MILIVOJ SOLAR, IDEJA I PRIA

U uvodnom dijelu Solar obrazlae dijelove Moliereove komedije u kojima

Jourdain (lik iz Moliereove komedije) reenicu Donesi mi moje papue smatra
prozom. Solar dalje objanjava to je obina, a to umjetnika proza:
Umjetnika proza pravljena na taj nain to obinom, prirodnom nainu
izravanja pridolazi jo neto, neto to ga ini razliitim od normalnog
naina izraavanja
Stih artificijelan izraz koji izraavanju daje kvalitetu to ga ini oito
umjetnim
Knjievnost prouavaju moderna stilistika i poetika:
Moderna stilistika
prouava umjetniku kvalitetu jezinog izraza (kvalitetu i stihova i
proze)
nikad nije nedvosmisleno utvrdila u emu je kvaliteta umjetnikog djela,
nego prouava formalnu razinu teksta
formalna razina teksta je osnova za razlikovanje umjetnikih i
neumjetnikih tekstova
stilistiari utvruju da reenice iz nekog knjievnog djela i reenice u
svakodnevnoj govornoj situaciji pokazuju razliku i na planu samog izraza
(Donesi mi moje papue razlikuje se u svakodnevnoj govornoj situaciji i u
knjievnom djelu)
Poetika
utvruje knjievno oblikovanje u irem smislu, u smislu organizacije
pjesnikog svijeta djela po naelima svojstvenim pojedinim knjievnim
vrstama
Aristotelove Poetika i Retorika ine okvire u kojima se prouava
knjievnost
Aristotel odreuje oponaanje kao karakteristiku pjesnitva, a
uvjeravanje kao karakteristiku govornitva
U Horacijevoj poslanici Ars poetica izjednaene su funkcije oponaanja i
uvjeravanja
Ciceronovim retorikim spisima i Kvintilijanovu Obrazovanju
govornika analiza jezinog medija ima prvenstvo pred analizom
oponaanja

Zakljuak je da stihovi pripadaju poetici, a proza retorici u razvitku

europske poetike od helenizma do novog vijeka

poetika umjetnike proze nema prave kontinuirane tradicije

Razlikovanje umjetnike i neumjetnike proze razvija se tek na

temelju razlikovanja umjetnike i neumjetnike knjievnosti!!
Tek ideja knjievnosti omoguuje okupljanje i proznih i stihovanih
tvorevina u porodicu umjetnikih djela !!

UMJETNIKA PROZA
Poetika umjetnike proze treba voditi rauna o odnosu koji se stvara
izmeu teksta i itaoca iz dvaju razloga:
1.
2.

jer je taj odnos presudan za analizu umjetnike proze

jer se kroz taj odnos uspostavlja smisao djela
Problem izgradnje poetike umjetnike proze javlja se u:

1.
2.

Prozi romana
Prozi novele

Ta poetika mora pokazati kako se proznim neumjetnikim sredstvima

(to su sredstva koja se koriste u gradnji romana ili novele) izgrauje
umjetniki svijet

umjetnika proza slui se jezikom na nain koji neposredno moe u

potpunosti odgovarati nainu kojim se koriste:
znanstvena proza
proza obinoga govora,

Samo poneki tipovi

upotrebu jezika

umjetnike

proze

upozoravaju

na

metaforiku

Umjetniku od neumjetnike proze mogue je razlikovati

Prema predstavljenoj predmetnosti ili predstavljenom svijetu

(prikazani svijet razliit je od iskustvenog svijeta)
Poetika umjetnike proze upuena je na svojevrsni odnos
izmeu zbiljskog i pjesnikog svijeta.

SMISAO TEKSTA
Solar uvodi u temu priom o romanu Proces Franza Kafke. U jednom dijelu
tog romana Josef K. susree se sa sveenikom koji mu prepriava priu o
seljaku i vrataru. Josef K. i sveenik zauzimaju razliita stajalita spram
prie. Solar tvrdi da oba stajalita nisu sluajno prisutna u romanu Proces
2

(sveenikovo i Josefovo stajalite razlikuju se u shvaanju svrhe prie Josef

K. eli znati to pria zapravo znai, a sveenk smatra da pria naprosto
postoji te da je njezino pravo znaenje izvan dosega bilo kakvog objanjenja).
Iz navedene prie bitno je zakljuiti sljedee:

Vana osobitost moderne proze jest njezin reflektiran odnos prema

vlastitim teoretskim problemima (sustav injenica od kojih je roman
satavljen moe se prihvatiti bez objanjenja ili se moe zatraiti konaan
odgovor o znaenju romana)
Dva su temeljna odnosa prema knjievnim djelima:

1.
2.

