Seminarski rad:

Gustav R. Hocke:

Svijet kao labirint

1. UVOD
Francesco Mazzola iz Parme, nazvan Il Parmigianino postavio se 1523. Pred konveksno
zrcalo i naslikao Autoportret koji je predstavljao poetak nove stilske navike manirizma.
Sljiedeih 150 godina ova umjetnost vladat e duhovnim i drutvenim ivotom od Rima do
Amsterdama, od Madrida do Praga. Slika sadri formalna i sadrajna odreenja to ih je u
tadanjoj Europi izmeu 1520. i 1650. godine valjalo uzimati u obzir u umjetnosti i
knjievnosti. Talijanski Teoretiar Peregrini nabraja ih sedam: nevjerojatno, dvosmisleno,
proturjeno, tamna metafora, aluzija, otroumno, sofizam.
Djelo upuuje na maniristiki tip ovjeka, na tenje za nastranosti i neobinosti tadanje
Europe, za isticanjem iz prirodne zbilje i izdvajanjem iz drutva. Taj tip ovjeka takvim
nainom utjecaja odmie se od pravila, on se koristi metaforama i nadrealnim prikazima.
U manirizmu se moe razlikovati istinski od lanog talenta i kada djelo izmie estetikoj
kontroli uz pomo klasicistikih mjerila.
Uspostavlja se sekularizirani hijerarhijski poredak: duhom raspolae svatko, talent posjeduju
tek mabrojni, a genijem raspolae tek nekoliko.
Sintagma skrivena otroumnost pretvara se u arobnu formulu, obiljeavajui i dvorske
manire, i umjetniki obrt i modu.
Klasino standardiziranje smatrano je nazadnim, ono nije ostavljalo dovoljno prostora ukusu
pojedinca. Vaze je trebalo izokrenuti, broeve napuhati, satove iskriviti. Ukrasni i uporabni
predmeti smatrani su lijepima kada ih je jo jedva bilo mogue usporediti s prirodom.
Umjetnost pokazuje opetovano bjeanje od svijeta, uvijek iznova obnavljano nastojanje da se
ovostrano premjesti u akauzalni svijet snova, a da se pritom nae novi stil za itavu Europu.
Ernst Robert Curtius je proirio pojam manirizma kojim je Vasari u 16. stoljeu oznaio
umjetniko izraavanje kasnog Michelangela zbog odstupanja od klasicistikih predodbi o
harmoniji. U svojim je istraivanjima predloio da se knjievne tendencije suprotstavljene
klasici nazovu manirizmom. Vrhunace manirizma smjeta u kasnu antiku, srednji vijek, XVI i
XVII stoljee. Parmigianino je umro traei magine tajne svijeta, u ludilu. Doivljavao je
realnost kao labirint, kao neto to nema niti ulaza niti izlaza. Svijet bio isprepleten poput
arolije.

2. PRVI POREMEAJ
Firentinski slikar Jacopo Pontormo pisao je od 1554. do 1556. veoma neobian dnevnik.
Sadraj je podjeljen na redove u kojima govori o oskudnim obrocima, o danima posta, o
intimnoj higijeni, o prijateljima koje rijetko kad susree. Taj dnevnik objavljen je tek 1916. u
Americi, kao dodatak Pontormovim crteima. 1555. godine u Firenci hara kuga. Pontormo
pie o tom nemilom dogaaju, za koji se krivica pripisuje mjesecu. Melankolini firentinac
upuuje na snagu mjeseca, na stravinost noi. Slovio je kao mrgodni ljudomrzac, te je
optuen za nekrofiliju. U njegovom dnevniku ene se ne spominju, a poput Leonarda i
Michelangela, svoj je ideal nalazio u slici platonskog i ne samo platonskog efeba.
U to vrijeme Saturn predstavlja simbol genijalnosti, ali i pomraenja, ludila i zloina, a
Pontormo podlijee njegovom utjecaju te nam ostavlja jedne od najpotresnijih dokumenata
prvih trenutaka europskog manirizma. Mnogi od tih ctrea prikazi su Sudnjeg dana koje je
spremao za kor San Lorenza u Firenci no nikada ga nije dovrio. Tehnika koju koristi je nova:
naglaavanje kontura, ekstremni, ekspresivni realizam, odustajanje od detalja. Na slici
Skidanje s kria moemo prepoznati ta oitanja i potvrde antiklasike revolucije manirizma.
Vasari pie kako ti umjetnici slikaju alla maniera di Michelangelo. U tom sluaju manirizam
je poput oponaanja ili se tako barem tada mislilo. Predbacuje se to to umjetnik nema vlastitu
maniru, manirizam je ovdje puko loe oponaanje. Ono to Vasari nije znao i nije uoio je to
da su ti antiklasiari prvi zastupnici novog stila, osnivai posve samosvojnog manirizma. Sve
od Vasaria ovaj se pojam tri stotine godina upotrebljavao pogrdno. Tek nakon Dvoka
postupno se stvara navika priznavanja manirizma kao posebnog stila.

