TURIZAM I KOMODIFIKACIJA KULTURE

- KOMODIFIKACIJA – proces pretvaranja predmeta, umijeća, dobara i usluga u robu na tržištu –

nečemu što nije imalo ekonomsku vrijednost pridaje se određena tržišna vrijednost pa se tako ljudska
tijela, obilježja, jezik ili identitet pretvaraju u potrošačku robu te se stvara tržišno razmjenjiva roba
(STRUNA)

 „Many communities strive to increase incomes in the global economy by commoditizing

their culture. They do this by selling traditional crafts and clothing imbued with cultural
meanings, and performing traditional dances and rituals for tourists.“
(COMMODITIZING CULTURE: THE PRODUCTION, EXCHANGE, AND CONSUMPTION
OFCOURO VEGETAL FROM THE BRAZILIAN AMAZONAuthor(s): Richard H. WallaceSource:
Ethnology, Vol. 48, No. 4 (Fall 2009), pp. 295-313Published by: University of Pittsburgh- Of
the Commonwealth System of HigherEducation)

ROBERT SHEPHERD – COMMODIFICATION, CULTURE AND TOURISM

 Članak preispituje ulogu turizma u komodifikaciji kulture

 Znanstvenici/proučavatelji turizma često su svoje studije počinjali s pojmom turizma kao
nečega inherentno lošeg zbog kulturne degradacije za koju se tvrdi da uzrokuje
 „Priča je svima nama poznata: nekad je postojalo netaknuto i prirodno mjesto izvan Zapada;
stigao je turizam; sada ono što je nekad bilo čisto i autentično postalo je razmaženo i
opskrbljeno. Ukratko, turizam je istovremeno internacionaliziran, homogeniziran i
demoniziran.“
 Zagovornici kulturne involucije tvrdili su da kulturni turizam može potaknuti oživljavanje
lokalnog interesa u tradicionalnim kulturnim oblicima, i na taj način ojačati kulturne veze i
omogućiti lokalnim akterima pristup materijalnim koristima međutim, ovaj stav pretpostavlja
da lokalni akteri mogu lako razlikovati ono što je 'sveto' (a ne otvoreno za turizam) od onoga
što je 'profano' (i stoga otvoreno za komodifikaciju)
 zagovornici kulturnog erozijskog modela turizma upozorili su na smanjenje estetske kakvoće
kulturnih proizvoda i tradicija zbog turističkih zahtjeva, tvrdeći da uspon turizma neizbježno
dovodi do procesa kulturne komodifikacije. Argument je da, iako turizam može potaknuti
obnovljeno zanimanje za tradicionalne tradicije i društvene prakse među lokalnim obrtnicima
i drugima, turističke kupovine potiču se od želje za posjedovanjem znaka, a ne od bilo kakvog
istinskog interesa za lokalne kulture ili vjerovanja Takvi rezultati su nazvani 'New Age
Primitivizam' - situacija u kojoj objekti predstavljaju čistog imaginarnog Drugog, onog koji više
nije vezan za bilo koji specifičan kontekst, geografski, povijesni ili neki drugi
 Dean MacCannell (1994) nazvao je to "postmodernom prazninom" idealiziranih „primitivnih
ljudi“ koji izvode performans za publiku koja konzumira kulturu
 Ovakvo 'postajanje Drugim' direktan je ishod objektivizacije i komodifikacije kulture i etničke
pripadnosti te objašnjava suvremenu masovnu potrošnju identitetske robe od strane
turističkih autsajdera i lokalnih insidera, čiji je pogled na sebe time iskrivio turistički pogled
(the tourist gaze)  drugim riječima - dodavanjem novčane vrijednosti, rituali i tradicija
postaju bezvrijedni za lokalno stanovništvo
 'Smrt' autentičnog 'primitivnog' čini se neproblematično vezana za tempo ugradnje
'primitivnog' u globalnu ekonomiju. 'Smrt' je, dakle, u tom smislu povezana s uočenim
 propadanjem 'stvarne' društvene i kulturne proizvodnje (to jest, one koja kruži izvan tržišne
razmjene). U tom ekstremnom obliku ovaj argument opisuje svijet u kojem su kulture
