Professional Documents
Culture Documents
HIDROLOGIJA ZA AGROEKOLOGE
Recenzenti:
Prof. dr. sc. eljko Andrei, dipl. ing. fiz.
Prof. dr. sc. Andrea Baani, dipl. ing. geol.
Prof dr. sc. Davor Romi, dipl. ing. agr.
Slike u skriptama:
Jasenka Gregorina, tehn. crt.
Grafiko ureenje:
Indramani Sharma, dipl. ing. mat.
PREDGOVOR
Ranko ugaj
SADRAJ
1
1.1
1.2
1.3
6
6
8
10
2
2.1
2.2
2.3
2.3.1
2.3.2
2.3.3
2.3.3.1
2.3.3.2
2.3.4
2.3.5
2.3.6
2.3.7
2.3.8
2.4
2.4.1
2.4.2
2.4.3
2.5
2.5.1
2.5.2
2.5.3
2.5.4
2.6
2.6.1
2.6.2
2.6.2.1
2.6.2.2
2.6.2.3
12
12
12
13
13
13
14
14
14
15
15
16
16
17
18
18
19
19
21
21
23
23
23
24
25
31
32
33
35
3
3.1
3.2
3.3
3.3.1
3.3.2
3.3.2.1
3.3.2.2
3.3.2.3
3.3.2.4
3.3.3
3.3.4
PODZEMNA VODA
Oblici pojavljivanja vode u tlu
Darcyjev zakon
Hidraulika teorija strujanja podzemnih voda
Dupuitova teorija
Vodozahvati podzemnih voda
Vodozahvatna galerija
Potpuni zdenci
Nepotpuni zdenac
Vrelna ploha u zdencu
Odreivanje koeficijenta procjeivanja na terenu
Prodiranje morske u slatku vodu
38
38
42
44
44
47
48
48
50
50
51
53
4
4.1
4.2
4.3
4.3.1
4.3.2
4.3.3
4.3.4
4.3.5
4.4
4.5
4.6
4.6.1
4.6.2
4.6.2.1
4.6.2.2
4.6.3
4.7
4.8
4.8.1
4.8.2
4.9
4.9.1
4.9.2
4.9.3
4.10
4.11
4.12
4.13
4.13.1
4.13.2
4.14
54
54
55
58
58
59
61
63
64
65
68
69
69
73
73
75
76
77
82
82
83
87
87
90
93
96
97
98
99
99
100
102
LITERATURA
104
1.1
1. Hidrologija je znanost koja se bavi vodama iznad, na i ispod Zemljine povrine; pojavljivanjem,
otjecanjem i raspodjelom vode u vremenu i prostoru; biolokim, kemijskim i fizikim svojstvima vode i
djelovanjem vode na okoli, ukljuujui i utjecaj na iva bia.
2. Hidrologija je znanost koja se bavi procesima upravljanja, mijenjanja i nadopunjavanja vodnih
zaliha na Zemljinoj povrini i tretira razliite faze u hidrolokome ciklusu.
Ako se izuzmu bioloke i kemijske osobine vode, moe se postaviti definicija hidrologije u uem smislu:
hidrologija je znanost koja prouava pojave vode na Zemlji i zakone njezina stalnoga kruenja.
Unutar toga, hidroloka razmatranja najee se odnose na povrinsko otjecanje vode. Otjecanjem se
naziva onaj dio oborina koji se pojavljuje kao vodotok. Povrinsko otjecanje definira se dovoenjem u vezu
koliina vode s promjenama razina vode (odnos protoka vode prema vodostaju).
Hidrologija se dijeli na pet osnovnih disciplina:
1. Hidrometeorologija je znanost o vodi u atmosferi. Ona povezuje probleme hidrologije i
meteorologije u hidrolokome ciklusu, odnosno u kruenju vode u prirodi.
2. Potamologija je grana hidrologije koja prouava povrinske tokove i njihove vodne reime. Ona
ukljuuje hidrodinamiku te elemente ispiranja (erozije) i taloenja nanosa u vodotocima. U potamologiji se
posebno istiu hidrografija, koja opisuje povrinske vodene tokove i hidrometrija, odnosno tehnika mjerenja
povrinskih i podzemnih voda.
3. Limnologija je znanost o jezerima i slatkim vodama stajaicama. U izuavanje voda koje miruju
ukljueni su hidroloki fenomeni, a naroito su naglaene analize utjecaja na okoli.
4. Kriologija prouava vodu u njezinim vrstim oblicima, primjerice: led, tuu, snijeg i soliku.
5. Hidrologija podzemnih voda je grana hidrologije koja se bavi podzemnim vodama, njihovim
pojavama i kretanjima u razliitim uvjetima u litosferi. Ova se interdisciplinarna znanost sastoji preteno od
hidrologije i geologije, a bavi razliitim pojavama i ponaanjem vode u podzemlju. Koriste se jo i nazivi
hidrogeologija, geohidrologija ili jednostavno podzemne vode, a rabe se ovisno o tome koji se vid prouavanja
eli naglasiti (D. F. Lapidus, 1990.). Kod nas se najee koristi naziv hidrogeologija.
Prema tome, hidrologija je znanost koja se bavi analizama i studijama brojnih utjecaja vode u vezi s
njezinim gibanjem i djelovanjem na ivu i mrtvu prirodu. Ona prouava reime vode u atmosferi, na povrini i
ispod povrine Zemlje, bez obzira na agregatno stanje vode. U to su ukljuena motrenja, opaanja, biljeenja
pojedinih veliina u prirodi te razrade i analize tih podataka. Na temelju tih podataka i analiza izvode se
mjerodavni zakljuci o raspoloivim vodnim koliinama i njihovoj raspodjeli u vremenu i prostoru.
Zbog sloenosti hidrolokih problema potreban je interdisciplinarni pristup njihovu izuavanju i
rjeavanju. Stoga velik doprinos hidrologiji daju sljedee znanstvene discipline: matematika, vjerojatnost i
statistika, geologija, hidrogeologija, geografija, fizika, kemija, biologija, mehanika fluida, meteorologija,
pedologija s poljoprivredom, umarstvo i informatika.
7
Budui da su oborine najvaniji faktor koji uzrokuje otjecanje, meteorologija je nezaobilazna znanstvena
disciplina u hidrolokim analizama. Pedologija, poljoprivreda i umarstvo prvenstveno su vani zbog uvjeta
otjecanja vode i stvaranja nanosa. Za odreivanje baza hidrolokih podataka te uporabe odgovarajuih
hidrolokih programa i matematikih modela za simulacije otjecanja neophodna je primjena informatike.
Poznavanje geoloke grae slivnoga podruja predstavlja preduvjet za donoenje zakljuaka o uvjetima
otjecanja vode, dok je hidrogeologija neizostavna u prouavanju podzemne komponente otjecanja kod kruenja
vode u prirodi. Zemljopisne su osobine openito znaajne u opisivanju slivnoga podruja i odreivanju mree
vodotoka (hidrografska mrea).
Na osnovi topografske slinosti, a uzimajui u razmatranje i ostale znaajke bitne za otjecanje vode prvenstveno geoloke i klimatoloke - mogue je izvoditi zakljuke o slinosti razliitih slivnih podruja u
pogledu otjecanja vode. Na taj se nain moe ocijeniti ima li smisla hidroloke zakonitosti izvedene za sliv o
kojemu postoji vie podataka primijeniti na podruja o kojima je prikupljeno malo hidrolokih podataka ili ih
uope nema.
Fizika pak, a posebice mehanika fluida, odnosno hidraulika, bitne su zbog prouavanja temeljnih
zakonitosti otjecanja vode i nanosa u vodotocima, dok je u prouavanju kakvoe vode osobito znaajan doprinos
kemije.
Hidroloka istraivanja u novije vrijeme postaju vrlo opsena. Unutar hidrologije razvijaju se pojedina
usmjerenja, a osnovna je podjela na parametarsku i stohastiku hidrologiju. Njihove definicije proizlaze iz samih
naziva.
Pod pojmom parametarska hidrologija (moe se jo rei i: odreena, iskustvena, deterministika,
analitika ili dinamika hidrologija) podrazumijeva se nain analize hidrolokih procesa u kojemu se
upotrebljava deterministiki pristup istraivanjima hidrolokih sustava uz koritenje razliitih parametara.
Primjenom stohastike hidrologije (sinonimi su: vjerojatnosna i statistika hidrologija ili hidrologija
sluajnih procesa), hidroloki procesi i pojave opisuju se i analiziraju metodama teorije vjerojatnosti i
matematike statistike.
Obzirom na bitna svojstva pojedinih podruja koja se razmatraju razvile su se posebne grane hidrologije,
primjerice hidrologija kra, izuavana posebno i u naim uvjetima, gradska (urbana) hidrologija, hidrologija
akumulacija i ekohidrologija.
Hidrologija kra je grana hidrologije koja se bavi hidrologijom u krkim naslagama i slojevima s
velikim podzemnim prolazima, koji omoguuju teenje znatnih koliina vode podzemljem.
Gradska (urbana) hidrologija je grana hidrologije koja se bavi otjecanjem s naseljenih i gradskih
podruja, iji se znatan dio sastoji iz meusobno bliskih nepristupanih povrina i ureenoga zemljita pod
vegetacijom.
Hidrologija akumulacija je grana hidrologije koja se bavi radom akumulacijskih jezera i njihovim
utjecajem na vodni reim.
Ekohidrologija (ekoloka hidrologija) je grana znanosti koja izuava kako hidroloki procesi,
ukljuujui vrstu, koliinu, vremenski raspored i kretanje vode u vremenu, utjeu na ekoloke procese.
8
Primjena hidrologije oituje se u vodoopskrbi, iskoritavanju vodnih snaga, natapanju, odvodnji, zatiti
od poplava, regulaciji rijeka, ureivanju plovnih putova i luka, bujiarstvu, ribarstvu, rekreaciji i svim ostalim
elementima ivota koji su u vezi s vodama.
Hidrologija se u sklopu ostalih znanosti ili kao zasebna znanost i vodoprivredna disciplina openito
razvijala u trima osnovnim smjerovima (V. Jevevi, 1993.):
1. opisna (deskriptivna) hidrologija
2. korisnika (primijenjena) hidrologija
3. znanstvena hidrologija.
Koritenje opisne hidrologije veoma je vano u primjeni rezultata obrada sa slivova za koje postoje
mjerenja hidrolokih veliina na slivove bez izmjerenih podataka ili s premalo njih. Geoloka i morfoloka1
obiljeja, a kod krkih slivova se to osobito odnosi na rezultate geolokih, hidrogeolokih i morfolokih
istraivakih radova, valja sustavno prikazivati na odgovarajui nain, da bi se na temelju tih analiza mogli
donositi mjerodavni zakljuci o slinostima pojedinih podruja i mogunostima primjene izvedenih zakonitosti
kojima se opisuje otjecanje.
Korisnika ili primijenjena hidrologija usmjerava hidroloka istraivanja na rjeavanja praktinih
problema. Ukoliko za razmatrani sliv postoje podaci o opaanjima i mjerenjima osnovnih hidrolokih veliina
(vodostaji, protoci), na temelju njih se provode razliite hidroloke obrade i izvode odgovarajui zakljuci. Ako
tih podataka nema ili ih je premalo, koriste se pravila i openite zakonitosti izvedene za slivove sa slinim
glavnim obiljejima otjecanja, na kojima je bilo dovoljno pouzdanih izmjerenih podataka.
U znanstvenoj hidrologiji primjenjuje se uobiajeni znanstveni pristup; donose se openiti zakljuci o
hidrolokim fenomenima i izvode se zakonitosti koje je mogue primijeniti na druga, u hidrolokom smislu slina
podruja.
Ako se analiziraju veze izmeu karakteristinih hidrolokih parametara (veliine slivova, prosjeni i
ekstremni protoci, njihova standardna odstupanja, koeficijenti varijacije i asimetrije, bruto i efektivne oborine i
sl.) za jedno veliko slivno podruje, primjerice sliv Dunava ili vie slivova s nekim bitnim zajednikim
obiljejima, primjerice za krke slivove u Hrvatskoj, onda se openiti zakljuci izvode za itavo razmatrano
podruje ili regiju, a takve hidroloke analize zovu se regionalne hidroloke analize.
1.2
Hidroloki ciklus je kruenje vode kroz atmosferu i na Zemljinoj povrini. To je slijed prelaenja vode
iz atmosfere na Zemlju i njeno vraanje u atmosferu; isparavanje iz oceana, mora, jezera i rijeka te s kopna, pri
emu dolazi do izraaja isparavanje vode iz biljaka. U oblacima dolazi do kondenzacije pa se stvaraju oborine
koje padaju natrag u oceane i na kopno. U oceanima, morima, jezerima, vodenim tokovima i na kopnu voda se
potom akumulira, te opet isparava.
Hidroloki ciklus zbiva se u Zemljinu sustavu: u atmosferi (plinoviti omota oko Zemlje), hidrosferi (na
povrini) i litosferi (tvrdi sastav Zemlje ispod hidrosfere). Voda prodire u Zemlju prosjeno do 1 km (u kru i do
2-3 km), a u atmosferu do 15 km, pa se itav proces zbiva u amplitudi od oko 16 km.
Slika 1.1
Na slici 1.1 shematski je prikazano kruenje vode u prirodi. Hidroloki ciklus je vaan za razumijevanje
vodne bilance, odnosno vodnoga bilansa. Vodna bilanca je pregled raspoloive vode temeljen na naelu da
tijekom odreena vremenskog intervala ukupni viak ili manjak vode u danome slivnom podruju ili vodnome
objektu mora biti jednak zbroju ukupnoga gubitka ili vika vode i neto promijenjene zalihe vode u slivu ili
vodnome objektu.
U tablici 1.1 prikazane su pribline koliine vode na Zemlji, u atmosferi, hidrosferi i litosferi.
Tablica 1.1
Atmosfera (A)
Para kao ekvivalent vode
Hidrosfera (H)
Oceani i mora
Kopno:
rijeke
slatkovodna jezera
slana jezera
movare
bioloka voda
vlaga u tlu
polarni led
ostali led i snijeg
Povrina
(106 km2 )
Koliina vode
(103 km3 )
Postotak
ukupne vode
Postotak
slatke vode
510,1
12,90
0,001
361,3
1.338.000,00
96,54
148,8
1,2
0,8
2,7
510,1
82,0
16,0
0,3
2,12
91,00
85,40
11,47
1,12
16,50
24.023,50
340,60
0,0002
0,0066
0,0062
0,0008
0,0001
0,0012
1,73
0,025
0,006
0,26
10.530,00
12.870,00
0,760
0,928
30,06
35.029,21
1.385.984,61
2,53
100,00
100,00
Litosfera (L)
Podzemna voda
slatka
Slana
134,8
134,8
148,8
510,1
0,04
0,031
0,003
0,05
68,58
0,97
10
1.3
Pri odreivanju volumena prirodnih podzemnih retencija2 vode u kru, hidroloka terenska mjerenja i
analize njihovih rezultata mogu biti od velikoga znaaja. Naime, kada se primjenjuju suvremene analize sustava
otjecanja vode, pristup se redovito sastoji od podjele procesa na tri osnovna dijela: ulaz vode u podzemni sustav
- prolaenje kroz podzemlje - izlaz vode iz podzemlja. Ulaz vode u podzemni sustav upravljan je koliinom i
rasporedom oborina u vremenu po slivnome podruju. Prolaz vode kroz sustav podzemnih pukotina najslabije je
poznat dio procesa, a izlaz iz podzemnoga sustava redovito je najbolje poznat jer se vodne koliine nakon svojega
izviranja na povrinu mogu razmjerno lako motriti i mjeriti. Na temelju tih mjerenja moe se primjenom
odreenih hidrolokih postupaka, uz obuhvaanje podataka iz sunih i vlanih razdoblja, donositi pouzdane
zakljuke o rezervama vode u podzemnom zaleu krkih izvorita.
Kr je osobit reljef s posebnim - preteno podzemnim - tokom vode kroz topljive stijene: vapnenac,
dolomit, sadru (gips), kredu i halit. Na Zemlji se 20 - 25 posto kopna nalazi pod krem. Kr u Hrvatskoj obuhvaa
povrinu od oko 26.000 km2, gotovo cijeli juni dio Hrvatske, odnosno oko polovice njezinog ukupna teritorija.
Slika 1.2
Na slici 1.2 prikazano je podruje Dinarskoga kra, koji je nazvan po istoimenome planinskom masivu.
Njegovo podruje obuhvaa dio Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crnu Goru. Prua se paralelno s
obalom Jadranskoga mora u pojasu irine od 50 do 150 km na duini od 700 km, a ukupna mu je povrina oko
57.000 km2. Dinarskome krkom podruju pripadaju, osim Jabuke i Sveca, i svi otoci u Jadranskome moru.
2
Retencija je spremite za vodu iz kojega se voda nekontrolirano isputa, za razliku od akumulacije iz koje se voda
isputa kontrolirano.
11
Prema F. Fritzu (1991.) za Dinarski kr sve je vie podataka da je dananji njegov reljef u geolokome
smislu relativno mlad. Veina rijeka i ujezerenja u priobalju i uzdu rijeka nastala su u mlaem Pleistocenu i
Holocenu. U razdoblju od zadnjega glacijala do danas okravanje priobalnoga terena odvija se neprekidno, ali s
promjenom intenziteta okravanja ovisno o promjenama klimatskih prilika. Zbog toga itav posljednji ciklus
okravanja - u razdoblju od oko 30.000 godina - treba tretirati kao recentno (skoranje) okravanje.
Tektonika je najznaajniji initelj okravanja. Snani tektonski procesi u krtim karbonatnim stijenama
stvorili su mnogo rasjeda i pukotina, koje omoguuju prodiranje vode u dublje zone. Tako je podzemlje
pripremljeno za procese okravanja, tj. otapanja du pukotina i u njemu su uvjetovani glavni pravci i granice,
odnosno dubine okravanja.
Voda sa CO2 otapa kalcijev karbonat u vapnencu, pa se u njemu na povrini stvaraju izbrazdane udoline
ili krape. Proirivanjem ili uruavanjem nastaju ljevkaste udubine koje se nazivaju ponikve, doci ili vrtae.
Zavale du veih pukotina u kru nazivaju se uvalama, a najvee zavale s tekuicom i naplavljenim nanosom
krka su polja.
Bitno je obiljeje kra kapacitet podzemlja. U podzemlje ulazi oborinska voda koja padne na utjecajnu
slivnu povrinu, a veliina podzemne retencije i propusna mo izvorita u najveoj mjeri upravljaju izlazom iz
podzemnoga sustava, odnosno otjecanjem u povrinski vodotok (A. Stepinac, 1969.).
Dimenzije pukotina kroz koje voda protjee ili se zadrava u krkome podzemlju, kreu se u vrlo
velikom rasponu: od prostranih pilja, pa ak i podzemnih rijeka, do vrlo malih pukotina koje, ako su ispunjene
pijeskom i glinom, mogu dugorono usporiti prolaz vode kroz podzemlje. U kru su esta pojava rijeke
ponornice. Ponornica je tekuica to se gubi u ponorima krkoga terena. Kod njih se esto povrinski tokovi
javljaju kao snana vrela, a mogu ponirati i nekoliko puta. U Hrvatskoj su najpoznatije ponornice Dobra,
Mrenica, Lika i Gacka.
Za ukupne godinje koliine vode karakteristino je da je, to se tie otjecanja oborina koje padnu na
sliv, kr veliki prikuplja oborina. Zbog mogunosti brza poniranja vode u podzemlje povoljna je okolnost to su
gubici uslijed isparavanja manji u krkim nego u nekrkim podrujima u Hrvatskoj, a i u Europi. to se tie
gustoe povrinskih tokova, odnosno gustoe hidrografske mree, kr je izrazito siromaan. U njemu se najee
pojavljuju glavni vodotoci s nekoliko glavnih aktivnih pritoka. Ako glavni vodotoci zavravaju u ponorima krkih
polja, zbog ogranienih kapaciteta ponora redovito nastaju sezonske poplave takvih polja (primjerice rijeka Lika
u Lipovu polju).
Na slici 1.3 shematski je prikazan presjek kroz krki sustav s podzemnih provodnicima i retencijama.
Slika 1.3
12
2.1
Uvod
U ovome se poglavlju opisuju najosnovniji pojmovi iz mehanke fluida, u onolikoj mjeri koliko je to
neophodno za temeljna shvaanja hidrologije povrinskih i podzemnih voda povezanih s agroekologijom.
Poglavlje je usmjereno prvenstveno na vodu, koja se tretira kao izotropan (svojstva su mu neovisna od smjera
gibanja), homogen (ista svojstva u svim tokama) i nestlaiv fluid.
Mehanika fluida je grana fizike koja prouava oblike i zakone mehanikoga gibanja i relativnoga
mirovanja tekuina (kapljevine i plinovi), te razrauje naine primjene tih zakona na razliita podruja
tehnike, a naroito u hidrotehnici (primjerice: hidroenergetika, hidrologija, melioracije, plovni putevi,
vodoopskrba, kanalizacija).
Dok se u Newtonovoj klasinoj mehanici krutine (statika, kinematika i dinamika) prouava kretanje
materijalne estice i elastina (statika) ravnotea sustava estica (greda, konzola itd.), u mehanici se fluida
razmatra gibanje sustava estica. Materijalna toka je zamiljeno materijalno tijelo ija je masa pridodana
toki.
''Mehanika fluida'' je najpravilniji naziv za tu znanost, koji se u svijetu najvie rabi. Postoje jo i nazivi
hidraulika (od gr. hydor voda i aulos cijev) i hidromehanika.
Od poetka znaajnijega razvoja mehanike fluida, dakle od 16. stoljea, izvode se teorijske osnove
hidraulikih zakonitosti, a usporedo s njihovom primjenom razvija se i praktina hidraulika. Posebni i esto vrlo
sloeni zahtjevi, prvenstveno kada se radi o projektiranju i izvedbama velikih hidrotehnikih graevina, uvjetovali
su razvitak hidraulikih laboratorija u kojima se na fizikalnim modelima ispituju hidrotehniki problemi koje je
vrlo teko, a esto i nemogue, rijeiti na temelju teorijskoga pristupa.
Prema tome, u mehanici fluida su uzajamno povezani teorija, praksa, eksperimentiranje i
matematiko modeliranje.
2.2
U Hrvatskoj je, kao i u veini zemalja u svijetu, zakonom odreena upotreba SI (Standard
International) sustava mjernih jedinica (od 15.2.1962.).
U mehanici fluida postoje tri osnovne veliine s pripadajuim dimenzijama, iz kojih se izvode ostale
veliine:
1. duina: L (m)
2. vrijeme: T (s)
3. masa: M (kg)
Od izvedenih fizikih veliina ovdje se navode samo najvanije:
- brzina: [v ] =
[L]
[T ]
(m/s)
ds
v = s je put, a t vrijeme.
dt
(N)
[a ] = [L2]
[T ]
(m/s2) a =
dv
dt
(2.1)
(2.2)
(2.3)
13
Izvedena jedinica za silu Newton (N) = (kg m/s2) je sila koja masi od jednoga kilograma daje
ubrzanje od jednoga m/s2.
