Bajka ne bi bila bajka da nema sretan kraj, niti bi prica bila prica da nema nesto interesantno sto ce

citaoca prikaovati za to djelo da ga do kraja procitani horor ne bi bio horor, a da nema onu dozu straha
koja citaoca tjera do kraja kako bi otkrio sta se desava s junacima. E po ovo niti je bajka, niti je prica, niti
je horor. Ovo je samo jedan obican dan jednog tinejdjera, prenesen u pisanu verziju, kojem se ne svidja
njegov zivot, ali posto se ne moze iz jedne u drugu kozu, mora ga zivjetiposto nema elemenata koji bi
zadrzali citaoca da procita do kraja ovu hrpu nabacanih rijeci, tom momku to nece smetati, jer ionako je
navikao da ga ljudi odbijaju pri pokusaju da se verbalno olaksa, a kamoli da citaju. Kako god. 5 sati je
ujurto I zvoni mu alarm, zapravo ne zvoni njegov, nego njegove mame. Ona spava u sobi pored, odnosno
u dnevnom boravku sa njegovim ocem, u jednosobnom, veoma malom stanu. Nije njihov, oni tu samo
stanuju. Mama mu je ustala jer mora da zapali vatru i da spremi dorucak njemu I njegovom ocu. Otac mu
radi u nekoj firmi, niko od njih ne zna kojoj, niti cime se bavi ta firma. I ne zanima ih. Bitno je da radi i
da donosi platu, koja nije nimalo znatna. Otvara oci. Prvo sto vidi svakog jutra je oronuli plafon sobe koji
osvjetljava ulicna rasvjeta. U toj sobi nema struje. Iznad glave mu spava njegov brat, kao I svako jutro
osjeca se snazan smrad bratovih carapa koje nije skinuo. Ne smeta mu to toliko, jer je navikao. Ili mu nije
ni bitno, ja mislim da mu je sve kao bratove carape, bio bi najsretnija osoba na svijetu. Jos ce malo da
produzi, dosao je sinoc kasno kuci, mora da radi da bi sebi zaradio za djeparca, otac mu, otkako je
napunio osamnaest, ne daje djeparac. Kaze kako nema novca, a i da je dovoljno odrastao da sebi
zaradjuje. Ali on je tek srednjoskolac. E sad ne znam bas koliko je tacno to da mu otac nema novca, jer
vozi automobil na kojem bi mu I imucniji biznismeni pozavidjeli. Bas cudno, al oke, nema snage da se
zamara time. Kao I svako jutro mama ga budi prodornim glasom iako zna da je budan. Ustaje nekako, sav
slomljen. Umoran. Krevet ga nevjerovatnom snagom vuce k sebi, a I gravitacija se odavno urotila protiv
njega, pa sve to zajedno daje efekat kao da mu je cijala zgrada na glavi. Ipak se suzdrzava da ne legne,
zna da nece moci zaspati, a valja opet prolaziti onaj pakao od trenutka kada ga mama zove pa do onog
kada ga ona rasvjeta malo otrijezni. Gleda ispred sebe napola otvorenim ocima. Sa desne strane je njegov
brat. Hrce. Sa lijeve je stari krevet na koji je nabacana odjeca. Nemaju ormara, a I da ga imaju, nema
mjesta za njega. Ispred njega je prozor kroz koji dolazi ona svijetlos od ulicne rasvjete. Soba ima onaj
tupi miris mema I starih stvari, a hladno je. Na sve ovo je navikao pa niti u jednom trenutku ne primjecuje
totalni haos oko njega. I da ga pitate kakva mu je soba bila jutros, odgovorio bi vam kao da je spavao u
apartmanu sa pet zvjezdica. Zasto? Pa misli da nema bolje ili je navikao pa sve drugacije vidi. Ni na kraj
pameti mu ne pada da pomisli kako je njegovom drugu iz klupe koji svaki dan dolazi u drugoj odjeci.
Nije mu bitno. Vec je nekao ustao otisao u dnevni boravak gdje je veoma toplo. Stari sporet s lijeve, a
ulazna vrata s desne strane. Ispred sudoper I prazan zid, u uglu televizor. Ide u wc da se umije. Brise se
peskirom koji je vec vidno iskoristen I pohaban, ali nema izbora. Otac kaze da nema novca za te gluposti.
