- Skripta -

HERBERT READ - POVIJEST MODERNOG SLIKARSTVA

(četvrto izdanje)

Sadržaj:

1) Porijeklo moderne umjetnosti

2) Prodor
3) Kubizam
4) Futurizam, dada, nadrealizam
5) Picasso, Kandinski, Klee
6) Porijeklo i razvoj umjetnosti unutrašnje nužnosti
7) Poslije apstraktnog ekspresionizma

1. PORIJEKLO MODERNE UMJETNOSTI

Izgleda da umjetnost nazaduje za razliku od drugih znanosti. Jer jednom stvornena škola
obično opada u svom razvoju. Ravnoteža estetskog života je stalno nestabilna. Umjetnost se
ne može miješati s drugim djelatnostima. Ona je tu da postavlja pitanja, a umjetnik je čovjek
koji vizualnu percepciju pretvara u materijalnu formu na dva načina, perceptivno i
ekspresivno. Ono što nazivamo modernim pokretom počelo je odlukom slikara Paula
Cézannea da svijet vidi objektivno. Njegovi prethodnici impresionisti vidjeli su svijet
subjektivno. Svijet se u umjetnosti prije uvijek prikazivao „onakav kakav jest“. Prije
Cezannea umjetnici su koristili nevizualne sposobnosti da bi riješili probleme perceptivne
prirode prikazivanja predmeta i prostora. 1877. Cezanne je posljednji put izlagao s
impresionistima jer se odvajao od njihovih ciljeva. Njegovo povlačenje u sebe i svoju
umjetnost dovelo je do revolucionarnog dostignuća. Cezanne koristi dvije riječi koje su dio
revolucionarnog u slikarstvu: „realizacija“ (u ovom sl. to znači ostvariti) i „modulacija“ (u
ovom sl. prilagođavanje boje)“. Cezanneov nagonki temperament je bio klasičan. Cezanneova
slikarska metoda je da prvo odredi motiv (pejzaž, osobu itd.) a onda da ostvari vizualno
shvaćanje tog motiva bez da izgubi intezivnost u svom stvarnom postojanju.

Cezanne je problem u realizaciji slikarskih motiva kod impresionista vidio u izobličenju

pravog cilja umjetnosti. Govorio je da treba: „slikati Pusena napolju, bojom i svjetlošću,
umjesto stvarati djelo u ateljeu gdje sve ima mračnu boju slabe dnevne svjetlosti bez odlaska s
neba“. Govorio je da je ljudska percepcija nejasna, da prirodu treba predstvaljati pomoću
valjka, lopte kugle i sve u odgovarajućoj perspektivi tako da je sve usmjereno prema
središnjoj točki. polje vizualnih senzacija nema granica, pa mi uvodimo fokus. Rezultat je ono
što je Cezanne nazvao „apstrakcijom“ koja je bila po ugledu na prirodu. To ga je učinilo
praocem nove umjetnosti. Ovo rješenje bi bilo suviše geometrijsko, ali to rješenje dopunjuje
modulacija. Impresionisti su koristili boje koje su se slivale jedne u drugu, a to Cezanne nije
mislio pod pojmom „modulacija“. Modulacija prije svega znači prilagođavanje jedne obojane
površine susjednim obojanim površinama. U primjeni razlago je ravne obojene površine na
mozaik odvojenih pločica, a na cjeloj slici vladala je cjelina tih elemenata. Ovaj postupak bio
je očigledan u Cezanneovom razvoju, npr. na akvarelu Pejzaž s vodenicom.

Lionelo Venturi smatra kako je pogrešno misliti da je Cezanne preteča svih slikarskih
pravaca oji su nastali poslije njega. No, Cezanne je svakako bio jednistven umjetnik, stil je
bio sam. Cezanneova namjera je bila da stvori umjetnički red koji bi odgovarao prirodnom
redu. To je bilo oslobođenje koje je čekao umjetnički duh svijeta. Van Gogh, Munk,
Toulouse-Lautrec i dr. imaju zajednički element: dekorativni element, a koji Cezanne
odbacuje.

Vizualni i tehnički putokazi koji rasvjetljuju povijest umjetnosti dolaze iz Japana i Velike
Britanije. Iz Velike Britanije dolazi utjecaj umjetničkog i zanatskog pokreta Villiama Morrisa
koji je započeo 1870. a manifestirao se u namještaju, tapiserijama, ilustriranim knjigama i
arhitekturi. Širenju je doprinio časopis Studio. Utjecaj se proširio svijetom, Belgijom (Van del
Velde), Nizozemske, Austrije… Može se naći i u slikama Munka, Hodlera, Toulouse-
Lautreca.. Iz Japana došle su „estampe“. Jednu možemo vidjeti u pozadini Monetovog
portreta Zole, zatim u Van Goghovom Autoportretu sa zavijenim uhom. Utjecaj ove
umjetnosti najvidljiviji je u djelima Van Gogha i Gauguina. Van Gogh je pokušavao da
japanske drvoreze kopira uljanim bojama, odnosno da japanski stil prenese pomuću
europskog slikarskog medija. Gauguin je usvojio i neke druge istočnjačke osobine. On je
prakticirao i sintetizam, no nije to bio njegov osobni stil, više je preferirao primitivni stil. U
svakom od ovh slučajeva postojalo je traženje nove umjetnosti. Nedovršeno djelo Georgesa
Seurata je najjasniji putokaz za umjetnost 20. st. Georges Seurat je razradio tehniku
poentilizma (divizionizma). Odnosila se na rastavljanje boja koje se nalaze u prirodi na
platno u obliku točaka, a rezultat da bude „optička smjesa“. Seurat je izvršio značajan utjecaj
na Picassa, Braquesa, Grisa. Seurat je dao svijest da stari jezik umjetnosti nije dovoljan
ljudskoj svijesti, treba izgraditi novi jezik.

