Politike stranke - Izraz politika partija imao je ideoloko znaenje

i asocirao na komunistiku partiju ili jednopartijski monopol. Tek

je sa tranzicijom u politiki govor ula rije politika stranka. Klaie
v rijenik stranih rijei donosi odrednicu partija kao oznaku zastupnim
ljudima koji se bore za isti cilj. Seiler kae da partija etimoloki u
francuskom jeziku potie od glagola partir koje ja na starom francuskom
znaio komadati, dijeliti. Robert Michels stranku razumije kao ratnu, vojnu
organizaciju koja se podvrgava zakonima taktike ija je bit borba za jednu
stvar ili protiv nje. Izraz politika stranka koristi se kao oznaka za neku
skupinu ljudi koji u politici zauzimaju i dre neku stranu ili koji se
nalaze na nekoj strani (lijevo, desno,centar). Stranke nastaju zbog kidanja
cjeline na djelove, partikularitete i koji se u pluralnom drutvu pojedinano
udruuju kako bi politikom borbom i politikom igrom osvojili vlast u
ulozi cijeline, ali opet za vlastiti interes.
Historija politikih stranaka Povijest stranka povezuje se uz
povijest novovjekovne demokratije i pojave opeg birakog prava
(M.Weber). Ali postoji i neka pretpovijest stranaka iako tu nije rije
o udrugama graana koje danas poznajemo u modernom znaenju
pojma stranke. Seiler smatra da su jo u Aristotelovo doba postojale
drutvene skupine koje su se suprostavljale Ateni. Povjesnici starog
Rima pisali su o Plebejskoj i Patriajskoj stranci. Plebejci su u poetku
zahtijevali privatno pravnu jednakost i sudjelovanje u procesu
donoenja politikih odluka. Kasnije su organizovali vlastitu organizaciju
kako bi se mogli zatiti od samovolje patriajskih inovnika. U srednjem
vijeku kao primjeri predstranka spominju se stranke Gvelfa i Gibelina
koje su egzistirale na vjerskoj crti sukoba. Gibelini su uvali carevinsku
misao i vjernost Carstvu, dok su Gvelfi bili otvoreni prema papinskom
uticaju. U Njemakoj je politiko i stranako grupiranje zapoelo
1848god. kada se grupiraju liberali, demokrati, konzervativci i socijalisti.
U ostalim Evropskim zemljamam politike stranke se pojavljuju sredinom
19st.poetkom 20st.

Struktura stranaka M.Duverger kae da jedno od bitnijih obiljeja

stranka jeste heterogenost. Sastav elnitva i njegovo obiljeje
odreuju strukturu stranke.npr.stranke srednjih slojeva, liberalne i
konzervativne imale su obiljeja kadrovskih stranka. Socijalistike stranke
bile su stranke masovnog tipa sa naglaenim stranakim inovnitvom
i stranakim institucijama kao to su : kongresi, nacionalni komiteti, vijea,
izvrni komiteti, sekretarijat itd.Vodstvo se kretalo od demokratije ka
oligarhiji s tendencijama zavravanja u monarhiji. Komunistike i faistike
stranke imale su masovni karakter, s centralistikom stranakom organizacijom,

Page16

Pojam i politoloka teorija stranaka Ona se temelji na nauku

razliitih mislitelja politike u 20 st. koji su se bavili fenomenom politikih
stranaka. Robert Michels modernu stranku razumije kao ratnu organizaciju.
Po Michelsu svaka organizacija zavrava u oligarhiji, a oligarhija u monarhiju.
M.Weber kao izumitelj sociologije, stranke naziva udrugama koji se temelje
na slobodi novaenja pristalica koji svojim voama prikupljaju moi i koji
se bore za postizanje partikularnih i opih interesa. Po svojim obiljejima
stranke mogu biti privremene ili trajne udruge. Weber izvodi sljedeu
tipologiju stranka : - karizmatske, tradiocionalne, vjerske, utilitarne i
koristoljubive. Stranke su po Weberu voluntaristikog karaktera.
igmund Neumann smatra da stranke nastaju u trenutku identifikacije i
diferencijacije lanova nekog drutva.

s voama diktatorskog tipa, te jakom disciplinom. Te stranke ne poznaju

izbore. Temelje se na totalitarnoj doktrini, mitovima, iracionalizmu i vojnikoj
disciplini.U organizacijskom smislu komunistike partije temelje se na
smislu elija, a faistike istiu naelo elite, dok se laburistike oslanjaju na
sindikate.
Organizacija stranaka Duverger istie da za organizaciju stranaka su vani
lanovi i voe. To je temlj ili minimum organizacije iz koje se nadziru
odnosi moi, vladara ili onih kojima se vlada. Duverger ralanjuje tipove
ili oblike organizacije stranaka, npr.pie o obliku indirektne stranke. Po njemu
postoje dvije stranke s takvom organizacijom sa takvom organizacijom. To su
socijalistike i katolike ili kransko-demokratske stranke. Socijalistike i
laburistike stranke oslanjaju se na sindikate i prijateljska drutva. U treu
skupinu indirektnih stranaka spadaju agrarne stranke koje se oslanjaju na
poljodjelske i agrarne sindikate. Duverger govori i o horizontalnoj i vertikalnoj
organizaciji oslanjajui se na Ostrogorskog pie o kokusu politikih stranaka.
Rije je o manjim skupinama unuar stranke ili izbornom odboru. Kokus u
amerikim izbornim kampanjama ima ulogu elektora. Stranke totalitarnog tipa
nemaju kokusa. Organizacija socijalista je decentralizirana, a komunista
centralizirana. Nedemokratske stranke koje nemaju kokus i izborno naela ali
imaju zato miliciju kao bazu.
lanstvo lanom stranke moemo odrediti osobu koja izravno pripada
stranakoj organizaciji. Meutim, tip stranke i njena organizacija bitno utiu
na vrstu lanstva. Duverger kae da je koncept lanstva rezultat evolucije od
kadrovske do masovne stranke. Razlika izmeu masovne i kadrovske stranke
nije u dimenzii i broju lanova, nego u strukturi i nainu novaenja lanova.
Nain participiranja lanova u nekoj stranci ovisi o tipu organizacije. U
demokratskoj organizaciji kadrorvskih stranaka participacija se temelji na
politikoj slobodi i individualnoj autonomiji i toleranciji. Kod masovnih stranka,
npr.radikalnih, participacija iskljuuje svaku slobodu ili iznoenje oporbenog
miljenja. U kadrovskim strankama doputena je oporba dok masovne i totalitarne
stranke ne toleriraju unutarnje diobe, sekte i frakcije. elnitvo se moe birati
demokratskim izborima unutar stranke to vrijedi za demokratske ili kadrovske
stranke dok se u totalitarnim strankama elnitvo bira na indirektan nain.