- protok: [Q ] =
[L ]
3
[T ]
(m3/s)
(2.4)
Jedinica za protok je (m3/s), a za male protoke rabi se jo i litra u sekundi (l/s), pa ak i (cm3/s).
Ostale izvedene jedinice koje se esto upotrebljavaju u mehanici fluida, a zanimljive su i hidrologiji
(gustoa, kinematiki koeficijent viskoznosti, modul elastinosti, tlak i tlak vodenih para) opisane su u
poglavlju 2.3.
2.3
2.3.1
Tekuina ili fluid je maseno tijelo, ije se pojedine estice meusobno veoma lako pomiu, tako da moe
tei, odnosno mijenjati svoj oblik i pri uinku neznatnih sila. U reolokom3 smislu tekuina (fluid) je tvar (materija)
koja pri tangencijalnim (sminim) naponima neprekidno mijenja oblik, ma kako male bile sile koje su uzrokovale te
napone. Prema tome, tekuina nema vlastiti oblik, nego poprima oblik posude u kojoj se nalazi.
Tekuine se dijele na kapljevine i plinove (uzdunine). Kapljevina je fluid koji u otvorenoj posudi ne
moe proizvoljno poveati svoj volumen, a plin je ekspanzivni fluid koji uvijek zauzima najvei mogui volumen
koji mu je dostupan. Pritom su, za razliku od plinova, kapljevine kao i kruta tijela vrlo malo stlaive i ne
zauzimaju itav raspoloivi volumen, tj. imaju slobodnu povrinu. Neki autori pod pojmom tekuine
podrazumijevaju kapljevinu i ne upotrebljavaju taj struni izraz kao istoznanicu za fluid.
Iako izmeu kapljevina i plinova postoje velike razlike u gustoi, s kinematikoga stajalita izmeu njih
gotovo nema razlike. Primjerice, mehanizam strujanja vjetra u niim slojevima atmosfere i mehanizam strujanja u
morima i jezerima naelno se ne razlikuju. Takoer je i za vrijeme kretanja tijela kroz kapljevine ili zrak slika
strujanja gotovo ista (primjerice: opstrujavanje zraka oko avionskoga krila, vode oko stupa mosta i sl.).
Kapljevine i plinovi, odnosno tekuine imaju svojstvo teenja i imaju odreenu elastinost (vrstou) na
vlana i smina naprezanja, to je inae svojstvo krutih tijela. Svojstvo elastinosti stoga je kod tekuina redovito
prikriveno izrazitijim svojstvom teenja.
2.3.2
Gustoa
Gustoa je fizika veliina koja pokazuje raspodjelu mase tekuine M u volumenu V:
M
(kg/m3)
(2.5)
V
Ako je njezina gustoa u svim tokama ista tekuina je homogena.
Gustoa vode, ovisno o njezinoj temperaturi se vrlo lagano mijenja. U hidrotehnici se temperatura vode
obino mijenja u granicama od 0 do 35oC, pa se za praktine izraune moe uzeti da je gustoa vode stalna i
jednaka:
v = 1000 kg/m3
Gustoa mora iznosi od 1020 do 1030 kg/m3, a u posebnim sluajevima (za velik salinitet mora) 1050
kg/m . Gustoa nafte kree se unutar granica od 650 do 850 kg/m3, a gustoa ive iznosi 13.600 kg/m3. Gustoa
zraka iznosi 1,293 kg/m3 (na morskoj povrini pri atmosferskom tlaku).
3
14
Uz pojam gustoe tekuine treba navesti i pojam specifine teine tekuine koja je opisana osnovnim
jedinicama MKS sustava mjera za razliku od gustoe , opisane jedinicama odreenima prema postojeem
zakonskom SI sustavu mjera.
Specifina teina je fizika veliina koja prikazuje raspodjelu teine G u volumenu V.
G
(2.6)
= (N/m3)
V
Izmeu specifine teine i gustoe postoji sljedei odnos:
=g
(2.7)
(2.8)
2.3.3
2.3.3.1 Elastinost
Elastinost ili elasticitet je svojstvo tijela da mijenja svoj oblik pod utjecajem neke sile, a nakon
prestanka njezina djelovanja poprimi prijanji oblik.
Modul elastinosti E tekuine dobije se iz formule:
E = c2 (kg/ms2) (kgm-1 s-2)
(2.9)
gdje c oznaava brzinu irenja zvuka, vibracija i stiljivih efekata kroz tekuinu, a gustou tekuine.
Za vodu pri temperaturi od 20oC modul elastinosti je E = 21,08 108 kg/ms2, a brzina irenja zvuka c =
1452 m/s. (Brzina irenja zvuka kroz zrak je c = 330 m/s).
2.3.3.2 Stlaivost
Stlaivost (stiljivost, kompresibilnost) tekuina odreena je koeficijentom volumne dilatacije , kojim
je definirana relativna promjena volumena tekuine V pri promjeni normalnoga tlaka p za jedinicu tlaka, na
osnovi izraza:
1 dV
(m2/N)
(2.10)
s =
V dp
Stlaivost kapljevina vrlo je mala u usporedbi sa stlaivou plinova, a vrlo velika u usporedbi sa
stlaivou vrstih tijela (npr. stlaivost vode je oko 100 puta vea od stlaivosti elika).
Stlaivost tekuine neizostavan je imbenik u objanjavanju onih hidraulikih pojava u kojima je brzina
gibanja tekuine istoga reda veliine kao i brzina irenja zvuka (M. Fancev, 1982.).
Elastina svojstva tekuine uzimaju se u obzir, primjerice, za vrijeme zatvaranja i otvaranja zatvaraa u
cijevnim vodovima pod tlakom, pri emu dolazi do pojave koja se naziva hidrauliki udar (vodni udar), tj. do
nagla poveanja ili nagla smanjenja tlaka zbog promjene brzine tekuine.
Za veinu hidraulikih pojava, pri kojima su brzine gibanja tekuine i njihove promjene male u odnosu na
brzinu irenja zvuka kroz tekuinu, u izraunima se ne uzima u obzir elastina svojstva. U takvim se sluajevima
slobodno pretpostavlja da je tekuina nestlaiva. Ta je pretpostavka realna i kada se radi o primjeni hidraulikih
postupaka u hidrologiji (primjerice: mjerenja brzina i protoka vode).
15
2.3.4
Viskoznost
Viskoznost ili unutarnje trenje je svojstvo tekuine da prua otpor promjenama oblika. Tekuina pri
posminim deformacijama prua otpor zbog djelovanja kohezije4 i meusobne izmjene kinetike energije
molekula. Viskoznost poveanjem temperature opada zbog smanjenja kohezije. Kod plinova poveanjem
temperature viskoznost raste, jer zbog znatno manje zbijenosti molekula nego kod kapljevina poveanjem
temperature raste kinetika energija molekula (V. Jovi, 1977.).
Kada se u tekuini promatraju dva neizmjerno bliska sloja, meusobno udaljena za dy, iji gradijent brzina
je dv, onda je tangencijalni napon izmeu tih slojeva:
dv
dy
(kgm/s2)
(2.11)
(m2/s)
(2.12)
=
Koji je tako nazvan zbog svoje dimenzije (m2/s), koja sadri samo kinematike veliine. U praktinim
inenjerskim izraunima moe se usvojiti da veliina kinematikoga koeficijenta viskoznosti ovisi samo o
temperaturi tekuine; pa su za razliite temperature vode tv veliine dane u tablici 1.1.
Osim u propisanoj jedinici (m2/s) radi jednostavnijega se pisanja kinematiki koeficijent viskoznosti
moe zadati u (cm2/s). Jedinica (cm2/s) naziva se jo i Stokes prema fiziaru G. G. Stokesu.
1 St (Stokes) = 1 (cm2/s) = 10-4 (m2/s)
Za vodu temperature 10oC = 1,3 l 10-6 m2/s = 0,0131 St
Svaka tekuina ima odreenu viskoznost. Primjerice, alkohol je slabo viskozan, voda ima veu viskoznost
od alkohola, a bitumen je vrlo viskozan znatno vie nego voda. esto puta je, radi pojednostavljivanja, odreene
hidraulike pojave potrebno tretirati bez utjecaja viskoznosti. U takvim se sluajevima pretpostavlja da tekuina ne
prima posmina naprezanja uslijed djelovanja sila. Takva tekuina, za koju se pretpostavlja da nema viskoznosti,
zove se neviskozna tekuina i valja je razlikovati od viskozne tekuine. U nekim se sluajevima uvodi pojam
idealne tekuine, kojoj su, prema I. I. Agroskinu i dr. (1973.), svojstveni nestlaivost, pomanjkanje otpora kidanju
i nepostojanje viskoznosti. Vano je znati da idealna tekuina u stvarnosti ne postoji, ali kod mnogih hidraulikih
izrauna, tamo gdje je to mogue, pretpostavka da je tekuina idealna znatno pojednostavljuje izraun. Ovo
pojednostavljenje je mogue uz uvjet da su rezultati takvoga izrauna dovoljno toni da bi se mogli praktino
primijeniti.
2.3.5
Kapljevine imaju sposobnost rastvaranja i primanja plinova pri dodiru s njima. Prema Henryevu zakonu
koliina upijenoga plina na odreenoj temperaturi je proporcionalna tlaku kapljevine i u odnosu na volumen
ostaje stalna.
Voda u prirodnom stanju uvijek sadri odreenu koliinu rastvorenoga zraka u normalnim uvjetima
(prirodna temperatura i atmosferski tlak zraka) ta koliina iznosi oko dva posto. Smanji li se tlak, dio rastvorenoga
zraka izdvaja se iz vode, a to je smanjenje tlaka vee to burnije se zrak izdvaja, pri emu dolazi i do isparavanja
vode.
Ovisno o temperaturi i tlaku, kapljevine, pa prema tome i voda, isparavaju zbog kinetike energije
4
16
molekula. Iznad povrine kapljevine oblikuje se tlak vodenih para. Za hidrologiju je zanimljiva veliina tlaka
vodenih para u Meyerovoj iskustvenoj (empirijskoj) formuli za proraun mjesenih isparavanja sa slobodne
povrine vode.
Pri opisivanju pojma tlaka vodenih para zanimljivo je navesti jednu pojavu. Naime, ako u odreenim
uvjetima toka vode tlak u nekoj toki padne na tlak vodenih para, dolazi do isparavanja vode na tome mjestu.
Mjehuri pare noen tokom vode dolazi tada do podruja veih tlakova gdje se naglo zgunjava (pretvara u
kapljevinu), uslijed ega dolazi do nagle promjene gustoe i vrlo velike i nagle promjene tlaka (udar tlaka ak do
1000 N/cm2, odnosno 104 bar). Ovaj tlani udar oteuje i najvre metale, stvarajui u njima mala udubljenja i ta
se pojava naziva kavitacija (V. Jovi, 1977.).
Za vodu pri atmosferskom tlaku i razliitim temperaturama tv tlak vodenih para pv dan je u tablici 2.1.
2.3.6
Kapilarnost
Slobodna povrina tekuine, tj. povrina kapljevine u dodiru s plinom ili granica dviju kapljevina koje se
ne mijeaju, u stanju je jednolike povrinske napetosti. Prema tome, na spoju dviju tekuina javlja se poseban
sluaj ravnotee djelovanja kohezijskih sila.
Povrinska se napetost odreuje silom zatezanja i djeluje na jedinicu duljine opsega koji omeuje
slobodnu povrinu. Ta se sila zove povrinski napon i ovisna je samo o prirodi tekuine i njezinoj temperaturi. S
poveanjem temperature, vrijednosti se smanjuje. Za vodu koja je u dodiru sa zrakom na temperaturi od 20oC
povrinski je napon = 0,0726 N/m. Za ivu je pri 20oC = 0,540 N/m gotovo 7,5 puta vei od povrinskoga
napona za vodu.
Sposobnost kapljevine da se u cijevima maloga promjera i procijepima die ili sputa pod djelovanjem
sila povrinske napetosti zove se kapilarnost.
Pri 20oC visina dizanja ili kapilarna elevacija h za vodu u staklenoj cijevi promjera d je:
4
4 0,0726
(m2)
(2.13)
hd =
=
= 3,0 10 5
g 1000 9,81
gdje su dimenzije povrinskoga napona (kapilarne konstante) (kg m/s2/m) (kg/s2) 1 N = 1 kg m/s2),
gustoe (kg/m3) i gravitacije g (m/s2).
30
(mm)
(2.14)
h=
d
Za ivu se na isti nain moe odrediti kapilarno sputanje ili kapilarna depresija:
10,15
(mm)
(2.15)
h=
d
2.3.7
Tlak
Tlak ili pritisak p definira se kao srednja vrijednost normalnih napona u nekoj toki:
p =n =
dFn
(Pa)
dA
(2.16)
gdje je n normalni napon, Fn komponenta sile F okomita na podlogu, a A povrina na koju sila F djeluje.
Prema SI sustavu mjera tlak se izraava u Pascalima (Pa) ili barima (bar). Odnos izmeu tih jedinica je: 1
bar = 105 Pa.
U odnosu na MKS sustav mjera je:
1 Pa = 1 N/m2,
A ranije (prije uvoenja SI sustava mjera) se tlak izraavao u:
- tehnikim atmosferama: 1 at = 0,981 bar; 1 at = 1 kp/cm2
- fizikalnim atmosferama: 1 Atm = 1,033 at.
Kada je tekuina u stanju mirovanja normalni naponi u svim smjerovima imaju jednak intenzitet.
17
Nema negativnoga tlaka; tekuina ga ne moe primiti pa dolazi do prekida toka. esto se veliine tlaka u
nekoj toki promatra kao relativna vrijednost najee u odnosu na tlak u atmosferi (atmosferski tlak). Tada se
tlak koji je nii od atmosferskoga naziva podtlak.
U tablici 2.1 prikazana su osnovna fizika svojstva vode pri razliitim temperaturama.
Tablica 2.1
TEMPERATURA
GUSTOA
VODE
t
C
0
4
10
20
30
40
50
60
70
80
90
100
o
2.3.8
taps
K
273,15
277,15
283,15
293,15
303,15
313,15
323,15
333,15
343,15
353,15
363,15
373,15
kg/m3
999,8
1000
999,6
998,1
995,5
992
998
983
978
972
966
958
KINEMATIKA
VISKOZNOST
DINAMIKA
VISKOZNOST
TLAK
VODENIH
PARA
POVRINSKA
NAPETOST
MODUL
ELASTINOSTI
BRZINA
ZVUKA
10-6 m2/s
1,78
1,564
1,31
1,01
0,81
0,67
0,56
0,48
0,42
0,36
0,32
0,29
10-3 kg/ms
1,78
1,564
1,31
1,01
0,81
0,66
0,55
0,47
0,41
0,35
0,31
0,28
pv
Pa=N/m2
610
806
1220
2340
4220
7350
12400
20100
31500
47900
70500
101000
N/m
0,0761
0,075
0,074
0,073
0,071
0,069
0,068
0,066
0,064
0,063
0,061
0,059
E
109 Pa
1,95
1,99
2,04
2,10
2,15
2,18
2,20
2,21
~2,21
~2,21
~2,2
~2,2
c
m/s
1397
1412
1429
1451
1468
1482
1492
1500
~1506
~1510
~1512
~1512
Anomalije vode
Voda se, ni ista ni u prirodi, ne pojavljuje samo kao jednostavan spoj H2O, nego kao smjesa razliitih
asociranih molekula (H2O)8, (H2O2), (H2O)2 i molekula H2O. Zbog razliitih osobina tih molekula voda posjeduje
osobita svojstva, tj. odreene anomalije, od kojih se ovdje navode sljedee:
1.
2.
3.
4.
5.
Pri smrzavanju se volumen vode poveava oko 10 posto, a pri hlaenju od 4 do 0oC volumen vode
se poveava, a gustoa smanjuje.
Poveanjem tlaka do 2000 at (1962 bar), temperatura smrzavanja vode se smanjuje (a ne
poveava).
Sposobnost vode da u sebe primi toplinu veoma je velika u usporedbi s drugim tijelima, a najnia
je kod temperature od oko 40oC.
Voda moe agresivno djelovati na razliite materijale. To je naroito neugodno kad je rije o
hidrotehnikim postrojenjima za iskoritavanje vode. Pojava razjedanja metala i betona
djelovanjem vode naziva se korozija.
Suspendirane (lebdee) estice i razliite otopljene soli u vodi uzrokuju pojavu inkrustacije,
odnosno oblaganja ili dobivanje kore.
18
2.4
Hidrostatika
U hidrostatikim se problemima ne pojavljuju sile trenja, jer tekuina ne struji nego miruje, a ne pojavljuje
se niti sila inercije. Hidrostatika je poseban sluaj hidrodinamike. Pritom je mirno stanje mase tekuine samo
poseban sluaj kretanja s brzinom v = 0 u odnosu na proizvoljno odabran koordinatni sustav, koji se smatra
nepokretnim. Prema tome, hidrostatiki su zakoni samo poseban sluaj zakona o kretanju tekuina. Hidrostatika
razmatra zakone tlaka i njegovu raspodjelu po tekuini koja miruje u odnosu na stijenke posude u kojoj se nalazi.
2.4.1
Slika 2.1
Ako se u tekuini pretpostavi valjak diferencijalno male povrine baze (sluaj a na slici 2.1), sile
hidrostatikoga tlaka koje djeluju na plat valjka meusobno se ponitavaju. Uz pretpostavku ravnotee u
horizontalnom smjeru je:
p1dA p2dA = 0
(2.17)
gdje su p1 i p2 tlakovi u horizontalnoj ravnini, a dA je diferencijal povrine na koju ti tlakovi djeluju.
Iz jednadbe (2.17) slijedi:
p1 = p2 = const.
Prema tome, u horizontalnoj ravnini hidrostatiki tlak ima jednaku veliinu. Takva ravnina naziva se
plohom jednakoga tlaka. U homogenoj tekuini koja miruje, sve toke u nekoj horizontalnoj ravnini imaju jednak
tlak (npr. slobodna vodna povrina).
Kada se radi o hidrostatikome tlaku homogene, nestlaive tekuine u vertikalnoj ravnini (sluaj b na
slici 2.1), sile svih tlakova okomitih na plat valjka s osnovicom povrine dA daju rezultatnu veliine nula. U skladu
s pretpostavkom da je tekuina unutar uspravnoga valjka u ravnotei, zbroj svih vertikalnih sila mora biti:
19
p g h d A + p N' d A p N d A = 0
(2.18)
p N = p N' + g h
(2.19)
Izraz (2.19) predstavlja temeljnu (osnovnu) jednadbu hidrostatike.
Ako je tekuina u dodiru sa zrakom (atmosferom) onda je u temeljnoj jednadbi hidrostatike (2.19)
pN' = po (po je atmosferski tlak) i izraz (2.19) postaje jednadba za odreivanje apsolutnoga tlaka:
pN = po + g h
(2.20)
gdje je pN apsolutni tlak.
Kada se poe od pretpostavke da je atmosferski tlak po jednak nuli, onda je relativni tlak p:
p=gh
(2.21)
Izraz (2.21) je jednadba pravca u koordinatnome sustavu gdje je koeficijent smjera g, pa prema tome
vrijednost tlaka raste linearno s poveanjem dubine. Za tekuinu u mirovanju vrijedi Pascalov zakon: Svaka
promjena tlaka u bilo kojoj toki tekuine u mirovanju prenosi se na ostale toke u tekuini u jednakom iznosu, pri
emu se njezina ravnotea ne remeti.
Prema definiciji tlaka kao normalnoga prosjenog napona, sile tlaka djeluju uvijek okomito na vrstu
konturu. Tlak se u svim smjerovima rasprostire jednakim intenzitetom (brzinom irenja stiljivih efekata pogl.
2.3.7).
2.4.2
Ukoliko je visinom z definiran poloaj toke u tekuini u odnosu na neku odabranu ravninu, moe se
openito napisati:
p + g z = const.
(2.22)
Podijeli li se izraz (2.22) s konstantom g dobije se tzv. visinski oblik:
p
(m)
(2.23)
z+
= const.
g
u kojem svi lanovi imaju dimenziju duljine L (m).
Za dvije proizvoljne estice tekuine se zakon raspodjele hidrostatikoga tlaka moe izraziti kao zbroj
dviju visina:
z1 +
p1
= z2 +
p2
(m)
(2.24)
Openito oznake u izrazu (2.24) prikazane su na slici 2.2. Izrazima (2.23) i (2.24) je definirana
raspodjela potencijalne energije estica idealne tekuine u mirovanju.
Slika 2.2
2.4.3
Slika hidrostatikoga tlaka uvijek je usmjerena okomito na promatranu povrinu jer tekuina u stanju
mirovanja nije sposobna preuzeti tangencijalne napone.
20
Izraunavanje sile tlaka na neku plohu provodi se rastavljanjem krivuljnoga (ili plonoga) integrala na
komponente u skladu s oznakama na slici 2.3.
Slika 2.3
Veliina hidrostatikoga tlaka p u homogenoj tekuini gustoe u polju sile tee definirana je kao
relativni tlak prema izrazu (2.22). Veliina koncentrirane sile F kojom se definira djelovanje hidrostatikoga tlaka
p na razmatranu plohu povrine A je:
F=pA
(2.25)
U odreivanju ukupne sile odrediti e se njezine horizontalna i vertikalna komponenta. Na
diferencijalno malu povrinu dA djeluje sila dF:
dF = p dA
(2.26)
Horizontalna komponenta sile hidrostatikoga tlaka je:
FH = F sin
(2.27)
iz ega proizlazi
dFH = dF sin = p dA sin = p dAy = g h dAy
(2.28)
Jednako je za vertikalnu komponentu sile hidrostatikoga tlaka:
dFv = g h dAx
(2.29)
Ukupna horizontalna i vertikalna komponenta sile hidrostatikoga tlaka dobiju se integriranjem
komponenti koje djeluju na diferencijalno malim povrinama (od poetka C do kraja plohe D). Za karakteristian
presjek u ravnini horizontalna komponenta sile je:
D
FH =
ghdA
(2.30)
Fv =
ghdA
(2.31)
(2.32)
Komponente sila mogue je izraunati na temelju dijagrama tlaka komponenata sila. Postupak vrijedi za
ravne i zakrivljene plohe pri bilo kakvoj raspodjeli tlaka po konturi.
Hvatite djelovanja pojedinih komponenti sila odreeno je teitem dijagrama tlaka. To se jednostavno
moe pokazati postavljanjem uvjeta jednakosti momenta rezultante i momenta elementarnih komponenti. Ovako
definirano hvatite je samo zamiljen pojam, prikladan za odreivanje momenata sila preko poloaja i veliine
rezultante. Stvarno djelovanje sila rasporeeno je po plohi kako to pokazuje dijagram raspodjele tlaka.
21
Slika 2.4
U mehanici se fluida strujanje tekuine prikazuje kao skup elementarnih strujnih cijevi estica koje se
kreu razliitim brzinama. Vano je napomenuti da se u jednostavnim sluajevima toka a takvih u praktinim
izraunima ima znatan broj u razmatranje moe uzeti samo jedna strujna cijev.
U kinematici se tokovi dijele na tri vrste:
1.
teenje sa slobodnom povrinom (npr. kanal, rijeka)
2.
teenje pod tlakom (npr. cijev kroz koju pod tlakom struji tekuina)
3.
hidrauliko strujanje (npr. mlazevi ogranieni samo kapljevinom ili zranom sredinom)
Temeljni pojmovi u vezi s teenjem su:
1.
