Professional Documents
Culture Documents
Rizom-Delez: (O Četiri Gotovo Pesničke Izreke Heraklita Iz Efesa Na Koje Bi Se Umalo Mogla Sažeti Misao Žila Deleza)
Rizom-Delez: (O Četiri Gotovo Pesničke Izreke Heraklita Iz Efesa Na Koje Bi Se Umalo Mogla Sažeti Misao Žila Deleza)
/B
(O etiri gotovo pesnike izreke Heraklita iz Efesa
na koje bi se umalo mogla saeti misao ila Deleza)
Novica MILI
Tako se obino navodi odlomak (esti kod Dilsa) koji je sauvao Aristotel u
Meteorologikama. Prema komentatorima, Aleksandru i Olimpiodoru, koji se
oslanjaju na Ksenofana, Sunce bi se ovde palilo ujutro, a gasilo sveeri. Navodno tu Efeanin polemie sa jonskim pesnicima,
pre svega sa Stesihorom, koji je tvrdio da Sunce plovi preko noi sa zapada na istok, okeanom (tj. rubom sveta), u nekoj
vrsti vra ili pehara; Helije se tako obnavlja, ali je zapravo onaj isti od jue. Izgleda da je smisao ipak da je Sunce novo po
vas dan u svakom deliu vremena ili da ono svaki deli vremena rasvetljava kao nov zrak dana: obnavlja se bez prestanka. Takoe, ono je vazda novo, ali cenu za to plaa dan dan kojeg smenjuje no, dan koji protie i ne zadrava se, dan
koji e biti samo jedan u nizu. Problem koji se ovde javlja odnosi se kako na sve- il Delez (Gilles Deleuze) roen je 18. januatlost (saznanje), tako i na vreme (bie), a Heraklit je neko ko stoji na poetku tog pro- ra 1925. u Parizu. Studirao je filozofiju na
blema, s onu njegovu stranu. Moe li ono to je veno da uvek bude novo? Nije li Sorboni, gde je u prvo vreme bio asistent.
Kasnije je profesor filozofije, krae razdojedino to je vazda novo i uvek veno?
S ovu stranu, Delez e to pitanje reavati upravo kako je nagovestio Efeanin. Tome blje u Lionu, zatim, sve do penzije, u Parizu.
su posveeni Razlika i ponavljanje (1968), razmiljanje koje nastavlja pravac iz Veoma bolestan na kraju, odluuje se da,
skokom kroz prozor, okona ivot 4. noNiea i filozofije (1962). Tu je glavni problem bio snaga (ili sila, ili mo, volja ka vembra 1995.
moi), tamo veni povratak istog. Ono to se moe veno vraati nije jednako Knjige: Hjum, njegov ivot, njegovo delo,
(identitet te vrste okamenjuje, on se ne kree, on se ne vraa, on ukida vreme, tre- uz izlaganje njegove filozofije (1952); Emnutno kao i veno), ve ono to je isto moe biti samo ponavljanje razliitog, obna- pirizam i subjektivnost: ogled o ljudskoj
vljanje razlike. Da bi se do toga dolo, valjalo je proi kroz Niea. Kako je Klosovski prirodi po Hjumu (1953); Instinkti i institucije (1955); Nie i filozofija (1962,
pokazao, veni povratak pre svega znai da nikada nije bilo prvog puta, niti da e kod nas prevedeno 1999); Kantova kriikada biti poslednjeg puta: ni izvora (polazita, originala), ni odredita (destinacije, tika filozofija (1963); Prust i znaci (1963,
kraja). Ako nema originala, model za kopiju je ve kopija, kopija je kopija kopije; pro. izd. 1970, prev. 1998); Nie (1965);
nema izvornog lica koje treba raskriti, istine kojom vlada aletheia, jer je ono ve Bergsonizam (1966); Predstavljanje Sapreruavanje i maska, a svaka maska je maska maske; preruavanja ili simulakrumi her-Mazoha (1967); Razlika i ponavljanje
tvorevine su s vlastitim moima; nema injenice, ve samo tumaenja kao injenice, a (1968); Spinoza i problem ekspresije
(1968); Logika smisla (1969); Spinoza,
svako tumaenje je tumaenje ve starijeg tumaenja; nema osnovnog ili odredljivog praktina filozofija (1970); Anti-Edip
smisla, ve prenosnog, smislovima je sudbina da prenose, pojmovi su preruene (s Feliksom Gatarijem, 1975, prev. 1990);
metafore; nema izvornog teksta, ve samo prevoda, ili prenosa, filozofija (metafizike) Kafka za manjinsku knjievnost (sa
ustupa mesto knjievnosti (patafizike). Time se pod korenitu sumnju stavlja univer- Gatarijem, 1975, prev. 1998); Rizom (sa
zalna vladavina naela identiteta; identitet je simulakrum, ni original, ni kopija, Gatarijem, 1976); Dijalozi (sa K. Parne,
1977); Superpozicije (sa Benom, 1979);
identifikacije su ono to treba proizvesti, na ta se dolazi, rezultati strpljivog rada, Hiljadu ravni (sa Gatarijem, 1980); Frenintucije ili, pre, invencije razlikovanja. Isto je vazda neko drugo koje se izdaje za isto, i
</179>
nikad se to isto drugo ne skriva pod istom maskom; maska koja se predstavlja ili sis Bekon logika ulnosti (1981); Kineprepoznaje kao ista nije zaista ta ista, kao to nije ni onaj ko je u nju poverovao ma, I: Slika-kretanje (1983, prev. 1998);
Kinema, II: Slika-vreme (1985); Fuko
isti koji sada veruje... Itd.
