Ekstaza sv.

Tereze[1] čini središnji dio oko kojega je organizirana kapela Cornaro u crkvi
Svete Marije Pobjedonosne (Santa Maria della Vittoria) u Rimu. Kapela Cornaro je bila
grobna kapela kardinala Federica Cornara koji je iz Venecije stigao u Rim 1644. godine.
On je dao da se skulpture njegove obitelji postave na zidovima iluzinosističkog prostora
kapele osvjetljenog sa skrivenog prozora na vrhu(poput gledatelja u ložama okrenuti
kazališnoj sceni) s jonskim stupovima i bačvastim svodom, iznad izvučenog arhitrava, na
kojemu su oslikana otvorena nebesa s anđelima i Duhom svetim u obliku golubice.

Reljef na bočnoj strani kapele s prikazom članova obitelji Cornaro koji svjedoče ekstazi
sv. Tereze.

Kapela Cornaro na slici nepoznatog autora iz 18. st.

Središnji dio ove veličanstvene kapele je upravo figuralna skupina koja predstavlja
vizionarski svijet mistične svetice. Figure u prirodnoj veličini su smještene u baroknoj
niši uovirenoj parnim korinstkim stupovima koji nose prelomljenu trokutastu lunetu iznad
zakrivljenog arhitrava. Bernini je prikazao trenutak pojačanih emocija – ispoljavanje
ekstaze kroz simboliku likova. Anđeo se upravo priprema probosti svetičino srce
strijelom dok se lagano spušta u ritmu draperije na njezinoj odjeći. Njegova draperija
lagano vihori kao da je upravo sletio, a sv. Tereza je uzdignuta iznad tla na formaciji
oblaka. Ona se u transu, zatvorenih očiju i blago otvorenih usta, lagano savija unatrag u
dijagonalu. Njena očita napetost je u kontrastu s njezinim opuštenim tijelom, a očituje se
nervoznom i dramatičnom draperijom njezine odjeće koja se stapa s oblacima. Iza anđela
i sv. Tereze su pozlaćene šipke koje predstavljaju zrake božanskog svjetla s Nebesa.

Ako se približimo prizoru primjećujemo veoma dinamičnu kompoziciju dijagonala,

različito usmjerenih u prostor, koje volumen toliko otvaraju, raščlanjuju da je ravnoteža
samo labilno lebdenje. Obris kao kontinuirana opisna linija ne postoji. Kompozicijski
dinamično otvaranje kulminira na površini, koja je razvedena i izlomljena u plohe što se
međusobno isprepleću, sudaraju, izbacujući se u prostor i uvlačeći prostor u sebe, jer
iskidane sjene sugeriraju da je prodor prostora još dulji no što jeste. Materijal – mramor,
je potpuno negiran, pretvoren u materijalnost tkanine ili mekoću puti, odnosno slikarske
kvalitete. [2]

Na ovom prikazu Bernini je spojio barokni ukus za prikazivanje unutarnjih emocija i

protureformatorski misticizam. Samo je umjetnik poput Berninija u istom prikazu uspio
iskombinirati snažan vjerski sadržaj s erotskim naznakama tako da zadovolji strogi ukus
Crkve. Također, Berninijeva vještina je i u tome da od promatrača učini sudionika
događaja, što je još pojačano dramskim smještajem i okružjem same kapele. Promatrači
su potaknuti da svjedoče mističnom doživljaju sv. Tereze poput posjetitelja dramske
predstave.

Barokna skulptura je u suodnosu s prostorom oko nje, dinamična i puna energije u

kombinaciji sa slikarstvom stvara iluziju kao onu na pozornici. To se možda ponajbolje
vidi iz drugog Berninijeva remek-djela – Ekstaza Sv. Tereze u Crkvi Sv. Marije od
pobjede u Rimu. Bernini postiže osjećaj vjerskog ushićenja i bola na licu Sv. Tereze i
njenom prenaboranom haljinom, uz očitu vezu s božanskim prikazano nježnim anđelom
sa strijelom i snopom zlatnih linija koja koje se spuštaju sa svoda. Ovaj teatralni prikaz je
pojačan je iluzionističkom freskom koja se miješa s arhitekturom iznad oltara.