Sadraj

1. Uvod................................................................................................2
2. Vrednote govorenoga jezika..........................................................2
2.1.

Auditivne vrednote govornoga jezika.........................................................3

2.2.

Vizualne vrednote govornoga jezika..........................................................6

3. Zakljuak........................................................................................7
Literatura.............................................................................................9

1. Uvod

Govor je toliko uobiajeno obiljeje svakodnevnog ivota da se rijetko zaustavljamo

kako bismo ga definirali. ini se da je on jednako prirodan ovjeku poput hodanja i jedva
malo manje prirodan od disanja. Pa ipak, treba samo malo razmisliti kako bismo se uvjerili da
je proces usvajanja govora posve razliit od procesa uenja hodanja. Dijete kao pojedinac
moe, na temelju bilolokih nasljea prilagoditi svoj miini i ivani sustav tako da rezultira
hodanjem. Ljudsko bie preodreeno je za hodanje te je organizam od roenja pripremljen, da
preuzme sav utroak ivane energije i one miine aktivnosti koje rezultiraju hodanjem. S
jezikom nije tako. Svakako je sigurno da je pojedinac preodreen za govor, no to je rezultat
okolnosti da on nije roen samo u okviru prirode, ve i u okviru drutva, koje e ga ukljuiti u
svoje tradicije. Ako iskljuite drutvo, sva je prilika da e ovjek nauiti hodati, ali
podjednako je sigurno da nee nikada nauiti govoriti, odnosno komunicirati prema
tradicionalnom sustavu nekog drutva. Jezik je isto ljudski, neinstinktivni nain
komuniciranja zamisli, osjeaja i elja s pomou sustava namjerno proizvedenih simbola. Ti
su simboli prije svega auditorni, a proizvode ih tzv. govorni organi. Govor je ljudska
aktivnost koja se razlikuje bez odredivih granica izmeu raznih drutvenih skupina jer je on
isto povijesno nasljedstvo dane skupine, rezultat dugotrajne drutvene upotrebe. Jezik i
govor dva su lica iste stvarnosti: oni se meusobno pretpostavljaju: jezik bez govora ne bi
mogao postojati jer bi tako bio lien svoje fizike stvarnosti, koja od jezinog znaka ini i
komunikacijski znak; sam govor bez jezika bio bi nerazumljiv. (Sapir, 2013) Seminarski rad
sastoji se od tri dijela i opisuje vrednote govorenoga jezika, njihovu fuknciju u govoru i
meusobnu povezanost. Kljune rijei: hrvatski; jezik; vrednote; govor; intonacija;intenzitet

2. Vrednote govorenoga jezika

U svojoj knjizi Zvuk i pokret u jeziku Petar Guberina definirao je vrednote
govorenoga jezika kao vanleksika sredstva izraza koja svoju vrijednost ostvaruju na osnovi
zvuka i pokreta i koja nam omoguavaju da se izrazimo krae ili ekspresivnije ili istovremeno
i krae i ekspresivnije. Vrednote govorenoga jezika jesu: intenzitet, tempo, intonacija, pauza,
mimika, geste i stvarni kontekst. Prema nainu ostvarivanja i primanja prve etiri govorne
vrednote zovemo i akustikim ili auditivnim, a druge tri vizualnim govornim vrednotama.

2.1.

Auditivne vrednote govornoga jezika

Intenzitet (ili glasnoa) govora moe biti srednji, oslabljen ili pojaan: tako govorimo o tihom
govoru ili aptu (do 35 dB), o srednjem ili uobiajenom govornom intenzitetu (do 65 dB) te
pojaanom intenzitetu ili vikanju (do 100 dB). Pojaan intenzitet, ili relativno pojaan u
odnosu na druge dijelove iskaza, privlai panju sugovornika, upozorava ga na obavijesnu
vrijednost dijela iskaza; zato se obino pojaanim intenzitetom odreuje naglasak reenice.
Rjee i oslabljen intenzitet moe privui panju sugovornika ako je u kontrastu s ostalim
dijelom iskaza. Kako je intenzitet govora bitan da poruka doe do sluatelja, on se
prilagoava prema udaljenosti sugovornika i prema bilo kojoj vrsti buke, koja bi mogla
omesti prijenos poruke. Tako je govor aptom ujedno i oznaka prisnosti sugovornika jer
pretpostavlja malu fiziku udaljenost; pojaani intenzitet govora znak je i vee fizike
udaljenosti meu sugovornicima, pa tako govori i o njihovim meusobnim odnosima:
slubenim, autoritarnim i sl.

