SVJETSKA POVIJEST XX. st.

1. SVIJET DO POETKA 1. SVJETSKOG RATA

Do poetka 20. st. svjetske sile bile su optereene u svojim meusobnim
odnosima pitanjima podjele kolonija, odnosno imperijalistikom politikom.
Zavretkom podjele svijeta i rjeavanjem pitanja odnosa u prekomorskim
krajevima one se ponovno okreu Europi. Rjeenje kolonijalnih sukoba izmeu
Engleske i Francuska donijelo je njihov meusobni sporazum, London je uspio
razgraniiti svoje interesne sfere s Rusijom u Aziji, a preostali su sukobi izmeu
Njemake i Francuske, te Austrije i Rusije. Njemaka je smatrala da nije u
novoj podijeli svijeta dobila onoliko kolonija koliko bi odgovaralo njenom
poloaju u Europi, a to je pripisivala tome da u vrijeme kolonijalnih osvajanja
nije imala jaku mornaricu. elja za stvaranjem velike flote potakla je Njemaku
da 1900. g. donese Zakon o floti. Kako je Engleska u to vrijeme poela s
gradnjom modernih ratnih topovnjaa (dreadnoughta), zapoela je utrka u
naoruanju izmeu Njemake i Engleske.
Zaotreni odnosi izmeu Njemake i Engleske dodatno su se pogorali
dvjema krizama u Maroku, koji je Francuska uz pristanak Engleske htjela
ukljuiti u svoju kolonijalnu sferu. Prva marokanska kriza izbila je 1905. g. kad
je njemaki car Vilim II. posjetio marokanski luki grad Tanger i izjavio da e se
Njemaka zalagati za prijateljstvo s Marokom, za slobodnu trgovinu i za
ravnopravnost s ostalim dravama u tom dijelu svijeta, dok je marokanskog
sultana priznavao suverenim vladarom. Njemaka je tim pokazala da ne
priznaje anglo-francuski sporazum o Maroku, te je zahtijevala saziv
meunarodne konferencije koja bi ponitila taj sporazum. Budui da se
Francuska usprotivila takvom prijedlogu, Njemaka je zaprijetila ratom.
Sazvana je konferencija u Alhesirasu koja je zakljuila da Maroko ostane
neovisna drava, ali da Francuska i panjolska svaka u svojoj zoni odravaju
red. Njemaka nije postigla to je eljela, a Francusku je osim VB, RUS i SAD-a
podrala i Italija, koja je jo 1900. g. postigla s Francuskom sporazum o podjeli
njihovih interesnih podruja, gdje je Maroko bio interesno podruje Francuske, a
Tripoli Italije. Druga marokanska kriza izbila je 1911. Francuska je sve vie
uvrstila svoj gospodarski i politiki poloaj u Maroku. Kad su se pobunila
marokanska plemena protiv Francuza i sultana, Francuzi su na to odgovorili
vojnom intervencijom i zauzeli marokansku prijestolnicu. Nijemci su odmah na
to reagirali i poslali vojnu topovnjau "Pantera" (Panterin skok) u luku ispred
grada Agadira, gdje je prijetila Francuskoj i zahtijevala od nje da joj preda taj
grad ili neki drugi posjed u Africi. Kriza je rijeena dogovorom, gdje je Njemaka
dobila pogranini dio Konga (proirila je svoju koloniju u Kamerunu), a
Francuskoj je priznato pravo na Maroko. U to vrijeme i Italija je zaratila s
Turskom i otela joj Tripoli i Cirenaiku.
Promijene u Turskoj izazvane mladoturskom revolucijom 1908. g. i
svrgavanjem sultana Abdulhamida II. izazvale su krizu u odnosima OC i A-U.
Mladoturci su se zalagali za reformu Osmanskog Carstva koja bi konsolidirala
dravu na ustavnim temeljima i modernizirala je po ugledu na ostale europske
zemlje. To nije odgovaralo A-U i njenim interesima u BiH, jer se bojala da
1

mladoturci nee zahtijevati reviziju Berlinskog sporazuma. Zbog toga je

pourila i ve 1908. anektirala BiH. Proglaenje te aneksije bez odobrenja
ostalih supotpisnica Berlinskog sporazuma izazvalo je krizu, ponajprije s
Turskom i Rusijom. Kriza je zavrila 1909. g. zakljuenjem ugovora s Turskom u
kojem je Turska priznala aneksiju, a zauzvrat je dobila odtetu od 52 milijuna
kruna i obeanje da e A-U povui vojsku iz novopazarskog sandaka.
Njemaka je kao saveznica A-U napravila pritisak na Rusiju da prizna aneksiju,
to je ona uinila, kao i Srbija. Tako je okonana i ova kriza.
Voene krilaticom "Balkan Balkancima" balkanske su zemlje Srbija, Crna Gora,
Bugarska i Grka gajile svoje ekspanzionistike elje koje su namjeravale
ostvariti istjerivanjem Turaka s balkanskog prostora. One su 1912. g. sklopile
balkanski savez i iste godine zaratile s Turskom. Turska je rat izgubila i bila je
primorana na potpisivanje primirja. Prema mirovnom sporazumu zakljuenom u
Londonu 1913. g. saveznici su zadrali osvojena podruja, a stvorena je nova
drava Albanija koja je trebala sprijeiti Srbiju da izae na more. Nedugo zatim
nastali su sporovi saveznika s Bugarskom oko pitanja Makedonije, pa je izbio
drugi balkanski rat u koji se umijeala i Rumunjska i Turska (zauzela istonu
Trakiju i Edirne). Bugari su zatraili mir i sklopili ga u Bukuretu. Srbija je dobila
Vardarsku Makedoniju, Grka Egejsku i dio Trakije, Bugarska Pirinsku
Makedoniju, Rumunjska Dobrudu, a Turska istoni dio Trakije i Jedrene.
Rat izmeu europskih sila pripremao se postupno vie od trideset godina. Kad
je Njemaka postala ujedinjena i mona imala je jaku tenju jo vie poveati
svoju gospodarsku i politiku mo, a tu tenju mogla je ostvariti ponajprije
pribavljanjem kolonija i utjecajnih sfera u svijetu. Kako su one bile ve
razdijeljene izmeu velikih europskih sila (VB i FRA), Njemaka je nastojala da
se njih dokopa u nekom veem oruanom sukobu. U savezu s A-U nastojala je
to jae podupirati svoga saveznika, koji je zbog unutranjih nacionalnih sukoba
i sam bio izvor moguih sukoba, ali ponajvie zbog njegovog vanjskopolitikog
poloaja i antagonizma prema Rusiji. Njemaka je bila svjesna da e kad-tad
doi do sukoba i zato je nastojala biti to spremnija za njega. To moe objasniti i
injenicu da do rata nije dolo ni za obje marokanske krize, ni za aneksione
krize, ve ba 1914. g., onda kad su sve strane bile spremne za rat. ekao se
samo povod.
Jo od 1903. g. na Balkanu su se sukobljavali austrijski i velikosrpski
ekspanzionizam. Austrougarska je u svojoj ekspanziji ukljuivala i pokoravanje
Srbije, dok je Srbija teila osvajanju susjednih teritorija (BiH, Hrvatske). Da bi
stvorili Veliku Srbiju, velikosrbi su se nastojali povezivati u razne teroristike
organizacije koje su djelovale protiv A-U. Jedna takva organizacija bila je i
"Ujedinjenje ili smrt" koja je zapravo organizirala atentat na a-u
prijestolonasljednika Ferdinanda. Ferdinand kao budui car nije odgovarao
srpskoj politici, jer se zalagao za preureenje Monarhije u po trijalistikom
kljuu, a to bi znailo njezino ouvanje, dok se Srbija nadala proirenju upravo
na njezinim ruevinama. Stoga je stupila u kontakt s organizacijom "Mlada
Bosna" koja je djelovala u BiH i pripremila neke njezine lanove za izvrenje
atentata. Franjo Ferdinand boravio je u lipnju 1914. u BiH na vojnim vjebama.
28. lipnja 1914. izvren je atentat na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu
u Sarajevu. Atentat je izveo Punia Rai, pripadnik Mlade Bosne.

Sarajevski atentat potaknuo je A-U diplomaciju da pokua prvo to mirnije

rijeiti taj dogaaj. A-U se nadala diplomatskom igrom primorati Srbiju na
poputanje i na kraju je ak i dovesti pod svoj protektorat. Uz to se nadala da
Rusija nee podravati zemlju "caroubojice". No A-U se prevarila. Rusija je i
dalje podravala Srbiju, a ova se pokazala tvrdim orahom u pregovorima. 23.
srpnja A-U objavila je ultimatum Srbiji u kojem trai od nje da dopusti njenim
istraiteljima da istrae ubojstvo. Srbija je to odbila jer je to smatrala povredom
svoga suvereniteta, ali je pristala na suzbijanje daljnjih teroristikih akcija. A-U
se time nije zadovoljila te je 25. srpnja prekinula diplomatske odnose, a 28.
srpnja 1914. g. objavila Srbiji rat.

2. PRVI SVJETSKI RAT

Njemaku nije previe iznenadio razvoj dogaaja. Ona je, kao i ostale europske
velesile, odmah po objavi ultimatuma stavila svoju vojsku pod mobilizaciju. No,
da bi izbjegla ratovanje na dva bojita (Schlieffenov plan), prvo je planirala
napasti Francusku, a zatim Rusiju. 1. kolovoza 1914. g. Njemaka je
navijestila rat Rusiji, a dva dana kasnije Francuskoj.
Da bi zadala udarac Francuskoj i izbjegla utvrenu nje-fra granicu, Njemaka se
u duhu svoje taktike munjevitog ratovanja okomila na Belgiju, te tako preko
sjevera provalila u Francusku. 4. kolovoza 1914. u rat ulazi i Velika Britanija i
alje pomo francuskim snagama. Samo na taj nain uspjeli su se Francuzi
obraniti od Nijemaca koji su morali odustati od opsade Pariza i napustiti
bojinicu na rijeci Marni. Rat se ubrzo pretvorio u poziciono ratovanje gdje su
se bitke vodile na ogranienom podruju, na crtama bojinice, umjesto do tada
na otvorenom borilitu, gdje se brzo odluilo tko je pobjednik, a tko poraeni. U
rat se na strani Antante ukljuio i Japan, s namjerom da se teritorijalno uvrsti u
Kini i zauzme tamonje njemake posjede. Kad je zapoeo rat, Italija je
suprotno oekivanjima saveznika, proglasila neutralnost i na taj nain
izazvala raspad Trojnog saveza. Ostao je samo Dvojni savez kojem su kasnije
pristupile Bugarska i Turska s kojima je Centralnim silama polo za rukom
zatvoriti tjesnace. Italija je proglasila neutralnost jer nije htjela pomoi irenje i
uvrivanje A-U na Balkanu i jer je i sama na tom prostoru imala vlastite
ekspanzionistike tenje (Dalmacija!). S druge strane raunala je i na
teritorijalne ustupke koje bi dobila prelaskom na stranu Antante. Stoga je 1915.
g. u Londonu sklopila tajni sporazum kojim je za ulazak u rat na strani Antante
dobila u obeanje juni Tirol i Goricu, Gradiku, Trst i Istru i vei dio jadranske
obale. Na balkanskom bojitu A-U je 1914. g. doivjela dva poraza protiv Srbije i
to na Ceru (to je bila prva pobjeda Antante u 1.s.r.) i na Kolubari. Na istoku su
Nijemci i Austrijanci bili suoeni s voenjem rata na dugakoj ruskoj fronti.
Zajednikim udarima A-U i Njemake 1915. g. Rusiji je oduzeta Poljska.
U Europi su Nijemci bili angairani na dva bojita zapadnom i istonom. U
1915. g. odluili su se vie usmjeriti na istono bojite i u snanim udarima
onesposobiti rusku vojsku i onda se ponovno okrenuti zapadnom bojitu. No,
kako su i Rusi predvidjeli snane napade u to vrijeme, sudarila su se dva
snana napada u kojima je na kraju prednost izborila Njemaka. Bojinica se
utvrdila od Rikog zaljeva do Dnjestra. Da bi olakali poloaj ruske vojske
engleske i francuske trupe poduzele su 1915. tzv. dardanelsku ekspediciju
3

kojom su nastojale zauzeti tjesnace i spojiti se s ruskom vojskom, te na svoju

stranu pridobiti Grku i Rumunjsku. No ta akcija nije uspjela. Ta akcija navela je
njemake i a-u trupe da uz pomo Bugarske, kojoj su obeani odreeni
teritorijalni ustupci, pomognu Turskoj i spoje se s njezinom vojskom. Smjer tog
pothvata iao je preko Srbije, ija se vojska pred udarima morala povui na
otok Krf. Okupirana je i Crna Gora. Ulaskom Italije u rat otvorilo se i talijansko
bojite na rijeci Soi. Iako su tamo a-u jedinice bile brojano manje, uspjele su
suzbiti sve talijanske napade. Tek kad je A-U morala poslati neke jedinice na
istono bojite osvojili su Talijani Goricu. Na zapadnom bojitu vodile su se
1916. g. velike bitke. Francuzi su obranili Verdun, a u toj bitci stradalo je oko 1
000 000 ljudi. Druga velika bitka vodila se na rijeci Som, gdje su francuske i
engleske snage nastupale zajedno protiv Nijemaca. U toj su bitci Britanci prvi
puta upotrijebili tenkove. Rusi su na istonom bojitu 1916. izveli nekoliko
uspjenih napada i zauzeli Bukovinu i dio Galicije i izbili na Karpate. Tamo su
zarobili vie od 400 000 a-u vojnika.
Nakon neuspjele dardanelske ekspedicije, Francuzi i Britanci iskrcali su svoje
jedinice 1915. g. u Solunu sa zadaom da djeluju dolinom Vardara. Uskoro su
tamo prevezene i sve srpske jedinice sa otoka Krfa i dobrovoljaki odred SHS
obueni u Rusiji. Tako je otvoreno i Solunsko bojite. Sve do potkraj rata nisu
se na ovom bojitu vodile vee akcije.
Rat se vodio i izvan Europe, ponajvie da bi se zauzele njemake kolonije.
Njemaka nije imala tako dobre pomorske veze sa svojim kolonijama, niti su
one imale neko strateko znaenje, tako da su brzo bile zauzete. I njemaka
mornarica je nakon bitke kod Skagerraka 1916. g. bila prisiljena na mirovanje
u lukama. U blokadi njemakih luka i opskrbe najrevniji su bili Britanci, koji su
primjenjivali taktiku tzv. puinske blokade umjesto blokade pojedinih luka.
Rat je u to vrijeme (kraj 1916. g.) poeo polako unitavati gospodarstvo i
ekonomiju zaraenih zemalja, koje su oskudijevale u raznim sirovinama i hrani.
Njemaka flota u koju je toliko ulagano pokazala se nesposobnom da se nosi s
britanskom flotom, te je osuena na mirovanje u lukama. Najvea pomorska
bitka izmeu britanske i njemake mornarice vodila se kod poluotoka Jilanda.
Tek usavravanjem podmornikog ratovanja, Nijemci su pokuali probiti blokadu
Sjevernog mora i Britancima su najavili podmorniki rat. Njemake
podmornice torpedirale su trgovake brodove, te talijanske, francuske i
britanske ratne brodove. SAD je u to vrijeme raznim trgovinskim sporazumima
podupirao Antantu. Ugroavanje trgovakih putova prema Europi nije bilo u
interesu amerikog gospodarstva, koje se pobojalo da pobjedom Centralnih sila
europske drave nee moi isplatiti svu robu. Zato je uzimajui za povod akcije
njemakih podmornica (koje su bez upozorenja torpedirale i putnike brodove)
6. travnja 1917. uao u rat s Njemakom, to su uinile i neke druge
srednjoamerike zemlje, Portugal i Kina.
Prvi svjetski rat uveo je u uporabu brojna nova oruja kao strojnicu i brzometni
top, a najvee je bilo 1917. g. kada su prvi u ratu Englezi upotrijebili tenkove u
bitci na rijeci Som. Avioni su tek bili na poetku razvoja, tako da nisu mogli jo
efikasno djelovati kao to e to moi u 2.s.r.
ZBIVANJA U RUSIJI 1917. g.

Rusija je u 1. svjetski rat ula prilino nespremna. Njezini privremeni uspjesi u

ratu nisu mnogo znaili njezinom stanovnitvu koje je bilo nezadovoljno zbog
gospodarske zaostalosti, siromatva, velikih poreza i drugih nevolja. Seljaki
nemiri i radniki trajkovi tijekom 1915. i 1916. g. pojaali su se osobito 1917.
g. Najnapetije je bilo u Petrogradu, glavnom gradu Rusije. Tu je 25. veljae
1917. izbio generalni trajk koji je pokuala uguiti carska vojska, ali i ona se
pobunila. Tada je pod pritiskom ruskog visokog graanstva odstupio car Nikola
II. Romanov, a Rusija je postala republika. Njome je upravljala privremena
vlada. Koristei se daljnjim nezadovoljstvom ruskog seoskog stanovnitva i
radnika ruski su boljevici pod vodstvom Lenjina pripremali oruani ustanak.
Lenjin je do 1917. g. boravio u vicarskoj, gdje je okupljao meunarodnu ljevicu
i propagirao svjetsku proletersku revoluciju (zimmerwaldski pokret). Nakon
povratka u Rusiju zalagao se za provoenje trenutane revolucije, ali su tada u
boljevikoj stranci veinu imali menevici i eseri koji su bili za dogovor s
liberalnim graanstvom. No Lenjin je nakon dobivanja veine u moskovskom i
petrogradskom sovjetu oduio podii oruanu revoluciju. Posvuda su se osnivali
sovjeti koji bi postali nova tijela vlasti, a ustrojavali su i svoje oruane odrede
(Crvena armija). Trocki je svojom agitacijom priveo na stranu boljevika vojnike
i mornare u Krontatu. Nakon provedenih priprema oni su 25. listopada 1917.
g. poduzeli oruanu pobunu u Petrogradu i zauzeli sve najvanije ustanove,
svrgnuli privremenu vladu i proglasili svoju vlast sovjeta. Bila je to oktobarska
revolucija kojom na vlast u Rusiji dolaze komunisti. Odmah je osnovana
boljevika vlada pod nazivom Savjet narodnih komesara koju je izabrao 2.
kongres sovjeta radnikih i vojnikih deputata, a donesena su i tri historijska
dekreta: dekret o obrazovanju sovjetske vlasti, dekret o zemlji i dekret
o miru. Nakon to su na odranim izborima veinu u konstituanti dobili eseri,
Lenjin je proglasio konstituantu u socijalistikoj dravi nepotrebno i raspustio je
1918. g.
Sovjetska Rusija nastojala se iskljuiti iz rata i to je uradila mirom u BrestListovsku 1918. g. Rusija se tim mirom odrekla Kurlandije, Litve, Letonije,
Estonije i Poljske, te nekih podruja u Aziji, korala je priznati mir koji je sklopila
Ukrajina s Centralnim silama, obvezati se na razvojaenje vojske i platiti ratnu
odtetu od 6 milijardi zlatnih maraka. Sovjetska je vlada priznala nezavisnost
Finskoj, a bila je spremna i Poljskoj, ali je ona jo uvijek bila pod okupacijom. Da
bi sprijeila odvajanje rubnih neruskih naroda (Ukrajina) 1918. boljevika
vlada donijela je dekret o pravima naroda Rusije, kojim se pravo na
samoopredjeljenje naroda priznaje iskljuivo ako ga zatrae sovjeti dotinog
naroda, kao revolucionarna tijela, a narodima je ponuena federacija.
ZBIVANJA 1918. I KRAJ RATA
Wilson je s jedne strane potaknut boljevikom deklaracijom o miru i
samoopredjeljenju naroda, a s druge strane elei da tom revolucionarnom
zahtjevu postavi graansko-demokratsku opreku, 8. sijenja 1918. g. podnio
Kongresu svoj program 14 toaka u kojem je zacrtao principe meunarodnih
odnosa nakon rata. 1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno, a poslije toga ne
smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija e od tada uvijek raditi
javno; 2. apsolutna sloboda pomorske plovidbe za vrijeme rata i mira izvan
teritorijalnih voda; 3. ukidanje svih ekonomskih prepreka; 4. sniavanje
nacionalnih naoruanja na najmanju moguu mjeru koja odgovara sigurnosti
5

zemlje; 5. nepristrano rjeavanje kolonijalnih zahtjeva uzimanjem u obzir

interesa naroda o kojima je rije; 6. odlazak stranih vojnih snaga sa ruskog
teritorija; 7. odlazak stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune
suverenosti; 8. oslobaanje itavog teritorija Francuske s korekcijom nepravde
koju su joj nanijeli Prusi 1871. g. u Alzasu i Lorenu; 9. uspostava Italije u
njezinim nacionalnim granicama; 10. puna sloboda za autonoman razvitak A-U;
11. evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore i slobodan prilaz moru za Srbiju;
12. autonoman razvoj za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan
prolaz kroz Dardanele; 13. osnivanje slobodne Poljske s izlazom na more i
prikljuenje Poljskoj onih teritorija koje su naseljene Poljacima; 14. osnivanje
Drutva naroda koje e pruiti uzajamno jamstvo za politiku i teritorijalnu
nezavisnost malim dravama. Ovim programom Wilson je ponudio
samostalnost svim narodima i zalagao se za novi svjetski poredak bez
velikih sila.
Iako su Wilsonove toke predviale samo autonomiju narodnosti unutar A-U,
1918. g. situacija se znatno promijenila, jer je SAD priznao ehoslovakoj status
zaraene drave i izjasnio se u prilog nezavisnosti Jugoslavenima. Wilson je u
svom odgovoru caru Karlu rekao da njima (narodima), a ne njemu (caru)
pripada pravo da odlue u kojem obliku se mogu zadovoljiti njihove nacionalne
tenje. Bio je to konaan znak za poetak raspada A-U. Narodno vijee u Pragu
objavio je da vie nema pregovora s Beom, Jugoslavensko Narodno vijee
objavilo je stvaranje Drave SHS, Rumunji u Sedmogradskoj eljeli su izabrati
Narodnu skuptinu. Karlo je sada pristajao na samostalne drave, ali je
predlagao da budu povezane zajednikim izvrnim vijeem. No tada je dolo i
do promjena u Maarskoj, gdje je grof Karolji formirao ugarsko Narodno vijee i
objavio kraj dualistike monarhije i postanak nezavisne drave Ugarske.
im je ula da je Bugarska otpala, turska vlada osjetila je da se rat blii kraju.
Saveznici su bili pred samim Carigradom, a turska vojska rasprena po itavom
carstvu. I Carigrad je bio izloen pomorskom napadu, gdje su saveznici htjeli
probiti blokadu Dardanela. Mladoturska vlada bila je nesposobna da se opire,
pa je Enver-paa podnio ostavku. Nova vlada na elu s Izet-paom pokuala je
brzim mirom izbjei opasnost i zakljuiti separatni mir prije kapitulacije
Njemake, nadajui se u blae uvjete od saveznika. Vlada se obratila
Britancima, traei od njih zatitu ako napusti Njemaku. To je prihvaeno, uz
uvijete da Turska otvori tjesnace i da autonomiju Mezopotamiji, Siriji i
kavkaskom podruju. Tako je Turska 18. X. 1918. kapitulirala. Primirje s
Turskom potpisano je u Mudrosu i njime je Turska morala demobilizirati vojsku,
dati u zatoenitvo sve ratne brodove i predati garnizone u Siriji, Tripolitaniji i
Mezopotamiji. Saveznici su ovlateni da zaposjednu tjesnace, te Batum i Baku
koji im je omoguavao kontrolu eljeznica. No kako je sporazum sklopljen samo
s Britancima oni su gledali jedino svoje interese. Tako ni Francuska, ni Italija, ni
Grka nisu nale u tom primirju garancije koje bi titile njihove interese u Siriji i
Maloj Aziji.
Talijanska vojska zapoela je 24. listopada 1918. g., kad je ve sve bilo gotovo,
odluujuu ofenzivu protiv A-U. Napadnute su austrijske snage koje su se
ionako ve nalazile u raspadu. Ne udi stoga to su Talijani imali mnogo
uspjeha u toj ofenzivi. Zauzeem Vittoria Veneta ofenziva je zavrena i poraz se
pretvorio u rasulo. Austro-ugarska komanda nastojala je samo sprijeiti
6

katastrofu, a jedino su njemake jedinice tu i tamo krenule u protunapad. Ovaj

napad Italija je uinila samo iz razloga da dobije teritorije, a njime je zapravo
izazvala konani raspad A-U, koji je bio i glavnim uzrokom kapitulacije
Njemake. Vojni poraz austrijske vojske na talijanskom bojitu ubrzao je i
raspad Monarhije. U ekim i jugoslavenskim zemljama narodna vijea poela
je organizirati vlade. Car je 29. X. 1918. kapitulirao, ali je jo uvijek pokuavao
da izmeu novoformiranih drava osnuje neku dunavsku konfederaciju, kojem
bi na elu stajala carska dinastija. Taj prijedlog poslan je i silama Antante, ali
one su odgovorile da se ne mogu uputati ni u kakvo pogaanje s carskom
vladom koja vie nema ustavne vlasti. Ona priznaje samo vlade novih
nezavisnih drava. 29. X. 1918. proglaena je ehoslovaka Republika, a istog
dana je u Zagrebu proglaena Drava SHS. Dana 30. listopada 1918. g.
Narodna skuptina austrijskih Nijemaca izglasala je stvaranje austrijske drave,
koja je postala republikom, nakon abdikacije cara Karla. Istog dana priznata je
vlast Karoljiju u Budimpeti, a Tisa je ubijen.
Nijemci su nakon objave rata od strane SAD-a pourili s napadima na
zapadnom bojitu prije iskrcavanja Amerikanaca. No ti napadi su bili odbijeni, a
Nijemci potisnuti. U kolovozu 1918. g. saveznike snage poduzele su
odluujue napade na zapadnom bojitu, a u isto vrijeme dolo je i do proboja
Solunskog bojita. 29. rujna 1918. iz rata je istupila Bugarska i sklopila primirje.
A-U se morala povui s talijanskog bojita gdje su se njene snage, uglavnom
sastavljene od pripadnika raznih naroda, raspale. A-U je zatraila primirje 29.
listopada, a 8. studenog Njemaka koja je 11. 11. 1918. kapitulirala. Time je
zavren 1. svjetski rat.

3. MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU

Krajem rata nestale su sa karte tri velike carske dinastije, to je dovelo i do
promjene reima vlasti u njihovim dravama. U pobjednikim su dravama
oblici
vlasti
ostali
nepromijenjeni
(parlamentarizam).
Liberalne
i
parlamentarne ideje bile su isto tako ugroene pojavom novog politikog
pokreta na istoku komunizma. Dok liberalno i demokratsko uenje nalae
dravi zadatak da potuje prava ovjeka i u zakonodavstvu se pridrava
stanovitih opih pravnih naela i vrijednosti, sovjetsko uenje potpuno
podinjava ovjeka dravi i smatra da zakonodavac ne treba postavljati nikakvu
granicu njezinoj vlasti kad se radi o mjerama koje su u skladu s revolucionarnim
ciljem. Tako su se nakon rata pojavila dva koncepta ureenja poslijeratnog
svijeta: revolucionarni koncept, koji se nije razvio poto se socijaldemokratske
snage u srednjoeuropskim zemljama nisu zagrijale za revoluciju sovjetskog
tipa. Drugi je bio buroaski na temeljima Wilsonovih 14 toaka i Parike
mirovne konferencije.
Mirovna konferencija u Parizu poela je s radom 18. sijenja 1919. g. u
vrijeme kada je Europom harala panjolska groznica (gripa), koja je pokosila
gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko vie nego to ih je poginulo u ratu.
Znaajno obiljeje vremena u kojem je zasjedala konferencija bile su socijalne
revolucije, najveim dijelom sa socijalistikim ciljevima. Sredinja linost
konferencije bio je ameriki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje doao s
vrstim uvjerenjem da e se rad konferencije odvijati pod zastavom graanske
7

demokracije. On je bio najvei autoritet na konferenciji jer je na njoj

sudjelovao kao predsjednik SAD-a, one zemlje koja je drala u rukama polovicu
sveukupnog svjetskog kapitala, i kod koje su ostale zemlje Europe bile do grla
zaduene.
Izmeu pobjednikih sila Antante, posebno izmeu Engleske i Francuske
nije bilo jedinstvenog gledita u pogledu rada konferencije. Francuska je
eljela osigurati prevlast u Europi i to vie oslabiti Njemaku, kako je ova ne bi
mogla vie ugroavati. Insistirala je da njemaka granica bude na Rajni i da se
Njemakoj nametnu to tee ratne reparacije. S druge strane, eljela je da
lanice Antante vojno reagiraju protiv Rusije, kako bi sprijeile irenje
socijalizma u Srednjoj i Zapadnoj Europi. Engleska se zauzimala za unitenje
njemakoga kolonijalnog imperija i osiguranje prevlasti na moru. Smatrala je da
Njemaku ne treba previe oslabiti, jer bi jaka Njemaka trebala biti brana
Europe od Rusije i ravnotea Francuskoj. Uz ove tri sile, na strani pobjednika
sjedile su Italija i Japan, a sudjelovati su eljeli i predstavnici manjih drava
saveznica, predstavnici naroda Podunavlja i Istone Europe. Stoga se
postavljalo pitanje kako organizirati rad konferencije s 25 drava sa svih pet
kontinenata. Plenarne sjednice su odrane stoga samo na poetku i na kraju
konferencije, a stvarne odluke je prvo donosilo Vijee desetorice, sastavljeno od
po 2 predstavnika velikih sila, a nakon povlaenja Japana, Vijee etvorice.
Pitanje formiranja nove zajednice europskih drava postalo je najveom
potekoom u radu konferencije. Pitanje granica novostvorenih drava i njihovih
teritorijalnih zahtjeva rijeeno je pravima manjina: novonastale drave koje
nisu obuhvaale samo jedan narod, morale su se obvezati da e pripadnicima
drugih naroda u okviru svojih granica osigurati opstanak bez prisilne
integracije. Prvi je to prihvatio u ime ehoslovake Toma Masarik. Odustalo se
od naela samoopredjeljenja naroda, da se ne bi njemake austrijske
pokrajine i dijelovi eke i Poljske gdje su preteito stanovali Nijemci prikljuili
Njemakoj.
Na konferenciji su formulirana naela i nain rada Drutva naroda, koje je kao
prva vanija odluka konferencije osnovano u travnju 1919. g., a njegova su
pravila ula u zavrni dokument konferencije Versajski ugovor. Wilson je
Drutvo naroda zamiljao kao organizaciju svih suverenih drava, koje bi
trebale ravnopravno i demokratski odluivati o svim pitanjima meusobnih
odnosa i o razvoju cijelog ovjeanstva. Drutvo naroda nije naruavalo naelo
suverenosti, jer nije obvezivalo njene lanice na zajedniko postupanje, ve je
trebalo postati samo sastajalite lanica na kojem bi one uskladile svoje
poglede. Imalo je Generalnu skuptinu, Vijee od 4 do 6 stalnih i 9 nestalnih
lanova, Stalni sekretarijat, Meunarodni sud i Meunarodni ured za rad. elja
za kolektivnom sigurnou izraena je u pravilima Drutva samo naelnom
izjavom da e svaka lanica potovati teritorijalni integritet i politiku
nezavisnost drugih lanica, ali nije stvoren instrument koji bi osiguravao da
se ta obveza potuje. Za spreavanje eventualnih ratova predviene su
ekonomske sankcije lanica protiv drave napadaa. Iako je Wilson bio jedan od
idejnih tvoraca Drutva naroda, ono je ve na samom poetku doivjelo veliki
udarac kada je ameriki Senat odbio pristupanje SAD-a Drutvu.
Izostanak Rusije inio ga je jo labavijim. Jedan od elemenata Drutva koji je
imao trajan efekt bio je mandatni sistem. Posljedica rata bila je elja Velike
8

Britanije i Francuske da se domognu njemakih kolonija i dijelova osmanlijske

drave. Ali tim podrujima vie nisu mogle upravljati po svojoj volji, kao u
kolonijama, ve su dobile mandat od Drutva naroda da rade na razvoju i
dobrobiti tih naroda. Drutvu su morali podnositi izvjetaj svake godine.
Prvi mirovni ugovor na konferenciji zakljuen je s Njemakom u Versaju 28.
lipnja 1919. g. Njemaka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora,
ve su joj uruili gotov ugovor i ostavili joj nekoliko dana da ga potpie.
Njemaka nije smjela imati veu vojsku, niti uvesti vojnu obvezu. Morala je
Antanti predati veinu svojega tekog naoruanja i obvezati se da e unititi
golem broj puaka. Zabranjeno je da ima mornaricu i gradi ratne brodove.
Oduzeti su joj Alzas i Loren i pripojeni Francuskoj, Danska je dobila sjeverni
lezvig, a Poljska zapadnu Prusku, Poznanj i Gornju lesku. Gdanjsk je postao
slobodni grad pod upravom Drutva naroda i stupio je u carinsku uniju s
Poljskom. Na rok od 15 godina morala je demobilizirati i ustupiti Rajnsku oblast.
Bilo joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. Najtea odredba bila je golema
ratna odteta to ju je morala platiti saveznicima i to 126 milijardi zlatnih
maraka u roku od 30 godina.
Drugi mirovni ugovor zakljuen je u Saint ermenu 10. rujna 1919. g.
izmeu Antante i Republike Austrije. U njemu je priznat nastanak
ehoslovake, Italija je dobila Juni Tirol do Brenera gdje je ivjela znatna
talijanska manjina. Prema Londonskom ugovoru Italija je jo dobila i neke
slovenske i hrvatske krajeve: slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Koruke i
Kranjske. Za te su pokrajine voene diplomatske borbe izmeu Italije i
Kraljevine SHS. Novoj je Kraljevini SHS priznat dio Koruke, slovenska tajerska,
Kranjska i Dalmacija, a kasnije, od Ugarske, Hrvatska, Slavonija, Vojvodina, te
BiH. Poljska je dobila Galiciju. S ugarskom je sklopljen poseban sporazum u
Trianonu.
Treu ugovor zakljuen je 27. studenog u Neuillyju s Bugarskom. Njime je
Bugarska u korist Grke izgubila dio Trakije i izlaz na Egejsko more. U lipnju
1920. g. zakljuen je mirovni ugovor Antante s Maarskom, koji je potvrdio
prikljuenje Slovake i potkarpatske Rusije Slovakoj, te Sedmogradske
Rumunjskoj. Antanta je 1920. g. primorala i Tursku da u Sevresu potpiu
mirovni ugovor kojim je Turska svedena na turski etniki teritorij Anadoliju i
tjesnace s Carigradom i zaleem. Grka je na 15 godina dobila upravu nad
Smirnom i jugozapadnom Malom Azijom te nekoliko egejskih otoka. Turska je
morala priznati samostalnost Armenije pod engleskim protektoratom, a
Kurdistanu osigurati autonomiju.
Versajski mirovni sustav stvoren je sa gledita pobijeenih i pobjednika, tako da
je u svom korijenu nosio klicu revanistikih tenji, koje e se kasnije
rasplamsati u novi rat.

4. SOCIJALISTIKE REVOLUCIJE U SREDNJOJ EUROPI

NOVEMBARSKA REVOLUCIJA U NJEMAKOJ
Revolucija je zapoela 3. studenog 1918. g. pobunom mornara u
njemakim podmornikim bazama. Narednih dana zahvatila je radnitvo svih
9

veih njemakih gradova koje je poelo organizirati svoja vijea i zahtijevati

republiku. Vodea politika snaga revolucije bila je Socijaldemokratska
stranka Njemake (SPD). Revolucija je najprije pobijedila u Mchenu, gdje su
Socijaldemokrati 7. studenog preuzeli vlast i svrgnuli vladajuu dinastiju. 9.
studenog dolo je do generalnog trajka u Berlinu. Stara je vlast bila posve
paralizirana, a vladajui slojevi okirani. Predsjednik carske vlade Max Badenski
predao je tada svu vlast predsjedniku SPD-a Friedrichu Ebertu, a njegov
suradnik Scheidemann jo je istog dana s balkona Reichstaga proglasio
republiku. No dva sata kasnije Karl Liebknecht je sa balkona Reichstaga
proglasio Njemaku socijalistiku republiku i pozvao radnitvo da izgradi svoju
vlast. Veina radnitva slijedila je politiku SPD-a koja se zalagala za mirno i
zakonito ostvarenje socijalizma u suradnji s buroazijom. Tome se suprotstavila
ekstremna ljevica okupljena oko Rose Luxemburg i Karla Liebknechta u
Spartakovom savezu koji su traili uspostavu vlasti preko radnikih i vojnikih
vijea. Negdje u sredini su bili Nezavisni socijalisti, koji su s SPD-om formirali
Vijee narodnih opunomoenika. Ebert je osigurao lojalnost vojske, obeavi da
nee dirati u njenu strukturu. Time je njegova vlast bila osigurana. Nakon toga
SPD je krenuo u program oblikovanja demokratske parlamentarne republike.
Spartakov savez promijenio je kasnije ime u Komunistiku partiju Njemake,
koja je demonstracijama pokuala oboriti Ebertovu vladu. Ebet je pozvao u
pomo vrhovnu komandu i vojska je otjerala demonstrante s ulica. Zbog toga
su Nezavisni socijalisti napustili vladu, pa je SPD formirao samostalnu vladu.
Stanje se zaotrilo kad su Spartakovci poetkom 1919. g. organizirali velike
demonstracije, a protiv njih pozvani su tada reakcionarni dobrovoljaki
odredi, a umijeala se i vojska. Tako je obraunom vojske i demonstranata
zavrio pokuaj socijalistike revolucije u Njemakoj, dok su Rosa Luxeburg i
Karl Liebknecht uhvaeni i ubijeni. Ebert je odrao vlast, te su ubrzo provedeni
izbori za konstituantu na kojima su pobijedili Socijaldemokrati. No u parlamentu
su veinu ipak izborile graanske stranke, koje nisu od Njemake stvorile
republiku kakvu je htio Ebert, ve parlamentarnu graansku dravu proglaenu
u Weimaru.
OSNIVANJE KOMUNISTIKE INTERNACIONALE
Ponesen zbivanjima u Njemakoj, Lenjin je potkraj 1918. g. predloio
revolucionarnom marksistikom radnitvu svijeta osnivanje nove komunistike
internacionale, koja bi se posve odvojila od socijaldemokrata, koji nisu
prihvaali ideju o revoluciji. Tako je osnivaki kongres Tree komunistike
internacionale odran 6. sijenja 1919. g. u Moskvi. U internacionalu su ule
manje komunistike organizacije i skupine, ali nijedna organizirana radnika
stranka
s
masovnom
bazom,
osim
lijeve
norveke
i
bugarske
socijaldemokracije.
MADARSKA SOVJETSKA REPUBLIKA
(pogledaj u skriptu Povijest srednje i jugoistone Europe u XX. st.)

10

5. SJEDINJENE AMERIKE DRAVE DO 2. SVJETSKOG

RATA
Na izborima 1920. g. predsjednik Wilson i Demokratska stranka pretrpjeli su
teak poraz. Republikanska veina odbila je sudjelovanje Amerike u Drutvu
naroda, a isto tako i potpisivanje Versajskog sporazuma, te su SAD 1921. g. s
Njemakom sklopile poseban mir. SAD se jo nisu htjele vezivati za nikakve
vanjskopolitike sporazume i meunarodne organizacije, ve su ponovno
poele provoditi svoju politiku izolacionizma. Rat je isporukama za saveznike
i izgradnjom vlastite vojske dao privredi snaan zamah i zapoela je preobrazba
SAD-a u najmoniju gospodarsku silu na svijetu. Teilo se oslobaanju
privrede dravne kontrole, a te su tendencije nale svoj izraz u
Republikanskoj stranci koja je u svojem programu branila vrsti individualizam,
kao ameriki nain ivota. Dolo je do stvaranja golemih koncerna i korporacija
koji su zavladali itavom amerikom privredom. Od privrednog zamaha imao je
koristi i tzv. srednji sloj koji je naao posao u novim poduzeima. 1928. g. za
predsjednika je izabran kreator gospodarske politike SAD-a nakon rata Hoover.
1929. g. Amerika je doivjela, kao i ostatak svijeta, gospodarski slom koji je
zapoeo na crni petak 25. listopada i uskoro se produbio u veliku
gospodarsku krizu s opadanjem itave proizvodnje i rasulom nadnica i cijena.
Hooverova vlada nije se znala ponijeti s posljedicama gospodarske krize, te je
na izborima 1932. g. pobijedio demokratski kandidat Roosevelt. On je zapoeo
s mjerama hitne pomoi, zapoljavanju putem velikih javnih radove, stabilizaciji
cijena u poljoprivredi, iskoritavanju prirodnih sila (regulacija rijeke Tenessee).
Zatim je donio obiman program socijalnog preobraaja i ureenje radnog
odnosa. U poetku se krupni kapital tome odupirao putem Vrhovnog suda koji
je neke zakone proglaavao protuustavnima, ali je nakon izmjene njegovog
sastava vlada dobila slobodne ruke. Taj program gospodarskog oporavka
poznat je u svijetu pod nazivom New Deal. Dolo je do preobraaja
strukture itave poljoprivrede, od iskoritavanja tla do uklanjanja zakupa.
Liberalizacija radnog odnosa donijela je priznavanje sindikata u federalnom
okviru kao partnera u pregovorima s poduzetnicima, te je uvedeno mirovinsko i
zdravstveno osiguranje. Teite se polako poelo pomicati s pojedinih drava
prema federalnoj vladi, ija se djelatno poveala. Roosevelt je smatrao da se
obrana amerikog stila ivota i amerike slobode o vanjskih i unutarnjih
neprijatelja mora sastojati od mjera za zatitu ekonomske sigurnosti graana.

6. VELIKA BRITANIJA I NJEZIN COMMONWEALTH

Na kraju rata Velika Britanija je u potpunosti postigla svoj cilj, a to je bilo
iskljuivanje Njemake s mora, a s druge strane bila je osloboena i ruskog
pritiska u azijskom prostoru. Razvijena brodogradnja brzo je nadoknadila
gubitke u floti, nastale tijekom rata. No ekonomska baza britanskog imperija
nije vie bila onako jaka, kao prije rata, jer su trite preuzimale nove
industrijske grane koje su imale svoje najjae centre u SAD-u i Njemakoj.
Britanija se ipak drala svoje povijesne politike tradicije da se sve neminovne
promjene vre postupno i demokratski preko parlamenta. Nije bila spremna
svoje politiko i drutveno ureenje mijenjati na brzinu, pa zato socijalistika
11

revolucija u Britaniji nije nikada imala izgleda za uspjeh. Radnici su

svoja prava branili preko trade uniona, koji su i 1919. g. sprijeili veu
vojnu intervenciju protiv sovjetske Rusije.
Nakon parlamentarnih izbora 1922. g. Liberalna stranka je izgubila odluujue
mjesto na politikoj sceni, iako je njezin voa Lloyd George uivao veliki
ugled. Potrebe novog vremena shvatili su najbolje konzervativci, koji su
pokuali sauvati to vie od predratne Engleske. Odluan prodor izvojevala je
Laburistika stranka, koja je zamijenila liberale kao najjaa opozicijska
stranka. Financijsku podrku imala je u raznoliko udruenim trade unionima.
Oni su tako 1924. g. doli na vlast, ali je vlada pala, jer Parlament nije htio
ratificirati priznanje SSSR-a. Ponovno e dobiti mandat 1929. g. kada e
razliitim javnim radovima postupno poeti preusmjerivati privredu i rjeavati
pitanje nezaposlenosti. No zbog gospodarske krize 1931. g. bila je oformljena
vlada narodne koalicije, koju je vodio Mac Donald. Njegova politika
gospodarskog zatvaranja nije uspjela, jer su britanski dominioni ve izvojevali
toliku samostalnost da njima nije vie bilo mogue upravljati prema potrebama
otoka. Ipak, koalicijska vlada je uspjela sanirati posljedice krize, a 1935. g. ju je
zamijenila konzervativna vlada Stanleya Baldwina.
Engleska vanjska politika izmeu dva rata bila je prilino kobna za razvoj
svijeta. Britanija je htjela nastaviti predratnu politiku apsolutnog gospodstva na
moru i ouvanju svoj imperija, a na kontinentu politiku ravnotee snaga. U
dvadesetim godinama je politikom poputanja pokuala Njemaku ponovno
integrirati u europsku zajednicu, te je sredinom dvadesetih Njemaka
osloboena plaanja reparacija. Zbog toga je bila u stalnim nesporazumima s
Francuskom, ali je s njom morala suraivati jer je samo tako mogla osigurati
jamstvo napretka Europe. Kad se pojavio faizam Britanci su pokazali
kolebljivu politiku. U vrijeme panjolskog graanskog rata zauzimali su se za
potpuno nemijeanje, ime su slabili panjolsku republiku. Najkobnija je bila
vanjska politika Chamberlaina koji se nadao da e od 1937. g. teritorijalnim
koncesijama u Europi zadovoljiti Hitlera i sauvati mir, te je bio inicijator
Mnchenske konferencije 1938. g.
Nakon 1.s.r. engleski su se dominioni jo vie osamostalili. Tako je 1922. g.
Irska postala dominionom, ime je privremeno okonana dugotrajna borba
Iraca za samostalnost. Naglaavajui potpunu ravnopravnost matine drave sa
dominionima, koje su nazivali slobodni narodi, Britanci su naziv Imperija
zamijenili sa Britanska zajednica naroda. elja za dobivanjem statusa
dominiona javila se i u Indiji, najvanijoj engleskoj koloniji. Odmah nakon
zavretka rata Indiju su zahvatili snani protuengleski nemiri pod vodstvom
Kongresne stranke Mahatme Gandhija. On je 1922. g. zatraio autonomiju,
a potom poveo politiku pasivnog otpora protiv Engleza. Indijce je pozvao da
bojkotiraju englesku industrijsku robu. Britanci su odgovorili represivnim
mjerama, ali je otpor i dalje rastao. Na zasjedanju Indijskog nacionalnog
kongresa u Lahoreu 1929. g. pretena veina pod vodstvom Gandhija i Nehrua,
zahtijevala je potpunu samostalnost Indije, to je izazvalo zatvaranje
nacionalnih i politikih voa. 1935. g. britanski je parlament donio zakon o
Indiji, prema kojem se 1937. g. Burma odvaja od Indije, a sama Indija i dalje
ostaje pod britanskom vlau i bila je ureena kao savez pokrajinskih dravica,
koje su dobile autonomne vlade. 1937. i 1939. g. dolo je do krvavih sukoba
12

izmeu muslimana i hindusa, to je pred poetak 2.s.r. onemoguilo Indiji

dobivanje nezavisnosti.

7. FRANCUSKA DO 2. SVJETSKOG RATA

Francuska je iz 1.s.r. izala kao pobjednik, te je na Parikoj mirovnoj konferenciji
bila glavni strateg. Do Hitlerovog uspona u europskoj politici ponaala se kao
hegemon, te se osobito u Srednjoj Europi oslanjala na niz drava koje su
ispunjavale njezine elje. Francuska je neprestano strahovala od obnove
Njemake, koja bi se mogla ponovno uzdignuti. Na poetku 20-ih ekonomija se
oporavila povratkom Lorena i Alzasa to je ojaalo francusko rudarstvo i
metalurgiju, ali je i nakon rata u industrijskoj proizvodnji zaostajala za
Britanijom i Njemakom. Zbog naglog pada vrijednosti franka veliki broj ljudi je
osiromaio, osobito srednji sloj. Valutu je stabilizirala vlada tek sredinom
dvadesetih na elu s Poincareaom.
Desetljee nakon 1.s.r. politiki je bilo vrlo nestabilno. Stare konzervativne
monarhistike stranke su nestale. Desnica (bogati ljudi koji su branili svoj
privilegiran poloaj) prihvatila je demokraciju i parlamentarizam i djelovala je
unutar sistema. Radnike nemire 1919. doekao je desniarski reim
Clemenceaua mjeavinom sile i poputanja. Poboljano je socijalno
zakonodavstvo i zakljueni novi kolektivni ugovori izmeu poslodavaca i
sindikata. Radniki se pokret, potkraj 1920. g. podijelio na komuniste, koji su
bili u veini i prikljuili se Komunistikoj internacionali i na socijaliste, koji su tek
1924. g. dostigli komuniste. Oni su bili pristae parlamentarizma i
reformistikog puta u socijalizam.
U prvim poratnim godinama vladali su desniarski reimi koji su u pogledu
Njemake zauzimali kruto i beskompromisno stajalite i traili su striktno
provoenje odredbi mirovnog sporazuma. Postigli su da 1923. g. Francuska
okupira Ruhrsku oblast, ali su ve 1924. g. na izborima izgubili od socijalista
(lijevi kartel). Vladu je formirao lijevi radikal Herriot. Radikalna stranka
republikanizma, demokracije i slobode, koja je branila naela francuske
revolucije, afirmirala se potkraj 19. st. i bila je sve vrijeme glavni nosilac Tree
Republike. Predstavljala je uglavnom nii sloj i seljake srednjake, inovnike,
ljude slobodnih zanimanja. Politika joj je bila napredna, ali u ekonomskom
pogledu konzervativna i reakcionarna. Bila je neprijateljski raspoloena prema
katolicima, krupnom kapitalu i veleposjedu, ali nepovjerljiva i prema
socijalizmu, drei se vrsto putova demokracije i parlamentarizma. Heirrotova
vlada je smanjila napetosti s Njemakom i priznala je SSSR. Francuski ministar
Briand 1928. g. postigao je s amerikim m.v.p. Kelloggom sklapanje pakta kojim
bi se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u meusobnim sporovima.
Poetkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i politiku krizu. Pojavio
se niz organizacija faistikog tipa kao kraljevi kameloti, patriotska
omladina, francuska akcija i ognjeni krievi. Oni su zahtijevali ukidanje
parlamentarne demokracije i okonanje klasne borbe uvoenjem autoritarnog
sistema vladavine. Na izborima 1932. g. radikali i socijalisti ponovno su dobili
veinu, ali nisu mogli rijeiti ekonomsku krizu, a kad se 1934. g. saznalo za
financijske skandale u koje su bili umijeani i lanovi vlade, faistike
13

organizacije organizirale su masovne demonstracije i pokuale sruiti

reim. Tada su socijalisti pozvali radnitvo i sve demokratske politike snage na
obranu parlamentarizma i demokracije. Tako su i komunisti prihvatili ponudu
socijalista za suradnjom i napustili politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili
otru borbu za socijalizam u korist borbe protiv faizma. 1936. g. stvoren je
Narodni front sastavljen od Radikala, Socijalista i Komunista. Front je
pobijedio na izborima i stvorena je vlada koju je vodio Leon Blum, voa
socijalista. Iste godine sindikati su organizirali velike trajkove kojima su
pokuali prisiliti vladu da ostvari obeani program. Matingonskim
sporazumom poveane su plae i sklopljeni kolektivni ugovori, ali je inflacija
ubrzo anulirala taj napredak. Dolo je do razilaenja u koaliciji, jer radikali nisu
bili naklonjeni politici Bluma koja je bila usmjerena na socijalizaciju. A i u
vanjskoj politici Blumova se vlada nala u tekoj poziciji. Blum je elio podrati
republikansku panjolsku, ali se plaio otpora radikala, koji su insistirali na
neutralnosti, pa i desnice koja je bila za Franca. Naposljetku vlada se pridruila
Englezima u komitetu za nemijeanje. Narodni se front 1938. g. raspao i do
poetka rata vlade su sastavljali radikali (Daladier) koji su se prikljuili Britaniji
1938. g. prilikom potpisivanja Mnchenskog sporazuma.

8. NJEMAKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

WEIMARSKA REPUBLIKA
Privredni temelji Njemake nakon rata bili su toliko vrsti da ih ni udar
nakon Parike mirovne konferencije nije mogao pogoditi. Osnove industrije
rudarstvo, industrija eljeza i elika, radile su prema suvremenim metodama uz
neprestanu racionalizaciju, pa ak i integraciju. Monopol na podruju kemijske
industrije bio je zbog nametanja ugovora o izruenju patenata djelomini
izgubljen, ali je i dalje bio znaajan. Kapaciteti su se koncentrirali u nekoliko
podruja: u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj Njemakoj. Berlin je kao glavni grad
postao privredni centar Njemake. Poljoprivreda je i dalje bila vrlo efikasna i
proizvodila je dovoljno za domae potrebe.
Na izborima za konstituantu 1919. g. SPD nije dobio apsolutnu veinu, pa je
morao suraivati s dvjema graanskim strankama (Njemaka demokratska
stranka i Katoliki centar). Oni su stvorili tzv. weimarsku koaliciju, koja je
11. studenog donijela i ustav. Tim ustavom drava je ostala decentralizirana i
pokrajinske su vlade sauvale svoje politike nadlenosti, a Pruska je ostala
netaknuta. Upravo je opstanak Pruske pridonio stabilnosti nove drave, jer su u
njoj veinu imali socijaldemokrati, za razliku od Bavarske i Ruhra, gdje su
desniari iskazivali snaan separatizam.
Uvrenju drave trebao je pridonijeti i jak poloaj predsjednika republike.
Njega je plebiscitarno birao cijeli narod, te je on bio nezavisan o parlamentu.
On je imenovao i otputao kancelara i njegove ministre, a zakonske je
prijedloge, pa ak i ako su proli parlament, mogao stavljati na referendum i bio
je vrhovni zapovjednik vojske. Na temelju ustava mogao je objaviti izvanredno
stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav. Tako monog
predsjednika nazivali su nadomjestkom za cara. Prvi predsjednik bio je Ebert,
koji je na odgovoran nain koristio svoje ovlasti i pomagao je da nova drava
14

prebrodi sve krize u prvim godinama nakon rata. 1920. g. ipak je desniarski
orijentiran berlinski garnizon izvrio pu i na vlast doveo Wolfganga
Kappa. Legalna se vlast sklonila u Dresden, a potom u Stuttgart, dok je
radnitvo diljem drave spontano zapoelo trajk. Dio vojske ostao je vjeran
staroj vladi, koju je podravala i Antanta i pu je propao, ali je pokazao kako su
antidemokratske snage u Njemakoj i dalje jake.
Na izborima 1920. g. SPD i Demokratska stranka izgubile su mnogo mandata, a
ojaala je ljevica (nezavisni i komunisti). Nakon tih izbora, pa sve do 1928. g.
nastaju vlade centra (demokrati, narodna stranka i centrum) koju su tolerirali,
pa i podravali socijaldemokrati i ljeviari. SPD je na vlast doao samo jo 19281930. Brojano ojaala KP pokuala je u dva navrata doi na vlast
revolucionarnim prevratom i to 1920. g. i 1923. g. No nije imala uspjeha, jer je
vojska bila izrazito protusocijalistiki orijentirana. Godine 1923. izbila je i
ekonomska kriza koja je onemoguila plaanje reparacija. Tako su Francuzi, da
bi osigurali svoj dio, vojno okupirali industrijski najjae njemako podruje
Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom i proizvodnja u Ruhru je
obustavljena. Amerikanci i Englezi nisu se slagali s francuskom politikom
okupacije, ali nisu nita poduzimali. Stoga je njemaka vlada da bi izbjegla
ekonomsku katastrofu, morala odustati od pasivnog otpora. Ekonomsku
nestabilnost pokuala je 1923. g. iskoristiti malobrojna Nacionalsocijalistika
stranka Adolfa Hitlera i u Mchenu izvriti prevrat i dokopati se vlasti.
Bavarska vlada i vojska su uguile pu i nakon toga ne pokret gotovo zamro.
Kad su 1924. g. Amerikanci i Englezi izali s novim planom plaanja njemakih
reparacija, a Njemaka poela s plaanjem, Francuzi su se povukli iz Ruhra.
Dolazi do naglog jaanja privrede. Na izborima za predsjednika 1925. g.
pobijedio je kandidat desnice Hindenburg, koji je u poetku potovao ustav i
republiku, ali je kasnije radio u korist desnice i pridonio padu Weimarske
republike. Prvi diplomatski uspjeh Njemake bio je 1922. g. sklopljeni
Rapallski ugovor sa SSSR-om, koji je Njemakoj pruio oslonac protiv
omrznute Poljske i otvorio sovjetsko trite. Ugovorom u Locarnu 1925. g.
Njemaka je priznala francuske granice na zapadu i bila primljena u Drutvo
naroda, ali nije htjela priznati istone granice prema Poljskoj. Nastojala je i dalje
dobiti olakice za plaanje reparacija, to joj je uspjelo 1929. g. na konferenciji
u Hagu.
Privredna kriza poetkom tridesetih imala je za Njemaku katastrofalne
posljedice. Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Mllera pala je
1930. g. zato to SPD nije mogao prihvatiti zahtjeve kapitala da se smanje
izdaci drave za pomo nezaposlenima kako bi se tereti ekonomske krize
prebacili na lea radnika. Osnovana je nova graanska vlada centra na elu s
Brnningom. Na izborima 1930. g. SPD je i dalje najjaa stranka, ali su se
glasovi ostalih lijevih stranaka presipali u 20% za nacionalsocijaliste.
Brnning nije imao mnogo podrke u parlamentu, a svoj je program provodio
posebnim vladinim odlukama, primjenom predsjednikovih ovlatenja. Tako je
Njemaka postala predsjednika republika. Privredna kriza pokuala se
svladati tednjom, ali je to samo povealo broj nezaposlenih. To je iskoristila
desnica i 1932. g. oborila Brnninga. Privrednu krizu nije okonalo i otpisivanje
reparacija 1932. g. u Lozani. Krupni kapital odluio se tada osloniti na
Hitlera, koji je obeavao prestanak klasne borbe. Do njegovog dolaska na vlast
15

kancelar je bio Franz von Papen koji je pridonio ruenju ostataka weimarske
demokracije. Raspustio je zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili
socijaldemokrati, ime su izgubili svoju najvaniju bazu. Radnitvo nije prualo
nikakav otpor. Nacionalsocijalisti su pojaali propagandu i fiziki teror i
poveavali svoj postotak na parlamentarnim izborima 1932. g. U sijenju 1933.
g. sporazumjeli su se s ostalim desniarskim strankama i predsjednikom
Hindenburgom i Hitler je 31. sijenja 1933. g. postao njemaki kancelar.
NJEMAKA POD NACIONALSOCIJALIZMOM
Hitler je svoj program nacionalsocijalizma iznio jo 1924. g. u knjizi Mein
Kampf. U njoj je svoje poglede na psihologiju masa, iz kojih se moe
raspoznati njegova nadarenost za zavoenje naroda. Taj mu je talent omoguio
da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je odbacio politiku
Weimarske republike i iznio je svoj vanjskopolitiki cilj da za njemaki narod
dobije prodor na Istok (Lebensraum) kako bi Nijemci stekli svjetsku
vanost. Program stranke proglaen je jo 1920. g. nepromjenjivim i u svojoj
prvoj toki zahtjeva pravo Nijemaca na samoopredjeljenje radi ujedinjenja. U
Hitlera se ta ideja povezivala i s rasnom ideologijom, s primitivnim biologizmom
iz Darwinove borbe za opstanak. U Mein Kampfu on je objavio nadmonost
nordijsko-germanskog ovjeka, utjelovljenog u Nijemcu, te njemako
gospodstvo, kao povijesno poslanje njemakog naroda. Smisao sveg politikog
ivota on vidi u dobivanju prostora, zadai kojoj dravnik treba podrediti sve
ostalo. Unutranja politika treba sluiti samo da stvori temelj sile u borbi za
opstanak prema vani. Iz toga je izraslo opravdanje za vou-diktatora i
totalitarno-diktatorsku dravu. Njemaki je narod imao pravo da sve druge
tobonje manje vrijedne narode zgazi, uniti, protjera ili pretvori u svoje sluge.
U vrijeme ekonomske krize NSS je svojim antikapitalizmom i
antiboljevizmom privukla mase srednjih slojeva, koje su rado prihvaale
njezinu propagandu da treba tititi onog koji ivi od rada svojih ruku i poteno
zaraene imovine. Svi ti ekonomski upropateni slojevi zduno su odobravali
NSS-u njezin napad na nepravedan versajski sistem i pogubni kolektivizacijski
boljevizam. Kako su na vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistiki
krugovi shvatili da nee moi lako izai na kraj s ljevicom, odluili su se da
upotrijebe nacionalsocijalizam kao oruje protiv nje. Nakon dogovora u Bad
Harzburgu 1931. g. bilo je samo pitanje vremena kada e NSS doi na vlast. Pri
tome se ona koristila i neuobiajenim fizikim terorom koji su provodili njezini
udarni odredi tzv. Sturmabteilugen.
im su nacionalsocijalisti uli u vladu, zapoeli su provoditi unutranjopolitike
mjere koje su ih ubrzo pretvorile u prave gospodare Njemake. Hitler je
postigao rasputanje Reichstaga i raspisivanje novih izbora 1933. g.,
vjerujui da e na njima dobiti plebiscitarno pravo za nacistiku vladavinu. Da
bi se obraunao s svojim najeim protivnicima komunistima optuio ih je
za paljenje Reichstaga 27. veljae. Dan nakon paljenja, vlada je donijela
uredbu O zatiti naroda i drave i Protiv veleizdajnikih smutnji koje su
ukidale osnovna ustavna prava i pravo priziva pred sudom. No, unato tome,
izbori nisu Hitleru donijeli podrku kakvu je oekivao, te se morao udruiti s
drugim desnim strankama da bi imao veinu u parlamentu. Iz parlamenta su
iskljueni komunisti. 1933. g. parlament pristankom graanskih stranaka
16

donosi Zakon o ovlatenju kojim je vladi do etverogodinje pravo

izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta, ukljuujui i budet
i zakljuivanje meunarodnih ugovora. Time je oznaen kraj Weimarskoj
republici. Uskoro su rasputene sve zemaljske parlamentarne vlade i
postavljeni su dravni komesari. Velika ovlatenja dobila je i policija, a
uspostavljena je i Tajna policija (Gestapo).
Njemaka je poela revno s provoenjem politike svoga Fhrera, koji je
uivao podrku cijele zemlje zahvaljujui propagandnom stroju svoga ministra
Gbbelsa. Nacisti su se brzo obraunali i s radnikim sindikatima kada su u krvi
uguene radnike demonstracije. Sindikati su rasputeni, a radnici ulanjeni u
Njemaku frontu rada koju su vodili nacisti. Uskoro je zabranjen SPD, a
graanske su se stranke same raspustile. Nenacistike stranke u vladi Hitler je
odgurnuo na poloaje na kojima nisu mogli ni o emu odluivati. Kod daljnjih
izbora za parlament postojala je samo NSS (NSDAP). Prijetnju vlasti Hitleru
jedino su predstavljali sukobi unutar njegove stranke, koji su izbili oko udarnih
odreda koje je predvodio Ernest Rhm. Njega je Hitler smatrao suparnikom i
dao ga je 1934. g. likvidirati to su uinile snage zatitnog odreda
(Schtzstaffel) na elu sa Heinrichom Himmlerom. Po Njemakoj su uskoro
poeli nicati koncentracioni logori u koje su nacisti zatvarali politike
protivnike, ponajvie komuniste. 1934. g. umro je i predsjednik drave
Hindenburg, pa je Hitler postao i predsjednik drave i postao formalno vrhovni
zapovjednik vojske.
Ekonomska politika NSS-a odgovarala je stanju u kojem se nala Njemaka
nakon gospodarske krize. Nacisti su poeli ubrzano naoruavanje i postavili
su program autrakije, da bi drava postala neovisna o uvozu sirovina. Ta je
politika za nekoliko godina uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemaku
marku. Takav ekonomski polet mogao je biti samo kratkotrajan, jer je nakon
njega morala uslijediti vojnika agresija i osvajanje. 1933. g. Hitler je
zakljuio konkordat s Vatikanom i tako izbjegao kritiku katolikih Nijemaca.
Potekoa nije imao ni s protestantima, jer je nacizam formalno osiguravao sve
eljene slobode za vjerski ivot. Za mlade je uspostavljena organizacija
Hitlerjugend koja je propagirala uenje o krvi i tlu.
Nacisti su ubrzo poeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti
njemake idove. Najprije su uklonjeni iz javnih slubi, a u noi izmeu 9. i 10.
studenog 1935. g. napadnute su njihove sinagoge i groblja (kristalna no). Na
kongresu NSS-a u Nrbergu 1935. g. usvojeni su tzv. Nrberki zakonu, na
temelju kojih su idovima oduzeta graanska prava. U vanjskoj politici nacizam
je od samog poetka bio agresivan. 1933. g. Njemaka istupa iz Drutva naroda
i otkazuje kolektivnu suradnju. Ubrzo je prekinula odnose s SSSR-om, elei
demonstrirati svoj programski antiboljevizam. 1934. pribliila se Poljskoj i s
njom zakljuila ugovor o nenapadanju i prijateljstvu. 1936. g. Hitler uvodi
vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast. Od 1936. g. Njemaka je sve jaem
prijateljskom odnosu s Italijom i obje se drave meusobno podupiru u vanjskoj
politici. 1938. g. Hitleru je uspio njegov veliki vanjskopolitiki cilj prikljuenje
Austrije. U jesen 1938. g. dolo je do Mnchenskog sporazuma u kojem je
unitena ehoslovaka, a sudetska oblast prikljuena Njemakoj. Kad je
okupirao ehoslovaku i potpisao sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Hitler je
1. rujna 1939. g. napao Poljsku i zapoeo 2.s.r..
17

(o njemakom pripajanju Austrije i eke vidi u skripti PSIJE 20. st.)

9. SOVJETSKI SAVEZ DO 2. SVJETSKOG RATA

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je bila jedina zemlja Europe u kojoj se poeo
razvijati socijalistiki sovjetski sistem. Pobjeda Lenjinovog komunizma u Rusiji
izazvala je u marksistikom radnikom pokretu podvajanje na dvije struje:
komunistiku, koja je pokuala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideji i
socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se
reformski put u socijalizam. Komunizam je nakon 1.s.r. bio jo preslab da bi se
ostvarila njegova ideja o svjetskoj socijalistikoj revoluciji. Sovjetski se Savez
morao sam i vlastitim naporima razvijati iz svoje zaostale privrede i pronalaziti
odgovarajua politika i ekonomska rjeenja.
Boljevici su se mirom u Brest-Listovsku osigurali od vanjskih neprijatelja, ali su
bili suoeni sa sve snanijom kontrarevolucijom unutar zemlje, koju je
podravala Antanta. Zbog suprotstavljanja miru s Njemakom boljevike su
napustili lijevi eseri koji su se zalagali za nastavak rata. Oni su se protivili i
boljevikoj agrarnoj politici koja je zahtijevala od seljaka da dravi predaju sve
proizvodne vikove. Lijevi su eseri bili protiv klasne borbe na selu i zauzimali se
za trinu privredu. Oni su u suradnji s drugim eserima podigli pravi seljaki
ustanak, te su u atentatu ranili i samog Lenjina. Pobuna je uguena, a njezini
voe osueni na smrt. Nakon toga iz sovjeta su potisnuti svi protivnici
boljevika i organiziran je jednopartijski sistem vladavine.
Na periferiji Rusije organizirala se kontrarevolucionarna vojska koju je vodio
bivi carski admiral Aleksandar Kolak. Kontrarevoluciju je novcem i orujem
pomagala Antanta. Englezi su se ubrzo iskrcali u Arhangelsku, a Japanci u
Vladivostoku. Najvanija podrka kontrarevolucije bila je tzv. eka legija
sastavljena od bivih A-U vojnika. Kad su ih boljevici pokuali razoruati
zapoeli su neprijateljstva i zauzeli sibirsku eljeznicu. Tek u jesen 1918. g.
Crvena armija (CA) se pregrupirala i na elu s Trockim poela potiskivati
kontrarevolucionarne snage (KRS).
Kad je zavren 1.s.r. Antanta je krenula u otvorenu akciju protiv boljevika u
Rusiji. Kolakovu vladu u Omsku priznala je kao vladu cijele Rusije, a priznao
ga je i general Denikin koji je s Francuzima skupljao kontrarevolucionarnu
vojsku u Ukrajini. KRS su u proljee 1919. g. krenule u vojniki mar na Moskvu
i Lenjingrad, koji je dobio teak udarac nakon to je na prijedlog Wilsona u
Parizu odlueno da se Antanta ne mijea otvoreno u sukob u Rusiji. Crvena
armija je to iskoristila i razbila KRS koje se bez pomoi Antante nisu mogle
odrati. Do 1920. g. sovjetska se vlast proirila na sve krajeve nekadanjeg
carstva. Izvan je ostao Kakvkaz za koji su se boljevici morali boriti, te baltike
drave kojima je 1920. g. priznata nezavisnost.
1920. g. SSSR je upleo u pogranini sukob s Poljskom. Nakon prvih vojnih
uspjeha Poljaka i njihovog prodora do Kijeva, Crvena armija je prela u
protunapad i doprla do Varave, ali je tamo poraena jer su Poljacima pomogli
Francuzi. Nakon toga poljska je granica pomaknuta daleko na istok, to je SSSR
18

mirom u Rigi 1921. g. i priznao. Boljevici su 1921. g. osvojili i kavkaske

drave.
U prvim godinama nakon rata, u tzv. ratnom komunizmu boljevici su
nastojali ukinuti trinu privredu, pa ak su pokuali ukinuti i novac, te uvesti
robnu razmjenu izmeu pojedinih grana privrede. Za plaanje hrane
poljoprivredi, drava je slala industrijske i zanatske proizvode posve
podravljene industrije. Za voenje takve privrede stvoren je golemi birokratski
aparat koji je bio nestruan i nedorastao zadacima. To je izazvalo
nezadovoljstvo tvornikih radnika, jer je 1920. g. poelo nedostajati sirovina, pa
i hrane. To nezadovoljstvo poetkom 1921. g. dovelo je do ponovnog
zahtijevanja za vlau sovjeta koji bi ukljuivali vie stranaka, a ne samo
boljevike. Poeo se pojavljivati i anarhizam. Poetkom oujka izbila je
pobuna u luci Krontatu, gdje su radnici i vojnici zahtijevali odbacivanje
jednopartijske diktature i uspostavljanje sovjeta bez boljevika. Pobuna je
uguena vojnom akcijom Tuhaevskog. Te bune navele su boljevike da
razmisle o novom nainu gospodarenja. Na 10. kongresu usvojen je Lenjinov
prijedlog nove ekonomske politike (NEP) koja se zasnivala na dvjema
postavkama: ne odustajanje od socijalistikog program ukidanja privatnog
vlasnitva na veim poduzeima u vanim privrednim granama, ali osobnu
zainteresiranost proizvoaa treba poveati razvijanjem trinih odnosa. 1921.
g. ukinuta je seljacima rekvizicija i uveden porez u naturi. Vikove koji bi im
preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tritu. Doputena su i manja
privatna poduzea i trgovine. Protiv NEP-a bili su neki boljevici (Trocki) jer je on
znaio odustajanje od revolucionarnog puta u socijalizam. U rukama sovjetske
drave i dalje su financije, teka industrija, vanjska trgovina, promet i velike
poljoprivredne povrine, pa nema opasnosti od ugroavanja socijalizma.
Krajem 1922. g. boljevici su formalno proglasili Savez Sovjetskih
Socijalistikih Republika (SSSR). Drava je nastajala postupno, s
pobjedama boljevika i uvoenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda biveg
Ruskog Carstva. Boljevika stranka je priznala nakon revolucije
samoopredjeljenje naroda, ali se zauzimala za federativno povezivanje
posebnih nacionalnih sovjetskih republika (Lenjin), protiv ega je bio Staljin koji
se zalagao samo za autonomiju naroda. SSSR je 1923. g. dobio i svoj ustav.
Najvii organ bio je Svesavezni kongres sovjeta u koji su sovjeti saveznih
republika slali svoje delegate. Samo su mjesni sovjeti birani izravno na opim
izborima. Kongres sovjeta izabirao je svoj prezidij i predsjednik prezidija
formalno je predstavljao dravu, ali nije imao nikakve ovlasti. Savjet narodnih
komesara ostao je i dalje snana izvrna vlast koja je obavljala sve dravne
poslove.
1924. g. umro je Lenjin, a nakon njegove smrti dravu je vodio kolegij
trojice trojka Zinovjev-Kamenjev-Staljin. Na kraju je Staljinu (od 1922. g.
generalni sekretar partije) polo za rukom da preuzme svu vlast, zahvaljujui
tome to je u rukama drao partijski birokratski aparat. Uklonio je s puta sve
svoje protivnike, pa i samog Trockog i Buharina. Staljin je objavio uenje o
socijalizmu u jednoj zemlji (nasuprot Trockom koji je htio svjetsku
revoluciju). On je poeo s pretvaranje preteno agrarne Rusije u industrijsku
dravu, pa je 1927. g. proglasio prvi veliki petogodinji plan. Taj je plan razbio
seljaki privatni posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju
19

poljoprivrede. Preobraaj sela vrio se bezobzirno, pa su ogoreni seljaci sami

poklali svoju stoku i izazvali propast. U razdoblju 1931-1933 zemlju je
zahvatila velika glad, koja je odnijela oko 10 milijuna ivota. Nakon toga
zapoinje postupan ekonomski oporavak zemlje. Drugi petogodinji plan donio
je izgradnju kanala i eljeznica, te nastajanje velikih kombinata u koje bi se
udruile industrije cijelih pokrajina. Poelo je i naglo jaanje i naoruavanje
Crvene armije. Oni koji nisu postupali u skladu s interesima drave i partije bili
su odvoeni u koncentracione logore u Sibiru, pa je do 1935. g. u njima bilo
vie od milijun zatvorenika koji su sluili kao radna snaga za velike pothvate.
Staljin je provodio istke i u partijskom vodstvu, koje su vrhunac dosegle 1936.
i 1938. g. Prvo se okrenuo protiv desne opozicije, koja se opirala prinudnoj
kolektivizaciji, a potom protiv eventualnih suparnika. Na politikim sudskim
procesima osuena je veina vodeih boljevika iz dana revolucije i potom
likvidirana. Trocki je bio prisiljen da ode u emigraciju u Meksiko, gdje ga je ubio
Staljinov atentator. Desetkovano je vodstvo Crvene armije sa slavnim
Tuhaevskim, tako da je vojska due vrijeme bila oslabljena. Na vrh se sada
popela nova generacija sovjetske inteligencije koja je odrasla u novoj
dravi. Iskovala se nova svijest ispunjena tradicijom ruske prolosti koja je pravi
nastavak nala sada u socijalizmu. Na vrhu drave stajao je Staljin koji je imao
neogranienu vlast. Od 1934. SSSR je bio lan Drutva naroda i s pomou njega
se htio osigurati od nacistike agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa
zapadnim demokracijama SSSR je napustio tu politiku i u kolovozu 1939. g. na
sastanku Staljina i Ribentropa sklopio sporazum o nenapadanju s
Njemakom, te o podjeli Poljske.