3. LJUPKOST I TAJNA
Prvi stupanj europskog manirizma obiljeava raspadanje statike forme, produivanje
prostora dubinskim osovinama, svjetlo postaje znaajnijim imbenikom u kompoziciji slike,
svijetli dijelovi suoeni su s tamnim sjenama bez ikakvog prijelaza i posredovanja. U
koloristikom oblikovanju koriste se hladne, svijetle, glatke boje s mnogo bjelkastih,
svjetlozelenih i utih nijansi. Predmeti i figure proporcionalne su na nov nain; sve duine su

istegnute, irine suene. Za tu umjetnost karakteristina je njezina senzibilnost, istanani ukus,

osjeaj za magino djelovanje prostora, za bogatije izraajne mogunosti portreta. Trae se
neobini predmeti, posebna odjea, iznenaujui elementi u formi i sadraju.
Parmigianinova Madonna con Figlio e Angeli ostavlja dojam profinjenosti i istoe, usprkos
anatomski neskladnim malim djetetom u odnosu na Mariju. Grupa likova lijevo predstavlja
spolno ambivalentne anele. Svaka figura ivi u pogledu po sebi i za sebe. Aneli gledaju
svaki u svom smjeru, dok neki od njih svojim praznim pogledima gledaju u nepoznato, jedan
od njih se zagledao u spolovilo malog Isusa. Nasuprot toj grupi figura, sa desne strane
smjeten je lik proroka te zagonetni stup koji je obasjan svjetlou mjeseine. Prikaz Marije
koja lebdi, nastoji spiritualizirati doivljaj i fenomenima svijeta dodijeliti aspekt psihike,
snovite pojave.
Portreti toskanskoga ranog manirizma nude tip ovjeka kojemu se iva refleksija povezuje sa
sanjalatvom. Dvosmislenost je zagonetka koju provode kroz svoja djela, kroz psihologistiko
u toj umjetnosti.

4. SERPENTINATA - KONVULZINO
Za najznaajnijeg teoretiara manirizma u XVI stoljeu smatra se G. P. Lomazzo. Za njega je
ljepota ona koja nastaje unutarnjom pokretnou u ideji.
Rani manirizam u djelu Rossa Fiorentina Sveta Obitelj primjerom je neobine slike ba tog
ranoga manirizma. Opsjednutost, luda atmosfera, gigantski aneli spojeni tijelima na vrhu
slike stoje iznad ostalih figura. Na licima likova vide se bijeda i ponienje.
Njegova djela sadre elegantno-dekadentno erotiki manirizam takozvani bella maniera.
Duhovni prokret u Firenci dolazi promjenom shvaanja pojma izmeu filozofsko-teologijske
spekulacije i magino-prirodoznanstvenih predodbi. Polako se gledanje na svijet i okolinuprirodu obogauje. Dolazi do drugaijih pojmova. Sada je unutarnja dimenzija ono to je
ovjek stekao dok priroda dobiva nove udesne aspekte. Prokret u Firenci dovodi do Ideje
kao sredinjeg u teoriji umjetnosti te se iri diljem Europe ukljuujui i ponovo otkrivanje
antike.

5. IDEJA I MAGINA PRIRODA

Marsilio Ficino, lijenik i filozof, izgovorio je jednu provokativnu izreku. Taj suosniva
Platonske akademije u Firenci nije time htio huliti boga, ve je htio predstaviti ovjeka kao
onog koji ima sposobnost da spoznaje ideje, osjea svoje mjesto - pogotovo u hijerarhiji bia
- kao potvrdu osebujnosti i odabranosti. Izrekom Homo deus in terris est - ovjek je bog na
zemlji, on skree pozornost na ovjeka kao onog koji ima mo. U krugu Platonske akademije
ovjekova nesigurnost proizlazi iz zagonetnosti prirode, a sigurnost iz uvjerenja, da je nadiao
mitskog ovjeka pa moe nai filozofijsko teologijsku istinu voen slobodnom, novom
svijeu. Problematinost tadanjeg ovjeka ima upravo u tome jedan od svojih uzroka: s
jedne je strane sloboda subjekata, a s druge priroda koju je mogue objasniti pomou magije,
no ne i racionalno shvatiti.
U kasnoj renesansi Ficinova se izreka pretvara u novu formu koja prua neprestanu snagu
eksperimentiranja, bez granica izmeu fiktivnog i zbiljskog.
Godine 1474, dvadeset godina prije Pontormova roenja, Ficino objavljuje Theologia
Platonica, takozvanu bibliju firetinskog neoplatonizma.
ovjek koji je obuhvatio prve dvije epohe manirizma bio je G. B. della Porta. On je u svojoj
kui u Napulju stvorio jedan od prvih kabineta udesa toga vremena. Njegovim genijalnim
zbirkama divili su se mnogi. On nije vjerovao u prirodne zakonitosti, ve u magiju. Smatrao
je da se tajne prirode mogu uiniti vidljivima uz pomo magije, iako je sama njegova
eksperimentalna praksa negiranje magije.
Nauci o idejama metafizikog i prirodnoj filozofiji u tome razdoblju nastoje ostati u sklopu
dobre, bijele magije, koja je i dalje povezana s boanskim. Platonska akademija iz
Firence posjeduje tu idealiziranu magiju koja eli duh (milost) i prirodu (udo) zahvatiti
novim sistemom, koji se postupno pretvara u panteistiku magiju. Nastranosti koje se
pojavljuju u ljudskim izraavanjima, magina filozofija prirode, sve se vie udaljuju od
religijskih shvaanja i teorija, a vie se niti ne oslanjaju na filozofijsku metodu. Dok se prvi
stupanj manirizma smjeta u korelaciju ljupkosti i tajne, slijedei stupnjevi vode mnogo jaoj
dezintegraciji

