvrdio. Ako pak vjerujem u demonske
stvari, posve je nužno da vjerujem da postoje i demoni, zar ne? Tako je! Smatram da si
suglasan, jer ne odgovaraš. I zar ne smatramo da su demoni bogovi ili djeca bogova? Da ili ne?
- Svakako.
- Dakle, ako vjerujem u demone, kako ti kažeš, i ako su demoni nekakvi bogovi, to bi bilo
upravo to što govorim: ti spravljaš zagonetke i šališ se. Kažeš da ja, za kog si prvo tvrdio da
ne vjerujem u bogove, vjerujem u bogove jer vjerujem da postoje demoni. Ako su pak demoni
djeca božja nezakonito rođena od nimfa ili od koga drugoga, kako se već pripovijeda, - tko od
ljudi može vjerovati da postoje djeca božja, a da ne postoje bogovi? Isto bi besmisleno bilo
kao kad bi netko mislio da postoje djeca konja i magaraca, mazge, a ne bi vjerovao da postoje
konji i magarci. - Nemoguće je, Melete, da si ti sastavio ovu optužbu s drugim ciljem, nego da
nas iskušaš, ili pak iz nedoumice kako da me optužiš za neko istinito nedjelo. Inače, nema
načina da nekog uvjeriš, pa kako god malo pameti on imao, da postoje niti bogovi, niti
demoni, niti heroji.
Ne čini mi se, Atenjani, kako je puno potrebno da dokažem da nisam kriv prema Meletovoj
optužnici; ovo što sam do sad rekao više je nego dostatno. - Ali dobro znate da je istina, kako
sam vam na početku kazao, da mnogi ljudi protiv mene gaje veliko neprijateljstvo. I upravo će
me to uništiti - ako me uništi: ne Meletova ili Anitova, već kleveta i zavist gomile; tome su
podlegli već mnogi drugi dobri muževi, a mislim da će tako biti i u budućnosti - nema bojazni
da će se to zaustaviti na meni.
Ali onda bi netko mogao reći: "Ne sramiš li se, Sokrate, što se baviš takvim poslovima zbog
kojih se sad izlažeš smrtnoj opasnosti?" Njemu bih mogao - ako ćemo po pravu - ovako
odgovoriti: "Ne zboriš pravo, čovječe, ako misliš da onaj, koji išta vrijedi mora odmjeravati
opasnosti na život i smrt, umjesto da se brine je li pravedno ili nepravedno ono što čini, ponaša
li se kao dobar ili kao loš čovjek. Bijedni bi - prema tvom mišljenju - bili svi oni polubogovi

8
koji u poginuli pod Trojom, a pogotovo Tetidin sin, Ahilej. On je, umjesto da podnese
sramotu, prezreo opasnost i kad mu je, obuzetom žarkom željom da ubije Hektora, majka
božica rekla - tako nekako, ako se ne varam: `Dijete, ako osvetiš ubojstvo svoga druga
Patrokla i ubiješ Hektora, sam ćeš umrijeti jer tebe čeka kobna sudbina nakon Hektorove. A on
je,-to saslušavši, zanemario smrt i opasnost, pa više se bojeći živjeti kao loš čovjek i ne osvetiti
prijatelja reče: 'Onda neka umrem, pošto sam se osvetio nepravedniku, a ne da ostanem ovdje
ismijan kod oblih lađa samo zemlji na teret!' Misliš li ti da je on mario za smrt i opasnost?"