zamijenjene jednom monokulturom, vođenom procesom 'McDonaldization' i 'Disneyfication',
koji pretvara sve u tematski park i onemogućava autentična putovanja
 Posljedica degradacije lokalnih kulturnih praksi i društvenih odnosa, u ovom pogledu, bila je
niz društvenih bolesti. Drugim riječima, tvrdi se kako „razvojni lijek“ (povećani turizam kao
sredstvo poticanja gospodarskih promjena uz jačanje lokalne kulture) neizbježno dovodi do
novih bolesti, kao što su drogiranje, kriminal, zagađenje, prostitucija i pad društvene
stabilnosti, kao i rast "kapitalističkih vrijednosti" i "potrošačke kulture"
 Ukratko, pretpostavlja se da se lokalna kultura transformira (na gore) kontaktom sa
sekularnim Zapadom, a ta pretpostavka podrazumijeva postojanje netaknute pred-turističke
kulture koja može poslužiti kao osnovno oruđe za mjerenje utjecaja turističke degradacije
 Rezultat je neugodna situacija - što su lokalni stanovnici više uključeni u turizam, manje
autentične njihove kulturne prakse postaju, a time i manje poželjne kao turistički objekti.
Drugim riječima, što više 'oni' postaju kao 'mi', naša želja za njima se smanjuje – turizam, kao
kanibal, konzumira samog sebe
 Adam Smith – definirao je produktivni rad kao izvor sve ekonomske vrijednosti – prema
njemu, rad je bila stvarna mjera izmjenjive vrijednosti svih roba  Smith razlikuje 'prirodnu
cijenu' objekta (troškovi rada i profit), 'tržišnu cijenu' objekta (koja je određena ponudom i
potražnjom) te 'pravu cijenu rada' (definira se kao količina životnih potrepština i pogodnosti
koje se za njega daju) i 'nominalnu cijenu rada' (količina novca koja se daje za njega) – Smith
također razlikuje 'prirodnu vrijednost', koja je po svojoj prirodi intrinzično dobra, te 'tržišnu
vrijednost', koja je nasuprot prirodnoj 'neprirodna' i stoga neautentična
 Kada je rad radnika objektiviziran kroz retoriku tržišta, radnici su 'otuđeni' od proizvoda koje
su proizveli svojim radom, ne smatraju taj proizvod više svojim – ta alijenacija je direktan
rezultat robne razmjene
 Davydd Greenwood – esej o komodifikaciji lokalnog festivala u baskijskoj regiji u Španjolskoj
– Greenwood tvrdi da sve što se prodaje poprima oblik robe, uključujući kulturu - to dovodi
do toga da se 'lokalna kultura mijenja i često uništava' te 'postaje beznačajna' lokalnom
stanovništvu
 Marie-Françoise Lanfant je ustvrdila da jednom kad se nasljeđe pretvori u turistički proizvod,
njegova 'kulturna vrijednost' također se pretvara u 'komercijalnu vrijednost'  umjesto da
budu reklamacije prošlosti (da ju popravljaju), baština i turizam funkcioniraju kao nova forma
kulturne proizvodnje (industrija s dodanom vrijednošću) koja uzima prošlost kao takvu za
svoju temu (Kirshenblatt-Gimblett, 1998: 149) ).
 povećanje međunarodnog turizma na određenom mjestu može donijeti povećanu
multinacionalnu ili transnacionalnu prisutnost, monetizaciju tradicije ili drugih društvenih
aktivnosti, te pomak u lokalnim društvenim odnosima, među ostalim posljedicama
 Drugim riječima, jedan od ciljeva postaje odlučivanje o tome što su „kulturni troškovi“
turizma u odnosu na percipirane ekonomske koristi, kao da su kultura i turizam suprotnosti u
igri s nultom sumom gdje je nemoguće da oba igrača pobijede (kako se turizam povećava,
kultura opada) – ova binarna opozicija kulture i turizma počiva na najosnovnijoj dihotomiji,
Nature vs. Culture - kako se civilizacija širi, priroda se povlači, korupcija se povećava 
postavlja se pitanje: koliko izgubljene kulture i uništenja prirode je ekonomski napredak
vrijedan?