6. KONETIZAM
Federigo Zuccari prvi smjeta konetizam u vezu s likovnom umjetnostima. On svojim
traktatom daje prvu konetistiku teoriju o umjetnosti. Djelovao je poglavito u Rimu.
Generacijski pripada srednjoj fazi manirizma, iako svojom teorijom anticipira kasnu fazu.
Ideja Ficinovog neoplatonistikog u Zuccarievu se traktatu pretvara u koneto koji bi u
prijevodu znaio slika pojma, od rijei concetto. Koneto nije apstraktan. Prema Zuccarievu
miljenju kod umjetnika se radi o predodbi, preegzistirajuoj slici, unutarnjem crteu.
Zuccarievom estetikom vlada trojstvo ideje, koneta i unutarnjeg crtea. Osim toga, govori o
naemu duhu u kojemu nastaje concetto, idejna predodba, unutarnji crte , te nakon toga
dospijevamo do disegno esterno (usporeuje se sa zrcalom koje je predodba i predmet
gledanja).
Sama imitacija prirode kopija je kopije. Dok je unutarnji crte boanska slika stvari,
ekspresijska forma nae due, izvanjski crte, ponajprije je tek neto to se pojavljuje, bez
predmeta, puki obris, linija, figuracija neke zbiljske stvari.
Zuccari razlikuje tri forme disegno esterno:
1. disegno naturale kao forma umjetnosti koja nasljeduje prirodu
2. disegno-artificiale tj. duh iz prirode sastavlja vlastitu umjetnu sliku
3. disegno fantastico-artificiale koji je izvor svih neobinosti, iznenaujuih obrata,
matarija, izuma, takozvanih ghiribizzi.
Zuccari navodi i najvii stupanj, umjetnost suprotnu prirodi. Ona predstavlja sve to nam daje
neukroena mata i pomae stvaranju umjetnika. Ekstremnim sredstvima izraavanja to ih
prua mata, umjetnost se pretvara u pustolovinu metaforinoga, mogunost da se sve povee
se svime i izrazi svime.

7. VIZIJE PROPASTI SVIJETA

Negdje oko 1520. godine, kada je Luther spalio papinsku bulu, dolazi do promjene svijesti, pa
tako i do nastupa ranih manirista. U to doba dolazi do mnogih promjena, politikih i
religijskih. 1527. godina uvod je u niz kasnijih katastrofa, te se njome obiljeava kraj

renesanse. Umjetnici stvaraju svoje vizije propasti. Leonardo,Drer i Raffael slikaju

apokaliptine slike. Michelangelo na svojemu Posljednjem sudu najsnanije izraava stravu i
nemir ba tog posljednjeg suda koji bi se trebao uskoro dogoditi.

8. LJEPOTA I STRAVA
Nakon pustoenja Rima, na kraju renesanse, nakon smrti velikih majstora, Leonarda, Rafaela,
Bramantea, Fra Bartolomea, Andrea del Sarta, Michelangelo postaje vladarom talijanske
umjetnosti. Nova mu se generacija divi kao boanstvu, te ga mnogi oponaaju. Michelangelo
je, oznaavajui umjetnost kao izraz jedne Ideje, preporuivao stil serpentinata i u
posljednja dva desetljea svojega ivota pokazivao tendenciju apstraktnosti, irealnom
oblikovanju prostora, ak deformaciji.
Paul Klee pie u svom dnevniku: to je svijet straniji, to je umjetnost apstraktnija, sretni
svijet proizvodi ovostranu umjetnost.
Michelangelo u jednom od svojih posljednjih pjesama opisuje sebe kao stara i bolesna
ovjeka koji se raspada, nekoga tko vie nema niti trunke ivota u sebi. Potpuno turobna,
jadna, sama osoba koja eka da joj smrt pokuca na vrata. Pie o strvinama, noi, tami,
usporeuje se sa vreom kostiju, kamenjem, spominje svoja djela koja mu vie nita ne znae,
jer je sada sam, star, siromaan.
Njegova manira se pretvara u manirizam itave generacije oponaatelja. On pripada onima
koji svojim djelima suoavaju Rim s Apsolutom. Taj se preporod ne dogaa obnavljanjem
staroga, ve raanjem novoga.

9. STRAH I RADOZNALOST
U Meditacijama o paklu Ignacije Loyola zahtjeva da se oima mate sagledaju duina,
irina i dubina pakla...snane bujice vatre i due uhvaene u uarena tijela. Treba uti pla,

krikove, psovke, tubalice, mirisati dim, sumpor, smrad i trule, osjetiti suze, tugu, napipati
uarenost dua koje se raspadaju u plamenu.
Pitanje smrti veoma zaokuplja panju tog razdoblja. Smrt, ili umriranje, plae, no smrt izaziva
i radiznalost, predstavlja ono nepoznato, te se pretvara u udesnu zagonetku, enigmu
podjednako avolsku i boansku.
Maniristika je literatura ispunjena prikazima smrti u polaritetu straha i radoznalosti. Strah od
smrti pokazuje istinsku potresenost egzistencijom. ivot u napetosti zbog injenice smrti.
Smrt se ni na koji nain ne uljepava, ni herojstvom ni sentimentima. Um, istodobno, ostaje
svijetao, budan, znatieljan.
Pribliavanje jo sakralnom krajoliku smrti moe se nai u radovima talijanskog slikara,
scenografa i crtaa, Fabrizia Clericia, kod koga je znaajna obnovljena simbolika smrti
barem metaforiki, smrti to opet oslukuje ivot.
Fabius von Gugel smrt smjeta u krajolik pun nadrealnosti, tame, usamljenosti. Strailo sa
djetetom stoji pred izlogom, takori i pusto u pozadini, svijetlost koja dolazi baca sjene, dok
je u daljini no.