Liberalizam/Liberalne stranke Pod liberalizmom podrazumijevamo

politiku filozofiju utemeljenu na ideji slobode i prava pojedinaca te tip
politike prakse orijentirane prema liberalnoj demokratiji. Sloboda

Page16

Stranaki sistemi U nedemokratskim sistemima postoji jednostranaki

sistem tj.politiki monopol jedne stranke, dok u demokratskim sistemima
postoje oblici stranakih sistema. Obino se stranaki sistemi dijele na
dvostranake i viestranake sisteme. Stranaki sistem definira se kao
partikularni politiki odnos determiniran razliitim obiljejima.
Duverger stranake sisteme razvrstava na : 1.Jednostranake,
2.Anglosaksonske-dvostranake, 3.Viestranake-kombinirane. Iz pluraliteta
partija legalno proizilazi i opozicija, jer ako postoji vie stranaka i ako sve
nisu na vlasti istodobno, onda su neke nuno oporbene. Postoji 8 funkcija
oporbe prema Winfredu Steffaniju : 1.nadzor vlade, 2.kritika vladine
politike i isticanje alternativa, 3.izrada i oblikovanje alternativnih politikih
programa, 4.izrada i oblikovanje alternativnih politikih elita koje bi mogle
uskoiti u vladu, 5. stvaranje uvjeta za preuzimanje vlasti, 6.kritika vlasti
radi zatite temeljnih prava i sloboda, 7.ukljuivanje manjinskih skupina u
politiki proces, 8.pokretanje javnosti kao politikog faktora.

pojedinacai drutvenih skupinanajvie je filozofsko-politiki postulat

liberalizma. U politikoj antropologiji liberalizam u odnosu na
konzervatizam ima optimistinu sliku ovjeka i budunosti koju temelji na
ideji razuma i napretka. Odgovor na liberalizam bio je konzervatizam.
Liberalne stranke iznikle su iz povratka graanstva kao treeg stalea.
Liberalne stranke u Evropi nikada nisu bile masovne stranke. One su
stvorene kao elitistike stranke. U 20 st. njihova je uloga preteno koalicijska.
Duhovni temelji liberalizma postavljeni su u humanizmu, racionalizmu,
empirizmu i prosvjetiteljskoj filozofiji, te u politikoj filozofiji. Temelj
doktrine je ideja slobode ovjeka zajamena ljudskim pravima. Sloboda i
ljudska prava zajamena ustavom. Liberalizam kao ekonomska doktrina
polazi od ideje privatnog vlasnitva kao neotuivog prava, slobodne
konkurencije i minimalne uloge drave u ekonomskoj sferi, ideji trita
i njegovog irenja, primjer ega je proces globalizacije koji se upravo
oslanja na liberalnu doktrinu.
Konzervatizam/konzervativne stranke Konzervatizam je oznaka za
evropsku struju politikog miljenja koji se izvorno javlja kao protupokret
Francuskoj revoluciji. Slubeno je roen 1789. g. i oslanja se na tradiciju,
iskustvo prethodnih generacija. To je protuprosvjetiteljski i protuliberalni
pokret koji je stao u obranu starog pokreta, monarhije i legitimiteta.
Konzervativne stranke su se raale u velikom povijesnom sukobu tradicije
i ideje napretka, raskolu tradicije i moderizacije. Duhovni otac ili rodonaelnik
evropskog konzervativizma je Edmund Burke. On izraava odbojnost spram
ideje revolucije. On razvija sljedee ideje: 1. ideju osvrtanja na iskustva
prethodnih generacija 2. ideju nasljedstva, 3. ideju politike koja se oblikuje po
uzoru na prirodu, 4. ideju politikog sistema koji je u podudarnosti s redom
svijeta, 5. ideju cjeline svijeta u stanju nepromjenjive trajnosti i nenasilnog
prekida, 6. ideju prirode u oblikovanju i voenju drave, 7. ideju predaka i
ideju nasljednosti. Burke Francusku revoluciju doivljava kao veliki drutveni
mete u kojem su zakoni bili oboreni, a crkva opljakana.

Socijaldemokratkse stranke socijaldemokratija je oznaka za stranke i

pokrete upravljene prema socijalizmu i demokratiji. Socijalna demokratija
politike ciljeve eli postii politikim reformama. Prihvata parlamentarizam,
demokratsku metodu politikog djelovanja i odbacuje klasnu metodu i klasnu
koncepciju drutva. Bitna razlika izmeu socijaldemokratije i revolucionarnih
komunista je to se prvi zalau za demokratiju, a drugi su gradili drutvo koje je
zavrilo u lijevoj totalitarnoj diktaturi. Faze su sljedee: 1. 1848-1918. g.-

Page16

Kransko-demokratske stranke Kranska demokratija je oznaka za

politku doktrinu onih skupina i politikih stranaka koje se u politikom
djelovanju pokuavaju oslanjati na crkveno socijalni nauk. Nastala je kao
rezultat radikalnog konflikta liberalizma, komunizma i socijaldemokratije
s obzirom na pojam osobe, slobode, obitelji, drutva i drave s osobom na
socijalni nauk crkve i kransku etiku. Kransko demokratske stranke
pojavljuju se u 19 st. roenjem crkveno-socijalnog nauka, a na znaaju
dobijaju u 20 st. Prvi kongres kransko-demokratskih stranaka odran je
1932. g. u Kelnu. Vodea politika glava demokrana bio je Alcide de
Gasperi. On je tokom 1943. g. postavio naela demokranskih stranaka.
1947. g. utemeljena je meunarodna demokratska organizacija NEI koja je
1965. g. prerasla u Evropsku uniju kranskih demokrata (ECDU).
Veina stranaka lanica ECDU batinik je naela crkveno-socijalnog
nauka. Program CDU se odreuje kao narodna stranka, socijalna, liberalna,
konzervativna, izraava kransko vjerovanje i politiki program.

industrijalizacija, pojava lijevih stranaka, polarizacija na ljevici, 2. 1918-1945.

g. polarizacija na reformiste i revolucionarne marksiste, komuniste i
socijademokrate, 3. 1945-1959. g. definitivna polarizacija, socijaldemokratija
prihvata doktrinu demokratskog socijalizma, zauzima poziciju narodne stranke
lijevog centra, 4. 1959-1990. g. faza tranzicije; pojava zakanjelih
socijaldemokratija u junoj i srednoj Evropi, propast komunizma-veina
komunistikih stranaka pojavljuje se u obliku reformiranih komunista koji
naknadno prihvataju socijaldemokratski program, 5. 1990-1998. g. kriza
identiteta, smjena neokonzervativnog vala, socijaldemokratija pred izazovima
globalizacije.