Prema istini, Atenjani, tako stoje stvari: kad jednom netko zauzme položaj, koji on smatra
najboljim, ili kad ga na takav položaj postavi onaj koji zapovijeda, na njemu treba ustrajati,
kako se meni čini, odoliti opasnostima i ništa ne držati niti do smrti niti do ičega drugoga doli
sramote. - Čudno bi bilo moje ponašanje, Atenjani, ako bih kao što su me nekoć postavili u
bojni red kod Potideje, Amfipola i Dela vojskovođe koje ste izabrali da mi zapovijedaju; tamo
sam ustrajao na svom položaju i izložio svoj život opasnosti, kao i mnogi drugi - sad, iz straha
od smrti ili nečeg takvog, zanemario dužnost da provodim život u filozofiji i propitkivanju
sebe i drugih, koju mi je, kako sam saznao i uvjerio se, naložio bog. To bi bilo strašno! Tad bi
me uistinu mogao netko po pravdi optužiti pred sudom da ne vjerujem u bogove jer bih na taj
način prezreo proroštvo, bojao se smrti i smatrao sebe mudrim, iako to nisam.
- Bojati se smrti, o ljudi, nije ništa drugo nego pričinjati se sebi mudrim iako zapravo nisi; to
znači vjerovati da znaš ono što zapravo ne znaš. Nitko ne zna što je mrt, a pogotovo ne zna je
li ona čovjeku najveće od svih dobara; a ljudi se nje boje kao da znaju da je najveće od svih
zala. Nije li to neznanje, i to upravo ono koje zaslužuje prijekor: misliti da se zna ono što se ne
zna?
A ja se, ljudi, samo u tome, i ne više od toga, razlikujem od većine ljudi; ako bih mogao reći da
sam u ičemu mudriji od ikoga, onda bih bio u tome, što sam, budući da ne znam ništa
zasigurno o prilikama kod boga Hada, svjestan da ne znam. Znam međutim, da je zlo i sramota
nanositi nepravdu i ne pokoravati se boljemu, i bogu i čovjeku.
Dakle, za razliku od zla, za koje znam da je zlo, onih stvari, za koje ne znam jesu li možda
dobre, nikad se neću bojati niti ih izbjegavati. - Stoga ni da me vi sada oslobodite, usprotivivši
se Anitu, koji reče ili da se ja uopće ovdje nisam trebao pojaviti, ili da, pošto sam se pojavio,
nije moguće a da ne budem kažnjen smrću, te vam govori da će se, ako vam izmaknem kroz
prste, vaši sinovi, baveći se onime što Sokrat naučava, sasvim upropastiti - kad biste mi na to
rekli: "Sokrate, sad nećemo poslušati Anita nego te puštamo, međutim pod uvjetom da
prestaneš trošiti vrijeme na takvo istraživanje, i da se okaniš potrage za mudrošću, a ako te još
jednom uhvatimo da to činiš, umrijeti ćeš." - ako biste me, kako rekoh, pod tom pogodbom
pustili, ja bih vam odgovorio:
"O Atenski muževi, ja vas poštujem i volim, ali radije ću se pokoriti bogu nego vama, i dok
god dišem i imam snage, neću prestati tragati za mudrošću, poticati vas i opominjati na svoj
uobičajen način; gdje god naiđem na nekoga reći ću mu: 'O dragi moj čovječe, Atenjan si, iz
najvećeg i najslavnijeg po mudrosti i snazi grada, zar se ne stidiš baviti se zgrtanjem što je više
moguće novca, isto tako i slave i časti, dok ti nije stalo do mudrosti i istine: nije li ti stalo da ti
duša postane najboljom?'
I ako netko od vas zaniječe da mu je stalo do novca, slave i časti i kaže da mu je stalo do
mudrosti, istine i duše, neću ga smjesta pustiti i otići, nego ću ga propitkivati, ispitivati i
sumnjičiti. I ako mi se učini da nije stekao vrlinu, a kaže da je ima, ukorit ću ga da ono
najvrednije cijeni ponajmanje. I tako ću se ponašati sa svakim na koga naletim, s mladim ili
starim, strancem ili domaćim, a pogotovo s vama građanima jer ste mi najbliži po rodu. To mi
zapovijeda bog, vi to dobro znate, i ja smatram da za vas još nikad nije bilo većeg dobra
nastalog u gradu do ove moje službe božje.

9
- Ja ću odlaziti od jednog do drugog od vas, ne čineći ništa drugo nego pokušati vas
nagovoriti, i mlađe i starije, da se ne brinete niti oko tijela niti oko novca tako revno kako
treba da se brinete da duša postane najboljom, i govorit ću vam: 'Ne dolazi vrlina čovjeku od
novca, nego se po vrlini stječe bogatstvo - a isto tako i sve ostale stvari, i obične i javne,
postaju samo po vrlini dobro za ljude.'
- Ako dakle kvarim mladež takvim govorom, to bi bilo pogubno; ali ako netko kaže da je moja
poruka išta drugo osim toga, on blebeće. Prema tome, rekao bih, Atenjani, poveli se vi za
Anitom ili ne, pustili vi mene ili ne, ja neću drugo raditi, pa makar morao umrijeti više nego
jednom."