Ali dok u zakljuku za Klosovskog veni povratak postaje parodija jednog uenja, (1986, prev. 1989); Prevoj Lajbnic i barok
(1988); Perikle i Verdi: filozofija Franza Deleza (kao i za Fukoa, na koga e se esto pozivati, i o kome e ostaviti nekoliko soa atlea (1988); Pregovarai (1990);
vanredno vanih ogleda) on predstavlja poetak. Delez nee uzeti za cilj dokrajavanje ta je filozofija? (sa Gatarijem, 1991,
metafizike, ne barem u prvom redu (u tome se razlikuje od Hajdegera ili Deride, to prev. 1995); Kritika i klinika (1993).
jest od projekata destrukcije ili dekonstrukcije metafizike), ve ono to je nazvao Od vanijih duih radova valja pomefilozofijom reprezentacije. Samo je naizgled taj cilj manji, ali upravo on pomae nuti Opti uvod (pisan zajedno sa M.
Fukoom), u petom tomu francuskog
da se razume uenje o venom povratku. Naime, filozofija reprezentacije je filozofija izdanja Nieovih Sabranih dela (Galiorganskog ponavljanja (Apolona, dakle), koja veni povratak razume kroz predstave mar, 1967), oglede Hjum i Po emu
identiteta. Za nju, ono to se ponavlja moe biti samo isto kopija, serija, umnoavanje se prepoznaje strukturalizam? za Istorikoje vodi potvrivanju Jednog. Po emu bi onda bilo Sunce novo? Ostaju neshvatlji- ju filozofije (u redakciji atlea, 1972-3).
ve novina, invencija, produkcija, geneza, istorija, ivot. Zato Delez postavlja obrnutu, Postoji i Delezov Abecedar, video-film
radikalnu hipotezu: ponavljanje nije re-produkcija Jednog/Istog, ve stvaranje iz razlii- razgovora sa K. Parne. Mnoga Delezova
predavanja su zabeleena i mogu se
tog, za razliito (samo se razlike ponavljaju, samo se ponavljanja razlikuju). To je nai na Internetu
zamisao razlikovanja bez negacije, potvrda Sunca ili ivota, po cenu dana iji smisao (http: //www.imaginet.fr/deleuze/).
jo uvek ne shvatamo.
Pravilo nove filozofije otuda glasi: moemo bez negacije, ne moemo bez razlike. S obzirom na istoriju, posebno ovog
veka, i ulogu negacije u njoj (nihilizma u ime klase ili rase, kapitala ili univerzuma, jednog logosa nasuprot drugome, jedne
vrste protiv druge), miljenje je u senci; na svetlo dana treba izvui razliku, kvalitete, vrednosti. Delezovim reima (reima
cele generacije francuskih mislilaca, Liotara, Deride, Fukoa, Lakana, Sera, Barta, Bodrijara) zadatak se sastoji u tome da
se rad negativnog zameni igrom razlike. Re je o zameni Hegela jednom vrstom afirmativno-kritikog Niea. Kako je to
mogue? Ima mnogo naina, ali barem su tri vana za profil Delezovih odgovora: potvrujmo Smisao, prihvatajmo Postajanje
(ili Dogaaj), iznaimo nov susret izmeu Slike i Miljenja. Problem invencije postaje zato kljuni, nasuprot dobu posveenom
serijalizovanju, sterilizovanju, indiferenciji.
<180>
<R.E..>
je, po Nieu, presudno svojstvo svake metafizike. U tako podvojenom svetu sastavljenom od dva sveta, Sunce dana bilo bi ono koje se skriva iza Sunca koje obasjava,
Sunce dana bilo bi pre Sunce noi, staro a ne svakoga dana, i iznova novo Sunce
koje je kopija transcendentalnog Sunca, Sunca-Ideje.
Delez ne osporava da je moguan samo jedan odgovor u oblasti ontologije (Oduvek
je postojala samo jedna ontoloka postavka: Bie je univokno. Oduvek je postojala
samo jedna ontologija, ona Dunsa kota, koji je dao biu jedan jedini glas... Od Parmenida do Heraklita, isti je glas koji se preuzima, u odjeku koji sam oblikuje razvijanje
univoknog. Jedan jedini glas ini agor bia), ali izgleda da ne smatra kako je ontologija jedina koja izgovara bie. agor bia prelazi granice ove fundamentalne discipline;
ako u njoj bie govori jednim jedinim glasom, ako je ono univokno, ono u ontologiji
govori pre nekom vrstom utanja. Drukije kazano: jednoglasnost bia se ne moe
ontoloki postaviti a da se ostane samo u ontologiji. Ve se za ontologiju Dunsa kota
kae kako predstavlja prelaz sa ranije ontoteologije na ontologiju, kako je to zasnivanje drugog poetka u evropskoj metafizici; ali Bog nije dodatak za bie kod ovog
mislioca, on je i dalje model prema kojem se bie misli. im se doe do ontoloke
postavke o biu koje je nuno univokno dolazi se i do analogije o biu (analogia
entis), do ontoteologije. Ve je postavka (propozicija, teza) ta koja u sebi sadri analogiju, sa-postavku, ve je bie, kao ono to jeste, odjeknulo vlastitim amorom, progovorilo kroz ono to biva. Nita ne jami njegovu istotu ili izvornost, nita ne moe da
sprei njegovo premetanje, ponavljanje, umnoavanje kao to nita ne moe da
predupredi izlazak bia iz iste ontologije, njegov egzodus ili ekstazu u kvazi- ili paraontologiju, iz metazike u patafizku. Ako je Hajdegerov pretea ari, to nije zato da bi
se Delez podsmehnuo misliocu iz Crne ume (smeh je tu iz drugih razloga, to je vedar
smeh otkria iznenadnog srodstva, a ne podsmeh zbog toga), ve da pokae kako
Hajdegerov pothvat s fundamentalnom ontologijom neizbeno raskida granice jer
se biu ne mogu postaviti granice, jer ono svoj logos trai i izvan logosa postavke,
propozicije, teze.