Tempo opisuje brzinu govorenja: on moe biti srednji, usporen ili ubrzan. Srednja je govorna
brzina od 4 do 7 slogova u sekundi. U logikom ustroju reenice usporen tempo istie bitne
elemente iskaza: zato se reenini naglasak izmeu ostalih vrednota esto oznaava i
usporenim tempom. Naprotiv, dodatne obavijesti, koje nose umetnuti dijelovi reenice ili
umetnute reenice, obino se ostvaruju ubrzanim tempom, koji tako govori o njihovoj
relativnoj nevanosti. To je posebno istaknuto kada umetnuti dijelovi ne donose nikakvu novu
obavijest, ve samo potvruju vezu izmeu sugovornika. Primjer: Petar je, kako i sami znate,

odavno otiao iz grada.

Intonaciju tvore neprestane promjene osnovnog tona u govoru. Dok se u pjevanju ton moe
kroz neko vrijeme zadrati na nekoj visini, u govoru to nije mogue. Za intonaciju se obino
kae da ima (1) strukturalne i (2) modalne funkcije. Strukturalne funkcije intonacije odreuju
reenicu, a modalne funkcije intonacije modificiraju reenicu. (1) Strukturalne su funkcije
intonacije integracija i delimitacija. Integracija oznaava funkciju koja niz rijei povezuje u
jednu reenicu. U govoru moemo nizati rijei, npr.: moj, prijatelj, putuje, danas, svi, idemo,
na, ispraaj; Meutim, tek intonacija od niza rijei stvara reenicu: Moj prijatelj putuje.
Danas svi idemo na ispraaj. Naime, navedeni niz rijei moe se povezati u dvije reenice
kako je ve navedeno, ali i s drukijom granicom meu reenicama: Moj prijatelj putuje
danas. Svi idemo na ispraaj. Integracija i delimitacija zapravo su dva lica iste funkcije odreivanja reenice: niz rijei vezuje se u jednu cjelinu i istovremeno se odreuju granice te
2

cjeline. Reenica se ponajprije ostvaruje kao globalna govorna forma, kao intonacijska i
intenzitetska cjelina, u koju se onda umeu leksiki elementi - artikulirane rijei. Zato u
govoru vrednote govornog jezika prate misao, izravni su odraz misli. (2) Modalne funkcije
intonacije dijele se na primarne i sekundarne: primarne funkcije odreuju logike, a
sekundarne emotivne modifikacije reenice. Reenini naglasak jedna je od logikih
modifikacija reenice. U ve navedenoj reenici - Moj prijatelj putuje danas.- mogue je
istaknuti, naglasiti bilo koju rije i tako na nju privui panju sugovornika te suprotstaviti tu
rije nekim drugim rijeima; tako npr. reenini naglasak na moj suprotstavlja tu rije nekim
drugim mogunostima i znai: ne tvoj, ne njegov, ne Petrov, nego upravo moj prijatelj. Slino
je i s drugim moguim naglascima reenice; tako naglasak na danas istie tu rije i jasno je
suprotstavlja rijeima: sutra, drugi tjedan, za mjesec dana. Naglasak reenice ostvaruje se
povienim tonom, ali i pojaanim intenzitetom ili usporenim tempom; ili pak, to je i
najee, kombinacijom ovakvih vrednota govoernoga jezika; a ponekad se ostvaruje i pauza
ispred rijei koja nosi naglasak reenice. Sve to zapravo govori o povezanosti vrednota
govorenoga jezika, koje se uvijek javljaju istovremeno. Zapravo naglasak reenice je onaj dio
reenice koji se po svojim govornim vrednotama bitno razlikuje od ostalog dijela reenice:
tako se reenini naglasak moe ostvariti i snienim tonom, ako je ostatak reenice ostvaren
visokim tonom, ili npr. oslabljenim intenzitetom u suprotnosti s pojaanim intenzitetom
ostatka reenice, ili pak ubrzanim tempom ako se on suprotstavlja opem usporenom tempu.
Meutim, u pravilu su visoki ton, pojaani intenzitet i usporeni tempo oni elementi koji
svojim akustikim/auditivnim karakteristikama privlae panju sugovornika. Primarna
modalna funkcija intonacije takoer moe odrediti reenicu kao izjavnu ili upitnu; tako je npr.
reenica Petar je pobjegao u uzlazno-silaznom intonacijskom luku izjavna, a u uzlaznoj
intonaciji upitna reenica. Ovu reenicu moemo ostvariti i kao uzvik: Petar je pobjegao!
Intonacijski luk je uzlazno-silazni kao kod izjavne reenice, ali je raspon tog luka vei. Veliki
raspon intonacijskog luka govori o emotivnoj angairanosti govornika, a takva modifikacija
reenice spada u sekundarnu modalnu funkciju intonacije. Takva je funkcija intonacije
zapravo veoma esta: mi uvijek govorom komentiramo svoje misli, odreujemo se prema
onome o emu govorimo: to je odreivanje gotovo uvijek emotivno, i to je onda predmet
sekundarne modalne funkcije intonacije.