10. ANEOSKA TVRAVA

Dolaskom drugoga Rima uoavamo novu stuju ljepote i matovitosti. Aneoska tvrava je
danas jedan od najveih nadrealistikih objekata europske povijesti koji predstavlja faze
povijesti, razmiljanja i kulture. Grobnica koja postaje muilitem, tamnicom, utvrdom,
tvravom. Groteska unutar papinskih prostorija sadri helenistika i rimsko-antika podrijetla.
Motivi vilinih konjica, enskih lica, likovi izrasli iz cvijetova na freskama, te razne
perspektivne dosjetke imaju poveznicu sa umjetnicima nama blieg doba.
Ovdje se grka ljupkost povezuje s egipatskim, pa ak i indijskim motivima.
Fiksiranje runoga nije usmjereno protiv ljepote. Ono je tu da pomae klasinoj ljepoti kako
bi stekla novu duhovnu dubinu, te da se upotrebom novih formi, vidi u drugaijoj perspektivi.
Freske Tibaldija i Vasaria unose novi element: iluzionistiku perspektivu. Stvaraju se
pseudovrata, varke prikazanih soba, imaginarna kretanja prema dubini. Iluzionistiko
slikarstvo i umjee reljefa pojavili su se u rimskoj kasnoj antici, obnovio ih je Mantegna, a
kasnije te iluzije vladaju barokom.

11. SAT KAO OKO VREMENA

Na Trevisanovoj slici panjolske stepenice sunana ura je nadomjetena okom.
Odreene maniristike tehnike, kao to je iluzionistika perspektiva, unitavaju prostor, a to
se odvija u oku, s pomou oka i u zavaravajuem osjeaju vremena. Pogled simboliziran
okom, uperen je kao simbol unutarnjeg gledita na svijet mijene, prolaznosti, koji je postao
labilan. U povijesti umjetnosti ima mnogo primjera izoliranoga, pojedinanog oka, no najvie
u maniristikoj i suvremenoj umjetnosti.
U oku se dogaaju iluzije, te perspektiva ne samo da unitava prostor nego i zavarava osjeaj
vremena. Dolaskom iluzije prostora, poinje halucinacija uz pomo vremena. to se satova
tie, oni su bili predmeti senzacije. Kao to su kod mnogih umjetnika bili izvor nadahnua,
tako su bili i kod Dalia. Sat i atom su najmiliji Dalievi simboli. Ure poput pijavica, pijavica
koje siu vrijeme.
Likovnoj je umjetnosti lake predstaviti prostorske perspektive kao igru relativizirajue mate.
Zbog njezine vezanosti za prostor teko je prikazati iluziju vremena, osim kada se radi o
pukim simbolima ili alegorijama. Uz to je vezano i znaenje sata koji je kao sloenija i
umjetniki znaajnija tvorevina nastao u vrijeme kasne renesanse. Odnos manirista spram
vremena oitovat e se i u izradi satova, i u prikazivanju satova i u maniristikoj literaturi
podjednako opsjednutoj vremenom kao to je i dananja.

12. UMJETNA PRIRODA

Park u Bomarzu nastao je oko 1560. godine po nalogu Vicina Orsinia, etiri godine prije
Michelangelove smrti. Sveta uma u Bomarzu sadri potpuno doslovno iskrivljenje.
Arhitektura je svjesno puna pogreaka, putevi su iskrivljeni, kaos koji ovdje nastaje dovodi do
ludila. Gigantske forme, neivotinje, ispunjavaju itav prostor sveden da izazove
zaprepatenje i uenje. ok je taj kojeg nadrealisti ele postii, no ono to ih vue jo vie ka
takvim izazovima jest fasciniranost oblicima, misterijom stvari, biljaka i ivotnja.

Izobliavanje ljudskog tijela, arhitekture, nasada, prirode, svjesno je koriteno kao estetiko
svojstvo. Ljepota mora biti nemilosrdna, teroristika, mora ostavljati bez daha, mora biti
zbunjujue demonska.
Paranoini element u manirizmu svih razdoblja trai u monstrumima i monstruoznom
utjelovljenje deformacija ogromnih razmjera.
Infantilnost odreenih manirizama, izvoenje presudnih duhovnih konstelacija iz primitivnih
djejih doivljaja, nalazi svoj omiljeni prelogiki krajolik u svijetu nemani i udovita. Sve
to se protivi dobrom ukusu u mnogim se maniristikim programima pojavljuje kao legitimno
moderno, dok se dobri ukus dri neim aristokratsko graansko klasicistikim.

13. NEOBINI MITOVI

Mitovi antike postali su pretpostavkom brojnih metamorfoza. Michelangelova Poslijednja
veera podsjea na antiki mit o sol invictus, a povezuje se s Apolnom. Sol invictus antike
ovdje se pretvara u sol justitiae, tj. sunce pravednosti. Mit gubi karakter pralika, pretvara se
u apstraktni, idealni uzorak koji se uobliava u neto suvremeno.
Racionalizam klasike uvodi podjele, izdvaja, razlikuje. Intelektualni manirizam razara, ali na
svoj nain pokuava uspostaviti veze, ak nadii granice.
Izmeu 1550. i 1650. mitovi su slikovnice pune neobinosti, dok su za maniriste 1880. do
1950. slikovni korelati nesvjesnoga. Mitovi sada postaju u prvome redu slike, strukture
metafora kojima je mogue dati razliite sadraje.