2. PRODOR

Europska umjetnost početkom novog stoljeća nailazi na zastoj. Maurice Denis 1900. je
naslikao sliku Hommage a Cezanne. Na njoj su Denis, Paul Sérusier, Édouard Vuillard, Pierre
Bonnard, Ker-Xavier Roussel okupljeni oko čovjeka kojeg su smatrali učiteljem. Iste god.
Gauguin se povukao na Markičko otočje. Van Gogh i Seurat su mrtvi, a Toulouse-Lautrec je
umirao. impresionisti i postimpresionisti na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. bili su dobro
primljeni. U Francusku dolaze Duchamp, Picasso (kubist), André Derain (fovist), Maurice de
Vlaminck i dr. Istovremeno u Munchenu dolazi do još jednog okupljanja snaga. U Munchenu
su bili aktivni njemački impresionisti Lovis Corinth, Max Slevogt, a Kandinskog , Nauma
Gaba itd. privukla je minhenska akademska slava. U to vrijeme u Munchenu su bila napisana
dva presudna napisa o umjetničkom pokretu. Apstrakcija i empatija (1908). autora Wilhelma
Worringera govori kako je volja za apstrakcijom u umjetnosti prvi put uzeta kao povratna
povijesna pojava. Drugo djelo je Duhovno u umjetnosti (1912). autora Vasilija Kandinskog,
u kojoj govori o „umjetnosti unutrašnje nužnosti“ kao jedinoj suvremenoj pojavi.

U Parizu slikari koji su bili protiv naziva impresionizam, nazivali su se –les fauves- (zvijeri),
a taj je naziv prvi upotrijebio kritičar Louis Vauxcelles u vrijeme Jesenjeg salona jer su im
sredstva bila žestoka. Ovi slikari su u stvari bili ekspresionisti. Henri Matisse, vođa fovista,
kaže da je pokret počeo kao revolt protiv svjesnog metodizma neoimpresionista kao što su
Seurat i Paul Signac.

FOVIZAM

Djela -> Matisse: Mrtva priroda sa zlatnim ribicama (1911), Zelena linija (1905), Harmonija u
crvenom (1908)

Henri Matisse je nakon učenja kod William-Adolphe Bouguereau prešao na romantičniji, ali
još akademski atelje Gustavea Moreaua. Tu se udružio s Albertom Marqueom, Georges
Rouault i dr. Kod Moreaua su stekli samodisciplinu i marljivost. Matisse je osvjetljenje
preuzeo neposredno od Camillea Pissarroa. U Bretanji je naslikao originalne pejzaže široke
kompozicije pune plavičastih tonova. Po povratku u Pariz Matisseova paleta je puna blistavih
boja. Već je 1986. dobilo zračni sjaj njegovih kasnijih djela., a paletu čine plava, plavo-
zelena, smaragdno-zelena, i crvena. Znači i prije 1900. je slikao u fovističkim manirima.
1898. naslikao je plavi akt kao eksperiment, a koji je zbunio prijatelje. Matisse je u Cezanneu
otkrio da boje na slici moraju imati neku strukturu, ali je osudio Cezannea što je uništio
integritet boje – razbijanje na točke oduzelo joj je život. Matisse je smatrao da umjetnost mora
biti dinamična, da izražava religiozno osjećanje prema životu. Taj stav je sadržan u
teoretskom djelu Bilješke jednog slikara o crtanju 1908. u Parizu. To je jedno od glavnih
djela u povijesti moderne umjetnosti. Tu govori da je kompozicija umjetnost raspoređivanja
na dekorativan način raznih elemenata kojima slikar raspolaže; raspored na slici je
ekspresivan; mjesto likova i prazan prostor, sve to igra ulogu. Iza dolazi izbor boja. Posljednja
faza dokazuje da nema a priori teorije boje koja odgovara predmetu. Najvažnija mu je bila
ravnoteža. Matisse smatra kako su dva načina izražavanja: „jedan je da se one grubo prikažu,
a drugi je da se umjetnički evociraju.“. Matisse se okušao i u skulpturi. Inspiracija mu je bila
Rodinova bista Rocheforta koju je nabavio 1899. Prvo značajnije djelo u skulpturi mu je Rob
1903. a pod utjecajem je Rodinovog Čovjeka koji korača. Na kraju života je izradio Raspeće
za kapelu u Vensu.

„Točnost nije istina.“ – teza je čitavog modernog perioda, a prvi su je kao tezu formulirali
Matisse i fovisti. Gauguin i sintetičari formulirali su jednu drugu tezu koju nazivamo
simbolizmom: „umjetničko djelo nije ekspresivno već reprezentativno.“ Matisse je s
Pissarrom djelio nepovjerenje prema simbolizmu, i nikada nije bio simbolist. Matisove boje
ostaju ekspresivne. Fovisti nikada nisu bili neka povezana grupa, a Matisse je poslužio samo
kao primjer, a ne za propisivanje pravila. Fovisti poput Henrija Manguina i Alberta Marqueta
učili su s njim u ateljeu Gustavea Gustave Moreaua, drugi umjetnici se pridružuju kasnije
(Charles Camoin i Žil Flandern). Od 1902. ovi umjetnici izlažu u galeriji Berte Veil, a kasnije
u salonu nezavisnih. Pridružuju se prvo grupi André Derain, Maurice de Vlaminck, pa kasnije
Kees Van Dongen, Jean Puy, Othon Friesz, Raoul Dufy i naposljetku Georges Bracque. Izvan
svih grupa bila su dva slikara koji su bili fovisti: Georges Rouault i Pablo Picasso. Rouault je
od svih fovista najviše bio ekspresionist. A Picasso je u Autoportretu 1906. već počeo tražiti
snažniji stil.