Pa ta je Delezov odgovor na pitanje o biu? Fascinantno jednostavan: sutinsko u
univoknosti nije da se Bie izgovara u jednom i istom smislu... Bie se izgovara u
jednom i istom smislu svega za ta se izgovara, ali se to za ta se izgovara razlikuje: ono se izgovara za samu razliku. Bie moe biti samo bie ponavljanja, ako se eli
zadrati njegova jednoglasnost. U isti mah, bie moe biti samo bie razlike: takoe
ako se eli zadrati njegova jednoglasnost. To je ponavljanje bez granica (stoga Jedno,
Jedno za sve sluajeve u kojima se ponavlja), razlika bez poricanja (stoga i Sve, jer je
Sve mogue misliti samo ako ne pristanemo na negaciju). Jedno tada jeste Sve, i Sve
jeste Jedno: u ovu dimenziju miljenja, u ontologiju dakle, ulazimo na neki nain
spolja ontologija ostaje fundamentalna po tome to emo na nju nabasati uvek,
iz koje god druge dimenzije da dolazimo, a ne po tome to emo moi da se u njoj
zadrimo kao u trajnom posedu. Ali upravo ovaj fundament ini da se ontologija
mora premestiti, ponoviti na drugom, drukijem mestu; ona opstaje kao stvar jed-
Hipolit, ak u ime ove bezlinosti zamenjivao logos reju dogma (doktrina, uenje, vera).
Problem, nimalo beznaajan po razumevanje Heraklitove izreke, pojavljuje se utoliko to je ovim radikalnim obezliavanjem
iskazu dodeljen autoritet kojeg se on, na
dubljem nivou, odrie. Ali ovaj problem takoe je simptom vanog pitanja, pitanja
o tome koji bi ovde bio smisao izraza logos govor, re, reenica, kazivanje, izgovor, beseda, razgovor; naelo, razlog, predlog; dogaaj, prilika; povest, knjiga, basna;
raun, prosuivanje, razmiljanje, miljenje,
misao, razum; znaenje, i, uz ostalo smisao. Ako jedan nivo iskaza oporie drugi nivo, kako bi ojaao odreene znaenjske
sile, tada se za ukupan logos ove izreke
o logosu moe rei da ini, delezovskim
renikom, prevoj prema sebi samom, ali
takoe i da se u sebi deli, umnoava, pluralizuje, kako bi ojaao uinak ili ravan na
kojem trai vlastito jedinstvo. Kao da se
logos oblikuje u stabilnu jedinicu ili jedinstvo time to se cepa, razdvaja, ne bi li
razdvojeno privio oko sebe, ne bi li se
udvojio na mestu gde oekuje svoju punou. I, opet, kao da tamo gde oekujemo
tu punou, zatiemo odstupanja, prazninu
usred jedinstva, odsutnost povezanosti koja tee oko smisla, a ne vie unutar njega.
Insistiramo na ovome jer nas skoro neposredno vodi pitanju bia, kod Deleza i
drugde, pitanju jedinstva i mnotva, odnosno relacije Jedno Sve, hen panta.
b)Drugo kolebanje proizlazi iz prvog: posluati logos je mudro (sophon). Od koje
je vrste ta mudrost? Reklo bi se od one
za kojom, kao njeno prijateljstvo, traga
filozofija. Ali ovde je ta mudrost ira, ona
se ne tie samo izvesne refleksije koju treba
slediti, ve jedne prakse kojoj se treba prepustiti, izvesne vetine ili umea sluanja.
Kako bi naglasili ovo ire znaenje mudrosti iz izreke, Bolak i Visman umesto mudro je (uobiajeni prevod) kau: umee
je dobro sluati (lart est bien dcouter)
logos. Treba li ovo proirenje ili moda
</181>
nog kapitalnog pitanja (ta je to to jeste, odnosno, pre, kako je to da jeste ono to
jeste), kao problem, a ne kao postavka, teza, propozicija, odnosno reenje. Delez
prihvata ontoloko pitanje kao pitanje o biu, kao problem odnosa (i ne-odnosa) Jednog
i Svega, ali smatra da mu treba prilaziti iz razliitih uglova, ponavljati ga na razne naine.
U protivnom, belei on takoe, Bie, Jedno i Sve mit su pogrene filozofije, do kraja
proete teologijom.
Uzmimo to neto konkretnije. Kod Deleza nomadi, nomadsko, igraju veliku ulogu.
Ali njegovi nomadi su udni: oni su misaone figure. Poreklo tog izraza dolazi iz sueljavanja sa ontolokim problemom. Nomos, pre nego to je postao Zakon, bio je Obiaj;
a pre toga, okruje u kojem se boravi, bez jasno odreenih mea. Ako postoje mee, ako okruje ostaje odreena lokacija, onda je to zato to nomadi, oni koji se skitaju, sa sobom nose, premetaju i od drugih okruja razlikuju svoje prebivalite.