14. SVIJET KAO LABIRINT

U Leonardovu se djelu mogu nai mnogi kasniji manirizmi, zameci onoga to se danas naziva
apstraktnom, konkretnom ili nefigurativnom umjetnou.

Vodila su ga dva poriva: tenja hijeroglifskom prikrivanju i nastojanje da mistine sile svijeta
to ih je drao Bogom uini vidljivim u apstraktnoj signaturi. Kasnije e u svojim osebujnim
studijama o labirintu zapoeti sudbonosni eksperiment, apstraktnu igru isprepletenih
konstrukcija.
Religijski maniristiki kult svijet prikazuje kao labirint te uoljivo pokazuje sklonost ka
mistagogiji, hijeroglifizmima i egzotermizmima, ka nepristupanom i nerazumljivom,
paradoksalnoj metafori i nastranosti, panzofikoga podrijetla. Bitno za labirint u starim
kulturama jest povezujua metafora za proraunljive i neproraunljive elemente svijeta.
Zaobilazno se stie do sredita, tek obilaznicom se postie savrenstvo. Engleska rije maze
(labirint) zasnovana je na rijei uenje, zapanjenost, nerazumijevanje. Englezi su baroknu
prozu nazvali labirintskom.
Svijet kao labirint gradi se pomou fragmenata iz umjetnosti!

15. APSTRAKTNA METAFORIKA

Kod umjetnosti liene predmeta nije mogue razabrati nikakav predmet, lik ili geometrijski
odnosno organski prepoznatljivu lineaturu. Ona ne deformira ili stilizira prepoznatljive slike
iz prirode.
U antinaturalistikoj tendenciji manirizma, u Ideji, postoji pritisak na razaranje predmetnosti.
Tesauro pie o nepredmetnoj umjetnosti, o bojama a ne ljudskom liku. Boje na grbovima,
oznauju planete, a oni su pak metafora za ljudske osobine.
Fragmentarizam u umjetnosti pojavljuje se kao odravanje fragmenata tadanjeg
maniristikog vemena od 1550. do 1650. Taj se manirizam naziva humanistikim
manirizmom.

16. PRETHODNICI I SLJEDBENICI KUBIZMA

Pojavni svijet u labirintskoj zbrci ili lien karaktera predmeta treba uloviti na neki nain. Tako
nastaje prva racionalistika reakcija na iracionalistiki manirizam. Protiv maginog izmicanja
obrisa stvari i likova iskae naglaeno, poantirano jaanje kontura. Uz pomo mrea
geometrijskih formi hvataju se sadraji slike izgubljeni bijegom predmeta. Ve se u XVI
stoljeu raa kubizam, kada se labirintski beskrajni svijet htio ponovno omeiti brutalnim
isticanjem elementarnih geometrijskih formalnih struktura u prostoru, u stvarima, u ljudskom
liku.
Koritenje geometrijskih figura zasnovanih na matematikom odnosu veoma je star nain
oblikovanja, no tokom vremena taj se stil promjenio te dolazi do idealizirane prirode.
Tendencija spaavanja forme vodi novoj kubistikoj deformaciji. Kubizam dvadesetog
stoljea postoji kako bi se otkrili ovi elementi slikarske strukture. Napetost manirizma
proizlazi iz elje da kubizam kao figurativna umjetnost ne izbjegava lik ve da mu da nova
sredstva izraza.
Eksperimenti kubizma Leonarda i Drera postoje kao prvi kubistiki izrazi.
Luce Cambias, prethodnik Georgesa de la Toura i Rembranta, roen 1527. godine, stvarao je
efektne scene tame i svijetla pod rasvjetom svijea. Jedan je kritiar rekao kako su
Cambiasove slike nevjerojatno moderne, a opet vuku na stilove starih majstora. Pretvarajui
ljude u robote, stavljajui ih u vrste geometrijske forme, anticipirao je mogunosti
modernog kubizma.
Federigo Zuccari i njegovi stupnjevi konetistike umjetnosti Ideje smjetaju Pontorma u prvu
grupu, Cambiasa u drugu, no to se kubizma tie trei stupanj zahvaa, tj. njemu se pridruuje
toskanski bakrorezac Bracelli. Njegova zbirka sadri fantastike tvorevine, dimanike,
irealne groteske koje kao cjelinu naziva Bizarnosti. Bracelli i Calder stvaraju geometriju formi
u prostoru.

17. SLIKE - STROJEVI

Tehniki izumi stvoreni vjekovima prije primjene pare, elektriciteta i atomske energije,
djelovali su fascinantno, krajnje artificijalno. Umjetni ljudi oduevljavali su Egipat i Heladu,
no nasljednike su imali i po Europi. Raeni od kamena, metala i drveta, imali su ulogu
zastraujue umjetne posluge. Kult strojeva Athanasiusa Kirchera, od kojih je jedan stroj za
metafore, govori kako savrena slika treba nastati ni iz ega, tj. pomou arolije.
Susret s tehnikom dovodi u manirizmu do pseudoempirijske prirodne znanosti magije.
Kircher eksperimente koji trebaju uzbuditi i zabaviti ovjeka naziva experimenta
metanoseon.