10. RAZVOJ FAIZMA U ITALIJI DO 2. SVJETSKOG RATA

Faizam je naziv za totalitarni politiki sistem koji se nakon 1.s.r. pojavio u onim
kapitalistikim zemljama u kojima parlamentarna demokracija nije bilo dovoljno
uvrena u politikom ivotu. To se prije svega odnosi na Italiju, Njemaku i
Japan.
Za
pojavu
tih
sistema
postojali
su
vanjskopolitiki
i
unutranjopolitiki razlozi. Versajskim mirom te su drave dobile manje
nego to su oekivale (Italija) ili ih je pak mir jako pogodio (Njemaka), pa su
se zato u njihovim drutvenim strukturama pojavile jake politike, prije svega
konzervativne snage, koje su teile reviziji odredaba mirovnog ugovora, a
u vanjskom politici zauzimale agresivna stajalita prema svojim susjedima. Sve
su se te snage pothranjivale tekim ekonomskih stanjem u dravi koji je
proizlazio iz stanja nakon 1.s.r., a u kojem se najbrojniji srednji sloj (seljaci, sitna
buroazija, inovnitvo) poinje oslanjati na novu drutveno-politiku izrazito
konzervativnu doktrinu. Ta je doktrina sadravala opiranje liberalnom
kapitalizmu i monopolizmu koji je ugroavao opstanak srednjeg sloja, a s druge
strane je odbacivan i socijalizam. Faizam je politika mobilizacija zaostalih
sektora drutva, mobilizacija nezadovoljnih modernizacijom, racionalizacijom i
drutvenom emancipacijom. Faizam je vidio spas u vrstoj autoritarnoj
nacionalnoj dravi koja bi ukinula truli liberalni parlamentarizam i klasnu
borbu. Ideal faizma je bilo staleki ureeno drutvo, koje bi se oslanjalo na
solidarnost, ali istodobno sauvalo privatno vlasnitvo u proizvodnji. Faistiki
pokreti osnivali su i vlastite vojnike odrede, koji su sluili za vrenje fizikog
nasilja nad politikim protivnicima. Razvile su se i metode suvremenog naina
20

obavjeivanja i propagande koje su faisti koristili kako bi manipulirali

masama. Faistiki se pokret dokopao vlasti tako to se povezao sa
tradicionalno vladajuim elitama, koje su u faizmu vidjele dobrodolo
sredstvo za obraun s demokratskim i socijalistikim snagama, pa su tako
faisti postali orue krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske politike
institucije i graanske slobode, te uveli diktaturu. U vanjskoj politici faistike
su drave bile izrazito agresivne i svojim iskljuivim zahtjevima i prijetnjama
postale su glavni krivac za 2.s.r..
U Italiji se kao prvoj zemlji razvio faizam, koji je kasnije prihvaen i u drugim
zemljama. Zbog velikih obeanja prilikom stupanja Italije u 1.s.r., talijanska je
buroazija bila razoarana ratnim plijenom, premda je dobila znatan dio
nekadanje A-U. Glavna smetnja ostvarenju planova Italije na jadranskoj obali
bila je Jugoslavija. I financijski Italija se nala u vrlo tekom poloaju, a njezina
privreda bila je neujednaeno razvijena: sjever je bio industrijski najrazvijeniji, a
jug preteno agrarno podruje i nerazvijen. Nakon to je Amerika ograniila
useljavanje izgubljen je i ventil za poputanje pritiska zbog brzog rasta
stanovnitva. Ope izborno pravo donijelo je masovne stranke koje su se
nakon rata pridruile vladajuim liberalima. Nasuprot katoliki orijentiranoj
Narodnoj stranci stajali su socijalisti koji su se prikljuili Treoj internacionali,
ali su se 1921. g. podijelili na socijaliste i komuniste. U sjevernoj Italiji 1920. g.
bili su stvoreni uvjeti za socijalistiku revoluciju, ali ona nije uspjela jer je
radnitvo bilo preslabo za preuzimanje vlasti u cijeloj dravi. Strah od mogue
socijalistike revolucije poveavao je izglede za preuzimanje vlasti Benita
Mussolinija (koji je prije rata djelovao kao socijalist). Svojim borbenim
sastavima (fasci di combattimento) zapoeo je borbu protiv postojeih
politikih stranaka, pa je tako 1922. g. naredio svojim borbenim
jedinicama mar na Rim kada je ljevica najavila generalni trajk. Kralj se
pokorio i predao Mussoliniju mandat za novu vladu.
Faistiki pokret u Italiji je htio stvoriti uvjerenje da je Italija pravna
nasljednica antikog Rima, pa prema tome moe nastupiti svojim
imperijalistikim zahtjevima prema Sredozemlju. Mussolini nije dirao ni u ustav
ni u monarhiju, ali je uspostavio svoju jednopartijsku vladavinu. Njegov
faistiki pokret polazio je od starorimske tradicije pa je od nje preuzeo i rimski
korak (passo romano), rimski pozdrav (saluto romano) i svoj simbol (liktorski
sveanj prua fasci). Na izborima 1924. osigurao je faistiku veinu, a 1925.
g. uveo potpunu diktaturu. 1926. g. rasputene su sve politike stranke, a u
parlament su se birali samo posluni zastupnici. Osim parlamenta postojalo je i
Faistiko veliko vijee, ali je odluujuu vlast imao duce tj. voa. Povelja
rada iz 1927. g. depolitizirala je sindikalne radne saveze i spojila ih s
poduzetnicima u poslune kooperativne strukovne saveze. Gospodarska
politika imala je uspjeha to je uvrstilo vlast Mussolinija. 1929. g. sklopljen
je Lateranski ugovor s Vatikanom koji mu je pribavio i naklonost katolike
crkve. Tim je sporazumom rijeeno tzv. rimsko pitanje koje je postojalo od
1870.g. kada je Papinska Drava ukljuena u sastav Kraljevine Italije. Kraljevina
Italija priznala je suverenu Dravu Vatikan koja je obuhvaala podruje
Vatikana, papinsku rezidenciju u Castel Gandolfu i tri bazilike u Rimu. Sveta
Stolica priznala je Kraljevinu Italiju s glavnim gradom Rimom. Rimokatolika
vjera postala je dravna vjera.

21

Protivnici faizma morali su napustiti Italiju. U vanjskoj politici talijanski faizam

pokazao se vrlo agresivnim, osobito sredinom tridesetih godina kada je Italija iz
svoje kolonije Somalije i Eritreje napala 1935. g. Etiopiju. Svi prosvjedi
Drutva naroda i sankcije ostali su bez uspjeha i Etiopija je 1936. g. prikljuena
talijanskom imperiju. Etiopski kralj Hajle Selasije napustio je tada zemlju i
otiao u Veliku Britaniju, a Mussolini je talijanskog kralja proglasio etiopskim
carem. Velika Britanija i Francuska priznale su 1938. g. talijansku okupaciju
Etiopije, nadajui se da Italija nee nastaviti osvajanje. Potkraj 1936. g.
Mussolini je objavio stvaranje osovine Rim-Berlin, te je otvoreno potpomagao
generala Franca u panjolskoj. Tako se od 1937. g. na Francovoj strani
borila talijanska vojska. elja za nekim francuskim podrujima dovodila je Italiju
u sukob s Francuskom, a neizravno i s Engleskom. Sve to tjeralo je Italiju na
vre veze s Njemakom. Prvi sastanak Hitlera i Mussolinija bio je 1934. g. u
Veneciji i od tada su neprekidno suraivali. Godine 1937. Italija je napustila
Drutvo naroda, a u travnju 1939. g. napala je Albaniju i okupirala je.
Albanski kralj Zogu morao je napustiti zemlju, a albanski je parlament zemlju
pripojio Italiji.

11. JAPAN DO 2. SVJETSKOG RATA

Nakon 1.s.r. inilo se da e parlamentarizam odnijeti pobjedu i u Japanu. Tako je
1918. g. zemlja dobila prvu civilnu vladu koju su sainjavali zastupnici
politikih stranaka na elu s Takai Harom, voom liberala. No njegova vlada
nije mogla potpuno demokratizirati zemlju i uvesti parlamentarni sistem, jer je
znaajan izvanparlamentarni inilac ostao car, koji je bio oslonac starih elita i
zemaljske oligarhije, te vojne elite. Usprkos modernim graanskim reformama,
japanska je vojska drala povlaten drutveni poloaj. Vojska i mornarica nisu
bile podreene parlamentu, ve caru i zbog njegove pasivnosti su bile potpuno
samostalne.
Nakon smrti Takaija Haroa 1921. g. na vlasti su se smjenjivali liberali
(Seijukai) i agrarna stranka (Minseito), no stranke nisu stvorile modernu
organizaciju, pa nisu imale ni veu popularnost ni autoritet. Radniki pokret se
nije mogao ni razviti uz snane patrijarhalne komponente kod japanskog
radnitva. Svjetska privredna kriza izazvala je i u Japanu ekonomske i
drutvene potrese. Za nekoliko mjeseci cijena svile i izvoz smanjili su se za
50%, a pala je i cijena rie. To je najvie pogodilo japanske seljake, a siromane
slojeve pogodila je i zabrana useljavanja Azijaca u SAD. Sve to pobudilo je
porast japanskog nacionalizma i rasizma. Nezadovoljstvo amerikom
politikom dolo je do izraaja 1930. g. kada je izvren atentat na premijera
Hamaguija koji je prihvatio diktat SAD-a i VB o ogranienju snage
japanske mornarice (5:5:3). Nacionalno-militaristiki i totalitaristiki krugovi
preuzeli su vlast i izvrili agresiju na Manduriju 1931. g. Totalitarni sistem
ukinuo je demokraciju, politike stranke i sindikate. Japan je prvo krenuo u
vojnu agresiju, to je potaknulo procese unutar zemlje faizaciju. Najvaniji
ideolozi japanskog faizma bili su Kita Ikki i potpukovnik Hiimata Kingoro.
Obojica su se odluno protivili parlamentarizmu i odbacivali liberalni
kapitalizam, ali i marksizam. Obitelj i seoska zajednica predstavljali su praoblik
japanskog stila ivota, koji je propao prodorom pokvarenog zapadnjakog
utjecaja i u buduem dravnom ureenju Japana treba ga ponovno uspostaviti.
22

Drutveni nosioci preporoda bili su seljaci i oficiri. Japanu su pridavali pravo da

svoju vlast ima proiriti na prostranstva Istone Azije. U narodu se
propagirao militarizam i vojnike vrline sadrane u japanskom vojnikom
kodeksu buido. Japanski se faizam od ostalih razlikovao samo po tome to
nije imao neku karizmatinu linost na elu pokreta. Vou je vjerojatno
nadomjetala careva linost.
Zauzimanje Mandurije potaknuto je 1931. g. incidentom u Mukdenu. To je bio
poetak japanskog imperijalizma i povratak nepravedno oduzete zemlje koje su
se pod pritiskom SAD-a i VB morali 1922. g. odrei na konferenciji u
Washingtonu. Nakon zauzimanja Manduriju su proglasili samostalnom
dravom Manduko, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu se
povezala s Japanom. 1933. g. Japan je istupio iz Drutva naroda kada je ono
osudilo njegovu akciju. Nakon incidenta kod Pekinga, Japan je 1937. g. poveo
prvi rat protiv ang-Kaj-ekove Kine i nakon nekoliko mjeseci slomio njen
otpor. Japanci su svojim osvajanjima u stilu Monroeve doktrine htjeli sebi
osigurati neiscrpno sirovinsko podruje i trite za svoju industriju. No takvom
svojom politikom sve su vie dolazili u sukob s SAD-om. Japan je 1936. g.
zakljuio sporazum s Njemakom i Italijom kao pakt protiv Kominterne, a 1937.
g. je iz Maduka poveo rat protiv komunistike Mongolije i SSSR-a, ali je
1938. g. poraen od Crvene armije.

12. KINA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kina ulazi u onu skupinu zemalja koje su razvile oblik meutipa izmeu
demokracije i totalitarizma. Drave tog tipa uglavnom su bile agrarne, dakle
optereene problemima veleposjeda i socijalne ugroenosti srednjeg i malog
seljaka. Moderni kapitalistiki razvoj tek je bio u zaetku. Politika je
demokracija u njima bila bez tradicije, a vrlo vaan integracijski faktor
predstavljala je vojska. U veini tih drava (srednja, jugoistona Europa,
Latinska Amerika, panjolska) drava se borila s zaotrenim nacionalnim
suprotnostima.
Kina je nakon 1.s.r. zapoela obnovu s ljudima kolovanim na zapadu,
uglavnom na amerikim sveuilitima. Nakon pada posljednjeg cara 1911. g.
uspostavljena je republika. Versajska odluka kojom je Japan zadrao vojnopolitiki diktat nad Kinom izazvala je veliko nezadovoljstvo i zato Kina nije
htjela potpisati taj sporazum. Protesti protiv Versajskog sporazuma oznaili su
poetak procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-Sena, tzv. kulturne revolucije.
Njezini su najvaniji ciljevi bili emancipacija duhovnog i drutvenog ivota
zemlje uklanjanjem konfucijanske pravovjernosti, ukljuivanje Kine u suvremeni
razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje zanemarenih dostignua kineske narodne
kulture, reformu jezika i uvoenje ivog narodnog govora u knjievnost. 1922.
g. sklopljen je sporazum s Japancima u Kantonu kojim su se odrekli
nadzora nad Kinom, ali su zadrali kontrolu Mandurije. 1923. g. u Kinu na
poziv Jat-Sena dolaze savjetnici iz SSSR-a koji od revolucionarnih grupa prema
zapadnom uzoru formiraju stranku Kuomintang (s tri programske toke:
nacionalizam, demokracija, socijalizam). Prili su osnivanju moderne vojske, a
agrarne promjene provodile su se postupno. Nakon Jat-Senove smrti 1925.
vodstvo drave preuzeo je ang Kaj-ek. On je otpustio sovjetske savjetnike,
23

na to ga je nagnala sovjetska politika koja se zalagala za komunistiki program

u Kini, a u Kuomintangu su prevladale desne strane bogatog graanstva kojima
nije bilo do suradnje s komunistima. 1927. g. su radnici u angaju proglasili
komunistiku komunu i poetak socijalistike revolucije u Kini, koju je unitila
vojska. U Nankingu je formirao novu vladu sastavljenu od desnog krila
Kuomintanga koja nije ukljuila komuniste. Dovelo je to do graanskog rata.
Komunisti su pokuali uspostaviti tada sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona
odrala samo nekoliko dana. Komunisti su istisnuti iz gradova i obalnog pojasa,
pa su teite svojeg djelovanja prenijeli na siromane seljake u JZ Kini, kojima
su poeli dijeliti veleposjedniku zemlju. Voa KP Kine postao je Mao Ce-Tung,
koji je poeo izgraivati svoju revolucionarnu seljaku sovjetsku republiku i
kinesku Crvenu armiju. Maova ideologija pustila je korijenje u zaostalom
seljatvu, a poeo je primjenjivati taktiku partizanskog ratovanja. ang Kaj-ek
ga je 1930. g. pokuao unititi, te je Crvena armija potisnuta na sjever
Kine do kojeg je dola u tzv. Dugom maru. Komunisti su uspjeli spasiti
jezgru svoje Crvene armije koja je i dalje stjecala mnogo pristaa na sjeveru. U
Jenanu su komunisti poeli s izgradnjom svog drutvenog sistema (Jenanska
republika), dok se u kuominstanskoj Kini uvrivao reim ang Kaj-eka. 1937.
g. dolo je do napada Japana na Kinu, pa su komunisti i Kuomintang prekinuli
neprijateljstvo i sklopili sporazum za borbu protiv Japanaca.
(za Poljsku vidi u PSIJE 20. st.)

13. PANJOLSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Nakon 1918. g. u panjolskoj vlada parlamentarna monarhija, no ni vlada
ni parlament (cortes) nisu predstavljali najbrojnije drutvene slojeve, ve je
izborima i dalje upravljala oligarhija iz gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci
bili su odgurnuti na politiku periferiju organizirani u socijalistikim (UGT) u
anarhistikim (CNT) sindikatima. Kod socijalista je bio ukorijenjen
reformizam, a panjolska specifinost je bio anarhizam, koji je nailazio na jak
odjek kod najbrojnijeg panjolskoj sloja agrarnog proletarijata i siromanih
seljaka Andaluzije i Aragonije, kao i kod industrijskog radnitva Katalonije. CNT
je teio ukidanju svake dravne prisile i usitnjavanje vlasti, tj. stvaranje carstva
slobodnih linosti udruenih u manja udruenja povezana meusobno
dobrovoljnim sporazumom. Tako je 1927. g. osnovana Organizacija pravih
anarhista (FAI) s ciljem da sprijei skretanje CNT-a u lijevo.
Gornji sloj panjolskog srednjeg stalea bio je socijalno i ekonomski povezan s
agrarnom aristokracijom. Oni su kontrolirali novane zavode, pri emu su
bogati zemljoposjednici svoj novac ulagali u industriju. U vladajuim
strukturama panjolske bila je izvanredno utjecajna katolika crkva, koja je
posjedovala goleme posjede, kao i nekretnine u gradovima. Ljudi su bili duboko
religiozni, osobito ene gornjeg i srednjeg sloja. Svojim zavjerenikim oficirskim
organizacijama u politiku se mijeala i vojska, koja nije bila dobro plaena, ali
su oficirski zbor inili sinovi iz uglednih obitelji s materijalnom podlogom.
Vojska je vjerovala u ideale 19. st. da je pozvana da se brine za red i
iskorjenjivanje korupcije koja potjee od liberalnog parlamentarizma, pa je
1923. g. u dogovoru s kraljem preuzela vlast. General Primo de Rivera
24

suspendirao je parlament i uveo diktaturu koja je nastojala stvoriti

konzervativni sistem staleke solidarnosti. ak je donijela i neke socijalne
zatitne zakone u korist radnitva, ali nije pokuala provesti agrarnu reformu.
Zbog velikog politikog nezadovoljstva de Rivera je 1931. g. dopustio
odravanje opinskih izbora, koji su donijeli pobjedu republikancima, pa su i
kralj i Rivera morali napustiti dravu. Iste godine odrani su izbori i za
ustavotvornu skuptinu u kojoj je republikanska veina proglasila republiku. To
je bila Druga panjolska republika koju su u poetku podravali svi slojevi
panjolskog drutva. Prvi predsjednik postao je Alcala Zamora, a predsjednik
vlade Manuel Azana. Vladu su podrali i socijalisti i njihov je voa Largo
Caballero postao ministar rada. Vlada je priznala autonomiju Kataloniji sa
samostalnom vladom, a isto je obeala i Baskima, pa je tako i njihove
stanovnike pridobile za republiku. Vlada je ozakonila dravni kolski sistem, ali
je zbog toga dola u sukob s Crkvom. 1932. g. izdan je zakon o agrarnoj reformi
koji je trebao rasformirati veleposjede i zemlju predati zadrugama i seljakim
obiteljima. No nedostajalo je novca za plaanje odtete, pa je podijeljeno malo
zemlje. Azana je pokuao reformirati i vojsku, te je umirovio konzervativne
generale, a unaprijedio republikanske. Republikanski je reim uspostavio i svoju
policiju.
Od 1931. g. traju sukobi republikanske vlade s anarhistima, koji su poeli
uspostavljati svoje komune u Andaluziji i Kataloniji. Naoruani anarhistiki
odredi sukobljavali su se s civilnom gardom. 1933. g. milicija je pucala u
anarhiste. Nerede pokuava iskoristiti vojska i civilna garda i organizirati pu,
to navodi vladu da 1933. g. odstupi. Na novim izborima pobijedila je
katolika desniarska organizacija (CEDA) pod vodstvom Gila Roblesa i centar.
CEDA se zalagala za konzervativno parlamentarni sistem. Anarhisti su
bojkotirali izbore, a Azanina lijeva vlada pretrpjela je poraz. Nova vlada
provodila je posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomiju Kataloniji i nastupila
protiv Baska. Obustavila je agrarnu reformu, nastavila plaati Crkvu iz budeta i
ponovno dopustila otvaranje crkvenih kola. Svojim proturadnikim mjerama
izazvala je prosvjede sindikata, osobito UGT-a koji je sada pod vodstvom
Caballera postao revolucionaran i bio spreman za oruanu borbu protiv
reakcije. Tako je 1934. g. u Austuriji izbio trajk koji je doveo do ujedinjenja
socijalista i anarhista, te malobrojnih komunista u Radniki front. U Asturiji je
dva tjedna vladao radniki komitet koji je poeo s organiziranjem panjolske
Crvene armije. Vlada je protiv radnika poslala vojsku koja je pod
zapovjednitvom Franciska Franca krvavo uguila pobunu. 1935. g. predsjednik
Zamora nije htio popustiti desniarskim zahtjevima Gila Roblesa i raspustio je
parlament.
Na izborima 1936. g. lijeve stranke stvaraju Narodnofrontovski blok i odnose
pobjedu. Novi predsjednik republike postao je 1936. g. Azana, a premijer
Quiraga. Socijalisti nisu uli u vladu, ali su je podravali. Nova vlada nastavila je
politiku Azanine vlade. No zemljom su vladali nemiri, seljaci su zauzimali
veleposjede i traili zavretak agrarne reforme, dok su radnici trajkali. Desnica
se poela pribojavati socijalnih nemira, kao i kapitalisti, koji su ih odluili
podrati
u njihovim
nastojanjima
za autoritarnom
konzervativnom
neparlamentarnom dravom. 1936. g. CEDA je prihvatila posve faistiki
program. Desniarske su organizacije osnivale svoju vlastitu miliciju i
25

provodile teror protiv ljeviara i republikanaca. 1936. g. umijeala se i

vojska i izvela pu, koji nije jednako uspio u svim dijelovima
panjolske. Kad je vlada podijelila oruje civilnom stanovnitvu 19. srpnja
1936. g. zapoeo je graanski rat. panjolska se podijelila na dio koji je
podravao vladu i koji je drala desnica. Puisti (falangisti = faisti) su drali
Sevillu, Cordobu i Cadiz. Voa puista je 1936. g. postao konzervativni
general Francisco Franko, koji je poeo propagirati konzervativizam na elu s
voom (caudillom). Francisko je svoj rat nazivao mar protiv crvenih, iako je
Azanina vlada bila vlada demokratskih socijalista, dok su prava ljevica bila
anarhisti i lijevi socijalisti, koji su pu iskoristili da bi preuzeli vlast od Azane. Na
elo republikanske panjolske doao je Caballero koji je uivao veliki ugled
meu radnicima. On je uvidio da bez discipline u republikanskoj vojsci nee biti
mogue pobijediti nacionaliste, pa je u vladu pozvao i anarhiste. Na posljetku
su u revolucionarnu vojsku ukljueni i komunisti koji su dobili podrku iz
SSSR-a. Kako su oni bili protiv vraanju demokratskom parlamentarizmu i za
uspostavu sovjetskog socijalizma, poeli su se okretati od anarhista i socijalista
i 1937. g. poeli likvidirati neke anarhiste, to je oslabio republiku. Pod
pritiskom komunista iste je godine odstupio i Cabellero, a njegov nasljednik je
postao Juan Negrin. Zbog takvih suprotnosti unutar republikanskog tabora nije
mu vie mogla pomoi ni pomo izvana u obliku meunarodnih partizanskih
brigada. Zapadne su sile svojom neutralnou vie tetile republici nego
koristile. S druge strane Njemaka i Italija otvoreno su podupirale falangiste.
Njemaki zrakoplovi su 1937. g. potpuno unitili panjolski grad Guernicu.
Falangisti su bili vrlo okrutni i inili razna zlodjela, ali su to inili i komunisti,
osobito prema Crkvi.