Nemojte galamiti, Atenjani! Držite se onoga što sam vas zamolio: ne galamite zbog onoga što
kažem, nego slušajte! Ta vjerujem da će vam biti od koristi, ako me saslušate.
Namjeravam vam sad, naime, reći i neke druge stvari zbog kojih ćete možda podići graju; ali
ne činite to nipošto! - Dobro pak znajte, ako smaknete mene onakva kakvim sam vam se
opisao, nećete meni nauditi više nego sami sebi. Meni neće nauditi niti Melet niti Anit - a niti bi
mi mogli nauditi - jer smatram kako nije nedopušteno da se dobrom čovjeku čini šteta od
lošega.
Anit me može dati ubiti, protjerati u progonstvo ili razriješiti građanskog prava - i to sve on,
po svoj prilici, kao i tko mu drago drugi, može smatrati velikim zlom, ali ja tako ne mislim.
Mnogo je veće zlo, po mom mišljenju, ono što on sad čini: pokušati nepravedno čovjeka
pogubiti.
Stoga se sad neću, Atenjani, braniti poradi svoje koristi, kako bi netko mogao očekivati, nego
poradi vas, kako ne biste zgriješili protiv božjeg dara ako me osudite.
- Ako me date pogubiti, nećete lako naći drugog poput mene. Upravo - iako može zvučati
smiješno - bog me je postavio uz bok ovome gradu, kao velikom i plemenitom konju, no koji
je zbog svoje veličine postao mlitav i treba mu neki obad da ga podbode. Tako se čini da je
bog mene poslao u ovaj grad kao takva obada da vas, premećući se sad ovamo sad onamo,
razbuđujem, potičem, podbadam, jednog po jednog, bez prestanka. Nećete lako pronaći nekog
drugog takvog, ljudi! Poslušate li me, poštedjet ćete me. Ali vi, možda ljuti na mene kao
upravo probuđeni spavači, jednim biste me udarcem i bez razmišljanja pogubili, kako Anit
savjetuje, i potom biste nastavili spavati cijelog svog života - osim ako vam bog ne pošalje
koga drugoga u brizi za vas. - Da se zgodilo da sam baš ja taj kojeg je bog poslao na dar
ovome gradu, možete i prema sljedećem dokučiti; ne bi se moglo samo ljudskim razlozima
objasniti što sam ja čitavo svoje imanje napustio i podnosio toliko godina sramotu da moji
ukućani budu zanemarivani, a umjesto toga sam se stalno bavio vama, išao do svakoga
pojedinog od vas poput oca ili starijeg brata, savjetujući vam kako da se brinete o vrlini.
I da sam iz toga imao ikakve koristi ili primao plaću za taj posao, moje bi ponašanje imalo
nekakvo objašnjenje. No ovako i sami evo znate da moji tužitelji, koji su me za sve ostale
stvari tako bezočno optužili, nisu uspjeli svojom besramnošću doći tako daleko da iznesu
dokaze kako sam ikada od koga ubrao plaću ili je zatražio. Moje je siromaštvo najbolji
svjedok da je istina što kažem!
Možda nekom izgleda čudnovato to što neumorno hodam naokolo, savjetujući vas u običnim
stvarima i u to ulažem toliko truda, međutim u javnim se stvarima ne odvažujem izići pred
mnoštvo savjetovati vas u svezi s politikom grada.
Uzrok tomu je to što ste često od mene čuli: meni dolazi nešto božansko i demonsko, i upravo
to je s porugom spomenuo Melet u optužnici. Meni se to javlja od rana djetinjstva, poput
nekog glasa, koji, kad god se pojavi, vazda me odvraća da ne činim ono što smjeram, ali nikad

10
me ne potiče. Taj me glas odgovara od bavljenja političkim poslovima; čak dapače, čini mi se
da je jako dobro da me od tog odgovara.
Dobro znate, Atenjani, da sam se bio prihvatio političkih poslova, već bih odavna bio smaknut
i ne bih niti vama niti sebi bio ni na kakvu korist. Nemojte se srditi na mene što vam govorim
istinu! Nema čovjeka koji bi se mogao spasiti ako bi se bilo vama bilo nekom drugom mnoštvu
iskreno usprotivio i pokušao spriječiti mnoge nepravde i zločine u državi. Nužno je da se onaj
kojemu je doista stalo da se bori za pravdu, ako se želi održati na životu, barem kratko vrijeme
povuče u samotnost, a ne da se prihvati javnih poslova.
Pružit ću vam puno dokaza za to, i to ne riječi, već ono što vi cijenite, djela. Poslušajte što mi
se dogodilo da vidite kako nisam pokleknuo ni pred kime u strahu od smrti kad se radilo o
pravdi, i kako sam spreman radije poginuti, nego uzmaknuti. Ispričat ću vam obične i dosadne
priče, ali zato istinite.
- Ja naime, Atenjani, nisam nikad vršio nikakvu državnu službu, osim što sam jednom bio
vijećnikom. I baš se zgodilo da je naša, antiohijska, općina imala svoje pritane na vlasti kad ste
vi odlukom vijeća odlučili deset vojskovođa, koji nisu pokupili preostale iz bitke, sve zajedno
osuditi - a to je protuzakonito, kako je i vama poslije sinulo. Od tadašnjih pritana ja sam bio
jedini koji sam se tome usprotivio, poticao vas da ne činite ništa protiv zakona, glasovao sam
protiv takve odluke. Dok su govornici bili spremni uložiti tužbu protiv mene i pritvoriti me, a
vi ste to zahtijevali i galamili, smatrao sam da ću se radije sa zakonom i pravdom izložiti
opasnosti nego se iz straha od zatvora ili smrti pridružiti vama, koji ste donijeli nepravedne
odluke.
- Takve su se stvari događale dok se državom još vladalo demokratski. Pošto je došlo do
oligarhije, tridesetorica su, poslavši po mene zajedno s još četvoricom da se skupimo u tolosu,
zapovjedili da se dovede iz Salamine Leont Salaminjanin da bi ga pogubili - tridesetorica su
mnogima i često davali naredbe ove vrste, eda bi što je više moguće ljudi okaljali krivnjom
zbog nečasnih djela. Tad sam ja međutim još jednom pokazao, i to ne riječima nego djelom, da
mene ništa nije briga za smrt - ako vam to ne zvuči preoštro rečeno - već da mi je jedino stalo
do toga da ne učinim nikakvu nepravdu niti nesveto djelo. I ta vlast, ma kako god surova ona
bila, nije me mogla preplašiti i natjerati da počinim zločin, nego, pošto smo bili izašli iz tolosa,
ona su četvorica pošla u Salaminu i dovela Leonta, a ja sam se zaputio kući. I možda bi me
zbog toga pogubili da ona vlast nije ubrzo pala. Postoje mnogi koji će svjedočiti u prilog
tomu.
I zar mislite kako bih ja toliko godina poživio da sam vršio državne poslove, i da sam ih vršio
na način dostojan dobra čovjeka, te da sam pravdi išao na ruku i da sam to, kako treba, najviše
cijenio? O ljudi Atenjani - ni izdaleka! A isto tako niti jedan drugi čovjek.
- Ovakvim sam se pokazao kroz cijeli svoj život u javnim djelatnostima - za ono malo što sam
ih vršio - i u običnom životu isto tako; nisam dopustio ništa što bi bilo protivno pravednosti:
nikad i nikome, čak niti onima koje pogrdno nazivaju mojim učenicima.
Ja nisam nikad nikome bio učiteljem. Ako je netko, mlad ili star, želio čuti što govorim ili kako
postupam, nisam to nikad spriječio, niti sam ikad razgovarao za novce, niti sam odbio
razgovor bez njega, nego sam bio spreman da me ispituju jednako i bogat i siromašan: tko god
želi, može slušati kako odgovaram. I ako je netko od tih ljudi koji su me slušali postao čestit ili
ne, za to ne bi bilo pravedno mene proglasiti odgovornim, jer nisam nikad nikome niti obećao
niti ponudio poduku. A ako netko veli da je od mene ikad išta naučio ili čuo u običnom
razgovoru što nisu čuli i svi ostali, dobro znajte da taj ne govori istinu.
Nego, kako to onda da neki vole provoditi mnogo vremena sa mnom? Već ste čuli cijelu istinu,
Atenjani, ja sam vam je rekao: drago im je slušati kako ispitujem one koji misle da su mudri, a
zapravo nisu - a to je prilično zabavno. A bog je, kako sam rekao, odredio da ja tako