Nomadska misao to je izraz koji je za Deleza najvaniji u ovom novom krtenju
miljenja nalazi se uvek na putu: nije to put milljenja, put ka miljenju, Denkweg
kao kod Hajdegera, ve misao-put, Denk-Weg ili traverse-pense, misao prelaz, u
isti mah trajektorij i raskre, prelet i skretnica, misao koja ne zna ta e nai pre
nego to to otkrije. Nomad nije pastir bia, ve njegova skitnica; umesto pastoralne
ontologije discipline vernika i uvara, stada i ovaca susreemo dimenziju u koju
stupamo ili, pre, koja nas preseca, ree, nadlee. U pitanju je plan konzistencije,
dimenzija koja postaje plan ukoliko pustimo da nas okrui i ukoliko se u njoj odrimo
kao u okruju. Utoliko nomadska misao nije proizvoljna misao. Ona je podstaknuta
neim to u prvi mah izgleda sasvim nasumino sluajnim susretom sa nekom
slikom, tonom ili reima, osobom ili okolinom ali to, od asa kad pone da se odvija,
razvija, eksplicira, pokazuje nunost fatalnosti ili sudbine. Sudbinsko se uvek otkriva
naknadno, takorei unazad; nalazimo da smo lutali, sve do susreta koji nas je zadesio. I
nije nomadska misao jedna podvrsta miljenja, ve je misli sudbina da bude nomadska, da rizikuje i zalazi u regione koje tek naknadno sebi i drugome predstavlja
kao misli poretka, navike ili zakona.
Pogledajmo misao koja sebe naziva logikom, logikom u kolskom ili tzv. formalnom
znaenju, koja potuje pravila identiteta i nekontradikcije. Zabluda je da mislimo
tako. Zabluda je, takoe, da misao poseduje dobru prirodu, odnosno da je u skladu
sa valjanom namerom ili voljom, da ona po svojoj prirodi eli istinu. Pre e biti da
mislimo da koristimo ono to se naziva sposobnost za miljenje tek kad nismo u
dobroj volji sluaja koji nas susree, kad smo pred tekoama, zlom voljom, loom
prirodom. Logos identiteta i nekontradikcije alibi je da ne mislimo, nego da mehaniki
slaemo pojmove. Tim pre to, kako Delez upuuje, identiteti jesu neto veoma retko,
vrlo specijalni sluajevi obuhvatnijeg i temeljnijeg principa ponavljanja, kao to su i
kontradikcije posebni oblici razlika kad se one rascepe na vlastite delove i ovi dovedu,
metodama dramatizacije, do sueljavanja u kojem se pojedini momenti uzimaju
za identitete uzajamnog negiranja. Ponavljanje, po Delezu, koji ovde sledi Kjerkegora,
Niea, Frojda, predstavlja mo nekog sluaja da se vrati nebrojeno mnogo puta, vir-
<182>
pre ukrtanje refleksivnog i artificijelnog razumeti kao pre ili posle-filozofsko? Pitanje je istorijski sklisko, jer je re o
jednom od presokratovaca. Ali ono je relevantno u smislu slike miljenja o kojoj
Delez govori kad ima u vidu ne samo prefilozofsku ravan miljenja, ve i svako drugo refleksivno okruenje: miljenje (logos)
nije tek sposobnost za misao, ve i umee
da se ta sposobnost dovede do misli. (Dovesti miljenje do misli, pie diskretno na
vie mesta Delez.)
c)Sve upuuje da se od uobiajenog, tradicionalnog i kolskog problema s ovim iskazom, koji se koncentrisao na par hen
panta, Jedno Sve, sada moramo usredsrediti na prethodna pitanja, na pitanja logosa, smisla samog smisla koji treba sluati,
pa i u ovoj izreci. Zapravo su ta pitanja
povezana, ali jednim prevojem po ijem
rubu nije jednostavno ii. Pitanje vieznanosti jednog filozofskog stava uvek je, za
filozofiju, naelno teko reiv problem; a
ipak, taj problem iziskuje od nje odgovore,
izaziva je na stav prema jeziku i pitanju
smisla.
Pogledajmo sada Hajdegerovo tumaenje
ovog Heraklitovog mesta, iz maestralnog
ogleda Logos (1951). Hajdegera takoe zanima smisao izraza logos, iz ega treba izvui znaenje odnosa Jedno Sve. ta je
logos, to razabiramo iz legein, kae on.
Provlaei, na neobian nain, legein kroz
nemaki filter legen, a potom i lesen, dolazi do tumaenja da je ovo grko rei-govoriti: pribiranje-sklanjanje, prikupljanje,
iznoenje i smetanje u kojem se izlae i
puta da stoji prisutnost onoga to je prisutno. Time je nagovetena Hajdegerova
fundamental-ontoloka igra: u Heraklitovom logosu treba da naemo bie bivajueg; logos je, grkim reima, apofantiki,
pokazujui, fenomenoloki.
Druga intervencija: Pravo znaenje za sophon, koje prevodimo kao usudno (...) vie
nego umeno. Re je o tome kako sluati
logos. Ako ga, kako kae Hajdeger, sluaju smrtnici, onda ga sluaju na sudbinski
<R.E..>
</183>
pokuali da pokaemo da aporija, na primer, nije toliko bezizlaz koliko nezaobilaz, eg kao prisustva, usuda i istine. Ovaj napozitivna figura miljenja kad se nae pred onim to vie ne moe i ne eli da zaobie, in, koji po mnogo emu lii na jedno plana ta se vraa jer problem koji se tie miljenja ima neobinu mo da se ponavlja, tonovsko itanje, jo je jasniji u onom to
nam se na kraju nudi kao prevod Heraobnavlja, istrajava. Sve vie nam se ini da je filozofija, posebno poslednjih decenija, u klitove izreke: Ne meni, ve skupljalakom
traganju za drukijim logosom nego to je logos reprezentacijskih ili tehnikih logika. I postavljanju pripadan: dopustiti da lei
izgleda nam da je takoe mudro sluati taj logos koji vie ne mogu smiriti tehnike Isto: sudbinsko prebiva (skupljalako poidentiteta i kontradikcije, logos koji je, esto, ne samo paradoksalan, ve koji ponekad stavljanje): Jedno ujedinjujue Svega. Filii na ludost, apsurd ili ak besmisao. U Logici smisla, drugoj Delezovoj kapitalnoj nalu, Eines einend Alles, kao prevodu
za hen panta, pripada uloga homogenizaknjizi, uz apokaliptiku Razliku i ponavljanje, Delez nalazi da se smisao, u svojim cije, konvergencije koja prenaglaava Jedno
brojnim konstrukcijama, oslanja na jedan vaan deo koji on naziva ne-smislom (le nad Mnogim: slutimo da u kodi ogleda
non-sens): ne-smisao nije besmisao, ve udeo u smislu onoga to je problematsko, briga nad jedinstvom logosa postaje jaa
to samom smislu izmie naelno u svakom od sluajeva kad postaje izraz ili iskaz. Po od nade u razliku, koja ne stoji samo u
pravilu, smisao jednog iskaza nikad nije u njemu samome, ve u drugom iskazu koji okviru Mnotva, ve i u odnosu prema
ga aktualizuje; ne-smisao bi bilo ovo otimanje smisla svakom svom konanom zatva- Jednome.
