Ernst Kris (1900. 1957. g.

) jedna je od glavnih linosti u povijesti

psihoanalize. Bio je i nadareni povijesniar umjetnosti. Najpoznatiji je po
svojoj suradnji s psihoanalitiarima Heinzom Hartmannom i Rudolphom
Loewensteinom u oblikovanju teorije o egopsihologiji.
Jedan od njegovih mnogih interesa bili su umjetniki radovi mentalno
oboljelih osoba. U svojoj knjizi Psihoanalitika istraivanja u umjetnosti iz
1952. g., bavi se tim pitanjem kroz tri teme: prva je o baroknom skulptoru
Messerschmidtu iz 1932., zatim slijedi naslov Komentari spontanih
umjetnikih kreacija psihotinih osoba iz 1935., i Funkcija crtea i znaenje
kreativne arolije u shizofrenom umjetniku iz 1945. g.
Kako je sam naveo, za ovo su se pitanje ve vie godina interesirali
europski psihijatri, umjetnici i znanstvenici i neka izdanja na tu temu ak
su inspirirala umjetnike poput Maxa Ernsta, Paula Kleeja, Alfreda Kubina, te
kasnije, Andre Bretona i surealiste.
Meutim bio je prilino vrst u svom stajalitu da takva djela, bez obzira
na svoju vrijednost u kontekstu dokumenata psihopatologije i sredstava
kojima bi se moglo prodrijeti u psihologiju njihovih stvaraoca, nemaju
naroitu estetsku vrijednost, jer su ih karakterizirali strogost formi,
repetitivnost, nedostatak stilskog razvoja, sirov simbolizam i esto horror
vacui. Pisao je kako u umjetnosti mentalno oboljelih ne treba razmatrati
estetske vrijednosti, kako njihov cilj nije estetski, nije namijenjen publici,
ve je svrha njihovog stvaranja iskljuivo regeneracijska, odnosno
okrenuta mijenjanju, kontroliranju ili ponovnom spajanju s izvanjskim
svijetom. ak i u sluaju uvjebanih umjetnika, mentalni poremeaj gotovo
uvijek vodi do degradacije estetske vrijednosti njihovog rada. (Iako se ini
da je bio voljan izuzeti Van Gogha iz ovakve opaske.)

Godine koje su uslijedile poslije Krisovog pisanja na ovu temu obiljeene su

velikim irenjem interesa za to podruje. Na primjer rad Rogera Cardinala

u Engleskoj (Outsider art, 1972.), te Johna Macgregora u istoj zemlji (The

discovery of the art of the insane, 1989.), uz Jeana Dubuffeta i njegovu
Collection de L Art Brut u Lausanni u vicarskoj, skrenuli su pozornost
kritiara i kolekcionara na umjetnost nastalu van granica slubene,
aktualne, prevladavajue kulture i van podruja utvrene umjetnike
scene, pogotovo umjetnost mentalno oboljelih i djece.
S obzirom na to postalo je prikladno preispitati Krisovo negiranje
umjetnike vrijednosti takvih radova.
Pritom e biti predstavljeni radovi dva pojedinca: vicarskog zemljoradnika
Adolfa Wolflija i amerikog bolnikog radnika Henrya Dargera. Ni jedan nije
bio slikarski kolovan i jedva su povrno ako i ne uope bili upoznati sa
slubenom umjetnou (koju je Dubuffet zvao muzejskom
umjetnou). Svaki je kroz godine stvorio velik broj radova koji su postali
cijenjeni i interesantni podjednako sa psiholokog i estetskog stajalita.

Adolf Wolfli je hospitaliziran u Waldau Asylum pokraj Berna godine 1895., u

dobi od 31 god., nakon to je po drugi put uhien zbog seksualnog
napastovanja djevojice. Ostao je u bolnici do svoje smrti 1930. godine.
Bio je duboko psihotian, esto nasilan i godinama je dran u samici.
Dijagnosticirana mu je shizofrenija, mada A. Esman sumnja u tonost
dijagnoze i smatra da je vjerojatno patio od neke varijacije bipolarnog
poremeaja. U svakom sluaju, poeo je spontano crtati 1899. godine, kad
je njegova psihoza neto oslabila, prvo grafitnom olovkom pa olovkama u
boji. Od samog poetka njegovi radovi bili su kompleksni, obiljeeni
potrebom da se ispuni stranica (horor vacui), prepuni samo-aluzija koje su
bile razraene na poleini u dugim autobiografskim, esto fantastinim i
jedva razumljivim tekstovima koji esto nisu imali nikakve oite veze sa
samim crteima. Roger Cardinal njegov je nain rada opisao na sljedei
nain:
Njegovi crtei izraivani su s izvanrednom vjetinom. Wolfli nikad nije
planirao unaprijed, i nikad nije oklijevao. Redovno bi poeo crtati od