Pauza se razlikuje od auditivnih vrednota govornog jezika po tome to se ona dogaa u

vremenskom slijedu, a ne istovremeno s ostalim vrednotama. Pauzu moemo definirati kao

odsutnost akustike realizacije, ali ona nije negovorenje: njezina je vrijednost uvijek u odnosu
na izgovoreni dio poruke. Uloga pauze moe biti (1) logika i (2) stilistika.
(1) Logika funkcija pauze.
Pauza ima logiku funkciju onda kada oblikuje smislene govorne cjeline, kada
dui iskaz dijeli na manje logiki oblikovane fonetske blokove i tako nam olakava primanje
govorne poruke. Pauze mogu logiki oblikovati jedan dui iskaz. Primjer: Uz uobiajene
sadraje,|kakve na Internetu imaju i druge banke,|web stranica Privredne banke Zagreb|nudi
i niz zanimljivih informacija iz svijeta financija,| prezentiranih u obliku flash-vijesti,|a svatko
koga zanima ira informacija | moe kliknuti na oznaku "vie",|pa e se pojaviti i ira verzija,
| u kojoj se mogu dobiti i mnogo detaljnije obavijesti o odabranoj temi.| Pauza se djelimino
poklapa s interpunkcijskim znakovima; meutim, ostvaruje se i na mjestima gdje nema
interpunkcijskih znakova jer joj je osnovna funkcija da poruku oblikuje u logikim cjelinama
primjerenim mogunostima percepcije kod sugovornika. Respiratorne pauze, dakle pauze koje
bi sluile iskljuivo za uzimanje daha u govorenju, nisu dobre jer govornik u jednom dahu
moe izgovoriti puno vie od onoga to sugovornik moe bez tekoa primiti. Naime, uz
ubrzan tempo govornik moe izgovoriti bez uzimanja daha 80-100 slogova, a to uvelike
nadmauje mogunosti primanja tako oblikovane poruke. Iskljuivo respiratorne pauze
prepoznajemo najprije po tome to tvore veoma velike fonetske blokove, a esto se nalaze i na
posve neloginim mjestima u govornom ustroju iskaza. Mjesto pauze moe promijeniti
logiki sadraj iskaza. To je posebno jasno kada je rije o negaciji. Iako je kod nas negacija u
pravilu dvostruka, ipak postoje iskazi gdje mjesto pauze jasno govori uz koji se element
vezuje negacija. Petar | ne Ivan. | Petar ne | Ivan.| U prvom primjeru negacija se vezuje uz
Ivana,a u drugom se primjeru pauza vezuje uz Petra, i tako jednak red rijei, ali s pauzom
ostvarenom na drugom mjestu ima i drukije znaenje. Sve govorne vrednote djeluju
istovremeno, promjena jedne dovodi i do promjene drugih. Posebno je vano napomenuti da
se i pauza, iako se odvija u vremenskom slijedu, nalazi u vrednotama govornog jezika i prije
negoli je ostvarena. Ponekad mjesto pauze moe zbuniti sugovornika i oteati primanje
poruke. Ako se govorne poruke sluaju s naporom, sluatelj se brzo zamara i radi odmora
iskljuuje se iz daljnjeg primanja, a to znai da s vremenom prima i manju koliinu obavijesti.