Formiranje i politika modernih graanskih politikih pokreta

Godina 1903. bila je prelomna u politikom ivotu i razvitku veine
jugoslovenskih zemalja (nestanak dinastije Obrenovia u Srbiji,
pad apsolutistikog reima Khuena Herdervaja u Hrvatskoj, Ilindenski
ustanak u Makedoniji, smrt Benjamina Kallaja u BiH, itd). Ta je godina,
na neki nain obnovila nacionalnu svijest u glavnim junoslovenskim
zemljama. Nakon Kallajeve smrti u BiH se otvara prostor za nove
forme politikog ivota. Domae graanstvo je ekonomski dovoljno
ojaalo da stekne svijest o svojoj drutvenoj i politikoj ulozi.
Stvaranjem vlastitih preduzea i banaka i organiziranim radom u oblasti
kulture i prosvjete, svaka od tri nacionalne buroazije nastoji da
se odupre stranom kapitalu i doseljenicima. Pored toga i prva generacija
moderne domae inteligencije koja se bori za demokratizaciju drutvenog
ivota, stavlja se u slubu svojoj buroaziji. Kako je Kallajeva uprava
postigla odreene rezultate na planu privrednog razvitka, opte kulturnopolitike i institucionalne postavke stranakog stanovnitva ostale su
potpuno nerazvijene. Oko 90% stanovnitva bilo je nepismeno,
izdvajanja za zdravstvo su bila slaba itd.
Najveim Kallajevim neuspjehom smatra se njegov pokuaj da
Bosnu i Hercegovinu odvoji od optih tokova razvitka u Srbiji
i Hrvatskoj. Uprkos njegovom angamanu na tom planu, Kallaj
nije uspio ostvariti osnovni cilj svoje politike misije, a to je obezbjeenje
stabilnosti i trajnosti Austrougarske uprave U BiH. Novi zajedniki minister
finansija Istvan Burian najavljuje uprave (poreske, politike i dr.),
te priznaje potrebu ostvarenja vjerske prosvjetne autonomije. On
najavljuje da e upravu u BiH usmjeravati u pravcu samouprave uz
posebno stvaranje demokratskih ustanova (srezske i okrune skupine,
sabor itd.). Najavljene reforme, a posebno one politikog karaktera
ostvarivale su se veoma sporo. Burian je, izmeu ostalog prekinuo sa
provoenjem Kallajeve ideje bonjatva. U prosvjetnom pitanju,
Burian je vodio kurs koji je predstavljao kompromis izmeu Kallajeve

Page16

Stranke zelenih Zeleni su oznaka za eko pokrete i politike stranke koje su se

u Evropi pojavile poetkom 70-tih godina kao pokuaj artikulacije novih
alternativnih politikih interesa globalnog preivljavanja i zastupanja zelenih
interesa u parlamentu. Stranke zelenih izvode se iz pokreta novih ljevica 60-tih
godina. U poetku su ove incijative bile nevezane, a kasnije su se udruivale.
S vremenom su se oblikovali ekoloki pokreti. Najvei uspjeh zeleni su doivjeli
u Njemakoj 1998. g. uavi u koaliciju sa socijaldemokratima. Zeleni se u
podruju politike pojaljuju u spektru boja, npr. kao ekoliberali, ekokonzervativci,
ekosocijalisti i sl. Njihova doktrina je obojena prije svega kritikom materijalistike
civilizacije Zapada koja je usljed svoje neizmjerene elje za maksimiranjem profita
osuena na propadanje, jer ne vodi rauna o granicama rasta, razvoja i granicama
izdrljivosti priorde.

Muslimanska narodna organizacija - Muslimanska narodna organizacija

je prva gradanska politicka stranka u BiH koje je istakla svoj program
i sprovela formalnu organizaciju sa glavnim, okrunim i mjesnim odborima
. Ova stranka nastala je iz autonomnog pokreta. Nakon progonstva vode
autonomnog pokreta Dabica, pokret je ostao bez vodstva to novi
ministar Burian koristi pa krajem 1904. godine i pocetkom 1905. godine
popunjava upranjena mjesta u Ulema medlisu i Vakufskoj direkciji i
imenuje nove clanove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Glavna
pitanja za koja se autonomni pokret zalagao i dalje se nerijeena
(agrarno-vakufska i vjersko-prosvjetna pitanja). Muslimanska reputacija
koju su sacinjavali erif Arnautovic, Mehmed-beg Dinic, emsi-beg
Zaimovic i Dervi-beg Miralem, otputovala je u februaru 1906. godine
preko Beograda u Carigrad da od Dabica preuzme dokumente i ovlatenja
za dalje vodenje autonomnog pokreta. Nakon to su iste dobili, u aprilu
1906. godine poceli su poduzimati korake za pokretanje naroda u akciju.
Zemaljsko vakufsko povjerenstvo, iako imenovano od strane vlade, podralo
je autonomni pokret, te u maju 1906. godine usvaja peticiju kojom trai od
vlade da do kraja godine rijei pitanje islamske autonomije. Burian na to
odgovara kako se pitanje vakufsko-mearifske autonomije moe rijeiti tek
onda kada se Muslimani sloe u pogledu svojih zahtjeva i u pogledu
zastupnika. Nakon ovog, muslimanski prvaci odmah pocinju agitaciju
za osnivanje jedne politicke stranke. Vode tog pokreta uglavnom su se
ogranicile na gradsko stanovnitvo, mada je ostavljena mogucnost
da se organizacija proiri i na selo. U Slavonskom Brodu 3. Decembra
1906. godine odran je sastanak muslimanskih prvaka cijele zemlje na
kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija. Vecina ucesnika
traila je da se autonomna borba proiri i na pitanje politickih sloboda
i uredenja agrarnih odnosa. Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor
Muslimanske narodne organizacije za cijeg je predsjednika izabra
Alibeg Firdus iz Livna. Sjedite odbora bilo je u Budimpeti. U
programu MNO se agrarni odnosi postavljaju kao opte muslimansko
pitanje. Trai se ukidanje paualizacije desetine, vracanje prava na
ispau i koritenje optinskih uma selima i vlasnicima i zatita
zemljoradnika i obezbjedenje njihovih prava. Zatim se trai ukidanje
naredbe o neovlatenim iseljenicima i dozvola povratka licima koja
borave van zemlje. Zahtjeva se i uvodenje gradanskih sloboda, sloboda

Page16

politike koja je spreavala svaku ekspanziju kolstva koja je mogla

izmai kontroli i prosvjetnih potreba naroda u BiH. Zalagao se za miran
i postepen proces razvitka kolstva. O tome da se nakon 1903. godine
stvaraju se uslovi za javni politiki ivot, govore i podaci o razvoju tampe
(politiki, knjievni, nauni i vjerski asopisi). Krajem 1906. godine odobren
je, a 2 marta 1907. godine proglaen novi zakon o tampi, po kojem za
izdavanje lista vie nije potrebna koncesija, nego prosta prijava vlastima
osam dana prije izlaska. Graanske politike stranke se formiraju u BiH
u prvoj deceniji 20. stoljea po svom obliku, politikoj ideologiji i
psihologiji, uglavnom su odgovarale tipu narodnih organizacija koje
nastaju u kolonijalnim zajednicama u doba njihove borbe za nacionalno
oslobaanje. Bez predstavnikog tijela, nije bilo ni uslova za djelatnost
klasinih politikih stranaka i svako politiko diferenciranje bilo bi tetno
po osnovne nacionalno-politike ciljeve. Slonost se mogla postii
najprije kroz narodne organizacije, jer tek kad jedan narod postigne
svoje dravno-pravne ciljeve, mogu se putem stranaka i parlamenta
rjeavati razliita staleka pitanja.
SNSD, SBiH, SDA, HDZ, HDZ 1990 i PDP

javnih korporacija i optinskih samouprava, te da se

vlada ravnopravno odnosi prema Muslimanima, pravoslavcima i katolicima.