11
postupam: i pokazao mi je to proročanstvima i znakovima u snu i na svaki drugi način, na koji
je ikada božja sudnja - kao i u drugim slučajevima - naredila čovjeku da nešto učini. To je,
Atenjani, istina i lako se može dokazati; ako ja neke mladiće upravo kvarim, a druge sam već
pokvario, ne bi li ovi, sad već u zreloj dobi, uvidjevši da sam ih kao mlade navodio na nešto
krivo, osobno došli na sud da me optuže i kazne? A ako ne oni sami, zar ne bi onda netko od
njihovih, očevi, braća ili rođaci, ako su njihovi najbliži od mene pretrpjeli nekakvo zlo, prisjetili
se sad toga i kaznili me?
- U svakom slučaju, kako vidim, ovdje su nazočni mnogi. Evo, prvo je ovdje Kriton, moj
vršnjak i blizak susjed, otac ovoga ovdje Kritobula. Zatim tu su i Lizanija iz Sfeta, otac ovoga
Eshina, zatim Antifon iz Kefisa, otac ovog Epigena. Isto su tako ovdje i mnogi drugi, kojih su
braća provela vrijeme sa mnom na već spomenut način: Nikostrat, Teozotidov sin i Teodotov
brat - sam je Teodot mrtav tako da ne može zatražiti od brata da svjedoči protiv mene. Tu su
zatim i Paral, Demodokov sin, kojega je brat bio Teag; zatim evo Adimanta, sina Aristonova, i
evo mu brata Platona, zatim Ajantodor, kojega je brat ovdje prisutni Apolodor.
I mogao bih vam navesti još mnoge druge, a nekog od njih Melet je u svome govoru mogao
pozvati da svjedoči protiv mene. Ako je to pak Melet propustio učiniti prije, neka ga sad
pozove - ja mu prepuštam svoje mjesto - i neka progovori ako može posvjedočiti nešto takvo.
- Međutim, otkrit ćete, ljudi, upravo suprotno: svi su mi oni spremni pomoći, meni, kvaritelju i
zlotvoru možda bi imali razloga stati u moju obranu, ali oni neiskvareni, već stariji muškarci,
rođaci ovih - bi li oni mogli imati kakav drugi razlog da mi pomognu od ispravnog i
pravednog, odnosno jer uviđaju da Melet laže, dok ja govorim istinu?!

Pa dobro, ljudi! Rekao sam što sam želio reći u svoju obranu, barem otprilike. - Ali sad bi se
netko od vas mogao oneraspoložiti protiv mene prisjećajući se svog slučaja, ako je bio
optuženikom u sudskom postupku neznatnijem od ovog i pritom molio i preklinjao suce,
prolijevao mnoge suze i doveo na sud čak i djecu, a i mnoge rođake i prijatelje, eda bi pobudio
što veće sažaljenje, dok ja, kako izgleda, neću napraviti ništa od svega toga i to stojeći
sučelice, kako može izgledati, najvećoj pogibelji. Mogao bi se taj netko, tako u sebi prevrćući
misli, još više ustobočiti na mene i, ljuteći se zbog svega toga, glasovati u bijesu protiv mene.
Ako je netko od vas takav – ja kažem "ako" jer to ne očekujem od vas, ali ako jest - mislim da
bi bilo prikladno da tom čovjeku ovako progovorim: "Da, dragi moj, i za mene vrijedi
Homerova izreka da nisam postao iz hrastovine ili kamena već od krvi i mesa, i ja imam, nema
sumnje, neke bliske ljude. Imam rodbinu i sinove, Atenjani, i to tri sina, jedan je mladić, a
dvojica su još dječaci.
Međutim neću nikoga od njih ovamo dovesti i preklinjati vas da glasujete povoljno za mene."
A zašto to neću učiniti? Ne iz oholosti, Atenjani, niti iz pomanjkanja poštovanja prema vama!
Jesam li nepokolebljiv pred smrću ili ne, to je druga priča. Ali ne čini mi se lijepim, s obzirom
na ugled i moj i vaš i cijelo ime koje nosim: bilo istina ili laž, uvriježilo se mišljenje da je Sokrat
različit od drugih ljudi.
- Ako bi se oni među vama, koji za sebe misle da se ističu bilo mudrošću bilo muževnošću ili
kakvom drugom vrlinom, na onakav način ponijeli, to bi bilo sramotno; kako sam često vidio
neke od takvih ljudi koji su nešto držali do sebe, dok su bili na sudu, izvodili su svakojake
ludorije jer smatraju da će im se nešto užasno dogoditi budu li osuđeni na smrt - kao da će biti
besmrtni ako ih vi ne biste o ubili! Meni se čini da takvi nanose sramotu radu jer bi netko od
stranaca mogao pomisliti da se oni Atenjani, koji se ističu vrlinom, a koje su sami sugrađani
izabrali da sudjeluju u vlasti ili nekim drugim častima, ništa ne razlikuju od žena.