Protjecajni ili ivi presjek, koji se definira postavljanjem zahtjeva da u svim tokama povrine neke plohe
strujnice budu okomite na nju. Povrina A ivoga presjeka vodotoka je:
(m2)
A = dA
(2.33)
2.
Protok Q kroz protjecajni presjek vodotoka. On je jednak sumi protoka elementarnih strujnica koje
presjecaju povrinu protjecajnoga presjeka:
Q = dQ = vdA
3.
2.5.1
1.
(m3/s)
(2.34)
(2.35)
22
jedinstvene krivulje, koje se zovu strujnice. Za vrijeme strujanja praktiki je nemogue pratiti gibanje svake
estice tekuine kao materijalne toke, pa se zbog toga primjenjuje stalni koordinatni sustav. Na taj se nain
promatraju promjene u stalnoj toki s koordinatama (x, y, z). Meu njima se razlikuju promjene nastale
uslijed prostorne promjenjivosti polja brzina i promjene zbog vremenske promjenljivosti polja. Za
stacionarno strujanje se brzine u smjeru osi x, y i z mogu mijenjati samo prostorno, pa su pojedine
komponente brzine funkcije koordinata:
vx = vx (x, y, z)
(2.36a)
vy = vy (x, y, z)
(2.36b)
vz = vz (x, y, z)
(2.36c)
Nema promjene brzine v u vremenu t:
v
(2.37)
=0
t
niti promjene tlaka p u vremenu t:
p
(2.38)
=0
t
2.
Nestacionarno strujanje. To je strujanje ija se strujna slika mijenja tijekom vremena. Za nestacionarno
strujanje polje brzina je u opem sluaju definirano kao:
vx = vx (x, y, z, t)
(2.39a)
vy = vy (x, y, z, t)
(2.39b)
vz = vz (x, y, z, t)
(2.39c)
Ubrzanje ili akceleracija definirana je kao promjena brzine u vremenu:
a=
dv
dt
Openito je vektor ubrzanja po smjerovima:
(2.40)
a = ax i + a y j + az k
(2.41)
v = vx i + v y j + vz k
v x
v
v
v
dx + x dy + x dz + x dt
x
y
z
t
(2.43)
Ako se izraz (2.43) podijeli s dt (uz uvjet dt je razliito od nule), dobije se:
dv x v x dx v x dy v x dz v x
=
+
+
+
dt
x dt
y dt
z dt
t
(2.44)
dv x
= a x (komponenta ubrzanja u smjeru x), a
dt
dx
dy
dz
= vx ;
= vy i
= v z su komponente brzine v po pojedinim smjerovima, pa se nakon sreivanja
dt
dt
dt
dobije:
ax =
dv x v x
v
v
v
=
+ vx x + v y x + x
dt
t
x
y
z
(2.45)
v x
v
v
v
je x komponenta lokalnoga ubrzanja, a v x x + v y x + v z x je x komponenta prijenosnoga
t
x
y
z
ubrzanja.
Na isti se nain dobiju komponente ubrzanja u smjerovima y i z.
Lokalno ubrzanje je ubrzanje nastalo uslijed vremenskih promjena brzinskoga polja, a konvektivno ili
23
prijenosno ubrzanje je ubrzanje koje nastaje uslijed prostorne promjenljivosti polja brzina.
2.5.2
Jednadba kontinuiteta
U razmatranome trenutku homogena, nestlaiva tekuina ulazi i izlazi samo kroz protjecajni (ivi) presjek
elementarne strujne cijevi, a bonoga protjecanja nema. Masa tekuine koja je ula u razmatrani volument strujne
cijevi kroz ulazni presjek jednaka je masi tekuine koja je iz razmatranog volumena izila kroz izlazni presjek.
Jednadba kontinuiteta pri strujanju nestlaive, homogene i izotropne tekuine za stacionarno se teenje pie u
obliku:
Q = A1v1 = A2 v 2 = ... = Ai v i
2.5.3
1.
2.
(2.46)
Iz grupe nejednolikoga teenja izdvaja se teenje s postupnim promjenama tijekom kojega su strujnice
neznatno zakrivljene, a povrine protjecajnih presjeka i brzine se du toka lagano mijenjaju.
U hidrotehnici se najee radi o sluajevima jednolikoga teenja i teenja s postupnim promjenama, pa se
kod vodotoka ukoliko se posebno ne napomene podrazumijevaju tokovi sa spomenutim osobinama (I. I.
Agroskin i dr., 1973.).
Kod protjecajnih presjeka vodotoka je uz njegovu povrinu, potrebno voditi rauna o jo jednoj
geometrijskoj osobini, a to je omoeni obod O, odnosno duljina linije po kojoj protjecajni presjek dodiruje korito
vodotoka.
Odnos povrine protjecajnoga presjeka A i omoenoga oboda O naziva se hidrauliki radijus R, a njegova
veliina utjee na propusnu mo protjecajnoga presjeka.
A
(m)
(2.47)
R=
O
2.5.4
1.
Laminarno teenje (lat. lamina = sloj), kad tekuina struji u meusobno paralelnim slojevima. To strujanje
moe biti stacionarno i nestacionarno, a javlja se kada su brzine teenja male (primjerice teenje podzemnih
voda u aluviju, teenje malim brzinama u cijevima, teenje tekuina s velikom viskoznou).
2.
Turbulentno teenje. Ako su sile poremeaja vee od sila viskoznosti, stvaraju se vrtlozi (slika 2.5).
estice tekuine se kreu bez reda i mijeaju se uslijed pulzacije (nagle promjene veliina i smjerova)
24
brzina. Turbulentno teenje je nestacionarno, ali kad se razmatraju srednje brzine u protjecajnim presjecima,
moe se (uz takvu pretpostavku) nestacionarno teenje razmatrati kao stacionarno.
Slika 2.5
Stvaranje virova
Eulerove dinamike jednadbe, koje matematiki izraavaju openito gibanje nestlaive, viskozne i
neviskozne tekuine.
2.
Rjeenje Eulerove jednadbe za specifine karakteristike toka jest Bernoullijeva jednadba, koja se moe
rabiti za idealnu i realnu tekuinu. Primjenjuje se u rjeavanju mnogih problema u mehanici fluida, ukoliko ih se
moe svesti na jednodimenzionalne.
Pod jednodimenzionalnou se podrazumijeva strujnica u osi cijevi s karakteristikama strujanja u
pojedinim presjecima.
Eulerove i Navier-Stokesove diferencijalne jednadbe za trodimenzionalno gibanje tekuine opisane su u
strunoj literaturi (M. Fancev, 1982.). Njih je mogue integrirati samo u posebnim sluajevima. Nasuprot tome,
primjenom Bernoullijeve jednadbe rjeava se preteni dio problema iz mehanike fluida (uz uvjet da ih se moe
svesti na jednodimenzionalne).
25
2.6.1
Ovdje se ne daje izvod Bernoullijeve jednadbe, nego se polazi od njezina ''visinskoga oblika'', koji se
najee rabi u hidrotehnici. Pritom treba imati na umu da se Bernoullijeva jednadba moe primijeniti u
sluajevima kada se strujanje tekuine moe tretirati kao jednodimenzionalno: strujnica u osi cijevi sa srednjom
profilskom brzinom. Realna tekuina struji tako da se du njezina toka pojavljuju otpori teenju. Jedna se vrsta
otpora teenju javlja uslijed unutarnjega trenja ili zbog trenja po vrstoj podlozi (stijenka cijevi), a druga vrsta
otpora nastaje uslijed otpora oblika preko kojega ili uz koji tekuina struji.
Slika 2.6
''Visinski oblik'' Bernoullijeve jednadbe omoguuje uvid u energetsku bilancu du toka tekuine. Kod
viskozne (realne) tekuine u obzir treba uzeti da viskoznost izaziva unutarnje trenje, a trenjem se mehanika
energija pretvara u toplinsku energiju, koja se disipira. ''Visinski oblik'' Bernoullijeve jednadbe za poprene
presjeke 1-1 i 2-2 je, prema prikazu uzdunoga presjeka cijevi u kojoj struji tekuina gustoe pod tlakom:
z1 +
p1 v12
p
v2
+
= z 2 + 2 + 2 + H
g 2 g
g 2 g
(2.48)
gdje je:
z
p
g
v2
2g
H
H
- geodetska visina (poloaj strujnice, odnosno osi cijevi u odnosu na geodetski horizont)
- tlana visina (dubina toke ispod slobodne povrine; sila tea uzrokuje stvaranje tlaka p)
- brzinska visina (visina s koje bi tijelo u zrakopraznom prostoru palo i dobilo brzinu v)
- visina energetskoga horizonta (koja se za idealnu tekuinu ne mijenja od presjeka po presjeka)
- gubici mehanike energije.
Tlana ili piezometarska visina h moe se definirati u odnosu na geodetski horizont i u tom je sluaju:
p
(m)
(2.49)
h= z+
g
to je ona visina do koje bi se voda digla u piezometru (cjevici za mjerenje tlaka). Potrebno je naglasiti da u
viskoznoj (realnoj, stvarnoj) tekuini energetska visina uvijek mora opadati u smjeru strujanja, bez obzira
na to kakve su meusobne promjene triju oblika mehanike energije.
26
1.
2.
Za izraun gubitka energetske visine nastao trenjem tijekom teenja u cijevi pod tlakom izmeu presjeka 1-1
i 2-2 (slika 2.6), koristi se poznata Darcy Weisbachova formula:
H =
L v2
D 2g
(2.50)
gdje je L razmak izmeu presjeka 1-1 i 2-2, D promjer cijevi, v srednja brzina tekuine u cijevi, a
koeficijent otpora strujanju.
Darcy-Weissbachov koeficijent otpora strujanju najee ovisi o Reynoldsovu broju Re. O. Reynolds je
dokazao da struktura strujanja fluida ovisi o bezdimenzionalnome odnosu:
vD
Re=
(2.51)
gdje je v (m/s) srednja brzina, D (m) promjer cijevi, v (m2/s) kinematiki koeficijent viskoznosti.
Teenje vode u cijevima je za Re < 2320 laminarno, a za Re > 2320 turbulentno.
Ovo vrijedi za praktine sluajeve, dok je u specijalnim laboratorijskim uvjetima mogue postii laminarno
strujanje i do Re = 150.000.
Svaki se lokalni gubitak energije moe izraziti kao:
H l =
v2
2g
(2.52)
v2
. Za gubitke nastale trenjem je:
2g
tr =
L
D
(2.53)
gdje je L duina cijevi, D promjer cijevi, a Darcy-Weisbachov koeficijent otpora strujanju odreuje se na
temelju odgovarajuega dijagrama. U praksi se najee za odreivanje koeficijenta rabi Moodyjev dijagram
(slika 2.7), u kojemu su sintetizirana ranija Nikuradzeova iskustva s umjetnom hrapavou, te Colebrookova,
Whiteova i iskustva ostalih istraivaa sa stvarnom hrapavou (H. Rouse, 1949.).
Za laminarno strujanje koeficijent otpora strujanju je:
64
Re
(2.54)
27
Slika 2.7
H
za laminarno strujanje prema Hagen-Poiseuilleovu
L
(2.55)
28
gdje je g gravitacija; kinematiki koeficijent viskoznosti, D promjer cjevovoda, a v srednja brzina toka.
Na slici 2.8 prikazane su promjene veliina brzina u smjeru toka u cijevima pod tlakom za laminarni i
turbulentni reim teenja, te profili brzina u cijevi za iste reime teenja.
Slika 2.8
Kod laminarnoga strujanja je smjer vektora brzine vezan uz smjer strujnice, a kod turbulentnoga (slobodnog)
strujanja vektor brzine u nekoj toki mijenja veliinu i smjer.
Ako je strujanje u cijevi turbulentno koeficijent otpora strujanja
, Re
D
(2.56)
= f
Slika 2.9
1.
2.
Turbulentno-prijelazni: = f
odreen je krivuljama
jo nisu horizontalne.
3.
. Na Moodyjevu dijagramu na slici 2.7 ovaj je reim odreen gotovo
D
Turbulentno-hrapavi: = f
sasvim horizontalnim linijama
29
pa se Moodyjev dijagram najee koristi uz pretpostavku turbulentno-hrapavoga reima teenja. Nakon
izraunavanja brzina u cijevima provjeri se na temelju vrijednosti Reynoldsova broja ispravnost
pretpostavljena tipa turbulentnoga strujanja.
Slika 2.10
Osim otpora toku koji se kod strujanja realne tekuine pojavljuje zbog viskoznosti ili uslijed trenja po
vrstoj podlozi, postoje lokalni otpori zbog oblika preko kojih ili uz koje struji tekuina. Lokalni gubici mehanike
energije H (nastali uslijed lokalnih otpora strujanju tekuine) takoer se izraavaju pomou Darcy-Weisbachove
formule (2.50) u obliku (2.53):
30
H l =
v2
2g
gdje je koeficijent lokalnoga gubitka energije koji je ovisan o obliku i o Reynoldsovu broju Re. U praksi se
pokazalo kako je za izraune dovoljno tono uzeti da ovisi samo o obliku presjeku toka.
Na slici 2.10 prikazane su veliine koeficijenta lokalnoga gubitaka energije u razliitim praktinim
sluajevima.
Slika 2.11
Karakteristini grafiki prikazi linije energije, tlane linije i gubitaka energije za teenje pod
tlakom (V. Jovi, 1977.)
Karakteristini opi grafiki prikazi linije energije, tlane linije i pripadni gubici energije su na slici 2.11: a)
linijski gubici, b) lokalni gubitak, c) energetska i tlana (piezometarska) linija za teenje pod tlakom u cjevovodu
razliitih protjecajnih presjeka. Za tlani sustav na slici 2.11c energetska visina H je:
31
H=
v o2
+
2g
li
v i2
+
2g
Li v i2
Di 2 g
(2.57)
2.6.2
Za teenje vode u otvorenim koritima sa slobodnim vodnim licem vrijedi Bernoullijeva jednadba za
realnu tekuinu, pa ga je na toj osnovi mogue usporediti s teenjem pod tlakom, kao to je prikazano na slici 2.12.
Za razliku od strujanja u cijevima pri otvorenim tokovima, tlana (piezometarska) linija jednaka je liniji vodnoga
lica.
Slika 2.12
Usporedba Bernoullijeve jednadbe za teenje pod tlakom (a) i teenje sa slobodnim vodnim
licem (b)
Za teenje pod tlakom (sluaj (a) na slici 2.12) i za teenje sa slobodnim vodnim licem (sluaj (b) na slici 2.12)
moe se napisati Bernoullijeva jednadba:
p1 v12
p
v2
+
= z 2 + 2 + 2 + H
g 2 g
g 2 g
sluaj a)
z1 +
sluaj b)
z1 + h1 +
v12
v2
= z 2 + h2 + 2 + H
2g
2g
(2.48)
(2.58)
Usporedi li se teenje pod tlakom (a) i teenje sa slobodnim vodnim licem (b) na osnovi izraza (2.48) iz
poglavlja 2.6.1 i (2.58), ona su na prvi pogled vrlo slina. No tome ni u kojem sluaju nije tako, i to iz sljedeega
bitnog razloga: Dok u tlanim sustavima za jednu te istu cijev u turbulentno-hrapavom reimu teenja
koeficijent hrapavosti ostaje nepromijenjen bez obzira na veliinu tlaka, u otvorenim tokovima koeficijent
hrapavosti ovisi o poloaju vodnoga lica, odnosno o dubinama vodotoka h. Prema tome, teenje sa slobodnim
vodnim licem je znatno sloenije od teenja pod tlakom.
32
2.6.2.1
Jednoliko teenje
Jednoliko, a i nejednoliko teenje openito su opisani u poglavlju 2.5.1, ''Vrste stacionarnoga strujanja s
kinematikoga stanovita''.
Jednoliko teenje je teenje pri kojemu su hidrodinamike osobine du toka jednake: u sluaju teenja sa
slobodnim vodnim licem nagib linije energije Ie jednak je nagibu vodnoga lica Io i nagibu dna I (slika 2.12b). Za
konstantni protok Q srednje profilske brzine su jednake, pa iz toga slijedi da su protjecajni popreni presjeci korita
jednaki.
Dubina vodotoka koja odgovara jednolikom teenju u njemu zove se normalna dubina i oznaava s ho.
Prema oznakama na slici 2.12 (b):
z1 z 2 z
=
L
L
h h 2 ' h
- nagib vodnoga lica je I o = 1'
=
(gdje je h1' = h1 + z1 ; h2' = h2 + z 2 )
L
L
H H 2 h
=
- nagib linije energije po jedinici duine toka je: I e = 1
L
L
I = Io = Ie
v1 = v2 = v Q = const.
A1 = A2 = A
Ako se osrednje povrine protjecajnih presjeka i omoeni obodi presjeka 1-1 i 2-2 dobije se osrednjeni
hidrauliki radijus:
-
R=
(2.59)
O
Srednja profilska brzina je:
(m/s)
v = C RI e
(2.60)
1/2
C=
1 1/ 6
R = KR1 / 6
n
(m1/2/s)
gdje je:
n (s/m1/3) Manningov koeficijent hrapavosti
K (m1/3/s) Stricklerov koeficijent glatkosti.
Tako Manningova formula za srednju brzinu glasi:
1
v = R 2 / 3 I e1 / 2
(m/s)
n
a Stricklerova formula za srednju brzinu je:
v = KR 2 / 3 I e1 / 2
(m/s)
(2.61)
(2.62)
(2.63)
U tablici 2.2 dane su vrijednosti Manningova koeficijenta hrapavosti n i Stricklerova koeficijenta glatkosti K
33
Tablica 2.2
Kategorija
Vrsta podloge
n
(s/m1/3)
I.
II.
IV.
VI.
XIII.
XVI.
0,009
0,010
0,013
0,014
0,0275
0,04 i vie
1
n
(m1/3/s)
111
100
75
70
35
25 i manje
K=
Chezyjevu (2.60) i Darcy-Weisbachovu formulu (2.50) mogue je povezati tako da se obje formule izraze
preko nagiba energetske linije Ie.
Iz Darcy-Weisbachove formule:
H =
L v2
D 2g
Dobije se:
Ie =
H
1 v2
=
L
D 2g
(2.64)
v2
(2.65)
1 v2
4v 2
= 2
D 2g C D
i nakon sreivanja dolazi se do veze izmeu Chezyjeva koeficijenta C i koeficijenta otpora strujanju :
C=
2.6.2.2
8g
(2.66)
Nejednoliko teenje
Nejednoliko teenje u otvorenim tokovima je promjenljivo teenje. Srednje profilske brzine i povrine
protjecajnih presjeka su razliite. Vodno se lice du toka neprekidno mijenja. Vodostaj se du toka moe i
poveavati, ali linija energije u svakom sluaju opada du toka.
Kada je teenje nejednoliko, dva su osnovna oblika krivulje slobodne vodne povrine:
1.
Krivulja uspora (uspor), koja nastaje pri postupnome porastu dubine du osi vodotoka (slika 2.13a)
2.
Krivulja depresije (depresija), koja nastaje pri postupnome opadanju dubine du osi vodotoka (slika
2.13b).
Nejednoliko se teenje izraunava po odsjecima L koji su tako kratki da za njih vrijede Chezyjeve postavke
34
o pravilnosti korita. U praktinim se izraunima uzima da je Chezyjev koeficijent C = const. za pojedinu duu
dionicu vodotoka ili za cijeli vodotok.
Slika 2.13
Odreivanje visina vodnoga lica kod nejednolikoga se teenja provodi poev od jednoga presjeka s
poznatim vodostajem h i poznatim protokom Q. Izraun vodostaja u ostalim presjecima provodi se iterativno
pomou Bernoullijeve jednadbe. Na slici 2.14 prikazana su dva dovoljno bliza presjeka, 1-1 i 2-2, na koje se
odnose tumaenja izrauna nejednolikoga teenja.
Izraun se provodi tako da se pretpostavi vodostaj u uzvodnome (ili u nizvodnome) presjeku, te se pomou
njega izraunavaju ostali hidrauliki parametri.
Slika 2.14
v12
v2
= h 2 + 2 + H
2g
2g
(2.67)
Srednja brzina izmeu presjeka 1-1 i 2-2 na osnovi Manningove formule (2.62) je:
2
v=
1 3 2
R I e gdje je R srednji hidrauliki radijus
n
A1 + A2
A +A
R= = 2 = 1 2
O O1 +O2 O1 + O2
2
A
(2.59)
35
H =
n2 v
(2.68)
4
R3
v
v2
v2
h1 + 1 = h2 + 2 + n 2 4 L
2g
2g
R3
Srednja brzina
v=
(m)
(2.67a)
v1 + v 2
2
(2.69)
tip problema zadan je vodostaj u nizvodnome presjeku 2-2, pa treba izraunati uzvodni vodostaj h1:
h1 = h2 +
2.
v 22 v12
+ H
2g 2g
(2.70)
tip problema zadan je vodostaj u uzvodnome presjeku 1-1, pa treba izraunati nizvodni vodostaj h2:
h2 = h1 +
2.6.2.3
(m)
v12 v 22
+ H
2g 2g
(m)
(2.71)
Specifina energija Ho (energija jedinice teine fluida), odreena s obzirom na horizontalnu ravninu
kroz najniu toku presjeka je:
Ho= h+
v2
2g
(m)
(2.72)
36
Slika 2.15
Dubina kod koje je specifina energija presjeka najmanja Hmin , naziva se kritinom dubinom hc.
Prema tome, minimalna specifina energija presjeka Hmin je :
H min = hc +
v2
2g
(m)
(2.73)
Gornji dio krivulje specifine energije presjeka sa slike 2.15 prikazuje porast energije Ho za h > hc, a
donji dio za vrijednosti h < hc pokazuje smanjenje energije Ho s porastom dubine vodotoka. Radi toga se kod
otvorenih vodotoka razlikuju tri stanja:
1.
2.
3.
mirni tok, pri kojemu su dubine vee od kritine dubine (h > hc); u mirnome toku poveanje specifine
energije presjeka nastaje uslijed poveanja potencijalne energije, uz istodobno smanjenje kinetike
energije
kritini tok, pri kojemu je u vodotoku kritina dubina hc, a kroz presjek voda tee kritinom brzinom vc
siloviti (burni) tok, pri kojemu su dubine manje od kritine dubine (h < hc); kod silovitoga toka porast
specifine energije presjeka nastaje zbog poveanja njegove kinetike energije, a istodobno se
potencijalna energija smanjuje.
Osim radi ocjenjivanja stanja toka, kritinu je dubinu potrebno odrediti i zbog razliitih hidraulikih izrauna koji
se rabe za pojedina stanja u vodotoku.
Prema definiciji, kritina dubina je ona dubina za koju specifina energija presjeka postaje
minimalna:
Za kritino teenje vrijedi:
Q2 B
gAc3
=1
Bezdimenzionalna veliina
(2.74)
Q2 B
, kada se ne radi smo o kritinom teenju, naziva se parametrom
g A3
kinetinosti vodotoka i oznaava se s k. U izrazu (2.74) Q je protok kroz protjecajni profil, B irina vodnoga
lica u protjecajnom profilu, g gravitacija, a A povrina protjecajnoga profila.