 možemo reći da se vrijednost općenite kulturne proizvodnje ne može mjeriti općom
ekonomijom vrijednosti koja koristi binarnu razliku između ponavljanja (komodificirane)
kulturne industrije i kreativnosti idealizirane 'stvarne' kulture jer vrijednost sama po sebi nije
ni univerzalna ni kvantitativna
 Drugim riječima (prema Smith), vrijednost, kulturna ili drugačija, radikalno je kontingentna:
Sva vrijednost je radikalno kontingentna, nije ni fiksan atribut, inherentna kvaliteta, ni
objektivna svojina stvari, nego, prije, učinak višestrukog, kontinuiranog mijenjanja i
kontinuiranog međudjelovanja varijabli ili, drugačije rečeno, proizvod dinamike sustava,
posebno ekonomskog sustava.
 U tom slučaju, kako onda odlučiti što je i nije autentična (to jest, ne-komodificirana) kulturna
praksa? Važno je upamtiti da autentičnost u tom smislu zahtijeva okretanje od dihotomije
izvornog-kao-prirodnog i kopije-kao-degradacije. U smislu kulturnih praksi i proizvodnje,
kopija nije degradacija, štoviše, ne može biti, jer dugovječnost svake takve prakse ili
proizvodnje zahtijeva vjernu replikaciju. Stoga degradacijom postaje putovanje kulturnih
praksi i njihovih povezanih predmeta iz domene autentične 'stvarne' ili stvarne sfere do one
korumpirane, degradirane, površne sfere.
 Ukratko, ono što Barbara Herrnstein Smith naziva "dvostrukim diskursom vrijednosti"
regulira ovo putovanje. Kulturna (to jest, estetska) vrijednost cirkulira odvojeno i izrazito od
ekonomske vrijednosti. Međutim, kao što Smith ističe, dva diskursa vrijednosti su
međusobno povezani u binarnim odnosima, u kojima je kulturno povlašteno u odnosu na
ekonomsko – kulturna vrijednost smatra se onom koja je duboka, transcendentna, kreativna,
intrinzična i sama sebi svrha, dok je ekonomska vrijednost uokvirena kao površna,
ponavljajuća, instrumentalna, kalkulativna i sredstvo za postizanje cilja. Jedna je dobra, druga
loša, jedna se nalazi u okviru , druga na tržištu  ono što je najvažnije, ove kategorije
vrijednosti cirkuliraju kao zasebne i odvojene, praksa koja dovodi do uvijek prisutne napetosti
usredotočene na nastojanja da se zadrže te razlike, čime se postiže estetska vrijednost
 Postavlja se pitanje kako se autentična, istinska, sveta sfera razlikuje od neautentične, lažne,
profane sfere - vezivanjem određene kulture za određeni narod i određeno mjesto, različito
od tržišnih odnosa s autsajderima, osobito turistima.
 Važno je imati na umu da je ovo naizgled prirodno povezivanje određenog naroda s
određenim mjestom i kulturom društveni i povijesni konstrukt, proizvod u jednom smislu
riječi, način na koji je antropologija mapirala svijet, a ne skup prirodnih
 Autentične stvari su, dakle, povezane s naizgled autentičnim mjestima: kineska hrana koju
kinezi poslužuju u kineskom restoranu ukrašenom na "kineski način", čini se prirodno
autentičnijom od kineske hrane koju je skuhao salvadorski imigrant u restoranu brze hrane u
američkom trgovačkom centru
 (Spooner) ono što se smatra vjerodostojnim, dakle, ovisi o kulturološkoj leći tražitelja, koja
pak vodi smjer u kojem se traži autentičnost
 Kada osoba ili društvo ne izjednačavaju autentičnost predmeta samo sa starošću tog
predmeta, autentičnost kao mjerilo izvornosti prestaje imati smisao.
 potraga za alternativom sebi, potraga utemeljena u uvjerenju da se ono što smo izgubili
može naći u Drugom, više 'primitivno', i stoga prirodnije, od nas samih, potraga koja
privilegira prostorno lokalizirane i (naizgled) homogene kao mjesto kulture.