12
Stoga, Atenjani, vi koji smatrate da nešto vrijedite, ne smijete se tako ponašati! Isto tako, ako
ja tako postupim, ne smijete popustiti! Upravo suprotno: pokažite da ćete puno prije kazniti
onoga koji izvodi ovakve plačljive drame na sudu, i na taj način cijeli grad izlaže ruglu, nego
onoga koji sačuva svoj mir.
Ljudi! Ako ostavimo po strani pitanje atenskog ugleda, ne čini mi se pravednim preklinjati suca
i molbama izbjeći kaznu, već se trebaju iznijeti dokazi i uvjeriti ga. Sudac nije postavljen zato
da poklanja pravdu, nego da sudi po pravdi, i zakleo se da neće dijeliti milost kako mu se čini,
već da će suditi prema zakonima. Ne smije doći do toga da se naučite na krivokletstvo, a niti
sami sebe ne smijete na to naviknuti jer inače nitko od nas neće postupati pobožno.
Ne možete stoga, Atenjani, očekivati da bih se ja morao prema vama ponašati tako kako sam
ne smatram ni lijepim ni pravednim ni svetim - tim više, tako mi Zeusa, što me ovaj naš Melet
progoni zbog bezboštva! Jasno bi bilo, kad bih vas nagovorio i preklinjanjem prisilio na nešto
protiv vaše zakletve, da bih vas tada podučavao da nema bogova, i braneći se na taj način, u
isti bih čas sam sebe optužio da ne vjerujem u bogove. Ali to je daleko od istine, o ljudi
Atenjani, ja vjerujem u bogove kao nitko od mojih tužitelja, i prepuštam vama i bogu da
presudite kako bi bilo najbolje za mene i za vas.

13
Drugi dio

SOKRATOV GOVOR POSLIJE PRVOG GLASOVANJA

Život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja

Ima puno razloga, Atenjani, zašto nisam ozlojeđen nad ovim što se zbilo - da ste me
glasovanjem osudili - a najvažniji je taj što se nije neočekivano zbilo da su se tako stvari
razvile.
Ali se mnogo više čudim broju jednih i drugih glasova. Nisam mislio da će razlika biti tako
mala, već puno veća; kako vidim, da je samo trideset glasova prešlo s jedne na drugu stranu,
bio bih izbjegao kaznu.
- Što se pak Meleta tiče, kako mi se čini, njega sam već izbjegao; i ne samo izbjegao, nego,
kako je svima jasno, da mu se nisu pridružili Anit i Likon u optužbi, morao bi platiti tisuću
drahmi kazne jer nije uspio skupiti petinu glasova.
Ovaj čovjek, dakle, traži za mene smrtnu kaznu. - Neka bude! - I kakvu ću ja protukaznu
predložiti, Atenjani? - Ikakvu osim onu koju zavrjeđujem? - A što to zavrjeđujem? - Kakvu
kaznu zavrjeđujem pretrpjeti ili platiti - no doista - jer nikad u životu nisam mogao sjediti na
miru i nisam se bavio stvarima kojima se većina zanimala - zarađivanjem novca,
gospodarstvom, vojništvom ili javnim govorništvom, niti ikakvim drugim službama,
strančarenjem ili urotama što se rađaju u gradu, jer sam se smatrao stvarno prepoštenim a da
bih mogao izvući živu glavu da sam se upleo u te stvari?
Stoga nisam krenuo putem na kojem niti vama niti sebi ne bih bio ni na kakvu korist, već sam
išao za tim da svakomu napose činim ono što smatram najvažnijim: pokušati nagovoriti
svakog pojedinog od vas da se ne bavi svojim stvarima prije nego što se pobrinuo za sebe
samog kako bi postao što je moguće bolji i razboritiji, da se ne brine više oko državničkih
poslova, nego o državi samoj a isto tako o svim ostalim stvarima.
- Što sam, dakle, zavrijedio budući da sam takav?
- Nekakvu nagradu, Atenjani, ako se treba prosuditi ono što sam uistinu zavrijedio. Da, upravo
takvu nagradu kakva mi dolikuje. Što dolikuje siromašnu čovjeku, vašem dobročinitelju,
kojem je potrebna samo dokolica, eda bi vas poticao?
Nema ničega, Atenjani, što bi takvom čovjeku više pristajalo nego hraniti se na državni trošak
u pritaneju - puno više nego itko od vas tko je pobijedio u konjskim trkama, ili u dvosjedu ili
četverosjedu na olimpijskim igrama! Taj vam naime daje privid sreće, dok vam ja dajem pravu
sreću. I dok njemu hrane ne manjka, meni manjka. Ako me, dakle, treba pravedno kazniti kako
sam zavrijedio, onda tražim da budem kažnjen tako da dobivam hranu na državni račun u
pritaneju.
Možda vam se čini, dok ovo govorim, da se ponašam kao dok sam spominjao sažaljenje i
preklinjanje: oholo! Ali to nije tako, Atenjani! Upravo je suprotno: ja sam uvjeren da nisam
nikome ništa nažao učinio, barem ne namjerno, ali u to vas ne mogu uvjeriti jer smo malo
vremena proveli u razgovoru.
Da je u vas običaj, kao kod drugih ljudi, da se o smrtnoj kazni raspravlja ne jedan dan već
nekoliko, uvjerili biste se u moju nevinost; ali sad mi se nije lako u kratkom vremenu obraniti
od teških optužbi. Uvjeren da nisam nikome naudio, teško da bih mogao sam sebi nauditi i
govoriti protiv sebe da sam zavrijedio nešto loše, pa da predložim kaznu. A u strahu od čega
da to i radim? Da ne pretrpim kaznu koju predlaže Melet, za koju tvrdim da ne znam je li loša