2
Q
Ac
= hc (kritina dubina) i 2 = v c2 (kritina brzina), onda se za kritino
B
Ac
teenje dobije:
vc2
=1
g hc
(2.75)
37
Izraz
v2
naziva se Froudeovim brojem (po W. Froudeu) i oznaava simbolom Fr:
g hsr
Fr=
v2
g h sr
(2.76)
(2.77)
g h sr
Fr =1
- za siloviti tok:
Fr >1
Slika 2.16
Na kraju je vano napomenuti da se nagib vodotoka kod kojega je normalna dubina jednaka kritinoj
dubini zove kritini nagib i oznaava simbolom Ic. Ako je nagib vodotoka I < Ic, tok je miran, a ako je I > Ic, tok
je silovit (buran).
38
PODZEMNA VODA
3.1
Voda se pojavljuje u tlu u tri osnovna oblika kao adhezijska5, kapilarna i gravitacijska voda kako
je prikazano na slici 3.1
Slika 3.1
Maksimalna koliina vode koju tlo neodreeno vrijeme moe zadrati usprkos djelovanju gravitacije
naziva se zemljini kapacitet i oznaava kao F (ista se oznaka rabi za oborinu koja se infiltrira u tlo).
Koliina vode koja je potrebna da se sadraj vlage u zemljitu dovede do zadovoljenja zemljinoga
kapaciteta je tzv. deficit vlage zemljita i oznaava se simbolom dv.
Za vrijeme kie svaki postojei deficit vlanosti tla u nekoj toki mora biti potpuno namiren, a tek se
nakon toga moe zapoeti proces obnove, odnosno doprinos podzemnoj vodi. Pri intenzivnu koritenju
5
Adhezija je sila kojom se privlae molekule dvaju raznorodnih tijela kada su ona u tijesnu dodiru.
39
podzemne vode, u veini sluajeva njezino obnavljanje u prirodnim uvjetima traje vrlo dugo.
U normalnim uvjetima razina podzemne vode prema izlazu iz podzemlja (prema rijekama, jezerima,
morima) opada vie ili manje jednoliko. Gibanje je podzemne vode obino vrlo polagano, a brzine teenja
ovise o sastavu tla i hidraulikom gradijentu. Gradijent je postupna promjena neke veliine po njenoj
jedininoj vrijednosti; razlika zranoga tlaka izmeu dvije toke iste nadmorske visine. Zbog toga su
doprinosi podzemne vode rijenome toku nakon oborina redovito vrlo spori.
Prema D. K. Toddu (1967.) hidrologija podzemnih voda se moe definirati kao znanost koja prouava
dogaanje, raspodjelu i kretanje vode ispod povrine terena. Osim to se podzemna voda u velikoj mjeri koristi
kao prirodno dobro otjecanje vode podzemljem vana je faza u hidrolokom ciklusu. Najvei dio trajnih
(perenijalnih) vodotoka vuku porijeklo od podpovrinske vode, dok velik dio povremenih vodotoka moe
perkolirati ispod povrine. Prema tome kod razmatranja povrinske vode ne smije se zanemariti podzemna.
Hidrologija podzemnih voda usmjerena je na rezerve vode u podzemlju i na njezino kretanje ispod povrine
terena. Teenje podzemne vode tijesno je povezano s geolokom graom, pa je radi toga za shvaanje hidrologije
podzemne vode, uz poznavanje hidraulike, potrebno i razumijevanje geologije.
Prema Leksikonu graevinarstva (2002.) filtracija ili procjeivanje je strujanje podzemne vode kroz
zasieno porozno tlo, a vodonosni sloj ili vodonosnik je propusna stijena kroz koju se voda giba s lakoom u
smislu dotoka vode u zdenac za potrebe zahvaanja vode.
Na slici 3.2 shematski su prikazani osnovni tipovi vodonosnih slojeva.
Slika 3.2
U otvorenom vodonosnom sloju razlikuju se tri karakteristina podruja: adhezijsko (vlana zona),
kapilarno i podruje gravitacijske ili temeljne vode. Navedena su podruja prikazana na slici 3.1., a u teoriji
filtracije se razmatraju procesi u podruju gravitacijske ili temeljne vode, u kojem prevladavaju gravitacijske sile.
Radi toga je to podruje zasieno vodom, pa tlak raste s dubinom po linearnom zakonu. Piezometarska visina u
nekoj toki na dubini h ispod vodnoga lica je (kao i u izrazu (2.23)):
h= z+
p
= const.
g
(m)
(3.1)
gdje je z (m) visina toke od geodetskoga horizonta, p (N/m2) tlak u razmatranoj toki, = 1000 kg/m3 gustoa
vode i g = 9,81 m/s2 gravitacija.
40
Na slici 3.2 vodno lice je definirano kao ploha na kojoj je tlak jednak atmosferskom: p = 0. To je ploha
do koje se die voda u ubuenom piezometru. Piezometar je buotina koja slui za opaanje potencijala
(piezometarske visine) u onom vodonosnom sloju u kojem piezometar ima ugraen filter (A. Baani, 2006).
Voda struji kroz poroznu sredinu, a poroznost je postotak upljina u nekom volumenu tla. Poroznost tla
ovisi od oblika veliine i homogenosti estica tla te njihova meusobna rasporeda.
Razlikuju se dvije osnovne vrste poroznosti:
1.
Apsolutna ili geomehanika poroznost:
Vp
(3.2)
n=
V
gdje je Vp volumen pora, a V ukupni volumen.
2.
Aktivna ili efektivna poroznost:
Vv
(3.3)
V
gdje je Vv volumen vode, a V ukupni volumen.
Na slici 3.3a prikazana je geomehanika poroznost n za dva idealizirana sluaja i za stvarno stanje u
prirodi, a na slici 3.3b aktivna poroznost za dva razliita sluaja: natapanje i dreniranje.
Slika 3.3
Aktivna poroznost najee je manja od apsolutne poroznosti i ona ovisi o nizu imbenika, primjerice:
je li se radi o navodnjavanju ili odvodnjavanju, o brzini kretanja vode u tlu, o vlanosti tla. Prema tome aktivna je
poroznost vrlo sloena funkcija koja se odreuje eksperimentalno.
Pri opisivanju osnovnih pojmova potrebno je, s obzirom na tlo kroz koje struji voda, jo navesti: Ukoliko
filtracijska svojstva tla ne ovise od smjera gibanja podzemne vode tlo je izotropno, a u protivnom je tlo
anizotropno. Tlo je homogeno ako su filtracijska svojstva tla ista u svim njegovim tokama, a u protivnom je tlo
- nehomogeno.
Poroznost moe biti meuzrnska, pukotinska i disolucijska.
Meuzrnska (primarna) poroznost stijene nastaje u isto vrijeme kada se stijena stvara, (taloi,
konsolidira, litificira, kristalizira, ili metamorfozira).
Pukotinska (sekundarna) poroznost nastaje pucanjem ve formirane stijene kao posljedica djelovanja
tektonskih sila na stijenu.
41
Disolucijska (tercijarna) poroznost nastaje otapanjem ve formirane stijene cirkulacijom otopina
kroz pukotine.
Dogovorene granine vrijednosti izmeu glavnih skupina zrna dane su u tablici 3.1.
Tablica 3.1 Granine vrijednosti izmeu glavnih skupina zrna (A. Atterberg, 1905.)
Blokovi
ljunak
pijesak
prah
glina
krupni
srednji
sitni
krupni
srednji
sitni
krupni
srednji
sitni
d > 60 mm
20 60
26
0,6 2
0,6 2
0,2 0,6
0,06 0,2
0,02 0,06
0,006 0,02
0,002 0,006
d < 0,002 mm
Vano je napomenuti da je O. E. Meinzer (1923.) definirao podpovrinsku vodu kao sve vode koje se
pojavljuju ispod Zemljine povrine, a pod podzemnom vodom podrazumijeva vodu u zasienoj (saturiranoj) zoni.
Ista znaenja tih pojmova usvojena su i u hidrolokom rjeniku UNESCO-a i WMO-a (1992.).
Sastav tla odreuje se sijanjem kroz nekoliko sita sa sve manjim veliinama otvora, a na temelju
mehanike analize tih podataka konstruira se granulometrijska krivulja (granulometrijski dijagram) kako je
prikazano na slici 3.4.
Slika 3.4
42
vododrivom podinskom sloju. Ukoliko takav sloj ima nagib javlja se slobodno kretanje (bez tlaka) podzemne
vode s vodnim licem na kojem je tlak jednak atmosferskom. Ukoliko se vodonosni sloj nalazi izmeu dva
praktiki nepropusna sloja izmeu njih se podzemna voda kree pod tlakom. Zdenac se u takvom sloju puni
podzemnom vodom pod tlakom. Pri dovoljnom tlaku voda moe sama istjecati na povrinu tla i u tom sluaju se
naziva arteka voda. Sluajevi otjecanja podzemne vode sa slobodnim vodnim licem i pod tlakom prikazani su na
slici 3.2.
Teenje podzemne vode moe biti jednoliko i nejednoliko, a njegovo razmatranje se provodi jednakim
pristupom kao i za povrinske tokove.
U hidrogeologiji nisu, do sada, utvrene jedinstvene definicije propusne, slabopropusne i nepropusne
stijene. Prihvatljivo je da se kao propusna stijena, vodonosni sloj ili vodonosnik usvoji podruje u podzemlju iz
kojega ima smisla kroz zdence uzimati vodu za vodoopskrbu. U sjevernoj Hrvatskoj glavni su vodonosnici
aluvijalno ljunkovito pjeskovite taloine kvartarne starosti, dok su u junoj Hrvatskoj glavni vodonosnici
raspucali i okreni vapnenci, najee kredne starosti. U skladu s tim je prihvatljivo da se pod slabopropusnim
slojem podrazumijeva sloj ili stijena iz koje se voda ne moe crpiti u koliinama koje zadovoljavaju vodoopskrbu.
Kroz takve se slojeve voda moe procjeivati iz jednoga vodonosnog sloja u drugi. Nepropusni sloj je sloj ili
stijena koja ne proputa zamjetnu koliinu vode (A. Baani, 2006.).
3.2
Darcyjev zakon
Sredinom 19. stoljea francuski hidrauliar H. P. G. Darcy izveo je, na osnovi provedenih ispitivanja,
osnovni zakon filtracije koji se naziva Darcyjev zakon. Darcyjev je ureaj imao oblik cilindrine posude
ispunjene ispitivanim poroznim materijalom kako je prikazano na slici 3.5. Na povrinu poroznoga materijala
Darcy je nalijevao vodu, kojoj je odravao stalnu razinu, a na donjoj je razini bila reetka kroz koju je
procijeena voda otjecala u menzuru. U kontrolnim presjecima 1-1 i 2-2 bili su postavljeni piezometri za mjerenje
potencijala.
Slika 3.5
Radi jednostavnijega izvoenja moe se Darcyjev pokus opisati kako je prikazano na slici 3.6.
Na filtracijski tok u presjecima 1-1 i 2-2, prikazanim na slikama 3.5 i 3.6, moe se primijeniti
Bernoullijeva jednadba (2.48):
z1 +
p1 v12
p
v2
+
= z 2 + 2 + 2 + H
g 2 g
g 2 g
43
Slika 3.6
Osim to su brzine v1 i v2 vrlo male, pa je onda i njihova kvadrirana vrijednost podijeljena s dvostrukom
vrijednosti gravitacije zanemarivo mala u odnosu na tlane visine
2-2 jednake brzinske visine
p1
p
i 2 , ukoliko su povrine presjeka 1-1 i
g g
v12
v2
i 2 se ponitavaju pa izraz (2.48) poprima oblik:
2g 2g
p
p
z1 + 1 z 2 + 2 = H
g
g
(3.5)
Q
i nagiba I:
A
v=kI
(3.7)
Izraz (3.7) predstavlja Darcyjev zakon ili Darcyjev obrazac, a koeficijent k je hidraulika vodljivost,
ili koeficijent procjeivanja ili koeficijent filtracije. Za brzinu filtracije Darcy nije uzeo stvarnu brzinu teenja
vode kroz pore zemljita, nego srednju brzinu, koja se rauna u odnosu na cijelu povrinu A (ukljuivi pore i
estice). Prema tome filtracijski je protok:
Q=kAI
(3.8)
Hidraulika vodljivost k kao to se vidi iz izraza (3.7) predstavlja brzinu procjeivanja pri nagibu I
= 1. Brzina teenja u poroznom je materijalu vrlo mala, pa je kretanje podzemnih voda najee laminarno. Samo
pri kretanju vode s velikim brzinama kroz ljunak i kamenje, teenje podzemne vode je turbulentno, a za takove
sluajeve ne vrijedi Darcyjev zakon.
Hidraulika vodljivost k ovisi o vrsti tla. Dimenzija koeficijenta procjeivanja jednaka je dimenziji
brzine. Prema tome koeficijent procjeivanja se moe promatrati kao brzinu procjeivanja kod jedininoga
gradijenta piezometarske linije.
44
Napominje se da koeficijent procjeivanja ovisi, osim o materijalu, i o vrsti tekuine koja se procjeuje.
Primjerice koeficijent procjeivanja za ulje razlikuje se od koeficijenta procjeivanja za vodu. Uobiajene
vrijednosti koeficijenta procjeivanja vode za razliite vrste tla dane su u tablici 3.2.
Tablica 3.2
Krupnozrni pijesak
910-7 - 610-3
Srednjezrnati pijesak
910-7 - 510-4
Sitnozrnati pijesak
Prah (silt), les
glina
210-7 - 210-4
110-9 - 210-5
110-11 - 4.710-9
3.3
3.3.1
Dupuitova teorija
esto se puta strujanje podzemne vode moe tretirati kao horizontalno, odnosno kao strujanje kod kojega
je vertikalna komponenta brzine vz zanemarivo mala.
Temeljna pretpostavka da je strujanje vode u vodonosnom sloju horizontalno naziva se Dupuitovom
teorijom. Dupuitova se teorija (koji puta se rabi izraz pretpostavka) moe primijeniti u prostranim podrujima, a
ne vrijedi na nekim uim prostorima gdje su strujnice kose, pa se vertikalnu komponentu brzine ne moe
zanemariti. To su, primjerice, podruja uz vodotoke i nepotpuni zdenci koji nisu izvedeni do praktiki
nepropusnoga sloja.
Na slici 3.7 shematski je prikazano podruje podzemlja u kojem voda struji prema potpunom zdencu
izvedenom do praktiki nepropusnoga sloja. Strujanje vode prema zdencu je praktiki horizontalno pa vrijedi
Dupuitova teorija, a tokovi s vertikalnim komponentama brzina su lokalnoga karaktera (u podruju prihranjivanja
vodonosnoga sloja iz vodotoka).
Slika 3.7
45
U opem se sluaju gibanja estica tekuine translatira, deformira i rotira. Ako rotacijsko gibanje u
tekuini ne postoji, odnosno pojedine se estice u tekuini samo translatiraju i deformiraju, takvo se strujanje
zove potencijalno ili bezvrtlono.
Na slici 3.8 prikazan je detalj podzemnoga strujanja vode sa slobodnim vodnim licem u vodonosnom
sloju debljine M. Dvije linije razliitih tlakova ekvipotencijale odreene su visinskom razlikom tlakova h, a
nalaze se na meusobnoj udaljenosti l. Ekvipotencijala je linija jednakoga potencijala, odnosno linija u
dvodimenzionalnom bezvrtlonom toku tekuine kod koje sve toke imaju istu vrijednost brzinskoga potencijala.
One su okomite na rubove koji ih ograniavaju, u sluaju na slici 3.8 to su vodno lice i povrina nepropusnoga
sloja.
Slika 3.8
v sr = k
h
l
(3.9)
Ukoliko se strujanje podzemne vode razmatra po jednom metru irine (m'), onda je specifini protok:
q = kM
h
l
(m3/s/m')
(3.10)
Procjedne znaajke vodonosnoga sloja se s geolokoga stajalita postanka slojeva, po vertikali mogu u
odreenoj mjeri razlikovati. Obino se moe odijeliti slojeve s razliitim hidraulikim vodljivostima k. Primjerice
to su slojevi pijeska, pijeska s glinom, pijeska sa ljunkom, ljunka i sl.
U sluajevima kada strujanje podzemne vode prevladava u horizontalnom smjeru, moe se kod blaih promjena
slojeva smatrati da je piezometarska visina po vertikali konstantna. S obzirom na razliite hidraulike vodljivosti
k u pojedinim slojevima postoje razliite brzine procjeivanja, ako je prikazano na slici 3.9.
46
Slika 3.9
i =1
i =1
q = qi = k i mi
n
h 3
h
(m /s/m')
= k i mi
l
i =1
l
(3.13)
k m
i
k=
i =1
n
(m/s)
(3.14)
i =1
Prema tome uz ovakvu pretpostavku da se procjeivanje odvija u homogenom tlu moe se izraunati
prosjena (ekvivalentna) hidraulika vodljivost, odnosno nehomogeno tlo se u izraunima tretira kao homogeno.
Ukoliko se, zajedno s ekvipotencijalama, definiraju i linije strujanja tekuine strujnice koje su po
svojem poloaju okomite na ekvipotencijale, dobije se strujna mrea.
Strujna mrea je mrea meusobno okomitih krivulja ekvipotencijalnih linija i strujnica, koja se koristi
za prikaz ravninskoga, potencijalnog strujanja.
Na slici 3.10 prikazana je strujna mrea za protjecanje vode kroz homogeni vodonosni sloj ispod
temeljne ploe. Protjecanje je ostvareno jer postoji razlika u tlakovima:
H = hmax - hmin
(3.15)
47
Slika 3.10
Za jednostavne sluajeve kakav je prikazan na slici 3.10 mogue je strujnu mreu konstruirati
upisivanjem krunica u likove izmeu strujnica i ekvipotencijala koji su priblino kvadratnoga oblika. Ukupni
protok vode koji protjee ispod temelja na slici 3.10 jednak je zbroju djelominih protoka Q koji protjeu kroz
svaku strujnu cijev. (Strujne cijevi esto se nazivaju strujnicama, kao i linije strujnice, pa pritom treba imati na
umu da se tada naziv strujnica odnosi zapravo na strujnu cijev kroz koju struji koliina Q.)
Iz nacrtanih ekvipotencijala, za sluaj upisanih krunica u strujnoj mrei, odredi se broj u jednakih
(ekvidistrantnih) razmaka, tako da je pad potencijala izmeu dviju ekvipotencijala jednak:
H
(m)
(3.16)
n
Procjedna brzina u strujnici moe se priblino izraunati u skladu s Darcyjevim zakonom, a u skladu s
izrazom (3.9):
h
H
v=k
=k
(m/s)
(3.17)
l
nl
gdje je k (m/s) hidraulika vodljivost. Protok u strujnoj cijevi je:
H b
(m3/s)
(3.18)
Q = v b = k
n l
h =
Za kvadratinu strujnu mreu vrijedi b/l = 1, pa ako je m ukupan broj strujnica, onda je ukupni
specifini protok procjeivanja (po metru irine):
m
Q' =
Q = mQ = n kH
m
(m3/s/m')
(3.19)
Ukoliko se eli dobiti ukupni protok Q ispod temelja, specifini protok Q' treba pomnoiti sa irinom
temelja B.
Q = B Q'
(m3/s)
(3.20)
3.3.2
48
3.3.2.1
Vodozahvatna galerija
Na slici 3.11 prikazano je strujanje vode sa slobodnim vodnim licem prema galeriji duine B. Ukupni je
dotok u galeriju dvostran i iznosi:
Q = 2qB
(m3/s)
(3.21)
gdje je q (m3/s/m') specifini protok koji je jednak:
dh
q = kh
(m3/s/m')
(3.22)
dl
gdje su, za razliku od konanih vrijednosti h i l , uvedene diferencijalne veliine dh i dl.
Prema tome diferencijalni oblik protoka prema galeriji je:
Q = 2 Bkh
dh
dl
(3.23)
(3.24)
Ho
Q dl = 2 Bk hdh
o
(3.25)
ho
galeriji.
Slika 3.11
3.3.2.2
Vodozahvatna galerija
Potpuni zdenci
Zdenac u koji voda dotjee po cijeloj debljini vodonosnoga sloja naziva se potpuni zdenac. Pritom se
razlikuju dva sluaja: voda u zdenac dotjee sa slobodnim vodnim licem ili pod tlakom.
a)
49
Slika 3.12
ro
(3.27)
Ho
dr
= 2k hdh
r
(3.28)
ho
H o2 ho2
R
ln
ro
(3.29)
Q
R
ln
k
ro
(3.30)
Udaljenost R na kojoj je snienje podzemne vode jednako nuli naziva se radijus djelovanja zdenca.
Orijentacijske vrijednosti radijusa djelovanja zdenca R za razliite materijale dane su u tablici 3.3..
Tablica 3.3
R (m)
25 100
100 500
400 1500
1500 - 3000
b)
dh
dr
(3.31)
50
Slika 3.13
o
dr
Q = 2kM dh
r
ro
ho
(3.32)
H o ho
R
ln
ro
(3.33)
Snienje razine vode u zdencu So u odnosu na piezometarsku razinu Ho udaljenu od zdenca za radijus
djelovanja zdenca R jednaka je:
S o = H o ho =
Q
R
ln
2kM r0
(3.34)
Prema tome za strujanje podzemne vode sa slobodnim vodnim licem (sluaj a) veza izmeu protoka i
snienja u zdencu (3.30) je nelinearna, dok je za zdence pod tlakom (sluaj b) ta veza linearna (3.34).
3.3.2.3
Nepotpuni zdenac
Nepotpuni zdenac (slika 3.2) svojim perforiranim dijelom (kroz koji u zdenac ulazi voda iz vodonosnoga
sloja) ne dopire do dna vodonosnika. U okolini zdenca radijusa r = 1,5 M, gdje je M debljina vodonosnoga sloja,
ne vrijedi Dupuitova pretpostavka, jer postoji strujanje vode prema zdencu s izrazitim vertikalnim
komponentama. Te vertikalne komponente nisu zanemarive i radi toga je hidrauliki izraun vrlo sloen. Za
izraun dotoka u nepotpuni zdenac ovisno o dubini zdenca u vodonosnom sloju - koriste se razliite iskustvene
formule iz literature (primjerice I. I. Agroskin i dr., 1973.).
3.3.2.4
Vrelna ploha u zdencu je ploha na koju prokapljuje voda iznad razine vode u zdencu. Javlja se
praktiki redovito kod procjeivanja sa slobodnim vodnim licem. Ovdje se razmatra sluaj vrelne plohe u zdencu,
a u praksi se ona esto javlja na nizvodnoj strani nasipa ili brane kroz koje se procjeuje voda ili na obalama kod
51
kojih podzemna voda struji prema vodotoku, a razina joj je iznad razine vode u vodotoku.
Pri crpljenju vode poveava se snienje razine u zdencu, smanjuju se protjecajni presjeci u blizini zdenca
i poveavaju brzine. Brzine procjeivanja ne mogu biti velike, pa se vodostaj uz zdenac bitno ne sniava. Radi
toga se na obodu zdenca, izmeu stvarnoga vodnog lica i razine vode u zdencu, pojavljuje vrelna ploha kako je
prikazano na presjeku zdenca i vodonosnika na slici 3.14.