 Antropolozi također tragaju za skrivenom dobrom prirodom Drugog, prema kojoj se naša
degradacija može mjeriti ne samo određenim vrstama putnika, već i dugom linijom filozofa i
suvremenih društvenih kritičara
 Ovaj način razmišljanja teče kroz antropološku kritiku turizma. Turizam je loš jer kvari
kulturu, transformira ono što je postalo u samo profano, jeftinije ritualno, pretvarajući ono
što je autentično u spektakl. Ipak, ono što je najvažnije, jest da ove optužbe zamagljuju
ključnu stvarnost : ono što se najčešće naziva turističkim utjecajem na Druge je utemeljeno u
 neizgovorenoj pretpostavci da su ti Drugi u nekom trenutku u prošlosti živjeli u zatvorenim
prostorima kulturne čistoće, zaštićeni od vanjske kontaminacije
 Drugim riječima, ne postoji izvorni trenutak, ne postoje etnički Drugi koji su postojali u
Nigdjezemskoj, segregirani u vremenu i prostoru. Umjesto toga, uvijek su postojali oni koji su
došli prije - ako ne uvijek turisti, onda misionari, trgovci, politički agenti, istraživači i
antropolozi
 Doista, cijeli pojam izvornog trenutka je prilično problematičan. Kako odlučiti u kojem
trenutku je mjesto ili grupa ili ruševina ili kultura 'original'? Uostalom, ako se možemo složiti
da je kultura dinamična i fluidna, tada današnja 'namještena'/igrana kulturna tradicija ima
dobre šanse da postane autentična kulturna tradicija – npr. vlakovi, nekada proglašeni
simbolom uništenja prošlosti od strane modernog društva, pretvoreni su u primjere
izgubljene starosti  stoga se postavlja pitanje je li previše sugerirati da će, uskoro, izvorni
kalifornijski Disneyland biti ponovno označen kao mjesto određene vrste autentičnosti
Disneyja?
 mnogi tvrde da je kapitalizam kulturu pretvorio u industriju, koja proizvodi kulturne
proizvode koje karakterizira predvidljivost i homogenost. Smatra se da konzumacija, i
kulturna i drugačija, djeluje kao oblik manipulacije. Ne samo da je ovaj argument implicitno
elitistički i kulturalno konzervativan, već je i izrazito redukcionistički, pretvarajući pitanje
potrošnje u činjenicu komodifikacije
 Kao što je već napomenuto, zajednička kritika tvrdi da turizam povećava potražnju za jeftinim
primjercima autentične umjetnosti, što dovodi do desakralizacije onoga što je bilo čisto ili
cjelovito. No bez onoga što se može smatrati neautentičnim, pojam autentične ili svete
umjetnosti više nema nikakav smisao. Drugim riječima, cirkulacija lažnog i materijalističkog je
potrebna kako bi koncepti kao što su 'autentični', 'izvorni' i 'tradicionalni' imali smisla
 Poticanje takve potražnje od strane turizma daje paradoksalne rezultate - ako komodificirane
turističke produkcije pojeftinjuju ono na što se gleda kao na autentičnu, lokalnu kulturu,
onda ista ta turistička potražnja također povećava materijalnu (a time i estetsku) ) vrijednost
tih predmeta ili praksi klasificiranih kao 'autentično' i time kao nekako više 'stvarno'. Drugim
riječima, povećana potražnja za (jeftinijim) kopijama lokalne umjetnosti povećava vrijednost
distinktivne, autentične, stvarne umjetnosti stvaranjem tržišno orijentirane kategorije
'pravoga '
 Naposljetku, pitanje kulturne autentičnosti raste u situacijama u kojima su državne vlasti
pokušale iskoristiti turizam kao sredstvo za izgradnju države promičući estetske aspekte
kulturnog prikaza te pokušavajući kontrolirati društvene relacije kulture. Međutim, kao što je
Picard primijetio, takva politika počiva na uvjerenju da se "kultura" i "turizam" mogu jasno
razlikovati, i tako držati odvojeno
 Postoje, dakle, situacije u kojima ne postoje nikakvi postojeći kriteriji, bilo kulturni ili
lingvistički, za lako razlikovanje između (zapadnjačkih) kategorija nekomodificiranog svetog i
komodificiranog profanog – to opet ilustrira arbitrarnost navodno prirodnih razlika između
izvornog i kopiranog, svetog i profanog, autentičnog i neautentičnog.