(2) Stilistika funkcija pauze.

U svojoj stilistikoj funkciji pauza ne mijenja logiki sadraj izraza, ve samo
njegovu stilistiku vrijednost; obino se radi o isticanju jednog dijela iskaza. Pogledajmo
4

jedan Krlein primjer: Netko je pokucao.|A da se nisam ulazniku ni javio,| otvorila se vrata|i
u sobu stupi|jedna gospoa.| Posljednju reenicu iz navedenog primjera (i u sobu stupi jedna
gospoa) kao jedan fonetski blok ili kao dva fonetska bloka. Ako se reenica ostvaruje kao
dva fonetska bloka, posebno se istie subjekt (jedna gospoa); pauza razdvaja jednu logiku
cjelinu na dva dijela i tako se jedan dio istie. itava je reenica u inverziji: veznika je
reenica na prvom mjestu, a iza nje slijedi glavna; u dvije posljednje reenice inverzija je
subjekta i predikata: tako se one suprotstavljau uvodnoj reenici (Netko je pokucao.), koja je
ostvarena u stilistiki neobiljeenom redu rijei. Tako jezini ustroj priprema pauzu koja
odvajajui predikat od subjekta istie subjekt. Ovako promatran stilistiki postupak pokazuje
jasna slikovita obiljeja: pauza djeluje u skladu s ostalim vrednotama govornog jezika;
govorno ostvarenje jasno pokazuje neke odnose oznaitelja i oznaenog, neke vidove
prisutnosti oznaenog u materijalnosti oznaitelja.

2.2.

Vizualne vrednote govornoga jezika

Mimika i geste
Meu vizualnim vrednotama govornog jezika dvije su bitno obiljeene pokretom:

pokrete miia lica nazivamo mimikom, a pokrete ruku, glave, ramena, tijela nazivamo
gestama. Budui da je lice obino u sreditu panje sugovornika mimika ima veoma vanu
ulogu u komunikacijskom procesu. Vana je uloga mimike u praenju i odravanju
komunikacije; bez vizualnog kontakta, komunikacija je oteana. Mimikom se izraavaju i
mnogi emotivni ili interpersonalni sadraji poput razumijevanja ili nerazumijevanja
sugovornika, slaganja ili neslaganja, zadovoljstva, zainteresiranosti, sumnje, odbojnosti itd.
Mimika prati verbalnu komunikaciju. Meutim, usmjeravanje pogleda prema sugovorniku
komunikacijski je znak i kad nema verbalnih znakova. Usmjeravanje pogleda prema
sugovorniku obino je due dok se slua nego kad se govori. Geste poput potvrdnog kimanja
glavom ili nijenog horizontalnog pomicanja (u veini jezinih sredina) imaju logiku
vrijednost jezine poruke. Meutim u veini sluajeva geste kao i mimika prate govorni izraz.
One mogu biti podrka govornom iskazu. Sadraji mimike i gesta su poput sadraja auditivnih
vrednota govorneoga jezika. One prvenstveno otkrivaju emocionalna stanja govornika te
interpersonalne stavove. Geste su odraz emocionalnog stanja govornika pa tako i njegova
govora. Primjerice, brz i napet pokret prati i takav govor; tako e zapovijed Sjedni! biti
izgovorena napetim glasom, povienim tonom, veim rasponom intonacijskog luka te
5

istovremeno i napetim i otrim pokretom ruke; ista reenica u znaenju izvolite sjesti bit e
izgovorena oputenim glasom, snienim registrom, blagim intonacijskim lukom malog
raspona te blagim, zaobljenim, oputenim pokretom ruke. Pokret-gesta bitno odreuje neki
govor u cjelini.