18. KONSTRUKTIVIZAM NEKAD I SAD

Prva paradoksalno deformirajua konstruktivistika reakcija na propadanje formi jest
anamorfoza. U Brockhaus leksikonu za anamorfozu pie kako je to prikaz nekoga predloka
koji je po nekim pravilima izopaen, bilo s pomou upotrebe posebno bruenih stakala, bilo
posebnih zrcala ili pak zauzimanjem posebne toke promatranja.
Sve to se pojavljuje moe biti promatrano izravno ili posredno, s drugog stajalita.
Anamorfotiari pokazuju pojave najprije u ne naturalistikom takobitku, pa potom navode
gledatelja da okrene sliku to niti vrijeme i prostor, kako bi onda tek s pomou ovako
konstruirane ideje ponovno spoznao prirodu, lica odreenih ljudi, stvari, krajolike...
Slava manirista umire mnogo bre od one klasicista. To je zbog njihove Saturnovske sudbine.

19. KRUNICA ILI ELIPSA

U konstruktivistikim nastojanjima anamorfizma razabiremo racionalistiku reakciju na puku
alegorinost svijeta, tj. na djelovanje znanosti koja prestaje biti znanost magije i postaje
empirijski-eksperimentalna.
Tada popularna astronomija naputa stari nauk o kretanju Sunca krunicom, ve se dokazuje
eliptika putanja. Novi elementi znanja poinju potiskivati stare, unosei se u razne dijelove

ljudskih shvaanja. Dokazuje se da nijedno kretanje ne moe trajno zadrati oblik krunice.
Putanje planeta ne tvore krunicu nego elipsu. Ta elipsa postaje suprotnost krunice, te se
umjetnost manirizma okree elipsi kao temeljnom obliku. Elipsa i hiperbola znae nove
potvrde za ono to se moe razgraniiti, za nedovrenost fenomena.
Jajoliki oblik, forma jajeta postaje mitskim oblikom, u toj simbolici ono je stvaranje i ivot.
Fabrizio Clerici je itao literaturu o kulturama svijeta i njihovom znaenju jajeta. U biologiji
ono je trajni oblik.
Salvador Dali slikao je jaja, pa tako i na Madoni iz Port Leigata. Motiv jaja Dali preuzima iz
slike Piera della Francesce.

20. RUDOLFINSKI PRAG

1576. njemakim carom postaje tipian saturniar, Rudolf II. On je Prag pretvorio u jedno
od najzanimljivijih toaka kristaliziranja zapadnoga manirizma. Vrijeme Rudolfa II bilo je
jedno od najplodnijih duhovnih razdoblja Europe. Rudolf II je vrlo brzo proirio grupu
znanstvenika, umjetnika i pisaca koju je zatekao na oevu dvoru. Bio je vladar sklon
sanjalatvu, raskoi, praznovjerju, no volio je znanost. Njegov kabinet udesa postao je poznat
diljem Europe. Druio se sa raznim zanstvenicima, volio je geometriju, fiziku, prirodne
znanosti, knjievnost. U njegovu drutvu nalazilo se mnogo poznatih slikara, trgovaca
umjetninama, knjievnika. Narod u Pragu ubrzo ga je poeo povezivati sa avlom.

21. ARCIMBOLDI I ARIMBOLDESKE

Giuseppe Arcimboldi, dvorski slikar i dravni grof Rudolfa II, jedan je od najprovokativnijih
slikara kasne renesanse, te jedan od najupadljivijih prethodnika dananje moderne umjetnosti.
Roen je 1527. u Milanu. Arcimboldi ne slika maniristike embleme, nego jednostavne
maniristike alegorije.

Kupovanjem zbirki razliitih vrsta, utjecao je na nastanak careva kabineta uda i umjetnikih
zbirki. Slavan je postao svojim portretima sastavljenima od raznolikih predmeta, voa i
povra, lonaca, tanjura, pribora i ivotinja.
Arcimboldi je bio i ininjer, graditelj strojeva, kostimograf i izraiva maski. Njegove su
fantastine skice za kostime utjecale na barokne kazaline dekoracije. Zbog njegove ga se
svestranosti usporeuje s Leonardom.

22. ANTROPOMORFNI KRAJOLIK I DVOSTRUKO LICE

Princip prometanja arimboldeski prihvaen je u kazalitu, baletu, karnevalu i modi. On
postaje najvanijim poticajem umjea transformiranja. Njegovi antropomorfni krajolici se
promeu u ljudski lik. Takav dvostruki krajolik korespondira dvostrukom licu. Bog
dvostrukog lica Jan ve je u Rimu predmet precioznih prikazivanja, njegov je lik preciozni
dekoracijski motiv. Maniristika je literatura krcata dvostrukim licima.
Ideja je poetak stanja u kojem ovjek promatra samo jo sama sebe. On se vidi u svojoj Ideji,
u svijesti. Istodobno promatra sebe izvan sebe - u prirodi. Maniristiki ovjek na taj nain
otkriva da ima dvojnika. Jastvu tzv. Ideje pridruuje se jastvo prirode.

