Professional Documents
Culture Documents
Budak Prva Stoljeca PDF
Budak Prva Stoljeca PDF
Budak Prva Stoljeca PDF
HRVATSKA
SVEUILINA NAKLADA
Zagreb, 1994.
Predgovor
Drei ve jedanaestu godinu nastavu iz hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zakljuio sam da je za njeno daljnje odvijanje
neophodno i u tiskanom obliku saeti novije rezultate historiografije, kao i zabiljeiti
vlastita razmiljanja i tumaenja. Dosadanji temeljni udbenik Nade Klai Povijest
Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb 1971, 1975) u mnogoemu je prevladan, a i
teko dostupan. iievu Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (Zagreb 1925, 1990)
lake je nai, ali je i ona, usprkos svojoj nesumnjivoj vrijednosti, zastarjela - prije svega
koncepcijski, nudei pogled na povijest kakav je ve i pred sedamdesetak godina bio
pomalo izvan glavnih znanstvenih strujanja.
Odluio sam se zbog toga prikupiti svoje ve objavljene radove hrvatskom ranom
srednjovjekovlju, te ih iznova prezentirati samo uz najnunije popravke i izmjene. Kada
sam se upustio u posao, zakljuio sam da od takve nakane moram odustati, jer bi neke
teme bile odve necjelovite, a drugdje bi pak dolazilo do preklapanja i ponavljanja. Osim
toga, neki su tekstovi objavljeni prije dosta godina, te se u meuvremenu pojavilo mnogo
novih miljenja i radova to ih je trebalo uzeti u obzir. Tako sam napokon neke
objavljene radove stopio u vee cjeline i temeljito ih preradio, te se i ne moe govoriti
njihovom ponovnom objavljivanju.
Takav je sluaj sa slijedeim poglavljima, temeljenima na jednome ili vie objavljenih
(pa i neobjavljenih) radova:
tumaenju etnogeneze Hrvata (Die sdslawischen Ethnogenesen an der stlichen
Adriakste im frhen Mittelalter; Tumaenje porijekla i najstarije povijesti Hrvata u
djelima srednjovjekovnih pisaca (u tisku))
Nastanak etnogenetskih jezgara na istonoj jadranskoj obali i proces njihova stapanja neobjavljeni referat s Kongresa historiara Jugoslavije u Pritini 1987. godine)
Hrvatska u vrijeme Trpimira (Hrvatska u doba Trpimira)
Pokrtavanje Hrvata i raanje crkvene organizacije (Frhes Christentum in Kroatien)
Pokrtavanje Hrvata - referat odran 1992. godine na skupu Stvaranje prvog hrvatskog
kulturnog pejzaa i predan za zbornik radova sa skupa)
Sisak u ranom srednjem vijeku (Sisak u ranom srednjem vijeku - referat odran 1989. g.
na znanstvenom skupu Sisak - vie od 2000 godina postojanja i predan za zbornik
radova)
Drutveni razvoj - naznake i smjerovi (Neki elementi drutvenog razvoja
ranosrednjovjekovne Hrvatske na primjerima iz kartulara Sv. Ivana Biogradskog)
Hrvatska drutva u 11. stoljeu - referat odran 1989. g. na znanstvenom skupu kralju
Zvonimiru i predan za zbornik radova sa skupa)
Servi ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Dalmaciji; Struktura i uloga obitelji serva i
famula u komunalnim drutvima na istonom Jadranu).
Gotovo bez izmjena ponovo objavljujem tekstove:
Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog podruja u prvim fazama njegova
razvitka (u ovoj knjizi Kultura humsko-dukljanskog podruja do kraja 12. stoljea) i
Historija kaiprstom (ovdje Grgur Ninski - mit i zbilja). U prvom sam sluaju dodao u
biljekama neka novija miljenja, dok sam u drugome samo neznatno prilagodio tekst to
je u prvoj verziji bio objavljen kao novinski feljton.
Pregled hrvatske povijesti 7.-11. stoljea nastao je za potrebe u meuvremenu (dakako)
propalog projekta Historija naroda i narodnosti Jugoslavije. Napisan je 1987. g. i nije
nikada bio objavljen. Vrlo sam zadovoljan da ga i danas mogu tiskati onakvog kakav je
bio i u ono vrijeme predan glavnom voditelju projekta za Hrvatsku, dr. Mirku Valentiu.
Kronologija hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti dio je, poneto nadopunjen,
kronologije to sam je priredio za knjigu svjetske i hrvatske kronologije dr Ive
Goldsteina.
Hrvatska u previranju (1075.-1105.g.) tekst je nastao na temelju Pregleda hrvatske
povijesti, a za potrebe ove knjige.
Razliit znaaj pojedinih poglavlja utjecao je i na njihov neujednaeni izgled. Kako su
Pregled hrvatske povijesti 7.-11. stoljea i Grgur Ninski - mit i zbilja izvorno bili pisani
bez biljeaka, tako su i u ovu knjigu uneseni bez znanstvenog aparata (osim napomena u
zagradama u tekstu Grguru Ninskom).
Namjena je pojedinih dijelova knjige takoer razliita. Kako je ponajprije pisana za
studente povijesti, trebala bi omoguiti brz i praktian uvid u razdoblje. To sam nastojao
postii Pregledom i Kronologijom, kao i pridodanim tablicama. Ostala su poglavlja
veinom saimanja dosadanjih specijalistikih rezultata ili pak prilozi diskusiji
pojedinim problemima. Tekstom Grguru Ninskom htio sam upozoriti na opasnost
iskrivljavanja izvornih podataka i znanstvenih tumaenja, a ini mi se da je takvo
upozorenje potrebnije sada no ikada: mnogi su razumjeli da liberalizacija znanstvenog
izraavanja, kao posljedica politike liberalizacije, znai da se u znanstvene povijesne
rasprave moe ukljuiti svatko s bilo kakvim, pa i najnekritinijim tumaenjima hrvatske
prolosti. Takva je pojava jedino to je moda tetnije od same utnje.
Od hrvatske se povijesne znanosti s pravom oekuje objavljivanje sinteze hrvatske
povijesti. Tenja je historiara moje generacije da tome poslu to prije pristupi, ali samo
elje nisu, dakako, dovoljne. ini mi se da za metodoloki suvremenu sintezu nema
dovoljno predradnji. Hrvatsko je ranosrednjovjekovno drutvo zapravo slabo istraeno,
nisu jo rijeena niti osnovna pitanja poput prodiranja feudalizma u gentilno drutvo, a i
kontinuitet antikih drutava tek se nazire. Jo je gore stanje s prouavanjem, primjerice,
privredne povijesti ili pak povijesti agrara. Hrvatska je medievistika, pogotovo kada je
rije ranom srednjem vijeku, desetljeima bila zatvorena u samu sebe, okrenula
iskljuivo istraivanjima hrvatske prolosti, gotovo bez imalo zanimanja za razvoj u
ostalim europskim zemljama. Ta samoizolacija (to je bila djelomino rezultat ope
izdvojenosti Hrvatske iz Europe, ali jo vie posljedica potpuno zastarjele pozitivistike
metodologije) bila je uzrokom donoenja sasvim krivih zakljuaka, rasprava sporednim
problemima, gubljenja vremena na otkrivanje davno otkrivenoga.
Ovu bih knjigu volio nazvati malim korakom prema nekoj buduoj sintezi. Nadam se da
usprkos svojoj metodolokoj i metodikoj neujednaenosti omoguava nazrijeti pravac
kojim se kree hrvatska medievistika u nastojanju da protumai razdoblje u kojemu se
raala Hrvatska.
Moda e netko, uzevi knjigu u ruke, od nje prieljkivati vie. Uinio sam, koliko sam u
ovim prilikama mogao.
U Zagrebu, lipnja 1993.
Neven Budak
Severa, lika koji se javlja kao kljuni u Tominoj prii Ivanu Ravenjaninu, potvruje
arhiakonovo tumaenje obnove salonitanske crkve.
Tomino prianje ne treba moda preuzeti u svim detaljima, ali je sr svakako tona.
Nakon naputanja Salone, patricijat, ili ono to je od njega preostalo, preselio se zajedno
s klerom u Dioklecijanovu palau. Nadbiskupska je stolica bila upranjena, emu je
razlog mogla stvarno biti i nasilna smrt posljednjeg salonitanskog nadbiskupa 625.
godine. Ivan Ravenjanin doao je kao papin poslanik sa zadatkom da obnovi crkvenu
organizaciju. Pri tome je naiao na pomo istaknutijih predstavnika patricijata, meu
njima napose Velikog Severa, koji je raspolagao palaama kako u Saloni, tako i u Splitu.
Obnova ipak nije mogla u potpunosti uspjeti, jer se Crkva nije mogla organizirati meu
Hrvatima koji su kranstvo prihvaali vrlo polako.
U takvim su se odnosima odvijala gotovo dva stoljea hrvatsko-romanskog suivota.
Slavenski je svijet ivio rascjepkan u upanije, bez neke centralizirane vlasti, slino kao u
svojoj prapostojbini. Tome su se morali pokoravati i preostali Romani, asimilirajui se
vremenom tako, da od njih gotovo i nije bilo traga kada su se, koje stoljee kasnije,
poela biljeiti imena s hrvatskog podruja. Od Hrvata ih je jasnije odvajalo jedino
kranstvo, ali se i ono u okolnostima u kojima je postojalo moralo svesti na
rudimentarne oblike.
FRANAKO - BIZANTINSKI RAT NA JADRANU
Hrvatsko-romanski svijet izaao je iz anonimnosti u vrijeme velikih promjena politikih
snaga na prostoru od sjeverne Italije i Jadrana do Panonije. Ustajale odnose Langobarda,
Avara i Bizanta poremetio je dolazak Franaka, nove europske velesile.
Padom ravenskog egzarhata papa se osjetio isuvie ugroenim od Langobarda, pa se
obratio za pomo Karlu Velikom. Franaki je vladar ubrzo pokorio langobardsko
kraljevstvo, ime se pojavio kao novi inilac u politikim odnosima na Jadranu. U
neposredno susjedstvo Hrvata Franci su doli nakon jo dva uspjena vojna pohoda: 778.
godine osvojili su Istru, a 796. unitili avarski kaganat. U potonjem ratu na njihovoj su se
strani borili i Slaveni pod vodstvom svoga kneza Vojnomira. kojim se tono Slavenima
radi, da li Hrvatima, panonskim Slavenima ili Karantancima, izgleda da neemo moi
saznati.
Pobjeda nad Avarima omoguila je Francima stvaranje pogranine donjo-panonske
kneevine, kojoj su na elu stajali domai, slavenski knezovi. Slino je bilo i u
Karantaniji. itav sklop pograninih podruja, u to su pored slavenskih kneevina uli i
dijelovi nekadanjeg langobardskog kraljevstva, okupljen je pod jedinstvenom upravom
furlanskog markgrofa.
Slijedei cilj franakog osvajanja mogle su biti hrvatske zemlje i bizantska Dalmacija. U
takvim je okolnostima, a pogotovo nakon to je Karlo uzurpirao titulu cara, moralo nuno
doi do bizantsko-franakog sukoba.
Franaki napadi na Hrvatsku zapoeli su na samom kraju 8. stoljea. Poetak je za Franke
bio lo, jer je furlanski markgrof Erih poginuo pri napadu na Trsat. No, nakon nekoliko
godina Hrvati su bili savladani, pa se Francima na Jadranu od 803. godine mogla
odupirati samo Dalmacija uz pomo bizantske flote.
Istono carstvo suvereno je vladalo Jadranom, ali su se priobalni gradovi ipak osjeali
ugroenima. Nesigurnost je vladala ne samo u Dalmaciji nego i u Veneciji. U takvim
je 829. godine osvojili Bugari, glavni franaki suparnici u Panonskoj nizini. U njihovo je
vrijeme takoer vladao domai knez Ratimir.
Franaka je protuofenziva imala uspjeha. Ve 838. vratili su izgubljeno podruje, ali im
je to u cijelosti uspjelo tek 845, kada su opet osvojili istonu Slavoniju i Srijem.
U desetljeima to su slijedila, zemlje izmeu Drave i Save razvijale su se pod franakim
vrhovnitvom, iako su ponovo sluile kao bugarsko-franako bojite u vrijeme rata za
talijansku batinu Karolinga. U vrijeme kneza Pribine, koji je kao franaki vazal vladao
svojom kneevinom iz Blatnog grada, prikljueno je meurjeje krajevima preko Drave.
To je i razdoblje prve organizirane kolonizacije koja ipak nije mogla imati velikog
intenziteta. Puste je zemlje bilo mnogo, ali u Europi za njom jo nije vladala velika
potranja, a ni granica nije bila dovoljno mirna.
Pribinu je nakon njegove pogibije u ratu s Moravljanima naslijedio 861. godine njegov
sin Kocelj. Daljnji je razvoj tekao uglavnom mirno sve do vremena kneza Braslava i
maarske provale u Panoniju.
PRVI SUKOBI S VENECIJOM
Jo se veim mirom razvijala sama Hrvatska. Od rata s Ljudevitom pa sve do Trpimira
nisu zabiljeeni gotovo nikakvi ratni sukobi. Pritisak velikih sila poputao je raspadom
franakog carstva s jedne strane, a dolaskom slabih vladara na bizantsko prijestolje s
druge. No, odnosi uspostavljeni Aachenskini mirom odravali su se i dalje, potovani od
oba carstva.
Do sporova je dolazilo jedino na moru zbog Venecije koja se sve vie emancipirala od
Bizanta, poduzimajui prve samostalne akcije na istonoj jadranskoj obali. Njenoj
plovidbi, ija je pomorska vanost sve vie rasla u odnosu na dotadanju rijenu trgovinu
prema krajnjem sjeveru Italije, smetali su hrvatski i neretvanski gusari. Jaanjem
pomorstva i trgovine snailo je i gusarstvo kao unosna privredna grana, pri emu su
prednjaili Neretvani, jer su kao nekrteni u veoj mjeri od ostalih priobalnih Slavena
izmicali kontroli velikih sila. Oito su u svojim pothvatima nailazili na pomo i podrku
Hrvata, jer je mletaki dud Petar Tradenik poveo rat protiv hrvatskog kneza Mislava,
kao i neretvanskog kneza.
To nije bio prvi sukob Venecije s Neratvanima. Poslanik Neretvana vodio je ve 830.
godine pregovore u Veneciji, ali su ratni sukobi nastavljeni nakon to su Neretvani napali
mletake trgovce na suprotnoj, junotalijanskoj obali. U kojoj su mjeri Hrvati i Neretvani
ugroavali Jadran vidi se i iz ugovora to ga je 840. godine sklopio italski kralj Lotar s
Petrom Tradenikom. Dud se, u zamjenu za steene trgovake povlastice u Italiji,
obvezao tititi gradove u Italiji i Istri od napada Slavena.