Prihvaanje sustava injenica nekog djela bez objanjenja

Traenje konanog odgovora o njegovu znaenju

Pitanje je i mogu li se razlike u stajalitima (tj. u razumijevanju

prie) shvatiti:
1.

Kao subjektivne interpretacije objektivnog umjetnikog djela koje je

kao objektivno nezamjenjivo
2.
Ili su te razlike u razumijevanju konstitutivni element samog
umjetnikog djela

Ako se razlikuje objektivno djelo od subjektivnih tumaenja, treba

odovjiti ono to je u tekstu reeno od onoga kako to reeno biva
shvaeno, a to zahtijeva cijeli niz sloenih misaonih operacija:

Da bismo ono to je reeno sauvali od naknadnih subjektivnih

interpretacija treba prvo utvrditi pravo i objektivno znaenje, a
takvo bi se znaenje i moralo moi objektivno potvrditi
Postupak potvrivanja morao bi utvrditi to znae odreene
rijei te da se znaenje rijei sasvim nedvosmisleno utvrdi tekst bi
zapravo trebalo deifrirati na temelju neke ifre. Meutim, to bi znailo
da svaka rije ima samo jedno jedino znaenje (jezik kao
nomenklatura) te tada knjievnou ne bi moglo biti iskazano nita
novo

Zbog toga to jezik nije nomenklatura, objektivnost onoga to je reeno

moe se tek pokuati utvrditi pozivanjem na ono to je sam autor mislio ili
pak tvrdnjom da ne postoji objektivno znaenje pojedinih rijei, ali da

postoje neki objektivni formalni odnosi koji ine odreenu objektivnu

strukturu
Objektivna struktura prie moe se utvrditi tek ako bismo bitne i nebitne
elemente prie odredili nakon postupka usporeivanja razliitih djela
iste vrste
Osim toga, objektivnost podrazumijeva i objektivni kut gledanja,
nepristranog promatraa
Budui da tekst ovisi o kontekstu, potrebno je utvrditi objektivnost
konteksta, tj. Komentar
Problematinost konteksta ili opa kriza komentara upuuje na
potrebu da se pri razmatranju umjetnike proze uzmu u obzir i naini
razumijevanja razmatranih tekstova (naini razumijevanja koji omoguuju da
se u tekstu stvori odreeni smisao)

O KRIZI KOMENTARA (O KRIZI TRADICIJE)

Smisao se neprestano ostvaruje u itanju i razumijevanju (nije dan
jednom za svagda)
Uvjet da bi smisao postojao jest to da knjievni svijet (sustav znaenja
koji se pojavljuje u knjievnom djelu) mora biti prihvatljiv itatatelju jer
ga inae nitko ne bi itao pa ne bi uope moglo doi do ostvarivanja nekog
smisla
Stvaralaka djelatnost uvjetovana je tradicijom, a ta tradicija nije
jednoznano utvrena, rije je zapravo o interpretaciji tradicije stoga
kriza komentara nije drugo do kriza tradicije, a kriza tradicije je zapravo
potreba da se tradiciju uvijek iznova pokua shvatiti i odrediti tako
tekst biva samo jednom od komponenata onoga to nazivamo umjentikim
djelom pa se utvrivanje smisla teksta uvijek iznova poziva i na strukturu
teksta, na njegov stil, kao i na naine razumijevanja teksta.
Smisao knjievnog teksta uspostavlja se ovisno o nainu njegova
razumijevanja, a taj nain koji omoguuje razumijevanje treba zahvatiti u
kritikoj analizi tradicije u kojoj se pojavljuje

ISTINA KNJIEVNOSTI
Odnos istine i knjievnosti
Knjievnost lae

izrekli
4

su

Ksenofan

Heraklit:

Optuba knjievnosti za la pretpostavlja odreeno razumijevanje istine

istina i zbilja neodvojivo su povezane istina je zbilja i zbilja je istina.
U suvremenoj se knjievnoj kritici zbilja sve manje upotrebljava kao
uporite analize i vrijednosne ocjene:
tvrdnja da neko knjievno djelo ne odgovara zbilji ne shvaa se vie
kao optuba
vjernost zbilji nije ni pohvala niti polazite analize
Knjievna vrijednost postaje neovisna o zbilji, u prosuivanju knjievnih
djela najbolje je ostati unutar knjievnog svijeta

LINGVISTIKA I KNJIEVNOST

Suvremena lingvistika u sredite interesa teoretiara knjievnosti

stavila je objanjenje naina na koji knjievnost funkcionira:
nazivi kao izvanjezina zbilja ili izvanknjievna zbilja pokazuju
mjesto zbilje u prouavanju knjievnosti zbilja je izvan