ta moemo zakljuiti iz ovog itanja Hajderanju. Barem su dve figure, dva lika ovog, na prvi pogled neobinog udela ne-smisla u gerovog Logosa? Da ak ni neko ko odlazi
smislu: s jedne strane, on podstie neku vrstu beskonane regresije (pred neim to tako daleko kao Hajdeger u svojem tumauviate da ima snagu problema vi ete beskonano uzmicati u nastojanju da to obja- enju Heraklita (i logosa uopte: na rubosnite; broj iskaza e se poveavati, govor e umnoavati govor, potreba da se jo vima Hajdegerovih reenica esto su itavi
kae samo e rasti), a s druge strane interna relacija ne-smisla u odnosu na smisao je svetovi) ne prelazi granicu koju je, po nama,
neophodno prei kako bi se istupilo iz
odnos koji Delez naziva disjunktivna sinteza. Re je o sintezi (ponavljanju, vraanju) podruja Istog. Hajdeger je samo jedna od
koja upuuje na neprevazilazni napon, intenzitet, snagu (razliku) u svakom od iskaza verzija Niea, kazae Delez sa Fukoom;
kojima se iskaz slui kako bi se preruio i sebe doveo do znaenja. Znaenje je optost, neophodna verzija, nema sumnje, ali posinteza koja nam pomae da komuniciramo, ali je znaenje uvek razliito od smisla stoje i druge, mnoge druge, ukoliko postoji
koji aktualizuje, od jedinstvenog dogaaja ili sluaja iji je zastupnik i sa kojim je u i Mnogo, ili Sve, o emu svedoi Heraklit.
odnosu (i ne-odnosu) disjunkcije. Kad Betoven u poslednjim gudakim kvartetima Henologija je moda prva re filozofije,
ali filozofija nije poslednja re bia. ak
izmakne tlo ispod nogu naim reprezentacijama, kad sebi vie ne moemo na konaan ni logosa: ona je tek jedan od idioma u anain da predstavimo ta bi im bio smisao, sve im i dalje pridruujui razna znaenja moru bia koje se kazuje za sve isto za ta
do kojih dolaze nae ui, onda ova muzika, za koju se vezivao izraz Idealmusik i mu- se kazuje, ak i za umea ili umetnosti
ziki transcendentalizam, zapravo izmie svojim ne-smislom kao stranom koja izisku- drukijih usuda i istina.
je od nas nove imaginativne konstrukcije. Kad Maler pred kraj prvog stava Desete
simfonije u velikom disonantnom tutti fortissimo akordu pomea sve motive, dovodei zvuk do skoro potpune tonske
neizvesnosti, on time belei ono to naziva ireverzibilnou, a to priziva nove sklopove kojima se odaziva naa ulnost.
Disjunkcija u sklopu smisla, ne-smisao kao povod za nova znaenja, za Deleza su belezi prekoraenja ruba, nomadska sklapanja. On svoju filozofiju zato najradije krsti: konstruktivizam.
Znaenje se prema smislu, belei dalje Delez, ne odnosi kao istina prema neistini; inae uzev, postoje brojni iskazi koji
nisu istiniti po znaenju koje saoptavaju, ali nisu zato lani po smislu koji imaju i ne samo da smo, nakon Niea, u situaciji
da o istini i lai govorimo u izvanmoralnom smislu (a to e rei u smislu gde nam vie ne pomae moral dobre volje ili valjane namere), ve smo, posle Deleza, kadri da o smislu i ne-smislu govorimo i na planu gde se istina i la ne poklapaju uvek
sa stvarnim i nestvarnim. Pitanje nije vie: koja je istina nekog dogaaja, ve je pitanje: koji je smisao nekog dogaaja? Ako se
i nije uistinu dogodio u emu je ranija misao videla prevashodni kriterijum istinitosti nekog sluaja sada pitamo: ta bi
bio smisao tog dogaaja ako se dogodi, to jest da li poseduje u sebi minimum smislenosti da bi se dogodio, odnosno da li je
<184>
<R.E..>
njegov smisao moda takav da, u ime svog ispunjenja, odbija da sebe poveri istini do kraja? Naprosto je oblast smisla uvek
ira od polja stvarnog, pa i polja istinitog. Delezovo uenje o fantazmima, o simulakrumima, starije i dublje od potonjih socio-kulturnih razrada, uenje je o virtualnom koje je takoe stvarno, ali je stvarno na nain intenziteta. Smisao, Logos koji povezuje Jedno i Sve, kazuje se na isti nain za sva bivajua time to su ona simulakrumi ija snaga odreuje njihovu istinitost.