Godinu dana prije toga dud je sklopio mir s Mislavom, a potom i s Neretvanima, koji ga
se ni ovoga puta nisu pridravali. Zbog toga je Tradenik 840.g. poveo veliku ekpediciju
na njih, ali je doivio teak poraz. Venecija je tijekom 9., pa i veeg dijela 10. stoljea
bila jo uvijek preslaba, a da ozbiljnije ugrozi slavensku pomorsku samostalnost.
Sa svoje strane. Hrvatska se pretvorila u dravu to je mogla nastupiti kao politiki
inilac, izlazei zauvijek iz anonimnosti prethodnih stoljea.
odnosi nee vie biti kao prije splitskih crkvenih sabora. Bila je to kruna Tomislavovih
uspjeha.
TOMISLAVOVI NASLJEDNICI
Vojna i politika snaga Hrvatske odrala se i u vrijeme Tomislavova nasljednika
Trpimira II, kada je sklopljen mir s Bugarima. Na prijestolju su slijedila jo dva vladara
kojima se ne zna gotovo nita. Od Kreimira I. sauvalo se samo ime, a za njegova
nasljednika Miroslava znamo da je bio ubijen u pobuni to ju je protiv njega poveo ban
Pribina.
Pribina je prvi poimence poznati hrvatski ban, a iz suvremenog opisa Konstantina
Porfirogeneta znamo da je vladao trima likim upanijama (Likom, Gackom i Krbavom).
Razlozi njegove bune nisu poznati, ali mu cilj nije bio smijeniti dinastiju, poto je
umjesto ubijenog Miroslava na prijestolje doveo njegova brata Mihajla Kreimira II. S
Pribinom zapoinje niz monih banova koji e sve do propasti dinastije imati ulogu
suvladara.
Njihov se posebni poloaj moe objasniti donekle geografskim osobitostima i
izdvojenou Like od ostalog dijela Hrvatske, a bilo je pokuaja da ga se protumai kao
relikt avarske organizacije, uz to se vezala titula bana, oito avarskog porijekla. Korijeni
te posebnosti moda se mogu traiti i u antikoj izdvojenosti Liburnije, to je obnovljena
u vrijeme ostrogotske vladavine, a postojala je i u vrijeme stvaranja prvih dravnih
tvorevina na hrvatskom podruju, za kneza Borne.
Postojanje bana svakako jasno ukazuje da proces integracije hrvatskih zemalja nije bio
dokraja sproveden ni u toku prve polovice 10. stoljea. Kako banovi kasnije ipak ne
nastupaju samostalno, sve do Zvonimira, izgleda da je i taj problem bio prebroen u
godinama nakon Pribinine bune.
c) Kraljevina u usponu
TEMELJI BUDUE SNAGE
Graanski rat, ije su posljedice bile po Hrvatsku teke, jer su ponitile dio uspjeha
postignutih od Branimira do Trpimira II, zavrio je ponovnom konsolidacijom kraljevske
vlasti, nakon to je na prijestolje sjeo Mihajlo Kreimir II. Banovi su svoj utjecaj zadrali
i kasnije, ali se do vremena Zvonimira vie nisu upletali u dinastike borbe, to bi moglo
znaiti i to da je dinastija uvrstila svoj karizmatski poloaj.
Historiografija je ponekad, pozivajui se na pisanje Dukljanina, kao i na jednu krivo
datiranu ispravu, Kreimiru II. pripisivala djela koja nije izvrio, kao npr. pripajanje
Bosne. tom kralju naalost ne moemo rei gotovo nita, osim da je uspio smiriti
situaciju u dravi.
Moemo to zakljuiti po darivanju posjeda u Diklu samostanu Sv. Krevana. Taj in
govori dobrim odnosima vladara i dalmatinske metropole, ali i tome da je Kreimir
raspolagao nekadanjim zadarskim javnim agerom, dakle da se u odnosu na Bizant
nalazio u istom poloaju kao i Tomislav.
Samuilov je pohod bio uperen k Zadru, to je znailo i k srcu Hrvatske, preko kojega je
trebalo prijei. Rezultat je akcije bio negativan, pa se Samuilova vojska morala vratiti
neobavljena posla.
Takav je ishod borbi bio vaan za Bizant. Na elu carstva bio je u to vrijeme Bazilije II.
Bugaroubojica, pripadnik makedonske dinastije, koja je jo od vremena Bazilija I. bila
uglavnom u dobrim odnosima s Hrvatima. Zbog toga nas ne bi trebalo uditi, ako je car
odluio nagraditi saveznitvo Hrvata.
Toma Arhidakon obavjetava nas da je Drislav dobio iz Bizanta znakove kraljevske
vlasti, zajedno s titulom eparha i patricija, te da se od njegovog vremena njegovi
nasljednici nazivaju kraljevima Hrvatske i Dalmacije. U historiografiji je bilo dosta
pokuaja da se ova Tomina tvrdnja ospori, ali ipak nemamo razloga sumnjati u nju.
Postoje opravdani i ozbiljni razlozi da u Drislavu vidimo vladara koji je bio u posebno
dobrim odnosima s Bizantom od kojega je dobio kraljevske oznake, zbog ega se,
naposljetku, i prozvao ovjenanim (Stjepan). Pored titula i asti, pripala mu je i
Dalmacija. To je tim vjerojatnije, to je i Hrvatska, nakon Bazilijevih uspjeha protiv
Samuila, priznala carevu vlast, te se nala pod istim suverenom kao i Dalmacija.
RATOVI ZA PRIJESTOLJE I DALMACIJU
No, usprkos svim poduzetim mjerama, Drislavovi sinovi nisu smatrali pitanje
nasljedstva konano rijeenim. Nakon kraljeve smrti dolo je ponovo do sukoba, u kojima
se s jedne strane naao predvieni prijestolonasljednik Svetoslav Suronja, a s druge
njegova braa Kreimir III. i Gojslav, koji su bili miljenja da braa trebaju vladati
zajedniki.
Svetoslav nije bio u stanju pruiti otpor, te se pred neprijateljima povukao u Trogir, gdje
je, zajedno sa sinom Stjepanom, doekao dolazak mletake mornarice.
Po prvi puta nakon mnogo desetljea Venecija se odluila na novi pokuaj osvajanja
uporita na istonoj jadranskoj obali. Dud Petar II Orseolo poveo je veliku flotu prema
Dalmaciji, pod izlikom da svoje eli osloboditi plaanja danka. Ne znamo da li se pri
tom radilo tributu to su ga Mleani moda morali plaati za slobodnu trgovinu, ili je
rije onom porezu u zlatu na koje su dalmatinski graani bili obvezni hrvatskom
vladaru jo od vremena Bazilija I.
Dud se vjerojatno oslanjao i na Zadrane, jedine koji su, kako pie njegov kroniar Ivan
akon, ve i prije pohoda prihvaali njegovu, a to znai bizantsku vlast.
Kako je tada Venecija jo uvijek priznavala nominalno vrhovnitvo Bizanta, to znai da
je krajem 10. stoljea jedino Zadar bio u carskim rukama. Da li je Bazilije metropolu
Dalmacije zadrao za sebe, a ostalo prepustio Hrvatima, ili je Zadar sam prestao
priznavati vlast hrvatskog kralja?
Kreui se od luke do luke, na nain kako se jedino i moglo ploviti u to vrijeme, dud je
prihvaao priznavanje svoje vlasti to su mu ga nudili graani od Istre do Dubrovnika.
Svi su oni slali svoje predstavnike, u prvom redu biskupe, da se poklone novoj sili.
Gotovo bez otpora, ne uzmemo li u obzir kratkotrajno oklijevanje biogradske posade i
borbu Lastovljana, itava Dalmacija, a s njom i neki krajevi ue Hrvatske, pala je u ruke
dudu.
Orseolo je formalno bio zastupnik Bazilija II, ali je stvarno njegov pohod znaio prvo
uvrenje Venecije na istonoj jadranskoj obali. Uspjeh, istina, nee biti trajan, ali e
oznaiti novo razdoblje u odnosima sila na Jadranu.
Svetoslav je u Trogiru doekao Orseola i sklopio s njim savez. Kao zalog ugovora dao je
dudu svog sina Stjepana, kojeg je oenio njegovom kerkom Hicelom. Stjepan je otiao
u Veneciju, te zasnovao zasebnu granu Trpimirovia - Svetoslavie. Time je zapoeo
dinastiki rascjep, u kojemu djelomino lee uzroci nedaa u koje e Hrvatska zapasti
krajem idueg stoljea.
Mletaka pomo, meutim, nije vratila Svetoslavu otetu krunu. Njegova sudbina ostaje
skrivena u utnji izvora, dok njegova braa nastavljaju zajedniku borbu za povratak
oduzetih gradova.
uspjesima to su ih u toj borbi postigli mogu se stvoriti neki zakljuci na temelju novog
pohoda Orseola 1018. godine. Osjetivi da su mletake pozicije u Dalmaciji ugroene,
Petrov je sin i nasljednik Oton ponovo poveo mornaricu prema Kvarneru, u elji da
potvrdi dominaciju Venecije. Ovoga puta mletako brodovlje nije dolo dalje od Raba.
Biskupi triju otokih gradova ponovo su prisegli vjernost dudu. Veneciji je svakako bilo
lake nadzirati otoke nego gradove na kopnu, a s druge strane, hrvatski su vladari s manje
muke vladali nad Zadrom, Splitom i Trogirom, nego li nad Rabom, Krkom i Osorom.
PODJELA DALMACIJE
Vojna Otona Orseola pokazala je da Dalmacija nije vie djelovala kao jedinstvena cjelina
(ako je to ikada, osim u vrijeme Bazilija I, i bio sluaj). Kvarnerski su se otoci izdvojili u
zasebno podruje pod mletakim vrhovnitvom, to e se izmijeniti tek u vrijeme
Kreimira IV. Pomorski se uspon Venecije poeo sve jasnije osjeati na istonoj
jadranskoj obali.
Gornja je Dalmacija takoer bila zasebno tijelo. Njeno je odvajanje bilo prirodna
posljedica geopolitike razdvojenosti dviju Dalmacija, a kako se vidi iz pisanja cara
Konstantina, zapoelo je u izvjesnoj mjeri ve u 10. stoljeu. Presudni trenutak u raspadu
nekada jedinstvene teme odigrao se na samom poetku 11. stoljea, u vrijeme Samuilovih
osvajanja na Balkanu. Da bi pospjeio obranu, Bizant je Gornju Dalmaciju organizirao
kao zasebnu temu, sa sreditem u Dubrovniku. Mogue je da je do toga dolo nakon pada
Draa u Samuilove ruke. Nestankom drake teme sruen je obrambeni sustav junog
Jadrana, pa je to trebalo to hitnije ispraviti stvaranjem novog sredita. Dalamatinska
tema kao jedinstvena cjelina nije mogla biti dovoljno djelotvorna u trenucima kada je
trebalo brzo i efikasno reagirati, pogotovo nakon to su se pogorali odnosi s Hrvatima
kojima je oduzeta Dalmacija.
Bizant je svoju politiku jaanja Dubrovnika gradio i uz pomo pape, koji je Dubrovnik
1022. uzdigao na rang nadbiskupije (neki misle tla se to zbilo i ranije). Takav crkveni
ugled jednog bizantskog grada nije odgovarao dukljanskim vladarima, koji su teili
crkvenoj samostalnosti svoje drave, pa je gotovo itavo stoljee proteklo u stalnim
borbama oko uspostave barske nadbiskupije i pitanja jurisdikcije dviju crkava. Barani su
u tome imali i pomo splitskog nadbiskupa, kojem nije bilo u interesu izdvajanje jednog
od njegovih sufragana, koji bi time za sobom povukao itavo podruje splitske
nadbiskupije od Neretve k jugu.
Sukob je privremeno rijeen uspostavom barske nadbiskupije 1089. godine, ime je ugled
dubrovake crkve djelomino okrnjen, ali je ona ipak i dalje nastavila postojati kao
zasebna crkvena provincija. Vremenom je otpala od Gornje i prikljuila se Donjoj
Dalmaciji, kako se to vidi iz dva razliita opisa Hrvatske nastala u 12. stoljeu:
anonimnog barskog sveenika i arapskog geografe El Idrizija.
NOVA SAVEZNITVA
Nakon izdvajanja Gornje Dalmacije i kvarnerskih otoka, Donja je Dalmacija morala sama
graditi svoj odnos prema carstvu s jedne, te hrvatskim vladarima s druge strane.
Dvadesete su godine vrijeme estokih sukoba Hrvata s Dalmatincima. Kreimir III.
nastoji orujem osvojili dalmatinsku metropolu Zadar. ini se da mu je pri tome
pomagao i ugarski kralj Stjepan I. To je i ujedno bio prvi pokuaj maarskog uplitanja u
unutranje prilike u Hrvatskoj.
Postupci hrvatskog kralja mogu se objasniti samo promjenom unutranjih prilika u
Veneciji. Naime, Kreimir i Gojslav priznali su vlast Bazilija nakon njegovih pobjeda nad
bugarskim carstvom i osvajanja podruja juno od Cetine. Bazilijeva je mo bila prejaka,
a da bi se Hrvati upustili u napadanje njegovih dalmatinskih posjeda. Uz to je i Venecija
upravljala Dalmacijom zapravo u carevo ime i uz njegovo odobrenje, te bi rat protiv
Venecije znaio i pobunu protiv Bazilija.
Situacija se poela mijenjati najprije u Veneciji. Njezini stanovnici, nezadovoljni
nastojanjem Orseola da vlast duda pretvore u nasljednu, pobunili su se i prognali Otona i
njegove roake. Pobuna je bila signal Kreimiru da napadne Dalmaciju, ali je to ipak
uinio prerano. Bazilije nije bio voljan Hrvatima prepustiti gradove, pa je iz Italije poslao
langobardskog katepana Bazilija Bojoana da obuzda Kreimira. Pohod je bio donekle
djelotvoran (izgleda da je tada zarobljena Kreimirova supruga), ali nije trajnije smirio
Hrvate.
Obrativi se za pomo Ugrima, oni su nastavili s ratom u kojem su poluili odreene
uspjehe. Na ruku im je ilo i slabljenje Bizanta nakon smrti Bazilija 1025. godine.
Ugarska se pomo nastavila i u vrijeme kralja Salomona, koji je, prema rijeima
mletakog kroniara Andrije Dandola, poticao Zadrane da se pobune protiv bizantske
vlasti. Ugarsko uplitanje u prilike u Dalmaciji moe se protumaiti rodbinskim vezama
Arpadovia s Orseolima, kao i nastojanjem maarskih kraljeva da dalmatinske gradove
okrenu protiv nove vlasti u Veneciji.