14. DRUGI SVJETSKI RAT

ZBIVANJA UOI POETKA RATA
Prvih nekoliko tjedana poslije Minhenskog sporazuma provedeni su oprezni
razgovori njemake s poljskom vladom, da se ispita bi li ona moda htjela
nastaviti politiku iz 1934. g. i pripomoi ostvarenju tih planova. Varava je
sudjelovala ak u razbijanju ehoslovake i tom prilikom dobila sporni komad
industrijskog podruja oko Teina. Poljaci su slutili to im prijeti, ali su se
osjeali dovoljno snani da brane svoju samostalnost. 21. oujka 1939. g. Hitler
je zatraio od Poljske da odstupi Njemakoj Gdanjsk i dopusti joj da kroz
koridor gradi auto-cestu koja e biti pod njezinim suverenitetom. Poljska je
odbila taj prijedlog nadajui se pomoi Francuske i Britanije. Hitler je 28. travnja
1939. g. otkazao ugovor o prijateljstvu s Poljskom i iskoristio je njemake albe
oko Gdanjska kako bi zaotrio meunarodnu krizu. Tada je zapoela
diplomatska utrka za manje europske drave u kojoj je njemaka zbog svoj
poloaja bila u prednosti.
Minhenskim sporazumom SSSR je ostavljen postrani, i pokuaj Britanije i
Francuske da ga kasnije ukljue u savez protiv Njemake nije uspio jer Poljska
nije htjela sovjetskim trupama dopustiti prolaz ni su sluaju rata niti sklopiti
ugovor o uzajamnoj pomoi. Pregovori su se otegnuli dok ih nije prekinula vijest
o njemako-sovjetskog Paktu o nenapadanju (23. kolovoza 1939. g.).
Staljin se nadao da e takvim ugovorom moi ostati izvan rata, a Hitler je time
26

htio izolirati Poljsku od mogue pomoi sa Zapada. S tim Paktom bio je povezan
i tajni sporazum u kojem su obje sile meusobno razgraniile svoje interesne
sfere, pri emu je Baltik i poljski istok pripao Rusiji, a ostatak Njemakoj. Tako je
izvrena etvrta dioba Poljske. Nakon komadanja ehoslovake, vlade VB i
Francuske konano su shvatile da se Treem Reichu treba oduprijeti. Zato su
stale na stranu najugroenijih zemalja Poljske, Rumunjske i Grke i zajamile
im neovisnost. VB je tada sklopila i vojni savez s Poljskom. Pripremajui se za
rat, Njemaka je stvorila novi ratni plan. Glavno obiljeje njezinog ratnog plana
bilo je u tome da je nastojala izbjei istodobno ratovanje na dva ili vie
bojita i orijentirala se na pokoravanje pojedinih zemalja munjevitim ratom.
Prije zapoinjanja napada oslanjala se na pouzdane informacije o zemlji
prethodno dobivene pijunaom, a uoi napada propagandom je izazivala
defetizam i u tjednu napada aktivirala petu kolonu.
1. rujna 1939. zapoeo je njemaki napad na Poljsku. Hitler ju je brzo
svladao i okupirao. Nakon vijesti o tom napadu, poljski saveznici VB i Francuska
navijestili su 3. rujna rat Njemakoj, a to su uinili i Australija i Novi Zeland, te
Kanada. U pobijeenoj Poljskoj Nijemci su poeli s teroriziranjem poljskog
naroda. Nekadanje pruske pokrajine proglaene su njemakim okrujima na
kojima se provodila germanizacija. U preostalom dijelu Poljske, tzv. Generalnom
guverneratu odredi SS-a i SD-a poeli su hapsiti i strijeljati ljude, osobito do
tada veoma brojne idove.
Budui da je Njemaka u sporazumu s SSSR-om priznala sovjetske interese u
europskom pograninom pojasu, SSSR je od baltikih zemalja zahtijevao
teritorijalne ustupke koji su za njega bili strateki vani. Krajem rujna i
poetkom listopada 1939. g. SSSR je s Estonijom, Litvom i Letonijom
sklopio ugovor o uzajamnoj pomoi i na njihovim podrujima poeo s
podizanjem vojnih baza. Te su zemlje brzo potpale pod sovjetski utjecaj, pa su
komunisti u njima uz pomo SSSR-a u izbornim tijelima preuzeli vlast. Tako su
njihovi parlamenti 1940. g. odluili da se te zemlje pripoje SSSR-u. SSSR je
stvarao probleme i Finskoj, s kojom je od 1934. g. imao sporazum o
nenapadanju. Od nje je traio da mu u zamjenu za druga podruja ustupi etiri
otoka, dijelove Karelije i poluotoka Rivaki, te da mu dade u zakup poluotok i
luku Hang, da bi se zatitio Lenjingrad. Kako finska vlada nije pristajala na te
zahtjeve, SSSR je otkazao ugovor o nenapadanju i u studenom 1939. g.
napao Finsku. Nakon 10 dana Finska je morala pristati na mir u Moskvi.
Zadrala je svoju neovisnost, ali se morala odrei podruja koja je traio SSSR.
U srpnju 1940. g. SSSR je promijenio granicu i prema Rumunjskoj okupiravi
sjevernu Bukovinu i Besarabiju.
TIJEK RATOVANJA U EUROPI DO NAPADA NA SSSR
U proljee 1940. g. zapoele su velike ratne operacije, koje su najprije zahvatile
neutralnu Norveku uz iju obali su se kretali njemaki brodovi sa rudama
potrebnim njemakoj ratnoj industriji. Vodstvo njemake ratne mornarice htjelo
je taj put osigurati i vojniki, a zapad je to htio sprijeiti. U sukobu je Njemaka
izgubila sve svoje moderne razarae, ali su se VB i FRA morale takoer povui,
a Norveka pokoriti njemakoj okupaciji. Iznenadni napad onemoguio je
Norveanima da provedu potpunu mobilizaciju, a peta kolona, kojom je
rukovodio Vidkun Quisling, pridonijela je porazu norveke obrane. U
okupiranoj Danskoj Nijemci su ostavili dotadanja tijela vlasti, ali su obilato
27

iskoritavali njezine gospodarske mogunosti. Osvajanje Norveke i Danske

Nijemci su planirali osigurati vana strateka uporita na Baltikom moru, a
zatim se obruiti na Nizozemsku, Luksemburg i Belgiju, koje su bile vane za
napad na Francusku i VB.
Napad na Belgiju Nijemci su zapoeli tamo gdje je zavravala utvrena
Magnitova linija. Plan zahvata srpom imao je za cilj pregaziti Nizozemku i
Belgiju, dok je engleski ekspedicijski korpus bio opkoljen kod Dunkerquea,
odakle je prebaen u Englesku. Otpor Francuza na Seini brzo je slomljen i
Francuska je 22. lipnja 1940. g. kapitulirala. Njemaka osvajanja iskoristio
je i Mussolini koji je 10. lipnja navijestio rat Engleskoj i Francuskoj, jer nje htio
izostati kod podjele ratnog plijena, iako se Italija u poetku nastojala
suzdravati od napada.
Jedino je Engleska jo bila neokupirana. Chamberlain je morao odstupiti zbog
svojih prijanjih politikih stajalita i zbog poraza u Norvekoj, a voenje
kabineta je preuzeo Winston Churchill. On nije pristajao na Hitlerovo nuenje
okonanja rata, to je Hitlera navelo na poetak Operacije morski lav, tj.
napada na Englesku, kojom je nastojao izboriti njemaku prevlast u zraku.
Njemaki zrani napadi zapoinju na VB u srpnju 1940. g. bombardiranjem
zranih luka, vojnih uporita, industrijskih objekata i gradova, od kojih je
najtee stradao Coventry. Kako su Britanci pruali estok otpor, Nijemci su
odustali od napada i u proljee 1941. g. poeli s pripremama za napad na SSSR.
U zranim napadima Nijemci su izgubili oko 2000 zrakoplova. Amerika je u
poetku rata ostala neutralna, ali je gospodarski i financijski potpomagala
VB, a 1940. g. su SAD u zamjenu za uporita na zapadnoindijskim otocima
ustupile VB 50 svojih razaraa. Francuska je odredbama primirja bila
podijeljena na okupirano podruje (koje je obuhvaalo sjever i istok zemlje,
Pariz i pojas uzdu atlantske obale i neokupirani dio, gdje je maral Petain
pokuao uspostaviti svoj novi konzervativno-katoliko usmjereni dravni
poredak i ouvati jedinstvo francuskog kolonijalnog posjeda pod svojom vlau.
Sjedite te slobodne Francuske bilo je u gradu Viiju. Dio francuskih boraca
prebacio se u Englesku, a njihov zapovjednik bio je general de Gaulle, koji je
nastojao pridobiti francuske kolonije na svoju stranu. On je u Engleskoj osnovao
pokret Slobodna Francuska. Primirje je bilo potpisano i s Italijom kojoj su
ustupljeni Manton i osvojeni krajevi u predjelu Alpa.
Dok su Nijemci napadali VB, Talijani su iz svojih afrikih kolonija (Libije, Eritreje,
Talijanske Somalije i Etiopije) poduzimali ratne akcije protiv susjednih britanskih
podruja (Egipat, Sudan, Somalija, Kenija). U Egiptu su Talijani pretrpjeli velike
gubitke i zatraili su pomo Nijemaca, koji su tamo poslali svoj afriki korpus
na elu s Erwinom Romelom. Nijemci su s Francuzima (Petainom) i
panjolcima (Francom) pokuali stvoriti zajedniki savez protiv Britanaca, ali to
zbog francusko-panjolskog antagonizma oko francuskog Maroka ti pregovori
propali, a Petain se odluio za politiku ekanja. Pored toga, Italija se pokazala
slabim saveznikom, jer talijanska flota nije postizala uspjehe koji su odgovarali
njezinoj stvarnoj snazi. Britanska ratna mornarica u Sredozemlju je imala
snane baze na Gibraltaru, Aleksandriji i na Malti, a pokuali su se domoi i
francuskog brodovlja u luci Oranu. Kad je Petain to odbio, Britanci su ga
unitili. Kako se Musollini elio barem na kopnu izjednaiti sa Nijemcima odluio
je u listopadu 1940. g. napasti Grku, ali je doivio sramotan neuspjeh.
28

Drugi svjetski rat jo je vie zbliio Njemaku, Italiju i Japan, koje su u rujnu
1940. g. sklopile Trojni pakt. Tim je paktom Japan Italiji i Njemakoj priznao
pravo odluivanja pri stvaranju novog poretka u Europi, a Japan je dobio
vodstvo u Aziji. Sve tri potpisnice tog ina obvezale su se na uzajamnu pomo,
ako bi koja bila napadnuta od sila koja do tada nije ula u rat (SAD). Paktu su do
kraja 1940. g. pristupile Maarska, Rumunjska, Slovaka, a 1941. g. Jugoslavija
i Bugarska. SSSR je bio namjerno nespominjan da bi ga Hitler u pregovorima s
Molotovom pridobio da pristupi Osovini, za prodor prema jugu Azije. No Molotov
je ustrajao na tome da se moraju osigurati Ruski vitalni interesi na Balkanu i
turskim tjesnacima, pa je taj plan propao, a Hitler naredio Plan Barbarosa.
ZBIVANJA 1941. I NAPAD NA SSSR
Prije napada na SSSR, Hitler je naumio stabilizirati talijanski front u
Tripolitaniji, za to je dobio zadatak afriki korpus. Njemu je 1942. g. uspjelo
prodrijeti do doline Nila. Zatim je cilj bio potisnuti Engleze s Egejskih otoka i
iz Grke, jer je engleska avijacija s Krete mogla ugroavati naftonosna polja u
Rumunjskoj. Zbog toga su Nijemci zauzeli Kretu, ali su njemaki padobranci
pretrpjeli teke gubitke. Pristupom Jugoslavije Trojnom paktu, dolo je do
politike krize u toj zemlji i izbijaju demonstracije. Oficiri zavjerenici svrgavaju
kneza Pavla i uspostavljaju novu vladu na elu s generalom Simoviem, dok je
za kralja proglaen Petar II. Zbog toga je Njemaka napala Jugoslaviju, kako
bi imala mir u zaleu prije napada na SSSR.
Napad na SSSR zapoeo je bez objave rata 22. lipnja 1941. g. Efekt
iznenaenja potpuno je uspio (iako su Staljina upozoravali na mogui napad) i
njemake ete su napredovale vrlo brzo i zarobile oko 3 milijuna ruskih vojnika.
Kako su Rusi dovodili neprestano nove snage napad na Moskvu zapoeo je tek
u listopadu, prije poetka razdoblja kia i blata. Njemake su snage tada ve
bile vrlo iscrpljene. Sovjetska vlada povukla se iz Moskve u Kujbiev, a velike
su tvornice premjestile svoje strojeve iza Urala. Sam Staljin rukovodio je
obranom Moskve. Zbog razilaenja u strategijskim planovima, dolo je do
podjele u njemakom vrhovnom tabu i Hitler je osobno preuzeo komandu
nad kopnenom vojskom u prosincu 1941. g. Na osvojenim podrujima brzo se
razmahalo nacistiko nasilje, a za te krajeve osnovano je Ministarstvo za
Istok na elu sa Rosenbergom koje je razvilo odgovarajuu ideologiju o
germanskom gospodstvu i superiornosti arijevske rase. Nasilje se provodilo
programom germanizacije jedinica SS-a, koje je vodio Himmler, koji je htio u
stvarnost pretvoriti Hitlerove fantazije o naseljavanju njemakih seljaka na
Istok. Tako se tu provodilo plansko istrebljivanje idova i Slavena, koje je
provodio Glavni ured dravne sigurnosti. Sustavno unitavanje izvravalo se
nad mukarcima, enama i djecom u poetku strijeljanjem, a kasnije u plinskim
komorama i peima za spaljivanje u logorima. Na taj nain poubijano je 6
milijuna idova. U Srednjoj Europi se pak provodilo ukljuivanje srodnih
naroda u Hitlerov novi poredak potlaivanjem i terorom. U osvojenim
zemljama se uspostavljaju pokreti slini nacizmu, kao u Nizozemskoj pod
Mussertom ili Norvekoj pod Quislingom.
im je zapoeo napad na SSSR, Churchill je ponudio SSSR-u saveznitvo i 8.
srpnja 1941. g. potpisan je u Moskvi englesko-sovjetski sporazum u
29

kojem se sile obvezuju da e rat okonati u meusobnom sporazumu. Ubrzo

nakon toga SAD je poeo SSSR-u isporuivati ratnu opremu. U kolovozu 1941.
g. sastali su se na palubi ratnog broda Prince of Wales u Atlantiku Churchill i
Roosevelt i potpisali su Atlantsku povelju koja je istaknula program od 8
toaka za pravedno novo ureenje svijeta. U povelji su istaknuta slobodoljubiva
demokratska naela, prema kojima svaki narod, kojemu je u ratu silom oduzeta
neovisnost, ima pravo na svoj suverenitet i na oblik dravne vladavine koju eli,
pravo na sudjelovanje u trgovini, pravo na meunarodnu suradnju i
neogranieno pravo plovidbe svim morima i oceanima. Naglaeno je da SAD i
VB ne tee svom teritorijalnom poveanju i teritorijalnim promjenama bez
slobodne volje naroda.
ZBIVANJA NA DALEKOM ISTOKU
Japan se ni nakon uvrenja u Kini i izgradnje mandurske industrije nije
mogao osloboditi ovisnosti o sirovinama iz SAD-a i nafte iz Nizozemske Indije
(Indonezija). Ne imajui jo prave strategije za djelovanje, Japanci su u travnju
1941. g. sklopili sporazum o neutralnosti s SSSR-om. To je omoguilo
SSSR-u premjetanje velikih vojnih snaga na zapad, osobito u obranu Moskve.
Zatim je u pregovorima s Viijskom Francuskom uao u francusku Indokinu,
da bi zatim odatle krenuo u osvajanje june Kine. Francuska Indokina sluila je
Japanu kao polazite za osvajanje britanskih i nizozemskih kolonija. Tijekom
rata Tokio je vodio pregovore s Washingtonom, ali kako oni zbog tvrdih
stajalita Amerikanaca nisu uspjeli, Japan je donio odluku o poetku
ekspanzionistikog rata na Pacifiku. Kako su Amerikanci deifrirali japanski tajni
kod znali su sve to oni pripremaju. Japansko ratno zrakoplovstvo 7. prosinca
ipak je potpuno unitilo pacifiku flotu SAD-a stacioniranu u Pearl
Harbouru. Istodobno napadnuti su Filipini, Hong Kong, Singapor, Manila, Sijam
i Gilbertovi otoci. Napad Japana na Pearl Harbour bio je povod SAD-u da 8.
prosinca objavi rat Japanu. Na to su Njemaka i Italija objavile rat SAD-u, a
on je uzvratio objavom rata njima i njihovim satelitskim dravama.
U svibnju 1942. g. vodile su se snane bitke na moru i u zraku izmeu SAD-a i
Japana u Koraljnom moru. U tim bitkama dugo nije bilo pobjednika, sve do 4.
lipnja 1942. g. kada su Amerikanci izvojevali pobjedu kod otoka
Midway. Ta je pobjeda znaila kraj japanske premoi na Tihom oceanu jer je
Amerikancima uspjelo potapanje etiri japanska nosaa aviona. No temelj
amerike strategije bio je da prednost mora imati rat u Europi, gdje je
njemaka armija nakon to je izdrala rusku zimu ponovno krenula u ofenzivu
na istonom bojitu.
ZBIVANJA U EUROPI OD 1942. DO KRAJA RATA
Nijemci, koji su krenuli o novu ofenzivu na istonom bojitu, nisu mogli osvojiti
Lenjingrad, a napredovanje prema jugu se razdvojilo prema Hitlerovoj uputi u
dva pravca udarca na Kavkaz i na donju Volgu, ali je tu opet zapelo kod
Staljingrada, dok je u pozadini na velikom prostoru zapoeo partizanski rat. To
je dovelo do slabljenja njemake vojske. Meinstainove trupe su na vrijeme
uspjele skloniti se sa Kavkaza, ali je esta armije pod von Paulusom bila
opkoljena kod Staljingrada. U bitci koja je trajala od 13. 7. 1942. do 2. 2.
1943. g. kada se njemaka vojska predala. U ljeto je njemaka pokuala novu
30

ofenzivu, koja je dovela do najvee tenkovske bitke u povijesti ratovanja kod

Kurska i Orsela (4-5. 7. 1943. g.). U toj bitci je samo na njemakoj strani
sudjelovalo 900.000 vojnika i 2.700 tenkova, 2.000 zrakoplova i 10.000
topova. To je bila najvea koncentracija tehnike u 2.s.r. I ova bitka zavrena je
porazom Nijemaca i od tad je Crvena armija imala premo na svim bojitima od
Baltikog do Crnog mora.
U jesen 1942. g. zapoeo je preokret u ratu na Zapadu. Anglo-amerike jedinice
iskrcale su se 7. studenog 1942. g. pod vrhovnih zapovjednitvom
Eisenhowera u Maroku i Aliru i ubrzo pridobile na svoju stranu te francuske
kolonije. Ujedno je s Nila krenula jedna britanska oklopna divizija pod
Montgomeryjem protiv Romela (bitka kod El Almeina), a u lipnju 1943. g.
morale su kapitulirati sve njemako-talijanske trupe u Tunisu. Nakon toga u
kolovozu 1943. g. saveznici su izveli desant na Siciliju i u rujnu se iskrcali
kod Salerna. Talijanska buroazija na taj je preokret reagirala dravnim udarom
u kojem je faistiki reim bio uklonjen, a Mussolini je odlukom Velikog
faistikog vijea uhapen. Kralj je pozvao tada umirovljenog marala Pietra
Badoglia da sastavi novu vladu koja je tajno potpisala primirje, a zatim
bezuvjetnu kapitulaciju 8. rujna 1943. g. Nijemci su na iskrcavanje u
Sjevernoj Africi odgovorili zauzimanjem itave Francuske, a pod maralom
Kesselringom uspostavili su vrstu obrambenu frontu od jedne do druge
talijanske obale, a desantom padobranaca oslobodili su Mussolinija zatvorenog
u Gran Sassu. U sjevernom dijelu zemlje Mussolini je uspostavio svoju
socijalnu republiku, marionetsku faistiku dravu.
Njemaka je morala obustaviti i podmorniki rat, jer su savezniki razarai i
avioni sve bolje kontrolirali mora, a prije svega zato to je pronaen radar.
Amerikanci su ojaali svoje zrakoplovstvo lovcima koji su mogli letjeti na velike
udaljenosti, te tekim bombarderima, leteim tvravama koje su postigle
potpunu prevlast u zraku.
Nakon izlaska Italije iz rata 1943. g. i sloma njemake vojske na ruskom bojitu
poslije Staljingrada i Kursk-Orsela, godina 1943. donijela je na strani Saveznika
i najvanije politike odluke. Poelo je konferencijom Churchilla i Roosevelta
konferencijom u Casablanci o nastavku rata nakon ponovnog osvajanja
Afrike. Kao neposredan cilj borbe protiv Osovine bila je proklamirana njezina
bezuvjetna kapitulacija. to su saveznici bili svjesniji svoje konane pobjede, to
su vie razmiljali o onome to e biti poslije rata, pa su se meu njima poeli
javljati sukobi interesa. Osobito je eril izraavao zabrinutost da e Rusi
zadobiti prevlast i ugroziti zapad. Staljin je ve 1941. prilikom sklapanja
sporazuma s Britanijom nagovijestio da njegov poslijeratni plan sadri
slabljenje Sredinje Europe i insistiranje na sovjetskim granicama s poetka
rata (okupirana Poljska). No kako su se Amerikanci bojali da isticanjem
suprotnosti ne ugroze savez s SSSR-om, Ruzvelt je poputao Rusima. Sovjeti su
uspjeli nametnuti svoje stajalite na konferenciji u Teheranu 1943. g. Tu je
zakljueno da budua granica poljske drave bude pomaknuta na zapad do
Odre, te je priznato pravo komunistikim strankama da budu primljene u
koalicije, ali Staljin nije pristao da se pismeno obvee u pogledu predviene
podjele Europe.

31

U lipnju 1944. g. Anglo-Amerikanci su se nakon dugotrajnih priprema (ifra

Overlord) iskrcali u Francuskoj. 6. lipnja 1944. g. poeo je najvei
pomorsko-zrani desant u povijest ratovanja. Uz goleme gubitke i strane borbe
dvije saveznike armije su iskrcane na obalu, gdje je zatim odsjeena tvrava
Cherbourg i probijena fronta to su je iza nje izgradili Nijemci. Tek kada im je
zaprijetila opasnost od okruenja Nijemci su se poeli povlaiti preko rijeke
Seine. Tada je izvedena druga saveznika invazija u junoj Francuskoj, pa su se
Nijemci morali i dalje povlaiti. Saveznici su tada 25. kolovoza 1944. g. uli
u Pariz i zauzeli ostale dijelove Francuske, Belgiju i Luksemburg, te vei dio
Nizozemske. Saveznici su zatim zastali i dopustili Nijemcima da se na starom
zapadnom bedemu (Westwall) ponovno pregrupiraju, pa je Hitler naredio u
prosincu 1944. g. jo jednu ofenzivu u Ardenima, koje nije imala uspjeha. Na
poetku 1944. g. i Crvena je armija poduzela veliki napad na ratitima od Crnog
do Barentsovog mora. Nijemci su tada na tim ratitima imali 257 divizija. Nakon
oslobaanja sovjetskih teritorija, Crvena armija stupila je na teritorije
njemakih satelita Rumunjske, Bugarske, Maarske i Slovake, a zatim su
zauzeli i dio Poljske, gdje su se zaustavili pred Varavom u kojoj je izbio ustanak
Poljaka. Zatim su preli u istonu Prusku, preli eku i nastavili prodirati u
Njemaku desnim, a u Austriju lijevim krilom, te su 13. travnja 1945. g. uli
u Be.
Nakon to su svladani svi njemaki saveznici, saveznike postrojbe ule su na
teritorij Njemake. Civilno stanovnitvo bjealo je na istoku od ruskih divizija, a
na zapadu su gradovi bili nemilosrdno bombardirani, iako to vie nije imalo
nikakvog taktikog znaaja. Vrhunac strahota bilo je bombardiranje Dresdena,
prepunog izbjeglica. Bilo je to unitavanje njemakog naroda, za koji je Hitler
objavio da se nije pokazao vrijednim njegovih velikih ideja. Svojim
djelovanjem na teritoriju Njemake, saveznici su u odmazdi bili jednako tako
surovi, kao to su Nijemci bili na poetku rata. Pred kraj rata Hitler je, kao i
Goebbels, 30. travnja 1945. g. poinio samoubojstvo, imenovavi oporuno
svojim nasljednikom admirala Dnitza. Sovjetska armija 2. svibnja ula je u
Berlin, a nekoliko dana poslije potpisan je slom Treeg Reicha. General Jodl
potpisao je 7. svibnja u Reimsu bezuvjetnu kapitulaciju, koju je
ratificirao general Keitl u Berlinu 8. svibnja.
Nakon saveznikog iskrcavanja u Normandiji i poetka kraja rata tijek daljnje
poslijeratne politike odvijao se na putu teheranskih odluka. Gotovo itav Balkan
dospio je pod utjecaj SSSR-a, osim Grke, za koju je Staljin u sporazumu 1944.
g. priznao da pripada u britansku interesnu sferu. Amerikanci su pokazivali sve
manje zanimanja za europska zbivanja i svoju panju okretali na rat na
Pacifiku. U borbama preskakanja s otoka na otok ondje je sve vie dolazila do
izraaja njihova premo na moru i u zraku, pa su na prijelazu iz 1944. u 1945.
g. ponovno zauzeli Filipine. No jo ih je uvijek zabrinjavala snaga japanske
vojske na azijskom kopnu. eljeli su da se i SSSR ukljui u rat na Istoku, pa su
zato bili spremni poputati Sovjetima u Europi. Takva njihova politika pokazala
se ve na pitanju uspostave Poljske. Staljin vie nije priznavao izbjegliku vladu
u Londonu, ve je osnovao novu vladu u Lublinu u kojoj su veinu imali
komunisti. Slian je razvoj bio i u Rumunjskoj, Maarskoj i Bugarskoj, koje su do
dolaska Crvene armije imale domae faistike reime.