14
ili dobra? Ili da umjesto te izaberem i predložim neku drugu kaznu za koju sigurno znam da je
nekakvo zlo?
Zar zatvor? A zašto da živim zatočen u zatvoru, stalno robujući vlasti jedaneastorice koja je u
to vrijeme izabrana na dužnost? Novčana kazna i zatvor sve dok je ne isplatim? Za mene je to
isto, kao što sam vam maločas rekao: nemam novaca odakle bih mogao isplatiti kaznu.
Da se kaznim izgonom? Tu biste kaznu vrlo vjerojatno prihvatili.
- Morao bih biti doista zaslijepljen ljubavlju prema životu, Atenjani, ako bih to predložio; zar
sam tako nerazuman da ne shvaćam da vi, moji sugrađani, niste voljni više podnositi moje
raspravljanja i govore, i da pritom mislim da, ako su vama postali toliko naporni i mrski da ih
se sad želite riješiti, a drugi bi ih lakše podnosili? Čak štoviše, Atenjani! - Lijepi bi mi to bio
život kad bih ja ovako star čovjek otišao i selio iz jednog u drugi grad i živio u izgonu! Dobro
znam da će mladi dolaziti slušati što govorim kamo god stignem, kao i ovdje. Pa ako ih i
odagnam od sebe, oni će sami nagovoriti starije i protjerati me. A ako ih ne odagnam od sebe,
protjerat će me njihovi očevi i rođaci baš radi njih.
Sad bi netko mogao reći: "Sokrate, ne bi li mogao šutjeti i biti na miru pošto si nas napustio pa
tako živjeti?"
No, od svega što sam do sad govorio, to je nekima od vas najteže shvatit. Ako kažem da je to
neposlušnost prema bogu i zbog toga nije moguće da ja živim "u miru", nećete mi vjerovati
kao kad tjeram svoju ironiju. Ako vam potom kažem da je čovjeku najveće dobro svakog dana
raspravljati o vrlini i o drugim stvarima, o kojima ste me čuli da razgovaram i vidjeli kako
istražujem samog sebe i propitkujem druge, i ako potvrdim da život bez propitkivanja i
istraživanja nije vrijedan življenja, još ćete mi manje vjerovati. Ali stvari stoje upravo tako
kako vam kažem, o ljudi, samo što mi nije lako u to vas uvjeriti. Još pritom nisam navikao
sebe sama smatrati vrijednim nekakvog zla.
Da imam novaca, mogao bih predložiti da platim globu koliku mogu isplatiti - tako si opet ne
bih naštetio. - Ali ja nemam novaca. Osim ako mi ne odredite kaznu koju bih mogao isplatiti;
možda bih vam mogao isplatiti jednu srebrnu minu. Toliko dakle predlažem.
Ali, Atenjani, trenutak!: ovdje su Platon, Kriton, Kritobul i Apolodor koji me nagovaraju da si
predložim kaznu od trideset mina, a oni bi sami jamčili taj iznos. Neka budem, dakle, kažnjen
tom količinom novaca, a oni će vam biti pouzdani jamci za taj iznos.

15
Treći dio

SOKRATOV GOVOR POSLIJE DRUGOG GLASOVANJA

Niti na sudu niti u ratu nitko ne smije niti ja niti itko
drugi - posezati za takvim sredstvima kojima bi pod
svaku cijenu izbjegao smrt.