 Modifikacija unutar sfere kulture je društvena činjenica. Međutim, uzevši u obzir to u
kontekstu turizma, ne bismo trebali biti zadovoljni tako da jednostavno prognoziramo njegov
napredak, a zatim jadikujemo kad bude izgubljen, jer nas to neizbježno zarobljava u želji za
savršenijom i zauvijek izgubljenom prošlošću  drugim riječima, ono što je potrebno je
manje se usredotočiti na identificiranje onoga što je komodificirano i stoga se više ne smatra
"autentičnim" te više pažnje posvetiti pitanju kako se autentičnost konstruira i odlučuje
 prihvaćanje komodifikacije kao polazne točke dopušta različita pitanja, pitanja koja se vrte
oko načina na koji ljudi čine smislenim svoj život u turizmu
ALEXIS CELESTE BUNTEN - SHARING CULTURE OR SELLING OUT? DEVELOPING THE COMMODIFIED
PERSONA IN THE HERITAGE INDUSTRY (ch. Cultural commodification and tourism)

 Erik Cohen piše: "Socijalna razmjena između domaćina i gostiju, utemeljena na principima
gostoljubivosti karakteristične za dar, sada se uvelike zamjenjuje ekonomskom razmjenom i
motivom profita, često zamaskiranom iza lažnog fronta prijateljstva ili čak robovanja"
 Sama sposobnost putovanja na mjesta koja su nedostupna prije napretka u transportu i
komunikacijama, razdvojila je tradicionalne sustave trgovine, sustave poklona i tržišta, ističe
Arjun Appadurai, "što dovodi do komodifikacije sve šireg raspona stvari i aktivnosti. On
razrađuje: "Rad s nepoznatim osobama ... pruža kontekst za robotiziranje stvari koje su inače
zaštićene od komodifikacije"
 Putem komodifikacije turizam potiče objektivizaciju ljudskih odnosa. Turistički susret
utjelovljuje ono što Georg Simmel opisuje u "The Stranger" (1950.): kada se spoje, pojedinci
nepoznati jedni drugima vjerojatno će objektivizirati drugog, a time i udaljiti se od društvenih
normi ponašanja. Prema toj logici, interakcije među kulturama koje su omogućene kroz
turizam lako mogu razbiti granice onoga što se može smatrati "robom".
 Dean MacCannel (1973, 1976) tvrdi da je želja turista za autentičnošću narušena
komercijalizacijom i komodifikacijom kulture kroz turističku prezentaciju.
 Samo-komodifikacija nije stalno, neprekidno stanje bića, a osjećaji komodificiranja razlikuju
se od jednog do drugog.