32

Na konferenciji u Jalti 1945. g. sile pobjednice bile su jedinstvene u gleditu

da Njemaku valja oslabiti i obvezati je da nadoknadi ratnu tetu, ali nisu bile
jedinstvene u pogledu pojedinosti unutar njezine teritorijalne podjele i u
pogledu naplaivanja ratne tete iz njezine privrede. Stoga je pored namjere
da se Njemaka teritorijalno podijeli, bilo objavljeno da e poslije
kapitulacije saveznici preuzeti svu vlast u Njemakoj. U pogledu istonih
granica konferencija se izjasnila za liniju Odra-Neisa. Sovjeti su poduprli
stvaranje Ujedinjenih naroda koje je stvoreno 25. travnja 1945. g. u San
Francisku i u kojem su glavnu rije imale velike sile okupljene u Vijeu
Sigurnosti. UN su trebali biti stvoreni na temelju Atlantske povelje i u njima su
se trebali ujediniti svi slobodni narodi. Na formalnoj osnivakoj konferenciji
sudjelovalo je 46 zemalja, meu njima i Jugoslavija. Rat je zavren u Europi
kapitulacijom Njemake 8. 5. 1945. g.
Nakon kapitulacije Njemake Savezniko kontrolno vijee je 5. lipnja 1945.
g. preuzelo vrhovnu vlast nad bivom Njemakom u granicama od 1937. g.
izuzevi istone pokrajine s one strane linije Odra-Neisa. U to kontrolno vijee je
na zahtjev VB primljen i predstavnik Francuske, kako bi se poveala
protutea nasuprot Rusiji, jer se oekivalo skoro povlaenje Amerikanaca.
Njemaka je podijeljena ne 4 okupacijske zone. Konferencija pobjednika u
Potstadmu (od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. g.) samo je potvrdila stanje na
terenu. Sastanku su bili nazoni Staljin, Harry Truman i Churchill, kojeg je
zamijenio Clement Attlee. Na toj konferenciji odlueno je da se Njemaka
potpuno razorua, a njene tvornice ratnog materijala ili unite ili stave pod
nadzor saveznika. Zatim, da se provede denacifikacija, kazne ratni zloinci,
raspuste karteli i monopoli. Savezniko nadzorno vijee u Berlinu dobilo je sva
prava vrhovne vlasti u Njemakoj, ali su doputena mjesta autonomna tijela
vlasti, demokratske politike organizacije i druge graanske slobode. Njemaka
je izgubila sjeveroistoni dio Pruske, koji je dobio SSSR, a Poljska podruja
istono od Odre-Neisse. SSSR i Poljska dobili su pravo da podmire svoja
reparacijska prava od Njemake oduzimanjem industrijskih ureaja i proizvoda
iz sovjetske okupacijske zone. Zakljueno je da se osnuje i Savjet pet ministara
velikih sila (SSSR, SAD, VB, FRA i Kina) sa sjeditem u Londonu koji bi izradio
prijedloge mirovnih ugovora s Italijom i satelitskim dravama. Odlueno je da
se mirovni ugovor s njemakom sklopi kada bude sastavljena jedinstvena
njemaka vlada. Zakljueno je i da sve neutralne zemlje, osim panjolske,
mogu postati lanice UN-a.
U proljee 1945. g. ameriki protujapanski napad imao je velikog uspjeha.
Ameriko zrakoplovstvo svakodnevno je bombardiralo japanske brodove,
borbene poloaje, luke i utvrene gradove. Japanci su, suoeni s injenicom da
e izgubiti rat, poeli u napade uvoditi svoje kamikaze dobrovoljce pilote
samoubojice. S konferencije u Potsdamu Japanu je 26. srpnja 1945. g. upuen
ultimatum, ali su ga Japanci odbili. Nakon toga, da bi ubrzali kraj rata,
Amerikanci su upotrijebili i atomske bombe. Prva je baena 6. kolovoza
1945. g. na Hiroimu, a druga 9. kolovoza na Nagasaki. Njihov uinak bio
je strahovit. SSSR je 8. kolovoza 1945. g. navijestio rat Japanu i poeo
ratne akcije. Crvena armija zauzela je Manduriju i sjevernu Koreju, a mornarica
Kurilske otoke i juni dio Sahalina. Kad su Japanci uvidjeli da e biti poraeni, ali
ponajprije zbog straha od novih atomskih bombi, prihvatili su ultimatum, pa je

33

2. rujna 1945. g. potpisana bezuvjetna predaja. Bio je to posljednji dan

2.s.r. U Japanu je nakon toga uvedena amerika vojna uprava.
Drugi svjetski rat trajao je 6 godina. Od 67 drava samo je 6 ostalo neutralno,
tako da je rat pokrio 96% zemljine povrine. Izravno se ratovalo na teritoriju 40
drava (22% zemljine povrine). Bilo je mobilizirano 110 milijuna ljudi, a
poginulo je oko 50 milijuna, a 35 milijuna je bilo ranjeno. Ratni izdaci zaraenih
drava bili su 1.117 milijardi dolara (60-70% njihovog nacionalnog dohotka). U
2.s.r. primijenjena su mnoga nova tehnika sredstva (razorne i zapaljive
bombe, nagazne i podvodne mine, dalekometno topnitvo, raketni projektili,
atomska bomba, mlazni zrakoplovi, radar, telekomunikacije), kao i novi taktiki
oblici borbe (zrani i pomorski desant).
POKRETI OTPORA U DRUGOM SVJETSKOM RATU
Pokreti otpora pokazali su da je za uspjeh u 2.s.r. potrebno dobrovoljno i aktivno
sudjelovanje najirih masa i da je naoruana partizanska borba najefikasnije
oruje naroda u borbi za slobodu te da je za uspjean razvoj pokreta otpora
bitna organiziranost i jedinstvenost rukovodstva. Najboljim organizatorom
pokreta otpora pokazale su se komunistike partije jer su u okupiranim
zemljama upravo one poele s organizacijom borbe protiv okupatora. Meu
najznaajnije pokrete otpora u Europi spadaju NOB Jugoslavije, partizanski rat u
SSSR-u, pokret otpora u Poljskoj i Francuskoj, pokret otpora u ehoslovakoj i
Albaniji.
Pokret otpora u Sovjetskom Savezu jedan je od rijetkih za koji su unaprijed
izvrene sve organizacijske pripreme. Politbiro je obvezao sve partijske,
dravne i sindikalne organizacije da se u sluaju rata organiziraju za
partizanske borbe iza neprijateljske linije. Nakon njemakog napada, Staljin je
uputio svim sovjetskim narodima na podrujima to su ih okupirali Nijemci
poziv na stvaranje partizanskih odreda, ali oni se zbog nedostatka oruja i
Staljinova iskrivljavanja marksistike doktrine nisu odmah razvijali takvom
brzinom kakvom se oekivalo. No kad su Nijemci na okupiranim podrujima
poeli provoditi svoj Hitlerovski plan, pokret je poeo jaati. Od 1942. g. poele
su organizirane diverzantske akcije za komunikacije i transporte, a partizanske
su se jedinice povezale s Crvenom armijom. Najvei je razmah partizanski
odred doivio 1943. g. kada je nastao itav niz osloboenih teritorija. Prema
sovjetskim podacima u okupiranim podrujima SSSR-a borilo se 1,5 milijuna
ljudi u partizanskim odredima.
Francuski pokret otpora bio je najsveobuhvatniji, ali i najkompliciraniji
pokret otpora u Europi. Francuski je pokret otpora imao tri centra: Pariz-London,
Moskvu i de Gaullea, koji nisu obuhvaali itav pokret otpora, jer je postojao
itav niza samostalnih grupica, koje su djelovale bez suradnje s tim centrima.
No, okupator nije uspio iskoristiti njihovu nejedinstvenost. Osnovno razilaenje
u pokretu otpora bilo je da li da taj otpor bude pasivan ili aktivan, a i oni koju
se zalagali za pasivnost nisu bili jedinstveni u obliku te aktivnosti. Prvi prilog
aktivnom otporu dao je de Gaulle iz Londona. On je nakon sporazuma s
Churchillom priznat kao ef slobodnih Francuza i orijentirao se na organiziranje
borbe protiv Nijemaca izvan Francuske, nastojei u prvom redu pridobiti
francuske kolonije. Smatrao je da je vano da Francuzi sudjeluju kao
34

organizirana vojna snaga u sastavu saveznike vojske. U oslobodilaki pokret u

domovini nije se mnogo pouzdavao, a naroito je zazirao od komunista. Ipak,
pod njegovim utjecajem su bile i neke snage unutar Francuske, koje su imale
zadatak da pripremaju teren za iskrcavanje saveznika. Za francuski je pokret
otpora karakteristina masovnost sabotaa i diverzija s jedne, a veoma
polagano stvaranje operativnih partizanskih jedinica s druge strane. Tek 1944.
g. ujedinile su se sve snage francuskog pokreta otpora (FFI). FFI je u
pozadini njemake fronte nakon iskrcavanja saveznika, sam oslobodio
dvadesetak gradova, a Pariko oslobodilako vijee diglo je 18. kolovoza
ustanak u Parizu, koji je pod vodstvom komunista gotovo potpuno osloboen.
(za pokrete otpora u Poljskoj, ehoslovakoj, Albaniji i Grkoj vidi u PSIJE 20. st.)

15. KARAKTERISTIKE POSLIJERATNOG SVIJETA

SUKOBI UNUTAR SAVEZNIKE KOALICIJE
Odnosi unutar antihitlerovske koalicije nisu bili izgraeni tako vrsto da bi se
mogli odrati i u poslijeratnim uvjetima. Svaka je strana polazila od svojih
specifinih interesa, a sumnjiavost i nepovjerenje obiljeavali su koaliciju u
svim fazama rata. Zakljuci s konferencija velikih sila dobili su novo znaenje u
poslijeratnim uvjetima. Nova snaga socijalizma poela se iriti iz SSSR-a koji je
iz rata, uz SAD, izaao kao nova sila. Staljinova koncepcija novih odnosa u
svijetu bila je posve drukija od one SAD-a i Britanije. On je uvidio da je rat
omoguio Crvenoj armiji da postane znaajan vojno-politiki faktor, ije
znaenje prelazi granice SSSR-a. On je nastojao da to povoljnije rijei pitanje
sovjetskih granica na zapadu i zato je traio da se u Istonoj Europi stvore
prijateljski reimi koji e biti u posebnim odnosima sa SSSR-om. U
godinama rata Zapad je prihvatio takvu Staljinovu politiku. Kapitalistike zemlje
su smatrale da je Staljin zainteresiran za odravanje koalicije i da se ponaa
kao dravnik bilo koje druge zemlje. No kad su nakon rata u istonim zemljama
poeli nastajati oblici narodnih demokracija uz pomo Crvene armije, zapadni
su se saveznici zabrinuli za daljnji razvoj svijeta.
Kao rezultat rata nastao je nov odnos snaga i bitno je izmijenjen njihov
raspored. Sovjetski Savez je kao jedina socijalistika drava uz tada nerazvijenu
NR Mongoliju izaao iz rata kao svjetska sila. Svojim djelovanjem uspio je razbiti
izolaciju nametnutu u godinama izmeu dva rata i postati znaajnom
politikom silom. Prisutnost sovjetskih snaga u jednom dijelu istonoeuropskih
drava omoguili su mu ostvarenje novih politikih poteza. Rat je sruio staru
politiku strukturu Europe. To se prije svega odnosi na Istonu Europu, gdje
je dolo do likvidacije kapitalistikog sistema pod utjecajem sovjetskih snaga.
Meu kapitalistikim zemljama SAD je postao apsolutni predvodnik, dok
su Britanija i Francuska izgubile prevlast oslabljenje i unitene ratom, te
gubitkom kolonijalnih posjeda.
U ratnim godinama britanski premijer Winston Churchill nastojao je djelovati s
pozicija prevladanog modela interesnih sfera, u kojem je VB trebala zadrati
ulogu jezica na vagi, ali su ga promijene u mnogim europskim i kolonijalnim
zemljama natjerale na promjenu politike. Rooseveltova administracija bila je
posebno zainteresirana za suradnju s SSSR-om i Rooseveltova vizija
35

poslijeratnog svijeta bila je zasnovana na potrebi da se odri jedinstvo

meu velikim saveznicima i pomou njega sprijei izbijanje moguih novih
sukoba.
2.s.r., posebno njegova dimenzija u Aziji, ubrzali su proces sazrijevanja
ideje nacionalne nezavisnosti i njezino ostvarivanje u praksi. Narodno
oslobodilaki
pokreti
odluno
su traili
likvidiranje
kolonijalnog
i
polukolonijalnog statusa, to je rezultiralo stvaranjem niza novih osloboenih
drava.
KANJAVANJE RATNIH ZLOINACA
Ve na sastanku predstavnika SSSR-a, VB i SAD-a u listopadu 1943. g. u Moskvi
bilo je zakljueno da se nakon rata izvedu pred sud svi ratni zloinci. U skladu s
tim stavom, predstavnici VB, FRA, SSSR-a i SAD-a na svom su sastanku u
Londonu 1945. g. odluili da se osnuje Meunarodni vojni sud i donijeli
njegov statut. Sud je bio sastavljen od po jednog suca i njegovog zamjenika iz
svake saveznike zemlje, a radio je u Nrbergu od studenog 1945. do
listopada 1946. g. Sudio je ne samo istaknutim nacistikim pojedincima, ve i
nacistikim organizacijama. Okrivljeni su bili odgovorni za zlostavljanja,
deportacije, ubijanja civila, talaca i ratnih zarobljenika, za pljaku privatne
imovine i za pustoenje i razaranje sela. Najpoznatiji osuenici na smrt
vjeanjem bili su Gring, Ribbentrop, Keitel, Jodl. Osueni na smrt su
objeeni, osim Gringa, koji se uoi pogubljenja sam ubio. Njihova tijela su
spaljena, a pepeo baen u neku od njemakih rijeka. Krivima su proglaene i
NSS, Gestapo, SS, a sve osobe koje su pripadale tim organizacijama mogle su
biti optuene za ratne zloine i izvedene pred vojne ili redovite sudove.
Nrberki sudski proces bio je prvi proces u povijesti sudovanja u kojem je
ratna agresija proglaena ratnim zloinom, a njezini pokretai i poinitelji
optueni za taj zloin izvedeni pred meunarodni sud i osueni. Slian proces
vodio se i za Daleki Istok i to u Tokiju od svibnja 1946. do studenog 1948.
g. sudilo se 28-irci japanskih ratnih zloinaca. U toku suenja dvojica optuenih
su umrla, a jedan je proglaen nauraunljivim. Sedmorica su osuena na smrt,
a 16 na doivotni zatvor. Zbog pokretanja pitanja zastarijevanja ratnih zloina
utvreno je stanovite da ratni zloin nikada ne zastarijeva.

MIROVNI UGOVORI
Mirovni ugovori sa zemljama pripadnicama Osovine potpisani su 10. veljae
1947. g. i odmah su stupili na snagu. Mirovnim ugovorom s Italijom
ustanovljena je njezina odgovornost za rat. Ona se morala odrei teritorija na
slovenskoj i hrvatskoj obali, zatim kolonija u Africi, Dodekaneza i Rodosa, a
Albaniji priznati suverenitet i neovisnost. Mirovnim sporazumom s
Maarskom, Rumunjskom i Bugarskom utvreni su ispravci njihovih
granica, tako da su one svedene na stanje iz 1938. g. Maarska je morala
vratiti Transilvaniju, a utvrena je slobodna plovidba Dunavom. Mirovnim
ugovorom s Finskom odreeno je da ona SSSR-u ustupi podruje Viborga i

36

Petsama, a SSSR je mirovnim ugovorima jo dobio neka vana podruja na

istoku kao dijelove Poljske, Potkarpatsku Ukrajinu, Bukovinu i Besarabiju.
U svim su ugovorima bile precizirane i reparacijske obveze (75% utvrene
ratne tete) kao i dunost poraenih zemalja da osiguraju graanske slobode
svojim dravljanima i ukinu diskriminacijske propise. Mirovni ugovor s
Njemakom nije sklopljen zbog nepostojanja zajednike njemake vlade, a
Austrija je tretirana kao rtva Treeg Reicha. Mir s Japanom sklopljen je 8.
rujna 1951. g. u San Franciscu. Japan se tim ugovorom morao odrei svih
posjeda koje je bio osvojio u Aziji. Taj ugovor nije zadovoljio SSSR, jer u njemu
nisu bile predviene reparacije, kao to nije predvieni da se Formoza i
Peskadores vrate Kini.
NASTANAK NOVIH DRAVA
Prva nova drava nastala nakon 2.s.r. bila je republika Izrael, koji je 14.
svibnja 1948. g. proglasilo idovsko narodno vijee uz odobrenje Glavne
skuptine UN-a nakon prestanka britanskog mandata na tom podruju.
Karakteristika nekih drava nastalih nakon 2.s.r. je da su nastale na istom, ali
zbog razliitih politikih okolnosti podijeljenom nacionalnom teritoriju, pa su
nastale dvije Kine, dvije Njemake i dvije Koreje.
Nakon 2.s.r. prekinuta je suradnja izmeu dviju kineskih vojski, tj. Kuomintanga
i komunista, te je ponovno dolo do graanskog rata. SSSR je materijalno
potpomagao komuniste Mao Ce Tunga, a SAD pristae Kuomintanga ang Kaj
eka. Kako je komunistika vojska sada bila jaa i brojnija, ang Kaj ek se
sa svojom vojskom povukao na otok Formozu (Tajwan). Bio je to poetak
dvoju kineskih drava. U jesen 1949. g. proglaena je Narodna Republika Kina
(na elu s Mao Ce Tungom), a na Taiwanu Republika Kina koja se drala
legitimnim nasljednikom prijanje Kine, te je kao takva bila lanica UN-a sve do
1971. g., kada odlukom Glavne skuptine UN-a to postaje NR Kina.
Okupirana Njemaka je nakon zavretka rata bila podijeljena na 4 okupacijske
zone. Zapadni su saveznici ujedinili svoje okupacijske zone, uveli civilnu
sredinju upravu i proveli parlamentarne izbore. Tako izabrani zapadnonjemaki parlament proglasio je 7. rujna 1949. g. zapadnonjemaku
dravu pod imenom SR Njemaka s glavnim gradom Bonnom. est godina
poslije (1955.) SR Njemaka je postala suverenom dravom, pa je od tada
mogla imati i svoju vojsku. U sovjetskoj okupacijskoj zoni zbivalo se slino, pa je
tamo mjesec dana nakon proglaenja SR Njemake proglaena NDR Njemaka
s glavnim gradom Istonim Berlinom. I ona je 1955. g. postala suverena drava.
Slino kao i u Njemakoj, dogodilo se i u Koreji. U sjevernom dijelu zemlje, koji
je okupirala sovjetska vojska, stvorena je 1949. g. DNR Koreja, a u junom
dijelu, koji je okupirala amerika vojska, osnovana je Republika Koreja.

16. UJEDINJENI NARODI

Ideja osnivanja UN provlaila se jo od prvih sastanaka saveznikih elnika, a
konanu formulaciju dobila je na sastanku u Jalti, kada je zakljueno da se
37

sazove osnivaka skuptina organizacije. Ta skuptina odrane je od 25. travnja

do 26. lipnja 1945. g., a u njoj su sudjelovali predstavnici 50 (46) drava.
Njezini sudionici donijeli su povelju UN-a, koji su zatim ratificirala najvia tijela
njihovih drava. Povelja je stupila na snagu 24. listopada 1945. g., pa se taj
dan slavi kao Dan UN-a. Tom poveljom utvrene su glavne zadae UN-a:
ouvanje mira i sigurnosti, zatita ljudskih prava, poticanje
drutvenog napretka, odravanje dobrosusjedskih odnosa i briga za
gospodarski i drutveni napredak. U naelima Povelje posebno je istaknuto
da e Organizacija potovati jednakost svih drava i da se nee mijeati u
njihova unutranja pitanja. Isto tako istaknuta je obveza svih drava da svoje
sporove rjeavaju mirnim putem te da suzdravaju svake uporabe sile protiv
bilo koje drave.
Glavna tijela UN-a su: Generalna skuptina koju ine delegati svih drava
lanica. Ona se sastaje jedanput godinje, a po potrebi moe se sazivati i
njezino izvanredno zasjedanje. Moe raspravljati o svemu iz djelokruga UN-a i
donositi preporuke. Ona bira lanove svih ostalih vijea i imenuje suce
Meunarodnog suda i generalnog sekretara. Imala je veliku ulogu u vrijeme
hladnog rata, kada Vijee sigurnosti nije moglo zbog svoje nejedinstvenosti
rijeiti neka pitanja.
Vijee sigurnosti sastoji se od 15 lanica (5 stalnih i 10 koje bira Glavna
skuptina na vrijeme od 2 godine). Stalni lanovi Vijea sigurnosti su SAD, VB,
FRA, Rusija (SSSR) i Kina. Vijee sigurnosti ima zadau da brine za uvanje
meunarodnog mira i sigurnosti, stalno se sastajati i donositi odluke koje
obvezuju. Njegova je odluka pravovaljana ako za nju glasuje najmanje 9
lanova, meu kojima trebaju biti svi stalni lanovi. Ako jedan od stalnih
lanova glasuje protiv, znai da je time iskazao svoj veto i takav se prijedlog ne
moe prihvatiti. Zbog ovoga UN kao organ kolektivne sigurnosti moe biti
djelotvoran samo u sluaju jednodunosti velikih sila.
Gospodarsko i socijalno vijee, Starateljsko vijee, Tajnitvo i Pomona
tijela su ostali organi UN-a. Najvie upravno tijelo UN-a je Tajnitvo, kojem je
na elu glavni tajnik koji ima samo savjetodavnu funkciju pred Vijeem
sigurnosti, te objavljuje i registrira meunarodne ugovore. Meunarodni sud
ima zadau da savjetuje Generalnu skuptinu i izglauje meunarodne pravne
sporove. Sjedite UN-a je u New Yorku, a u Genevi se nalazi europski ured UN-a.
Od 2000. g. UN ima preko 200 lanova.

17. OSNOVNE KARAKTERISTIKE HLADNOG RATA

Poetna faza meunarodnih odnosa nakon 2.s.r. bila je hladni rat. Stvaranje
novih socijalistikih sustava u Europi i Aziji i val borbe kolonijalnih naroda za
nacionalno osloboenje ocjenjeni su u kapitalistikom svijetu kao promjene
38

kojima se treba suprotstaviti. U svakoj toj promjeni vidjela se sovjetska akcija.