Devetogodinja borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju

obogatila je politiko iskustvo srpskog graanstva, izbacila
na povrinu njegove voe i razvila odreeni sistem
komuniciranja izmeu njih ime su postavljeni temelji
za osnivanje jedne politike organizacije. Prvi praktian
korak srpske inteligencije bilo je osnivanje srpskog kulturnog
i prosvjetnog drutva Prosvjeta. Osnovali su ga srbi inovnici
kojih je u to vrijeme sa fakultetskim obrazovanjem bilo svega
29, na skuptini 18. avgusta 1902. godine.
Osnovna ideja Prosvjete je stvaranje nacionalne
inteligencije i rad na nacionalnom vaspitanju i jaanju
nacionalne kohezije. Najznaajnije akcije Prosvjete
su rad na osnivanju srpskih zemljoradnikih zadruga i
organiziranju teajeva za nepismene. U pogledu politikog
organiziranja, inteligencija je smatrala da je srpskom narodu
neophodna organizirana politika borba, ali se razilazila po
pitanju obima i metoda te borbe. U tom pogledu se
izdvajaju etiri grupe i tendencije u srpskom politikom
ivotu od kojih tri postaju poznate po nazivima svojih
glasila: Srpska rije, Narod, i Otadbina, te grupa
dr. Lazara Dimitrijevia oko asopisa Dom. Jednu
grupu predstavljaju voe autonomne borbe, sa srpskom
arijom. Najistaknutiji predstavnici su Gligorije Jeftanovi
i Vojislav ola, a od intelektualaca im se pridruuje dr.
Milan Srki. Ova grupa osniva 1905. godine Srpsku
dioniarsku tampariju i pokree list Srpska rije, list
za politiku, prosvjetu i privredu. List se zalagao za to
da srpski narod u BiH izvojeva sebi pravo na
samooprjedeljenje i uee u zakonodavstvu, upravi i
sudstvu, te poboljanje agrarnog pitanja koje je
uzrok nepovoljnog ekonomskog stanja srpskog naroda
u BiH. Radit e se na propagiranju zadrugarstva,
raznih stalekih, narodnog zdravlja i higijene, irenju
prosvjete i podizanju srpskih samoupravnih kola, te
na tome da se irilici izbori ravnopravnost u dravnim
poslovima. Srpska rije posebno je napadala
hrvatsku tezu da su svi katolici u Bosni Hrvati. Srpsk
i politiari koji su vodili borbu za autonomiju trudili
su se da odre dobre odnose sa muslimanskim
voama, da ih veu za sebe dalekosenim ciljevima,
da svim Muslimanima oprezno i postepeno nametnu
srpsko ime i na taj nain osiguraju sebi apsolutnu
veinu u BiH. Dok inteligencija trai da se od crkveno
-kolske pree na politiku borbu, stari uesnici
pokreta za autonomiju glavnu panju posveuju
unapreenju svojih ekonomskih interesa. Inteligenciji
je smetao i oportunistiki stav starih, pa zbog
nemogueg djelovanja u Sarajevu, za sredite tog
pokreta uzimaju Mostar. Mostarskoj grupi pripadao
je najvei broj inteligencije iz cijele zemlje, a

Page16

Srpska narodna organizacija

vodili su je Duan Vasiljevi, dr. Nikola Stojanovi

i dr. Uro Krulj. Oni 1907. godine pokreu list
Narod koji su ureivali Risto Radulovi i
Vasilj Gri, a pridruit e im se i Aleksa anti,
Svetozar orovi i drugi. Pored ove grupe u
Mostaru, meu intelektualcima se javlja jedna
oportunistika, proaustrijska struja u Sarajevu
na elu sa sarajevskim ljekarom dr. Lazarom
Dimitrijeviem koji je bio zagovornik radikalnog
rjeenja agrarnog pitanja. Osnovao je asopis
Dan u kojem je propagirao to radikalno rjeenje.
Smatrao je da e Austrougarska osloboditi srpske
kmetove ukoliko se prema njoj budu drali lojalno.
Zbog proreimske politike, ova struja nije uivala
podrku, a nakon to je u maju 1907. godine dr.
Dimitrijevi osnovao svoju Srpsku narodnu
samostalnu stranku reagovala je i mostarska
grupa otrim osudama, ali i sazrijevanjem vijesti o
potrebi osnivanja jedne nacionalne organizacije.
U centar svog programa ova grupa stavlja
zahtjev da narod dobije to vee graanske slobode
, zatim se zahtijeva sreivanje agrarnih prilika,
samostalno carinsko podruje itd. U nacionalnom
pitanju program Naroda imao je osjeaj i za
bosanstvo i za jugoslovenstvo. List je nagalaavao
da e Srbi zastupati srpsko nacionalno
stanovite, ali da nee nikome nametati srpsko ime.

U hrvatskom politikom pokretu s poetka 20. stoljea

javile su se dvije struje: klerikalna i graansko-liberalna.
Inicijativu za stvaranje jedne hrvatske politike organizacije
dala je liberalno-politika struja, pa je krajem februara 1908.
godine osnovana Hrvatska narodna zajednica. Temelji ove
organizacije poloeni su jo ranije, u avgustu 1906. godine
na skuptini u Docu kod Travnika. Istaknuta je potreba
formiranja jedne narodne, prosvjetne, gospodarske i politike
organizacije. Izabran je odbor od 6 lanova: Nikola Mandi,
M. Katii, dr. Jozo Sunari, St. Kukri, dr. Ivo Pilar(teoretiar
i ideolog ovog pokreta) i uro Damonja.
Tri osnovna principa za koje se HNZ zalae jesu:
1Jedinstvenost politike misli i akcije, jer se Hrvati kao brojno
i socijalno-ekonomski najslabiji elemenat, jedino tako
mogu razvijati, a to je potreba:
A-bezuslovna solidarnost svih Hrvata i
B-saradnja i pridobijanje Muslimana za nacionalni
pokret Hrvata radi postizanja veine.
2 to skorija promjena pravnog statusa BiH, ali u pravcu
sjedinjenja sa Hrvatskom
3Odranje zateenih odnosa u BiH u smislu iskljuivanja
pripajanja nekoj balkanskoj dravi ime bi Hrvati brojno i
ekonomski slabi, postali neravnopravni.
Zemaljska vlada je u novembru 1907. godine odobrila pravila