23. SVIJET SNA

Nadrealisti svijet ele doivjeti spavajui, vjerujui da e samo u snu moi doivjeti istinske
slike apsoluta, slike osloboene svake puke svrhovitosti, svakog krivotvorenja, volje za bilo
kakav in.
Vie ne postoji metafiziko tumaenje ideje u smislu Platona i Plotina. Jastvo se s idejom ne
susree u budnom stanju nego spavajui. Priroda sasvim izlazi iz unutarnjeg vidokruga.
Priroda i svijest vrijede upravo kao neto tetno za umjetnost. Onaj tko eli dobro slikati mora
biljeiti slike podsvijesti, odraze sna.

Izvorni poriv manirista zahvatiti svijet slikama to ih doivljavamo nepovezane, ali ih

moemo saeti u hijeroglifske embleme, dobio je nakon 1920. snaan poticaj Freudovo
djelo.
Najzagonetniji slikar Europe izmeu 1600. i 1650. jest Desiderio Mons. U vrijeme vrhunca
manirizma nastaju njegova djela koja anticipiraju romantiku i nadrealizam, to jest elegijsku
romantiku ruevina kao krajolik snova u nadrealistikom smislu. Na slici Eksplodirajua
crkva uoavamo elemente manirizma. Jedinstven je hipnotiki krajolik sna, te ubrzana
perspektiva koja sadri stravu u ljepoti. U drugim slikama on brie granice izmeu sna i
ludila. Spaja zastraujua bia, unutarnje glasove, ruevine. Za razliku od tih djela, kod
Monsa se mogu nai i radosni produhovljeni krajolici iz sna, poput Armidinog vrta. On je
posljednji veliki manirist europskoga slikarstva poslije Tintoretta i Greca.

24. ZARAZA UKRAAVANJA

Maniristika umjetnost u povijesti nadilazi granice vremena i prostora, naroda, zemalja i
jezika, otpor duha i materije. Forme su se oblikovale u nove ukrase, pokustvo, odjeu,
sprave, pribor, tanjure i ae, keramiku. Sav umjetniki obrt tih razdoblja postaje
maniristikim.
Pogledom na tadanje ornamentalne gravure moemo saznati i vie od uzroka tadanjega
manirizma. Oko 1600. oituje se prava pouda za ukraavanjem. Tim se pravcem manirizmu
najavljuje agonija. Wendel Dietterlin jedan je od vjesnika takve dekadencije manirizma.

25. LUDILO

Ludilo postaje ekstremnim izrazom maniristikoga. Umjetnik se smatra istinski produktivnim

tek kada je manian. Njegovo je djelo istinski umjetniko jedino kada je bez umno. Sve se
pojavno rastae. Svatko moe biti neto ili netko drugi.
Nadrealizam oko 1930. daje nacrt itavog sustava paranoike estetike. U forsiranom,
svjesno izazvanom ludilu, oekivalo se otkrivanje najskrivenijih slika podsvjesti.
Dali pie traktat o slikarstvu, u kojem se brojni maniristiki elementi neimenovane tradicije
mijeaju. Dali velikim tehnikim umijeem spretno izopauje sve u maniristiku akrobatiku.
Takav kult ludila tokom itavog razdoblja Europe, svodi se na krajnji oaj koji se pretvara u
sadizam. Lov na vjetice i vjerski ratovi simboli su tog ludila i nasilja. Bezumnost moi i
nasilja predstavlja psihologijsku prijelaznu fazu u duhovno-povijesnom konfliktu izmeu
kruga i elipse.

26. PANSEKSUALNOST
Petrarkistiki se platonizam u manirizmu pretvara u panseksualnost. Erotike slike i
predodbe postaju fantastine: dvosmislene, perverzne, izazovne, autistike, homoerotike
Za G. B. Marina itava je priroda beskonano preplitanje seksualnih zagrljaja. Seksualna je
ljubav istinska, najvia i najpotentnija vladarka svijeta, ona proima sve, oivljava sve,
razara sve i obnavlja sve. Panseksualna magija i domiljata pornografija ono su to Marino
izrazito vjeto unosi u svoja djela.
Djelo Adone od Marina opisuje sve panseksualne isprepletenosti mogue u svijetu ljudi,
ivotinja, biljki i kamenja. Tu ak i Beatrice i Laura postaju predmetom travestije, povremeno
ak i infamne poruge. Razotkriva se eros, seks i njegova svemo bez ikakvoga stida. Ljubav
je nesputana. Ona nijee disharmoniju. Ona za maniriste mora biti iskonski doivljaj. Takav
nain prihvaanja ljubavi vrijedi od Leonarda do Marina, za francuski i engleski romantizam.
Razdoblje kada je sloboda ugroena, nadopunjava se jedinim to je jo slobodno - onim
seksualnim.

27. INVERZIJA I DEFORMACIJA

Motiv inverzije pojavljuje se u maniristikoj umjetnosti i knjievnosti. Za maniristike je

epohe karakteristino da izravni ivotni porivi ne proizlaze iz onoga tipinog, uzetog iz
pravilnog, zdravog ili normalnog. Inverzija dolazi iz homoerotike poput sadizma, mazohizma
i sloenijih formi. Na Leonardovom primjeru misteriozne Mona Lize, tajanstvene ene, danas
se ini moguim shvatiti ju kao mladia u enskoj odjei. Ovdje nije rije o kabinetu udesa,
o izopaenosti, ve o simbolu poklapanja polarnosti, mukoga i enskoga, jedinstva, Boga.