Bojei se za svoje privredne i politike pozicije, kapitalistike zemlje pod
vodstvom SAD-a zapoele su stvarati organizirane oblike otpora SSSR-u.
Taj novi tip odnosa moe se nazvati bipolarni tip, jer su sve snage bile
okupljene oko dva centra, a meunarodni se ivot odvijao unutar dvaju
zatvorenih sistema. U poetku je hladni rat imao obiljeje da su ga pokrenule
kapitalistike zemlje Zapada, uvjerene da e skupom razliitih mjera
zaustaviti komunizam. Druga karakteristika bila je postojanje nuklearnog
oruja u oba tabora i da bi u sluaju rata moglo doi do unitenja obje strane.
Vojna ravnotea snaga postala je tako osnovnom znaajnom hladnog rata,
pa je prisutno jaanje konfrontacije nevojnim sredstvima (izolacija socijalistikih
drava, politika otrog konfrontiranja na rubu rata, stalna napetost i
nepostojanje uzajamnih kontakata) tj. zahlaenje odnosa, odakle i dolazi
naziva hladni rat, nasuprot vruem ratu odnosno oruanom i direktnom
sukobu.
Hladni rat je nastao kao posljedica postojanja dvaju razliitih sistema i bio je
izraz borbe tih sistema koje su imale globalni karakter. Kapitalistike zemlje
nisu se usmjerile samo na SSSR, ve i na druge socijalistike zemlje, a jaanjem
antikolonijalistike borbe hladnoratovska sredstva prenoena su iz Europe na
druge dijelove svijeta, jer su se zapadne zemlje bojale da nove zemlje, nastale
procesom dekolonizacije, ne bi prihvatile socijalizam, pa su kao reakciju na to
isticale borbu protiv dekolonizacije. Glavni pravac konfrontacije u Europi tekao
je oko Njemake, jer su obje strane bile zainteresirane za to kako e se
razvijati situacija u Njemakoj i kako e biti iskoritene njemake povijesne
tradicije i njezine goleme ekonomske mogunosti. Ta je politika vodila
saveznike snage i jo za vrijeme rata, kada se svaka saveznica natjecala koja
e osvojiti vee i bolje dijelove Njemake. A nakon rata dvije su Njemake
postale protagonistima hladnog rata. SAD i njezini saveznici nisu se htjeli odrei
Njemake kao velike drave koja bi na osnovi saveznikih planova trebala imati
vano mjesto u zapadnom svijetu, jer se njezin potencijal mogao uvelike
iskoristiti protiv Istoka. SSSR je pak htio iskoristiti pogodan trenutak da se
jednom zauvijek rijei njemake opasnosti i zalagao se za kontrolirani razvoj
Njemake.
Socijalistike snage koje su u zemljama istone Europe ojaale tijekom rata bile
su zahvaljujui dogmatskom Staljinovom sagledavanju svijeta i borbe za
socijalizam sputavane i u potpunosti podreene njegovom diktatu. Staljin je u
pobjedi u 2.s.r. gledao mogua teritorijalna proirenja i zalagao se da stekne
to vie teritorija, uvjeren da na taj nain jaa interese sovjetske drave.
Dravni interesi bili su u potpunosti izjednaeni s interesima socijalizma.
Unutranje deformacije unutar SSSR-a ubrzo su prenesene kao vjerna kopija na
zemlje narodne demokracije i na njihove meusobne odnose. Znailo je to
odustajanje od propagiranja nacionalnog puta u socijalizam i prelazak na
sovjetski tip u svim dravama istone Europe, osim u Jugoslaviji.

18. SVIJET U VRIJEME HLADNOG RATA

39

PRVA FAZA HLADNOG RATA (1947. 1949.)

U ovom razdoblju na vidjelo izlaze sve suprotnosti meu saveznicima. Kao
rezultat toga dolazi do definitivne podjele Njemake i formiranja SR
Njemake i NDR Njemake. Zapadne sile su poele s izradom planova kojim bi
okruile SSSR i sve ostale socijalistike zemlje mreom vojnih punktova
ojaanih vojno-politikim savezima. Kad se 1947. g. snano razmahao
graanski rat u Kini i komunisti (2 milijuna vojnika) preli u ofenzivu, SSSR i
SAD su se odluile potpomagati suprotstavljene strane. Kako je gubitak Kine
bio velik udarac za SAD u kojem su poele rasprave o korisnosti njegove
dalekoistone politike, on se tada odluio za posebno povezivanje s Junom
Korejom i Japanom. S druge strane u zapadnoj Europi sve su se sile okupljale
upravo oko SAD-a, da bi njihovo formalno ujedinjavanje bilo zavreno
formiranjem Sjevernoatlantskog pakta (NATO). Godine 1948. SSSR je
blokirao zapadne Berlinske sektore prosvjedujui tako protiv ujedinjenja
zapadnih zona pod jedinstvenu upravu. Zapadne sile prevladale su blokadu
tako to su poele dopremati osnovne potreptine zranim putem, kako bi na
taj nain sprijeile da cijeli grad padne u ruke SSSR-a. Zapadni Berlin kasnije je
postao sastavim dijelom SR Njemake.
SAD je u vrijeme Trumanove administracije (1945-1953) razvio svoju
antikomunistiku politiku. Jaanje socijalistikih zemalja proglaeno je kao
velika opasnost koju na svaku nain treba suzbiti. Rezolucijom senatora
Vanderberga omogueno je vladi da napusti naelo nestupanja SAD-a u
saveze s evropskim dravama i formiranje NATO pakta. Proces stvaranja ovog
saveza poeo je 1948. g. potpisivanjem Bruxselleskog pakta izmeu VB, FRA
i Beneluxa, a njemu su se nakon donoenja Vanderbergerove rezolucije
prikljuile SAD i Kanade. Na ekonomskom planu SAD su novanom pomoi
(Marshallov plan) nakon rata nastojale i gospodarski uzdii zapadne drave i
tako ih jo vie vezati uza sebe. Nakon osnivanja NATOA stvorenog 1949. g.
u Washingtonu izmeu SAD-a, Kanade, VB, Islanda, Belgije, Nizozemske,
Luksemburga, Francuske, Danske, Norveke, Portugala i Italije, SAD su odmah
namijenile milijardu dolara kao hitnu pomo njegovim lanicama, a namijenile
su im i isporuke u oruju. U Latinskoj Americi osnovan je 1947. g. Rio pakt
koji je SAD-u omoguio da kontrolira i to podruje svijeta. Sve akcije SAD-a u
razdoblju predsjednikovanja Trumana ile su provoenju tzv. Trumanove
doktrine, iji cilj je bilo aktivno globalno djelovanje SAD-a utemeljenoj na
snanoj ideologiji antikomunizma i potrebi suzbijanja eventualne ekspanzije
komunistikih snaga.
S druge strane u ovoj etapi hladnog rata zapoinje i prestrukturiranje snaga
unutar istonog bloka, gdje zapoinje proces staljinizacije, koji se temelji
na uenju da je samo sovjetski put u socijalizam pravi put. Ubrzo je u Jugoslaviji
postalo jasno da Staljinov pokuaj nametanja nedemokratskih
i
neravnopravnih
odnosa
izmeu
socijalistikih
drava
proizlazi
iz
nedemokratskih odnosa unutar samog SSSR-a. Stoga je Jugoslavija traila
ravnopravan tretman svih socijalistikih drava i prestanak Staljinovog
diktata. Kao centar koji e izvravati njegove odluke u drugim zemljama
osnovan je Informbiro (1947. g.) koji je u poetku imao sjedite u Beogradu.
Kako Jugoslavije nije htjela prihvatiti njegovu politiku, 1948. g. Informbiro je

40

zapoeo formalni napad na Jugoslaviju i njezino partijsko rukovodstvo, koji e se

zavriti tek Staljinovom smru 1953. g.
DRUGA ETAPA HLADNOG RATA (1950-1958)
Na poetku ovog razdoblja 1950. g. izbio je Korejski rat koji je trajao do
1953. g. Sjeverna Koreja je uzimajui kao povod incidente du granice napala
Junu Koreju. Vijee sigurnosti UN-a (bez sudjelovanja SSSR-a) proglasilo je
Sjevernu Koreju agresorom i pozvalo svoje lanice da prue pomo Junoj
Koreji. U jeku korejskog rata SAD je stvorio vojni savez s Australijom i Novim
Zelandom (ANZUS-pakt). Korejski rat posluio je objema stranama kao
provjera odnosa snaga. SAD su se nale pod zastavom UN-a, dok je NR Kina u
Sjevernu Koreju poslala dobrovoljce. Tada je zapovjednik snaga UN-a Daouglas
McArthur zahtijevao sveopi napad na Kinu, no UN to nije odobrio. Kad su obje
strane shvatile da se crta razgranienja nee moi pomaknuti, sazvana je
velika konferencija u enevi 1954. g. te je odlueno da 38 paralela i dalje
ostaje granica izmeu dviju drava.
U isto vrijeme su Francuzi u Indokini vodili svoj mali prljavi rat kojim su
nastojali zadrati svoje nekadanje posjede u Kambodi, Laosu i Vijetnamu. Kad
su stekli nadzor nad junim Vijetnamom, Francuzi su eljeli prisiliti Viet Minh
da prihvati federaciju u kojoj e se, pod francuskim vodstvom, nai sve tri
zemlje. Borbe su izbile ve 1946. g. a zavrile su 1954. g. kada su snage Viet
Minha izborile pobjedu kod Dien Bien Phua. Nakon niza francuskih poraza u
enevi je 1954. g. je poelo traenje rjeenja. Sporazumom je Francuska dala
nezavisnost Laosu i Kambodi, a Vijetnam je podijeljen izmeu Ho i Minove
komunistike vlade na sjeveru i vlade na jugu, koja je uivala povjerenje SAD-a.
Svestrano pomaganje SAD-a Francuskoj i pokuaji da se ojaaju poloaji
Francuske u Indokini nisu bili dovoljni, te je 1954. g. osnovan SEATO-pakt
(Sjeveroistono-azijski pakt). Njime se predviala vojna suradnja SAD-a, VB,
FRA, Novog Zelanda, Australije, Sijama, Pakistana i Filipina u sluaju izvanjskog
napada ili pokuaja prevrata u bilo kojoj lanici (protiv komunistikih revolucija).
No izvan SEATO-pakta ostao je niz vanih azijskih drava (Indija, Indonezija,
Burma), koje su se prikljuile Pokretu Nesvrstanih.
Staljinova smrt 1953. g. omoguila je postupne promijene u unutranjoj i
vanjskoj politici SSSR-a posebno prema drugim socijalistikim dravama, u
kojima je zapoeo proces traenja drugaijih oblika odnosa. Na 20. kongresu KP
SSSR-a izvrena je temeljita analiza dijela staljinistikih deformacija. To je
svoju formu dobilo 1955. g. prilikom donoenja Beogradske deklaracije, koja
je trebala sluiti kao osnova za razvijanje novih odnosa izmeu svih
socijalistikih drava, a ne samo SSSR-a i SFRJ. Ona je polazila od naela
potivanja suvereniteta i nezavisnosti, integriteta i ravnopravnosti meu
dravama. Novo sovjetsko rukovodstvo, koje je bilo zaokupljeno rjeavanjem
pitanja u svezi podizanja ivotnog standarda i jaanju privredne moi i
obrambenih snaga, iniciralo je daljnji proces suradnje meu socijalistikim
dravama. Tako je 1955. g. stvoren Varavski pakt, kao sredstvo vojnopolitike suradnje, dok je za gospodarsku suradnju ve postojao SEV (Savjet
za uzajamnu i ekonomsku pomo). No nove odnose ponovno je poeo
potresati tzv. kineski sindrom komunizma, odnosno nacionalni put u

41

socijalizam, zbog ega je SSSR poeo strahovati da preopsene reforme u

socijalistikim zemljama, ne bi ugrozile njegovu blokovsku politiku.
1955. g. SAD-u je polo za rukom stvaranje jo jednog pakta Bagdadskog
pakta kojem su prile VB, Turska, Iran i Pakistan. Ovaj pakt je bio vaan jer je
titio interese amerikog kapitala na naftom bogatim podrujima. Iz pakta je na
kraju istupio Irak, te je on promijenio ime u CENTO-pakt. SAD su pri kraju
1955. g. imale sklopljeno priblino 40 razliitih ugovora o uzajamnoj sigurnosti
koji su im davali mogunosti da svoje saveznike naoruavaju vojnom opremom
i orujem, da alju vojne misije u te zemlje i prate opi razvoj njihovih vojnih
snaga.
1956. g. izbila je tzv. Sueska kriza u kojoj su Velika Britanija i Francuska
pokuale jednostrano rijeiti pitanje svojih odnosa s Egiptom, odnosno
suprotstaviti se odluci egipatske vlade o nacionalizaciji kanala. Kriza je prijetila
zaotravanjem odnosa, jer su upravo u to vrijeme izbile i napetosti u
Maarskoj i Poljskoj koje su traile veu samostalnost od Moskve i reforme u
partiji. Situacija u Poljskoj se smirila zbog prijetnje vojnom silom, dok je u
Maarskoj izbila pobuna. Trailo se istupanje Maarske iz Varavskog pakta. 4.
studenog 1956. sovjetske su trupe ule u Budimpetu i sruile vladu Imre
Nagyja i uspostavile novu na elu s Janoem Kadarom.
1958. g. dolazi do prvih opsenijih i izravnih pregovora izmeu SAD-a i SSSR-a
usmjerenih prema ograniavanju nuklearnog naoruanja. Ve 1959. g. Nikita
Hruov posjetio je SAD kada su zapoeli konkretni pregovori. Na takvu
politiku detanta, odnosno poputanja, supersile je navodila odgovornost
prema vlastitu narodu, ali i prema ovjeanstvu uope.
TREA ETAPA HLADNOG RATA (1958 1991)
Trea etapa hladnog rata obiljeena je politikom detanta izmeu SAD-a i SSSRa. Vrhunac hladnog rata bila je tzv. Kubanska kriza 1962. g. koja je
prijetila da se pretvori u opi ratni sukob. Naime, Kuba, u kojoj je 1959. g.
pobijedila socijalistika revolucija pod vodstvom Fidela Castra, bila je izloena
stalnom pritisku i prijetnjama od SAD-a, jer je bila samo 90 km udaljena od
amerikog kopna. U doba kad su amerike prijetnje postale vrlo ozbiljne i kad
su se spremale nove akcije protiv Kube, na otoku su instalirane sovjetske
rakete s nuklearnim glavama. Keneddyjeva administracija, suoena s
takvim razvojem dogaaja brzo je reagirala i traila izlaz koji ne bi ugrozio
svjetski mir. Punih 13 dana se izmeu Washingtona i Moskve trailo rjeenje
koje bi zadovoljilo obje strane i omoguilo asno povlaenje. Kompromis je
naen u formuli kojom su SAD obeale da nee napasti Kubu, a SSSR je
povukao svoje rakete s otoka. Ta kriza potaknula je uspostavljanje vrue
linije ili crvenog telefona izmeu Moskve i Washingtona kako bi se
omoguilo stalno komuniciranje i otklanjanje moguih nesporazuma. Nakon
toga odlueno je da se u enevi osnuje Komitet 18 drava za pitanja
razoruanja. Donesena je i odluka da se amerika penica moe prodavati u
SSSR-u, a postignut je i prvi sovjetsko-ameriki sporazum o zabrani
nuklearnih pokusa (1963.). Taj ugovor nisu potpisale Francuska i NR Kina, jer
se de Gaullova Francuska nije vie pouzdavala u SAD kao saveznika i radila je
na svoju ruku, a NR Kina je ljubomorno razvijala vlastiti nuklearni program.
42

NR Kina nije bila ni u dobrim odnosima s SSSR-om s kojim je od 1961. g.

bila u sukobu, jer kinesko rukovodstvo nije prihvatilo odluke 20. kongresa KP
SSSR-a (destaljinizaciju i miroljubivu aktivnu koegzistenciju). Kina je ustrajavala
na svom vlastitom putu u komunizam, a postojale su i odreene teritorijalne
pretenzije Kine. Sukob unutar socijalistikog lagera zaotrio se ponovno 1968.
g. kada je dolo do izbijanja tzv. Prakog proljea, odnosno revolucije u
ekoj pod vodstvom Aleksandra Dubeka. Sovjetski predsjednik Brenjev u
poetku je mirno promatrao razvoj situacije u ehoslovakoj, da bi na kraju
odluio vojno intervenirati i silom (Brenjeva doktrina = ogranieni
suverenitet) i sruiti reformski pokret. (vidi vie u PSIJE 20. st. pod ekom i
Slovakom nakon 2.s.r.).
Nastavljajui tzv. nuklearni dijalog, velesile su 1967. g. potpisale Ugovor o
istraivanju i koritenju svemirskog prostora, kao i Ugovor o neirenju
nuklearnog naoruanja. Na prijedlog predsjednika Jonsona zapoeli su 1969.
g. pregovori o ograniavanju strategijskog nuklearnog naoruanja (SALT 1), a
ugovor je potpisan 1972. g. prilikom posjeta amerikog predsjednika Nixona
SSSR-u. Taj ugovor predvidio je mogunost izgradnje takvih sistema samo na
dva mjesta u zemlji. Rampe za lansiranje raketa moraju biti opremljene za
lansiranje samo jedne bojeve glave i moraju biti statine i postavljene na
zemlji. U tekstu drugog ugovora istaknuto je da e svaka zemlja zadrati
postojei broj svojih nuklearnih glava. 1973. g. pojavile su se prve rakete s
vie bojevih glava MIRV, koje ugovorom nisu bile zabranjene, pa je to
potaknulo novu utrku u naoruavanju. Iako je tim ugovorima postignut
napredak u odnosima dviju velesila (jer se sprjeavala mogunost nuklearne
katastrofe i izravnog sukoba dvaju velesila), one su i dalje bile upletene u
brojne druge meunarodne sporove, posebno rat u Vijetnamu i palestinskoarapski sukob.
Trea etapa hladnog rata zavrila je padom komunistikog sistema u SSSR-u i
njegovim raspadom, te ukidanjem Varavskog pakta 31. veljae 1991. g.

19. OSTALE KRIZE I RATOVI NAKON 2. SVJETSKOG

RATA
Nakon stvaranja drave Izrael u Palestini, susjedne arapske drave odmah su joj
objavile rat. Tako je 1948. g. izbio prvi i-a rat. Izraelsko odbijanje priznavanja
palestinskih zahtjeva na podruja na kojima su prije izbijanja rata ivjeli, te
odbijanje arapskih drava da priznaju Izrael, dovelo je do tri palestinskoizraelska rata. Uzrok je bio i taj to su Izraelci okupirali i ona podruja koja im
poveljom UN-a nisu bila dodijeljena. Prvi vei sukob izbio je 1956. g. kada su se
Francuska i VB umijeale u sukob oko Sueskog kanala, ali je posebno znaajan
bio onaj 1967. poznat i kao estodnevni rat. Zbog suprotnih interesa
Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza na tome podruju prijetila je i opasnost
prerastanja lokalnog sukoba u rat irokih razmjera. Poetkom 1967. oruani
granini incidenti bili su sve brojniji. Poslije obavijesti da e Izrael napasti Siriju i
da skuplja snage prema Jordanu, u svibnju je poela koncentracija
egipatskih jedinica na Sinaju. Istodobno Izrael je u najveoj tajnosti poeo
opu mobilizaciju. Stanje je bilo krajnje napeto kada su se povukle snage
43

Ujedinjenih naroda iz sinajske pustinje i kad je Egipat blokirao izraelsku luku

Elat u Akapskom zaljevu. Izrael je 5. lipnja 1967. krenuo u napad. Rat je poeo
iznenadnim udarom izraelskog zrakoplovstva na egipatska uzletita. Ve prvoga
dana rata izraelsko zrakoplovstvo unitilo je gotovo sve borbene zrakoplove
Egipta, Sirije i Jordana. Odmah nakon toga poeli su i prodori izraelskih oklopnih
jedinica. Na cijeloj sinajskoj fronti egipatske snage napadane su iz zraka i sa
zemlje, s razbijenim sustavom zapovijedanja, naputale su prigodom
povlaenja teko naoruanje, vozila i drugu ratnu opremu. Treega dana rata
Izraelci su izbili na obalu Sueskog kanala kod Al Kanta, a iduega dana
du cjelokupne njegove duljine. Egipat je u tom trenutku ostao bez svoje
operativne vojske. U tom ratu Izrael je okupirao Gazu i Zapadnu obalu s
preteitim palestinskim stanovnitvom. Uz posredovanja Ujedinjenih naroda,
kasno nou 8. lipnja, prekinute su borbe na sinajskoj fronti. Izraelci su postigli
zapaene uspjehe i u borbi s Jordanom i Sirijom. Premda je Vijee sigurnosti
prihvatilo Rezoluciju o prekidu sukoba kao osnovnog uvjeta za uspostavu mira
na Bliskom istoku, Izrael nije postupio po toj Rezoluciji. Bliski istok i dalje je
ostao opasnim ratnim aritem. Okupacija palestinskih podruja dovela je do
stvaranja PLO-a (1964.) koja je sebi za cilj postavila oslobaanje cijele
Palestine. Da bi rijeio pitanje okupiranog Sinaja, egipatski predsjednik Sadat
1979. g. potpisuje mirovni sporazum s Izraelom i vraa Sinaj, a Egipat
priznaje Izrael. Sukob oko Palestine nije rijeen jo do danas. 1993. g. Palestinci
su Izraelu priznali pravo na postojanje, dok su od Izraela dobili pravo na
ogranienu samoupravu.
Godine 1961. vlada SAD-a zabrinuta zbog irenja Komunizma u JI Aziji, poela je
upuivati vojnu pomo u Juni Vijetnam, kako bi toj dravi pomogla da
odbije napade gerilaca komunistikog Viet Minha (Vietkonga), koji je podravao
Sjeverni Vijetnam. Vietkong se zalagao za ujedinjenje sjevera i juga, ali to
ujedinjenje odbijala je vlada Junog Vijetnama i progonila pripadnike Vietkonga.
Zbog toga je izbio viegodinji graanski rat. Pod izgovorom da ele zaustaviti
graanski rat, SAD je 1965. g. napao vojne baze Vietkonga i Sjeverni
Vijetnam. U tom ratu kao saveznici SAD-a sudjelovali su Australija, Novi
Zeland, Juna Koreja i Tajland. U tom ratu sudjelovalo je 400.000 Amerikanaca.
Godine 1968. Vietkong je pokrenuo veliku ofenzivu pod nazivom Tet. Iako je
ofenziva doivjela neuspjeh, uspjela je uvjeriti ameriku javnost da se
vijetnamski rat ne moe dobiti. Godinu dana kasnije amerike su se jedinice
poele povlaiti. No tri godine kasnije, 1971. SAD je obnovio razorna
bombardiranja, a 1972. g. blokirao sjevernovijetnamske luke. Ipak, 1973. g.
bio je primoran potpisati primirje u Parizu i izjavio da prestaje ratno
djelovati protiv Vijetnama. 1976. g. proglaeno je konano ujedinjenje
Vijetnama pod komunistikom vkau.
Godine 1960. izbio je tzv. Sukob oko nafte, kada je 13 uglavnom arapskih
zemalja osnovalo Organizaciju zemalja izvoznica nafte (OPEC) radi zajednikog
odreivanja cijena. Zarade od prodaje nafte viestruko su se poveale, a zemlje
OPEC-a silno obogatile. SSSR i SAD stoga su se natjecali za utjecaj u tom dijelu
svijeta. Tijekom arapsko-izraelskog rata 1973. g. lanice OPEC-a prekinule
su opskrbu SAD-a i Europe naftom, jer su podupirali Izrael. Upravo radi
stabilizacije tog podruja i svjetskog gospodarstva, na poticaj SAD-a potpisan je
izraelsko-egipatski sporazum.

44

Meu lokalnim ratovima novog doba najznaajniji je irako-iranski sukob

zbog pograninih podruja, koji je u pozadini imao vjersku podlogu (iiti-suniti).
Rat izmeu Iraka i Irana je zavren 1989. g. posredovanjem UN-a. Kad je Irak
1990. g. okupirao i anektirao Kuvajt, UN je od njega zahtijevao da se povue.
Kako on to nije uinio, UN je odluio silom ga otjerati, te je formirana antiiraka
koalicija od 29 zemalja koja je 1991. g. pod vodstvom SAD-a porazila
iraku vojsku.
Potkraj 1971. g. vodio se i pogranini rat izmeu Pakistana i Indije. U
istonom je Pakistanu postajo odred Bengalaca koji su podravani od Indije
zahtijevali autonomiju. Rat je zavrio porazom Pakistana i proglaenjem
neovisnosti Istonog Pakistana koji se zove Banglade.