EKSPRESIONIZM
Početke ekspresionističkog pokreta zasnivaju umjetnici društveno integrirani koji djeluju kao
pojedinci rasuti po društvu nego kao članovi jedne grupe. Iako su se grupe umjetnika doselile
u centre, npr Die Brucke (Most) u Dresdenu, i Der Blaue Reiter (Plavi jahač) u Munchenu, i
dalje su pojedini članovi djelovali nezavisno. Takva je bila umjetnica Paula Modersohn-
Becker koja je upijala moderne utjecaje Hans von Maréesa i spajala ih s osjetljivim
razumjevanjem Gauguina i Van Gogha postižući žensku nježnost. Karl Hofer još je jedan
nezavisni umjetnik tog perioda čiji je stil u skladu s ekspresionizmom. Udružili su se iz
praktičnih razloga, u uslovima u kojima se samo udruženom akcijom otvaraju vrata i dobijaju
fondovi, i koja je djelomično propagandna. Praktična svrha grupe Most bilo je zajedničko
korištenje materijala i radionica, a propagandna strana uključuje manifeste, časopise i knjige
kojima izražavju zajednički cilj. Zajedničke karakteristike dijele s fovistima. Izvor im je u
Jugendstilu – Art Noveau te u Van Goghovim i Gauguinovim osobnim karakteristikama.
Egzotičan element u ekspresionizmu vidljiv je u radu Emila Noldea, Paula Modersohn-
Becker, Ottoa Millera, Maxa Pechsteina. Glavna razlika između fovista i ekspresionista je ono
što je Wilhelm Worringer nazvao „transcendentalizam gotskog svijeta izraza“.
Worringererovi traktati Abstrakcija i empatija (1908.) i Forma u gotici (1912.) presudni su
dokumenti njemačkog ekspresionizma. Ovoj umjetnosti potreban je patos. Otud težnja k
uznemirenoj apstrakciji, otud ona emotivna izobličavanja prirodnih oblika. Sve postaje
zlokobno i fantastično. Sve postojeće postaje groteskno. Edvard Munk, James Ensor,
Ferdinard Hodler i Vincent Van Gogh uznemireni tom energijom slikaju „avetinjski povišenu
i iskrivljenu stvarnost“. Sjevernjaci teže individualizaciji i fragmentaciji, individua postaje
svjesna svoje izoliranosti. Posljedica takve individualizacije je dobrovoljna izolacija
umjetnika te oslanjanje na introspekciju. Preteče i osnivači ekspresionizma su osmerica
slikara: Ferdinard Hodler, Edvard Munk, James Ensor, Vasilij Kandinski, Alexej von
Jawlensky, Emil Nolde, Ernst Barlach, Christian Rohlfs. Sva osmorica su najpresudnije
godine svog života proveli boreći se u izoliranosti, u neprijateljskoj provinciji. Christian
Rohlfs se rodio prvi, ometan bolešću i siromaštvom, stil mu se kretao od impresionizma do
naturalizma. Pod utjecajem Noldea stil mu doseže punu ekspresionističku snagu. Smatra se
osnivačem. Hodler stvara u kalvinističkoj Ženevi. Ensor stvara mistički ekspresionizam.
Jawlensky (mistički) i Kandinski (metafizički) rođeni su u Rusiji. Munk je najoštriji
melankolik i tuđinac, paralele su mu Kierkegaard, Ibsen, Nietzsche. Nolde je bolesno
religiozan u svojoj umjetnosti. Barlach je proročka figura u Francuskoj zbog svog zanosa, on
je i humanistički i religiozan. Ovi umjetnici su se dobro izražavali i u umjetnosti i
književnosti i u likobnim umjetnostima.

Grupu Most 1905. u Dresdenu osniva Ernest Ludwig Kirchner. Prvo je bio arhitekt, kasnije je
grafičar. Prvi drvorezi su mu pod utjecajem Jugendstila. Pod utjecajem je neoimpresionizma,
afričke i orijentalne umjetnosti, Gauguina i Van Gogha. Pridružuju mu se prijatelji Fritz
Bleyl, Erich Heckel, i Karl Schmidt-Rottluff. Ovom kvartetu kasnije se pridružuju još Emil
Nolde i Max pechstein 1906., Kees van Dongen 1907. i Otto Mueller 1910. Neki su jako
kratko bili članovi, npr. Nolde 2 godine. S njima su izlagali i finski slikar Akseli Gallen-
Kallela te švicarski slikar Cuno Amiet. No, Kichner, Heckel, Schmidt-Rottluff i Pechstein su
bili glavni stubovi koji su zajedno djelovali i djelili materijale, novac… Grupa se raspala
1913. kad su individualne razlike postale suviše očigledne.

Djela grupe Most -> Igra aktova 1910. (E. Kirchner); Dvije ciganke (Otto Mueller), Dama
koja sjedi 1907. (Ludwig Kirchner)

3. KUBIZAM

Naziv kubizam je isto kao i fovizam podrugljiv po porijeklu. Kubizam traje od 1907 do 1914,
i imao je izvjesnu stilsku povezanost. Picassova slika Gospođice iz Avignona započeta je u
proljeće 1907. Datum završavanja je nepoznat, a dvije dame na desnoj strani kompozicije su
nadodane kasnije. Picasso je rekao da je prvi put afričku skulpturu vidio u etnografskom
odjeljenju Palais de Trocadero u jesen 1907., dakle poslije slikanja. gđa. iz Avignona što
govori o utjecaju afričke skulpture. Slika je stilski nepovezana. Figure na lijevoj strani slike su
pod utjecajem iberske skulpture, a desna strana je pod utjecajem afričke crnačke skulpture.
Picasso je otkrio umjetnost koja je pojmovna. U svom razvoju bio je eklektičar: romanska
umjetnost rodne Katalonije, gotska umjetnost, španj. slikarstvo 16.st. (El Greco), utjceaj
fovista… Kompozicija Gospođica je vj. utjecaj Cezanneovih Kupačica. Samo što je
Cezanneova piramidalna struktura zamijenjena vertikalnim paralelama. Novina je
geometrizacija oštro ocrtanih figura i nabori draperija. Odraz utjecaja afričke crnačke
skulpture u slikarskoj kompoziciji imaju još: Žena u žutom 1907., Igračica 1907., Glava 1908.
Slika Gospođice sadrže elem. geometrizacije ali to još nije kubistička slika. Godine 1908.
formirala se grupa slikara i pjesnika poznata kao Groupe du Bateau-Lavoir, nadimka
„ploveća perionica“. Pored Braquea i Picassa, u njoj su bili Max Jacob, Marie Laurencin,
Andre Salmon, Guillaume Apollinaire, Juan Gris, Gertruda, Leo Stein. Iste godine Apollinaire
je uveo Fernanda Légera. Kasnije ih je još pridruženo. Pogrešno je smatrati utjecaj Picassa
kao prevladajući. Neki Braqueovi portreti podsjećaju na pejzaže koje je Picasso naslikao u
Horta de Ebro 1909. Braque je, za razliku od Picassa, tijekom cijele karijere zadržao stilski
integritet, a taj integritet je iz perioda kubizma. Ovaj stil se obično razlikuje od ranijih faza
kubizm kao „analitički“. Postoji cjelovita i dosljedna geometrijska strukturizacija sadžaja
koja je postignuta modulacijom. Picasso je definirao kubizam „umjetnost koja se prvenstveno
bavi formom“.

Geometrijski izraz s vremenom postaje postepeno ublažavan i ustupa mjesto slobodnijim

oblicima. Poslije 1909. kubistima se pridružuju: Roger de La Fresnaye, Louis Marcoussis, i tri
brata: Jacques Villon, Raymond Duchamp-Villon and Marcel Duchamp. Dolazi do cijepanja
grupe i nastaje Groupe de Puteaux. Poveećanjem broja kubista samostalnog stila dolazi do
stilskih proturječivosti. Na to je ukazala knjiga Du cubisme 1912. (Autori: Jean Metzinger,
Albert Gleizes). Albert Gleizes kao cilj ima preciznost i „sposobnost individualiziranja
apstrakcija“. Nikad ne ponavlja iste likove ni predmete. Njegovo slikarstvo uzvisuje predmete
na viši stupanj plastičnosti.