Teskim koracima ide do trosjeda koji se nalazi tik do televizora. Mamu mu stavlja dorucak. Dva jaja. Dva
jaja I on je zadovoljan, bez ijedne rijeci jede svoj dorucak. To sve skupa traje deset minuta. Trajalo bi I
vise, ali nema vise jaja. Otac mu se vec probudio, pije jutarnju kafu I pusi cigarete. Samo on ne voli kafu
bez keksa, tako da kad se sve sabere, kafa, cigaretei onaj keks su duplo skuplji od cijele skoljke jaja.
Kakav li mu je tek dorucak? On je pojeo samo dva. Odlazi ponovo u svoju sobu da se obuce, mora u
skolu. Navlaci na sebe farmerice koje je posudio od druga I vec ih tri godine zaredom nosi. Istrosena
dukserica I vec odavno isfurana jakna. Nema drugo. Stan nema ni hodnika tako da se ravno iz dnevnog
boravka izlazi vani. Navukao je patike I ide. Ne ocekuje da ga neko pozdravi, zagrli, pazeli srecu ili nesto
slicno. Samo otvara vrata I vec je vani. Hladan zrak ga je zakusnuo u vec mu se nos smrzao. Gladan.
Nenaspavan. Umoran. Psihicki pao. I ko zna kakav vec ne, ide. Mora. Pjesaci do stanice dvadesetak
minuta. E to mu je najdraze. Tih dvadesetak minuta on je sve ono sto zeli da bude. Tih dvadesetak minuta

je najsretnija osoba na svijetu, tih dvdesetak minuta totalno odluta u svoj svijet pod kapom. Tamo je
uvijek sve uredu. Tamo nikad nije sam. Cest gost njegove maste je jedna djevojka. Njegov san. Bar je tu
njegova, ako ovako ne moze da bude. Cini mu se da je trajalo kao teptaj oka, vec je na stanici. Ima jednu
cigaretu koju je sinoc ukrao od oca. Promrzlih prstiju pali sibicu. Ne zna da li je osjecaj zadovoljstva ili
samo vrtoglavica koju izaziva cigareta. Uglavnom pusi. Cini mu se da je ona jedina koja ga nece
napustiti niti izdati. Na pola cigarete, dolazi tramvaj. Kroz glavu mu prolazi ono u sto se bezbroj puta
uvjerio-cigareta izaziva dolazak tramvaja. Ulazi u tramvaj I valjda iz navike sjeda na mjesto na koje
svako jutro sjede, zatvara oci I opet je car. Desetak minuta zadovoljstva I srece, ako uopste zna sta je to.
Uvijek mu brzo prodje. Ni ovaj put se nije dvoumio. Glavni junak je ona djevojka. Po ko zna koji put. Po
ko zna koji put je iste misli vrtio po glavi, po ko zna koji put je zamisljao da je njegova , da se snasao u
zivotu I da je cini sretnom. Da joj je poklonio svu svoju ljubav I paznju. Kad bi samo znala koliko je
voliu jednom trenutku sve se rusi I vidi da je dosao do skole. Izlazi iz tramvaja I ide trasom kojom
odavno vec ide. Jedini on. Nada se da je dosao prvi da ugrabi jos koji minut maste, ali uzalud. Vec je tu
jedan momak iz razreda. Nije streber, ali je svojevrsna ulizica tako da bez problema prolazi kroz skolu.