Page16

Hrvatska narodna zajednica

NHZ-a, pa je NHZ ve u toku januara 1908. godine sproveo

organizaciju po okruzima i izbrisao sredinji odbor za cijelu
zemlju. Konstituirajua sjednica sredinjeg odbora odrana je 21.
februara 1908. godine a izabrani su dr. Nikola Mandi za predsjednika
, Nikola Preka za tajnika, a za lanove Ivo Budimirovi, Jozo Sunari,
fra. Marijan Duji, dr. Milan Kati, Aleksa Cvijeti, Ivo Pilar, Hamid
ahinovi-Ekrem, Stjepan Miki, Pavo Grgi, Kosta ebi-Marui,
uro Damonja i Dane ubeli.
U programu HNZ zahtijeva se aneksija BiH, i prikljuenje
Hrvatskoj, jer je BiH po pravu hrvatska zemlja, a Muslimani su po
narodnosti neprijeporni Hrvati. Kada su u pitanju odnosi sa Srbima,
bosanski Hrvati nastojat e s njima odravati najbolje odnose.
Prema Zemaljskoj vladi HNZ zauzima neutralan stav (ne moe biti
narodna i ne moe u potpunosti udovoljiti narodnim potrebama).
lan HNZ-a moe moe biti svaki odrasli Hrvat koji je pripadnik
BiH ili dravljanin neke od obje polovine Monarhije, a koji trajno
obitava u BiH. dakle, lanovi HNz mogu biti i nekatolici, protiv ega
istupa tadlerova grupa koja je smatrala da prava realna narodna
hrvatska politika u BiH mora poi od onoga to je njeno, a to je
iskljuivo narod katolike vjere u ovim zemljama. HNZ ipak nastoji
odrati jedinstvo sa tadlerovom grupom jer joj je za politiko
djelovanje potreban oslonac u crkvenoj hijerarhiji. Iz elje za
saradnjom sa tadlerovom, vjerovatno je dolo i do promjene u
formulaciji lana 2. programa HNZ-a. U prvoj verziji stoji da je
svrha HNZ-a gospodarstvo i prosvjetno podizanje hrvatskog
naroda u BiH, a politika djelatnost je iskljuena. Druga verzija
kae da je svrha HNZ-a gospodarstvo-prosvjetno-drutvenokransko moralno podizanje hrvatskog katolikog naroda u BiH,
usljed ega HNZ, budui katoliko drutvo, to u vjersko-prosvjetnim
pitanjima stoji prema svakome na stanovitu katolike vjere.
Smatra se da je ovo bio odreeni ustupak tadleru, mada su
franjevci, lanovi sredinjeg odbora HNZ-a smatrali da konfesionalnost
ne treba uplitati u narodnu organizaciju. U osnovi politike strategije
HNZ-a lealo je uvjerenje o malobrojnosti Hrvata u BiH.
Konfesionalnost kao klju nacionalnosti ne moe koristiti toliko
Hrvatima koliko Srbima i Muslimanima. Zato vodstvo stranke
smatra da HNH mora biti nadkonfesionalna organizacija, ime se
nastojalo privui Muslimane. SNO, kao i Splitska Sloboda
organ Hrvatske napredne stranke u Dalmaciji) zauzeli su izuzetno negativan stav prema HNZ.

Hrvatska katolika udruga je bila jedina klerikalna stranka u BiH.

tadler je rijeio da osnuje svoju stranku poto je uvidio da ne moe
preuzeti vodstvo nad HNZ. Odlukom o tome donio je u vrijeme
aneksije, poto se konsultirao sa Franjom Ferdinandom i austrijskim
hrianskim socijalistima. Sve do maja 1909. godine tadler je uporno
pokuavao da preuzme postojeu organizaciju HNZ. On je ranije, 18.
decembra 1908. godine odrao sastanak sa svojim podrunim svetenstvom
sa koga je ultimativno zahtijevao da HNZ do 20. januara 1909. godine
promijeni pravila u potpunom katolikom duhu, a u par navrata je pokuao
odstraniti Mandia i preuzeti voenje HNZ. Nakon izbora novog
rukovodstva stranke u martu i aprilu 1909. godine, novi sredinji odbor na
sjednici 21. maja 1909. godine zakljuuje da se tadlerom ne moe
biti vie nikakvog sporazuma. Tako od maja 1909. godine klerikalci

Page16

Hrvatska katolika udruga

izlaze otvoreno sa prijedlogom o osnivanju svoje politike stranke.

Septembra 1909. godine pojavila se serija lanaka sa nazivom Hrvatska
katolika udruga za BiH, to e kasnije postati i zvanini naziv stranke.
Voena je iroka propagandna akcija preko Hrvatskog dnevnika i
Vrhbosne kako bi se razbio HNZ i pridobile pristalice za HKU.
Osnivaka skuptina HKU odrana je u Sarajevu 18. januara 1910.
godine. Skuptini je prisustvovalo neto graana i cjelokupan svjetovni
kler u Sarajevu. Tu je usvojen program koji se temeljio na programu
Starevieve stranke prava od 26. juna 1894. godine. U programu se jasno
podrava izvrena aneksija i zahtijeva trijalistiko preureenje Monarhije.
HKU e na temelju dravnog prava i narodnog naela raditi svim
zakonitim sredstvima da se hrvatski narod ujedinji (BiH sa Hrvatskom,
izmeu ostalog). lanom HKU moe biti svaki punoljetni Hrvat koji je
hrvatsko-ugarski austrijski dravljanin ili pripadnik Bosne i Hercegovine.
Hrvatska katolika udruga posebno naglaava naklonost prema
Muslimanima s kojima katolike Hrvate veu narodni opstanak, tradicija
i narodno naelo. U programu se dalje istie da e se raditi na jaanju i
irenju hrianskog morala, prosvjete i vjerskog osjeaja meu katolicima.
HKU zahtijeva oslobaanje kmetova na to laki i bri nain. tadler
je zahtijevao od Zemaljske vlade da hitno odobri pravila HKU. Vlada
je oklijevala zbog povezivanja na program stranke prava iz 1894. Godine
, ali je preutno odobrila rad HKU i njen izlazak na izbore. Formalna
potvrda stigla je tek 1911. godine.

Nasuprot Muslimanskoj narodnoj organizaciji postojala je jedna

dosta heterogena grupa, tzv. naprednih Muslimana. Pokret
koji se meu Muslimanima javlja krajem 19. i poetkom 20.
stoljea. Ocrtava se u dva pravca: Na jednoj strani je pokret za
vakufsko-mearifsku autonomiju, dok je drugi isto kulturne prirode.
Njegovi nosioci su 1900. godine pokrenuli prvi knjievni list
Behar, osnovali potporno drutvo Gajret, sportsko drutvo
El-Kamer, brojne itaonice itd. Drugim rijeima donijeli su
kulturni ili racionalni preporod. Ovaj preporod poinje krajem
osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljea sa djelatnou
Mehmed-bega Kapetanovia i lista Bonjak. Kapetanovi
naglaava ideju o slovenskom etnikom porijeklu bosanskih
Muslimana uz njihovo stroga odvajanje od Osmanlija.
Kada je u pitanju djelovanje asopisa Behar, moe se rei
da je on stalno nastojao pruiti muslimanskoj italakoj
publici, s jedne strane, autentian narodni ivot i slovensku
narodnu tradiciju, o prijevodima iz istonih knjievnosti, na
drugoj strani, odrati kontinuitet orijentalnog duha.
Nosioci ovih djelatnosti nazivaju sami sebe naprednim
Muslimanima, ali ne predstavljaju homogenu grupu. Tu se
nalazi neto uglednijih graana reimskih orijentiranih kao to
je gradonaelnik Sarajeva, Esad ef. Kulovi i teanjski veletrgovac
Adem-aga Mei, nekoliko nezavisnih intelektualaca kao to je
Safet-beg Baagi i jedan broj dravnih inovnika od kojih su po
aktivnosti posebno zapaeni Osman Nuri Hadi i Edhem Mulabdi.
Napredni Muslimani su se u sutini borili za iste ciljeva kao i
nosioci autonomnog pokreta, ali su se sa njima razilazili u metodi
i taktici te borbe, smatrali su da je dolo vrijeme zamjene oruja
knjigom i naukom. Smatrali su da se muslimanski ciljevi mogu