Najznačajnije u umjetnosti Juana Grisa jest njegova sposobnost kombiniranja „kompozicije

po ugledu na prirodu“ sa prostorom slike. Gris je prvo planirao strukturu slike, zatim joj je
dodavao sadržaj. Duboko je utjecao na razvoj nefigurativne umjetnosti.

Fernand Léger slika prvu kubističku sliku 1910: Naga u šumi. Predstavlja gusto zbijenu
grupu geometrijskih oblika. 1911. naslikao je Pušače koji predstavljaju slobodniji osobni
izraz. U trazvoju Legerova slikarstva između 1911 i 1918. postoji logičnost koje nedostaje
drugim kubistima. Leger je našao svoj izraz i razvijao ga je: uopćeni pojam stvarnog prostora
i originalno vizualno iskustvo. Imao je malo sljedbenika, svega dvojica, za razliku od Picassa
kojeg je sljedilo stotine umjetnika. Odlike njegovog slikarstva su jednostavnost, čovječnost,
dinamična i figurativna upotreba boje.

Robert Delaunay se bavio kolorističkim vidom kubizma koji je odgovoran za jedno drugo
skretanje ortodoksnog kubizma. Ovo skretanje Apollinaire je nazvao orfizmom i definirao ga
kao umjetnost slikanja novih struktura elementima koje umjetnik stvara sam. Djela orfičkog
umjetnika moraju pružati estetsko zadovoljstvo i uzviženo značenje ili sadržaj. Apollinaire je
pišući oko 1912. s ovim povezao Legera, Francis Picabia i Marcel Duchampa. Apollinaire je
kubizam koji je razvio Delaunay nazvao nagonskim, i on se zaista zasnivao na strasti koja je
prvenstvo davala boji. Zasnivao se i na eksperimentima impresionista. Delaunay je bio zauzet
problemom forme, kao Picasso i Braque. Osnovao je vrstu slikanja Simultaneisme: ništa ne
smije biti vodoravno ni uspravno, svjetlost sve deformira. Delaunayova originalnost u pov.
moderne umj. je u tome što mu motiv nije bio potreban, a za svoje efekte oslanjao se na
geometriju. Godine 1912. naslikao je Le Disque – kompozicija kompoirana kao shema boja.
Delaunay je sudjelovao na izložbi grupe Plavi jahač 1911. i tu dolazi u kontakt s Kandinskim.
Zbog toga je Delaunayav utjecaj veći u Njemačkoj nego u rodnoj Francuskoj.

Picasso portretima naslikanim 1910-1911 nagovješćuje apstraktivnost (Ma jolie, portret

Vollarda), ali i Braque u Ženi s mandolinom 1910, Ženi koja sjedi 1911, Portugalcima 1911.
Picassov Aficionado iz 1912. apstrahiran je u tom smislu što se facete ili dijelovi na koje je
podijeljen direktno odnose na sadržaj. Otkrivamo elemente nosa, šešira, dijelove tipografije
itd. Kompozicija predstavlja grupu vizualnih elemenata asociranih za sliku u sjećanju. „Žiža“
je na samom prostoru slike. Svi vizualni elemnti doprinose boji i obliku. Čvrsta stijena je
razlomljena (razbijena u kocke); kamenje je onda upotrijebljeno za gradnju nezavisnih
struktura.

Nova plastična imaginacija pomoću slobodnih asocijacija bilo kojih vizualnih elemenata
vlada perspektivnom točkom gledanja. Umjetnik prelazi na imaginaciju, razbija slike
percepcije da bi ih ponovno kombinirao u nereprezentativnu strukturu. Prihvaćanjem ovog
principa slobodnih asocijacija, povijesni je razvoj poslije 1912. uvelike određen procesom
selekcije koji je usvojio neki umjetnik ili grupa. Picasso i Braque su proširili slobodu svoje
plastične asocijacije, npr asocirali su muzičke instrumente s novinama, karte za igranje
lulama… Sporno je imaju li te slike dublje značenje. U razvoju kubizma od 1912. do 1914.
umjetnici se oslanjaju na materijal. Picasso i Braque na platna stavljaju novine, zidne tapete,
povezujući elemente površinama boje ili ih ovjekovječuju ugljem. Ta tehnika se naziva
collage. To je franc. riječ za proces montiranja ili ljepljenja.

Kubistička skulptura imala je odovjen razvoj vezan za kipare: Raymond Duchamp-Villon,

Jacques Lipchitz, Constantin Brâncuși, Oleksandr Porfirovič Arhipenko… Prvi koji je
kubizam spomenuo u okviru skulpture bio je Raymond Duchamp-Villon. Arhipenko je počeo
da prikazuje svoja djela u Jesenjem salonu 1911., a Brâncuși u Salonu nezavisnih 1912.
godine. Duchamp-Villon je primjetio pomješanost kubističke skulpture sa arhitekturom. Za
Duchamp-Villon svjetlost je najbitnija za skulpturu. Duchamp-Villon u djelu Konj (bronza,
1914.) prikazom pokreta postiče dinamičnost. Arhipenko djelom Boks-meč (kamen, 1913.)
postiže strukturnu intezivnost koja daje nagovještaj konstruktivizma. Julio González je španj.
kipar koji se posvetio novoj vrsti skulpture od kovanog gvožđa. Arhipenko je bio
najinovativniji. Prvi je prihvatio izražajnost rupe. Henri Laurens i Jacques Lipchitz
geometrijske oblike prevode u čvrste trodimenzionalne skulpture. Karakteristična djela
kubističke skulpture su: Laurensova Žena s lepezom 1914. i Glava 1918. (drvena
konstrukcija)., Lipchitzov Čovjek s gitarom 1915.

Constantin Brâncuși osim što je dijelom kubističku kipar, ostao je individualist. Bio je i
pragmatist. Kubističko djelo mu je npr. Izgubljeni sin. Odlučno je odbacio kubističku
revoluciju. Težio je prikazivanju suštine stvari, da s predmeta skine sve priraslice što je
suprotno kubizmu, da prikaže organsku suštinu. Poveznica sa Cezanneovim principom
prikazivanja pomoću kugle, valjka vidljiva je u sljedećim radovima: Mladalački torzo,
Madmoiselle Pogany, Leda.