Dupuitova teorija daje dobru aproksimaciju vodnoga lica samo u podruju gdje su brzine procjeivanja
horizontalne. to se ide blie prema zdencu Dupuitovo se rjeenje sve vie razlikuje od stvarnoga vodnog lica i
ono predstavlja piezometarsku plohu po dnu vodnosnonoga sloja (uz nepropusnu podlogu).
Pokazalo se je da Dupuitova teorija ipak daje stvarni dotok vode u zdenac za odreene dubine zdenca ho
i dubine podzemne vode kod neporemeenoga stanja Ho (na udaljenosti radijusa djelovanja zdenca R). Dupuitova
teorija, meutim ne daje i vodostaje uz zdenac za vea snienja razine vode u zdencu so = Ho ho.
Vrelne se plohe odreuju na osnovi formule izvedene na temelju mnogih teorijskih i eksperimentalnih
radova razliitih istraivaa (V. Jovi, 2006.):
ho =
Q
Q
(0,73 log k 0,5) + ho2 ho
k
ro
(3.35)
Slika 3.14
3.3.3
Ukoliko se za pojedino podruje, koje vodom prihranjuje zdenac, moe usvojiti da za njega vrijedi
Dupuitova teorija, onda je za njega mogue definirati koeficijent procjeivanja k na osnovi poznatih dubina u
svega dvije toke (piezometra) h1 i h2 i poznatoga dotoka vode Q u zdenac. Na slici 3.15 prikazan je presjek kroz
vodonosni sloj kada su zdenac i oba piezometra u istoj ravnini. To nije neophodno, piezometri mogu biti
slobodno smjeteni u prostoru, na razliitim stranama od zdenca, bitno je da za razmatrani vodonosni sloj vrijedi
Dupuitova teorija (da su vektori brzina procjeivanja horizontalni).
U skladu s Darcyjevim zakonom brzina pocjeivanja v je:
52
Q
Q
dh
=
=k
A 2rh
dr
Nakon separacije varijabli:
Q dr
= hdh
2k r
i integracije:
v=
Slika 3.15
(3.36)
(3.37)
Presjek kroz potpuni zdenac s poznatim dubinama u dvije toke prostora piezometri P1 i P2
r
Q 2 dr 2
= hdh
2k r1 r h1
(3.38)
dobije se:
r
h 2 h12
Q
ln 2 = 2
2k r1
2
(3.39)
(3.40)
Za stvarni sluaj prema prikazu na slici 3.15, uz izmjerene vrijednosti Q = 100 l/s;
r1 = 10,0 m; r2 = 30,0 m; h1 = 8,0 m; h2 = 9,5 m, je hidraulika vodljivost k na osnovi izraza (3.40) je:
r
30,0
Q ln 2
0,100 ln
r1
10,0
= 0,0013 m/s = 0,13 cm/s
k=
=
(h22 h12 ) 3,14(9,5 2 8,0 2 )
Dubinu vode u zdencu za vrijeme crpljenja dobije se na osnovi izraza (3.40) u koji treba za r2 uvrstiti
radijus djelovanja zdenca R, za r1 polumjer zdenca ro, a za dubinu h2 dubinu podzemne vode Ho na udaljenosti R
od zdenca. Prema tome je dubina vode u zdencu za vrijeme crpljenja:
kH o2 Q ln
ho =
R
ro
(3.41)
53
kH o2 Q ln
ho =
3.3.4
R
ro
0,0013
380
0,5
= 6,3 m
U sluajevima uz more, prvenstveno kod otoka, u propusnom podzemlju slatka se voda nalazi iznad
slane, morske vode. Budui da je morska voda (gustoe = 1025 kg/m3) gua od slatke vode, voda u jednoliko
propusnom podzemlju okrugloga otoka, pojavljuje se kao to je prikazano na slici 3.16a.
Lee slatke vode koje plutaju po slanoj vodi poznate su pod imenom Ghyben Herzbergove lee,
nazvane tako prema W. Badon Ghybenu i A. Herzbergu, koji su, neovisno jedan o drugome, otkrili taj princip.
Prema Ghyben Herzbergovu zakonu za svaku jedinicu slatke vode ispod razine mora potrebno je oko 1/40
jedinica slatke vode iznad razine mora, kako bi se odrala hidrostatika ravnotea. Meutim, stvarna hidrostatika
ravnotea ne javlja se kod nagnute vodne plohe, budui da mora uslijediti teenje. Stoga je vjerojatno da e se
pojaviti procjedne slatke vode sa slobodnim vodnim licem koje e tei prema moru, a biti e i mijeanja slane i
slatke vode u podruju njihova dodira. Povrinska promjenljiva crpljenja vode iz zdenca te djelovanje plime i
oseke takoer naruavaju hidrostatiku ravnoteu. U stvarnoj situaciji hidrodinamika ravnotea odreuje oblik
povrine dodira slatke i slane vode. Kod vrlo malih brzina navedeni omjer slatke i slane vode 1/40 realno moe
biti prva aproksimacija, ali se esto rabe prikladnije, sloenije metode analize (D. D. Todd, 1967., V. Jovi,
2006.).
Kada se stoac depresije oblikuje oko zdenca iz kojega se crpi slatka voda, u njoj e se, na kraju zdenca,
pojaviti obrnuti stoac slane vode kako je prikazano na slici 3.16b. U tom se sluaju moe dogoditi da se iscrpi
slatka voda i u zdencu se podigne slana morska voda, ovisno o lokalnim prilikama. Za izbjegavanje ovoga uinka
obino se za uzimanje slatke vode koriste horizontalni zdenci.
Slika 3.16
Odnosi slane i slatke vode na granici obale i mora (prema R. K. Linsley i dr., 1988.)
54
4.1
Osnovni pojmovi
Hidrologija povrinskih voda ili potamologija je grana hidrologije koja prouava povrinske tokove i
njihove hidroloke reime, ukljuujui rijenu dinamiku, te pojave erozije i pronosa nanosa.
Hidroloki ili vodni reim su varijacije (razliitosti, promjene) u stanju i karakteristikama vodnoga toka
koje se u vremenu i prostoru redovito ponavljaju i koje prolaze kroz faze, npr. sezonske.
Vodni reim openito je sve to se s vodom zbiva na odreenome slivu: povrinsko otjecanje po slivu i u
vodotoku, isparavanje, procjeivanje u gornje povrinske slojeve litosfere, prokapljivanje do podzemnih
vodonosnih slojeva, te poniranje i podzemno otjecanje u poroznoj sredini ili podzemnim vodotocima. Podzemni
vodotoci u kojima voda tee sa slobodnim vodnim licem ili pod tlakom jedno su od glavnih obiljeja krkih
podruja.
Otjecanje je dio oborine koji se pojavljuje kao vodotok. Dio oborine pale na sliv koji sudjeluje u
otjecanju naziva se efektivnom ili neto oborinom, ili oborinom koja otjee.
Protok je koliina vode to prolazi kroz popreni presjek vodotoka u jedinici vremena. Prema odabranoj
jedinici vremena razlikuju se sekundni, minutni, satni i dnevni protok. Za vee koliine vode obino se rabi
jedinica (m3/s), a za male protoke (l/s). Popreni presjek vodotoka ili, krae, presjek ili profil vodotoka je
presjek okomit na os teenja vodotoka u kojemu se provode hidroloka istraivanja.
U nekim se hidrolokim analizama unaprijed odreuje tzv. reperni protok, koji predstavlja temeljni
protok iznad ili ispod kojega se promatra otjecanje (npr. pri analizama velikih i malih voda).
Jedan od temeljnih pojmova kojima se opisuje otjecanje je srednja voda ili prosjeni protok, koji se
definira kao aritmetika sredina protoka iz dugogodinjega razdoblja.
Srednji godinji protok je aritmetika sredina srednjih dnevnih protoka razmatrane godine, a srednji
mjeseni protok je aritmetika sredina srednjih dnevnih protoka razmatranoga mjeseca.
Prosjeni mjeseni protok je aritmetika sredina svih srednjih mjesenih protoka za razmatrani mjesec
u razdoblju obrade protoka.
Ako se u nekom profilu vodotoka eli provoditi redovita motrenja (vodostaji) i mjerenja hidrolokih
veliina (protoci, temperatura vode, pronos nanosa), potrebno je osnovati hidroloku stanicu. Hidroloka stanica
je mjesto gdje se obavljaju motrenja i mjerenja hidrolokih veliina. Najjednostavnija hidroloka stanica je
vodokaz s kojega se vodostaji obino oitavaju jedanput dnevno (u Hrvatskoj u 730 ujutro) i ti se podaci
prihvaaju kao srednji dnevni vodostaji6, te izvanredno vie puta dnevno (za vrijeme pojavljivanja velikih voda).
Za neprekidano biljeenje vodostaja rabi se limnigraf, a neprekidani zapis vodostaja na limnigrafskoj traci naziva
se limnigramom.
Hidroloki se podaci mogu obraivati u kalendarskim (od 1.1. do 31.12.) ili hidrolokim godinama.
Hidroloka godina je neprekidno 12-mjeseno razdoblje, odabrano na takav nain da su sve promjene na
poetku i na kraju hidroloke godine minimalne. U njoj se odigravaju svi hidroloki fenomeni koji su u vezi s
promjenama. Na taj se nain dobiva predodba o vodostaju od najniega do najviega, odnosno protoku u godini.
Hidroloka godina poinje 1. listopada ili 1. studenoga, ovisno o tome jesu li najnii vodostaji u rujnu ili
listopadu, a nakon toga se poinju pojavljivati vee vode.
Jedno od osnovnih svojstava hidrolokih pojava je ciklinost, odnosno ponavljanje u ciklusima ili
serijama. Primjerice, za rijeku Liku suna se razdoblja, reda veliine desetak godina, ponavljaju priblino svakih
40 godina.
6
U novije se vrijeme vodostaje nastoji oitavati dvaput dnevno (jutarnji i veernji vodostaj), pa njihov prosjek
predstavlja srednji dnevni vodostaj.
55
4.2
Slika 4.1
Primjer neprekidne varijable: hidrogram srednjih dnevnih protoka Omble u profilu Komolac
(1.5.-31.10.1981.)
U hidrolokoj se praksi neprekidne varijable esto tretiraju kao prekidne - razlaganjem na intervale i
grupiranjem. Primjerice, srednji dnevni protoci dobivaju se na temelju protone krivulje iz srednjih dnevnih
56
vodostaja koji se, pak dobivaju osrednjavanjem dnevnih limnigrama. Srednje veliine mogu se prikazivati
kao stepeniasti dijagrami - to je obzirom na njihovu osrednjenost ispravno. Mogu se prikazivati i kao
prekidne varijable, ali esto ih se prikazuje kao neprekidnu varijablu. Na taj se nain zorno prikazuje i istie
neko vano svojstvo hidrolokoga niza, a to je u sluaju hidrograma na slici 4.1 prvenstveno varijabilnost
srednjih dnevnih protoka Omble u razmatranome razdoblju.
Na slici 4.2 je niz maksimalnih mjesenih protoka abranke u profilu Zamost II prikazan kao
prekidna varijabla. Niz na slici 4.2 poinje s 1957.-om godinom, a na ordinati je oznaen i reperni protok
iznad ije se vrijednosti od 55,0 m3/s usvajaju protoci za izraunavanje maksimalnih protoka razliitih
povratnih razdoblja.
Slika 4.2
U praksi se esto puta prekidne varijable tretiraju kao neprekidne. U takvim se sluajevima vrijednostima
prekidne varijable pridruuje odgovarajua funkcija, primjerice raspodjela vjerojatnosti koju se izvodi na
temelju prekidnih izraunskih podataka (slika 4.3).
57
Slika 4.3
2. Podaci mjereni du tokova ili povrinski (u prostoru). Du tokova se moe mjeriti pronos rijenoga
nanosa i koncentracija nekoga obiljeivaa ili zagaenja. Primjer povrinskoga mjerenja je mjerenje razine
podzemnih voda u piezometrima na odreenoj povrini terena. Ova je mjerenja po potrebi mogue ponavljati,
ali pritom su novana sredstva obino ograniavajui imbenik.
3. Laboratorijski ili terenski eksperimentalni podaci. Simuliranje otjecanja na fizikalnim modelima slivova u
laboratorijskim uvjetima rijetko kada ima smisla provoditi. Simulacije na hidrolokim modelima u
laboratoriju provode se slino kao i na hidraulikima fizikim modelima. Pritom valja imati na umu da je u
laboratorijskim uvjetima vrlo teko - a esto i nemogue - simulacijama na modelu ak i maloga sliva
obuhvatiti sve uvjete otjecanja koji prirodno mogu nastati, a bitni su za odreivanje mjerodavnih parametara.
Osim u laboratoriju, i na terenu je mogue organizirati opsena meteoroloka i hidroloka motrenja i mjerenja
na malim - eksperimentalnim slivovima. Eksperimentalni se slivovi odabiru kao reprezentativni izmeu
slivova nekoga podruja i na njima se najee nastoji definirati odnos oborine - otjecanje velikih voda.
4. Simultana (istovremena) mjerenja. Simultana mjerenja protoka vode najee se provode du vodotoka,
kako bi se ustanovilo promjene protoka du toka. Ova su mjerenja naroito vana za ustanovljavanje gubitaka
vode iz korita krkih vodotoka koji teku u podzemlje. Dravni hidrometeoroloki zavod RH sustavno je
provodio simultana mjerenja protoka vode u karakteristinim profilima pojedinih vanijih krkih vodotoka u
Hrvatskoj: Lokvarki, Gornjoj Dobri, Zrmanji, Gacki, Lici, Krki i Cetini.
Od 1951. do danas u svijetu je prikupljeno obilje opaenih i izmjerenih meteorolokih i hidrolokih
veliina koje predstavljaju sigurnu osnovu za izvoenje openitih zakljuaka. U pojedinima nerazvijenim
podrujima jo uvijek se ne provodi dovoljno pouzdanih hidrolokih istraivaih radova, pa zbog toga nije
mogue do kraja izbjei ni iskustveni pristup ni racionalizaciju. Ipak, takvih je podruja sve manje, a naglim
razvojem hidrometrijskih instrumenata te metoda i naina mjerenja dolo se do vrlo velika broja osnovnih
hidrolokih podataka. U novije vrijeme te se podatke sustavno pohranjuje u baze podataka, a daljnja primjena
58
elektronikih raunala oituje se u sve veem razvoju i primjeni razliitih matematikih modela za simulacije
otjecanja.
Za rezultate hidrolokih izrauna openito je karakteristino da uglavnom nisu vrste veliine, nego ih
najee treba shvatiti kao pokazatelje koji variraju unutar odreenih granica. Primjerice, srednji godinji protoci
rijeke Cetine u profilu Vinali u razdoblju od 1951. do 1990. imaju prosjenu vrijednost od 12,5 m3/s, ali njihove
su veliine razliite za pojedine godine (slika 4.4). To se svojstvo opisuje koeficijentom varijacije srednjih
godinjih protoka, koji je u ovome sluaju cv = 0,22. Osim toga, ve i sami ulazni izraunski podaci dobiveni na
temelju mjerenja na terenu redovito variraju oko neke prosjene zakonitosti, primjerice veliine protoka vode za
razliite vodostaje ili jo vie veliine pronosa nanosa u odnosu na protok vode, a esto se puta o pronosu i
koliinama nanosa moe zakljuivati tek orijentacijski.
Slika 4.4
4.3
Oborina
4.3.1
Vrste oborina
Oborina ili padalina je tekui ili vrsti proizvod kondenzacije vodene pare koji pada iz oblaka ili se iz
zraka taloi na tlo.
Oborine se dijele na horizontalne i vertikalne.
Horizontalne oborine se pojavljuju u obliku inja, mraza, magle i rose. Iako horizontalne oborine nisu
zanimljive za otjecanje vode u vodotocima, one u odreenim uvjetima mogu biti zanimljive za vodoopskrbu. Rosa
je najznaajnija horizontalna oborina koja je izvor vode i u sunim se predjelima njezine godinje koliine kreu
od 10 do 150 mm. Za mjerenje rose postoje posebni instrumenti. Mjerenja u vedskoj su pokazala da godinje
koliine rose mogu iznositi i do 20 posto godinjih oborina.
Zanimljiva je sitna jednolika kia, promjera kapi do 0,5 mm, brzine padanja kapi
v < 0,7 m/s. Ukoliko dugo traje, moe utjecati na otjecanje.
Za otjecanje vode vana je kia iji je promjer kapi vei od 0,5 mm. Takva se kia po intenzitetu dijeli na
tri vrste:
a) slaba kia: satni intenzitet do 2,5 mm
b) umjerena kia: intenzitet od 2,5 do 8,0 mm/sat
c) jaka kia: intenzitet preko 8,0 mm/ sat.
59
Slika 4.5
Ombrograf je zajedniki naziv za instrumente koji biljee koliinu i trajanje tekue i krute oborine. Za
biljeenje tekue oborine rabi se pluviograf, a za krute nifograf. No u praksi se vrlo esto pod pojmom
ombrograf podrazumijeva instrument za mjerenje tekue oborine, odnosno pluviograf.
Velik je broj razliitih tipova kiomjera, a svaki se kiomjer sastoji iz triju osnovnih dijelova: lijevka,
posude za oborinu i menzure za mjerenje oborine. U Hrvatskoj se najvie rabi Hellmannov kiomjer, iji je
presjek shematski prikazan na slici 4.5.
Promjer gornjega dijela lijevka Hellmannova kiomjera je 160 mm, tako da povrina ulaza za oborinu
iznosi 200 cm2. Standardizirana menzura ima milimetarsku podjelu, a svaka oznaka na menzuri predstavlja 1 mm
oborine u prirodi. Ovim se kiomjerom ne mogu mjeriti koliine oborine manje od 0,1 mm, a u prirodi 0,1 mm
7
Zbog toga to se l/m2 izraavaju kao mm esto se puta umjesto koliina kae visina oborine. Ovakav
nesporazum nastaje kada se uslijed kraenja izgubi smisao izvorne jedinice.
60
predstavlja samo tragove oborine. Uobiajeno je da se kiomjer (mjereno od ulaza lijevka) postavi 1 m iznad tla.
Za mjerenje oborine u nepristupanim, naroito planinskim krajevima rabi se totalizator (slika 4.6).
Slika 4.6
Slika 4.7
Otvor totalizatora povrine 200 cm2 pogodan je za Europu, a za tropske su predjele pogodniji vei otvori povrine do 2000 cm2.
61
Dok je kod totalizatora zbog rijetkih mjerenja oborine (reda veliine nekoliko mjeseci) nemogue oitati
intenzitet oborine (npr. visinu oborine u minuti ili satu), kod ombrografa (pluviografa) je to mogue utvrditi u
svakom asu. Ombrograf je ureaj za automatsko biljeenje oborine na papirnatoj traci namotanoj na bubanj koji
pokree satni mehanizam (slika 4.7), a danas se moe biljeiti i na ipu, odnosno suvremenome mediju.
Ombrograf mora raditi i kada nema kie.
U vertikalne oborine spadaju i snjene pahuljice i snjene kuglice. Ovisno o gustoi snijega, mogue je
da 1 cm visine snijega daje od 0,5 do 2,0 mm tekue oborine. U praktinim se izraunima, ako nije poznata
gustoa snijega, za vodeni ekvivalent snijega prosjeno uzima da 1 cm snijega daje 1,0 mm tekue oborine.
Kod oborine pale u obliku snijega visina snijega mjeri se ravnalom ili snjegomjerom. Snjegomjer je letva
(podjela na 1 cm) s koje se oitava visina snijega, a postavlja se u trima stalnim poloajima (slika 4.8). Sadraj
vode u snijegu odreuje se vaganjem, a uzorak snijega uzima se specijalnom upljom vadilicom.
Slika 4.8
4.3.3
Koliina oborine na slivu VA je umnoak povrine sliva A i srednje visine oborine P koja padne na sliv.
Povrina sliva A je u (km2), a koliina oborine P u (mm), pa je volumen kie VA:
VA = A106 P10-3
VA = AP103
(m3)
(4.1)
Uz koliinu oborine P (mm), vana veliina za izraune u kojima se koriste oborinski podaci je intenzitet
oborine i, koji se definira kao kvocijent koliine oborine P u odreenome vremenu t:
dP
P
i=
; i=
(4.2)
dt
t
62
Ovdje su ukratko opisane metoda aritmetike sredine, metoda Thiessenovih poligona i metoda izohijeta.
Ukoliko na nekom slivu postoji n stanica za mjerenje koliina oborine, veliina prosjene oborine na slivu
P odreena metodom aritmetike sredine dobije se kao prosjek koliina oborina svih stanica na tom slivu:
n
P=
i=1
(4.3)
Kada se primjenjuje Thiessenova metoda, za svaku se kiomjernu stanicu odredi njezino utjecajno
podruje (poligon) u slivu tako da se stranice poligona definiraju kao simetrale spojnica pojedinih stanica.
Takvim se postupkom odreuju utjecajni poligoni oko svih stanica na slivu (slika 4.9a). Za definiranje poligona
stanica na rubnim dijelovima sliva ukljuene su i kiomjerne stanice izvan sliva. Za n stanica na slivu srednja
oborina P na slivu povrine A je:
n
P=
P1 A1 + P 2 A2 + ... + P n An
=
A1 + A2 + ...+ An
P A
i
i =1
(4.4)
(A =
A )
i
i=1
gdje su Pi i Ai koliina oborine i povrina utjecajnoga poligona i-te kiomjerne stanice. Ova je metoda pogodna za
koritenje pri nejednolikoj raspodjeli kiomjernih stanica u prostoru i u ravniarskim podrujima bez izraenije
promjene topografskih i meteorolokih faktora (A. H. Thiessen, 1911.).
Metoda izohijeta je nain odreivanja linija jednakih koliina oborine - izohijeta, na osnovi vrijednosti u
pojedinim kiomjernim stanicama linearnom ili subjektivnom interpolacijom. Izohijete se uvijek crtaju za cijele
vrijednosti: npr. svakih 50, 100, 200, pa i 500 mm, tako da se interpoliraju izmeu vrijednosti oborine na
stanicama na slivu (slika 4.9b). Pritom jednostavna linerarna interpolacija moe dati neprirodno izlomljene
izohijete. Subjektivna interpolacija se ee upotrebljava i pri njezinoj se primjeni vodi rauna o topografskim
uvjetima, udaljenosti od mora i ostalim podacima o kojima ovise veliine oborina.
Tonost ovoga postupka ovisi o gustoi mree kiomjernih stanica, podacima vezanim uz promjene
veliina oborine i iskustvu obraivaa.
Srednja oborina P na slivu povrine A je:
P=
P1 + P 2
P2 + P 3
1
P n + P n+1 1
A1 +
A2 + ...+
= A
+
+
...
+
2
2
A1 A2
An
An
P
1
i + P i+1
Ai
gdje su Pi i Pi+1 izohijete (npr. ako je razmak izmeu izohijeta 100 mm Pi = 800 mm, a
Pi+1 = 900 mm), a Ai je povrina sliva izmeu izohijeta.
(4.5)
63
Na slici 4.9 prikazane su Thiessenova metoda i metoda izohijeta odreivanja srednjih oborina na slivu.