Page16

Muslimanska napredna (samostalna) organizacija

najbolje ostvariti prihvatanjem Austrougarske uprave kao neeg

to je trajno i definitivno rijeeno i izvjesnim povezivanjem sa
hrvatskom graanskom politikom koja je manje opasna od
srpske politike. Napredni Muslimani bili su za odranje tada
postojeih agrarnih odnosa. Njihovi pozivi na prosvjetu i
prihvatanje zapadne kulture nisu upueni irokim slojevima
muslimanskog naroda, nego njegovoj posjednikoj klasi-begovima
i bogatijim graanima.
Bez obzira na brojne kulturne akcije, napredni Muslimani nisu
uspjeli ostvariti znaajniji uticaj u muslimanskom narodu
(nisu se identificirali s narodom).
Aneksija Bosne i Hercegovine
Kada je u Turskoj izvrena mladoturska revolucija, proglaenjem
ustava 23. jula 1908. godine, Austrougarska zajednika vlada
ocijenila je da je Turska pala pod likvidaciju i da je doao
dugo oekivani trenutak za aneksiju. Taj in smatrao se
neophodnim kako bi se sprijeio uticaj mladoturske revolucije
u BiH. Mladoturska revolucija je uinila pitanje ustavnosti u
BiH veoma aktuelnim, ali vlada je bila miljenja da se davanje
ustava ne moe zamisliti prije aneksije. Najvaniji preduslov
za rad na aneksiji je da se postigne unutarnji sporazum o
dravnopravnim pitanjima izmeu vlada Austrije i Ugarske.
Poduzimane su brojne mjere (diplomatske, i druge) na
pripremanju aneksije u BiH. Obavljeni su tajni razgovori sa
lanovima muslimanske i srpske opozicije. U Beu je odlueno
da se velike sile obavijeste o aneksiji runim pismom Franje
Josipa, koje e 5. ili 6. oktobra ambasadori uruiti njemakom
i ruskom caru, britanskom i italijanskom kralju i predsjedniku
Francuske. Proglas i sam akt aneksije, koje je londonski
Times oznaio kao primjer politikog cinizma, izazvali su
veliku diplomatsku krizu. Britanija i Francuska su smatrale
da je Austrougarska aneksijom jednostavno izmijenila Berlinski
ugovor, te da takav postupak predstavlja veliki udarac javnom
povjerenju. Aneksija je izazvala veliko uzbuenje i u Italiji,
Rusiji, Srbiji i Crnoj Gori, te Turskoj. Njemaka je odluno
podrala Austrougarsku i upravo posredstvom njemake
diplomatije Turska e nakon kratkih pregovora sa
Austrougarskom primiti aneksiju 26. februara 1909. godine.
Austrougarska se obavezala da e isplatiti Turskoj 2,5
miliona funti sterlinga i dati joj druge ekonomske koncesije
i obezbjediti punu vjersku slobodu za muslimansko stanovnitvo
u BiH. Aneksijom je formalno prekinuta viestoljetna
veza BiH sa Osmanskim carstvom.

Nakon diplomatskog i unutranjeg politikog sreivanja aneksione

krize ostalo je i dalje otvoreno pitanje dravnopravnog ukljuivanja
BiH u postojeu ustavnu strukturu Austro-Ugarske. Aneksija je u
Hrvatskoj podstakla izvjesne nade u trijalistiko preureenje Habsburke
Monarhije, ali je to Austro-Ugarska na samom poetku odbila.
U proglasu aneksije car je obeao narodu BiH ustav koji e dati

Page16

Pripreme za donoenje ustava za Bosnu i Hercegovinu

konfesionalnu i socijalnu strukturu bosanskog drutva. Vlada je

poela sa pripremama, pa je 8. februara 1909. godine sazvala
ustavnu anketu na ijem je otvorenju civilni adlatus baron Benko
izloio ope principe budueg ustava. U posebnim kurijama
u buduem saboru mogu biti zastupljeni odlini dostojanstvenici,
osobe koje su obrazovanjem i imanjem na prvom mjestu, stanovnici
gradova i seoskih opina. Sabor odobrava, prema Benkovom
izlaganju, zemaljski budet i zavrne raune, zakljuuje zemaljske
zajmove i konvertira postojee. U nadlenost Sabora spadaju sudstvo
, krivino i graansko pravo, trgovaki, gruntovniki, umarski,
rudarni, agrarni, obrtni poslovi, zdravstveni, kolski, vjerski i
opinski poslovi, izravni porezi, pota, telegraf, katastar i komunikacije,
ali Sabor nema stvarnu zakonodavnu vlast. Benko je najavio uvoenje
jedne nove ustanove Zemaljskog vijea, koje bi se sastojalo
nekoliko saborskih poslanika koji bi imali pravo da u poslovima koji
ne spadaju u nadlenost Sabora, daju svoja miljenja, bilo vlastitom
inicijativom, bilo na zahtjev vlade. Predstavnici SNO su se povukli
iz rada ankete, a N. Stojanovi je objavio svoj govor koji je trebao
izlagati u toku ankete, kako bi se znali zahtjevi SNO. On tu prigovara
to bosanski Sabor nee imati uticaja na spoljne i vojne poslove.
Kritikuje carinsku, poresku i eljezniku politiku vlade. Stojanovi
iznosi svoj prijedlog: potpuna autonomija Bosne koja e osigurati
nedjeljivost BiH i ravnopravnost njenog stanovnitva.

Ustav Bosne i Hercegovine

Ustavni poredak se zasnivao na ideji o tzv. piramidalnoj

ustavnosti, prema kojoj se prvobitna minimalna ustavna
prava, imaju postepeno proirivati novim demokratskim
ustanovama i u vidu poklona povremeno davati narodu. Ovakav
koncept opravdan je kulturnom zaostalou naroda u BiH.
Vrhovna upravna vlast je ostala u rukama Zajednikog
ministarstva finansija u Beu i njegove agencije inovnike
Zemaljske vlade u Sarajevu. Ustavom su uvedene i tri nove
institucije: Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijee. Najznaajnija
ustanova je Sabor iako sa ogranienim legislativnim pravima.
Zakonodavna vlast je i dalje ostala u nadlenosti cara, odnosno
vlada u Beu i Peti i Zajednikog ministarstva finansija.
Sabor moe da sarauje na zakonima ali nema nikakvog uticaja
na upravne poslove. U izvrnoj vlasti nemaju udjela ni Sabor,
niti pojedini poslanici. Poslanici ne mogu ak ni postavljati