20. PROCES DEKOLONIZACIJE NAKON 2. SVJETSKOG

RATA
Jedno od znaajnih poslijeratnih meunarodnih odnosa je nastanak velike
skupine novih zemalja - nekadanjih kolonija. Borei se za slobodu i
samostalnost, pojedini su se kolonijalni narodi sluili politikim sredstvima, a
neki oruanom borbom. U toj politikoj i oruanoj borbi pozivali su se na Povelju
UN-a, u kojoj je istaknuto potovanje naela ravnopravnosti i samoodreenja
naroda. Metropole su se nale u poloaju ili da svojim kolonijama doputaju
stjecanje neovisnosti, ili da nastave tradicionalan oblik iskoritavanja i pritisaka,
koji e jednoga dana ipak doivjeti slom. Potrebu poputanja prva je shvatila
Velika Britanija i 1947. g. dala neovisnost Indiji, a iste godine i Cejlonu,
te 1948. g. Burmi. Neovisnost je jo za rata izvojevao Egipat (1943.).
Francuska je bila mnogo tvrdokornija u svojoj kolonijalnoj politici. U Indokini nije
priznala neovisnost Sjevernom Vijetnamu i vodila je protiv njega gerilski rat.
Kako nije imala uspjeha u ratu, bila je prisiljena priznati nezavisnost Kambodi,
Laosu i Sjevernom Vijetnamu. Rat je vodila i s Alirom, koji je neovisnost
stekao tek 1962. g.
Veliki poticaj protukolonijalnoj borbi dali su zakljuci Bandunke
konferencije (1955.) kojima se 26 afriko-azijskih drava izjasnilo za potpuno
ukidanje kolonijalizma i ranog ugnjetavanja. U tom je smislu 1960. g. i Glavna
skuptina UN-a donijela deklaraciju o davanju neovisnosti kolonijalnim
zemljama i narodima, a 1963. g. deklaraciju o uklanjanju svih oblika
rasne diskriminacije. Proces dekolonizacije zavren je 1990. g. kada je
neovisnost stekla posljednja kolonija Namibija i ukinut apartheid u Junoafrikoj
Republici. No, hladni rat izmeu istoka i zapada svrstao je mnoge zemlje u
suprotstavljene blokove, produbljivao meu njima nepovjerenje i minimalizirao
njihovu gospodarsku suradnju. Dekoloniziranim zemljama, kao samostalnim
dravama, nije odgovaralo svrstavanje ni u istoni, ni u zapadni blok, te su se
deklarirale kao nesvrstane i osnovale Pokret nesvrstanih. Kao vana lanica
pokreta bila je i SFRJ. Prva osnivaka konferencija odrana je 1961. g. u
Beogradu. Tada je pokret imao 25 lanica. Druga je konferencija odrana u
Kairu, trea u Lusaki. U vrijeme odravanja pete konferencije pokret je imao 86
lanica. Nesvrstane zemlje zalagale su se za miroljubivu koegzistenciju i
45

ravnopravnu gospodarsku i politiku suradnju. Taj pokret djeluje i danas, ali se

sve oitije gasi, jer su se bitno promijenile okolnosti u kojem je nastao i
djelovao.

21. KRATKI PRIKAZ SVJETSKE POVIJESTI XX. st.

SVIJET DO POETKA 1. SVJETSKOG RATA
1904. g. Anglo-Francuski sporazum (Entente cordiale)
1904-1905 Rusko-japanski rat oko Mandurije
1905. g. Prva marokanska kriza
1906. g. Konferencija u Alhesirasu
1907. g. Antanti se prikljuila Rusija
1908. g. mladoturski prevrat aneksija BiH (aneksijska kriza)
1909. g. Zavretak aneksionistike krize; Sporazum Japana i Rusije oko podjele
interesnih sfera u Manduriji
1910. g. Japan anektirao Koreju
1911. g. Druga marokanska kriza (Panterin skok); Italija zauzela Triporis i
Cirenaiku
1912. g. Prvi balkanski rat
1913. g. Mir u Londonu Albanija samostalna drava; Drugi balkanski rat
mir u
Bukuretu
1914. g. puten u promet Panamski kanal
PREGLED PRVOG SVIJETSKOG RATA
1914.
28. 6. Atentat u Sarajevu (povod ratu)
13. 7. A-U ultimatum Srbiji (rok ultimatuma je dva dana)
28. 7. A-U objavljuje rat Srbiji
1. 8. Njemaka objavljuje rat Rusiji
3. 8. Njemaka objavljuje rat Francuskoj, poetak nadiranja prema Belgiji
5. 8. A-U objavljuje rat Rusiji
kolovoz Galicijska bitka (pobjeda Rusa protiv A-U)
Cerska bitka (pobjeda Srbije nad A-U)
46

rujan Bitka na Marni (poetak pozicijskog ratovanja)

prosinac Kolubarska bitka (Srbi tjeraju A-U na povlaenje)
1915.
travanj desant na Galipolje (Dardanelska ekspedicija)
26. 4. U Londonu potpisan sporazum s Italijom
svibanj Italija objavljuje rat A-U
listopad Bugarska ulazi u rat na strani Centralnih sila
studeni povlaenje srpske vojske preko Albanije na Krf
1916.
veljaa srpanj Verdunska bitka
svibanj Bitka kod Skagerraka pobjeda britanske flote
lipanj studeni Bitka na Sommi
kolovoz Rumunjska stupa u rat na strani Antante
prosinac Centralne sile predlau primirje (Antanta odbija)
1917.
sijeanj Njemaka poinje neogranieni podmorski rat
oujak Februarska revolucija u Rusiji (Car Nikola II. se odrie prijestolja)
14. 7. SAD ulazi u rat na strani Antante
kolovoz 12. bitka na Soi (poraz Talijana)
studeni Balfourova deklaracija (Britanci obeavaju stvaranje idovske drave
u
Palestini)
7. / 8. Studeni Oktobarska revolucija u Rusiji
prosinac Proglaena nezavisnost Finske
15. 12. potpisano primirje izmeu Njemake i Rusije
1918.
sijeanj objavljeno 14 toaka predsjednika Wilsona
3. 3. mir u Brest Listovsku
rujan A-U trai primirje
rujan poetak saveznike ofenzive na Solunskom bojitu
28. 10. proglaena nezavisna ehoslovaka drava
29. 10. proglaena Drava SHS
16. 11. proglaena nezavisnost Maarske
3. 11. potpisano primirje izmeu Antante i A-U
9. 11. u Berlinu proglaena Njemaka Republika, car Wilhelm II. odlazi u
Nizozemsku
11. 11. Potpisano primirje izmeu sila Antante i Njemake u ampanju
11. 11. car Karlo I. se odrie prijestolja
Bojita
a) Zapadno FRA, VB, Belgija pozicijski rat na Marni
b) Istono NJEM i A-U protiv Rusije
c) Balkansko A-U protiv Srbije
47

d) Talijansko otvoreno 1916., bitke na rijeci Soi

e) Solunsko u nizini Vardara, VB, FRA, Srbija, dobrovoljci SHS protiv
Bugara
MIROVNI SPORAZUMI NAKON 1.s.r.
18. 1. 1918. poetak rada mirovne konferencije
28. 6. 1919. mirovni sporazum s Njemakom u Versaju
10. 9. 1919. mirovni sporazum s Austrijom u Saint ermenu
27. 11. 1919. mirovni sporazum s Bugarskom u Neuillyu
lipanj 1920. mirovni sporazum s Maarskom u Trianonu
kolovoz 1920. mirovni sporazum s Turskom u Sevresu
NJEMAKA DO 2.s.r.
1919. -u politikim borbama u Berlinu poraena revolucionarna ljevica (ubijeni
Rosa
Luxembourg i Karl Liebknecht)
-izbori za ustavotvornu skuptinu (SPD + graanske stranke = vlada)
-Ebert predsjednik Njemake (poloaj predsjednika jak)
-Ustav proglaenje Weimarske Republike (11. 11. 1919.)
-Bavarska sovjetska republika
1920. Hitler objavljuje program Nacionalsocijalistike stranke
-Kappov pu u Berlinu (vlada u Dresdenu i tutgartu)
1921. oujska akcija neuspio pokuaj komunista da preuzmu vlast
1922. Rapallski ugovor Njemake i SSSR-a o Poljskoj
1923. Stresemann njemaki kancelar (1920-1928 vlade centra)
-Hitlerov pu u Mnchenu (8-9 studeni)
-Francuzi zaposjeli Ruhrsku oblast
1924. Hitlerov Mein Kampf
1925. za predsjednika izabran Hindenburg
-ugovor u Locarnu Njemaka priznala francuske granice
1926. Njemaka primljena u Ligu naroda
1930. saveznici naputaju Rajnsko podruje
-pad Mllerove vlade
kancelar Brning poinje vladati bez parlamenta
1932. kancelar Franz von Papen
-konferencija u Lozani jednokratna isplata reparacija
-nacisti postaju najjaa stranka u parlamentu
1933. Hitler pozvan za kancelara (30. 1.)
-paljenje Reichstaga (27. 2.)
-Zakon o ovlatenju
-konkordat izmeu Njemake i Vatikana
-Njemaka istupa iz Lige naroda
1934. pakt o nenapadanju s Poljskom
-No dugih noeva - ubijen voa SA odreda Rhm
-Hitler postaje predsjednik i kancelar
1935. Njemakoj vraeno Saarsko podruje
-Nrberki zakoni o iskljuivanju idova iz javnog ivota
1936. njemake trupe ulaze u demilitariziranu Rajnsku oblast
-stvorena Osovina Rim-Berlin (25. 10.)
48

-Antikominterna pakt izmeu Njemake i Japana (25. 11.)

1938. Njemake trupe ulaze u Austriju (13. 3. prikljuenje)
-Mnchenski sporazum (29. 9.)
-Prva beka arbitraa prikljuenje dijelova Slovake Maarskoj
-Kristalna no (9/10. studenog)
1939. Hitler zaposjeda eku i Moravsku (15. 3.)
-otkazivanje sporazuma s Poljskom (oujak)
-vojni savez izmeu Njemake i Italije (elini pakt)
-sovjetsko-njemaki sporazum o nenapadanju (23. 8.)
-1. 9. napad na Poljsku
SAD DO 2.s.r.
1920. poraen Wilson i Demokratska stranka na izborima
-Ameriki kongres odbija ratificirati Versajski mirovni ugovor
1921. Konferencija u Washingtonu (SAD, VB, FRA, ITA, JP, KIN) sporazum o
ogranienju pomorskog naoruanja
-sklapanje posebnog mira s Njemakom
1928. predsjednik Hoover
1929. Crni petak na amerikim burzama (25. 10.)
1933. Franklin T. Roosevelt postaje predsjednik SAD-a (New Deal)
-SAD priznaje SSSR
VELIKA BRITANIJA DO 2.s.r.
1922. ukidanje protektorata nad Egiptom, Egipat proglaen nezavisnom
kraljevinom
-Irska dobila nezavisnost
-Liberalna stranka silazi s vlasti, jaanje laburista
-Kongresna stranka Ghandija trai autonomiju za Indiju
1926. britanska imperijalna konferencija u Londonu ravnopravnost
dominiona
1929. na vlast dolazi Laburistika stranka
1930. Londonska konferencija o ratnim flotama (odricanje od gradnje novih
oklopnjaa)
-poetak pasivnog otpora u Indiji pod vodstvom Mahatme Ghandija
1931 Vlada narodne koalicije (Mc Donald)
1935. njemako-britanski pomorski sporazum
-konzervativna vlada Stanleya Baldwina
-zakon o Indiji
1937. Chamberlain
1939. VB i FRA garantiraju nezavisnost Poljske
FRANCUSKA DO 2.s.r.
1919. Clemenceau
1920-1924 vladavina desnice
1923. Francuska zaposjeda Ruhrsku oblast
1924. dolazak Lijevog kartela na vlast (Heirrot)
1924-1934 vladavina ljevice (Radikalna stranka republikanizma + socijalisti)
49

1928.
1934.
1935.
1936.
1938.

Herriot-Kellogov pakt o odricanju upotrebe sile u sporovima

faistike demonstracije
Francusko-sovjetski pakt o uzajamnoj pomoi
Osnovan Narodni front (radikali+socijalisti+komunisti) voa Leon Blun
Raspad Narodnog fronta vladaju radikali (Daladier)

SOVJETSKI SAVEZ DO 2.s.r.

1919. u Moskvi osnovana III. komunistika internacionala
-kontrarevolucija na elu s Kolakom
1920. Crvena armija razbija Denjikinovu vojsku na jugu kraj kontrarevolucije
-udo na Visli - pobjeda Poljaka nad Crvenom armijom
-priznata nezavisnost baltikim zemljama
-ratni komunizam
1921. pobuna mornara u Krontatu (uguio ju Trocki)
-10. kongres KP-a NEP
-sklopljen mir u Rigi s Poljskom
-osvojene kavkaske drave
1922. formalno uspostavljen Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR)
1923. prvi ustav SSSR-a
1924. Lenjinova smrt Staljin
1926. ugovor o prijateljstvu s Njemakom
1927. Trocki iskljuen iz KPSSSR-a
1928. poetak prvog petogodinjeg plana
1931-1933. glad u Rusiji
1934. SSSR ulazi u Ligu naroda
-poetak Staljinovih istki (ubijen Kirov)
1939. sovjetsko-njemaki sporazum o nenapadanju (23. 8.)
ITALIJA DO 2.s.r.
1920. Rapallski ugovor izmeu Italije i Kraljevine SHS
-neuspjela socijalistika revolucija u sjevernoj Italiji
1922. mar na Rim Benitto Mussolini
1924. faisti izborili veinu na izborima
1925. faistika diktatura
1926. rasputen parlament i stranke
1929. Lateranski ugovor sa Sv. Stolicom
1935. talijanske trupe ulaze u Etiopiju (talijansko-abesinski rat)
1936. Italija anektirala Etiopiju
-Stvorena Osovina Rim-Berlin
1937. Italija pristupa Antikominterna paktu
-Italija istupa iz Lige naroda
-pomo Francu u panjolskoj
1939. Italija zaposjeda Albaniju (travanj)
JAPAN DO 2.s.r.
50

1918. prva civilna vlada (Takai Haro) liberali

od 1921. izmjena liberala i agrarne stranke na vlasti
1922. Japan se odrie protektorata nad Kinom, ali zadrava Manduriju
1930. atentat na premijera Hamaguija
1931. napad na Manduriju Manduko
-poetak faizacije i militarizacije (Kita Ikki, Hiimata Kingoro)
1933. Japan istupa iz Drutva naroda
1936. sporazum s Njemakom (Antikominterna pakt)
1937. prvi rat protiv Kine
-rat protiv Mongolije i SSSR-a poraen

KINA DO 2.s.r.
1919.
1921.
1922.
1923.

poetak Sun Jat Setove kulturne revolucije

Sun Jat Set stvara u Kantonu vladu protiv vojnih vlastodraca u Pekingu
sporazum s Japancima u Kantonu
u Kinu dolaze savjetnici iz SSSR-a
-formiranje Kuomintanga
1925. umire Sun Jat Sen, na elu Kuomintanga ang Kaj ek
1927. ang Kaj ek rui radniku revoluciju u angaju
-u Nankingu stvorena kineska vlada pod vodstvom ang Kaj eka
1927-1936 graanski rat komunista i kuomintangovaca
1928. poetak agrarne revolucije u pokrajini Hunan pod vodstvom Mao Ce
Tunga
1934. poetak ofenzive protiv komunista Dugi mar Jenanska republika
1937. napad Japana na Kinu (ujedinjenje komunista i Kuomintanga)
PANJOLSKA DO 2.s.r.
1918. 1923. parlamentarna monarhija (socijalisti, anarhisti, aristokracija)
1923. Primo de Rivera vojni pu diktatura
1931. kraj diktature
-pobjeda republikanaca
-abdikacija kralja Alfonsa XIII. republika
1931-1933. premijer Azana
1933. CEDA dolazi na vlast (Gil Robles)
1934. trajk u Asturiji ujedinjenje socijalista i anarhista
-Francisko Franko gui pobunu
1935. rasputanje parlamenta
1936. Narodnofrontovski blok pobijedio na izborima
-predsjednik Azana, premijer Quiraga
-CEDA prihvaa faistiki program
-vojni udar
-graanski rat (19. 8.), na elu republikanske panjolske Caballero
1937. komunisti preuzimaju vodeu ulogu u republikanskoj vojsci
-progoni anarhista

51

PREGLED DRUGOG SVJETSKOG RATA

1939.
1. 9. Njemaki napad na Poljsku, poetak rata
3. 9. VB i FRA objavljuju rat Njemakoj
17. 9. SSSR ulazi u istonu Poljsku
listopad osnovan Generalni Guvernerat u osvojenoj Poljskoj
studeni SSSR napada Finsku
prosinac Drutvo naroda proglasilo SSSR agresorom i iskljuilo ga
1940.
oujak Finsko-sovjetski ugovor u Moskvi
travanj Njemaka osvaja Dansku i Norveku
svibanj Njemaka ulazi u Nizozemsku i Belgiju; Churchill postaje premijer u VB
lipanj Italija objavljuje rat FRA i VB; osvojen Pariz; Petain potpisuje primirje u
ampanju; SSSR zaposjeda sjevernu Bukovinu i Besarabiju
Srpanj poetak njemakih zranih napada na VB
Kolovoz druga beka arbitraa
27. 9. stvaranje Trojnog pakta
Listopad talijanske ete napadaju Grku
Studeni Maarska i Rumunjska pristupaju Trojnom paktu
1941.
oujak Jugoslavija pristupa Trojnom paktu; vojni udar u Jugoslaviji; ofenziva
afrikog korpusa u Libiji
travanj napad na Jugoslaviju (6. 4.) i Grku; Japansko-sovjetski ugovor o
nenapadanju
svibanj Nijemci zauzimaju Kretu
lipanj Njemaka napada SSSR (22. 6.)
kolovoz Atlantska povelja (Churchill-Roosevelt)
studeni Nijemci prodiru preko Volge
prosinac poetak sovjetske protuofenzive kod Moskve
7. 12. -Japanci napali Pearl Harbour
8. 12. -SAD i VB objavljuju rat Japanu
11. 12. -Njemaka i Italija objavljuju rat SAD-u
29. 12. zaustavljena njemaka ofenziva u SSSR-u
1942.
sijeanj-veljaa Japan osvaja Singapur, Nizozemsku Indiju, Burmu, Filipine
4. 7. 6. -pomorska bitka na Midwayu pobjeda SAD-a nad Japanom
kolovoz Amerikanci se iskrcavaju na Solomonskim otocima
rujan-kolovoz britanska protuofenziva u sjevernoj Africi; Montgomery probija
njemtalijanske poloaje kod El Alameina
studeni britanske i amerike trupe se iskrcavaju u Maroku i Aliru
11. 11. njemake ete ulaze u Viijsku Francusku
19. 21. 11. Crvena armija opkoljava Nijemce kod Staljingrada
52

1943.
sijeanj konferencija u Casablanci Sile osovine moraju kapitulirati
veljaa predaja feldmarala von Paulusa u Staljingradu
svibanj kapitulacija njem-talijanskih trupa u Africi
srpanj iskrcavanje saveznika na Siciliji, poetak sovjetske ljetne ofenzive
25. 7. u Italiji svrgnut Mussolini
3. 9. tajno primirje Italije i Saveznika
8. 9. kapitulacija Italije
rujan Nijemci oslobaaju Mussolinija, osnivanje Socijalne Republike Italije
13. 10. -Italija objavljuje rat Njemakoj
8. 11. Teheranska konferencija
1944.
sijeanj Crvena armija zapoinje ofenzivu kod Lenjingrada i Novogoroda
oujak poetak sovjetske ofenzive protiv junog njemakog krila (Krim-Odesa)
lipanj-srpanj poetak velike amerike ofenzive na junom Pacifiku
lipanj amerike ete zauzimaju Rim
6. 6. iskrcavanje Saveznika u Normandiji (poetak tzv. druge fronte)
srpanj probijena njemaka linija kod Avranchea; Crvena armija dolazi na Vislu
kolovoz Crvena armija zaustavlja se pred Pragom i Varavom (ustanak u
Varavi)
kolovoz-listopad konferencija u Dumbarton Oaksu osnivanje UN-a
25. 8. Rumunjska objavljuje rat Njemakoj
rujan Crvena armija zauzima Prag i Sofiju
listopad Amerikanci zauzimaju Filipine; Bugarska potpisuje primirje s
Saveznicima
prosinac njemaka ofenziva u Ardenima
31. 12. -Maarska objavljuje rat Njemakoj
1945.
sijeanj probijena fronta na Visli, Crvena armija zauzima Varavu
veljaa konferencija u Jalti
7. 3. Amerikanci prelaze Rajnu kod Remagena, slom njemake zapadne fronte
travanj-lipanj bitka za Okinawu
13. 4. -umro Roosevelt naslijedio ga Hary Truman
travanj amerike i sovjetske ete sastaju se na Labi
travanj-lipanj konferencija u San Francisku osnivanje UN-a
30. 4. Hitler izvrava samoubojstvo (Dnitz)
2. 5. kapitulacija Berlina
7. 5. u Reimsu potpisana kapitulacija Njemake
9. 5. u Berlinu potvrena kapitulacija Njemake
6. 8. atomska bomba na Hiroimu
8. 8. SSSR objavljuje rat Japanu
9. 8. atomska bomba na Nagasaki
30. 8. ameriko iskrcavanje u Tokijski zaljev
2. 9. kapitulacija Japana.

53

Studeni 1945. poetak rada Nrberkog ratnog suda

Svibanj 1946. poetak rada Tokijskog ratnog suda
10. 2. 1947. potpisivanje mirovnih ugovora (osim s Njemakom)
8. 9. 1951. mirovni ugovor s Japanom
POSLIJERATNI SVIJET
Nove drave nastale nakon 2.s.r.
1946. Filipini, Jordan
1947. Indija i Pakistan
1948. Izrael, Burma
1949. Narodna Republika Kina / Republika Kina (Taiwan)
1949. Savezna Republika Njemaka / Narodna Demokratska Republika
Njemaka
1949. Demokratska Narodna Republika Koreja/ Republika Koreja
1949. Indonezija, Vijetnam, Laos, Kamboda
1956. Sudan, Maroko, Tunis
1957. - Gana
1960. Kamerun, Togo, Zair, Somalija, Magadaskar, Nigerija, Kongo, Gaborn,
Senegal, Mali, Mauritanija
1961. - Kuvajt
1964. - Tanzanija
Ujedinjeni Narodi
25. travnja 1945. poetak osnivake konferencije u San Francisku
24. listopada 1945. ratificiranje Povelje UN-a (Dan UN-a)
Savezi nakon 2.s.r.
1947.
1947.
1948.
1949.
1949.
TUR,

Rio pakt (Latinska Amerika)

Kominform
Briselski pakt (FRA, VB, BEL, NIZ, LUX)
Vijee za ekonomsku pomo (SEV)
Sjevernoatlantski pakt (NATO) (SAD, KAN, ISL, DAN, NOR, POR, GR,

SRNJ + Briselski pakt)

1951. ANZUS pakt (SAD, AUSTRALIJA, NZ)
1951. Europska zajednica za ugljen i elik
1954. Sjeveroistono-azijski pakt (SEATO pakt) (SAD, FRA, NZ, AUS, SIJAM,
PAK,
FILIP.)
1954. Balkanski pakt (JUG, GR, TUR)
1955. Varavski pakt (BUG, S, MADJ, DNRNJ, POLJ, RUM, SSSR)
1955. Bagdadski pakt (VB, TUR, IRAN, PAK) CENTO pakt
1961. Pokret nesvrstanih (Beograd)
Krize i ratovi nakon 2.s.r.
1947-1949. Graanski rat u Kini
54

1947-1954. Indokineski rat (francuski mali prljavi rat)

1948. Berlinska kriza
1948. Prvi izraelsko-arapski rat
1948-1953. Jugoslavenska kriza (sukob s Kominformom)
1950-1953. Korejski rat
1953. general Nagib obara monarhiju u Egiptu
1954 1962. ustanak u Aliru protiv Francuske
1956. Sueska kriza (2. izraelsko-arapski rat)
1956. Maarska kriza
1958. dravni udar u Iraku oborena monarhija
1959. ustanak Tibeta protiv Kine
1960. pijunska kriza (ameriki pijunski zrakoplov U2 oboren u SSSR-u)
1962. Kubanska raketna kriza
1965-1973 Vijetnamski rat
1967. Trei izraelsko-arapski rat
1967. Ciparska kriza
1968. Prako proljee
1970. SAD intervenira u Kambodi
1971. Rat Indije i Pakistana (Bengalski rat)
1973. dravni udar u Afganistanu uspostava republike
1973. etvrti izraelsko-arapski rat
1989. Iraki rat
1991. Kuvajtska kriza
Konferencije i ugovori nakon 2.s.r.
1945. Potsdamska konferencija
1947. objavljen Marshallov plan
1954. konferencija u enevi o Indokini
1955. Bandunka konferencija afrikih i azijskih zemalja
1957. Rimski ugovori o osnivanju EEZ-a
1960. Sukob oko nafte
1960. Deklaracija UN-a o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i
narodima
1962. Eviantski sporazum (nezavisnost Alira)
1963. Moskovski sporazum (djelomina zabrana nuklearnih pokusa)
1963. Deklaracija UN-a o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije
1966. Taketski sporazum (Indija i Pakistan o Kamiru)
1967. Ugovor u miroljubivom koritenju i istraivanju svemira
1968. Ugovor o neirenju nuklearnog naoruanja
1968. Carinska unija zemalja EEZ-a
1973. Pariki sporazum (Vijetnam)
1975. Helsinka deklaracija o sigurnosti i suradnji
1979. mirovni ugovor Egipta i Izraela

55

56