Slika 4.9
4.3.4
Na meteorolokim se stanicama redovito mjere dnevne koliine oborine. Zbrajanjem dnevnih koliina
oborine dobiju se mjesene koliine, a njihovim zbrajanjem godinje koliine. Niz od 12 mjesenih koliina daje
godinji hod oborine. Ako ga se rauna kao prosjek iz dugogodinjih mjerenja, onda je to srednji godinji hod
oborine. Na slici 4.10 dano je nekoliko karakteristinih srednjih godinjih hodova oborine za Hrvatsku.
Prema tipu godinjega hoda oborine Hrvatska se moe podijeliti na dva glavna podruja:
I. Juni dio Hrvatske, koji najmanje kie ima ljeti.
II. Sjeverni dio Hrvatske, koji najmanju mjesenu koliinu oborine ima u hladnome razdoblju (I. Penzar i B.
Penzar, 1989.).
Prema tome, na slici 4.10 pokazani su karakteristini sluajevi dvaju pluviometrikih sustava: maritimnoga
- I i kontinentalnoga - II.
Slika 4.10 Glavni tipovi godinjega hoda oborine u Hrvatskoj (I. Penzar i B. Penzar, 1989.)
64
4.3.5
ITP krivulja je krivulja koja prikazuje vjerojatnost pojavljivanja razliitih kratkotrajnih intenziteta
oborine za razliita trajanja oborina na danoj lokaciji. ITP je kratica pojma intenzitet oborine - trajanje oborine ponavljanje oborine. ITP krivulje predstavljaju familiju krivulja u kojoj svaka krivulja ima odgovarajue povratno
razdoblje, na apscisi je trajanje kie (redovito je skala od 5 min do 24 sata), a na ordinati intenzitet kie. Zbog
dimenzija trajanja i intenziteta kie pri crtanju ITP krivulja za osi koordinatnoge sustava vrlo je pogodno koristiti
logaritamsko mjerilo.
Uz ITP krivulje postoje i PTP krivulje, koje se od ITP krivulja razlikuju po tome to se na ordinatu
umjesto intenziteta oborine i nanose koliine oborine P. PTP krivulja prikazuje vjerojatnost pojavljivanje
razliitih koliina oborina za razliita trajanja oborina na danoj lokaciji. PTP krivulja ili klimatska funkcija
vjerojatnosti odreena je izrazom:
P = a tk n
(4.6)
gdje je: P (mm) - oborina; tk (min) - trajanje kie; a i n su parametri koji se odreuju po metodi najmanjih
kvadrata.
S istim oznakama, izraz na ITP krivulju kojom je definiran intenzitet oborine i (mm/min), je:
i = a tk n-1
(4.7)
PTP krivulje definiraju se za razliita povratna razdoblja i mogu posluiti kao drugaiji prikaz ITP
krivulja. (Ranije su, u skladu sa simbolom H za koliinu oborina, PTP krivulje bile oznaavane kao HTP
krivulje.)
Na slici 4.11 prikazane su PTP i ITP krivulje za meteoroloku stanicu Sisak
Slika 4.11 PTP i ITP krivulje za meteoroloku stanicu Sisak u razdoblju 1951.-1978. (O. Bonacci, 1994.)
65
ITP krivulje jedna su od osnovnih podloga za odreivanje velikih voda razliitih povratnih razdoblja s
malih slivova (primjerica racionalna formula).
4.4 Sliv
Sliv je podruje ije povrinsko otjecanje ima odljev vode. U iremu smislu sliv predstavlja sve one
kopnene povrine s kojih vodne mase ulaze u oceane, mora ili jezera. U uem smislu, sliv je povrina s koje
se voda slijeva prema glavnome sabirau (recipijentu) - vodotoku. Vodne koliine se promatraju u odreenoj
toki - protjecajnome profilu razmatranoga vodotoka.
Sliv je odreen razvodnicom (vododjelnicom), koja moe biti topografska ili hidroloka. Razvodnica
je granina linija koja dijeli susjedne slivove. Topografska razvodnica je granina linija koja u geoloki
povoljnim uvjetima dijeli susjedne slivove po najviim tokama terena, a odreuje se na topografskoj karti na
temelju poloaja slojnica. Veliina sliva je povrina s koje voda dotjee u vodotok. Povrina se sliva
odreuje na temelju topografske karte digitaliziranjem ili planimetriranjem.
U geoloki nepovoljnim uvjetima, primjerice u kru, razvodnica vrlo esto ne ovisi samo o topografiji,
ve prvenstveno o geolokim i hidrogeolokim uvjetima. Takva hidroloka ili hidrogeoloka razvodnica
obino nije stalna, ve se njezin poloaj mijenja ovisno o razinama podzemnih vodostaja. U takvim se
sluajevima razmatra utjecajni sliv koji se odnosi na podzemno i povrinsko otjecanje. U kru se moe
razlikovati izravni (neposredni) i ukupni utjecajni sliv.
Na slici 4.12 prikazan je sluaj u kojem se topografska i hidroloka razvodnica ne poklapaju. U
geoloki se povoljnim uvjetima hidroloka i topografska razvodnica mogu djelomino razlikovati, ali njihove
konane povrine ne razlikuju se bitno. Odnos topografske i hidroloke razvodnice prikazan je na slici 4.14.
Slika 4.12
Slika 4.13
Hidroloka, odnosno hidrogeoloka razvodnica podzemnoga teenja ograniava sliv koji se ne moe
odrediti na temelju razmatranja slojnica na karti. Na slici 4.14 prikazan je tipian sluaj utjecajnoga sliva u
kru, gdje se topografska i hidroloka razvodnica bitno razlikuju.
66
Slika 4.14
Utjecajni sliv
Budui da odreivanje veliine utjecajnoga sliva u kru moe biti dodatno oteano injenicom da
hidroloka razvodnica nije stalna nego ovisna o razinama vode u podzemlju, razvodnica krkih slivova smatra
se tek priblino odreenom. Nain odreivanja hidroloke razvodnice vrlo je sloen, pa je u analizi osim
geolokih podloga potrebno koristiti i rezultate hidrogeolokih istraivakih radova. Pod time se
podrazumijeva koritenje rezultata istraivakih radova na osnovi koritenja razliitih obiljeivaa (trasera) kemijskih, razliitih boja ili radioaktivnih pokazivaa - koji se ubacuju na mjesta poniranja vode, a potom se
prati njihovo pojavljivanje na izvorima i u vodotocima.
Na otjecanje sa sliva bitno utjeu sljedei imbenici:
a) zemljopisni: veliina i oblik sliva, nagib i reljef terena te gustoa rijene mree
b) geoloki: sastav zemljita s gledita propusnosti i sadraj vode u podzemlju
c) bioloki: vrste raslinja, a posebice zastupljenost umskih kultura na slivu
d) klimatski: oborine, temperatura, vlanost zraka, vjetar, isparavanje i evapotranspiracija
e) antropoloki (tehniki): ovjekov utjecaj na promjene vodnoga reima.
Na slici 4.15 prikazano je nekoliko karakteristinih sluajeva razliitih oborinskih (oblik hijetograma i
raspodjela oborina po slivu) i fizikih inilaca (oblik sliva i gustoa vodotoka na slivu), koji utjeu na oblik
hidrograma vodnoga vala u protjecajnome profilu vodotoka.
U hidrolokim se obradama esto govori o malim ili velikim slivovima. Na pitanje koji se sliv smatra
malim, a koji velikim nije jednostavno odgovoriti. Neki autori, kao graninu spominju povrinu od 1000 km2,
a ee se naziv mali sliv odnosi na slivove veliine do 400 km2.
Mali se sliv u hidrolokome smislu ne smije odreivati iskljuivo na temelju veliine povrine, ve se
u obzir treba uzeti i druge osobine bitne za otjecanje vode. Bitno je svojstvo malih slivova da oborine koje su
uzrokovale pojavljivanje velikih voda redovito padaju na cijeli sliv. Iako njihovi intenziteti nisu svugdje na
slivu jednaki, ipak u otjecanju sudjeluje cijeli sliv. U sluajevima velikih slivova dogaa se da oborine jakih
intenziteta, koje izazivaju pojave velikih voda, padnu samo na dio sliva, pa u otjecanju ne sudjeluje itava
slivna povrina.
to je oblik sliva blii krugu, to je koeficijent koncentriranosti sliva K blii jedinici. Za sliv iste povrine, a
izduena oblika, sa znatno manjim koeficijentom koncentriranosti, mogunost da oborina pokrije cijeli sliv je
manja. Slivovi s veim koeficijentom koncentriranosti mogu imati veu povrinu nego izdueni slivovi, a da
svejedno budu tretirani kao mali slivovi.
67
Slika 4.15
Oblici slivova mogu biti razliiti i oni utjeu na veliinu i trajanje hidrograma vodnih valova. Tako,
primjerice, postoje izdueni, lepezasti, okrugli sliv i sl. O obliku sliva ovisi koncentracija vode, pa se zbog
toga utjecaj oblika sliva opisuje koeficijentom koncentriranosti sliva. Za odreivanje koeficijenta
koncentriranosti sliva K postoje razliite formule, nazvane po svojim autorima, a neke od njih su:
- prema D. Srebrenoviu:
K=
- prema R. E. Hortonu:
K=
- prema H. Graveliusu:
K=
2A
OU
(4.8)
(4.9)
L2
0,28 O
(4.10)
A0,5
U formulama (4.8), (4.9) i (4.10) koritene su sljedee oznake: A (km2) je veliina sliva, O (km)
opseg sliva, U (km) udaljenost teita sliva od protjecajnoga profila i L (km) duljina vodotoka (slika 4.16).
Slika 4.16
68
Uzduni nagib vodotoka ili, krae, nagib vodotoka, odreuje se na temelju geodetske snimke
uzdunoga presjeka vodotoka, a moe se definirati na vie naina. Uzduni presjek vodotoka ili profil
vodotoka je prikaz (tablini ili grafiki) dionice ili cijeloga vodotoka du osi protjecanja, dan u nadmorskim
ili relativnim visinama.
Slika 4.17
U skladu s oznakama na slici 4.17, nagib vodotoka S se moe definirati na sljedee naine:
1.
2.
S max =
S=
(m/km), ()
(4.11)
Lv
H_
(m/km), ()
(4.12)
Lv
3.
S=
H 0,85 L H 0,1L
0,75 Lv
(m/km), ()
(4.13)
4.5
Koeficijent otjecanja c je odnos efektivne (neto) oborine Pe i oborine koja padne na sliv (bruto
oborine) P:
c = Pe
(4.14)
P
Koeficijent otjecanja sa sliva predstavlja postotak otjecanja u odnosu na bruto koliinu oborine koja
padne na neko slivno podruje. Za srednji protok je:
QT
(4.15)
PA
gdje je Q (m3/s) srednji protok (mjeseni, godinji, viegodinji), T (s) trajanje srednjega protoka, P
(m) oborina koja padne na sliv, a A (m2) povrina sliva.
c=
69
Specifini dotok ili specifino otjecanje q je vrijednost protoka Q vode u protjecajnome profilu
vodotoka podijeljena s povrinom sliva do tog profila A.
Q
(m3/s/km2),
(l/s/km2)
(4.16)
q=
A
Mogu se razlikovati prosjeni i ekstremni (maksimalni i minimalni) specifini dotoci sa sliva.
Specifini dotoci su parametri pogodni za meusobnu usporedbu otjecanja u profilima du vodotoka ili
usporedbu otjecanja s razliitih slivova.
Postoji li na slivu nekog vodotoka nekoliko hidrolokih stanica (barem tri), mogue je konstruirati
krivulju specifinih dotoka u ovisnosti o veliini sliva q = f (A). Najuzvodniji dio sliva je najbogatiji vodom
pa, iako protoci vode du vodotoka (s poveanjem sliva) redovito rastu, veliine specifinih dotoka prema
nizvodnome dijelu trebaju opadati (slika 4.18) - ukoliko voda nije dodana u vodotok u nizvodnome dijelu ili
izgubljena iz njega u uzvodnome dijelu.
Slika 4.18
4.6
4.6.1
Razina je vode odreena vodostajem. Vodostaj je okomita udaljenost vodene povrine vodotoka,
jezera, akumulacijskoga ili retencijskoga jezera (ili piezometra) od pretpostavljene mjere (kota nule
vodokaza).
70
71
Slika 4.19
Limnigraf je instrument koji neprekidno biljei razine vode tijekom vremena - automatski registrator
vodostaja. Na slici 4.20 shematski je prikazan standardni mehaniki limnigraf s plovkom privrenim za
elinu icu koja preko odgovarajuega sustava zupanika i opruge pomie pero po papirnatoj traci na
bubnju. Satni mehanizam okree bubanj s papirom brzinom od 2 mm/sat. Papirnata se traka mijenja nakon
svakoga punog okreta - svakih osam dana. Ovisno o tipu limnigrafa, bubanj moe biti smjeten vertikalno ili
horizontalno.
Promjer plovka za mjerenje povrinskih voda u rasponu je od 75 do 150 mm, a promjer plovka za
podzemne vode je 40 mm. Za mjerenja u otvorenim tokovima plovak je smjeten u zdencu ili u zatitnoj
cijevi (pogodno za ugradnju na uspravnoj obali ili stupu mosta), kako je prikazano na slici 4.21. Prijenosni
mehanizam i bubanj s trakom zatieni su odgovarajuom kutijom.
Ovisno o veliinama zupanika, standardna mjerila biljeenja vodostaja na limnigrafskoj traci su 1:5
(za amplitudu vodostaja do 1,25 m), 1:10, 1:20 i 1:25 (mjeri amplitudu vodostaja do 6,25 m). Napominje se
da je pri ombrografu prenoenje koliina palih oborina u mjerilu 1:1.
esto se rabe limnigrafi kod kojih se traka premotava s jednoga na drugi valjak. Takav je, primjerice,
limnigraf SEBA, tipa Delta, ija je traka duljine 16 m. Trajanje biljeenja vodostaja moe se odrediti od 32
dana do tri mjeseca. Mijenjanjem zupanika mogu se regulirati mjerila biljeenja vodostaja od 1:5 do 1:50.
U novije se vrijeme rabe i elektronski limnigrafi od kojih je limnigraf OTT tipa THALIMEDES. Ovaj
tip limnigrafa ima sustav plovak - protuuteg, a promjene razine vode preko plovka pokreu potenciometar.
Napon s klizaa potenciometra se analogno-digitalnim pretvornikom pretvara u numeriki podatak koji
prikazuje vodostaj. U unaprijed odreenim vremenskim razmacima izmjeren vodostaj pohranjuje se u
72
Slika 4.20
Slika 4.21
Limnigraf s plovkom u zdencu (a) i s plovkom u cijevi (b) (S. Jovanovi i dr., 1977.)
73
Slika 4.22
Tipine izotahe za trokutni (a), trapezni (b) i prirodni neregulirani (c) profil vodotoka i
profili brzina u okomici za glatku i hrapavu podlogu (prema V. T. Chowu, 1986.)
74
o hidraulikim uvjetima.
U velikim je i nepravilnim profilima sa sloenim uvjetima protjecanja vode potrebno predvidjeti vei
broj okomica nego u pravilnim profilima s mirnijim reimom otjecanja. Na temelju vlastitoga iskustva i
strune literature S. Jovanovi i dr. (1977.) iznijeli su orijentacijski broj okomica u kojima se mjeri brzina
vode u ovisnosti o irini hidrometrijskoga profila, ovdje dan u tablici 4.1.
Slika 4.23
Hidrometrijska krila: krilo s propelerom (a) i krilo s vijencima aica (b) (M. P. Wanielista,
1990.)
Na slici 4.24a prikazan je hidrometrijski profil podijeljen na lamele, s odgovarajuim okomicama I, II,
III, itd. u sredinama pojedinih lamela. Povrine lamela su A1 , A2 ... Ai , ...An i njihov je zbroj jednak ukupnoj
povrini protjecajnoga profila A.
Slika 4.24
75
Tablica 4.1
Broj okomica za mjerenje brzina vode u hidrometrijskome profilu pri razliitim irinama
vodnoga lica (S. Jovanovi i dr., 1977.)
Redni broj
Broj okomica za
mjerenje brzine
1
2
3
4
5
6
do 50
50 - 100
100 - 200
200 - 500
500 - 1000
preko 1000
do 6
7-9
10 - 13
14 - 17
18 - 21
22 - 25
Najei poloaji hidrometrijskoga krila u kojima se mjeri brzina vode oznaeni su na primjeru pet
mjerenja u okomici na slici 4.24b. Brzina na povrini vode vp mjeri se tako da se hidrometrijsko krilo postavi
na dubinu od pola promjera propelera D/2, a brzina vode pri dnu mjeri se na dubini od 10 cm od osi krila do
dna.
Broj toaka na okomici protjecajnoga profila u kojima se mjere brzine vode ovisi o dubini vode. U
tablici 4.2 prikazano je koliko se mjerenja po okomici preporua provesti ovisno o dubini, na kojemu mjestu
okomice ih se preporua provesti i kako se proraunava srednja brzina vode na svakoj pojedinoj okomici.
Tablica 4.2
Broj
mjerenja
Dubina vode
H (m)
jedno
dva
tri
tri
pet
0,30 - 0,60
0,60 - 3,0
3,0 - 6,0
3,0 - 6,0
> 6,0
0,6H
0,2H i 0,8H
0,2H; 0,6H i 0,8H
povrina; 0,5H; dno
povrina; 0,2H; 0,6H; 0,8 H; dno
vo= v0,6
vo= 0,5(v0,2 + v0,8)
vo= 0,25 (v0,2+2 v0,6 + v0,8)
vo= 0,3 vp+0,5 v0,5+0,2 vo
vo= 0,1 (vp+3 v0,2+3 v0,6 +2 v0,8+vo)
Protok kroz hidrometrijski profil na osnovi srednjih brzina u okomicama moe se odrediti iz jednadbe
protoka:
v +v
v1 + v 2
+ ...+ k Ai i i+1 + ...+ k An v n
(4.18)
2
2
U skladu sa slikom 4.24a, v1, v2, vi, i vn su srednje brzine u prvoj, drugoj, i-toj i zadnjoj okomici, A1 ,
A2 , Ai i An povrine lamela u ijim su sredinama okomice na mjerenje brzine, a k je prijelazni koeficijent za
usklaivanje brzina sa stvarnom slikom izotaha (izotahe su linije jednakih brzina). Ukoliko nema podataka,
moe se uzeti da je k = 0,90.
Q = k Ao v1 + k A1
4.6.2.2
Preljevi
Preljevi su pregrade preko kojih se prelijeva voda ili druge tekuine. Preljevi se dijele na tri
grupe:
a) otrobridni preljevi
76
Slika 4.25
Visina preljevnoga mlaza Hp je visina od krune preljeva do horizontalne razine vode ispred
preljeva, odnosno do gornje vode, a p je visina preljevne graevine.
Preljev se tretira kao velik otvor koji nije ogranien s gornje strane. Osnovni izraz za protok preko
preljeva u koritu pravokutnoga poprenog presjeka bez bonoga suenja (kontrakcije) preljevnoga mlaza je
Polenijeva formula8:
Q = m B 2g H 3p / 2
(4.19)
gdje je m koeficijent prelijevanja i za pojedine oblike preljeva m ima razliite vrijednosti, B je irina vodnoga
lica preljeva, g je gravitacija, a Hp je visina preljevnoga mlaza.
Za preljev praktinoga profila (slika 4.25c) moe se za pribline izraune usvojiti m = 0,50, ali se, kao
i za ostale tipove preljeva, za odreivanje koeficijenta prelijevanja m preporua koristiti obrasce iz literature
primjerice: V. T. Chow (1986.), V. Jovi (2006.), R. ugaj (2000.).
Ako postoji utjecaj bonoga suenja, onda desnu stranu izraza (4.19) treba pomnoiti s koeficijentom
bonoga suenja, ije su vrijednosti od 0,90 do 0,95.
Giovanni Poleni (1683. - 1761.), matematiar, astronom, fiziar, inenjer i arheolog. Jedan od najslavnijih
profesora na univerzitetu u Padovi. Naroito se bavio mehanikom fluida (strujanjem vode u rijekama i
dinamikim tlakom vode) i problemima navigacije.
77
Za mjerenje nagiba vodnoga lica potrebni su nivelacijski instrument i vodomjerne letve. Ako se pad
mjeri u odreenome razdoblju, letve se uvruju i preciznim niveliranjem se odrede njihove kote nule. Nagib
se mjeri oitavanjem vodostaja, najprije na letvi u presjeku A-A, a odmah nakon toga na letvi u presjeku B-B,
kako je prikazano na slici 4.26.
Slika 4.26
Uz pretpostavku jednolikoga teenja izmjerena razlika u razinama vode izmeu presjeka A-A i B-B
H, podijeljena s razmakom izmeu presjeka A-A i B-B L, daje nagib vodnoga lica I = H, koji je jednak
nagibu linije energije Ie. Prema tome na osnovi Manningove formule (2.62) mogue je definirati koeficijent
hrapavosti n:
n=
R 2 / 3I 1 / 2
v
(s/m1/3)
(4.20)
4.7
Protona krivulja
Protona krivulja, krivulja protoka ili konsumpcijska krivulja je odnos izmeu vodostaja i
protoka u protjecajnome profilu vodotoka, koji se moe izraziti u obliku jednadbe, krivulje ili tablice (jedne
ili vie njih).
Opi izraz za odreivanje protone krivulje je:
Q = f (H)
(4.21)
3
gdje je H (m) vodostaj; a Q (m /s), (l/s) protok.
Za definiranje protone krivulje potrebno je poznavati (izmjeriti) neki minimalan broj protoka pri
razliitim vodostajima.
Protona krivulja je vrlo vana zakonitost u hidrologiji, na osnovi koje se iz poznatih (zabiljeenih)
vodostaja odreuju odgovarajui protoci vode. O protonoj krivulji ovisi realnost srednjih dotoka (dnevnih,
dekadnih, mjesenih, godinjih) i prosjeka cijeloga razdoblja motrenja vodostaja, te maksimalnih i
minimalnih protoka.
Pri otjecanju vode u prirodnim je uvjetima redovito izraena nestacionarnost. Na slici 4.27 prikazano
je stvaranje petlje protone krivulje za vrijeme velikoga vodnog vala.
Za vrijeme podizanja vodnoga vala nagib vodnoga lica je strm, a brzina vode raste, pa zbog toga raste i
78
protok. Za vrijeme opadanja (recesije), nagib vodnoga lica je blai nego kada val raste; brzina vode je manja,
pa je za vodostaj jednak onome kada val raste protok znatno manji.
Prema tome, nagib vodnoga lica za vrijeme podizanja vodnoga vala vei je od nagiba vodnoga lica pri
osrednjenome stanju: I'o > Io (toka A na slici 4.27). Za vrijeme opadanja (recesije) vodnoga vala, nagib
vodnoga lica je manji nego pri osrednjenome stanju: I'o < Io (toka C na slici 4.27). Prema tome, nagibi
vodnoga lica izmjereni za vrijeme porasta ili opadanja vodostaja ne odgovaraju nagibu linije energije pri
osrednjenomu stanju. Na toj se osnovi ne moe realno definirati hrapavost korita pri osrednjenomu stanju u
vodotoku (po Chezyju ili Manningu), pa zbog toga nije mogue hidrauliki odrediti protonu krivulju.