Page16

Ustav i za njega vezane zakone Franjo Josip je sankcionisao

17. februara 1910. godine, a sveano su proglaeni u velikoj
dvorani Zemaljske vlade 20. februara. Novi ustavni poredak
u BiH reguliran je sa est zakona:
Zemaljski Ustav (Statut),
Izborni red,
Saborski poslovni red,
Zakon o drutvima za BiH,
Zakon o skupljanu za BiH,
Zakon o kotarskim vijeima.

pitanja vladi o njenom radu. Sabor moe jedino upuivati

Zemaljskoj vladi pitanja o onome to pripada u njegov opseg
rada. Bosanski sabor nije imao pravo ak ni saraivati na svim
zakonima. Njegova nadlenost protezala se iskljuivo na bh.
poslove. Nije mogao odluivati u poslovima koji se tiu
oruane sile, o ureenju meusobnih trgovakih i magistralnih
veza, o carinskim pitanjima i sl. Budetsko pravo Sabora je
takoer bilo ogranieno. U nadlenost Sabora spadali su i
slijedei poslovi: zakljuivanje novih i konvertiranje postojeih
zajmova, optereivanje i otuenje zemaljskog imanja,
krivino pravosue i policija, nadzor nad strancima putne
isprave i popis stanovnitva, graansko pravo, umsko i
rudarsko pravo, akcionarska i osiguravajua drutva, pravo
udruivanja i skupljanja, tampa i autorsko pravo,
zdravstvo, obrtno-pravni poslovi, vjerski poslovi, agrarno-pravni
poslovi, poveanje i uvoenje novih poreza, gradnja cesta i
drugih komunikacija, itd.
Da bi Saborski zakljuak
bio valjan, potrebno je prisustvo vie od polovine lanova
sabora i apsolutna veina glasova prisutnih. Bosanski Sabor
je sastavljen kombinacijom specijalnog, nacionalnog i
virilistikog kurijalnog sistema. Graanin su bili podijeljeni u
tri kurije po nacionalnim grupama, ime se svakoj konfesiji
osiguravao odgovarajui broj poslanika srazmjerno njenoj veliini.
Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije
na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednika i kurija
inteligencije. Ustavom je odreeno i 20 lica koja po poloaju
ulaze u Sabor. To su, uglavnom, vjerski poglavari, predsjednik
Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu,
naelnik Sarajeva i predsjednik Trgovake i
Obrtnike komore u Sarajevu.
Zemaljska vlada je predloila da se na 25.000 stanovnika bira
jedan poslanik a birano je ukupno 72 poslanika
koja su se dijelila na tri kurije.

Agrarno pitanje u Saboru dovelo je do stvaranja hrvatsko

-muslimanskog pakta, pojave dviju disidentskih grupa
u Muslimana i razbijanju jedinstvenog Srpskog kluba.
Srpska graanska politika nala se u procjepu izmeu
opravdanog pritiska svog seljatva koje je trailo
osloboenje od feudalnih obaveza i sa druge strane,
elje da odri dotadanji politiki savez sa MNO, koji
je smatrala bitnim za ostvarenje srpskih nacionalnih aspiracija
u BiH. Muslimansko politiko vodstvo, u kome begovat
ima odluujuu rije, eli zadrati zemljini posjed i u tu
svrhu iskoristiti osjeaj ugroenosti svih slojeva
muslimanskog stanovnitva. Izmeu potrebe da pomogne
hrvatskom seljaku ili da ostvari nacionalne aspiracije,
hrvatska graanska politika odluila se za ovo drugo. Za
nju je sporazum sa begovatom bio vaniji od osloboenja
hrvatskih kmetova. HNZ nije u svom izbornom
programu iznijela nikakvo stanovite o agrarnom pitanju, a
HKU nije ni pominjala to pitanje o izbornoj kampanji,
mada joj nije bilo do sporazuma sa Muslimanima.

Page16

Agrarno pitanje u Saboru

Page16

Osnov izborne platforme SNO pored proirenja ustavnih

i parlamentarnih sloboda, bio je zahtjev za obaveznim
otkupljivanjem kmetova, ali da se ujedno sauva savez
sa Muslimanima. Pokuavalo se dokazati da je obavezni
otkup i u interesu Muslimana koji bi, kao, mogli
uloiti novac u produktivne svrhe. Muslimani-demokrati
oko lista Samouprava jedini su podravali nastojanja,
uvjerenih srpskih intelektualaca da se nae optimalno
rjeenje koje e zadovoljiti obje strane; oni su nastojali
ouvati muslimansko-srpski savez, ali su svjesni i da je
neophodno radikalno rjeenje agrarnog pitanja. Zbog
toga su Muslimani demokrate pokuavali da dokau
klasnu strukturu muslimanskog drutva, u kome se
interesi veleposjeda ne mogu identifikovati sa
optemuslimanskim potrebama. Ukoliko bi se uspjelo u tome,
muslimansko seljatvo i graanstvo bi se odvojilo od begovata
koji bi ostao izoliran. Muslimanski narod bi tada mogao
raditi na zatiti svojih stvarnih interesa, a politiki savez sa
Srbima bio bi ouvan. Agrarno pitanje je od isto ekonomskog
dobilo politiki karakter. Muslimani-demokrati nisu nali neko
rjeenje agrarnog pitanja koje bi suprostavili MNO-i koju su
optuivali da brine o interesima samo jedne klase, a ne naroda u
cjelini. Slabost demokrata je bila upravo ta prosrpska
orijentacija koja u narodu nije uivala ugled. Nikola Stojanovi
ponudio je jedan projekt agrarnog zakona ija je osnovna ideja
bila osiguranje stalnosti kmetova na posjedu i ukidanje prava
agi da odstranjuje kmetove sa zemljita. Ali, to nije bilo
prihvatljivo za Muslimane, jer je to znailo liavanje age
njegovih prava. U junu 1908. godine Egzekutivni odbor
MNO podnio je nacrt Agrarnih ustanova Zemaljskoj vladi.
Prema njemu zemljoposjednici bi dobili mogunost da u
svako doba odstrane kmeta sa svog privatnog posjeda. Kmet
tako postaje obian poljoprivredni radnik na posjedu. I
Napredni Muslimani jednako kao pristalice MNO insistiraju
da je odnos izmeu age i kmeta privatnopravni, a ne javnopravni.
Ipak, kod jednog broja muslimanskih veleposjednika postojala
je spremnost da se prihvati obavezan otkup. Seljaki pokret,
trajk u Bosanskoj krajini i Posavini u ljeto i jesen 1910.
godine veoma je zaplaio muslimanske zemljoposjednike i presjekao
sporazume i saradnju sa Srbima. Smatra se da taj pokret nije
nastao spontano, nego agitacijom Koia i njegovih drugova, a
cilj mu je bio pritisak na vladu kako bi ona odbacila fakultativni
i usvojila obavezni otkup. Muslimansko vodstvo potrailo je
sporazum sa HNZ-om. Kao uslov za prihvatanje fakultativnog
otkupa HNZ je traila da Muslimani podre u Saboru Mandiev
prijedlog zakona o zvaninom jeziku u BiH, podnijet 30.
januara 1911. godine. Car je runim pismom od 3. marta 1910.
godine naredio da se za prvi Bosanski sabor izradi zakonska
osnova za dobrovoljno otkupljivanje kmetskih selita. Osnova je
podnijeta Saboru 6. jula 1910. godine, a sutina prijedloga je
da otkupljivanje moe uslijediti samo na temelju dobrovoljnog
sporazuma izmeu vlasnika zemlje i kmeta. Mada je vlada
preutno bila za obavezni otkup, ovakva odluka bila je
neophodna, jer Austro-Ugarska nije mogla dopustiti ekonomsko
i demografsko jaanje jednog elementa, a slabljenje drugog.