KNJIEVNOST I ZBILJA
Pojam zbilje ipak je nemogue potpuno iskljuiti iz prouavanja
knjievnosti, pogotovo ako je rije o vrstama koje se koriste opisom tzv.
vanjskog svijeta
Ljudi i dogaaji u knjievnim djelima nisu neposredno istiniti, ali se
odnos djela prema zbilji kao predmetu opisivanja ne moe ignorirati. Taj
odnos moe biti odreen i negativno, ali je nuan za razumijevanje i
tumaenje knjievnih djela. Izmiljeni ljudi i dogaaji u romanu rijetko su
potpuno izmiljeni oni nose mnoge zbiljske karakteristike kao to su
zbiljski ljudi i dogaaji rijetko bez izmiljenih dodataka

Zakljuak: knjievnost se slui zbiljom kao graom

Knjievnost ne sadri zbilju onkavu kakva ona jest; ona je ne oponaa,
nego oblikuje
KNJIEVNOST I JEZIK

Knjievnik obrauje jezik, a ne neposredne dijelove zbilje

knjievnost se slui jezikom, jezik je njezina prava graa i samo
posredno (preko jezika) zbilja se pojavljuje u knjievnosti

Knjievnost je oblikovanje jezika, jezik posreduje izmeu ovjeka i

zbilje, knjievnost je ugraena u jezik

MOTIVI
Postavlja se pitanje pripadaju li motivi kao tipine ljudske situacije zbilji ili
knjievnosti
1.

Ako pripadaju knjievnosti, kako su se uope mogli pojaviti i odrati

ako nisu ni u kakvom odnosu prema zbiljskom ivotu
2.
Ako pripadaju zbilji, onda se zbilja u knjievnosti pojavljuje kao
regulativno naelo, to ne odgovara njezinoj ulozi neoblikovane stvari o
sebi

Odnos knjievnosti i zbilje moe se promatrati i kroz druge aspekte (npr.

fabula pripada zbilji, a sie knjievnosti)
KNJIEVNOST I ZBILJA = UNUTARNJI I VANJSKI SVIJET
KNJIEVNOG DJELA

Knjievno djelo oblikuje svoj vlastiti svijet te uspostavlja odnos

prema vanjskom svijetu, stoga bi unutarnji i vanjski svijet knjievnog
djela bili prikladniji od naziva knjievnost i zbilja

Razlika zbilje i svijeta: zbilja je zbroj svega to postoji (stvari, njihovi

odnosi, ljui i dogaaji u zbilji ne moraju biti sreeni), svijet je sreena
kaotina zbilja, svijet nije naprosto zbroj stvari, nego red meu tim stvarima,
on je smisleno organizirana zbilja

Svijet knjievnog djela slika je stvarnog svijeta samo ako zadrava

ista naela smislene organizacije koja moramo prihvatiti ako govorimo o
vanjskome svijetu
Na dva se naina brani teza o istinitosti i pravu na zbilju knjievnosti:
1.)
teza o odreenom stupnju istine koji postie knjievnost
2.)
teza o posebnoj, vlastitioj istini knjievnosti
Razvio ju je Aristotel razlikujui povijest i knjievnost:
Razlika povjesniara i pjesnika jest u tome to jedan govori ono to se
dogodilo, a drugi ono to se moe dogoditi
Zato je pjesnitvo mudrije i vrjednije od povijesti, jer pjesnitvo govori vie
openito, a povijest pojedinano
Pjesnitvo prikazuje pojedinano u odnosu prema njegovoj openitoj biti te
izvodi openito iz pojedinanog
Knjievnost je openitija od povijesti jer sadri istinu viu od istine
neposrednog izvjetavanja, ali je manje istinita od filozofije
6

 Postoje i suvremena shvaanja o konkretnoj univerzalnosti knjievnosti

(ta shvaanja postavljena su unutar mimetike teorije knjievnosti), to
definira knjievnost kao izvjetaj
Takva shvaanja tvrde kako istina knjievnosti nije u opisu postojeeg,
nego u pronalaenju i prikazu onog to je bitno (npr. lik u romanu
nije istinit jer predstavlja opis zbiljskog ovjeka, nego zato to je karakter
istinit)
U oslobaanju od nebitnih okolnosti knjievnost postie vlastitiu
uvjerljivost

Tako je istina knjievnosti jednaka istini filozofije i znanosti, razlika je

samo u modalitetima:
1.

knjievnost sadri manje istine od filozofije ili znanosti (knjievnost je

spoznaja nieg stupnja) ili
2.
knjievnost na drugaiji nain izvjetava o istini (knjievnost govori u
slikama, a znanost u pojmovima)