28. JEDNOROG; LEDA I NARCIS

Jedan od najudesnijih i najdvosmislenijih motiva manirizma jest jednorog. U indijskoj
legendi jednorog je tajanstvena ivotinja koja ima udesnu snagu roga, koja neutralizira
otrove. Jednoroga se moe uhvatiti uz pomo djevice, jer je povezan sa istoom.
Dok je to stvorenje simbol ljupkosti i tajne, ljepote i strave, Leonardo ga dri izuzetno
okrutnim i divljim.
Jednorog postaje deformiranim mitom zbor tradicije srednjeg vijeka. Magino-erotika
simbolika dolazi iz teologijskih alegorija o rogu, o djevici na koju e poloiti svoj rog.
Jednorog je simbolom Krista ali i avla, poganika, izgubljenih dua, idova-kao onih koji
vjeruju u samo jedan Zavjet, uznositost, vjeru u samo jednu boansku osobu. Za njega je
karakteristina vieznanost.
I mitska Leda s labudom ulazi u najpopularnije motive manirizma. Iako je Leonardo slikao
kreposnu Ledu, ta tema se upadljivo esto obrauje u mnogo lascivnijem obliku.
Autizam kao doivljaj ljudi je otmjen, anti barbarski. Narcis bi bio ovjek zaljubljen u sebe,
zaljubljen u svoju sliku u zrcalu. To je zrcalo emblem apstraktne metaforike. Autizam i
narcizam su elementarno poticajni momenti za artificijelnost maniristike izvorne geste, no
samo za ekstremni duktus.

29. HERMAFRODITI

U maginoj slici svijeta primitivnih i povijesnih naroda, to dvospolno bie predstavlja

kozmiku pra sliku, dobiva karakter boanstvenosti. itav prirodni ivot u sebi povezuje
ensko i muko. Hermafrodit posatje simbolom ivota.
Magnu Mater antikog doba drali su dvospolnom. U angeologiji aneo se oznaava kao
androgino bie. U Hemesu Trismegistu, udbeniku egzotika, bog je hermafrodit. Ve
spomenuta Janova glava, prikazivala se s jednim mukim i jednim enskim licem.
U prirodnoj filozofiji i manirizmu hermafrodit postaje sredinjim mitom. Magina prirodna
filozofija XVI stoljea prikazuje hermafrodita kao simbol dualizma.

30. MANIRIZAM I MANIRIRANOST

Maniriranost, traeno, articifijelno, namjeteno, nenaivno i neprirodno u slubi su sakrivanja
ivotne slabosti, straha od ivota ili smrti. Nasuprot klasici, koja je srodna dogmatskoj
hijerarhiji vrijednosti, teologijskom racionalizmu, normativnom miljenju, maniristika je
umjetnost, to se tie metode dolaenja do temelja, u srodstvu s magijom i mistikom.
Djelo je trojako sadrajno, ima ono duhovno, historijsko i metafiziko. Manirizam eli da
zakrivenost prevlada nad jasnoom. Klasika hoe prikriti misterij u razumljivoj prirodi, dok
manirizam eli Ideju dovesti do djelovanja samo prikriveno.
Manirizam vidimo kada osvijesti svoju rascijepljenost da zapada u namjernu artificijelnost.
Ono skriveno vie se ne doivljava kao boansko, a s dezintegracijom i deformacijom
nastoji se uiniti vidljivim. Psihologija maniriranosti prua saznanja za razumjevanje ljudske
uvjetovanosti manirizma. Njome se oslobaamo predrasuda, a stilski nam sve to poinje
izgledati simpatino i otvoreno.
Parmigianinov protret, njegova usamljenost i tuga, nisu aljenje, ve pokretai ambicije,
inteligencije, elje za osebujnim samopotvrivanjem. Pretvaranje lica u masku, njeni je
hedonizam koji proizlazi iz njegovog egocentrinog dranja.
Ono to koi maniriste su europska osporavanja. Kritike su negativne, neshvaanje i
omalovaavanje tih umjetnika, koji se izjednaavaju sa oponaateljima, onima koji ne
pripadaju niti jednom vremenu.

Goethe pak eli da se manira, stil manirista, koristi u visokom smislu. Taj stil oznaava
najvii stupanj koji je umjetnost ikad postigla.

31. METAFORE BOGA

Manirizam je ujedno i saturnsko-tragini doivljaj svijeta, i oitovanje posve traginonesretne ljubavi spram Boga. Tragika je u prikazivanju neega boanskog u oblicima, u
obrisima neke bezobline prirode .
Prema Tomi Akvinskom Bog je jedinstvo esencije i egzistencije, biti i opstanka. Slika Trojstva
pribliava nam Boga. Bog spoznaje samoga sebe, iz njega proizlazi Logos, Rije, Sinadekvatna misao.
Bog je kao metaforiki lik ili priroda, metafiziko-religijska inverzija, a maniristi ga nalaze
kao izvor ideja za izraavanje.
Dva pojavna oblika apsoluta, u klasici i manirizmu, povezna su u estetikom misteriju , bez
obzira na privid meusobnog iskljuivanja. U djelima Vergilija, Shakespearea, Calderna,
Rembranta i Goethea, povezano je klasino sa maniristikim, i obratno.
Klasika e on manirizma primiti novu napetost, a manirizam od klasike otrije obrise, jasnu
formu. Klasika bez manirizma pretvara se u klasicizam, a manirizam bez klasike pretvara se u
maniriranost.