POKUAJ OSAMOSTALJENJA MADIJEVACA
U to je vrijeme Zadrom vladao utjecajni rod Madijevaca u kojemu se nasljeivanjem
prenosila titula carskih stratega i protospatara. Na elu dinastije nalazio se tada prokonzul
Grgur. Izvori nam ne doputaju da jasno zakljuimo je li on imao brata Dobronju, ili se
radi istoj osobi s dva imena. U svakom sluaju, Grgur se naao ponukanim, u vrtlogu
politikih promjena, poduzeti mjere kojima bi osigurao svoju vlast barem nad onim
dijelom Dalmacije koji je preostao nakon odvajanja Gornje Dalmacije i kvarnerskih
otoka.
PUT VRHUNCU
Zahvaljujui dobroj i poduzetnoj politici Kreimira III, Hrvatska je preivjela krizu
nastalu u vrijeme sukoba oko prijestolja. Dalmacija je dodue bila uglavnom izgubljena,
ali je Hrvatska mogla nastaviti s aktivnom vanjskom politikom.
To se vidjelo ve nekoliko godina nakon to je na hrvatsko prijestolje sjeo Stjepan I, sin
Kreimira III. Premda se vremenu njegove vladavine sauvalo izuzetno malo podataka,
do nas je dola vijest tome da su Hrvati bili spremni pomoi ustanak karantanskog
vojvode Adalberona protiv njemakog cara Konrada II. Neki su historiari pomiljali na
to da u tim Hrvatima treba vidjeti stanovnike hrvatske upe u Karantaniji, ali je broj
tamonjih Hrvata bio zasigurno premalen, a da bi mogli biti vaniji inilac u pripremanju
ustanka takvih razmjera. Zbog toga u obzir dolaze jedino Hrvati iz Hrvatskc, koji su
Adalberonu mogli pruiti sigurno zalee. Do ustanka, meutim, nije ni dolo, jer su
pripreme otkrivene na vrijeme, pa je Adalberon bio uklonjen sa svog poloaja na saboru
1035.
U vrijeme Stjepana I. Hrvatska je povratila Zadar, ukoliko to ve nije uspjelo njegovom
ocu. tome takoer imamo samo neizravni podatak da je dud Dominik Kontareno
1050. osvojio taj grad.
CRKVENE REFORME: OD PODRKE DO SUPROTSTAVLJANJA
Prvo veliko iskuenje pred kojim se Kreimir naao pojavilo se s crkvenim raskolom
1054. g., odnosno reformnim pokretom koji se potom razvio s ciljem objedinjavanja,
jaanja i osamostaljivanja zapadne Crkve. U svrhu promicanja reformi, papa je 1059. g.
sazvao Lateranski koncil na kojemu su usvojeni zahtjevi to su se otada trebali postavljati
pred sveenstvo i biskupe podlone papi.
Nakon Lateranskog koncila, Crkva je stala organizirati sline sinode i drugdje, kako bi
proirila nova pravila izvan Rima. Jedan od prvih crkvenih sabora odran je u Splitu
1060. g., pod pokroviteljstvom papinog izaslanika Majnarda.
Sabor je bio uperen u prvom redu protiv onih obiaja u dalmatinsko-hrvatskoj Crkvi, to
su slijedili tradicije kranskog istoka. Bila je to enidba sveenika, kao i noenje brade.
Takoer su u zatitu uzeti sveenici pred svjetovnim vlastima. No, po hrvatsko su
sveenstvo najtee bile posljedice zakljuaka uperenih protiv slavenskog bogosluja.
Pape nisu nikada bile naisto s time, je li crkveno uenje sadrano u slavenski pisanim
knjigama u vjerskom pogledu ispravno, ili je pak heretiko. U 10. stoljeu strogost Crkve
nije bila tako izraena kao sada, pa se nije previe ustrajalo na izvravanju saborskih
zakljuaka iz 925. godine. Reformni pokret 11. stoljea nije mogao dopustiti tako izrazite
razliitosti unutar Crkve, jer bi to moglo ozbiljno ugroziti jedinstvo zapadnog kranstva,
pogotovo u krajevima politiki i tradicionalno vezanim uz Bizant. Zbog toga je donesena
odluka zatvaranju crkava u kojima se bogosluilo slavenskim jezikom, a biskupima je
zabranjeno posveivati za sveenike one Hrvate koji ne bi nauili latinski.
Na elo dalmatinsko-hrvatske crkvene hijerarhije postavljen je dotadanji osorski biskup
Lovro, gorljivi pristaa reformi. Time je reformna stranka dobila prevagu, a nema sumnje
da joj je podrku davao i Kreimir.
Slavensko sveenstvo, najjae zastupljeno na kvarnerskim otocima, napose na Krku, na
kojima su veinu stanovnika inili Hrvati, a gdje se slavensko bogosluje moglo
nesmetano razvijati pod okriljem Bizanta, nije prihvatilo ove zakljuke. Dolo je do
estokih sukoba to su podijelili kraljevinu i Dalmaciju na dvije stranke, reformnu i
protureformnu.
Protureformnoj su stranci ile na ruku prilike na Zapadu, gdje je car pruao podrku
papinim protivnicima. Uz njegovu je pomo ustolien i protupapa Honorije II, u kojemu
su protivnici reformi u Hrvatskoj i Dalmaciji mogli nai saveznika. Mogue je da je
njegovom inicijativom u Hrvatsku doao sveenik Vulfo, kako bi organizirao
protureformnu Crkvu pod okriljem krkog biskupa Cedede. U poetku je njihov poduhvat
imao uspjeha, ali je reakcija pape Aleksandra II. stigla brzo.
Papinska je kurija uputila u Hrvatsku kardinala Ivana s ciljem, kako je sam po dolasku
istaknuo, da sprijei graanske ratove, te da napokon uvrsti reformu. U tu je svrhu
izopio Cededu, a sveenika Vulfa bacio u doivotnu tamnicu. Takoer je na molbu
meusobno posvaanih trogirskih graana postavio za biskupa lana svoje pratnje,
sveenika Ivana. Time je reformna stranka stekla vrst poloaj i u Trogiru, nakon ega
nije bilo ozbiljne sumnje u njenu prevagu.
Iako je na Krku otpor bio skren, slavensko se bogosluje ondje odralo, kao i na
Kvarneru openito. Glagoljica je upravo u to vrijeme iz liturgijskog prerastala u
diplomatiko pismo, toliko vrsto ukorijenjeno u stanovnitvu, da nikakve reforme nisu
mogle sprijeiti njezinu upotrebu.
Kreimir je u sloenoj situaciji u kojoj se drava nala traio oslonac u reformnoj Crkvi,
predviajui njenu pobjedu. Ne znamo kako je u tim borbama ponaao hrvatski biskup u
Kninu, ali sveenstvo Biograda nije bilo glagoljako. Moda je i zbog toga kralj potakao
osnivanje dvaju benediktinskih samostana u svojoj prijestolnici, od kojih je onaj Sv.
Ivana raspolagao najveim zemljinim posjedom u Hrvatskoj.
Crkve dalmatinskih gradova takoer su osjetile Kreimirovo dobroinstvo. Uz njegovo je
odobrenje osnovan samostan Sv. Petra u Drai na Rabu, a zadarski samostan Sv. Marije
bio je osloboen javnih podavanja.
BUDUI DA JE SVEMOGUI BOG PROIRIO NAE KRALJEVSTVO NA
KOPNU I NA MORU...
Ne moemo odbaciti pomisao na to da je Kreimir upravo posredstvom Crkve koju je
zduno pomagao, gradio most za prenoenje svoje vlasti nad Dalmaciju. Bizantska je
pokrajina i dalje priznavala formalno vrhovnitvo istonog cara, ali su prilike u carstvu
ve desetljeima bile takve da su jedva doputale ozbiljnije pothvate Bizanta na Jadranu.
Vlast je teoretski bila saeta u rukama katepana, ali je u rascjepkanoj pokrajini svaki grad
odluivao vlastitoj sudbini.
Povrh svega, Bizant je ponovo bio ugroen s istoka od Turaka, a na Mediteranu od
Normana. Hrvatski je kralj opet mogao biti zanimljiv saveznik, kao u vrijeme Tomislava
i Drislava. Bilo je gotovo neminovno da Dalmacija iznova doe pod njegovu upravu.
ini se da se to ostvarilo napokon 1069. g, kada se u Kreimirovoj pratnji nalazi i
dalmatinski katepan Lav, mada neki izvori, kao isprava darivanju imuniteta samostanu
Sv. Marije, ukazuju na to da se Kreimirova vlast osjeala u nekim gradovima ve i
ranije.
Za razliku od vladara koji su prije njega upravljali Dalmacijom, Kreimir je bio mnogo
prisutniji u gradovima. Napokon, i u samom udaljenom Osoru pjevali su mu laude, a u
Ovim je ratom Zvonimir ojaao svoj poloaj u kraljevini, te se moda nametnuo kao
Kreimirov nasljednik, jer je ubrzo potom dobio titulu vojvode, koju je dotada nosio
Kreimirov sinovac Stjepan. Ovaj je, moda zbog bolesti, a moda zbog politikih
razloga, smjeten u splitski samostan Sv. Slupana pod Borovima, gdje je osamljen i
povuen ekao kraj Zvonimirove vladavine, kako bi i sam napokon zasjeo na prijestolje.
S druge strane, Salamonovo i Gejzino sudjelovanje u borbi s markgrofom doprinijelo je
jo veoj nazonosti Maara u Hrvatskoj. Saveznitvo dviju drava izgraivalo se prema
personalnoj uniji do koje nije bilo daleko.
Uspjesi u obrani i proirenju dravnog podruja naveli su Kreimira da 1069. g. u
znamenitoj darovnici samostanu Sv. Krevana na otoku Maunu istakne kako je uz Boju
pomo proirio granice svoje drave na kopnu i naem moru.
GODINA PRIJELOMA
Konac Kreimirove vlasti i ivota ostaje nejasan. Ne zna se godina njegove smrti, pa je to
omoguilo razliita domiljanja tome protiv koga je bila uperena akcija Normana na
Jadranu 1075. godine. Junoitalski normanski vojvoda Amiko provalio je s mornaricom u
Hrvatsku, bezuspjeno opsjedao Rab i naposljetku zarobio hrvatskog kralja nepoznata
imena.
Normani su doli na poziv nekih hrvatskih i dalmatinskih gradova, ali ne svih. U
saveznitvu s njima bili su Split, Trogir, Biograd, Zadar i moda Nin. Dalmacija doista
nije vie djelovala kao cjelina, a prikljuili su joj se i neki hrvatski gradovi, briui
tradicionalne pokrajinske i politike podjele.
Nakon normanskog pohoda uslijedila je mletaka reakcija. Dud Dominik Silvije doao
je u Dalmaciju i primorao predstavnike spomenutih gradova ne samo da priznaju njegovu
vlast, nego i da obeaju da vie nee pozivati Normane. Odbacimo li teoriju Slavcu kao
naljedniku Kreimira, otpada i tumaenje ovog normanskog pohoda po kojemu su
Rabljani bili na strani Slaveve protureformne stranke, a ostali gradovi (osim Krka) na
strani njegovih reformnih protivnika. Meutim, time nam nije pruena mogunost boljeg
tumaenja ovih zbivanja, jer zasada nema prihvatljivog objanjenja po kojemu bi neki
gradovi bili zainteresirani pozvati Normane protiv hrvatskog kralja i grada Raba.
Historiari su pomiljali na tri razliita vladara koji su mogli biti Amikove rtve.
Nagaalo se da je tada skono ivot Kreimir, da je Amiko krenuo na papin poziv u rat
protiv kralja Slavca, nosioca protureformnih ideja, ali i da je zarobljenik bio Zvonimir, na
samom poetku svoje vladavine. Danas izgleda jasno jedino to da u obzir ne dolazi
Slavac, koji je vladao dvadesetak godina kasnije, a i da je malo vjerojatno da je
zarobljenik bio Zvonimir, jer jo nije bio okrunjen za kralja. Moda je ba Kreimirov
poraz doveo na prijestolje Zvonimira. Konanog rjeenja ovog problema nema.
U trenutku bezvlaa u Hrvatskoj se zatekao papin poslanik Gerard, koji je 1075. odrao
splitski sabor iji nam zakljuci nisu sauvani, ali moemo pretpostavljati da mu je cilj
bio daljnje uvrenje crkvenih reformi. Tom je prilikom obnovljena ninska biskupija,
dakako u znatno manjem opsegu no to ga je imala u vrijeme svog ukidanja 928. godine.
Takoer je iz tamnice, nakon dvanaest godina, puten sveenik Vulfo, jedan od voa
protureformne struje.
POSLJEDNJI SJAJ
U znaku pobjede reformne stranke, na prijestolje je stupio Dmitar Zvonimir. njegovu
porijeklu ne zna se gotovo nita, pa se nagaalo da je kao potomak Svetoslava Suronje
vladao slavonskim dukatom (vojvodstvom). Njegovi su se posjedi, meutim, nalazili u
samoj Hrvatskoj, a tamo je ivjela i obitelj njegove majke, pa nije iskljueno da je bio
pripadnik jednog od uglednih rodova, odnosno plemena, iz kojih su se, prema kasnijem
zapisu u Supetarskom kartularu, birali hrvatski kraljevi.
Zvonimirova se krunidba moe shvatiti u okviru onovremenih politikih zbivanja na
irem europskom prostoru. Papa Grgur VII. poveo je estoku borbu protiv njemakog
cara, kako bi crkvenu vlast nadredio svjetovnoj, te izmaknuo izbor pape i biskupa
utjecaju vladara. Uspjehe je prvo trebalo poluiti u vlastitom susjedstvu, u normanskoj
dravi na jugu Italije, ali i u zemljama preko Jadranskog mora.
Uklanjanje posljednjeg Trpimirovia s dvora i izbor Zvonimira za kralja omoguili su
papi da novom vladaru s nedostatnim legitimitetom prui potrebnu pomo, a da ujedno u
praksi provede svoju zamisao biskupu kao onome koji postavlja kralja. Tijek dogovora
pape sa Zvonimirom nije nam poznat, ali je sporazum svakako brzo postignut, pa je papin
legat, opat Gebizou, 1075. godine u crkvi Sv. Petra i Mojsija okrunio Zvonimira za kralja
Hrvatske i Dalmacije.
Zvonimir je tom prilikom poloio prisegu u kojoj se prepoznaje obrazac feudalnog
ugovora vazalstvu. Papa mu je kao senior poslao znakove investiture: zastavu, ezlo,
ma i krunu, te mu obeao zatitu. Zvonimir kao vazal obvezao se na plaanje odreenog
danka i na sluenje papi, a predao mu je kao dar samostan Sv. Grgura u Vrani. Time je
kralj umjesto podrke dinastike tradicije dobio podrku jednog od najautoritativnijih
ljudi tadanje Europe.
Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu, kralja Hrvatske i Dalmacije, te kralja Hrvata
(hrvatskog). Prvi je naslov, sadravajui oba pokrajinska naziva, odraavao tradiciju
dalmatinske zasebnosti, dok je drugi nagovjetavao vre povezivanje drave u jednu
cjelinu. U historiografiji se isticalo miljenje da se u dalmatinskim ispravama Zvonimir
ne naziva dalmatinskim kraljem Zbog toga to Dalmacijom nije ni vladao, no pri tom se
zanemarivalo da je najautentiniji iskaz Zvonimirovoj vlasti u Dalmaciji Baanska
ploa, na kojoj se Zvonimir naziva samo hrvatskim kraljem. Iz 14. stoljea sauvao se i
opis jednog Zvonimirovog peata, na kojemu se nalazi ista titula na latinskom. Mogue
je, dakle, da je Zvonimir ak preteno koristio samo titulu kralja Hrvata, smatrajui je
dovoljnom za legitimaciju svoje vlasti i nad Dalmacijom. Pokrajinu nad kojom se
suverenitet bizantskog cara pretvorio u blijedu uspomenu, ionako je naslijedio od
Kreimira kao sastavni dio kraljevstva.
Da se Zvonimir doista nije oslanjao na tradiciju Trpimirovia i njihov veliki ugled,
pokazuje nam njegovo lako odricanje od obiteljskih mauzoleja sruene dinastije. Dvije
godine po stjecanju krune, poklonio je splitskoj nadbiskupiji crkvu Sv. Stjepana i Sv.
Marije u kojima su sahranjeni najugledniji njegovi prethodnici na prijestolju. Time je
jasno stavio do znanja da mu je cilj stvoriti novu dinastiju, oslanjajui se pri tom na
Crkvu i njenog glavnog predstavnika u kraljevstvu, splitskog nadbiskupa Lovru.
Korist takvoga opredjeljena postala je ubrzo vidljiva. Godine 1079. poslao je papa pismo
nekom vitezu Vecelinu, vjerojatno istarskom ili kranjskom, u kojemu mu prijeti da e biti
izopen iz Crkve ako napadne onoga koji je papinom voljom dobio kraljevstvo
Dalmacije. Nije poznato da li je doista dolo do sukoba Zvonimira s Vecelinom, ali se
ini da je papina zatita bila djelotvorna. Iz svega se napokon vidi i da se stanje na
sjevernim/zapadnim granicama Hrvatske nije lako smirivalo.
Zvonimirova je Hrvatska zadrala snagu to ju je imala za njegovog prethodnika, a time i
sposobnost voenja aktivne vanjske politike. Nova se prilika za uplitanje u vei
meunarodni sukob javila s promjenom politikih odnosa na Apeninskom poluotoku.
Normanski vladar Robert Guiscard izmirio se 1080. godine s papom i uz njegov pristanak
stao pripremati rat s Bizantom. Car Aleksije naao je saveznike u Veneciji, kojoj nije
odgovaralo normansko snaenje na Jadranu.
Uz Roberta su se, vjerojatno na papin poticaj, nali Dubrovani i ostali Dalmatinci. Izvori
nisu dovoljno jasni kada govore normanskim saveznicima, jer ne znamo da li se pod
tim podrazumijevalo i Hrvate, odnosno i one Dalmatince koji su priznavali Zvonimirovu
vlast, ili pak samo stanovnike Gornje Dalmacije, koja je u to vrijeme barem dijelom
priznavala normanskog vladara kao svog suverena. Smijemo s vie vjerojatnoe
pomiljati na to da je Zvonimir sudjelovao u ovom ratu kao papin vazal, poslavi
Normanima u pomo svoju mornaricu, sastavljenu preteno od brodova dalmatinskih
gradova.
Najee su se bitke vodile 1081. i 1084. g. kod Krfa, strateki vanog zbog kontrole
ulaska u Jadran. Venecija je pretrpjela teak poraz, zbog ega je dud Dominik Silvije
smijenjen, ali je iz itavog rata izvukla najvie koristi. Aleksije joj je u zamjenu za vojnu
pomo osigurao trgovake povlastice kakve nisu imali ni sami Bizantinci, pa su Mleani
vrsto utemeljili svoju buduu ekonomsku mo.
Rat je okonan 1085. godine, kada je umro Robert. Aleksije je novom dudu Vitalu
Falieru namijenio kao dodatnu nagradu upravu ternata Dalmacije, zahvaljujui emu se
dud te godine okitio naslovom dux Dalmatiae. Bila je to samo isprazna titula, jer nita
ne potvruje bilo kakvu mletaku vlast u Dalmaciji. Drugaije bi se teko moglo i
oekivati, kada je iz samog rasporeda snaga u ratu bilo jasno da dalmatinski gradovi nisu
vie osjeali veze s Carigradom, te su tovie prvi put s prijestolnicom stupili u otvoreni
rat. Bizant pak nije imao nikakve snage da tijekom rata, pa ni nakon njegovog zavretka,
povrati suverenititet nad izgubljenom provincijom. Nakon poraza kod Krfa to nije mogla
ni Venecija. Dud je morao ekati bolja vremena da bi ostvario svoja potencijalna prava
na temat.
Tako je Hrvatska doekala kraj Zvonimirove vladavine neokrnjena. No, prvi zameci
razdora ve su se nasluivali. Jedan je od njih bio i sukob oko izbora pape, nakon
Grgurove smrti 1085. godine. Pored papa Viktora III. i Urbana II. izabran je i protupapa
Klement III, ime je Zvonimir izgubio svoj najvaniji vanjskopolitiki oslonac.
Zabrinut za dalmatinske gradove nad kojima je i dalje imao formalno vrhovnitvo, Bizant
je odluio zaustaviti uspjeni pohod Ladislava kojemu se razjedinjeni Hrvati nisu mogli
suprotstaviti. Carska je diplomacija pozvala u pomo nomadske Kumane, pa su ovi sa
sjevera provalili u Ugaroku i ozbiljno je ugrozili. Uvidjevi kolika opasnost prijeti
sreditu njegove drave, Ladislav se odluio na hitni povratak.
USPOSTAVA UGARSKE VLASTI U SLAVONIJI
Valjalo je ipak najprije osigurati nove steevine na jugu, kako bi se stvorili temelji za
konano osvajanje Hrvatske. Zato je kralj imenovao svog neaka Almoa hrvatskim
kraljem, mada zasigurno nije bio u posjedu hrvatske krune, a najvjerojatnije nije nikada
ni uao u Hrvatsku, nego se zadrao u Slavoniji. Ujedno je poduzeo jo jednu mjeru, ije
e posljedice biti dalekosene po hrvatsku povijest: u Zagrebu je osnovao biskupiju,
podredivi joj itavo podruje tadanje Slavonije, ili tzv. slavonskog dukata.
Zbog nedostatka izvornog materijala nije nam poznato to se dogaalo sa starom
sisakom biskupijom, koja se posljednji put spominje u vrijeme Tomislava, ali je i tada
njena stolica bila upranjena. Kranstvo je nesumnjivo postojalo na podruju Slavonije i
prije 11. stoljea, a njegovo je sredite moralo biti u Sisku ili njegovoj blizini. Taj je kraj
bio organski vezan za hrvatsko zalee, oslanjajui se na planine onkraj Kupe, te je bio
nepovoljna toka za stvaranje crkvene organizacije na koju bi se oslanjala nova vlast
Arpadovia. Razumljivo je, dakle, da Ladislav trai sigurnije uporite, a nalazi ga u
utvrdi podno Medvednice, uz koju je ve tada moralo postojati razvijeno naselje. S
osiguranim zaleem, uz dobar rijeni prijelaz, na najkraem putu od sredita Ugarske
drave do mora, Zagreb je bio idealno sredite nove vlasti.
Uspostava crkvene organizacije bila je prije svega politiko pitanje. Zbog toga je trebalo
to prije zaboraviti sisaku biskupiju i kult njena zatitnika, Sv. Kvirina. Gotovo
sistematski njegov je spomen izbrisan iz zagrebakog kalendara, te se jo u vrijeme
biskupa Kaotia pazilo na to da ga se zaboravi. Uspomena na ranokranskog muenika
ostala je sauvana samo u okolici Siska u nekim toponimima, kao i u posveti jedne
sisake crkve.
Zagrebaka je crkva ujedno naslijedila posjede ukinute sisake biskupije, stvorivi tako
osnovu najveeg veleposjeda u Slavoniji.
Za prvog biskupa Ladislav je doveo ekog sveenika Duha, oito zbog toga jer je htio
imati stranca kao predstavnika nove vlasti, ali takvoga iji e jezik domae stanovnitvo
lake razumjeti.
Da bi zatitio svog biskupa, Ladislav je u neposrednoj blizini njegova sjedita, sa
sjeverne strane Medvednice, stvorio veliko Susjedgradsko-stubiko vlastelinstvo.
Dodijelio ga je uglednom i monom rodu Aa, pretvorivi Medvednicu u jaku tvravu, na
koju se valjda oslanjao i Almo.
UGARSKO-HRVATSKA ZAJEDNICA
Ladislavov neak nije u Hrvatskoj naiao ni na kakvu potporu. Neuspjean i nepoduzetan,
pokazao se kao lo nasljednik prijestolja, te je Ladislav pred smrt odluio tu ulogu
namijeniti svom drugom sinovcu Kolomanu. Povijest nam je sauvala uspomenu na
grbavca koji se, povuen zbog svoje tjelesne mane, posvetio obrazovanju i knjizi. Kako
PRIPAJANJE DALMACIJE
Dalmacija u to vrijeme ve odavno nije postojala kao jedinstvena cjelina, ve je svaki
grad zasebno odluivao svojoj sudbini. Bilo je to doba osvita jadranskih komuna.
Koloman se prvo uputio k Splitu, moda zato jer se u osvajanju Dalmacije htio oslanjati
na Crkvu, kao to se moe zakljuiti iz njegovih kasnijih pregovora sa Splitom, Trogirom
i Zadrom. Osim toga, Crkva je bila jo jedina organizirana snaga u Dalmaciji.
Osvajanje grada svakako nije bilo jednostavno. Iz prianja Tome Arhiakona teko je
razluiti istinu od njegovih dodataka, ali je sigurno da su graani pruili Kolomanu otpor.
Sukob je prekinut tek nakon pregovora kralja s nadbiskupom Krescencijem, kada su
Spliani dopustili Ugrima slobodan ulazak u grad.
Iz Splita Koloman se uputio k Trogiru, na ijem je elu jo uvijek bio biskup Ivan.
Ugledni je prelat, slino Krescenciju, poveo pregovore i dogovorio mirnu predaju grada.
Otuda je Koloman otiao do Zadra, u koji je uao 1105. godine. Ulazak u dalmatinsku
metropolu morao je biti takoer miran, usprkos vaeem ugovoru s Venecijom. Kralj je
po dolasku odluio svoj trijumf trajno obiljeiti. Uz samostan Sv. Marije, to je oduvijek
bio u dobrim odnosima s hrvatskim vladarima, podigao je impozantni zvonik na koji je
dao uklesati natpis na spomen svog ulaska u Zadar. Nova je vlast time dobila potvrdu
kakvu u ovome gradu nijedna prije nije imala.
Nakon desetljea rasula i borbi oko prijestolja, Koloman je ponovo objedinio Hrvatsku,
Dalmaciju i Slavoniju. Uklopljene u jaku dravu Arpadovia, hrvatske su zemlje imale
mogunost razmjerno mirnog i sigurnog razvoja to e se nadovezivati na sjajno doba
Petra Kreimira i Zvonimira. Novi je dravni okvir zbog toga imao i svojih pogodnosti za
Hrvate. Nevolja je pak bila u preseljenju najvanije sredinje (kraljevske) vlasti izvan
same drave. Hrvatska je ostala bez politikog sredita oko kojega bi se mogla okupljati,
preputena ubrzanoj feudalizaciji i atomizaciji svojih drutava. Tako se, na neki nain, na
kraju svoje samostalnosti nala tamo gdje je i poela tri stoljea ranije: razmrvljena u
upanije. Drutveni je razvoj ipak iao svojim tokom, pretvorivi hrvatsko drutvo iz
rodovskoga u sloenu feudalnu strukturu. Temeljne odrednice zrelosrednjovjekovnog
razvoja bile su zacrtane.
Travunjani
Vrijednost svojih etnogenetskih tumaenja razotkriva car u poglavlju Travunjanima, u
kojemu kae da oni pripadaju Srbima, ali samo od vremena Heraklija do kneza
Vlastimira, kada su stekli neovisnost. Car oito povezuje etniku i politiku pripadnost: u
trenutku kada pucaju politike veze, prestaju i one etnike. To napokon u potpunosti
omoguava tumaenje Konstantinovih tvrdnji da su Neretvani, Zahumljani, Travunjani i
Konavljani Srbi, kada to ne tvrdi nijedan drugi izvor. U sluaju Duklje to je jo jasnije:
kako to da Dukljane ne ubraja u Srbe, iako bi to gotovo moralo proizlaziti iz njihova
geografskog poloaja?
Dukljani
Koja su etnika imena koristili drugi pisci za Dukljane? Samo ih Skilica spominje kao
Srbe. Kekaumen opisuje dukljanskog vladara Stjepana Vojislava kao Travunjanina
Srbina, to nikako ne znai da je Dukljane smatrao Srbima (jedino Travunjane). Skiliin
nastavlja i Zonara izjednaavaju Srbe i Hrvate u Duklji, dok Mihajlo Devolski govori
stanovnicima Duklje samo kao Hrvatima. Nicifor Brijenije pie Hrvatima i
Dukljanima, koje razlikuje od Slavena. Dok pod ovim posljednjima oito misli na
makedonske Slavene, oni prvi su mu stanovnici Duklje. Napokon, Ana Komnena pie
Dalmatima pod vodstvom Mihajla, Bodina i Vukana, ali kao srpskog kneza oznaava
samo Vukana, to znai da i ona razlikuje Dalmate (Dukljane) od Srba.
Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne doputaju nam izjednaavanje stanovnika
Duklje u 11. i 12. stoljeu bilo sa Srbima, bilo s Hrvatima. Krajem ovoga razdoblja
srpsko ime prodire intenzivnije u dukljansku/zetsku sklaviniju, to je bila posljedica
vreg politikog vezivanja pod zajednikom dinastijom Nemanjia.
Najstarija nam je povijest Duklje nepoznata. Prve podatke donosi De administrando
imperio. Zanimljivo je da car, prilikom nabrajanja dalmatinskih gradova koji su od
vremena Bazilija I. plaali tribut slavenskim vladarima u svom zaleu, izostavlja Kotor i
druge gradove Gornje Dalmacije (osim Dubrovnika, to je ionako potpadao ponekad pod
Gornju, ponekad pak pod Donju Dalmaciju). Mislim da se to ne moe protumaiti
drugaije nego da je Bizant u 10. stoljeu drao Duklju vrsto u svojim rukama, te da
Kotoru i drugim gornjodalmatinskim gradovima nije od Slavena prijetila nikakva
opasnost. vrsta je i mitska vlast u njihovom zaleu uspostavljena ve i prije Bazilijeve
vladavine. Mislim da joj poetke treba traiti najkasnije u vrijeme osnovanja drake teme
u drugom ili treem desetljeu 9. stoljea). To to se u izvorima, s iznimkom kod arhonta
Petra, ija datacija nije sigurna, ne spominje nijedan dukljanski knez sve do Vladimira
(oko 1000. g.), znak je potpune ovisnosti Duklje od Bizanta. Stalna prisutnost carstva
spreavala je irenje srpske vlasti, pa time i imena, na dukljansko podruje. Zbog toga
Konstantin niti ne izvodi porijeklo Dukljana od Srba.
U drugoj polovici 11. stoljea proirila se Duklja na susjedne drave. Knez Mihajlo, koji
se uz pomo pape Grgura VII. vjerojatno okrunio za kralja, zavladao je susjednim
sklavinijama. Time su postavljeni temelji za irenje dukljanskog etnikog imena na ire
podruje, to je moglo dovesti (da zbog promjene odnosa snaga nije dolo do obrata) do
etnogeneze iji bi rezultati bili bitno drugaiji od dananjih.
Barski je sveenik sredinom idueg stoljea u svom djelu Kraljevstvo livena razradio
ideju takve drave. Djelo je trebalo, izmeu ostaloga, pruiti opravdanje vlasti
dukljanskih/zetskih vladara nad susjednim sklavinijama i gradovima. Tako se politiko
ujedinjenje odraava ukljuivanjem travunijske vladarske genealogije u dukljansku, kao i
preuzimanjem raznih historijskih i legendarnih osoba hrvatske i srpske povijesti. Tako je
u mati barskog sveenika nastalo veliko kraljevstvo ije je sredite bilo u Duklji, a iji su
kraljevi svoje davno porijeklo vukli od gotskih vladara.
Ostali etnonimi
Da bismo upotpunili sliku etnike raznolikosti Slavena (a isputajui iz vida
makedonsko-bugarski i grki prostor, na kojemu su takoer ivjela brojna plemena - npr.
nekoliko samo u okolici Soluna), prisjetimo se jo i Moravljana i Timoana sjeverno od
Srba, te Karantanaca na zapadu. Svi su oni nosili imena zemljopisnog podrijetla.
Specifian je sluaj Slavena u meurjeju Drave i Save. Usprkos pokuajima Franaka (a i
Bugara) da tamo stvore jau pograninu upravnu cjelinu, izgleda da se sve do Ladislava
kneevska organizacija nije uspjela uvrstiti u tolikoj mjeri, a da nametne neko posebno
etniko ime tamonjim Slavenima. Zbog toga se, nakon smirivanja prilika u vrijeme
Arpadovia, kraj izmeu Save i Drave poinje nazivati Slavonijom, pa se shodno tome i
njegovi stanovnici nazivaju Slavoncima (Slovincima). Tek u 16. stoljeu (iako postoje i
raniji sporadini primjeri postojanja hrvatskih skupina sjeverno od Save), s migracijama
izazvanima turskim prodorima, u Slavoniji se javlja hrvatsko ime, da bi se s vremenom
nametnulo kao jedini etnonim.
Zbog toga otpadaju razlozi proglaavanja svih Slavena na istonojadranskoj obali i
njezinu zaleu Hrvatima ili Srbima. Svi oni, kroz itav srednji vijek, nose zajedniki
slavenski nazivnik, dok im pojedini izvori pridaju i zasebna etnika imena. Meusobno se
tijekom ranog srednjeg vijeka razlikuju gotovo samo po svojoj politikoj pripadnosti.
Origo gentis
Svaka analiza podataka to se odnose na etnogenetske procese namee dakako problem
vrednovanja i pouzdanosti izvora za tumaenje doseljenja i najstarije povijesti Hrvata i
susjednih Slavena. Pri tome su tri osnovna izvora: De administrando imperio Konstantina
Porfirogeneta, Kraljevstvo Slavena Popa Dukljanina i Hstoria salernitana Tome
Arhidakona. Pozitivistika je historiografija u njima traila egzaktne podatke na kojima
bi izgradila ranosrednjovjekovnu dogoajnicu, a uvelike ini to i danas. Takav je pristup
izvorima dovodio do njihova odbacivanja, kao u sluaju Dukljaninova djela, ili pak do
razliitih pokuaja da se pojedine dijelove tumai kao naknadne interpolacije ili
tendenciozne prerade stvarnih zbivanja. Tako su pojedinci prema vlastitim trenutnim
potrebama brisali i prekrajali Konstantinovo i Tomino djelo.
Danas nam se nude drugaije mogunosti interpretacije tih vanih izvora, napose u
dijelovima to se odnose na najstariju povijest. U njima valja traiti tipine etnogenetske
prie, tradiciju kojom je trebalo legitimirati i objasniti postojee etnopolitike ili vjerske
odnose. Bila je to uglavnom usmeno prenoena batina, kojoj je svaki novi narataj
dodavao poneto od vlastite istine i odnoenja prema prolosti.
Kako su takve prie imale u sebi neto od mita, njihova istinitost tim preradama nije bila
umanjivana, jer mit je sam po sebi istina. Sigurno je, meutim, da su se sa svakom
generacijom udaljavale od povijesne stvarnosti to su je nastojale objasniti.
Zbog toga ne bismo smjeli olako optuivati spomenute davne pisce da su bili
tendenciozni ili da su krivotvorili istinu. Pitanje je u kojoj im je mjeri ona uope bila
dostupna? Barski i splitski sveenik iskreno izjavljuju da piu onako kako su uli od
starijih, odnosno da nejasna mjesta upotpunjuju nagaanjem. Dukljanin pie: Ali neka
nitko od italaca ne pomisli, da sam napisao ma ta drugo, osim onoga ta sam uo priati
od naih otaca i vremenih staraca kao pravu istinu.. Toma izjavljuje slino: A mi
emo, kao u onome to prethodi, pokuati izloiti slijedei dijelom pisano, dijelom
predanje, dijelom nagaanje.
Iako car nije nigdje napisao neto slino, noviji se historiari slau u tome da se upravo
pri opisivanju doseljenja Hrvata oslanjao (bilo on, bilo tobonji anonimni autor 30.
poglavlja) na narodnu, dakle usmeno prenoenu tradiciju. Odnos tradicije, te
vjerodostojnih i konstruiranih tvrdnji u DAI u najnovije je vrijeme na nekoliko primjera
ilustrirao H. Wolfram.
Narodna tradicija je, dakako, pomalo neprikladan pojam. Po njemu bi se zakljuivalo da
je prie povijesnim zbivanjima, vladarima, junacima i slavnim borbama,
pokrtavanjima i dravnikim pregovorima smiljao i prenosio (samo) neobrazovani puk.
Znanost je ve davno ukazala na neodrivost romantiarskog tumaenja po kojemu bi
neuki seljaci bili autori takvih pria. Epske su pjesme, kao dominantan oblik tradicije,
stvarali uglavnom obrazovani pojedinci, nerijetko na temelju zapisa u samostanima i
crkvama. Ne treba posebno isticati da se ti umjetnici-povjesniari nisu previe obazirali
na kritinost prema grai i znanstvene metode.
Pisci triju gore spomenutih djela u razliitoj su se mjeri oslanjali na arhivsku grau.
Neoslanjanje se na dokumente vidi i po izostanku tonog datiranja dogaaja i osoba.
Konstantin, primjerice, piui Junim Slavenima, spominje samo godinu preseljenja
Salonitanaca u Rauzij, vjerojatno zato, jer je taj podatak zasnivao na nekom u
Dubrovniku jo sauvanom kamenom natpisu. Dukljanin rabi pisane predloke (izmeu
ostalog povijest Gota), ali ih interpretira na osebujan nain (izjednaavajui u ovom
sluaju Gote sa Slavenima). Tomina pria doseljenju Hrvata, u kojoj se mijeaju Goti,
Poljaci i Kelti s ua rijeke Po, oito je plod domiljanja obrazovanog sveenika kojemu
prava situacija u 7. stoljeu nije bila ni poznata, ni jasna.
Zbog toga vjerujem da je Konstantin i u tumaenju Heraklijeve uloge slijedio narodnu
tradiciju, samo to je to ovoga puta bila tradicija stanovnika dalmatinskih gradova,
traditio romana. Za njih je takoer Heraklije bio spasitelj carstva, onaj koji je uredio
odnose s barbarima. Jedinstvo cara i Crkve u svetom ratu protiv Perzijanaca samo je
moglo biti dodatnim poticajem ouvanju uspomene na cara unutar dalmatinske Crkve,
tim prije to je car posredno sudjelovao i u obnovi crkvene hijerarhije nekadanje
salonitanske nadbiskupije.
U 30. su poglavlju, dakle, suprotstavljene dvije tradicije, jedna dalmatinska/romanska, u
kojoj je car Heraklije moda imao malo prenaglaenu ulogu, te druga hrvatska/slavenska,
u kojoj je bio potpuno zaboravljen. Obje su jednakovrijedne, pa ne moemo jednoj
vjerovati vie no drugoj.
suprotno zakonima povijesne znanosti, odgovor na pitanje to nas zanima nikada neemo
nai.
HRVATSKA U VRIJEME TRPIMIRA
Hrvatska izmeu Istoka i Zapada
Vrijeme Trpimirove vladavine u hrvatskoj povijesti zauzima, nema sumnje, istaknuto
mjesto. Historiografija je oduvijek vrednovala Trpimirovo doba kao ono u kojemu je
mlada kneevina doivjela svoj prvi vrhunac, a najpozitivniju ocjenu kneza po kojemu je
prozvana hrvatska narodna dinastija dala je Nada Klai. U njenim je djelima Trpimir
dobio ono mjesto koje mu zaista pripada u povijesti hrvatske dravnosti.
Takvu sliku Trpimiru i njegovoj dravi mogli smo stvoriti zahvaljujui razmjerno
brojnim sauvanim izvorima - razmjerno, moramo naglasiti, jer ih je malo, ali su ipak
obilniji i raznolikiji no oni to govore drugim vladarima 9. i 10. stoljea. To, dakako, ne
moe biti sluajno: mo, ugled i djelatnost vladara razmjerni su broju izvora to njemu
govore.
Vrijeme Trpimirove vladavine doba je vreg oblikovanja i poetnog osamostaljivanja
Hrvatske. Nakon okupljanja hrvatskih upanija u jednu dravnu tvorevinu u vrijeme
kneza Borne, te uspjene obrane od prvih mletakih presizanja na nau obalu u vrijeme
Mislava, to se sve odvijalo pod vie ili manje izraenim franakim vrhovnitvom,
Trpimirova Hrvatska stjee dovoljno snage da povede samostalnu politiku, polaui
vrste temelje buduoj Branimirovoj neovisnoj kneevini. Zbog toga, nimalo
bezrazlono, upravo u Trpimirovo vrijeme susreemo po prvi puta izrijekom spomenuto
hrvatsko ime u intitulaciji Trpimirove darovnice.
Vladajui na razmei dvaju svjetova, franakog i bizantsko-bugarskog, Trpimir je ve
imao dovoljno snage da se sukobljava s oba, kao i njegov nasljednik Domagoj. Iako se i
dalje formalno oslanjao na italskog kralja i franakog cara Lotara, ija vlast ipak nije
znaila puno vie od datacije u Trpimirovoj darovnici, ipak ga to nije smetalo da svoje
oruje okrene protiv Franaka i jadranskih susjeda, gradova na istarskoj obali.
U izvorima je ostala zabiljeena vijest pobjedi Trpimira nad narodom Grka,
najvjerojatnije 846. godine. Obino se s tim u vezi istiu dva miljenja: pod narodom
Grka valja razumjeti stanovnike dalmatinskih gradova (ponajprije Splita i Trogira), koji
su bili podanici grkog cara, ili pak neku bizantsku ekspediciju upuenu iz Carigrada s
ciljem da proiri dalmatinske granice dublje u Hrvatsku. Obje su ove pretpostavke
mogue, ali bi se moda smjelo, s mnogo opreza, predloiti jo jedno rjeenje. Odnosi
dalmatinskih gradova s Trpimirom bili su dobri (bar se tako dade naslutiti iz Trpimirove
darovnice), te nije previe vjerojatno da bi u to vrijeme meu njima izbio rat. U Bizantu,
pak, unutranje su se prilike stabilizirale u vrijeme vladavine Mihaila III, odnosno
njegove majke Teodore, ali je carstvo bilo u prvom redu zauzeto sukobima na Istoku, te
nije lako zamisliti da bi istovremeno poduzimalo vee pothvate u Dalmaciji, premda su
Jadran ugroavali arapski gusari. Uostalom, upravo etrdesetih godina od bizantske vlasti
otpada napokon i Venecija, iako e i dalje ostati u formalnoj vezi s carstvom. Zbog toga
bi se rjeenje moglo potraiti u jo jednom pokuaju Venecije da se uvrsti na naoj obali.
Kako su Mleani bili formalni podanici grkog cara, to je benediktinac Gottschalk, koji
taj dogoaj opisuje, i njih mogao nazvati narodom Grka. Sukob s Mleanima sasvim je
tako razvijena, a da bi joj na elu stajao opat ili biskup, no postojanje kapelana uklapa se
izvrsno u nau sliku tome kako su prvi Trpimirovii oponaali karolinke uzore
(dovoljno je prisjetiti se preuzimanja westwerka - posebnog mjesta za vladare i
velikodostojnike u crkvi).
Crkveni odnosi
itav tekst darovnice, u dijelu kojega i jezina analiza smatra neosporno autentinim,
svjedoi izuzetno dobrim odnosima splitske nadbiskupije i hrvatskog kneza. To se vidi
ne samo iz osobnog odnosa dvojice velikodostojnika, nego i iz injenice da je splitska
Crkva imala imanja u Mosoru, na hrvatskom podruju, a da joj napokon knez daruje i
prihode s vlastitog kliskog posjeda. Srastanje grada i zalea bio je neizbjean proces,
kojega nije mogla zaustaviti ni granica uspostavljena Aachenskim mirom i potvrivana u
kasnijim pregovorima. Tome su u prvom redu doprinosili gospodarski odnosi, pa i
obine, ljudske veze kojima su se stvarale mjeovite obitelji. No, i crkvene spone igrale
su pri tome sigurno odreenu ulogu. U prvim fazama pokrtavanja Hrvata, vjera se irila
prije svega iz dalmatinskih gradova u kojima kranstvo nije nikada zamrlo, a ve
tijekom 7. stoljea doivjelo je ak i nove organizacijske poticaje.95 Nema sumnje da su
pokrteni Hrvati sve do 812. godine u crkvenom pogledu potpadali pod dalmatinske
biskupije, ali se vjerojatno niti kasnije situacija nije mogla bitno izmijeniti.96 Glavni je
val pokrtavanja doao u prvim desetljeima 9. stoljea dodue iz Franake, ali sve do
uspostave ninske biskupije nije na hrvatskom tlu postojala organizirana crkvena
hijerarhija. Zbog toga smijemo pretpostaviti da su dalmatinski biskupi zadrali
jurisdikciju nad Hrvatskom i u vrijeme nakon Aachenskog mira, usprkos politikoj
odvojenosti Dalmacije od Hrvatske, kako je to tvrdio Miho Barada. Takav sluaj ne bi ni
po emu bio izuzetan, jer su i istarski biskupi ostali podreeni gradekom, dakle
bizantskom patrijarhu i nakon to je itava Istra dola pod franaku vlast. U tom bi
sluaju bilo i razumljivo da Trpimir daruje splitskog nadbiskupa s kojim je u vie nego
dobrim odnosima.
Elementi drutvenog razvoja
Drutveni odnosi u Hrvatskoj bili su u priobalnom dijelu, tamo gdje su dalmatinski
gradovi nastavili ivot iz prethodnih stoljea, pod utjecajima antike tradicije. Zbog toga
u okolici Splita susreemo robove, i to upravo na posjedima splitske Crkve u Mosoru.
Kako je hrvatsko seljatvo u veini bilo slobodno, i ostalo takvo stoljeima kasnije,
pojava robova na hrvatskom podruju moe se objasniti jedino time da je splitska Crkva
na posjedima koje je stjecala vladarskim poklonima uvodila drutvene odnose kakvi su
vladali na skuenom podruju bizantske Dalmacije. Pitanje kako su slobodni Hrvati
postajali robovima u tim ranim stoljeima, ostaje bez odgovora. Moda se dogaalo isto
to i dva stoljea kasnije, kada je splitski graanin Petar Crni kupovao u Poljicima ljude
za potrebe svog samostana, a moda je hrvatski vladar, zajedno sa zemljom, poklonio
nadbiskupu i ratne zarobljenike kao radnu snagu. U nedostatku izvora ne preostaje nam
drugo do nagaati.
Iz injenice da je u vrijeme sastavljanja biljeke Trpimirovom darovanju splitska Crkva
ve imala serve u Mosoru (to se vidi iz pripisa darovnici), moe se zakljuiti da su
opreza, ali se odnedavno sve jasnije razabire da u tim obavijestima postoji historijska
jezgra kojoj treba pokloniti povjerenje.
Vanu ulogu caru Herakliju ne pridaje samo Konstantin VII. nego i najstarije mletake
kronike, dokazujui time da je uspomena na cara u jadranskom prostoru bila veoma iva.
Heraklije to ima zahvaliti moralnoj i materijalnoj potpori to ju je pruao gradekom
patrijarhu, kojemu je osim zlata i srebra 630. godine poslao i izuzetno vrijedne relikvije.
Ne bi li ipak trebalo pomiljati da je car, nakon odbijanja napada na prijestolnicu 626.
godine, pokrenuo neku slinu akciju na istonom Jadranu, a kojoj je cilj bio osnaiti
Crkvu kao glavni oslonac bizantske vlasti i stvoriti saveznike odnose sa Slavenima, pri
emu ih je trebalo (barem teoretski) privui kranskoj vjeri?
vremenu osvajanja Salone od strane Avara/Slavena jo uvijek ne postoji usuglaeno
miljenje. Dapae, postoje razlike i u gledanju na to je li Salona uope bila osvojena ili je
samo polako odumirala. ini mi se da usprkos svim prigovorima nemamo pravog razloga
ne vjerovati Tominim i Konstantinovim podacima pljaki grada, znaajno
nadopunjenima godinom i imenom salonitanskog biskupa Teodora u proirenoj Tominoj
kronici. Tako precizni podaci moraju potjecati iz nekog starijeg izvora, i ne mogu biti
samo plod mate Tominog nastavljaa. Uostalom, godina 625. odlino se uklapa u prilike
prije sloma, avarske sile kod Carigrada, kada je doista mogao biti uinjen jo jedan
uspjean pljakaki pohod u samo srce Dalmacije.
Nakon avaro-slavenskog poraza stanje se mijenja. Bizant u Dalmaciji preuzima
inicijativu zahvaljujui svojoj diplomatskoj vjetini, ali i nesumnjivoj prevlasti na moru
koja mu omoguava kontrolu obale i otoka. S Hrvatima se sklapa ugovor kojim oni
dolaze u poloaj federata, to se moe vidjeti iz njihovog kasnijeg odnosa prema
carevima, kada iz Carigrada dobivaju carski reskript kojim se ureduju njihovi odnosi sa
Splianima. Kako su reskript odaslali suvladari, to je oito nastao u razdoblju od 626.
(nakon avarskog poraza) do 681. (kada za neko vrijeme prestaje suvladarstvo). Moda je
jedino istinsko suvladarstvo u to vrijeme bilo ono Konstantina III. i Herakleone u 641. g,
te bi po mom sudu bilo najvjerojatnije tada datirati reskript. To tim prije, jer je odailjanje
reskripta vezano uz naseljavanje Dioklecijanove palae, tj. uz promjenu vlasnitva ili
barem prava koritenja nad njom. Palaa je sve do tada bila u carskim rukama (bez
carskog odobrenja nitko je nije mogao preuzeti, a ionako nema potvrde da su je carevi
prije toga prepustili) i tek s premjetanjem crkvenog i gradskog sredita uz carsko
doputenje dolazi do promjene vlasnika/korisnika. S jedne strane to je nalagala potreba
nastala neophodnou naputanja Salone, a s druge slabost i nezainteresiranost
Heraklijevih nasljednika.
U vrijeme smirivanja prilika na istonoj jadranskoj obali, Bizant je kontrolirao i situaciju
u Rimu. Pape su uvelike ovisili ravenskom egzarhu, a upravo u pretpostavljeno vrijeme
misije Ivana Ravenjanina bizantska se vlast u Italiji konsolidirala, nakon pobuna i nemira,
zahvaljujui energinom i uspjenom egzarhu Izaciju (625/626 - 643). Koordiniranju
djelovanja Carigrada kao politikog sredita i Rima kao crkvenog potpomogla je
injenica da je u to vrijeme stolicu Sv. Petra zauzimao Ivan IV, rodom iz Salone. On je
641. g. u Dalmaciju i Istru odaslao opata Martina sa zadaom da od Slavena otkupljuje
sunjeve, a i da sakuplja svetake relikvije. Misija je, kao to znamo, zavrila s uspjehom,
to bi bilo nemogue da odnosi izmeu carstva i Slavena nisu bili ureeni. Mogli bismo,
pape Agatona (678-681), iz vremena, dakle, kada je Ivan moda ve bio mrtav. Papa u
pismu navodi uspjehe svojih misionara, meu ostalim i kod Slavena. Ne znamo, istina,
kojim je Slavenima tono rije, ali bi bilo teko zamisliti da papa alje misionare meu
neke druge Slavene, a ne njemu najblie Hrvate.
Vrlo dobre veze istone jadranske obale s Ravenom u to vrijeme otkriva i biskupovanje
ravenskog episkopa Damjana (692-70), rodom Dalmatinca.
U tom slijedu valja gledati i na legendarni ugovor Hrvata s papom. Odbacimo li
historiografske konstrukcije i romantiarske interpretacije tog teksta, ostaje nam sr koja
govori ugovoru pape i Hrvata prema kojemu su se oni obvezali da nee napadati
susjedne narode, to se moglo odnositi samo na dalmatinske Romane. Konstantin govori
papi koji je bio u vrijeme Heraklija, pa bismo s dunim oprezom mogli ovaj ugovor
vezati uz Ivana IV. i reskript rimskih careva kojima se zabranjuje Slavenima napadati
Spliane. Bio bi to jo jedan odjek velike akcije Heraklija i njegovih nasljednika, te papa
(na prvom mjestu Ivana IV) u cilju civiliziranja poganskih Hrvata.
Svemu tome, ipak, ne valja pridavati preveliku vanost. Kontakti Rima i Carigrada bili su
po svoj prilici ionako odravani samo s Hrvatima na prostoru od Zrmanje do Cetine, a
kako ni tamo nije postojala neka zajednika, sredinja vlast, i te su se veze nuno svodile
na kontakte s nekim od glavara. Susreti Hrvata s kranstvom u to vrijeme zato mogu biti
opisani samo kao sporadini.
Hrvati su u toj prvoj fazi prihvaanja nove vjere mijenjali religiju dolazei u obiteljske
odnose s kranima, doseljavajui se meu njih svojom voljom ili prisilno (kao robovi),
te ostvarujui neke druge osobne veze. Arheolokih potvrda za pokrtavanje u 7. st.
nema, ali je izvjestan pokazatelj i vrlo mali broj paljevinskih grobova. Kasniji skeletni
grobovi s grobnim prilozima pokazuju kako je kranstvo prihvaano formalno i sporo,
ali da je izvjesna promjena do poetaka 9. st. ve bila provedena.
Crkvena jurisdikcija po obnovi nadbiskupije
Pitanje jurisdikcije salonitanske crkve u vrijeme nakon doseljenja takoer nije rijeeno.
Kako je historiografija opseg bizantske svjetovne vlasti sagledavala uglavnom samo
unutar gradskih dalmatinskih agera, to se s time povezivao i doseg crkvene jurisdikcije,
po emu je, dakle, salonitanski nadbiskup bio nadlean samo za podruje grada Splita i
nekih otoka. Danas je takvo tumaenje sasvim neodrivo, jer su istraivanja pokazala,
kako smo ve istakli, kontinuitet kranstva i izvan podruja dalmatinskih gradova. Za
kranske zajednice na hrvatskom politikom podruju morali su biti nadleni biskupi iz
dalmatinskih gradova, ukoliko ne elimo vjerovati Tominom podatku obnovi biskupija
u samoj Hrvatskoj. Bilo bi neuvjerljivo tvrditi da su krani u Hrvatskoj, pogotovo oni
blie obali, bili iskljueni iz crkvene organizacije, jer za to nije bilo nikakvih, pa ni
politikih razloga. Zato valja pomiljati da je jurisdikcijom salonitanske Crkve bio
obuhvaen isti prostor kao i prije preseljenja crkvenog sjedita u Split. Dakako da je
veliki dio tog podruja, nadasve dublje u unutranjosti, bio samo teoretski podvrgnut
salonitanskom nadbiskupu, ali, kako se carstvo nije odricalo svjetovne vlasti nad
provincijama, tako se ni Crkva nije imala razloga odrei svoje jurisdikcije.
Posebno je pitanje vezano uz crkvenu jurisdikciju u ovom razdoblju ono pripadnosti
dalmatinskih biskupija Carigradu, odnosno Rimu. U novije je vrijeme L. Margeti s
uspjehom, mislim, dokazao da je dalmatinska Crkva bila podvrgnuta papi (osim, moda,
Da je takav odnos bio doista mogu, pokazuje nam gotovo suvremeni primjer Istre, u
kojoj je i nakon franakog osvajanja poluotoka gradeki (dakle bizantski) patrijarh
zadrao svoj nadreeni poloaj nad istarskim biskupima.
Napose valja istaknuti Baradin argument, vezan uz desetinsko podavanje s kliskog
posjeda. Barada istie kako je davanje desetine bilo definitivno odreeno na podruju
zapadne Crkve kapitularima Karla Velikog i Ludovika Pobonog, dok je na podruju
istone bilo izriito zabranjeno, meu ostalim i Justinijanovim zakonikom. Kada, dakle,
Mislav i Trpimir splitskom nadbiskupu daju desetinu s jednog posjeda, to se moe
protumaiti samo tako, da na podruju Hrvatske nije bilo nikakve zapadne crkvene
jurisdikcije, niti Nina, niti Akvileje, jer bi se u protivnom itava desetina iz Hrvatske
davala njima. Splitskom pak nadbiskupu, koji slijedi obiaje istone Crkve (ili, kako
misli Barada, pripada carigradskoj patrijariji), knezovi mogu svojevoljno dati dio
desetine (od plodina). To ipak govori tome, misli s pravom Barada, da je Split bio u
crkvenom pogledu nadlean za Hrvatsku. Barada, Episcopus, 177-178. Ovako mijeanje
zapadnih i istonih obiaja u Hrvatskoj ne treba uditi, jer se pokazuje na nizu drugih
primjera, a kao analognu mogli bismo navesti situaciju u Velikoj Moravskoj u vrijeme
djelatnosti solunske brae i njihovih uenika.
Vidljivo je to iz sadraja zapisnika rianskog placita. A. Petranovi-M. Margeti, II
placito del Risano, Atti di Centro delle ricerche storiche 14, 1983-1984, 55-69.
U odnosima crkvenih dostojanstvenika prema franakim vlastima postoji jo jedan
problem. Dosada se odlazak izaslanstva Dalmatinaca pod vodstvom zadarskog biskupa
Donata i duksa Pavla na Karlov dvor malo poslije Boia 805. g. tumaio kao predaja
itave Dalmacije Francima. Pitanje je, meutim, da li je Dalmacija tada djelovala kao
jedinstvena cjelina. Nije li Donat bio franaki ovjek? Donat je napokon bio omiljeni
svetac akvilejske patrijarije, pa biskupovo ime moda ukazuje na njegovo porijeklo?
Ukoliko u zadarskom biskupu Donatu prepoznamo zastupnika franake politike, onda
bismo u zadarskoj crkvi mogli vidjeti klju kojim su otvorena vrata franakom
misionarenju po Hrvatskoj, a isto tako nazrijeti i razloge osnivanja jakog crkvenog
sredita pod nadzorom Akvileje upravo u Ninu, zapravo udaljenom od sjedita hrvatskih
knezova na prostoru Klis-Knin. Posebnost Liburnije (na ijem se tlu nalazio i Nin) u
odnosu na Dalmaciju, naglaena i u tituli kneza Bome, mogla bi ukazivati na njenu veu
povezanost s Francima. Poetak gradnje crkve Sv. Trojice (kasnije Sv. Donata) otkriva
upotrebu zapadnog, ambrozijanskog rifusa, to je tek kasnije ponovno zamijenjen
istonim.152 Time se dodatno uvruje teza prodiranju franakih crkvenih utjecaja
preko sjeverne Dalmacije, tj. Zadra i Nina.
Donatova je misija u Carigrad, osim toga, urodila jo jednim zanimljivim plodom. Biskup
je sa sobom donio kosti Sv. Anastazije, koja se tovala na Istoku, ali je bila i posebno
omiljena na podruju akvilejske patrijarije. Ona je za ivota bila u vezi sa Sv. Donatom.
Simbolika njena prijenosa u Zadar ne upuuje stoga samo na Donatovo pokoravanje
Bizantu, nego i na njegove eventualne veze s Akvilejom.
Argumenti u prilog franakom udjelu u pokrtenju Hrvata mnogobrojni su i raznorodni.
Zanimljivo je da ipak ne postoji nijedan pisani izvor koji bi izravno potvrivao djelatnost
misionara sa Zapada. Tradicija tome sauvana je samo u jednom mnogo kasnijem
vrelu, ali ga je ipak vrijedno analizirati. Radi se ivotu Sv. Ursa iz Vicenze. ivotopis je
objavio F. Buli, a koristilo se njime nekoliko povjesniara, meu njima F. ii, koji
prii ne poklanja preveliku panju. N. Klai je, tovie, odbacuje kao sasvim nepouzdanu.
Jo se eeg na legendu okomio D. Mandi na citiranom mjestu, dok je jedino V. Novak
isticao njenu veliku vrijednost. Mandiev pokuaj osporavanja vrijednosti ivotopisa, bez
obzira na njegov znaaj i kasni postanak u obliku u kojemu je do nas doao, ne moe se
proglasiti uspjenim. Izvor ima svakako autentinu jezgru, jer navodi dovoljno
konkretnih podataka, uz rjea opa mjesta. njemu ispravno sude V. Koak i I.
Goldstein, otvarajui pitanje utjecaja Franake na Hrvate i prije 795. g. Tu raniju misiju
meu Hrvatima mogla bi potvrivati poznata kadionica iz Vrlike, rad merovinkih
majstora iz sredine 8. stoljea.
Franaka politika, kakva nam je poznata nakon pokoravanja Sasa, Bavaraca, Karantanaca
i Avara, sjedinjavala je vojno s vjerskim djelovanjem. Zbog toga, slijedei u ovom
sluaju doputenu analogiju, moemo pretpostaviti da je franako carstvo svoj utjecaj u
Hrvatskoj kanilo pojaati intenzivnijim irenjem kranstva meu veinom poganskim
Hrvatima. Takvom zakljuivanju ne proturjee nikakvi ozbiljni argumenti, dapae,
djelatnost akvilejske patrijarije na istoku oivljava u vrijeme patrijarha Paulina II. (787802), nakon franakih pobjeda i konsolidacije prilika na prostoru od Istre do duboko u
nekadanji avarski kaganat. Najintenzivnija aktivnost franakih misionara u Panoniji
odvija se u vrijeme Paulinovih nasljednika, patrijarha Ursa i Maksencija, u prvim
desetljeima 9. stoljea. ak su i istarski Slaveni vjerojatno tek tada prihvatili kranstvo,
jer se jo na rianskom saboru predstavnici gradova bune protiv naseljavanja poganskih
Slavena na njihove zemlje.
U korist franake teze isticalo se irenje franakih kultova u Hrvatskoj. Broj
zapadnih svetaca doista je velik: Asel, Krizogon (Krevan), Ambrozije, Hermagoras
(Mohor), Marta, Marcel, Martin. Raspored im je takoer zanimljiv: osim u Ninu, kao
glavnom vjerskom sreditu Hrvata, nalazimo ih i uz vladarske dvorove - u Biaima Sv.
Martu, a uz Mislavov dvor Sv. Martina.
Imena sveenika, naruilaca gradnji, kao i dijela klesara, upuuju svojim germanskim
porijeklom takoer na Franke. Dovoljno je spomenuti da je u Biaima niz zgrada podigao
sveenik Gumpert, a da je u Ninu u Branimirovo vrijeme djelovao opat Teudebert.
Djelatnost majstora koji su dolazili s jadranskog sjevera, iz ireg podruja akvilejske
crkve, odraava se u arhitektonskim oblicima i ukraavanju crkava pleternom
ornamentikom.
Napokon, i u ovoj knjizi valja uputiti na najnovije priloge franakim utjecajima
(Petricioli, Marasovi). Petriciolijeva istraivanja zadarskog ambona ukazala su i na jo
jedan element franakog misionarenja: prikaz Sv. Luke kao teleta, a ne vola, tipian je za
irske rukopise, pa bi to moglo upuivati na miroljubivije metode pokrtavanja, kakve su
koristili irski misionari, zbog ega u Hrvatskoj (koliko znamo) pokrtavanje nije izazvalo
otpore.
Uspjesi franakih misionara, pojaani utjecajima iz priobalnih gradova, odrazili su se
najjasnije u intenzivnoj gradnji i opremi crkava sredinom 9. st. Osim Trpimirove
zadubine u Riinicama, namijenjene glavnom nositelju zapadnih utjecaja benediktincima, u ovu skupinu moemo ubrojiti i crkve na Lopukoj glavici, crkvu u
Vrpolju kod Knina, aviu kod Birbira i Kaicu kod Zadra. Njima valja pribrojiti i
samostan Sv. Bartolomeja u Kninu. Crkve u blizini Knina, Klisa i Bribira - odreda vanih
politikih sredita - mogle su nastati samo ako je kranstvo bilo konano prihvaeno od
hrvatskog vodeeg sloja.
Ujedno se pokazuje da utjecaji zapadne liturgije zapravo nisu ostavili traga u crkvenoj
arhitekturi Hrvatske prije vremena Trpimira. To bi bila dodatna potvrda pretpostavci da
su dalmatinski biskupi vrili jurisdikciju nad Hrvatima i nakon 812. g.
Graevinska i skulptorska djelatnost nesmanjenim se intenzitetom nastavlja u drugoj
polovici 9. st, za to je paradigmatino vrijeme kneza Branimira. Prihvaanje westwerka i
liturgijskih obrazaca ambrozijanskog ritusa potvruju premo franakih misionara nad
konkurentskim utjecajima. Zapadni obred i latinsko pismo u to su vrijeme prihvaeni kao
dravni oblik izraavanja vjere, to se nee mijenjati tako dugo dok bude funkcionirala
sredinja vlast u Hrvatskoj. Glagoljica na Kvarneru u 10. i 11. st. ipak je samo periferna
pojava u granicama hrvatske drave, i to u njenom dalmatinskom i rubnom kopnenom
dijelu.
Prihvatimo li, dakle, franaki utjecaj na pokrtavanje Hrvata kao presudan, preostaje nam
pokuati odgovoriti na pitanje: kada je, i u kakvim okolnostima, osnovana ninska
biskupija?
Osnutak ninske biskupije
Osnivanje ninske biskupije vaan je trenutak u hrvatskoj crkvenoj povijesti, jer se tada
prvi puta na hrvatskom podruju organizira crkvena hijerarhija (pod pretpostavkom da se
u meuvremenu nije odrala nijedna druga kasnoantika biskupija - npr. ona u Sisku).
Miljenje koje i danas prevladava u znanosti, da je ninska biskupija osnovana u vrijeme
pontifikata Nikole I, nakon to je dalmatinsko sveenstvo pristalo uz Focija, a Domagoj
postao knezom (864-867), iznio je Barada u esto citiranoj raspravi. Iako je Baradina teza
dobro potkrijepljena argumentima, ipak bi se mogla dopuniti nekim tumaenjima.
Kao to se danas sve jasnije pokazuje, Nin je bio vano crkveno sredite u kasnoj antici, a
barem tri sakralna objekta (meu njima i kasnija katedrala) preivjela su razdoblje seobe i
ula u rani srednji vijek. Nin je zbog toga bio oito jedno od jaih kranskih sredita na
podruju kojim su vladali Hrvati, pa se moe pretpostaviti da je na elu njegove Crkve
stajao arhiprezbiter podloan zadarskom biskupu. Otpada, prema tome, mogunost da su
crkvenu organizaciju u Ninu uspostavili tek Franci, jer je ona zasigurno postojala i prije.
Pa ipak, Nin je oito bio sredite preko kojega su franaki misionari dolazili u Hrvatsku:
svjedoe to kako kultovi franakih svetaca, tako i imena sveenika i ostaci materijalne
kulture. Prisjetimo li se djelatnosti biskupa Donata i gradnje crkve Sv. Trojice, uloga
zadarske biskupije u snaenju franakih utjecaja ini se da dobiva na znaenju.
U prilog tome moglo bi govoriti i podizanje crkve Sv. Krevana, akvilejskog sveca,
krajem 9. ili na poetku 10. stoljea, u vrijeme kada se franaki politiki utjecaj u Zadru
nije mogao osjeati, te s time u vezi vrlo rana pojava patronata nad crkvama. Nasljednici
zadarskog priora Andrije odluivali su 986. g. o obnavljanju i ponovnom darivanju
samostana Sv. Krevana, to ga je (ili samo njegovu crkvu) podigao prior i tako stekao
patronatsko pravo nad njim. Patronat je institucija to su je uveli Franci, a koju je Rim
prihvatio za podruje srednje Italije u vrijeme Karla Velikog. Ako je u ovom sluaju rije
istoj pojavi, to bi dodatno potvrivalo franake utjecaje u Zadru u 9. st.
Nin je bio bez sumnje najvanije crkveno sredite na hrvatskom prostoru, ak i kada su
nastali vani centri poput crkve Sv. Marije u Biskupiji. Zbog toga je izbor Nina kao
biskupskog sjedita bio sasvim logian.
Prvi trag osnivanju biskupije nalazi se u pismu pape Nikole I. (izmeu 858. i 867.).
Zapravo, biskupija se ne spominje izrijekom, nego se govori tome kako se mimo
papinog doputenja ne smije osnovati Crkva, tj. zajednica katolika. ii istie da je ovaj
prigovor nedovoljno jasan, a da bi posluio kao dokaz osnivanju biskupije, ali se ipak ini
da se ne moe drugaije protumaiti nego kao prijekor upuen ninskom sveenstvu koje
je pokualo uspostaviti biskupiju.
Okolnosti u kojima dolazi do organiziranja ninske biskupije prilino su jasne. Izmeu
carigradskog patrijarha (Focija) i pape (Nikole I.) po prvi puta dolazi do ozbiljnog
sukoba, zasnovanog i na teolokoj osnovi. Crkva u Hrvatskoj slijedi zapadne obrede, dok
se dalmatinsko sveenstvo priklanja Carigradu. U takvim prilikama hrvatskom knezu nije
bilo mogue (a moda nije to ni elio) u svoju kneevinu i dalje ostaviti pod
jurisdikcijom istone Crkve. Kako se i Zadar naao na Focijevoj strani, pukle su veze
izmeu dalmatinske metropole i Nina, glavnog sredita zapadne Crkve. Trpimir (ili
Domagoj) je trebao odluiti podvrgavanju Crkve u Hrvata nekoj vioj jurisdikciji, pri
emu je mogao birati izmeu pape i akvilejskog patrijarha.
Poloaj papa u to vrijeme nije bio naroito povoljan. Papinstvo je nekoliko desetljea (od
tzv. Constitutio Romana 824. g.) bilo u ovisnosti carevima, i tek je Nikola I. poveo
neto agresivniju politiku. Focijeva je shizma takoer nanijela u poetku tete papi, a
veliki je udarac bilo i pokrtavanje Bugara, pri emu je upravo Nikola I. svojom loom
politikom (kao i Hadrijan II) doprinio preputanju Bugara Bizantu. Istovremeno je
zapoela i Moravska misija Konstantina i Metoda, te se inilo da je papinstvo u defanzivi
pred carigradskim patrijarhom.
Ipak, izbor akvilejskog patrijarha kao metropolite hrvatske Crkve doveo bi Hrvate u veu
ovisnost Italskom kraljevstvu. Kako su i Trpimir i Domagoj teili osamostaljivanju od
franakog vrhovnitva (ovaj potonji mu se suprotstavio ak i orujem), to je vezanje uz
patrijarha bilo oito nepovoljnije rjeenje. ini se, zapravo, da je ninsko sveenstvo
samoinicijativno odluilo osnovati biskupiju (to se vidi iz papina pisma), dok ulozi
hrvatskog vladara moemo samo nagaati. Ninski je biskup napokon ipak postao papin
sufragan, vjerojatno izravno podreen Rimu, onako kako je to dokazivao Barada. Nikola
I. nije bio zadovoljan nainom na koji je uspostavljanje biskupije obavljeno, ali je bio
spreman prihvatiti novonastalo stanje, jer su mu pozicije na Balkanu i meu Slavenima
openito bile ozbiljno ugroene. irenje bizantskog utjecaja na Hrvatsku tako je
sprijeeno, a Hrvatska je po prvi puta dobila svoju crkvenu hijerarhiju, odvojenu od
dalmatinskih gradova.
Mogue je da je tada i hrvatski vladar oduzeo splitskoj Crkvi posjed Sv. Jurja na Putalju,
te ga predao ninskom biskupu, zbog ega e kasnije doi do spora. To je tim prije
mogue, to Domagoj, koji nije bio Trpimirovi, nije morao imati posebnih obzira prema
odredbama svog predasnika.
Problem ninske biskupije pojavio se ponovo u vrijeme biskupa Teodozija, kada je smru
patrijarha Focija (886) omoguen prekid shizme. Pred Branimirom je iskrsnuo problem
ne samo politike, nego i crkvene odvojenosti dalmatinskih gradova od njegove drave, a
da za to sada vie nije bilo razloga. Zbog toga je potpuno razumljivo da je Teodozije
dalmatinskih Romana, bizantskih podanika. Kako car nije nita poduzeo, donjopanonski
je knez zapoeo ustanak u proljee 819. godine. Da je dotada priznavao franaku vlast
vidimo po tome to franaki anali izrijekom govore pobuni (carmula), a ne ratu
(bellum).
Prvi vojni pohod nije imao nikakva uspjeha, jer je Kadolah, vojskovoa italske vojske,
podlegao groznici jo na samoj furlanskoj granici, a bavarska se vojska kretala sporo i
oito nezainteresirano. Obnovljeni pregovori nisu urodili uspjehom, jer su se oba
poslanstva (Ljudevitovo u Aachen i carevo u Sisak) vratila neobavljena posla. Borbe su
se rasplamsale, a donjopanonskom su se knezu pridruili Kranjci, Karantanci i Timoani.
Pomo mu je pruio i gradeki patrijarh Fortunat, aljui mu zidare koji e utvrditi
njegove gradove. Mogui odjeci ustanka osjetili su se i blizu Salzburga. Gentilni savez
kneza Ljudevita podsjea Wolframa na zaetke Velike Moravske. Sisak je u trenutku
kada su se borbe vodile od Drave u Sloveniji do sredita Hrvatske, bio potencijalno
sredite velike slavenske drave.
Ljudevitov poraz u Karantaniji u kasno ljeto 819. godine slijedila je njegova pobjeda nad
Bornom nedaleko Siska. Krhkost tadanjih protodravnih tvorevina otkrivaju esta
otpadanja od saveza: Ljudevita je prije bitke napustio njegov tast Dragomu, a protiv
Borne su se tijekom same borbe okrenuli njegovi Gaani. vrstu jezgru vojske, na koju
su se jedinu s pouzdanjem mogli osloniti knezovi, inili su pripadnici njihove osobne
druine, u franakim analima ueno nazvani pretorijancima.