 Konstruirajući komodificiranu osobu, kulturno-turistički radnik može steći kontrolu nad
proizvodom svoga rada, tj. samog sebe – no, u mjeri u kojoj radnik želi zaraditi za život, a
turistička lokacija želi da joj se turisti vrate, radnik ima malu kontrolu nad parametrima
unutar kojih se mora predstaviti te se to manifestira kao kultura koja uključuje i
samoodređivanje kao 'Drugi' , odnosno dolazi do samo-komodifikacije

ALEXIS CELESTE BUNTEN – INDIGENOUS TOURISM: THE PARADOX OF GAZE AND RESISTANCE

 Rad na temelju komparativnih istraživanja na turističkim destinacijama na Aljasci i Novom

Zelandu
 ukazuje na paradoks reprezentacije s kojom se autohtoni turistički vodiči suočavaju u robnoj
razmjeni sa svojim životom i, konačno, samima sobom. Djelujući u industriji kojom upravljaju
zapadni tropi reprezentacije, autohtoni turistički vodiči osjećaju ogroman pritisak da isporuče
konkurentan proizvod koji odgovara željama turista, suočavajući se sa stereotipima u
popularnoj kulturi
 obe lokacije su turističke destinacije svjetske klase koje se 'dobro prodaju' zbog svojih
prirodnih ljepota, divljine i autohtonih naroda – i jedan i drugi narod iskusili su povijest
ratovanja, kolonizacije i slom tradicionalnog načina života kako bi postali manjinski narod na
zemlji koja je nekada bila njihova
 izjave o misiji (mission statement) – iako poprilično udaljene, ove dvije zajednice najviše se
drže poslovne filozofije koja stavlja kulturni integritet ispred profita – iako je profitabilnost
vrlo važna za autohtono turističko poslovanje, ona nije nužno mjerena u dolarima
- Sitka Tribe of Alaska's Tribal Tours: „To preserve traditional Native culture in
language, song and dance to provide economic opportunities for Tribal
citizens.“
- Maori Tours Kaikoura: „We want to share our unique culture, location and history
in a natural and intimate way, whilst preserving our values and strengthening
the development of our people – educationally, economically and spiritually.“
 Sociolog Duane Champagne piše: „Nativne zajednice su zabrinute zbog
 ekonomskih pitanja, ali ne žele žrtvovati kulturu, preferiraju institucionalne odnose, njihove
unutarnje društvene odnose u korist ekonomskog razvoja“
 iako je bilo nekoliko pokušaja na različitim mjestima da se razvije istinski autohtona kulturna
atrakcija, gotovo svi uspješni prostori moraju se referirati na zapadnjačke paradigme
kulturnih reprezentacija izvučene iz popularnih slika "Drugog" koje obično dolaze od strane
kolonijalista, orijentalista, egzotičnih tropa te se moraju reproducirati putem medija koje
pokreću potrošači/turisti
 Kada je riječ o kulturnom turizmu, gosti žele znati što će se dogoditi tijekom susreta sa svojim
domaćinima i očekuju da se te interakcije dogode u okviru koji slijedi dominantne okvire i
paradigme za interakciju. To stavlja domaće turističke stručnjake u paradoksalan položaj –
mnogi žele predstaviti svoje kulture u skladu s lokalnim vrijednostima i pravilima interakcije,
ali znaju da se, kako bi profitirali turističkoj industriji, moraju prilagoditi univerzalijama
turističke industrije
 Za Alaska Natives i Maore, sudjelovanje u turizmu nameće kolektivnu introspekciju – s
izborom komodificiranja vlastite kulture dolazi velika odgovornost nad kulturnim,
materijalnim i duhovnim resursima. Komodiziranje žive kulture rađa akutni paradoks
reprezentacije u kojem autohtoni turistički profesionalci osjećaju ogroman pritisak da
isporuče konkurentan proizvod koji se poziva na opažene želje potrošača za "Drugim",
suočavajući se sa stereotipima u popularnoj kulturi.
 Teorija samo-komodifikacije u kulturnom turizmu uzima u obzir pritiske koje autohtoni
radnici kulturnog turizma doživljavaju u predstavljanju sebe i svojih identiteta u skladu s
međukulturnim modelima. Autorica definira samo-komodifikaciju kao "skup vjerovanja i
praksi u kojima pojedinac odabire konstruirati identificirani proizvod koji se može prodati dok
nastoji izbjeći otuđenje tijekom trajanja interakcije s vanjskom strankom koja kupuje." Samo-
komodifikacija je dvostruki proces; to je i ekonomski odgovor na globalno širenje uslužnog
sektora, kao i politički motiviran izraz identiteta. U konačnici, radnik u turizmu izražava
slobodan izbor nad načinom na koji komodificira svoj etnički identitet, ali ti izbori utječu na
tržišnu vrijednost sebe kao robe. Drugim riječima, ako radnik u turizmu prezentira sebe bez
pažljive ravnoteže između očekivanja klijenata koja potječu od slika koje se nalaze u
popularnoj kulturi i izražavanja simpatične individualnosti, on ili ona neće ostvariti dovoljno
profita da bi posao učinio vrijednim. Stoga je performans intrinzični aspekt komodificirane
osobe.