Zato Delez moe nieovski da namigne i kae: da, svakako je istina da su jedan i jedan dva; ali je mnogo vie igre sa istinom
skriveno tamo gde vie jedan i jedan nisu samo dva, gde uopte nisu dva, ve izmiu broju, pojmu, predstavi; jer Sunce i
jo jedno Sunce nisu dva Sunca (osim u predstavi). To je ipak samo jedno Sunce.
</185>
<186>
forme ili slike o tome ta bi mogli biti. Ideja, forma, slika, pak, nije to i obrazac,
uzor, praslika, model. Prilian je napor
Delezov da Ideju, koju filozofija rado
vezuje za Platonovo ime, a manje za
Lajbnicovo, oslobodi modelativnog kalupa i pokrene je u smeru problematskog,
varirajueg, disjunktivnog, a to znai
kreativnog. Ali rezultat je ponavljanje
koje u sebi nosi razliku i dramatizuje je
kao internu snagu, kao intenzitet varijacije i transformacije: ono to dobijamo
postaje original koji projektuje seriju
moguih kopija od kojih ga nijedna ne
moe zameniti do kraja. Delo je fantazmagorija utoliko to se aktualizuje u
fantazmagoriji (u itaocu, posmatrau ili
sluaocu); ono je simulakrum, ali takav
da se, poev od njega, od njegove snage-virtualnosti, mogu premeravati svetovi koje obuhvata iako mu ne pripadaju, svetovi stvarnog. Umetnost nas uplie,
i sa strane onoga ko je stvara i sa strane
onoga ko je prima, u jedno postajanje
koje, na drukiji nain od erotskog (iako
blisko njemu, esto u njegovom ozraju),
menja prirodu ljudskog, odnosno ljudsko kao jednu od manifestacija ivota.
Bilo bi to postajanje-umetnika. Moe li,
pita se Delez sa Nieom i Fukoom, pojam
oveka da preivi ukoliko pojam subjekta
ne uspeva da nadivi metafiziki pojam
supstance, ukoliko umesto subjekta kao
modela za ljudsko pre nalazimo fantazme,
intenzitete ljudskog kao predindividualne,
nomadske subjektivacije, kao singularna
proimanja koja se umreavaju na razliite naine tako da svako od nas ne samo
da postaje subjekt za razne prakse (od
kojih ga mnoge ne prihvataju kao takvog,
ve mu samo dodeljuju funkciju subjek-
<R.E..>
ta, esto prividnu), ve je individua-mnotvo (svako od opremljeno. To je porazna slika, a ona se zadrava samo na
nas je mnotvo drugih u sebi)? Preivljava li ovek ukoliko opisu nedovoljnosti oveka kao organizma. Jo bi poraznije
se govori o smrti Boga? Ili su teologija i antropologija dve i jedva iscrpno bilo nabrajanje istorijskih promaaja kojima je
strane istog novia, koji je izgubio snagu za dalje razmene? ovek bio sklon i rado ih inio, a naroito zlodela prema druVlada li jo pojam oveka, figura ljudskog na tako sjajan na- gim vrstama i svojoj vlastitoj, meu kojima se posebno istiin poveu kako se verovalo jo pre vek-dva? Nije li on u zlodela koja je inio u ime vlastite vrste, odnosno u ime
moda najslabija karika u lancu, najneprirodniji stvor koga vlastite predstave o sebi, u ime oveka (ovenosti, ljudskoje ivot iznedrio, poslednje uporite za metafiziku uperenu sti, humanizma). itava antropologija je pre mizantropologiprotiv same fizike? Jedan junak Perekovog ivota... sasta- ja, kao to je i sva teologija, ak eksplicitno, u znaku smrti Boga
vlja spisak raznih manjkavosti od kojih pati ovek (demon- iju ideju razmatra, teotanatologija.
strirajui time da je evolucija ista prevara, ali i vie od toga): Slabost ljudske figure jeste, pak, simptom snaga od kojih je ta
uspravan poloaj, na primer, oveka dofigura sainjena, moi koje se rado udruPoznat je Fukoov uvid iz poslednjih poglavodi u vrlo nestabilnu ravnoteu: drimo vlja Rei i stvari (1966) da je ovek, kao uju sa slavodobitnim predstavama o sese uspravno samo zahvaljui napetosti predmet izuavanja, pozni rezultat jedne bi, odnosno sa negacijama drugih snaga u
miia, to je stalni izvor zamora i nela- episteme koja, na prelomu iz doba klasici- Prirodi (u Svetu), meu kojima su i negacigodnosti za kimeni stub koji, mada je zma u modernost, otvara polje za konsti- je tih snaga izmeu sebe. Polje ljudskog,
esnaest puta jai nego da je prav, ne do- tuisanje diskursa tzv. humanistikih nauka. ako se posmatra, shodno Delezu, kao niz
puta oveku da na leima ponese od- Nije re o naukama u pravom smislu, ovek moi ili intenziteta za koje je to bie sponije sebi mathesis. Re je o znanjima, ali
govarajui teinu; stopala bi trebalo da ta znanja najee su u igri psihologija, sobno, ali koji stupaju u razliite formacije,
su dua i ira, prilagoenija kretanju, a sociologija i obrazovna filologija pokri- kuju raznolike konstelacije, sposobno je
zapravo su samo atrofirane ake koje vaju polje moderne humanitas. Ali figu- za saveze sa razliitim drugim moima kosu izgubile mo hvatanja; noge nisu do- ra-ovek gubi svoje sredite u svetu psiho- je ne pripadaju ekskluzivno tom istom
voljno vrste da nose telo pod ijom se te- logije pojavom psihoanalize, sociologiju za- polju. Ukratko, ovek je bie postajanja.