Stvarni kontekst
Stvarni kontekst ili kontekst stvari odnosi se na predmete ili iva bia prisutna u nekoj

govornoj situaciji. Oni omoguavaju govorniku da se izrazi krae jer prisutne predmete ne
treba imenovati. Pri koritenju stvarnog konteksta kljuna je uloga pokreta kojim pokazujemo
odreeni predmet, npr. Izvolite! uz odgovarajui pokret moe znaiti Izvolite au vode, ili
Izvolite sjesti!, Izvolite ui! Izvolite izai! Izvolite ostatak novca! ovisno o stvarnom
kontekstu, dakle o prisutnom predmetu, koji poruku ini jasnom i nedvosmislenom. I ovdje je
potrebno napomenuti da pokreti prate, i odraavaju govorno ostvarenje; tako napet pokret
izraava naredbu, a blag, zaobljen pokret zamolbu. Pokazujui vrata izraavamo se o ulaenju
ili izlaenju, a vrstom pokreta i govornim ostvarenjem o nainu na koji elimo da se to izvede
te o svom emotivnom stavu, tj. radi li se o zamolbi, naredbi ili moda prijetnji.

3. Zakljuak
Govor je ovjena zvuna, optimalna komunikacija oblikovana rimotvornim
jedinicama slogova, rijei i reenica. Samo ovjek ima dar govora, samo ovjek ima organe
osposobljene za govor i mentalne sposobnosti za govor. Vrednote govorenoga jezika
vanleksika su sredstva izraza koja svoju vrijednost ostvaruju na osnovi zvuka i pokreta i koja
nam omoguavaju da se izrazimo krae ili ekspresivnije ili istovremeno i krae i
ekspresivnije. Vrednote govorenoga jezika jesu: intenzitet, tempo, intonacija, pauza, mimika,
geste i stvarni kontekst. Intonaciju definiramo kao promjene tonske visine; intenzitet govori o
jaini, a tempo o brzini govorenja; pauza ili stanka prekid je u govoru; mimikom zovemo
pokrete lica, dok se geste odnose na pokrete ruku, glave ili tijela; stvarni kontekst ili kontekst
stvari predmeti su i iva bia, te nam svojom prisutnou omoguavaju da o njima govorimo,
a da ih stvarno ne imenujemo. Prisutan predmet omoguava nam da za njega ne koristimo
njegov znak - rije. Fiziko ostvarivanje jezinog znaka - govorni znak, pretpostavlja
akustike vrednote govornog jezika. Nemogue je izgovoriti neki glas, slog, rije ili reenicu
bez intenziteta, dakle fizike jaine, ili bez intonacije, dakle promjena tonske visine, ili bez
tempa - brzine govorenja. Nemogue je govoriti i bez pauze, ako ni zbog ega drugoga, a ono
6

zbog fizioloke potrebe udisanja zraka. U govoru su akustike govorne vrednote meusobno
povezane, isprepletene: jedna uvjetuje drugu, jedna sadri drugu: one se ne mogu pojaviti u
izoliranom obliku.

Literatura
Guberina, Petar. (1952). Zvuk i pokret u jeziku. Zagreb: Matica hrvatska

Sapir, Edward. (2013). Jezik: uvod u istraivanje govora. Zagreb: Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje
Saussure, Ferdinand de. (2000). Teaj ope lingvistike. Zagreb: Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje
kari, Ivo. (1991). Fonetika hrvatskoga knjievnog jezika. U: Babi, S., Brozovi, D.,
Mogu, M., Pavei, S., kari, I., Teak, S. Povijesni pregled, glasovi i oblici
hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb: HAZU i Globus
Vuleti, Branko.(1980). Gramatika govora. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske