Seyyed Hossein Nasr

A YANG MUSLIM'S GUIDE TO THE MODERN WORLD

Kazi Publication, Ine Chicago, IL 60618
Glavni urednik HADEM HAJDAREVI
Urednik DEMALUDIN LATI
Izvrni urednik ENES DURM1EVI
Likovna oprema ISMAR MUJEZINOVI

SEJJID HUSEIN NASR

VODI
MLADOM
MUSLIMANU
U MODERNOM SVIJETU
Prijevod sa engleskoga:
AIDA ABADI-HODI
Sarajevo, 1998.
Za S. Amira Alija, koji e se uskoro suoiti sa izazovom ta znai biti
mladi musliman Ovo djelo nastalo je na zahtjev gosp. Sahla Kabbanija,
koji je veliki dio svoga ivota posvetio predstavljanju i irenju islama na
Zapadu i posebno utemeljenju Darul-Islama u Abiquiu, New Mexico.
Vodi mladog muslimana u suvremenom svijetu djelo je jednog od
najveih suvremenih islamskih uenjaka, napisano posebno za
muslimane, tanije za mlade muslimane potiui ih na zbliavanje s
vlastitom vjerom i na razumijevanje suvremenog svijeta s islamske take
gledita kako bi bili u mogunosti pozitivno odgovoriti na njegove
izazove. Ovaj vodi, prvi ovakve vrste na nekom od jezika, lucidno je
izlaganje uenja islama onako kako su ona objavljena u Kur'anu,
objanjena hadisom i sunnetom Poslanika i protumaena od strane
islamskih uenjaka i mislilaca, pruajui ujedno i kratki pregled religijske
i intelektualne tradicije Zapada.
Nasr pie: Zapad je dao mnogo orijentalista koji su prouavali islam
sa zapadnjakog stajalita, dok u islamskom svijetu nailazimo na vrlo
mali broj prouavatelja zapadnjake misli i tradicije (okcidentalista) koji bi
bili u mogunosti razmatrati raznorodne aspekte civilizacije Zapada, od
znanosti, umjetnosti, religije, drutvenih obiaja, s islamske take
gledita. Ovo djelo izazov je i mladim ljudima drugih religijskih tradicija
da postanu odgovorni i dosljedni ljudi u suvremenom svijetu, kroz
priznavanje vrijednosti vlastitog kulturnog identiteta.
Sejjid Husejn Nasr roen je u Teheranu, u obitelji tradicionalnih
uenjaka i lijenika. Po zavretku osnovnog obrazovanja u Iranu, odlazi

u Ameriku, gdje studira fiziku, historiju nauka i filozofiju na Tehnolokom

institutu u Massachusett- su (M.I.T.) i na Harvardu, gdje stjee i
doktorsku titulu. Nasr je bio profesor na Sveuilitu u Teheranu te
utemeljitelj i prvi predsjednik Iranske filozofske akademije. Trenutno je
profesor islamskih nauka na Sveuilitu George Washington i autor je
vie od dvadeset knjiga, ukljuujui djela: Ideali i realiteti islama, Nauka i
civilizacija u islamu, Muhammed - Allahov ovjek i Tradicionalni islam u
suvremenom svijetu.
Ova je knjiga prvobitno pisana za mlade muslimane u islamskom
svijetu i za one koji su rasli ili studirali na Zapadu, s namjerom da im
poslui kao vodi u njihovu susretu sa modernim svijetom koji je roen i
odnjegovan na Zapadu i koji se sada proirio diljem zemaljske kugle.
Meutim, poruka ovoga djela tie se takoer, na poseban nain, mladih
muslimana Bosne, a takoer i Hrvatske i Srbije, onih koji nisu ni studenti
na Zapadu, niti, pak, ive u samom sreditu Daru'l-islama, nego
pripadaju jednoj vitalnoj zajednici koja sainjava spoj izmeu islamskog
svijeta i Zapada. I upravo stoga to muslimanska zajednica bosanskog
jezika zauzima takav osjetljiv poloaj, ini nam zadovoljstvo da se ovo
djelo, koje se ve pojavilo na turskom, perzijskom i drugim islamskim
jezicima, sada pomalja na svjetlu dana na bosanskom, u jeziku koji, s
jedne strane, povezuje Srbe, Hrvate i Bonjake u regionu bive
Jugoslavije, a s druge strane, jest, glavno sredstvo za iskazivanje
miljenja i kulture Bonjaka, bosanskih muslimana i muslimana koji ive
u Srbiji i Hrvatskoj, te je bosanski, prema tome, takoer znaajan
islamski jezik.
Krajnje tragina dogaanja tokom nekoliko potonjih godina jesu
zasigurno ojaala islamski element u umu i dui bosanskih muslimana,
otkrivajui im temeljnu injenicu da su njihova sudbina i islam u Evropi
isprepleteni i da sve vee produbljivanje njihovih islamskih korijena i
daljnje upoznavanje sa islamom, njegovom kulturom, miljenjem i
civilizacijom u svjetlu u kojem oni mogu potom ocjenjivati zapadnu
kulturu i nastojati ivjeti u miru sa svojim kranskim susjedima, mogu
dovesti samo do snaenja muslimana Bosne i, zapravo, muslimana
cijeloga Balkana sada i u budunosti.
Kao pripadnici visoko obrazovane i kvalificirane zajednice, muslimani
bosanskog jezika mogu odigrati vitalnu ulogu kao spona izmeu
islamskog svijeta i Zapada, i to usred jednog stanja u kojem se susret
izmeu islama i Zapada nazire kao jedno od najvanijih globalnih pitanja
dananjice. Da bi se ta zadaa ispunila, plitko udubljivanje u Zapad i
modernu evropsku kulturu ne samo da nije dovoljno nego je samo po
sebi opasno i razorno, jer glavnina dananje evropske kulture i sama
pati od zaraze zaborava svetog, zaraze koja se namee u formi
sekularne ideologije gdje god je to mogue. To to je potrebno

bosanskim muslimanima i, zapravo, muslimanima uope, jest, s jedne

strane, snana islamska osnova i kritika modernizma u svjetlu
tradicionalne religije na Zapadu i stvaranje harmonije i mira sa kranstvom, a takoer i judaizmom, na temelju zajednikih tradicionalnih
principa. Na je cilj u ovom djelu bio da priskrbimo i pribavimo jedan
takav vodi, pisan jednostavnim jezikom, za ljude islamske tradicije kao i
za Zapad, kako u njegovim tradicionalnim tako i modernim aspektima.
U velikoj borbi koja sada bjesni u umu i dui ljudi i ena diljem
zemaljske kugle, ono to je od krajnje vanosti jest Istina i naa suglasja
s Istinom. Eto, stoga mi vjerujemo da e se u budunosti, iza i ponad
sada proricanog "sukoba civilizacija", dogoditi sukob izmeu onih koji
vjeruju u Transcendent- ni Princip i zakone koji izviru iz Njega, i onih koji
u taj Princip ne vjeruju. U ovoj grandioznoj borbi islam igra vanu ulogu
kao uvar doktrine o Boijem Jedinstvu u njezinoj najjaoj istoti. A ta e
borba ukljuiti ne samo islamski svijet ve prije svega sam Zapad, gdje
je modernizam, utemeljen na porican ju onog Transcendentnog i svetog,
pridobio najvei broj pristalica. Bosanski svijet smjeten je usred ovog
polja napetosti. Ostajui vjerni poruci islama u njezinim najdubljim
razinama, osigravajui kritiku procjenu modernizma i potom u isti mah
pruajui ruku prijateljstva kranstvu na temelju uzajamnog
razumijevanja, bosanski muslimani mogu igrati vitalnu ulogu koja moe
imati neporecivo pozitivne konzekvence za odnos kako islama sa
Zapada tako i islama sa kranstvom.
Zahvaljujemo se gospodi Aidi Abadi-Hodi i dr. Enesu Kariu na
obavljanju posla prevoenja i pripremanja rukopisa ovoga djela za
objavljivanje na bosanskom. Nadamo se i molimo Allaha da e ovo
skromno djelo biti od pomoi u oivljavanju i jaanju Bosanske islamske
zajednice, a posebno njezine mladosti u ovom presudnom trenutku
njezine historije, nakon to je svoju vjeru i ilavost kuala do stupanja
bez premca, usprkos nevjerovatnim uasima i tragedijama tokom
proteklih nekoliko godina, te u vremenu kada e bosanski muslimani
nastaviti ivjeti na kunji, pod vrlo tegobnim okolnostima u sadanjoj
nemirnoj situaciji. Prisjetimo se na kraju kur'anskog izriaja lime me'al'usr jusra. (Zbilja, s mukom je i last!).
S. H. Nasr
UVOD
Ve gotovo dva stoljea islamski je svijet suoen s napadom jedne
strane civilizacije i svjetonazora koji su uzdrmali i same temelje islama.
Taj je napad takoer dokinuo brojne tekovine islamske civilizacije
stvarane stoljeima. Mada je u toku posljednjih nekoliko desetljea
gotovo sav islamski svijet stekao svoju politiku nezavisnost, filozofski,
kulturni, umjetniki, politiki, ekonomski i socijalni utjecaj dominacije

suvremenog Zapada traje i dalje, na ovaj ili onaj nain, kroz cjelokupni
daru'l-islam, dovodei u pitanje opstojnost ne samo tradicionalnih
institucija islamskog drutva ve i vjeru samu. Svi aspekti, od porodice
do drave, od ekonomije do arhitekture damija, od poezije do medicine,
pod ujecajem su stranog svjetonazora koji je suvremeni svijet, iji su
obiaji prvo zaeti i oblikovani na Zapadu te potom proireni na ostale
kontinente, nametnuo islamskom svijetu i njegovim narodima.
Brojni muslimani, ponajvie mladi, putuju na Zapad u potrazi za
modernom naobrazbom. Mnogi su, pak, suoeni s izazovom
suvremenog svijeta unutar geografskih granica samog islamskog svijeta
te unutar odgojno-obrazovnih institucija i odreenih drutvenih krugova
koji su, mada u muslimanskim zemljama, ustvari predstrae Zapada.
Mnogi su se otuili od islama, to je posljedica gueeg utjecaja stranih
ideologija, dok drugi reagiraju uglavnom emotivnim izljevima i
povremenom nasilnou. No, rijetki su oni koji stjeu dostatno duboko
poznavanje suvremenog svijeta, a da bi bili u stanju ouvati islam u
svjetlu izazova tog svijeta i da bi uspjeli pruiti nuan, islamski odgovor
na probleme koje postavljaju aktualne ideologije. Vrlo je malo
muslimanskih karti suvremenog intelektualnog krajolika koje bi
omoguile muslimanima da putuju tim krajolikom, a da se ne izgube ili
da pritom ne izgube svoju vjeru (el-iman), taj najdragocjeniji od svih
Boijih darova.
Zadatak izrade takve vrste vodia otean je ne samo sloenou i
haosom koji su obiljeje suvremenog svijeta, ve i injenicom da su,
uporedo s dominacijom Zapada nad muslimanskim svijetom, i sami
muslimani zaboravili mnoge aspekte svog vlastitog vjerskog uenja.
Rezultat ovakvog stjecaja okolnosti jest taj da su mnogi aspekti islamske
tradicije, a koji su kljuni za jedno produbljenije razumijevanje suvremenog svijeta i pruanje islamskih odgovora na aktualne teme,
zasjenjeni i zaboravljeni. Muslimani ranijih generacija ne samo da nisu
bili suoeni s mnogim od ovih dananjih problema, ve su i bili znatno
svjesniji mnogih dimenzija islamskog uenja koje im je prualo
zaokruen svjetonazor i zadovoljavalo njihovu potrebu za uzronim
vezama, objanjenjem prirode stvari i znaenja ivota.
Dakle, ono to je prije svega potrebno jest ponovno potvrditi vjene
istine islama, objavljene u Kuranu asnome, objanjene i protumaene
hadisom i sunnetom Poslanika - alejhi' s-selam - i stoljeima
komentirane od strane muslimanskih uenjaka i mislilaca.
Ovo ponovno potvrivanje mora predstavljati bit islamske poruke nad
svim sektakim predrasudama i razdorima i naglasiti to jedinstvo koje je
sr poruke islama. No, takvo tumaenje zahtijeva suvremen jezik koji
moe razumjeti muslimanska omladina koja, u najveem broju, nije
prola iskustvo tradicionalnog kolovanja u medresama te tako joj i nije

blizak intelektualni jeziki instrumentarij klasinih islamskih tekstova,

mada, moda, dobro poznaje arapski ili neki drugi islamski jezik.
Nadalje, vodi za muslimane u suvremenom svijetu mora se temeljiti na
iscrpnom i produbljenom poznavanju religijske i intelektualne tradicije
Zapada kao i samog suvremenog Zapada.
Nije dovoljno izrei generalizacije o Zapadnjacima kao materijalistima i
dinaminim ljudima, hedonistima i vrijednim radnicima. Zapad se mora
shvatiti u svojoj biti kako bi se mogli razumjeti razvoj moderniteta i
historijski korijeni ideologija i djelatnih sila. Zapad je dao brojne
orijentaliste koji su prouavali islam s vlastite take gledita, doim u islamskom svijetu nailazimo na vrlo mali broj prouavatelja zapadnjake
misli i tradicije (okcidentalista) koji bi bili u mogunosti razmatrati
raznorodne aspekte civilizacije Zapada, od znanosti do umjetnosti, od
religije do drutvenih navada, s islamske take gledita.
I, na kraju, na osnovama istine islama i prirode suvremenog svijeta
moe se iscrtati karta koja bi vodila muslimane, osobito mlade, kroz ovaj
zbunjujui svijet protivnih i suprot- stavljajuih sila i antireligijskih
elemenata koji tvore sliku suvremenog svijeta. S kriterijem istine u ruci,
istine koju osigurava islam, otroumno se moemo suoiti s raznorodnim
komponentama dananjeg svijeta. Moemo razumjeti izazove koje
islamskom svjetonazoru postavljaju razliite sile i ideologije i teiti da na
njih pronaemo islamski odgovor. Uz to, moemo postii i nuni
intelektualni i duhovni zatitni sklop kako bi opstali i djelovali u
suvremenom svijetu bez gubljenja vlastite vjere i posjedovali ak
mogunost da iznesemo izazov samog islama kao ive (ivue) vjere
sposobne da iznae smisao ljudskom ivotu u svijetu koji je izgubio
svoje usmjerenje i orijentaciju.
Poglavlja koja slijede nastoje iznijeti ovaj program sasvim jednostavnim
jezikom koji se uzdrava od pretjerane uenosti. Ova je knjiga upuena
prvenstveno muslimanskoj omladini koja je suoena s razliitim vidovima
suvremenog svijeta kroz svoj odgoj i obrazovanje te iskustvo okoline, a
ne priznatim islamskim znanstvenicima ili onima koji nisu pod utjecajem
pojave modernizma. Nadamo se da e ovo skromno nastojanje pomoi
onima kojima je ova knjiga namijenjena kako bi bolje razumjeli ovaj svijet
u koji ih je Allah postavio za svoje namjesnike i kako bi bili u stanju
pronositi svjetlo islama u ovome svijetu kao to su to inili i nai preci
kroz stoljea koja nas dijele od pojave kuranske Objave. Ovaj zadatak
se moe initi danas teim nego ikada ranije, no Allahovom pomoi ak i
neizvediva djela postaju ostvariva.
Zakljuujui uvodni dio, eljeli bismo jo zahvaliti gospodinu Sahlu
Kabbaniju, ija je velikoduna podrka omoguila nastanak ove knjige.
Nek njegove napore nagradi Svemogui koji je Izvor svih blagoslova.
We ma tewfiqi illa billah Seyyed Hossein Nasr Washington D.C.

I. DIO
PORUKA
ISLAMA
Prvo poglavlje
ISLAM, KUR'AN ASNI I HADIS
OBJAVA I ZNAENJE VJERE
Islam je vjera utemeljena na predavanju (teslim) Volji Jedinog Boga ili
Allaha i spoznaji Njegove jedinosti.1 To je vjera podlonosti Allahu,
Najvioj Istini, izvoru sveg stvorenog i Onome kome se sve vraa, jer
Allah je Izvor, Stvoritelj, Vladar, Nosilac i Kraj svemira. Islam je, takoer,
osvajanje mira (selam) kroza sam in predavanja ili teslima. Islam nije
nita drugo nego ivot u skladu s Allahovom Voljom, kako bi se stekao
mir na ovome i blagostanje na onome svijetu. Islam smatra vjeru ne kao
dio ivota ve kao ivot u svojoj zaok- ruenosti (svom totalitetu).
Ustvari, el-islam ili ed-din, onako kako islam samog sebe promilja, jest
ivot sam i on tako ukljuuje ono to radimo, to inimo, to mislimo i to
osjeamo isto kao to i postavlja pitanje odakle dolazimo i
1. Engleska rije God (Bog) potpuno je adekvatna kao prijevod arapske
rijei Allah ako se prihvati puno znaenje pojma Boga i ako se pojam
koristi bez ikakvih ogranienja koje bi nametnule odreene teoloke ili
filozofske formulacije. U ovoj e se knjizi, pisanoj prvenstveno za mlade
muslimane, ipak obino koristiti pojam Allah kako bi se izbjegli
nesporazumi za one itaoce koji moda nisu u potpunosti svjesni
razliitih dimenzija zapadnjake misli i punog opsega i dubine znaenja
koja se veu uz pojam Boga. U naim ostalim tekstovima na engleskom
jeziku, namijenjenim prvenstveno itaocima engleskog govornog
podruja, uvijek smo, meutim, koristili pojam Boga za Allaha kako
bismo izbjegli kriva religijska tumaenja.
kamo idemo. Iz tog razloga islamska vjera uvijek koristi termin ed-din koji
zaokruuje sve aspekte ljudskog ivota ne isputajui nita izvan svoje
kontrole. U tradicionalnoj islamskoj perspektivi nita nije u sferi
sekularnog; nita nije izvan podruja ureenog Boijim odreenjem.
Istovremeno, islam snano naglaava vjenu istinu, prisutnu od
samog poetka, a to je istina tewhida ili Boije jedinosti. Prema Kuranu,
ovjek je posvjedoio Allahovu jedinost i Njegovu vlast ak i prije samog
stvaranja svijeta. Stoga, islam nije utemeljen na prolaznoj poruci ili
odreenom aspektu stvarnosti Allaha Koji je Apsolutni Bog, ve na
samoj Apsolutnoj Stvarnosti, na toj Stvarnosti koja je vie od iega
okarakterizirana tim jedinstvom i jednoom. Islam naglaava injenicu da
je Allah el-Ehad, Jedan, Koji niti raa niti je roen, u skladu s tekstom
Kurana, i Koji je transcendentan u odnosu na sve. To je razlog to je
sredinja istina islama sadrana u ehadetu, odnosno islamskom

svjedoanstvu, La ilahe ilellah, koja izmeu ostalih znaenja pokriva i

ono da nema Boga osim Allaha, te da Njemu nema niko slian niti ravan.
Ovo je uenje toliko temeljno za islam da se navodi kako e Allah
oprostiti sve grijehe osim grijeha irka, odnosno potovanja drugih
boanstava uz Allaha.
Ovaj jedinstveni koncept vjerske poruke kakav je predstavljen u islamu
povlai za sobom i itavu povijest ovjeanstva. U stanovitom smislu,
islam je postojao od poetaka (ovjeanstva). Adem (alejhi's-selam) je
bio musliman kroz to to je bio prvi poslanik te to je posvjedoio jedino
Allaha. Ta je Boija jedinost postepeno zaboravljana, kao to je ve u
prirodi ovjeka da zaboravlja. Ali, uvijek je Allah slao nove vjerovjesnike
da obnove poruku jedinosti, da ponovo osvijeste ljude o postojanju
Jednog Boga. Tako imamo itavu seriju poslanika koji su, mada su
uspostavili vjere razliitih imena, bili u najdubljem smislu rijei muslimani.
Iz tog razloga u Kur'anu se Abraham (Ibrahim alejhi's-selam) spominje
kao muslimen hanifen, tj. musliman sljedbenik praiskonske vjere, mada
je ivio hiljadama godina prije Poslanika islama i poetka kur'anske
Objave. U samome Kur'anu o njemu se govori kao o muslimanu kako bi
se uvrstila ideja da vjera utemeljena na Boijoj jedinosti nije nova ve
istoznana s vjerskom historijom ovjeanstva. Nikada nije postojao
period a da Boija vjera koja poziva ovjeka Jednom Bogu nije negdje
postojala. No, postoji i velik broj vjera upravo zbog postepenog gubitka
te poruke i nunosti njenog uvijek iz- novnog potvrivanja kroz
uzastopne objave.
Stoga je, na stanovit nain, islam vjera koja nije donijela nita novo
ve ponovno dokazala istinu tewhida koja je uvijek bila prisutna. To je
univerzalna, praiskonska vjera. Ona predstavlja povratak temeljnom i
izvornom ugovoru ili misa- qu izmeu ovjeka i Allaha kojim ovjek ne
samo da je dobio ulogu Boijeg roba, el-'abd), ve i Njegova namjesnika
na zemlji, halifetullah fi'l-erd, obdarenog mnogim darovima i
blagoslovima za koje zauvijek mora ostati zahvalan. On to iskazuje kroz
svoju svijest o Allahovoj Jedinosti, svjedoei tu Jedinost i djelujui
konsekventno njoj.
S druge take gledita, islam je posljednja vjera. Poslanik islama jest
hatemil-enbija, peat poslanika, i etrnaest stoljea ljudske povijesti
dokazala su neospornost islama da polae pravo na to da je on
posljednja objava. Od smrti Poslanika2 nijedna znaajnija vjera nije se
pojavila na zemlji, nita to bi se moglo uporediti s vjerama koje su
prethodile islamu - kranstvo, judaizam, zoroastrizam i si. Javljali su se
povremeno religijski pokreti ili ogranci dviju vjera koje se dotiu, kao
naprimjer u Indiji, no nikada se nije pojavio poslanik poput Poslanika
islama niti je dolo do pojave univerzalne nebeske objave kao to je to
bio islam od vremena prvog/ sedmog stoljea, niti e se ijedna vie javiti

do kraja svijeta. Stoga je islam posljednja vjera sadanjeg ciklusa

ljudske historije; to je posljednja velika svjetska vjera. Iskazujui na najpotpuniji, najzaokrueniji i najsavreniji nain doktrinu Jedinosti i
primjenjujui je na sve aspekte ljudskog ivota, islam
2.U ovoj knjizi, gdje god se rije poslanik pie velikim poetnim slovom,
misli se tada na Poslanika islama, Muhammeda ibni Abdullaha-alejhi'sselama (neka je nad njim mir i Allahov blagoslov) 3. Tekst hadisa koji se
javlja u Muslimu 1,1: je na stanovit nain i najvii stepen poruke
Jedinosti. Tako u posljednjem ajetu Objave, ajetu koji je Poslanik
ponovio u toku svog oprotajnog govora, stoji: "Danas sam vam vjeru
vau upotpunio, i blagodat Svoju prema vama ispunio, i da islam vaa
vjera bude-Ja sam htio!" (V:4) ***
Prema tome, islam je, s jedne strane, praiskonska vjera, koja oduvijek
postoji, vjera koja je u prirodi stvari, vjera Jedinosti koju su svi poslanici
dokazivali tokom povijesti, a s druge strane to je posljednja vjera,
konani peat i kopa u dugom poslanikom lancu, za koji se
tradicionalno navodi da je lanac 124.000 poslanika, a koji su svi vjerovali
u Jedinog Boga. Ovakvo shvaanje vjere u islamu izrazito je vano za
razumijevanje i samog islama i njegovog historijskog razvoja jer se
veina ostalih vjera temelji na osnivau, vjerovjesniku, stanovitom
historijskom dogaaju, kao to je to u kranstvu, ili stanovitom
povijesnom narodu, kao to je sluaj u judaizmu, dok se islam ne
zasniva niti na posebnom dogaaju, niti na posebnom vjerovjesniku ili
narodu. On se temelji na Jed- noi Apsoluta, Allaha, Apsolutnoj Istini i na
praiskonskoj prirodi ovjeka, itavog ovjeanstva, a ne odreenog
naroda kao naprimjer Arapa, Perzijanaca ili Turaka, niti na nekom
osobitom povijesnom dogaaju. Temelj islama je priroda stvarnosti i
islam upuuje na ono to je u prirodi stvari. Tako je upravo Allahovim
Odreenjem posljednja potvrda istine koja se tie prirode stvarnosti
dola s poetkom objave Kur'ana.
Ali, postojale su i ranije potvrde jedinosti Allaha. Najvia istina islama
sadrana u ehadetu, La ilahe illellah, nije izumljena kao rezultat
kur'anske objave preko Poslanika u Arabiji u prvom/sedmom stoljeu; to
je prije potvrda istine koja je oduvijek bila, jest i uvijek e biti. Upravo iz
tog razloga muslimani posjeduju stanoviti vid nehistorijske perspektive o
prirodi vjere. Vjera ne ovisi o historijskom dogaaju
*** (Svi prijevodi kur'anskih ajeta, navedeni u djelu S.H. Nasra, preuzeti
su iz: KUR'AN s prijevodom na bosanski jezik, preveo: prof. dr. Enes
KARI, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995. - prim. prev.
kao to je, naprimjer, ivot Krista shvaen u kranstvu. Ona ne ovisi o
nekom posebnom dogaaju, bilo povijesnom bilo nekom drugom, ve o
stvarnosti koja je takva kakva jest i koja je upisana u srce ovjeka kao
Allahovog namjesnika, stvorenja stvorenog da odraava Allahova Imena

i Svojstva. ovjek je stvoren na ovome svijetu kako bi potvrdio Allaha

kao Apsolut, Onoga ije zapovjedi mora slijediti na ovome svijetu.
Musliman mora ivjeti u skladu s Voljom Onoga Koji ga je stvorio. Iz tog
razloga, kroz itavu islamsku tradiciju, muslimani su uvijek govorili ne
samo o islamu kao vlastitoj vjeri ve i o vjeri kao takvoj i potvrivali
sutinu dinu'l- hanife, praiskonske i vjene vjere koja je uvijek postojala u
srcu svih objava enbija ili Allahovih poslanika kroz historiju ovjeanstva.
Iz toga razloga Poslanik i rije Kur'ana pozivaju muslimane da zatite
pripadnike drugih vjera sve dotle dokle oni priznaju Boiju jedinost i ne
potpadnu pod neki od vidova politeizma.
Tako je s islamskog stanovita vjera u prirodi samog ovjeka, a nije
mu neto sluajno pridrueno. Ona nije puki duevni uitak ve sam
raison d'etre ljudskog postojanja. I jedino je vjera ta koja ljudski ivot
oplemenjuje dostojanstvom, koja ovjeku omoguuje da ivi u punoi
zbilje i prirode koju mu je Allah obdario i jedina koja odreuje krajnji
znaaj ljudskom ivotu. Islam vjeru smatra nunom za ljudski ivot. Bez
nje, ovjek ivi ispod svog dostojanstva i tek je dijelom ljudsko bie.
Jedino stvarno vjerujui, prihvaajui izvorni ugovor izmeu ovjeka i
Boga, ovjek moe u potpunosti biti svoj. Vrlo je teko za muslimanski
mentalitet ak i razumjeti ateizam, razumjeti kako ljudi mogu ivjeti bez
vjere, pojmiti kako ljudi mogu provesti itav ivot, a da nisu svjesni
postojanja transcendentne Istine - Allaha. I zato je muslimanima vrlo
teko odoljeti izazovu da ak i moderne ljude na Zapadu ne promatraju u
kategorijama krana, idova ili sljedbenika nekih drugih vjera. Velika
veina muslimana i dalje vjeru smatra glavnim dijelom ljudskog ivota.
Uz to, u islamskoj perspektivi nema partikularizma to se tie vjere u
njenom krajnjem smislu. Jedina osobitost koju is
lam namee svom poimanju vjere jest injenica da se islam smatra
posljednjim izrazom dugog lanca poslanikih objava, temeljenih na
naglaavanju jedinosti Allaha i Njegove poruke razliitim ljudima koji su
ivjeli u razliitim klimatskim uvjetima, u razliitim geografskim okrujima
i razliitim periodima ljudske historije.
Islam - iman - ihsan
Vjera objavljena u Kuranu posredstvom poslanika Mu- hammeda alejhi's-selam - uvrijeeno se naziva islam, no u Kur'anu se esto oni koji
pristaju uz Poslanikovu poruku nazivaju mu'minun, to u doslovnom
prijevodu znai: onaj koji ima iman ili vjeru. Isto se tako, i rije ihsan ili
krijepost kao i muhsin, onaj koji posjeduje ihsan, upotrebljavaju i u
Kur'anu i u hadisu. Kako bi se u potpunosti shvatilo znaenje vjere u
njenom islamskom kontekstu, nuno je razumjeti tradicionalno
objanjenje svih triju arapskih pojmova: el-islam, el-iman i el-ihsan.
to se tie prvog pojma, el- islam, svaki musliman koji je stekao

najosnovnije obrazovanje o svojoj vjeri vrlo dobro zna da postoje

stanoviti erkan ili temelji koji definiraju el-islam, a to su: ehadet, svjedoenje jedinosti Allaha izgovaranjem rijei La ilahe ilallah kao i
poslanstva Njegova poslanika Muhammedun resulul- lah, obavljanje
dnevnih namaza, post u toku mjeseca ramazana, hodoae ili
obavljanje hada ako su ispunjeni za to uvjeti odreeni erijatom, te
davanje zekjata ili pristojbe. Neki su tome pridodali i dihad ili nastojanje
da se ostvari Allaho- va Volja kao estu odredbu ili rukn, mada je u
stanovitom smislu dihad sadran u svim ostalim odredbama, jer da bi
se ostvarila bilo koja od ovih dunosti, treba uloiti trud na Allahovu putu.
Da bi se bio dobar musliman, treba uloiti napor (dehd), izvriti dihad u
najdubljem smislu te rijei.
Sto se tie pojma el-iman, njegova definicija je kao i ona pojmova elislam i el-ihsan sadrana u poznatom hadisu u kojemu se alejhi's-selam
Debrail javlja Poslaniku. 3 U njemu je iman objanjen kao posjedovanje
vjere u Allaha, Njegove poslanike, knjige, meleke i Sudnji dan. Vano je
uoiti da, prema ovome hadisu, osoba koja posjeduje iman ili vjeru,
mu'min, ne mora vjerovati samo u Allaha i Poslanika islama ve u
poslanike u mnoini; ne samo u Kur'an, najvii Kitab ili Knjigu koja je
sveti spis muslimana, ve u sve knjige objave, kutub; ne samo u ovaj
svijet ve, naravno, i u onaj to e tek doi, u eshatologiju ili me'ad i ne
samo u vidljive sile ve i u Allahove meleke koji imaju tako vanu ulogu u
kur'anskom opisu vladavine svemirom i ovjekovom odnosu s Bogom.
Pojam ihsan takoer je objanjen u poznatom hadisu, kao to je ve
ranije navedeno. Ihsan oznaava potovanje Allaha s takvom
prisutnou duha i koncentracijom kao da Ga se moe vidjeti ili ve ako
Ga se ne moe vidjeti, a ono sa spoznajom da Allah ipak vidi svakog
ovjeka. To oznaava onaj intenzitet i savrenstvo ivljenja u skladu s
najdubljim znaenjem naela vjere koje moe zapoeti tek kada ovjek
3. Takoer se prenosi od Omera-radijallahu anhu: "Jednog dana sjedjeli
smo kod Allahovog Poslanika - sallallahu alejhi we sellem - kad se pojavi
ovjek jako bijele odjee i jako crne kose. Na njemu se ne primijeti trag
putovanja i niko ga od nas ne poznavae. Sjede kod Poslanika.
Oslonivi svoja koljena na njegova koljena, stavio je svoje dlanove na
njegovo stegno pa ree: "O, Muhammede, obavijesti nas o islamu."
Resulullah - sallallahu alejhi we sellem - ree: "Islam je da posvjedoi
da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik i da
obavlja namaz, daje zekjat, posti ramazan, hodoasti Ka'bu ako si u
mogunosti da to uini." On ree: "Istinu si rekao." Mi se zaudismo:
pita ga i potvruje mu. Isti ree: "Obavijesti me o imanu." Pejgamber
ree: "Da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, Njegove objave, Njegove
poslanike, Posljednji dan i da vjeruje u Njegovo odreenje dobra i zla."
Ree: "Istinu si rekao." Ree: "Obavijesti me o ihsa- nu (dobroinstvu)."

Pejgamber ree: "Da robuje Allahu kao da Ga vidi, jer, iako ti ne vidi
Njega, zaista On vidi tebe." Ree: "Obavijesti me o asu (Sudnjem
danu)." Pejgamber ree: "O njemu upitani ne zna vie od onoga koji
pita." "Obavijesti me o Njegovim znakovima." Ree: "Kad robinja rodi
svoju gospodaricu, kad se vide bosonogi, goli, oskudni pastiri kako se
nadmeu u izgradnji visokih graevina!" Zatim ode, a ja sam ostao
zbunjen. Zatim ree Pejgamber: "Omere, zna li onoga koji je pitao?"
Ree: "Zaista je ono Dibril doao da vas podui vjeri." (Prenio Muslim,
objavljeno u: etrdeset hadisa - Izabrane izreke Boijeg Poslanika
Muhammeda, sastavio: Imam en-Nevevi, 11. izdanje, Zagreb, 1993., str.
6-8). postane u potpunosti svjestan to znai biti ljudsko bie. U
stanovitom smislu vjera (ed-din) ili islam, kako je najee nazivamo,
podrazumijeva ne samo prvi element ili el-islam koji se sastoji od
prihvaanja ehadeta i temeljnih naela Boanskog zakona, ve i iman,
vjeru. Nadalje, na najviem stepenu ona ukljuuje i ihsan, tojest onu
krijepost ili ljepotu due koja omoguuje ovjeku da ivi u savrenom
skladu sa eljom Allaha, da ga savreno potuje, da se uvijek sjea Njegova Odreenja te, na najviem stepenu, da Ga se sjea u svakom
trenutku, jer kako stoji u Kuranu: Sjeajte se Vi mene, pa u se i Ja
sjeati Vas! (11:152). Kur'an takoer navodi: A doista, srce se smiruje pri
svakom Allahovom spomenu! (XIII:28).
Kur'an asni
Kur'an asni, el-Quran u'l-medid, sredinja je, sveta Istina islama.
Njegovo znaenje, rijei, glasovi, slova kojim su napisane njegove rijei i
sama knjiga koja sadri ta slova, smatraju se kod muslimana svetim.
Kur'an nije tek ljudska transkripcija Boije Rijei. On je doslovno Rije
Allaha, objavljena Poslaniku islama na arapskom jeziku, koji je Allah
odabrao za Svoju Objavu, jer kako u Kuranu stoji: Objavljujemo je Mi
kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste shvatili! (XII:2).
Za razliku od mnogih drugih svetih knjiga koje su vrlo stare i ija nam
povijest sastavljanja nije poznata, Kur'an je objavljen u punom svjetlu
povijesti, tako da tano znamo kada je Objava poela i kada je zavrila.
U toku dvadesetogodinje poslanike misije Muhammeda ibni Abdulaha,
Kur'an je kroz njega objavljen itavom ovjeanstvu. Prva objava koja je
sadravala poetne ajete sure Zakvaak, objavljena je preko meleka
Debraila na Planini Svjetla (Debelu'n-Nur) Poslaniku kada mu je bilo
etrdesest godina, a posljednji dio kada mu je bilo ezdeset i tri godine,
nedugo prije njegove smrti. Tokom tog perioda od dvadeset i tri godine,
Kur'an je Poslaniku objavljivan u razliitim prilikama: ponekad dok je
govorio s ljudima, ponekad dok je etao ili ak i u toku jahanja.
Svaki put Poslanik bi izgovorio naglas Boiju Rije kako bi je njegovi
sljedbenici zapamtili i trajno upamtili izrazitom moi pamenja koju su

drevni Arapi, kao nomadski narod vrlo bogate poetske tradicije,

posjedovali. Vremenom su ajeti postepeno sakupljani, ponekad
zapisivani na kostima deva, ponekad na papirusu, no najvie na
ploicama srca i due Poslanikovih sljedbenika, ashaba, koji su rijei
Objave sluali neposredno od Poslanika. Postepeno je i iri krug
muslimana, izvan uskog kruga neposrednih Poslanikovih sljedbenika,
znao Kur'an napamet.
Nakon smrti Poslanika (alejhi's-selam), kako se smanjivao broj hafiza
ili onih koji Kur'an znaju napamet padao uslijed ratova i prirodnih
nedaa, islamska zajednica je osjetila potrebu da Kur'an asni treba
konano zapisati i proiriti meu ljude. I tako je sakupljeno ono to je bilo
zapisivano od strane ranih kutaba, odnosno zapisivaa Kur'ana, osobito
Alija i Zejda, od vremena Poslanika i hilafeta Ebu Bekra naovamo.
Konano je u vrijeme hilafeta Osmana sakupljen i sistematiziran cjelovit
tekst Kur'ana, prema uputama samog Poslanika, a to je rezultiralo
dananjim rasporedom od 114 sura. Na osnovu te konane verzije
raeni su prijepisi koji su razaslani na sve etiri strane
novoutemeljenoga islamskog svijeta.
Upravo su na temelju ove verzije Kur'ana raeni svi daljnji primjerci.
Nema nikakvih izmjena u tekstu Kur'ana niti je bilo ikakvih revizija.
Postoji samo jedan tekst koji prihvaaju svi muslimani; sunnije, i'ije i
ostali, a to je ta konana Knjiga koja stoji kao sredinji Izvor istine, kao
vodi i inspiracija svim muslimanima.
Treba takoer imati na umu da, mada mi danas o Kur'anu asnom
mislimo kao o napisanoj knjizi, izvorno se radilo o glasovnoj Objavi,
Objavi rijei kroz glasove. Poslanik je uo rijei Svetog Teksta i one su
ga potpuno obuzimale i obgrlji- vale. Ova mo asnoga Kur'ana ostaje i
danas kao sredinja Istina Svetog Teksta. Iz tog razloga mnogi
muslimani koji nisu Arapi i koji ne znaju ni rijei arapskog jezika
uzbueni su do sri svog bia pri samom sluanju uenja Kur'ana. U
samom zvuku Allahove Rijei lei Boija Snaga koja dotie dubinu
muslimanske due ak i ako musliman ne razumije znaenje ovih rijei
na arapskom jeziku.
Postoji, naravno, mnogo znanosti povezanih s Kur'anom, kao to je
ihsa, brojanje ili raunanje ajeta razliitih poglavlja ili sura, kao i znanosti
tertil, qira 'et i tedwid, koje su sve povezane s itanjem, uenjem i
izricanjem kuranskog teksta, kao to postoji, naravno, i znanost
tumaenja Kur'ana (tefsir i te'wil) koje su se snano razvile ve od prvih
poetaka islamske povijesti. Naime, od samog je poetka postojala usmena tradicija tumaenja kur'anskoga teksta od strane Poslanika
(alejhi's-selam) ashabima i koja se nastavljala kroza sve slijedee
generacije. I na toj su usmenoj tradiciji kao, naravno, i na samom hadisu,
koji je prvo tumaenje Kur'ana, komentatori poeli pisati sve mogue

vrste tumaenja - od onih koja se tiu pitanja gramatike i sintakse do

onih koja dotiu pitanje drutvenog konteksta kao i duhovnih i etikih
principa. Ovi se komentari proteu kroz vrlo dug vremenski period - od
onih najranijih koji doista potjeu iz vremena ashaba te potom komentari
Hasana el-Basrija i Imama Da'fera es- Sadiqa, do onih poznatih
kasnijih radova, naprimjer Taberija i Zamaherija. Pisanje kur'anskih
komentara nastavljeno je kroz stoljea. Svaka je generacija muslimana
pisala komentare asnoga Kur'ana pokuavajui svojom vlastitom mudrou izvui ono nuno za ivot muslimana te generacije unutar
okolnosti u kojima su se nalazili. Ustvari, temeljito razumijevanje
Svetoga Teksta oduvijek je ovisilo o komentarima, mudrim tumaenjima
koja su nastajala stoljeima i koja predstavljaju izuzetno vrijedno
naslijee za sve one muslimane koji nastoje razumjeti znaenje Allahove
Rijei.
Kur'an asni je istovremeno i kazivanje, el-qur'an, razbor, el-furqan,
majka svih knjiga, umm u'l-kitab, vodi, el-huda, i mudrost, el-hikme.
Kur'an je izvor i porijeklo itavnog znanja, sve mudrosti i sve poduke
muslimanima. Sve u vezi sa Kuranom odnosi se na Allaha iz Kojeg
izvire. Prije svega, u
Kur'anu treba naglasiti nevjerovatnu ljepotu izraza koja je sredinje udo
islama, belaga ili rjeitost (snaga, bogatstvo izraavanja) Kur'ana, koju
nikada nisu dostigli ak ni najrjeitiji ljudi jer je nemogue uporeivati
ljudski jezik s boanskim. U Kur'anu asnom je Boije Prisustvo uzdiglo
arapski jezik s ljudskog u Boanski; u jezik koji posjeduje Boiju Snagu
tako da se nijedan drugi ljudski jezik ne moe s njime izjednaiti. Kao
posljedica tog Boanskog Prisustva svaki proueni ajet na stanovit nain
suoava ovjeka s Alla- hom i vraa ga njegovu Stvoritelju. U Kur'anu je
prisutna neka vrsta misterioznog Prisustva koja zrai iz cjeline Svetog
Teksta, ak i iz ajeta za koje se ini da se bave svakodnevnim
svjetovnim stvarima. I to Sveto Prisustvo u asnome Kur'anu vraa
ovjeka Allahu, neovisno koji se dio Kur'ana ita ("ui") i neovisno koja
se poruka nekim ajetom prenosi.
Cjelina Kur'ana poziva ovjeka Allahu. Ne samo da ovjeku prua
vodi na ovome svijetu ve i stalno poziva ovjeka k Izvoru, Poetku
svega. Iz tog su razloga esto ajeti koji se bave odreenim ljudskim ili
drutvenim pitanjima prekidani pozivom Allahu i spominjanjem Njegova
Imena, kroz koje, ustvari, sve stvoreno prima Njegov blagoslov, Njegovu
potporu i Njegove zakone.
Kur'an asni sadri istovremeno: nauku o pravoj prirodi svega metafiziku ili ono to bismo mogli nazvati znanjem o krajnjoj prirodi
stvari; etiki kod koji je temelj islamskog prava, te povijest. Kur'an sadri
metafizika uenja u tom smislu to su u Kur'anu izloena uenja koja se
tiu prirode Stvarnosti. Ustvari, velik broj kur'anskih ajeta ne odnosi se

na pitanja prava ili etike ve prirode stvarnosti: ponajvie prirode Allaha,

transcendentne Istine, Jedine Istine koja je iznad i izvan dosega sveg to
moemo pojmiti i zamisliti i koja je jo k tome izvor svega to postoji.
Kur'an se takoer bavi pitanjem prirode svijeta; ne samo fizikog svijeta
ve prvenstveno svijeta meleka, svijeta koji je Allah stvorio nad ovim koji
nas okruuje, nad vidljivim svijetom. I na kraju, Kur'an se bavi i (ovim)
vidljivim svijetom.
U Kur'anu asnom nalazimo na stalna upuivanja na svijet prirode,
na Allahovo stvaranje koje Kur'an, na odreeni nain, prihvaa kao
sastavni dio svijeta kojem se obraa. Naime, mnogi ajeti u Kur'anu
zapoinju tako da Allah kao svjedoke zaziva ono to je Sam stvorio, kao,
naprimjer, Sunce ili Mjesec. Tek potom slijedi preostali dio ajeta.
U kur'anskoj Objavi sudjeluje stvoreni red, svijet prirode i ini se da
Kur'an, mada se obraa ovjeku, ukljuuje takoer i vanljud- ski domen
Allahovog stvaranja.
Kur'an asni sadri najdublju doktrinu o prirodi konane Istine,
razotkrivajui na najblistaviji nain Jednou, Uzvienost,
Transcendentnost i istovremeno Ljubav, Samilost, Milostivost i Bliskost
Allaha. S jedne strane, Kur'an iznova potvruje da Njemu nema niko
slian, da je On transcendentalni, Uzvien, Velianstven. S druge, pak,
strane tvrdi da je Allah ovjeku blii od njegove vratne vene. Tako je u
Kur'anu istovremeno prisutno uenje o Allahovoj transcen- denciji kao i
ono o Njegovoj imanenciji - uenje da je On blizak ovjeku i da upravlja
naim ivotima na najintimniji nain, bivajui nam blii negoli smo to mi
sami sebi.
Postoji, takoer, i itava doktrina o posrednom svijetu izmeu Allaha i
ovjeka, velikoj grupi meleka na koje Kur'an stalno upuuje u razliitim
kontekstima. Meleki su instrument kojim Allah upravlja svemirom i
posredni su stepeni zbilje izmeu ovjeka i Allaha. Meu te posredne
svjetove ukljuen je takoer i svijet dina koji u stvarnosti odgovara
duevnim silama dok su meleki sasvim duhovna bia.
I, konano, o svijetu prirode, svijetu koji okruuje ovjeka vrlo se
pozorno govori - ne tek kao o okviru ljudskog ivota ve i sudioniku u
ivotu koji je Allah namijenio za sve stvoreno. Kur'anska je objava na
stanovit nain islamizirala dio kosmosa, dio u kojem musliman ivi i
umire, te (tako i ) svijet prirode sudjeluje u kur'anskoj objavi kao i ljudski,
kojem se Kuran direktnije obraa.
Druga vana poruka Kur'ana etike je prirode. Ona se tie moralnih
principa prema kojima bi ovjek trebao ivjeti kao i njihove primjene.
ovjek se stalno podsjea na krajnje posljedice njegovih postupaka te
da, ustvari, one utjeu na nas ne samo na ovom ve i na onom svijetu,
te da Allah oekuje od nas da budemo dobri, pravini, milostivi i poboni.
Nisu samo navedeni odreeni grijesi, poput krae, ubojstva, preljuba i si.

ve i opi principi dobra i zla kao i potreba da se ivi u skladu s

Allahovom voljom, a posljedice koje proizlaze iz protivljenja tome navode
se na brojnim kur'anskim mjestima. Moda je najsnanija kur'anska rije
koja dotie ovaj do- men rije taqwa, to bi se priblino moglo prevesti
samosav- laivanjem u strahopotovanju pred Bogom, a koje se
iskazuje kroz ovjekov ivot i djelovanje. Allah stalno nareuje ovjeku
da ivi u skladu s ovim principom (taqwa), da ivi u bogobojaznosti,
imajui na umu da, uini li zlo, za njega uvijek slijedi kazna. Pa ipak,
Kur'an dodaje da je Allah milostiv te da su Njegova Pravinost i Kazna
uvijek uravnoteene Njegovom Milou i Oprostom. Naime, u skladu s
poznatim hadisom, na Allahovu je prijestolju (el-Ar) zapisano: Uistinu,
Moja je Milost vea od Moje Srdbe. I, naravno, sve sure Kur'ana
asnoga, osim jedne, zapoinju reenicom kojom musliman zapoinje
svako dobro djelo, onom: Bismil- lahi'r-Rahmani'r-Rahim, u znaenju:
U ime Allaha, Sveopeg Dobroinitelja\, Milostivog. Dakle, naglasak je
na Allahovoj Milosti.
I upravo je u ime Boije Milosti svijet stvoren i time poinje Kur'an
asni, a ne imenima koja se odnose na Boiju ljutnju ili Boiju
Uzvienost; naprimjer: el-Muntaqim, Onaj koji se osveuje onima koji
poine zlo, ili drugim slinim imenima. Stoga, mada asni Kur'an
naglaeno spominje obzir Boije Pravinosti, vanost dobroinstva i
ovjekove odgovornosti za njegova djela, naglaeno je i da je uvijek
mogue moliti Allaha za oprost te da je Boija Milost prisutna u svakom
trenutku ljudskog ivota, kao to se navodi u poznatom ajetu: Pred
Allahovom samilou nemojte oajavati! (XXX1X:53).
Etike norme navedene u asnome Kur'anu temelj su islamskog
prava, erijata. Neki elementi erijata eksplicitno su navedeni u Svetom
tekstu, kao, naprimjer, pravo naslijea.
No, mnoge pravne odredbe imaju svoje izvorite u Kur'anu, gdje se
tek implicitno spominju, da bi potom bile jasnije odreene Poslanikovim
sunnetom, stavovima islamske zajednice kao i promiljanjem na osnovi
ve navedenih izvora.
Konano, Kur'an asni sadri kroz svoja poglavlja (sure) i svetu
povijest, to jest, prua prikaz ivota poslanika - od Ad- ema (alejhi'sselam) nadalje, uporedo uz povijest razliitih naroda i dogaaja. Mnogi
od velikih poslanika semitskog svijeta, koji se spominju u Bibliji, spominju
se takoer i u Kur'anu, mada prikaz nije nuno identian. Neke od
kljunih linosti, naprimjer, Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije) i Isa (Isus)
- koji su sredinje linosti judaizma i kranstva - takoer su snano
naglaene i u islamu.Uz to, postoje i neki drugi, naprimjer Lukman i
ostali drevni semitski poslanici Arabije, koji se ne spominju u Bibliji, ali se
navode u Kur'anu. Sveto kazivanje je povezano s ovim i ostalim
linostima o kojima Kur'an pripovijeda na razliitim mjestima. Neka od tih

kazivanja, kao Ibrahimova rtva, pria o ivotu Isaa i Merjeme (Marije),

ine vrlo vaan element u vjerskoj svijesti islamskog naroda upravo
uslijed njihova sredinjeg mjesta u Kur'anu. Musa igra takoer vrlo
znaajnu ulogu i mnogi su kur'anski ajeti posveeni epizodama iz njegova ivota.
Meutim, spomenuta sveta povijest ne podrazumijeva kazivanje o
svakodnevnoj povijesti ovjeanstva na nain pouavanja moralnih i
duhovnih principa. Uvijek se iz svete povijesti mogu izvui moralne i
duhovne poduke jer ona, u najdubljem smislu rijei, ukljuuje borbu
izmeu sila Dobra i Zla, izmeu razliitih sklonosti due, mada je,
naravno, prisutna i (iz)vanjska povijest naroda koji su prethodili islamu,
sa stanovita Allahove dalekovidnosti. Iz takvih se, dakle, kur'anskih
prikaza trebaju izvui duhovne lekcije kao i one koje se tiu povijesti
ovjeanstva prije objave samog Kur'ana.
Kroz sve ove aspekte, Kur'an predstvalja alfu i omegu islamske vjere,
u smislu da sve to je islamsko, bilo da se radi
o pravu, misli, duhovnom i etikom uenju, ak i umjetnosti, ima svoje
korijene u eksplicitnim ili implicitnim uenjima Svetog Teksta. Musliman
se raa sa zvukom uenja Kur'ana, jer se uvijek djetetu na uho, po
roenju proui ehadet, a on je sadran u Kur'anu. On itav svoj ivot
ivi okruen zvukom Kur'ana koji proima tradicionalni islamski grad i
selo,i do odreenog stepena, i suvremeni islamski grad. I, konano,
musliman umire uz zvuk Kur'ana koji se razlijee oko njega. Musliman
je, bilo muko ili ensko, od beike pa do mezara obavijen kur'anskim
uenjem. Ljubav prema asnom Kur'anu i odanost njegovom uenju
sredinja je dunost svake generacije muslimana; tako je danas i tako e
uvijek biti, sve dotle dok islam ivi kao vjera na Zemljinoj kori.
Sunnet i Hadis
Muslimani smatraju Poslanika islama najsavrenijim ovjekom,
tanije: najodlinijim i najsavrenijim od svih Allahovih stvorenja, erafu
l-mahlugqat. Allah ga je obdario svim vrlinama i savrenstvom koje je
neki ovjek sposoban posjedovati. Kao to asni Kur'an navodi, on nije
sam stekao pravo poslanstva ve je bio od Allaha izabran, a uz to, sve
su vrline kroz njega savreno ozbiljene. Tako muslimani njegov primjer
smatraju savrenim modelom ljudskog ivota u koji se treba ugledati.
On je savren ili univerzalni ovjek, el- insanu' l-kamil, i Kur'an sam
upuuje na njega kao na primjer u koji se treba ugledati, u slijedeem
ajetu: Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate. (XXX111:21).
Uslijed sveg navedenog, Poslanikov je ivot, osobito u toku dvadeset i tri
godine njegove poslanike misije, bio od muslimana smatran primjerom
za ureenje vlastitog ivota. Njegov cjelokupni ivot prouavala je svaka
generacija muslimana, od Poslanikova vremena do danas, upravo iz

razloga to su svi poboni vjernici nastojali u tom ivotu pronai vodi za

svoj vlastiti ivot kao i klju za razumijevanje Allahove volje i znaenja
Njegove Rijei koja je objavljena, u svoj svojoj potpunosti, posredstvom
Poslanika, u toku njegove misije.
Veina muslimana posjeduje odreenu koliinu znanja o Poslanikovu
ivotu. Znaju da je roen u uglednoj arabljanskoj obitelji u Mekki, da je
vrlo rano ostao siroe, da su ga odgajali djed i amida, da je ve zarana
pokazao velike moralne vrijednosti zahvaljujui kojima ga i nazivaju
nadimkom Onaj kojem se moe vjerovati, el-Emin, ak i oni iz plemena
Ku- reja koji e se kasnije okrenuti protiv njega. Poznato je takoer da
su ga svi voljeli, da je iskazivao vrlo visok stepen velikodunosti, ljubavi i
suosjeanja, kao i da je u ranoj fazi zaraivao za ivot vodei poslove za
jednu bogatu enu iz Mekke, Hatidu, koja e mu postati suprugom i
roditi mu prvo dijete. U periodu od njegove dvadeset i pete godine, kad
se s njome oenio, do njegove pedesete godine, kada ona umire, ona
mu je bila jedina ena i u tom mu je razdoblju pruala veliki oslonac i
pomo.
Poznato je uz to da je Poslanik svoju misiju zapoeo kad mu je bilo
etrdeset godina, meditirajui jednom u peini Hira, na vrhu Planine
svjetlosti, Debelu'n-nur, smjetene odmah po izlazu iz Mekke. Tada mu
se prvi put prikazao melek Debrail i slijedeih e dvanaest godina
provesti u Mekki, nastojei proiriti Allahovu Rije meu onima koji nisu
u Nju vjerovali jer je Ona, naglaavajui doktrinu Allahove Jedinosti,
napadala samu opstojnost idolopoklonstva u trgovakom drutvu koje je
tada okruivalo Poslanika. U toku tih godina, koje su za njega bile
godine najveih patnji, Poslanik je morao trpjeti sve mogue vrste
uvreda i prisila, sve vrste suprotstavljanja, i to ne samo od onih koji su
bili pripadnici drugih plemena ili onih koji su ivjeli u udaljenim krajevima,
ve najveim dijelom od svojih roaka, ljudi koji su mu bili bliski, no koji
su, ipak, najtvrdokornije odbijali prihvatiti Objavu koju je primao Poslanik.
I kako je broj njegovih sljedbenika, koji su sainjavali prvu zajednicu
muslimana, rastao, tako je rasla i opasnost da e zajednica postepeno
postati monom silom u Mekki. Nakon to je Poslaniku ponueno mito i
nakon to su ga ugledne linosti plemena Kureja pokuale odvratiti od
misije, ponudivi mu, ak, da bude njihov vladar, a to je on odbio, naposljetku je njegov ivot doveden u pitanje. Tada Poslanik, slijedivi
Allahovu naredbu, iseljava iz Mekke u Medinu. U toj sudbonosnoj noi,
dok je Alija spavao u njegovu krevetu, Poslanik se u pratnji Ebu Bekra
zaputio prema Medini. Slijedee tri noi proveli su u peini iji je ulaz,
Allahovom voljom, ubrzo bio prekriven paukovom mreom, bagremovinom i ptiijim gnijezdom, tako da, kad su narednog jutra pripadnici
plemena Kureja, slijedei tragove deva, stigli do ulaza u peinu, bili su
uvjereni da u nju nije niko ulazio te tako nisu uspjeli pronai Poslanika.

Otuda, Poslanik odlazi u Jes- rib koji e postati gradom Blagoslovljenog

Poslanika, Medi- natu'n-Nebi. U tom e Gradu Svjetla Poslanik sagraditi
prvu damiju na istom mjestu na kojem i danas stoji i utemeljiti prvu
jezgru islamskog drutva, nakon brojnih bitaka i nevolja koje su dovodile
u pitanje sam njezin opstanak.
U toku slijedeih dvanaest godina, Poslanik je iz Medine ne samo
uvrstio taj grad, pretvorivi ga u prvu islamsku zajednicu, ve i proirio
islam izvan granica Grada, na preostali dio Arabije, sve dok se, na kraju,
gotovo godinu dana prije svoje smrti, nije konano pobjedniki vratio u
Mekku. Unitio je idole (kumire) u Kabi, ponovno uspostavio mir i
ujedinio Arabijski poluotok pod bajrakom islama, prije svoje smrti koja ga
je zadesila u Medini.
Ovaj dvadesettrogodinji period Poslanikova ivota uvijek je, u svojim
opim crtama, zauzimao sredinje mjesto u svijesti, misli i imaginaciji
svake generacije muslimana. O njemu su napisane bezbrojne biografije od rane Sirah Ibni Hiama i Ibni Ishaqa do suvremenih biografija nastalih
irom islamskog svijeta i napisanih na arapskom, perzijskom, urdu,
malezijskom, turskom i, praktino, na gotovo svim islamskim jezicima.
Postoje, naravno, osobito vani dogaaji iz Poslanikova ivota. Jedan od
najznaajnijih jest njegov put do neba, el-mi'rad (mirad), koji se
eksplicitno spominje u Kur'anu i koji opisuje Poslanikov put od Mekke do
Jeruzalema, gdje se, na udesan nain, stepen po stepen, uzdizao do
Allaha, do stepena potpune bliskosti, kao to se navodi u Svetoj Knjizi.
Ostali vani dogaaji ukljuuju njegovo preseljenje iz Mekke u Medinu
i vane bitke, od kojih je svaka bila kljuna za opstanak novoosnovane
zajednice. Njegov porodini ivot, brakovi, kunje, patnje, uspjesi,
pobjedonosni povratak u Mekku i, naposljetku, njegov oprotajni govor
prije smrti - svi su ti dogaaji poznati muslimanima i pruaju model za
savreno ureenje ivota, po uzoru na Allahovo naj- savrenije
stvorenje.
Na osnovu njegova ivota razvila se itava knjievnost, itava poezija
o Poslaniku. Nema islamskog jezika, bio to arapski, perzijski, turski ili
neki drugi, a da neka od njegovih najljepih djela nisu posveena
epizodama iz Poslanikova ivota, ivota njegove obitelji, njegovih
sljedbenika, njegovim raznovrsnim kunjama i patnjama kao i
vrijednostima njegova unutranjeg ivota i duhovnog savrenstva.
Poslanik je takoer imao i velik broj tradicionalnih imena poput: Ahmed,
Hamid, Mahmud, Wahid, Aqib, Ta Ha, Tahir, Ya Sin, Seyyid, Resul,
Abdullah, Allah, Habiballah, Nasir, Mensur, Mustafa i Ebu'l- Kasim.
Svako od tih imena upuuje na razliit aspekt njegove linosti, a sva
imena zajedno omoguuju pobonom muslimanu da bolje razumije
njegovu vanost. Znak pobonosti u islamu jest ljubav prema Poslaniku.
Niko ne moe voljeti Allaha, a da ne voli Njegova Poslanika koji je bio

nazivan Allahovim miljenikom - Habibullah. Poboni musliman takoer

se prisjea kur'anskog ajeta u kojem Allah i meleki blagosiljaju
Poslanika: Allah i Njegovi meleki blago- siljaju Vjerovjesnika, o, vjernici,
blagosiljajte Ga i vii pozdrav mu aljite! (XXX111:56). Zazivajui (Boiji)
blagoslov na Poslanika, sudjelujemo u inu Boga i meleka.
Muslimani se kroz itavu svoju povijest nastoje ugledati u postupke
Poslanika i razumjeti njegovu rije i kazivanje, kroz pobonu privrenost i
ljubav prema osobi koja je bila odabrana od Allaha da pronese Njegovu
Poruku i koja je bila tuma Njegove Rijei, odnosno asnoga Kur'ana.
Obiaji i postupci Poslanika nazivaju se sunnetom, dok se njegova
kazivanja nazivaju hadisom, u znaenju: kazivanja, predaja. Nakon
Kur'ana, sunnet i hadis predstavljaju drugi temeljni fundament ili princip
islama.
Poslanikov sunnet pokriva iroko podruje - od nekih izvanjskih
pitanja, npr. naina ulaenja u kuu ili damiju, pozdravljanja susjeda,
brijanja brade, umivanja, sve do najdubljih vjerskih, moralnih i duhovnih
inova i stavova, npr. kako postupati s prijateljem u tekim vremenima i
kako postupati s neprijateljem, kako koncentrirano moliti, kako suosjeati
s drugim muslimanima i, openitije, s ostalim ljudima, kao i ostala pitanja
sline prirode.
Sunnet se sastoji od dva dijela: prvi je svojevrsna islamizacija
preovlaujuih navika i obiaja arapskog drutva kojem je islam
objavljen i to, naravno, onih obiaja koji su bili u skladu s duhom islama,
a ne tek bilo kojih navika i obiaja. Oni su bili islamizirani i postali su
sastavnim dijelom sunneta.
Drugi dio sunneta predstavlja njegov vitalniji aspekt, onaj koji dotie
pitanje islamskog stava prema Allahu i Njegovom stvaranju. On se tie,
dakle, najvitalnijih elemenata samog islama.
to se tie hadisa, on se sastoji od velikog broja kazivanja
blagoslovljenog Poslanika sakupljenih u toku prva tri stoljea islamske
povijesti od generacija pobonih naunika koji se nazivaju muhaddisima.
Vano je na ovom mjestu napomenuti da su u ovome polju ene takoer
odigrale vrlo znaajnu ulogu i zajedno s mukarcima sakupljale
kazivanja Poslanika, ispitivale lanac prenosilaca i prouavale, korak po
korak, kako su od samog Poslanika odreena kazivanja prenoena
drugim ljudima, od jedne generacije do druge, sve do vremena njihova
zapisivanja. Pouzdanost svakog prenosioca temeljito je prouavana i
utemeljeni hadisi razlueni su od onih koji imaju nepouzdan lanac
prenosilaca. Razvijena je itava nauka prema kojoj su razvrstani i
sastavljeni autentini hadisi, djelomino autentini, slabi hadisi kao i oni
bez ikakve autentinosti.
Nakon dva do tri stoljea intenzivna istraivanja i rada, zaokruena je
glavnina hadisa i oni su uinjeni dostupnim itavom islamskom svijetu.

Prva grupa napisa su oni koje su sakupili autori tzv. Ispravnih Knjiga,
Sihah es-sitteh, odnosno est standardnih zbirki hadisa koje su sunnije
prihvatile u islamskoj povijesti kao one zbirke koje sadre autentine
hadise, dok su, stoljee kasnije, etiri iijske zbirke hadisa nazvane ElKutubu'l- erbe'ah ili etiri knjige nastale kao kompilacija (ranijih zbirki). U
tom su, dakle, polju sunnijske zbirke prethodile onim iijskim. No, sadraj
je veine hadisa u obje zbirke, sunnijskoj i iijskoj, u temelju identian.
Uglavnom je to lanac prenosilaca koji se razlikuje, dok je sadraj hadisa
gotovo isti.
Tekstovi hadisa pokrivaju podruje od rasprava o nastanku svijeta,
hijerarhiji meleka i svjetla, pitanja Allahove volje i naina Njegova
upravljanja svemirom, pitanja kako se sloboda i determinizam isprepliu
u ljudskom ivotu, sve do opeljudskih, politikih, ekonomskih i
drutvenih pitanja i praktinih problema svakidanjice, a koja dotiu
odnose s porodicom, susjedima i prijateljima.
Hadis takoer, direktno ili indirektno, dotie pitanja koja se odnose na
okoli u kojem bi muslimani trebali ivjeti, dakle pitanja istoe, ljepote i
dolinosti. Postoje hadisi koji su, zajedno s asnim Kur'anom, imali vrlo
vanu ulogu u stvaranju islamske umjetnosti, arhitekture, urbanizma i,
ustvari, u stvaranju cjelokupnog fizikog ambijenta koji bi trebao
odraavati znaenje, duh i bit islamske Objave.
Hadis je, naravno, uz asni Kur'an, i izvor erijata. On sam
predstavlja prvi komentar kur'anskog teksta te je, kao izvor erijata,
zajedno s Kur'anom, bio detaljno prouavan sa stanovita njegovog
sadraja iz podruja prava. Stoljeima su, tako, razliite kole prava
razvile metode nadopunjavanja Kur'ana prouavanjem hadisa. Hadis je,
takoer, i izvor islamske misli i gotovo svi aspekti te misli, poput
teologije, nauke, filozofije te ak gramatike i lingvistike imaju korijene u
hadisu kao i u Kur'anu. Ne postoji polje islamske misli u
kojem hadis nije igrao znaajnu ulogu, kao nadopuna ili objanjenje
Allahove Rijei sadrane u Kur'anu. Poslanik je, nedugo prije smrti, bio
zapitan kako ga se sjeati (nakon smrti). On je rekao: Uite Kur'an, jer
neto je Poslanikove due sadrano u samom uenju Allahove Rijei.
tavie, Poslanikova kazivanja nadopunjuju znaenje asnog Kur'ana i
bez njega mnogi ajeti ne bi bili u potpunosti razumljivi. ak ni temeljni
muslimanski obredi, poput dnevnih namaza (es- salah) ne bi bili mogui,
a da njihovo obavljanje nije muslimanima bilo objanjeno kroz sunnet i
hadis. Kuran asni nareuje nam da obavljamo namaze, ali nain
vrenja namaza temeljen je na modelu koji je pruio Poslanik, a isto je i
s detaljima koji se tiu obavljanja hada (hodoaa) i ostalih islamskih
obreda kao i raznovrsnih dnevnih obaveza. Takoer, mnogi od
kur'anskih ajeta koji se ne bave toliko pravnim pitanjima koliko naukom o
prirodi pojavnog svijeta, pojanjeni su hadisom koji tako ini vrlo vane

komentare tih ajeta. asni Kur'an i hadis su tako veliko bogatstvo koje je
Allah pruio muslimanima. Nadalje, prvi izvor, a to znai Kur'an, ne
moe se u potpunosti procijeniti niti razumjeti bez pomoi drugog izvora,
a to su hadis i sunnet koji svim generacijama muslimana pruaju
komentar ovjeka koji je bio najsposobniji razumjeti Allahovu Rije i koga
je Allah odabrao za Svog Vjerovjesnika i Svog Prijatelja, kojem je objavio
Svoju Uzvienu Rije.
ZAKLJUAK
Moe se tako rei da za definiciju islama, za pokuaj opisa ta on u
svojoj biti znai, treba potvrivati sredinju doktrinu Jedinosti. Allah je
Jedan i Njegova Jedinost jest takve prirode da je u konanosti samo On
u potpunosti razumije i svjedoi. Jer, kako u Kur'anu stoji: Allah svjedoi
da nema drugog Boga osim Njega...(111:18). No, mi kao ljudska bia,
kao Njegovi svjedoci i kao Njegove halife ili predstavnici na Zemlji
moramo takoer nastojati da shvatimo tu Jedinost, tewhid.
Ne samo da ovjek mora shvatiti da je Allah jedan, ve mora takoer
spoznati da meu svim stvarima postoji meuodnos. Jedinost vlada
itavim, od Allaha stvorenim, svijetom i ljudskim drutvom, ako je to
drutvo islamsko. Tako mora biti jedinost u ljudskom ivotu, mora biti
jedinost u odnosu izmeu ovjeka i svijeta prirode; mora biti jedinost u
ljudskoj misli; jedinost mora postojati u ovjekovom stvaralatvu,
umjetnosti, arhitekturi i gradovima koje ovjek stvara. Svi ovi oblici
jedinosti odraavaju Allahovu Mudrost i Volju u naem svijetu, Volju koja
je najkonkretnije otjelovljena u Allahovom pravu ili erijatu i koja bi se,
takoer, trebala izraavati u svakom izvornom vidu ivota muslimana.
Radi spoznaje kako se ta jedinost oituje u ljudskom ivotu, treba se
okrenuti istinama koje nam otkriva asni Kur'an, koji u svom srcu sadri
doktrinu jedinosti kojoj se uvijek iznova vraa, kao i hadisu i sunnetu
Poslanika koji su prvi komentari Kur'ana i koji nam izlau i podastiru
znanje o ivotu Njegova Izabranog Vjero vjesnika. Poslanik je ivio u
skladu s Voljom Jednog Jedinoga i u svakom je vidu svoga ivota, u
svim raznovrsnim aktivnostima kojima se bavio, od toga da je bio sudac
ili vojskovoa, glava porodice ili duhovno bie koje je izravno ulo
Allahovu Rije i prenijelo je ovjeanstvu, od toga da je bio Allahov
Posljednji Poslanik, oitovao tu jedinost za kojom muslimani tragaju itav
svoj ivot. Biti dobar musliman znai ivjeti u skladu s Allahovom Voljom,
ivjeti estito u skladu s etikim principima ocrtanim u asnome Kur'anu
i hadisu i ivjeti sa svijeu o Jedinom Allahu koja je odraena u Njegovu
stvaranju kao i unutar ovjeka i drutva, tako da to drutvo odraava
Njegovo uenje onako kako je ono sadrano u Njegovoj Knjizi i kako je
ono bilo stalno prisutno u ivotu i praksi Njegovog Posljednjeg
Poslanika.

Drugo poglavlje
BOG, OVJEK I SVEMIR
PITANJA ESHATOLOGIJE
Allah
Moglo bi se reci da je sam razlog za Objavu islama bilo razotkrivanje
potpune i zaokruene doktrine o prirodi Boga, na arapskom - Allaha.
Svaka je autentina vjera teila za tim da objavi Boiju jedinost i
raznorodne obzire Njegove beskrajne Zbiljnosti, neke naglaavajui
jedan element, druge neki drugi. Islam tei predstavljanju i opisivanju, do
stepena do kojeg je to mogue izraziti ljudskim jezikom, zaokruene
doktrine Boije Prirode. Allah, Vrhovna Zbiljnost, istovremeno je i Bog i
boanstvo, istovremeno i transcendentan i imanentan, bezgranino
izvan dosega i bezgranino blizak ovjeku, uzvien i samilostan.
On je Apsolutan, Bezgranian i Izvor sve dobrote. On je Poelo i Kraj
svih stvari. On je Stvoritelj, Uzdravatelj i Konanost svemira, u tom
smislu da On udahnjuje i ivot i smrt. Sve se Njemu vraa. Sve pozitivne
kvalitete koje promatramo u svemiru, poput ljepote, dobrote i snage,
dolaze od Njega i On je izvor ne samo postojanja svemira ve i svih tih
kvaliteta. Islamska doktrina o Bogu naglaava prvenstveno i prije svega
princip Njegove Jednakosti. Reci: On, Allah - Jedan je, (CX11:1), Onaj
koji nije rodio, nit' roen je! (CX11:3), Onaj koji ne moe biti doveden ni u
kakav odnos koji bi na bilo koji nain pomraio Njegovu Jedinost, Onaj
kojem niko nije slian, Kome niko ravan nije! (CX11:4) i Onaj koji je
nedjeljiv. Ta Boija Jedinost, koja se toliko naglaava u asnome Kuranu, odnosi se na Boiju bit, Njegov Zat. Meutim, Allah takoer ima
imena i kvalitete. Sam Kur'an ne upuuje na Boga samo kao na Allaha ili
Njega (lmwe) ve neprestano i kao na Izvor Milosti, Onoga koji oprata,
Uzdravatelja, Onoga koji zna, Koji uje, Koji vidi i tako dalje. Ta imena
koja Kur'an naziva Lijepim Allahovim Imenima, sredstva su kojima se
Allah otkriva ovjeanstvu.
Kao i vrhovno Boije ime, Allah, i ova su imena, sadrana u Kur'anu i
hadisu na arapskom jeziku, sveta imena Allaha i muslimani su pozvani
da tim imenima zazivaju Allaha, u skladu s poznatim kur'anskim ajetom:
A Allah najljepa imena ima, zovite Ga njima! (Vll:180). Postoji itava
nauka o Boijim imenima koja je u temelju praktino svih islamskih
nauka, bilo da se radi o teologiji, pravu ili ak filozofiji. Muslimanski su
mislioci u toku stoljea napisali bezbrojne knjige o Boijim imenima;
meu najpoznatijim je ona El-Gazalijeva, poznata u itavom islamskom
svijetu. Svako Allahovo ime nije nita drugo doli Njegova Bit i kao takvo
put ka toj Biti, otkrivajui uz to odreeni aspekt Boije Prirode.
Tradicionalni muslimanski vodei umovi su podijelili ta imena u dvije

grupe: Imena ljepote (esmau'l-demal) i imena uzvienosti (esmu'ldelal). Oni aspekti Allaha koji se odnose na Njegovu Milost ili Njegov
Oprost pripadaju prvoj kategoriji, ukljuujui i ime Er-Rahman koje je,
ustvari, ime Boije Biti, kao to sugerira sam Kur'an. Moglo bi se rei da
iz tog imena proizlazi sve stvoreno i da njime zapoinje i Kur'an, jer sure
zapoinju formulom: U ime Allaha, Er-Rahmana, Er- Rahima (Sveopeg
Dobroinitelja, Milostivog). Oba imena - Er-Rahman i Er-Rahim tiu se
Boije Milosti kao i imena poput El-Kerim (Velikoduni), El-Gafur (Onaj
koji oprata) i si. Ta imena predstavljaju obzire Boije Milosti i nalaze se
meu imenima ljepote.
Za razliku od njih, imena koja se tiu pravde, presude i strogosti, kao
npr. El-'Adil (Pravini) i Es-Seri', El-Hisab, to znai: Allah je brz u
sravnavanju rauna s ovjekom, odnose se na aspekt Boije Uzvienosti
i meu imenima su o Uzvienosti Boijoj.
Imena o Boijoj Uzvienosti i Ljepoti iskazuju se na ovome svijetu.
Zato je na ivot protkan strogou i milou, a vjerski ivot u islamu
istovremeno naglaava znaaj Allahove Pravinosti i vanost Njegova
Oprosta i gnjeva, na koje se mora uvijek misliti, i znaaj Njegove Ljubavi
za sva Njegova stvorenja. Allah promatra i sudi naa djela, pa ipak je Milostiv kada se pokajemo i obratimo Mu se.
to se tie razlike izmeu Allahovih imena i kvaliteta, moglo bi se rei
da, kad se odreeni kvalitet, kao npr. Velikodunost (kirameh) pridoda
Boijoj Biti (Ez-Zat) rezultirat e imenom - Velikoduni, El-Kerim. Postoji,
tako, nerazmrsiva veza izmeu Boije Biti, Boijih kvaliteta i Boijih
imena. Kvaliteti se odnose na stanja bitka, kao npr. Velikodunost ili
Milost(ivost), dok Allahova imena koja odraavaju te kvalitete su Velikoduni i Milostivi.
Meu Boijim imenima odreena imena su posebno naglaena i
ponekad se o njima govori kao o majci (ummehat) svih ostalih imena iz
koje su izvedena sva preostala imena; ummehat koja se sastoji od
imena poput Moni (El-Qadir) i Milostivi (Er-Rahman). A sva su ta imena
sadrana u Vrhovnom imenu - Allah. To ime obuhvaa sva Boija imena
i istovremeno je Ime Boije Biti i sinteza svih Boijih imena i kvaliteta.
Vano je takoer upamtiti da islamska koncepcija Allaha vrlo snano
naglaava Njegovu Svemogunost. Allah je moniji od svega to je
stvorio - kao to asni Kur'an navodi: Doista, sve moe Allah! (11:20).
Nadalje, Allah je Onaj koji zna (el-Alim): On je znalac svake stvari!
(11:29). Allah istovremeno posjeduje potpunu mo nad svime to je
stvorio i zna sve to je stvorio. Stoga musliman mora ivjeti na takav
nain da je u svakom trenutku potpuno svjestan Njegove
Modi nad ljudskim ivotom i Njegova Znanja o svemu to inimo. Allah
promatra sva naa djela i na osnovu njih nam sudi.
Ovo naglaavanje Boije Moc'i i Njegova Suda uravnoteeno je

naglaskom koji Kur'an i hadis pridaju Njegovoj Milosti. Za razliku od

onoga to veina ljudi misli, islam vrlo snano naglaava Allahovu
Milost. Kao to je vec reeno, svaka sura asnog Kur'ana zapoinje
imenima Milosti, Er- Rahman i Er-Rahim, a ne imenima Boijeg gnjeva ili
ljutnje. U skladu sa tim, musliman svako svoje djelo mora zapoeti
rijeima Bismille (U Ime Allaha, Sveopeg Dobroinitelja, Milostivog).
Prema tome, ova hijerarhija Imena - Allah, Er- Rahman i Er-Rahim - na
stanovit nain predstavlja sputanje s Boije Zbiljnosti, Allaha, preko
sveobuhvatne Milosti, a to je Er-Rahman, do individualne Milosti, koja
dotie svako ljudsko bie zasebno, a to je Er-Rahim. Er-Rahman je
poput neba koje nas sve obgrljuje i koje nad svima sjaji dok je Er- Rahim
poput zasebne zrake Sunca koja zrai s neba ne bi li nas pojedinano
dotakla, osvijetlila, prosvijetlila i obdarila nas toplinom u hladnoi ivota
na ovome svijetu.
Kur'an asni, u kontekstu Allaha, takoer esto upuuje na rije
wedh ili lice. Naprimjer u ajetu: Gdje god da se vi okrenete, tamo
Allahovo lice je (11:115), ili Sve propada - osim lica Njegovoga!
(XXV111:88). Lice ili wedh je, dakle, vaan islamski koncept koji se
mora razumjeti. Wedh u stvari podrazumijeva zbroj Boijih imena i
kvaliteta koja se odnose na stvoreni svijet, tj. na onaj obzir Boije
zbiljnosti koji se obraa stvorenom. Razumljivo je da postoje obziri
Boanskoga koji su iznad i izvan dosega kreacije i koji nisu ni u kakvoj
vezi sa svijetom stvorenog. Allahovo lice je upravo onaj aspekt
Boanskog koji se obraa kreaciji i koji (je) stvara i, dakle, obuhvaa ona
Boija Imena i kvalitete koji se tiu stvaralakog ina i postojanja svijeta
kreacije. Sve propada - osim lica Njegovoga'. (XXV111:88)
podrazumijeva da e sve stvari ovoga svijeta: planine, nebo, zemlja i,
naravno, mi, ljudska bia, jednoga dana nestati. Ali - Boanska imena i
kvaliteti koji su izvor i poelo svega na svijetu vjeno traju.
Oni traju jer su Allahova imena i kvaliteti, dok stvari s ovoga svijeta,
promiljane u njima samima, pripadaju vremenu i prolaze. One nisu
boanske; jedino je Allah - Allah i jedino je On trajan i vjean u krajnjem
smislu.
Pokuavajui razumjeti islamski koncept Allaha, vrlo je vano pri tome
zapamtiti da je za muslimana, kao to je na toliko mjesta naglaeno u
asnome Kur'anu, Allah ne samo Stvoritelj svemira, mada to, naravno,
On jest - naime, eli se naglasiti da Njegov odnos sa Univerzumom nije
ogranien jedino na stvaranje. Allah je, tavie, i Uzdravatelj i Konanost svemira, u smislu da se sve vraa Njemu. Tako, musliman ivi sa
svijeu da ne samo da potjee od Allaha ve i da ga On u svakom
trenutku ivota uzdrava te da Mu se na kraju vraa, kao i sve to je On
stvorio. Kur'anski ajet: Mi Allahu pripadamo i mi se Njemu vraamo!
(11:156) saima ovu doktrinu koja je od izuzetnog znaaja, ne samo u

metafizikom smislu ve i u svakodnevnom ivotu.

Jednako tako, znaaj kur'anskog uenja o Allahovoj Mudrosti te
dominaciji Njegove Volje u ovjekovom djelovanju ne moe se nikada
dovoljno naglasiti. I druge religije, naravno, ue da je Bog svemogu i
sveznajui i takvo uenje nije iskljuivo islamsko. Ono se spominje i u
Tori i u Evaneljima. Pa ipak, u islamu je ovaj princip posebno naglaen
i ukljuen u vjerskom pristupu u svakodnevnom ivotu, kroz ponavljanje
reenica poput one inallah, ako Bog da. Takve formulacije obiljeavaju
svakodnevne aktivnosti muslimana i podsjeaju ga da Allahova Volja
dominira svakim trenutkom ljudskoga ivota. Mi uvijek ivimo u skladu s
Njegovom Voljom, voljeli mi to ili ne, u smislu da Njegova Volja dominira
svijetom. No, On nam je takoer dao i slobodu, s nae ljudske take
gledita, da ivimo po vlastitom izboru, u skladu s Njegovom Voljom.
Postoji, dakle, reciprocitet izmeu potpuno mone Volje Allaha i ljudske
volje. Ljudima je Allah podario slobodu da se koriste svojom voljom kako
bi slijedili Njegovu Volju i pokorili Mu se. itavo pitanje determinizma i
slobodne volje, koje je stoljeima toliko zaokupljalo musli
manske mislioce, duboko je povezano s ovim pitanjem, na koje emo se
kasnije ponovo vratiti.
to se Allahove prirode tie, vano je biti svjestan naglaska koji
Kur'an i hadis pridaju moi Allahove Volje i dominaciji koju Njegova
Volja, zajedno s Njegovim Sveznanjem, ima nad svom stvarnou.
ovjek mora stalno biti svjestan injenice da Allah sve zna, te da sve
djeluje i postoji u skladu s Njegovom Mudrou. Nije istinita tvrdnja da je
islam jedino vjera Boanstva koje ima slijepu volju, kao to neki tvrde. To
je potpuno krivo. Ne postoji slijepa volja. Islam snano naglaava
Allahovu Mudrost, Njegovo Znanje svemira i koliko je ovjeku vano biti
svjestan Allaha i Njegove Mudrosti, onako kako su do najvieg mogueg
stupnja odraeni u Njegovoj kreaciji. Istovremeno, vano je uoiti da je
naglaavanje injenice da Allahova Volja dominira ljudskim ivotom
jedna od glavnih karakteristika kur'anskog uenja o Allahu. I na kraju,
potrebno je jo jednom naglasiti ravnoteu koja u islamu postoji izmeu
Allahove Milosti i Njegove Pravinosti. Stranice asnog Kur'ana
ispunjene su, s jedne strane, zastraujuim slikama Allahova suda i
kazne za one koji su inili zlo, a s druge strane, opisima Raja (Denneta)
i blagoslova kojim e Allah obdariti one koji su inili dobra djela. Kur'an
takoer neprestano naglaava Allahovu Milost i Njegov Oprost. Knjiga
stalno ovjeka podsjea da je pomirljiv i milostiv. Otuda, vanost
pokajanja (et-tewbeh) i dove za oprostom (istigfar). Hadiska literatura
takoer naglaava da ovjek uvijek treba moliti Allaha za oprost i da, ako
to uini iz dubine svog srca, Allah e oprostiti Svome robu. Dakle, i ovdje
susreemo najdublju meuigru izmeu aspekata Milosti i Pravinosti ili
Ljepote i Uzvienosti, u ve spomenutom smislu.

Da bi se potpuno razumjela priroda Allaha, onako kako je objavljena

u asnome Kur'anu i opisana u hadiskoj literaturi, treba imati na umu
oba aspekta.
Da zakljuimo: moglo bi se rei da je islamsko uenje temeljeno na
objavi cjelokupne prirode Boga, Koji je Jedan i Kojem niko nije ravan.
To je sr islamske poruke. Islam se pojavio na ovome svijetu kako bi
ovjek mogao shvatiti Jedinost Allaha. Poslanik je rekao: Reci, nema
Boga do Allaha i bit e spaen. Naravno, on nije pri tome mislio tek
puko reci, u verbalnom i izvanjskom smislu, ve prvenstveno iskaz vjere
na temelju punog razumijevanja. Ve sam ehadet sadri potpunu
Allahovu doktrinu jer odstranjuje od (pojma) Boga bilo kakvu primisao o
relativitetu, o postojanju drugih (boanstava) i dvojstava i predstavlja
spoznaju o Allahu na temelju Njegove jedinosti. Allah je Jedan,
Apsolutan, Bezgranian. On je i Bezgranina Dobrota i Milost i Izvor
sveg pozitivnog u svemiru. On je Izvor sve zbiljnosti. Njemu, ustvari,
pripadaju skrivena blaga, kako se u Kur'anu navodi; blaga iz kojih izviru
sve stvari. Ne postoji nita u svemiru, niti vlat trave, niti mrav koji hodi
zemljom, a da nije poznato Allahu i da ivot toga nije odreen i zatien
Njegovom Voljom. ovjek ivi u svijetu potpuno ovisnom o Allahu i u
svakom trenutku vremena i djeliu mjesta otvoren je prema transcendentnom, a to je Allah. Islam naglaava krajnju transcendent- nost
Allaha koji je iznad svega to o Njemu moe biti reeno. Pa ipak, On je
ovjeku izrazito blizak, kao to potvruje poznati ajet: I Mi smo mu blii
od vratne ile kucavice! (L:16). Allah nam je ak blii negoli smo mi to
samima sebi. S jedne strane, On je potpuno izvan i beskrajno iznad nas,
a s druge strane, On je u sreditu samog naeg postojanja.
Zato Allah kae: Srce vjernika prijestolje je Svemilosnog.
ovjek
Na isti nain na koji se islam bavi prirodom Allaha kakav je On u
Samome Sebi, u Svojoj Apsolutnosti, Beskrajnosti i Dobroti, tako se
islam obraa i ovjeku u njegovoj praiskons- koj i konano
nepromjenljivoj prirodi. ovjek je u islamskoj perspektivi istovremeno i
Allahov predstavnik na Zemlji, ha- lifa, i Njegov rob (abd). Oboje zajedno
ini temeljnu prirodu ovjeka. Kao Njegov rob, ovjek mora biti podreen
Njegovoj Volji. On mora biti u potpunosti pasivan vis-a-vis Allahove Volje, primiti od Njega upute za svoj ivot i odredbe kako da
provede Njegovu Volju u redu koji je On stvorio. Kao Njegov predstavnik,
ovjek mora biti aktivan upravo zato jer je Allahov predstavnik na ovome
svijetu. ovjek je spona izmeu neba i Zemlje, instrument posredstvom
kojeg se ostvaruje i kristalizira Allahova Volja na ovome svijetu.
Islam ovjeka smatra biem koje posjeduje istovremeno i inteligenciju
i volju, ali mu se islam obraa prvenstveno kao inteligentnom biu. Islam

ne smatra da ovjek posjeduje volju koja se iskrivila zbog prvotnog

grijeha, kao to je sluaj s glavnom strujom augustinijanske interpretacije
kranstva. Islam radije ovjeka promatra u njegovoj praiskonskoj prirodi
(el-fitreh) u kojoj mu je Allah dao inteligenciju da spozna da je On njegov
Gospodar, da je On Jedan te da svjedoi Njegovu Jedinost. Iz tog se
razloga u Kur'anu Allah obraa ovjeanstvu ak prije ina stvaranja
svijeta, pitavi ga: Nisam li ja Va Gospodar?, i ljudi odgovorie Jesi! Mi
svjedoimo! (Vll:172). U tom ovjekovom jesi pronalazimo pra- iskonski
savez (el-misaq) izmeu ovjeka i Allaha, kroz koji ovjek prihvaa
Allahov poloaj Gospodara i koji oznaava da on uroeno nosi
svjedoanstvo Njegove Jedinosti. Ova je potvrda tevvhida, moglo bi se
rei, u samoj ovjekovoj prirodi i islam je vjera koja se obraa toj
dubokoj, temeljnoj prirodi koja je, mada prekrivena slojevima
zaboravnosti i egoizma, svejednako prisutna u srcu svakog ovjeka.
to se tie pitanja ovjekove volje, islam tei tome da ovjek podredi
svoju volju Volji Allahovoj jer e jedino tako ovjek ivjeti ivotom koji e
rezultirati sreom na ovom i na onom svijetu.
Vano je u ovom kontekstu zapamtiti da islam nije utemeljen na
prvotnom grijehu, mada prihvaa pad ovjeka (el- hubut) od
praiskonskog i izvornog stanja savrenstva u kojem je bio stvoren.
Prema islamu, veliki ovjekov grijeh je ustvari njegova zaboravljivost (elgafleh) i cilj je objave omoguiti ovjeku da se podsjeti. Iz tog je razloga
jedno od imena Kur'ana samog - Sjeanje na Allaha (zikr Zikrullah) i za
to je krajnji cilj i smisao svih islamskih obreda podsjeanje na Allaha. Praiskonska priroda ovjeka samo potvruje Boiju jedinost. Ona
samo svjedoi el-tewhid. No, upravo zbog njegova pada, ovjekova volja
je iskrivljena (moralno izopaena) u smislu da je postala podlona
strastima prije negoli Allahu. Stoga je Allah objavio vjerska pravila i
zabrane, sadrane u erijatu.
Boiji zakon je objavljen kako bi ukrotio ovjekove strasti i omoguio
mu da podredi svoju volju djelovanju inteligencije, osloboene zamki
strasti, tako da na isti nain na koji zdrava pamet (el-'aqlu's-selim)
potvruje Allahovu Jedinost, volja slijedi ono to iz te Jedinosti proizlazi.
Iz toga slijedi ivot u skladu s Voljom Jednog Jedinoga, kroz potivanje
Njegovih odredaba.
Prema uenju Kur'ana i mnogih hadisa, koji potvruju to uenje, Allah
je ovjeka stvorio iz zemlje (gline) i potom u njega udahnuo Svoj Duh - i
u njega Svoga ivota udahnem" (XXXV111:72). ovjek ne potjee od
majmuna, ne ovjek kao ovjek; on potjee iz svijeta Duha. Naa dua
pripada Allahu i Njemu e se vratiti. Najvei je grijeh u oima Allaha irk, ili traenje Allahu druga. Sam grijeh rezultat je zaborava naeg
izvora. Zaboravljajui na izvor, mi takoer zaboravljamo Allahovu
Jedinost i negiramo Njegovu Jedinost. Islam ne naglaava vanost

grijeha nita manje od kranstva i ostalih vjera. Ali, ne razmatra smisao

grijeha na isti nain na koji to ini kranstvo i ne vjeruje da je ovjek
grijean po svojoj prirodi. U islamu grijeh prvenstveno proizlazi iz zaborava Allahove Jedinosti i na drugom mjestu iz zaborava posljedica
Jedinosti Allaha koji je Svemogu i Sveznajui, to opet rezultira
nepotivanjem Njegovih odredaba i pobunom protiv Njega. Islam se
potpuno protivi ideji pobune i revolta protiv boanskog autoriteta. Sasvim
suprotno, to je vjera podreivanja tom Autoritetu. Tako je u islamu
odsutna svo- jesvrsna sumnja i individualna pobuna na koju nailazimo u
tako brojnim krugovima drevne Grke i postsrednjovjekovne Evrope i
koja se odraava u knjievnosti tih perioda.
ovjek se u islamu ne poima u njegovoj titanskoj i prome- tejskoj prirodi
koja se buni protiv Volje Neba na herojski nain. Sasvim suprotno, on je
usmjeren ka poniznosti u smislu da je on' abd ili Allahov rob; njegova
veliina ne proizlazi iz njega samoga ve iz njegove pozicije Allahovog
predstavnika i mogunosti da provede Volju Vrhovnog Gospodara
svemira. To proizlazi iz njegovog ivljenja u osvjedoenosti i sjeanju na
Allaha i iz njegovog djelovanja kao boanskog stvorenja u kojem se
odraava Allahova mudrost i mo na ovome svijetu. Zato je ovjek u
islamskim tekstovima oznaen kao najuzvienije stvorenje. Sva
stvorenja posjeduju uzvienost u smislu da ih je Allah stvorio i da
odraavaju neki aspekt Boije Mudrosti. ovjek je, ipak, najuzvieniji
meu njima u smislu da najizravnije odraava Boiju Mudrost i Boija
imena i kvalitete. ovjek je jedino sredinje bie na ovome svijetu i zato
je jedino on halifa ili Allahov predstavnik u punom znaenju tog pojma.
ovjek ima mo da dominira svim ostalim stvorenjima, ali on, takoer,
nosi odgovornost da za sve njih brine. Njegova je odgovornost vea od
svih ostalih stvorenja jer mu je data svijest i mogunost da razumije
Allahovu prirodu i slijedi Njegove odredbe, ali takoer i sloboda i
mogunost da ih ne slijedi.
Ovim se otvara vrlo vano pitanje slobode i determinizma u pogledu
prirode ovjeka i moralnih posljedica njegovih djela. S jedne starne,
Kur'an naglaava da Allah ima mo nad svim stvarima. S druge strane,
Knjiga se obraa ovjeku kao moralno slobodnom iniocu. Kad ne bismo
bili odgovorni za naa djela, tada nam, ustvari, ne bi trebalo za njih suditi
na Sudnjem danu. Mi ne moemo biti odgovorni za naa djela ako
nemamo slobodu izbora. Sve glavne kole islamskog miljenja
raspravljale su o odnosu izmeu ovjekove slobode i determinirane
prirode ljudske egzistencije. Neke su naglaavale determinizam (eldebr), a neke slobodnu volju (el- ikhtiyar). One su teile iznalaenju
rjeenja ove velike enigme koju je jedino stvarna mudrost (el-hikmeh)
sposobna rijeiti.
Bez ulaenja u vrlo sloene teoloke i filozofske probleme koje

ukljuuje problem slobodne volje i determinizma, nuno je, ipak, naglasiti

da sam asni Kur'an, koji je sredinji autoritet i Izvor islamske Objave,
uvijek iznova naglaava zbiljnost ovjekove slobode, u smislu da
naglaava ovjekovu odgovornost pred Allahom i, ak, pred ostalim
Njegovim stvorenjima. U islamu nije mogue pobjei od ove slobode.
Allah nas je stvorio kao ljudska bia. Mi smo s Njim sklopili vjeni ugovor
i, dakle, odgovorni smo provesti na dio ugovora. Allah nam je podario
egzistenciju. On nas je obdario razliitim moima, blagoslovima i
darovima koji ukljuuju ne samo egzistenciju, ne samo ivot, ne samo
ivot kao onaj neke ivotinje, ve ivot darovan kao ljudima svjesnim
Allaha, Bezgraninog i Apsolutnog, sa slobodom da ili potvrdimo ili
negiramo tu Vrhovnu Zbiljnost, a koja je On. To je dio Alla- hovog
ugovora koji je On ispunio. Ali, ta je s nama, ljudima? Dio ugovora koji
se odnosi na ovjeka sadran je u toj jedinoj potvrdnoj izjavi, na
arapskom jeziku: Bela ili Jesi, u ranije citiranom kur'anskom ajetu.
Kroz to Jesi ovjek je prihvatio slijediti Allaha priznavajui i
prihvaajui Njegovo Gospodstvo. Kao posljedica tog prihvaanja,
ovjek je duan snositi punu odgovornost kao Allahov predstavnik na
Zemlji sa svim onim to iz toga proizlazi.
U islamu nema slobode bez odgovornosti i, ustvari, nema ljudskih
prava bez obaveza. Mi nemamo nikakvo uroeno pravo osim ako ne
prihvatimo nae obaveze prema Allahu, jer mi nismo sami sebi podarili
egzistenciju. Mi smo ljudska bia na temelju toga to nam je On podario
tu formu egzistencije. Mi moramo, stoga, prvo ispuniti nae obaveze
prema naem ljudskom opstojanju. Predodba ovjeka koji ima uroena
prava neovisna od njegovog prihvaanja Allaha, neovisna od ispunjenja
njegovih dunosti kao Allahovog predstavnika na zemlji, potpuno je
strana islamskoj perspektivi. U islamu, zasigurno, postoje ljudska prava.
Ona su jasno ocrtana u erijatu, ali ta su prava utemeljena na
odgovornosti. Utemeljena su na prihvaanju naih obaveza prema
Allahu, Koji nas je stvorio, Koji nas uzdrava i Kojem emo se na kraju
vratiti.
Kome emo se na kraju vratiti?
Kad Kur'an govori o ovjeku, arapska rije koja se obino koristi je
insan ili beer. Oba ova termina oznaavaju ljudsko bie, a ne muki
spol. Stoga svi kur'anski nalozi koji su upueni ovjeku u stvarnosti su
upueni i mukarcima i enama. Postoje, tavie, odreeni kur'anski
ajeti koji se ek- splicitno obraaju obama spolovima, mukom i enskom,
kao npr. slijedei ajet: Zbilja, muslimanima i muslimankama, i vjernicima
i vjernicama, i poslunim mukarcima i poslunim enama (XXX111:35).
Vano je razumjeti da, za razliku od modernih pokreta unutar
zapadnjakog svijeta i, osobito, Amerike, koji pokuavaju izjednaiti

mukarca i enu na kvantitativan nain kao da meu njima ne postoje

nikakve razlike, islam mukarce i ene promatra kao komplementarna
bia. Istovremeno, islam ih promatra jednakima u fundamentalnom ili
krajnjem smislu posjedovanja besmrtne due pa tako i u mogunosti
stjecanja dennetske sree nakon smrti ili kanjavanja u Dehennemu
za nepotivanje Allahove Volje. Islamski obredi su isti za mukarce i
ene izuzev u periodu menstrualnog ciklusa ena u toku kojeg im nije
dozvoljeno obavljati namaz, postiti i obaviti had.
Uz to, besmrtnost due, obeanja i prijetnje o onome ivotu i krajnja
mogunost ljudskog stanja isti su za mukarca i enu, dok se spolovi
razlikuju u vanjskoj socijalnoj funkciji, u kojoj islam vidi prije
komplementarnost negoli kvantitativnu jednakost.
Kritike koje obino zapadnjaci upuuju ulozi ene u islamu
prvenstveno su utemeljene na iitavanju suvremene zapadnjake mode
u islamskom svijetu. Sam je Zapad u velikoj mjeri promijenio svoja
stanovita o ovome pitanju u posljednjih pedeset godina, a da i ne
govorimo o posljednjih dvije stotine godina, i ne postoji nikakav razlog po
kojem bi socijalna struktura u islamu trebala liiti onoj, recimo, u Americi
1990. g., koja bi, opet, mogla biti mnogo drukija od
one iz 2090. g., kao to se ona 1990. razlikovala od one iz 1890. g.
Drugo, vano je imati u vidu da je islam, kao i svaka vjera, morao
uzeti u obzir socijalne strukture drutava u kojima se irio. Rano
semitskonomadsko drutvo Arabije u kojem se islam javio, imalo je,
ustvari, vei dinamizam to se tie muko- enskih odnosa nego,
recimo, sjedilaka drutva na sjeveru, bilo da se radi o Bizantu ili Perziji.
I ta se injenica odraava u postupnim promjenama u drutvenim
odnosima koji su kasnije stvoreni kada se ta udaljenija drutva na
sjeveru islamiziraju.
Pitanje politikog i ekonomskog sudjelovanja ena i slina pitanja u
islamskoj povijesti treba prouavati ne samo u svjetlu kur'anskog uenja
ve, takoer, uzimajui u obzir postojee socijalne institucije. To mu je
tako ak i to se tie pitanja pokrivanja ena. U ranom islamskom
drutvu to je bilo povezano s pokrivanjem kose kao i tijela, ali ne i lica.
Kasnije, zbog lokalnih obiaja koji su ukljueni u islamsku praksu, u
mnogim dijelovima islamskog svijeta to je ukljuilo i pokrivanje itavog
lica osim oiju. Danas u nekim islamskim zemljama u cjelini i odreenim
seoskim podrujima irom islamskog svijeta tip vela koji pokriva lice i
tijelo ena razlikuje se od onoga koji moemo nai u poznatim sjedilakim centrima u srcu islamskog svijeta.
U ovom vrlo sloenom pitanju izrazito je vano obratiti panju na
temeljna islamska uenja u vezi s drutvenim normama i nunostima
koje je islam morao uzeti u obzir s jedne strane, te, s druge strane,
promjenljivim modama i nainima odnosa izmeu mukaraca i ena koji

su dominirali zapadnjakim drutvom u toku posljednjeg stoljea.

Ni pod kojim uvjetom muslimani ne trebaju prihvatiti te promjenljive
obiaje Zapada kao kriterij za procjenu dobrih i loih aspekata odreenih
praksi islamskog drutva!
Ono to je vano uoiti s islamske take gledita jest da su mukarci i
ene jednaki pred Allahom, da imaju istu priliku za spasenjem, istu
moralnu i duhovnu odgovornost i, konano, istu slobodu i prava u
duhovnom i vjerskom smislu.
injenica da ene nemaju u stanovitoj mjeri ista ekonomska ili
socijalna prava ne znai da nemaju nikakva prava. To znai da islam
podrazumijeva uloge mukaraca i ena na komplementaran nain, ne
zatvarajui u potpunosti vrata aktivnostima ena u, naprimjer, polju
ekonomije, jer je ta aktivnost oduvijek postojala. Prva ena samog
Poslanika, znamenita Hatida, bila je trgovac. To ne znai niti zatvaranje
mogunosti obrazovanju ena. U tom kontekstu, treba podsjetiti da su
neke od ranih prenosilaca hadisa bile ene. Povremeno su se takoer
javljali veliki muslimanski uenjaci enskoga roda, a injenica da ih nije
bilo mnogo ne stoji ni u kakvoj vezi s islamskim uenjem. Na istu
situaciju nailazimo i u tradicionalnim svjetovima kranstva, judaizma,
hinduizma i budizma, u kojima se, ustvari, ne javlja nita vie enskih
naunika negoli je to sluaj u islamskom svijetu.
Najvaniji aspekt koji treba razumjeti u ovome pitanju jest da se islam
obraa svim ljudima, a ne samo mukom rodu, te da islamsko uenje,
mada se moe doimati izrazito patrijarhalnim i mukim, posjeduje
takoer i vrlo snaan enski element. Na to nailazimo ne samo na
najviem stepenu na kojem se ak i na boanstvo ukazuje u enskom
rodu, kao i u mukom, ne samo kroz Boija imena, iji aspekti ljepote,
blagosti i milosti odraavaju enski rod, ve i kroz koncepciju ljudskog
poloaja u kojem je pozitivna uloga data enama jednako kao i
mukarcima.
injenica da je islamsko drutvo stoljeima bilo u stanju snano
naglaavati strukturu porodice, ouvati vjersku vanost porodinog
ivota te temeljiti cjelokupnu strukturu islamskog drutva na porodicu;
kao svojoj temeljnoj jedinici, dokazuje snaan naglasak koji islam pridaje
odnosu mukaraca i ena te vanosti ena u islamskom drutvu.
tavie, u islamskom drutvu ena je oduvijek igrala kljunu ulogu.
injenica da je u toku svoje povijesti islam ipak dao velik broj enskih
pravnika, ekonomista ili doktora, kao to je sluaj na Zapadu u 14./20.
stoljeu te ak i na Istoku, ne stoji ni u kakvoj vezi sa pretpostavljenim
opadanjem funkcije i poloaja ene u islamu. Kao to je ve spomenuto,
druge civilizacije u kojima islam nije bio dominantna vjera nisu, ustvari,
dale nita vei broj ena angairanih u raznovrsnim profesionalnim
poljima negoli je to sluaj u islamu, i uzrok tome treba traiti negdje

drugdje, a ne u strukturi islamske vjere.

Da bismo zakljuili s pitanjem poloaja ovjeka u islamu, vano je
prisjetiti se da, s obzirom da islam tei jedinstvu u svim domenima, on
takoer nastoji izbjei destruktivan natjecateljski duh i sukobe, bilo da se
radi o sukobu meu spolovima ili razliitim drutvenim klasama. Islam se
suprotstavlja klasnom antagonizmu u marksistikom smislu tog pojma iz
13./19. stoljea kao to se suprotstavlja borbi spolova koja je postala
preovlaujuom u razliitim dijelovima svijeta u toku ovog stoljea. Islam
tei uravnoteenju poloaja ovjeka, u obje njegove forme - mukoj i
enskoj, te ljudskog drutva sa svim razliitim tipovima ljudskih priroda
koje ine to drutvo. Islam je uvijek bio i ostaje snano protiv rasizma
kao i protiv potpuno stratificirane strukture na koju moemo naii u
odreenim tradicionalnim drutvima.
Islam je poput drutva oenjenih redovnika: svako je bie direktno
odgovorno Allahu i sudjeluje u vjeri, no ne povlaei se iz svijeta ve
sudjelujui u njemu na razliite naine, ukljuujui i instituciju braka.
Brak je vrlo snano naglaen u islamu, i u islamskom drutvu postoji
snano djelovanje na mukarce i ene da stupaju u brane odnose.
U islamskom drutvu je celibat vrlo rijetka pojava i u tom su drutvu
mukarci i ene najee ukljueni u ire porodine strukture kroz
razliite oblike enidbi koje sprjeavaju pojavu atomiza- cije drutva.
Sve to stoji u vezi s islamskim konceptom ovjeka koji je utemeljen na
njegovom predstavnikom odnosu prema Allahu. Islam takoer vidi
mukarce i ene u irokoj mrei meuodnosa u drutvu koje je u svojim
sloenim i raznovrsnim odnosima ipak ujedinjeno i odraava Allahovu
Jedinost. Meuodnoenje samo po sebi jest ustvari eho i slika tewhida u
ravni mnogostrukosti koja karakterizira ljudsko drutvo.
Islam ne samo da posveuje (ini svetim) ivot pojedinca, ve
pokuava posvetiti i same socijalne strukture, dodjeljujui vjerski znaaj
svim socijalnim strukturama i funkcijama i utemeljujui unutar drutva
meuodnose koji nipoto nisu utemeljeni na suprotstavljanju, takmienju
i sukobima interesa razliitih klasa i grupa, ve trebaju ii za tim da
ujedine raznorodne elemente u jedinstveno tijelo - ummet. Islam nastoji,
kroz vjerske principe i institucije, ostvariti drutvo koje, u svom totalitetu
jednako kao i u srcu svakog pojedinca, odraava tewhid i predoava
djelovanje Allahove Volje u ivotu ovjeanstva.
Svemir
Kao to je ve navedeno, Kur'an asni ne obraa se samo ovjeku
ve, na stanovit nain, i svemu od Allaha stvorenom. U mnogim se
ajetima sam Allah zaklinje razliitim kreacijama koje je On stvorio,
kao npr. Suncem i Mjesecom ili razliitim voem, i u mnogima od
svojih ajeta asni Kur'an privlai ovjeku pozornost na nevjerovatnu

mudrost koja se odraava u Njegovom stvaranju. Na isti nain na koji se

Kur'an obraa praiskonskoj prirodi ovjekovoj, on tako isto otkriva svjetlu
dana kosmiku poruku ispisanu na liu drvea, padinama planina i
zvjezdanom nebu. Iz tog razloga se i kur'anski stavovi i fenomeni prirode
nazivaju ajetima i Kur'an upuuje na obje vrste ovih ajeta, i u ovjekovoj
dui kao i unutar sveg stvorenog, na znakove i navjetaje Allaha, kao to
se i navodi u poznatom ajetu: Pokazivat emo im Mi Znake Nae u
prostranstvima svemirskim, i u njima samim, sve dok im jasno ne bude
da je Kur'an Istina.(XLl:53).
Prema islamskoj taki gledita, svijet je stvoren od Allaha, On ga
uzdrava i Njemu se sve vraa. Jedno je od brojnih znaenja ajeta:
On je Prvi, i Posljednji, i Vidljivi, i Nevidljivi! (LV11:3) da je Allah
poetak i kraj svemira. On je takoer i unutranje znaenje svih stvari te
ak i izvanjski znakovi ili izvanjski aspekti stvari odraavaju Njegova
imena i kvalitete.
Cjelina svijeta koji poznajemo i koji moemo iskustveno spoznati
stvorena je od Allaha. Taj svijet nije vjean, mada Allahov in stvaranja
nema, naravno, izvorita u vremenu; u protivnom, postojala bi promjena
u Boijoj Prirodi, a koju islam ne prihvaa. itav kosmiki red, onakav
kakav mi vidimo i znamo, ima svoj poetak i kraj. Poetak izvire iz Boije
Naredbe Kun feyekun: Budi! i ono biva! (XXXV1:82) i on Mu se vraa.
tavie, Allah posjeduje mo da uvijek iznova stvara, da stvori novu
kreaciju, na koju Kur'an upuuje kao na novo stvaranje (khalqun dedid).
Musliman, tako, mora neprestano biti svjestan stvorene prirode svijeta u
kojem ivi. Svemir nije neki nezavisni vid zbiljnosti. U svakom trenutku
svog postojanja ovisi o Boijem uzdravanju. Uz to, njegova pravila,
sklad i ureenost - sve to dolazi od Allaha. Nevje- rovatan sklad
stvorenog reda odraz je tewhida, odraz je manifestacije Jednoga u
svijetu mnogostrukosti i mnotva.
Musliman zakone prirode ne shvaa kao neovisne zakone koji slijede
svoje vlastite tokove, kao da svijet posjeduje svoju ontoloku neovisnost.
On zakone prirode shvaa kao odraze Allahove Mudrosti i kao rezultat
Njegove Volje. Allah je Onaj koji je odluio da Sunce svako jutro izlazi na
istoku i zalazi na zapadu, da neka stvorenja lete zrakom, a neka plivaju
morima. Nevjerovatno je koliko ajeta u Kur'anu upuuje na najdublje
zakone koji upravljaju svijetom prirode. Daleko od toga da se
suprotstavlja ovjekovom upoznavanju svijeta prirode! Kur'an, naprotiv,
neprestano potie ovjeka da prouava ovaj svijet prirode, ali u mjeri dok
je to poznavanje svijeta korisno za spoznavanje Allaha i uvijek
utemeljeno na svijesti da taj svijet nije sasvim neovisan ve da njegovo
postojanje, zakoni, sklad i mijene proistjeu iz izvora sveg bitka, a to je
Allah.
U dubljem smislu, moglo bi se rei da je sva priroda u islamu, u

znaenju da je u potpunosti predana Volji Allaha. Sve stvoreno slijedi

prirodu koju mu je Allah dao. Stablo kruke uvijek nosi kruke, riba uvijek
ostaje vjerna prirodi ribe, a ptica prirodi ptice. Jedino je ovjeku data
sloboda da se pobuni protiv svoje vlastite, praiskonske prirode. Stoga je
stvoreni svijet ili svijet prirode ovjeku stalni podsjetnik ta znai biti
savreni musliman u smislu predaje Allahovoj Volji.
Kur'an, dodjeljujui ovjeku mo da vlada svim ostalim stvarima, kroz
injenicu da je Allah nauio Adema (alejhis- selam) imenima svih stvari,
daje ovjeku i odgovornost uvara sveg stvorenog. Teskhir ili
potinjavanje prirode ne znai sebino i slijepo osvajanje i dominaciju
nad prirodom. To podrazumijeva ivot u skladu s prirodom, nalaenje u
prirodi Allahove Mudrosti i mudro koritenje prirodnih darova, u skladu s
ovjekovim krajnjim ciljem, a taj je da ivi kao dobar musliman sa
spoznajom povratka svom Stvoritelju. Moralni zakoni u islamu, u
stanovitom smislu, prelaze okvire ljudskog drutva i obuhvaaju
ivotinje, biljke, minerale i, ustvari, sav neivi svijet. ivjeti kao dobar
musliman na ovome svijetu znai u svemu vidjeti Allahovu Mudrost i
brinuti za sve to je On stvorio kao to i On sam brine za nas i sve to je
stvorio. Dobar musliman mora uvijek imati na umu da je Allah Onaj koji
je stvorio, uzdrava i odrava izuzetan sklad, raznolikost i ljepotu svijeta
prirode i koji je ostalom stvorenom dodijelio prava, a ovjeku
odgovornost za njih.
Eshatologija
Stranice asnoga Kur'ana prepune su upuivanja na smrt, ivot na
onome svijetu, Allahov sud ovjekovih djela, kraj svijeta i ponovno
oivljavanje. Malo se tema u Kur'anu i hadisu tako esto ponavlja i ima
toliko istaknuto mjesto kao ono to se na arapskom podrazumijeva
terminom el-me'ad, terminom koji treba shvatiti i kao eshatologiju i kao
ponovno oivljenje. Nemogue je, dakle, raspravljati o uenju islama, a
ne upozoriti na veliku vanost koju eshatoloko uenje u islamu ima ne
samo za ovjekov konani cilj ve i za njegov ivot na ovome svijetu.
Najvei dio islamskog eshatolokog uenja sadran je u posljednjim
surama Kur'ana, no ono se javlja i u ostalim dijelovima Svetog Teksta.
Isto tako, i sve kanonske zbirke hadisa sadre posebna poglavlja
posveena eshatolokim pitanjima.
Poslanik je, alejhi s-Selam - u svakome trenutku podsjeao svoje
ashabe na blizinu smrti. On je bio taj koji je rekao: Umrite prije nego to
umrete, i za njega se navodi da je savjetovao muslimane da ive onako
kao da e sutra umrijeti i kao da e ivjeti jo hiljadu godina. Poslanik je,
takoer, podsjeao svoje ashabe na besmrtnost ljudske due, Allahov
sud za naa djela i na vjene posljedice naega ivota i djelovanja na
ovome svijetu. Tako su, od samih poetaka islamske povijesti,

muslimanski mislioci bili zaokupljeni pitanjima eshato- logije i svaki

musliman ivi s punom svijeu eshatolokih realiteta.
Zaponimo, prvo, s uenjima islama koja se tiu onog pitanja
eshatologije koje se bavi ljudskim biem kao pojedincem. Prema islamu,
ne postoji samo ivot na ovom, ve i na onom svijetu. Sve bi se uenje
islama raspalo ako bi vjeni ivot ili ivot na onome svijetu bio negiran.
Onaj svijet ili el- akhireh svakoj generaciji vjernih muslimana ocrtava se
kao iva, konkretna i sredinja realnost i Kur'an podsjea ovjeka da:
Zbilja, Onaj svijet bolji je za tebe od Svijeta Ovoga (XC111:4). Na
stranicama Kur'ana i hadisa ui se da Allah promatra sva naa djela, da
e naa nagrada za dobra djela biti uveana, a da moramo snositi
posljedice za zla djela. Ovaj je svijet, ustvari, poput polja na kojem su
naa djela zasaena poput sjemenja. Ona izrastaju u biljke, koje se
potom anju na onome svijetu. Ova se slika, u brojnim, raznorodnim
oblicima, javlja u islamskom uenju ukljuujui ovdje i hadis: Ovaj je
svijet ahiretska njiva.
Ljudski je ivot ureen na takav nain da za djela koja inimo na ovome
svijetu, danas i ovdje, posljedice seu ne samo nakon ovog trenutka i
izvan izravnih okvira samog ina ve ak i izvan ovog svijeta, jer one
utjeu na nau besmrtnu duu. ovjek posjeduje besmrtnu duu te on
ne prestaje postojati u trenutku smrti jer njegova dua i dalje ivi, u
razliitim stanjima, u skladu s nainom na koji je on ili ona ivio/ivjela i,
naravno, u skladu s Milou Allaha. Ovdje se jo jednom susreemo s
meuigrom Allahove Pravinosti i Milosti i koja se ne moe svesti tek na
jednostavno knjigovodstvo i obraunavanje. Veliki grijeh koji poini neko
od Al- lahovih stvorenja moe mu biti od Allaha oproten ako ta osoba
moli za oprost i pokaje se iz dubine svog srca, dok manji grijeh, ako
trajno nagruje duu, moe, ustvari, na njoj ostaviti vjene posljedice,
to moe dovesti do kazne na onome svijetu.
ta je veliki, a ta manji grijeh, ta Allah oprata, a za ta ne daje
oprost, kako e ovjek ivjeti nakon trenutka smrti - izrazito su sloena
pitanja koja ukljuuju misterij Boije Milosti i Boije Pravinosti i koja se,
dakle, ne mogu svesti na jednostavne formule. Pa ipak, odredbe islama
vrlo su jasne. Prema njima, oni koji ive u dobru, - u dobru i umiru, i
ovjekovo je stanje nakon smrti povezano s injenicom kako je ivio na
ovome svijetu. Onaj ko ivi u skladu s naelima islama, ivjet e sretan u
razliitim Dennetima koje Kur'an opisuje na tako prekrasan nain,
simbolikim jezikom koji je karakteristian za mnoge kur'anske opise,
kao npr. u 55. suri Er-Rahman. Oni, pak, koji ine zla djela i za njih se ne
kaju, bit e suoeni s patnjama Dehennema (Pakla), o kojima Kur'an
takoer neprestano govori, kao npr. u ajetima: Bolest je u njihovim
srcima, a Allah bolest njihovu i poveava. Zato to lau, njima bolna
patnja pripada! (11:10) i: Eto, njima e Dehennem biti stanite.

A ogavno li je to bora vite!(W:97).

Dakle, prvi vaan element koji treba zapamtiti u domeni eshatologije
jest taj da ona ima vrlo snane etike implika- cije.One su da ovjek
mora ivjeti na ovome svijetu u skladu s moralnim naelima ne zbog
straha od nekog vanjskog zakona, policije ili drave ve zbog straha od
Allaha. Ljubav prema Allahu i spoznaja Allaha utemeljene su na
fundamentalnom strahu od Njega i zato se kae re'su'l-hikmeh mekhafetullah.
Strah od Allaha sutina je mudrosti. Taj je strah povezan ne samo s
Uzvienou Allaha ve i s ovjekovom veliinom - zbog injenice da
nam je data odgovornost postojanja kao ljudskih bia te da nam je
podarena slobodna volja da ili slijedimo Allahovo uenje ili da se
pobunimo protiv njega. Mi ne posjedujemo mogunost umanjivanja
znaaja ljudskog poloaja, kao kad ne bismo bili slobodni, ili kad ne
bismo bili Allahovi predstavnici na Zemlji .To nam nije mogue. Za naa
djela snosit emo nakon smrti posljedice koje ne moemo izbjei. I
upravo zato to smo ljudska bia, na ivot nije u potpunosti uniten u
trenutku smrti. Tanije, ivot due i duha nastavlja se nakon smrti tijela.
Zbog svih ovih zbiljskih injenica, moramo ivjeti na zemlji u skladu s
moralnim principima. Moramo izbjegavati ono to je zlo ili tanije ono to
Kur'an i hadis smatraju zlim. Moramo ivjeti u skladu s Voljom Allaha,
onako kako je ona objavljena u Kur'anu te proirena i dodatno
pojanjena hadisom i sunnetom.
Eshatoloke injenice ivota pojedinanog ljudskog bia vrlo su
detaljno opisane u kasnijoj islamskoj literaturi, napose u komentarima
Kur'ana i komentarima hadisa. Mnogo je knjiga na arapskom jeziku i
drugim islamskim jezicima utemeljeno na ova dva izvora - Kur'anu i
hadisu, a koja opisuju stanja due nakon smrti. Postoje takoer i brojna
tradicionalna djela koja se bave pitanjem stanja ovjeka u trenutku smrti,
obiaja vezanih uz rituale sahrane tijela, prikladnih molitvi i kur'anskih
uenja koja treba vriti u trenutku smrti i pokopa, kao i ostalih obiaja
vezanih uz posthumno stanje umrlog. Oni postoje kako bi olakali put
umrlom od ovog do onog svijeta.
U tradicionalnim izvorima nailazimo na vrlo detaljne opise iskustva
triju razliitih stanja koje ljudska dua iskusi nakon smrti, ono: Denneta,
istilita i Dehennema. Mi emo proi kroz jedno od ovih stanja ovisno
o tome ko smo, ta smo i kako smo ivjeli na ovome svijetu. Na stanovit
nain, mi tkamo nae uspinjanje tijela kroz svoja djela i na temelju onoga
to smo istkali svojim vlastitim djelima ulazimo u jedno od stanja nakon
smrti, a koje odgovara naem ivljenju. Neka su od ovih stanja
velianstveno opisana u Kur'anu, a neka u hadisu. Postoji, sve u svemu,
vrlo razraeno islamsko uenje koje se tie razliitih stanja nakon smrti,
a koje nalazimo u oba izvora islamske Objave i njihovim kasnijim

komentarima.
Postoji, uz to, i pitanje Allahovog suda naih djela, pitanje mosta
(sirat) preko kojeg due moraju prijei nakon Dana uspinjanja, vage
(mizan) koja vae naa dobra i loa djela kao i ostali elementi koji,
prema Kur'anu i hadisu, ine eshatoloke istine o pitanju pojedinanog
ljudskog bia. Sve je ovo uenje utemeljeno na vrlo detaljnom i jasnom
insistiranju Kur'ana na injenici besmrtnosti ljudske due i ponovnom
oivljenju ovjeka - oivljenju ne samo due ve i tijela (el-me'adu'ldismani). Ponovno oivljenje tijela ustvari je jasno uenje pravovjernog
islama kroz sve njegove kole. Ne radi se samo
o pitanju proivljavanja due i njena ivljenja nakon smrti. Na Sudnjem
danu, tijelo e, jednako kao i dua, biti ponovno oivljeno pred Allahom.
to se tie Sudnjeg dana svijeta (yewmu'l-qiyameh), treba se razluiti
izmeu pojedinanog iskustva eshatolokih istina i eshatolokih
injenica koje se tiu itavog ovjeanstva. Najee se Smak svijeta,
ustvari, ne odnosi na smrt pojedinca ve na konani svretak sadanjeg
ovjeanstva, ne na ono eshatoloko iskustvo koje mora proivjeti svako
od nas u trenutku svoje smrti ve na iskustvo samog sadanjeg
ovjeanstva. Islamsko uenje termin el-qiyameh koristi za kosmika
eshatoloka zbivanja koja su okrunjena ponovnim oivljenjem
ovjeanstva kao i ponovnim oivljenjem pojedinanog bia. Tanije,
islamski izvori razlikuju izmeu velikog Smaka svijeta, el-qiyametu 'lkubra, koji je smak kosmosa nakon kojeg slijedi Sudnji dan itavog
ovjeanstva kao i individualna smrt, i Sudnji dan el-qiyametu's-sugra
koji dua prolazi nakon trenutka smrti. ta se dogaa izmeu smrti
pojedinca i Smaka svijeta itavog ovjeanstva predmet je rasprave
razliith kola islamske misli i o tome se ne moe raspravljati u ovoj
knjizi jer taj problem ukljuuje vrlo sloena teoloka i filozofska pitanja.
Kur'an takoer upuuje na eshatoloke injenice koje se tiu itavog
ovjeanstva. Kao to je ve reeno, islam vjeruje da ovaj svijet u kojem
mi ivimo nije vjean. On ima svoj poetak i kraj, nakon kojeg e Allah
stvoriti nove svjetove, jer On je uvijek Stvaralac, El-Khaliq. No, sadanji
svijet stvorenje s jasno odreenim poetkom i imat e jasan kraj,
odreen eshatolokim istinama. Prema tradicionalnim izvorima, ove
istine ukljuuju, na prvom mjestu, pojavu linosti Muhammeda elMehdija. Njegova je pojava anticipirana na temelju Poslanikova hadisa u
kojem je reeno: Kada ugnjetavanje i nepravinost prekriju zemlju,
pojavit e se pripadnik mog plemena ije e ime biti isto kao i moje.
Tako stoljeima, muslimani, i iije i sunnije, vjeruju u pojavu osobe koja
e biti Mehdi - Onaj koji je upuen, koji e dokinuti nejednakosti,
ponovno uspostaviti vladavinu islama kao i pravdu i mir na itavom
svijetu. Njegova e vladavina, ipak, biti prilino kratka i nakon nje slijedit
e povratak Isaa (a.s.) (Krista).

Islam i kranstvo dijele isto miljenje o pitanju novog pojavljivanja

Isa/Krista jer i krani takoer vjeruju u njegov povratak. tavie,
muslimani takoer smatraju, kao i krani, da e se on ponovno pojaviti
u Jerusalemu i da e taj grad biti mjesto gdje e se zbiti krajnje
eshatoloke istine. Islam, ipak, za razliku od kranstva, vjeruje da su
uloge Mehdija i Krista povezane jedna s drugom te njihova pojavljivanja
kao dio iste, glavne eshatoloke istine. Dok e Mehdi vladati na zemlji
nekoliko godina, pojava Krista podudarit e se s okonanjem sadanje
povijesti ovjeanstva i vremena, onako kako ga mi obino
doivljavamo. Zavrit e se povijesno vrijeme i nakon njega nastupit e
Smak svijeta, konani sud svih ljudskih bia, vaganje dobrih i zlih djela,
odreivanje ko e obitavati prostore Denneta, istilita, a ko
Dehennema, te okonanje povijesti kosmosa. Ovi vrlo sloeni dogaaji
opisani su u islamu na takav nain da nijedan ovjek, bez obzira koliko
nastojao, ne moe odrediti tano kad e (taj) as nastupiti. Naime,
postoji i Poslanikov hadis u kojem on kae da su svi oni koji predviaju
vrijeme nastupanja Smaka svijeta laljivci. Pa ipak, svi muslimani vjeruju
da e se taj trenutak zbiti, tj. da postoji kraj ljudske povijesti, da e Allah
na kraju intervenirati poput blijeska nad svijeu uobiajenog
vremena/prostora, da postoji konana smrt i ponovno oivljenje
ovjeanstva te da postoji i odgovornost za sva djela koja je ovjek
poinio na ovome svijetu.
Mnogi detalji ovog uenja obino su zanemareni u svakodnevnom
ivotu prosjenog muslimana koji o njima ne meditira ni razmilja.
U domeni je teologa, filozofa i ostalih autoriteta u vjerskim pitanjima
da se bave njihovim krajnjim znaenjem. No, to se tie posljedica ovih
pitanja oekuje se od svih muslimana da o njima promiljaju. Kao prvo,
svi emo umrijeti, bilo da smo nepismeni ili veliki poznavaoci vjerskih
pitanja, kraljevi ili prosjaci; dakle, zbiljnost smrti ili sudbina ljudske due
nakon smrti briga su svakog ljudskog bia. Ne samo svaki musliman,
ve i svako ljudsko bie, bilo da je musliman, kranin, idov ili neko
drugi, prirodno razmilja o svojoj smrti. Posljedice eshatolokog uenja
islama prisutne su za korist svih muslimana i o njima su promiljali svi
ljudi i na vrlo razliite naine, od najjednostavnijih, narodnih i bapskih
pria do najznanstvenijih i najintelektualni- jih izlaganja u kojima su ove
istine predstavljene metafizikim i teolokim terminima.
Vana lekcija, to se tie opeg uenja islama, jest stalno imati na
umu zbiljnost smrti i ivota na onome svijetu, konanih posljedica naih
djela i nae odgovornosti prema Allahu za ono to inimo. Skupocjeni
dar ljudskog ivota, u kojem nam je, milou Allaha, data sloboda
djelovanja i prihvaanja Allahovog uenja na temelju nae slobode, a ne
prisile, treba uvijek imati na umu. Bez eshatolokih zbiljnosti, ostala bi
vjerska uenja izgubila znatan dio .svoje snage prinude i duhovna bi

napetost ljudskog ivota na ovome svijetu, a koja je sastavni dio

realnosti bivanja kao ljudskog bia, iezla, ostavljajui ljudski ivot lien
ikakva konana smisla. To bi se odista dogodilo budui, to god ovjek
ostvari na ovome svijetu, uvijek je izvjesno da e ta dostignua na kraju
posrnuti i nestati. Najvea materijalna dostignua, ne samo pojedinaca
ve i itave civilizacije, mogu i, ustvari, doista odumiru. Jedino
eshatoloke istine stavljaju u sredite interesa trajne, stalne i vjene
posljedice ovjekovih djela, upravo zato to su ljudska bia stvorena za
besmrtnost i vjeni svijet.
Prosjean musliman ivi s nadom ulaska u Dennet u trenutku smrti.
On, dakle, nastoji ivjeti u skladu sa erijatom,
biti samilostan, pun oprosta i velikodunosti, izbjegavati la, prijevaru i
klevetu, a da i ne govorimo o veim grijesima, poput ubojstva ili
nalaenja Allahu druga, to se smatra najveim grijehom u islamu.
U islamskom uenju postoji vrlo delikatna i prekrasna harmonija izmeu
strogosti Allahovih zakona i milosti koja iz Njega izvire, kao to potvruju
Njegova Imena Er-Rahman, Milostivi, Er-Rahim, Samilosni, i El- Gafgr,
Onaj koji oprata. Allah od ovjeka oekuje pravinost, moralnost i
krijepost, no kako je On svjestan ovjekove slabosti, On mu takoer
oprata i samilostan je nad njim. Tradicionalni islamski ivot traje
stoljeima u ovoj izuzetnoj umjerenosti koja karakterizira oba elementa, i
pravinosti i samilosti, izgraajui generacije i generacije mukaraca i
ena, mnogih izuzetnih moralnih kvaliteta, koji ive u strahu od Allahove
kazne, ali i u nadi u Njegov oprost. Time su u islamskom drutvu
zaivjeli krijepost i moral, a to drutvo mora uvijek odraavati istine izvan
ovog svijeta na isti nain na koji naa djela odjekuju izvan ovog svijeta
prostora i vremena u kojem se zbivaju, odzvanjajui u svijetu vjenosti.
Tree poglavlje
ERIJAT
erijat ili islamski Boiji zakon zauzima sredinje mjesto u islamskoj
vjeri do te mjere da se muslimana moe definirati kao onoga koji
prihvaa legitimnost erijata ak i ako on ili ona nisu u mogunosti
prakticirati sve njegove odredbe. erijat je, prema autentinoj islamskoj
doktrini, konkretno postvarenje Allahove Volje za potrebe ljudskog
drutva. Jedino je Allah zakonodavac, Seri', Onaj koji stvara zakone, i
jedino su Njegovi zakoni obvezujui i trajni u ljudskom ivotu.
To ne znai da se erijat ne moe primijeniti i izrastati ovisno
o razliitim okolnostima, poput rasta stabla iji korijen i deblo ostaju
vrsti i ne mijenjaju prirodu mada njegove grane rastu iz godine u
godinu. erijat je u naelu sadran u Kur'anu i jedino u asnom Kur'anu,
ali to je u naelu. Kako bi se oitovao, postojala je potreba za, na prvom
mjestu, naravno, hadiskom literaturom i Poslanikovim sunnetom. Pos-

lanik je kroz svoju praksu i kazivanja upoznao islamsko drutvo s

Boijom Voljom te su tako njegov sunnet i hadis, uz Kur'an, drugi
fundamentalni izvor islamskog prava.
Rano islamsko drutvo ivjelo je uz postojanje ovih dvaju realiteta.
Kur'an je bio uvijek prisutan, a Poslanikova praksa, koju su njegovi
ashabi i prva generacija nakon njih imitirali, bila toliko poznata da je
itavo drutvo na stanovit nain bilo uronjeno u nju. U ranom periodu jo
nisu postojale kodificirane kole prava. Razliite interpretacije erijata i
erijat sam nisu bili kodificirani i oblikovani u pravnim knjigama kao to
kasnije nailazimo, ali bila je prisutna realnost (ivljenja u erijatu). Kako
su ljudi ivjeli i ponaali se, kako im je bilo sueno, koje su kazne i
nagrade dobivali, kako su se vrile transakcije, da i ne govorimo o dijelu
erijata koji se bavi vjerskom praksom, sve je to bilo prisutno u najranijim
generacijama i sluilo je kao model u kasnijim stoljeima islamske
povijesti. Ustvari, upravo je opasnost od postepenog udaljavanja kasnijih
generacija od izvora islamske Objave i postepeno zaboravljanje
blistavog primjera Poslanika, kao savrenog ovaploenja islama i
savrenog praktiara i iri- telja Boijeg zakona, potakla velike pravnike i
uenjake islamskog prava da kodificiraju erijat prema razliitim
kolama.
Tada se u islamu, kao vjeri brojnih naroda irom Svijeta, a ne samo
jednog naroda, javlja potreba razvoja razliitih interpretacija Boijeg
zakona unutar sebe. Tako su postepeno, na temelju oba fundamentalna
izvora, Kur'ana i hadisa, muslimanski pravnici, fuqaha', poeli elaborirati
metode proiz- laenja razliitih posljedica iz ova dva izvora, a neki
principi izvan ova dva izvora, kao, npr. pitanje konsensusa uenjaka
zajednice, zvanog idma, pravne analogije, qijas, blagostanja zajednice
(opeg dobra), istislah, i tako dalje, poinju se koristiti od strane raznih
pravnika.
Prvi veliki uitelj prava bio je Imam Da'fer es-Sadiq, potomak
Poslanika, kojeg potuju sunnije i i'ije. On je bio uitelj Imama Ebu
Hanife, jednog od utemeljitelja etiriju pravovjernih kola sunnijskog
prava koje su do danas preivjele, tzv. hanefijske kole (mezhebi). Imam
Da'fer, koji je ivio u
II. stoljeu (prema islamskom raunanju vremena), bio je takoer
utemeljitelj iijske doktrine o dvanaesterici imama koja se do danas
naziva da'ferijskim mezhebom. Nakon njega, pravnici su postepeno
poeli razvijati erijat, i u sunnijskom i u i'ijskom krugu, i osobito se
meu sunnijama mnogo toga dogodilo u slijedea dva stoljea, sve dok
se na kraju nisu utemeljile glavne kole erijata koje su preivjele sve do
danas. Te su kole sljedee: kola Ibni Malika, poznata kao malikijska
kola, kola Imama Ahmeda ibni Hanbela, utemeljitelja hanbelijske
kole, kola Imama Ebu Hanife, utemelijtelja hanefijske kole, te kola

Imama afi'ija, utemeljitelja afijske kole. U sunnijskom su se svijetu

javile jo neke kole, poput zahirija, no one su postepeno odumirale i
jedino su preostale ove etiri glavne pravne kole.
Danas, u islamskom svijetu, itava sjeverna i zapadna Afrika slijedi
malikijsku kolu koja je nablia medinskoj praksi. Velik broj ljudi u Siriji i
Saudijskoj Arabiji priklanja se hanbelijskoj koli koja je najstroija u svom
priklanjanju Kur'anu i sunnetu i ne oslanja se, kao ostale pravne kole,
na neke druge principe, ve ih, tavie, odbacuje. afijsku kolu slijedi
najvei broj Egipana i stanovnika jugoistone Azije, tanije Malezijci i
Indonezijci, a hanefijsku kolu, koja je bila slubena kola Osmanskog
carstva, do danas slijede Turci i najvei broj muslimana Indijskog
potkontinenta. to se tie da'ferijske kole, ona je preostala kao jedina
pravna kola za doktrinu o dvanaesterici imama itskog islama i ona je
oficijelna kola gdje god je do danas ova i'ijska doktrina preivjela, kao
npr.u Iranu, Iraku i Libanonu. Postoje, uz to, i zejdijska i ismailijska
pravna kola koju slijede zejdije iz Jemena, i ismailije koje susreemo u
Indiji, Pakistanu, Iranu, Istonoj Africi i u nekim manjim podrujima Sirije,
Egipta kao i zapadnog svijeta.
Sadraj erija ta
U klasinim erijatskim djelima obino je sadraj Allahova zakona
podijeljen u podruja koja se bave pitanjem obreda bogosluja, tj.
ibadata, i ona koja se bave pitanjem transakcija ili mu'amelata.
Prouavajui teme koje se obrauju u ovim podrujima moe se uoiti
da erijat obuhvaa ne samo vjerski ivot pojedinca ili ak itave
zajednice ve dotie i svaki domen ljudske aktivnosti, ukljuujui i onu
ekonomsku, socijalnu i politiku. to se tie prvog dijela erijata, tj.
Aspekata ibadeta, oni su utemeljeni na sredinjim obredima u islamu, a
to su dnevni namazi, post, had i vjerski porez zekjat, kojima se ponekad
pridodaje, kao to je ve ranije reeno, i asni napor na "Allahovu putu,
zvani dihad, koji se obino krivo prevodi terminom sveti rat".
Sve erijatske kole sadre vrlo detaljno uenje o pitanju ovih obreda.
Postoje obino itava poglavlja u knjigama ili posebne knjige posveene
namazima. Ta se djela bave pitanjima ritualnog pranja, osobne istoe
(higijene), stanja tijela, misli i srca koji su nuni prilikom vrenja namaza,
pokreta tijela i rijei koji se prilikom namaza vre i izgovaraju, razliitih
vrsta molitvi, bilo da se radi o pet kanonskih, dnevnih namaza ili skupnih
namaza petkom ili molitava koje se vre na razliite islamske mubarekdane kao one na kraju mjeseca ramazana i po svretku hada ili
posebnih molitvi u trenucima kada se osjea strah, izraava nada i sl.
Postoje takoer i razraena poglavlja u erijatskim djelima posveena
valja- ' nim preduvjetima nunim za obred namaza. Neki su od tih uvjeta
izvanjski, kao npr. istoa tijela i odijela ili obavljanje namaza na mjestu

koje nam pripada ili, ako pripada nekom drugom, da nam je na njemu
dozvoljeno obaviti namaz.
Ostali su preduvjeti unutranje prirode i tiu se posjedovanja
normalnog stanja svijesti za vrenje namaza, dakle da osoba nije u
alkoholiziranom stanju, mentalno poremeena ili psihiki dementna te da
je voena istoom namjere i pravilnim unutranjim stavom prema
Allahu.
Isto vrijedi i za ostale glavne obrede. Oni dijelovi erijat- skih radova
koji se bave pitanjem posta iznova, s jedne strane, naglaavaju vanjske
preduvjete posta, kao npr. kada poeti post, kada zavriti, pitanje posta
za bolesne osobe ili putnike, koji su ostali dani u godini osobito prikladni
za post kao i na koje je dane post zabranjen, ime se baviti u toku
mjeseca ramazana, izuzev apstiniranja od jela, pia i seksualnih odnosa,
a s druge strane naglaavaju unutranje preduvjete, kao to su ispravan
moralni stav prema drugim ljudima, unutranje proiavanje i klonjenje
od zlih primisli, klevete, lai i prijevare. Djela o postu bave se takoer i
socijalnim i dobrotvornim aspektima posta, kao npr. udjeljivanja sadake
siromanima, davanje hrane susjedima, davanjem sadeka- tu'l fitra ili
vjerske takse na kraju mjeseca ramazana i sl.
to se tie hada, postoje takoer itava poglavlja i knjige posveene
vrlo sloenim i tekim obredima hada, poevi od ekonomskih
preduvjeta koje treba zadovoljiti prije odlaska na had, a to znai da
posjeduje nuna sredstva od kojih njegova porodica moe biti zbrinuta
za period od najmanje godinu dana te da niko od njegovih najbliih
susjeda nije tako siromaan da mu je silno potrebna pomo kao i neki
ostali preduvjeti, sve do poblieg opisivanja samog puta i noenja
posebne odjee, ihrama. Postoje, takoer, i uputstva za sve razliite
namaze, pokrete i obrede koje treba obaviti, kao npr. obilaenje Kabe,
provoenje dana na Arefatu, bacanje kamena na avola ili na ono to ga
simbolizira, sa'y ili tranje izmeu Safe i Merve, prinoenje rtve na kraju
hada i tako dalje. I u pitanju hada postoje takoer unutranji preduvjeti
s obzirom da svaki obred ima svoj unutranji i svoj vanjski aspekt, koji u
ovom sluaju ukljuuje osjeaj odvajanja od svijeta, traenja Allahova
oprosta, osjeaja potpune jednakosti svih vjernika pred Allahom, kao to
e to biti na Sudnjem danu, kao i gubitak svakog ponosa i svih socijalnih
razlika utemeljenih na izvanjskim elementima. Had takoer ukljuuje i
pribliavanje Allahu kroz posjeivanje Njegove Kue, kao i ponovno
stjecanje savrenog stanja kruenjem oko Kabe, a to je dennetsko
stanje u kojem je ivio predak ovjeanstva, Adem, ponovno oivljavanje
i spoznavanje istoe vjere poslanika Ibrahima alejhi's-selam, kao i
ostala slina iskustva.
O pitanju vjerskog poreza, zekjata, kojem su u da'ferijskom
mezhebu pridodate odreene druge vrste vjerskog poreza, kao npr.

khums, i takoer o pitanju ratnog plijena u odreenim kolama

sunnijskog prava, ispisane su takoer posebne knjige, to potvruje
njegov veliki ekonomski i drutveni znaaj. U takvim se djelima takoer
navodi na koju se vrstu dobra daje porez, kako se odreuje visina poreza, razlika izmeu zekjata, vjerskog "poreza, i ostalih vrsta
oporezivanja, ukljuujui i one obavezne za narod Knjige" koji je pod
zatitom muslimana i koji plaa odreen i novani iznos za zatitu koju
prima od islamske vlade pod kojom ivi.
to se tie pitanja dihada, nisu sve erijatske kole tom pitanju
posvetile posebna poglavlja, no oduvijek su se vodile obimne rasprave
koje se tiu uvjeta u kojima treba proglasiti vanjski dihad. Veina
pravnika smatra da kad su u opasnosti opstanak islamske zajednice ili
granice Islamskog Svijeta, treba objaviti dihad te da stalno treba voditi
dihad protiv sila zla. Svi aspekti ibadeta, obreda bogosluja, u erijatu
jasno odreuju i izvanjske i unutranje uvjete nune za obred bogosluja
na nain koji bi Allahu bio prihvatljiv, u skladu s normama koje je On
Sam odredio za ljudska bia, kroz uenje asnog Kur'ana i kroz norme
koje je uspostavio Blagoslovljeni Poslanik.
Morali pravo
S ovim je aspektom erijata usko povezano pitanje morala. U islamu,
moral nije neki apstraktan ideal. Naravno da su vrline dobrote,
velikodunosti i milostivnosti snano naglaene, no te su vrline na
konkretniji i odreeniji nain definirane u samom erijatu. Svi principi
moralnog djelovanja i svi aspekti moralnosti sadrani su, u naelu, u
Kur'anu, no konkretizirani su kroz uenje erijata. U erijatu se nalazi odgovor na pitanje kako se opi moralni princip, kao npr. pravinost, treba
primijeniti u konkretnim ljudskim situacijama. U islamu, ovjek ne
odreuje sam ta je pravino i ta je velikoduno, ve se oslanja na
Boije odredbe, no vana je uloga data i ovjekovoj savjesti koju je Allah
usadio u svako ljudsko bie. Za odreene, temeljne aktivnosti erijatom
su odreene norme, no za svaku vrstu ljudske aktivnosti ostavljena je
mogunost ovjeku da primijeni islamsko etiko uenje, prema diktatu
svoje vlastite savjesti. Dakle, nita nije mehaniko niti zasljepljujue u
islamskoj etici kao to neki tvrde. injenica je da islam ovjeku odreuje
konkretne upute koje treba slijediti, ali ostavlja i iroko podruje ljudskog
ivota otvoreno ovjeku da primjenjuje principe islamskog morala kao
Allahov rob, kojem je podarena savjest, aql i sposobnost rasuivanja.
Musliman ima obaveze koje je duan izvriti prema Allahu, obaveze
prema sebi samome, svojoj porodici svom neposrednom okruenju,
drutvu u irem smislu, ukljuujui, na kraju, i itav Ummet, tj. cjelokupno
islamsko drutvo, te ak i izvan toga, prema itavom ovjeanstvu i,
konano, prema svemu stvorenom. U erijatu su jasno razluene sve

ove dunosti. ta su prava Allaha, huququllah? Ona, prije svega,

ukljuuju Njegovo posjedovanje nae due i, otuda, i naa potreba da
posvetimo svoje ivote i plodove naeg djelovanja samo Njemu. O ovom
se pitanju na razliite naine raspravlja, bilo direktno ili indirektno, u
erijatskim radovima kao, naravno, i u kur'anskim komentarima iz kojih i
isijava ovo znanje.
ovjek ne posjeduje prava sam po sebi; ona su mu data od Allaha
kad ispuni obaveze koje ima prema Njemu, a te su obaveze, kao to je
ve ranije reeno, utemeljene na injenici da je ovjek sklopio savez s
Allahom (el-mithaq). Na temelju toga saveza, ovjeku su date mo,
sposobnosti i mogunosti koje posjeduje, ali i dunosti koje ima prema
Allahu. Ove dunosti ukljuuju, naravno, svjedoenje Allahove Jedinosti,
obavljanje namaza i djelovanje ovjeka kao Allahova predstavnika na
zemlji. Jednako tako, ovjek ima i obaveze prema sebi samome.
On mora brinuti o zdravlju svoga tijela; dakle, ovjek ne smije poiniti
samoubistvo. On mora brinuti o svojoj besmrtnoj dui i stalno misliti na
njeno spasenje. ovjek mora prihvatiti teret ljudske sudbine, a to je da je
Allahov predstavnik na zemlji i prihvatiti sve darove koje mu je Allah, kao
ljudskom biu, podario.
Potom, ovjek ima i odreene dunosti prema svojoj porodici. Islam
uvijek iznova naglaava vanost porodice i potivanja roditelja, i oca i
majke, kao i vanost ire familije koja je u islamu sredinja jedinica
drutva, prije negoli pleme
ili neki drugi, pred-islamski oblici drutvenog udruivanja i oni koji nisu
postojali samo u Arabiji ve i u drugim podrujima. U Kur'anu i hadisu
su, naravno, sadrana uenja o dunostima prema roditeljima, djeci,
brai i sestrama i iroj porodici, no ona su u pravnom obliku formulirana
u erijatu. Neke su od ovih dunosti ekonomske prirode i bave se pitanjem nasljedstva i sl., no ona ukljuuju i brigu o porodici, ljubaznost u
ophoenju prema njenim lanovima kao i njihovu zatitu.
ovjek takoer ima dunosti i prema zajednici koja ga neposredno
okruuje, poevi s prvim susjedima.Tradicionalno islamsko drutvo
razvija vrlo snaan osjeaj dobrosusjedskog identiteta jer ovjekovo je
neposredno okruenje ono s kojim je u osjeanju i dodiru u svakome
trenutku. Osobni kontakt sa susjedstvom temelj je iz kojeg izrasta svijest
o iroj zajednici ukljuujui cjelinu Ummeta, a potom, izvan okvira
islamskog drutva, odgovornost prema itavom ovjeanstvu. erijat
iznosi uenja o odnosu prema drugim ljudskim biima, mada se o
mnogim nepravnim aspektima odnosa s pripadnicima drugih vjera
raspravlja ne toliko u erijatskim tekstovima koliko u drugim oblicima
iskaza islamske misli, a o kojima e biti govora kasnije.
I na kraju, to se tie odnosa prema svemu stvorenom, u erijatu
postoje zakoni koji se bave pitanjem odnosa ljudi prema ivotinjama,

biljkama, vodi i zemlji, s Allahovom kreacijom u najirem smislu.

ovjek se poduava da o njima treba brinuti te da prihvati njihovo
pravo na postajanje, zajedno uz postojanje ovjeka. erijat ne prihvaa
slijepu dominaciju i iskoritavanje stvorenog, bez ovjekova promiljanja
o njihovim pravima kao i promiljanjima o svojim dunostima prema tom
stvorenom svijetu.
Pravni odnosi
Glavni aspekt erijata tie se socijalnog, ekonomskog i politikog
uenja i obino se stavlja u kategoriju pravnih odno
sa (mu'amelat), mada se ponekad, u tom kontekstu, ne raspravlja
eksplicitno politiki aspekt erijata. Pa ipak, za nau raspravu u ovoj
knjizi, socijalni, politiki i ekonomski aspekti mogu se povezati u jedno i
tvoriti drugu veliku cjelinu erijata, kako bi se razlikovala od one prve,
koja se bavi iskljuivo raznorodnim obzirima ibadeta.
Drutvo
Islam zamilja drutvo u kojem postoje snane veze izmeu njegovih
lanova, utemeljene na, s jedne strane, potinjenosti Allahu i, s druge
strane, tijesne veze bratstva i sestrinstva izmeu lanova tog drutva.
Koncept bratstva, ukhuwweh, na arapskom jeziku, toliko je snaan da se
u tradicionalnom islamskom drutvu ljudi obraaju jedni drugima s ekh ili
ekhi, u znaenju: brate ili moj brate, i isto tako se ene meusobno
oslovljavaju terminom sestre, naglaavajui ideju porodice koja, na
stanovit nain, zahvaa itav islamski svijet.
Moglo bi se rei, ustvari, da je socijalna realnost islamskog drutva,
onako kako je koncipirana u Kur'anu i hadisu i ostvarena u islamskom
tradicionalnom drutvu u velikoj mjeri, ali ne savreno, utemeljena na
dva pola zbiljnosti: prvi je onaj islamskih naroda, Ummeta, brojnog i,
stoga, nedokuivog islamskog svijeta koji se ne moe sagledati u svojoj
cijelosti i koji se iskustveno spoznaje na unutranji i duhovni nain, i
drugi pol, onaj neposredne porodice. Moglo bi se rei da ta dva pola,
onaj ummeta i onaj neposredne porodice, podrazumijevaju najvaniju
drutvenu stvarnost stvarnog islamskog drutva. Upravo je oko ta dva
pola istkano tkivo drutva.
Unutar islamskog drutva postoje, naravno, i brojne druge drutvene
jedinice, kao to su plemena, klanovi, lanstvo iste opine ili kvarta u
nekom gradu, gilde, profesionalne grupacije, vojna udruenja, duhovni
(sufijski) pokreti i sl. Sve su one, bez sumnje, od velikog znaaja. Neke
su od njih, kao npr. plemenske veze, dokinute univerzalnom per
spektivom islama. Druge su, poput profesionalnih grupacija
i duhovnih redova, imale snanu vjersku osnovicu u samoj islamskoj
tradiciji. No, s drutvene take gledita, svi su ovi vidovi udruivanja od

sekundarnog znaenja u uporedbi s ukupnou islamskog svijeta,

ummetom, s jedne strane, i porodice, s druge strane.
Islam sagledava ljudsko drutvo ne na temelju rasne pripadnosti,
etnikih grupa ili lingvistikih podjela, ve na temelju vjerske pripadnosti.
Stoga je, s islamske take gledita, najznaajnija karakteristika ljudske
zajednice ne ona da li su njeni pripadnici lanovi bijele, crne ili ute rase,
ili pak Arapi, Perzijanci ili Rusi koji svaki govore vlastitim jezikom, ve
ona da li su muslimani, krani, idovi, zoroastrejci i tako dalje, koji
pripadaju odreenom ummetu; ummetu Krista, ummetu Mojsija, ummetu
Poslanika, i si. ak je i u islamskoj eshatologiji stupanje pred Allaha na
Sudnjemu danu zamiljeno tako da je svaka ljudska zajednica
predstavljena od i okupljena oko poslanika koji je utemeljitelj vjere kojoj
su lanovi te zajednice pripadali. Kada spomenemo termin ummet, u
islamskom kontekstu, tada prvenstveno mislimo na islamski ummet, no
treba imati na umu da na Svijetu postoje i drugi ummeti ako pripadnike
drugih vjera promatramo s islamske take gledita, koja sljedbenike
islama kao i one ostalih religija smatra lanovima razliitih ummeta.
Pitanje ummeta od kljune je zbiljnosti za sve muslimane, mada, uz
izuzetak rane povijesti islama, ovaj realitet nikada nije preveden ni u
jedan politiki entitet. Pa ipak, bez obzira na politike podjele kroza
stoljea, stvarnost je Ummeta ostala i postoji nevidljiva veza koja
ujedinjuje sve islamske narode itavog Svijeta, bilo da se radi o Arapima
ili Perzijancima, Malezijcima ili Kinezima; bilo da se radi o bijelcima ili
crncima; bilo da ive u Africi, Aziji, Evropi ili Americi. Ta je spona
utemeljena na ideji bratstva ili sestrinstva koja je sadrana u arapskoj
rijei ukhuwweh.
Porodica
to se tie pitanja porodice, idueg pola islamske drutvene
stvarnosti, islam snano naglaava njenu opstojnost. Kao to je ve
ranije spomenuto, pojam porodice u ovom kontekstu ne podrazumijeva
atomiziranu suvremenu porodicu koja se sastoji od supruga, supruge i
djece, ve podrazumijeva proirenu porodicu koja obino ukljuuje i
djedove i majke te esto tetke, amide i njihovu djecu, proirujui tako
oko pojedinca mreu s kojom se on ili ona poistovjeuje. Unutar ovakvog
islamskog drutvenog i porodinog okvira, potovanje roditelja igra
znaajnu ulogu. Kur'an poziva muslimane na potivanje roditelja, kao
npr. u ajetu: samo Allahu robovati, roditeljima dobroinstvo initi, i
blinjima, i siroadi, i siromasima (11:83). I odravanje odnosa unutar
porodice, tj. materinskih odnosa, koji podrazumijevaju osobe roene od
iste majke ili one u raznorodnom krvnom srodstvu (siletu l-erham, na
arapskom jeziku) izrazito je snano naglaeno te se smatra vjerskom
dunou svakog muslimana i muslimanke da posjeuje lanove svoje

porodice, da bude s njima u bliskom odnosu te da odrava rodbinske

veze.
I naglasak na vanosti braka kao i odvraanje od celibata u velikoj su
mjeri povezani s okupljajuom ulogom koju u islamskom drutvu igra
porodica. Jedan od razloga postojanja poligamije, koju islam dozvoljava
pod odreenim uvjetima, jest taj da omogui enama iji su supruzi umrli
ili stradali u nekoj vrsti prirodnih nedaa ili onim enama koje ne mogu
nai mua u odnosu jednoenstva, da budu ukljuene u porodinu
strukturu. Pragmatini obzir islama, temeljei se na vanosti uloge
porodice, doputa u stanovitim sluajevima poligamiju kada ekonomska
nunost ili drutvena stvarnost onemoguuju na bilo koji nain integraciju
jedne jedine ene u porodinu strukturu. Zbog prirode ljudskog drutva,
obino mnogo vie mukarci stradavaju u ratovima i prirodnim
nedaama i uz to im je ivotni vijek krai negoli enama. S obzirom da
islam naglaava vjerski znaaj braka u toj mjeri
da Poslanikov hadis navodi kako je brak pola vjere, i s obzirom da je
najee vei broj ena od broja mukaraca, doputeno je prakticirati
poligamiju pod uvjetom da je mukarac estit te da posjeduje sredstva
za izdravanje svojih ena.
Zanimljivo je uoiti u ovom sluaju da za razliku od, npr.
tradicionalnog katolianstva u kojem je razvod braka zabranjen, islam
dozvoljava rastavu. Poslanikov hadis navodi kako je od svih doputenih
djela Allahu najmanje drag razvod braka. erijat doputa rastavu braka
pod uvjetom da veza izmeu mukarca i ene vie nije mogua. Kad se
mukarac i ena nau u beznadnom poloaju i kad za njih vie ne postoji naina da nastave brak, tada im je doputeno rastaviti se i zapoeti
odvojen ivot. Pa ipak, bez obzira na ovo uenje, in se rastave nikada
nije provodio u islamskom svijetu u istoj mjeri kao na suvremenom
Zapadu, bez obzira na njegovo kransko zalee. Isto tako, mada je
sama rastava braka doputena u islamu, ona ni u emu ne znai i
slabljenje porodinih veza.
Da bi se u potpunosti razumjelo islamsko socioloko uenje, vano je
obratiti pozornost na sredinju ulogu koju ono dodjeljuje porodici, na
potivanje roditelja, osobito majke, do te mjere da hadis navodi: Dennet
je pod majinim nogama. U islamu je takoer sredinja uloga dodijeljena
i ocu koji je istovremeno i glava porodice, i namjesnik i imam porodice
kao i vjerski pol oko kojeg se porodica okree tako da on esto predvodi
namaze i ostale oblike namaza unutar porodice. Vano je, takoer,
upamtiti i odgovornost prema ostalim lanovima porodice, injenicu da
ira familija mora preuzeti brigu o lanovima koji su onesposobljeni ili
materijalno propali, kao npr. o udovicama i siroadi. Znaajno je u kolikoj
mjeri islam naglaava ove injenice i upravo je zbog ovih islamskih
uenja porodino tkivo preivjelo do danas, bez obzira na mnoge

promjene koje su se zbile u mnogim dijelovima islamskog svijeta kao

posljedice pojave modernizma u posljednja dva stoljea.
Uenje islama, govorei sa socioloke take gledita, ukljuuje,
naravno, i one pojedince koji su iz ovog ili onog raz
loga bili lieni bilo socijalne bilo ekonomske potpore nune za
preivljavanje i normalno drutveno djelovanje zdravog pojedinca.
Islam snano naglaava brigu za siroad. Kur'an uvijek iznova
naglaava veliku moralnu vrijednost brige za siroad. I sam je Poslanik
bio siroe kojeg su othranili njegov djed i amida. Potoni, vanost
pomoi siromanima, briga za susjede, svijest o potrebama svih lanova
zajednice tako su snano naglaene da su, prema hadisu, sva ljudska
bia ili sinovi Ademovi poput udova istog tijela. Ovo je uenje ovjekovjeeno u perzijskoj knjievnosti, u poznatoj pjesmi Sadija koji kae:
Sva djeca Ademova dijelovi istoga su tijela jer u trenutku stvaranja bjehu
nainjena od jedinstvene supstance.
Ako je bol suena jednom od dijelova, svi e ostali njome pogoeni biti.
U svakom drutvu postoje beutni lanovi te se ova uenja nisu
mogla svugdje u potpunosti provesti u toku islamske povijesti, no ona
ipak predstavljaju sredinja islamska socioloka uenja. Ustvari, ono to
je zapanjujue nije injenica da su neki odbili slijediti ova uenja, ve
broj ljudi koji ih slijedi, te je tako kroz islamsku povijest postojao velik broj
sirotita i konaita za siromane koji su djelovali iskljuivo od doprinosa
pojedinaca i njihova milosra i potivanja uenja islama o pitanju
siromanih i ugroenih osoba.
Jednako su tako briga za susjeda i potreba da se vodi obzir i potuju
susjedova prava tradicionalno bile jake da se veza pripadnosti
odreenom susjedstvu kao i smatranje susjedstva vrstom druge
porodice postepeno u veini islamskih gradova razvila do stepena da je
odanost gradu ili, u veim metropolama, odreenoj etvrti grada postala
gotovo vjerskom odanou sa stanovitim moralnim konotacijama koje se
sastoje u spremnosti odbrane reda, vlasnitva i ivota lanova iste
etvrti. Ustvari, u toku islamske povijesti na povrinu su izbile grupe ljudi
izrazitih moralnih vrlina koje su uvidjele da ivot i dobra svih lanova
odreene etvrti kojoj oni pripadaju trebaju biti zatieni kao i da treba
enama omoguiti kretanje u razliitim periodima dana i noi bez
opasnosti da e biti napadnute. Zadivljujue je koliko su strah od Allaha i
potivanje Njegovih zakona snano usaeni u islamskom drutvu da ak
i danas, bez obzira na hlabav- ljenje nekih tradicionalnih drutvenih veza
u mnogim islamskim gradovima, postoji snaniji osjeaj sigurnosti kretanja nou ak i u najsiromanijim etvrtima islamskog grada nego u
veini gradova na Zapadu, gdje su ljudi zasigurno mnogo bogatiji i gdje
se ini da bi trebalo postojati mnogo manje razloga za krau i ostale
agresivne ine.

Islamska uenja o idealnom drutvu sadrana su u erijatu.

Osigurani su mehanizmi za provoenje ovih uenja u praksu kao i
kazne za njihovo krenje. Neka se od njih, naravno, odnose iskljuivo na
moralne principe, kao npr. ljubaznost prema susjedu, dok ostala, kao
npr. ona o zabrani krae, obespravljivanja prava susjeda ili napadanja
ljudi na ulici, podlijeu zakonu u sluaju krenja, na osnovu erijat- skih
odredbi.
Najvanija preventiva i ona koja je omoguila ukorjenji- vanje ovih
sociolokih uenja nije proizlazila prvenstveno iz prisustva fizike prisile
u vidu policije (muhtesib ili shurtah) ili drugih organizacija za provoenje
zakonskih odredbi, ve iz stalne svijesti o prisustvu Allaha, Njegove Sile,
Moi i Njegova Suda svih naih djela.
Ekonomija
to se tie ekonomskih uenja islama, ona se isprepleu i u Kur'anu i
u hadisu kao i u svakodnevnoj praksi koja iz njih izrasta u toku povijesti
islamskog drutva, sa sociolokim uenjem. Sama porodica djeluje kao
stanovita ekonomska zatita za svoje lanove dok je istovremeno za njih
ona i socioloka realnost. I sam je Ummet takoer izuzetno vana ekonomska realnost u smislu da se najvei broj razmjena, trgovanja i ekonomskih transakcija koje su se zbivale u toku islamske
povijesti dogodio izmeu razliitih naroda islamskog svijeta, Daru'lislama. Ne proizlazi iz toga da se nije trgovalo s nemuslimanima, no
najvei se broj ekonomskih aktivnosti zbivao upravo meu muslimanima
i uvijek su postojale brojne prednosti vezane uz ekonomsku praksu
unutar Ummeta. Takoer su i odreeni obredi, osobito had, koji okuplja
muslimane iz itavog islamskog svijeta u asni grad Mekku, olakali
ekonomsku razmjenu kao i vrstu razmjene berieta razlii tih dijelova
islamskog svijeta, a koja prati razmjenu dobara.
Islamsko ekonomsko uenje uvijek je vezano uz etiku i temelji se
ponajvie na pravdi; kroz sprjeavanje suvinog gomilanja bogatstva na
raun odreenih klasa i grupa ljudi; kroz pravian odnos razmjera
bogatstva u odnosu na rad, kroz sprjeavanje zloupotrebe kapitala i
prihoda. Sloeno islamsko ekonomsko uenje temelji se na nekoliko
temeljnih principa o ijoj se primjeni stoljeima mnogo raspravljalo, mada
su sami principi vie ili manje prihvaeni od svih vanijih pravnika u toku
povijesti islamskog svijeta. Prvi i najistaknutiji princip tie se dobar
(vlanitva) koja konano pripadaju Allahu (el-mulku illah). No, kako je
istovremeno ovjek i Boiji predstavnik na zemlji, dano mu je, na osnovi
le uloge, pravo privatnog posjedovanja. To znai, mada je privatno
vlasnitvo privilegij koji je pojedincu darovan od Allaha, ono je
istovremeno i nepovredivo pravo koje je Allah dodijelio i, dakle,
neoduzivo od strane bilo koje vlade ili drutvene grupe osim u iznimnim

sluajevima i jedino na temelju zakona izvedenih iz erijatskog uenja.

Potom, postoji i princip meuodnosa izmeu neijeg napora i
razmjera bogatstva kao i vanosti sudjelovanja u riziku gubljenja
bogatstva i njegova poveanja ekonomskim transakcijama. Iz tog je
razloga riba, odnosno kamata zabranjena po islamskom zakonu na
temelju vrlo jasnih kuranskih ajeta, poput onog: Oni koji jedu kamatu dii
e se kao to e se dii onaj koga je ejtan udarom svojim izludio! Tako,
jer oni vele:"Trgovina je kao i kamata!" A Allah je dopustio trgovinu, a zabranio kamatu (11:275). Postoje, takoer, i hadisi koji se bave
ovim pitanjem. Zbog toga su muslimanski pravnici stoljeima zabranjivali
kamatu. Te se zabrane ne primjenjuju samo na lihvarstvo, odnosno
nametanje vrlo visokih kamatnih stopa, ve na bilo koju kamatnu stopu
utemeljenu na primitku odreene sume kapitala za koju nema rizika gubitka, dok ako neko treba koristiti kapital da bi kupio i prodao robu, to bi
bilo prihvatljivo pa makar time zaradio i veliko bogatstvo.
Druga vana karakteristika islamske ekonomije jest izravan ljudski
meuodnos u ekonomskom ivotu. Kroz itavu islamsku povijest
ekonomski ivot je oduvijek bio vezan uz pojedinane i osobne susrete i
utemeljen na meusobnom vjerovanju u ljudsku susretljivost.
Dehumanizacija ekonomskog ivota koja toliko karakterizira suvremeni
svijet bila je potpuno odsutna u tradicionalnoj islamskoj praksi. Bazar,
mjesto gdje se zbiva najvei dio ekonomske aktivnosti islamskog svijeta,
uvijek je bio i ostaje do odreenog stepena i danas, mjesto gdje osjeaj
povjerenja, emaneh, izravnog meuljudskog odnosa, valjanosti,
sposobnosti meuljudskih kontakata dominira nad potpuno bezlinim i
ravnodunim institucijama koje se meusobno natjeu u suvremenom
ekonomskom sistemu modernog svijeta, u kojem su pojedinani i mali
privrednici manje-vie smrvljeni onim snanijim, obiljeenim bezlinou
i nezainteresiranou prema individualnim ljudskim brigama i potrebama.
Tradicionalna ekonomska aktivnost u islamskom svijetu uvijek se
temeljila na pojedincu ili porodici te su porodini i ekonomski sistem
uvijek ili ruku pod ruku i unapreivali jedni druge. Mnoge su porodine
vrijednosti, o kojima je ve bilo govora, takoer ule u igru to se tie
pitanja ekonomskog ivota drutva. Uvijek je postojala humana
dimenzija i svijest o Prisutnosti Allaha te se ekonomija nikada nije razdvojila od etike. Islamska filozofija ekonomije uvijek je naglaavala
vanost truda, zaraivanja za ivot, suprotstavljanja dokoliarenju,
vezanja povjerenja u Allaha (tewekkul) s trudom, dihadom, i osjeajem
vjerske dunosti da se osiguraju ivotna sredstva za sebe i svoju obitelj.
Rad se u svom ekonomskom obziru uvijek smatrao povezanim s
vjerskom dunou i nikada se nije odvajao od namaza. Mnoga uenja
utemeljena na hadisu i kur'anskim komentarima ovu su istinu isticala
stoljeima. Gore navedeni izvori naglaavali su da je ovjeku jednaka

dunost obavljati pet dnevnih namaz kao i truditi se da osigura sredstva

za ivot. Iz tog razloga je vjerski element ukljuen u praktiki sve
aspekte tradicionalnog islamskog ekonomskog ivota i ta je injenica
tom ivotu podarila moralno i duhovno znaenje uveliko drugaije od
onog ekonomske aktivnosti u suvremenom svijetu. Neto je od tog etosa
preivjelo do danas ak i u suvremenim dijelovima islamskog svijeta, ali
u, naravno, mnogo slabijem omjeru, kao to su i specifino islamske
upute o ekonomskom ivotu zatamnjene u mnogim podrujima
islamskog svijeta.
Politika
Konano, to se tie islamskog politikog uenja, ini se da je Allah
Svojom Mudrou uvidio da ne treba izravno formulirati u Kur'anu
odredbe o utemeljenju jedinstvenog politikog ureenja koje bi se potom
nepromijenjeno primjenjivalo kroz stoljea. No, ipak, utemeljeni su
odreeni, vrlo znaajni principi politike uprave, kao npr. onaj da je
stvarni vladar svemira Allah te da sva mo konano pripada Njemu.
Potom, Poslanik je islama, kao utemeljitelj prvog islamskog drutva, bio i
prvi vladar i shodno tome i uzor za kasnije generacije u politikim
pitanjima. On je bio, u stanovitom smislu, poslanik-vladar; ne samo
vjerski voa ve i voa ljudske zajednice. I tree, iz tog razloga, u islamu
politika vlast nikada nije bila odvojena od vjere i islam, za razliku od
kranstva, nikada nije odvojio kraljevstvo Boije od kraljevstva Cezara.
Politika vladavina u islamskom drutvu, o bilo kojem obliku da se radi,
ima takoer i vanu vjersku dimenziju. Vjera i politika uvijek su bile
vezane jedna uz drugu kroz islamsku povijest, osim u suvremenom
periodu kad je velik broj zemalja islamskog svijeta, poeo oponaati zapadnjake ideje koje su proistjecale iz Francuske i, u odreenim
sluajevima, Ruske revolucije. ak i u tim sluajevima, politika se, ipak,
nikada nije u potpunosti odvojila od vjere.
Tradicionalno islamsko politiko uenje uvijek se nastoji vratiti modelu
Poslanika i nastoji uspostaviti meuodnos izmeu vladavine ljudskim
drutvom i Kur'anskih uenja. Iz tog je razloga veina muslimana sunnija
razvila instituciju hilafeta, poevi s Ebu Bekrorn, prvim halifom, preko
etverice hulefai'r-raidin-a ili pravovjernih halifa, a to su Ebu Bekr,
Omer, Osman i Alija. Svi su oni bili Poslanikovi predstavnici unutar
islamskog drutva; ne kao poslanici ili zakonodavci, niti kao osobe koje
su primile Allahovu Rije, Kur'an i Njegove zakone, ve kao vladari
islamske zajednice. Za razliku od njih, manji broj iija vjeruje da vlast
treba pripadati imamima iz Poslanikove linije. U svakom sluaju, politika
je vlast, prema islamskom uenju, neodvojiva od vjere te iz nje proizlazi i
njena legitimnost.
O pitanju oblikovanja hilafeta i drugih politikih institucija nakon

hulefai'r-raidina, glavni islamski halifati, tanije, oni umejjeviki i

abasoviki, slue se na ovaj ili onaj nain nasljednim principom.
No, istovremeno je snano zadran i vjerski karakter institucije u smislu
da je vladar bio uvijek obavezan zatititi odredbe islama i erijata. U toku
kasnije islamske povijesti izmjenjuju se halifati i sultanati od kojih jedni
posjeduju legitimni autoritet vezan uz namjesnitvo vlada- jue uloge
Poslanika, a drugi na vojnoj i aktualnoj politikoj moi koja je dominirala
drutvom. Dakle, kroz islamsku povijest stvorene su brojne, raznorodne
forme vladavine i politike institucije, bilo da se radi o halifatu, sultanatu,
ili emiratu, sve dok se u 14./20. stoljeu, pod utjecajem evropskih ideja,
nisu pojavili razliiti oblici republika i sekularnih vlada.
Ono to je znaajno s islamske take gledita jest injenica da institucija
vlasti mora imati vjerski karakter, da legitimnost konano dolazi od
Allaha, Koji je krajnji Vladar, i, s obzirom da je Muhammed (alejhi'sselam) Allahov poslanik, principi vlasti indirektno dolaze od Poslanika i
utemeljeni su na njegovu modelu. Postoje, naravno, i drugi vrlo znaajni
principi spomenuti u Kur'anu i hadisu, kao, npr., princip savjetovanja, tj,
vanosti savjetovanja s vodeim, iskusnijim i uenijim osobama u
islamskom drutvu, da bi se izbjegla autokracija i da se ne bi, naravno,
zaboravilo Allahovo uenje o pravinosti i milostivosti. Rane pravovjerne
halife osigurali su brojne primjere primjene ovih principa, kao to se
moe vidjeti u poznatom Alijinom pismu Maliku el-Eteru, tadanjem
upravitelju Egipta. U svom mu pismu hazreti Alija savjetuje slijedee:
U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!
Ovo je ono to je rob Boiji Alija, Zapovjednik vjernih, naredio Maliku ibni
El-Harisu el-Eteru u uputi svojoj njemu kad ga je postavio za upravitelja
Egipta radi sabiranja prihoda, borbe protiv neprijatelja njegovih, traenja
dobrobiti stanovnika njegovih i napredovanja krajeva njegovih !
Naredio mu je da bude svjestan Boga, da daje prednost pokornosti
Njemu i da slijedi ono to je On zapovijedio u Knjizi Svojoj od strogih
zapovijedi i zakona Svojih, bez ijeg slijeenja niko ne moe biti sretan,
a ijim nijekanjem i upropaavanjem ovjek postaje nesretan; i naredio
mu je da pomae Bogu Uzvienom srcem, rukom i jezikom svojim
budui da On - Uzvieno je Ime Njegovo! - uzima za obavezu
pomaganje onome ko pomae Njemu i osnauje onog ko Njega velia.
I naredio mu je da otrgne duu svoju od strasti i da je suspregne kad se
one podiu. I doista, dua naginje zlu, osim one kojoj Se Allah smiluje.
Svojstva upravitelja i odgovornosti njegove
Onda, znaj, Malik, da te aljem u zemlju gdje su prije tebe postojale
uprave i pravedne i tlaiteljske. Ljudi e sad paljivo motriti na postupke
tvoje kao to si ti obiavao budno motriti postupke upravitelja prije tebe. I
govorit e o tebi ono to si ti govorio o njima. estiti su, dakako, poznati
po dobrom glasu svome, koji je Allah pustio da o njima krui preko jezika

robova Njegovih. Neka ti zato bude zaliha najdraa - zaliha djela dobrih.
Vladaj zato strastima svojim i budi krt prema sebi u onome to ti nije
dozvoljeno, jer obuzdavanje due svoje znai zadravanje njezino
upravo na putu srednjem, izmeu onog to ona voli i onog to ona ne
voli. Privikni srce svoje na samilost prema podanicima, na raspoloenje i
prijaznost prema njima. Ne budi im nipoto poput zvijeri krvolonih, koje
osjeaju dovoljnim prodrijeti ih, budui da su oni dvovrsni, ili tvoja braca
u vjeri ili neko slian tebi po stvaranju. Grijeit e nehotimino i suoit se
s propustima. Oni mogu postupati nepravedno, namjerno ili nemarno.
Dodijeli im zato oprost svoj i pomilovanje na isti nain kako bi ti volio da
ti Allah udijeli oprost Svoj i smiluje ti Se, jer ti si nad njima, a onaj ko ti
ovo povjerava jest nad tobom, dok je Allah nad onim koji te imenuje
upraviteljem. On trai od tebe da rukovodi poslovima njihovim i
iskuava te preko njih. Ne pokai nipoto sklonost da se bori protiv
Boga, jer nema moi naspram moi Njegove i ne moe djelovati bez
oprosta Njegova i milosti Njegove. Nemoj se nikada kajati zbog
opratanja i ne raduj se nikad kanjavanju. Nikada ne uri postupku
naglom ako ga moe izbjei. Nikako ne reci: Meni je doista nareeno
pa nareujem te mi se mora biti pokorno! Jer to unosi pometnju u srce,
slabi vjeru i pribliava ovjeka propasti. Ako poloaj na koji si postavljen
u tebi stvara uznositost ili ispraznost, onda pogledaj na veliinu vlasti
Boije nad tobom i moi Njegove kakvu ti nema ak ni nad sobom.
To e ti oduzeti oholost, izlijeiti te od stroge naravi tvoje i vratiti mudrost
koja se udaljila od tebe. uvaj se uporeivanja s Bogom u veliini
Njegovoj i oponaanja Njega u moi Njegovoj, jer, doista, Allah poniava
silnika svakog i sramoti svakog uznositelja oholog.
Budi pravian prema Bogu i prema ljudima kao prema sebi, porodici
svojoj i onim od podanika tvojih kojima si sklon, jer ako ne postupi tako,
bit e nepravedan, a Allah je, ispred robova Svojih, protivnik onome koji
je nepravedan prema robovima Boijim. A onome kojem je protivnik
Allah bit e obesnaen izgovor njegov i on e ostati u stanju rata s
Bogom, sve dok se ne preda i ne pokaje. Nita nije utjecajnije na
promjenu blagodati Boije i na ubrzavanje izravnanja Njegovog nego to
je ustrajavanje u tlaenju, jer Allah doista uje molitvu tlaenih i On je
nasilnicima u zasjedi. 1
Na kraju, moglo bi se red da je najvanije politiko uenje islama da
islamsko drutvo treba biti upravljano Boijim zakonom i u oblicima koji
proizlaze iz uenja Kur'ana i hadi- sa. Islam je nomokratija, tj. sistem
vlasti Boijim zakonom; iz tog je razloga taj oblik vladavine prihvaen
stoljeima ime je zatien erijat i moglo se pripaziti da se njegovi
principi proire i potuju, time se moglo zatiti drutvo i granice od
napada kako izvana, tako i iznutra. Zbili su se, naravno, brojni ratovi ak
i meu muslimanima, izmeu razliitih dinastija i drava. To je sastavni

dio ljudske historije, bilo da se bavimo islamskim, kranskim, idovskim,

zoroastrejskim, hinduskim ili bilo kojim drugim svijetom. No, unutar
islamskog svijeta treba uoiti injenicu da su ti lokalni ratovi izmeu te i
te dinastije, plemena ili grupe uvijek ostali podreeni nadmoi vladavine
erijata. Sve do dananjeg dana, ni jedna od zaraenih strana nije tvrdila
da je manje branitelj uenja islama od one druge. Mada se ratovi do
meusobnog unitenja vode na razliitim mjestima, oni ne dotiu ono
stvarno, dublje pitanje vladavine drutvom, pitanje Allaho- vog zakona,
uz jedini izuzetak mongolske invazije koju je predvodio moni Dingiskan i njegova vojska i kojom je znatno uniteno tkivo istonih zemalja
islamskog svijeta. Drugi izuzetak predstavlja, naravno, suvremena
invazija Zapada nad islamskim svijetom, invazija iji je utjecaj na
unitenje mnogih tradicionalnih legalnih islamskih institucija i obiaja ak
vei od onog mongolskog napada.
Ostavljajui po strani ove invazije i izuzetne periode islamske povijesti,
moglo bi se rei da su sve raznorodne politike forme, koje su se razvile
u toku islamske povijesti, bile islamske, u smislu da su titile uenje
Kur'ana i hadisa i irile Boiji zakon, mada su, naravno, meu vladarima
postojali pojedinani izuzeci. I bez obzira na nedostatke mnogih vla
dara, njihova formalna zatita Zakona bila je i ostaje ciljem politikog
uenja islama, a koji je stvaranje nomokratskog drutva u kojem
mukarci i ene ive u skladu s Allahovom Voljom, onako kako je ona
sadrana u erijatu i po uzoru na one vrline koje su najpotpunije
izraene u uzornom ivotu Poslanika, koji je model i za ljudski ivot kao i
za vladavinu islamskom zajednicom.
1. Nehdu-l-belaga - Staza rjeitosti, prevodi: R. Mahmutehaji i M. Hadi, IZ, Zagreb, 1994., str. 210-211.
etvrto poglavlje
ISLAMSKA DUHOVNOST I MISAO
Islam nije samo vjera ve i osnov goleme civilizacije koja se protee
od Atlantika do Pacifika obgrljujuc'i mnoge etnike grupe: Arape,
Perzijance, Indopakistance, Malezijce, Kineze, crne narode, Turke i
mnoge druge. U toj se neizmjernoj civilizaciji iznjedrilo mnogo duhovnih
pokreta, kola misli, teologije, filozofije i nauka. Tradicija te civilizacije je
jedna od najbogatijih meu vodeim civilizacijama Svijeta u domenu
intelektualnih aktivnosti. Kako bi se u potpunosti razumio islamski utjecaj
u domenu misli i intelektualni plod stabla koji je rastao na tlu islamske
vjere i kuranske Objave, vano je kratko se osvrnuti na te raznovrsne
kole. Nuno je uoiti da su stoljeima veliki islamski mislioci svakoj
generaciji osigurali sredstva kojima bi mogla promiljati svijet koji je

okruuje kao i suoiti se s njim i rijeiti, u svjetlu uenja asnog Kur'ana i

sunneta, probleme i vjerske i svjetovne prirode.
Islamska duhovnost
to se tie islamske duhovnosti, ona proistjee, naravno, direktno iz
Kur'ana i sunneta Blagoslovljenog Poslanika. Ona je utemeljena na
unutarnjem znaenju ajeta Boije Rijei i kljunu ulogu i u ouvanju
islamske tradicije kao i u irenju islama u zemlje izvan njegovih izvornih
granica.
Sve do drugog stoljea po Hidri, sljedbenici puta, koji su postepeno
postajali poznati pod imenom sufija, okupljali su se oko pojedinaca,
najee utjecajnih, koji su im bili duhovni uitelji i nastojali su ivjeti
skromno i asketski kako bi izbjeg li ivot u izobilju koji je bio preplavio
islamsko drutvo u poznom umejjevikom i ranom abbasovikom
periodu. Postepeno, ti su se krugovi bolje organizirali i u treem stoljeu
po Hidri, u gradu Bagdadu, za vladavine El-Dunejda, poznatog
onovremenog sufije, sufijski su krugovi poprimili mnogo odreeniju
formu. No, tek dva stoljea kasnije ti su se krugovi preoblikovali u
sufijske redove ili tarikate, koji su obino nazivani prema imenima
njihovih utemeljitelja, poput onog Abdu'l-Qadira el-Dilanija, prema
kojem je nazvan kaderijski red, ije sljedbenike nalazimo i danas na
prostoru od junih Filipina do Maroka, ili onog ejha Ahmeda er- Rifa'ija,
utemeljitelja rifaijskog reda. Neki su od tih redova ostali na lokalnom
nivou dok su se drugi, poput kaderijskog, proirili itavim islamskim
svijetom.
U toku posljednjih stoljea javili su se mnogi znaajni sufijski redovi
irom islamskog svijeta. Meu najpoznatijim je azilijski red kojeg je
utemeljio ejh Ebu'l-Hasan e-azili, koji je imao osobito veliki utjecaj u
itavom arapskom svijetu, od Maroka do Sirije i Egipta; potom,
nakibendijski red, perzijskog porijekla, ije je sredite bilo u Afganistanu
i u prostoru koji se danas naziva sredinjom Azijom i koji se brzo proirio
u Indiju (red i danas djeluje kao snaan vjerski pa ak i politiki element i
najzasluniji je za ouvanje islama u onim muslimanskim zemljama koje
su sve donedavno bile pod sovjetskom okupacijom) te mevlevijski red
koji je ime dobio prema Mewlani Delaluddinu Rumiju, cijenjenom perzijskom pjesniku. Taj red, nakon to je bio osobito vaan u osmanskom
periodu, i dalje ivi u Turskoj, bez obzira na zabranu njegova djelovanja
od strane Kemala Ataturka nakon raspada Osmanskog carstva.
Ostali vani redovi su tidanijski u Sjevernoj Africi, koji se javio u
Maroku, a potom proirio prema jugu, meu crnim narodima i uveliko je
zasluan za irenje islama na prostoru Zapadne Afrike; potom,
ni'metullahi, najpopularniji red u Iranu, koji ima brojne ogranke u Indiji,
kao i mnogi drugi redovi koji su preivjeli kroz stoljea i danas su vrlo

znaajni. Ostali su redovi imali vei broj sljedbenika u ranijim stoljeima,

no danas su postali ogranieni u broju, kao, npr., ku- bravijski red koji je
nekad bio iroko rasprostranjen u Hora- sanu, centralnoj Aziji i
odreenim podrujima Indije, no danas je izgubio vei broj sljedbenika
mada je i dalje vrlo znaajan sa stajalita svog historijskog utjecaja.
Bilo kako bilo, sufijski su redovi kroz stoljea odrali izvorno
Poslanikovo uenje koje se tie unutranje istoe, slijeenja sunneta,
moralne nadgradnje ljudske due, uzdizanja ljudskog bitka estitou,
iskrenou i poniznou kao i pokuaja razumijevanja unutranjeg
znaenja vjere i uenja islama te poimanja tewhida u njegovom krajnjem
znaenju. Mnoge su sufije bile stoljeima takoer i veliki uitelji erijata.
Ostali su bili veliki alimi ili, pak, ljudi od akcije. U toku posljednjeg
stoljea, u kojem su muslimani bili podjarmljeni od strane kolonijalnih
sila, u mnogim dijelovima islamskog svijeta, kao, npr., u Sjevernoj Africi,
sjeverozapadnim provincijama Indije i Kafkaza, otpor protiv Francuza,
Britanaca i Rusa proiziao je od brojnih sufija, poput Alirca Amira
Abdul-Qadira el-Dezairija, poznatog marokanskog borca Abdul-Kerima
ili, u sluaju Kafkaza, Ishmaela, koji se tako srano borio protiv ruske
carske vojske. Svi su oni bili sljedbenici sufizma i bili istovremeno veliki
mudahidi i ratnici za islamsku stvar. No, nema sumnje da su neki lani
obiaji uli u odreene sufijske redove koji su postali dekadentni, osobito
u posljednjih dvije stotine godina, no, ivui su sufijski redovi uvijek bili u
stanju oivotvoriti se i sve do danas igrati sredinju ulogu u
intelektualnom i duhovnom ivotu islama.
Islamska teologija (kelam)
Izuzev vrlo raznovrsne i bogate duhovne tradicije vezane uz pojavu
sufizma unutar islama, u islamu su se razvile takoer razraene i
raznobojne forme teologije, koje su u islamskom svijetu poznate pod
nazivom kelam. Smatra se da se taj naziv odnosi na razumijevanje
Boije Rijei (kelamul- lah, odnosno Kur'ana, te da je utemeljitelj ovog
oblika islamske misli bio Ali ibn Ebi Talib koji se tako smatra prvim
mutekellimom, odnosno poznavaocem kelama. Nema sumnje da se u
razmatranju pitanja kelama trebamo vratiti do samih poetaka islamskog
drutva.
Nakon Poslanikove smrti rano je islamsko drutvo bilo suoeno s
odreenim pitanjima koja se postavljaju pred ispitivaki duh ovjeka u
sueljavanju s raznorodnim istinama vjere. Npr., ko e biti spaen?
Da li onaj koji ini dobra djela ili onaj koji je vjernik? Ili, za koju se
vrstu grijeha koju ovjek poini moe smatrati da izlazi iz vjere? Drugi niz
pitanja koji se postavljao pred islamsko drutvo ticao se prirode Kur'ana.
Da li je Kur'an stvoren ili nije stvoren? Kako je Kur'an Boija Rije, ako
ga smatramo stvorenim, tada moramo prihvatiti i injenicu da je Boija

Rije promjenljiva, dakle, Njegovi Atributi su promjenljivi. Ili, da li je

Kur'an stalan i vjean, no kako onda imamo dananji Kur'an koji se ita i
ui i koji se pojavio u odreenom vremenu? Potom, slijedi niz pitanja
koja se tiu Boijih Imena i Atributa. U Kur'anu stoji: Allahova je Ruka
iznad ruka njihovih! (XLV111: 10), ili: Allah doista sve uje i sve vidi.
(XXX1:28). Kako Bog vidi, kako Bog uje? Kako Bog moe imati ruku s
obzirom da i sam Kur'an tvrdi kako je On iznad svega te da Mu nita nije
slino? Te niz pitanja koja ukljuuju spoznaju Boga. Da li Boga
spoznajemo kroz to to Ga vidimo? Da li je mogue vidjeti Boga?
Da li je to vienje unutranje ili izvanjsko? Hoemo li moi vidjeti
Boga na Sudnjem danu i, ako e to biti mogue, ima li Bog neki oblik?
Sva su ova pitanja, od kojih su neka izravno teoloke pri
rode ili su imala znaajne politike implikacije, budila zanimanje mlade
islamske zajednice u toku prvog stoljea islamske povijesti. Te su
rasprave bile pojaane prisustvom drugih vjera u okrilju islama, religija
iji su sljedbenici stoljeima raspravljali o slinim pitanjima, onih vjerskih
zajednica koje su se sastojale od krana, idova, zoroastrejaca,
manihejaca i, ak, sabijaca. Meu svim tim zajednicama najznaajnija je,
s ove take gledita, ona kranska jer su krani kroza stoljea ve
razvili svoju vlastitu, elaboriranu teologiju. Posjedovali su itav niz
argumenata izvedenih iz grke filozofije i logike kojima su branili svoju
doktrinu boanstva i nastojali objasniti svoje vjerovanje u inkarnaciju kao
i mnoge druge znaajne aspekte svog vjerovanja. Muslimani nisu imali
drugog izbora doli pokuati oblikovati vlastitu teologiju i to kao rezultat
izazova koji su pruali kranski, idovski, zoroas- trejski i manihejski
mislioci, filozofi i teolozi i kao izraz unutranje potrebe islamske
zajednice. Tako se razvilo ono to formalno nazivamo kelamom.
Mu 'tezilije
Uvezena linost iz ijeg se uenja razvio rani kelam je Ha- san elBasri, izvanredni znalac hadisa koji se rodio u periodu prve generacije
islama, tanije 21. godine, i ivio sve do gotovo samog zavretka
omejjevikog perioda, tanije do 110. godine, godine svoje smrti. U toku
svog dugog ivota, pouavao je nekoliko generacija muslimana hadisu i
tefsiru Kurana. On je jedan od temeljnih stupova nauke o hadisu i jedan
od najveih rodonaelnika ranog sufizma. Hasan el-Basri poduavao je
takoer i ono to e kasnije postati poznato pod imenom kelam,
odnosno doktrine koje se odnose na pitanja poput onih koja su ranije bila
spomenuta. Naime, jedan se od njegovih uenika, Wasil ibn 'Ata, odvojio
(i'tezele) od Hasanovog uenja i utemeljio kolu nazvanu mutezilijskom
kolom, prema arapskoj rijei el-mu'tezileh. Ta je kola postala poznata
na osnovu pet principa kojih su se drali njeni razliiti sljedbenici.
Kao prvo, to je princip Boije Jedinosti (et-tewhid), potom Boije

Pravde (el-'adl), tree, nagrade i kazne (el-wa'd we'l-wa' id), etvrto,

pozicija izmeu dviju pozicija (el-menzilu bejne menziletejn) i peto,
nareivanje dobra i zabranjivanje zla (el-amru bi'l-ma'ruf we'n-nehju 'ani'
el-munker).
Ovih pet principa povezuje nekoliko razliitih mutezilijs- kih kola
povezanih s Bagdadom i Basrom. No, bez obzira na razliitosti,
mu'tezilije su se isticale svojom vezanou uz ovih pet principa,
injenicom da se oslanjaju na koritenje razuma u interpretaciji vjere kao
i naglaavanjem slobodne volje i odgovornosti ovjeka.
Neki su od najveih mutezilijskih mislilaca ranih stoljea bili EnNazzam, Ebu'l-Hudhejl el-'Allaf, El-Dahiz, slavni knjievnik, te El-Bir.
Oni su napisali prva djela spekulativne teologije u islamu. Neki su se od
njih okrenuli ak i prouavanju prirode i zapoeli razvijati doktrinu
atomizma (duz' la jetedeze) koja je postala sastavnim dijelom kelama
u toku kasnijih stoljea.
U toku halifata El-Me'muna mutezilije su bile na vrhuncu svoje moi u
Bagdadu. Halifa ih je otvoreno podravao tako da je ak i veliki imam
Ahmed ibni Hanbel, koji im se suprotstavljao, bio iz tog razloga zakratko
u pritvoru. Postepeno je, ipak, njihov utjecaj opadao. Izgubili su podrku
halifa i 300. godine po Hidri jedan je od njihovih lanova Ebu'l-Hasan
el-E'ari ustao protiv njihova uenja i utemeljio novu kolu kelama
nazvanu e'arijska kola (el-e'arijjeh).
Ebu'l Hasan el-E'ari jedan je od najznaajnijih ranih islamskih
mislilaca koji su se bavili vjerskim pitanjima. Prema njegovoj vlastitoj
oporuci, u snu mu se javio lik Poslanika i naloio mu da izmijeni svoje
stavove, da napusti mu'tezi- lijsku kolu te da pone pouavati doktrinu o
vjenosti Kur'ana nasuprot mu'tezilijskoj teoriji o njegovoj stvorenosti kao
i doktrinu o svemonoj Allahovoj Volji koja dominira nad svim stvorenim i
koja, tako, zatamnjuje ikhtijar ili slobodnu volju koju su mu'tezilije toliko
naglaavale. On se u mnogo pitanja razlikovao od mu'tezilija. Prihvatio
je, naravno, teoriju Boije Jedinosti, no nije prihvatio njenu redukciju do
apstrakcije. On je Boija imena i kvalitete smatrao stvarnima te da ih
treba razumjeti kroz metodu koja nije niti tebih niti tenzih, niti isti
antropomorfizam niti puka apstrakcija, ve neto izmeu. Prihvatio je
doktrinu atomizma koja je postala temeljem njegove misli, no odbacio je
pretjerano koritenje razuma u diskusijama o vjerskim pitanjima. Nastojao je iznai ravnoteu izmeu mu'tezilija i ljudi hadisa i sunneta, poput
hanbelija, koji su se protivili bilo kojem obliku koritenja razuma u
vjerskim pitanjima.
Ebu'l-Hasan el-E'ari bio je afija i ubrzo je meu njima stekao veliki
broj sljedbenika. Napisao je znaajan broj vanih knjiga koje su postale
temelj earijskog kelama, poput one Kitabu'l-ibaneh (Knjiga tumaenja).
On je takoer sastavio i opseno djelo o stavovima raznorodnih

islamskih kola i sekta nazvano Meqalatu'l-islamijjiin (Doktrine

muslimana). Bio je plodonosan pisac i snana linost koja je izmijenila
teoloku scenu i uspostavio e'arizam kao sredinju teoloku kolu koja
je zamijenila mu'tazelijsku kolu, u sunnijskom svijetu.
El-E'ari je imao sljedbenika u svom studentu Ebu Bekru elBaqillaniju, koji je dalje proirio njegovo uenje u Bagdadu
i koji je, poput svog uitelja, pokazivao veliki interes za islamsku
politiku misao te odnos koji vlada izmeu halife i erijata, ed-din we'ddewleh, odnosno vjere i drave. Pa ipak, sve do petog stoljea po Hidri,
utjecaj je e'arija ostao ogranien na afijski krug. U to se vrijeme, u
Horasanu, javlja ono to je poznato kao nova kola kelama (kelamu'lmute'ekhkhirin) koju je utemeljio Imamu'l-Haremejn el- Duwejni, autor
djela Kitabu'el-irad (Knjiga upute), te osobito njegov student, veliki
uenjak i sufija Ebu Hamid Mu- hammed El-Gazali. U svom djelu ElIqtisad fi'l-i'tiqad kao i u nekim drugim djelima, El-Gazali je
univerzalizirao uenja e'arizma dajui im iru filozofsku dimenziju i
proirujui ih izvan granica afijskog svijeta.
Nakon njega, kelamu'l-mute'ekhkhirin ili novi kelam elab- orirano se
razvijao sve do osmog stoljea po Hidri, zahvaljujui djelovanju linosti
poput Fahruddina er-Razija, Adud- dina el-Idija, Mir Seyyida erifa elDurdanija i Sa'dud- dina et-Taftazanija. Oni su stvorili filozofski kelam
razue- nih okvira koji se i danas poduava na glavnim sveuilitima,
poput onog u El-Ezheru u Kairu, Zejtunijji u Tunisu i ostalim velikim
centrima klasinog islamskog uenja. E'ari- zam je, naime, ostao
najdominantnijom formom kelama u sunnijskom svijetu sve do modernog
vremena tako da i danas studenti islamskih klasinih disciplina iitavaju
brojne rasprave i piu saetke vjerskih djela ranih stoljea.
Bez obzira na dominantan utjecaj e'arizma, razvila se, takoer, i
stanovita hanefijska forma kelama povezana s imenima El-Maturidija i
El-Tahawija koji su i danas popularni u odreenim krugovima, osobito u
Horasanu i Egiptu. No, ipak je utjecaj e'arizma uveliko premaivao onaj
i matu- ridizma i tahawizma. Naravno, utjecaj e'arizma nije bio potpun,
u smislu da su se odreeni islamski mislioci, osobito hanbelije,
suprotstavljali svakom vidu kelama i bili kritiki raspoloeni i prema
e'arizmu. No, u onoj mjeri u kojoj se kelam uio i irio u sunnijskom
dijelu islamskog svijeta, moe se rei da je u njemu dominirao utjecaj
djela El-E'arija.
U trinaestom stoljeu islama javlja se u Egiptu znaajan broj vjerskih
mislilaca, meu kojima su najznaajniji Dema- luddin el-Afgani i
Muhammed Abduhu, koji su pokuali oivjeti kelam i izvesti ga izvan
njegova starog kalufa, iznosei neke nove teze i nastojei pronai
rjeenje za neke probleme koje je pred islam postavila suvremena
civilizacija. Potom su pitanju osobito znaajna djela Abduhua, osobito

njegov Risaletu't-tewhid (Poslanica o Jedinosti) u kojem je pokuao

krenuti novim putem u oivljavanju kalama, mnogo snanije
naglaavajui upotrebu razuma pristajui uz zapadnjaku znanost i
oivljavajui odreene teze mutezilija koje su na stanovit nain jo dugo
dominirale. On, kao i veina suvremenih naunika kelama, nije bio
znaajnije privuen prirodnom filozofijom e'arizma i uglavnom je na
glaavao elemente vjerske i moralne prirode sadrane u e'arijskom
uenju. tavie, u posljednjih stotinu godina, velik je broj muslimanskih
uenjaka i mislilaca nastojao doprinijeti stvaranju onog to bi se moglo
nazvati novim Kelamom, meu kojima se osobito isticao Muhammed
Iqbal, porijeklom iz Indije, odnosno kasnije Pakistana (iji je on, u
stanovitom smislu, bio i utemeljitelj) i ija knjiga Obnova vjerske misli u
islamu predstavlja pokuaj formuliranja suvremene islamske vjerske
misli.
iijski kelam
to se tie iijskog kelama, ismailijski oblik iizma razvio je svoj kelam
rano u islamskoj povijesti te se ve u treem i etvrtom stoljeu od
pojave islama nailazi na pojavu znaajnih tekstova iz podruja
ismailijskog kelama, ija se pojava otada nastavlja stoljeima.
Ovaj oblik kelama razvio je svoje vrlo zasebne doktrine koje se tiu
odnosa izmeu Poslanika i imama, vanjskih i unutranjih znaenja
Objave, ciklusa poslanstva, imameta kao i ostala, izrazito ismailijska
uenja. Nakon poetka vladavine Fatimija u Egiptu, Kairo je postao
centar ismailijske teoloke aktivnosti, a Horasan u Perziji njihov drugi
znaajni centar. Najvei broj ismailijskih teologa bili su takoer i filozofi.
Kljune linosti meu njima, poput Ebu Hatima er-Razija, Hamiduddina
el-Kirmanija i Nasir-i Khusrewija, treba istovremeno smatrati i teolozima i
filozofima. Nakon ponovnog buenja Alamuta u Perziji i pada fatimijskog
hilafeta, razvile su se dvije razliite kole ismailijske misli - jedna u
Jemenu, koje je vjerno slijedila stariju fatimijsku kolu, i druga u i oko
Alamuta, revolucionarnijeg karaktera, no koja je postepno vodila
sufizmu. Obje su kole stvarale znaajna teoloka djela da bi se
konano smjestile u Indiji koja e, u toku posljednja dva stoljea, biti
centar ismailizma.
Duodecimalni iizam (i'izam dvanaesterice imama) najvei dio svoje
rane vjerske aktivnosti posvetio je oblastima
hadisa i kur'anskog komentara i tek se u sedmom stoljeu po Hidri
razvio sistematizirani iijski kelam kroz djelovanje Nasiruddina et-Tusija.
Ovo se ini vrlo neobinim s obzirom na injenicu da je Nasiruddin bio
jedan od najveih astronoma i matematiara koji su ikada ivjeli i ovo je
moda jedini primjer u povijesti vjera svijeta da je jedan veliki matematiar ujedno i teolog takvog profila. Nakon Nasiruddina, koji je napisao

djelo Kitabu'et-tedrid (Knjiga oslobaanja), najznaajnije djelo

duodecimalnog i'izma, javlja se veliki broj uenjaka koji su slijedili
njegovu misao, osobito njegov neposredni student 'Allameh el-Hilliju. Uz
to, ova se aktivnost nastavila i u safavidskom periodu u Perziji kada su
linosti poput Abdurrezzaka Lahidija napisale znaajan broj vanih
teolokih djela. Postojale su, takoer, kroza stoljea i izmjene iskustva
izmeu kelama iz sunnijskog i iijskog svijeta. Postojale su, ak, i linosti
poput Delaluddina ed-Dewanija koji je sastavio rasprave iz podruja
kelama i koje su pripadale koli kasnog e'arizma kao i iizma. Naime,
ne samo da su postojale este izmjene stavova, ve je povremeno
dolazilo i do izravnih rasprava izmeu uenjaka dviju vodeih grupa
unutar islamske zajednice.
Sve do danas, tradicija kelama predstavlja znaajan aspekt islamske
intelektualne tradicije. Mada su mnogi muslimanski mislioci ovog stoljea
usmjerili svoju panju islamskoj politikoj misli, erijatu, pravnim
pitanjima, nauci te izazovima koje Zapad namee islamskom svijetu,
tradicija kelama u islamu ostaje bez sumnje jednim od kljunih vidova
intelektualnog naslijea islamske civilizacije iz koje se i danas
nadahnjuju mnogi vjerski mislioci. Uz to, da bi se spoznala bogata
tradicija vjerske misli koja je postojala u islamskoj civilizaciji, mora se
uzeti u obzir postojanje vie od 1300 godina stare teoloke misli, koja je
zapoela u drugom islamskom stoljeu i koja traje sve do danas.
Filozofija
Poslanik je savjetovao muslimanima da tragaju za znanjem gdje god
je to mogue, pa bilo ono i u dalekoj Kini, kako navodi i poznati hadis:
Tragajte za znanjem pa ak i u Kini. Postoji takoer i kazivanje koje se
pripisuje Aliju ibni Ebi Talibu prema kojem treba voditi rauna o onome
to je reeno, a ne o onome ko je to rekao. Uz naglasak koji se u
Kur'anu i hadisu pridaje stjecanju znanja kao i kroz primjer koji su pruili
rani ashabi, muslimani su nastojali razumjeti svaku formu znanja s kojom
bi se susreli. Upravo zbog sudbonosnog irenja islama i izvan Arabijskog
poluotoka na prostor Perzijskog Carstva, odreenih istonih provincija
Bizanta i Sjeverne Afrike, znanje s kojim su muslimani bili suoeni
ukljuivalo je cjelokupno naslijee atenske grke filozofije i znanosti;
filozofije i znanosti Aleksandrije kao i intelektualno iskustvo Perzije i, do
odreenog stepena, Indije te, ak, Kine. U drevnom svijetu, filozofija i
znanost nisu bile odvojene. Mnogi su od najveih naunika, poput
Aristotela, bili ujedno i vodei filozofi. Muslimani su, tako, nastojali razumjeti zateenu, razviti vlastitu filozofiju i znanost kao i prihvatiti izazov
svih raznorodnih formi znanja, ukljuujui i filozofiju i nauku s kojom su
bili suoeni, ne odvajajui jednu od druge.
Muslimani nisu imali nikakav izvanjski razlog za prevoenje djela stranog

porijekla na arapski jezik. Razlog za to nije bio niti politike, niti

ekonomske, niti vojne prirode. Nije takoer postojao nikakav izvanjski
vjerski pritisak za prevoenjem tih djela. Razlog za to proistekao je iz
strukture samoga islama, tanije - iz islamskog naglaavanja vanosti
znanja kao i injenice da se islam smatrao posljednjom vjerom
objavljenom ovjeanstvu i nasljednikom svih ranijih objava i svih oblika
znanja koji su potvrivali princip et-tewhida, Boije Jedinosti. im su
uspostavili temelje islamskog drutva, muslimani su, s obzirom na
postojanje tih ranijih, islamu prihvatljivih uenja, odmah svoju pozornost
usmjerili prevoenju stranih tekstova, a koji se tiu razliitih oblasti
znanja. Najvei broj prijevoda bio je s grkog jezika, no postojali su i
prijevodi sa sirijskog, pahlevija, sanskrita te, u par navrata, i s
nabatejskog i latinskog jezika.1
Svi su veliki centri antikog znanja, a koji su bili nasljednici kola
Grke i Aleksandrije, te prije njih, kola Egipta i Babilona te Perzije, pali
u ruke muslimana. Ti su gradovi, poput Antiohije, Edesse, Harrana i
Dundiapura, postali dijelom Daru'l-islama. Prema kraju omejjevikog i
poetku abbaso- vikog perioda zapoeli su prijevodi na arapski jezik s
tih drevnih jezika, uz pomo uenih ljudi koji su bili porijeklom iz tih i
drugih gradova. Taj proces prevoenja trajao je gotovo 150 do 200
godina u toku kojih je na arapski jezik prevedena glavnina antike
filozofije i nauke te je arapski jezik u slijedeih 700 godina postao
najznaajniji svjetski jezik nauke. ak i danas arapski je jedan od
najplodnijih jezika Svijeta, ponajvie, naravno, zbog toga to je na tom
jeziku objavljen Kur'an te, potom, kao rezultat onog to su na tom jeziku
napisali muslimanski mislioci, no, njegovo je bogatstvo uvjetovano i
brojnim prijevodima antikog naslijea na arapski jezik.
Vrhunac perioda prevoenja bio je u Bagdadu, u toku vladavine ElMe'muna. U to je vrijeme utemeljena znamenita Kua mudrosti (Bejtu'lhikmeh) i u nju su pozvani najbolji prevodioci iz svih krajeva Svijeta kako
bi prevodili na arapski jezik, za ta su bili velikoduno plaani.
Najpoznatiji i najvrsniji meu tim prevodicima bio je Hunejn ibni Ishaq,
Arap kranin, lijenik i filozof, kojem su pomagali ostali lanovi njegove
kole, izmeu ostalih njegov brati i brojni ostali lanovi njegove
porodice. No, postojali su i ugledni prevodioci koji su prevodili s
pahlevija, meu kojima se osobito isticao Ibn el-Muqaffa' koji je na
arapski jezik preveo znamenitu El-Kelilah we'd-Dimnah. Rezultat napora
ovih prevodioca bio je taj da su antika nauka i filozofija postale
dostupne muslimanima te tako predstavljale izazov na koji su muslimani
morali iznai odgovor. Nunost tog odgovora vodila je do utemeljenja i
islamske filozofije kao i raznih nauka u okviru islamske civilizacije.
1. Nabatejci - /lat. Nabataei/, moan arapski narod iz doba pr. n.e. oko
Sinaja i na sjeveroistonoj obali Crvenog mora; glavni grad Petra;

pokorili su ih oko godine 100. Rimljani i od njihova podruja stvorili

provinciju Arabiju - prim. prev., prema Rjeniku stranih rijei B. Klaia,
1983.
Rani peripatetiari (Mea'un)
U takvoj klimi intelektualne aktivnosti u Bagdadu odreeni su
muslimanski mislioci poeli promiljati odnos izmeu Objave i razuma te
pokuali uskladiti uenja islama s filozofskim stavovima koji su bili
prevedeni na arapski jezik. Prvi i vodei meu njima bio je Ebu Ja'qub
el-Kindi, koga su zvali "Filozofom Arapa" i koji se smatra utemeljiteljem
rane peripatetike (mesa'i) filozofije. itav je svoj ivotni vijek nastojao
pisati na nain pobonog muslimana kojeg zaokupljaju problemi
filozofske i vjerske prirode, kao to su npr. pitanja odnosa izmeu
jedinosti Boga i stvaranja svijeta ili svijeta raznolikosti, odnosa izmeu
razuma i Objave, znaenja intelekta, odnosa izmeu filozofije i znanosti,
kao i mnoga druga kljuna pitanja. Bio je istovremeno i filozof i naunik,
kao to je to bila i veina ranih, velikih filozofa. El-Kindi je takoer i otac
islamske filozofije u smislu da je upravo on bio prvi koji je mislio i pisao o
filozofskim temama u okviru islama i na arapskom jeziku te znaajno
utjecao na napredak arapskog jezika, uinivi ga relevantnim jezikom
filozofijskog i naunog diskursa.
El-Kindi je ivio u treem islamskom stoljeu i nakon opadanja
utjecaja mutezilija u Bagdadu, povukao se iz javnog ivota i umro
zaboravljen. Tako nam danas nedostaje znanja
o posljednjem periodu njegova ivota. Veliki broj sljedbenika imao je u
svojim neposrednim studentima koji su uglavnom bili naunici, no svog
neizravnog sljedbenika imao je u Ebu Nasru el-Farabiju, drugom,
velikom, ranom filozofu islama, koji, za razliku od El-Kindija, nije dolazio
iz Bagdada, odnosno Iraka ve iz Horasana i Transoksijanije. El-Farabi,
jedan od najveih genija koje je dala islamska civilizacija, bio je istovremeno filozof, logiar, politiki filozof, matematiar i veliki autoritet o
pitanju tradicionalne muzike kao i mnogih drugih disciplina. Prvu
polovicu svoga ivota proveo je u svojoj domovini, u blizini Fareba,
potom krai period boravi u Bagdadu, a posljednju etapu svog ivota
provodi u Damasku, gdje i umire 339. godine, u dobi od 80 godina.
Nastavio je rad El-Kindija u njegovom ranijem nastojanju da oblikuje
arapski jezik kao pogodan medij za filozofski, logiki i nauni diskurs.
Napisao je velik broj rasprava iz podruja logike komentirajui
prvenstveno logike radove Aristotela. Svojim slavnim djelom Ara'u
ehli'el-medineti'el- fadileh (Pogledi graana o uzornoj dravi) postao je
ocem islamske politike filozofije. Pokuao je uskladiti filozofiju Platona i
Aristotela u kontekstu islamskog unitaristikog pogleda na svijet.
Napisao je takoer i djelo Kitabu'l-mgsiqa'l-kebir, koje je jedno od

temeljnih izvora teorije muzike u ranim stoljeima islamske povijesti i

danas se koristi kao najreferent- nije djelo iz tog podruja.
El-Farabija se esto zvalo Drugim Uiteljem. Sam naziv uitelj
(mu'allim) koji mu je dodijeljen ne oznaava u ovom kontekstu osobu
koja poduava razliitim disciplinama ve osobu koja je definirala nauku,
klasificirala ih, odredila im granice djelovanja i razjasnila njihov
meuodnos. Muslimani su ovu titulu upotrebljavali na ovaj nain i stoga
su radije Aristotela negoli Platona nazivali "Prvim Uiteljem" jer istu je
stvar uinio Aristotel u grkoj nauci. El-Farabija su takoer nazivali
Drugim Uiteljem jer je kroz svoju znamenitu knjigu Fi ihsa'i'el-'ulgm
(O klasifikaciji nauka), a koja je bila izrazito utjecajna, izvrio
klasifikaciju nauka i ustanovio njihove meuodnose. Ova je knjiga
izvrila i veliki utjecaj na obrazovni sistem Zapada te je treba smatrati
vrhunskim djelom u povijesti islamske misli.
Bagdad je i kroz etvrto stoljee od Objave islama bio znaajnim
filozofskim sreditem i u njemu su i dalje filozofiju predavale linosti
poput jednog Ebu Sulejmana es-Sidis- tanija, velikog logiara i erudite,
no centar se aktivnosti is
lamske filozofije sve vie i vie premjetao u Horasan. I upravo su u
Horasanu ljudi poput Ebu'l-Hasana el'Amirija nastojali nastaviti djelo ElFarabija i El-Kindija, razvijajui ranu kolu islamske filozofije, koja je
postala poznata pod imenom peripatetike islamske filozofije. El-'Amiri je
slavu stekao napisavi najmoniju peripatetiku odbranu islama, pod
nazivom El-I'lam bimenaqibi' el-islam (Oitovanje vrlina islama) te jednu
od prvih knjiga iz podruja islamske etike, Es- Se'adeh We'l-is'ad (O
srei i usreivanju).
Djelo El-Amirija i svih ostalih posrednih filozofa koji su slijedili ElFarabija bilo je, ipak, zasjenjeno pojavom Ali ibni Sine, koji je nesumnjivo
najistaknutiji filozof-naunik islama i jedan od najveih, ikada ivuih,
univerzalnih genija. Ibn Sina je bio gorostas koji je utisnuo svoj peat na
svu kasniju islamsku misao tako da i danas intelektualni ivot islama
otkriva utjecaj njegova viestruka genija. Poput El-Farabija, i on potjee
iz pokrajine Horasan. Njegov materinski jezik bio je perzijski, mada je
najvei dio njegovih djela napisan na arapskom. Nikada nije posjetio
Bagdad i itav je svoj ivot proveo u Perziji, putujui od jednog do
drugog grada. ivio je samo 57 godina, krae i od El-Kindija i od ElFarabija, u nemirnom periodu perzijske povijesti. No, njegova izuzetna
mo koncentracije omoguila mu je da napie neka od najvanijih djela
iz podruja filozofije i medicine. Ve je u dobi od 16 godina bio poznat
lijenik i mnogi su ga smatrali najveim, ikada ivuim lijenikom. Upravo
su mu zapadnjaci dodijelili naslov "Princa lijenika", a njegova knjiga ElQangn fi't-tibb (Medicinski kanon) nije samo najpoznatija svjetska
medicinska knjiga ve i vrlo znaajno djelo iz podruja filozofije

medicine.
Na polju same filozofije, Ibn Sina je stvorio konanu sintezu rane
islamske peripatetike filozofije. Peripatetika ili mesa'i filozofija nije
samo mesa'i u smislu da je aristote- lovska. Ona je prije kombinacija
principa islama i Aristotelove i neoplatoniarske filozofije; sinteza
islamskih naela utemeljenih na Boijoj jedinosti, stvarnosti poslanstva,
upotrebi razuma te ovjekovom krajnjem povratku Bogu i filozofskih principa koji izviru iz kola Plotina i Aristotela. Ibni Sina je stvorio
iroku sintezu tih raznorodnih pravaca koji su slijedili djelo El-Kindija i ElFarabija i sastavio najopseniju i najzaokrueniju enciklopediju islamske
filozofije, Kitabu- ifa' (Knjiga izlijeenja) koja je najvea ikada
sastavljena filozofska enciklopedija, a kojoj je autor samo jedna osoba.
Ova knjiga sadri ne samo filozofiju ve i logiku, prirodne nauke i
matematiku.
Napisao je takoer jo neka filozofska remek-djela, ukljuujui i
njegovo posljednje djelo, El-Iarat wet-tenbihat (Upute i opomene), u
kojem otkriva temelje svoje "orijentalne filozofije", naime, nove filozofske
kole koja se razvila pred kraj njegova ivota i bila utemeljena vie na
primjeni intuicije negoli samog razuma.
Napad na Peripatetiku filozofiju
Nakon Ibni Sine, islamska je filozofija u istonim islamskim zemljama
bila jedan stanovit period zatamnjena napadima kelama. U to je vrijeme,
zbog potpore koju su Selduci pruali abbasovikom halifetu, e'arijska
kola kelama bila slubeno podrana nasuprot felsefeha ili islamske
filozofije. Tako je islamska filozofija postepeno ostajala postrani, a glavni
napad na nju dolazio je od El-Gazalija, koji je smatrao da islamski filozofi
imaju stavove protivne islamskim stavovima o tri pitanja: stvaranju
svijeta ni iz ega, Boijeg znanja pojedinanog te tjelesnog oivljenja.
On je, stoga, napadao stavove islamskih filozofa. Kako bi to ostvario,
prvi je saeo njihove stavove u djelu El-Meqasidu' el-felasifeh (Ciljevi
filozofa). Potom ih je kritizirao u svom slavnom djelu Te- hafutu' elfelasifeh (Obaranje filozofa). Nakon njega, napade protiv Ibni Sine i
ostalih ranih peripatetiara nastavili su i Ebul-Feth es-ehrestani i
Fahruddin er-Razi. Kao rezultat toga, izmeu petog i sedmog islamskog
stoljea, islamska filozofija je u istonim zemljama sve vie i vie padala
u tamu, a jedina istaknuta linost koja se javila u tom periodu bio je
Ebu'l-Berekat el-Bagdadi, izvorno idovski filozof koji je preao u islam,
te slavni Omer Hajjam, koji nije bio samo pjesnik i matematiar ve i
filozof, vrlo blizak koli Ibni Sine.

Islamska filozofija na Magrebu

U tom je periodu, ipak, islamska filozofija biljeila vaan period
izrazite aktivnosti u zapadnim islamskim zemljama, u panjolskoj i
Maroku. Tada se javlja znaajan broj filozofa koji su vani ne samo za
historiju islamske filozofije ve i zbog njihova utjecaja na Zapad. Meu
njima istiu se Ibn Badde, koji je napisao slavnu knjigu Tedbir elmutewe- hhid (Upravljanje usamljenika) u kojem govori o savrenom
drutvu koje rezultira iz unutranjeg savrenstva pojedinaca unutar
drutva. Ovo je djelo napisano pod utjecajem ideja El- Farabija iju
politiku filozofiju ono, na stanovit nain, i nastavlja. Ibni Bade slijedio je
Ibni Tufejla koji je napisao Hajj ibni Jaqzan (ivi sin Budnoga), a koji je
sam bio pod snanijim utjecajem Ibni Sine. I Ibni Tufejl je takoer bio i
lijenik i filozof, a njega je naslijedio Ibni Rud, najpoznatiji peripate- tiki
filozof Magreba.
Ibni Rud bio je kordobski kadija, uvaeni pravnik i tuma erijata kao
i veliki filozof koji se zanimao za meuodnos vjere i filozofije i o emu je
napisao nekoliko djela, meu kojima i Fasi el-meqal (Odluna rasprava).
Bio je, takoer, i izuzetan komentator Aristotela, do te mjere da su ga u
periodu srednjovjekovlja i renesanse na Zapadu zvali "Komentator". Ibni
Rud je isto tako odluio odgovoriti na kritiku El- Gazalija upuenu
filozofima i u tom je smislu napisao svoje djelo Tehafutu' et-Tehafut
(Nedosljednost nedosljednosti).
No, utjecaj Ibni Ruda bio je mnogo vei na povijest Zapada negoli na
islamski svijet. Bez njegove pojave bilo bi teko i zamisliti
srednjovjekovnu i renesansu evropsku filozofiju, dok je utjecaj Ibni Sine,
mada osjetan i na Zapadu, bio mnogo snaniji u samom islamskom
svijetu.
Nakon Ibni Ruda, u zapadnim islamskim zemljama javilo se nekoliko
znaajnih filozofskih linosti, poput Ibn Hal- duna, velikog filozofa
povijesti, i Ibni Seb'ina koji je, poput velikog broja filozofa Spanije, bio
zainteresiran za podruje sufizma i mistikog ivota. Porijeklom je bio iz
panije, no preselio se na Istok te je tako umro u Mekki. Nakon ovih
linosti, islamska filozofija se u zapadnim islamskim zemljama i u veini
arapskog svijeta izmijeala s kelamom, s jedne strane, te teorijskim
gnosticizmom ili sufizmom Ibni Arebija, s druge strane, te tako prestala
postojati kao zasebna kola.
Oivljavanje islamske filozofije na Istoku
U istonim islamskim zemljama, osobito u Perziji, situacija je, pak,
bila poprilino drukija. Tamo je ejhi el-iraq ihabuddin Suhrawerdi
utemeljio novu filozofsku kolu pod imenom el-iraq ili prosvjetljenje
(iluminacija). Ovaj izuzetni filozofski genij koji je umro vrlo mlad, u dobi
od 38 godina porijeklom je bio Perzijanac mada je umro u Halebu.

U toku svog kratkog ivota izvrio je kritiku peripatetike filozofije te

nastojao uvesti u filozofiju element prosvjetljenja ili mudrosti te vanost
unutranjeg proienja koje prati odgoj duha. Suhrawerdi je napisao
znaajan broj vanih djela meu kojima je najslavnije njegovo djelo
Hikmatu' el-iraq (Istona teozofija svjetla), knjiga koja je imala
neizmjeran utjecaj na daljnji razvoj islamske misli. No, on je smatrao i
uenje Ibni Sine nunim preduvjetom razumijevanja kole prosvjetljenja.
Pisao je izrazito simbolikim jezikom te je ostavio iza sebe znatan broj
sjajnih djela s knjievne take gledita, kako na arapskom, tako i na
perzijskom jeziku.
U generaciji koja je slijedila, u ranom sedmom stoljeu Nasiruddin etTusi, slavni matematiar, astronom i vjerski uenjak te veliki filozof,
oivio je kolu Ibni Sine. Otada je ta kola iznova evala u istonim
islamskim zemljama, ponajvie u Perziji. U toku nekoliko slijedeih
stoljea, sve do desetog islamskog stoljea, cvale su i peripatetika
kola, koju je oivio Nasiruddin et-Tusi, i kola prosvjetljenja koju je
utemeljio Suhrawerdi, kao i obje kole kelama - e'arijska i i'ijska te teorijski sufizam kole Ibni 'Arebija, te su se one, tako, poele sve vie
meusobno isprepletati. Znameniti filozofi, poput Qut- buddina eirazija, Sadruddina ed-Datakija, Ibni Turkaha i ostalih zapoeli su
postupak postupne integracije tih kola, sve dok u 10. islamskom
stoljeu u Perziji nije zapoela nova faza islamske filozofije, utemeljenje
isfahanske kole.
Isfahanska kola
Isfahansku kolu utemeljio je Mir Damad, koji je istovremeno bio i
pjesnik i teolog i filozof i koji je pokuao povezati uenje Ibni Sine i
Suhrawerdija. Mir Damad je poznat prvenstveno zbog svoje
zaokupljenosti znaenjem vremena i nastojanjem da razrijei zamreni
problem meuodnosa Boijeg vjenog Bitka i stvaranja svijeta, a da
njegovo rjeenje bude zadovoljavajue i sa stanovita kuranskog uenja
"Bog kae "Budi!" i ono bude!" kao i injenice da, s obzirom da je Bog
Stvoritelj i da se nita u Njegovoj Prirodi ne moe promijeniti, On mora
uvijek stvarati; u suprotnom, Boije Ime El-Khaliq ili Stvoritelj ne bi se
vie,moglo pripisivati Bogu. Njegovo je najpoznatije djelo Qabesat
(Glavnje) u kojem se iscrpno raspravljaju njegova uenja koja se tiu
pojma vremena i stvaranja svijeta.
No, najvaniji je i najutjecajniji lan isfahanske kole bio Mir Damadov
uenik, Sadruddin irazi ili Mulla Sadra, kako su ga obino nazivali
njegovi uenici. On predstavlja, na stanovit nain, zbroj devet stotina
godina islamske filozofske misli i konanu sintezu razliitih kola
islamske filozofije i teologije. Crpei iz Kurana i hadisa, iz kazivanja
ranih islamskih vjerskih autoriteta kao i iz uenja peripatetiara, kole

prosvjetljenja, sunnijskog i iijskog kelama te kole el- ma rifeh ili gnosa,

Sadruddin irazi kreirao je iscrpnu sintezu koja je postala poznata pod
imenom transcendentna teozofija (el-hikmeti' el-mute'alijeh). Mulla Sadr
je vjerovao da postoje tri puta koja su ovjeku otvorena za stjecanje
znanja: objava (wahj), um ili intelekt i'aql) i unutarnja vizija ili iluminacija
(kef) i nastojao je formulirati "mudrost" koja bi uskladila ono to ovjek
moe nauiti iz sva ova tri izvora. Kreirao je sintezu koja je utemeljena
na viestoljetnom umovanju razliitih islamskih mislilaca koji su nastojali
uskladiti vjeru i filozofiju kao i temelje vjere, s jedne strane, sa znanjem
izvedenim iz srca ili unutranjeg prosvjetljenja i, s druge strane, sa
plodovima koritenja razuma koji je Bog podario ovjeku kao instrument
znanja. Mulla Sadra je napisao znaajan broj vanih komentara Kur'ana,
no njegovo je najznaajnije djelo El-Esfaru' el-erbe'ah fi'l-hikmeti' elmute'alijeh (etiri putovanja), koje je poput "konanog djela" islamske
filozofije i koje i danas prouavaju najnapredniji studenti u tom podruju.
Napisao je, takoer, i kraa djela, uglavnom na arapskom jeziku,
ukljuujui i njegovo konano remek-djelo El- ewahidi' er-rububijjeh
(Boanski svjedoci), koje saima njegova uenja u kraoj formi. Mulla
Sadra je izazvao glavnu transformaciju unutar islamskog miljenja i
utemeljitelj je posljednje, znaajne intelektualne kole koja je imala veliki
utjecaj ne samo u Perziji ve i u muslimanskoj Indiji kao i Iraku i koja je
iva i danas.
Mulla Sadrina su uenja, kao i ona njegovih prethodnika, utjecala na
itav niz poznatih islamskih mislilaca Indije, poput ejha Ahmeda
Sirhindija i aha Welijullaha iz Delhija, velikog vjerskog reformatora koji
izravno pripada pravcu Mulla Sadrine kole. Unutar same Perzije, ovu su
kolu u toku prolog stoljea oivjele linosti poput Mulla Alija Nuri- ja,
Mulla Alija Zunuzija i Haddi Mulla Hadi Sabziwarija i ona i danas
opstoji kao vrlo znaajna intelektualna tradici- ja.to se tie arapskog
svijeta, upravo je uenje ove kole Damaluddin el-Afgani prenio u
Egipat u 13./19. stoljeu kako bi ponovno upalio luu islamske filozofije u
toj zemlji i u drugim arapskim zemljama koje su bile pod intelektualnim
utjecajem misli potekle iz Egipta.
ZAKLJUAK
Vano je za mlade muslimane koji jo nisu imali priliku u potpunosti
prouavati svoju vlastitu intelektualnu tradiciju uoiti kako su raznorodne
kole islamske misli, bilo da se radi o teologiji, gnosi, filozofiji ili fikhu, a
koje su utemeljili i usavrili poboni i bogobojazni ljudi u svom nastojanju
da razumiju Boiju Mudrost, utemeljene na Kuranu i sunnetu, formirale
bogatu riznicu misli koja je u stanju odgovoriti na izazove koje
zapadnjaka misao postavlja muslimanima danas. Bilo da se radi o
pitanju filozofije nauke, epistemologije, etike, filozofije jezika, odnosa

ovjeka i Boga, slobodne volje i determinizma, kauzalnosti ili drugih

filozofskih pitanja s kojima se, u toku nekoliko posljednjih stoljea,
hvataju ukotac razliiti evropski i ameriki filozofi, bogata intelektualna
tradicija islama osigurala je odgovore trajne vrijednosti.
Od kljune je vanosti shvatiti da islam nije samo vjera sa Boijim
zakonom prema kojem ovjek treba ivjeti ve, takoer, i raskona
intelektualna tradicija koja ovjeka vodi u njegovom razmiljanju. Isto je
tako bitno znati da je u toku etrnaest stoljea islam stvorio jednu od
najbogatijih intelektualnih tradicija u svijetu. Uz to, sve su ove kole
miljenja, mada esto u takmiarskom odnosu i borbi, bile uvijek utemeljene na uenjima Kur'ana i hadisa, na doktrini Jedinosti i sve su bile
svjesne realnosti Objave i znaenja erijata. Stoga, sve ove kole
pruaju vrlo dragocjenu grau koju mladi muslimani mogu koristiti u
sueljavanju sa neuporedivim izazovima moderne civilizacije utemeljene
na sekularizmu, humanizmu i na filozofskim i naunim zahtjevima za istinom izvan Objave. Uz pomo ove intelektualne tradicije mladi muslimani
mogu ouvati ne samo vjerski ve i intelektualni integritet islama i kao
vjere i kao ukupnog naina ivota koji obuhvaa domen miljenja,
domen koji je nuna dimenzija ljudske egzistencije i koji je osobito
naglaen u islamu.
Peto poglavlje
ISLAMSKA NAUKA
Islamska nauka, odnosno, nauke koje su od drugog islamskog
stoljea naovamo razvili muslimani, zasigurno je jedan od najveih
dostignua islamske civilizacije. Bez nje ne samo da ne bi bilo
srednjovjekovne, renesansne i kasnije zapadnjake nauke, ve se ne bi
nikada ostvarila najznaajnija prouavanja prirode u vezi sa religijskim
univerzumom koje islamske nauke predstavljaju. Nekih sedam stotina
godina, od drugog do devetog islamskog stoljea, islamska civilizacija
bila je moda najproduktivnija od svih civilizacija na podruju nauke, a
islamska nauka bila je vodea preokupacija u mnogim oblastima, od
medicine do astronomije. Postepeno, negdje od devetog islamskog
stoljea, nauna aktivnost u islamskom svijetu postepeno je slabila, no
ne i potpuno izumrla. Osobito u podruju medicine i farmakologije nastavila se znaajna aktivnost u istonim islamskim zemljama i u kasnijem
periodu islamske povijesti. Takoer, i unutar osmanskog svijeta
postojalo je ivo meudjelovanje sa odreenim aspektima zapadnjake
nauke u toku 11. i 12. islamskog stoljea, prije poetka prodiranja
suvremenih nauka u islamski svijet, prije nekih dvije stotine godina.
Znaaj islamskih nauka za islamsku civilizaciju kao i njihova uloga za
unapreenje nauke na Zapadu neiscrpno su podruje koje, stoga,
iziskuje da im se posveti posebna panja. Nuno je na prvom mjestu

razumjeti da islamske nauke nisu tek nastavak grke nauke ili pretee
zapadnjaku nauku, tek spona izmeu antike nauke, odnosno nauke
Grke i Aleksandrije, i nauke Zapada koja dominira naunom scenom u
toku posljednjih nekoliko stoljea. Na drugom mjestu, vano je znati,
mada je islamska nauka utjecala na zapadnjaku nauku u velikoj mjeri,
ona je neovisan nain prouavanja prirode fenomena, kauzalnosti,
odnosa izmeu razliitih formi - od minerala, biljaka, do ivotinja,
znaenja promjena i razvoja u svijetu prirode i konanog kraja i cilja
prirode. Sve su ove teme bile izuavane u islamskoj nauci u svjetlu
uenja Kur'ana i hadisa te se razvilo nauno tijelo koje se, mada od
velikog znaaja u mnogim specifinim poljima egzaktnih i kvantitativnih
nauka, kao to su matematika i astronomija, ne smije jednostavno
prouavati tek kao rana faza u razvoju zapadnjake nauke. Uvijek treba
imati na umu stajalite islamske nauke, koje je nezavisno i razliito od
filozofskog okvira zapadnjake nauke, kako bi se u potpunosti ocijenio
znaaj islamske nauke za islam kao vjeru kao i njen znaaj za islamsku
civilizaciju.
Prevoenje
Proces prevoenja na arapski jezik, koji nailazimo kod filozofskih
tekstova, susreemo i u sluaju naunih tekstova. Naime, veina
prevodilaca bili su istovremeno i znanstvenici kao to se i najvei broj
prevodilakih centara bavio kako naunim tako i filozofskim tekstovima.
Stoga, nije potrebno ponavljati ono to je ve bilo spomenuto u ranijem
poglavlju koje se bavilo pitanjem znaenja i razloga prevoenja antikih
tekstova na arapski jezik. Dovoljno je rei da su se, s naglaskom koji se
u islamu pridaje znanju, muslimani ve od prvog islamskog stoljea
poeli interesirati za sve nauke koje su ih okruivale, ponajvie za
medicinu i astronomiju. Ve od drugog islamskog stoljea zapoelo je
prevoenje sa etiri glavna jezika kojima je islam postao nasljednik u
domenu nauke: grkog, sirijskog, pahlevi i sanskrita. U treem stoljeu,
osobito s uspostavljanjem Bejtil-hikmeh od strane El- Mal'muna, arapski
je ve postao nauni jezik i mnoga su od najvanijih djela iz podruja
matematike, fizike, astronomije, medicine, farmakologije, prirodopisa,
alhemije i drugih nauka bila prevedena na arapski jezik, uinivi arapski
jednom zauvijek jednim od najznaajnijih naunih jezika u svijetu, to je
ostao do dananjeg dana.
Od posebnih tekstova prevedenih s podruja matematike, moda su
najznaajnija ona Euklida i Ptolomeja, ali takoer treba spomenuti djela
pitagorejske kole koja se bave prirodom i znaenjem brojeva, kao i
djela Menelaosa, Theona i mnogih drugih, kasnijih grkih matematiara.
Na polju medicine, brojna su vana djela i Hipokrita i Ga- lena, koja
pripadaju poetku i kraju velike antike medicinske tradicije, bila

prenesena u arapski jezik. Galenu je bila pridavana posebna vanost jer

je on vjerovao u monoteizam. Iz tog su razloga njegova filozofska
stajalita privlaila mnoge muslimane da prouavaju takoer njegova
medicinska i nauna djela. Isto su tako prevoena na arapski jezik djela
brojnih drugih znaajnih medicinara iz Aleksandrije i oblinjih kola. Na
podruju astronomije, uz djela Ptolomeja, muslimanima su bili poznati,
bilo u cijelosti bilo, u dijelovima, i spisi Hipparchusa, Eudoxusa i mnogih
drugih kasnijih grkih astronoma. Na polju prirodopisa muslimanima su
bila dobro poznata klasina djela Plinija i prije njega, djela Aristotela.
Muslimanski su autori s posebnom panjom prouavali Aristotelova djela
iz podruja biologije kao i djela njegova uenika Theophrastusa iz
podruja botanike, kao to su farmakopeja (popis lijekova), osobito spise
Dioscoridesa koji su posluili kao temelj islamskim djelima s podruja
farmakologije.
to se tie polja fizike, ova nauka nije, naravno, pokrila iste predmete u
antici kao i danas. S jedne strane, fizika je bila identina prirodnoj
filozofiji, to se lahko moe uoiti ako se osvrnemo na Aristotelovu
klasifikaciju i njegovu knjigu Physica koja je prevedena na arapski jezik,
zajedno s brojnim komentarima tog djela. S druge strane, ono to danas
nazivamo fizikom ukljuuje i oblasti poput optike, a koju su muslimani
prouavali kao granu matematike.U tom su polju prevedena na arapski
jezik Euklidova Optika i nekoliko drugih djela grkih autoriteta s podruja
optike. Postoje i druge nauke ija su djela prevedena s grkog,
ukljuujui i takve predmete kao to su geografija i alhemija.
Djela alhemije koja su bila osobito znaajna za muslimane bila su sva
prevedena iz aleksandrijske kole. Ona su ukljuivala Hermetic Corpus
te djela Zosimusa, Democritosa i mnogih drugih klasinih al- hemiara
Aleksandrije. Na stanovit je nain arapski jezik bogatiji od grkog u broju
postojeih djela koja pripadaju domenu alhemije od aleksandrijske kole.
Ako se osvrnemo na Istok, uoit emo da i tamo nailazimo na
prijevode s perzijske i indijske naune tradicije.
to se tie Perzije, dva polja u kojima su ostvareni najznaajniji
prijevodi su astronomija i farmakologija. Ovdje treba istai Zid-i ahrijan
(Kraljevske astronomske ploe) kao najznaajnije djelo u oblasti
astronomije, koje je bilo dominantno u muslimanskim astronomskim
aktivnostima u ranom razdoblju.
to se tie Indije, nekoliko je vanih indijskih astronomskih i
astrolokih djela bilo prevedeno na arapski i postala su poznata kao
Sindhind, to je arabizam od rijei Siddhanta. Kroz ova su djela brojevi
koji su bili sanskritskog porijekla i koji su na Zapadu postali poznati u
svojoj izmijenjenoj formi kao arapski brojevi, dospjeli u islamski svijet. Sa
sanskritskog jezika je, takoer, preveden i znaajan broj djela s podruja
medicine, a iji se utjecaj moe vidjeti i u tako kasnim djelima kao to je

Firdewsri el-hikmeh (Raj mudrosti) Alija ibni Rebbana et-Taberija iz

treeg islamskog stoljea.
Prevoenje ovog obimnog korpusa naunih djela sa antikih jezika na
arapski jedan je od najvanijih dogaaja u kulturnoj historiji
ovjeanstva. Ne samo da su ova djela omoguila nastanak islamske
nauke u okrilju novouteme- ljene islamske civilizacije, ve su ona
takoer posredno odigrala ulogu u kasnijim naunim tradicijama koje su
bile pod utjecajem islamskih nauka, kao to su indijska i, u stanovitoj
mjeri, kineska, u toku i nakon mongolskog perioda, i, naravno, u nauci
srednjovjekovnog i renesansnog Zapada.
Matematika
Muslimani su bili privueni studijem matematike od samih poetaka
to je, u velikoj mjeri, uvjetovano "apstraktnom" prirodom islamske
Objave kao i ljubavlju koju je u duhu muslimana islam usadio za doktrinu
Jedinosti te viziju Univerzuma shvaenu na matematiki nain, onako
kako se matematika podrazumijeva u tradicinalnom smislu tog pojma.
Iz tog su razloga muslimani ostvarili znaajne doprinose u mnogim
podrujima matematike.
U polju aritmetike moda je najznaajniji doprinos muslimana
preuzimanje sanskritskog brojevnog sistema te njegova kasnija
transformacija, kojom je konano stvoreno ono to danas u Evropi
nazivamo arapskim brojevima, kao i koritenje decimalnog sistema.
Slavni arapski brojevi javljaju se u djelu Kitabi' el-hisab (Rasprava o
aritmetici) Muhammeda ibni Musaa el-Khwarizmija, iz Khwarazmija,
perzijskog grada smjetenog istono od Kaspijskog mora. To je djelo
prevedeno na latinski jezik, ime su arapski brojevi preneseni na Zapad i
tako uvjetovali jednu od najznaajnijih promjena unutar srednjovjekovne
zapadnjake civilizacije. Uz arapske brojke muslimanski su matematiari
takoer vrili iscrpna istraivanja na polju brojevne teorije, decimalnih
razlomaka te raunanja brojevnih nizova, a to je, na stanovit nain,
kulminiralo u djelu Ghijathreddina Demaida el- Kaanija, autora
Miftahi' el-hisaba (Klju za artimetiku), koji je ivio u osmom islamskom
stoljeu. On je stvarni izumitelj decimalnog sistema i tvorac sprava za
vrenje matematikih operacija.
to se tie geometrije, muslimanski su matematiari zapoeli tamo
gdje su stali grki matematiari i geometri.
Oni su dalje unaprijedili sistem geometrijskih likova i tijela i sistematizirali
matematike jednadbe, nune za rjeavanje mnogih geometrijskih
problema, tvorei tako sponu izmeu algebre i geometrije, a koju kasnije
nastavlja razvijati Des- cartes i koja je postala jednim od najvanijih
elemenata u razvoju moderne matematike. Jedan od problema koji su
muslimanski matematiari i geometriari vrlo paljivo prouavali bio je

peti Euklidov postulat, o kojem se raspravljalo stoljeima i koji se bavi

injenicom da se moe nacrtati jedan i samo jedan paralelni pravac ve
postojeem pravcu, iz take izvan tog pravca. I Hajjam i Tusi pisali su
rasprave o tom problemu naznaujui da tu injenicu treba uzeti kao
postulat i da se nju ne moe dokazati samom Euklidovom geometrijom.
Kritike rasprave o tom problemu otvorile su vrata putu koji je konano
doveo do razvoja neeuklidske geometrije na Zapadu, u toku 19. stoljea.
Ono to su muslimani osobito razvili u podruju matematike jest
trigonometrija. Upravo su muslimanski matematiari po prvi puta
sistematizirali est trigonometrijskih funkcija koje do dananjeg dana
nose znak svog arapskog porijekla i u zapadnim jezicima. Rije sine
prijevod je arapske rijei dejb (sinus na latinskom doslovno znai vrea,
upljina - ono to na arapskom jeziku znai dejb). Prva rasprava iz
trigonometrije koja se bavi ovim problemom kao zasebnom granom
matematike obino se pripisuje Nasiruddin et-Tusiju, mada, ustvari, prvi
nezavisni rad s podruja trigonometrije kao samostalnog podruja see
u vrijeme El- Birunija.
Nauka o algebri takoer je jedno od podruja u kojem muslimani ne
samo da su dali znaajne doprinose ve su, na stanovit nain, stvorili i
novo podruje crpei odreene elemente iz grke matematike koju je
unaprijedio Diphantus kao i stanovite ideje iz indijske matematike. I
sama rije algebra je, naravno, arapskog porijekla, i nalazimo je u jo
jednom slavnom djelu El-Khwarizmija naslovljenom El-Debru we'lmuqabeleh, koje je preneseno na latinski jezik i iji je naslov postao
korijenom rijei algebra. Samo ime autora ElKhwarizmija nosi neizbrisiv trag u zapadnjakim jezicima u kojima se
koristi, kao, npr, u panskom, za artimetiku ili za broj, a do dananjeg
dana postoji u engleskom jeziku u formi algoritama.
Muslimani su razvili algebru iz njenih skromnih korijena u treem
islamskom stoljeu, to je vodilo sve do remek-djela Omera Hajjama
Algebra napisanog u 6. stoljeu po Hidri i koje je, moda, najsavrenija
algebarska rasprava napisana prije suvremenog razvoja algebre.
U toj knjizi, Hajjam se bavi jednadbama sve do jednadbi treeg
stepena i sistematizira objanjenje kvadratnih jednadbi.
Jo jedna grana matematike, koju vie niko izravno ne vee uz
matematiku kao takvu, bila je muzika. Teoriju muzike muslimani su
smatrali, na osnovu uenja Platona i Pita- gore, kao granu matematike i
kao takva se obino javlja u islamskim klasifikacijama nauka. Mnogi su
od velikih islamskih filozofa, poput El-Farabija i Ibni Sine, bili
zainteresirani za teoretsku muziku i napisali su o tom pitanju vrlo razraene rasprave, kao i ostali, poput El-Urmewija i El-Mew- silija, a koji su
doticali i pitanje teorije arapske i perzijske muzike kao i odnos
prouavanja muzike s ostalim naukama, ponajvie matematikim

prouavanjem proporcija i harmonije, temeljnih pojmova muzike.

U klasinim matematikim raspravama, obino se dio posveuje
glazbi, kao to nalazimo u djelima Ibni Sine i Qutbuddina irazija.
Astronomija
Ne samo zbpg opeg poticanja usvajanja znanja, to je imanentno u
islamu, ve, takoer, i zbog specifine uloge koju astronomija igra u
islamskim vjerskim obredima, poput pronalaenja tanog usmjerenja
Kibli (okretanje prema Kibli) te utvrivanja tanog vremena namaza, od
samog su poetka muslimani bili silno zainteresirani za promatranje
neba i prouavanje astronomije. I ovdje su kroz islamsku astronomiju
povezane tradicije Babilona, Grke, Perzije, Indije kao i
drevnih Arapa te je stvorena nova sinteza kojom se astronomiju moglo
utemeljiti na, do tada, najrazuenijem iskustvu. Islamska je astronomija
pokazivala interes i za promatranja (opservacije) kao i za opservatorije,
za otkrivanje instrumenata kao i za matematiku astronomiju.
to se tie astronomskog promatranja, brojni su muslimanski naunici
proveli svjea promatranja, ne tek slijepo imitirajui stare tablice
izvedene iz grkih i babilonskih opservacija, a te su se muslimanske
tablice nazivale zid. Te su se tablice sve vie i vie doraivale da bi u
periodu od 4. do 7. islamskog stoljea nastale osnovne tablice, poput
Hakimite zid na osnovu kojih je promatranja vrio Ibni Junus, u 4. stoljeu, u Kairu; Il-Khanid zid koje su koristili Nasirreddin et- Tusi i njegovi
suradnici u Maragi u 7. islamskom stoljeu, Ulugh Beg zid koje je
koristio Ulugh Beg kao i mnogi drugi astronomi u Semerkandu, u 9.
islamskom stoljeu. Navedena su djela postala najznaajniji dokumenti
za astronomska promatranja u toku itavog perioda koji se na Zapadu
naziva srednjim vijekom.
to se tie astronomskih promatranja, Grci nisu posjedovali
opservatorije u vidu institucija.
Opservatorij kao nauna institucija je, ustvari, izum muslimana.
U ranom periodu, opservatoriji su se vezivali uz odreene pojedince.
Vrlo su esto astronomi promatrali saz- vijea s vrhova damijskih
munara. Poznato je tako, npr, da je toranj Giralda u Sevilli sluio ne
samo kao munara ve i kao opservatorij. No, kasnije, prvi opservatorij
kao naunu instituciju u kojoj se okupljao velik broj naunika u cilju zajednikih promatranja i raunanja kretanja nebeskih tijela, utemeljio je u
Maragi Nasiruddin et-Tusi. Ovo je prvi opservatorij u historiji
ovjeanstva koji nosi navedene karakteristike i pretea je opservatorija
koje poznajemo iz kasnijih stoljea. Dva slijedea, kljuna opservatorija,
nakon ovog u Maragi, sagradili su muslimani - jedan je utemeljio Ulugh
Beg u Semerkandu, a drugi je bio Istanbulski opservatorij, no ovaj je
posljednji bio kratkog vijeka. Ovi su opservatoriji postali neposredni

prethodnici slavnih opservatorija na Zapadu u periodu renesanse i 17.

stoljea, poput opservatorija u kojem je Tycho Brahe vrio svoja
znamenita promatranja.
Muslimani su, takoer, pokazivali veliki interes i za unapreivanje
promatrakih instrumenata. Od svih njih, najpoznatiji je astrolab. Mada je
ime ovog instrumenta grkog porijekla, sam instrument je islamski izum
te, ustvari, i ne nalazimo postojeih grkih astrolaba. S izradom
astrolaba zapoelo se rano u islamskoj povijesti i u toku posljednjih
hiljadu godina umijee izrade astrolaba vezivalo je u sebi uvijek izvanredne umjetnike kvalitete sa velikom naunom preciznou i tako su
nastajali vrlo korisni i lijepi instrumenti koji su i prije pojave modernog
vremena bili nuni za moreplovce i astronome. Ne mogu se danas ni
zamisliti Magellanova ili Kolumbova krstarenja otvorenim morima bez
pomoi astrolaba ili kvadranta, sekstanta, turquema i ostalih opservatorskih instrumenata koje su izumili ili usavrili muslimanski astronomi,
matematiari i moreplovci.
to se tie matematike astronomije, muslimani su zapoeli
prouavanja indijskih i perzijskih metoda izraunavanja kretanja
nebeskih tijela, kao i grkih koje su ih ubrzo zamijenile. Glavni astronomi
3. i 4. islamskog stoljea, poput El- Battanija i El-Birunija, autora
znamenitog djela El-Qanuni' el- mes'udi (Mas'udijski kanon) nastavili su,
u stvari, sa stanovitim izmjenama i usavravanjima, matematiku
astronomiju Ptolomeja, ije djelo Almagest, u svojoj engleskoj verziji,
nosi do danas u naslovu peat prevoenja ovog djela s arapskog na
latinski jezik. Ovi rani matematiki astronomi nisu iznijeli niti jednu novu
teoriju koja se tie kretanja planeta. Pa ipak, trajno je postojala skrivena
tendencija opiranja kako Ptolo- mejevoj tako i Aristotelovoj teoriji
planetarnog gibanja. To je jasno itljivo u paniji, kroz lik El-Bitruija, no
najvanije kritike koje e neto kasnije uroditi plodom, dolaze iz kole u
Meragi, u spisima Nasiruddina et-Tusija, njegova suradnika Qutbuddina
e-irazija kao i njihova sljedbenika Ibni E- atira.
U radovima Qutbuddina, poput Nihayeti' el-idrak (Granica
razumijevanja) te spisima Ibni E-atira nailazimo na nove metode
raunanja kretanja planeta kao i novi model koji je nazvan "Tusijeva
veza".Ovaj model se sastoji od spajanja dvaju vektora, jednog vezanog
na kraj drugog kako bi se objasnilo raznorodno kretanje planeta, a ne
epiciklikim sistemom Ptolomeja. Ova kritika Ptolomejeve astronomije i
novi lunarni model koji je izrastao iz nje mora da je bio u stanovitom
obliku poznat i u Poljskoj jer u slavnoj Kopernikovoj knjizi napisanoj u 16.
stoljeu, pod naslovom Revolucija orbita, a koja se smatra temeljem
suvremene heliocentrine astronomije, mjeseev model istovjetan
onome koji nalazimo u djelu Ibni E-atira i koji nas vraa na djelo
Tezkireh (Astronomski zapis) Et-Tusija i na djela E-irazija.

U samom islamskom svijetu nije nastavljen daljnji astronomski razvoj,

uz izuzetak nekolicine astronoma. Kasniji su se islamski astronomi
uglavnom zadovoljavali ponavljanjem raunanja svojih prethodnika te je
astronomija, kao iva nauka promatranja nebeskih tijela i matematikih
prorauna utemeljenih na njima, izgubila na svojoj vrijednosti javljajui
se tek mjestimino nakon 9. i 10. islamskog stoljea. Na kraju, vano je
uoiti da su neki od muslimanskih naunika izumili u Maragi, to je sluaj
i u kasnijim astronomskim opservatorijima, sredstva nuna
matematiarima za vrenje raunskih operacija s vieznamenkastim
brojevima te kontroliranje moguih pogrjeaka u raunanju. To je vrlo
znaajno ostvaranje kako u historiji matematike tako i u historiji matematike astronomije.
Geologija i geografija
Astronomska prouavanja bila su usko povezana sa geografijom i, do
stanovite mjere, s geologijom. Muslimani su poznavali mnoga grka
klasina djela s podruja geografije te je grka rije geographia
(dugrafija) bila muslimanima poznata i javlja se u arapskom, perzijskom
i ostalim islamskim jezicima, mada je termin surati el-erd postepeno
postao dominantnim. Muslimanski geografi poeli su pisati o geografskim pitanjima ve u 3. islamskom stoljeu te su i osobe poput Ibni
El-Hawqala i El-Birunija napisale kljuna geografska djela, a ta je
razvojna linija svoj vrhunac doivjela u djelima El-Idrisija i velianstvenim
kartama koje je on nacrtao u 7. islamskom stoljeu, na sicilijanskom
dvoru Friedricha Velikog. Ovi su geografski spisi proirili znanja
sadrana u antikim djelima i donijeli brojne nove spoznaje o Indijskom
okeanu, Africi, junim podrujima Mediterana kao i mnogim predjelima
Azije i same Evrope koje nisu bile prisutne u grkim i rimskim
tekstovima. Tako znaajna otkria, poput izvora rijeke Nil, a koja se
pripisuju evropskim otkrivaima 19. stoljea, ve su bila opisana u ovim
ranim geografskim tekstovima. I treba se podsjetiti da su upravo zahvaljujui pomoi islamskih geografa i moreplovaca Henri Moreplovac,
Magellan, Kolumbo kao i mnogi drugi istraivai iz perioda renesanse
mogli ne samo oploviti Atlantik ve i obii Rt Dobre Nade te, to je
stanoviti paradoks, upravo pomou muslimana okonati islamsku
dominaciju i mo na Indijskom okeanu.
to se tie podruja geologije, znatan je broj muslimanskih naunika,
poput Ibni Sine i El-Birunija, bio izrazito zainteresiran za ovu znanost: za
pitanja nastanka stijena, sedimenta- cije, razlika koje postoje meu
sedimentnim stijenama, granitima i bazaltima te ak za prouavanje
meteora, nastanak sedimentnih udolina, transformacija koje se deavaju
izmeu planina i okeana kao i za mnoge druge, znaajne geoloke
probleme. El-Biruni se osobito istie meu ostalim naunicima ovog

podruja zbog visokog stepena svijesti o izrazitim promjenama koje su

se zbile na povrini Zemlje izmeu mora i tla te zbog svog otkria
Indijske zaravni i sedimentne udoline ispunjene glavnim rijekama koje
teku juno od Himalaja kao i zbog utvrivanja porijekla fosila.
Fizika
Kao to je ve ranije reeno, nauka o fizici, onako kako je danas
podrazumijevamo, ne odgovara tano nijednoj nauci u tradicionalnoj
islamskoj naunoj klasifikaciji. Pa ipak, postoje tri kljuna podruja koja
se danas nazivaju podrujima fizike i koja su budila veliki interes meu
muslimanskim naunicima i u kojima se dolo da najveih dostignua.
Prvo od tih podruja jest podruje optike. Muslimani su pridavali osobit
interes ovoj oblasti kao i prouavanju fenomena svjetla. Ova je aktivnost
svoj vrhunac dosegla u 4. islamskom stoljeu, u Kairu, kroz djelovanje
ibni el-Hajthema Ibni'l-Hejsema, slavnog latinskog Alhazene, koji je, bez
sumnje, najvei naunik u ovoj oblasti, u periodu izmeu Euklida i
Keplera kao i ostalih vodeih fiziara 17.stoljea koji su se bavili ovim
pitanjem. Alhazen je autor djela Kitabl' el-menazir (Riznica optike),
jednog od najznamenitijih radova u ovom podruju, u kojem je koristio
eksperimentalnu metodu prilikom prouavanja odreenih fenomena
svjetla i proveo detaljno ispitivanje loma i refleksije svjetlosti, kao i
karakteristika razliitih vrsta ogledala, ukljuujui i hiperboliko ogledalo.
Ovo je vodilo do rjeenja problema koji se do danas naziva Alhazenovim problemom, u slavu njegova doprinosa. Ovo je podruje, takoer,
unapreivano i dva stoljea kasnije, u Perziji, kroz djelovanje
Qutbeddina e-irazija i njegova uenika Kemaleddina el-Farsija koji je
napisao komentar djela Kitabu' el-menazir. Ova su dvojica naunika po
prvi puta u historiji nauke objasnila taan razlog nastanka duge uslijed
djelovanja loma i refleksije svjetlosti.
Druga oblast fizike za koju su muslimani pokazivali velik interes bilo je
pitanje kretanja, fundamentalno pitanje koje, s obzirom da se interes za
njega nastavio i u 13. i 14. stoljeu na Zapadu, pripremilo tlo za
Galilejevu naunu revoluciju i njegovu kritiku Aristotela. Na kritiku
Aristotelove teorije kretanja u islamskom svijetu nalazimo ve u djelu Ibn
Sine, ije su se ideje o ovom pitanju temeljile na nekim ranijim spisima
kranskog filozofa Ivana Philoponosa. U Ibn Sininoj
kritici nalazimo zaetke nove doktrine "inklinacije" (el-mejl na arapskom
jeziku) kao i naglasak na vanosti neega to e kasnije postati poznato
kao moment sile (u mehanici). Nekolicina je muslimanskih naunika,
meu kojima i Ibn Badde u Spaniji, pokuala prouavati gibanje
projektila na kvantitativan nain i primijeniti matematike formule za
prouavanje gibanja. Mada se navedeno nije pokazalo tanim u svjetlu
Newtonove mehanike, to ipak predstavlja znaajnu kritiku dominantne

Aristotelove teorije gibanja, to se tie kasnije historije nauke.

Poznato je da u ranom Pisanskom dijalogu iz 1609. Galileo upuuje na
Ibni Baddinu teoriju gibanja projektila na osnovu iste Ibn Rudove
jednadbe. Ovaj je obzir prouavanja muslimanskih naunika u podruju
fizike jedan od najvanijih u opoj historiji nauke jer je bez ove kritike
Aristotelove teorije gibanja nezamisliv kasniji razvoj fizike na Zapadu,
sve do Galileja i Newtona.
Trea oblast fizike za koju su muslimani bili zainteresirani bilo je
pitanje teine i mjera kao i Arhimedovo uenje koje se tie odreivanja
specifine teine i mjerenja teine i volumena razliitih predmeta.
Njegove su ideje dalje razvili muslimanski fiziari i matematiari i u ovoj
oblasti napisan je velik broj rasprava, od kojih su moda najpoznatije
one El- Birunija i El-Khazinija.
Prirod opis
Muslimani su bili u mogunosti razmjenjivati spoznaje iz oblasti flore,
faune, minerala i geografije prostranih podruja koja su inila dio
klasinog Daru'l-islama, koji se protezao od Sjeverne Afrike do Istone
Indije. Razmjene iskustava deavale su se na razliite naine, a jedna
od najvanijih prilika pruala se u periodu hada. Godinji obred hada
nije sluio samo kao centralni vjerski obred koji je okupljao muslimane iz
svih krajeva svijeta u gradu Mekki, ve je bio i svojevrsni nauni skup u
toku kojeg su muslimani bili u mogunosti razmjenjivati naune
spoznaje. Tako je est sluaj da se nailazi na vrlo tano znanje o flori
Horasana u raspravama nastalim na tlu Sjeverne Afrike ili o flori Sicilije u
raspravama koje potjeu iz Marwara (Indija). Znanje koje su muslimani
posjedovali iz oblasti prirodopisa znatno je premaivalo znanje ak i
najveih grkih prirodopisaca jer je Islam pokrivao mnogo vei teritorij, a
muslimanski su naunici mnogo iscrpnije poznavali brojne ivotinjske i
biljne vrste nepoznate klasinim grkim i rimskim autorima.
Muslimani su podijelili domen prirode u tri poznate oblasti koje su
sainjavali minerali, biljni te ivotinjski svijet i pajivo ih prouavali.
Nauka o mineralima i metalima esto se vezivala uz alhemiju, no, to nije
bilo pravilo, te ponekad i uz medicinu zbog primjene razliitih minerala u
medicini. to se tie biljaka, s jedne strane, i one su prouavane u svjetlu medicine te, s druge strane, u svjetlu njihovog agrikultu- ralnog
znaenja. Poznati su brojni znaajni botaniari ija su djela koritena i u
oblasti agrikulture i u oblasti medicine, od kojih je moda najvei ElGhafiqi iz panije.
to se tie zoologije, muslimani su slijedili uglavnom tradiciju
Aristotela koji je bio najvei antiki zoolog. No, muslimanski su naunici
tome pridodali dimenziju koja se tie moralnog znaenja ivotinjskog
ivota. To je vidljivo ve u ranom djelu El-Dahiza, Kitab'el-hajewan

(Knjiga o ivotinjama) te i u mnogo kasnijem djelu Hayat el-hayewan

(ivot votinja) El-Damirija, u kojem su prouene ivotinje, osobito one
koje se spominju u Kur'anu, kako bi se bolje razumjela Boija Mudrost u
Njegovom Stvorenom Redu, te kako bi se, naravno, omoguila nauna
spoznaja votinja, njihovo ponaanje, nain njihove reprodukcije,
preivljavanja i sl.
Alhemija i hemija
Pojmovi alhemija i hernija u naem jeziku odnose se danas na dva
razliita koncepta, no oni izvorno potjeu iz jedne jedine rijei koja je u
latinski jezik ula iz arapske rijei el- kimija'. Vodile su se rasprave o
porijeklu rijei kimiya' kojoj je pridodat arapski prefiks el. Najvjerojatnije
se radi o egipatskoj rijei vezanoj uz crnu zemlju koja je, nakon izlijevanja rijeke Nil, prekrivala obje njene obale, ostavljajui na njima vrlo
bogate taloge koji su omoguivali vrlo lahku obradu tla. Rije kimija' se,
stoga, najvjerovatnije odnosi na to crno tlo, a nauka ili umijee alhemije
se tako sistematiziralo u aleksandrijskom Egiptu. Alhemija nije bila tek
pretea hemije. Ona je bila istovremeno i nauka o kosmosu, nauka o
dui i nauka o materijalima, vezana, takoer, i za podruje medicine.
Ona se koristila mineralima i prouavala ih, no ponajvie u svjetlu
njihovog simbolikog znaenja i njihovog odnosa sa unutranjim
stanjima due.
Hemija se postepeno raala iz materijalnog aspekta alhemije.
Prvi veliki islamski alhemiari ivjeli su u periodu najranije islamske
povijesti, a s njima je ova nauka i doivjela svoj vrhunac. Linost ije se
ime poistovjeuje s pojmom alhemije jest Dabir ibni Hajjan koji je ivio u
2. islamskom stoljeu. Porijeklom je bio iz Horasana i Kufe te je tako u
njegovu imenu stajalo Et-Tusi i El-Kufi. Uz to, on je bio i uenik Imama
Da'fera es-Sadiqa. Dabir je napisao velik broj djela iz podruja
razliitih nauka, no ponajvie upravo iz podruja alhemije utemeljivi
tako ovu disciplinu jednom zauvijek unutar islamskog svijeta i postavi
njenim primarnim autoritetom u toku itave islamske povijesti.
Idua velika figura iz oblasti alhemije Muhammed ibni Zekerijja' erRazi, poznati lijenik i alhemiar koji je ivio u 3. islamskom stoljeu na
temelju Dabirijevog djela postepeno je razvio hemiju kao disciplinu
odijeljenu od alhemije. On je formulirao nauku o supstancama bez
unutranjeg, simbolikog i duhovnog znaenja koji je alhemija uvijek naglaavala. El-Razi to nije ostvario preko noi, ali je u tom smjeru uinio
prvi korak. Kao krajnji rezultat, razvila se nauka o hemiji, a da sama
alhemija nikada nije izumrla.
Mnogi od vanih instrumenata koritenih u hemijskim laboratorijima
koji se do danas koriste potjeu od onih koje su razvili jo muslimanski
alhemiari, a neki od njih, poput alambika (aparat za hemijsku destilaciju

- prim. prev.) i dalje nose arapski naziv. U islamskim spisima iz oblasti

alhemije nalazimo takoer i korijen temeljnih hemijskih spoznaja, poput
podjele supstanci u minerale, biljke i ivotinje ili teorije o kiselinama i
bazama koja odgovara alhemijskoj teoriji aktivnih i pasivnih principa. Na
Zapadu alhemija nije postojala sve do prijevoda arapskih tekstova na
latinski jezik 11. stoljeu po Isusu Kristu te su, stoga, cjelokupna
zapadnjaka hernija i alhemija utemeljene na islamskoj tradiciji koja se
rano razvila kroz djelo Dabira i nastavila kroza stoljea sve do,
praktino, suvremenog doba.
Postoje, takoer, i brojni, znaajni, kasniji alhemiari poput El-'Iraqija,
El-Madritija i El-Daldakija koji su poznati, no i kasniji alhemiari ija
djela sve do danas nisu u potpunosti prouena. U svakom sluaju,
islamska je alhemija vano podruje za razumijevanje i odreenih
aspekata islamske nauke kao i odreene vrste duhovne psihologije ili
nauke o dui te pojedinih kosmolokih kola. Alhemija je nain kojim se
mogu dovesti u odnos svijet prirode i boanskih stvaralakih sila koje
upravljaju prirodom i u njoj djeluju. To je, takoer, i put kojim se ovjek
stavlja u meuodnos, i kao promatra i kao uesnik u svijetu prirode, sa
prirodnim svijetom na jednom dubljem stepenu od onog posve fizikalnog
ili empirijskog.
Medicina
Jedno od najrairenijih podruja aktivnosti unutar islamskih nauka i
podruje koje je privlailo interes brojnih muslimanskih naunika kroza
stoljea, ali i danas, jest islamska medicina. Poetak islamske medicine
predstavlja et-tibbi' en- nebewi (poslanika medicina), tj. odreena
kazivanja i obiaji ili postupci Poslanika koji se bave pitanjem zdravlja,
higijene, brige za tijelo te, naravno, odnosa due i tijela. U isto vrijeme,
i sam je Poslanik imao svog lijenika, Harisa ibni Kaladaha, koji je
prouavao grku medicinu, i od ranog perioda islamske povijesti
postojao je interes islamskog svijeta za grku medicinu. Kasnije su
panju privukle i perzijska i indijska medicina te su ubrzo, kao i u ostalim
oblastima nauke, muslimani stvorili sintezu glavnih tradicija koje su im
prethodile, u ovom sluaju grke, perzijske i indijske, a na temelju
islamskih normi i islamskog uenja. Sama islamska medicina je, na
stanovit nain, roena sa glavnim djelom 'Alija ibni Rebban et-Taberija
pod naslovom Firdewsu' l- hikmeh (Raj mudrosti), napisanim u 3.
islamskom stoljeu. Nakon ove kljune medicinske enciklopedije slijedila
su i druga enciklopedijska djela, od kojih treba osobito istaknuti Kitabu'lhawi Er-Razija, slavnog Razesa u latinskom svijetu, jednog od dvojice ili
trojice najveih islamskih lijenika, najistaknutijeg prouavatelja u oblasti
medicine, koji je otkrio brojne, do tada nepoznate bolesti i za kojeg se
navodi da je po prvi puta koristio alkohol kao medicinski antiseptik. Sli-

jedei njegove brojne spise, moemo spomenuti i Kitabu'l- maliki

(Kraljevska knjiga) El-Medusija te, konano, i veliku medicinsku
enciklopediju Ibni Sine El-Qanun fi't-tibb (Medicinski kanon).
Djela Ibni Sine su, u stanovitom smislu, krunska ostvarenja rane
islamske medicine. Kao to je ve ranije spomenuto, na Zapadu su ga
zvali "Princom lijenika", a njegov Kanun smatra najslavnijom
medicinskom knjigom u historiji medicine, ukljuujui djela Hipokrata i
Galena. Njegovo se djelo prouavalo 700 godina na Zapadu i dalje se
prouava gdje god je tradicionalna islamska medicina preivjela, u
zemljama poput Pakistana, Indije, Bangladea, ri Lanke te u odreenim
podrujima Perzije i arapskog svijeta. Ibni Sina je uinio veliku sintezu i
sistematizaciju dviju velikih tradicija - Hipokrata i Galena te svih
eksperimenata, iskustava i spekulacija ranijih islamskih lijenika
ukljuujui u to i stanovite elemente indijske i perzijske medicine, osobito
na podruju farmakologije. Njegov se Kanon bavi, s jedne strane,
filozofskim temeljima zdravlja i bolesti ljudskoga tijela, uzrocima bolesti,
odnosom izmeu tijela i due kao i ostalim kljunim aspektima filozofije
medicine te, s druge strane, specifinim bolestima, farmakologijom i
razvojem farmakopeje.
Poput Er-Razija, i Ibni Sini se pripisuje zasluga da je po prvi puta
otkrio i dijagnosticirao neke bolesti, kao to je meningitis, dok se ErRaziju pripisuje lijeenje i dijagnoza vodenih kozica. No, najvei je
doprinos Ibni Sine nevjerovat- na sinteza svih ranijih medicinskih
iskustava. Nakon njega, islamska medicina razdvojila se u nekoliko
ogranaka: perzijski, osmanski, arapski i, kasnije, indijski od kojih je, pak,
svaki imao svoje potpodjele. I takva se medicinska tradicija strogo
slijedila. Javljali su se brojni naunici i lijenici koji su pisali komentare
Ibni Sininog Kanuna, kao to su, npr, Fah- ruddin er-Razi i Qutbuddin
e-irazi. Ostali su razvijali nove ideje, utemeljene na djelu Ibni Sine, i
doli do novih, znaajnih otkria. Jedan od njih bio je i Ibni Nafis koji je
otkrio donji tjelesni krvotok prije Michaela Servetusa, kojem se to otkrie
dugo vremena pripisivalo.
Islamska medicina vezana uz ime Ibni Sine postala je sastavnim
dijelom kulture i svakodnevnog ivota muslimana. Nain prehrane koji su
oni koristili i koji, u velikoj mjeri, i danas koriste, vezan je uz onovremena
medicinska otkria. U kasnijim stoljeima, kada ova medicina poinje
gubiti na svom znaenju u srcu islamskog svijeta, ak i u podruju Perzije, Egipta i Sirije, ona, s druge strane, stjee veliki broj poklonika u
Indiji, gdje i danas djeluje kao ivua medicinska praksa, sa svojim
vlastitim medicinskim kolama i lijenicima. Sva ova islamska medicina
koja se, ustvari, ponekad naziva Junani ili Ibni Sininom medicinom u
Indiji i Pakistanu, vana je grana tradicionalne islamske nauke, nauka
koja je preivjela do dananjeg dana i koja jo ima veliko znaenje u

svakodnevnom ivotu mnogih muslimana.

U odreenim pitanjima ova medicina ima vidljive prednosti nad
prevladavajuom, suvremenom medicinom.
Islamska je medicina vid holistike medicine, u kojoj se lijeenje tijela
i due promatra u cjelini, u kojoj se prepoznaje znaaj psihosomatskih
elemenata vanih za odreene bolesti, u kojoj se naglaava lijeenje
biljem u sluaju da ono nije tetno za tijelo, zajedno uz brojne druge
faktore kojima da nas poinju pridavati znaaj alternativni oblici
medicine, kojoj se danas priklanjaju mnogi na Zapadu.
Islamska medicina je zasigurno jedan od temeljnih dostignua
islamske civilizacije, a plodovi njenih zasluga osjetni su sve do
dananjeg dana. tavie, u posljednjih nekoliko desetljea ak se vie
ide za tim da se ovom medicinskom iskustvu u mnogim islamskim
zemljama prida pozornost dovoljna za njegovo oivljavanje i koritenje
na iv nain nego to se ono smatra tek pukim historijskim dostignuem.
Utjecaj islamskih nauka
Islamska nauka je imala veliki utjecaj i na svijet Zapada kao i na dvije
glavne civilizacije smjetene istono od islamskog svijeta s kojima je
islam bio u snanom doticaju, tanije, na Indiju i Kinu. Da nije postojao
snaan utjecaj islamske nauke, tok razvoja nauke ovih civilizacija bio bi
sasvim drugaiji. To je posebno sluaj sa Zapadom, to je danas, naravno, od sredinjeg znaaja s obzirom na razvoj suvremene znanosti na
Zapadu i njena kasnijeg utjecaja na itav Svijet. U periodu izmeu 11. i
13. stoljea po Isau a.s., preveden je na latinski jezik veliki broj temeljnih
djela islamske nauke, uglavnom u paniji, ali i na Siciliji te i u ponekim
italijanskim gradovima, a neki su od muslimanskih naunika, poput Ibni
Sine i Er-Razija, postali uobiajenim imenima u zapadnjakom svijetu.
Islamska medicina je postala temelj evropske medicine, do tog stepena
da je ak jedna tako ikonokla- sina linost poput Paracelsusa, u znak
pobune protiv tradicionalne medicinske prakse i tenje za
uspostavljanjem suvremene medicinske nauke, spalio u Baselu Ibni
Sinin Kanon, kao simbol tradicionalne medicine.
Isti razvoj moe se pratiti i u oblasti matematike. Temeljna djela ElKhwarazmija i ostalih islamskih matematiara poduavala su se na
zapadnjakim sveuilitima u toku nekoliko stoljea. Astronomske tablice
sakupljene na Zapadu, poput onih Alfonsa Mudroga iz panije, bile su
utemeljene na muslimanskim tablicama, Zidu. Rasprave o algebri nastale u periodu kasnog srednjeg vijeka i renesanse bile su uglavnom
utemeljene na djelu Hajjama. Radovi iz podruja alhemije i hernije
napisani na latinskom jeziku ukljuivali su iscrpnu leksiku arapskog
jezika upravo zato jer nije postojao adekvatan latinski vokabular iz tih
oblasti. Slini bi se primjeri mogli beskonano nabrajati.

Cjelokupan utjecaj islamske znanosti na nauku Zapada, mada

prouavan od velikog broja naunika, nije jo u potpunosti prouen na
dostojan nain. Vano je, takoer, na ovom mjestu istaknuti da su
gotovo sve rasprave iz podruja islamskih nauka, a koje su prevedene
na latinski jezik, bile pisane arapskim jezikom. Brojne rasprave pisane
perzijskim jezikom, koji je drugi po vanosti islamski jezik iz podruja
nauke i na kojem je nastao znatan broj kasnijih naunih radova, kako u
Perziji tako i u Turskoj i Indiji, ostale su nepoznate u suvremenom
Svijetu. Iz tog se razloga vrlo malo zna o kasnijoj historiji islamskih
nauka. Na muslimanskim naunicima je da u potpunosti proue cjelokupnu historiju islamskih nauka, a ne samo ona poglavlja i periode koji
su utjecali na nauku Zapada. Zadatak je takoer islamskih naunika da
predstave tradiciju islamskih nauka sa stanovita samog islama, a ne sa
stanovita scijentizma, racionalizma i pozitivizma koji dominiraju
historijom nauke na Zapadu od utemeljenja ove discipline poetkom 20.
stoljea u Evropi i Americi.
ZAKLJUAK I ZNAAJ ISLAMSKIH NAUKA ZA MUSLIMANE
Znaaj razgranate islamske naune tradicije za dananje muslimane,
osobito mlade, ne lei samo u osjeaju ponosa pripadanja toj civilizaciji,
s obzirom na presti koji ima nauka u suvremenom svijetu. Ona je,
tavie, testament na koji je nain islam bio u stanju snano unaprijediti
raznorodne nauke, a da se pri tome ne otui od vlastitog svjetonazora i
ne stvori nauku ija bi primjena vodila unitenju svijeta prirode i sklada
koji mora postojati izmeu ovjeka i prirodnog okolia. Islamska nauka
nije vana samo sa stajalita nauke, onako kako se ona danas shvaa
na Zapadu, ve ona nosi i duhovni i intelektualni znaaj. Njeno
prouavanje i razumijevanje vano je kako bi se u duhu mladih
muslimana sagradio most izmeu zapadnjakih nauka, koje mnogi od
njih studiraju, i islamskih principa, kojima moraju ostati vjerni. Veliko
dostignue muslimanskih naunika bilo je u tome to su posjedovali
najstroije standarde kritike misli i bili besprijekorni naunici, a da
istovremeno nisu izgubili svoju vjeru ili se otuili, s islamske take
gledita, od univerzuma unutar kojeg su unapreivane sve islamske
nauke. Tradicija islamskih nauka je, naravno, postepeno slabila, no ona
nije izumrla onako brzo kako su neki bili skloni tvrditi na Zapadu.
Ona je bila iva jo i u 10., 11. i 12. islamskom stoljeu, osobito u
oblastima medicine i farmakologije. Ako bismo govorili o propasti
islamskih nauka, tada se moe govoriti samo o posljednja dva ili tri
stoljea, ako se uzme u obzir cjelokupan islamski svijet. I ne treba se
stidjeti te injenice jer nijedna civilizacija u historiji nauke nije bila snano
zainteresirana za prirodne nauke u toku itave svoje povijesti. Postojala
su u svakoj civilizaciji razdoblja snanijeg zanimanja i ona manjeg te

nema razloga izjednaavati postepeni gubitak poticaja u unapreivanju

nauke u islamskom svijetu s automatskom dekadencijom te civilizacije.
To je moderan, zapadnjaki pogled, koji izjednaava civilizaciju sa
naukom, onako kako se ona danas podrazumijeva. No, to je ipak
pogrjean stav u koji poinju sumnjati i mnogi na Zapadu.
U svakom sluaju, s islamske take gledita, mada je injenica da je
interes za nauku opao nakon prvih nekoliko stoljea islamske povijesti,
islamska civilizacija nije automatski poela nestajati niti je zapoeo
period ope dekadencije. Dekadencija koja se jest uistinu javila u
islamskom svijetu pripada mnogo kasnijem periodu islamske povijesti
negoli se to obino tvrdi. Ova bi se injenica mogla u potpunosti dokazati
ako se jednom napie cjelovita historija islamske nauke i civilizacije.
Naalost, sve do danas ne postoji jedna takva detaljna historija, a uz to,
najvei dio naunog rada usmjerenog u tom cilju proveli su zapadnijaki
naunici, koji su bili prirodno primarno zainteresirani za one aspekte
islamskih nauka koji su utjecali na Zapad.
esto poglavlje
KNJIEVNOST I OSTALE UMJETNOSTI
Islam i umjetnost
Islam je iznjedrio civilizaciju u kojoj je umjetnost oduvijek imala
sredinji znaaj, i jo ga ima, u onoj mjeri u kojoj moemo rei da je ova
civilizacija jo iva. Moglo bi se rei da je islamska perspektiva
utemeljena na dimenziji ljepote u ivotu te da povezuje ljepotu i dobrotu
sa samom prirodom Allaha, kao to potvruje poznati hadis: Allah je lijep
i voli ljepotu (Allahu demilun juhibbu'l-demal). Naglaavanje istoe i
urednosti u vjerskom i svakodnevnom ivotu kao i izravne kur'anske
upute o potrebi velianja ljepote stvaranja i svega od Allaha stvorenog,
odraava sredinju islamsku brigu za ljepotom. Ako se promotre
tekovine islamske civilizacije, od arhitekture i urbanizma, preko poezije i
ostalih vidova knjievnosti, uoava se koliki je znaaj umjetnosti, onako
kako se ona tradicionalno shvaa u islamskom univerzumu. Velika
remek-djela islamske umjetnosti, poput grandioznih damija Kordobe u
paniji, Qajrewana u Tunisu i Ibni Tuluna u Kairu, ili istonije, damija u
Istanbulu, Isfahanu i Samerkandu, izravno predstavljaju ne samo duh
islamske Objave ve i samu bit tog duha i, u stanovitom smislu, pruaju
najizravniji i najoitiji odgovor na pitanje ta je to islam.
One svojim skladom, jasnoom, uzvienou i smirenou
kristaliziraju neke od najvanijih obzira islamske poruke.
Islamska umjetnost je stoljeima pruala takav jedan okoli u kojem
su muslimani mogli ivjeti i djelovati u stanju stalnog sjeanja na Allaha
te s vizijom i u kontemplaciji ljepote koja konano moe dolaziti od

Allaha koji je Lijep (El- Demil) u apsolutnom i krajnjem smislu. Islamska

umjetnost izravno je povezana i sa formom i sa duhom Kur'ana i islamske Objave. Ova umjetnost nastoji odraziti Boiju Jedinost, te otuda i
izbjegavanje bilo kakvog slikovnog predoavanja Boga. Islamska
umjetnost naglaava krhkost ovog svijeta i trajnost onoga koji slijedi.
Ona nastoji povezati umjetnost sa ovjekovim svakodnevnim
aktivnostima; u njoj umjetnost nije odvojena od ivota. Naime, najee
arapske rijei za pojam umjetnosti, poput sina 'ah i fenn, ne oznaavaju
samo umjetnost, u suvremenom znaenju tog pojma na Zapadu, ve i
ispravne i valjane postupke. tavie, islam uvijek naglaava usku vezu
izmeu umjetnosti i znanja, kao to je tradicionalno bilo potvreno u
islamskom svijetu kroz djelovanje brojnih vodeih umjetnika i obrtnika
koji su uvijek iznova naglaavali da umjetnost proizlazi iz spoja tehnike,
umijea (fenn) i mudrosti (hikmeh).
Izvanjska forma Kur'ana kao i njegova unutranja ljepota i znaenje,
proizlaze od Allaha. Na isti nain, islamska umjetnost predstavlja poruku
koja je u srcu islamske Objave kroz forme koje takoer izravno
odraavaju duhovno i nebesko porijeklo islama i koje ponovno vode ka
Allahu. I duh, a tako i forme islamske umjetnosti, inspirirani su
islamskom Objavom i s njom su povezani. Iscrpna analiza Kur'ana,
njegovog unutranjeg znaenja, ritma, zvukova, slova, prozodijskih elemenata kao i njegove hipnotike moi na due muslimana, popraena
dubljom studijom Poslanikova ivota i ljepote njegove due, onako kako
se ona odraava kroz njegovo djelovanje i kazivanja (hadis), otkrit e koji
su to unutranji i krajnji izvori te osnovni temelji islamske umjetnosti.
Islam je, naravno, posudio mnoge tehnike od razliitih civilizacija, kao,
npr. od Perzije i Bizanta, u podruju arhitekture, tkanja tekstila, radova u
staklu i bakru kao i brojnih drugih vidova umjetnosti.
No, islamska umjetnost je izmijenila sav taj posueni materijal u
svjetlu kur'anske Objave te stvorila vrlo prepoznatljive umjetnike oblike
na koje se moe naii u zemljama koje se prostiru od Istoka do Zapada.
Mada meu razliitim umjetnikim kolama koje pripadaju zasebnim
oblastima islamskog svijeta postoje lokalne razliitosti, od kojih je moda
perzijska umjetnost najproduktivnija i najbogatija, ipak svi ti raznorodni
tipovi i umjetnike kole unutar islamske civilizacije zajedno dijele neke
temeljne principe. Ovu umjetnost karakterizira stalno koritenje arabeske, geometrijskih uzoraka i kaligrafije, kao simbola pos- vudanje
Boije Rijei. U njoj se naglaava "apstraktno", to, ustvari,
podrazumijeva otvaranje prema shvatljivom svijetu i stilizaciji i
ponavljanju uzoraka koji, na odreen nain, vode ovjeka ka
kontemplaciji Beskonanog u konanim oblicima. Na sve ove elemente
nailazimo u islamskoj umjetnosti, bilo da se radi o umjetnosti Andaluzije,
Egipta, Perzije ili bilo kojeg drugog kraja.

Svaka je od glavnih etnikih grupa unutar islamskog svijeta, naravno,

stvorila vlastitu, zasebnu umjetnost, kao to su perzijska, egipatska,
sjevernoafrika i andaluzijska umjetnost, indijska muslimanska
umjetnost, indonezijska i malezijska umjetnost i tako dalje, no ipak se
kroza sve ove bogate i osebujne umjetnike tradicije odraava jedinstvo
islama.
Knjievnost
Od svih vidova umjetnosti u islamu, uenje Kur'ana zauzima najvanije i
sredinje mjesto. To je najuzvienija, sveta islamska umjetnost. Umijee
lijepog uenja Kur'ana povezano je, naravno, u mnogim kontekstima s
umjetnou pisanja Boije Rijei te navoenjem pria i kazivanja na koje
se nailazi u brojnim poglavljima Svetog Teksta. U tome se krije razlog
visokog poloaja knjievnosti unutar islamskog kulturnog svijeta. Utjecaj
je Kur'ana na due muslimana bio toliko snaan da se islamsko kulturno
okruenje okretalo knjievnoj rijei kao sredinjem obliku umjetnikog
iskaza gdje god se islam irio i gdje god je bio osjetan njegov utjecaj.
Oito je da su prvenstveno arapski jezik i knjievnost bili pod
utjecajem kur'anske Objave s obzirom da je ona preobratila sam arapski
jezik i uinila ga podesnim sredstvom izriaja Allahove Rijei. Arapi su
ve napisali temeljna knjievna djela u formi poezije prije vremena
islama, u toku perioda neznanja (el-dahilijjeh), no, tek je utjecaj Kur'ana
izmijenio tu knjievnost u knjievnost islama. Ve za ivota Poslanikovih
drugova (ashaba) nailazimo na knjievna re- mek-djela poput 'Ali Ibni
Ebi Talibove Nehdu'el-belage (Staze rjeitosti), koja obuhvata neke od
njegovih vazova i kazivanja, djelo koje je, u njegovom dananjem obliku,
sakupio u 4. islamskom stoljeu Sejjid erif er-Radi. Nakon ovog djela,
koje oznaava jedno od ranih remek-djela arapske vjerske knjievnosti,
slijedile su dove njegova unuka Zejni'el- 'Abidina Es-Seddada, ije
djelo Sahifetus' -Seddadijjeh (Knjiga Es-Seddada) mnogi nazivaju
"Psalmima Poslanikove porodice".
U toku ranog omejjevikog perioda javio se takoer i znaajan broj
vanih pjesnika koji su pisali na arapskom jeziku i koji su u svojim
pjesmama sve vie i vie odraavali etos islama. Pjesnici poput ElFarrazdeqa te kasnije El-Halada pisali su poeziju izrazito islamskog
duha, a ne samo arapskog. Slino je i s prozom u kojoj, s pojavom
pisaca poput El- Dahiza, arapska knjievnost stjee izrazito islamske
dimenzije. ak se i u jednostavnim priama poput Hiljadu i jedne noi,
koje pripadaju kasnom abbasijskom periodu, odraavaju mnogi od
aspekata uenja islama i ivota islamskog drutva.
Arapski jezik je, naravno, vrlo bogate knjievne tradicije. Napisana su
tokom stoljea brojna djela na ovom jeziku, ve
like poetske i knjievne vrijednosti, od kasida El-Buhturija i moralno-

didaktike poezije El-Mutenebbija do mistikih poema Ibni El-Farida i

Ibni Arebija, te eseja Ebu Hajjan Et- Tevvhidija do filozofsko-historijskih
radova velike knjievne vrijednosti, poput Hajj Ibni Jaqzan (ivog sina
Budnoga) Ibni Tufejla. Dakako da sva arapska knjievnost ne nosi
iskljuivo islamske karakteristike, kao to je, uostalom, sluaj sa svim
narodima, no ipak uvjerljivo najvei broj djela nastalih na arapskom
jeziku izravno odraavaju etos islama.To se osobito odnosi na velika
knjievna djela, popularna tokom dugih stoljea, poput djela El-Burdah
(Pjesme o ogrtau) El- Busirija, napisanog u slavu Poslanika. Djelo
poput ovog jasan je primjer islamske knjievnosti visokog reda koje
odraava kako formu, tako i duh Kur'ana i hadisa.
Uinak utjecaja Kur'ana na arapsku knjievnost moe se takoer
otkriti i u ostalim islamskim jezicima. Nakon arapskog jezika,
najznaajniji islamski knjievni jezik je perzijski koji je, poput arapskog,
postao univerzalni jezik kroz injenicu da njime ne govore i ne piu samo
roeni Perzijanci ve i znatan broj ljudi u Turskoj, Indiji te ak i u, od
Perzije udaljenoj, Kini. Perzijski jezik razvio se izravno pod utjecajem
Kur'ana, kroz spajanje ranijih iranskih jezika sasanids- kog perioda i
rjenika arapskog jezika, izvedenog prema Kur'anu. Rani su se perzijski
pjesnici ugledali u arapske pjesnike sve dok, s pojavom Rudakija, nije
zapoeo samostalan razvoj perzijske poezije. U meuvremenu su neki
od Perzija- naca, poput El-Hallada, pisali arapskim jezikom i postali
ugledni pjesnici tog jezika.
Sam se perzijski jezik poeo bre razvijati nakon 4. islamskog
stoljea, kroz epsku knjievnost jednog Firdewsija, ije je djelo
ahnamah (Knjiga kraljeva) postalo nacionalnim perzijskim epom te kroz
vjersku i mistiku poeziju vezanu uz imena Sana'ija, Attara i Rumija. Ovi
su pjesnici napisali neke od najuniverzalnijih ljubavnih pjesama na
svijetu. Nije sluajno da je Rumi, iji je utjecaj neizmjeran na podruju
cjelokupne Azije i izvan same Perzije, osobito meu turskim i indijskim
muslimanima, nazivan od velikog broja ljudi najveim, ikad ivim mistikim pjesnikom. Na perzijskom su jeziku i nakon
Rumija, koji je ivio priblino u vrijeme mongolskog osvajanja, pisali novi,
veliki pjesnici. Najznaajniji su meu njima Sa'di i Hafiz, od kojih je ovaj
prvi prvenstveno moralist, a drugi najvei pjesnik perzijskog jezika,
znalac cjelokupnog kur'anskog teksta, veliki autoritet o erijatskim pitanjima te istovremeno i vrhunski pjesnik ljubavi i duhovnog svijeta.
Zahvaljujui ovim pjesnicima, perzijski jezik dosegao je sam vrhunac
svog knjievnog savrenstva te mogao utjecati na poeziju i knjievnost
mnogih drugih jezika.
Upravo je turski jezik bio pod velikim utjecajem ove knjievnosti,
uslijed svojih doticaja sa perzijskim jezikom. Stoljeima su u osmanskom
svijetu velike knjievne linosti poznavale perzijski jezik te su, ustvari,

neki od ranijih turskih pjesnika pisali u formi klasinih perzijskih modela.

Kasnije se, ipak, turski pjesnici postepeno sve vie okreu zajednikom
jeziku turskog naroda te kroz djelovanje poznatih linosti, poput Ahmeda
Jesewija, utemeljitelja jesewijskog reda i Junusa Emrea, moda
najveeg turskog pjesnika, ija je poezija i danas vrlo popularna u
Turskoj, izrasta vrlo bogata knjievna tradicija. I turski su se pjesnici
takoer u stanovitoj mjeri ugledali na predloke arapske knjievnosti, no,
ak i u tim sluajevima, radilo se uglavnom o modelima usvojenim ve u
perzijskoj knjievnosti.
Moglo bi se jo mnogo toga rei o ostalim islamskim jezicima, no ilo
bi to na raun kratkoe izlaganja. Tako, npr. na Indijskom potkontinentu
jezici sindhi, pandabi, kamiri, gudarati i bengali - svi duboko
odraavaju duh islama i na njima se razvila razgranata knjievnost
islamskog karaktera, obino pod dubokim utjecajem perzijske
knjievnosti kao i, naravno, ivog, izravnog prisustva Kur'ana.
U Indiji se, takoer, od 8. islamskog stoljea naovamo razvio urdu jezik,
iz spoja sanskrita i perzijskog, uz usvajanje stanovitog broja turskih rijei,
i on se kroza stoljea sve vie razvijao kao islamski jezik, sve dok se u
13. i 14. Islamskom stoljeu nije osamostalio kao glavni islamski jezik,
na kojem e zapoeti razvoj velikog broja knjievnih djela, kako iz oblasti
poezije, tako i iz oblasti proze. Za urdu jezik je bilo predodreeno da
postane glavni jezik muslimanske kulture u Indiji nakon to je perzijski
bio slubeno zabranjen od strane britanskih vladara, i upravo taj jezik
danas govori i razumije najvei broj muslimana, ako, naravno, izuzmemo
arapski, jezik kur'anske Objave.
Osvrui se na prostor Afrike, moe se uoiti isti fenomen. Kako se
islam irio Afrikom, tako su lokalni jezici poeli odraavati duh i formu, u
ovom sluaju, arapske, a ne perzijske knjievnosti. Na ovom kontinentu
utjecaj perzijskog bio je neznatan, dok je arapski jezik bio od sredinjeg
znaenja. Sve od podruja Zapadne Afrike, gdje se na jezicima berber,
hausa, fulane te ostalim glavnim zapadnoa- frikim jezicima razvila
razgranata islamska knjievnost, pa do podruja istone Afrike, gdje su
vodei jezici postali so- mali, harrari te, dakako, swahili, moe se kroza
stoljea pratiti uspon glavne knjievne tradicije muslimanske crne Afrike.
Neke su od ovih knjievnosti ostale usmene i zapisane su tek mnogo
kasnije, esto latinskim pismom, dok su ostale knjievnosti prilagodile
arapsko pismo te uspjele razviti znaajnu pisanu knjievnost. No, bilo da
se radi o usmenoj ili pisanoj, knjievnost islamskih naroda Afrike
predstavlja jo jedan znaajan ogranak islamske knjievnosti koristei se
duhom, formom i sadrajem Kur'ana i arapskih knjievnih uzora, a
istovremeno odraavajui duh ivota muslimana afrikog kontinenta.
to se tie islamskih zemalja Istone Azije, jo jednom, na primjeru
malajskog naroda, moemo uoiti izravan utjecaj kako arapskih tako i

perzijskih knjievnih djela, od perioda 7. do 10. islamskog stoljea, to je

rezultiralo injenicom da je znaajan broj lokalnih pisaca, poput Hamze
El-Fansurija, Es-Sumatranija, Er-Ranirija i ostalih, pisao djela malajske
knjievnosti, vrlo esto utemeljena na priama iz ivota Poslanika ili
sufijskoj knjievnosti, po uzorima na Damija ili Gazalija, a uz to se i
velik broj glavnih, klasinih djela sufijske knjievnosti, pisane na
arapskom i perzijskom jeziku, prilagodio na malajskom jeziku. ak je i
meu kineskim muslimanima izrasla znaajna islamska knjievna
tradicija, u kojoj se osjeao izravan utjecaj kur'anskog uenja kao i rane
islamske povijesti, no koja se razvila na vrlo osobit nain u kineskom
okruenju i na kineskom jeziku, koristei se, takoer, uveliko i motivima i
formama kineske knjievne tradicije. Postoje, takoer, i brojni drugi oblici
i kole islamske knjievnosti, razvijene u razliitim ograncima turskih
jezika s podruja Centralne Azije ili na ostalim afrikim jezicima, no koje
na ovom mjestu nije mogue spominjati. Ono to je vano na ovom
mjestu uoiti jest injenica da je u svojih 14 stoljea ivota na ovom
svijetu, islam bio u mogunosti stvoriti velik broj znaajnih knjievnih
djela i u oblasti proze i u oblasti poezije, a koja odraavaju etos, duh i
sadraj Kur'ana i hadisa.
U islamskoj civilizaciji poseban se naglasak stavlja na poeziju koja
zauzima uzvieni poloaj kod svih islamskih naroda, ne samo Arapa i
Perzijanaca ve i onih udaljenih naroda, od Afrike do Istone Azije.
Odreene knjievne forme, poput romana, koji dominira danas na
Zapadu, nisu se nikada razvile meu muslimanima. Razlog takvom
stanju lei u injenici da te knjievne forme, osobito kroz svoj razvoj u
toku 19. i 20. stoljea, najee predstavljaju, ustvari, pokuaj stvaranja
subjektivnog svijeta zasnovanog na fikciji u kojem itatelj zapada u
stanje zaboravljanja Allahove zbiljnosti, u svijet kojem se islam u principu
uvijek suprotstavljao.
to se tie glume i drame, s obzirom da se u islamskoj perspektivi ne
naglaava drama na onaj nain na koji se ona podrazumijeva u svom
izvornom, grkom znaenju, tako muslimani nisu veliki znaaj pridavali
ak ni grkoj drami i vrlo je malo toga napisano, to uistinu pripada
glumitu i drami, onako kako se to podrazumijeva na Zapadu, mada islamske knjievne vrste nisu u potpunosti osloboene od modela ili
primjera koji, ustvari, imaju neke slinosti i s dramom i s romanom. to
se tie pisanja dramskih komada, padaju na pamet prie o pasiji (muci),
povezane s tragedijom
Kerbale. to se tie romana, filozofskih romana, moe se spomenuti
osobito djelo Hajj ibni Jaqzan, znamenitog andaluzijskog filozofa i
lijenika Ibni Tufejla, ije djelo mnogi smatraju izvorinom takom prvog
evropskog romana.
No, sve u svemu, poasno mjesto u islamskoj knjievnosti ipak

pripada epskoj i vjerskoj poeziji, s jedne strane, te pripovijedanju, s

druge strane. Sva su ova knjievna djela bila proeta vrijednostima
sadranim u Kur'anu i hadisu i sluila su kao izravna nadopuna vjerskim
tekstovima u tradicionalnom ivotu muslimana, dok su, istovremeno,
pruala i pruaju duboke moralne pouke koje muslimani moraju nauiti
za svog boravka na ovome svijetu. Zadivljujua je injenica koliko velik
broj djela islamske knjievnosti predstavlja, ustvari, proirenje odreenih
kazivanja Poslanika i komentara odreenih kur'anskih pria, i to tako da
je itava knjievnost islamskih naroda postala proeta vrijednostima i
uenjima vjere same.
Plastine umjetnosti
Kad se osvrnemo na podruje plastinih ili vizualnih umjetnosti, koje
takoer zauzimaju vrlo znaajno mjesto u islamskoj civilizaciji, odmah
otkrivamo hijerarhiju to se tie pitanja vjerskog karaktera ovih
umjetnosti. Ako je u muzikoj umjetnosti najuzvienija ona uenje
Kur'ana, u vizualnoj su umjetnosti najvie upravo one koje su par excellence svete islamske umjetnosti: kaligrafija i arhitektura. Prva je
povezana s pisanjem Allahove Rijei u formi Kur'ana, a druga sa
stvaranjem prostora u kojem ta ista Rije odjekuje, prostora damija iz
kojih, na stanovit nain, sva preostala islamska arhitektura predstavlja,
tek, produetak. Vano je uoiti da se hijerarhija umjetnosti u islamu
snano razlikuje od onog to nalazimo na Zapadu. U zapadnjakoj i
nekim drugim civilizacijama, slikarstvo i skulptura zauzimaju sredinje
mjesto i imaju veliki vjerski znaaj. Za razliku od toga, u islamu ne
nalazimo gotovo uope skulpturu, osim ponegdje par lavova na koje se
moe naii usred fontana, ili ponekad ispred palaa, a slikarstvo je uvijek
povezano s knjigom, u formi minijature i ne zauzima sredinje mjesto,
kao to je sluaj na Zapadu.
U islamu, dakle, i kaligrafija i arhitektura zauzimaju sredinje mjesto u
vjerskom ivotu i odraavaju Rije Boiju unutar islamske zajednice.
Kaligrafija izravno predstavlja odgovor due muslimana na sputanje
kur'anske Objave. Poezija na arapskom jeziku postojala je i prije Objave,
no prije kur'anske objave nije postojala islamska ili arapska kaligrafija.
Islamska kaligrafija specifino je islamska umjetnost, bez ikakvog
predislamskog prethodnika. Prvo se razvio stil kufi, a potom, kroz
stoljea, i ostali stilovi, poput onih: nashi, su- lus, muhaqqiq, rejhani i
nesta'liq, nevjerovatne preciznosti i ljepote. Stvorena je tako umjetnost
koja se postepeno pomicala s pisanja teksta asnog Kur'ana do pisanja
knjiga, u najopenitijem smislu, ukraavanja predmeta iz svakodnevnog
ivota, kua i, naravno, damija, na takav nain da islamski ambijenti
odraavaju prisustvo Rijei Allaha i podsjeaju muslimana na Svevinjeg
i uenje islama.

to se tie arhitekture, nisu znaajne samo pojedinane gradnje.

Gradnja damija, koja se u svom konanom obliku vraa modelu
Medinske damije kao i mnoge kasnije tehnike gradnje kupola,
ukljuujui potporne lukove i ostale tehnike koje su muslimani nauili od
sasanidske arhitekture u Perziji i bizantske arhitekture u Siriji i Egiptu,
prirodno su od velikog znaenja.
No, ono to je osobito znaajno jest stvaranje itavih urbanih
okruenja, uzoraka cijelih gradova u kojima je postojalo savreno
proimanje izmeu razliitih komponenata i funkcija ljudskog ivota; u
kojima je damija kao srce grada bila usko povezana s bazarom,
ekonomskim centrom, medresom - centrom uenja, stambenim
etvrtima, karavansarajima i radionicama, na takav nain da su vjerske,
obrazovne, ekonomske, obiteljske i politike funkcije drutva bile meusobno isprepletene.
Jedna od najznaajnijih karakteristika islamskog grada, onako kako
se on tradicionalno shvaa, jest njegovo posvemanje integriranje u
prirodni okoli i njegov sklad s klimatskim i ostalim prirodnim uvjetima.
Islamski grad nije se nikada gradio kako bi potvrivao ovjekovo
suprotstavljanje prirodi. On je uvijek graen upravo u skladu sa silama i
elementima prirode. Svjetlost, vjetar, sjenovitost i dostupni materijali
koristili su se do najveeg mogueg stepena, a materijali su koriteni na
takav nain da su se uvijek vraali u njedra prirode, u sluaju naputanja
grada. Islamska urbana podruja, bilo da se nalaze na podruju
Sjeverne Afrike, Jemena, Perzije ili negdje drugdje, do danas odraavaju
neke od najuspjenijih primjera integracije ovjeka ("human habi- tant") u
prirodni okoli. U ovom vremenu, obiljeenom ekolokom krizom, mnogo
se toga moe nauiti iz tradicionalnog islamskog urbanizma, kao i iz
arhitekture pojedinanih graevina.
Prisutni su, takoer, i elementi izravno vjerskog i duhovnog znaenja,
povezani s tradicionalnim islamskim gradom.Tradicionalni islamski grad
je ili bijele boje, kao to nailazimo u Sjevernoj Africi te ak u junoj
panjolskoj koja do danas odraava svoju muslimansku prolost, ili boje
zemlje, kao to je sluaj u Perziji, Afganistanu i drugdje. U oba sluaja
rezultat je stvaranje osjeaja stabilnosti i mira. Nema nikakve
uznemirenosti: mir kao da prekriva islamske gradove gotovo poput
pogrebnog spokoja i tiine, odraenog u bijeloj boji koja je reminiscencija
mrtvakog pokrova. No ipak, unutar grada, osobito u unutranjosti kua,
nailazimo na raskono obojene keramike ploice i dvorita cvijeem i
raznorodnim sadnicama. Cjelokupna ljepota muslimanskih gradova
okrenuta je prema unutra, a ne prema van. Tradicionalne islamske kue,
bilo da se radi o kuama bogatih ili siromanih, ne razlikuju se izvana.
Tako je u javnom izgledu grada izbjegnuta pretjerana neujednaenost.
Ljepotu kue treba ponajprije traiti unutar njenih zidova. U unutranjosti

kue odraavaju se radost i uzvienost koji prate potovanje Allaha i

uivanje u Njegovim blagodatima, osobito u radosti porodinog ivota.
Islamski grad, onako kako je on tradicionalno izgraen, treba smatrati
jednim od najveih dostignua islamske umjetnosti. Stoga je njegovo
unitenje u toku posljednjih stoljea jedna od najveih tragedija koja je
zadesila islamski svijet, kao rezultat kolonizacije tog svijeta od strane
Zapada u toku 18. i 19. stoljea, i djelovanja, nominalno, nezavisnih
muslimanskih vlada, koje su poudno slijedile zapadnjake modele
urbanog razvoja.
Govorei o ostalim vidovima umjetnosti, vano je zapamtiti da u
islamu ne nalazimo distinkciju izmeu 'lijepih umjetnosti' i obrta ili
industrijske umjetnosti, razlikovanje koje se pojavilo na Zapadu, na koje
nailazimo u engleskom i francuskom jeziku kada se govori o lijepim
umjetnostima ili beaux arts. Mada su ovi pojmovi danas prevedeni u
arapski, perzijski, turski i ostale islamske jezike i tamo postali vodeim
terminima, oni svoje pretee ne nalaze u islamskoj povijesti.
U tradicionalnom islamskom svijetu hijerarhija umjetnosti nije bila
utemeljena na injenici da li se radilo o "lijepim" ili "industrijskim",
odnosno "niim" umjetnostima. Ona je bila utemeljena na uinku
umjetnosti na ovjekovu duu. Iz tog razloga je , nakon svetih umjetnosti
vezanih uz kalig- rafiju i arhitekturu, a koje su u izravnom odnosu s
Allaho- vom Rijei, najvanija umjetnost ona odijevanja, s obzirom da
nita toliko ne utjee na duu kao ono to je najblie tijelu, tanije, kao
odjea koju odijevamo i koja se nikako ne smije smatrati nevanom i
sporednom.
Kroza stoljea su muslimani, na osnovu erijatskog uenja
o potrebi razboritosti i skromnosti te na osnovu izravnog uzora Poslanika
i njegove porodice te klimatskih potreba i duha naroda samog, razvili
raznorodnu muku i ensku odjeu. Muka je odjea oduvijek bila vrlo
muevna i patrijarhalna dok je odjea ena naglaavala enstvenost i
njenost.
Muka i enska odjea je uvijek bila zamiljena tako da naglaava
uzvienost forme i pokreta ljudskog tijela, kao Allahova stvorenja i
uzvienost ljudskog bia, kao Allahova namjesnika (halife) na zemlji, te
da iskae izrazitu ljepotu pokreta islamske molitve, koja, ustvari, ostaje
skrivenom kada se ne nosi tradicionalna odjea. Karakteristika je muke
odjee noenje turbana, o kojem jedan hadis navodi, kako sve dotle do
kada se nosi turban u nekoj islamskoj zajednici, ona nee zastraniti.
Ovo je kazivanje simbolino jer iskazuje znaaj turbana, jednog od
najljepih pokrivaa za glavu u Svijetu. Noenje turbana odreuje, u
stanovitom smislu, uspravno dranje glave te stalno podsjea ovjeka na
njegovu ulogu Allahova predstavnika na zemlji.
Teko je u tradicionalnoj islamskoj odjei, bilo da se radi o 'abayama,

galabijama, alvarama i si., biti agnostik ili ateist, jer takva odjea
iskazuje duhovnu ulogu ovjeka kao Allahova predstavnika na zemlji.
Gubitak tradicionalne islamske odjee, poput gubitka tradicionalne
islamske arhitekture i urbane teksture, predstavlja najveu katastrofu za
cjelokupnu i sveobuhvatnu islamsku civilizaciju, unutar koje muslimani
ive i diu, od poetaka islamske povijesti.
Nakon odjee, predmeti koji najvie utjeu na ovjekovu duu, na
najintimniji nain su predmeti i alati iz svakodnevna ivota, poput tepiha
na kojem sjedimo, prekrivaa na koji serviramo hranu, pribora kojim se
prilikom jela sluimo, posuda iz kojih pijemo itd. Islamska civilizacija je
veliku panju pridavala tzv. sporednim predmetima, koji, ustvari, imaju
na ovjeka daleko vei utjecaj nego muzejske slike koje on vidi moda
jednom ili dvaput godinje ili, u najboljem sluaju, jednom nedjeljno. Iz
tog razloga ti predmeti predstavljaju glavnu kategoriju islamske
umjetnosti. Podsjetimo se znaenja tepiha: ne samo perzijskih ilima koji
su do dananjeg dana ostali, moda, najljepim i formom najbogatijim u
Svijetu, ve i onih nastalih u Anatoliji, Afganistanu, Berberu i ostalim
podrujima islamskog svijeta i koji se ubrajaju meu remek-djela
tkalake djelatnosti ilima u Svijetu. Prisjetimo se, takoer, i ostalih
predmeta, poput prekrasnih radova u staklu nastalih u Siriji, batika iz
malajskog kruga, bronzanih predmeta mamelukog Egipta ili radova u
drvu s Indijskog potkontinenta i podruja Sjeverne Afrike, i meu svima
njima moemo nai vrhunce islamske umjetnosti u svakoj pojedinoj vrsti.
Svi su ti vidovi umjetnosti imali vrlo znaajnu ulogu u stvaranju
islamskog okruenja ljepote, uzvienosti i mira, unutar kojeg muslimani
ive i diu.
Naravno, perzijske, a nakon njih i mogulske i turske minijature, koje
su bile pod utjecajem perzijskih, tvore remek- djela umjetnosti i
odraavaju vrhunac umijea slikarstva unutar islamskog svijeta.
Ove minijature, osobito one iz timurs- kog i safevijskog perioda, u
cijelom su Svijetu potovane kao izrazita umjetnika ostvarenja.
Perzijske minijature dostigle su vrhunac izraaja, zadivljujui sa
stanovita izvedbe detalja, kombinacije boja kao i zbog njihova
nenaturalistikog tretmana likova i formi. No, ne smije se izgubiti iz vida
injenica da je minijatura uvijek bila povezana s umjetnou ukraavanja
knjiga i da se nazivala minijaturom upravo zbog toga to nikada nije bila
velikih razmjera. Islamski senzibilitet je, mada nikada nije odbacio figuru,
osim u odnosu prema Allahu i Poslaniku, bio mnogo otvoreniji prema
geometrijskom i apstraktnom arabesknom uzorku te figurativnu
umjetnost nije drao sreditem svojih umjetnikih preokupa- cija.I tako,
dok su minijature pridonijele slavi umjetnikog naslijea islama, one ipak
nisu imale znaaj koji su uivale kaligrafija, arhitektura i urbanizam.
Primjerci Kur'ana iz ma- melukog i timuriskog perioda predstavljaju, u

stanovitom smislu, vrhunac vizualnih umjetnosti, u uporedbi s im su ak

i najvea djela slikarstva, poput onih slikara Bihzada, od manjeg
vjerskog i duhovnog znaenja.
Utjecaj islamske umjetnosti
Umjetnika tradicija islama ostavila je velik peat ne samo unutar
islamskog svijeta, ve takoer i unutar civilizacija koje su je okruivale.
Na Istoku, npr., i sama je islamska umjetnost bila u odreenoj mjeri pod
utjecajem kineske umjetnosti, to je uoljivo u perzijskom slikarstvu
minijature, dok je ona u kineskoj umjetnosti ostavila svoj trag u mnogim
oblastima - od izrade vaza do izvedbe tepiha. Na sline primjere
nailazimo i u umjetnikoj tradiciji Indije, gdje u
mjestima poput Fatehpur Sikri susreemo spoj islamske i hinduske
umjetnosti, a u duhu same islamske umjetnosti nastaju neka od remekdjela islamske umjetnosti uope, kao to je Tad Mahal.
to se tie Zapada, raznorodni obziri islamske umjetnosti, preko
poezije i muzike do arhitekture, ostavili su dubok trag na mnoge aspekte
srednjovjekovne umjetnosti Evrope - od izvedbe lukova u arhitekturi do
odslikavanja latinskih i hebrejskih manuskripta iz 13. i 14. stoljea.
Osobito to se tie idovske umjetnosti, ne samo na podruju panije,
ve i Maroka, Jemena, Perzije i Egipta, ova je umjetnost ostala duboko
povezana s islamskom. Lukovi i unutranja dekoracija sinagoga u
Kordobi i Toledu do dananjeg dana odraavaju bliskost meuodnosa
dekorativne i ornamentalne umjetnosti sinagoge i damije.
Uz to, odslikavanje hebrejskih manuskripta, bilo da oni potjeu iz
Perzije ili panije, odraava povezanost umjetnikog svijeta u kojem su
ivjeli idovi i onog u kojem su ivjeli muslimani i s kojim su oni esto
blisko suraivali u toku dugih stoljea i to u raznorodnim umjetnikim
oblastima, ukljuujui i muziku.
Rije - dvije o muzici
I na kraju, prije nego zakljuimo ovo izlaganje, treba poneto rei i o
muzici. Neki su od uenih voa, alimi, smatrali muziku zabranjenom
(haram), dok su je drugi drali dozvoljenom za one ije strasti muzikom
ne postaju uspaljene. Bilo kako bilo, na ovo pitanje pravnici nisu nikada
u toku islamske povijesti odgovorili na kategoriki nain, a glazba se za
to vrijeme intenzivno razvijala u razliitim islamskim zemljama, uveliko
iskljuivo na vjerski i duhovni nain. Postoji, dakako, i vojna muzika i
muzika nastala meu seljacima u vrijeme etve i u slinim prigodama, i
koja je vie folklornog karaktera. No, postoje, takoer i klasine muzike
tradicije, od kojih su glavne unutar islamske civilizacije:
arapska, perzijska, turska i indo-muslimanska ili sjevernoindijska, koja je
danas poznata pod imenom indijske muzike, mada vec'ina dananjih

izvoaa ove muzike nosi muslimanska imena. Ove muzike kole u

velikoj mjeri odraavaju unutranji karakter ove umjetnosti u islamskom
svijetu. To nije umjetnost koja se koristi za odreene drutvene namjere,
kao to je to, npr. plesna muzika, na koju nailazimo na Zapadu. Ona je
povezana s mistikom poezijom i vjerskoduhovnim kontemplativnim
stanjima. Takva se muzika u toku stoljea uglavnom razvila kroz djelo
velikih islamskih mistika, kao to su sufije Delaluddin Rumi i Amir
Khusrew. Na ovaj nain tradicionalna muzika ue se povezala sa
knjievnou, osobito poezijom, pruajui savren medij za potovanje
Allaha i duboko podsjeanje na Njega.
Naravno da je uenje asnog Kur'ana, kao to je ve reeno,
vrhunsko umijee povezano sa zvukom i ono predstavlja vrhunsku
"muziku" u islamu, mada se za to nikada ne koristi taj pojam. Uenje
Kur'ana je u stanovitoj mjeri protu- muziko iskustvo za duu muslimana
i izvor je etosa klasinih kola muzike koje su se razvijale tokom stoljea,
kao to je i kur'anski tekst izvor knjievnosti islamskih naroda. Na isti
nain, Kur'an suptilno sadri principe i predstavlja izvorite duha
islamskih vizualnih umjetnosti: bilo da se radi o kaligrafiji, koja je,
izvorno, bila izravno vezana s tekstom Kur'ana, ili arhitekturi, koja stvara
prostore u kojima musliman, u toku svog ivota, slua nebesku ljepotu
Allahove Rijei koja odzvanja iz mihraba itavim prostorom damije, te iz
munare, i ire: cjelokupnom islamskom urbanom okolinom.
Sedmo poglavlje
ISLAMSKI SVIJET U SUVREMENO DOBA
Islamski svijet danas se protee od Atlantika do Pacifika, od june
Indije i srca Afrike do Sibira, Albanije i Bosne, a njegova je prisutnost
znaajna i u ostalim podrujima Evrope i Amerike, kao i u sredinjim i
junim zonama Afrike. Danas ivi vie od milijardu muslimana, kako
unutar Daru'l-islama, tako i kao manjinski narodi u drugim zemljama.
Sama vjera - islam - jo uvijek je iva i jaka, no civilizacija koju je islam
stvorio u velikoj je mjeri odumrla, s obzirom na dugotrajne napade iz
razliitih smjerova. Uslijed ovih napada, i materijalnih sila i stranih
svjetonazora, znatan je dio ove civilizacije uniten, mada su brojni njeni
elementi preivjeli. Islamska arhitektura i urbanizam, nauka i filozofija,
umjetnost i knjievnost, djelomino su ili uniteni ili izmijenjeni, kao rezultat dominacije suvremene zapadnjake civlizacije; no ipak, oni nisu u
potpunosti iezli i u stanovitoj mjeri jo uvijek pokazuju znakove ivota.
Drutvena struktura islamskog svijeta, kao i njegove politike i
ekonomske institucije, bile su takoer suoene sa vrlo snanim
pritiscima u proteklih nekoliko stoljea. Uslijed toga, unutar tijela politike
i drutvene strukture islamskog svijeta stvorene su napetosti i

poremeaji koji su doveli do dananje situacije u kojoj islam i dalje

snano ivi meu muslimanima, no u kojoj su civilizacija i drutveni
poredak stvoreni tom vjerom znatno oslabljeni i suoeni sa izazovima
nevjerojatnih razmjera, i bez premca u povijesti islama, od vremena
njenih poetaka.
Kako bi se u potpunosti razumio poloaj islama, njegovog drutva i
civilizacije u suvremenom svijetu, nuno je osvrnuti se na poetke ovih
izazova suvremene civilizacije Zapada kao i na nain na koji je islamski
svijet na njih odgovorio. Prvi su izazovi suvremenog Zapada na islamski
svijet zapoeli u doba velikih svjetskih istraivanja i u periodu, u
evropskoj historiji, poznatom pod imenom renesansa, odnosno u 16. i
17. stoljeu. Ve su u to vrijeme Portugalci, panjolci, Holanani, a
ubrzo i Britanci te, konano, Francuzi nastojali prisvojiti islamske zemlje.
Pomorski putevi Indijskim okeanom, koji su bili od velike ekonomske
vanosti za islamski svijet, u veoj su ili manjoj mjeri bili zaposjednuti od
strane evropskih pomorskih sila i tako su, postepeno, te velesile poele
prodirati na kljune svjetske teritorije.
U toku tog perioda, kolonizirani su dijelovi jugoistone Azije, koji su
do danas ostali znaajnim dijelom Daru'l- islama, kao to su to bili i
dijelovi Afrike i Indije, dok su, s rastuom moi Rusije kao nacije,
muslimani sjevernih podruja islamskog svijeta, npr. sjevernokaspijskih
podruja i zona Sredinje Azije, poeli osjeati pritisak nove evropske
sile. Osmansko carstvo, Perzija i Sjeverna Afrika ostali su netaknuti
neto dui vremenski period, no ve u 18. stoljeu ak je i srce
islamskog svijeta poelo osjeati opasnost od zapadnjakog osvajanja,
mada nije tada stvarno kolonizirano, a veliki dio nee nikada ni biti
izravno osvojen.
Dogaaj koji je uzrokovao buenje islamske svijesti pred izravnom
opasnou i izazovima Zapada bio je Napoleonov napad na Egipat
1798. g. Taj dogaaj oznaava vrstu prekretnice koja je posvjedoila o
transformaciji islamskog svijeta u pogledu svijesti i izmjene stava prema
Zapadu. udno je kako gotovo tri stoljea, dok je Zapad postajao sve
snaniji, vojno i ekonomski, i dok su se na Zapadu zbili renesansa,
nauna revolucija i ostali kljuni dogaaji, srce islamskog svijeta ostaje
manje-vie nepristupano i nezainteresirano, pokazujui vrlo malo
zanimanja za ono to se u Evropi doga
a. Nekoliko je izaslanstava Osmanskog carstva, Perzije i Maroka
posjetilo Evropu i predoilo pisane opise tog kontinenta, no glavno tijelo
islamskog svijeta ostalo je uglavnom nezainteresirano za Zapad, ak i
onda kad su njegovi udovi bili ugroeni od strane kolonijalnih sila
njihovom dominacijom u tom periodu.
Nakon Napoleonovog osvajanja Egipta muslimani su poeli uviati
kako se nad islamskim svijetom nadvija velika tragedija. Nakon

osvajanja Egipta uslijedilo je zaokruenje britanske dominacije nad

Indijom te slom moi Osmanskog Carstva i Perzije, kao posljedica velikih
bitaka, poput one na Krimu i ratova izmeu carske Rusije i Perzije, zbog
kojih je islamski svijet izgubio znatan dio teritorija koji mu je do tada
pripadao. Gubitak moi islamskog svijeta doveo je do znatnog ispitivanja
savjesti i razliitih vidova reakcije. S islamske take gledita, uspjeh koji
su muslimani imali u Svijetu, u toku njihove povijesti, bio je znak i
posljedica kako istine islama tako i njihove vrste privrenosti uz tu
Istinu, jer kako Allah u Kuranu kae: Ako vas Allah pomogne, nad vama
pobjednika biti nee! (111:160). Iz tog razloga se mnogim muslimanskim
misliocima uinilo da je neto uistinu ozbiljno krenulo naopako s
povijesnim tokom i sa samim islamskim svijetom, neto to nije bilo tek
prolazno i posve svjetovne prirode, ve je u sebi sadravalo gotovo
"kosmike dimenzije".
Postojale su tri mogue reakcije koje su muslimani, svjesni izazova
Zapada i elei na njih odgovoriti, mogli iskazati. Prva je bila nastojati
vratiti se "istoi" rane islamske povijesti, na temelju uenja Kur'ana i
hadisa, tvrdei kako su kasnije promjene, dodaci i razvoji islamske
historije bili uzroci slabosti muslimana te da se oni, stoga, trebaju vratiti
izvornim uenjima Kur'ana i Poslanika, kako su razumjeli "preci" (selef),
uime ponovnog jaanja islama. Ova je grupa predloila da muslimani
trebaju odbaciti sav filozofski i umjetniki razvoj islamske civilizacije,
lahak nain ivota velikih gradova kao i rasko i nerazboritost koji to
prate. Taj povratak, tvrdili su, dovest e do ponovnog jaanja islama.
Druga je mogu nost bila tvrditi kako je bilo nuno modificirati i
modernizirati islam kako bi se on prilagodio napadima Zapada svojim
vlastitim svjetonazorom, filozofijom i ideologijom. Trea je mogunost
leala u tvrdnji kako e, prema brojnim hadisima, doi dan u kojem e
prisila zamijeniti pravdu, a stvarni e Islam ieznuti, to e dovesti do
pojave Mehdija, te, konano, do konca Svijeta. Prema sljedbenicima
ovog stava, zbivanja u islamskom svijetu samo potvruju ono to je bilo
predskaza- no u tradicionalnim islamskim izvorima. U prvim desetljeima
13./19. stoljea ovi su se stavovi javili u raznim podrujima islamskog
svijeta.
to se tie prvog navedenog stava, njegovi se korijeni trebaju traiti
unutar samog islamskog svijeta, u pojavi linosti poput Muhammeda Ibni
'Abdu'l-Wehhaba u Arabiji, koji je teio povratku vrlo strogim pravnim
tumaenjima uenja Kur'ana i hadisa. Na sljedbenike ovog tipa
tumaenja islama obino se, u engleskom govornom podruju, upuuje
kao na "fundamentalistike reformatore", mada termin "fundamentalist"
nije sasvim pogodan u navedenom kontekstu, osobito uslijed svog
novog znaenja, steenog u posljednjih dvadeset godina. Linosti poput
Wehhabija i njegovih sljedbenika postajale su tim snanije to se utjecaj

Zapada snanije osjeao unutar islamskog svijeta. Pristalice ovakvih

pokreta nisu se samo snano opirale zapadnjakoj civilizaciji ve i nauci,
filozofiji i umjetnosti na nain na koji su se oni razvili unutar samog
islamskog svijeta. Ono to su oni naglaavali bio je znaaj upotrebe
erijata i vanost vraanja izvornim naelima islama, onako kako su oni
bili protumaeni u ranom islamskom drutvu, osobito od strane hanbelija
i nekolicine kasnijih pravnika, poput Ibni Tejmijje.
Druga grupa, poznata pod imenom "modernisti" ili "modernistiki
reformatori", obuhvaa vrlo irok spektar mislilaca, od kojih su neki
nastojali proiriti ideju nacionalizma, s obzirom da se ona tada razvijala u
Evropi, i na islamski svijet, to je dovelo do prvih teoretiara ne samo
arapskog ve i turskog i iranskog nacionalizma u kasnom 19. i ranom 20.
stoljeu. Ostali su nastojali iznova povezati islamski svijet, sli
jedei uenja Demaluddina el-Afganija, koji je teio, s jedne strane,
povratku politikom jedinstvu islamskog svijeta onako kako je ono
postojalo u prvim stoljeima islamske povijesti, te da, s druge strane,
bude pretea odreenih modernistikih ideja. Teko ga je, stoga, tono
klasificirati bilo kao modernista bilo kao fundamentalistikog reformatora,
poput 'Ibn Abdu-Wehhaba. ta vie, neki su El-Afganijevi sljedbenici
pokazivali tendencije kojima su svrstavani meu funda- mentalistike
reformatore, dok su drugi, poput njegovog najpoznatijeg uenika,
Egipanina Muhammeda 'Abduhua, pokuavali modernizirati samu
islamsku teologiju pridajui razumu mnogo znaajniju ulogu u vjerskim
pitanjima. S obzirom da je bio rektor El-Ezhera i egipatski muftija,
'Abduhu je bio izuzetno znaajna linost u kasnom 13./19. stoljeu,
mada se nije dugo zadrao na tom poloaju. No, njegov se utjecaj
nastavio i u 14./20. stoljeu meu znatnim brojem modernistiki
nastrojenih arapskih mislilaca.
Na modernistike se trendove moe naii i u ostalim islamskim
zemljama. Javio se, tako, i Zia Gokalp u Turskoj, koga je osobito
zanimao razvoj takve islamske sociologije kojom bi se razdvojio islam,
onako kako se on tradicionalno shvaao, od domena javnog ivota.
U Indiji su se javili brojni modernisti, poput Sir Sejjida Ahmeda Khana,
koji je nastojao utemeljiti obrazovni sistem prema zapadnjakim uzorima
kako bi poboljao poloaj muslimana za vrijeme britanske vladavine.
On je, takoer, bio i strastveni modernist u svojim interpretacijama
Kur'ana i osnova islamske Objave.
U modernistikoj grupi unutar islamskog svijeta u toku 13./19. i ranog
14./20. stoljea moe se uoiti razlika izmeu, s jedne strane, Arapa,
Perzijanaca i Turaka, ije je poznavanje Evrope bilo posredno s obzirom
na tadanju neraspros- tranjenost evropskih jezika u podrujima iz kojih
su oni potjecali, te muslimanskih mislilaca iz Indije, koji su s Evropom bili
izravno upoznati s obzirom na njihovo dobro poznavanje engleskog

jezika koje je bilo posljedica tipa kolonijalizma koji je Engleska u Indiji

provodila. Indijski su muslimani poeli na engleskom jeziku pisati o
razliitim islamskim temama i tako je nastala itava sila apologetskih
spisa kojima se nastojao odbraniti islam od napada misionara i
zapadnjaka. U ovom se kontekstu moemo prisjetiti djela Amira 'Alija,
poznatog indijskog muslimanskog pisca, napisanih na engleskom jeziku.
No, moda je, ipak, najutjecajnija linost iz svijeta indijskog islama bio
Muhammed Iqbal, koji je istovremeno bio i filozof i pjesnik, ovjek koji je
nastojao iznova oivjeti jedinstvo islamskog svijeta i pobuditi kod
muslimana svijest o njihovoj vlastitoj civilizaciji i identitetu, no koji je i
sam bio pod dubokim utjecajem evropske filozofije 13./19. stoljea te
tumaio mnoge filozofske ideje koje uope nisu u skladu s
tradicionalnom islamskom milju.
Trea navedena grupa je ona iji su lanovi oekivali odreene
eshatoloke dogaaje i koja je takoer nala sljedbenike u islamskom
svijetu s pojavom brojnih linosti, u toku 13./19. stoljea, koje su za sebe
tvrdile da su Mehdi ili "vrata" (bab) do Mehdija i koje su zapoele vjerske
pokrete sa znaajnim, kako politikim tako i vjerskim posljedicama. Neki
od njih, poput sudanskog Mehdija, Osmana dan Fadija u zapadnoj Africi
te utemeljitelja mudahidunskog pokreta u sjeverozapadnoj indijskoj
provinciji, stvorili su nove politike entitete i imali, ustvari, mnogo
znaajniji uspjeh protiv daleko snanije, tadanje zapadnjake
kolonijalne vojne moi. Drugi su, poput Sejjida Muhammeda Baba u
Iranu, otvorili put kontroverzama unutar i'izma, to je, konano, kroz
njegova uenika Behaullaha, dovelo do utemeljenja novog vjerskog
pokreta koji se potpuno odvojio od islama i zatraio za sebe novu
vjersku formu.
Uz ova tri vida reakcije, koje su vatreno prouavali brojni naunici i na
Zapadu i u islamskom svijetu, treba se takoer podsjetiti da je
tradicionalni islam isto tako trajao u tom periodu, kako na nivou erijata
tako i unutar sufijskih redova, i da je, ustvari, dolo do obnavljanja i
oivljavanja ivota potpuno tradicionalnog karaktera, to je od velikog
znaaja. To ukljuuje, npr. utemeljenje derqawijskog i senusijskog reda u
Sjevernoj Africi koji su prouzrokovali glavne vjerske i, u sluaju ovog
posljednjeg, ak politike transformacije. Senusijski red bio je rasprostranjen u Cyranaici i na poslijetku je doveo do
utemeljenja i nezavisnosti Libije. Moemo, takoer, spomenuti i
tidanijski red u Sjevernoj Africi koji se ubrzo proirio i u Zapadnoj Africi i
koji je, u velikoj mjeri, bio zasluan za islamizaciju tog prostora u toku
13. i ranog 14. stoljea. Isto su tako i neke od velikih vojnih linosti, koje
su postale nacionalni heroji u islamskom svijetu pruajui otpor
dominaciji Zapada, poput Abdu'l-Kerima i Amira Abdu'l-Qadira u
Sjevernoj Africi ili Ismai'ila na Kavkazu, bile povezane sa sufijskim

redovima dovodei do oivljenja ovih redova koji su postali polovima oko

kojih se odvijao otpor protiv evropske prevlasti.
U toku kasnog 13. i veim dijelom 14.stoljea, odosno, prema
kranskom raunanju vremena, 19.i veeg dijela 20. stoljea, pritisak je
Zapada nad islamskim svijetom i dalje trajao i, ustvari, tek onda stvarno
ojaao. Hiljadugodinji je odgovor, ipak, postupno odumirao, kao to je i
u prirodi ovakvih pokreta, no ostala su dva vida reakcije, tanije pokreta,
vezana uz fundamentalistiku reformu i modernizam, koji su nastavili
djelovati u razliitim oblicima sve do Drugog svjetskog rata nastojei
uglavnom ili ostvariti politiku nezavisnost islamskog svijeta ili ponovo
uspostaviti islamske norme ivota utemeljene na erijatu. Mnoge od
bitaka voene protiv evropske dominacije vodili su, ustvari, lanovi grupa
snanih fundamentalistikih tendencija. Moramo se ovdje prisjetiti uloge
grupa poput Ikhwanu'l muslimin i Selefijjah u Egiptu ili Dema'at-i islami
koja je bila aktivna prije podjele Indije i koja je kasnije nastavila djelovati
u Pakistanu, kao i ostalih pokreta ove vrste u ranim desetljeima 20.
stoljea.
Nakon zavretka Drugog svjetskog rata postepeno je sav islamski
svijet stjecao svoju politiku nezavisnost. Jedna nakon druge, zemlje
poput Sirije i Libanona na arapskom Istoku; Maroka, Tunisa, Libije i
kasnije Alira u sjevernoj Africi; Pakistana i Bangladea na Indijskom
potkontinentu; Indonezije i Malezije u jugoistonoj Aziji, te mnogih drugih
zemalja Afrike i Perzijskog zaljeva postajale su neovisne. U skladu s tim
cvjetala je i nada da e stjecanjem politike neovisnosti
uslijediti i kulturna, vjerska i socijalna neovisnost islamskog svijeta
dostiui novi stepen intenziteta. No ipak, ta nada nije ispunjena s
obzirom da je stjecanjem politike neovisnosti nastupila jo snanija
ekonomska ovisnost te jo dublje kulturoloko prodiranje Zapada u
korpus islamskog svijeta. to je neka islamska zemlja bila uspjenija u
koritenju suvremene tehnologije, obrazovanja i nauke, istovremeno je i
snanije bila izloena kulturnoj batini zapadnjakih vrijednosti, to
povrno promatrajui nije imalo nikakve veze s tehnologijom i naukom,
no to je u biti itekako s time isprepleteno. Rezultat ove daljnje
kulturoloke podreenosti bila je snanija prijetnja i islamu i islamskoj
civilizaciji, otkuda proizlaze i novi vidovi reakcija u toku posljednjih
nekoliko dese- teljea u cilju ouvanja jedinstva islama te njegova
identiteta i vitalnosti.
Te reakcije islamskog svijeta nakon Drugog svjetskog rata zapoele su,
takoer, u vrijeme kada Zapad postepeno poinje gubiti svoju
samouvjerenost i kada modernistiki pokret unutar islamskog svijeta, koji
je propovijedao puku imitaciju Zapada, vie nije mogao iznai odreen i
jasan model koji bi slijedio. Prije svega, marksizam i socijalizam, koji su
zagospodarili Istonom Evropom i Rusijom, takoer su uli u arenu

modernistike misli unutar islamskog svijeta, za razliku od ranijeg

perioda u kojem su se modernisti okretali iskljuivo kapitalistikom i
liberalnom Zapadu. Potom, poelo se iznova promiljati i dovoditi u
pitanje i postojee zapadnjake modele razvoja i drutvenih mijena kao i
pitanje znaenja filozofije, nauke i tehnologije, i to unutar samog Zapada.
Velike nedae dvaju ratova, slijepa ulica koju je Zapad stvorio kao
rezultat svog jednostranog i materijalistikog svjetonazora, koji se ne
odraava samo kroz suvremenu nauku, ve i u velikom dijelu suvremene
misli, ekoloke katastrofe koje je uzrokovala industrijska revolucija i
njene posljedice, slom socijalne strukture u velikim gradovima Zapada sva ova kao i mnoga druga dogaanja navela su mnoge muslimanske
mislioce unutar islamskog svijeta da ponu ispitivati vrijednost pukog
slijeenja Zapada kao uzora. Tako se unutar islamskog svijeta javio velik
broj mislilaca koji su nastojali iznai druge puteve od onih pukog
slijeenja kako bi ouvali identitet islamskog svijeta i njegove vrijednosti,
mada je taj svijet jo uvijek bio u poloaju ovisnosti o Zapadu, na ovaj ili
onaj nain - uslijed vojnih, tehnolokih i ekonomskih potreba. Cjelokupan
je, tako, suvremeni sistem doveden u sumnju od velikog dijela
muslimanske inteligencije, dok je, s druge strane, Zapad i dalje
dominirao nad islamskim svijetom u mnogim podrujima.
Tek sa svim tim okolnostima na umu moemo se osvrnuti na
dogaaje i reakcije koje su se zbile unutar islamskog svijeta u posljednjih
nekoliko desetljea i od kojih su neke bile intelektualne, neke kulturne
prirode, neke drutvene, neke politike, neke umjerene, a neke
neobuzdane, a koje su sve utjecale na razumijevanje islamskog svijeta
unutar cjelokupnog ovjeanstva kao i na meusobno razumijevanje
samih muslimana. Ove su injenice odigrale osobito znaajnu ulogu
unutar mlae generacije iji su lanovi bili pod snanim utjecajem kako
Zapada tako i reakcija unutar islamskog svijeta protiv prodiranja Zapada
u toku posljednjih desetljea.
U toj poziciji, u kojoj je islamski svijet postepeno stjecao politiku
neovisnost nakon Drugog svjetskog rata, za sva svoja podruja izuzev
onih unutar Sovjetskoga Saveza i Kine te potpadajui sve vie pod
ekonomsku i kulturnu dominaciju Zapada, brojni su odgovori i reakcije
nicali unutar islamskog svijeta, i oni traju sve do danas. Zbog
jednostavnosti, ove vrlo raznorodne i ponekad sloene reakcije i pokrete
moe se, opet, podijeliti u modernistike, one koje idu za ponovnim
oivljavanjem vjere (revivalistike) ili one koje danas Zapad naziva
fundamentalistikim, potom milenaristike.*
Modernistika grupa nastavila je s naporima i u ovom periodu, kao to je
to inila i u ranijim desetljeima ovog stoljea, nastojei osigurati
modernistiko tumaenje islama i islamske misli kako bi se ono
prilagodilo zapadnjakim idejama i ideologijama, te, takoer, sve

donedavno, i sa socijalistikim i komunistikim ideologijama meu

jednim brojem ljudi u odreenim krugovima. U toku posljednjih nekoliko
desetljea postepeno je stariji zapadnjaki liberalizam, koji je imao velik
broj sljedbenika u islamskom svijetu, poeo veh- nuti u mnogim
zemljama, dok je pomodarstvo socijalizma, u formi arapskog socijalizma
ili islamskog socijalizma, ubrzo postalo popularno.
* milenarizam/hilijazam, hilias, gr. - hiljadu = uenje o buduem hiljadugodinjem kraljevstvu Boijem na zemlji (Klai) prim. prev.) te, konano,
odgovor samog tradicionalnog islama.
No, ni jedna od ovih ideologija nije bila u stanju rijeiti dublje
probleme s kojima je bio suoen islamski svijet. Kao posljedica toga,
modernistika su tumaenja, i na politikom i na kulturnom planu, manje
- vie bila u defanzivi i oslabljena u posljednje vrijeme u uporedbi sa
stanjem koje je vladalo u ranijim desetljeima ovog stoljea. No, one
ipak nisu, ni u kojem vidu, izumrle. Znaajan je broj islamskih mislilaca,
kako unutar islamskog svijeta tako i onih koji ive u Evropi i Americi,
nastojao doi do novog tumaenja islama, koje se kretalo u rasponu od
ponovnog ispitivanja autentinosti had- isa do kritike tradicionalnog
razumijevanja kur'anskog teksta na nain kritikih biblijskih komentara
na Zapadu, do preispitivanja osnova erijata u podruju vjere te do
otvaranja islamske misli i prihvaanja ideja Zapada u podrujima filozofije, politike, sociologije i ekonomije. Uz to, postojao je, a i danas postoji,
stanovit broj muslimana koji su postali sekularizirani i koji predstavljaju
sekularistike sile unutar islamskog svijeta te tako nisu, strogo govorei,
islamski mislioci s naklonom modernizmu. Pa ipak, treba i njih promatrati
uza sve ostale moderniste prilikom izrade prikaza sadanje situacije
islamskog svijeta.
Gotovo sva vanija ideoloka stajalita i filozofije koje su bile
moderne na Zapadu u toku proteklog stoljea: od evolucionizma i
progresivizma do egalitarizma, marksizma, socijalizma,
egzistencijalizma, pozitivizma i sve ostale kole miljenja koje obuhvaa
modernizam kao takav, imale su svoje sljedbenike ili barem djelomine
sljedbenike unutar islamskog svijeta. Neki su od ovih sljedbenika ak
pokuali stvoriti sintezu izmeu islama kao religije i zapadnjake misli,
lijevo obojene, osobito u toku nekoliko prolih desetljea. U toku tog
perioda, mnogi elementi izvedeni iz ljeviarskih ideologija prodrli su u
islamski svijet pod platem izraza preuzetih iz jezika Kur'ana i hadisa,
kao i klasine islamske misli. Neki su ak pokuali promijeniti islam kao
religiju u ljeviarsku ideologiju.
to se tie tendencije ponovnog buenja vjere (revivalism) ili onoga
to Zapad danas naziva novim valom fundamentalizma, (mada taj pojam
uope nije taan kada se primijeni na islam), ovaj vid reakcije ne samo

da se nastavio u toku posljednjih nekoliko desetljea na djelovanje

ranijih grupa poput onih muslimanske brae, Dema'at-i islami u
Pakistanu, koje je utemeljio Mewlana Mewdudi, i pokret Selefijjah, vezan
uz linosti poput jednog Reida Ridaa, koji je imao snane sljedbenike u
Egiptu i Siriji kao i samoj Arabiji, ve se iskazao u toku posljednjih
petnaest godina na politiki aktivniji nain, ak u nekim sluajevima kroz
revolucionarne pokrete, poput onog ajatollaha Khomeinija u Iranu, ija u
Libanonu te islamskih pokreta u Egiptu i Aliru.
itav fenomen buenja vjere ili tzv. fundamentalizam vrlo je sloen i
pokriva itav dijapazon - od umjerenih oblika koji se veu uz puritanske i
obnoviteljske pokrete reformatora iz 13. i 14. islamskog stoljea do
tipova pokreta koji, nastojei iznova potvrditi primat erijata, uveliko
koriste jezik i ideje revolucionarne i ideoloke misli Evrope 19. stolja.
Nije, dakle, ovdje mogue dati jedan opi opis koji bi pokrio svaki aspekt
svih ovih fenomena poznatih pod imenom vjerske obnove ili
fundamentalizma. No, ipak, moe se utvrditi da veina ovih pokreta dijeli
neke zajednike karakteristike, a te su, s jedne strane, briga za
ouvanjem i obnovom erijata, politike i socijalne neovisnosti
muslimana kao i suprotstavljanje zapadnjakim drutvenim normama, a
s druge strane, pasivan stav i indiferentnost prema prodiranju zapadnjake nauke, tehnologije, raznorodnih vidova zapadnjakih
upravno-rukovodnih institucija kao i naina razmiljanja koje prati
prihvaanje tehnologije. Gotovo svi ovi pokreti, takoer, ne uviajui
znaaj islamske umjetnosti, arhitekture i urbanizma pokazuju vrlo malo
razumijevanja za potrebu ouvanja umjetnikog i estetskog islamskog
okruenja te njegovu zatitu od nametanja zapadnjakih normi.
Ovakav stav uvrijeen je i za pitanje islamske intelektualne tradicije koju
ovi pokreti uglavnom zanemaruju, osim onih vidova koji se tiu izravno
vjere, pravnih pitanja i vjerske prakse (rituala). Ustvari, ni jedan od ovih
pokreta nije vodio ka procvatu islamske misli ili umjetnosti, filozofije ili
knjievnosti.
U vezi s ovim pokretima obnove, no ne i identian s njima, stoji i
pokret milenarizam ili mehdizam koji se, kao to je ve navedeno,
iskazao 1820., 1830., odnosno u drugoj polovici 13. islamskog stoljea,
kada su muslimani po prvi puta postali u potpunosti svjesni svoje
podreenosti Zapadu. U toku posljednja dva desetljea, razliiti su
pokreti u tako udaljenim dijelovima islamskog svijeta, kao to su Nigerija
i Iran, pokazivali unutar sebe mehdistike elemente. Postoje tako oni koji
vjeruju da neuvena podreenost islamskog svijeta, koji ukljuuje gotovo
milijardu ljudi, od vanjskih sila a protiv koje muslimani nisu bili u stanju
mnogo uiniti, oznaava pojavu dogaaja eshatoloke prirode.
Oni vjeruju da se postojei problemi mogu rijeiti jedino izravnom
Allahovom pomoi i Njegovim uplitanjem u povijest.

U odreenim su sluajevima ovi, obino tradicionalni i poboni,

osjeaji i stavovi ipak bili prevladani ili izmijeani s revolucionarnim
idejama i gibanjima koja su se zbivala posljednjih desetljea. Zbog toga
nije uvijek mogue povui jasnu crtu izmeu revolucionarnih i
mehdistikih elemenata u odreenom pokretu. Ustvari, itav ovaj
fenomen ne razlikuje se znaajnije od onoga to se deavalo u
odreenim periodima evropske povijesti kad su milenaristiki pokreti
(pokreti adventa - prim. prev.) unutar kranstva vodili do revolucionarnih drutvenih ili ponekad politikih pokreta.
Vano je pri tome spomenuti da se transformacija islama iz vjere i
sveopeg naina ivota u ideologiju moe uoiti u mnogim suvremenim
pokretima vjerske obnove, kao i unutar mnogih modernistikih pokreta.
Obje grupe zaboravljaju da je rije "ideologija" ustvari potpuno
zapadnjaki pojam, koji ne nalazi podudarnosti u klasinoj islamskoj
misli niti se ak moe lahko prevesti na arapski ili neki drugi islamski
jezik. Pretvarajui islam u ideologiju, ak i vjerski obnovitelji koji stoje u
suprotnosti Zapadu, barem u svojim javnim izjavama, esto slijede
trendove misli koji se uveliko veu na povijest zapadnjakog svijeta, gdje
je religija u mnogim dijelovima bila pretvorena u ideologiju, a potom,
konano, u sekularnu ideologiju, kao to se moe vidjeti na primjeru
marksizma.
Uza sve ove reakcije unutar islamskog svijeta u toku posljednjih
nekoliko desetljea, tanije uz moderniste, obnovitelje ili
fundamentaliste, milenariste ili mehdiste, i tradicionalni se islam takoer
poeo potvrivati na intelektualnom, pa ak i drutvenom i umjetnikom
polju, na nain na koji ranije nije bio sluaj, osim unutar granica
odreenih zatvorenih krugova unutar islamskog svijeta. Muslimanski
pisci, koji pripadaju tradicionalnom islamskom krugu, razvili su snanu
djelatnost ne samo na islamskim ve i na evropskim jezicima kako bi
objasnili istine islama Zapadu i mladim muslimanima odgojenim u
zapadnjakim obrazovnim sistemima, bilo na samom Zapadu ili unutar
islamskog svijeta. Ovi su mislioci takoer nastojali iznai odgovore na
izazove Zapada, bilo da se radi o onima filozofske, naune, ekonomske,
socijalne ili tehnoloke prirode, temeljei svoje odgovore ne na emotivnim reakcijama ili jednostavnom suprotstavljanju pravne prirode, ve na
iskonskoj islamskoj intelektualnoj perspektivi. Otisnuli su se do samih
korijena razliitih zapadnjakih ideologija i kola miljenja koje stoje
suprotstavljene islamskom svjetonazoru, no ipak su utjecale na
muslimane. I tradicionalna je kola takoer bila vrlo aktivna u nastojanju
da iznova oivi principe islama, kako bi se oni primijenili na uvjete
suvremenog ivota.Ona je nastojala iznova promisliti, na osnovama
islamskog svjetonazora, temelje zapadnjake nauke i tehnologije i
suoiti se s izazovima moderne misli, nauke i tehnologije u njihovim

osnovama, a ne kroz puke emotivne

odgovore na njih.Tradicionalna kola je takoer nastojala sauvati i
oivjeti islamsku umjetnost i njene principe koji su bili ozbiljno zasjenjeni
u posljednjih nekoliko desetljea s naletom zapadnjake tehnologije i
zapadnjakih ideja koje se tiu arhitekture, unutranjeg dizajna,
urbanizma itd.
Pitanja znaenja i metodologije, kao i problemi ukljueni u oblast
prihvaanja zapadnjake nauke i tehnologije, bili su predmet interesa ne
samo tradicionalnih mislilaca ve i ostalih grupa, osobito modernista.
Dugo su vremena mnogi u islamskom svijetu slijedili misao
Demaluddina el-Afganija, koji je uio da je suvremena nauka tek
islamska nauka prenesena na Zapad, no koju kranski Zapad nije bio u
stanju prikladno tretirati i s njom se uspjeno sporazumjeti, za razliku od
muslimana koji nisu imali nikakvih problema u usklaivanju nauke i
religije. Iz toga je proizala injenica da je sve donedavno vrlo neznatan
broj muslimana promiljao probleme koji proizlaze iz prihvaanja
zapadnjake nauke i tehnologije. Taj naivni, pogrjeni sud o prirodi
suvremene nauke i dalje, u stvari, dijele i obnovitelji (fundamentalisti) i
modernisti. Obje grupe otvoreno pristaju uza slijepo prihvaanje
cjelokupne zapadnjake nauke i tehnologije, bez preispitivanja njenih
posljedica za islamski ivot i misao.
No, u toku nekoliko posljednjih desetljea, u ovoj se oblasti poeo
razvijati mnogo kritiniji stav. Vode se tako iscrpne diskusije o znaenju
islamske nauke, njenom odnosu s islamskom Objavom, odnosu
islamske i zapadnjake nauke i nainu mogue integracije zapadne
nauke u islamski svjeto-nazor. Konani odgovori na ova temeljna pitanja
nisu, ipak, iznaeni na nain koji bi bio prihvatljiv za cjelokupan islamski
svijet. Pitanja ostaju i dalje od gorue vanosti te se gotovo svake godine irom islamskog svijeta odravaju konferencije kako bi se doprlo do
razumijevanja ovih fundamentalnih problema.
Isto vrijedi i za pitanje tehnologije. Sve su se muslimanske zemlje
nastojale to bre industrijalizirati. I tek se danas iskazuju kako na
okolinu, tako i u vjerskom ivotu i drutvenom tkivu sve negativne
posljedice industrijalizacije, to je rezultiralo kulturnim poremeajem te
psiholokom i osobnom nelagodom, kao to je vidljivo u velikim
islamskim gradovima u kojima je industrijalizacija uspjeno provedena
do stanovitog stepena. Zbog toga su mnogi muslimani poeli mijenjati islamski stav prema suvremenoj zapadnjakoj tehnologiji. Znaajan se dio
misli danas u odreenim dijelovima svijeta pridaje pitanjima alternativne
tehnologije i razliitim nainima koritenja energije na takav nain da
muslimani nee jednostavno ponoviti sve greke koje je do danas uinila
zapadnjaka tehnologija, greke koje danas ugroavaju i sam opstanak
ivota na Zemlji.

Drugo vrlo aktivno podruje, u kojem su sudjelovali ne samo

tradicionalni muslimani ve i obnovitelji i modernisti, jest podruje odgoja
i obrazovanja. Od 13. su stoljea brojni muslimani odlazili bilo na Zapad,
kako bi studirali i ovladali zapadnjakom naukom, medicinom i
tehnologijom, bilo na suvremena sveuilita unutar islamskog svijeta
koje su utemeljili ili misionari u cilju propagiranja kranstva te, uz to, i
zapadnjakog humanizma i, kasnije, sekularizma, ili muslimanske vlade
u cilju stvaranja institucija koje e obuiti graane na takav nain da e
biti u stanju postepeno preuzeti uzde vlasti u svoje ruke i upravljati
suvremenim drutvom i ekonomijom. Mada je cilj mnogih od ovih
odgajatelja bio hvale vrijedan, njihovi su napori, ipak, zavrili stvaranjem
kljunog rascjepa i raskola unutar islamskog svijeta. Unutar veine
islamskih zemalja razvila su se dva tipa islamskih institucija. Jedan je
inio odgojno-obrazovni sistem zasnovan na idejama Zapada, esto vrlo
suptilno predstavljen u oblasti humanistikih nauka i gdje su se islamska
uenja mogla zamijeniti zapadnjakim, i otvorenije - u oblasti drutvenih i
prirodnih nauka; te drugi tip koji su inile tradicionalne kole u kojima su
studenti nastavili, kao to i danas ine, prouavati islamske predmete,
kao to su pravo te, naravno, komentari Kur'ana i hadis.
U posljednja dva desetljea mnogi su muslimanski vladari postali
svjesni traginih posljedica ovakve situacije koju raa jedno nasilno
podijeljeno drutvo. Prva svjetska konferencija
o obrazovanju u islamskom svijetu odrana u Mekki 1977. g.
oznaila je kljuni korak u nastojanju da se ispravi ovaj propust u
islamskom svijetu. Otada je odrano nekoliko velikih konferencija,
sastavljeni su nastavni programi i u islamskom svijetu stvorene institucije
s namjerom da nastoje ujediniti ova dva odgojno-obrazovna sistema i
formiraju sistem koji bi obuavao studente koji bi i nadalje ostajali vjernici
i privreni vlastitoj tradiciji, a istovremeno izuavali oblasti poput moderne fizike, hemije, mainstva kao i drutvene nauke koje stiu sa
Zapada. No, ni u ovome se jo nije stiglo do konanog i
zadovoljavajueg rjeenja niti je stvoren model koji bi mogle primijeniti
sve muslimanske zemlje. Pa ipak, golem je intelektualni napor uloen u
ovu oblast kao i u sferu danas poznatu pod imenom "islamizacija znanja"
koja podrazumijeva integraciju raznorodnih predmeta u islamski
svjetonazor. Razmjeri i paramteri ovog vanog poduhvata raspravljani su
unutar mnogih institucija kao i od strane mnogih vodeih mislilaca
islamskog svijeta danas.
Naalost, bez obzira na sve ove aktivnosti i napore, broj islamskih
studenata poslanih na studij na Zapad, obino intelektualno i duhovno
nepripremljenih, kao i onih koji pohaaju zapadnjake obrazovne
institucije unutar islamskog svijeta raste i dalje iz godine u godinu, a s
time kulturno, drutveno pa ak i vjersko iaenje koje se sve snanije

osjea kako vrijeme prolazi. alosno je rei da unutar islamskog svijeta

ne postoji dovoljno produbljeno znanje o Zapadu. Uvjeti su se u ovoj
oblasti u stanovitoj mjeri poboljali, no i dalje u cjelokupnom islamskom
svijetu - koliko znanstvenika posjedujemo koji znaju grki i latinski jezik,
temeljne intelektualne i historijske jezike Zapada, u uporedbi s brojem
ljudi na Zapadu koji poznaju arapski i perzijski jezik i koji su u
mogunosti s vlastitog stajalita izuavati korijene islamske civilizacije i
misli kroz stoljea ? Isto vrijedi i za broj muslimana koji su eksperti u
oblasti kranske misli, srednjovjekovne evropske civilizacije,
renesanse, evropskog 17. stoljea, pojave naune revolucije kao i
mnogih drugih, znaajnih transformacija koje su oblikovale izgled
dananje civilizacije Zapada.
Veina islamskog svijeta i dalje pati od nedostatka dubljeg
poznavanja Zapada dok je pod snanim utjecajem ideja, proizvoda,
vanjskih manifestacija i aktivnosti svijeta Zapada od automobila do
kompjutora, od kina do knjievnosti, od filozofskih misli do ekonomije.
Zapadnjake ideje i vrijednosti i dalje preplavljuju islamski svijet preko
mas-medija i ostalih oblika prijenosa informacija s jedne strane Svijeta
na drugi. Ono to nedostaje nije informacija sama o Zapadu, ili, pak,
muslimani koji bi imali kontakt sa Zapadom, ve znanje, s islamskog
stajalita, o korijenima kulture i ideja zapadnjakog svijeta; znanje koje
kao takvo moe osigurati muslimanima sredstva nuna za suoavanje s
izazovima suvremenog Svijeta i osigurati islamski odgovor na njih.
I upravo s milju o toj potrebi prelazimo na slijedee poglavlje ove
knjige, ka analizi zapadnjake civilizacije koja je dovela do naeg
suvremenog Svijeta koji je, pak, sa svoje strane ostavio obiljeje svojih
ideja i stajalita na izgled islamskog svijeta u posljednjih nekoliko
stoljea. Nadamo se da e mladi musliman, koji mora na svojim
ramenima ponijeti odgovornost i teret za budunost islamskog svijeta,
biti u stanju uspjenije preuzeti tu odgovornost, stjeui dublje znanje o
Zapadu. Takvo znanje nee samo toj osobi omoguiti da uspjenije
kormilari vrlo opasnim i olujnim morima suvremenog Svijeta i sauva
svoju vjeru od svih opasnosti koje vrebaju iz svakog ugla, ve e mu
pomoi i da oblikuje, uz Allahovu pomo, nune islamske odgovore koji
bi tim mladim muslimanima kao i cjelokupnom islamskom svijetu
osigurali sigurnu budunost te e takoer ouvati nastavak civilizacije
proete kur'anskom porukom. No, to je jo vanije od toga, takvo e
znanje pomoi odbranu vjere u srcu takve civilizacije, vjere koja
odzvanja stoljeima i koja je i dalje prijenosnik istina objavljenih u
asnom Kur'anu preko Blagoslovljenog Allahovog Poslanika kojem je
bilo sueno iznijeti konanu, cjelovitu Nebesku Poruku dananjem
ovjeanstvu.

II. DIO
PRIRODA
SUVREMENOG
SVIJETA
Osmo poglavlje
RELIGIJA NA SUVREMENOM ZAPADU
Bez obzira na vrlo intenzivne kontakte koje su muslimani imali i imaju
sa Zapadom od poetka ovog stoljea, vrlo je malo islamskih studija o
religiji na Zapadu. Kao to smo ve ranije spomenuli, vrlo je malo
muslimanskih naunika koji su dovoljno dobro upueni u klasine jezike
a da bi mogli prouavati osnovnu religiju Zapada, kranstvo, kao to je i
vrlo malo onih koji su se studioznije bavili prouavanjem kranske
teologije i religijske misli. Suoeni smo s vrlo alosnim stanjem stvari,
ponajvie uslijed spoznaje da je tako velik broj zapadnjakih naunika,
krana i idova, kao i svjetovnjaka, dakle onih koji ne prihvaaju
vjersko miljenje, odluilo savladati arapski, perzijski i ostale islamske
jezike kako bi bili u stanju prouavati i sam islam. Tako oni piu o svim
aspektima islama sa svog vlastitog stajalita, a neki su ak pokuali
diktirati muslimanima kako bi oni trebali prouavati svoju vlastitu religiju.
U svakom sluaju, ne moe se staviti znak jednakosti izmeu
zapadnjakog poznavanja islama, bez obzira koliko se njihova taka
gledita moe muslimanima initi pristranom, i islamskog razumijevanja
religije na Zapadu - s islamskog stajalita.
Islamski spisi ovakve prirode vrlo su rijetki i mnogo od onog to su
suvremeni muslimanski naunici napisali o religiji i misli Zapada u velikoj
je, ustvari, mjeri utemeljeno bilo na zapadnjakom svjetonazoru, bilo na
povrnom i ogranienom znanju koje je onemoguavalo dublje
prodiranje u samo znaenje religije i njene povijesti na Zapadu.
Meu muslimanima su uoljiva dva dijametralno suprotstavljena
stajalita o pitanju religije na Zapadu. Neki smatraju da su svi zapadnjaci
krani, uz neznatnu idovsku manjinu, i obino na zapadnjake upuuju
kao na 'one krane', kao da se radi o Zapadu srednjeg vijeka s
kriarskim ratovima i periodu koji se u zapadnjakoj civilizaciji nazivao
"doba vjere". Druga grupa muslimana zauzima suprotno stajalite i dri
da su svi zapadnjaci materijalisti ili agnostici i skeptici, te da, ustvari,
uope nema vjere na Zapadu.
Nuno je utvrditi da su oba ova stajalita neispravna. S jedne strane,
Zapad se od 17. stoljea, ak i ranije, od perioda renesanse, kretao u
pravcu sekularizacije i slabljenja utjecaja religije u svakodnevnom ivotu
ovjeka. Uslijed toga, velik broj zapadnjaka vie, praktiki, nisu krani ili
idovi mada su nasljednici kranstva i judaizma. I isto tako, postoji jo
znatan broj ljudi koji prakticiraju kranstvo i judaizam unutar civlizacije

koju samu vie ne moemo nazvati kranskom civilizacijom. Vrlo je

vano za muslimane da shvate tanu situaciju to se tie pitanja uloge
religije na Zapadu te da izbjegavaju ekstremne stavove kojima su u
posljednje vrijeme skloni mnogi unutar islamskog svijeta. Mladi
musliman nikada nee biti u stanju razumjeti suvremeni svijet bez razumijevanja uloge religije kao i njenog pada na Zapadu u toku zaetka,
raanja, rasta i irenja suvremenog Svijeta u Evropi i Americi te
njegovog kasnijeg irenja i na ostale zemlje.
Zapad je, naravno, bio dominantno kranski od uspona
srednjovjekovne zapadnjake civilizacije. Ova civilizacija nije tek puki
nastavak civilizacije Grke i Rima. Radi se primarno
o civilizaciji formiranoj u trenutku kada se kranstvo proirilo Rimskim
Carstvom, nakon slabljenja i postepenog pada tog carstva, te irenjem
kranstva meu germanskim i keltskim narodima Sjeverne Evrope.
Rezultat je bio raanje nove civilizacije koja je, mada je naslijedila i
znaajne elemente Rima i Grke, bila, ipak, temeljno kranska
civilizacija. Prema tome, historija religije na Zapadu, kakvu mi danas
poznajemo, uglavnom se odnosi na kranstvo. Kroz dugi niz stoljea
kranstvo je na Zapadu, za razliku od onog na Istoku gdje je ono
podijeljeno u male crkve koje je bilo lahko potisnuti usponom i irenjem
islama, bilo gotovo monolitno u tom smislu da je posjedovalo samo
jednu instituciju i organizaciju izjednaenu s pojmom katolianstva.
Papa je i danas vrhovni voa zapadnjake crkve.
to se tie ortodoksne (pravoslavne) crkve, koja predstavlja drugu
glavnu granu tradicionalnog kranstva, ona nije prihvatila autoritet Pape
i tako je ostala odvojena od katolianstva. Otada je katolianstvo ostalo
jedinom institucijom Zapada, u toku cjelokupnog, dugog razdoblja
raanja i oblikovanja zapadnjake civilizacije.
Upravo je kranstvo, u formi katolianstva, bilo odgovorno za ono
to je kasnije postalo poznato pod imenom srednjeg vijeka, u toku kojeg
su nastale neke od najznaajnijih institucija Zapada, oblikovani i
iskristalizirani oblici zapadnjakog miljenja te kada je kranska sveta
(religiozna) umjetnost na Zapadu doivjela, takoer, svoj vrhunac.
U toku srednjeg vijeka, krani su na Zapadu ivjeli ivotom velike
odanosti religiji i posveenosti kranstvu, na nain na koji je ono
interpretirano u katolianstvu, te su, stoga, na svojevrstan nain, osjeali
bliskost prema muslimanima bez obzira na silno neprijateljstvo koje su
prema islamu ispoljavali jer su krani u islamskom svijetu bili svjedoci
postojanja jedne zajednice vjernika, potpuno odane Svijetu Allaha i
Njegovih odredbi. Dok se na Zapadu, za razliku od islama, poeo raati
otpor prema religijskom autoritetu te napose prema katolianstvu kao
rezultat vrlo sloenih unutranjih faktora. Ti su faktori ukljuivali
postepeni gubitak odreenih aspekata unutranjeg uenja kranstva,

prekomjereno koritenje oprosta grijeha i relikvija, postepenu

racionalizaciju kranske religijske misli te skepticizam, inherentan kasnosrednjovjekovnoj nominalistikoj teologiji.
Ovaj otpor se javljao u nekoliko raznorodnih oblika u periodu poznatom
pod imenom renesansa. U toku tog perioda moemo vidjeti, s jedne
strane, uspon humanizma i individualizma, to e kasnije postati
zatitnim znakom moderne civilizacije i biti suprotstavljeno dominaciji
religije openito, te religijskoj civilizaciji srednjeg vijeka, pojedinano.
S druge strane, postojala je i religijska reakcija koja je rezultirala pojavom protestantizma i reformacije koji su prieljkivali povratak ranom
kranstvu, utemeljnom na Bibliji, osobito na Evaneljima otuda i pojam
evangelikalizma, koji se poeo povezivati s ovim pokretom.
Protestantizam i katolicizam ne smiju se uporeivati sa sunnizmom i
iizmom u islamskom kontekstu, to su inili neki od uenjaka. I
suni'zam i i'izam vezuju se uza same izvore islama i same poetke
islamske povijesti dok je protestantizam kasniji protest protiv postojee
Katolike crkve i javio se nekih 1.500 godina nakon utemeljenja samog
kranstva.
Za razliku od katolianstva koje je zadralo svoju monolitnu i
jedinstvenu strukturu kroz instituciju papinstva i hijerarhiju na kojoj
poiva crkva, protestantizam se ubrzo podijelio u mnogo razliitih kola,
ne samo crkava povezanih uz imena Calvina i Luthera, dvojice
najznaajnijih ranih reformatora, ve i mnogo novih religijskih grupa. Ove
su se crkve kretale od Engleske crkve, koja je na odreen nain ostala
'katolikom', ali koja je odbila prihvatiti autoritet pape, te se stoga
smatrala granom protestantizma, sve do protestantskih crkava koje su
se javile u 18. i 19. stoljeu, poput metodis- tike, prezbiterijanske i
baptistike koje su stavljale mnogo snaniji naglasak na individualni
napor, utemeljen na autoritetu Evanelja, individualnu interpretaciju
Biblije i drutveno djelovanje. Vrlo je velik broj crkava koje su se razvile i
nastavile razvijati u periodu protestantizma. Ustvari, izuzetno je teko
muslimanu prilikom prve posjete Americi ili Evropi shvatiti kako je
mogue da postoji toliko razliitih imena i crkava.
Vano je, ipak, razumjeti cjelokupan fenomen protestantizma; sve od
onih crkava koje naglaavaju ritual, poput episkopalne, do onih koje su
osobito posveene drutvenom djelovanju, kao to je to baptistika
crkva, te razumjeti i mogunosti okupljanja novih zajednica oko
odreenog voe i iznalaenja novih ogranaka i novih imenovanja unutar
protestantizma. Sve su protestantske crkve, barem donedavno, dijelile
vjerovanje u Boga i Krista, inae ne bi ni bile kranske. Sve su, takoer,
naglaavale znaaj Biblije nasuprot Katolikoj crkvi koja je, uz vjerovanje
u Boga, Krista i Bibliju, uvijek naglaavala historijski kontinuitet uenja
Crkve, apostolsko batinjenje te ono to se u latinskom naziva traditio,

a odgovara, do odreenog stepena, kur'anskim i hadiskim komentarima,

koji su nastajali u toku dugih stoljea u islamskom svijetu.
Protestantska reformacija i revolt protiv katolianstva zapoeli su u
Njemakoj i na podruju dananje vicarske i ukorijenili se uglavnom u
Sjevernoj Evropi. Ovi pokreti ne biljee znatniji uspjeh na jugu mada je
postojao kritini period kada je protestantizam prijetio unitenjem itavog
katolikog svijeta. Pojava Ivane Orleanske (Jeanne d'Arc), njeno
spaljivanje na lomai kao i njeno posveenje (sanktifikacija) u okrilju
katolike crkve, predstavljaju kljuni trenutak kojim je konano
preprijeena plima irenja protestantizma te je omogueno preivljavanje
katolianstva u Francuskoj, pa- niji, Italiji, Portugalu i jo nekim
podrujima Evrope. Sluaj je htio da juna Evropa postane ognjitem
Katolike crkve dok se sjeverna Evropa uglavnom preobratila na
protestantizam, mada su tamo i katolike manjine nastavile djelovati.
Odreeni broj zemalja, poput Njemake, npr. ostale su negdje na
razmei, sa znatnim brojem protestanata kao i poprilinim brojem
katolika. Nadalje, uslijed raznorodnih povijesnih razloga, odreene
zemlje, poput Irske, Poljske i Austrije, sauvale su poseban savez s
Katolikom crkvom i ostale katolike zemlje, mada su smjetene na
sjeveru. Dakle, nije mogue iscrtati tanu geografsku liniju kad su
protestantizam i katolianstvo u pitanju. No, ipak, mladome se muslimanu koji nastoji shvatiti religijsku kartu Evrope, moe najopenitije rei
da je od 16. stoljea naovamo religijska kultura sjevernoevropskih
zemalja bila pod sve znatnijim utjecajem protestantizma dok je religijski
ivot junoevropskih zemalja ostao uglavnom pod okriljem
katolianstva.Ustvari, u pojedinim zemljama, kao to je Italija,
protestantizam nije nikada, pa ni danas, gotovo uopc'e postojao. Isto
vrijedi, ili je barem vrijedilo do unazad deset godina, za paniju i
Portugal.
to se tie amerikog kontinenta, religijska slika je prvobitno bila
uvjetovana oblicima same kolonizacije. Juna i Sredinja Amerika i
francuska Kanada, kolonizirane od strane katolikih zemalja: panije,
Portugala i Francuske, postale su katolike zemlje, dok su Sjeverna
Amerika i britanska Kanada postale zemlje protestantizma. No, uslijed
migracija, Sjeverna Amerika danas biljei znatnu katoliku populaciju,
dok su podruja Sjedinjenih Drava i Kanade i dalje pod snanim
utjecajem protestantizma. Ustvari, neki od najpo- bonijih i najvjernijih
protestanata u Svijetu, iskonski vezanih uz izuavanje Biblije, ive danas
u junim dravama SAD-a, u podruju zvanom 'Bible Belt' ('Biblijski
pojas') i obino se na njih upuuje kao na fundamentaliste.
Postoji, takoer, jo jedna grana kranstva koju takoer treba
spomenuti mada njeni sljedbenici ive uglavnom u Istonoj Evropi, a ne
na Zapadu. Radi se, naime, o Pravoslavnoj crkvi i njenim grkim, ruskim,

rumunskim, bugarskim i ostalim ograncima. Ova je crkva, koja poput

Katolike see u vremena samih korijena kranstva te se vezivala uz
grko govorno podruje Bizantskog Carstva, u mnogo manjoj mjeri
centralno organizirana u uporedbi s Katolikom crkvom te je njen centar
jo uvijek u Istanbulu, drevnom Konstantinopolu koji je bio sredite jo
starih Bizantinaca. U svom teolokom uenju, duhovnoj praksi, estetici
kao i u mnogim drugim elementima, pravoslavna crkva je mnogo blia
islamu od zapadnjake crkve, te ima mnogo sljedbenika meu Arapimakranima. No, njeno prisustvo u Evropi ogranieno je na
istonoevropske drave te na emigrante iz Istone Evrope koji ive i
rade u Zapadnoj Evropi i Americi.
Katolika i protestantska crkva su dugo ratovale jedna protiv druge.
Ustvari, velik broj ratova u 17. i 18. stoljeu uzrokovali su katolikoprotestantski sukobi. Postepeno se, ipak, poela javljati glavna
tendencija, osobito u toku 20. stoljea, koja ide ka izmirenju raznovrsnih
crkava. Ono to se danas naziva ekumenizmom na Zapadu ne
podrazumijeva samo mir izmeu razliitih religija ve i pomirenje unutar
samog kranstva. Ta je tendencija vidljiva u pribliavanju katolianstva i
raznorodnih protestantskih crkava, ukljuujui i Englesku crkvu koja je
raskinula veze s papom jo od vremena Henrika VIII., te pribliavanju
katolianstva i pravoslavlja.
Pa ipak, vjerski poloaj razliitih kranskih zajednica na Zapadu
meusobno se uveliko razlikuje. Katolianstvo i dalje naglaava ritualni
(obredni) aspekt vjere, to je, u stanovitoj mjeri, blisko naglaavanju
obrednog u islamu, dok protestantizam obino vei naglasak polae na
drutveno djelovanje i osobnu odgovornost, karakteristike koje, takoer,
na odreen nain, pokazuju slinost sa socijalnim uenjem islama i
naglaskom koji islam postavlja na izravan odnos svake individue prema
Bogu. Teko je, dakle, iskljuivo tvrditi da je jedna od ove dvije grane
kranstva blia islamu od druge. Svaka se od njih moe uporediti s
islamom na odreen nain ili s odreenom islamskom kolom, jer i
unutar samog islama postoje, dakako, velike razlike u tumaenju
erijata, mada je, ipak, unutar strukture islama mnogo jae jedinstvo na
osnovama Kur'ana i hadisa negoli je to u vrlo zamrenom sistemu
kranskih crkava.
Vano je, takoer, u ovom kontekstu napomenuti da su se i unutar
protestantizma kao i unutar katolianstva javljali znaajni pokreti u toku
20. stoljea koji su teili bilo oivljavanju, bilo moderniziranju crkava.
to se tie katolianstva, Crkva je dugo vremena odolijevala, ako ve
ne i u umjetnikim i drutvenim aspektima, a ono barem u strogo
vjerskim sadrajima, pritisku modernizma i sekularizacije, sve do 1960. i
Drugog vatikanskog koncila kada znaajan napredak biljei pokret
nazvan aggiornamento i kada dolazi do modernizacije mnogih crkvenih

uenja. Kao posljedica tog dogaaja, ak je i latinski jezik, koji se koristio

kao liturgijski jezik Katolike crkve u cijeloj Zapad
noj Evropi i kasnije u Americi gotovo dvije hiljadu godina, zamijenjen
lokalnim jezicima i pokrajinskim narjejima. Moglo bi se uiniti da je ova
modernizacija olakala dijalog izmeu katolika i sljedbenika drugih
religija, no to je, u stvarnosti, malo vjerovatno. Dapae, ovaj pokret je
oslabio religijsko uenje katolianstva te je tako oteao katolicima
odravanje tradicionalnog gledita koje se toliko dugo odralo unutar
Katolike crkve i koje je, u sutini, blie tradicionalnom uenju islama.
Za sve one koji su teili tradicionalnim uenjima Crkve, ovaj je cijeli
pokret bio, ustvari, katastrofa koja je vodila daljnjem usitnjavanju unutar
Crkve, kakvo jo do tada nije bilo zabiljeeno.
Taj se modernizatorski pokret vrlo brzo proirio unutar Katolike
crkve, no ipak nije u potpunosti prevladao. Unutar Katolike crkve vodi
se danas borba izmeu ortodoksnijih i tradicionalnijih elemenata, s jedne
strane, te modernizatorskih pokreta, s druge strane. Ova je borba
poprimila razliite oblike u razliitim dijelovima katolikog svijeta.
Na primjer, u Sjedinjenim Amerikim Dravama ima mnogo vie
modernista nego u zemljama koje su nekad bile pritjenjene 'elinom
zavjesom', kao to su, npr. biva ehoslovaka ili Poljska. Stoga je
zbunjujue za muslimane danas vidjeti da i unutar same Katolike crkve
postoje razlike u stajalitima oko gotovo svakog vanog teolokog i
socijalnog pitanja, od pitanja prihvaanja ili odbacivanja teorije evolucije
do pitanja abortusa i porodice. Na takav sluaj ne nailazimo u 19. i u
prvom dijelu 20. stoljea kada je, bez obzira na prisustvo modernizma na
Zapadu, katolika doktrina predstavljala jedinstvo koje je bilo povezano s
jedinstvom same Crkve. Jedino e vrijeme pokazati kako e se ove
silnice dalje razvijati, ali injenica je da modernizatorski pokreti 60-ih
godina nisu stvorili prikladne uvjete za ouvanje religijskih uenja unutar
Katolike crkve i njeno irenje, kao to su to predvidjeli mnogi zastupnici
modernizma.
U svakom sluaju, s islamske take gledita, mnoge promjene do kojih
je dolo uslijed procesa modernizacije u mnogim aspektima predstavljaju
predaju religijskog svjetonazora pred sekularizacijom uime prihvaanja
svjetovnog i prila- goavanja religije svakom promjenljivom uvjetu
ljudske egzistencije koja se, sve veom brzinom, udaljuje od svojih
normi.
to se tie protestantizma, u njemu su se javila dva paralelna
fenomena: s jedne strane, sve izrazitije slabljenje religijske poruke meu
jo ipak znatnim brojem 'vjernika', tako da danas postoje krani koji vie
ne vjeruju u udesno roenje Krista, djevianstvo Djevice Marije,
uskrsnue i druge temeljne odrednice tradicionalnog kranstva.
S druge strane, u sve veem stepenu javlja se uspon tzv.

evangelikog kranstva i fundamentalizma, u izvornom znaenju ovog

pojma, prije negoli se on poeo na pogrjean nain vezivati iskljuivo uz
islam. Evangelizam nastoji oivjeti kranstvo povratkom na izvorno
tumaenje Biblije i mada on ima vrlo zatvoren pogled na znaenje religije
i iskljuuje razumijevanje islama i ostalih religija, a da ne govorimo o
katolianstvu unutar kranstva, on navodi svoje vjernike da budu gorljivi
poklonici Biblije i sljedbenici religijskih uenja zajednice, osobito u
pitanjima etike. Muslimani moraju razumjeti ovaj fenomen jer unutar
izrazito sekulariziranog ambijenta, s kojim su suoeni svi mladi
muslimani na suvremenom Zapadu, osobito u Americi, postoji i
intenzivna religijska djelatnost koju ponekad teko razumije mladi musliman koji nije dobro upoznat s dinamikom povijesti kranstva.
Bez obzira na objavljivanje i historijski razvoj kranstva na Zapadu,
to se tie pitanja teologije, institucija i drugih aspekata kranstva,
vano je obratiti panju na dugotrajnu bitku koja se vodi izmeu religije i
sekularizma kako bi se mogao shvatiti poloaj religije na Zapadu danas.
Od renesanse naovamo kranstvo je, a u stanovitoj mjeri i judaizam na
Zapadu morao voditi stalnu bitku protiv ideologija, filozofija, institucija i
prakse koji su sekularni po svojoj prirodi i koji su predstavljali izazov
autoritetu religije te, ustvari, i samoj njenoj pravovaljanosti i legitmnosti.
Ovi su oblici izazova religiji varirali od politikih ideja utemeljenih na
sekula- rizmu do negacije religijske utemeljenosti morala i filozofske
negacije Boije zbiljnosti, zbiljnosti ivota na onome svijetu ili realnosti
Objave i Svete Knjige. Povijest je Zapada u nekoliko posljednjih stoljea
bila obiljeena stalnom borbom izmeu sila religije i sila sekularizma,
premoi sekularizma i, kao posljedica toga, negacijom zbiljnosti religije i
njene primjerenosti u razliitim domenima ivota.
Kao prvo, sekularizam je postepeno odvojio filozofiju, a potom i nauke
iz podruja religije te naposljetku uklonio razliite politike, ekonomske i
drutvene ideje i institucije koje su imale religijski znaaj u
srednjovjekovnom periodu na Zapadu iz svijeta religijskog znaenja.
To isto vrijedi i za zapadnjaku umjetnost koja je u ranijim stoljeima
ne samo bila pod patronatom religije ve je bila i duboko proeta religijskim vrijednostima i znaenjima.
Ustvari, najvea predmoderna umjetnost Zapada nastala je iz ruku
umjetnika odanih uenjima Crkve. Crkva je, takoer, naruivala
bezbrojne graevine, muzika djela, slike itd. najdubljeg religijskog
znaenja.
Proces sekularizacije ide korak dalje u 19. stoljeu kada ak i domen
teologije, koja je do tada, razumljivo, opstojala u sklopu religije, potpada
pod utjecaj sekularizma. U to vrijeme agnostike i ateistike ideologije
poinju dovoditi u pitanje samu teologiju, a tradicionalna teoloka
perspektiva poinje se povlaiti s jedinog domena koji joj je ostavljen,

naime, s domena iste religijske misli. Vano je na ovome mjestu

naglasiti da je teologija, onako kako se ona razumijeva u kontekstu
Zapada, od sredinjeg znaenja za kranstvo, za razliku od islama u
kojem teologija nije tako znaajna kao to je to islamsko pravo.
U kranstvu je cjelokupna religijska misao vezana uz teologiju i
otuda jo vee povlaenje kranske teologije iz razliitih oblasti misli
podrazumijeva, takoer, i sve snanije povlaenje religije na Zapadu iz
svakodnevnog ivota kao i iz misli zapadnjakog ovjeka.
Ova tendencija dosegla je toliki stepen u 20. stoljeu tako da je
glavnina same teologije postepeno sekularizirana. U toku nekoliko
posljednjih desetljea javljaju se pokreti poput 'smrti Boga', teilhardizma
(Teilhard de Chardin, Pierre, 1881-1955, francuski sveenik, jezuit, i
filozof - prim.prev.), teologije osloboenja i si. kojima se u samu sr
kranske teologije uvode raznovrsne forme sekularizma, ukljuujui
teoriju evolucije i marksizma.
Pa ipak, ne smije se zaboraviti da znaajan segment ovjeanstva ne
moe tako brzo izgubiti svoje religijsko nas- lijee.U velikoj mjeri ono to
je pozitivno u dui zapadnjakog ovjeka, ukljuujui vrline koje
nalazimo kod velikog broja zapadnjaka, naslijee je koje je preivjelo od
vremena kranstva. Mada se velik broj zapadnjaka vie ne smatra
kranima, vrline milosra i poniznosti koje mnogi iskazuju ak i u
nereligijskim kontekstima, potjeu iz kranstva te je, tako, kranski
element mnogo snaniji u zapadnjakoj dui negoli bi to mnogi bili skloni
vjerovati na osnovu tek povrnog promatranja stvari. Ustvari, kroz dugi
niz stoljea religija i etika na Zapadu bile su duboko povezane, kao to je
bio sluaj i u islamskom svijetu gdje nema etike (ahlaq) izvan uenja
erijata i kur'anske Objave. I na Zapadu je, sve donedavno, etika bila
vezana uz uenja kranske crkve, mada kranstvo nije poznavalo
erijat onako kako se on podrazumijeva u islamu. Uenja Krista su,
naravno, duboko etika tako da do dananjeg dana etika pitanja
zapadnjaka, ak i onih koji se smatraju agnosticima, u svom krajnjem
obliku potjeu iz kranstva koje je oblikovalo um i duu zapadnjaka kroz
mnoga stoljea koja su prethodila pojavi sekularizma.
Na ovome mjestu treba se ukratko osvrnuti i na judaizam na Zapadu.
Na isti nain na koji su istoni idovi ili Sefardi, tj. idovi iz panije koji
su stoljeima ivjeli u miru i slozi s muslimanima, postali kulturno
integrirani u islamsko drutvo, isto tako su evropski idovi ili Akenazi
integrirani u evropsku civilizaciju te su se cd 19. stoljea naovamo prikljuili glavnoj struji zapadnjake kulture. No ipak, za razliku od islamskog
svijeta gdje su idovi slijedili svoje tradicionalne i ortodoksne odredbe,
na Zapadu susreemo tri grupe unutar judaizma: ortodoksnu,
konzervativnu i reformiranu. Ova posljednja grupa predstavlja, unutar
judaizma, fenomen slian onome liberalnog protestantizma unutar

kranstva. Uz to, vano je da mladi muslimani koji dolaze na Zapad

znaju da nisu svi idovi na Zapadu religijski orijentirani. Jo u 19.
stoljeu javila se znaajna grupa visoko sekulariziranih "mislilaca"
idovskog porijekla koji su, u kulturolokom pogledu, manje-vie
odreeni judaizmom, no koji su se potpuno pobunili protiv idovske
religije. Te su linosti, poput Sigmunda Freuda, oca psihoanalize, imale
veliku ulogu u sekularizaciji zapadnjake misli i ivota, dok su, na
drugom polu judaizma, tradicionalni jevrejski rabini i mislioci odrali
plamen judaizma u sekulariziranoj atmosferi suvremenog Zapada te tako
bili u stanju ouvati idovski boanski zakon, halakhah, kao i idovski
misticizam u formi hasidizma i kabbale.
Kako bi se razumio poloaj religije na suvremenom Zapadu, znaajno
je, takoer, promotriti, uz fenomen modernizacije i sekularizacije religije,
i pojavu suvremenih religijskih pokreta izvan konteksta tradicionalnih
kranskih crkava. Taj fenomen ne podrazumijeva samo religijske
pokrete 19. stoljea, poput mormonizma, koji danas ima veliki broj pristalica u Sjedinjenim Amerikim Dravama i drugdje, te uspostavu
poprilino moderniziranih i "racionalistikih" formi kranstva, poput
unitarijanizma, ve i moderne "religije", utemeljene u posljednjih nekoliko
desetljea na Zapadu od strane pojedinaca koji tvrde da su veliki
duhovni uitelji ili, kako se to danas obiava nazivati, gurui, pojam koji
izvorno potjee iz sanskrita i znai 'uitelj', ekvivalent rijei ejh u
arapskom jeziku. Ponekad te "nove religije" utemeljuju sveenici ili
duhovnici koji su prekinuli odnos s nekom od postojeih crkava i koji su
pokuali stvoriti neku vlastitu "religiju". Ovaj fenomen na Zapadu u
velikoj mjeri svoje korijene nalazi u okultizmu te se u nekoliko posljednjih
desetljea ponovno javljaju neke prakse, poput onih magijskih, koje su
bile zabranjene od strane tradicionalnih kranskih crkava. Postoje
osobe na Zapadu koje pokuavaju prakticirati magiju ili se vraaju
starim, pretkranskim evropskim religijama, poput one Druida ili Kelta
koji stvaraju dosta udne "nove religije" ili kultove koji dobivaju vodeu
ulogu uvijek i svugdje gdje je dolo do slabljenja tradicionalne religije, to
se osobito danas uoava u Americi i Sjevernoj Evropi.
Jo jedan znaajan fenomen koji takoer treba potcrtati uz pojavu tzv.
"novih religija" i oivljavanja drevnih religija jest okretanje mnogih ljudi na
Zapadu ka religijama Istoka u cilju traenja upute i pomoi. Od samog
poetka 20. stoljea, a napose nakon Drugog svjetskog rata, mnogi
zapadnjaci koji su osjeali e za duhovnim iskustvom i religijskim
znanjem, no koji nisu bili u mogunosti pronai ono za ime su tragali u
kontekstu postojeih religijskih institucija na Zapadu, okretali su se
istonim religijama. Neki od njih su se okretali hinduizmu, drugi budizmu,
a stanovit broj islamu, osobito su- fijskom uenju unutar islama.
Ova je tendencija zasigurno osnaila u toku nekoliko posljednjih

desetljea i dalje je jo vrlo jaka. Neki od religijskih pokreta istonog

porijekla, koji su danas pustili svoje korijene i na tlu Zapada, autentine
su prirode, dok su mnogi od njih tek puke imitacije koje vode do
stvaranja zastranjujuih kultova, kojima se snano suprotstavljaju
preivjeli tragovi tradicionalne religije na Zapadu.
to se tie islama, on je takoer privukao velik broj ljudi, i u Americi i
u Evropi. To su ljudi koji su se izgubili u pomutnji suvremenog Svijeta i
koji su traili svjetlo koje bi ih izvuklo iz njihova stanja oaja i
izgubljenosti. irenje islama na Zapadu vrlo je znaajnih razmjera, ne
samo kao rezultat imigracija ve i kao posljedica preobraenja u islam
znatnog broja, gotovo u pravilu, eminentnih i obrazovanih ljudi. Islam
takoer privlai i Amerikance afrikog porijekla na popularan nain i u
irokim razmjerama. Otuda danas i znaajan broj afroamerikih
muslimanskih zajednica u Americi koje se i dalje ire, osobito u velikim
urbanim centrima.
Uloga religije na Zapadu danas uveliko se razlikuje od uloge religije u
islamskom svijetu. Sva zapadnjaka drutva tvrde da su sekularna i,
ustvari, smatraju da pravo proizlazi ne iz religije ve iz glasa ljudi, barem
tamo gdje vlada demokracija. Neke zemlje, poput Sjedinjenih Drava,
vrlo snano naglaavaju odvojenost crkve od drave, dok druge
zemlje, poput Engleske, u kojima je poglavar drave ujedno i poglavar
Crkve, ili vedske gdje je slubena religija luteranski protestantizam,
ipak ne temelje svoje pravo na religiji. Isto vrijedi i za drutvene obiaje
za koje se pretpostavlja da proistjeu iz prava uspostavljenog kroz volju
ljudi koji biraju svoje predstavnike u zakonodavstvu, koje potom oblikuje i
provodi zakone.
Uloga religije je, ipak, itekako znaajna u suvremenom Zapadu.
Naime, znatan broj ima velik dio sklonosti zapadnjaka, ak i onih koji se
ne smatraju religioznim, imaju religijsko utemeljenje. Uloga je religije bila
znaajna i prilikom nedavnog pada komunizma u Istonoj Evropi i unutar
biveg Sovjetskog Saveza. Mladi musliman koji dolazi prvi puta na
Zapad ne bi smio krivo protumaiti, kao potpuno beznaajnu, ulogu
religije na temelju injenice to oko sebe uoava toliku mjeru
promiskuiteta i raskalaenosti u seksualnom moralu ili uslijed injenice
to uoava toliko ljudi koji se protive religijskim uenjima i koji pokazuju
znatnu nezainteresiranost za religijsku praksu. Danas, ustvari, postoji
vei interes za religiju na Zapadu negoli je to bio sluaj nekoliko
desetljea ranije, uglavnom uslijed sloma mnogih zapadnjakih
ideologija i idola zapadnjake misli, izraslih iz evropske misli 18. i 19.
stoljea koji su zauzeli mjesto religije. Te su ideologije postepeno gubile
na znaaju, a njihova opasnost i snaga destrukcije postale su oite kao
nikada ranije. Danas religija na Zapadu privlai velik broj inteligentnih
ljudi na prouavanje kao i, u stanovitoj mjeri, na ispunjavanje prakse ak

moda vie nego ikada ranije od vremena sekularizacije religijske

civilizacije Zapada, procesa koji se poeo zbivati prije nekoliko stoljea.
Postoji, takoer, i u znatnoj mjeri dvosmislen i poneto ambivalentan
religijski interes izraen u rasprostranjenoj upotrebi pojma "duhovnost" ili
kroz traganje za "smislenim ivotnim stilovima", preovlaujuim irom
Amerike i Evrope. Ovo se traganje obino provodi s najozbiljnijom
namjerom i vrlo revnosno mada ono nije iskristalizirano ni jasno
mnogima koji trae duboko vjersko znaenje u sekulariziranom ozraju u kojem ive. Nuno je, dakle, zapamtiti da se uz
destrukciju znaajnog dijela tradicionalne religije na Zapadu, u toku
nekoliko posljednjih stoljea, te osobito uz modernizaciju glavnine onog
to je preostalo od tradicionalne religije, u toku nekoliko posljednjih
desetljea, javlja i iznova probueni interes za ponovnim otkrivanjem
svetog.
I upravo se u matrici ovih sloenih sila i uzoraka mora danas spoznati
uloga religije na Zapadu.
A isto se tako, u svjetlu oba fenomena, i sekularizacije tradicionalne
religije kao i traganja za znaenjem i ponovnim otkriem religije kao
temelja ovjekova ivota na Zapadu, mora razumjeti uloga islama na
Zapadu danas. Od perioda Drugog svjetskog rata naovamo zbile su se
brojne migracije muslimana u Evropu i Ameriku, a mnogi su od
migranata bili obrazovani mukarci i ene koji su, stoga, u te nove
zemlje donijeli ne samo svoju vjeru ve i naobraen i visoko svjestan
izraz islamske kulture i misli. Kao to je ve bilo reeno, islam se proirio
u Americi meu Afroamerikancima kao i meu Amerikancima evropskog
porijekla te u odreenim podrujima Evrope. Broj bijelaca u Evropi i
Americi koji su prihvatili islam nije bio tako velik kao onih afrikog porijekla, no on je ipak ukljuivao stanovit broj uglednih pisaca, umjetnika,
mislilaca i filozofa. Danas je islam najbre rastua religija na Zapadu te u
Africi i nekim drugim podrujima Svijeta. Islam je danas ve druga
religija u Evropi po brojnosti svojih sljedbenika, a do 2000. godine e vrlo
vjerovatno dostii judaizam kao druga religija po broju svojih pristalica u
Americi.
irenje islama i njegovo prisustvo na Zapadu jo ipak, nije u
potpunosti uspjeno u smislu da islam jo nije u mogunosti stvoriti
stanovitu islamsku kulturu i ambijent kao to je nekad bio sluaj prilikom
njegova irenja u Kini, Indiji, Africi
i ostalim kulturnim podrujima Svijeta u toku njegove rane povijesti. Pa
ipak, islam je ve dio religijske pozornice Zapada i mada je jo uvijek
manjina u uporedbi s kranstvom, ipak je vjera koju se mora priznati i s
kojom se mora raunati.
Upravo je islamska zajednica na Zapadu ta koja bi trebala ponijeti
primarnu odgovornost za osiguravanje razumijevanja religije na Zapadu

za muslimane, temeljito je prouavajui i irei spoznaje tog izuavanja

ostatku islamskog svijeta gdje je sueljavanje sa Zapadom zbunilo velik
broj muslimana, ne samo mladih ve i starijih, i gdje razumijevanje uloge
i znaenja religije u iskustvu zapadnjakog ovjeka ostaje obino
povrno. Meutim, ne postoji nijedan aspekt zapadnjake civilizacije koji
bi bio vaniji za muslimane od razumijevanja njene religije, i u njenoj
ivoj zbiljnosti kao i u njenoj dugoj borbi protiv sekularizma i
antireligijskih sila koje su joj objavile rat jo od perioda srednjeg vijeka.
Muslimani mogu mnogo nauiti iz ove duge borbe, jer i islam danas
mora voditi rat protiv sekularizma i sekularistikih ideologija koje su stigle
sa Zapada. Islam moe nauiti kako se kranstvo i judaizam
suprotstavljaju takvim silama te bolje spoznati duu zapadnjakog
ovjeka kroz razumijevanje uloge koju je kranstvo imalo u povijesti i
koju, ak, u stanovitoj mjeri, ima i danas u svjetonazoru, etikim
stajalitima te drutvenom i privatnom ivotu ljudi na Zapadu.
Antireligijski modernizam koji danas prijeti islamu i muslimanima svuda u
Svijetu moe se jedino u potpunosti razumjeti kroz shvaanje religije one
civilizacije u ijem se okrilju modernizam i zaeo, protiv kojeg se ona
pobunila i ijim temeljima prkosi kroz neprestanu borbu, jo od raanja
modernog Svijeta u periodu renesanse.
Deveto poglavlje
SUVREMENA ZAPADNJAKA FILOZOFIJA I KOLE MILJENJA
Mladom muslimanu je, kao, ustvari, i svakoj drugoj mladoj osobi
odrasloj u nezapadnjakoj kulturi, u poetku teko razumjeti znaaj
filozofije na Zapadu kao i njenu ulogu u formiranju suvremene civilizacije
i onog to je poznato pod imenom modernizma. Kao to smo ve ranije
napomenuli, u islamskom svijetu je, kao i u ostalim tradicionalnim
svjetovima, filozofija oduvijek bila usko povezana s vjerom. Ona je uvijek
podrazumijevala mudrost i nikada nije teila suprotstavljanju istinama
koje su objavljene od Boga, kroza svete tekstove, a za muslimane su to,
prvenstveno, Kur'an, koji je, potom, upotpunjen hadisom. Na Zapadu je
dugo vremena situacija bila manje-vie slina onoj koju nailazimo u
islamskom svijetu. Dok je kranska civilizacija dominirala Zapadom,
filozofija je bila usko povezana s teologijom i pitanjima koja je postavljala
sama prisutnost Objave. Filozofija je ila za osvjetljavanjem dubljeg
znaenja religijske poruke i pruanjem racionalnog razumijevanja
univerzuma u kojem je religijska stvarnost kranstva bila snano
prisutna i u kojem je vjera igrala sredinju ulogu. Tek se od renesanse i
osobito od
11./17.stoljea naovamo, tj. od poetaka suvremenog doba, uloga
filozofije na Zapadu poinje znaajno mijenjati.

U suvremeno doba filozofija se na Zapadu prvo odvojila

od religije, a potom povezala s empirijskim i prirodnim naukama te
razvila razliite naine miljenja koji su obino teili tome da zamijene
religijske istine. Mnogo od onoga to uoavamo u suvremenom Svijetu
danas, bilo u domenu etike ili politike, teorijskog razumijevanja prirode
zbiljnosti ili epistemologije, utemeljeno je u suvremenoj filozofiji koja
postaje svevie takmac i, u mnogim sluajevima, i oponent teologiji,
mudrosti i religiji. Zbog toga se, za velik dio moderne filozofije, gotovo
uvrijeio naziv misosophija (u doslovnom znaenju, 'mrnja prema
mudrosti', a ne ljubav za mudrou, to naziv filozofija implicira samom
svojom etimologijom) /'filozofija', gr. filo = ljubav + sofia = mudrost prim-prev.)/. tavie, u 13./19. stoljeu filozofija poinje sebe smatrati
potpunim nadomjestkom religije, to se moe vidjeti u to vrijeme u
usponu same ideje ideologije, termina koji danas muslimani iroko
koriste, ak i oni koji rijetko uviaju bitno sekularni i antireligijski karakter
samog koncepta ideologije koji postepeno zamjenjuje tradicionalnu religiju u velikom broju krugova.
Vano je, stoga, razumjeti znaaj filozofije unutar zapadnjake
civilizacije kako bi se razumjela priroda modernizma. Bez razumijevanja
te injenice, teko je uhvatiti znaenje modernih fenomena, bilo da su
oni u domenu nauke ili umjetnosti, politike ili ekonomije, drutvenih
kretanja ili, ak, osobnog ponaanja. Nema sumnje da je kranstvo,
kao i judaizam, preivjelo, u stanovitoj mjeri, na Zapadu, no praznina
koja je nastala djelominim ieznuem religije sa drutvene scene
ispunjena je nainima miljenja proisteklim iz razliitih zapadnjakih
kola filozofije ili, jo tanije, iz onoga to historiari filozofije na Zapadu
nazivaju modernom filozofijom.
Historija filozofije u svom dananjem obliku suvremena je
zapadnjaka disciplina koja se razvila u Njemakoj u 13./19. stoljeu,
ubrzo se pretvorivi u gotovo zasebnu nauku koja je ak zapoela
dobivati vlastito, iznutranje filozofsko znaenje. Historiari filozofije na
Zapadu obino klasificiraju zapadnjaku filozofiju u tri razdoblja: drevno,
srednjovjekovno i suvremeno. Ovo je, naravno, specifino evropski i zapadnjaki nain gledanja na historiju filozofije, ak i u sluajevima u
kojima je ista klasifikacija nastojala u navedenu shemu uklopiti i islamsku
filozofiju, i ne smije se mijeati s tradicionalnim islamskim stajalitem o
filozofiji i njenoj historiji, a koje je u velikoj mjeri razliito. U islamu, pojam
'srednjovjekovni' nema isto hronoloko znaenje kao to je sluaj na
Zapadu. Mnogi islamski mislioci 13./19. stoljea klasificirani su, tako, u
period 'srednjovjekovne' filozofije, sa stajalita sadraja njihove misli,
mada su ivjeli u razdoblju koje zapadnjaki historiari nazivaju
suvremenim.
Prema zapadnoj shemi, filozofi sazreli u Ateni, Aleksandriji i ostalim

centrima helenske i helenistike misli te u Rimu nazivaju se antikim ili

klasinim filozofima. Oni filozofi koji su procvali u periodu kristijanizacije
Evrope, od 4. i 5. stoljea po Kristu sve do sloma srednjovjekovne
civilizacije, nazivaju se srednjovjekovnim filozofima, i u taj su period
ukljuene takoer islamska i idovska filozofija. Mada je, ak i na
Zapadu, ovaj nain miljenja poznat u svojoj kasnijoj formi kao
skolasticizam, preivio, osobito u katolikim krugovima i u kasnijim
stoljeima te, ustvari, nije u potunosti iezao ak ni danas. I,
naposljetku, filozofije proizale iz odbacivanja jedinstva filozofije,
teologije i kranskog religijskog uenja i koje se temelje na humanizmu,
racionalizmu i ostalim tekovinama renesanse, a koje su osobito cvale u
11./ 17. stoljeu. Ove posljednje traju i danas i nazivaju se moderne,
emu neki danas pridodaju i pobliu oznaku - post- moderne. Od ova tri
razdoblja zapadnjake filozofije prvi je bio, u veoj ili manjoj mjeri,
podijeljen izmeu islama i kranstva, mada su krani prije srednjeg
vijeka znali mnogo manje o grkoj filozofiji od muslimana dok su kasnije
kole rimske filozofije imale mnogo znaajniju ulogu u kranskoj Evropi
negoli u islamu.
to se tie onoga to se naziva srednjovjekovnom kranskom
filozofijom, ona je bila, naravno, u vrlo tijesnoj vezi sa islamskom
filozofijom, osobito od 6./12. stoljea naovamo, kada su mnogi arapski
izvori postali dostupni na latinskom
jeziku. Kao posljedica toga, za ovaj period zapadnjake filozofije moe
se rei da je paralelan s istim u islamskoj filozofiji te meu njima postoje
brojne morfoloke i povijesne veze.
I, konano, moderna filozofija, proizala iz odbacivanja tradicionalnog
svjetonazora srednjovjekovne kranske civilizacije, utemeljena na
ljudskom umu i osjetima, neovisno od Objave, ne nalazi paralelan
pravac unutar islamskog svijeta te je jedinstvena za zapadnjaku
civilizaciju. Tako je barem bilo sve do prolog stoljea kada modernizam
poinje svoj prodor i puta svoje korijene i u tle drugih civilizacija, ukljuujui i odreena podruja islamskog svijeta u kojima su raznorodni
muslimanski mislioci potpali pod utjecaj suvremene evropske misli.
Srednjovjekovni period
Kako bismo razumjeli suvremeni Svijet, to je ujedno i cilj
i namjera ove knjige, tada se moramo osobito osvrnuti na suvremeno
razdoblje, no prije svega treba rei nekoliko rijei o srednjovjekovnoj
evropskoj filozofiji koja se vrlo rijetko izuava na islamskim sveuilitima,
pa je, stoga, vrlo neznatan broj islamskih uenjaka koji o toj oblasti
posjeduju ozbiljnije znanje. Poznavanje skolastike filozofije nije samo
nuno za pojanjavanje odnosa izmeu kranske i islamske filozofije
ve i za razumijevanje zalea moderne evropske filozofije koja je, bez

obzira na odbacivanje svoje srednjovjekovne prolosti, sasvim prirodno,

crpila brojne ideje iz te tradicije, u toku razliitih razdoblja. tavie, ak
se i odbacivanje skolastike tradicije odnosi upravo na ideje koje su bile
odbaene te ih, stoga, treba upoznati. Osvrnimo se, dakle, prvo kratko
na tzv. srednjovjekovni period prije nego obratimo panju na suvremeni
period zapadnjake misli i poetku onoga to se naziva modernom
filozofijom, u doslovnom smislu rijei.
Ono ime emo se baviti u ovom dijelu, kao i u preostalim dijelovima
ovog poglavlja, bit e bavljenje kljunim linostima svakog perioda, a
kroz koje se mogu upoznati temeljni problemi ili, barem, neka od
temeljnih pitanja s kojima su se suoavali filozofi svih vremena.
Na taj nain, bez obzira na ogranienost dostupnog prostora, moi emo
poneto nauiti o nekim idejama kao i o kljunim linostima zapadnjake
intelektualne historije.
Sv. Augustin (354. - 430.)
Mnogi smatraju sv. Augustina utemeljiteljem zapadnjake kranske
misli, i u njenom filozofskom kao i u njenom teolokom aspektu. Roen
je u Sjevernoj Africi i ve se u mladosti okrenuo ka prouavanju filozofije,
osobito Cicerona i neoplatonista. Neko je vrijeme bio ak i maniheist,
sljedbenik religije utemeljene na dualizmu, koja svoje korijene vue iz
drevne Perzije i koja se u to vrijeme proirila Rimskim Carstvom. Tek se
386. g. preobraa u kranstvo, vrlo se brzo us- pinjui u kranskim
crkvenim krugovima do stepena u kojem je postao biskup i jedan od
najznaajnijih crkvenih otaca Zapadne kranske crkve, danas poznate
kao Katolika crkva. Godine 400. sv. je Augustin napisao svoje poznate
Ispovijesti, jedno od najveih, remek-djela zapadnjake misli. U tom je
djelu izrazio svoje uvjerenje da filozofija moe voditi do sree i ak do
blaenstva te da se moe uskladiti s kranstvom. Ustvari, on je
kranstvo smatrao samo filozofijom u kojoj su sveti spisi autoritet, a
vjera od sredinjeg znaaja.
Jedna od glavnih preokupacija sv. Augustina, kojoj se uvijek iznova
vraao, bio je odnos izmeu vjere i inteligencije, odnosno, vjere i uma i,
istovremeno, odnos izmeu uma i prosvjetljenja. Njegovo glavno djelo,
O Boijoj dravi, takoer sadri kranski stav o vremenu i povijesti,
kao i o savrenom i nesavrenom drutvu, u kojem je on naglasio znaaj
prisutnosti grijeha kao i vanost iskupljenja kroz Krista. Kad sv. Augustin
umire, 430. g., iza njega je ve ostao znaajan broj djela koji e utjecati
na svu kasniju povijest kranske misli te ak i na znaajan dio
zapadnjake filozofije u krugovima izvan iskljuivo katolike
vjeroispovijesti.

Boethius Anicius ( oko 470. - 524.)

Boethius je bio rimski filozof i autor jedne od najitanijih knjiga
evropske filozofije, Utjeha filozofije, koja je primarno djelo na tragu
Platona. On je elio prevesti djela Platona i Aristotela na latinski jezik i
uskladiti ih, no bio je u stanju prevesti tek nekoliko Aristotelovih logikih
traktata koji su, otada, ostali poznati u toku itavog evropskog
srednjovjekovlja. Pod kraj svog ivota bio je zatvoren i konano pogubljen od strane rimskih vlasti pod optubom izdaje protiv interesa
drave. Upravo je u to vrijeme Boethius napisao svoju Utjehu koja je
postala glavnim kanalom spoznaja o Platonu u toku cjelokupnog
evropskog srednjovjekovlja..
Johannes Scotuseriugena (810. -877.)
Eriugena, irski filozof, integrirao je neoplatonizam i kranstvo na
nain koji je postao vrlo utjecajan i u filozofskim kao i u krugovima
kranskih mistika. Preveo je na latinski jezik djela Dionisusa
Areopagita, uinivi ga tako po prvi puta dostupnim i na Zapadu, uza sve
posljedice koje je taj prijevod imao na kasniji tok zapadnjake filozofije i
teologije. Eriugenino najpoznatije djelo je O podjeli prirode, koje se bavi
proizlaenjem svih stvari iz Boga i vraanja Njemu. On je, bez sumnje,
jedan od najveih metafiziara kranstva, koji iznosi mnoge ideje bliske
islamskim metafiziarima.
Sv. Anselmo (1033. - 1109.)
Sv. Anselmo bio je jedna od vodeih linosti kranske teologije i
filozofije srednjeg vijeka i augustijanac u svojim teolokim stavovima.
U historiji filozofije poznat je po svojoj formulaciji ontolokog argumenta
za Boiju egzistenciju. On je ponudio racionalnu analizu kranske vjere
i vjerovao da je takvo racionalno razumijevanje vjere nuno za razumijevanje religije same te da je, ustvari, religijska dunost. Ovo je stajalite
rezimirano u njegovoj poznatoj izjavi Credo ut intelligam, u znaenju:
Vjerujem kako bih spoznao, u kojem je nastojao rei da ovjek mora
imati vjeru u Boga kako bi bio u mogunosti razumjeti prirodu stvari, pa
otuda i oslanjanje filozofije na Objavu. On je jedan od najznaajnijih
zapadnjakih mislilaca na polju promiljanja odnosa vjere i uma i jedan
je od utemeljitelja tzv. zrele skolastike. Napisao je velik broj knjiga od
kojih su meu najpoznatijima djela Monolo- gion i Proslogion koja sadre
njegov poznati dokaz za Boiju egzistenciju. Napisao je, takoer, i druge
metafizike i teoloke traktate koji se bave specifino vjerskim pitanjima,
kao to je ono o prirodi Krista.

Sv. Bonaventura (1217. -1274.)

Sv. Bonaventura jedan je od najveih teologa i filozofa kranstva.
Talijanski franjevac, jedan od najveih crkvenih uenjaka koji do dana
dananjeg ostaje jednim od vodeih katolikih autoriteta u interpretaciji
kranske misli. Obrazovanje stjee na Parikom sveuilitu gdje
pristupa franjevakom redu te izuava teologiju, oblast u kojoj e ubrzo
postati vrlo znaajan autoritet. On je osobito poznat po svom insistiranju
da je potraga za istinom dio bogotovanja. Napisao je tumaenja Biblije
kao i Sentencije Petra Lombardskog, a bio je i iznimno upuen u
filozofiju sv. Augustina i Aristotela kao i u islamsku filozofiju.
Teio je povezivanju ovih raznorodnih filozofskih kola u svojoj
odbrani kranske misli. Sv. Bonaventura je bio i veliki mistik te je tako i
autor jednog od najpoznatijih srednjovjekovnih traktata o misticizmu, Put
misli ka Bogu, a istovremeno je branio kransku vjeru od napada onih
racionalistikih filozofa koji su ak u to vrijeme nastojali prikazati premo
racionalnih modela misli nad naelima vjere.
Sv. Toma Akvinski (1224./25. - 1274.)
Bez sumnje, najpoznatiji i najutjecajnijij srednjovjekovni evropski
mislilac, sv. Toma Akvinski, nazvan Aneoski uitelj, roen je na Siciliji.
Obrazovao se u Parizu i postao lan jo jednog vrlo znaajnog
srednjovjekovnog kranskog reda, tanije, dominikanskog reda.
kolovao se zajedno s Al- bertom Velikim koji je bio pod snanim
utjecajem islamske filozofije i nauke i zagovornik Aristotelove misli u
latinskom svijetu. Sv. Toma je poduavao u Parizu dugi niz godina
branei svoj stav o odnosu vjere i uma.
Suprotstavljao se i latinskim averoistima, naime, onim interpretatorima Ibni Ruda na Zapadu koji su naglaavali samo
racionalistiki aspekt misli ovog velikog islamskog filozofa, kao i onim
kranskim misliocima koji su potpuno odbacivali racionalistiku
filozofiju. Sv. Toma je stvorio iroku sintezu utemeljenu na aristotelizaciji
kranske misli, snano crpei iz spisa Ibni Sine, El-Gazalija i drugih
islamskih mislilaca te stvarajui Summa theologiae koja je svoj utjecaj
zadrala do danas i koja je jo uvijek najvaniji izvor katolike teologije i
filozofije. Njegova dva najpoznatija djela, Summa Theologiae i Summa
Contra Gentiles najsnaniji su zbroj klasine katolike filozofije i teologije
i ubrajaju se meu najznaajnija djela evropske misli.
Nakon sv. Tome, njegova kola miljenja snano se nastavila u 8./14.
stoljeu, kroz linosti poput Dunsa Scotusa, no bila je, takoer, pod
snanom kritikom nominalista te je poela postepeno gubiti na snazi sve
dok u 9./15. i 10./16. stoljeu novi val renesanse miljenja zapoinje
nadomijetati skolastiku u veini uenih sredita Evrope. Skolastika je,
ipak, osobito u formi tomizma, preivjela u znatnoj mjeri u Italiji i paniji

sve do 10./16. i 11./17. stoljea. Uz to, kroz utjecaj panije, tomizam se

proirio i u Junoj Americi gdje se, pod njegovim utjecajem, javlja velik
broj filozofa lokalnog znaenja, no nije bio prisutan unutar glavne struje
evropske filozofije koja se postepeno udaljila od sinteze vjere i uma,
utemeljene od velikih teologa srednjeg vijeka, poput sv. Tome Akvinskog
i sv. Bonaventure.
Moderno razdoblje
Za kratko vrijeme u doba renesanse, kako je skolastika postepeno
gubila svoju sredinju ulogu u evropskom filozofskom miljenju, poinju
se javljati raznorodni ogranci filozofije razliite prirode. Odreen je broj
filozofa nastojao oivjeti drevne filozofije, osobito one Platona i
hermetiara, neovisno o sintezi koju je stvorila iva kranska tradicija.
Drugi su se okrenuli humanizmu i racionalizmu te se postepeno javljaju
filozofske kole koje vie nisu bile sastavni dio kranske sinteze, mada
su pojedinani filozofi bili jo suvie blizu 'dobu vjere' a da bi bili u
mogunosti potpuno se okrenuti od svih naela kranstva.
Nismo u mogunosti na ovome mjestu rei ita o mnogim vanim
linostima renesansne filozofije, poput Ficina, Pico Della Mirandole, koji
su imali izuzetno znaajnu ulogu u usaivanju tekstova Platona i
hermetiara u sklopu zapadnjakog intelektualnog svijeta, ili o jednom
Petrarki i Erazmu, oevima novog humanizma koji se, prirodno, okrenuo
od teokratske i svete vizije tradicionalnog kranskog svijeta. Ono to
radije elimo uiniti na ovome mjestu jeste osvrnuti se na neke od
najvanijih i kljunih figura moderne evropske filozofije, od kraja
renesanse do danas, kako bismo potcrtali najistaknutije karakteristike
filozofije u nekoliko posljednjih stoljea, obiljeenih humanizmom,
racionalizmom, empirizmom i, kasnije, ideologijama 13./19. stoljea, kao
to su marksizam, te, konano, pozitivizam, fenomenologija i egzistencijalizam u 14./20.stoljeu.
Prije nego se osvrnemo na pojedinane linosti, nuno je rasvijetliti
znaenje i znaaj humanizma, toliko karakteristinog za period
renesanse i suvremene filozofije.
Evropski humanizam zaet je u Italiji, a ne u Francuskoj ili Njemakoj,
naime, najveim dijelom u Junoj Italiji i na Siciliji, gdje su islamski
utjecaj bili jo uvijek vrlo ivi. Nedavne spoznaje dokazale su usku vezu
izmeu islamskog edeba (adaba) i odreenih aspekata tog humanizma u
obostranom naglaavanju znaenja knjige i znanja, retorike, sklonosti ka
kienom govoru kao i u mnogim drugim elementima. No, ova tijesna
historijska veza ne smije pomutiti znaenje pojma humanizam u svijesti
muslimanskog itaoca. Edeb ostaje uvijek unutar svijeta vjere i
prepostavlja ovjeka kao slugu i namjesnika Boijeg, dok je humanizam
u renesansi i modernoj filozofiji uope sekularnog karaktera i oznaava

neovisnost ovjeka od Neba i njegovu "slobodu" na zemlji izvan zakona i

odredaba Boga i objave, bez obzira to su neki autori govorili ak i o
kranskom humanizmu. U svakom sluaju, kada u ovoj knjizi govorimo
o humanizmu, tada imamo na umu sekularni humanizam.
Francis Bacon (1561. -1626.)
Mada se Francis Bacon, iznimno obrazovan kako u oblasti filozofije,
tako i politike, ne smatra relevantnim za modernu filozofiju, kao to je
sluaj s Descartesom i s jo nekim uvaenim linostima njegovog
vremena, njegova je vanost, ipak, izuzetna za razumijevanje sredinjeg
aspekta modernog svijeta, tanije, oslanjanja na nauku kao na sredstvo
moi te za razumijevanje filozofije koja poiva na takvom stajalitu.
Bacon, engleski aristokrat obrazovan na Cambridgeu, uspeo se do
poloaja vrhovnog suca Engleske i Predsjednika Doma lordova (Gornji
dom Parlamenta), prije nego je pao u nemilost, ali odreeno mu je da
odigra znaajnu ulogu u politikom ivotu svog vremena. On je
podravao monu, centraliziranu dravu kao i novanu potporu drave
za razvoj nauke te ga mnogi smatraju ocem moderne britanske nauke.
Teio je, ustvari, stvaranju "nove nauke koja bi ovjeku podarila
nadmo nad prirodom kao i mo i dominaciju nad oko
linom. On je takoer naglaavao korisnost nauke. Napisao je velik broj
poznatih i utjecajnih knjiga ukljuujui i zbirke eseja o razliitim temama
iz oblasti morala. Njegova je moda najznamenitija knjiga Novum
Organum, u znaenju: nova logika (novo orue). Zamiljena je kao vid
odgovora na Aristotelov Organum koji je bio temelj klasine skolastike
misli. Bacon je i autor djela Novi Atlantis u kojem je iznio svoju viziju
idealnog drutva.
Bacon je pokazivao snanu odbojnost prema metafizici te je
uglavnom podravao materijalistike grke filozofe. Nastojao je opisati
ono to je postalo poznato pod imenom "nauni metod", naglaavajui
da prvo treba prikupiti podatke i izvriti eksperimente kako bi se
spoznale tajne prirode kroz organizirano promatranje i prouavanje.
Mnogi ga dre utemeljiteljem "naune metode", a veliki je Sir Isaac
Newton izrazio svoj dug njegovom nauku. Dakle, najvanije naslijee
koje nam je ostavio Bacon nije iz oblasti iste filozofije ve iz filozofije i
metodologije nauke. Od temeljnog je znaaja i njegovo podravanje
nauke kao dravnog pothvata, to e postepeno postati sredinjim
mjestom ivota evropske civilizacije.
Rene Descartes (1596. -1650.)
Vie od Bacona, Renea Descartesa treba smatrati utemeljiteljem
moderne filozofije. Francuski katoliki filozof, dobro upuen u
srednjovjekovnu misao, Descartes je takoer izuavao i matematiku.

No, ipak, on se vremenom udaljio od klasinih formulacija

srednjovjekovne filozofije kako bi pronaao novo utemeljenje za
izvjesnost, na tragu njegova znamenitog metoda kartezijanske sumnje,
koja ga je dovela do izjave: Mislim, dakle jesam (Cogito ergo sum).
Ova najpoznatija tvrdnja je, u stanovitom smislu, temelj moderne filozofije u tome to postulira kognitivni (spoznajni) in individue kao i ljudski
um, neovisan od objave, kao krajnji kriterij istine i, ak, temelj
egzistencije. Iz tog ga razloga mnogi dre ocem modernog racionalizma.
Descartesova poznata djela Rasprava o metodi, Razmiljanja o prvoj
filozofiji kao i Osnove filozofije, koja sadre njegovu kosmogoniju, uzori
su francuske proze i imali su neizmjeran utjecaj na suvremenu misao.
Descartes je zastupao znamenitu tezu dualizma na temelju kojeg se
stvarnost sastoji od dvije dimenzije ili dvije supstancije: jedna pripada
svijetu protenosti ili svijetu materije, a druga svijetu svijesti ili misli.
Otada nadalje, evropska filozofija je uvijek imala problema u
razumijevanju odnosa izmeu ova dva svijeta. Kasniji su se filozofi uvijek
pitali kako jedna supstancija, koja je u misli, moe upoznati onu drugu, u
svijetu materije. Upravo iz ovog radikalnog dualizma proistjee kasnija
podjela glavnine moderne filozofije u dva domena: u filozofiju
materijalizma i onu idealizma, naime, u one koji dre supstanciju
stvarnom, a drugi nestvarnom ili, nasuprot tome, u one koji vjeruju da je
stvaran svijet duha ili "ideja", a drugi ga dre nestvarnim. U svakom
sluaju, uloga je Descartesa neizmjerna u procesu utemeljenja moderne
filozofije. Uz to, njegova matematizacija prostora kao i njegovo otkrie
mnogih matematikih ideja, osobito deskriptivne geometrije, bili su
takoer od velikog utjecaja u usponu moderne nauke, mada su njegova
otkria iz oblasti fizike bila potpuno pobijena Newtonovim otkriima, koja
su prihvaena kao norma, generaciju nakon Descartesa.
Thomas Hobbes (1588. -1679.)
Hobbes, slijedei engleski filozof, smatran je ocem analitike filozofije
koja je postala toliko nadmonom u anglosaksonskom svijetu u toku
ovog stoljea. Marljivi student filozofije i logike na Oxfordu, otputovat e
na Kontinent gdje e ga duboko impresionirati nauka Keplera i Galileja.
Suprotstavljao se Aristotelovoj filozofiji i nauci te je s Baconom dije
lio stajalite da znanje treba ovjeku udijeliti mo te poboljati njegovo
materijalno stanje. Pod utjecajem Galileja, Hobbes je nastojao primijeniti
svoju filozofiju prirode i na ovjeka i na drutvo te ga primarno treba
smatrati filozofom svijeta, drutva i ljudske prirode prije nego iste
metafizike ili epistemologije. Prvo Hobbesovo filozofsko djelo, Kratki
traktati, bilo je napisano u geometrijskoj formi i pokualo je objasniti
osjete u vidu nove nauke gibanja. Hobbes je nastojao primijeniti svoju
mehanicistiku psihologiju i u domen etike kao i politike te je podravao

snaan sredinji autoritet u polju politike. Uavi u politiku arenu,

protjeran je u Francusku gdje je, ustvari, i nastala glavnina njegovih
filozofskih djela, ukljuivi i njegovu kritiku Descartesovih Razmiljanja.
Najpoznatije je Hobbesovo djelo Leviathan koje zastupa tezu apsolutnog
suvereniteta kao temelja politike filozofije. Hobbes je podupirao ideje
koje su bile vrlo utjecajne u kasnijoj povijesti politike misli na Zapadu.
Njegovi su ga neprijatelji optuili za ateizam, no on se smatrao
empiristom, odanom svijetu zdravog razuma i onome to se moe
outjeti osjetima. Hobbes je drao "primarne kvalitete", tj, koliinu
stvarnom, a sve ostalo proizvodom materije i gibanja te se u tom smislu
moe smatrati materijalistikim filozofom.
Baruch de Spinoza (1632. - 1677.)
Filozof idovskog porijekla, roen u Amsterdamu, Spinoza je
protjeran iz sinagoge zbog svojih neortodoksnih stavova te je najvei dio
svog ivota proveo u osami. Bio je snano privuen Descartesovom
filozofijom te je sastavio njen prikaz kako bi proirio njena naela.
Njegovo najpoznatije djelo, Etika, objavljeno je nakon njegove smrti,
a smatra se jednim od najvanijih djela moderne filozofije. Spinoza je
tragao za vrhovnim dobrom koje je za njega znailo posjedovanje
ljudske prirode, savreno svjesne svog poloaja u univerzumu i u
cjelokupnoj shemi stvari. Vjerovao je da se dio moe razumjeti jedino u
odnosu na cjelinu, a prvu je cjelinu nazvao "Bog - priroda". Zbog toga je
bio optuen za panteizam i, ustvari, on i jest, tehniki govorei, panteist
jer poistovjeuje Boga s cjelokupnou univerzuma.
Kritizirao je i kartezijanski dualizam, koji je odbacio kroza svoje
naglaavanje cjelovitosti zbiljnosti, kao i Hobbesov empirizam. Spinoza
nije, doslovno govorei, idovski filozof. On prije pripada vodeoj struji
suvremene evropske filozofije, no, istovremeno, odreeni elementi
njegove misli vraaju nas klasinoj idovskoj filozofiji koja je, naravno,
bila u vrlo bliskoj vezi s klasinom islamskom filozofijom u toku ranih
stoljea, a neki su od njenih kljunih predstavnika, poput Ibni Gabirola i
Maimonidesa, ak svoja djela pisali na arapskom jeziku.
John Locke (1632. -1704.)
Nakon Hobbesa, Locke, takoer engleski filozof, preuzeo je zadatak
odbrane pozicije empirizma te ga, nakon Hobbesa, treba smatrati
najvanijim empiristom u britanskoj filozofiji 10./16. i 11./17. stoljea.
Bio je i filozof morala, s iskonskim zanimanjem za politiku misao koja
je snano utjecala na utemeljitelje amerike drave kao i mnoge druge
znaajne politike pokrete 12./18.stoljea. U toj je oblasti bio na
suprotstavljenim polovima s Hobbesom branei vie prava ljudi nasuprot
prava suverena (Hobbes zastupa tezu da vlast suverena mora biti

apsolutna - prim. prev.).

Locke, puritanskog porijekla, studirao je na Oxfordu, a potom
posjeuje Kontinent. U Francuskoj je prouavao misao Descartesa, no
njegovo je posebeno podruje interesa bila politika praksa. Upravo je iz
tog razloga bio na neko vrijeme izgnan u Holandiju gdje je poeo
objavljivati svoje spise, od kojih je najznaajnije djelo Ogled o ljudskom
razumu i Dva traktata o vlasti. Kasnije nastaje i njegovo djelo Razboritost
kranstva u kojem je branio kranstvo od napada kritike. Pri kraju svog
ivota napisao je komentar Poslanica sv. Pavla koje otkrivaju njegovo
zanimanje za iskljuivo religijske sadraje.
Locke je dao empirizmu najsnanije utemeljenje u historiji britanske
filozofije, formulirajui epistemologiju utemeljenu
na negaciji mogunosti ljudske spoznaje stvarne, objektivne egzistencije
razliitih supstanci. On je naglaavao znaaj ideje koja je sve ono to se
javlja kao predmet spoznaje u trenutku kada ovjek misli. Sve te
Lockeove "ideje" proizlaze iz iskustva i prema njemu, ne postoje tzv.
'uroene ideje'. Ljudski je duh, prema Lockeu, prvobitno tabula rasa, tj,
prazan bijel papir bez ikakva sadraja na sebi, na koji se ispisuju svi
dojmovi (doivljaji, ideje) izvanjskog svijeta. Svijet se sastoji od stvarnih
predmeta no koje upoznajemo tek kroz iskustvo, a sve ideje potiu bilo
od osjeta bilo od promiljanja podataka izvedenih iz osjeta.
Najutjecajniji aspekt Lockeove misli jest njegova misao o drutvenom
ugovoru kojim pojedinac prevladava svoje prirodno stanje kako bi tvorio
drutveno tijelo. Taj se ugovor ne zasniva izmeu vladara i podanika,
kao to je to zamiljao Hobbes, ve izmeu slobodnih i jednakih ljudi.
Otuda, vladar ne moe postati tiraninom, a narod stjee pravo da ga
smijeni ako takvim postane. Upravo je ovaj aspekt Lockeove misli
postao vrlo utjecajan u zasnivanju demokratskih ideala. On se
kristalizirao kroz Ameriku revoluciju kao i unutar same Engleske, a
kasnije i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Sa stajalita historije
moderne misli, Lockea bi trebalo prvenstveno prouavati kao politikog
filozofa.
Gottfrield Wilhelm Leibnitz (1646. -1716.)
Leibnitz je bio njemaki filozof i matematiar, porijeklom iz Leipziga,
gdje je ujedno i studirao. Jedan je od najistaknutijih metafiziara
modernog doba i umnogome, meu brojnim slavnim filozofima Zapada,
najblii tradicionalnoj filozofiji i metafizici koje dijele islam, kranstvo i
druge tradicije. Bio je protestant u katolikom okruenju te je odluio
napustiti domovinu i otputovati u Paris gdje je studirao nekoliko godina.
U Berlin se vraa 1700.g. i postaje predsjednik Akademije nauka.
Leibnitz je bio, ustvari, i uvaeni filozof kao i matematiar , jedan od
otkrivaa nauke rauna.

Teio je usklaivanju tradicionalnih nazora o Bogu, ovjeku i prirodi s

novim idejama proizalim iz naunih i filozofskih krugova. Prema
njegovom miljenju, Boija egzistencija i konani cilj su nuni kako bi
osigurali konano objanjenje za bilo koje pitanje. Vjerovao je da je svijet
skladna cjelina koja slui Boijim ciljevima u skladu sa zakonima
djelotvornog povoda. Odbijao je podjelu na duh i materiju, kao to je to
uinio Descartes, i vjerovao je u monade, tj, cjeline od ijih se spontanih
aktivnosti sastoji svijet. Leibnitz je pokazivao veliki interes za logiku i
elio je stvoriti alfabet ljudskog miljenja, sastavljajui enciklopediju
ljudskog znanja. U temelju njegove filozofije, osnovnim principima
njegove logike kao i studije alfabeta ljudskog miljenja lei ideja
preetabliranog sklada svih monada u univerzumu utemeljenom na
uvjerenju da je Bog stvoritelj svega vidljivog.
Leibnitz je takoer bio vrlo zainteresiran za ono to e postati poznato
pod imenom perenijalna filozofija i bio je prvi poznati zapadnjaki filozof
koji je koristio taj pojam. Taj je interes bio utemeljen na njegovu
zanimanju za nezapad- njake filozofije, ukljuujui islamsku, kao i
kinesku misao. On je uvidio niz univerzalnih istina iza svih onih izraza
tradicionalne filozofije, istina koje je on smatrao perenijalnim.
Opi principi njegove filozofije ukljuuju princip osobnosti, princip
najboljeg, tj, Bog svojom mudrou bira najbolju mogunost, princip
dovoljnog razuma, i metafiziki nune principe, kao to je sveopi
zahtijev za postojanjem. Postoje, takoer, i principi reda, kao to su
kontinuitet, naelo da svaka akcija ukljuuje i reakciju, jednakovrijednost
uzroka i posljedice i ostale zakone ove vrste.
Veina Leibnitzovih djela izraena je u formi pisama, kratkih eseja i
korespondencije, kao to je njegovo znamenito izmjenjivanje pisama s
Clarkeom o pitanju njegovog i New- tonovog pogleda na fiziku i prirodu.
Njegovo jedino vee djelo je Teodiceja koje treba smatrati njegovim
temeljnim opusom. U svakom sluaju, Leibnitz je jedan od najznaajnijih
filozofa 11./17. stoljea i jedini koji je nastojao ouvati barem neku vezu
sa svijetom tradicionalne metafizike i filozofije.
George Berkeley (1685. - 1753.)
Angloirskog filozofa i teologa, Georgea Berkeleya, mnogi smatraju
empiristom, mada ne iste vrste kao to su to Locke
ili Hobbes. Studirao je na Trinity College u Dublinu, gdje je razvio
subjektivni idealizam sa kojim je kasnije poistovjeivan. Neki su ga,
naime, smatrali ocem ne-materijalizma zbog njegova miljenja da postoji
samo opaatelj i opaeno, bez ikakvih meu-ideja (apstraktnih ideja ili
pojmova o stvarima). U svojoj Raspravi o principima ljudske spoznaje,
koja je njegovo najpoznatije djelo, tvrdi da su svi predmeti osjeta
(spoznaje) prisutni u duhu i potpuno odbacuje materijalne supstance.

On je takoer branio teizam nasuprot slobodnih mislilaca i deista, od

svih onih koji su bilo negirali Boga, bilo Ga ograniavali samo na
Stvoritelja ili tvorca Univerzuma, "reui" Mu ruke od upravljanja
Vlastitom kreacijom. U Analizi: Govoru upuen nevjernom matematiaru,
Berkeley snano brani religiju od tvrdnji odreenih raciona- listikih
naunika.
Pred kraj svog ivota, nakon putovanja u Ameriku, Berke- ley se
vratio u Irsku, gdje postaje biskup, a njegove su ideje i dalje bile vrlo
utjecajne, osobito meu onima sklonim idealistikoj filozofiji i, naravno, u
oblasti religije. U moderno doba, u mnogim islamskim zemljama u kojima
se zapadnjaka filozofija ozbiljno izuavala u kolama, kao, npr. u
Pakistanu i muslimanskom dijelu Indije, mnogi su muslimanski uitelji i
filozofi, koji su nastojali iznai nain za odbranu religije od zapadnjakih
filozofskih stajalita, pribjegavali Berkelejevom opusu, te je, stoga,
njegovo djelo poznato i u tom dijelu islamskog svijeta.
Franciois Marie Voltaire (1694. - 1778.)
Jedan od najpoznatijih francuskih filozofa i esejista, Voltaire, postao je
poznat piui protiv tiranije i branei individualna prava.
Mada je obrazovanje stekao u jezuitskoj koli, postao je slobodni mislilac
i, ustvari, on je arhetip evropskih slobodnih mislilaca 12./18. i 13./19.
stoljea koji su se okrenuli protiv religije. Voltaire je takoer pisao za
glumite i autor je i brojnih rasprava o teatru, no bio je pod udarom kritika svojih filozofskih i knjievnih protivnika zbog napada na religiju. On je,
naime, bio protjeran u Englesku na odreeno vrijeme gdje se ujedno i
produbljuje njegov filozofski interes te je 1734.g. napisao svoja
Filozofska pisma protiv etabliranih religijskih i filozofskih kola. Pred kraj
svog ivota nastanio se u vicarskoj gdje i umire. Njegovo je, bez
sumnje, najvanije filozofsko djelo Candide koje se smatra jednim od remek-djela francuske knjievnosti.
Voltaire je meu slobodnim misliocima i racionalistima postao poznat
kao veliki borac za ljudsku slobodu protiv religijskih predrasuda kao i
borac za razum protiv diktata Crkve. Tako je i odreen broj
muslimanskih modernista bio privuen njegovim djelom, vjerujui da bi
se i oni mogli okoristiti njegovim napadom na kranstvo, koristei ga
kao nain odbrane svojih racionalistikih interpretacija islama protiv
napada odreenih kranskih pisaca i misionara. Voltaire je znao
poneto o islamu i pisao o njemu, no, njegovo je znanje bilo ipak suvie
povrno. Bio je, takoer, privuen i odreenim aspektima islamske
knjievnosti, tanije, pisanjem perzijskog pjesnika Sa'dija, kojeg je
smatrao uglavnom racionalnim etikim piscem, a ne pobonim
muslimanom, to je on uistinu bio. Voltaire je zapamen u povijesti ne
samo kroz svoj iskljuivo filozofski rad ve i kroz utjecaj koji je imao na

Francusku revoluciju i na ideje koje su iz nje proistekle.

Jean Jacques Rousseau (1712. -1778.)
Suvremenik Voltairea, Rousseau je takoer bio francuski filozof koji
je, pak, glavninu svog ivota proveo u vicarskoj gdje je i napisao
najvei dio svojih djela koja e inspirirati voe Francuske revolucije.
Korijene vue iz kalvinistike tradicije, no preobraa se u rimsko
katolianstvo. Veliko je zanimanje takoer pokazivao za knjievnost i
muziku, te je napisao lanak o muzici za Diderotovu Enciklopediju.
Komponirao je i stanovit broj muzikih komada, no bez veeg uspjeha.
U kasnijem periodu svog ivota, ivei u Genevi, tada glavnom
sreditu protestantske misli, Rousseau se ponovo okree
protestantizmu. Njegova su najznaajnija djela Emil ili o odgoju, te
rasprava O drutvenom ugovoru koja je izazvala politike bure i podigla
protiv njega velik broj protivnika. Morao je, naime, napustiti zemlju i
ponovo se vratiti u Englesku, vratiti se incognito u Pari gdje je sastavio
svoje znamenite Ispovijesti i gdje je, naposljetku, i umro.
Kao i u sluaju Voltairea, i Rousseauov je utjecaj neizmjeran, kako u
polju filozofije, tako i u praktinim politikim pokretima, osobito u toku
Francuske revolucije, a visoko ga je potovao i znaajan broj
utemeljitelja Sjedinjenih Drava. I Rousseauove su ideje o odgoju
izvrile veliki utjecaj i bile prouavane od velikog broja muslimanskih
pedagoga u toku proteklog stoljea.
Francuski enciklopedisti
Dvanaesto/osamnaesto stoljee bilo je svjedokom trijumfa
racionalizma, osobito u Francuskoj, gdje se i javlja grupa filozofa snane
racionalistike sklonosti, odanih modernoj nauci i koja je snano
naglaavala humanizam i deizam. Ta je grupa postala poznata pod
imenom Francuski enciklopedisti. Pod vodstvom Denisa Diderota (1713.
- 1784.), potpomognuti od nekih vodeih linosti, kao to je bio naunik
D'Alam- bert ili filozofi Rousseau i Voltaire, zapoinju sastavljati Enciklopediju s ciljem okupljanja svog ljudskog znanja i iznoenja na vidjelo
veliine ljudske civilizacije nasuprot etabliranoj religiji i monarhiji, u
snanoj antitradicionalnoj perspektivi. Prvo izdanje, sastavljeno od 35
knjiga, nazvano je jedanostavno Enciklopedija . To djelo bilo je jedno od
najvanijih djela tog vremena, koje je naglaavalo vodeu ulogu ljudskog
uma nad svim religijskim i, ak, politikim autoritetima. Vanost djela
Enciklopedista i ideja koje su iznijeli i dalje je vrlo iva na Zapadu i
predstavlja temelj modernog Svijeta, mada su, sa same filozofske take
gledita, u mnogim pitanjima bili osporeni, a njihovi argumenti odbaeni
od strane mnogih filozofa 13./19. stoljea.

David Hume (1711. -1776.)

Jedan od najutjecajnijih britanskih filozofa, kot David Hume bio je
istovremeno historiar, ekonomist i filozof, poznat po skepticizmu i
empirizmu. Kao jedna od vodeih linosti kole empirizma u Engleskoj,
Hume je ograniio spoznaju na iskustvo ideja i dojmova iji se konani
izvor ne moe provjeriti. Rane godine svog ivota proveo je u Edinburghu, no, poput Lockea, u kasnijoj fazi svog ivota putuje u Francusku,
gdje je napisao jedno od svojih najpoznatijih djela, Raspravu o ljudskoj
prirodi, u kojem je razvio cjelokupni filozofski sistem koji je, ipak, kasnije
odbacio proglasivi ga mladalakim radom. Potom se vraa u Englesku i
1741. i 1742. godine pie rasprave o moralu i politikoj filozofiji, a ubrzo
nakon toga i svoja najpoznatija djela, Istraivanje o ljudskom razumu i
Istraivanje o principima morala. Autor je, takoer, i Povijesti Engleske, a
vodio je i brojne polemike s Rousseauom.
Hume je u kasnijoj historiji filozofije poznat po svom radikalnom
odbijanju mogunosti ikakve deduktivne nauke i uzronosti. Tvrdio je,
neto poput e'arijskih teologa u islamu, da utjecaj jednog dogaaja na
razum, za kojim slijedi drugi dogaaj, budi u nama ideju uzronosti. Pa
ipak, za razliku od El-E'arija koji su Allahovu Volju drali vezom koja
dovodi u uzrono-posljedini odnos ono to se pred nama javlja, Hume
nije vjerovao u postojanje ikakvog odnosa izmeu onoga to nazivamo
uzrokom i onoga to nazivamo posljedicom, izuzev uobiajenih
asocijacija koje prepoznajemo kao uzronost. Tvrdio je da se uzronost
jednostavno zasniva na uvjerenju i ne moe se potvrditi ni empirijskom
metodom ni razumom.
Hume je prevenstveno utjecao na one mislioce koji dre filozofiju
induktivnom naukom ljudske prirode i koji smatraju da ovjeka primarno
odreuju osjetilne i praktine karakteristike, a manje razum. Upravo e
taj aspekt Humeove misli utjecati na Immanuela Kanta, Augusta
Comtea, Johna Stewarta Milla kao i na ostale britanske filozofe, poput
utilitaris- ta Jeremyja Benthama. U posljednjih nekoliko desetljea Hume
je visoko cijenjen u anglo-saksonskoj filozofiji od strane pozitivista zbog
svoje antimetafizike pozicije kao i odbacivanja cjelokupne deduktivne
filozofije.
Immanuel Kant (1724. -1804.)
Od mnogih smatran najveim njemakim filozofom, Im- manuel Kant
ostavio je snaan utjecaj u oblasti teorije znanja, etike i estetike. itav je
svoj ivot proveo u Koenigsbergu, u Njemakoj, vodei miran i povuen
ivot. Prije nego to je bio privuen filozofijom, studirao je teologiju,
Nevvtonovu fiziku i matematiku. Zapoeo je s napadima na Leibnitzovu
filozofiju koja je bila popularna u Njemakoj u to doba, a nakon 1770. g.
kada je imenovan proelnikom odjela za filozofiju i logiku na Sveuilitu

u Koenigsburgu, poeo je pisati svoja glavna djela, Kritiku istog uma,

Kritiku praktikog uma i Kritiku moi suenja. On je otac takozvane
kritike filozofije. Ta filozofija stremi preispitivanju granica samog uma,
filozofija koju je Kant nazivao kritikom ili transcendentalnom.
Kant je doao do zakljuka da ljudski um ne moe spoznati bit stvari,
odnosno nita u svom krajnjem smislu (stvar o sebi). Teio je da od
filozofije uini nauku i vjerovao je da nae opaanje predmeta u vremenu
i prostoru rezultira iz injenice to um namee kategorije vremena i
prostora svijetu koji nas okruuje. Kant je smatrao da ljudski um ne
moe dosei spoznaju ili, ustvari, dokaz Boije egzistencije te da se
Boga moe spoznati samo praktikim, a ne istim umom. Naglasio je
znaaj etike, oblast kroz koju je postao osobito poznat u kasnijim
stoljeima.
Nakon njegove smrti, kantizam je postao poznatom kolom miljenja,
osobito u Marburgu. Tu su kolu kasnije oivjeli u 13./19. i 14/20.
stoljeu filozofi, poput neokantovca Ernsta Cassirera, a utjecala je ak i
na Martina Heideggera. U svakom sluaju, ideja kritike samog uma i
utemeljenja tzv. kritike filozofije od strane Kanta oznaava vanu taku
u historiji zapadnjake misli. Treba je smatrati razvoem nakon kojeg se
filozofija postepeno okretala od perioda racionalizma ka razdoblju
ideolokih filozofija, kao i pobunom protiv uma koja se javila u
zapadnjakoj misli 13./.19.stoljea.
Kantova filozofija privukla je i velik broj muslimanskih mislilaca.
Njegova su djela bila prevedena na arapski, perzijski i turski jezik, a prvi
susret islamske sa zapadnjakom filozofijom u prolom stoljeu javio se
u formi odgovora perzijskog filozofa Mulla 'Alija Zunuzia na neke
Kantove ideje, u djelu Badayi' el-hikam.
Hegel i njemaki idealizam
U 13./19. stoljeu javila se u Njemakoj vodea nova filozofska kola,
pod imenom objektivni idealizam, a uz koju se veu imena Friedricha
Schellinga i Johanna Fichtea. Osnovna teza ove kole je da se zbiljnost
moe spoznati te da je ona u svom konanom obliku idealistike, a ne
materijalne prirode. Najznaajnija linost ove vane kole je,
nesumnjivo, Hegel.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770. - 1831.)
Hegel, otac njemakog idealizma, razvio je tzv. dijalektiku filozofiju,
tj. filozofiju zasnovanu na dijalektikom kretanju od teze ka antitezi te
potom ka sintezi teze i antiteze. Taj je dijalektiki tok ideja postao
temeljem hegelijanizma. Mada pod utjecajem Kanta, Hegel nije prihvatio
Kantovo ogranienje uma te je napisao vlastito djelo naslovljeno
Fenomenologija duha kako bi dokazao mogunost uma da spozna

zbiljnost. Njegova dijalektika logika razvijena je u djelu Nauka logike,

jednom od temeljnih djela hegelijanske filozofije.
Hegel je takoer iscrpno pisao o filozofiji povijesti, koju je smatrao
vanom granom same filozofije, kao i o pravu i estetici. Smatrao je da se
filozofija treba baviti cjelinom, a ne dijelovima te da se temelji na procesu
dijelektike uslijed ega vii entiteti izrastaju iz sukoba onih niih, to
konano vodi do apsolutne ideje. Ovaj proces manifestiranja Apsoluta u
povijesti moe se iitati u procesu koji je trajao od plemenske
organizacije do potpuno ureene drave. Cjelina realiteta je, ustvari,
racionalna i moe se racionalno spoznati.
Hegel je primjenjivao svoju dijalektiku u svakoj oblasti; od religije do
politike, od umjetnosti do historije, stvorivi, tako, jedan od
najsveobuhvatnijih filozofskih sistema svih vremena na Zapadu. Njegova
misao o manifestaciji Apsoluta u povijesti ne smije se, ipak, mijeati s
tradicionalnim postu latima o Objavi ili pojavljivanju Univerzalnog
ovjeka, povezanih u islamskom ezoterizmu s unutranjom Zbiljnou
Muhammeda (a.s.), kao to ine neki moderni muslimani i zapadnjaki
naunici i mislioci.
Nakon Hegela, mnogi su ga njegovi sljedbenici smatrali
protestantskim kraninom i pristalicom Pruske drave. No, ipak, njegov
je utjecaj zamjetan i kod tzv. lijevih hegelijanaca, kao to je bio
Feuerbach, koji je pruio ateistiku interpretaciju hegelijanizma i koji je
bio sam blizak marksizmu, kao i kod 'desnih' hegelijanaca koji su bili
usko povezani s religijskim krugovima u Njemakoj. Hegelijanizam je
takoer bio utjecajan u Engleskoj, Americi i Italiji gdje su mnogi filozofi
bili privueni svetim i idealistikim aspektima njegove filozofije, poput J.
E. Moorea u Engleskoj, J. Roycea u Americi i B. Crocea u Italiji. Mada je
Hegel bio zasjenjen usponom po- zitivizma u kasnom 13./19. i ranom
14./20. stoljeu, ponovo je poeo snano privlaiti panju i u Evropi i u
Americi u posljednjih nekoliko desetljea.
Arthur Schopenhauer (1788. - 1860.)
Schopenhauer je bio suvremenik Hegela i snano se suprotstavljao
njegovom idealizmu. On je, naime, razvio ono to je zvao metafiziko
polje, kako bi se izravno suprotstavio hegelijanskom idealizmu. Mada ni
priblino utjecajan kao Hegel u ondanjoj Njemakoj, ipak je poeo
privlaiti panju kasnijih egzistencijalista u 14./20. stoljeu.
Schopenhauer je prvobitno zapoeo studij fizike da bi se kasnije okrenuo
izuavanju filozofije Platona i Kanta. Nakon zavretka studija odlazi u
Weimar gdje se susree s Goetheom s kojim postaje blizak prijatelj, a
ujedno se upuuje i u indijsku filozofiju (Vedanta i hinduski misticizam).
Upaniade, svete spise hinduizma, smatrao je temeljem svoje filozofije
te je on, tako, prvi vodei evropski filozof modernog razdoblja u ijem se

djelu uoava utjecaj orijentalne misli. Podrao je Gothea u njegovoj

raspravi s Netwonom o prirodi boja.
Schopenhauerovo je glavno djelo Svijet kao volja i predodba, u
kojem naputa sredinju ulogu razuma, kao to je bio sluaj u
hegelijanskom sistemu, u korist moi intuicije, kreativnosti te, ak,
iracionalnog. Upravo je taj aspekt njegove misli imao utjecaja na
moderni egzistencijalizam kao i na psihologiju i antropologiju.
Schopenhauer je takoer snano utjecao na njemaku umjetnost i
knjievnost, a privlaio je i velik broj muslimanskih mislilaca i pisaca koji
su studirali u Evropi poetkom ovog stoljea.
Soren Kierkegaard (1813. - 1855.)
Kierkegaard, najpoznatiji danski filozof, bio je jedan od glavnih
kritiara hegelijanskog racionalizma i linost koju mnogi smatraju ocem
egzistencijalizma. Bio je odgojen u strogom luteranskom duhu i uvijek
duboko ukljuen u pitanja religije. Studirao je i teologiju i filozofiju i
njegovo glavno djelo Ili - ili naglaava znaaj izbora i slobodne volje u
ljudskom ivotu. U djelima, Strah i drhtanje i Ponavljanje bavi se
pitanjem vjere i paradoksa koje ona uzrokuje u ivotu ovjeka, u svijetu u
kojem religija nije opeprihvaena. Njegovi Filozofski fragmenti
predstavljaju kranstvo kao oblik egzistencije utemeljen na slobodnoj
volji i napadaju preov- laujuu hegelijansku filozofiju utemeljenu na
determinizmu. U svome djelu Pojam tjeskobe iri pojam slobode na
domen psihologije te mnogi, stoga, ovo djelo smatraju prvijencem u
oblasti "duboke psihologije". Konano, u Stadijima na ivotnom putu,
jednom od njegovih najzrelijih djela, Kierkegaard uvodi razliku izmeu
estetikih, etikih i religijskih stilova ivota. I, naposljetku, u svom
zakljunom ne- naunom postscriptumu Filozofskih fragmenata, svom
najznaajnijem filozofskom djelu, on iznova napada hegelijanski pokuaj
stvaranja iroke sinteze egzistencije unutar sistema.
Kierkegaard je kritizirao Hegelovu epistemologiju te cijenio
subjektivizam nad objektivizmom, to je znak egzistencijalistikih nazora
14./20. stoljea. Znaajan je dio svog ivota takoer proveo napadajui
etabliranu Crkvu za koju je vjerovao da je napustila Krista, dok je sam
Kierkegaard istovremeno bio iskonski vezan uz religijska pitanja. Njegovi
nazori nisu isprva bili ozbiljno prihvaeni, no vremenom postaju poznatiji,
osobito nakon Drugog svjetskog rata, kada postaje utjecajnom
filozofskom linou s obje strane Atlantika.
Karl Marx (1818. - 1883.)
Opepoznati njemaki politiki teoretiar, sociolog i ekonomist, autor
djela Kapital, a zajedno s Friedrichom Engelsom i djela Komunistiki
manifest, Marx nije, u doslovnom smislu rijei, filozof ve teoretiar

drutvenih pojava mada je izvrio izuzetan utjecaj na odreene politike i

filozofske krugove. Studirao je historiju i filozofiju i bio je pod utjecajem
Hegela kao i socijalistikih ideja i djela, osobito nakon dolaska u Pari.
Za vrijeme svog egzila u Bruxellesu napisao je djelo Komunistiki
manifest koje sadri njegovu cjelokupnu drutvenu filozofiju. Potom se
vraa zakratko u Njemaku gdje su, kao posljedica socijalistike
revolucije 1848. g. njegove ideje postale poneto prihvatljivije. No, ubrzo
je iznova prisiljen napustiti domovinu te odlazi, ovaj put, u Englesku gdje
e provesti preostali dio svoga ivota i gdje e napisati svoj magnum
opus, Kapital, u kojem je iznio analizu ekonomije kapitalizma.
U ovome djelu Marx je razvio misao da je ovjekova egzistencija
utemeljena na njegovoj kreativnosti da stvaralaki oblikuje predmete
prirode i proizvede dobra, a otuda - cjelokupna bi vrsta trebala uivati u
plodovima toga rada. No, prema Marxu, ovo pravilo ne vrijedi otkada je
radnika klasa podjarmljena od klase koja posjeduje kapital. Iz toga
proizlazi i stalni sukob izmeu radnika koji rade i 'buroazije' koja
posjeduje kapital. Marx je tvrdio da je cilj povijesti stvaranje besklasnog
drutva, cilj koji se mora ostvariti revolucijom. Takoer je smatrao da je
cjelokupna povijest bila utemeljena na borbi razliitih klasa, a na osnovu
ekonomskih elemenata.
Marx je vjerovao da je ispravio Hegelovu ideju dijalektike filozofije
smatrajui dijalektiki proces potpuno materijalnim. Razvio je, tako,
uenje danas poznato pod imenom dijalektiki materijalizam koje je bilo
filozofski temelj komunizma, a i dalje je za sljedbenike komunistike
ideologije kao i za one koji su marksisti po svom filozofskom
opredjeljenju. Mada je iskazao veliku brigu i suosjeanje za siromane,
Marx je gajio snano antireligijsko i ateistiko osjeanje i vjerovao je da
je religija, koju je nazivao 'opijumom naroda', bila jedan od glavnih
elemenata koji su uzrokovali podvrgavanje jedne klase ili grupe ljudi od
strane druge i bila, tako, izvorom drutvene nepravde.
Henri Bergson (1859. -1941.)
Francuski filozof Bergson takoer je jedan od poznatih kritiara
hegelijanizma, a razvio je tzv. filozofiju ivota i meu prvima je
unaprijedio evolucionizam u filozofsku formu. Veinu svog ivota proveo
je u Parisu gdje je i zavrio kolovanje. Prvobitno sljedbenik
mehanicistike filozofije, mijenja svoje stajalite i poinje razlikovati
vrijeme i trajanje, to je vidljivo u njegovom poznatom djelu Vrijeme i
slobodna volja: rasprava o neposrednim datostima svijesti. Branio je
naelo slobodne volje nad determinizmom proklamiranim kroz Hegelovu
filozofiju kao i kroz jo neke sistematizirajue filozofije toga vremena.
Bergson je takoer elio prikazati odnos tijela i duha u djelu Tvar i
sjeanje. Godine 1900. postaje profesor na College de France gdje je

bio iznimno popularan meu katolicima kao i u ostalim filozofskim

krugovima. Tih godina nastalo je i njegovo slavno djelo Stvaralaka
evolucija koje otkriva utjecaj biologije i Darwinove evolucije na njegovu
misao. Vjerovao je da je osnovni mehanizam evolucije ono to je on
nazivao elan vital, tj. ivotni impuls koji dovodi do procesa promjene i
transformacije u prirodi. Bergsonovo posljednje djelo, Dva izvora morala
i religije razmatra inteligenciju i intuiciju kao izvore na kojima se te
melje i moral i religija. U ovom, kao i u ostalim kasnijim radovima,
Bergson se pribliio katolianstvu, a udaljio od koncepta elan vital-a.
Zbog njegovog suprotstavljanja racionalizmu i ideolokim postavkama
13./19. stoljea i njegovom snanom naglaavanju uloge intuicije,
Bergson je privukao panju znaajnog broja muslimanskih mislilaca
kasnog 13./ 19. i 14./20. stoljea, a neki su uvaeni mislioci, poput
Muhammeda Iqbala, vrlo esto govorili o njegovom djelu.
Friedrich Nietzsche (1844. - 1900.)
Jedan od njemakih filozofa 13./20. stoljea koji je izvrio snaan
utjecaj na misao 14./20.stoljea, Nietzsche, svoju je karijeru zapoeo
kao student filologije u Baselu. Godine 1872. napisao je djelo Roenje
tragedije u kojem raspravlja o dihotomiji izmeu, kako je on to nazivao,
apolonskog i dio- nizijskog modela miljenja. Ovo djelo nailo je na velik
broj sljedbenika meu piscima 14./20. stoljea. Godine 1879. povlai se
sa sveuilita i ta godina predstavlja poetak razdoblja u kojem e
napisati najvei broj svojih najpoznatijih djela, meu kojima i Tako je
govorio Zaratustra, S one strane dobra i zla i Genealogija morala.
Nietzsche je bio strog kritiar suvremene kulture i kranstva svog
vremena, onako kako se ono tada prakticiralo. Prepoznao je duhovno
siromatvo koje ga je okruivalo te je govorio o 'smrti Boga'. Vjerovao je
da je jedino rjeenje pojava ljudi koji bi bili s one strane morala i
uobiajenih kriterija dobra i zla i koje je on nazivao 'nadljudima'.
Nietzsche je pisao u snano poetskom stilu, osobito djelo Tako je
govorio Zaratustra, te je izvrio snaan utjecaj kako na knjievne, tako i
na filozofske krugove 20.stoljea. Bio je obdaren snanom intuicijom, a
istovremeno je bio obuzet nadnaravnim psiholokim predispozicijama te
ga je jedan suvremenik, inae tradicionalni autoritet, nazvao 'prosvijeenim psihopatom'. No, ipak, mnogi ga dre jednim od 'proroka'
suvremene misli kao i promiljanja uvjeta ovjekove egzistencije u
14./20. stoljeu, jedinstvenim misliocem koga je rijetka intuicije obdarila
mogunou prepoznavanja (duhovnog) siromatva suvremene
civilizacije kao i duhovnog nazadovanja kojem je, uslijed toga, bio
podreen suvremeni ovjek.
to se tie islamskog svijeta, Nietzscheov je utjecaj vidljiv u
odreenim krugovima, osobito u djelu Muhammed Iqbala koji se esto

poziva na njega u svojim djelima, kao na svog glavnog sugovornika sa

Zapada.
Edmons Husserl (1859. -1938.)
Jo jedna znaajna linost njemake filozofije, Husserl, utemeljitelj je
tzv. fenomenologije, jednog od najrairenijih filozofskih pravaca 20.
stoljea. elio je filozofiju pretvoriti u striktnu nauku, opisujui i
analizirajui svijest i dokidajui suprotstavljanje empirizma i
racionalizma. idovskog porijekla, Husserl se okree katolikoj filozofiji
pod utjecajem svog uitelja Brentana, a studirao je zajedno filozofiju i
matematiku. U kasnijoj fazi svog ivota, za vrijeme boravka u Beu,
preobraa se u luteranstvo i poinje predavati filozofiju usmjeravajui
svoju panju ka psiholokim temeljima matematike. Ta su prouavanja
rezultirala nastankom djela Logika istraivanja koja je Husserl poeo
opisivati kao fenomenoloka.
Husserl je smatrao fenomenologiju univerzalnom naukom,
utemeljenom na metodologiji koju je on nazivao fenom- enolokom
redukcijom, tj., usmjerenou ka nepomuenom osnovnom iskustvu koje
vodi do (spoznaje) biti stvari i djelovanja kojim esencije postaju svjesne.
U svome djelu Ideje: Opi uvod u fenomenologiju, koje nikada nije
dovreno, izloio je svoj program i pruio sistematski uvid u svoj metod.
Kasnije je Husserl smatrao fenomenologiju obnoviteljem duhovnog
ivota. U svome djelu Prva filozofija tvrdio je da fenomenologija
opravdava, brani ivot i vodi ka ostvarivanju ovjekove etike
samostalnosti. Njegovo posljednje djelo Kriza evropskih nauke i
transcendentalna fenomenologija govore o znaaju fenomenologije i
samostalnosti duha u zbrci vremena.
Ustvari, ovo je djelo bilo napisano u sjeni Hitlerove Njemake i jedno
je od posljednjih slobodnih filozofskih glasova u to vrijeme i u toj zemlji.
Husserl je izvrio neizmjeran utjecaj u Njemakoj, a kasnije i u Americi i
Engleskoj, a sve do dananjeg dana fenomenologija je, protumaena od
brojnih kasnijih filozofa, jedan od najutjecajnijih duhovnih orijentacija
naeg stoljea na Zapadu.
Sigmund Freud (1856.-1939.) i psihoanalitiari
Mada nije bio filozof, Freud, austrijski lijenik i utemeljitelj
psihoanalize, jedna je od najutjecajnijih linosti ovog stoljea na Zapadu.
Roen u idovskoj obitelji, Freud je bio zarana privuen filozofijom,
mada se kasnije oprijedijelio za studij medicine, u kojoj postaje poznat u
polju neurologije i prouavanju rada modane stanice. Postepeno se,
ipak, njegov interes usmjerava ka psiholokim aspektima neurolokih
prouavanja te 90-tih godina XIX. stoljea poinje razvijati svoje
psihoanalitike teorije i koautor je djela Istraivanja histerije 1895. g.

Godine 1900. nastalo je njegovo najznamenitije psihoanalitiko djelo

Tumaenje snova u kojem je istakao ono to je smatrao znaenjem
podsvjesnog. Freud je naglasio svoja stajalita koja se tiu uloge
represije, prikrivenih elja i djetinjih izvora sadraja nesvjesnog,
dominiranih seksualnim nagonima i neprijateljstvom prema roditeljima,
vezanim uz ono to je on definirao kao Edipov kompleks (tj. seksualni
nagon prema roditelju suprotnog spola i ljubomorna mrnja prema
suparnikom roditelju).
Kako bi propagirao svoje teorije, Freud je utemeljio Beki krug kojem
su se pridruile i neke poznate linosti, poput Alfreda Adlera.
U prvo vrijeme njegovi stavovi bili su kritizirani, a njegova je knjiga Tri
rasprave o teoriji seksualnosti bila snano ismijana. No, Freud je ipak
nastavio svoju praksu, poduavao je i pisao o psihoanalizi koju je poeo
primjenjivati i na druge oblasti. U svojoj knjizi Totem i tabu nastojao je
podvri psihoanalizi stanje 'primitivnog ovjeka' dok je u djelu Budunost
jedne iluzije snano napao religiju, smatrajui strah i nadu temeljima
vjerovanja u Boga i besmrtnost. U knjizi Mojsije i monoteizam otiao je
tako daleko da je negirao da je Mojsije bio idov i tvrdio da je bio
Egipanin koji je nauio doktrinu monoteizma od Ikhnatona. Ovo je djelo
okrenulo protiv njega mnoge idove-vjernike od kojih su mnogi ranije bili
njegovi potovatelji.
U kasnijoj fazi svoga ivota Freud je oblikovao novu teoriju duha,
utemljenu na temeljnim kategorijama instinkta ivota i smrti kao i na
podjeli duha na id, ego i super-ego. Smatrao je da je napetost izmeu
ega i super-ega izvor onoga to se zove svijest. On je negirao ovjekovu
moralnu odgovornost i naglaavao je uinak nesvjesnih sila koje
odreuju ljudsko djelovanje. Negirao je i besmrtnost due i ograniio je
Duh na psihu. On je, naime, zaetnik gotovo najsnanijeg antireligijskog
tumaenja ljudske prirode u suvremenom svijetu kao i utemeljitelj
psihoanalitike prakse koja je zamijenila religiju u ivotima mnogih ljudi.
Psihoanalitiar je postao, zajedno uz naunika, novim sveenikom
suvremenog svijeta, a religijska i duhovna zbiljnost svedene su na
psiholoke fenomene kojima se treba baviti kroz novoutemeljene tehnike
psihoanalize.
Mnogi su se psihoanalitiari udaljili od Freuda, a meu njima je
najznaajniji Carl Gustav Jung koji se mnogo snanije zanimao za
religijski simbolizam i mitove od Freuda. No, i Jung je arhetipove
smjestio u domenu 'kolektivne pod- svjesti' ovjeanstva i odbijajui
jasno razlikovanje izmeu duha i psihe. Pa ipak, dao je dodatan
doprinos procesu psi- hologizacije duhovne stvarnosti, tako
karakteristinom za suvremeni svijet. Posljednjih godina Freudov utjecaj
poeo je slabiti i mnogi danas nastoje stvoriti humaniju psihologiju i
psihoanalizu, neki se ak okreui i istonim duhovnim tehnikama. No,

utjecaj metoda i misli koje je prvotno prakticirao Freud dokidajui

religijski znaaj ivota, ograniavajui veliinu ljudske due na
podsvjesne komplekse, uglavnom seksualnog porijekla, i negirajui
zbiljnost duha, svodei ga na psihike sile, i dalje postoji u suvremenom
svijetu.
Alfred North Whitehead (1861. -1947.)
Jedan od najistaknutijh filozofa naeg stoljea, osobito u Americi,
Alfred North Whitehead, bio je engleskog porijekla i proveo je prvu
polovicu svog ivota u Engleskoj gdje je studirao matematiku i filozofiju.
Kasnije je, a prije svog odlaska u Ameriku, gdje e posljednju polovicu
ivota provesti na Harvardskom sveuilitu, poduavao na Cambridgeu
te na Londonskom sveuilitu. Whitehead je prvobitno bio privuen
Katolikom crkvom, mada nikada ne postaje i njezin lan. Naime, mada
je itav svoj ivot bio snano zainteresiran za religijska pitanja, odbio je
prikljuiti se ijednoj organiziranoj religijskoj instituciji. Njegova rana djela
uglavnom su iz oblasti matematike i upravo je kao matematiar upoznao
svog studenta Bertranda Russella s kojim e zajedno napisati djelo
Principia Mathematica, koje e sastavljati sve do 1910. g. Ovo kljuno
djelo ostaje jednim od temeljnih tekstova naeg stoljea iz oblasti
filozofije matematike kao i odnosa izmeu matematike i formalne
logike. Whiteheada su takoer snano zanimali temelji fizike te je, u tom
smislu, autor djela Istraivanje o naelima prirodnog saznanja, nakon
kojeg je slijedilo djelo u kojem se bavi pitanjima fizike na nematematiki
nain, Koncepcija prirode.
Za vrijeme svog boravka u Americi, Whitehead je napisao glavninu
svojih djela iz oblasti metafizike, poevi sa Nauka i suvremeni svijet, u
kojem je izloio kritiku naunog materijalizma, pa sve do djela Proces i
zbilja, koje je, moda, njegovo najznaajnije djelo, u kojem je razvio
misao o procesnoj filozofiji, filozofiji koja zbilju u cjelini promatra na nain
neprekidnog ponovnog javljanja. Njegovo posljednje vano djelo,
Vratolomije ideja, saima njegova stajalita o Bogu, ovjeanstvu i
Univerzumu. Whitehead je poznat ne samo kao utemeljitelj procesne
filozofije ve i procesne teologije, a te su misli imale znaajan utjecaj u
Americi, ponajvie zahvaljujui Charlesu Hartshorneu, slavnom
Whiteheadovom ueniku i amerikom filozofu koji je nakon smrti svog
uitelja nastavio iriti njegovo uenje.
Bernard Russell (1872. - 1970.)
Bertrand Russell, rani Whiteheadov uenik, jedan je od najpoznatijih
britanskih filozofa i logiara 20. stoljea. Istovremeno i matematiar i
filozof, bio je, takoer, aktivan i u oblasti politike, osobito potkraj svog
ivota. Glavnina njegove kasnije slave, ustvari, poiva na njegovoj

politikoj i drutvenoj aktivnosti prije nego na iskljuivo filozofskim radovima kojima je stekao slavu ranijih godina.
U ranom periodu svoga ivota, Russell je postao religijskim skeptikom
i ostao je to do kraja svog ivota. Upravo je na Cambridgeu, studirajui
filozofiju, poelo njegovo zanimanje za temelje znanja. Prvobitno pod
utjecajem idealista, poput G. E. Moorea, sve se vie okretao empirizmu,
pozitivizmu i materijalizmu i ostat e pozivitistom itav svoj ivot.
U svojim djelima Istraivanje znaenja istine i Ljudsko znanje, njegovi
dosezi i granice, Russell je nastojao sjediniti i ograniiti na
najjednostavniji izraz zahtjeve ljudskog znanja. U Matematikom naelu
istraivao je odnos izmeu filozofije i matematike koje je vrhunac
doseglo u zajednikom radu koji je objavio s Whiteheadom, Principia
Mathematica. Izvrio je snaan utjecaj i na analitiki pokret kao i na
uenje o logici, openito, u toku 14./20. stoljea.
Russell je, takoer, i autor znatnog broja popularnije literature, kao
to su: Povijest zapadnjake filozofije, Zato nisam kranin,
Autobiografija koje su ga uinile slavnijim i utjecajnijim od ostalih filozofa
u nefilozofskim krugovima. On saima dominaciju pozitivistike filozofije
koja se odbija baviti bilo kojim predmetom koji se ne moe logiki ili
operativno definirati i otkriva snaan antimetafiziki otklon kao i
suprotstavljanje religijskim i duhovnim pitanjima koja su stoljeima
poticala izniman interes tolikog broja filozofa. Ovaj tip filozofije dominirao
je na britanskim i amerikim sveuilitima u toku nekoliko posljednjih
desetljea. Uslijed te injenice, Russell je izvrio utjecaj na znatan broj
muslimanskih pisaca i filozofa koji su se kolovali u Americi ili Britaniji,
za razliku od kontinentalnog dijela Evrope gdje su egzistencijalizam i
fenomenologija bili, do dananjeg dana, vodei filozofski pravci.
Martin Heidegger (1889. -1976.)
Njemaki filozof Martin Heidegger, koji je bio uenik Husserla,
nesumnjivo je najznaajniji njemaki filozof ovog stoljea koji se javio
nakon njega. Ostao je vodei autoritet filozofije kontinentalnog dijela
Evrope, a njegov se utjecaj proirio i u Americi u toku posljednjih
nekoliko desetljea mada anglo-saksonska filozofija, u Engleskoj kao i
Americi, ostaje i dalje pod vodeom dominacijom logikog pozitiviz- ma.
Heidegger je bio otri kritiar suvremene tehnologije i tehnolokog
drutva te jedan od vodeih predstavnika tzv. egzistencijalizma. U ranoj
fazi svog obrazovanja privuen je vjerom, prouavanjem katolike
teologije i srednjovjekovne filozofije, u emu je osjetan utjecaj Brentana,
kao i rane grke misli, koju je izuavao na nizu znaajnih djela. Na njega
su utjecaj izvrili ne samo njegov uitelj Husserl ve i Kierkegaard i
Nietzsche.
Heidegger je vjerovao da je cjelokupna zapadnjaka filozofija krenula

krivim pravcem u svom razumijevanju 'bitka' od Platonovog vremena

naovamo te da je taj vid filozofske aktivnosti s njime stigao do kraja.
Njegovo najvanije djelo Bitak i vrijeme utjecalo je na ateiste poput JeanPaul Sartrea kao i na odreene religiozne filozofe. U svome takoer
znaajnom djelu. ta je metafizika ? Heidegger raspravlja o konceptu
'ne-bitka' te razvija svoju vlastitu verziju fenomenologije za koju vjeruje
da je metod razotkrivanja naina ovjekovog bitka i njegov put do Bitka.
Jean-Paul Sartre (1905. -1980.)
Najslavniji francuski filozof egzistencijalizma, Sartre, bio je
istovremeno i filozof kao i utjecajan knjievnik. Studirao je u Parisu gdje
je i ivio i mislio najvei dio svog ivota, kojeg je znatan dio proivio sa
Simonom de Beauvoir, koja je i sama bila ugledan filozof i drutveni
kritiar. Sartre i de Beauvoir nisu se nikada formalno oenili, smatrajui
brak graanskom moralnom normom i ostatkom religijske svijesti kojoj
su se oboje suprotstavljali.
Sartreovo prvo djelo, Munina, bio je roman koji je bio pisan
istovremeno i u snano antidrutvenom kao i u individualistikom tonu,
otkrivajui neke od njegovih kasnijih egzistencijalistikih ideja. Preuzeo
je fenomenoloki metod i primijenio ga na nekoliko svojih filozofskih
djela, od kojih je najpoznatije Bitak i nitavilo. U ovome djelu on
suprotstavlja ljudsku svijest kao nitavilo bitku kao 'neemu'. Sartre je
branio ljudsko dostojanstvo i slobodu, ali je istovremeno smatrao sav
ljudski napor beskorisnim. Kasnije, sa Egzistencijalizmom i
humanizmom, poinje izjednaavati slobodu sa drutvenom
odgovornou, a u svom privatnom ivotu vie vremena provodi brinui
za siromane. U kasnijim se godinama ponovo okree pisanju romana te
osobito dramskih djela od kojih je komad Bez izlaza stekao osobitu
slavu. Na politikom planu bio je aktivni lan lijeve struje i vezao se uz
marksistike ideale, mada se nakon 1956. g. okrenuo protiv Sovjetskog
saveza. U to je vrijeme napisao djelo Problem metoda u cilju revidiranja
marksizma.
Ovaj spoj egzistencijalizma i marksizma, karakteristian za Sartrea,
de Beauvoir i njihove sljedbenike, imao je snaan utjecaj na francuske
intelektualne krugove nakon Drugog svjetskog rata, a preko njih i na
stanovit broj muslimana, osobito onih iz Sjeverne Afrike koji su
studentske dane proveli u Francuskoj. Ustvari, utjecaj Sartrea, u
knjievnosti kao i u filozofiji u modernistikim krugovima islamskog
svijeta daleko je snaniji od onog njemakog filozofa egzistencijalizma,
Heideggera, mada je on bio snanije zainteresiran za religijska pitanja
od Sartrea koji se otvoreno suprotstavljao religiji kao takvoj te zauzimao
snaan agnostiki i, ustvari, ateistiki stav.
***

Brojne su linosti i kole modernog miljenja slijedile primjer pobune

uma protiv intelekta i objave, a to je vodilo do razvoja kritike filozofije
koja je nastojala ograniiti mo uma kao i uspon ideologija i sistema
13./19. stoljea, nakon ega je uslijedila i egzistencijalistika kritika
hegelijanizma kao i drugih vidova sistematske filozofije. U toku ovog stoljea moe se uoiti podjela filozofije na Zapadu na fenomenologiju i
egzistencijalizam, s jedne strane, od kojih se ovaj posljednji temelji na
tjeskobi indivudualne egzistencije, te na pozitivizam, utemeljen na
koritenju logike, usko vezan uz eksperimentalne nauke kao i na
zanemarivanju drugih problema i pitanja, osobito onih metafizike
prirode.
Vano je na ovome mjestu naglasiti, u zakljunom razmatranju, da je i
na Zapadu, poetkom ovog stoljea, zapoelo preformuliranje
perenijalne filozofije, pod snanim utjecajem antimetafizikih i
antireligijskih filozofija, a koja je potpuno suprotstavljena suvremenoj
evropskoj filozofiji koja se smatra otklonom perenijalnog nasljedstva
ovjeanstva, kad su u pitanju filozofija i razum. Ova "kola" uglavnom
se poistovjeuje s francuskim metafiziarom Reneom Guenonom;
metafiziarem i povjesniarem umjetnosti Anandom K.
Coomaraswamyjem, porijeklom djelomino iz Sri Lanke, a djelomino iz
Engleske, te njemakim metafiziarem i gnosti- kom, Frithjofom
Schuonom. Postoji, takoer, jo znatan broj
eminentnih linosti koje se priklanjaju navedenom uenju, ukljuujui,
Titusa Burckhardta, Hustona Smitha, Martina Lingsa, Marcoa Pallisa i
ostale koji su u toku 20. stoljea pokuali oivjeti perenijalnu mudrost
raznorodnih tradicija i tradicionalno znanje koje poiva u srcu autentinih
religija i koje stoji suprotstavljeno cjelokupnom sistemu suvremene filozofije od perioda renesanse naovamo. Glavnina aktivnosti ove kole
bila je, to je vrlo zanimljiva pojava, vezana uz islam i proistjecala je iz
unutranje dimenzije islamske Objave.
Perenijalna filozofija danas, u svojim razliitim formulacijama, ostaje
znaajnim aspektom ope filozofske scene Zapada, osobito s postupnim
gaenjem suvremenih filozofskih kola, potisnutih tzv. postmodernizmom
koji je, unutranjom kritikom i destrukcijom svih struktura znaenja koje
su ranije postojale, prema tvrdnji Jacquesa Derridea i ostalih protivnika
dekonstrukcionizma, na stanovit nain zakljuio suvremenu zapadnjaku
filozofiju.
Ne samo Heidegger ve i odreen broj suvremenih amerikih filozofa,
meu kojima i Richard Rorty, smatraju filozofski poduhvat, do sada
poznat, zavrenim. Upravo u tom periodu izgubljenosti, kada filozofija,
onakva kakva se prakticirala na Zapadu u nekoliko posljednjih stoljea,
moe vrlo malo uiniti kako bi pomogla Zapadu i, ustvari, cjelokupnom
ovjeanstvu kojem toliko treba duhovno vodstvo, perenijalna filozofija je

jo jednom viena kao mogua alternativa koja je u stanju zadovoljiti

potrebe ljudi za najviim oblicima znanja koje je, istovremeno, upravo
ona mudrost koja lei u srcu razliitih religija. Nuno je na ovome mjestu
ukazati da je upravo ta perspektiva snano naglaena u islamskoj
tradiciji koja islam smatra primordijalnom vjerom, ed-dinu'l-hanif, koja
sadri mudrost objavljenu od Boga u odreenom obliku, kroz lanac
poslanika, a koja je kasnije proirena, na ljudima prihvatljivijem jeziku, od
strane hakima, mudraca i filozofa ranijih stoljea.
Vrlo je vano za muslimane koji ele upoznati Zapad da shvate
znaaj filozofskih ideja koje su se javile u suvremenom svijetu u toku
nekoliko posljednjih stoljea; ideje koje ne proizlaze iz nadindividualnog
izvora, kao to je bio sluaj u tradicionalnoj filozofiji. Naprotiv,
suvremena filozofija je najee rezultat pokuaja pojedinanih filozofa
koji su nastojali, koristei razum i empirijske datosti, stvoriti jedan sveobuhvatni sistem koji je, potom, ubrzo suoen s kritikom nekog drugog
filozofa koji dokida ranije misaone konstrukcije i nadomjeta ih drugima.
No ipak, nuno je poznavati ideje, proistekle od brojnih linosti i
filozofskih kola na Zapadu u toku posljednjih nekoliko stoljea, zbog
njihovog velikog znaaja na politiku, drutvene tokove, ekonomiju, etiku,
estetiku kao i na ostale oblasti. One su, ustvari, uveliko oblikovale i do
danas definirale ono to se smatra modernizmom kao i svjetonazorom
suvremenog svijeta. Mnogi s Istoka, ukljuujui i muslimane, nisu u
stanju razumjeti suvremenu civilizaciju Zapada upravo zato to
promatraju njene samo povrinske aspekte ne obraajui panju na
filozofske misli koje lee ispod njene povrine. U ovom osobitom,
prijelomnom trenutku ljudske povijesti, apsolutno je nuno kritiko
razumijevanje i prouavanje ideja i povijesti zapadnjake misli (koja je u
velikoj mjeri i povijest moderne misli uope). Brojni zapadnjaki
historiari prouavali su islamsku filozofiju i islamsku intelektualnu
povijest na osnovu vlastitih filozofskih pretpostavki, no iznimno je mali
broj muslimanskih mislilaca uinio isto, naime prouavao zapadnjaku
filozofiju i historiju miljenja sa stanovita islamske tradicije. A upravo je
taj vid izuavanja nuan kako bi islamska inteligencija bila u stanju stei
dublje razumijevanje zapadnjake civilizacije i suvremenog miljenja
koja, i izravno i posredno, kroz znanost, tehnologiju, suvremeni odgoj i
obrazovanje, kao i drutvene, ekonomske i politike institucije, vri silan
utjecaj na islamski svijet danas.

Deseto poglavlje
SUVREMENA NAUKA I TEHNOLOGIJA
Sredinja uloga koju suvremena nauka i njena primjena kroz
tehnologiju imaju u suvremenom svijetu je toliko velika da je svim
muslimanima, mladim i starim, nuno razumjeti prirodu suvremene
nauke, ne tek povrno ve u njenim temeljnim odrednicama. Muslimani
bi, takoer, trebali prouavati odnos izmeu suvremene nauke, kao
teoretske strukture, kao znanja o fizikom svijetu i njegove primjene na
raznorodne domene, od medicine do industrije, ili ono to bi se moglo
nazvati tehnologijom, u suvremenom znaenju tog pojma. Brojni
muslimanski mislioci u toku posljednjeg stoljea napisali su znatan broj
djela o suvremenoj nauci i glavnina ih je, pri osvrtanju na razliite
kulturne, religijske i drutvene vrijednosti Zapada, veliala zapadnjaku
nauku na jedan gotovo apsolutan nain, poistovjeujui je u svom
vlastitom umu sa naukom, onakvom kakva je ona bila poznata unutar
islamske civilizacije. Veina ih je, ustvari, tvrdila da moderna nauka nije
nita drugo do nastavak i daljnji razvoj islamske nauke, u kontekstu
zapadnjakog Svijeta.
Nema sumnje da suvremena nauka, onakva kakva je stvorena u toku
renesanse, a osobito o toku 11./17. stoljea, ne bi bila mogua bez
prijevoda nekih djela s arapskog na latinski jezik u toku ranijih stoljea,
osobito u paniji i, u stanovitoj mjeri, na Siciliji i drugim dijelovima Italije.
Bez medicine Ibni Sine, Hajjamove matematike ili optike Ibni ElHejsema, odgovarajue se nauke, medicina, matematika i optika, ne bi
razvile na Zapadu u onoj mjeri u kojoj je to bio sluaj. Pa ipak, ne radi se
samo o kontinuuitetu izmeu dviju nauka ve i o dubokom
diskontinuitetu izmeu zapadnjake i islamske nauke. Kao to smo ve
ranije naveli u ovoj knjizi, islamska nauka je temeljno vezana uz islamski
svjetonazor. Ona je duboko ukorijenjena u znanju utemeljenom na
spoznaji Allahove jedinosti (et-tewhid) i shvaanja Univerzuma kao
cjeline u kojoj vlada (upravlja) Allahova Mudrost i Volja i u kojoj sve
stvari meusobno djeluju jedne na druge odraavajui jedinstvo na
kosmikom stepenu.
Suprotno tome, zapadnjaka nauka utemeljena je na tumaenju
svijeta prirode kao realiteta odvojenog i od Allaha kao i od viih
stupnjeva Bitka. Allah se, u najboljem sluaju, smatra stvoriteljem
svijeta, kao zidar koji je sagradio kuu koja sada sama po sebi opstoji.
Njegova intervencija u upravljanju svijetom i Njegovo neprestano
odravanje toga svijeta nisu prihvaeni u suvremenom naunom
svjetonazoru. Postoje, ustvari, iskonske razlike izmeu svjetonazora zapadnjake i islamske nauke. Smatrati zapadnjaku nauku tek nastavkom
islamske nauke znak je, dakle, potpunog nerazumijevanja

epistemolokih utemeljenja dviju nauka kao i njihova odnosa prema

svijetu vjere i Objave. Dokaz je to, takoer, i nerazumijevanja
metafizikog i filozofskog zalea dviju nauka. Islamska nauka uvijek u
vezu dovodi nie ste- pene Bitka s onim viim i smatra fiziki svijet
jednostavno najniim stepenom u hijerarhiji zbiljnosti Univerzuma koji
odraava Allahovu Mudrost, dok moderna nauka dri fiziki svijet
neovisnim realitetom koji se moe prouavati i spoznati bez ikakvog
upuivanja na vie stupnje zbilje.
Nismo na ovome mjestu u mogunosti dublje se pozabaviti odnosom
islamske i zapadnjake nauke osim tek naglasiti glavne razlike koje se
tiu udjela vjere u njima. A to je osobito vano zato to je mladi
musliman, odgojen u drutvu u kojem uvijek slua o cijeni znanja, koje je
u arapskom jeziku poznato pod nazivom el-'ilm, esto suoen sa
situacijom u kojoj se to vjersko velianje znanja jednostavno prenosi na
modernu nauku, bez ikakve svijesti o razlikama koje postoje u
pretpostavkama, prirodi, metodima i uzorcima izmeu ovih dviju formi
znanja.
Zalee moderne nauke, mada utemeljene, u odreenoj mjeri, na
srednjovjekovnoj, a otuda i islamskoj nauci te na nauke drevne Grke i
Egipta, filozofija koja je radikalno drukija od svih tih tradicionalnih
znanja. Moderna nauka roena je naunom revolucijom u 11./17.
stoljeu, u vrijeme kada se, kao to je ve ranije spomenuto, evropska
filozofija pobunila protiv Objave i religijskog svjetonazora. Zalee
moderne nauke je specifino filozofsko uenje koje parametre fizikog
svijeta, to jest prostor, vrijeme, materiju, gibanje i energiju, smatra
realitetima neovisnim od viih stepena Bitka i odsjeenim od Boije
moi, barem u toku razvoja historije kosmosa. Ono smatra fiziki svijet
primarno predmetom matematizacije i kvantifikacije i, u stanovitom
smislu, apsoluti- zira matematiko prouavanje prirode smatrajui
sasvim nevanim kvantitativno nemjerljive aspekte fizike egzistencije.
U tom se kontekstu i "um" koji prouava svijet smatra individualnom
svijeu ljudskog bia koje se poistovjeuje s moi razuma, neovisnim i
od Objave i od spoznaje.
Bez takvog, osobitog filozofijskog zalea ne bi se nikada zbila
Newtonova nauna revolucija niti bi moderna nauka postala onakvom
kakva je ustvari postala. Izvjesno je da je, zahvaljujui svom znaajnom
uspjehu u oblasti matematike i fizike, suvremena nauka postala
najprihvaenijom formom znanja, a filozofija je postepeno postala
njezinom slukinjom, no i ta se sama znanost uspjela na temelju vrlo
specifinog filozofijskog zalea koje je umnogome razliito od islamskog
ili, u tom pitanju, i samog kranskog zalea. Suvremena nauka
utemeljena je na odreenim pretpostavkama o prirodi fizike zbiljnosti,
ukljuujui logiki karakter zakona koji dominiraju fizikim svijetom,

neovisnost fizike zbiljnosti od ostalih vidova realiteta, mogunost

eksperimentalnog odnosa prema fizikom svijetu, kvantifikaciju rezultata
ekperimentalnih i promatrakih postupaka kao i mogunost predskazivanja na osnovu matematikog prouavanja fizikog svijeta.
Ta je nauka takoer vezana uz specifian pogled na izvor
Univerzuma mada postoje razlike u stajalitima meu pojedinanim
naunicima o tom pitanju. Neki su naunici bili, i jo uvijek to jesu, deisti,
to jest vjeruju u Allahovo stvaranje svijeta koji je otada (od trenutka
stvaranja) 'odrezan' od vlastite kreacije, dok su drugi naunici bili i ostaju
agnostici odnosno materijalisti koji nisu vjerovali i ne vjeruju u Boanski
Izvor Univerzuma.
Svim je naunim teorijima o porijeklu Univerzuma bila, i jo je,
zajednika jedna karakteristika, a ta je da se iskljuivo temelje na
materijalnim i matematiki provjerljivim uzrocima porijekla svemira.
Teoloki i filozofski aspekti pitanja koje ukljuuje djelovanje Stvoritelja ili
neke druge Boanske sile u genezi Univerzuma postepeno se
iskljuivalo iz nauke, mada je bilo podravano od velikog broja naunika,
shvaene u okvirima tumaenja pojma nauke na Zapadu od vremena
naune revolucije naovamo.
Upravo je na temelju kvanitifikacije prirode, nauka 11./ 17. stoljea
poela po prvi puta sa prouavanjem kretanja planeta, a potom i s
razvojem fizikih zakona na temelju navedenog izuavanja. Novu nauku
uglavnom je razvila grupi- ca poznatih linosti naune revolucije, a to su
Galileo, Kepler i Newton kojima su Descartes, Leibnitz i jo nekolicina
poznatih matematiara osigurali znaajno matematiko 'orue' za
provoenje novog, kvantitativnog izuavanja prirode. Kvantifikacija
nauke o prirodi znai da su oni aspekti koji su bili kvalitatitvne prirode bili
smatrani nevanim i od drugorazrednog znaenja, kako je jasno izrazio
sam Galileo. Upravo je on tvrdio da u prirodi postoje "primarni kvaliteti",
pod kojima je on podrazumijevao kvantitet i "sekundarni kvaliteti", a
uloga je nauke prouavati primarne kvalitete koji se mogu matematiki
definirati i analizirati, kao to su, npr. teina, duina ili brzina, za razliku
od, recimo, boje ili forme koje su isti kvaliteti i koji se ne mogu podvri
matematikoj analizi na isti nain. Otuda je bilo besmisleno, sa naunog
stajalita, sagledavati kosmos kao knjigu koja sadri Boiju Mudrost i
fenomene kao Allahove znakove (ajatullah), mada nam se kosmos
upravo tako predstavlja ako samo otvorimo oi i ako nismo zaslijepljeni
subjektivnim iskrivljenjima i tzv. naunim svjetonazorom na svijet prirode.
Iz takve koncepcije nauke roena je nova fizika koja je bila majka svih
nauka u narednim stoljeima, a i danas predstavlja temelj nauke o
fizikom svijetu. U toku nekoliko posljednjih stoljea sve su preostale
nauke nastojale nadmaiti fiziku, stvarajui potpuno kvantitativnu
znanost koja bi bila u stanju baviti se razliitim fenomenima na

matematiki nain i biti u stanju predskazivati na osnovu matematikih

zakona koji su i sami eksperimentalno provjerljivi.
Neke nauke, poput biologije, ne pristaju lahko na takav pristup.
Fundamentalna se promjena u biologiji na iitava paralelno s onom koja
se dogodila u oblasti fizike. Aristotelova biologija je ostala temelj
biologije i nakon to je izvreno prouavanje i klasifikacija raznovrsne
flore i faune. Ustvari, sve do dananjeg dana biologija nije, u stanovitom
smislu, doivjela svoju Newtonovu revoluciju. No, ipak, u oblasti biologije
u 13./19. stoljeu javlja se nova ideja koja je jedna od najznaajnijih i, u
vjerskom smislu, najproblematinijih od svih naunih ideja, mada je
njeno izvorite, strogo govorei, filozofske prije nego naune prirode, a
to je teorija evolucije. Moglo bi se rei da je taj koncept 'visio u zraku' u
13./19. stoljeu i da ga je Charles Darvvin i odreen broj biologista tek
pokupio i uinio od njega temelj nauke o ivotu. Njegova je sredinja
teza da su vie ivotne forme evoluirale, kroz dug vremenski period, od
niih te da je 'ruka' Stvoritelja bila 'odsjeena' od nastanka razliitih vrsta
i povijesnog razvoja Univerzuma. Allah je moda stvorio izvornu
'uarenu masu', kako moderni kosmolozi obino imenuju prvotno stanje
kosmosa, no pojava razliitih vrsta rezultat je iskljuivo postepene
evolucije iz prostorno-vremenske materijalne matrice koja je postojala u
prvoj fazi nastanka fizikog kosmosa, bez upliva ikavih
transcendentalnih uzroka. No, ni u tome nije bit evolucije. Ona, naime,
prvenstveno djeluje kroz sukob izmeu razliitih vrsta i 'preivljavanje
onih najsposobnijih'.
Ova misao, osobito nakon njene primjene i u drugim oblastima osim
biologije, pripomogla je dokidanje duhovnog znaenja i osjeaja svetosti
Allahove kreacije. Ustvari, pojam "evolucije" pomogao je da se uniti
svijest o stalnom prisustvu Allaha kao Stvoritelja i Odravatelja ivota,
kao to se navodi u svetim spisima, ukljuujui i Kuran, prema kojem je
Allah - ivi (El-Hajji) i Oivotvoritelj (El-Muhji). Teorija evolucije imala je
takoer i vrlo snaan utjecaj na otuivanje nauke od religije i stvaranje
svijeta u kojem neko moe izuavati udesnost kreacije bez temeljnog
dara uenja, u religijskom znaenju tog pojma. tavie, ova se misao
vrlo brzo proirila iz obasti biologije na ostale nauke, ak i do nenaunih oblasti, tako da gotovo svako u suvremenom svijetu gotovo o
svemu govori kroz termine evolucije.
Evolutivne su teze takoer prodrle i u islamski svijet kroz pisanje
brojnih modernista koji su tu misao usvojili bilo u naunom, bilo u
filozofskom smislu. Oni su potom pokuali proiriti znaenja odreenih
kur'anskih ajeta kako bi u njih ukljuili ideju evolucije mada Kur'an, kao i
ostali sveti spisi, jasno tvrdi da je svijet i sva bia stvorio Allah te da
ovjek ne potjee od neke prethistorijske ivotinje ve od boanskistvorenog-primordijalnog-ovjeka koji se, u islamskoj tradiciji, naziva

Adem.
U 14./20. stoljeu javlja se velik broj kritika teorije evolucije, ne samo od
strane teologa i filozofa, ve i naunika. Na Zapadu, osobito u
anglosaksonskom svijetu, gdje je Charles Darwin postao veliki junak,
takve su kritike ipak odbaene od strane "establimenta", bilo akademika
bilo, kulturnih djelatnika. No, te se kritike nisu ozbiljno shvaale bez
obzira na injenicu da je veina biolokih dokaza bila protiv teorije
evolucije ne samo u njenoj darvinovskoj formi ve i u njenim
neodarvinijanskim ili novim oblicima, koji su bili ponueni u 14./20.
stoljeu. Razlog odbijanju tih kritika leao je u injenici da je teorija
evolucije jedan od stupova modernog svjetonazora. Kad bi se ova teorija
odbacila, tada bi se uruila cjelokupna struktura na kojoj poiva
suvremeni Svijet i svi bi bili prisiljeni sloiti se s nevjerovatnom mudrou
Stvoritelja u stvaranju mnotva ivotnih oblika na koje nailazimo na
Zemlji i u morima. Time bi se takoer promijenio i odnos modernog
ovjeka prema ranijim razdobljima njegove vlastite povijesti, vis-a-vis
drugih civilizacija kao i drugih oblika ivota. Stoga, teorija evolucije i dalje
se promilja na Zapadu kao nauna injenica prije negoli kao teorija i ko
god joj se usprotivi obino je odbaen kao religijski mranjak.
Teorija o evoluciji zajedno s filozofijskim temeljima moderne nauke
iznjedrila je misao koja je vidljiva, u mnogo ru- dimentarnijem obliku, ve
u poecima moderne nauke, a to je ideja naunog redukcionizma. Ideal
fiziara 11./17. stoljea bio je mogunost objanjenja svih fizikalnih
pojava pomou gibanja atoma. Tu su misao razvili naunici poput
Descartesa koji u samom ljudskom tijelu nije vidio nita drugo do stroj. I
hemiari su pokuali prouavati hemijske reakcije u ovome svjetlu i
svesti herniju, na stanovit nain, na oblast fizike, a biolozi su pokuali
ograniiti svoju nauku na jednostavne hemijske reakcije te naposljetku
na gibanje fizikalnih estica. Ideja redukcionizma, koja je uroena
suvremenoj nauci i koja je bila dodatno osnaena teorijom o evoluciji,
moe se objasniti redukcijom duha na psihu, psihe na bioloku aktivnost,
ivota na beivotnu materiju i beivotne materije na posve kvantitativne
estice ili snopove energije ija se gibanja mogu mjeriti i brojano
izraziti. Nauni redukcionizam je jedna od najsnanijih sila u suvremenom Svijetu. Postoji, prije svega, taj uroeni osjeaj inferiornosti
koji veina drugih disciplina osjea nasuprot suvremene nauke i koju
pokuavaju nadmaiti do tog stepena da danas postoji itav niz
disciplina koje se nazivaju drutvenim ili humanistikim naukama i koje
nastoje nadmaiti metode prirodnih nauka, postajui, to je vie mogue,
kvantitativnim i 'egzaktnim' naukama. Potom, tu je i filozofijski poticaj
svoenja vieg uvijek na nie, odbijanje da se odobri realnost koja je
iznad i s onu stranu materijalnih komponenti koje tvore odreenu ivu
stanicu, kao i duevnog ivota i zbiljnosti iznad biolokih aktivnosti tijela

koje ima psihiki ivot, te duha i zbiljnosti izvan aktivnosti psihe. Vjera u
Boga ograniena je na psiholoke komplekse, svijest na bioloku
aktivnost, a ivot na gibanja molekula. Kako bi se razumio moderni
svijet, treba razumjeti mo naunog redukcionizma koji se gotovo
svugdje prikriva, u ovom ili onom obliku, mada je odbaen od strane
znatnog broja uglednih naunika.
Ustvari, moglo bi se rei da je nauni redukcionizam jedna od glavnih
komponenti onoga to bi se moglo zvati naunou (scijentizmom) za
razliku od nauke. Moderna nauka moe se protumaiti kao legitiman
nain spoznavanja odreenih karakteristika prirodnog svijeta putem koji
omoguuje otkrivanje nekih karakteristika prirodnog svijeta, ali ne i
cijelog svijeta. Ako se moe prihvatiti njeno ogranieno vrenje, ono
treba biti ukljueno u jednu openitiju shemu ili hijerarhiju znanja u kojoj
bi vii oblici znanja dominirali, no ne nuno i ponitili znanje
kvantitativnog aspekta prirode, steeno suvremenim naunim
metodama. Scijentizam je, ipak, filozofija koja suvremenu nauku razvija
do cjelovite ideologije, do naina gledanja na sve stvari, i upravo je taj
nazor postao dominanta u modernom svjetonazoru. Upravo scijentizam,
u pitanju znanja, odbija razmatrati bilo koji drugi pogled osim naunog,
kao vid ozbiljnog promiljanja i odbija prihvatiti mogunost bilo kojeg
drugog naina spoznavanja, kao to je, npr. ono primljeno Objavom.
Upravo je dominacija scijentizma uinila da religijski pogled na svemir
djeluje kao intelektualno irelevantan, svodei vjeru na subjektiviziranu
etiku i pitanja osobne savjesti. Upravo je scijenitizam u velikoj mjeri
unitio duhovnu realnost koju je pojedinac uvijek iitavao oko sebe i
otklonio iz prirode ono to bismo mogli nazvati aspektom 'arolije', a na
koji Kur'an tako esto upuuje dokidajui temeljnu islamsku ideju
fenomena prirode kao Allahovih znakova, ajeta (ajat) koje Allah iskazuje
u Svome stvaranju. Nemogue je razumjeti moderni Svijet bez
razumijevanja moi scijentizma, bez obzira na suprotstavljenje
scijenitzmu od strane mnogih naunika. Ustvari, uglavnom neki moderni
filozofi pa ak i teolozi postali su podloniji znanstvenom svjetonazoru od
samih naunika, i znatan je broj naunika u oblasti humanistikih nauka,
psihologije i drutvenih nauke postao danas stvarnim 'sveenicima'
scijentizma vie nego su to sami fiziari.
Kao rezultat dominacije scijentizma, moderno i ak ono to neki
nazivaju postmodernim drutvom gleda na naunike kao to su ranija
drutva gledala na sveenike. U ranijim se drutvima pretpostavljalo za
sveenike, ili ljude od Boga, da posjeduju znanje koje je dolo od Boga,
koje je bilo apsolutno i sigurno i na koje su se ljudi oslanjali, mada nisu
razumijevali bit ili detalje toga znanja. Ljudi su vjerovali sveenicima i
uenima u vjeri mada nisu mogli provesti ivot ispitujui valjanost znanja
koje su ti ljudi posjedovali. Odlazili su im po odgovore na konana

pitanja i oslanjali se na njihove odgovore za svoje spasenje. Danas su, u

velikoj mjeri, ove funkcije prenesene na naunike, barem to se tie ire
javnosti, mada se naunici pojedinano odbijaju poistovjetiti s takvim
funkcijama. Danas, veina ljudi, ne samo na Zapadu ve posvuda gdje
se proirio modernizam, smatra da naunici posjeduju konane
odgovore na pitanja ne samo posve naune prirode ve i na ona koja
lee izvan domena same nauke. Zato se javljaju knjige koje iznose
stanovita uglednih fiziara o pitanju Boga ili besmrtnosti due, i ak ako
neki fiziari daju gotovo djetinjaste izjave o pitanjima izvan njihovog
izravnog podruja kompetencije, ona su smatrana vrlo vanim upravo
zato jer potiu od strane fiziara. Nuno je razumjeti koju funkciju
ispunjavaju naunici u modernom svijetu kao krajnji autoriteti kojima se
obraaju i privatni graani i vlade u svim drutvima u kojima dominira
modernizam. to se tie vlada, njihova potpora nauke, koja je jedna od
glavnih karakteristika suvremenog svijeta, proizlazi ne iz ljubavi prema
samom znanju ve iz ljubavi prema moi i bogatstvu. Jedna od
karakteristika moderne nauke, koja je tako snano razlikuje od islamskih
i ostalih tradicionalnih nauke, jest ta da je ta nauka, od svojih poetaka,
imala cilj mo i dominaciju nad prirodom, kao to je tako jasno naveo
engleski filozof Francis Bacon. Upravo je iz tog razloga britanska vlada
od 11./17. stoljea naovamo poela podupirati nauku na temelju savjeta
osoba poput Bacona. U dananje vrijeme vlade se nadaju da e stei
mo nad prirodom kroz suvremenu nauku a, tako, i stanovite ekonomske
i vojne prednosti koje e biti u mogunosti koristiti u svoju korist. Otuda i
potpora koja se daje nauci u itavom zapadnjakom svijetu uz, naravno,
vrlo znaajne rezultate u domenu vojske i ekonomije. Vladina podrka
one vrste istraivanja koja nemaju izravnu ekonomsku ili vojnu primjenu
bila je, ipak, uvijek upitnija.
Odnos suvremene nauke prema moi velikom je broju naunika
nametnuo pitanje moralne odgovornosti jer su upravo otkria naunika,
koji su sami vrlo esto skromne i ponizne linosti, omoguila onima na
vlasti da razviju metode kolektivnog unitenja u vidu vojnog naoruanja:
od navoenih do hidrogenske bombe, da i ne spominjemo bezbrojne
naine unitavanja prirodne ravnotee koji danas ugroavaju i samu
osnovu ivota na zemlji. U suvremenom Svijetu pojavilo se pitanje ko je
odgovoran za kobnu situaciju s kojom je suoeno ovjeanstvo danas.
Sve donedavno, veina naunika vjerovala je da je njihov zadatak bila
potraga za znanjem te da oni nisu odgovorni za kasnije koritenje
(upotrebu) njihovih otkria. Ovaj stav bio je posljedica razdvajanja nauke
od etike, a koji je karakteristika moderne nauke od trenutka njenog
zaetka sve do dananjeg dana. Negativne su mogunosti primjene
nauke postale, ipak, takvih razmjera, ne mislei pritom samo na njihovu
ratnu ve i tzv. mirnodopsku primjenu, u podrujima kao to su

nuklearna energija ili genetiki ininjering, da je danas stanovit broj

zapadnjakih naunika otvoreno prihvatio tvrdnju da su odgovorni za
svoja otkria. Oni prihvaaju da nose stanovitu odgovornost za
otkrivanje znanja koje potom ostavljaju u rukama politiara i drugih grupa
rukovoenih pohlepom ili ak nacionalnim interesima, a koje u oba
sluaja nemaju na umu boljitak cjelokupnog ovjeanstva. Pa ipak,
pitanje odgovornosti za otkria moderne nauke i dalje nije u potpunosti
rijeeno i ostaje jednom od najveih dilema suvremenog Svijeta.
Vano je, takoer, spomenuti da je transformacija moderne fizike u
toku ovog stoljea, osobito u polju kvantne mehanike i teorije relativiteta,
a koja je rezultirala promjenama u njutnovskom mehanicistikom
svjetonazoru, usmjerila stanovit broj naunika ka prouavanju odreenih
filozofskih pitanja koja su bila ostavljena postrani sve od 11./17. stoljea.
Taj je razvoj pobudio interes velikog broja fiziara i ostalih naunika za
odreene religije i mistike filozofije i doktrine, mada je sklad izmeu
religije i moderne nauke u 14./ 20. stoljeu, koji se navodi u toliko izvora,
prije umjetan. Pa ipak, nema sumnje da je zanimanje odreenog broja
fiziara i ostalih naunika uope prema religiji i teologiji danas daleko
vee nego je to bio sluaj u prethodna tri stoljea te da su mnogi fiziari
danas mnogo ozbiljnije zainteresirani za teologiju nego su to sami
teolozi, od kojih mnogi pokuavaju oslabiti teologiju, kao da ele izbjei
mogue vrijeanje dominantnog, naunog svjetonazora.
***
Vano je za mlade muslimane razumjeti da tehnologija i nauka nisu
sinonimi mada se ti pojmovi esto povezuju u krugovima izvan svijeta
Zapada, pa ak i na Zapadu, mada se u uenijim i akademskim
krugovima meu tim pojmovima pravi jasna razlika. U povijesnom
razvoju moderna tehnologija nije bila usko vezana uz modernu nauku
sve do sredine 12./18. i poetka 13./19. stoljea. Sa usponom
industrijske revolucije i izumom suvremenih maina nain proizvodnje na
Zapadu se promijenio, a tehnologija koja je bila usko povezana s posve
materijalistikom naukom poela se u 11./17. stoljeu pojavljivati na
sceni. Rezultat primjene takve nauke bilo je stvaranje suvremene
tehnologije koja je modernom ovjeku osigurala zastraujuu mo
dominacije kako nad prirodom, tako i nad ostalim civilizacijama koje ne
posjeduju ista tehnoloka dostignua. To je istovremeno donijelo i veliko
bogatstvo i siromatvo, udesna otkria u oblasti medicine kao i
prenaseljenost, odreene svakodnevne konvencije, ali i rastvaranje
samog drutvenog tkiva, mogunost lakeg putovanja, no i katastrofalno
unitenje prirode.
Kao rezultat ovog spoja ogranienih pozitivnih rezultata s opasnim
negativnim posljedicama, od poetka 14./20. stoljea javljaju se brojne
kritike protiv slijepe primjene tehnologije, kakav je sluaj bio na Zapadu.

Ove kritike prvo dolaze od strane pjesnika, pisaca i nekih filozofa, potom
prerastaju u drutvenu kritiku, a danas su prisutne kroz vrlo snaan glas
mnogih naunika koji u neogranienoj primjeni moderne tehnologije vide
mogunost unitenja prirodnog okolia te ak i okonanje ljudskog ivota
na zemlji. Zagaenje prirodne okoline nije samo posljedica uasa rata i
primjene suvremene tehnologije u vojne svrhe, u kojima se ova
tehnologija koristila u toku ovog stoljea, kulminirajui s nuklearnom
bombom i s tzv. mirnodopskom primjenom ove tehnologije i vrlo velikom
opasnou koju postepeno unitenje okolina postavlja pred budunost
ovjeanstva.
Ovih dana, to je poprilino neobino, postoji mnogo vea svijest o
granicama i opasnostima suvremene tehnologije na samom Zapadu
negoli u drugim dijelovima Svijeta. Mnogi muslimani, kao i ostali azijski i
afriki narodi, gledaju na zapadnjaku tehnologiju kao na vrstu arobnog
tapia s kojim su u stanju nadii sve probleme i nedostatke unutar svoje
zajednice i s kojim mogu donijeti sreu svim njenim lanovima. To je, u
stanovitoj mjeri, prirodno jer je upravo kao rezultat tehnolokog napretka
Zapad doao u mogunost dominacije nad ostalim drutvima kroz tako
dug vremenski period i jo uvijek nad njima ekonomski dominira, ako ne
izravno, na vojni ili politiki nain. No ipak, treba razumjeti da ova povijesna injenica ne moe uope promijeniti prirodu ove tehnologije koja
dehumanizira ljude i preobraa ih u produene strojeve i koji e, ako nisu
provjereni, zavriti unitenjem same mree prirode koja je omoguila
ljudski ivot na ovome svijetu. Oni koji vjeruju u Allaha ne mogu a da ne
ostave na svome mjestu prava prirode kao i svih Allahovih stvorenja,
ukljuujui ivotinje i biljke, i ne unitavati ostala stvorenja uz pomo
moderne tehnologije, a uime apsolutnih prava ovjeka koja imaju toliko
sredinju ulogu u suvremenom svjetonazoru.
Na Zapadu danas vlada duboka kriza kako na teoretskom planu, to
se tie nauke, tako i u domenu tehnologije, u svim njenim brojnim
vidovima. Najvaniji koraci koje muslimani, esto hipnotizirani
mogunostima suvremene nauke i tehnologije, trebaju poduzeti u ovom
trenutku ljudske povijesti jest ozbiljno prouiti korijene i nauke i
tehnologije, razumjeti temelje na kojima poivaju, procijeniti ih u okvirima
islamskog svjetonazora i primijeniti te nauke iskljuivo na temelju islamskog uenja. Bez poduzimanja takvih koraka, islamski e svijet vie
trpjeti posljedice suvremene tehnologije i dehumanizacije ljudi negoli je
to bio sluaj na Zapadu, a islamsko e se drutvo suoiti s istim
problemima segmentacije i alijenacije kakve nalazimo i na Zapadu, ak i
ako bi prisustvo islama, kao vjere, do stanovitog stepena moglo izmijeniti
te razorne sile.
Slijepo primjenjujui zapadnjaku tehnologiju, islamski e se svijet
pridruiti suvremenom svijetu jedino u brzoj destrukciji prirodne okoline

koja se danas ubrzava oko nas tako nevjerovatnom brzinom. Islamski

svijet, kao svijet koji je primio kur'ansku Objavu treba da djeluje kao
zatitnik Alla- hove kreacije, svijeta prirode i ne smije izdati svoju ulogu
ha- life, namjesnika, koja je dodijeljena svim muslimanima kao ljudskim
biima, kroz izgovor nune modernizacije i hvatanja ukorak sa Zapadom.
U sadanjoj situaciji za islamsko drutvo, kao i za svako drugo drutvo
po ovom pitanju, problem ne lei u injenici kako uhvatiti korak ve kako
biti u stanju odrati sklad s prirodnom okolinom bez kojeg bi sam in
'hvatanja ukorak' bio tek sinonim za unitavanje islamske zajednice i, u
irem znaenju, ovjeanstva, u cjelini. Svijet prirode ne moe zadrati
suvremenu civilizaciju koja jednom mora okonati u svom sadanjem
obliku da bi se ljudski ivot nastavio na zemlji. Kako bi preivjelo,
islamsko drutvo mora uhvatiti svoj vlastiti tok i ni pod kojim uvjetom ne
smije slijepo imitirati onu civilizaciju ija tehnoloka mo danas prijeti
cjelokupnom lancu ivota na zemlji.
Jedana esto poglavlje
POLITIKI, DRUTVENI I EKONOMSKI IVOT SUVREMENOG
SVIJETA
Politiki ivot
Kako bismo razumjeli politiki aspekt modernog Svijeta, nuno je prijei
preko vrlo sloenih uzoraka, akcija i reakcija kao i dogaaja koji
dominiraju dananjom politikom scenom kako bi pokuali dosei
korijene i uzroke koji lee ispod vidljive potke aktualnog politikog ivota.
Niti bi se u jednoj ovakvoj analizi i moglo uiniti ita vie do okrenuti se
ka skrivenim uzrocima s obzirom da bi analiza vrlo sloenih odnosa
politikog i, u tom sluaju, i ekonomskog i drutvenog ivota suvremenog
Svijeta iziskivala zasebne, vrlo opsene knjige. Za razliku od islamskog
svijeta u kojem su, od samih poetaka, i vjerski i politiki autoritet
proistjecali iz same Objave, a Poslanik sam je bio kako utemeljitelj
religije tako i prvog islamskog drutva i drave, u kranstvu su duhovna
i svjetovna vlast bile odvojene od samog poetka. Krist je svojim
kazivanjem Bogu Boije, a Cezaru Cezarovo oznaio jasnu distinkciju
izmeu svjetovne i duhovne vlasti. Naravno, kada je kranstvo postalo
vjerom itave civilizacije, to je vodilo do utemeljenja srednjovjekovne
kranske civilizacije, i politike su institucije na Zapadu takoer postale
kris- tijanizirane. Uslijed toga, ne same da su imperatori i kraljevi
koji su vladali Svijetom bili duboko utemeljeni na kranskoj tradiciji, ve
su se i oslanjali na Crkvu, zbog njena autoriteta i legitimnosti.
Kroz dugi niz stoljea postojale su u tradicionalnoj civilizaciji Zapada
dvije vrste vlasti: duhovna vlast, utemeljena, barem to se tie zapadnog
kranstva, na instituciji papinstva i hijerarhiji koja iz nje proizlazi, te

svjetovna vlast, dodijeljena Svetom Rimskom Carstvu, s jedne strane, te

lokalnim kraljevima, posebno onim Francuske i Engleske, s druge
strane, koji su imali veliku mo u svojim rukama. Izmeu ove dvije vrste
vlasti uvijek je postojala hijerarhija u tom smislu da se duhovna vlast
uvijek smatrala viom od one svjetovne i, ustvari, papa je bio taj koji je
blagoslovio i proglaavao valjanim vladavinu kraljeva, pa ak i careva.
No ipak, pred kraj srednjeg vijeka dogodio se znaajan dogaaj koji je
imao dalekosene posljedice, a koji se ticao pobune svjetovne vlasti
protiv papinstva. Konkretan dogaaj koji oznaava poetak ove ope
tendencije bila je otmica papa i njihovo zatoenje u Francuskoj u 8./14.
stoljeu. Postepeno, svjetovna vlast se sve vie poela osjeati
neovisnom od duhovnog autoriteta pape, to je rezultiralo dugom
borbom izmeu ove dvije vlasti, a to je snano utjecalo na slom
jedinstvene srednjovjekovne kranske civilizacije.
U periodu renesanse poinje se na Zapadu polagahno izdizati nova
sila. Radilo se, naime, o klasi trgovaca ili tzv. buroaziji, koja je postala
iznimno mona, osobito u junom dijelu Evrope, kao to je to, npr. bio
sluaj u Italiji. Uspon buroazije tekao je, uporedo sa slabljenjem
utjecaja aristokracije, sve do Francuske revolucije kojom je aristokracija
smaknuta, monarhija okonana u Francuskoj, a buroazija preuzima
vlast u svoje ruke. Potom, u toku 13./19. stoljea, poinju pokreti
radnikih klasa, odnosno proleterijata, a protiv buroazije, koja je do tog
razdoblja postala dominantna sila kako na zapadnoevropskoj politikoj
sceni, tako i u amerikom kolonijama, mada institucija monarhije nije
iezla, a aristokracija je preivjela u Francuskoj, no bez nekadanje
snage. Uspon ideje o vladavini proleterijata svoj je vrhunac
dosegao sa Ruskom revolucijom 1917. g. koja je voena u ime
proleterijata, a protiv buroazije.
Kada se razmotri politika historija Zapada u posljednjih 600 godina,
tada se uoava da su u periodu srednjeg vijeka vladale etiri znaajne
sile ili klase unutar zapadnjakog drutva: duhovna ili sveenika klasa,
povezana s Crkvom; aristokracija, povezana s kraljevima i monarhijom;
buroazija i proleterijat. Prvo se dogodila pobuna aristokracije protiv
sveenike klase; potom pobuna buroazije protiv aristokracije, te,
naposljetku, pobuna proleterijata protiv buroazije. No, zanimljivo je,
nijedna od ovih revolucija nije u potpunosti dokinula vlast koju su
zamijenile, a uz uspon moi kraljeva i aristokracije nastavljena je i vlast
Crkve, mada umanjena. Ujedno, uz trijumf buroazije, mada je
monarhija iezla u Francuskoj, gdje se i zbila revolucija, ak je i u istoj
toj Francuskoj preivjela aristokracija, dok je monarhija preivjela u
drugim zemljama, kao to su Engleska, Spanija i Italija. Slian je razvoj
dogaaja pratio i Rusku revoluciju, i mada je carski reim bio dokinut u
Rusiji, a kasnije komunizam zavladao dobrim dijelom Evrope, u mnogim

je drugim dijelovima buroazija i dalje nastavila postojati da bi, naposljetku, protivno marksistikim predskazivanjima, prevladala nad
komunizmom.
U toku te duge povijesti zbio se jo jedan vaan dogaaj ije je
razumijevanje od prvorazrednog znaenja za muslimane. Bio je to
postupan prijenos vrhovne politike vlasti sa Boga na narod. Krani su
izvorno, poput muslimana, vjerovali da sva vlast, ukljuujui i onu
politiku, dolazi od Boga te da kraljevi vladaju po boanskom pravu i
odraavaju prisustvo Boga u drutvu na isti onaj nain na koji Bog vlada
kao Kralj Nebeski. Potpisivanjem Magne Carte u Engleskoj u 17./13.
stoljeu odreena se prava prenose na ljude i time je oznaen poetak
sve veeg prijenosa vlasti sa Boga na ljude ili do onog procesa koji se
na Zapadu smatra prijelazom s teokracije na demokraciju, a to
doslovno, na grkom jeziku, znai vladavinu naroda (demos). Naravno, u
tom procesu sekularizacije politikog ivota nesumnjivo su preivjeli i oni
koji su nastavili vjerovati da vlast potie od Boga Samog tako da ak i
danas u jednoj Americi, u kojoj je demokratska revolucija provedena
mnogo radikalnije nego u Evropi, jo postoje oni koji dre da konana
vlast mora potjecati od Boga. No ipak, uslijed svih praktinih razloga,
vlast je na Zapadu postepeno prela s boanski-ureenih-institucija,
vezanih uz Crkvu i monarhiju, na narod.
Dok je u jednom dijelu Evrope trajao sve odluniji prijenos vlasti na
narod rezultirajui uspostavljanjem demokracije, prvenstveno u
anglosaksonskom Svijetu, u modernom znaenju te rijei - prvo u samoj
Engleskoj, a potom u kolonijama u Americi, napose u Sjedinjenim
Dravama i Kanadi, te, takoer, i u ostalim dravama gdje su
Anglosaksonci utemeljili kolonije, kao to su Australija i Novi
Zeland,dotle je u evropskom politikom ivotu, s druge strane, bila i dalje
prisutna jo jedna tendencija. Ona je bila snana jo do prije nekoliko
godina te je teko vjerovati da je ak i u dananjem trenutku u potpunosti
iezla. Radi se, naime, o pokretu prema snanoj sredinjoj (centralnoj)
vlasti ili diktaturi kroz vladavinu jedne jedine osobe, partije ili malobrojne
politike elite nad zajednicom, no izvan starih, tradicionalnih institucija
Crkve i monarhije koje su prevladavale u zapadnjakoj civilizaciji kroz
dug vremenski period. Ovaj novi vid centralne vlasti obino se vezao uz
jednu dominantnu linost, kao to je bio, npr. Bismarck u 13./19. ili Hitler
i Staljin u 14./20. stoljeu. Naime, ova su se dva vida politikog ivota
Zapada isprepletala i meusobno dugo suprotstavljala, to je rezultiralo
velikim ratovima, iji su Prvi i Drugi svjetski rat najoitije demonstracije.
Upravo je ta polarizacija, u kojoj je jedna strana vladala uime diktature
proleterijata, dominirala hladnim ratom sve do pada Sovjetskog Saveza
1989. g. Ipak, vano je upamtiti da je ak i taj aspekt modernog
politikog ivota koji se temelji na doktrinarnoj ideologiji, bilo rasizmu ili

nacionalizmu ove ili one vrste, jo vrlo iv, kao to su to nedavno

pokazali dogaaji u Istonoj Evropi od vremena sloma komunizma.
Vano je, takoer, uoiti da demokracija, koja se danas
velia kao globalna i univerzalna te kao ideal kojem tee svi ljudi nema,
ni u kojem sluaju, isto znaenje u svim kulturama. Engleska i amerika
demokracija su ak i danas umnogome razliite od francuske, talijanske
ili, pak, irske demokracije. Ako demokracija znai sudjelovanje naroda u
vlasti, tada, naravno, postoji mnogo vidova demokracije, a ne samo onaj
koji se institucionalno naziva demokratski na Zapadu. Demokratski su,
tako, i mnogi drugi vidovi vlasti koji postoje u mnogim nezapadnjakim
drutvima ukljuujui i islamski svijet. No ipak, institucionaliziranje
demokracije u obliku izbora, parlamenta, diobe vlasti i sveg ostalog to
se vee uz modernu, demokratsku dravu uveliko se razlikuje u razliitim
dravama suvremenog Svijeta koje se nazivaju demokratskim.
U odreenim demokratskim dravama na Zapadu postoji jo uvijek
stanovit stupanj hijerarhije unutar drutva, a ni sam aristokratski princip
nije tako, dakle, u potpunosti iezao. U nekim zemljama, porodini
odnosi i odreene lokalne kulturne veze od iznimnog su znaaja, gotovo
identinog onome formalnih vladinih institucija, daleko vie nego je to
sluaj u odreenim drugim tipovima drutva. Na primjer, u dvije zemlje
kao to su Italija i Sjedinjene Drave odnos izmeu porodice i stanovite
kulturne veze u prvoj od njih igraju sasvim drugaiju ulogu od onih u
demokratskim institucijama i procesima u posljednjoj. Muslimani u cjelini
moraju biti vrlo oprezni i ne promatrati sve politike institucije i narode na
Zapadu u istom svjetlu. Takoer je vano uoiti da, iako danas svako
govori o znaaju demokracije koja se proirila u mnogim dijelovima
Svijeta, znaenje demokracije nije uvijek isto. Uvijek treba obratiti panju
na kontekst i historijsko zalee iz kojeg je demokracija iznikla.
U odreenim drutvima, kao to su ona islamskog svijeta, uvijek je
narod sudjelovao u vlasti kroz specifino islamske kanale koji, u
institucionalnom smislu, nisu identini onome to se smatra
demokracijom na Zapadu. Pa ipak, ti su kanali omoguili sudjelovanje
naroda i razliitih drutvenih grupa u procesima politike vladavine.
esto se na Zapadu moe susresti spoj demokracije i snanih
nacionalistikih znaajki i religijskog identiteta popraeni, ponekad, ak i
etnikim vezivanjima do te mjere da se u sluaju ugroavanja ijednog od
navedenih elemenata javljaju snane reakcije unutar drutva koje za
sebe dri da je demokratsko. Ovaj se fenomen moe jasno uoiti kroz
nedavne imigracije velikog broja ne-Evropljana ili istonih Evropljana u
zemlje Zapadne Evrope te snane reakcije protiv tih migracija u
zemljama poput Francuske, Njemake te, do odreenog stepena, ak i
Britanije, gdje je postojalo due demokratsko zalee.
Dakle, za muslimana je vano, kako bi shvatio zapadnjaku

demokraciju, razumjeti historijski razvoj razliitih institucija koje su

dovele do razlika izmeu razliitih tipova demokracija unutar Amerike,
Britanije i kontinentalnog dijela Evrope kao i ulogu razliitih kulturnih
elemenata u razvoju i djelovanju demokracije na Zapadu. Vano je to
razumjeti i zato to Zapad ve odreeno vrijeme koristi demokraciju u
spoju s kapitalizmom kao svojevrsnu vlastitu ideologiju u borbi protiv
onih koji su se tome suprotstavljali. Zapad je vodio borbe za demokraciju
na isti nain na koji su krani u srednjem vijeku vodili kriarske pohode
protiv muslimana s ciljem irenja kranstva na tlo Svete zemlje. Taj duh
kriarskih vojni, mada se esto na Zapadu vezuje uz islam, uslijed
pogrjenog razumijevanja pojma dihada (dihad) snaan je aspekt
same zapadnjake kulture. ak i nakon posvjetovljenja kulture poneto
je od tog kriarskog duha preostalo: kroz nastojanje irenja demokracije i
kranstva na preostale dijelove Svijeta, bilo da su to tamonji stanovnici
eljeli ili ne, te bez osvrtanja na injenicu koliko se u pojedinim kulturnim
kontekstima razlikuje sudjelovanje ljudi u politikom procesu vlasti.
Ideoloko koritenje kapitalizma i demokracije bilo je osobito izraeno u
Sjedinjenim Dravama u toku ovog stoljea.
Ideja demokracije koja dominira nad politikim ivotom sve donedavno
se na Zapadu kombinirala sa pojmom nacionalizma, to je bilo osobito
snano u toku 13./17.stoljea. Nacija je postala gotovo apsolutan pojam
na Zapadu i zahtijeva od svojih graana potpunu odanost i, u stanovitom
smislu, zamijenila je samu religiju, stvorivi 'graansku religiju' kao
nadomjestak, odnosno dopunu objavljenoj religiji. Nemogue je
razumjeti politiki ivot suvremenog Svijeta bez zah- vaanja u bit
modernog pojma nacije i nacionalizma,to se ne smije pobrkati sa
starijim islamskim konceptom nacije ili wa- tan-om, mada je taj naziv
poeo, u toku posljednjih stotinu godina, dobivati isto znaenje kao i
evropski pojam "nacije" uslijed irenja modernog nacionalizma unutar
islamskog svijeta. Paradoksalno, dok se u posljednjih nekoliko
desetljea Evropa kree sve blie odreenoj vrsti jedinstva, a udaljava
od izrazitog nacionalizma, snaga nacionalizma, u suvremenom,
zapadnjakom smislu, i dalje traje kao dominantna u islamskom svijetu.
Drugi vrlo znaajan element za razumijevanje politikog ivota na
Zapadu je, naravno, uloga ekonomskih i materijalnih faktora. Mnogi tvrde
kako je, ustvari, ekonomija odluujui i temeljni faktor politikog ivota
dok drugi smatraju kako ideje, ideologije i ostali nematerijalni faktori
igraju mnogo vaniju ulogu, ne negirajui, pritom, i ekonomsku dimenziju. Nepotrebno je isticati kako su marksistiki historiari, ne samo
oni koji su ivjeli unutar nekadanjeg Sovjetskog Saveza ve i velik broj
onih sa zapadnjakih sveuilita koji su pokazivali naklonost ka
marksizmu, tumaili izniman utjecaj ekonomskih faktora.
I u ovom je sluaju nuno, s islamske take gledita, ostvariti pravinu

ravnoteu, bez negiranja znaenja ekonomskih faktora ili padanja u

zamku ekonomskog ili materijalistikog determinizma koji, na
marksistiki nain (a Ja marxism), sve politike manifestacije tumae
kroz ekonomske faktore. Nema sumnje da potraga za tritem, potreba
za sirovim materijalima ili jeftinom radnom snagom kao i ostali faktori
ove vrste igraju odreenu ulogu u politikim promiljanjima svih drava
ukljuujui i mone demokratske i kapitalistike zemlje Svijeta, te da,
nesumnjivo, i demokracija sama tei ostvarivanju svjetskog poretka u
kojem je ona dominantna i kroz koji se, ustvari, ostvaruju ekonomski
ciljevi monih demokratskih drava. No, ne smije se istovremeno
jednostavno svesti zapadnijaki politiki ivot na ekonomske faktore, kao
to su to mnogi ljudi teili, ne samo zapadnjaki marksisti ve, takoer, i
znaajan broj muslimana, osobito moderniziranih Arapa, intelektualaca,
koji su bili pod snanim utjecajem marksizma.
I, konano, nastojei razumjeti vrlo sloen politiki ivot suvremenog
Svijeta, onako kako se on iskazuje na Zapadu, vano je upamtiti, mada
se duh modernog ivota irio i izvan Zapada, on nije za sobom uvijek
nosio i zapadnjake politike institucije. Zemlja poput Japana prihvatila
je demokraciju prihvaajui zapadnjake ekonomske i tehnoloke ideje,
dok je pojam demokracije u Japanu potpuno drugaiji od onog u Americi.
Ne samo da u Japanu jo uvijek postoji car, ve unutar japanskog
drutva postoji i hijerarhijska struktura kao i osjeaj potovanja prema
starijima i tradiciji, to gotovo uope ne nalazimo u amerikom tipu
demokracije. Ostale zemlje koje su se modernizirale do odreenog
stepena, ustvari, nisu uope prihvatile zapadnjake politike institucije
tako da danas postoji, unutar nezapadnjakog Svijeta, ukljuujui i
islamski svijet, napetost stvorena izmeu prihvaanja modernizma u
domenu ekonomije i tehnologije i odbijanja da se prihvate moderne
zapadnjake politike institucije. To je dio krize i borbe koja traje unutar
islamskog svijeta u nastojanju da utemelji i stvori vlastite institucije, bilo
da se radi o onima politikog, ekonomskog, drutvenog
ili bilo kojeg drugog tipa, a koje bi bile autentino islamske u svom
odgovoru na izazove koje im postavlja modernizam.
Drutveni ivot
Kljuni preokreti o kojima je kratko bilo rijei u ranijem odjeljku ostavili
su, takoer, duboki trag i na drutvene institucije. Uspon moi
aristokracije, potom buroazije te proleterijata, nakon ega su slijedile
revolucije, koje su se javile kao rezultat ovih transformacija, osobito
revolucije 12./18, 13./19 i 14./20. stoljea, poevi s Amerikom i
Francuskom te zakljuno s Ruskom revolucijom 1917. g. - sve su bile
praene preokretima u drutvenoj strukturi suvremenog Svijeta ija je
tradicionalna drutvena jezgra bila najveim dijelom razorena, no i ovaj

put, ne u potpunosti. Stratificirane i na hijerarhiji utemeljene drutvene

institucije na koje se na kranskom Zapadu moglo naii preko hiljadu
godina su okonane, mada su neke od njih preivjele do danas.
Uslijed toga, drutvo je podijeljeno na manje estice (atomizirano) i
stvorena je mnogo vea pokretljivost, dok su istovremeno oslabile
drutvene veze koje su drale drutvo na okupu i danas su suoene s
mogunou potpunog kidanja. Ve u 13./ 19. stoljeu pojava
industrijske revolucije ne samo da je uzrokovala naputanje sela, ija je
glavnina radne snage pristigla u velike gradove, ve je uzrokovala i
slabljenje porodinih veza i eksploataciju mukaraca, ena i djece od
strane maina i novih industrijskih kompleksa. I upravo kao rezultat
reakcije protiv ovakve vrste eksploatacije mnogi su se kritiari drutvenih
prilika 13./19. stoljea poeli suprotstavljati postojeem drutvenom i
ekonomskom poretku, onakvom kakav je iskazan ne samo u
marksistikoj kritici kapitalizma ve i zapadnjakoj knjievnosti, npr. u
Engleskoj, u romanima Charles Dickensa, gdje je industrijska revolucija
bila moda okrutnija nego igdje drugdje u Evropi. Proces industrijalizacije, zajedno s procesom brze urbanizacije, migracije u velike
gradove, porastom populacije i mnogim drugim faktorima na Zapadu
vodio je postepeno u 13./19. i ranom 14./ 20. stoljeu do sloma mnogih
tradicionalnih drutevnih veza u velikim gradovima i, u manjem stepenu,
u ruralnim podrujima vodei postepeno do atomizacije i slabljenja porodice.
Na Zapadu, kao i u islamskom svijetu, osnovna jedinica drutva uvijek
je bila porodica. Kranstvo je uinilo svetim monogamnu porodica koja
se sastoji od suprunika, supruge
i djece, no u ranija vremena esto su i djedovi i nene (bake), amide
(strievi) i daide (ujaci) i ostala rodbina ivjeli zajed
no u tzv. proirenoj porodici koja je imala ulogu vrlo slinu onoj na koju
nailazimo danas u islamskom svijetu. ak i danas, u zemljama June
Evrope, kao npr. u paniji, Italiji i Portugalu te ak u Irskoj i ostalim
podrujima Evrope koja nisu tako snano industrijalizirana kao to su to
urbani centri u Engleskoj, Francuskoj i Njemakoj, jo je neto preivjelo
od te proirene porodice. Slino vrijedi i za Sjedinjene Drave gdje u
manjim gradovima i manje industrijaliziranim podrujima drave i dalje
ivi poneto od te proirene porodice. No, postepeno, kao posljedica
pritisaka industrijske revolucije i promjena koje je ona uzrokovala, za
glavninu zapadnjakog drutva porodica je poprimila znaaj atomizirane
porodice, tj. porodice koja se sastoji od mua, ene i djece.
U posljednje dvije generacije atomizirana porodica se takoer poela
lomiti, gotovo kao cijepanje atoma. Stepen rastava braka, koje su ve
dugo vremena zabranjene od strane Katolike crkve, tako je naglo
porastao da danas vie od 50% svih brakova u velikim urbanim centrima

Amerike i glavnine Evrope zavrava rastavom, a mnoga djeca odrastaju

u porodici sa samo jednim roditeljem (single-parent families). tavie,
postoje danas ak i oni koji pokuavaju dokinuti tradicionalno znaenje
braka kao veze izmeu pripadnika razliitih spolova, i pokuavaju mu
dati drugo znaenje, kao bilo kojoj vrsti veze izmeu dva ljudskih bia,
ak i ona istog spola, sve dotle dok oni ele ivjeti zajedno. Tako je, u
ovoj posljednoj fazi modernizma, koju neki nazivaju post- modernizmom,
ak i samo znaenje porodice, onako kako je ono postojalo kroz stoljea,
pod ozbiljnim udarom.
Glavna djelatna sila iza promjena koje se tako iznenadno javljaju u
suvremenom drutvu do te mjere da tek to se pone prouavati uzorak,
on se ve promijenio - jest ono to se naziva individualizam ili prava
individue. Individualizam je jedan od najvanijih filozofskih elemenata
koji je proizaao iz renesansne ideje humanizma. Ovaj je faktor iznimno
snaan u Americi i ostatku takozvanog Novog svijeta, gdje su drutvene
veze bile slabije i gdje su mogunosti fizike,
materijalne i ekonomske ekspanzije bile mnogo vee nego u Evropi,
postajui sastavnim dijelom karaktera glavnine amerike kulture i
postepeno se, takoer, ponovo irei u Evropu. Individualizam
podrazumijeva prava individue koja su prvenstvena, tj. iznad prava
Boga, u stanovitom smislu, te ak i iznad prava drutva, u najveoj
moguoj mjeri. I ovdje ponovno nailazimo na raspravu u suvremenom
Svijetu izmeu prava individue i prava drutva, pri emu marksisti
i mnogi drugi socijalisti dre drutvo stvarnim, a indivuduu tek zupcem u
maini drutva, dok veina demokratskih mislilaca vjeruje da je
indivudua vanija.
Politiki i ekonomski spektrum na Zapadu utemeljen je, ustvari, u
velikoj mjeri na tom elementu, pri emu socijalisti naglaavaju vanost
prava drutva predstavljena kroz dravu, a laissez-faire kapitalisti ona
pojedinaca i privatnog sektora. Paradoksalno, politiki konzervativna
desnica istovremeno vie podrava drutvene norme i moralne
vrijednosti, a liberalna ljevica prava pojedinaca da ine ono to on/ ona
ele. U svakom sluaju, potvrda individualizma vodila je vrlo brzim
promjenama iz gotovo desetljea u desetljee, u posljednjem periodu, i
vrlo je teko mladome muslimanu, ili, po tom pitanju, bilo kome ko dolazi
izvan zapadnjakog svijeta, razumjeti brzinu promjena uzoraka
zapadnjakog drutva te kako su ak i najdublje veze, poput onih
branih, promijenile svoje znaenje u toku jedne jedine generacije.
Pitanje odnosa meu spolovima, ne samo unutar braka, ve i izvan
njega, dobar je primjer ovih brzih drutvenih promjena. Kranstvo, za
razliku od islama, smatra samu spolnost vezanom uz prvobitni grijeh i,
ustvari zapadnjaci su dugo vremena kritizirali muslimane za nemoral,
jer je poligamija doputena islamskim zakonom. Promiskuitet je danas

toliko prevladao na Zapadu da mnogi ljudi, umjesto da promiskuitet

nazivaju njegovim imenom, jednostavno sami pokuavaju promijeniti
drutvene norme i vjeruju da je bilo koja vrsta seksualnog ponaanja
neke odrasle osobe moralno prihvatljiva toliko dugo dok ne utjee na
ivote drugih ljudi. Za mnoge suvremene zapadnjake ne postoji vie
boanska norma ili moral boanskog izvora koji bi se primjenjivao u
kljunim prilikama. No, i u ovom sluaju, to ne vrijedi za svakoga i mnogi
ljudi, kako u Americi, tako i u Evropi, jo vjeruju u kransku ideju braka i
spolnosti.
Postoji, ustvari, duboko proturjeje u ovim pitanjima vidljivo u
suvremenim raspravama koje se vode u Sjedinjenim Dravama o pitanju
prava ena nasuprot pravima mukaraca te o pitanju abortusa koje je,
naravno, povezano s pitanjem seksualnosti i braka kao i pitanjem
svetosti ivota. Pitanje abortusa sa sobom povlai i sukob izmeu
stavova ag- nostikog humanizma, prema kojem je pojedinac najvii
princip te, otuda, i potpuni gospodar njegovog ili, ee, njezinog tijela i
ivota, sa stavovima onih koji smatraju da ivot potjee od Boga, a da su
ljudska bia instrumenti za stvaranje novih ivotnih oblika kojima ona,
uslijed toga, nemaju mo izricanja smrtne presude.
Drugi znaajan element u drutvenom ivotu suvremenog Svijeta, to se
tie Amerike i Zapadne Evrope, jest pitanje odnosa izmeu rasa. Mada
je individualizam u velikoj mjeri utemeljen na ideji individualizma i prava
individue, jo rasni element igra vanu ulogu u evropskoj, a osobito u
amerikoj povijesti. Teko je muslimanima, odgojenim u svijetu u kojem
rasna pripadnost igra odista drugorazrednu ili minornu ulogu, no bez
elje da negiramo njezinu potpunu odsutnost na tim prostorima,
razumjeti sredinji problem rasizma, onako kako je on prisutan na
Zapadu. U 13./19. stoljeu, kada su mnoge evropske kolonijalne sile
izvrile invaziju na Afriku pod izgovorom zaustavljanja arapske trgovine
crnim robljem, niko se nije brinuo postaviti pitanje ta je bilo s tim
robovima koji su odvedeni u Arabiju. Da su briljivi je prouili situaciju,
uoili bi da su svi crnci koji su bili odvedeni u Arabiju bili potpuno
uklopljeni u arapsko drutvo, to je potpuno drugaije od onoga to se
dogodilo u Americi. Naime, ne postoji nijedna islamska drava koja ima
crnaki geto poput Harlema. Crnci koji su dovedeni u Arabiju, u zemlje
Perzijskog zaljeva ili neke druge muslimanske drave ubrzo su se
integrirali u islamsko drutvo, kao i Turci koji su
prije njih stigli iz sredinje Azije, a neki su ak postali i vladari. Kada se
prisustvuje namazu u damiji u Maroku, u okruenju Arapa, ljudi potpuno
crnako-afrikih obiljeja te Berbera plavih oiju i svijetle kose, tada se
nema osjeaj molitve sa ljudima razliitih rasa. Islamski karakter
"zajednice"
(ummet) u potpunosti dominira nad rasnim karakteristikama, za razliku

od mogueg iskustva na Zapadu.

Rasizam je na Zapadu oduvijek bio ozbiljan problem zbog karaktera
evropske civilizacije koja see sve do grko- rimskih vremena. Zanimljivo
je da rije za barbarizam jednostavno potie od grkog termina kojim se
imenovao stranac. Dosta je neobino da je sve donedavno rasizam bio u
Evropi smatran primarno amerikom boleu. Potom, nakon Drugog
svjetskog rata, porastom broja crnaca iz Afrike i Ka- ribejaca u Velikoj
Britaniji, migracijama velikog broja Turaka u Njemaku te Marokanaca i
Aliraca u Francusku, poeo se javljati rasni problem koji je postajao do
danas sve ozbiljniji, otkrivajui injenicu da taj problem nije ogranien
samo na prostor Amerike. U svakom sluaju, mada se ini da je rasizam
suprotstavljen individualizmu, on je i dalje vrlo znaajan aspekt
drutvenog ivota Zapada te i dalje zauzima sredinju ulogu u politikom
i drutvenom ivotu, osobito u preokretima kojima je danas izloen
Zapad.
Prouavajui sloene drutvene uzorke koji se mogu uoiti na
suvremenom Zapadu, spomenuli smo rastue migracije ljudi sa sela u
gradove te unitenje ivota na farmama; porast industrijskih i urbanih
centara s njihovim negativnim utjecajem na okolini; poveani stepen
individualizacije; ato- mizaciju u porodici; gubitak smislenih odnosa koji
esto rezultiraju izolacionistikim i nihilistikim stavom prema ivotu te
porastom psiholoke neuravnoteenosti, bolesti toliko karakteristine u
dananjim velikim gradovima. Uz to, ovi procesi nisu ogranieni samo na
Zapad ve se ire i u ostale dijelove Svijeta, zajedno sa irenjem
modernizma. Moglo bi se utvrditi kako je cjelokupan trend drutvenih
transformacija u posljednjih nekoliko desetljea, koji je sam rezultat
onoga to se kroz nekoliko stoljea deavalo na Zapadu,
ukorjenjivanje individue odsjeene ne samo od religijske tradicije ve i
od porodice i drutvenih tradicija. Nova situacija nudi uvijek nove izazove
pozivajui barem neke pojedince da pokuaju ostvariti svoje potpune
potencijale, no esto suoava ljudska bia s osjeajem oaja u svijetu u
kojem izniman natjecateljski duh i stalna borba i razdori, praeni padom
duhovnosti, ostavljaju duboke psiholoke i drutvene oiljke.
Mladi musliman, nenavikao na suvremeni Svijet, ne smije, ipak,
zaboraviti da ove negativne posljedice nisu jedina zbilja ivota
zapadnjakog drutva, kao to tvrde neki muslimanski kritiari Zapada.
Tanije, utjecaj religije i dalje je osjetan u nekim drutvenim institucijama
i odreeni segmenti drutva, i u Americi i u Evropi, sastavljeni su od
brojnih pobonih i odanih ljudi; u njima su drutvene veze jo snane, a
uveliko su jo prisutne i kranske vrline, poput milosra. To je osobito
vidljivo u sluajevima krize ili prirodne katastrofe kada lanovi drutva
dolaze upomo jedni drugima. Nuno je prisjetiti se koliko je mnogo ljudi
na Zapadu u posljednjih nekoliko godina pomagalo siromanima i glad-

nima u Africi, Aziji i ostalim dijelovima Svijeta u kojima su prirodne ili

ljudski izazvane tragedije uzrokovale nevjerovat- ne ljudske patnje.
Stoga, u prosudbi drutvenih institucija na Zapadu nije dovoljno
prouavati samo element haosa i neu- korijenjenosti, koji su zasigurno
prisutni i dovode u pitanje samu opstojnost modernog drutva. Nuno je,
takoer, bez obzira na sve, prouavati kontinuirani utjecaj kranstva i
judaizma kao i preivljavanje odreenih religijskih vrlina usaenih
stoljeima u due i srca zapadnjaka, vrlina koje se i dalje iskazuju ak i
ako se znatan broj pojedinaca okrenuo protiv svoje vlastite
institucionalne religije i vlastitog tradicionalnog zalea.
Ekonomija
Ekonomija je - a to gotovo da i nije potrebno isticati - vana u svakoj
civilizaciji ako pod ovim pojmom podrazumijevamo onu ovjekovu
aktivnost koja se odnosi na proizvodnju dobara, gomilanje bogatstva,
posao, rad, izmjenu materijalnih objekata itd. Ali u islamu, kao i u drugim
tradicionalnim civilizacijama, ekonomija nije nikada shvaana kao
odvojena disciplina ili izdvojen domen aktivnosti. To je razlog zato u
klasinom arapskom jeziku ne postoji ak termin za ekonomiju. Termin
iqtisad prilino je suvremen prijevod modernog pojma 'ekonomije' u
arapskom jeziku i ima sasvim razliito znaenje u klasinom arapskom,
gdje primarno oznaava umjerenost i vezivanje uz zlatnu sredinu, kao
to potvruje znamenita knjiga El-Gazalija, El -Iqtisad fi'l-i'tiqad.
Na Zapadu su, pak, praktini filozofi poput Bacona, Hob- besa i Lockea
poeli ve od 11./17. stoljea pisati o znaaju gomilanja bogatstva kao i
o znaenju ekonomske aktivnosti. Ekonomija je postepeno postala i
nauna disciplina i zasebno podruje djelovanja, a u mnogim se
oblastima odvojila od etike. Ne smije se, ipak, zaboraviti da se klasina
kapitalistika ekonomija, koja je izrasla u 11./17. stoljeu i koju su u Novi
svijet prenijeli puritanci, oslanjala na odreeni aspekt protestantske etike
koja je naglaavala vrlinu tekog rada i gomilanja bogatstva, za razliku
od katolike etike. Ali ubrzo e religijski korjeni kapitalistike ekonomije
biti potisnuti i pojavit e se reakcija na kapitalizam kao rezultat neumjerenosti ovog tipa ekonomije, utemeljenog jedino na znaenju pobude za
gomilanjem bogatstva. Tu e reakciju pokrenuti socijalizam koji su
zagovarali Marx i brojni drugi socijalistiki mislioci 13./19. i 14./20.
stoljea. Ova posljednja grupa teila je podjeli bogatstva koja bi sprijeila
drutvenu nepravdu i suprotstavila se moi kapitala koju su njegovi
posjednici upotrebljavali protiv radnika iji je rad stvarao taj kapital.
Socijalistika ekonomija takoer je imala svoje kranske po
bornike i mnogi su poistovjeivali kransko milosre, skrb o siromanim
i pomaganje onih u oskudici s nekim socijalistikim idealima.
Ovo povezivanje kranskih ideala sa socijalistikim tenjama vidljivo je i

danas u pokretu teologije osloboenja u Junoj Americi. Ali, uope u

socijalizmu, i jo vie u kapitalizmu, ovi su ideali ubrzo sekularizirani i
postaju an- tireligioznim, u formi marksizma. Tradicionalne kranske
ekonomske teorije kakve se, recimo, mogu nai kod Sv. Tome
Akvinskog, nisu, ustvari, jako daleko od islamskih ekonomskih teorija i
obje se potpuno razlikuju od modernih ekonomskih teorija koje idu za tim
da kranske i islamske ekonomske teorije zanijeu kako u teoriji, tako i
u praksi.
U modernom Svijetu se ekonomija vie ili manje odvojila od etike i
postala je, kako je ve spomenuto, pokretaka snaga u mnogim
politikim i socijalnim odlukama. Moglo bi se rei da, u stanovitom
smislu, marksistiko gledite o sredinjem znaenju ekonomskog faktora
u ivotu nije potpuno pogrjeno kada se radi o materijalistiki
orijentiranoj modernoj civilizaciji. Vano je, na ovome mjestu napomenuti
da je meu onima na Zapadu koji su teili tome da poveu ekonomiju s
etikom, veina njih je etiku tumaila na posve humanistiki nain
vjerujui da ju je stvorio ovjek. Za razliku od toga, u islamu ne samo da
se ekonomija nikada nije smatrala neovisnom od etike ve se ni etika
sama nije nikada smatrala neovisnom od vjere. Stoga, uistinu ono to se
naziva islamskom ekonomijom mora djelovati unutar erijata ili Boijeg
zakona i unutar toga pronai svoje znaenje. Odgovarajui stav ne
nalazi se tako lahko na Zapadu osim meu onim katolicima i idovima
koji se jo dre tradicionalne religije, ali koji ine manjinu, rijetko
znaajnijeg utjecaja u oblasti donoenja kljunih ekonomskih odluka.
Pitanje prava
Znaajno je, prilikom razmatranja politikih, socijalnih i ekonomskih
elemenata suvremenog Svijeta, rei nekoliko rijei o pojmu prava na
Zapadu, jer svi elemenati koji su razmatrani u ovom poglavlju usko su
povezani s konceptom prava. U demokratskim sistemima zakone koji su
u vezi s ekonomskim, drutvenim ili, naravno, politikim domenom izglasalo je nominirano zakonodavstvo. U svim tim sluajevima pravo se
smatra praktinim principom temeljenim na aktualnim drutvenim
zahtjevima izglasanim od strane naroda. Zakonodavci su, u skladu s tim,
izabrani od strane naroda i sukcesivno oblikuju zakone. Postoji tu
nevidljivo prisustvo kranskih etikih preokupacija koje odreuju odluke
stanovitog broja pojedinaca, ali ta se kranska uenja ne koriste
izravno, kao temelj ili baza za pravo. Zakoni su na Zapadu bili izvorno
utemeljeni na rimskom kao i na obiajnom pravu i upotpunjeni stavovima
svake nove generacije pravnika, sudaca i razliitih parlamenata i
kongresa.
Kao to smo ve vidjeli, koncept prava u islamu je sasvim drukiji.
Zakoni dolaze od Allaha i ljudi ih mogu samo koristiti i primjenjivati u

razliitim situacijama, ali izvor prava uvijek ostaje u Boijoj Objavi.

Postoji, dakle, korjenita razlika to se tie sueljavanja s drutvenim
problemima, izmeu suvremenog Svijeta i islama. U suvremenom svijetu
zakoni se izglasavaju kako bi se prilagodili postojeim situacijama dok
se u islamu postojee situacije moraju prilagoditi Boijem zakonu.
Otuda i radikalna razlika u razumijevanju koncepta prava u ova dva
svijeta. Stoga je od iznimne vanosti da mladi musliman razumije
znaenje prava, njegovu ulogu u zapadnjakom drutvu te zato i kako
ono djeluje i zato je ono danas, u Sjedinjenim Dravama, suoeno s
dubokom krizom, gdje neumjerenosti u zakonskoj praksi i podizanje
sudskih optubi dovode u opasnost nastavak i samo preivljavanje
velikog dijela drutvenih aktivnosti te prijete zatupIjivanjem pozitivnih
aktivnosti u mnogim oblicima.
U zakljuku, treba rei da nije nuno biti prorokom kako bi se uvidjelo
da postoji duboka kriza unutar suvremenog Svijeta u svim oblastima,
osobito u onim drutvenim i ekonomskim. ak i nakon sloma
komunizma, kada su mnogi vjerovali da je suvremeni sistem, onakav
kakav je razvijen na Zapadu, postao potpuni pobjednik, kriza je i dalje
nastavljena te je ak i pojaana ako se promatra drutveni domen gdje
otuenje (alijenacija), kriminal, koritenje droga i brojne druge drutvene
bolesti dovode u pitanje samo tkivo suvremenog drutva i zagaivanje
okoline gdje samo postojanje i svakodnevno djelovanje suvremenog
Svijeta ugroava ravnoteu prirodne okoline i budunost ljudskog ivota
na Zemlji.
to se tie islamskog svjetonazora prema ovoj krizi, sve se mora
prosuivati na osnovu principa i normi koje je Allah stvorio za ljudska
bia - gdje god ona ivjela na ovoj Zemlji. Postoji danas opasnost u
suvremenom Svijetu od zbrke i potpunog nereda, ak i unutar politike
vlasti i ekonomskog bogatstva koje ona posjeduje. Nuno je za mladog
muslimana temeljito poznavati uzroke ove krize koji poivaju skriveni iza
fasade svjetskog uspjeha i istovremeno izbjei uplje kritike
"zapadnjake dekadencije" koje su postale popularne u islamskom
svijetu u posljednjih nekoliko desetljea. Veina ovih kritika nije svjesna
dubljih korjena krize te jo nije navikla na zbiljnost prisustva ostalih sila
na samom Zapadu koje su ukorijenjene u religijskim i tradicionalnim
vrijednostima, a koje same nastoje ispraviti postojea odstupanja i
sprijeiti zastraujue drutvene dezintegracije s kojima se suoava
suvremeni Zapad.
Moglo bi se rei da se suvremeni Svijet, onakav kakav je zacrtan na
Zapadu prije pet stoljea i koji se do danas proirio najveim dijelom
Svijeta, pribliava svom kraju i da je ve zapoelo ono to mnogi na
Zapadu nazivaju postmodernim svijetom. Ali, postmodernizam je do
sada samo jo jedan korak ka daljnjoj disoluciji modernog Svijeta. ta e

se uspostaviti nakon te disolucije ovisit e o tome kako e se

tradicionalne sile unutar suvremenog Svijeta na Zapadu, kao
i u islamskom svijetu i ostalim nezapadnjakim podrujima Svijeta,
suoiti sa velikim izazovima i opasnostima koje su postavili i jo uvijek
postavljaju, u sve veim razmjerima, itavoj ljudskoj vrsti modernizam i
njegov suvremeni nastavlja, tzv. postmodernizam.
Dvanaesto poglavlje
SUVREMENO OBRAZOVANJE - NJEGOVA POVIJEST, TEORIJE I
FILOZOFIJE
Za veinu mladih muslimana koji dolaze na Zapad, institucija s kojom
se najee susreu i s kojom imaju najintimnije iskustvo jest ona
obrazovne prirode. To, u stanovitom smislu, vrijedi i za mlade muslimane
koji se koluju u moderniziranim obrazovnim institucijama unutar samog
islamskog svijeta, institucijama oblikovanim prema zapadnjakim
modelima koje su utemeljene od 13/19. stoljea u razliitim zemljama
islamskog svijeta, s izraenim ciljem uvoenja suvremenih nauka u
islamski svijet. Nuno je, stoga, posjedovati dublje razumijevanje uloge i
znaenja obrazovanja i obrazovnih institucija na suvremenom Zapadu
kao i povijesnih korijena zapadnjakog odgoja i obrazovanja.
Kao i u islamskom svijetu, tako je i na Zapadu, sve do vremena
sekularizacije i modernizacije u periodu renesanse i 11/17. stoljea,
obrazovanje bilo povezano s religijom, a obrazovne institucije su bile pod
izravnom ili posrednom kontrolom Crkve. Postojale su, tavie, i
odvojene obrazovne institucije za idovsku manjinu u Evropi, gdje god je
postojao znaajniji broj idova. kole su, u predmodernoj Evropi, teile,
dakle, obrazovanju mladih teolokim, filozofskim, pravnim i etikim
uenjima Crkve ili, u sluaju idova, idovske religije te, na viim
stepenima, pripremi kranskih studenata za sveeniku slubu i vane
crkvene pozicije, a idovskih studenata za poloaj rabina.
Ova situacija uveliko podsjea na kur'anske kole, medrese i ostale
vjerske institucije u islamskom svijetu koje su ljudi pohaali u ranijim
periodima. Pa ipak, sistem obrazovanja bio je mnogo raireniji u
islamskom svijetu nego u predmodernom Zapadu.
U ranom srednjem vijeku same su islamske obrazovne institucije
poele vriti odreeni utjecaj, osobito u oblasti visokog kolstva, na one
na Zapadu, u paniji, na Siciliji i u Francuskoj kao i u Italiji. Ustvari,
cjelokupni sistem koleda, koji e potaknuti osnivanje modernih
sveuilita na Zapadu, bio je usko povezan s islamskim sistemom
medresa, i danas ivim u islamskom svijetu. Pojmovi poput "katedre"
(chair), koji se koriste na zapadnjakim sveuilitima, doslovni su
prijevod arapske rijei kursi, a brojni su odgojnoobrazovni principi

preivjeli do danas u starijim zapadnjakim institucijama visokoga

kolstva, srednjovjekovnog porijekla, kao to su one u Salamanki,
Parisu, Bologni, Oxfordu i Cambridgeu i koje otkrivaju duboke slinosti s
obrazovnim praksama u klasinom islamskom obrazovnom sistemu.
Vano je, takoer, zapamtiti da zapadnjake obrazovne institucije,
osobito sveuilita, nisu datost suvremenog Svijeta te da u svom izvoru,
kao i Crkva, pripadaju predmodernoj historiji Zapada.
U ranoj fazi razvoja modernizma, ipak, obrazovne su institucije
velikim dijelom, mada ne u potpunosti, bile zahvaene silama
modernizma, a suvremeno je obrazovanje postalo najvanije sredstvo
promicanja sistema vrijednosti suvremenog Svijeta, irenja sekularizacije
te kritike religijskog svjetonazora. Kroz obrazovne institucije razvijale su
se ne samo nauke, ve su se irile i ideje koje se tiu gomilanja
bogatstva, ostvarivanja ekonomskih ciljeva te ostvarivanja vee
drutvene mobilnosti, osobito u Americi, a tek odne- davno i u Evropi.
Proces sekularizacije obrazovanja na Zapadu trajao je nekoliko
stoljea i jo je daleko od toga da bi se mogao smatrati dovrenim.
Kako su se obrazovne institucije, koje su izvorno utemeljile razliite
crkve, poele sekularizirati u sve veem broju, vrlo je esto drava
stvarala nove institucije nastojei drati odvojenim vjerske institucije od
onih koje je utemeljila drava ili neko drugo sekularno tijelo. U nekim se
dravama, poput Sjedinjenih Drava i Francuske, ta distinkcija izmeu
religijskog i sekularnog obrazovanja u institucijama sponzo- riranim od
strane drave vrlo rigorozno odrava tako da drava uvijek nastoji prvo
utvrditi da kole, utemeljene javnim sredstvima, ne zrae religijskom
notom. U ostalim dravama, kao npr. u Velikoj Britaniji i Njemakoj, to
nije sluaj jer ovdje vlade pruaju potporu religijskoj edukaciji.
U svakom sluaju, kroz univerzalizaciju obrazovanja u suvremenom
Svijetu, tj. kroz utemeljenje osnovnih i srednjih kola za obrazovanje
gotovo sve djece kao i kroz irenje sveuilinog obrazovanja za vei broj
studenata, sekularno je obrazovanje proirilo svoj utjecaj. Istovremeno,
ipak, religijska tijela, katolika i protestanska, uspjela su, takoer, ouvati
svoj vlastiti obrazovni sistem, od vrtia i osnovnih kola do fakulteta.
tavie, i u Americi kao i u Evropi i danas djeluju tradicionalne idovske
kole, Jeshivas, koje imaju mnoge zajednike elemente s islamskim
medresama. Dakle, ako se sagledava opa slika obrazovanja na Zapadu
moe se uoiti da, dok, s jedne strane, postoji trajna sekularizacija
starijih institucija koje su izvorno utemeljene od razliitih crkava i sekularnih institucija, uoljiv je, takoer, i nastavak religijskog obrazovanja
na obje strane Atlantika bez obzira na velike razlike filozofije
obrazovanja izmeu ova dva tipa obrazovnih institucija, religijskih i
svjetovnih. to se tie ciljeva koje su ostvarili obrazovni sistemi utemeljeni od strane razliitih evropskih drava i, kasnije, onih u Americi,

oni su se sastojali od propagiranja nacionalnih ideja i filozofija, kao to

su novi sekularizam, nacionalizam, utilitarizam, ope blagostanje,
ukljuujui, dakako, i ekonomske ciljeve, kroz pojam materijalnog
napretka koji je u 13./19. stoljeu postao gotovo zasebnom religijom.
Koncept obrazovanja u klasinom smislu nadraslog uma i due jo
uvijek nije iezao, osobito u starijim obrazovnim institucijama i kolama
sponzoriranim od strane crkve te svugdje gdje cvate obrazovanje
zasnovano na humanistikim znanostima (liberal arts education), mada
je u velikoj mjeri dovedeno u pitanje novom obrazovnom filozofijom.
Uslijed toga, osobito sveuilita, a kroz njihov utjecaj i srednje i osnovne
kole, postale su, s jedne strane, vrsta "sekularnih crkava" za irenje
svjetovnih ideja, a profesori i uitelji u stanovitoj mjeri vre ulogu
nekadanjih sveenika, krajnjih autoriteta u svojim oblastima, osobito u
oblastima nauke. Gotovo sve znaajne sekularne ideje koje su uzdrmale
temelje religije u suvremenom Svijetu, kao to su evolucionizam, ideja
napretka, doktrinarni socijalizam, psihoanaliza itd., imale su svoj izvor ili
su bile proirene suvremenim obrazovnim sistemima, odakle su se
proirile i na ostale dijelove drutva. S druge strane, ipak, upravo zato
to sveuilite privlai u svoje redove u pravilu najsuptilnije i
najinteligentnije lanove drutva i zato to je sama institucija prethodila
usponu modernizma, sveuilita ak i u suvremenom dobu i dalje slue
kao kritika istog tog svijeta. Ustvari, najdublja kritika samih idola suvremene misli, poput onog napretka i njemu slinih, takoer je proizala iz
sveuilinih krugova te tako sveuilite djeluje istovremeno i kao branik
za zatitu i irenje modernih, sekularnih ideja i, istovremeno, kao
sredite kritike mnogih ideja koje danas cijepaju suvremeno drutvo.
Nuno je naglasiti znaajnu ulogu obrazovnih institucija na Zapadu,
osobito od 13./19. stoljea naovamo, u indoktrinaciji opeg puanstva
raznovrsnim ideologijama, od nacionalizma do marksizma, od
komunizma do zapadnjakog kapitalizma i demokracije kao i ostalim
ideologijama dominantnim na suvremenom Zapadu. I tamo, upravo zbog
preivljavanja ranijih, religijski utemeljenih obrazovnih sistema kao i
mnogih obrazovnih institucija vjerske orijentacije, osobito u Americi,
postoji i jo traje stalni sukob i pritisak izmeu sekularistikih ideologija i
religijskih ideja. Teko je mladom muslimanu, odgojenom u polutradi cionalnom islamskom obrazovnom sistemu, a da i ne spo
minjemo tradicionalne medrese, razumjeti kako se uenje razliitih
oblasti znanja odvojilo od religijskih vrijednosti u suvremenom Svijetu.
Ovdje se, naime, susreemo s pojmom odjeljivanja (usitnjavanja i
ograniavanja u uske odjeljke, kompartimente - engl.
compartmentalization - prim. prev.) ne samo vidova, oblasti znanja,
odijeljenih jedni od drugih bez ikakvog kohezionog jedinstva, za razliku
od onog to se moe uoiti u tradicionalnoj slici stabla znanja i njegovih

raznorodnih oblasti vezanih uz deblo, ve gotovo s potpunom

odvojenou znanja od duhovnih vrijednosti. Taj je fenomen vidljiv na
svim zapadnjakim sveuilitima, osim na onima koji su pod izravnim
sponzorstvom katolikih, protestantskih i idovskih vjerskih organizacija,
na kojima su vrijednosti svake od ovih zasebnih religija javno prezentirane studentima. Za veinu studenata koji pohaaju tzv. dravnosponzorirane ili sekularne institucije, odbijanje da ue o duhovnim
vrijednostima smatra se, ustvari, temeljem odvajanja religije od
obrazovanja. No, ipak, uslijed toga znanje se odvojilo kako od duhovnih
vrijednosti tako i od moralnih pitanja.
to se tie samog morala, javilo se pitanje, upravo zbog postepenog
odvajanja obrazovnog sistema od svog religijskog zalea, koji moral
poduavati, ako se uope o moralu i moe govoriti. Relativizirala se
etika dimenzija ivota te je, ponekad, ak i pomaknuta ustranu upravo
zato to uitelji, drava i raznovrsne odgovorne institucije nisu bili u
stanju sloiti se kojim etikim normama treba pouavati studente.
To je dovelo do velike krize koja se sada poela iskazivati, osobito
unutar mlae generacije na Zapadu, postepenim gaenjem i ieznuem
starijih etikih principa koje je ak i suvremeni sekularni Zapad naslijedio
od kranstva. Zapadno obrazovanje je tako, u velikoj mjeri, zahvaeno
sloenim napetostima izmeu religije i sekularnog humanizma. Borbene
linije zacrtane su u mnogim oblastima, a predmeti rasporeeni u
razmjeru od evolucije naspram stvaranja, razliitih teorija drutva,
evrocentrizma nasuprot multikulturalizmu, pitanja znaenja ivota,
problema odnosa izmeu razliitih oblasti znanja i etike i mnogih drugih
fundamentalnih pitanja iz oblasti filozofije i obrazovanja. Postoji, takoer,
i napetost izmeu onoga to mnogi ljudi tvrde da bi trebao biti
"objektivizam" u obrazovnom odgoju i predstavljanja odreenog,
zasebnog svjetonazora te jedne ve zacrtane filozofije unutar koje bi se
trebala odvijati obrazovna praksa. Ove su napetosti dovele do toga da je
iz filozofija i obrazovnih terorija postepeno iezao koncept same istine.
Danas, u veini zapadnjakih obrazovnih institucija ozbiljno se govori
o istini samo u prirodnim i matematikim naukama, dok se u
humanistikim naukama, drutvenim naukama i slinim rijetko moe uti
da profesor govori o istini i veina je predmeta predstavljena na potpuno
relativistiki nain, kao da ne postoji neto poput istine. Kao to smo ve
ranije spomenuli u ovoj knjizi, mnogi su moderni filozofi ak i zanijekali
znaenje i znaaj pojma "istine".
Usitnjavanje znanja, jedna od karakteristika duhovne i intelektualne
scene suvremenog Svijeta, ne odraava se samo u suvremenom
sistemu obrazovanja ve je njime i uzrokovano. Znaajan broj uvaenih
zapadnjakih mislilaca i dalje nastoji premostiti ovo izrazito odvajanje, no
nisu u tome uspjeli jer vie ne postoji svjetonazor koji bi ujedinjavao

raznorodne discipline. Postoji ve podjela na, s jedne strane, prirodne i

matematike nauke, drutvene i, konano, humanistike nauke, na
drugoj strani, svaka s razliitim perspektivama i metodama, dok se u
sluaju brojnih praktiara ovih posljednjih disciplina javlja pokuaj
takmienja s prirodnim naukama.
Poneto je preivjelo od ranije, predmoderne ideje slobodnih umjetnosti,
artes liberales srednjovjekovnog perioda, koja pokazuje velike slinosti s
klasifikacijom znanja i nastavnim rasporedom kako su ih opisali neki
klasini muslimanski mislioci i autori. Ovaj vid obrazovanja, koji
susreemo u Engleskoj i Americi, zadrava neto od jedinstvene
perspektive koja je karakterizirala srednjovjekovno evropsko uenje, u
vrijeme kada je evropska civilizacija bila religijska i integrirana
civilizacija, u mnogo emu nalik na islamsku, osobito u
polju obrazovanja, pa ipak je i ova posveena obrazovna filozofija u
velikoj mjeri kompromitirana snanim naglaskom na prirodne nauke i
stvaranjem onoga to se naziva drutvenim naukama koje nastoje, to je
vie mogue, oponaati metode kvantitativnih nauka i primijeniti ih na
drutvo kao takvo. Drutvene nauke, tavie, nastoje progutati
humanistike nauke. Uslijed toga, same se humanistike nauke s
tekom mukom bore da preive kao takve.
Zanimljivo je, to se tie mladih muslimanskih studenata, na ovom
mjestu uoiti da veina muslimana koji dolaze na studij u zapadnjake
obrazovne institucije rijetko ozbiljno shvaaju humanistike nauke.
Veina ih studira bilo prirodne nauke bilo medicinu ili graevinarstvo te
im se, tako, humanistike nauke doimlju nevanima. I u samom
islamskom svijetu postoji velika kriza na suvremenim univerzitetima
upravo zato jer su u taj svijet preneseni sistemi sa Zapada, bez bliske
integracije izmeu humanistikih nauka, a koje bi trebale u potpunosti
vui korijene iz islamskih izvora, vjerskih disciplina i nauka koje su
uvezene sa Zapada.
U svakom sluaju, kako na Zapadu tako i svuda drugdje, suvremene
obrazovne institucije, koje su glavna spremita znanja i koje se smatraju
glavnim zatitnicima suvremene zapadnjake civilizacije, sadre u sebi
sjeme dubokog sukoba izmeu obrazovnih filozofija i teorija, koji
odraavaju i zrae iz jaza, stvorenog u osvit modernog doba, izmeu
domena znanja i domene svetog, sadranog u religiji. Mnoge zapadnjake obrazovne institucije jo uvijek uvaju neto od svoje
srednjovjekovne prolosti, no brojna su i otkria utemeljena na
stajalitima ovjeka kao potpuno zemaljskog i nereligioznog bia, kako
su ga definirali filozofi 12./18. i 13./19. stoljea ili kao tek jednog zupca u
maini drutva, kao to su ovjeka tumaili pozitivisti i marksistiki
teoretiari od 13./ 19. stoljea naovamo. Te obrazovne institucije, dakle,
ostaju u stanju stalne napetosti s religijskim institucijama te ak i sa

ranijim humanizmom koji je nastojao sagledati ljudska bia kao cjelinu

kojoj je nuno razviti kako svoje mentalne, tako i duhovne aspekte.
Suvremeno zapadnjako obrazovanje nesumnjivo je izvrilo dubok
utjecaj na islamski svijet. Taj se utjecaj iri i kroz velik broj muslimanskih
studenata koji su poslani na Zapad i koji su ponekad zbunjeni
suprotnostima izmeu onoga to su uili u koli te nedjeljnim
bogoslujima, izmeu odreenog broja vrlo religioznih studenata i onih
koji se u potpunosti suprotstavljaju religiji, a sve je to znak udaljavanja
religijskih vrijednosti i nauke unutar zapadnjakog obrazovanja. No,
utjecaj zapadnjakog obrazovanja na islamski svijet takoer je osjetan i
kroz prisustvo suvremenih obrazovnih institucija unutar samog
islamskog svijeta gdje danas vlada velika kriza kao rezultat njihova
sukoba s tradicionalnim obrazovnim institucijama koje posjeduju svoju
vlastitu filozofiju, utemeljenu na jedinstvu znanja, sluenju ovjeka Bogu,
sredinjoj ulozi Boanske Objave i svim ostalim principima koji
karakteriziraju islamski svjetonazor. Ovaj je sukob, takoer, u velikoj
mjeri vidljiv i u osnovnim i srednjim kolama u mnogim velikim
gradovima veine islamskih zemalja gdje su zapadnjaki modeli
preneseni na jedan ili drugi nain, obino u ovisnosti od povijesnih
dogaanja. Drava koja je bila kolonizirana od strane Velike Britanije
kopirala je britanske modele, kao to je to, npr. sluaj Pakistana, muslimanskog dijela Indije ili Nigerije; zemlje - bive kolonije Francuske
preuzele su francuske uzore, kao npr. drave Sjeverne Afrike, a zemlje
koje su bile nizozemske kolonije prihvatile su modele te drave, kao to
je to vidljivo u Indoneziji. Uz to, i ameriki obrazovni modeli su u
posljednjih nekoliko desetljea ugraeni u mnogim muslimanskim
zemljama, esto nadreeni starijim, evropskim modelima.
Danas je mladim muslimanskim studentima apsolutno nuno
razumjeti suvremeno zapadnjako obrazovanje, njegovu povijest i
teorije, ne samo kako bi se zatitili za vrijeme studija na Zapadu, ve
kako bi razumjeli sukob koji vlada unutar islamskog svijeta izmeu dviju
institucija i filozofija i zbog kojeg diplomanti sveuilita iste drave koji
govore istim jezikom imaju dva vrlo razliita svjetonazora. Oni se, ta
vie, odraavaju na svakom stepenu; od pitanja uloge nas
tavnika, kojeg se u islamu visoko potuje do te mjere da ak postoji
kazivanje koje se pripisuje 'Aliju hazreti: Postat u robom onome koji me
nauio ma i jedno slovo; do uloge studenta unutar te institucije; odnosa
izmeu znanja i etike, nauke i religije; sadraja nastavnog programa;
znaenja i cilja obrazovanja i svih ostalih, temeljnih elemenata koji ine
obrazovanje. U islamskom svijetu, kao i na Zapadu, obrazovanje je
uvijek zauzimalo sredinju ulogu jer se upravo kroz taj proces mlaa
generacija pripremala za provoenje i stremljenje idealima, normama i
principima odreenog drutva.

Danas je zapadnjako kolstvo u velikoj krizi, bez obzira to uspjeno

nastoji ostvariti iskrivljene ciljeve sekularizacije znanja, materijalne
dominacije, kultivacije individualizma i svih ostalih elemenata koje
islamski svjetonazor odbacuje. Taj je sistem dvostruko opasan za
muslimane i zato to je unutar sebe samog u krizi i zato to bi, i kad ne
bi prolazio kroz vlastitu krizu, bio u neskladu s islamskom perspektivom i
vrijednostima koje islam najvie njeguje. Stoga je nuno, u ovim kritinim
vremenima u kojima muslimani moraju uiti razliite zapadnjake
discipline, ukljuujui ne samo naune i tehnoloke, ve i ostale, kako bi
bili u stanju osigurati vlastite odgovore i upravljati vlastitim sudbinama u
Svijetu u kojem su suoeni s neizmjernim izazovima, da postanu u potpunosti svjesni znaenja, uloge i funkcije obrazovanja i obrazovnih
sistema, osobito ukljuujui filozofije na kojima oni poivaju. Na ovaj
nain, oni e moi razluiti u najirem smislu ta ele od zapadnjakih
disciplina usvojiti - bez suvie snanog, nesvjesnog potpadanja pod
utjecaj sila koje bi mogle iskriviti njihove vjerske ciljeve, istrgnuti ih,
duhovno i intelektualno, iz njihovih korijena, otuiti ih od vlastitog
tradicionalnog zalea i, jednostavno, dodati jo jedan mogui element
koji bi doprinio neredu i zbrci unutar samog islamskog svijeta.
Trinaesto poglavlje
UMJETNOST NA SUVREMENOM ZAPADU
Za veinu muslimanskih studenata historija zapadnjake umjetnosti
obino izgleda kao izvjetaeno podruje djelovanja i vrlo ih se mali broj
upoznaje sa zapadnjakom umjetnou, u uem znaenju ovog pojma.
Pa ipak, razumijevanje zapadnjake umjetnosti i povijesti vrlo je
znaajno jer zapadnjaka umjetnost odraava, s jedne strane, dublje
tokove zapadnjake kulture i brojne krize s kojima se zapadnjaki svijet
suoavao i jo se suoava, a, s druge strane, sama je doprinijela
itavom nizu elemenata, oblika i sila koje su obrazovale suvremeno
kulturno ozraje. Ustvari, uloga zapadnjake umjetnosti u stvaranju tog
ozraja od sredinje je vanosti te je, tako, njeno razumijevanje nuno
za svakoga ko eli spoznati dublji etos i impulse ivota Zapada.
Zapadnjaka umjetnost je do perioda renesanse nosila mnoge slinosti s
islamskom umjetnou, mada je bila iko- nike prirode, tj. utemeljena na
slikanju ikona (eikon, gr. - slika, lik; otuda - svetaka slika, prim. prev.)
bilo da se radi o Kristu ili Djevici Mariji, za razliku od islamske umjetnosti
koja je oduvijek izbjegavala ikoniku svetu umjetnost. Ma kako bilo,
zapadnjaka umjetnost je prije renesanse, tj. tradicionalna zapadnjaka
umjetnost, bila utemeljena na odreenim religijskim i boanskim
principima. Ona nije svoju inspiraciju crpila samo iz objave, ve su njene
tehnike i metode prenoene s generacije na generaciju, vraajui se na

inspiraciju koja proizlazi iz boanskih i aneoskih svjetova nad onim

posve ljudskim. Tek je s renesansom Evropa prekinula s tradicionalnom
kranskom civilizacijom, a to se razdvajanje puteva prvo iskazalo u
umjetnosti prije nego je postalo izrazito i u oblastima filozofije, teologije i
unutar same drutvene strukture.
Vizualne umjetnosti
Umjetnost renesanse, koja je slavna zbog pojave nekolicine velikih
genija, kao to su Rafael, Michelangelo i Leonar- do da Vinci, zasigurno
vie odraava svjetovnu ljepotu nego ljepotu duhovnog svijeta i otvorila
je umjetnost posve ljudskoj temi - po cijenu naputanja svete i nebeske
umjetnosti srednjeg vijeka.
Ustvari, renesansna umjetnost, mnogo izravnije od bilo kojeg drugog
aspekta renesansne kulture, odraava novi humanizam koji je prije
ovjeka negoli Boga stavio u sredite svoje sheme egzistencije. Mada se
i dalje tretiraju vjerske teme, umjetnost renesanse vie nije sveta ili
tradicionalna umjetnost ranijih stoljea. ak i Vatikan, centar
katolianstva sve do dananjeg dana, sagraen na ranijoj graevini koja
je bila unitena u doba renesanse, ne iskazuje nebesku ljepotu
srednjovjekovnih katedrala ve atmosferu palaa koje odraavaju mo
svijeta i humanistike karakteristike vremena u kojem je sagraen.
Zanimljivo je da je upravo od tog vremena zapadnjaka umjetnost
postala besprijekoran pokazatelj drutvenih promjena istovremeno
odraavajui i doprinosei brim transformacijama, uslijed ega su
periodi i stilovi u umjetnosti zadobili iznimno znaenje. Prije tog
vremena, stoljeima su ivjele romanika i gotika umjetnost i, ustvari,
do odreenog su stepena ive i danas stvarajui trajni arhitektonski stil,
slian onom koji nalazimo u islamskoj arhitekturi. Isto se moe utvrditi i
za latinsku grafiku umjetnost i kaligrafiju koje, mada ne toliko znaajno
u zapadnjakoj koliko u islamskoj umjetnosti, ipak pokazuju neprekinut
tok, na koji nailazimo i u islamskoj kaligrafiji.
U oblasti slikarstva, pak, koje je mnogo znaajnije u zapadnjakoj
negoli u islamskoj umjetnosti, svaki novi vremenski period dobiva svoj
stil i izgubili su se, to se tie glavne struje zapadnjake umjetnosti,
trajni, nepromjenljivi arhetipovi koji su bili izraeni u tradicionalnoj
umjetnosti. Renesansni slikarski stilovi Italije i Sjevera, koji su dali velik
broj znamenitih slikara, utrli su put tzv. klasicizmu kao i pokuaju
imitiranja klasinog stila antike, utemeljenog na natura- listikim
proporcijama tijela i ostalih predmeta vodei do neumjerenog
naturalizma, protiv kojeg se digao romantiki pokret 13./19. stoljea,
nastojei se udaljiti od racionalistikih i naturalistikih tendencija
klasinog perioda. U toku romantizma javile su se nove umjetnike kole
opisivanja likova, boje i svjetla, kroz nekoliko razliitih kola, od kojih je

moda najznaajnija kola impresionizma, uz koju se vezuju imena tako

slavnih francuskih slikara kao to su Monet i Re- noir sa svojim
osjeajnim tretmanom boje i svjetla. Taj su stil sa svoje strane istisnuli
ostali stilovi, poput postimpresioniz- ma, ekspresionizma i kubizma,
prekidom s klasinom formom u korist apstraktne umjetnosti koja je u
velikoj mjeri dominirala u 14./20. stoljeu. Utemeljitelj tog pravca u umjetnosti bio je, moda prije svih drugih, Pablo Picasso.
Isto tako i u arhitekturi pojedinani arhitektonski stilovi poinju
odraavati filozofske i kulturne modne tokove vremena; 10./17. i 11./18.
stoljee vie su odraavali racionalis- tike i naturalistike tendencije
vremena kao i pokuaj slijeenja klasinih modela drevne Grke i Rima,
a 13./19.- stoljee s romantikim pokretom, povratak oivljavanju gotike
umjetnosti i odreenim, romantinijim arhitektonskim stilovima. To je u
ovom stoljeu vodilo, sa svoje strane, do stvaranja "apstraktnih" i
funkcionalnih arhitektonskih formi Bauhausa u Njemakoj i slinim
pokretima te vrste koje je, na kraju, zamijenila postmoderna u toku
posljednjih nekoliko godina.
Zanimljivo je, ipak, primijetiti da, bez obzira na sve promjene koje su
se deavale od jednog do drugog stoljea, starije, tradicionalne
umjetnike forme preivljavaju osobito u arhitekturi, kao to otkrivamo u
trajanju gotikog, romanikog kao i nordijskog, sjevernjakog stila u
pojedinim podrujima. Navedeni arhitektonski stilovi preivjeli su do
dananjeg dana i jo se, u 14./20. stoljeu, u pojedinim gradovima na
Zapadu prekrasne gotike graevine, kao to je to, npr. sluaj sa upravo
dovrenom Vaingtonskom katedralom u Washington D. C., ne podiu
na temelju prolih stilova odreenog perioda ve nastavljajui
tradicionalni gotiki stil koji ima stoljetnu povijest i koji see, kao i
romaniki, do na- dindividualnog izvora inspiracije. Nepotrebno je, ipak,
isticati da ovo trajno prisustvo tradicionalnih arhitektonskih stilova ostaje
od sekundarnog znaenja u uporedbi sa stalno mijenjajuim stilovima
koji dominiraju obzorom i ulicama veine suvremenih zapadnjakih i, u
sve veoj mjeri, nezapadnjakih suvremenih gradova.
Isti se fenomen, mada u manjoj mjeri, ocrtava i u umjetnosti
slikarstva. Ono to je u ovoj oblasti ostalo neizmijenjeno jest slikarstvo
ikona, u strogo religijskim krugovima, kao i u onima koji se veu uz
Istonu pravoslavnu crkvu dok je, sasvim suprotno, glavna struja
zapadnjake umjetnosti prola kroz itav niz brzih promjena, u toku
nekoliko posljednjih stoljea te tako nije bila u mogunosti, uslijed stalnih
stilskih promjena, sauvati stil koji bi bio iroko prihvatljiv nekolicini
generacija i kroz dui vremenski period. Tradicionalne su umjetnosti
takoer preivjele na margini umjetnike scene, na primjer u obrtima koji
se i dalje njeguju u zemljama poput panije, Irske i Meksika, pa ak i u
zemljama snanije industrijalizacije, kao to su zemlje Sjeverne Evrope,

ili u ruralnim dijelovima Amerike. Zapad je, pak, poeo razdvajati umjetnost od obrta ili od proizvodnje upotrebnih predmeta u 12./ 18. i 13./19.
stoljeu, kada se zbila industrijska revolucija, donosei sa sobom razliku
izmeu industrijskih proizvoda tzv. "lijepih umjetnosti" (fine arts) dok u
islamskom svijetu, kao to smo to ve spomenuli, i kao to je to, ustvari,
sluaj sa svim tradicionalnim civilizacijama, nema razlike izmeu ove
dvije oblasti, umjetnosti i obrta, koje su, u svom krajnjem obliku, ista
stvar.
Cjelokupna tradicionalna umjetnost ima za svoj cilj proizvodnju
predmeta za upotrebu, a ne, tek, puku proizvodnju luksuza. Razlog za
umjetniku proizvodnju nije nikada bio larpurlartistikog izvora, kako su
to uvrijeili zvati neki teoretiari umjetnosti na Zapadu od perioda 13./19.
stoljea ne mogavi nai nikakva bolja opravdanja za postojanje moderne umjetnosti. Tradicionalna perspektiva, koju dijeli i islam, ne
podrazumijeva utilitarizam, u uobiajenom znaenju tog pojma, ve
uzima u obzir kako ovjekove duhovne, tako i njegove fizike potrebe.
Samo se unutar moderniziranih krugova islamskog svijeta prevode na
arapski, perzijski i ostale islamske jezike pojmovi poput lijepih umjetnosti
ili beaux-arts na francuskom jeziku, kako bi se koristili za oznaavanje
slikarstva, kiparstva i srodnih djelatnosti. Muslimani koji prihvaaju takve
koncepte ne shvaaju uvijek da ovo razdvajanje umjetnosti od obrta
predstavlja razdvajanje umjetnosti od ivota u suvremenom Svijetu i
predaju umjetnosti od proizvodnje predmeta koji okruuju ovjeka i djeluju na njegovu duu dublje od maina.
Jedan od najupadljivijih elemenata koji muslimanski studenti otkrivaju
dolaskom na Zapad je postojanje velikih muzeja u kojima se uvaju
umjetniki predmeti koji su, sami po sebi, impresivni. U trenutku kad je
toliko umjetnikog blaga uniteno, muzeji su, dakako, od neizmjerne
vrijednosti, no njihovo postojanje, istovremeno, znai da je ono to se u
njima uva odvojeno od preostalog dijela drutva kao i od svakodnevne
aktivnosti ljudi kojima umjetnost vie nije sastavni dio ivota.
Tradicionalna drutva koja su proizvela toliko mnogo prekrasnih
umjetnikih predmeta, koji se danas uvaju u muzejima, nikada nisu
sama posjedovala muzeje jer umjetnost nije nikada bila odvojena od
ivota. Umjetnost je bila ivot i ivot je bio umjetnost, i kao to je rekla
jedna od najveih teoretiara orijentalne umjetnosti, Ananda Coomaraswamy, umjetnik nije bio poseban ovjek ve je svaki
ovjek bio poseban umjetnik. Naime, osnovna razlika izmeu uloge
umjetnosti u suvremenom zapadnjakom drutvu i njene uloge u
tradicionalnom islamskom, ili, tom pitanju, u bilo kojem drugom
tradicionalnom drutvu, jest upravo odvajanje ivota od umjetnosti ili
razlika izmeu onoga to neko proizvodi i to neko radi u jednom i
njihovog jedinstva u drugom drutvu.

Zapadnjako je slikarstvo i najizravniji iskaz dubljih impulsa promjena

u duama zapadnjakih ljudi kao i znak etapa zapadnjake kulture, a
samo je znatno doprinijelo stvaranju vlastite slike zapadnjakog ovjeka.
Postojala je stanovita usklaenost izmeu umjetnosti s kojom su se ljudi
iskustveno upoznavali i s kojom su se poistovjeivali i sve vee
humanizacije duhovnih ili unutranjih svjetova ljudi koja se sa svoje
strane odraavala na platnima. Ovaj proces, koji je zapoeo u renesansi
i kulminirao naturalizmom 12./18. i 13./19. stoljea, doveo je na kraju do
razbijanja svih formi i poetka apstraktne umjetnosti u 14./20. stoljeu,
dogaajem koji se podudara, ustvari, sa slomom formi i u ostalim
domenima zapadnjake kulture.
Taj slom formi nije u veini sluajeva znaio njihovo otvaranje
nebeskim utjecajima ve najee njihovo potpuno rastakanje odozdo i
silazak do niih slojeva ljudske psihe.
Vano je uoiti kako je velik dio suvremene zapadnjake umjetnosti
utemeljen na individualizmu, subjektivizmu i psiholokim impulsima
individualnog slikara prije negoli na Boijoj normi koja bi nadilazila^
individualnog umjetnika, za razliku, naravno, od islamske umjetnosti, kao
i svih ostalih tradicionalnih umjetnosti, koji izvor umjetnosti vide izvan i
iznad pojedinca. Stavie, za razliku od zapadnjake umjetnosti, osobito
u moderno doba, koja nosi tako snane psiholoke elemente, islamska
umjetnost uvijek tei nadilaenju psiholokog domena i suodnoenju
umjetnosti i misli, na objektivan nain, te njenom povezivanju sa
duhovnim carstvima koja lee ispod pukih psiholokih i subjektivnih
dimenzija ljudske egzistencije.
Muzika
Uz vizualnu umjetnost, slikarstvo i skulpturu koje ga nadopunjuje i
koja je, poput slikarstva, igrala znaajnu ulogu u oblikovanju definicije
suvremenog ovjeka o sebi samome, muzika je jedna od najznaajnijih
umjetnosti na Zapadu iji je znaaj, takoer, veini muslimana teko
shvatljiv. U tradicionalnom islamskom svijetu, kao to smo ranije govorili,
muzika se vee ili uz uenje kur'anskih ajeta, mada se tu ne i adi o
muzici u tehnikom smislu rijei, ili uz pjevanje pjesama spjevanih u
slavu Allaha, Poslanika i ostalih vjerskih tema ili, pak, uz pjevanje u
odreene drutvene svrhe, poput odlaska u bitke, etalakih pjesama
seljaka, svadbenih pjesama i si. S druge strane, nailazimo na prisustvo
pounutrene (interiorizirane) muzike, koja se vee uz sufizam. Ali, muzika
za razliite drutvene prigode, kao to prevladava posvuda na Zapadu,
nije postojala u klasinoj islamskoj civilizaciji.
Za razliku od toga, muzika se na Zapadu, mada je zapoela kao
iskljuivo religijska umjetnost, ubrzo rairila i izvan vjerskog domena i
stvorila brojne forme tzv. sekularne muzike, ukljuujui klasinu muziku

Zapada, koja nema para u muzikoj tradiciji islamski naroda, mada

muslimani takoer posjeduju svoju vlastitu dugu i bogatu klasinu
muziku tradiciju. U islamskom svijetu, ipak, klasina muzika tradicija
ostaje uglavnom za privatne krugove, za one duhovno izuene sluanju
te muzike unutranjim ulima, dok je klasina muzika na Zapadu postala
uglavnom javna stvar.
Klasina muzika jedna je od najbogatijih i najznaajnijih formi
umjetnosti u zapadnjakom svijetu. U periodu renesanse, ta je muzika i
dalje bila tijesno povezana sa srednjovjekovnom muzikom i glavninu je
svoje inspiracije crpila iz kranstva i Crkve, osobito iz gregorijanskog
(koralnog) pjevanja, koje je najia forma crkvene muzike.
Postepeno su, ipak, i dvorovi takoer postali zatitnici muzike i u
vremenu renesanse poinje se uoavati uvoenje instrumenata ljudskom
glasu, ak i u religijskoj muzici te razvoj tzv. svjetovne
muzike kao i zaeci opere. No, dok su ostali oblici zapadnjake
umjetnosti poprimali sve vie karakteristike humanizma i svjetovnosti,
poneki od najiskonskijih religijskih i teolokih impulsa zapadnjakog
ovjeka nali su svoj zaklon u muzici, to je ustinu vrijedilo osobito do
12./18. stoljea. Moda najvei od svih zapadnijakih skladatelja,
Johann Se- bastian Bach, koji je ivio u 12/18.-om stoljeu, skladao je
muziku snanije vjerske i duhovne prirode od veine onog to je
stvoreno u arhitekturi, poeziji ili knjievnosti njegovog vremena. U mnogo
elemenata Bach je za zapadnjaku muziku bio ono to je Dante, koji je
je ivio nekih 450 godina prije njega, bio za zapadnjaku knjievnost.
Muzika je, ipak, nakon 12./18. stoljea postepeno, takoer, sve vie
poprimala svjetovni karakter i u njoj e, osobito s usponom romantikog
pokreta, sve snanije biti prisutni subjektivni, psiholoki i emocionalni
elementi. No, ak i u to vrijeme, neki od najveih skladatelja, poput
Mozarta, koji je bio posljednji veliki klasini skladatelj prije pojave
romantizma, ili Beethovena, Brahmsa i nekih ostalih velikih romantikih
skladatelja i dalje su, ipak, skladali muzike komade koji su i dalje
odraavali neto od kosmikog i duhovnog kvaliteta muzike. Tek e u
14./20. stoljeu klasina muzika, poput slikovne umjetnosti, biti suoena
sa rastvaranjem formi "odozdo", kao to je vidljivo u dodekafonoj muzici
(zasnovanoj na 12 tonova - prim. prev.) koja se vee uz Schonber- ga,
minimalizmu i brojnim drugim kolama suvremene klasine muzike koja
esto zvui utino, ak i za uho izuenog zapadnjakog sluatelja. U
svakom sluaju, klasina zapadnjaka muzika jedan je od najbogatijih
aspekata umjetnosti Zapada s brojnim vidovima razvoja koji je ine jedinstvenom muzikom tradicijom i upravo je zbog toga duboko cijenjena
u irokim razmjerima nezapadnjake kulturne scene cijelog Svijeta mada
glavnina ove muzike, ustvari, ne vodi unutranjem doivljaju ili sjeanju
na Boga.

Na Zapadu, uz klasinu muziku, koja je imala veliki drutveni znaaj,

osiguravajui svijet muzike za obrazovanije i izuenije slojeve drutva,
postoji i folklorna i popularna muzika. Ono to se naziva folklornom
muzikom na Zapadu, mada djelomino moderniziranom u nekim
zemljama s instrumentima koji su se promijenili u 13./19. stoljeu, ipak
predstavlja tip muzike koji se ne razlikuje u potpunosti od folklorne
muzike islamskog svijeta, osobito ako se osvrnemo na folklornu tradiciju
zapadnjakih zemalja kao to su Irska ili panija, gdje su sauvane
starije folklorne muzike tradicije. Folklorna muzika uva kvalitet koji ne
proizlazi iz industrijske revolucije i vremena maina ili iz vremena humanizma i naturalizma postsrednjovjekovne civilizacije. esto su skladatelji
ove muzike bili anonimni umjetnici; muzike koja nosi aspekt
jednostavnosti izraza, a ponekad i skriveni duhovni kvalitet koji se ne
smije mijeati u razumijevanju sa specifino suvremenim proizvodima
evropske civilizacije.
Za razliku od folklorne muzike, ono to se naziva popularnom
muzikom, i od ega stanoviti dio svoje korijene vue iz folklorne muzike,
pojavilo se na sceni osobito u toku posljednjeg stoljea, kao izravni iskaz
modernih ideja i osjeaja i tako je, ustvari, ovo stoljee odigralo znaajnu
ulogu kako u odraavanju stanja duha susljednih generacije
zapadnjakog drutva, tako doprinosei i psiholokom stanju svake od
generacija. Snaga popularne muzike moe se iitati kroz vidove muzike
koji su se razvili meu mlaim generacijama u posljednjih nekoliko
desteljea, sa divljim ritmovima, sviranim vrlo buno i u zanosu. Mogli
bismo tako, npr. navesti rock, heavy metal i ostale vrste muzike koje
bude najnie, animalne instinkte i privlae desetine hiljada mladih ljudi
na koncerte koji obino rezultiraju pobunama i drutvenim neredima.
Najkrae reeno, ove vrste muzike ne potjeu iz podreenosti ovjeka
Bogu niti duu vode ka tom stanju. Isto vrijedi i za veinu zvijezdaizvoaa ove vrste muzike, koje su postale kulturni heroji suvremene
scene, uzori duhovne discipline i moralne uspjenosti.
Pa ipak, ove vrste muzike stekle su veliku popularnost meu mladima u
ostalim dijelovima svijeta, ukljuujui i neke islamske zemlje.
One iskazuju pobunu mladih protiv drutvenih normi u kojima su roeni,
a, s druge strane, u velikoj mjeri doprinose osjeaju "slobode" od reda,
mada ova sloboda esto nije nita drugo doli oslobaanje niih impulsa
due i psihe od viih principa, prije negoli sloboda u njenom duhovnom i
religijskom smislu. No, ak i ovdje postoji dublje znaenje uspona ovih
vrsta popularne muzike. Ovakve vrste muzike u velikoj mjeri oznaavaju
skoro okonavanje kulturnog svijeta koji se, od vremena Renesane,
povezivao s modernizmom. To je, na stanovit nain, raskid sa racionalizmom i strogo mozgovnim promiljanjem svih stvari, na koje se, od
vremena Descartesa naovamo, vee znaajan dio evropske kulture te

ujedno i pokuaj ponovnog otkrivanja znaenja tijela kao realiteta,

zajedno uz postojanje duha. Upravo se iz tog razloga ta muzika vrlo
buno izvodi nastojei prodrijeti u tijelo svojim gotovo fizikim
prisustvom. Najblae reeno, ostaje otvorenim pitanjem da li ova vrsta
muzike uspijeva sruiti zidove citadele mozgovne aktivnosti i
racionalizma, a bez nadomjetanja inferiornijih elemenata niih slojeva
psihe na istim mjestima.
U svakom sluaju, raznovrsne kategorije muzike na Zapadu, bilo da
se radi o klasinoj, folkornoj ili popularnoj muzici razliitih vidova, kao i
formi muzike koja stoji negdje izmeu, poput jazza, i koja je afrikog
folklornog porijekla, no koja se razvila u Americi, primarno meu
Afroamerikan- cima i koja je razvila odreeni element prije popularnog
negoli folklornog karaktera - sve one predstavljaju iroki spektar koji je
veini muslimana teko razumjeti, osobito prilikom njihovog prvog
susreta sa Zapadom. Nuno je, ipak, doprijeti do njihovog znaenja kako
bi se razumjeli dogaaji unutar zapadnjakog svijeta kao i spoznalo koje
su to sile i kulturni faktori sudjelovali u stvaranju takvih zvukova koji se, u
brojnim sluajevima, ine toliko udnim za osobu koja dolazi iz onog to
je jo preostalo od tradicionalnog islamskog drutva.
Knjievnost
Nije mogue u kratkom odjeljku baviti se svim vidovima u vremene
zapadnjake umjetnosti, ak i u formi suvremenih saetaka te je, stoga,
mogue baviti se samo nekima od njih. Ovo e poglavlje predstavljati
zakljuak ove kratke diskusije o treoj vanoj umjetnikoj kategoriji koju
se ne moe mimoii - knjievnosti.
Svaka civilizacija, naravno, posjeduje vlastitu knjievnost, i Zapad u
tome nije izuzetak. On je takoer iznjedrio veliku knjievnost, ne samo
na latinskom jeziku, koji je bio klasini jezik Zapada, ve ak i u toku
srednjeg vijeka te nesumnjivo i kasnije, na brojnim lokalnim dijalektima.
Zanimljivo je, takoer, uoiti da su se rana knjievna djela evropskih dijalekata bavila religijom i tradicionalnom evropskom civilizacijom, kao, npr.
Danteova Boanska komedija na latinskom jeziku, moda najvee djelo
zapadnjake knjievnosti, Zakletve Meistera Eckharta na njemakom
jeziku ili Chaucerove Kanterburke prie napisane na engleskom jeziku.
Kao i u ostalim oblastima umjetnosti, upravo se s renesansom deava
uspon tzv. sekularne knjievnosti. Postojale su, naravno, i u toku
srednjeg vijeka brojne ljubavne poeme, koje su na raznim jezicima
sastavljali trubaduri. Postojala je, isto tako, i kasnija ljubavna poezija
kasnog srednjeg vijeka koja, jednako kao i trubadurska poezija, ima
zajednike korijene sa islamskom poezijom panije (sama rije trubadur
arapskog je porijekla), no ovaj vid knjievnosti nije, u tehnikom smislu,
sekularnog karaktera jer i udvorna i trubadurska poezija takoer

posjeduju stanovit stupanj znaenja povezan s ljubavlju prema Bogu.

Postoji, ustvari, duboka veza izmeu mistike poezije kranstva i ove
vrste ljubavne poezije. Ali, upravo se u vrijeme renesanse sekularna
knjievnost, u doslovnom smislu te rijei, poinje sastavljati, kako u formi
poezije tako i u formi proze, vodei postepeno do razvoja nove knjievne
forme - romana.
Roman je, u modernom znaenu tog pojma, forma koja nije postojala u
klasinoj islamskoj knjievnosti mada su se i na arapskom i na
perzijskom jeziku pisala kraa prozna djela koja bismo mogli nazvati
kratkim filozofskim romanima, mada su pisani s potpuno razliitim ciljem
od modernih romana. Kao to je ranije reeno, poezija je i dalje bila
sredinja knjievna forma u islamu, bilo epskog, bilo lirskog porijekla. Za
razliku od toga, roman je na Zapadu postepeno postao sredinjim
mjestom knjievnog izraza, mnogo znaajnijim od poezije koja je poela
gubiti na znaenju, osobito u podrujima u kojima su dominirali glavni
evropski jezici. Mada je engleski najraireniji od svih evropskih jezika, i
dalje imao velike pjesnike, kao i njemaki, u odreenoj mjeri, ipak se
uloga pjesnika u evropskoj civilizaciji u cjelini postepeno umanjivala do
dananjeg dana do te mjere da danas, izuzev moda u panjolskom
govornom podruju, nema niti jedne zapadnjake zemlje u kojoj pjesnik
ima onako znaajnu ulogu kakvu danas jo ima u islamskom svijetu ili
kakvu je imao u ranjim stoljeima evropske povijesti.
Roman je postepeno postao ogledalo na kojem se zrcalilo drutvo kao i
djelovanje pojedinaca, a od kasnog 13./19.i ranog 14./20. stoljea poeo
je sve vie i vie prodirati u oblast psihologije, u podsvijest pojedinca.
Roman je postao ogledalom drutva samog i sve veim procvatom
romana, osobito u 13./19. stoljeu, roman je postao zasebnim svijetom,
na odreen nain neovisnim od onog izvanjskog. Istina je da je znaajan
broj velikih romanopisaca 13. /19. stoljea, poput ruskih pisaca Tolstoja i
Dostojevskog, ili Francuza Victora Hugoa, imao religijsku viziju i vjerovao
u Boga no vremenom, samo iskustvo itanja romana postaje, na stanovit
nain, nadomjestkom za svetu i religijsku umjetnost i ivot. Knjievnost,
osobito u formi romana, poela je stvarati ambijent koji je mnogim
itaocima nadomjetao gubitak Boga u zapadnjakom drutvu, a sam je
roman i dalje djelovao kao duboka kritika onoga to se zbivalo u
evropskim i amerikim drutvima. Neki od evropskih pisaca, kao to su
Charles Dickens u Engleskoj, Emile Zola u Francuskoj ili John Steinbeck u Americi, odigrali su znaajnu ulogu u isticanju nekih
nepravdi i zala u drutvu svog vremena no, u cjelini, roman je udaljio
knjievnost od vjerske uloge koju je ona igrala u ranijem zapadnjakom
drutvu i koju jo uvijek igra u podrujima za koja moemo rei da nose
obiljeja tradicionalnog islamskog svijeta.
Zanimljivo je, ipak, uoiti da je sa zaecima modernizma n islamskom

svijetu roman poeo utjecati na muslimanske pisce tako da su danas

neki uvaeni arapski, perzijski, turski i ostali muslimanski pisci ujedno i
pisci romana; roman je danas postao prihvaenam knjievna forma
unutar islamskog svijeta. Ali, vano je uvidjeti kako je ova knjievna forma, koja je od tolikog znaenja za razumijevanje zapadnjakog etosa u
posljednjih dvije stotine godina, ustvari, razmjerno nova forma koja se
javila kao rezultat sekularizacije kulture i same knjievnosti. Znaajno je,
takoer, spomenuti, da dok se ovaj proces sekularizacije knjievnosti
zbivao ak prije razvoja samog romana, na Zapadu su se javili veliki pisci, giganti poput Cervantesa, najveeg panskog pisca, Shakespearea,
najodlinijeg pisca engleskog jezika, ili Goeth- ea, moda
najznamenitijeg njemakog pjesnika. Oni su se sluili knjievnou ne
samo kao sredstvom opisa ljudskog stanja ve kao i nainom ukazivanja
na istinu i zbilju koja poiva iza sasvim zemaljskog. Oni su svi, na
stanovit nain, bili promatrai slabosti ljudskog ivota i nesavrenosti
uvjeta ovjekovog ivljenja, no ukazivali su, takoer, i na duhovnu
realnost koja lei iza puko ljudskog.
Nije mogue muslimanima razumjeti Zapad u potpunosti bez
posjedovanja barem osnovnih informacija o takvim linostima ili uvianja
uloge knjievnosti, osobito romana, na suvremenom Zapadu. Kao i
slikarstvo, knjievnost je u formi romana, i u manjoj mjeri poezije,
ogledalo svog vremena, odraavajui neke od najdubljih kulturnih
impulsa svake generacije. Veliki pisci takoer su pokuali biti uitelji i govorili su o odreenim vrijednostima i etikim normama koje su pokuali
predstaviti u svojim djelima i koje su kroz njihova djela, u odreenoj
mjeri, ukljuene u drutvo koje ih je okruivalo. Neki su, poput ruskog
pisca Solenjicina, opisali na najoitiji nain, kako za komunistiki, tako i
za zapadnjaki svijet, prazninu ovjekova ivota bez njegove duhovne
dimenzije te, ak, doprinijeli i padu komunizma.
No, ipak, kako se ubrzao sam proces modernizacije, utjecaj se ljudi
od pera, u cjelini, umanjio, osobito u posljednjih nekoliko desetljea, uz
predominantan utjecaj vizualnih medija, televizije i kina. Danas ljudi
manje itaju i sredinja uloga koju su imali pisani mediji na Zapadu, od
vremena irenja umijea tampe do 14./20. stoljea, danas se, do
odreene mjere, gasi. No, ipak, knjievnost je i dalje, uz vizualne umjetnosti i muziku, jedna od najvanijih umjetnosti zapadnjakog svijeta i
ak mnogi jezici na Zapadu, uz koje se ne veu zemlje velike vojne ili
ekonomske moi, i dalje imaju velike pisce, to je osobito vidljivo u
zemljama panskog govornog podruja i u Irskoj. Irci su dali neke od
najveih pjesnika i romanopisaca engleskog jezika mada je Irska
malehna zemlja, a u zemljama panskog jezika i dalje se javljaju izvanredni pisci i pjesnici zapadnjakog svijeta. To, naravno, ne znai da i
Amerika i Engleska ili Njemaka, Francuska i Italija vie nemaju velikih

pisaca. Knjievnost je i dalje vrlo iva mada su danas stariji tekstovi

podvrgnuti napadima nihilizma i "rastoeni" destrukti- vizmom koji su
postali pomodne filozofije u posljednjih nekoliko godina. Bez obzira na
sve, knjievnost i dalje ivi i jedno je od sredstava kojim najosjetljivije
due zapadnjakog drutva, osobito one obdarene umijeem pisanja i
iznimnim okom za promatranje krize u koju je utonuo suvremeni Svijet, i
dalje igra ulogu kritiara Svijeta. Istovremeno, moderna knjievnost i
dalje sudjeluje u razaranju svetog i nadom- jetanju svijeta u kojem je
Boije prisustvo sveprisutno - jednim subjektivnim svijetom. Nuno je
osvijestiti obje ove uloge knjievnosti u suvremenom zapadnjakom
drutvu. Vano je, takoer, zapamtiti kako prve duboke kritike modernog
drutva koje su bile itane u svim zemljama engleskog govornog
podruja dolaze iz pera pjesnika, osobito T. S. Eliota, kao i da je
najotrija kritika komunistikog svijeta, koja je postala poznata Zapadu i
koja je u velikoj mjeri utjecaIa na miljenje ljudi o onome to se zbivalo u
tome svijetu, potekla iz pera Solenjicina. Postoje jo mnogi pisci, ukljuujui neke francuske i engleske kranske romanopisce i pjesnike,
poput W. H. Audena, F. Mauriaca i C. S. Lewisa, koji su bili prvaci
isticanja i javnog obznanjivanja istine o pogrjekama i proturjenostima,
duhovnom siromatvu i dubini haosa s kojima se suoava moderno
drutvo. Istovremeno su ti isti pisci, za razliku od brojnih drugih
knjievnih linosti, pokuali istaknuti ljudima bar neke od duhovnih
vrijednosti koje same mogu omoguiti ljudima da budu uistinu humani;
vrijednosti koje su na bezbrojne naine iznova ispriane kroz itav niz
stoljea, u toliko mnogo tradicionalnih remek-djela zapadnjake
knjevnosti koja nas vraaju do izvora evropske civilizacije.
etrnaesto poglavlje
SUVREMENI STIL IVLJENJA
Utjecaj suvremenog Svijeta na mlade muslimane, bilo da ive unutar
islamskog svijeta ili borave na Zapadu zbog pohaanja studija, deava
se prije svega kroz ono to bismo mogli nazvati suvremenim nainom
ivota. Mnogo vie nego suvremene filozofije, ideologije ili teologije,
suvremeni nain ivota koji, nepotrebno je posebno isticati, odraava
odreenu filozofiju na svoj vlastiti nain, utjee na mladog muslimana,
izravno i neposredno, utjecajem koji je vidljiv u gotovo svim veim
urbanim centrima islamskog svijeta, kao i meu mnogim muslimanima
koji ive ili studiraju na Zapadu. Ta zaslijepljenost mladih modernim
nainom ivota, koji je prije amerikog negoli evropskog izvora, ne
ograniava se, ustvari, samo na islamski svijet. To je prije, mogli bismo
rei, svjetski fenomen koji odraava, u oima mladih svih kontinenata,
privlanost onoga to se doimlje potpunom individu- alistikom slobodom

od tradicije i principa koji su nam prenijele hiljade generacija.

Danas se meu mladima irom Svijeta uoava zanesenost popglazbom, bilo da se radi o rocku, heavy metalu i sl. kao i noenje
tipinog modernog odjevnog predmeta, kao to je to plavi jeans koji
odraava ideju slobode od sprega kao i ideju pokretljivosti te
individualnog iskaza neovisnosti od drutvenih normi. Mladi su, takoer,
privueni brzim automobilima i vidovima zabave koji ukljuuju brzinu i
izazov, kao to prikazuju zapadnjaki filmovi i ostale forme masovne zabave. Veina mladih brzo putuje bez ikakva cilja. Ovu fascin- aciju ili ak
hipnotiziranost svakodnevnim modernim nainom ivota koji isijava sa
Zapada i koji je svjetski fenomen, dijeli i veliki broj mladih muslimana,
osobito onih koji su bombardirani televizijom i ostalim formama masmedija koji prenose kulturne vrijednosti suvremenog ili tzv. postmodenog Svijeta.
Previe bi nas odvuklo, u ovom kratkom prikazu, kada bismo pokuali
istai dublje drutvene, psiholoke, filozofske i vjerske razloge za
manifestaciju ovog fenomena u dananjem Svijetu. Vano je, ipak, da
mladi musliman shvati kako su ovi fenomeni povezani sa dubljim
uzrocima, od kojih su neki potcrtani u ovoj knjizi i nisu bez duhovnog
predznaka. tavie, suvremeni nain ivljenja nije u skladu ak ni s
uzorcima ivota zapadnjakog drutva onakvog kakvo je ono bilo u
posljednjih nekoliko stoljea, te taj nain izraava raspadanje tog istog
drutva. Brzo raspadanje zapadnjakog drutva, u formi u kojoj je ono
nekad postojalo, vidljivo je kroz injenicu da su samo jednu generaciju
kasnije potpuno odsutni mnogi od uzoraka suvremenog ivota ili naina
ivljenja. Na primjer, jo u prethodnoj generaciji porodica je jo imala
veliki znaaj mada su seksualni odnosi postali mnogo slobodnijim i
manje kontrolirani negoli je to bi sluaj u tradicionalnim drutvima. Pa
ipak, mnoge su kranske etike vrijednosti preivjele i bile mnogo
snanijeg utjecaja negoli je to danas sluaj. To je osobito sluaj u
posljednjih nekoliko desetljea, sa generacijom koja je stasala nakon
Drugog svjetskog rata i kod koje je osjeaj besmisla ivota i nihilizma,
zajedno s gubitkom vjere u ranije generacije, zaeo protivljenje mnogim
hipokrizijama koje je mladost uviala u generaciji svojih roditelja,
slomom porodice, gubitkom tradicionalne uloge mukarca i ene i
njihovog meusobnog odnosa kao i gubitkom bilo koje vrste autoriteta,
ne samo etikog i duhovnog ve i drutvenog a, u stanovitoj mjeri, i
politikog. Ovi su se fenomeni prvo iskazali u onome to je
postalo poznato pod imenom kontrakulture, a mnogo su se potpunije
izrazili u onome to ljudi jednostavno nazivaju pojmom postmoderne.
U svakom sluaju, novi stil ivota predstavlja odlunu polazinu taku od
oblika modernog svijeta, kakvi su postojali do sada, a istovremeno su i
njegov logini rasplet. Dok modernizam oznaava uvrivanje sa

duhovne take gledita, ova nova etapa oznaava raspad koji slijedi kao
rezultat uvrivanja.
Naravno, najvanija karakteristika novog stila ivljenja jest pobuna
protiv onoga to mladi smatraju tradicijom, ne tradicijom u smislu u
kojem smo o njoj ve raspravljali u ovoj knjizi, kao svetoj Objavi koja
dolazi s Neba, ve u smislu navika i obiaja i svega onog to su im
prenijele starije generacije. Moda ni jedna generacija u ranijoj povijesti
nije pokuala tako snano otrgnuti se od naslijea svojih rodite-lja i
predaka kao to je sluaj sa dananjom generacijom mladih na Zapadu.
To je dovelo do stvaranja tzv. generacijskog jaza koji nije postojao do
danas, na ovaj nain, u islamskom svijetu. Mnogi su mladi muslimani
iznenaeni kada dou na Zapad i uju kako ljudi uvijek govore o
generacijskom jazu, pobuni tinejdera, krizi odnosa mladih i roditelja i
ostalim slinim pojavama koje, mada prisutne u odreenoj mjeri u
moderniziranim segmentima islamskog svijeta, ne nalazimo nigdje u
tako intenzivnoj mjeri kao upravo u tom, zapadnjakom svijetu.
Vano je razumjeti znaaj ove pobune protiv starijih generacija,
generacijski jaz i pukotinu koja razdvaja mnoge mlade, osobito u velikim
gradovima Zapada, od njihovih roditelja. Tome treba pridodati i injenicu
da u sve veoj mjeri mnogo djece odrasta u domovima u kojima je jedan
od roditelja odsutan, a drugi roditelj, u nemogunosti da ostvari autoritet
oba roditelja, esto odustaje od autoriteta koji su roditelji imali u
tradicionalnim porodicama prenoenja etikih vrijednosti i osiguravanja
strukture za ivot mladih. Tako mnogi mladi moraju sami stvarati okvire
vlastitog ivota.
Jo jedna posljedica ove transformacije je radikalna revolucija u
spolnim odnosima. Kranska je norma, naravno, jo prisutna u
odreenim krugovima. Jo mnogo ljudi na Zapadu slijedi kranstvo, no
vanbrani spolni ivot, nevjernost u braku kao i razliiti oblici
homoseksualnosti postaju sve vie dominantna karakteristika mlade
generacije, osobito u velikim gradovima. Tradicionalna seksualna etika
potpada, ustvari, sve vie pod znak pitanja ne samo od strane agnostika
ve ak i od strane onih koji jo uvijek tvrde da prihvaaju religiju. Tek je
strah od tako smrtonosne bolesti kao to je SIDA u posljednjih nekoliko
desetljea u stanovitoj mjeri, ali ne u potpunosti, ograniio nekontrolirane
seksualne navike koje dominiraju ivotima mladih, uz brojne neeljene
posljedice, kao to je to, npr. preuranjena trudnoa tinejderki koja je u
sve veem porastu.
Otkrie tijela i neposrednog tjelesnog uitka ima jo jedan aspekt koji
je, u cjelini, mnogo vie prihvatljiv mada ne i bez stanovitih problema, a
taj je naglasak na fizikom treningu i sportovima. Sportovi su, naravno,
postojali u svim kulturama, na ovaj ili onaj nain. Treba se samo prisjetiti
utrka konja i deva kao i sokolova, meu Arapima, poloa meu Perzijan-

cima kao i streljatva meu gotovo svim muslimanskim narodima,

osobito meu Perzijancima i Turcima. Danas su, ipak, sportovi postali
poput religije na suvremenom Zapadu. Dok sudjelovanje u sportovima
igra sredinju ulogu u gradnji tijela pa ak i karaktera i jedan je od
pozitivnih aspekata suvremenog zapadnjakog ivota, njegova
komercijalizacija i pretjerano naglaavanje preko svake su mjere izdigli
njegov znaaj i uinile ga gotovo nadomjestkom za odreene vidove
vjerske djelatnosti.
U islamskom svijetu, javno okupljanje velikih grupa ljudi uvijek je bilo
u odnosu sa vjerom, kao to je, npr. sluaj hada ili muharremskih
sveanosti u ijskom svijetu. Danas su, ipak, velike sportske sveanosti
uglavnom zamijenile tradicionalne vjerske funkcije i predstavljaju
sekularizaciju onoga to je Zapad naslijedio od kranske prolosti i
drevne Grke i Rima, kao to su, npr. Olimpijske igre.
Uz to, sa sve veom komercijalizacijom sportova kao i sekularni
koncept sportskih odnosa, onako kako se on gaji u amaterskom
bavljenju, sve je vie zatamnjen komercijalnim interesima. Postoje danas
junaci sporta koji zarauju vee plae u jednoj godini negoli vodei
zapadnjaki naunici i umovi u toku itavog svog ivotnog vijeka.
Sportski ampioni, zajedno sa herojima pop umjetnosti, osobito pop
muzike, predstavljaju nove kulturne heroje u drutvu koje se okrenulo
potovanju tijela i osjeta.
U suvremenom nainu ivota prisutna je napetost koja se vee uz
nastojanje da se u sadanjem trenutku ivi neovisno od vlastite povijesti
i prolosti, uronjen u trenutni ulni, tjelesni uitak i velianje tijela.
Potovanje sportskih junaka i stalna utrka za osvajanjem rekorda i
dominacijom nad prirodom predstavljaju jednu od dimenzija ove brige za
tijelom, dok je mnogo razorniji aspekt ove iste tendencije vidljiv u
koritenju droga, ukljuujui, naravno, alkohol, slobodne seksualne
odnose i si. to sve zajedno odraava pokuaj due da se u potpunosti
uroni u trenutaan tjelesni i osjetilni uitak. Bavljenje sportnom, dakako,
iziskuje disciplinu i naporan rad i nosi pozitivan aspekt, no velianje
sportova i gotovo oboavanje sportskih junaka povezano je s pretjeranim
znaenjem koje je dodijeljeno tijelu. Uz to, uloga koja se dodjeljuje
sportu u uskoj je vezi sa eljom za ulnim uitkom koja se toliko
destruktivno iskazuje na suprotom polu brige za tijelo, u tom drugom
aspektu suvremenog naina ivljenja, vezanim uz pretjerano koritenje
droga i nekontroliranu seksualnost. U oba sluaja prisutna je enja za
ponovnim otkriem svetog, onako kako je ono iskazano u tijelu, ponovnim osvajanjem vizije realnosti koja je iezla sa obzora suvremenog
Zapada prije nekoliko stoljea.
Postoji jo jedan znaajan element koji je nuno razmotriti prilikom
nastojanja da se shvati buntovni karakter modernog naina ivota. Taj

element ukljuuje gubitak vjere mladih u ranije etike norme

zapadnjakog drutva kao i njihovu pobunu protiv brojnih kontradikcija
koje uoavaju u ponaanju i moralnom ophoenju svojih roditelja koji
ostaju odani moralnim principima modernog svijeta. Te proturjenosti ukljuuju prisustvo razliitih vidova drutvene nepravde, kao to su
rasizam, protiv kojeg danas mladi vrlo buno reagiraju, kao i zagaenje
okoline koje dominira u industrijskom drutvu Zapada u toku posljednjih
dvije stotine godina, a dublji korjeni tog fenomena vraaju nas u ranija
stoljea u kojima je, u zapadnjakoj civilizaciji, iezao sveti pogled na
prirodu. Mnogi su mladi osjetljivi na znaaj ivljenja u skladu sa
prirodnim svijetom te njihova pobuna nije usmjerena protiv utemeljenog i
skladnog reda. Ona je prije, barem u nekim sluajevima, ako ne u svima,
pokuaj ukidanja jednog ve bolesnog "reda" i ponovno usvajanje sklada
sa svijetom koji ih okruuje; svijetom prirode kao i nacionalnim i etnikim
grupama koje su odnedavno razdvojene u zapadnjakom drutvu.
Moderni nain ivota takoer je okarakteriziran, u velikoj mjeri,
gorljivim traganjem za smislom. Upravo je gubitak smisla ivota mnoge
mlade vodio bilo ka neposrednom tjelesnom uitku kroz seksualnost ili
upotrebu droga ili, u nekim sluajevima, nasilju i zloinu ili traganju za
novim filozofijama, kulturama te ak i religijama. Ovaj fenomen potrage
za ponovnim otkrivanjem znaenja ivota ima kako pozitivan, tako i
negativan aspekt. Pozitivan aspekt lei u injenici da su brojni duhovno
osjetljivi i intelektualno budni mladi ljudi na Zapadu postali, po prvi puta,
otvoreni za duhovnu poruku ostalih kultura i religija i mnogo je vei
stupen pri- jemivosti drugih duhovnih svjetova negoli je to bio sluaj sa
britanskim ili francuskim kolonizatorima islamskog svijeta ili drugih
kultura Azije, Afrike i obiju Amerika u 13./19. stoljeu.
to se tie njegovog negativnog aspekta, znatan se dio ove otvorenosti
pretvara u nepromiljeno imitiranje esto neautentinih formi istonjakih
religija i kultura, to vodi do unitenja onoga to je preostalo od izvorne
kranske i idovske tradicije na Zapadu te do iznenadnog pojavljivanja
na sceni tzv. novih religija .Te su nove religije esto elementi duhovnijih i
ezoterinijih dimenzija autentinih religija, odsjcenih od formalnih dimenzija tih religija, neovisno predstavljene.
U ostalim sluajevima, oni su jednostavno psiholoke interpretacije
tradicionalnih uenja od strane pametnih i ponekad prevarenih osoba
koje su u stanju privui mlade. U svakom sluaju, nove religije kreu od
velikih tradicionalnih religija ovjeanstva u mnogim temeljnim pitanjima.
One su u pravilu protiv suprotstavljanja i otpora silama modernog Svijeta
i, ustvari, u mnogo aspekata nadopunjuje te sile. Ako suvremeni Svijet
oznaava suprotstavljanje tradicionalnom shvaanju tradicije i religije, te
nove sile, kroz mnoge primjere, iskazuju uspostavljanje kontratradikcije i
kontrarel- igije kao i rastvaranje tradicionalnog svjetonazora. Tako, na

stanovit nain, one idu ruku uz ruku s nihilizmom, relativizmom i

dekonstrukcionalizmom, to je vidljivo u mnogim oblastima, osobito u
domenu filozofije i knjievnosti, to je ve ranije spomenuto.
Jedna od temeljnih karakteristika modernog naina ivota je,
naravno, utjecaj mas-medija. Ne moe se precijeniti znaaj uloge medija
na stvaranje svjetonazora mladih i, ustvari, na stvaranje svjetonazora
gotovo svih ostalih u dananjem modernom drutvu. Naime, kao to je
rekao jedan od najslavnijih prouavatelja znaenja mas-medija, Marshall
McLuhan, medij postepeno postaje poruka.
Velianstvena mo medija spaja se s utjecajem sverastue promjene sa sveprisutnim kaleidoskopskim efektom. Prezentacija promjene
gledateljima i sluateljima razliitih medija u samom je srcu funkcionalne
uloge medija u suvremenom Svijetu. Kako prolaze desetljea, ne samo
da su i dalje prisutne stalne promjene ve su one sve vie ubrzane, to
je potpomognuto sveprisutnom ulogom medija. Brzina promjene vidljiva
je u modi odijevanja, vanjskom nainu ivljenja te ak i u modernoj
umjetnosti, koje se sve, praktiki, mijenjaju svakih par godina, a u
sluaju mode odijevanja - svake sljedee godine. Sama desetljea
postaju kriteriji za periodiz- aciju razliitih umjetnikih stilova, pa se na
njih upuuje kao na stilove 60-ih, 70-ih, 80-ih itd. Stavie, moda se ne
tie samo naina odijevanja ve i naina miljenja i umjetnosti pa
je tako pometen svaki koncept trajnosti i vjenosti, osobito na taj iluzorni
nain na koji mediji ljudima predstavljaju svijet.
ini se da je cilj modernog naina ivota iscrpsti, uz pomo medija,
sve mogunosti koje postoje unutar postojeeg ljudskog reda. Veina
izvora ove promjene u nainima odijevanja, ponaanja ili razliitih formi
muzike i drugih umjetnosti proizlazi iz niih domena psihe, no javljaju se,
povremeno, otvaranja ka viem svijetu, te smo tako suoeni, s jedne
strane, sa prizorom rastakanja suvremenog svijeta, a, s druge, s blijedim
zrakama svjetlosti, tu i tamo, i ponovnim iskazom istine onako kako se
ona ivjela i kako je bila sadrana u tradiciji kroz itav niz stoljea.
Mladi musliman ne moe razumjeti moderni Svijet niti nastaviti ivjeti
kao musliman u tom svijetu bez podrobnog razumijevanja ne samo
raznovrsnih aspekata modernog naina ivota u njegovoj
svemijenjajuoj kaleidoskopskoj prirodi, ve i samog utjecaja koji taj
nain ivota ima, esto nesvjesno, na muslimane koji moda nisu u
potpunosti spremni odgovoriti na izazove koje im on postavlja,kao pojedincima, a prvenstveno kao muslimanima koji su se posvetili Allahu i
predali se Njegovoj Volji. Nepotrebno je isticati, upravo Ta Volja ima
posljednju rije jer je Allahova Volja uvijek pobjedonosna. No, u naem
suvremenom svijetu samo prisustvo ovog naina ivljenja predstavlja
izazov izvanrednog znaaja, nadopunjujui filozofske, naune i teoloke
izazove modernizma i, ustvari, predstavlja snaniju struju protiv koje

muslimanska mlade, bilo da je u islamskom svijetu bilo da studira na

Zapadu, mora nauiti plivati kao i izazove na koje muslimani, svih
generacija, kako mlaih tako i starijih, moraju nauiti kako osigurati
izvorne islamske odgovore.
III. DIO
EPILOG - ODGOVOR NA MODERNE IZAZOVE
Petnaesto poglavlje
MLADI MUSLIMAN I ISLAMSKI ODGOVOR MODERNOM SVIJETU
Nepotrebno je posebno isticati da mladi musliman, u susretu sa
modernom civilizacijom, moe odgovoriti na mnogo naina, ovisno o
svom zaleu, obrazovanju, porodinom okruenju i odgoju, psiholokim i
emotivnim karakteristikima kao i o svojim intelektualnim sposobnostima.
Na ovom mjestu, u posljednjem poglavlju ove knjige, nije nam cilj
potcrtati sve mogue odgovore ve ta bi mogao biti jedan islamski
odgovor, uime mladog muslimana koji nastoji ostati u okvirima islamskog
univerzuma, na izazove modernizma, istaknutim u ranijim poglavljima
ove knjige. Takav odgovor zahvaa nekoliko kategorija te e, stoga, biti
razmatran u etiri dijela, od kojih se prvi bavi religijskim, duhovnim i intelektualnim elementima; drugi drutvenim, ekonomskim i politikim; trei
umjetnikim i etvrti nainom ivota vezanim uz moderni svijet.
1. Sr islamskog odgovora modernom svijetu sastoji se, dakako, od
religijskih, duhovnih i intelektualnih aspekata ljudskog ivota. Upravo ti
aspekti odreuju nain djelovanja ljudskog bia kao i njegov pogled na
svijet koji ga okruuje. Poinjui sa samom religijom, najvaniji odgovor
do kojeg moe doi, najvaniji korak koji treba poduzeti mladi musliman
je, prije svega, da sauva snagu svoje vjere te da ne iz
gubi povjerenje u utemeljenost i istinu islamske Objave. Moderni
svijet nagriza i tei unitenju svega to je sveto i vjersko u njegovu
okruenju, a osobito se suprotstavlja islamu kao vjeri koja je odbila
napustiti svoj sveti nain ivota i Allahov zakon koji obuhvaa svaku
ljudsku djelatnost. Veina zapadnjakih orijentalista napada islam gotovo
puna dva stoljea i pokuava poduiti muslimane razumijevanju njihove
vlastite vjere, uz ispriku da, s obzirom da njihova (zapadnjaka - prim.
prev.), civilizacija proizvodi bolja cjepiva, u mogunosti je i bolje
razumjeti ta Kur'an kazuje ili ne kazuje; da li je Kur'an Allahova Rije ili
amalgam kazivanja ranijih poslanika, kao to tvrde mnogi islamisti.
Muslimani moraju prvo osigurati islamski odgovor na izazov koji
moderni svijet namee religiji kao takvoj, a potom islamskoj Objavi
posebno. Ovaj zadatak ne treba, dakako, poloiti na plea mladog
muslimana koji moda nije u potpunosti upoznat s vlastitom tradicijom
ve je to odgovornost iskusnih naunika islamskog svijeta koji moraju

osigurati od- branu vjere na intelektualnom planu kao i odbranu njenih

duhovnih aspekata, iz koje mladi musliman moe mnogo nauiti.
Sreom, brojna su takva izlaganja pripremljena u posljednjih nekoliko
desetljea i ono to mladi musliman treba uiniti jest da se upozna sa tim
radovima i kroz njih sa onim to lei u srcu njegove/njezine vlastite vjere.
Pomou njih, mladi e musliman biti u prilici sprijeiti kritike koje se
obino diu protiv islama, a koje seu od poricanja izvornosti kur'anske
Objave i napada na brojne aspekte Poslanikova alejhis-selam ivota ili
brojnih elemenata islamske etike do pristranih tumaenja kasnijih
poglavlja u historiji islama.
Mora postojati islamski odgovor na svaku kritiku koja se podie protiv
vjere i, kao to je ve spomenuto, mora se oslanjati na izvorno islamsko
uenje kako bi se osigurali nuni odgovori. Kako bi se ostvario taj vrlo
vaan zadatak, nuno je predstaviti islam suvremenim jezikom koji mogu
razumjeti oni koji nisu posvetili duge godine izuavanju tradicionalnih
islamskih nauka, ak i ako je njihov materinji jezik arapski, perzijski,
turski ili jedan od ostalih islamskih jezika.
Predstavljanje islama suvremenim jezikom, koje je, opet na sreu, ve
ostvareno u odreenoj mjeri i s kojim smo se ve bavili, posebno u
prvom dijelu ove knjige, treba i dalje nastaviti, a u meuvremenu mladi
muslimani moraju nauiti ta je u srcu njihove religije i to je to to je
omoguilo islamu da sauva nain ivota i spasa za ovjeanstvo ak i
nakon nekih etrnaest stoljea. Oni se ne trebaju samo upoznati sa kritikama koje su se, sa raznih strana, podigle protiv islama, osobito sa
Zapada, u posljednjih nekoliko stoljea, ve i sa unutranjom dimenzijom
svoje vlastite vjere koja je omoguila odgovore na najdublja filozofska i
egzistencijalna pitanja s kojima se suoava Ummet.
Odgovor na izazove koji se otvaraju pred islamom mora se takoer
temeljiti na najuniverzalnijim i najsveobuhvatnijim uenjima islama,
izbjegavajui uska sektatva i suprotstavljanja unutar samog islamskog
svijeta, preputajui sek- take, teoloke i pravne rasprave pravnicima,
teolozima i vjerskim naunicima koji su stekli nuno obrazovanje za
voenje takvih rasprava. ak i u njihovom sluaju, naravno, doao je
dan kada se moraju suoiti s prihvaanjem ireg pogleda na islamsko
pravovjerno uenje, utemeljeno na Sehadetu i univerzalnosti uenja koja
isijavaju iz Kur'ana i hadisa Poslanika alejhi's-selam i izbjei sektake,
unutranje borbe.
No, bez obzira na sluaj starijih generacija vjerskih uenjaka u
islamskom svijetu, ono to je najvanije za mladog muslimana jest da se
dri univerzalne poruke islama, to se tie njegovog uenja o Allahu,
ljudima, svijetu prirode, konanom ovjekovom cilju i Objavi, te slijediti
erijat i druga duhovna i etika vjerska uenja. Tako se, s jedne strane,
mora ukloniti sektako gloenje, a, s druge strane, predstaviti istina

islama suvremenim jezikom koji, potom, mladi muslimani ne samo

trebaju nauiti ve biti u stanju i dovoljno savladati kako bi odbacili kritike
koje su protiv njih podignute. Nadamo se kako e i sama ova knjiga biti
pomo u ostvarivanju ovog cilja.
Jo jedna vana odgovornost lei pred islamskom inteligencijom, a to
ja pitanje prouavanja kranstva, judaizma i ostalih religijskih sistema
sa islamskog stajalita. U posljednjih dvije stotine godina, islamski je
svijet bio svjedokom pojave itave armije zapadnjakih uenjaka koji su
prouavali islam i izmijenili njegovo uenje upravo zbog iskrivljenog
stajalita na kojem su temeljili svoje uenje, od kojih su neki vrlo
uvaena imena, bez predrasuda o islamu, i pokazivali su, ak, i
razumijevanje za islamsku stvar, no veliki broj meu njima posjedovao je
o islamu neutemeljene pojmove i esto mu se uno suprotstavljao. No,
ne postoji velik broj radova o drugim religijama sa islamskog stajalita,
napisanih suvremenim jezikom, kako su to inili nai preci prije hiljadu
godina. Tamo gdje su se javile takve suvremene studije, mada u jo
ogranienom broju, one su dale neke plodove. Vano je za mlade
muslimane da se upoznaju s tim radovima i da nastave slijediti tu liniju
izuavanja kako bi stekli stanovitu perspektivu prema kranstvu,
judaizmu i ostalim religijama, a koja ne bi bila utemeljena tek na
suprotstavljanju jedne grupe usko ogranienih umova ve na univerzalizmu kuranskog razumijevanja vjere. ak i letimian pregled Kur'ana
otkriva njegovo uvijek prisutno potvrivanje univerzalnosti vjere i
injenice da je vjera objavljena itavom ovjeanstvu.
Mladi takoer moraju biti svjesni velikodunosti muslimana, u toku
najveeg dijela povijesti, prema vjerskim manjinama koje su ivjele u
njihovoj sredini. Uz to, prouavajui ostale religije, muslimani, osobito
mladi koji odlaze na Zapad, moraju biti svjesni razlike izmeu sila
modernizma koje se suprotstavljaju svim religijama, ukljuujui i ono to
je preostalo od tradicionalnog kranstva i judaizma na Zapadu, i onih
religija koje, ako se dobro shvaaju, mogu postati saveznicama islama
protiv sila materijalizma i sekularizma koje tee unitenju ili, u najboljem
sluaju, privatizaciji svih religija i njihovom protjerivanju sa drutvene
scene. Takoer je od najveeg znaaja da mladi muslimani naue vie o
svojoj vlastitoj intelektualnoj tradiciji obgrljujui sve raznorodne islamske
discipline, od pravosua i pravnih principa do teologije, filozofije i
duhovnih disciplina sufiz- ma, a da i ne spominjemo temeljne discipline,
kur'anske komentare i hadis. Nemogue je, naravno, mladome muslimanu ovladati svim ovim podrujima, ali mu nije zato neizvedivo ovladati
barem temeljnim podacima o svojoj vlastitoj intelektualnoj tradiciji kako
se ne bio imao osjeao manje vrijednosti u odnosu na bit zapadnjakog
izazova koji poiva, prvenstveno, u domenu znanja te je, stoga,
intelektualne prirode, ako ne u izvornom znaenju tog pojma, a ono

barem u smislu racionalnog i onoga to se bavi plodovima aktivnosti

duha. Jo jednom se nadamo da e ova knjiga pruiti odreenu pomo
stjecanju takvog znanja.
Mladi musliman mora takoer dosta iitati iz vlastite intelektualne
tradicije kako bi bio u prilici izvui iz nje odgovore na moderne i
postmoderne izazove, kao to su nihilizam, agnosticizam ili ateistiki
egzistencijalizam, materijalistiki marksizam, psihologizacija duhovnog
svijeta i duhovne realnosti, kao to je vidljivo u brojnim psiholokim
kolama, kao i na izazove koje postavlja suvremena nauka i danas, naravno, na krizu okoline koja dovodi u pitanje samu ljudsku egzistenciju.
tavie, nuno je aktualizirati islamski odgovor na takve izazove na
takav nain da je mladi musliman u mogunosti primijeniti svoje znanje u
konkretnim situacijama privatnog ili drutvenog ivota, onako kako se
one danas javljaju, esto na nepredviene naine. Vrlo esto kada mladi
musliman doe na Zapad, ak i ako potjee iz pobone porodice i ako je
bio u prilici nauiti rituale svoje vlastite vjere i odreene kur'anske ajete i
sam je poboan, on ipak nije stekao znanje iz vlastite intelektualne
tradicije kako bi bio u stanju izvlaiti iz nje upute u novim situacijama s
kojima se suoava u svim uglovima modernog Svijeta. To vrijedi ne
samo za one koji ive na Zapadu ve ak i za mlade koji ive u
moderniziranim krugovima islamskog svijeta.
Moglo bi se, stoga, rei da jedini nain na koji se moe osigurati islamski
odgovor modernom svijetu, uime mladog muslimana, jest biti prvo
spremnim odbraniti islam od iskrivljenih intepretacija izvana, oslanjajui
se na ono to je najizvornije i od sredinjeg znaenja u samom vjerskom
sistemu i izbjegavajui rizike sektakih razmimoilaenja, koja su, u datim
okolnostima, bila potpuno razumljiva, ali koja danas samo umanjuju
duhovnu i intelektualnu energiju islamskog drutva, osobito u
sueljavanju sa modernim Svijetom.
Drugo, musliman mora biti u stanju crpsti iz islamske intelektualne
tradicije kako bi osigurao odgovore na izazove koje postavljaju razne
filozofijske i naune teorije i prakse suvremenog drutva. I, konano,
najvanije je za mladog muslimana moi razlikovati izmeu modernizma
i onoga to je preostalo od izvornih vjerskih tradicija Zapada koje imaju
mnogo vie zajednikih karakteristika sa islamom nego sa sekularizmom
koji, mada proizvod Zapada, u svojim korjenima nema uope zajednikih
karakteristika sa religijskom i svetom perspektivom ostalih monoteistikih
religija koje su, u biti, sestre islama i lanovi Ibrahimove porodice vjera.
2. Kada se osvrnemo na drutveni, ekonomski i politiki domen
ivota, najvanije je uoiti, prije svega, kako veina mladih muslimana
nije u stanju razlikovati izmeu izvornog islamskog uenja koje je, u
velikoj mjeri, ugraeno u drutvene strukture dijela islamskog svijeta u
kojem su odrasli, i lokalnih navika i obiaja koji su ih, takoer, okruivali.

esto se, tako, deava da se prilikom susreta sa muslimanima iz ostalih

dijelova Svijeta prvo razvijaju velike diskusije ko od njih prakticira ili
slijedi izvorne autentine norme - a, ustvari, svi ih slijede - samo u
razliitim drutvenim i kulturnim kontekstima unutar kojih se islam
historijski iskazivao.
Mnogi od napada zapadnjakih modernista na islamske drutvene
institucije su, ustvari, napadi protiv svih nemodernih, tradicionalnih
institucija koje oni poistovjeuju specifino s islamom, no koje postoje i u
nemuslimanskom svijetu.
Jedno od takvih pitanja je npr. pokrivanje enske kose. Radi se,
naravno, o islamskoj praksi, no na taj se drutveni fenomen nailazi i kod
krana i kod idova na Istoku, jednako kao i kod muslimana. Vano je
biti u stanju uoiti razliku
u ovom specifinom sluaju i jasno izrei da se ova praksa temelji kako
na islamskom sunnetu, tako i na drutvenoj praksi, dok neki drugi
aspekti drutvenih odnosa nisu izriito odreeni niti Kuranom ni hadisom
i da su kao drutvene prakse ugraeni ne samo u muslimansko drutvo
ve i u druge vjerske zajednice, kao, npr. kransku, koje su postojale
unutar drutava Zapadne Azije i Sjeverne Afrike prije pojave modernog
vremena.
Mladi muslimani moraju ocijeniti islamske drutvene institucije sa
islamske take gledita, a ne na temelju suvremene kritike koja je protiv
njih podignuta zato to je veina tih kritika utemeljena na odreenim
pretpostavkama koje se tiu pitanja ljudske prirode i ovjekovog krajnjeg
cilja, a koje su obje, u stvarnosti, pogrjene i izravno se suprotstavljaju
islamskom uenju. Modernistiki napadi protiv tradicionalne porodine
strukture, odnosa meu spolovima, odnosa izmeu razliitih generacija i
sl. ne smiju biti pasivno prihvaeni u islamskom svijetu niti sa osjeajem
manje vrijednosti, kao da se, npr. radi o utemeljenim istinama ili nauno
utvrenim prosudbenim kriterijima. Naprotiv, svakih nekoliko desetljea,
moda i kriteriji prosuivanja na Zapadu se mijenjaju. Te se kritike, naime,
moraju promatrati kroz prizmu svjetonazora koji je potpuno stran
islamskom, kao odraz drutva u stalnoj mijeni i izloenog opasnosti
raspadanja.
Savren primjer za ilustriranje ovog problema jest pitanje uloge ene u
islamskom drutvu. Svaki zapadnjak koji eli napasti islam prvo napada
pitanje uloge ene u islamu. No, sama uloga ene na Zapadu bila je
mnogo drugaija prije nekih stotinu godina, u posljednjem desetljeu
13./19. stoljea, od one u posljednjih desetak godina ovog stoljea; i koje
se garancije pruaju islamskom svijetu da u posljednjem desetljeu
narednog stoljea Zapad nee imati potpuno drugaiji pogled? Svaki put
se islamsko drutvo, kao i ostala neza- padnjaka drutva, procjenjuju
od strane zapadnjakih kritiara na osnovu trenutne, dominantne mode

u nainu miljenja. Stoga te kritike ne treba preozbiljno shvaati. Njihova

stajalita treba, dakako, razumjeti, ali ih ne treba sma
trati nepogrjeivim kriterijima istine, to bi vodilo do toga da mladi
musliman ima osjeaj slabljenja svojih drutvenih i porodinih veza, kao
rezultat takvih kritika.
Isto se moe rei i za islamsku etiku. U modernom svijetu, bez obzira
na injenicu da su moralne vrijednosti toliko oslabile u drutvu i da
postoji toliko oito zanemarivanje moralnih normi u ime svih onih koji u
svojim rukama dre stvarnu vlast u sadanjem trenutku, podiu se stalne
kritike protiv raznorodnih aspekata islamskog morala. Ove kritike mladi
musliman mora razumjeti kao kritike koje dolaze od drugaijeg i, tavie,
pogrjenog stajalita ovjeka i njegovog drutva, utemeljenog na
individualizmu, humanizmu, racionalizmu, udaljavajanju ovjeka od
svetog, pobuni protiv autoriteta, gubitku osjeaja transcendentnosti,
usitnjavanju porodice, kvantifikaciji ivota i ograniavanju drutva na jednostavno kvantitativne zbrojeve atomiziranih pojedinaca, na to smo ve
ranije ukazivali u ovoj knjizi. Prirodno je da se mladi musliman mora
suprotstaviti licemjerstvu i nepravdi unutar vlastitog drutva i gdje god na
njih nailazio, bilo na Zapadu ili u nekim drugim dijelovima Svijeta, no
kriterij za takvo prosuivanje mora se temeljiti na samoj islamskoj etici, a
ne na onome to je danas pomodno u modernom Svijetu jer ono to je
moderno danas ubrzo e sutra izai iz mode. Ustvari, svakih se desetak
godina pojavljuje novi cilj odreene vrste agnostikih ili ateistikih
moralista u modernom svijetu koji trae "moralno poelo" kako bi
preivjeli u svijetu u kojem su zaboravili Boga, no "moralno poelo" koje
nema nikakvih objektivnih kriterija utemeljenih na Objavi i Boijem
zakonu i koje se temelji iskljuivo na ljudskim konstrukcijama mijenja se,
shodno tome, brzinom mijena ljudskih bia uronjenih u vir vrtoglavih
promjena koje granie sa haosom.
U oblasti ekonomije vano je za mladog muslimana ne zaboraviti
povezivati ekonomiju sa etikim principima, to je islamska civilizacija
oduvijek inila, te uoiti velike opasnosti koje se javljaju kad se ove dvije
oblasti razdvoje i kada ekonomija postane 'nauka' gotovo neovisna od
ljudi, koja se bavi samo koliinom, bez ikakvog osvrtanja na kvalitativne
aspekte ivota. U ovoj oblasti mladome muslimanu mora barem biti
poznato oivljavanje islamske ekonomije koje, u odreenoj mjeri, traje
ve posljednja dva desetljea, a istovremeno i nedostaci uslijed
neprimjenjivanja islamskih ekonomskih normi u razliitim dijelovima
islamskog svijeta. Ne moe se za sve to se prakticira u islamskom
svijetu rei da je islamske prirode, osobito u domenu ekonomije u kojoj
se, zbog utjecaja meunarodnih okolnosti i iskustava posljednjih
nekoliko stoljea, brojne prakse vie ne temelje na erijatskom uenju.
Stoga je vano, s jedne strane, izbjegavati poistovjeivanje svih zbivanja

u ekonomiji islamskog svijeta sa islamom, a, s druge strane, suzdrati se

od kritiziranja svega to se deava u islamskom svijetu na temelju
zapadnjakih ekonomskih teorija i uime lanog idealizma koji, ustvari, ne
moe postojati i koji je protivan ljudskoj prirodi. Ono to je nuno jest
poznavanje erijatskog uenja koje se tie odnosa izmeu ekonomskih
djelatnosti i etike i primjenjivanje toga uenja kao kriterija ekonomske
aktivnosti, ma o kojoj se zemlji Svijeta radilo.
Moda je najsloenije podruje praktinog aspekta ivota, a s kojim
se mladi musliman, naravno, suoava, politika. Unutar islamskog svijeta
iznova kao izravan rezultat unitenja veine tradicionalnih islamskih
politikih institucija i prodiranja brojnih snanih sila, kao to je
nacionalizam, i odreenih vladinih institucija sa Zapada, koje se ne
podudaraju sa erijatskim uenjima, postoji snana napetost u politikom
ivotu veine muslimanskih zemalja, a u mnogima od njih ne postoji ni
sloboda otvorenog raspravaljanja o ovom pitanju. Otuda, kada mladi
musliman stigne na Zapad, on osjea, s jedne strane, osjeaj slobode jer
je u mogunosti raspravljati o politikim pitanjima, a, s druge strane, pod
estim je napadima zapadnjaka koji kritiziraju nedostatak demokracije u
muslimanskim zemljama i koji se protive veini onoga to se zbiva na
politikom planu u islamskom svijetu. Istovremeno se iza scene
deavaju sve vrste moguih manipulacija odreenih "demokratskih"
vlada koje tee ostvarivanju najsnanijeg mogueg utjecaja politikih i
ekonomskih interesa monog Zapada unutar islamskog svijeta, ne
osvrui se na zahtjeve irenja demokratske ideologije.
U ovom vrlo sloenom podruju teko je dati jednostavan odgovor,
osobito zato to mladi muslimani potjeu iz zemalja vrlo raznorodne
politike strukture, a u mnogima od njih ne slijede se islamske institucije
ni prakse. Najvanije je u ovom pitanju nauiti tradicionalna islamska
uenja o politikoj vladavini i ne biti preidealistian, ali ni nerealan, to se
vrlo esto deavalo u sredinama gdje su srednje dobra rjeenja
rtvovana po cijenu tenje stvaranja savrenih rezultata i to je vrlo
esto zavravalo zamjenjivanjem postojeeg neim mnogo manje
savrenim i manje otvorenim utjecajima tradicionalnih islamskih
vrijednosti. Postoje, dakako, u stanovitoj mjeri odreene prednosti
politikih institucija na Zapadu utemeljenih na ideji demokracije;
prednosti na koje ne nailazimo u mnogim dijelovima islamskog svijeta
gdje su politiki sukobi i napetosti toliko veliki da negativno utjeu na sve
aspekte drutvenog ivota i gdje ljudi ne ostvaruju slobode koje su
pretpostavljene erijatom i tradicionalnim islamskim institucijama.
Pa ipak, mladi muslimani se ne bi nikada trebali jednostavno
prepustiti ideji da je demokracija, onako kako se ona iskristalizirala u
zapadnjakim politikim inistitucijama, najsavreniji oblik vladavine,
osobito ne u formi u kojoj se ona javlja na Zapadu. Oni moraju uoiti da

je u islamskom svijetu narod uvijek sudjelovao u vlasti prije modernog

vremena, ali kroz naine drugaije od pukog ubacivanja glasakih listia
te da se islamskom svijetu mora dodijeliti vlastiti prostor kao i sloboda
izbora kako bi bio u stanju razviti vlastite politike institucije u skladu sa
islamskim principima i strukturama islamskog drutva. To je prilika koja
se u dananjem trenutku ne otvara pred muslimanskim zemljama esto
zbog djelovanja upravo onih nacija koje kritiziraju politiku praksu u tim
istim zemljama.
3. Dolazei do oblasti umjetnosti, u openitom smislu, velik broj
mladih muslimana, i onih koji ive u islamskom svijetu, a koji je danas
izgubio znatan dio svog tradicionalnog
civilizacijskog naslijea, naalost, ne posjeduje ni temeljno znanje ni
iskustvo o iznimnoj ljepoti i znaaju tradicionalne islamske umjetnosti,
izuzevi, moda, nekoliko spomenika islamske arhitekture koji su, Bogu
hvala, preivjeli u mnogim podrujima islamskog svijeta. Prvi korak koji
mladi musliman mora poduzeti jest upoznati vlastitu umjetniku tradiciju,
utemeljenu na odreenoj hijerarhiji vrijednosti i filozofiji umjetnosti,
uveliko razliitoj od one koju nalazimo na Zapadu.
Kao to je ve ranije navedeno u ovoj knjizi, vrhunske umjetnosti u
islamu su kaligrafija i arhitektura, a za njima slijede umjetnost odijevanja
te proizvodnje predmeta koji okruuju ljude u njihovom svakidanjem
ivotu, kao to je proizvodnja tepiha i sl. i koje, dakle, odreuju
neposredni ovjekov ambijent. Uporedo s tim umjetnostima postoje,
dakako, neplas- tine umjetnosti, kao to su poezija, koja ima sredinji
znaaj u islamskoj kulturi, muzici i pjevanja (uenja) razliitih vrsta, od
kojih je, bez premca, najznaajnije uenje Kur'ana, sredinja sveta
umjetnost u islamu. Ono to je na ovome mjestu vano upamtiti jest,
prije svega, da mladi musliman treba shvatiti opseg i bogatstvo islamskih
umjetnikih tradicija i da ne smije ostati bez odgovora na tvrdnje
modernih kritiara kako islam nije proizveo niti jednu znaajnu plastinu
umjetnost ili muziku, kao da svaka civilizacija mora dati iste vrste
umjetnosti sa istom hijerarhijom vrijednosti.
Mladi musliman, koji je svjestan svog umjetnikog naslijea i njegovog
znaaja, moe se uvijek osvrnuti na takve sluajeve i rei da, ako islam i
nije stvorio skulpturu i pridao isti znaaj slikarstvu kao to je sluaj sa
Zapadom, tada Zapad nije, sa svoje strane, razvio u istoj mjeri dubinu i
veliinu mistike poezije, utemeljene na ljubavi i znanju o Allahu, koja
resi knjievnost gotovo svih islamskih naroda. Osim toga, izuzev
skulpture koja je zabranjena islamskim zakonom, kao to je sluaj i sa
idovskom religijom, i u perspektivi anikonine (neslikovne) islamske
umjetnosti koja zabranjuje izradu i slikanje Boijeg lika, islam je proizveo
najvie forme umjetnosti u gotovo svim zamislivim umjetnikim ka
tegorijama. ak i u slikarstvu, koje nije od sredinjeg znaaja u islamu,

perzijske su minijature, kao i one koje su im slijedile, indijske i turske,

meu najveim remek-djelima svijeta umjetnosti.
Mladi musliman, osobito koji dolazi na Zapad, mora biti svjestan
utjecaja koje moderna umjetnost vri na ljudsku duu. On ne moe
osigurati svoj odgovor mijenjajui tu umjetnost, ali zato moe briljivo
promatrati forme koje ga okruuju. Mladi musliman uvijek je u
mogunosti ograniiti se u prostor svog vlastitog ivota i okruiti se
predmetima islamske umjetnosti koji mu nose blagodat (beriet/
barakah) Objave, sluati uenje Kurana, uivati u klasinim djelima
poezije i muzike i stvarati, barem na manjem stepenu ozraje u kojem
odzvanjaju islamska sveta i tradicionalna umjetnost
i koje mu prua podrku i prisjeanje na duhovnu realnost islama.
Malehni predmet tradicionale islamske kaligrafije ili dizajna u sobi u kojoj
se ivi uveliko se razlikuje, to se tie stvaranja islamskog ivotnog
ambijenta, u uporedbi sa smjetanjem u tu istu sobu uzorka modernog ili
pak natura- listikog zapadnjakog slikarstva 13./18. stoljea koje pripada sasvim razliitom svjetonazoru. Isto vrijedi i za poeziju, muziku i sve
ostale, raznorodne zvune umjetnosti koje prodiru u duu putem ula
sluha i koje su vrlo bliske ovjekovom unutranjem bitku. Mladi
musliman treba uloiti sve napore kako bi odrao bliskost sa vlastitim
umjetnikim svijetom, kako onim slike, tako i onim zvuka, bez zatvaranja
od susreta sa zapadnjakom umjetnou koja podrazumijeva dio
njegovog obrazovanja i koju mladi musliman, koji pokuava razumjeti
Zapad, mora svakako dobro poznavati.
Kritika na koju mladi musliman mora odgovoriti u domenu umjetnosti
esto je utemeljena na tvrdnji koja obino dolazi iz redova nepromiljenih
zapadnjakih umjetnikih kritiara, kako islamsko slikarstvo nije ivo ili
naturalistiko, mada se ova posljednja kritika sve manje javlja u
posljednjih nekoliko godina kada je i sama zapadnjaka umjetnost sve
manje naturalistika. Javljaju se, takoer, i kritike prema kojima islamska
umjetnost, za razliku od grke umjetnosti, nije u
stanju izraziti pokret tijela likova koje opisuje ili, pak, ostvariti
trodimenzionalni prostor, i slino. Takve su kritike u stvarnosti nevane i
besmislene ako elimo razumjeti samo znaenje islamske umjetnosti, no
one se, ipak, vrlo esto susreu.
Druga vrsta kritike na koju se moe naii jest da je islamska
umjetnost statina i da se nije znaajnije promijenila kroz stoljea; kao
da je sama promjena vid vrline. Mladi musliman mora imati spreman
odgovor i suoiti se s tim kritikama ukazujui na znaaj jedne umjetnosti
koja, upravo zato to se ne mijenja neprestano, mnogo rjeitije govori
kroza stoljea ak i neobrazovanim masama negoli svemijenjajua
umjetnost zapadnog svijeta, ak i ako ostavimo postrani pitanje sadraja
ovih dviju umjetnosti. Postavlja se pitanje da li prekrasni primjerak

kaligrafije, izveden u vjenom naskhi stilu vie govori obinom prolazniku

kairskog bazara ili neki primjerak nadrealistikog ili neke druge forme
modernog slikarstva njujorkog ili parikog slikara prolaznicima tih gradova. Vjerujemo da je odgovor dosta jasan i da mladi musliman
posjeduje vrlo snaan argument u predstavljanju, navedenim kritikama,
znaenja jedne umjetnosti koja je, s obzirom da je tradicionalna, u
mogunosti predstaviti najvie istine sakrivene iza promjenljivih
pomodarskih tokova i dotai srce i duu svih slojeva islamskog drutva,
na nain koji presijeca kroz idiosinkretike fenomene i prijelazne pojave
svojstvene svakoj epohi, a koji je danas nezamisliv u modernoj
umjetnosti.
4. I na kraju, dolazei do pitanja ivotnog stila, moramo priznati da je
vrlo teko mladoj osobi, bilo da se radi o muslimanu ili pripadniku neke
druge religije, odoljeti vrlo snanoj privlanosti koju prua moderni ivotni
stil mladih, jer taj stil odgovara prvenstveno strastima i buntovnim
elementima due kojima se je mnogo jednostavnije predati negoli viim
elementima sebstva, predavanje koje iziskuje disciplinu i koje ukljuuje,
konano, predaju Allahovoj Volji. Ne zaboravimo da je prvenstvena
dunost svakog muslimana ivjeti prema Allahovoj Volji, kao to je
konkretno izraeno u islamskoj tradiciji, i ne postoji situacija u kojoj se to moe izbjei. tavie,
inei to, on ne samo da ini najveu uslugu islamu ve ini i najveu
uslugu svojoj besmrtnoj dui , a isto tako i cjelokupnom ovjeanstvu.
Ne smije se zaboraviti da je jedna od najvanijih funkcija islama nastaviti
svjedoiti neospornu zbiljnost Allahova postojanja i podreivati se Njegovoj Volji.
Prvi korak koji, stoga, treba poduzeti jest odoljeti brojnim aspektima
tzv. modernog ivotnog stila kako bi se ostalo ozbiljnim muslimanom.
Ovaj je problem, naravno, mnogo drugaiji za mladog muslimana koji
dolazi iz samog islamskog svijeta kako bi studirao na Zapadu ili drugim
dijelovima suvremenog svijeta, kao, na primjer, u Japanu i za muslimana
koji je roen u muslimanskoj porodici koja ivi na Zapadu i koji se nije
nikada susreo sa tradicionalnom islamskom kulturom. Privlana sila
suvremenog ivota na ova dva tipa mladih muslimana, kao i na mlade
ljude unutar moderniziranih dijelova samog islamskog svijeta, nije ista,
no u svim ovim sluajevima javljaju se teki izazovi koji ukljuuju razne
ivotne aspekte, od naina odijevanja, naina govora do navika vezanih
uz nain jela i vrstu muzike, te vidove zabave.
Upravo se u ovoj oblasti mladi musliman suoava s najsnanijim
naletom modernizma koji nastoji preplaviti islamski svijet i upravo e
ovdje jedino milost koja isijava iz svetih obiaja, uz pomo izuenog
duha i due uronjene u vjeru biti u stanju odoljeti pritiscima
prilagoavanja tome stilu, a i osobito e tome odoljeti oni muslimani koji

su odrasli na Zapadu kao i oni koji dolaze iz samog islamskog svijeta, u

jo mladim godinama. Naravno, najvei pritisak prilagoavanja
modernom ivotnom stilu deava se u tinejderskim godinama i ranim
dvadesetim, no on ne iezava ponekad ni kod starijih osoba.
Vano je, dakle, razumjeti znaaj i utjecaj svih ovih aspekata tzv.
modernog ivotnog stila. Takoer, ako je nuno prihvatiti neke od ovih
utjecaja, treba teiti, na osnovu steene svijesti o njima, njihovom
ublaavanju kad god je to mogue i izbjegavati to je mogue izbjei,
nadomjetajui ih drugim formama ivljenja i djelovanja utemeljenim na
predavanju ovjeka Allahovoj Volji. Treba izbjegavati akte utemeljene na
pobuni pojedinca protiv Allaha i tradicionalnih drutvenih vrijednosti,
pobunu koja se tako snano odraava u nainu ivota mladih, to je
vidljivo kroz nasilje, koritenje droga, nekontrolirani seksualni ivot i sl.
***
Mogli bismo beskrajno razgovarati o ovom kljunom problemu
odgovora mladog muslimana suvremenom Svijetu. Ova je knjiga,
naalost, ve postala mnogo duom nego je bilo prvobitno zamiljeno te
vie nema mjesta za daljnje razmatranje ovog vanog pitanja. Ono to
treba upamtiti kao zakljunu misao jest da je islam iva realnost, a
moderni je Svijet, mada u sadanjem trenutku i bez obzira na svoje
rastvaranje iznutra, jo snana sila s kojom treba raunati u povijesnoj
areni. Muslimani, stoga, bilo da se radi o mlaoj ili starijoj generaciji, ne
mogu preivjeti kao muslimani, ni pojedinano niti kao lanovi velike
civilizacije i Poslanikovog Ummeta, ako nisu u stanju odgovoriti na
izazove koje im postavlja moderni svijet. Moraju spoznati taj svijet svom
irinom svoga uma i u svim njegovim dimenzijama te odgovoriti na
izazove, ne na pukoj emotivnoj osnovi, ve na temelju izvornog znanja o
tom svijetu, oslanjajui se na cjelovito poznavanje islamske tradicije.
U srcu tog poduhvata lei ouvanje imana, to jest vjere u Allaha,
Njegovu Svemo, Sveznanje i ljubav za one koji Mu se podreuju, kao i
vjere u Njegovu Rije, Kuran asni i uenje koje je preneseno preko
Njegovog Posljednjeg Poslanika. Ne smije se nikada zaboraviti da
Kur'an i hadis, dva paralelna izvora islamske tradicije, pruaju
cjelokupnu uputu koja je potrebna mladim i starijim muslimanima, danas
i u budunosti, sve do kraja povijesti. Zadatak svake generacije je
ouvati vjeru u njihova uenja i primjenjivati ih u situacijama u kojima se
zatiu, na osnovu Allahove Volje i uz uvjerenje da nema ljudskog stanja,
da "nema svjetova" na koje se ne moe primijeniti islamsko uenje, ma
ta god se moglo uiniti suprotnim. Glas je Istine uvijek posljednji glas jer
izvire iz Allaha, ije je jedno od Imena Istina (el-Haqq) i, ako
parafraziramo znamenito kur'ansko kazivanje, kada se pojavi istina, lai
nestaje.
We'l-hamdu lillah We bihineste'in

Biljeka o autoru
Seyyed Hossein Nasr roen je u Teheranu 1933. godine. U rodnom
gradu i u svojoj domovini Iranu stekao je osnovno obrazovanje, sa
posebnim naglaskom na klasinom obrazovanju u vjeri i u perzijskoj
knjievnosti. Godine 1954., odnosno 1956., Seyyed Hossein Nasr
zavrava studije i stie diplome iz dvije oblasti na Harvardu i na M.I.T.-ju,
iz geologije i geofizike, te iz fizike i matematike.
Godine 1958. stekao je doktorat na Harvardu u SAD. Doktorska teza
odnosila se na povijest nauke i filozofije sa naglaskom na islamske
znanosti.
U periodu 1979.-1984. Seyyed Hossein Nasr je redovni profesor
islamskih studija na Temple univerzitetu. Nakon 1984. prelazi na George
Washington univerzitet u Washing- tonu. Do danas je predavao na
univerzitetu Princeton, zatim na Amerikom univerzitetu u Bejrutu, a u
periodu 1962- 1965. bio je gostujui profesor na univerzitetu Harvard.
Od 1963. do 1979. Seyyed Hossein Nasr radi kao redovni profesor u
svojoj domovini Iranu na Teheranskom univerzitetu.
Profesor Nasr odrao je na stotine predavanja na najpoznatijim
svjetskim univerzitetima. Redovni je lan mnogih akademija nauka irom
svijeta, poasni doktor na mnogim univerzitetima, takoer i predsjednik
ili poasni predsjednik mnogih drutava, i sl. lan je redakcija nekih od
najeminent- nijih svjetskih enciklopedija (kao, npr. The Encyclopeadia of
World Spirituality, zatim The Oxford Encyclopaedia of the Modern Middle
East, itd. itd.).
Objavio je trideset knjiga i vie od pet stotina radova i studija iz
podruja islama, islamske filozofije, klasinih islamskih nauka, umjetnosti
i historije. Profesor Nasr pie i govori na engleskome, arapskome,
perzijskome i francuskome jeziku. Njegova su djela prevedena na vie
od trideset jezika u svijetu, izmeu ostalih i na bosanskome,
albanskome, turskome, malajskome, indoneanskome, urdu,
bengalskome, poljskome...
Njegova najpoznatija djela su:
Man and Nature: The Spiritual Crisis of Modem Man (ovjek i priroda,
duhovna kriza modernog ovjeka), Muhammad - Man of Allah
(Muhammed - Allahov ovjek), Re- ligion and the Order of Nature
(Religija i prirodni red), Sacred art in Persian Culture (Sveta umjetnost u
perzijskoj kulturi), Sufy Essazs (Sufijski eseji), Three Muslim Sages (Tri
muslimanska mudraca), Traditional islam in the Modem World
(Tradicionalni islam u modernom svijetu), The Tran- scendent
Theosophy of Sadr al-Din Shirazi (Tradicionalna te- ozofija Sadruddina
irazija), Western Science and Asian Culture (Zapadna nauka i azijska
kultura), Knowledge and the Sacred (Znanje i sveto), The Need for a
Sacred Science (Potreba za svetom naukom), Science and Civili- zation

in Islam (Nauka i civilizacija u islamu), Shi'ism - Doctrines, Thought,

Spirituality (iizam, uenja, miljenje, duhovnost), The Histo- ry of
Islamic Philosophy (Historija islamske filozofije, dva sveska, uredio sa
Oliverom Leamanom), Ideals and Realities of Islam (Ideali i stvarnost
islama), Islam and the Plight of Modem Man (Islam i orsokak modernog
ovjeka), Introduc- tion to Islamic Cosmological Doctrines (Uvod u
islamska kosmoloka uenja), itd.
Stil profesora Nasr proet je dubinom i jasnoom, njegova djela
njedre ostvarenja za mnoge nedostinog ideala: pie pametno, duboko i
pritom jasno.
Stoga je, izmeu ostalog, profesor Nasr vrlo omiljen i popularan mislilac,
a posebno ga mlaa muslimanska generacija pamti i voli zbog
angairanog islamskog intelektualizma
kojim zrae njegova djela. On za sebe voli kazati da je okcidentalista, da
prouava Zapad sa stanovita islama.
Profesor Nasr je omiljen i meu iijama i meu sunijama, poznat je po
irenju tolerancije meu religijama, kao i meu muslimanskim
tradicionalnim pravcima miljenja.
Ovo djelo koje izdaje "Ljiljan" pomoi e naoj mladoj generaciji da se
umnogome orijentira u nestalnostima modernog doba.
Sarajevo, 31. mart 1998.
Enes Kari