Nije moguće da dobar Čovjek, niti u životu niti poslije

smrti, pretrpi ikakvo zlo: prema sudbini dobrog
čovjeka bogovi nisu ravnodušni.

Ne želeći čekati kratko vrijeme, Atenjani, koliko mi je još ostalo do kraja života, steći ćete loš
glas i prijekor onih koji žele ocrniti naš grad jer ste pogubili Sokrata, čovjeka mudra. Reći će
sigurno da sam mudar, pa čak i ako nisam, jer vam žele naštetiti. A da ste malo vremena
pričekali, stvari bi se zbile na vašu korist same od sebe; zar ne vidite godine moje i da sam već
životom odmakao te mi se smrt približila?!
To ne govorim svima vama, već samo onima koji su me na smrt osudili. A njima ću reći i
sljedeće:
- Možda mislite, Atenjani, da sam izgubio jer mi je nedostalo riječi kojim sam vas mogao
uvjeriti da me oslobodite: kao kad bih smatrao da mi valja učiniti i reći sve i sva, samo da bih
izbjegao osudi. Ali to nije tako! Osuđen sam doista zbog manjka, ali ne dokaza, već
bezobraštine i besramnosti, jer nisam želio govoriti ono što bi vama bilo najugodnije slušati:
kako zapomažem, jadikujem, govorim i činim mnoge druge stvari koje su, smatram, mene
nedostojne, a koje ste možda navikli slušati od drugih.
Niti tada, u opasnosti koja mi je prijetila dok sam se branio, nisam mislio da valja postupati na
način nedostojan slobodna čovjeka, a niti se sad ne kajem što sam se tako branio; radije
umirem jer sam se branio na ovaj način, nego što bih živio pošto bih se bio obranio na onakav.
Niti na sudu niti u ratu nitko ne smije - niti ja niti itko drugi - posezati za takvim sredstvima
kojima bi od svaku cijenu izbjegao smrt. U bitkama je očito da bi netko mogao izbjeći smrti
ako bi, odbacivši oružje, preklinjao i molio progonitelje. A ima i puno drugih izuma za kojima
netko može posegnuti da bi u svakojakim opasnostima izbjegao smrti, samo ako bi se odvažio
reći i napraviti sve što je potrebno.
- Nego, ljudi, nije teško izbjeći smrti, puno je teže izbjeći zloći - zloća trči brže od smrti. Sad
je mene, tako sporog i starog, stiglo ono što trči sporije, smrt, a moje je tužitelje, koji su tako
sposobni i brzi, stiglo ono brže, zlo.
- Sad odlazim sa suda pošto ste me vi osudili na smrt, a njih je pak osudila sama istina zbog
pokvarenosti i nepravednosti - pa neka krenu i oni. Ja očekujem svoju kaznu, a oni svoju.
Nema sumnje da se to tako trebalo zbiti, i mislim da je to u redu.
Vi, koji ste me osudili, samo čas! Dopustite da vam proreknem što će se na kraju dogoditi. Ja,
očekujući smrt, sad sam u takvom stanju u kojem ljudi ponajviše imaju sposobnosti proricati
budućnost.
- Kažem vam, ljudi - vama koji ste me osudili na smrt - da će vam ubrzo nakon moje smrti
pasti na glavu kazna, puno teža, tako mi Zeusa, od one kojom ste me kaznili time što ste me
pogubili. Vi ste to učinili misleći da ćete na taj način izbjeći položiti račun o svom životu, ali,
kako vam kažem, dogodit će se upravo suprotno. Mnogi će vas ispitivati, i to oni koje sam do
sad obuzdavao, a da vi to niste niti primjećivali! I bit će tim oštriji čim su mlađi, a vi ćete biti

16
sve bješnji i bješnji. Ako držite da ćete time što ubijate ljude spriječiti nekoga da vam prigovori
da ne živite pravo, niste to dobro smislili; na taj način izbjeći položiti račun o svom životu nije
niti moguće niti lijepo.
Najbolji i najbrži je put onaj kojim pokušavate sami sebe učiniti što je moguće boljima, a ne
tako da ušutkate drugoga. To je moje proročanstvo vama; koji ste rne osudili, i tako sam s
vama gotov.