Slika 4.27
Unutar petlje moe nastati neogranieno mnogo protjecanja. Stoga je potrebno odrediti teinicu
sustava krivulja (petlji) i to je protona krivulja Q = f (H). Na slici 4.28a prikazana je protona krivulja kao
teinica vodnih petlji, a na slici 4.28b je protona krivulja konstruirana kao prosjena krivulja na osnovi
izmjerenih protoka - vodomjerenja9. Pri razmatranju podataka dobivenih mjerenjem protoka vode vano je
ustanoviti je li vodostaj u trenutku mjerenja bio u porastu, mirovanju (to je najpovoljnije) ili opadanju.
Slika 4.28
9
Protona krivulja kao rezultat vodnih petlji (a) i izravno povuena protona krivulja (b)
Vodomjerenjem se odreuje protok vode kroz hidrometrijski profil. U sklopu vodomjerenja treba za
odreeni vodostaj izmjeriti brzine vode u protjecajnome profilu i na temelju njih odrediti srednju profilsku
brzinu. Umnoak srednje profilske brzine i povrine protjecajnoga profila predstavlja protok vode kroz
protjecajni profil.
79
Slika 4.29
Grafiko odreivanje
U sluaju da postoji dovoljan broj izmjerenih protoka pri razliitim vodostajima, tako da rasipavanje
toaka nije veliko, moe se izvui teinica izmeu tih toaka. Takva se krivulja moe prihvatiti ako su
mjerenja obuhvatila cijelu amplitudu vodostaja - od najniega do najviega zabiljeenog vodostaja (slika
4.28b).
Priblian grafiki nain odreivanja protone krivulje ne rabi se esto, jer je uobiajeno pretpostaviti
analitiki oblik i izraunati krivulju iz izmjerenih parova vrijednosti (H, Q) metodom najmanjih kvadrata.
Tako odreena krivulja redovito se prikazuje grafiki, zajedno s izraunskim podacima.
II
Analitiko odreivanje
80
Q = a + bH + cH2
2. analitiki oblik (y = axb):
Openito se pretpostavi oblik:
Q=aVb
gdje je V dubina vode, a a i b su parametri.
H (m);
Q (m3/s)
(4.24)
(4.25)
S obzirom na poloaj nule vodokaza, u profilu vodotoka mogu se pojaviti tri karakteristina sluaja,
koji su prikazani na slici 4.30.
Slika 4.30
Ako se nula vodokaza poklapa s dnom profila, dubina vode V jednaka je vodostaju H pa u tom sluaju
vrijedi oblik:
Q = a Hb
(4.26)
Ukoliko se nula vodokaza ne poklapa s dnom profila nego je od dna udaljena za razmak B, openito je:
(4.27)
Q = a (H B)b
ako je nula vodokaza iznad rijenoga dna:
Q = a (H+B)b
(4.27a)
(4.27b)
(4.28)
Protona krivulja oblika Q = a (H + B)b u linearnome je koordinatnom sustavu prikazana na slici 4.32,
a u log-log koordinatnome sustavu na slici 4.33.
81
Slika 4.31
Slika 4.32
Slika 4.33
82
Slika 4.34
4.8
Procesi otjecanja
4.8.1 Nivogram
Za poznavanje varijabilnosti otjecanja vode u vodotocima vano je poznavati imbenike koji utjeu na
glavne hidroloke parametre. Stoga je osnovno polazite hidrolokih obrada i analiza poznavanje podataka o
oborinama, isparavanju, transpiraciji, vlazi u zemljitu, infiltraciji i sl.
Procese otjecanja i njihova bitna obiljeja najbolje prikazuju nivogrami i hidrogrami. Oni vizuelan i
stvarni prikaz promjena teenja daju kronolokim redom.
Nivogram ili hod vodostaja je osnovni hidroloki grafikon koji prikazuje vodostaje u ovisnosti o
vremenu. Nivogramom se takoer smatra neprekidno biljeenje vodostaja to ga zapisuje poseban ureaj za
biljeenje razina vode ili podizanje (elevaciju) slobodnoga vodenog objekta u odnosu na postavljenu razinu.
Jednokratno itanje vodostaja s vodokaza prikazuje se kao srednji dnevni vodostaj (kada nema drugih
vrijednosti). Kada je biljeenje vodostaja na limnigrafu neprekidno, nakon obrade limnigrafskih traka definira
se srednje dnevne vodostaje i nivogram se crta u obliku srednjih dnevnih vodostaja. Neprekinuti zabiljeeni
vodostaji na limnigrafskoj traci nazivaju se limnigram.
Kada se za grafiki prikaz usvoji neprekinute vodostaje, dobije se neprekinuti ili kontinuirani
nivogram (slika 4.35).
83
Slika 4.35
Nivogram velikoga vodnog vala Miljai Jaruge u profilu Poljak (sjeveroistono od Zadra).
Slika 4.36
84
U skladu sa svojom definicijom kao prikaza protoka u vremenu hidrogramom se mogu prikazati
razliiti protoci u razliitim vremenima: primjerice srednji dnevni, maksimalni mjeseni i srednji godinji
protoci (slika 4.1, 4.2 i 4.4 u poglavlju 4.2.). U ovom se poglavlju razmatra hidrogram vodnoga vala i
razdvajanje na njegove glavne sastavne dijelove. Razdvajanje, separacija ili analiza hidrograma je
razdvajanje izravnoga (povrinskog) od podzemnoga dotoka.
Dotjecanje vode u vodotok sastoji se iz dvaju glavnih dijelova: izravnoga dotoka, kada voda tee do
korita po povrini terena, i baznoga (temeljnog) dotoka, koji dolazi u korito tekui ispod povrine terena.
Bazni se dotok sastoji od potpovrinskoga dotoka iz pliih zona i podzemnoga dotoka iz dubljih zona u tlu.
Potpovrinski tok vode je onaj dio vode koji se infiltrira kroz povrinu tla i tee gornjim horizontima tla dok
ga ne preuzme korito vodotoka ili dok ne izae na povrinu na nekome drugom mjestu, niem od mjesta
infiltracije. Potpovrinska komponenta otjecanja svojstvena je svim slivovima, a ovisi o strukturi tla.
U podrujima gdje tlo u zoni aeracije sadri dovoljno vlage, tako da je mogu prolaz gravitacijske
vode prema dolje, dio oborine dospijeva do razine podzemne vode. Dotok iz podzemne vode stie do korita
najsporije od svih komponenti, no njegov se doprinos vodotoku ne smije zanemariti.
Razlikuju se tri tipa strujanja vode iz podzemlja u vodotok i obrnuto, koja su prikazana na slici 4.37:
1. efluentni tok je strujanje vode iz podzemlja u vodotok
2. influentni tok je strujanje vode iz vodotoka u podzemlje
3. normalni tok nastaje kada se za niskih vodostaja vodotok prihranjuje iz podzemlja, a za srednjih i
visokih vodostaja voda iz vodotoka struji u podzemlje.
Vodotoci s efluentnim strujanjem openito imaju razmjerno bogate male vode i razmjerno malenu
razliku izmeu niskih i srednjih protoka. U vodotocima s influentnim strujanjem razlike izmeu srednjih i
velikih voda su znatno vee nego u vodotocima s efluentnim strujanjem. Influentno strujanje se javlja kada je
razina podzemne vode nia od razine vode u vodotoku (hidrogram na slici 4.38), a za efluentno strujanje
razina podzemne vode mora biti via od vodostaja u vodotoku.
U razliitim se hidrolokim profilima hidrogrami otjecanja redovito meusobno znaajno razlikuju, pa
ih je zbog toga potrebno obraditi i analizirati za svaki profil posebno.
Kada se hidrogramom prikazuju vodni valovi u znatno kraemu vremenu nego to je godina, esto je
potrebno odvojiti izravni (povrinski) dotok u vodotok od baznoga (potpovrinskog i podzemnog) dotoka.
Hidrogram je openito sastavljen iz dijelova, kako je prikazano na slici 4.38. Pritom su najvei intenziteti kie
za vrijeme podizanja vodnoga vala, a kia moe trajati i neto due od trajanja protoka definiranoga vrhom
hidrograma.
Hidrogram je grafiki prikaz protoka vode u odnosu na vrijeme. Prikazuje koliine vode koje otjeu
vodotokom prije, za vrijeme i poslije kie. Sastavljen je od jedne do etiriju bitnih komponenata, ovisno o
tome kakvi su uvjeti otjecanja na slivu. Komponente hidrograma su:
a)
b)
c)
d)
85
Slika 4.37
86
Slika 4.38
esto je puta potrebno odvojiti povrinski (izravni) dotok od baznoga (podzemnog) dotoka
hidrograma ili odrediti trajanje hidrograma vodnoga vala (vremensku bazu hidrograma) Tb. Pritom su u
izravni dotok prikljueni oborina koja padne na korito vodotoka i brzi potpovrinski dotok, a ostalo je bazni
ili podzemni dotok. Osnovni je problem odrediti vrijeme kada prestaje povrinski dotok, odnosno toku C na
hidrogramu na slici 4.39. Preporua se sljedei postupak:
Nakon konstruiranja stvarnoga hidrograma potrebno je odvojiti izravni (povrinski) od baznoga
dotoka. Na slici 4.39 prikazan je sluaj kad se toka C na hidrogramu, u kojoj prestaje izravni dotok, definira
na temelju diskontinuiteta krivulje recesije. Diskontinuitet se dobro uoava, kada se taj dio hidrograma nacrta
u log-normalnome mjerilu (gore desno na slici 4.39). Pretpostavi se granica povrinskoga i baznoga dotoka od
toke A do toke B kao produljeni dotok do toke A - prije nego to je poeo povrinski dotok. Toka B se
nalazi na ordinati vrnoga protoka i od nje se pa do toke C - u kojoj prestaje povrinski dotok - granica
izmeu povrinskoga i baznoga dotoka odreuje kao i od A do B - pravocrtno (S. Prohaska i dr., 1996.).
Slika 4.39
87
Vrijeme podizanja vodnoga vala Tp je vrijeme od poetka izravnoga dotoka iz oborine do vrnoga
(maksimalnog) protoka vodnoga vala, a vrijeme recesije ili opadanja vodnoga vala Tr je vrijeme od
vrnoga (maksimalnog) protoka vodnog vala do kraja vodnoga vala (slike 4.36 i 4.39).
Vremenska baza ili trajanje hidrograma je prema tome:
Tb = Tp + Tr
(4.29)
Vrijeme podizanja hidrograma Tp razlikuje se od vremena koncentracije sliva Tc , koje
predstavlja vrijeme potrebno da voda stigne od najudaljenije toke sliva do protjecajnoga profila vodotoka.
Redovito je:
Tc < Tp
(4.30)
Prema L. D. Sokolovskom (1968.) je:
(4.31)
Tp = k Tc
koeficijent za kratke pljuskove iznosi k 1,0, a za duge kie k = 1,30 - 1,60.
Ako je poznata brzina putovanja vode du glavnoga vodotoka v (m/s), vrijeme koncentracije je:
Lv
v
gdje je Lv (m) duljina vodotoka.
Tc=
(s)
(4.32)
Prema tome kada nema povrinskoga dotoka iz oborina, vodotok se napaja vodom iz podzemlja tada
postoji samo bazni dotok, a dok nema novih oborina hidrogram je redovito neprekidno u opadanju. Oborine
koje padnu na sliv uzrokuju porast ordinata hidrograma, a ordinate hidrograma predstavljaju bazni i izravni
dotok zajedno. Kada hidrogram predstavlja bazni i izravni dotok, osnovni problem postoje definiranje
vremena trajanja izravnoga dotoka i razdvajanje baznoga od izravnoga dotoka.
4.9
Velike vode
QM
(m3/s/km2)
(4.33)
A
Maksimalni specifini dotok qM opada s porastom povrine sliva, i to ne linearno nego po nekom
eksponencijalnom zakonu. Ta zakonitost se redovito prikazuje grafiki, tako da se na dijagram A - qM nanesu
vrijednosti qM za odgovarajui A i na toj osnovi definira krivulja maksimalnih specifinih dotoka, kako je
prikazano na slici 4.18.
qM =
88
Uzroci nastajanja velikih voda u rijenome toku su: jake kie, topljenje snijega ili obje te pojave
zajedno. Uz ove, pojave velike vode mogu biti uzrokovane i iznimnim dogaajima na slivu koji mogu biti
izazvani razliitim iniocima: odronom zemlje u umjetna ili prirodna jezera, ruenjem brana ili nasipa,
nepravilnim rukovanjem evakuacijskim ureajima, otvaranjem barijera nastalim prikupljanjem leda ili
naplavljenoga drveta itd. Veliki odroni zemlje u punu ili djelomino puno akumulacijsko jezero mogu
uvjetovati prelijevanje preko brane ili ruenje brane i time izazvati katastrofalne poplave u nizvodnome
podruju.
Pojavama velikih voda pogoduju odgovarajui geoloki sastav sliva (nepropusnost), topografski uvjeti
(velik koeficijent koncentriranosti sliva i veliki nagibi sliva) i stupanj obratenosti (slaba obratenost sliva).
Stanje zemljita takoer ima velik utjecaj na veliinu velikih voda. Zaleenim zemljitem, kao i tlom
zasienim vodom, velik dio pale kie otjee u vodotok. Suho zemljite, naprotiv, upija palu oborinu i na taj
nain u velikoj mjeri smanjuje povrinsko otjecanje. Ovdje treba izuzeti sluaj kada jak ljetni pljusak padne
na suh teren i prve velike kapi stvore na zemlji koru, preko koje nesmetano otjee ostala voda.
Na velike vode znatno utjee i promjena (transformiranje) vodnoga vala u uzvodnim retencijama - ako
one postoje na slivu - i spljotenje (transformaciju), vodnoga vala du rijenoga toka.
I akumulacijska jezera imaju znaajan utjecaj na velike vode. Pravilnim radom akumulacijska jezera
mogu smanjiti veliine velikih voda, pa ak i broj njihova pojavljivanja. Ako se njima nepaljivo rukuje ili
ako njihovo djelovanje na odreenome slivu nije meusobno usklaeno, moe doi do pojavljivanja
nepovoljnih velikih voda sa tetnim posljedicama.
Bilo radi obrane od poplave, dimenzioniranja hidrotehnikih, odnosno drugih objekata, ili
rasporeivanja vodnih koliina, potrebno je znati koje se velike vode moe oekivati u budunosti. Zbog toga
je nuno sa to veom sigurnou odrediti veliine buduih velikih voda i to prvenstveno u prirodnu,
neporemeenu stanju, a nakon toga ih razliitim postupcima definirati za budue - izgraeno stanje.
Velike vode iji su uzrok neki iznimni dogaaji, primjerice ruenje brane, obrauju se prije svega
hidrauliki, na fizikim modelima, ili, uz odreene aproksimacije, na matematikim modelima.
Ovdje se razmatraju samo one velike vode koje se mogu svrstati u iskljuivo hidroloke pojave, a to su
velike vode koje su uzrokovane oborinama palim na sliv, te uvjetima teenja ili slijevanja sa sliva.
Budue velike vode odreuju se prema podacima iz prolosti na temelju ovih etiriju osnovnih
pristupa:
1.
2.
3.
4.
Prvi nain odreivanja velikih voda ne iskljuuje mogunost da budua velika voda bude vea od
najvee zabiljeene. Bez obzira na to koliko se dugo na nekome slivu vre motrenja velikih voda, to nikako
ne iskljuuje mogunost pojavljivanja neke znatno vee velike vode u budunosti. Zato ne treba najveu
zabiljeenu vodu usvajati kao mjerodavnu, ve ona treba biti ukljuena u izraune prema drugaijim
osnovnim pristupima, a ujedno moe posluiti i za usporedbu i provjeru rezultata dobivenih prema ostalima
metodama.
89
Rezultat statistikih obrada su velike vode razliitih povratnih razdoblja, a to su parametri koji se
zahtijevaju od dananjih hidrolokih obrada. Ovim se pristupom redovito odreuju mjerodavne velike vode,
ukoliko su na raspolaganju dovoljno pouzdani nizovi podataka dobiveni motrenjem i mjerenjem hidrolokih
veliina.
Trei i etvrti se nain redovito koriste mogunou ukljuivanja matematike statistike. Pri uporabi
metode izokrona i metode jedininoga hidrograma oborine se obrauju statistiki, a razvojem iskustvenih
izraza dolo se do formula za velike vode razliitih povratnih razdoblja.
Pri odreivanju mjerodavnih velikih voda moe se naii na dva pojma: najvea mogua voda i
(znatno ee koriten pojam) velike vode razliitih povratnih razdoblja.
U ranijemu razdoblju hidrologije, dok se u toj znanstvenoj disciplini jo nisu primjenjivale metode
matematike statistike, od hidrolokih se obrada trailo davanje najveih moguih velikih voda. Njih je bilo
mogue odrediti kao najveu zabiljeenu veliku vodu, to svakako ne iskljuuje pojavu jo vee vode u
budunosti pa je u osnovi neispravno, ili su najvee mogue velike vode bile odreivane na osnovi tadanjih
jednostavnih iskustvenih formula. Vrijednosti velikih voda istoga sliva, kada ih se odreuje na temelju
nekoliko razliitih iskustvenih formula, redovito se meusobno vrlo razlikuju. Iskustvene formule vrijede
najee samo za podruje za koje su izvedene, a izbor najpogodnije formule je otean i time to ih ima vrlo
mnogo.
Upravo glavni nedostatak iskustvenih formula, a to je injenica da one openito ne mogu obuhvatiti
sve mnogobrojne imbenike vane za otjecanje, pokazuje da je ispravno pretpostaviti da su velike vode
sluajne pojave. Uz uvjet da su pojavljivanja velikih voda meusobno neovisna, primjena metoda
matematike statistike za odreivanje velikih voda razliitih povratnih razdoblja u punoj je mjeri opravdana.
Prema tome, najispravnije je velike vode odrediti kao rijetke pojave razliitih povratnih razdoblja.
Stupanj sigurnosti kojim se definira velika voda mjerodavna za dimenzioniranje danih tehnikih zahvata
obino se odreuje ili propisuje na temelju ocjenjivanja. Pravilnije bi, meutim, bilo da se mjerodavna velika
voda odreuje ekonomskim raunom, usporedbom teta uzrokovanih velikim vodama s trokovima koje
zahtijeva zatita od tih voda. Kako su ti rauni ponekad nepouzdani, primjenjuje se ocjena stupnja sigurnosti,
koji je razliit za razliite objekte ili zahvate u slivu pa se prognoze odnose na prirodno (neporemeeno)
stanje.
injenica koja nije zanemariva, a smeta usvojenoj definiciji, je da se vodni reimi polagano tijekom
vremena ili naglo uslijed nekoga zahvata mijenjaju, to oteava ili remeti prognoze velikih voda.
Puno opravdanje ima pristup da se, kada je to mogue, velike vode odrede razliitim metodama, a
potom njihove vrijednosti meusobno usporede.
U iznimnim sluajevima, kada je potrebna apsolutno sigurna zatita od velikih voda, odreuje se
najvea vjerojatna mogua poplava - PMF (kratica od engl. probable (possible) maximum flood). To je
najvea poplava koju se moe oekivati uzimajui u obzir sve glavne imbenike mjesta, meteorologije,
hidrologije i terena. Najvea se mogua poplava redovito uzima kao mjerodavna podloga za dimenzioniranje
objekata nuklearnih elektrana, ako su one smjetene uz vodotok.
Uz PMF pojavljuje se i najvea vjerojatna mogua oborina - PMP (engl. probable (possible)
maximum precipitation), a predstavlja koliinu oborina koja je statistika (fizikalna) gornja granica za dano
trajanje (vremensko razdoblje) na nekome odreenom slivu. PMP esto slui kao podloga za izraunavanje
najvee vjerojatne mogue poplave (PMF). PMF je mogue odrediti deterministikim ili stohastikim
pristupom (D. Srebrenovi, 1986.).
90
Uz pojam velike vode vezani su i pojmovi poplave, poplavnoga vala i povodnja. Poplava je pojava
velike vode na povrini Zemlje nakon to ona izae iz odreenoga korita. Poplavni val je veliki vodni val
(jednostruk ili viestruk) u vrijeme trajanja poplave. Povodanj je pojava velike vode koja prelazi granice
korita povrinskih voda ili uobiajene gornje razine podzemnih voda.
U daljnjem se tekstu ukratko opisuje statistika obrada velikih voda s primjerom Gumbelove
raspodjele i racionalna formula koja se u praksi najee rabi za odreivanje maksimalnih protoka razliitih
povratnih razdoblja za male slivove.
Slika 4.40
91
- prosjek niza:
= 35,2 m3/s
cvM = 0,41
csM = 0,80
- standardno odstupanje:
- koeficijent varijacije:
- koeficijent asimetrije:
Nakon to se maksimalni godinji protoci abranke u profilu Zamost II poredaju po veliini, definira
se vjerojatnost pojavljivanja svakoga pojedinog lana. U ovome je sluaju usvojena vjerojatnost pojavljivanja
po N. N. egodajevu (4.34). Prema tome je vjerojatnost pojavljivanja prvoga lana (najveega maksimalnog
godinjeg protoka u razmatranome nizu):
p=
m 0,3
n + 0,4
(4.34)
p=
m - 0,3 1 0,3
=
= 0,0216 = 2,16%
n + 0,4 32 + 0,4
p=
2 0,3
= 0,0525 = 5,25 %, itd.
32 + 0,4
(4.35)
Q* = Q M -
0,577
a
(4.36)
U izrazu (4.36), Q M = 86,3 m3/s je prosjean maksimalni godinji protok, veliina 0,577 je Eulerova
konstanta, a parametar a je definiran izrazom:
1
= 0,780
a
(4.37)
92
gdje je u razmatranome primjeru standardno odstupanje = 35,2 m3/s. Prema tome, u obradi maksimalnih
1
godinjih protoka abranke u profilu Zamost II veliine parametara Gumbelove raspodjele su: = 27,5 m3/s,
a
Q* = 86,3 - 0,577 27,5 = 70,5 m3/s.
Ako se uzme:
z = a (QM - Q*)
(4.38)
i uvrsti u izraz za uestalost, dobije se:
p( Q
)=
ae -z e -e
-z
(4.39)
p1( Q ) = e-e
-z
(4.40)
zato to je:
p1(Q
)= 1 -
p( Q
(4.41)
)i
temelju izraza:
Q Mp = Q* +
1
z
a
(4.42)
Povratno
razdoblje
(god.)
Vjerojatnost
pojavljivanja
p (%)
p1
10.000
1000
100
50
25
10
5
2
1,25
1,1111
1,0417
1,0204
1,0101
1,0010
1,0001
0,01
0,1
1
2
4
10
20
50
80
90
96
98
99
99,9
99,99
0,9999
0,999
0,99
0,98
0,96
0,90
0,80
0,50
0,20
0,10
0,04
0,02
0,01
0,001
0,0001
1
z
a
Qmp
(m3/s)
9,21
6,91
4,60
3,91
3,20
2,25
1,50
0,37
-0,48
-0,83
-1,15
-1,35
-1,53
-1,94
-2,20
253,3
190
126,5
107,5
88,0
61,9
41,3
10,2
-13,2
-22,8
-31,6
-37,1
-42,1
-53,4
-60,5
324
261
197
178
159
132
112
80,7
57,3
47,7
38,9
33,4
28,4
17,2
10,0
93
Formula koja se u svijetu najee rabi za definiranje maksimalnih protoka razliitih povratnih
razdoblja je racionalna formula.
a)
Racionalna formula ili racionalna metoda je formula za izraunavanje maksimalnih protoka s malih
slivova kao umnoka slivne povrine, maksimalna kinog intenziteta i racionalnoga koeficijenta.