odreene toke na rubu lista, i nakon to bi iscrtao granice dodavao je

uzastopne slojeve, kreui se prema unutra i zaustavljajui se tek kad je
cijeli prostor bio ispunjen.
Ubrzo su njegovi radovi privukli pozornost bolnikog osoblja, izmeu
ostalog i njegovog psihijatra Dr Morgenthalera, i oni su ga poeli
ohrabrivati i sakupljati njegove radove. Wolfli je poeo prodavati svoje
radove za male sume novca, dovoljne da ima za duhan za vakanje (umro
je od raka eluca). Tako se stvorila razlika izmeu njegovih spontanih
radova i takozvane bread art- umjetnosti kruha koju je stvarao kako bi
zaradio za duhan, olovke u boji, papir, itd. Uz to pisao je i poeziju i skladao
glazbu pomou znakovlja koje je sam osmislio. Takoer je napisao
dugaku, opirnu i prilino bizarnu autobiografiju naslova Od kolijevke do
groba.

Henry Darger je drugaiji sluaj. Nikad nije bio hospitaliziran niti ukljuen u
sistem mentalnog zdravlja u bilo kojem smislu tokom svog odraslog ivota.
Roen je 1892., a etiri godine kasnije njegova je majka umrla na
poroaju. Bio je nestano, katkad i nasilno dijete i njegov otac, nesposoban
da se brine o njemu, smjestio ga je u sirotite u dobi od oko osam godina.
Kao i mnoga djeca s potekoama u razvoju toga vremena, kada djeja
psihijatrija jo nije bila razvijena, pogreno mu je procijenjena mentalna
retardacija i smjeten je u instituciju za slaboumne tokom adolescencije.
Uz minimalno obrazovanje itav je ivot ivio u Chikagu i uzdravao se u
odraslim godinama radei razne ropske, sluavnike poslove u lokalnim
bolnicama. Gotovo da nije imao kontakata s ljudima, mukarcima ili
enama, van svog radnog mjesta. Bio je to udan, povuen ovjek koji je
naputao svoju iznajmljenu sobu samo zbog primarnih ivotnih potreba i
svoje umjetnosti. Napisao je opsenu, pedantnu priu o svojim heroinama
The Vivian girls in the realms of the unreal, i zatim je ilustrirao sa
stotinama takozvanih kola-crtea. Nita od njegovih radova nije bilo
poznato do njegove smrti 1973., kada je njegov gazda uao u njegovu
sobu po prvi put i naao gomile papira koje je Darger ostavio.

Dargerove kola-crtee od kojih su neki i osam metara dugi i prekrivali

su obje strane papira, karakteriziraju izmeu ostalog njihov nasilan,
napadno sadistiki kontekst, ispunjen ponajvie sa likovima
predpubertetskih djevojica, obino precrtavani iz ilustracija iz asopisa,
reklama ili djejih bojanki, esto bez odjee i obdarene mukim
genitalijama, uz intuitivni osjeaj za linearnu perspektivu i uz izvanredno
bogatu, inventivnu i lijepu kolorizaciju. Crtei su izvoeni u kombinaciji
kolaa i akvarela i pritom je u izvoenju u toj opepoznato nezgodnoj
tehnici iskazana iznimna vjetina. Tema radova je beskonani rat izmeu
zlih Glandeliniana i vrlina punih kranskih Angeliniana, koji se bore zbog
djejeg ropstva, sa sedam aneoskih sestara Vivian kao herojskih
protagonistica, konstantno ugroenih, pod prijetnjom zarobljavanja,
guenja ili vaenja utrobe, ali u konanici trijumfalnih. Pritom nikada nije
prikazano seksualno nasilje.
Dakle rije je o jednom shizoidnom karakteru skrivenom u intezivnom,
nasilnom i seksualno zbunjenom svijetu fantazije koji je uspio donekle
materijalizirati svoj svijet kroz radove u inventivnoj kombinaciji akvarela i
kolaa u potpuno osobnom, karakteristinom stilu.
Pretpostavlja se kako je Darger kroz svoj literarni i likovni rad uspio
sublimirati, neutralizirati ono to se u suprotnom sluaju moglo pretvoriti
u opasne, perverzne i ak ubojstvu sklone porive prema djevojicama. U
svoje zle Glandeliniane je pretoio svo nasilje i sadizam koji su proimali
njegov mentalni svijet a da nikad nisu bili izraeni u stvarnosti.