 Možda najznačajnija značajka kulturne komodifikacije u okruženju autohtonog kulturnog
turizma jest rutinizacija zastupanja. Barbara Kirshenblatt-Gimblett piše kako je "istovjetnost
problem s kojom se suočava (turistička) industrija. Standardizacija je sastavni dio ekonomije
razmjera koju zahtijeva veliki obim turizma ... industrija zahtijeva pouzdan proizvod koji
zadovoljava univerzalne standarde, unatoč rasprostranjenosti tog proizvoda na mnogim
širokim područjima.
 Max E. Stanton upućuje na Polinezijski kulturni centar u vlasništvu Mormona, PCC, na
Havajima kao "model culture" koja "selektivno pokušava prikazati najbolje od onih opipljivih,
vjerskih aspekata polinezijske kulture koje turisti mogu prepoznati". Obilazeći "model
culture" šetajući kroz "sela" na otvorenom koja predstavljaju velike polinezijske kulturne
skupine, turisti mogu ugledati ikoničke aspekte polinezijskog društva, kao što je gledanje
"seljaka" kako plete šešir od palminog lišća ili hula izvedbe.
Najistaknutija značajka 'model culture' je njezina jednostavnost. 'Model culture' prikazana na
mjestima kao što je PCC je pojednostavljena simulacija stvarnosti. Aspekti lokalne kulture
fiksirani su u predkolonijalnoj prošlosti, u kojoj muškarci i žene u performansu prate rodne
uloge, nose suvremene interpretacije nekadašnje odjeće i izvode uređene verzije
tradicionalnih pjesama i plesova. Stvarnost onoga što znači biti članom spomenute kulture ne
 dijeli se sa turistima. Neugodne činjenice, osobito one koje imaju nekakve veze s negativnim
terminom kolonizacije, obično su potpuno izbrisane iz te reprezentacije. Štoviše, različita
stajališta ponekad se izostavljaju u korist standardizirane kulturne skripte, koja je napisana
od strane ne-autohtonih stručnjaka kao antropologa. Iskustvo 'model culture' je kultura koja
je dezinficirana i uredno pakirana kako ne bi uvrijedila niti preopteretila posjetitelja stranim
informacijama
 Upravo se tu ističe predvidljivost i 'sameness' jer se ista kultura modela može promatrati na
isti način, iznova i iznova, od strane svake nove skupine turista,
 Neki od komercijalno najuspješnijih mjesta u vlasništvu domorodaca na Aljasci (Saxman
Native Village) i Novom Zelandu (Tamaki Maori Village), slijede ovaj način prezentacije.
 Autorica smatra da noviji kulturno turistički prostori nastoje slijediti ono što ona naziva
„formulom kulturnog turizma“ te tvrdi da većina kulturno turističkih lokacija sadrži većinu,
ako ne i svih 7, elemenata formule
 Prije interakcije s gostima, domaćini / kulturni posrednici treniraju se u 'komodifikaciji
gostoprimstva' gdje uče strukture interakcije domaćin-gost prema kulturnim normama gosta.
Interakcije između domaćina i gosta pažljivo su orkestrirane razmjene u kojima se gost osjeća
'sigurnim' oko domaćina s kojima bi se inače osjećali neugodno prilikom druženja. Kroz
iskustvo, komunikacija slijedi performativne i interaktivne standarde gostiju, prevođenje
lokalnog jezika kada je to potrebno.
 Da bi se kultura mogla prodavati i prodavati, ona mora biti pakirana prema željama potrošača
koje su bazirane na specifičnim idejama o tome što čini vrijednost ne-zapadne kulture,
umjetnosti, književnosti, medicine i tijela. Na isti način na koji su četvrta svjetska umjetnost
pojednostavljena za turističku potrošnju (Graburn 1976), kultura sama po sebi mora biti
pojednostavljena, pretvorena u ikoničke vizuale poput tradicionalne haljine, probavljivih
zvučnih bajtova kao što je pozdrav u jeziku baštine i standardiziranog etnografskog prikaza
informacija. Auto-egzotizacija zahtijeva od autohtonog vodiča da predstavi pojednostavljenu
verziju kulturološki posredovanog sebstva koje odgovara zapadnim konceptima Drugog,
populariziranog na televiziji, filmovima, knjigama, muzejima i marketinškim naporima
turoperatora. Jennifer Craik ističe da se "kulturna iskustva koja nudi turizam konzumiraju u
smislu prethodnog znanja, očekivanja, fantazija i mitologija" generiranih u kulturi porijekla
turista, a ne kulturnom ponudom destinacije.