Nikad mu to nije rekao, ne zanima ga. Pozdravlja se s njim tako da ga ovaj pita zasto je on svako jutro
jedini raspolozen. Samo se nasmijao, znao je da dobro glumi. Ide u wc, tamo svi puse. Mozda I nadje
cigaretu. I jeste. Tu se zadrzao do pocetka nastave. Uvijek u razred ulazi zadnji. Ne moze da slusa svu tu
maloumnu pricu I to jadanje kako se kome ne svidja Nutela I kako nekome otac ne zeli da kupi patike s
plavim pertlama, jer vec ima iste samo s crvenim. Ne zeli da slusa njihove razloge zbog kojih im je zivot
los. Da je njemu sve ono sto se njima ne svidjaSjeda na svoje mjesto. Ovaj pored njega je vec pokrenuo
neku temu koja ga totalno iritira, ali pravi se da slusa. Gleda oko sebe. Sve glupi tatini sinovi koji ne
znaju sta bi sa sebe. Par djevojaka koje furaju da su zene na udaju, jadno. Eh da su bar tu njegova dva
druga. Otisli su. Morali. Nisu imali novca za dalje skolovanje. Sest casova trpi psihicku torturu I
izivljavanje na njegovim zivcima. Zbog toga pusi poslije svakog odmora. Nastava se zavrsila. Dok ide
hodnikom prema izlazu ima osjecaj da su se svi urotili protiv njega. Hladan znoj ga svaki puto oblije I
ima osjecaj da je vrijeme stalo, ako ne stalo, onda znatno usporilo. Dovoljno usporilo da moze da vidi
svaku grimasu na njihovim licima. Svaki pogled. To je bitno. Bitno je da uhvati pogled, I jeste. Njen. U
toj milisekundi mu milion stvari prolazi kroz glavu. Toliko bi joj toga rekao. Toliko bi joj puta rekao da
je voli. Ne zna da li bi joj ispricao svoju pricu. Mozda bi se sazalila pa bila s njim, a mozda bi to upravo
bio razlog da ne bude. U svakom slucaju bi se sazalila. Ta milisekunda bas dugo traje. Duze od cijele
noci. Od nastave, od torture njegovog oca. Od zivota. Ta milisekunda je njegov zivot. Ali prodje. I prosla
je. Ponovo se vratio onaj osjecaj praznine. Vec je na samom izlazu iz skole. Okrece se. Ona. Stoji s
drugim. Para mu srce. Samo od jutros ima toliko oziljaka da nema vise mjesta. Ni sam ne zna odakle mu
tolika snaga da ide dalje, a ipak ide. Kad god odlazi iz skole ima isti osjecaj. Osjecaj da su svi tako plitki I
bezosjecajni, da su svi samo fasade, ljusture koje ne zasluzuju nicim da imaju to sto imaju I svaki put se
pita zasto je to tako koji je smisao svega. Odlazi do stanice onom trasom kojom samo on ide sa vise
pitanja nego sto je dobio odgovora. Ustvari, nije dobio niti jedan odgovor. Dobio je samo jednu
milisekundu. To je sve. To mu je I dovoljno. Dovoljno da bude sretan, od sutra. Tramvaj. Isto mjesto. Isti
san. Sve isto. Njegovih deset minuta. Kad god izlazi iz tramvja pomisli da tih deset minuta brzo prodju.
Neki put ga revizori prekinu, pa mora sve ponovo. Ali ne smeta mu. Ide kuci. Toliko izgladnio da nema
snage ni da otvori vrata svoje kuce pod kapom. Jedva se dovukao. Kao da se I sunce okrenulo protiv
njega pa je nevjerovatno ugrijalo. Sav u znoju, otvara vrata. Vec ga je gotovo u nesvjest dovela cijela ta
situacija, a kad se tome jos doda onaj grozni miris stanasve mu je vec mutno. Usao je. Nije ni ocekivao
da ga neko ponudi jelom. Nema za njega jela, ne zna ni sam sto. Ispod kreveta uzima tvrdi komad hljeba

sto ga je sinoc kupio, I jede. Komad hljeba I casa vode. Zadovoljan je. Kroz onaj prozor ulazi svjetlost od
sunca koje vec pomalo zalazi. Cijelo poslijepodnje je presjedio razmisljajuci o onoj milisekundi. Smoren
od svega lijeze u krevet. Zna da nece zaspati, ali ipak ce leci. Zna sta slijedi u narednih pet minuta. Kroz
tih pet minuta dolazi otac. Nije ni usao vec se dere na njegovu majku zbog nebuloza. Zbog stvari koje ni
pas maslom ne bi pojeo. Zbog stvari za koje je sam kriv. Jednostavno sto moze I hoce. Svaku noc ga to
izludjuje. Svaku noc to mora da slusa I pravi se da spava. Ne moze ni o NJOJ da razmislja zbog visine
tona njegovog oca koj ga dovodi do ludila. Toliko puta je pomislio da skoci I da ga zgazi kao mrvicu.
Ipak nikad nije. Nikad ni nece. Nije takav. Samo ce se praviti da nista nije cuo. Pomalo ga san hvata.
Koristi jos koji minut da misli na nju. Otac je vec usutio. Od cijelog dana I tisina mu je preglasnatone u
san. Zadnja misao koja mu tog dana prolazi kroz glavu je-sutra opet sve ponovoovaj momak se smatra
toliko nebitnim da mi nije dao ni da mu spomenem ime. Samo mi je rekao da vas pitam-jeste li na
pocetku kada sam rekao da mu se ne svidja zivot na prvu pomislili da je jedan od one vecine futavih? Ako
jeste, prevarili ste se, a ako nisteimate nesto zajednicko, to je rekao.