Završetak kubizma poklapa se s izbijanjem rata 4.8.1914. Braque, Leger, Duchamp-Villon,

Villon bili su mobilizirani. Većina ostalih je postupno regrutirana. Grupa se više nikad nije
ponovno formirala, ali je oslobodila stvaralačku energiju koja je preobrazila umjetnost svijeta.

4. FUTURIZAM, DADA, NADREALIZAM

Futurizam, prvi pokret ovog karaktera, začeo je i organizirao Talijan Filippo Tommaso
Marinetti. Tijekom 1909. raširio je manifest koji je retoričnim rečenicama objavljivao kraj
umjetnosti prošlosti (Le Passeisme) i rođenje umjetnosti budućnosti (Le Futurisme). Okupio
je sljedeće umjetnike: Umberto Boccioni, Carlo Carrà, Luigi Russolo, Giacomo Balla, Gino
Severini. Boccioni je sastavio Manifest futurističkih slikara 3.3.1910., kojeg je proglasio na
velikom skupu u kazalištu Chiarello u Torinu. 1910. je pojavljuje se Manifest tehnike
futurističkog slikarstva. Godine 1912. grupa je organizirala u Parizu jednu izložbu. 1916.
godine Boccioni je poginuo, iste godine grupa se raspala i više se nikada nije formirala.
Severini se jedno vrijeme okrenuo kubizmu. Carrà je pao pod utjecaj Giorgio de Chiricovih
metafizičkih slika. Balla se vratio akad. realizmu. Russolo je izgubio interes za slikarstvo.
Manifest je jedan logičan dokument: sve se stvari brzo kreću i mijenjaju, i taj dinamizam
umjetnik želi predstaviti. Prostor ne postoji, ili postoji kao atmosfera u kojoj se tijela
prožimaju i kreću. Boje se prelivaju, sijene su lepršave.

Djela futurista: Giorgio de Chirico: Place d'Italie 1912., Carlo Carra: Metafiziča muza 1917,
Umberto Boccioni: Jedinstveni oblici kontinuiteta u prostoru 1913.

Objavili su u 9 točaka svoj manifest:

1) Treba prezreti sve oblike imitiranja, a slaviti oblike originalnosti.
2) Treba se pobuniti protiv harmonije i dobrog ukusa.
3) Kritika umjetnosti je štetna.

4) Treba se očisititi od ustajalih tema

5) Naziv „luđaci“ koji se pripisiva inovatorima treba smatrati počasnim naslovom
6) Komplementarizam u slikarstvu je apsolutna nužnost i ostalim umj.
7) Univerzalni dinamizam se u slikarstvu treba predstaviti kao dinamička senzacija
8) Iskrenost i čistoća su najnužnije za interpretaciju prirode
9) Pokret i svjetlost uništavaju materijalnost tela
Futuristi kao i impresionisti pokušavaju riješiti problem predstavljanja pokreta u statičnoj
formi slikarstva i skulpture. Rješenje futurista je bilo malo naivno, pa su za konja u galopu
govorili da ima 24 noge. Zato su slikali pse, konje i dr. s umnoženim udovima. Boju su
prikazivali kao ritam, zvuk kao niz talasa. Umberto Boccioni: Jedinstveni oblici kontinuiteta u
prostoru 1913. – djelo je dinamične snage koju povezujemo s barkonom skulpturom. Dok je
barokna skulptura okreće u sebi, Boccionijeva izgleda kao da se baca u prostori anticipira
oblike aviona. Svi futuristi su pokušali prikazivati fizičke ili mehaničke slike, no upali su opet
u realistični akademizam, jedino je Boccioni napravio odmak. Futurizam je u osnovi bio
simbolična umjetnost.

Marcel Duchamp je dijelom svog rada bio futurist, ali i dadaist, no imao je jasnije shvaćanje
futurizma od samih njegovih tvoraca. Apollinare je Duchampa opisao kao „odvojenog od
estetskih preokupacija“. Akt koji silazi niz stepenice je djelo za koje Duchamp kaže da je
„organizacija kinetetičkih elemenata, izraz vremena i prostora kroz apstraktno predstavljanje
pokreta.“

DADAIZAM

Hugo Ball je bio organizator prvog programa 1916. nove umjetničke manifestacije. Članovi
grupe slučajno su u rječniku otkrili riječ dada. Riječ je postala ime za čitavu aktivnost.
Osnivači su dolazili iz Njemačke (Emmy Hennings, Hugo Ball, Hans Richter, R.
Huelsenbeck) iz Rumunjske (Tristan Tzara, Marcel Janco), iz Francuske (Jean Arp). 1916.
objavljena je brošura Cabaret Voltaire ,urednik je Hugo Ball. U srpnju je objavljen prvi broj
časopisa Dada.
Dada je od početka bila internacionalna. Dadaisti su iz futurizma posudili ideju simultanosti.
A dadaisti iz kabarea Voltaire su preuzeli bruitizam (fran. šum, buka), dok htjeli suprotno:
umirenje duše, uspavanku, apstraktnu umjetnost. Dadaisti iz kabarea Voltaire nisu znali što
žele – pregršti moderne umjetnosti koje su se u izvjesnim trenutcima zadržavale u umovima
tih individua, skupljene su zajedno i nazvane dada. 1917. objavljeni su Dada I. i Dada II., a
treći broj 1918. Godine 1917. Huelsenbeck se vratio u Berlin i organizirao je njemački
dadaistički pokret. Pridružili su mu se Georg Groß i Raoul Hausmann. Ostale grupe dade
organizirane su u Baselu i Barceloni. Pri kraju rata grupa se počela raspadati. U Salle Gaveau,
u Parizu, 1920. održan je Dadaistički festival na kojem su sudjelovali: Andre Breton, Supo,
Louis Aragon, Supo. 1920 održan je i dadaistički festival u Berlinu. U njemačkoj je dada
pokazivala revolucionarne i politički nihilističke tedencije, postala je društveni protest. Dada
se od početka proglasila aktivističkom naslijedivši Marinetijevu retoričku propagandu.
pokušali su odbaciti teret tradicije dok je u pozadini vladao rat. Htjeli su zaprepastiti
buržoaziju, i bili su spremni upotrijebiti bilo koje sredstvo iz oblasti jezivih imaginacija: otpad
(npr. Merzbild - Kurt Schwitters), skandalozne predmete (police za boce i noćni lonci).
Duchamp je Mona Lisi nacrtao brkove, a Francis Picabia je slikao mašine bez funkcije da bi
ispijao znanost. Dada je krajnji akt oslobođenja.