U skladu s tim, K.M. Adams pokazuje da brošure i putničke agencije turistima pružaju prvi
uvid u lokalno stanovništvo kroz "unaprijed pripremljene etničke stereotipe" koje se kasnije
turistički rekonstruiraju ili dekonstruiraju.
 Turistički vodiči opovrgavaju stereotipe da su oni dio bezvremenske prošlosti
prikazujući se kao čvrsto ukorijenjeni u modernosti (iako oni također čine suprotno od
ovog stereotipa) - turistički vodiči rutinski raspravljaju o svojim radnim mjestima
izvan turističke industrije kao tvornički radnici itd. ili mogu demonstrirati svoj život
kao potpuno ukorijenjen u suvremenosti dijeleći svoju omiljenu TV emisiju sa svojim
gostima – predstavljajući se turistima s alternativnim vizijama života izvan konteksta
turizma ili pak koristeći se humorom u kojem osporavaju stereotipe, autohtoni vodiči
nastoje promijeniti uobičajene stereotipe da su žrtve više generacija te pružaju suptilni
otpor auto-egzotifikaciji
 drugi se oblici otpora koriste rjeđe, a uključuju uskraćivanje informacija, odbijanje
suradnje s turistima ignoriranjem i pružanje pogrešnih informacija – povremeno se
domaći turistički radnici otvoreno suočavaju s komentarima turista koji se smatraju
uvredljivima, međutim, rijetko se izvode pretjerani oblici otpora
 U tome leži paradoks prezentacije u kojem domaćini moraju uravnotežiti svoje
autohtone interpretacije i načine uzajamnog gostoprimstva unutar kapitalističkog
sustava razmjene.
ZAKLJUČAK
 Mjesto autohtonog kulturnog turizma potiče diskurzivni prostor u kojem radnici
moraju svjesno oblikovati svoj identitet za vanjsku potrošnju članova dominantnog
društva, nastojeći se pridržavati vlastitih kulturnih normi reprezentacije i
koncepata sebstva
Dok turistički radnici na Aljasci i Novom Zelandu često izgledaju kao da su u
skladu s očekivanjima 'Drugog' od strane svojih klijenata, turistički radnik obično
ne prihvaća otvoreno sebe kao ljudsku robu, otuđenu od svog istinskog ja kroz rad
(kakav je slučaj sa komodifikacijom predmeta)
Gledajući malo dublje, postaje jasno da radnici kulturnog turizma aktivno
opovrgavaju stereotipne ideje primijenjene na njihove etničke identitete kroz
proces koji Barbara Babcock naziva "simboličkom inverzijom" ili suptilnim
trenucima otpora unutar sveukupne sheme kulturne razmjene. Čini se da takvi
trenuci raspršuju psihološke poteškoće povezane s aktivnostima samo-
komodifikacije.
 Često se indiferentni domaćini u kulturnom turizmu opisuju kao da su prisiljeni
sudjelovati u stvaranju i izvođenju neautentičnog proizvoda, oduzimajući tako i od
sebe i od turista koji plaćaju da ih vide – no kulturološko iskustvo posredovano
turizmom mnogo je složenije
 Podaci autorice ukazuju na to da su turistički vodiči na Aljasci i Novom Zelandu
sofisticirani posrednici u kulturi koji često vrlo promišljeno oblikuju kohezivnu
turističku prezentaciju izvučenu iz brojnih kulturnih okvira. Analiza tih procesa
pomaže objasniti zašto bi se pojedinac odlučio prikazati kao 'Drugi' i osvjetljuje
prirodu ovog tipa međukulturalnog susreta u kojem se specifična vrsta ljudske
interakcije prodaje i komodificira.