Dakle vrlo poremeene, psihotine osobe spontano su stvarale radove

bitne estetske kvalitete. Ni Wolfli ni Darger nisu bili Rembrandt, Picasso,
Cezanne, ili Van Gogh ili Munch obojica takozvani mainstream
umjetnici s ozbiljnim mentalnim poremeajima. Njihovi radovi zaista
pokazuju znaajke koje je Ernst Kris spominjao repetitivnost, nedostatak
stilskog razvoja, horor vacui, grubost simbolizma ili izvedbe. Obojica su
posjedovali nekolovane kompozicijske i koloristike vjetine. U svoju su

umjetnost inkorporirali preokupacije svojim osobnim deluzijama (Wolflijeva

grandioznost i Dargerov sado-mazohizam i anatomska konfuzija), ali su
takoer postigli odreenu razinu strukturalne organizacije i u Dargerovom
sluaju, narativnu kompleksnost koja je jasno nadmaila primaran proces
stvaranja kakvog je u sluaju mentalno oboljelih zamiljao Kris.
Krisov kritiki pristup spontanim radovima psihotinih osoba bio je gotovo
u potpunosti usmjeren na sposobnost onog koji stvara da tono prikae
vizualnu realnost pod dominantnom ulogom ega. Kreacije mentalno
oboljelih osoba po njemu su slijedile zakone primarnog procesa odnosno
jezika ida, pri emu je ego igrao malu ulogu, jer da je bilo suprotno, ego bi
se pobrinuo da izoblienja, deformacije u likovnom izrazu ne odu
previe daleko. Samo poimanje estetike Kris je vjerojatno izgradio kroz
svoju profesionalnu posveenost klasinim i renesansnim modelima ija je
estetika funkcionirala drugaije od na primjer estetike kubizma, dadaizma,
surealizma, te apstraktnih struja.
Kris je takoer naglaavao motivirajuu elju psihotinih osoba da kroz
likovni izriaj kontroliraju svijet oko sebe, da povrate, obnove svoje
raskinute veze s njim. Meutim danas je poznato kako je pogled na
psihotinu osobu, pogotovo shizofreniara, kao na nekoga tko je odijeljen
od stvari oko sebe zapravo netoan. Wolfli je bio veoma svjestan stvarnog
svijeta oko sebe jedan od njegovih ranih crtea upuuje, na primjer, na
Waldorf-Astoria hotel, a u jednom kasnijem kolau inkorporirao je sliku
Campbellove juhe 30 godina prije Andya Warhola. Prilino je uzvraao
komunikaciju publici koja se sakupljala oko njegovih radova, ponekad ak
primajui narudbe od lanova osobja. Samotnjaki, izolirani Darger s
druge strane je paljivo oznaio svoje radove za imaginarnu publiku, esto
je oslovljavajui direktno, ponekad se ak igrajui jedan od svojih crtea
naslovio je: Djevojice Vivian su skrivene. Vidi moe li ih pronai.
ini se dakle da je problem psihotine osobe vie raskomadanost njezinog
unutarnjeg svijeta, unutarnja konfuzija i disorganizacija koju pokuava
oajniki ublaiti na razliite naine, esto uz razne deluzije. Pritom je
prisutnost ega oito izraena, barem kad se osvrnemo na Wolflija i

Dargera, na njihovu paljivu formalnu organizaciju, tehniku vjetinu i

inventivnost, i u Dargerovom sluaju, narativnu povezanost.
Danas je svijet bitno drugaiji nego u vrijeme Dargera i Wolflija.
Hospitalizacije su kratke, postoje snani ljekovi, a art terapija razvija se
kao klinika disciplina. U svemu tome tee prevladavaju uvjeti koji su u
prolosti pospjeili spontano umjetniko stvaralatvo mentalno bolesnih.
Ipak pojavljuju se i danas.