Giorgio de Chirico je odigrao važnu ulogu u talijanskoj dadi. S Carlom Carrom osnovao je
„scuola metafisica“ – stil koji se zasnivao na Nietzscheovoj filozofiji, na slikarstvu slikara
Böcklina i Maxa Klingera, u suštini novi tip romantičnog pejzaža. Prvi de Chiricov pejzaž
ovog tipa naslikan je 1910.. Iza je počeo uzimati „Picassove konstrukcije“ – geometrijske
instrumente, dijelove mapa, biskvita itd, slikane postupkom trompe d'oeil i uklopljene u
groteskne figure koje liče na čudovišta od voća i povrća poput onih djela slikara Giuseppea
Arcimbolda iz 16.st. predmeti na njegovim slikama obično su izolirani, kompozicije nisu
osmišljene,sve je spontano.Slike de C. posjeduju magijsku moć.

Marc Chagall rođen je u Rusiji, a u Pariz dolazi 1910. i pridružuje se krugu u kojem su
Guillaume Apollinaire, Max Jacob i slikari Robert Delaunay i La Fresnaye. Iz Rusije je donio
poetsku viziju. 1911. pod utjecajem je kubista. Slika Autoportret sa sedam prstiju ili Golgota
1912. imaju karakteristične elemente Chagallove ruske ikonografije u kubističkom
geometrijskom stilu. U preratnoj viziji Pariza vratio se djetinjoj viziji. U međuvremenu
njegov „illogisme“ je ostavio dubok utjecaj na najmlađu generaciju umjetnika.
NADREALIZAM

Neka djela: Juan Miro: Karneval Harlekina (1924.-25.), Joan Miro: Materinstvo 1924., Paul
Delvaux: Ruke 1941., Victor Brauner: Hermetički prostor 1958., Roberto Sebastian Matta:
Davati bezbolnu svjetlost 1955.

Termin nadrealizam dugujemo Appolinaireu: upotrijebio ga je da bi opisao svoju Les

mamelles de Tiresias (drama surrealiste en deux actes et un prologue), koja je izvedena 1917.
Kad su Andre Breton i filip Supo 1919. osnovali reviju Litterature usvojili su termin
„nadrealizam“ kao termin koji karakterizira metodu spontanog pisanja kojim su
eksperimentirali. Porijeklo ovog pokreta je književno. Breton je pokupio ostatke članova
dadaističke grupe nakon raspada 1922., i do 1924. mogao je da računa na suranju umjetnika
kao Joan Arp, Max Ernst, pa je izdao svoj Prvi nadrealistički manifest. Prednost nadrealizma
je što je imao inteligentnog i utjecajnog koordinatora, no Breton je odbijao naziv „vođe“, iako
je imao zaslugu da je modernistički pokret poveo iz dadaističke u nadrealističku fazu. Breton
je smatrao da je dada odraz jednog stanja uma čijem stvaranju ona ničim nije doprinjela.
Nadrealisti su željeli „pročistiti i ujediniti bitne principe modernizma“. Breton je novu
orijentaciju našao u doktrinama psihoanalize. Kao student medicine upoznao se s Freudom što
je prouzročilo upotrebu asocijacije riječi i izazvanih sanjarenja kao o mogućim metodima
umjetničkog stvaranja. Nadrealizam je prije svega pitanje poetskog stvaranja, a slikarstvo i
skulptura su u suštini bili shvaćeni plastični preobražaji poezije. Nadrealizam je čisti psihički
automatizam kojim se želi izraziti stvarno djelovanje misli. On teži da fiktivno uništi sve
psihičke mehanizme, a zasniva se na vjerovanju u višu realnost izvijesnih oblika asocijacija.
Breton je razlikaovao dvije epohe: od njegovog početka (od 1919.) do danas (tj do 1936.):
čisto intuitivna epoha i rezonujuća epoha. Do 1925. nije se pojavio nikakav politički ili
društveni stav, do izbijanja marokanskog rata, koji nas je ponovno suočio s javnim protestom
zbog oružja. Taj protest nazvan je La Revolution D'Abord et Toujours (Revolucija prva i
uvijek!) (listopad, 1925) bio je konfuzan: označio je raskid s čitavim jednim načinom
mišljenja. Stvorio je presedan koji je odlučujući za cijeli jedan budući pravac. Ovaj pravac bio
je označen atmosferom „tridesetih godina“, nije u aktivnom smislu preživio rađanje
staljinizma. Breton je 1924. objavio drugi manifest nadrealizma, u posljednjem broju časopisa
la Revolution Surrealiste, koji je bio osnovan 1924. Godine 1930. pokrenut je novi časopis La
Surrealisme au Service de la Revolution, pa dolazi do znatnog pregrupiranja snaga. Bretonov
cilj je uvijek bio da plastične umjetosti uvrsti uz književnost i politiku pokreta. Usprkos
Bretonovoj preciznoj definiciji, nadrealizam je kao i ostale faze modernizma, bio jedna
promjenjliva grupa individualista. Uvijek su bile očigledne dvije tendencije: jedna
dadaistička, a druga nihilistička po svrsi, i usprostavljena tradiciji. Max Ernst je pravio
vidljive pjesme od isječaka novina. Breton je napravio izvjestan broj proizvodnih konstrukcija
od otpadaka. Ali, ljepota se i dalje pojavljila, pa je i najodlučnije zanemarivanje konvencija
umjetnosti dovodilo do nesvjesnih harmonija. K. Schwittersova Merzbilder je kasnije
prepoznata kao djelo izvanredne senzibilnosti. Taj nenamjerni esteticizam ne nalazimo samo
kod Maxa Ernsta i Kurta Schwittersa, već i kod Hansa Arpa. H. Arp je 1916. pravio kolaže ili
konstrukcije s nazivima kao što su Kocke postavljenje po zakonu slučaja, Predmeti
postavljeni po zakonu slučaja. Može se pretpostaviti da je zakon slučaja isto što i zakon
ljepote. U nastojanju da objasni ovu proturječivost, Breton je sugerirao postojanje neke bitne
veze između slučaja ili automatizma (kojeg on naziva „ritmičko jedinstvo“). Arp je cijelu
karijeru pravio 2D konstrukcije, vj. po zakonu slučaja, ali je postepeno prešao na 3D skulpture
pa je stvarao oblike koji kao ilustriraju suštinske načine rasta. Arp je najviše nadrealist jer
njegovo djelo otkriva bitne modulacije materije izazvane akcijom prirodnih sila: kao što voda
glača kamen. Međutim, karakterističan plod nadrealizma nije stvorio Arp nego Ernst i Andre
Mason kome Breton pripisuje pronalazak automatizma. Salvador Dali se 1929. uvukao u
nadrealistički pokret. On je doprinos dao na teorijskom planu pomoću pozajmica i
jukstapozcija. Dalijeva djela dugo su pokazivala znakove panike, a otpor je pružalo procesom
sistematske vulgarizacije. Tonuo je u akademizam. No ipak, mora se priznati kako je je Dali
zahvaljujući svom egzihibicionizmu poistovjećen s nadrealizmu. I drugi su pripadali
nadrealizmu iako formalno nisu bili u grupi u Parizu, npr: René Magritte, Paul Delvaux,
Richard Oelze… Oni su doprinijelu emancipaciji vizualne imaginacije, a ta emancipacija je
odlika modernog pokreta kao cjeline. Kritika nadrealista je što nisu mogli provesti svoju
revoluciju jer su pokušavali forsirati nesvjesno. da silom pobjede tajne koje bi se lakše otkrile
manje umjetničkim umovima. Read kaže, da je „nadrealizam u širem smislu romantičarski
pokušaj da se prekine sa stvarima onakvima kakve jesu.“ da bi na njihovo mjesto stavio
druge, faza romantičarskog pokreta, neustrašivo istraživanje granica ljudske slobode.