menjuju politike ekonomije (u irem smiinom savijaju, a povrh toga zamaraju srce slu ekonomije moi) kao uspenije, a filo- To bie konstruie predstave o sebi, o
koje je primorano da pumpa krv itav je- logija, kao obrazovanje zajednice i njeno vlastitim moima. Ono ih kombinuje zadan metar u visinu, zbog ega dobijamo humanizovanje kroz itanje klasika, ostaje jedno sa moima koje su mu spoljanje,
otekla stopala, proirene vene, itd.; zglo- pomona disciplina u doba razvoja tehniki a koje nastoji da prisvoji. Tako je, veli
bovi kuka su krhki, stalno podloni ar- premonih, formalnih, tzv. vetakih jezika. Delez komentariui Fukoa, u razdoblju
trozama i tekim prelomima (vrata butne U rasporedu novih znanja ovek je samo klasicizma, ovek vlastite sposobnosti
apat, a ne vie re koja zadaje normu. Na
kosti); ruke su zakrljale i suvie tanke; delu je medijsko-tehnoloko bestijalizova- (imaginacije, razuma, predstavljanja, inake su slabe, mali prst ne slui takorei nje oveka. Ali ovek se bestijalizuje na vencije, inercije itd.) kombinovao sa
niemu, stomak uopte nije zatien, kao gori nain nego animalna bia: pretvaranje spoljanjou jedne beskonanosti: oni genitalni organi; vrat je ukruen i ogra- ranijih zajednica s istim kulturno-politi- vek je tada samo nesavrena, ograniena
niava obrtanje glave; zubi ne dozvoljavaju kim kodom, zajednica nacional-humani- predstava moi beskonanog, on vlastitu
stikih matrica, odvija se kao pravljenje
boni zahvat, ulo mirisa je takorei ni- medijskih masa, konzumenata predstava, figuru izvodi iz figure boanskog. Za ljudkakvo, vid u mraku vie nego osrednji, a zarad sasvim odreenih moi, najee u sko je tada karakteristina ona mo koju
ulo sluha teko da moe zadovoljiti; koa obliku ovih ili onih vlasti. Kad se realno sadri u sebi kao konano stvorenje ali
bez dlake i krzna ne doputa nikakvu zati- sagledaju uinci sveopte antropologizacije koju bi mogao razviti prema predstavi o
tu od hladnoe, ukratko, od svih ivotinja zemlje, nalazi se da je opisu tih uinaka beskonanosti, koju bi mogao usavriti.
koje je Bog stvorio ovek je, mada se obi- primereniji mizantropoloki, nego antropo- Usavrava li ovek sebe? Ili samo potenciloki diskurs. Sa Rajhom, Fromom i nizom
no smatra najsavrenijim, bie najmanje
ra jednu predstavu o sebi koja se razilazi
</187>
za vlastitim moima predstavljanja, koju posleratnih mislilaca antropologija se zbilja boje svetlou koja trai redefiniciju neba i
sublimie dotle da mu se, u doba revo- razvijala kao antropopatologija. U doba da- zemlje, boanskog i ljudskog, animalnog i
lucija s kraja XVIII veka, uzvieno vraa nanjih bestijalizacija oito da staro pozi- racionalnog. Kad pesnik izgovara re iznova
vanje na ljudskost ne vredi, jer je ova figukao uasno, a beskonanost dobija lice te- ra izgubila univerzalnu vrednost u koju da bi je stavio u stih, tada govor dubi u gorora? U XIX stoleu kombinatorika se od- se rado verovalo pre vek-dva. Pokazalo se voru vijuge iji e volumen odjeknuti drukvija drukije: tu se konane sposobnosti da su projekti faistike i komunistike ijim zvukom nego poetna re i oslobodikombinuju sa silama konanosti (konaan selekcije takoe upirali prstom u oveka ti novu sliku tamo gde je ranija predstava
ivot, rad, jezik). Ovo sueljavanje s kona- kao svoju legitimizaciju, da su rezultat izve- bila suvie vezana za sebe, za stvar koju
sne lekcije ili itanja novovekovne figure
nou oblikuje modernu figuru oveka: ljudskog (kao takvi, ti projekti nisu premalo, treba da nadomesti. Uvek je, u ovim poon sebe uvija u predstavu o biu kojem ve, nieovski kazano, previe ljudski), da stajanjima, re o oslobaanju, o nomadifigura-Bog vie nije potrebna; Fojerbah je bezazlenost humanizacije lana, odno- zacijama, o oslobaanju novih teritorija, o
previja uz oveka svojstva boanskog, vraa sno da se ovek sam otima vlastitoj huma- drukijem udelu zemaljskog u nama.
oveku ono to je ovaj razvio u beskona- nizaciji upravo sredstvima koja iznalazi u Da bi se ono to postaje oslobodilo, ono
tu svrhu. Vrhunsko obrazovanje, na primer,
nost boanskog.
mora da uspostavi nov odnos sa spoljasasvim dobro moe voditi negiranju ivota
Kad Delez uzima Prusta kao pisca koji je u ime novih normi ljudskog; krupni nauni njou. Na neki nain, taj odnos treba da
literaturu video pre svega u potrebi inven- prodori sa biogenetikom i kibernetikim bude neposredan, sirov, bez medijacija.
cije jezika u jeziku, Kafku kao pisca manjin- optimizacijama u medicini, kloniranjem To je prvi zakon nomada. Naime, mi sebi
skog govora u velikim besedama moderne, i ugraivanjem boljih performansi u natal- prisvajamo zemlju, ali u tom prisvajanju
kad podsea na Fukoa za koga je knjiev- ni, a potom i eugenetski razvoj, raskidaju mi se teritorijalizujemo ukopavamo u
sa humanististikim idealima XIX stolea.