Povijesni izvor te teze nalazi se u nagovjetajima renesansnih

poetiara koji u pjesniku vide mogunost da se lijepa la knjievnosti
obrani pred strogim sudom teologije
Moderne doktrine (od romantizma pa sve do danas) tu misao
prihvaaju jer istinu vide kao evidenciju
Sve je jae uvjerenje da knjievnost valja prihvatiti iskljuivo kao ljepotu
koja je sama sebi dovoljna jer sama o sebi neposredno svjedoi
Tek metaforiki moe se govoriti o istini knjievnosti jer poetska je
istina razliita od istine u smislu znanosti i svakidanjeg ivota:
Poetska je istina takva u kojoj ljude i dogaaje prikazane u djelima
prihvaamo kao uvjerljive, prave istinite jedino ako se oni u cjelini svijeta
djela pojavljuju kao integralni dijelovi cjeline stvarajui tako jedinstven
doivljaj
Sa stajalita egzaktne znanosti svi sudovi u knjievnom djelu nisu
ni istiniti ni neistiniti; oni su kao sudovi besmisleni te rasprava o
istini knjievnosti moe jedino pokazati kako postoje razliite vrste
istine
U zakljuku stoji da treba odbaciti jednoznaan odnos knjievnosti i
zbilje; nije samo po sebi jasno da je knjievni svijet slika zbiljskoga i da
knjievnost treba usporeivati sa zbiljom. Zbilja nije odreeniji pojam od
knjievnosti; istina kao interpretacija zbilje uvijek je u pitanju. Istina je uvijek
pozadina na kojoj se umjetnost ostvaruje
7

POEZIJA I PROZA
STIH
naziva se i vezani govor
u poetku europske knjievnosti bio je jedini mogui govor koji je
pjesniki zato jer je i formalno odijeljen od obina govora
Knjievnost je usmena tradicija STIHOVANOG naina izraavanja
Pjesnitvo se pie u stihovima, a u prozi se piu filozofija, retorika i
historiografija
Zato tek kad se filozofija, retorika i historiografija razviju do te mjere u
smjeru znanosti da ih je neophodno razlikovati od onih proznih vrsta koje
nemaju znanstvene namjere, pojavljuje se razlikovanje izmeu proze i
poezije, odnosno proze i stihova unutar umjentike knjievnosti
Dva su aspekta u kojima se ostvaruje knjievnost:
1.) Poezija
2.) Proza
EDWARD SAPIR
Tvrdi da postooje dvije vrste knjievnosti:
1.
Djela knjievne umjetnosti koja se nikada ne mogu prevesti
2.
Djela knjievne umjetnosti koja se mogu prevesti sa zauujuom
tonou
JEAN PAUL SARTRE
Tvrdi da se pjesnik odrekao jezika-orua, njemu su rijei stvari, a ne
znakovi (jer znakovi su dvosmisleni i omoguuju da se oni sami
promatraju kao objekt ili da se preko njega pronae oznaena stvar)
Ipak, rijei ne gube svoje znaenje, znaenje rijeima daje verbalno
jedinstvo i bez njega bi se rijei rasule
Pjesnik u rijeima vidi sliku aspekata svijeta (i verbalna slika koju
pjesnik izabire zbog njezine slinosti s vrbom ili jasenom ne mora nuno
biti rije kojom se mi koristimo za oznaivanje tih predmeta)
CLAUDE LEVI-STRAUSS

Razlikuje poeziju i mit pozivajui se na mogunost prevoenja: poezija je

oblik jezika koji je krajnje teko prevesti na strani jezik, a vrijednost mita
kao mita ostaje ista usprkos i najgorem prijevodu
Prouavanjem Sapirovih, Sartreovih i Straussovih tvrdnji, dolazi se do
zakljuaka:
8

1.
2.
3.
4.
5.
6.

U
poeziji
se
smisao
ostvaruje
maksimalnim
iskoritavanjem
samosvojnosti i samodostatnosti jezika
U poeziji se neposredno sjedinjuju subjektivno i objektivno jer je
poetski govor svojevrsna objava
Poezija namee dimenziju jezine stvarnosti kao jedine zbilje
Smisao poezije neodrediv je izvan ponavljanja i nabrajnja smislenih
struktura koje upuuju na mnoge aspekte razumijevanja
Smisao pronalazi u jezinoj organizaciji slobodnoj od neposredne veze
sa svakim znaenjem koje je izvan materije jezika
S druge strane, umjetnika proza smisao ostvaruje na razini
predstavljene predmetnosti
Tako se smisao moe odvojiti od jezine podloge pa je umjetniku prozu
naelno mogue prevoditi