Po predloenom projektu, ako se kmet i aga sporazume o

otkupu i cijeni. Vlada je duna posredovati i pozajmiti kmetu
cijelu otkupnu sumu koju e kmet u toku vie godine otplaivati
uz kamatnu stopu povoljniju od bankovne. Srpski poslanici
su preduzimali korake da se zakon izmijeni ili modifikuje vie
u korist kmetova, ali bez uspjeha. Vladin prijedlog ipak je
izglasan 5. aprila 1911. godine, i to apsolutnom veinom.
Reorganizacija zemaljske uprave 1912. godine
Vojna stranka u Beu spremala se za sukob sa Srbijom pa je
eljela uvrstiti pozicije Monarhije u BiH. Od Bosne je trebalo
izgraditi rivala Srbiji, a od Sarajeva stvoriti najvei kulturni
centar na Balkanu. Jo od 1907. godine naelnik generaltaba
Franz Conrad Hotzendorf se zalagao za sprovoenje vojnog
kursa u upravi BiH, tj. za jaanje funkcije poglavara zemlje i
smanjenje uloge civilnog adlatusa. Stoga se u BiH alju ljudi
od kojih se oekivalo da e zgnjeiti srpsku propagandu.
Jedan od njih bio je Oskar Potorek koji je 2. oktobra 1911.
godine otvorio drugo zasjedanje Sabora. To je zasjedanje bilo
due od tri sedmice paralizirano jer su Nikola Stojanovi i
Dervi-beg Miralem optuili Muslimansko-hrvatsku koaliciju
da pri sastavljanju odbora nisu potovana prava manjine. Nakon
te, izbila je kriza oko zakona o odravanju i upravi javnih
puteva, onda je voena rasprava u pogledu naziva jezika i u
pogledu upotrebe pisma (vlada je bila na stanovitu za srpskohrvatski jezik). erif Arnautovi nije bio zadovoljan rjeenjem
jezikog pitanja sa kojim u sukob dolazi Milan Srki
govorei da se Muslimani nemaju pravo mijeati u to pitanje
dok se ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Nova kriza izazvana
je Arnautovievim optuivanjem Zajednikog ministarstva
finansija za nepravilnost pri izdavanju u zakup tuzlanske
soli. Zbog toga sjednice Sabora nisu sazivane vie od mjesec
dana. Zasjedanje je nastavljeno krajem januara 1912. Godine
kada se pretresao budet. Muslimani i Srbi glasali su protiv
vladinog prijedloga budeta, dok su Hrvati bili suzdrani.
U sukobu sa cijelim Saborom, vlada je zatvorila zasjedanje.
U Saboru je osuena i policijska intervencija 18. februara
1912. godine prilikom velikih akih demonstracija protiv
bana Cuvaja i uvoenja komesarijata u Hrvatskoj.
Dotadanji zajedniki ministar finansija Burian podnio je
ostavku, a na njegovo mjesto postavljen je 19. februara 1912.
godine Poljak Leon, vitez Bilinski. Stvarni razlog Burianovog
odlaska bilo je njegovo protivljenje reorganizaciji uprave
BiH koju je Potiorik spremao.
Izmjene koje on predlae bile bi sljedee: 1) Izmjena u
poloaju poglavara Zemaljske vlade; 2) Privlaenje autohtonog
elementa na saradnju sa Zemaljskom vladom; 3)
Podjela nadlenosti izmeu Zajednikog ministarstva i Zemaljske vlade.

Period 1912 1914. godine ima nekoliko karakteristika. To

je period kada kod Srba, u vrijeme balkanskih ratova jaa
samosvijest i nacionalizam, dok su ti ratovi na Muslimane

Page16

Osvrt na Bosansku politiku u doba vojnog kursa

Page16

djelovali poraavajue, jer su propast Osmanskog carstva oni

primili kao nestajanje njih samih. HNZ i HKU ujedinili su se u
ljeto 1912. Dolo je do rasula u SNO. Bilinski je 10. juna
1912. godine na meustranakoj konferenciji iznio investicioni
program zahtjevajui podrku svih politikih grupa. Poslanici
Muslimansko-hrvatske koalicijei Srpska rije na koju se
sveo Srpski klub, uz odreene izmjene podrali su ministrov
prijedlog, ali Bilinski nije prihvatio te izmjene. Na treem
zasjedanju Sabora, na sjednici od 3. decembra 1912. Godine
izglasan je budet i Zakon o eljeznicama. Ponovo je izbila
kriza u vezi sa jezikim pitanjem, traeno je uvoenje
srpskohrvatskog jezika u unutranjoj upravi i na eljeznicama
, ali Vlada to odbija i zadrava njemaki jezik. Zbog te
krize zasjedanje je odloeno i nikad nije ni nastavljeno.
Kriza izazvana balkanskim ratovima, te Skadarska kriza
(Austro-Ugarska dala ultimatum Srbiji i Crnoj Gori da
se povuku iz Skadra), imale su posljedice u BiH.
Potiorek je u maju 1913. godine suspendirao neke od
najznaajnijih lanova Ustava, ograniio je kretanje i promet
stranaca, proizvodnju, prodaju i noenje oruja, pootrio
krivini postupak, ograniio tampu i potanski saobraaj,
ukinuo srpska privredna, kulturna, prosvjetna i druga drutva
. Uvoenje ovih mjera u mirno vrijeme i bez stvarnog povoda
izazvalo je ogromno nezadovoljstvo. Srpska rije se u
septembru 1913. godine povlai iz Sabora, a Bilinski je
planirao da ta mjesta popuni Danilo Dimovi sa svojim
ljudima koji je osnovao Srpsku narodnu stranku i pokrenuo
list Istina. Zagovarao je snienje kamatne stope na
kredite za otkup kmetova. Vlada je prihvatila njegov prijedlog
o obaveznom otkupu kmetova, a uz njenu podrku Dimovi je
osvojio 12 upranjenih mjesta u Saboru. 29. decembra 1913.
godine odrano je posljednje, etvrto zasjedanje Sabora
koje je teklo mirno dok Maari u Delegacijama nisu poeli
pruati otpor zbog Dimovieve agrarne reforme koja je bila
preveliko optereenje finansijama. Nakon ubistva Ferdinanda,
Bilinski pokuava aktiviranjem jezikog pitanja u Saboru
da nastavi rad kako bi se smirila ratna nervoza.