Osnovna postavka racionalne metode jest da za vrijeme olujnih oborina jednolika intenziteta i
jednolike raspodjele na slivu dolazi do maksimalna protoka vodnoga vala u trenutku kada cijela povrina sliva
sudjeluje u postanku hidrograma. Pod tim se vremenom podrazumijeva vrijeme koncentracije Tc , odnosno
vrijeme potrebno da voda s najudaljenije toke sliva stigne do mjesta gdje se izraunava protok ili do
izlaznoga profila.
Racionalna je formula definirana izrazom:
QM = C i A
(4.43)
gdje je QM maksimalni (vrni) protok, C racionalni koeficijent, i intenzitet kie, a A povrina sliva.
Ako se uzmu jedinice QM (m3/s), i (mm/sat) i A (km2), onda racionalna formula ima oblik:
QM = 0,278 C i A
(4.44)
(4.45)
i = at kn 1
a za trajanje kie tk uvrtava se vrijeme koncentracije Tc.
Vrijeme koncentracije Tc moe se raunati prema iskustvenome izrazu koji je dao Z. P. Kirpich
(1940.):
Tc = 0,00032 L0,77Smax-0,385
(sati)
(4.47)
gdje je L (m) najvea duljina putovanja vode, nagib Smax = H/L, a H (m) je visinska razlika izmeu
najvie toke na slivu i protjecajnoga profila.
U hidrolokoj literaturi postoji velik broj razliitih formula za odreivanje vremena koncentracije,
ovisno o glavnim znaajkama razmatranih slivova (prvenstveno su to veliina i nagibi sliva).
94
(4.48)
p (god.) je povratno razdoblje, a prema izrazu (4.11) Smax = H/L, gdje je H (m) visinska razlika izmeu
najvie toke na slivu i protjecajnoga profila, a L (m) je duljina vodotoka, kako je prikazano na slici 4.17.
Za racionalni koeficijent C mogu se uzeti prosjene vrijednosti na osnovi topografskih uvjeta i
vegetacije razliitih vrsta tla na slivu, iznesene u tablici 4.4. Vrijednosti racionalnih koeficijenata u tablici 4.4
preuzete su iz strune literature (V. T. Chow i dr., 1988.).
Tablica 4.4
Karakteristike
2
5
pokrova i nagibi
Izgraena podruja
Asfalt
0.73
0.77
Beton/krov
0.75
0.80
Zelene povrine (groblja, parkovi, itd.)
0 2%
0.32
0.34
27%
0.37
0.40
Vie od 7 %
0.40
0.43
Trava pokriva od 50 70 % povrine
02%
0.25
0.28
27%
0.33
0.36
Vie od 7 %
0.37
0.40
Trava pokriva vie od 75 % povrine
02%
0.21
0.23
27%
0.29
0.32
Vie od 7 %
0.34
0.37
Neizgraena podruja
02%
0.31
0.34
27%
0.35
0.38
Vie od 7 %
0.39
0.42
Livade
02%
0.25
0.28
27%
0.33
0.36
Vie od 7 %
0.37
0.40
ume
02%
0.22
0.25
27%
0.31
0.34
Vie od 7 %
0.35
0.39
10
25
50
100
500
0.81
0.83
0.86
0.88
0.90
0.92
0.95
0.97
1.00
1.00
0.37
0.43
0.45
0.40
0.46
0.49
0.44
0.49
0.52
0.47
0.53
0.55
0.58
0.61
0.62
0.30
0.38
0.42
0.34
0.42
0.46
0.37
0.45
0.49
0.41
0.49
0.53
0.53
0.58
0.60
0.25
0.35
0.40
0.29
0.39
0.44
0.32
0.42
0.47
0.36
0.46
0.51
0.48
0.56
0.58
0.36
0.41
0.44
0.40
0.44
0.48
0.43
0.48
0.51
0.47
0.51
0.54
0.57
0.60
0.61
0.30
0.38
0.42
0.34
0.42
0.46
0.37
0.45
0.49
0.41
0.49
0.53
0.53
0.58
0.60
0.28
0.36
0.41
0.31
0.40
0.45
0.35
0.43
0.48
0.39
0.47
0.52
0.48
0.56
0.58
95
S max =
(mm/sat)
(4.49)
Slika 4.41
L
6,95
= 300 s = 0,084 sata
=
v100 2,31
Veliina racionalnoga koeficijenta iz tablice 4.3 za poumljeni sliv nagiba veeg od 7% je C100 = 0,52.
Prema tome za 100-godinji maksimalni protok je C100 = 0,52; i100 = 210 mm/sat; A = 0,125 km2 pa je:
96
Razlika QM100 i Q'M100 iznosi svega 5,8 posto u odnosu na vei protok, kojega bi se sa stajalita vee
sigurnosti usvojilo kao mjerodavnoga.
Na kraju se napominje da se na osnovi racionalne metode moe odrediti samo maksimalni (vrni)
protok hidrograma. Hidrogrami velikih vodnih valova za neizuene slivove (bez ili s premalo podataka od
hidrolokih motrenja i mjerenja) odreuju se na osnovi teorijskih hidrograma vodnih valova, primjerice prema
H. Krepsu, R. D. Goodrichu ili D. Srebrenoviu. Ovdje se navedeni teorijski hidrogrami ne opisuju, a
zainteresirane se upuuje na literaturu: D. Srebrenovi (1986.) i R. ugaj (2000. i 2006.).
Rezultati analiza malih voda slue kao temeljna hidroloka podloga za razliite korisnike voda, a
posebno su znaajni za prostorno planiranje, snabdijevanje naselja i industrije vodom, za energetiku,
poljoprivredu, rijeni i kanalski promet, za zatitu voda, turizam, specijalne potrebe i sl.
97
4.11
Hidroloka sua
Jedinice koje se u literaturi rabe za oznaavanje sue su godina i mjesec. Najee se rabi godina, ali
na osnovi mjeseci se o sui moe preciznije zakljuivati.
Pojam je sue razliit za pojedina geografska podruja koja imaju razliite vrste klime. Primjerice, na
otoku Baliju u Indoneziji sua je svako razdoblje bez oborine koje traje due od est dana, a u Libiji se o sui
govori tek kada prou dvije godine bez pojavljivanja oborine.
Pod malovodnim razdobljem, a ujedno i suom, pri otvorenim vodotocima podrazumijeva se
razdoblje u kojemu su prirodni protoci vode manji od onih koji su potrebni odreenim korisnicima (D.
Trnini, 1998.).
Jedan od glavnih problema koji se stvaraju djelovanjem sue je sniavanje razina podzemnih voda.
Mali slivovi s malim podzemnim rezervoarima (retencijama) isprazne se uslijed sue za nekoliko mjeseci ili
tijekom jedne godine. Na velikim slivovima (primjerice sliv Save u podruju Zagreba) pranjenja podzemnih
retencijskih prostora uslijed sue mnogo su sporija nego na malim slivovima i traju godinama.
esto se hidroloka sua definira kao volumenski manjak vode u vodotoku ispod nekoga repernog
protoka QR , uzimajui u obzir trajanje sue t i volumenski manjak male vode Dv, kako je prikazano na slici
4.42.
Slika 4.42
98
Dv = Q R T R Qt dt
(4.50)
t1
Odreivanje biolokoga minimuma, odnosno minimalnih koliina vode koje e tei nizvodno od
zahvata vode u vodotoku, openito je vrlo sloen problem. Pristup njegovu rjeavanju ne smije biti
administrativan ili bez poznavanja veliina minimalnih protoka. Naime, u takvu se sluaju ne uvaavaju
osnovna bioloka svojstva vodotoka, pa on s gledita zatite prirodnih vrijednosti nije prihvatljiv. S. Mieti
(1995.) navodi da su najvaniji kriteriji za definiranje biolokoga minimuma veliina i raspodjela protoka
vode, osobine stanita, godinja dinamika fizikalno-kemijskih i biolokih svojstava vode, prijanji nain
koritenja vode, koliina i kakvoa vode u pritocima, katastar oneiivaa, te procjena utjecaja predviena
zahvata na fizikalno-kemijske i bioloke parametre u vodotoku.
Osnovne postavke su da kakvoa vode u razdoblju minimalnih protoka ne smije biti pogorana u
99
odnosu na ranije stanje, a njezina koliina, nakon to se zadovolje svi vodoprivredni zahtjevi, mora osigurati
sve uvjete za razvoj sveukupnoga ranijeg ivog svijeta (prije zahvata).
Prema tome, odreivanje biolokoga minimuma je vrlo sloen postupak, jer je osim hidrolokih obrada
i analiza, kojima treba dovoljno pouzdano definirati vodni reim malih voda, potrebno uvaavati i bioekoloke i ostale zahtjeve, a oni se znatno razlikuju od sluaja do sluaja. Zbog toga je vrlo teko odrediti
openite kriterije koji bi uvaavali osnovne fizikalno-kemijske i bioloke parametre u vodotocima. Bioloki
minimum ne mora biti jednak u pojedinim mjesecima ili sezonama. U donoenju odluke o njegovoj veliini
trebali bi sudjelovati strunjaci razliitih specijalnosti: hidrolozi, hidrauliari, biolozi, ekolozi, ihtiolozi,
kemiari, urbanisti i specijalisti ostalih zainteresiranih struka.
U Hrvatskoj za sada (do 2009. godine) ne postoje odgovarajui propisi, pa se veliina biolokoga
minimuma esto predlae na temelju hidroloke obrade raspoloivih podataka dobivenih motrenjem i
mjerenjem. Pritom se usvaja ranije preporuena definicija biolokoga minimuma na temelju koje treba u
prirodnome koritu vodotoka zadrati sve koliine vode do prosjene minimalne koliine u vodotoku: Qo =
MNQ. (MNQ je prosjeni minimalni godinji protok, definiran kao aritmetika sredina minimalnih godinjih
protoka u razmatranome razdoblju.).
U nekim se europskim zemljama bioloki minimum Qo definira kao zadrani dotok u vodotoku Qo
(engl. reserved flow).
Veliine MNQ za Hrvatsku uglavnom su vee od Qo odreene prema razliitim pristupima u europskim
zemljama. Ova injenica ukazuje na odreenu sigurnost da predloene vrijednosti biolokih minimuma na
temelju hidrolokoga pristupa nisu preskromno odreene u usporedbi s europskim iskustvima. Prema tome se
moe zakljuiti da ovakav hidroloki pristup predstavlja pouzdanu podlogu za definiranje biolokoga
minimuma na temelju sloenoga multidisciplinarnog pristupa, kao to je bilo naglaeno na poetku ovoga
poglavlja.
4.13
Nanos u vodotocima
4.13.1
Nanos je materijal vodom donesen s mjesta odakle potjee na mjesto taloenja. U vodotocima se
nanos prema nainu gibanja dijeli na lebdei ili suspendirani i vueni - po dnu korita.
100
stvaraju vododerine i bujice, a u tome procesu uglavnom nastaje vueni nanos. Vueni je nanos znatno
krupniji od lebdeega, a njegove se estice du rijenoga toka kreu kotrljanjem (vuenjem) po rijenome dnu
ili skokovima (saltacijom).
Podjela nanosa na lebdei i vueni je uvjetna, jer odreivanje koji dio nanosa lebdi u vodi, a koji se
kree po dnu ovisi o hidraulikim uvjetima u toku. Priblino se moe usvojiti da od ukupne koliine nanosa u
vodotoku prosjeno oko 85 do 95 posto otpada na lebdei, a 5 do 15 posto na vueni nanos (D. Mukatirovi,
1979.).
Stupanj i jaina erozije ovise o jaini oborina, nagibima sliva, znaajkama vegetacije i poduzetim
mjerama za zatitu od erozije.
Neureene bujice u nekoherentnome materijalu naroito doprinose donoenju nanosa u vodotoke, a
izravni utjecaj na koliine nanosa imaju poloaj (topografski) sliva, te njegov geoloki sastav i obratenost.
Na slici 4.42 shematski je prikazano kako nanos dolazi u vodotok.
Slika 4.43
4.13.2
Transport estica tla nizvodno uslijed prskanja kinih kapi (a) (W. D. Ellison, 1944.) i
uzduni profil tipine vododerine (b) (R. K. Linsley i dr., 1988.)
Pronos nanosa
Rezultati mjerenja pronosa lebdeega nanosa redovito znatno odstupaju od prosjenih zakonitostia
esto puta se niti ne provode.
Prosjeno godinje ispiranje lebdeega nanosa sa sliva ovisi o mnogim imbenicima, kao to su: klima,
topografija, vrste tla, obratenost i obraenost zemljita te prisutnost prirodnih i umjetnih retencijskih
prostora. Na slici 4.44 prikazana je priblina krivulja specifinih dotoka nanosa za razliita podruja u
ovisnosti o prosjenim godinjim oborinama.
G. Fleming (1969.) je, na osnovi podataka dobivenih mjerenjem lebdeega nanosa na 250 slivova iz
cijeloga svijeta, izveo jednostavnu zakonitost za srednju godinju koliinu nanosa Qs u ovisnosti o srednjemu
godinjem protoku vode Q (m3/s), za razliite vrste vegetacije na slivu:
Qs = a Qn
(t/god.)
(4.51)
101
Slika 4.44
Tablica 4.5
Biljni pokrov
1,02
4.000
0,82
59.000
0,65
177.000
pustinja i grmlje
0,72
446.000
102
Ukoliko na slinim slivovima u regiji mjerenja nanosa nisu provedena, pa zbog toga nije mogue
usporediti rezultate izraunane po formuli s podacima dobivenim mjerenjima, preporuljivo je usvojiti
veliine koje omoguuju veu sigurnost.
Pronos nanosa prema formuli (4.51) treba, u skladu s moguim odstupanjima od 50 posto, poveati
50 posto, pa je prema tome koliina lebdeega nanosa:
qu =
Pronos i koliinu vuenoga nanosa u prirodnome vodotoku tee je mjeriti nego lebdei nanos, pa je
zbog toga podataka o vuenome nanosu znatno manje nego podataka o lebdeem. Ranije iskustvene formule
za pronos vuenoga nanosa (A. Schoklitsch, E. Meyer-Peter) osnivaju se samo na pokusima, a novije formule,
primjerice Einsteinova dijelom imaju i teorijsku osnovu (R. ugaj, 2000).
Hidroloki ciklus opisuje ukupni tijek kruenja i raspodjele vode u atmosferi na tlu i ispod tla.
Otjecanje je onaj dio hidrolokoga ciklusa koji opisuje raspodjelu vode i njezine promjene od trenutka kada
oborina padne na tlo i dospije u vodotok ili se evapotranspiracijom vrati u atmosferu.
Jednadba bilance hidrolokoga ciklusa moe se pisati u obliku:
P = Qo + I + E V / A( t o ,t)
gdje su:
P
Qo
I = Qi + Ie + m
Qi
- bruto oborina
- povrinsko otjecanje
- infiltracija
- potpovrinsko otjecanje
(4.52)
103
Ie
Qp
m = Ez + T
Ez
T
E
V
Jedinice u jednadbi vodne bilance mogu biti (m3/s), (mm/s), (m3), (mm) itd. - napisana jednadba
najee je dana u (mm) ili (m3).
Slika 4.45
Jednadba vodne bilance se uvijek odnosi na odreenu slivnu povrinu A i neko vremensko razdoblje (to , t).
Opisane veliine iz jednadbe vodne bilance prikazane su na slici 4.45.
104
5 LITERATURA
1.
Agroskin, I. I., Dmitrijev, G. T., Pikalov, F. I. (1973.) - Hidraulika, Tehnika knjiga, Zagreb, 331 str.
2.
Atterberg, A. (1905.) - Die rationelle Klasifikation der Sande und Kiese, Chem. Zeitschr., 29 str.
3.
Baani, A. (2006.) Hidrogeologija I, Sveuilite u Zagrebu, Rudarsko-geoloko-naftni fakultet, Zagreb, 198 str.
4.
Benson, M. S. (1959.) - Channel Slope Factor in Flood Frequency Analyses, Proc. ASCE, J. Hydraulics Div.,
Vol. 85, No HY4, 1-9.
5.
Bonacci, O. (1994. - Oborine; glavna ulazna veliina u hidroloki ciklus, Geoing, Split, Sveuilita u Splitu i
Osijeku, 341 str.
6.
7.
8.
Chow, V. T., Maidment, D. R., Mays, L. W. (1988.) - Applied Hydrology, McGraw-Hill, Singapore, 572 str.
9.
apka, B. (1994.) - 1990. - 2000.: Meunarodna dekada ublaavanja posljedica prirodnih katastrofa,
Izvanredne meteoroloke i hidroloke prilike 1993. u Hrvatskoj, Vol. 17, str. 1-3.
10. avlek, E. (1992.) - Osnove hidrologije, Geodetski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 145 str.
11. Darcy, H. (1856.) - Les fountaines publiques de la ville de Dijon, V. Dalmont, Paris.
12. Domenico, P. A., Schwartz, F. W. (1998) - Physical and Chemical Hydrogeology, John Wiley & Sons, 506 str.
13. Fancev, M. (1982.) - Mehanika fluida, Tehnika enciklopedija, Svezak 8, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb,
str. 67-173.
14. Fleming, G. (1969.) - Design Curves for Suspende Load Estimation, Proc. Inst. Civ. Eng., Vol. 43, 1-9.
15. Fritz. F. (1991.) - Utjecaj recentnog okravanja na zahvaanje voda, Geoloki vjesnik 44, Zagreb, str. 281-288.
16. Gupta, R. S. (1989.) - Hydrology and Hydraulic Systems, Prentice Hall, New Jersey, 379 str.
17. Herheulidze, I. I. (1947.) Ovranie i selevie vinosi, Seljhozir, Moskva, 214 str.
18. Jevevi, V. (1993.) - Tendencije u hidrolokim istraivanjima i njihova primjena u 21. vijeku,
Vodoprivreda Vol. 25, br. 3-4, str. 127-140.
19. Jovanovi, S. (1975.) - Parametarska hidrologija, Seminar o obradi hidrolokih podataka, Izola, 213 str.
20. Jovanovi, S., Bonacci, O., Aneli, M. (1977.) - Hidrometrija, Graevinski fakultet univerziteta u
Beogradu, 80 str.
21. Jovi, V. (1977.) - Hidromehanika, saeci predavanja na Fakultetu graevinskih znanosti Sveuilita u
Zagrebu, 110 str.
22. Jovi, V. (2006.) Osnove hidromehanike, Element, Zagreb, 752 str.
23. Kirpich, Z. P. (1940.) - Time of Concentration of Small Agricultural Watersheds, Civil Eng. (N.Y.), Vol. 10,
No 6, 362.
24. Langbein, W. B., Schum, S. A. (1958.) - Yield of Sediment in Relation to Mean Annual Precipitation, Trans.
Am. Geophys. Union, Vol. 39, 1076-1084.
25. Lapidus, D. F. (1990.) - Collins Dictionary of Geology, Collins, London, 565 str.
26. Latienkov, A. M., Lobaev, B. J. (1950.) Hidraulika, Nauna knjiga, Beograd, 328 str.
27. Linsley, R. K., Kohler, M. A., Paulhus, J. L. H. (1988.) - Hydrology for Engineers, McGraw-Hill,
Singapore, 492 str.
105
28. Maidment, D. R. i dr. (1993.) - Handbook of Hydrology, McGraw-Hill, New York, 1422 str.
29. Manning, R. (1891.) - On the Flow of Water in Open Channels and Pipes, Trans. Inst. Civil. Engrs. Ireland,
Dublin, Vol. 20, str. 161-207.
30. Meinzer, O. E. (1923.) Outline of Groundwater Hydrology, Water Supply Paper 494, U. S. Geological
Survey, Weshington D. C. (reprint 1960.).
31. Mieti, S. (1995.) - Pristup utvrivanju minimalnih koliina vode za potrebe biolokog minimuma, Okrugli
stol Uloga hidrologije u strukturi gospodarstva Hrvatske, Zagreb, Zbornik radova, str. 99-103.
32. Moody, L. F. (1944) - Friction Factors for Pipe Flow, Trans. ASME, Vol. 66, 671-674.
33. Mukatirovi, D. (1979.) - Regulacija reka, 2. izdanje, Graevinski fakultet, Beograd, 430 str.
34. Ott, L. A. (1948.) - Instrumenti praktine hidrometrije, Uprava hidrometeoroloke slu_be pri vladi N.R.
Hrvatske, Zagreb, 98 str.
35. Penzar, I., Penzar, B. (1989.) - Agroklimatologija, kolska knjiga, Zagreb, 274 str.
36. Prohaska, S., Petkovi, T., Risti, S. (1996.) Praktikum iz hidrologije, Rudarsko-geoloko-naftni fakultet,
Beograd, 344 str.
37. Rouse, H. (1949.) - Engineering Hydraulics, J. Wiley & Sons, 817 str.
38. Sokolovskij, D. L. (1968.) - Renoj stok, Gidrometeoizdat, 3. izd. Leningrad, 187 str.
39. Srebrenovi, D. (1986.) - Primjenjena hidrologija, Tehnika knjiga, Zagreb, 509 str.
40. Stepinac, A. (1969.) - Otjecanje u dinarskom kru, Kr Jugoslavije, knjiga 6, JAZU, Zagreb, str. 207-235.
41. Thiessen, A. H. (1911.) - Precipitation for Large Areas, Monthly Weather Rew., Vol. 39, 1082-1084.
42. Todd, D. K. (1967.) Ground Water Hydrology, John Willey & Sons, Inc., New York, 336 str.
43. Trnini, D. (1998.) - Regionalna analiza malih voda u otvorenim vodotocima Hrvatske, Hrvatske vode, Vol.
6, br. 24, str. 233-245.
44. Wanielista, M. P. (1990.) - Hydrology and Water Quantity Control, John Wiley and Sons, New York, 565 str.
45. ivi, . (1969.) Hidraulika, Zadaci i vjebe, Sveuilite u Zagrebu, Graevinski fakultet (rukopis).
46. ugaj, R. (2000) Hidrologija, Sveuilite u Zagrebu, Rudarsko-geoloko-naftni fakultet, Zagreb, 407 str.
47. ugaj, R. (2006.) Hidrogrami velikih vodnih valova, Seminar Odvodnja oborinskih i otpadnih voda uvjet
odrivog razvoja, Zbornik radova (ur. B. Tuar), Drutvo graevinskih inenjera Zagreb, 65-86.
48. Guide to Hydrological Practices, WMO, No. 168, Geneve.
49. Leksikon graevinarstva (ur. V. Simovi), Masmedia, Zagreb, 2002., 1091 str.
50. International Glossary of Hydrology, 2nd edition, UNESCO and WMO, Paris, Geneve, 1992., 413 str.