nost udno amorenje jezika koji nita ne Izgleda da, takoe, nije samo re o tome da kodove, u pravila velikih pria, globalnijih
kae, a nikad ne uti, onda nije re samo ovek gubi oslonac u modernim tehnikama poredaka, dubimo zemlju, bivamo rafovi
o primerima estetike naravi, ve o tome humanizacije, ve da njegovu figuru kao u mainama, posluioci aparata, izvrioci
da se nova slika oveka trai tamo gde je sredinju ili barem glavnu u obzorju svojeg predatih sudova, njihovih presuda i predmoderna nauka i tehnika rado zaboravila: ovladavanja zemljom, naputaju i veliki rasuda. Oslobaanje pojedinanosti, bez
u kombinatorici, kako Delez kae, moi diskursi starije tradicije, ne samo, dakle, kojeg nema postajanja, obavlja se kao
prosvetitljska nego i hrianska i klasina
koje su, kod oveka, svakako konane, ali humanitas. ovek se svio u lik koji sve e- oslobaanje od teritorije, kroz deteritorijaije varijacije mogu biti beskrajne. ovek e i opasnije porie, niti ili delotvorno ra- lizaciju, ime se i zemlja oslobaa kodova,
je formacija raznih moi, ali se moi uvek zara ivot, ija je inae prva manifestacija. aparata, poredaka. Ona se reteritorijalizukombinuju sa drugim moima, onim koje A kao lik ivog, kao tvorevina zemlje, figura je postaje povrina na kojoj je kretanje
dolaze spolja; postoje dovrene formacije, oveka se zatie u praznini koju je bolje mogue u vie pravaca, gde se susreti zbioslunuti kao utanje, nego je potiskivati
ovek-Bog i ovek humaniteta; ali postoje i besedama nedelotvornih predaja. Ta je fi- jaju sa vie elja. Nomadizacija bi bilo ime
otvorena polja za drugaije kombinacije. gura za nas sve vie u spoljanjosti sveta, prakse oslobaanja nomadi su oni koji
Kad neko postaje-umetnik, onda on inae sve potinjenija njegovim kombinatorika- ne prisvajaju zemlju, kako bi izbegli da
artificijelnu kombinatoriku ljudskog ini ma, sve vie bez jezika, nema kad je re o budu prisvojeni od njenih kodiranih teribarem oitijom, jer joj nalazi telo koje nije njoj samoj, u manjini pred novim konfigu- torija. Nomad, meutim, nije to i moderni
vie telo organa-instrumenata, tle koje racijama povesti.
turista onaj ko putuje stazama utvrnije samo tle reprodukcije, zemlju koja nije tek zemlja za upo- enim od strane predodreenih agencija ve onaj ko je
trebu. Violinista, na primer, sa svojom violinom gradi drukije spreman da luta, kako bi se, kroz nasuminost, sreu, sluaj,
telo, produkuje drhtaje iji su domeni bez rubova, obrazuje pribliio neposrednosti spoljanjeg ili drugog. Otuda neopodruja u kojima se prenosimo u vie smerova odjednom. bino odreenje koje nomadima sprema Delez, kao onima
Kad slikar izvlai iz take crtu, a iz crte povr, on nastanjuje koji slede nomadsku misao, a ne nuno i samo kretanje, mi-
<188>
<R.E..>
</189>
Re je najzad o Delezovoj
poetici o rizomu, rizomatici. Kao to razlika-i-ponavljanje stoje umesto identiteta-i-kontradikcije, izoanaliza
umesto psiho-socio-mediko-analize, postajanje umesto bia,
deteritorijalizacija umesto reteritorijalizacije, nomadi umesto
monada, Antiedip (a ne Edip), itd. tako i rizomatika stoji umesto
aksiomatike. Ali Delezovu rizomsku poetiku valja shvatiti u
starom znaenju poetike onoga to se proizvodi, to se
stvara, to se gradi ili to se iznalazi.
Delez se vie puta vraao problemu virtualnog, od ranih rasprava o Hjumu i Spinozi, preko odeljaka iz Razlike i ponavljanja,
sve do kraja ivota: njegov poslednji, nedovreni rad tie
se upravo virtualnog i aktualnog. Virtualno se ne suprotstavlja realnom, ono poseduje realnost, ve aktualnom, ali
tako to se uvek drukije, razliito aktualizuje, tako to se
umnoava. Virtualno je poput Ideje, koja se aktualizuje tako
to uva razliku; ono je oblik nesvodljivog. Ako je veni povratak nain da se pojam oslobodi jarma identiteta, ako je
postajanje zamena opozicije predikata, a spoljanjost intenziteta stoji umesto analogije suda, virtualna slika (slika misli,
uoblienost vremena) predstavlja nain da se prekine sa
slinou senzualnog. Jer slika je do sada bila ulna ili perceptivna slinost koja ukida razliku; virtualnom je, pak, svojstveno da okean ulnosti, bezmernu senzualnost disparatnog,
ne podvrgava reprezentaciji, ne reprezentuje ga, budui da
mu stoji spolja, kao ideja koja uvek trai preplitanje sa aktualnim. Preplitanje, spojevi, dodiri moguni su
na hiljade naina, u hiljadu tabloa, koje
nisu slinosti-deskripcije, ve slike-invencije. Te slike se ne izdaju za realne,
jer svoju realnost duguju ideji koja ih aktualizuje; one nisu zavrene, statike, jer
ih intenziteti ulnog neprestano gone da
stupe u dodir sa spoljanjim; oni nisu ni
predmeti, jer su privremene, vezuju se u
grozdove ili spojeve koje je mogue uvek
prekomponovati, preusmeriti, preplanirati.
Virtualne, kinematike, privremene slikemisli grade rizom povezivanje disparatnog
koje nije arborescentno (koren-stablo-gra-
<190>
<R.E..>
</191>
<192>
<R.E..>