Međutim, rado bih razgovarao s vama koji ste glasovali za moje oslobođenje o nečemu što mi
je palo na pamet dok su službenici još zaposleni, a još ne idem tamo gdje ću izdahnuti.
Ma, ljudi, ostanite sa mnom to vrijeme! Ništa nas ne priječi da se međusobno razgovaramo,
sve dok je to moguće. Budući da ste mi prijatelji, spreman sam vam objasniti što znači ovo što
mi se danas dogodilo. - Meni se, suci - a kad vas nazivam "sucima" sasvim vas ispravno
nazivam - dogodila jedna čudesna stvar. Onaj proročki glas, demonov, u posljednje vrijeme
moj česti pratilac, upozoravao me što ne činiti čak i u sitnicama, ako sam se spremao učiniti
nešto što nije u redu. Kao što i sami vidite, sad su mi se dogodile stvari koje bi netko mogao
smatrati - a i koje se obično drže - najgorim zlom. Ali božanski znak ni u jednom trenutku nije
se suprotstavio: niti dok sam izlazio iz kuće, niti dok sam dolazio na sud, niti prije ikoje riječi
koju sam spremao izgovoriti. Međutim, pri drugim govorima često me je znao zaustavljati
usred riječi; a sad mi se nije suprotstavio pri ovom događanju, niti pri ikojem činu, niti pri
ikojoj riječi. Što mislim da je tome uzrok? - Reći ću vam; možda je ono što mi se dogodilo
nešto dobro, i mi smo sasvim u krivu ako smatramo da je umrijeti zlo. Za mene je to što me
uobičajeni glas nije opomenuo bio pouzdan znak; jer bi me on opomenuo da sam se spremao
učiniti nešto loše.
Razmislimo sad malo o tome da možemo gajiti veliku nadu da je umrijeti dobro! Zapravo,
umrijeti je jedna od ovih dviju stvari: ili je potpuno uništenje, tako da mrtvi više ništa ne
osjećaju, ili je, kako smo čuli, smrt promjena i nekakva seoba duše odavde nekamo drugamo.
- Dakle, ako je smrt gubitak svakog osjećanja, kao u snu u kojem spavač ne vidi nikakve sanje,
onda je smrt čudesan dobitak. Ako bi netko s jedne strane uzeo onu noć u kojoj je tako
duboko zaspao da ništa nije usnio, i s time usporedio sve druge noći i dane u životu, te nam
potom priznao: koliko je noći i dana bolje i ugodnije u svom život proživio od te noći bez
snova? Mislim da bi čak Veliki kralj, a kamoli ne neki obični građanin, mogao lako izbrojiti te
noći i dane koje je ugodno i dobro proveo u usporedbi sa svim ostalim noćima i danima.
Ako je dakle smrt nešto takvo, tvrdim da je dobitak; tad bi svo to vrijeme bilo, čini mi se,
poput jedne jedine noći.
- Ako je smrt pak poput seobe odavde na neko drugo mjesto, i ako je istina ono što se priča,
odnosno da su na tom mjestu svi umrli, što bi moglo biti veće dobro od toga, ljudi suci?!
- Ako bi netko stigao do Hada, oslobodivši se onih koji se ovdje nazivaju sucima, pronašao bi
tamo prave suce koji, kažu, tamo sude: Minoj, Radamant, Eak i Triptolem i toliki drugi
polubogovi, koji su proveli pravedan život, zar bi se moglo reći da je neznatna stvar ta seoba?
I opet: koliko bi svatko od vas bio spreman dati, eda bi se našao u društvu s Orfejem i
Musejem, Heziodom i Homerom? Ja sam i više puta spreman umrijeti ako je to istina. Zapravo
za mene bi bila čudesna stvar boravak ondje, gdje bih sastao Palameda i Ajanta, sina
Telamonovog, i možda kojeg drugog od starih koji su stradali zbog nepravednog suda i
uspoređivao svoj usud s njihovim. To bi bio, mislim, veliki užitak.
- Ali najvažnija bi stvar bila ispitivati one koji su tamo i istraživati, kao što sam ovdje činio, da
li je netko od njih mudar ili samo misli da je, dok u stvari nije. Koliko bi svatko od vas, suci,
bio spreman dati, eda bi ispitivao vojskovođu te silne vojske pod Trojom, Agamemnona, ili

17
Odiseja ili Sizifa ili sijaset drugih muškaraca ili žena koje bismo mogli sad navesti? S njima se
tamo razgovarati i družiti i ispitivati ih - zar ne bi to bila neizreciva sreća?!
Svakako oni tamo zbog toga nikoga ne ubijaju; pa i inače su tamo sretniji nego ovi ovdje, a još
su pritom i kroz sve ostalo vrijeme besmrtni, ako je imalo istina ono što se kaže.
Potrebno je međutim da i vi, suci, gajite dobru nadu pred licem smrti i smatrate da je jedna
stvar osobito istinita: - nije moguće da dobar čovjek, niti u životu niti poslije smrti, pretrpi
ikakvo zlo: prema sudbini dobrog čovjeka bogovi nisu ravnodušni. I ono što mi se sad događa,
ne događa se samo od sebe, već mi je jasno da je za mene bolje da umrem i riješim se tegoba.
Zbog toga me nikad božanski znak nije odvratio od tog puta i zbog toga se ne ljutim na one
koji su glasovali protiv mene i koji su me optužili, iako me nisu osudili niti tužili iz te namjere
već misleći da će mi naškoditi, a to je svakako vrijedno prijekora.
- Stoga vas molim za sljedeće: kad moji sinovi dosegnu zrelu dob, kaznite ih, ljudi, nanoseći
im iste boli koje sam ja vama nanosio, ako vam se učini da im je više stalo do novca ili nečeg
drugog, nego do vrline, i ako si umisle da su nešto, a zapravo nisu ništa; kudite ih, kako sam ja
kudio vas, tako da ne zanemaruju ono čime valja da se bave i ne misle da su nešto ako to nisu
zavrijedili. Ako budete tako postupili, pružit ćete ono što je pravedno: i meni i mojim
sinovima.
- Međutim, sad je došlo vrijeme da pođemo: ja idem u smrt, a vi nastavljate
živjeti. Tko će od nas bolje proći, ostaje zakrito svakome osim bogu.

18