5. PICASSO, KANDINSKI, KLEE

Ova tri umjetnika su najviše od svih drugih pridonijeli razvoju moderne umjetnosti, i ne mogu
se uvrstiti ni u jednu posebnu fazu. Na osnovu njihova otkrića osnivani su čitavi pokreti, no
oni su ostali umjetnici individualne energije. Picasso je u dodiru s Braqueom započeo
kubistički pokret, i njegov potkubistički izraz ne može se odvojiti manifestacija nadrealizma.
Kandinski je predvidio mogućnosti koje su očekivale novu epohu i nagovijestio budući
razvoj. Klee je imao najvišu inteligenciju za postavljanje estetskih osnova teorije i prakse
modernog pokreta.

Svaki pokušaj stvaranja kronološle klasifikacije brzo propada jer nijedan period nije zatvoren
period, ograničen na jedan stil. Picasso je na početku karijere dugo vremena zadržavao trajno
raspoloženje: plavi period od 1901. do 1904., ružičasti period od 1904.-1906. – nazvani su po
bojama koje prevladavaju na tim slikama u tim periodima. Svejedno dolazi do varijacija u tim
slikama, npr. La belle Hollandaise iz 1905. ima neku sivu punoću koja odudara od umorne
nježnosti lsike Majka i dete slikane iste godine. Kubizam je za Picassa bio strast 5 godina,
istraživao je nove mogućnosti dominantnog izraza. Picasso se 1915. odjednom vratio
preciznom realizmu, ali bez čvrste namjere, jer su i ti portreti imali kubističke elemente. Imao
je od 1914. nekoliko faza:

1914. Daljni razvoj kubizma u „rokoko“ maniri ,zagasite boje

1915.-1916. Samo linearni kubizam

1915.-1921. Klasični kubizam

1918.-1925. Manirizam. Isključivanje i izdvajanje ženskoga lika

1920.-1924. Dva se stila stapaju

1923.-1925. Razvoj „kubizma krivih linija“

1924.-1928. Period velikih kubističkih mrtvaca

1925. Početak Picassove nadrealističke faze (Tri igračice 1925.)

1928.-1933. Monumentalni arhitipovi – Žena u naslonjaču 1929., Kupač koji sjedi 1929,
Kupač koji stoji 1929.,Figura koja baca kamen 1931.

1931.-1934. Period obnovljenje skulptorske aktivnosti.

1932.-1934.Serija velikih platna žena u stilu krivih linija.

1937. Slikanje Guernice

1938. – 1940. Period velikih snažnih kompozicija, nalik na skulpturu. Noćno ribarenje 1939.
1940.-1944. Ratni period u Parizu. Povratak na 2D kompozicije i sintetičkom kubizmu

1945.. Poslijeratni period.

1946.-1948. Idiličan međučin u Antibima. La joie de vivre 1946. Pastorala 1946.

1948.-1954. Keramika u Valoriju.

Picasso je bio najutjecajniji umjetnik prve pol. 20. st. To što je jednim dobom dominirala
jedna ličnost, znak je slabosti. Stilsko jedinstvo kojem se on vraćao jest neoklasicizam što je
svjedočanstvo o njegovom akademizmu. Eksperimentalni period u umjetnosti je bogomdano
doba za šarlatane. Sam je Picasso pravio greške u identifikaciji. Njegove povremene povratke
na neoklasicizam možemo gledati kao izrugivanje nužnoj disciplini, ili kao ispoljavanje
virtuoznosti, jer je njegovo crtanje nenamjerno i instiktivno. To je urođen dar, ali i
uvježbavanje crtačke tehnike od mladosti. Kao linearni izraz on se ne razlikuje od crteža na
grčkim vazama. Kad u neoklasicističke crteže unese manirističko iskrivljavanje motiva, tek se
tada može reći da su u vezi s modernim pokretom. Dvije su grupe djela – imaginativna i
fantastična. „Ja ne idem za prirodom već ispred nje – i sa njom zajedno“ – Picassova je
izjava. „Ispred prirode“ označava simboličku formu, a „sa prirodom“ označava obogaćenje
takvih simboličkih formi prirodnom vitalnošću.

Picassove Tri plesačice 1925., Tri muzičara 1921., i neoklasične Tri gracije 1924. su
prototipovi triju kategorija na koje se može podijeliti Picassovo djelo. Picassove Tri plesačice
1925. su zaprepašćujuće po svojoj fizičkoj i emocionalnoj žestini. Lijeva figura plesačice je
zastrašujuća, iscerena maska. Tri plesačice su metamorfozna slika, a u Picassovoj umjetnosti
označava prekretnicu korjenitu koliko i pva kubistička slika Demoiselles d'Avignon. Tri
muzičara su dovoljno groteskni, ali njihova su iskrivljavanja relativno objektivna i formalna.
Kompozicijska razlika između Tri muzičara i Tri plesačice je što Tri plesačice predstavljaju
proračunato pregrupiranje fragmentiranih i geometriziranih predstava proizašlih iz motiva, a
Tri muzičara su metamorfoza samog motiva. Kockasta lica muzičara su frontalna. U Tri
plesačice dislokacija je naturalističkih elemenata. Oči su pomaknute u stranu, dojka je
preobražena, prvi put se pojavljuje složeni lik.

Žena koja sjedi 1926-27, i srodna žena koja sjedi 1927. razvijaju novu metamorfozu. Kao da
postoji kombinacija tri istovremena lika žene, a dislokacija očiju, usta i grudi je proizvoljna.
Ti novi ektremi nastavljeni su u brončanoj Figuri 1928. Te godine načinio je mnoštvo crteža s
iskrivljenim glavama, udovi se slivaju s mlitavim grudima, oči i usta su proizvoljno umeteni.
Picasso je prevazišao kubistički i neoklasični stil, on je ušao u carstvo fantazije u kojem su
likovi arhitipski i generički. Likovi, linije i boje su Picassovo individualno djelo, dok su
simboli pojekcije iz psihičke dubine koju je Carl G. Jung nazvao kolektivnim nesvjesnim. S
ovog gledišta nadrealisti su bili u pravu kad su inzistirali na autonomno i anonimnom sadržaju
ove nove vrste umjetnosti. Od 1926. Picasso nije prestao da kultivira svoje nesvjesno – da
objektivno posmatra. Njegovi likovni simboli su arhitipski: predstavljaju ikonografiju seksa i
plodnosti, rođenja i smrti, ljubavi i nasilja. Ipak, otkrivanje značenje simbola nije korisno, oni
su najsnažniji u svojoj tajnosti.

Guernica 1937. je dokaz da je Picasso društveno svjestan umjetnik, za slikarstvo je rekao „da
je ratni instrument za napad i odbranu neprijatelja.“. Guernica je isto tako, dokument
španjolskog građanskog rata. Slikana je kao neposredna vijest da su njemački bombarderi
razorili baskijski grad Guernicu. Povezana je s grafikom Minotauromahija 1935. Sličnost se
može objasniti povezanim nesvjesnim faktorima nego namjernim korištenjem istih simbola
(bika, konja, figure koja drži svjetiljku). Može biti da su arhitipski simboli dio neophodnog
jezika simbola. Simboli su dvosmisleni – bik može predstavljati nasilje, diktatora Franka i
njegovu vojnu kliniku, konj predstavlja narod, freska u Guernici je alegorična. Gurenica
nikada nije izgubila svoj monumentalni značaj.

VASILIJ KANDINSKI

Djela: Kompozicija 1911., Kompozicija br 2. 1910,

Već je spomenut u vezi s početcima kubizma i ekspresionizma. Bio je filozof, vizionar,

slikar… Rođen je 1866., petnaest godina prije Picassa. Prvo je htio biti muzičar. Ali napunivši
20. g. otišao je studirati pravo i ekonomiju u Moskvu. Tu se prvi put upoznaje s ruskom
umjetnošću. Utjecaji: srednjovjekovne ruske ikone, ruska narodna umjetnost, stari majstori iz
Petrograda i Moskve. U svojoj 29. godini prvi put je vidio izložbu franscuskih impresionista.
Sljedeće godine napušta pravnu karijeru i odlazi u Munchen studirati slikarstvo. Poslije 3.g.
dobiva diplommu Kraljevske akademije u Muchenu. Boravio je u Parizu, Tunisu, Rapalu
(Italija), Dresdenu, Berlinu, u Munchen se vraća 1908. godine i tu živi sljedećih 6 godina.
Slikarstvo mu je prošlo nekoliko faza, od akademizma, fovizma (sam je bio fovist do dolaska
u Munchen) preko stupnjeva eklekticizma (narodna umjetnost, impresionizam,
postimpresionizam). Potpuno nepredmetni oblici prvi put nađeni u studijama u grafici, a ne u
boji. Povijesni traktat Kandinskog napisan je 1910. Predstavlja prvo probno opravdanje
nepredmetne umjetnosti. U traktatu O spiritualnom u umjetnosti često se spominje muzika.
Kandinski nastavlja da dokazuje da oblik i boja po sebi sadrže elemente jezika dovoljnog da
izrazi emocije i da je na odgovarajući način prenese posmatraču. Upotrebljava muzičku
analogiju. Koristi za izvore: impresiju, impovizaciju i kompoziciju. Iz impresije do 1910.
radio je fovističke slike. Iz impovizacije potiču njegove konstruktivističke apstrakcije od 1921
nadalje. Improvizacije Kandinskog preteče su današnje neformalne umjetnosti od 1945. U
posljednjoj fazi 1925-1944 njegov je simboličan jezik postao potpuno objektivan i
transcedentan. Tu postoji povezanost. Stvorio je potpuno nov oblik u umjetnosti i po tome je
revolucionarniji od Kleea. 1924. s Kleom, Lyonel Feininger, Wassily Kandinsky i Alexej von
Jawlensky osnovao je Četvoricu plavih.

PAUL KLEE

Djela: Glave 1913, Brod prolazi pored botaničke bašte 1921., Lijepa vrtlarksa 1939.

Talent mu je formiran u tišini seoskog predjela Švicarske. Bio je violinist. Nije poznavao
Kandinskog. Na njega su najveći utjecaj ostavili Leonardo, Goya, Rembrandt. 1908. je vidio
Van Goghovu izložbu, iste god. vidio je izložbu Jamesa Ensora s kojim je blizak vizionarski.
Upoznao je Kandinskog i ostale umjetnike. Shvatio je da Kandinski i Franz Marc rade u istom
pravcu, i u skupini Die Blaue Reiter. Klee im se pridružio. 1911 počinje pisati svoj katalog,
zapisao je gotovo 9000 djela u tehnici pera ili olovke prelazeći na crteže u bojama i na slike
uljanim bojama. Putovanje u Tunis 1914. dalo mu je iskustvo svjetlosti i boje koje je duboko
prodrlo u njegovu svijest. 1920 Walter Gropius ga je pozvao da se pridruži Bauhausu – 10
god slikanja. To iskustvo bilo je značajno za Kleea. To ga je natjeralo da studentima formulira
principe svoje umjetnosti, osnovne principe čitave moderne umjetnosti. To je teorijsko djelo
stavila u 3 teorijske knjige: Pedagogisches Skizzenbuch (Pedagoška bilježnica skica) 1925.
Pedagoška bilježnica skica se bavi analizom elementarnih oblika i pokreta i uputstvima za
praktične veze. Veći dio njegovog djela bavi se i praktičnim detaljima (npr. predavanja u
Bauhausu u Veimeru).