Nakon neuspjelog Ljudevitova prodora u Hrvatsku, Borna je ipak odustao od novih
navalnih akcija, emu je osobno izvijestio cara u Aachenu poetkom 820. godine.
Franci su tada poslali tri nove vojske (prvu iz Furlanije, drugu iz Karantanije uz Dravu i
treu preko Panonije, vjerojatno starom rimskom cestom Vindobona - Scarabantia Savaria). Tim je pohodom Karantanija ponovo vraena pod franaku vlast, ali su pred
utvrenim i movarama opkoljenim Siskom Franci bili nemoni, te su se vratili
neobavljena posla. Slijedee godine upuene su ponovo tri vojske, ali je njihov uspjeh bio
jednak onome prethodnoga pohoda. U meuvremenu je otkrivena suradnja Fortunata s
Ljudevitom, pa se nekada Francima vjerni patrijarh morao spaavati bijegom u Zadar.
Iste je godine umro Borna, a naslijedio ga je, nakon izbora naroda i potvrde cara, njegov
neak Ladislav.
Rat je napokon okonan 822. godine, kada je na Sisak krenula nova franaka vojska pod
zapovjednitvom Kadolahova nasljednika Balderika. Vjerojatno su Franci bili
snabdjeveni opsadnim spravama, a Ljudevitova kneevina iscrpljena stalnim
pustoenjima. Knez je procijenio da je otpor ovoga puta uzaludan, te je napustio Sisak,
pobjegavi Srbima koji su drali dio rimske Dalmacije izvan domaaja franake vlasti.
Zavladavi njihovom zemljom (vjerojatno je rije sjeveroistonoj Bosni) nakon
ubojstva srpskoga kneza, pokuao je bezuspjeno obnoviti pregovore s Ludovikom.
Napokon se neoekivano sklonio u Hrvatsku, kod Borninog roaka Ljudemisla, koji ga je
823. godine smaknuo. Od Ljudevitova saveza nije ostalo nita. Njegova propast imala je i
dalekosenije posljedice, jer je oslabila Italiju i Furlaniju u odnosu na Bavarsku, te
otvorila put Bugarima u slavonsko meurjeje.
Bez dostatnih pisanih izvora i sa sasvim nedovoljnim arheolokim podacima teko je,
zapravo nemogue usporediti vanost Siska i Zagreba na izmaku 11. stoljea. ini se
ipak, da je naselje sjeverno od Save svojim gospodarskim razvojem tada ve premailo
nekadanje donjopanonsko sredite. To je morao biti jedan od razloga zbog kojih se
Ladislav odluio upravo u Zagrebu osnovati biskupiju. Kako osnivanje biskupija u malim
i nevanim mjestima nije bilo ni doputeno, ni uobiajno, to ve i sam izbor Zagreba kao
episkopalnog sredita govori njegovoj razmjernoj razvijenosti u prilikama kakve su
vladale na junopanonskom prostoru u vrijeme dolaska Arpadovia na hrvatsko
prijestolje.
Drugi je razlog izboru Zagreba mogla biti njegova vezanost za prekodravske maarske
krajeve, za razliku od Siska koji je bio, kako smo ve istakli, vezan uz svoje hrvatsko
zalee. U svakom sluaju, izrastanje Zagreba u svjetovno i crkveno sredite Slavonije
krajem 11. stoljea imalo je svoje duboke korijene u ranijem razdoblju, kojemu zasada
tako malo znamo.
Detaljna obrada ovog razdoblja iziskivala bi svakako cjelovitu monografiju, jer izuzetno
kompleksna problematika zadire ne samo u povijest itavog niza europskih zemalja i
politikih inilaca, ve i u druge struke, prije svega arheologiju i povijest umjetnosti (to,
uostalom, dokazuju dvije knjige S. Gunjae, u cjelosti posveene pojedinim problemima
ovog razdoblja: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji III, Zagreb 1975. i IV,
Zagreb 1978.) Osim toga, ni drutvena povijest ovog razdoblja nije nam dovoljno
poznata, a upravo je ona kljuna za razumijevanje zbivanja u ovom prijelomnom
vremenu. Dakako, najvea tekoa lei u vrednovanju pojedinih izvora, problemu to ni
do danas nije rijeen na zadovoljavajui nain. Zbog toga je svaki pristup ovoj
problematici nuno autorski u smislu da povjesniar mora ponuditi njemu prihvatljivo
vienje, u kojemu je i neizbjena, ponekad i prevelika doza imaginacije i pretpostavki.
Odluio sam se za taj, moda nezahvalan posao, u elji da pruim takvo vlastito vienje
jednog vanog razdoblja, ali i da pokuam afirmirati neke prijedloge drugih autora to su,
usuujem se rei nezaslueno, zanemareni u naoj historiografiji.
M. Barada, Dinastiko pitanje u Hrvatskoj XI stoljea, Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku L, Split 1928-1929, 157-199. Od pregleda razdoblja Zvonimirove vladavine
treba spomenuti F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, 556590; N. Klai, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1971. 381-394, 486489; M. Zekan, Zvonimirovo doba - politika i kulturna povijest, u: Kralj Zvonimir dokumenti i spomenici. Zagreb 1990, 9-44. Najnovije tumaenje N. Klai nainu
dolaska Zvonimira na vlast mora se odbaciti kao znanstveno neutemeljeno (N. Klai,
Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990, 119-120).
1 ii, Povijest, 563, nagaa da je Zvonimir bio rodom iz okolice Biograda, jer tamo ima
posjede to ih poklanja magistru estaku. ii, ini se, ne vodi rauna tome da je
vladar mogao raspolagati svojim privatnim posjedom, ali i kraljevskim dobrom, te se iz
podataka darivanju zemlje ne moe zakljuivati Zvonimirovu porijeklu.
Raskid s Trpimiroviima
Da se Zvonimir doista nije oslanjao na tradiciju Trpimirovia i njihov veliki ugled,
pokazuje nam njegovo lako odricanje od obiteljskog mauzoleja sruene dinastije. Dvije
godine po stjecanju krune, vratio je splitskoj nadbiskupiji crkve Sv. Stjepana i Sv. Marije
u kojima su sahranjeni najugledniji njegovi prethodnici na prijestolju. Crkve je, prema
rijeima Tome Arhiakona, podigla kraljica Jelena, a bile su svojedobno predane
benediktincima koji su vodili brigu pokojnim Trpimiroviima. Vraanjem crkve
splitskom nadbiskupu, Zvonimir je jasno stavio do znanja da mu je cilj stvoriti novu
dinastiju, oslanjajui se pri tom na Crkvu i njenog glavnog predstavnika u kraljevstvu,
splitskog nadbiskupa Lovru.
Slino je postupio i s krunama svojih prethodnika, poklonivi ih papi, zajedno s ostalim
inventarom vranskoga samostana. Krune su mogle biti samo one Drislava i njegovih
nasljednika, te je novi vladar i na taj nain pokazao da prekida sve veze s
Trpimiroviima. Povrh toga, i u ispravama se samo jednom poziva na svoje vladarske
pretke (... donationum ac confirmationum progenitorum meorum...), a kako je rije
gotovo sigurno preradbi iz 14. st, to i taj jedini primjer povezivanja Zvonimira s
Trpimiroviima nije valjan.
dojam da je Stjepan II. sporedni sudionik dogoaja, a da su biskupi doli pred Lovru koji
sudi u sasvim svjetovnom poslu.
Pratnja Stjepana II. u biti se svodi na primorskog i dridskog upana (koji, izgleda, nije
stajao na elu upanije, nego je upravljao vladarskim imanjem), te na biveg hrvatskog
biskupa Grgura. Ovaj je postao biskupom moda ve u vrijeme Kreimira IV, a posljednji
se put spominje kao biskup 1084/85. u vezi s Lovrinim darivanjem samostana Sv.
Stjepana pod Borovima. Njegova pojava, uz izostanak stvarnog hrvatskog biskupa u
Stjepanonoj pratnji, govori takoer raskolu u dravi.
Jednom detronizirana dinastija nije mogla okupiti oko sebe itavo kraljevstvo, tim vie
to ni Stjepan, s obzirom na njegov samotniki ivot, nije imao nasljednika koji bi
osigurao toliko prieljkivani kontinuitet vlasti.
U takvim su se prilikama nuno javili i drugi pretendenti na Zvonimirovo prijestolje. Ne
znamo to je bilo s njegovom kerkom Klaudijom, koju je udao za jednog pripadnika
plemena Lapana, darovavi mu Karin, jer se njen mu Viniha ne javlja u borbama u koje
se uplelo itavo kraljevstvo. Pleme je Lapana svakako zauzimalo dio onoga podruja na
kojemu Stjepanovoj vlasti nema traga.
Pretendenti na prijestolje Slavac
U kontekstu unutranjih borbi u kraljevstvu valja promatrati i pojavu kralja Slavca.
Dosadanji pokuaji historiografije da se ovog spornog vladara prikae bilo kao kralja
Hrvatske, bilo kao neretvanskog vladara, nisu imali pravog uspjeha. Kronoloki je
problem ispravno rijeio M. Barada, smjestivi Slavca u posljednje desetljee 11.
stoljea, dakle u vrijeme nakon Zvonimirove, a moda i nakon Stjepanove smrti, no
propustio je svrstati ga meu hrvatske vladare, smatrajui ga vladarom neretvanske
drave. Problem je ispravno rijeio tek S. Gunjaca, ali njegov prijedlog nije naiao na
odaziv.
Slavac je bio brat Rusina, upana primorske upanije, prema tome iz uglednog roda.
Njegov neak, a Rusinov sin Petar nosio je nadimak Slaven, te je oito ivio u romanskoj
sredini, po svoj prilici u Splitu, kako je to pretpostavio Skok. To je dodatni dokaz da
Rusin nije bio vladar neretvanske kneevine, te shodno tome ni Slavac nije mogao biti
njegov nasljednik na neretvanskom prijestolju. Kralja Slavca bismo mogli povezati s
onim banom Slavcem spomenutim u pripisu Supetarskom kartularu, u kojemu se donosi
popis hrvatskih banova.
Po svoj prilici Slavac nije bio okrunjeni kralj. To moemo zakljuiti po tome to se u
kartularu spominje bez preciziranja titule (ne kae se ega je bio kralj), pri emu se stjee
dojam manjkavosti njegova naslova, a time i vlasti. Nadalje, u biljeci iz 1176. g., u kojoj
je rije njegovom potvrivanju Rusinova darovanja, uope se ne spominje kraljevska
titula, ve se samo kae Slauizo auunculus eiusdem Petri Slaui. Kako je sveenik Ivan,
prokurator samostana Sv. Petra, imao u rukama Slavevu izvornu potvrdnicu, on bi
svakako naveo Slavca kao kralja, da je to u ispravi doista pisalo. Slavac se, meutim, nije
potpisao kao kralj, iako su ga u njegovom okruenju takovim smatrali. Pa i u zabiljeci
sporu Slavca s Ljubomirom, uz Slavevo se ime ne navodi redovito titula, to, zajedno s
injenicom da se kralj spori s Ljubomirom (koji se ne spominje kao tepica, te ne znamo,
radi li se istoj osobi), a presuuje mu ban, stvara ne ba dojmljivu sliku vladareva
ugleda.
Razlog to se Slavac nije okrunio lei vrlo vjerojatno u tome da mu nije polo za rukom
domoi se Zvonimirove krune to se, moemo biti gotovo sigurni, nalazila u rukama
nadbiskupa Lovre, koji je jedini, u odsutnosti papinskog legata, mogao okruniti Stjepana
II. Slavac je ipak imao nemali broj pristaa, jer su se u njegovoj pratnji nalazili ban Petar
(Stjepan uza se nema bana) i Budimir tepica.
Teko je, dakako, odrediti gdje se prostirala vlast kralja Slavca. Iz podatka njegovom
dolasku u Poljica stjee se dojam da se radilo prije izuzetnom dogoaju, no redovitoj
pojavi. Slavac je, dakle, vladao Poljicima, ali mu je sjedite bilo negdje drugdje. Vlast su
mu zacijelo priznavale neretvanske upanije, a preko imotske i hlijevanjske upanije
morao je ostvarivati vezu sa sredinjim dijelom Hrvatske.
Kao to ne znamo kada je svrila vladavina Stjepana II, ne znamo to ni za Slavca. Ako
pretpostavimo, s izvjesnim opravdanjem, da je kralj Petar, koji je poginuo na Gvozdu,
nekadanji Slavev ban Petar, tada bismo mogli odrediti kraj Slaveve i poetak Petrove
vladavine prije 1097. g., moda ve u 1093. g., kako je to predlagao Sii.
Pretendenti na prijestolje Petar
U okolici Knina, stvarnom sreditu drave, zavladao je (vjerojatno nakon Slaveve smrti)
Petar, proglasivi se za kralja. Njegovo je porijeklo nepoznato, ali ne bismo trebali olako
odbaciti podatke iz Supetarskog kartulara po kojima je u vrijeme kralja Zvonimira, a
potom i za kralja Slavca, banom bio neki Petar, moda iz roda Snaia. Nije bez osnova
ni iieva kombinacija, da je rije Slavevom sinovcu Petru Slavenu. Mogue je da se
on, po uzoru na samog Zvonimira (a moda i Slavca), pokuao s banske uzdii na
kraljevsku ast, ali nije raspolagao s dovoljno snage da okupi vei broj pristaa. Slino
Slavcu, ni on se zacijelo nije dokopao krune to je u meuvremenu bila i dalje po svoj
prilici u Splitu.
Otpadanje dalmatinskih gradova od hrvatske krune
Rasulu je drave pridonosila i emancipacija dalmatinskih gradova, iji e graani, ako je
vjerovati splitskom anonimu iz 14. stoljea, na vlastiti poticaj potraiti pomo ugarskog
kralja Ladislava, pri emu e nai podrku i u dijelu hrvatskog plemstva u Liki koja nije
bila obuhvaena vladavinom bilo kojeg od pretendenata.
Tome je prethodila obnova bizantske vlasti nad Dalmacijom poetkom devedesetih
godina. U ime cara Aleksija, koji je na svaki nain htio zaustaviti Ladislava u pokuaju
da osim Hrvatske osvoji i priobalne gradove, u Dalmaciju se 1091. g. otputio carski
sevast Gotfrid de Melfi, sin onog kneza Amika koji je zarobio hrvatskog kralja. Na
istonoj jadranskoj obali proboravio je dvije godine (1092 - 1093.), ali su se uspjesi
njegove misije osjeali i kasnije, pa je tako Zadar jo i 1095., kada se u njemu odravao
sinod, priznavao carsku vlast.
Formalno se to stanje nije promijenilo ni 1097. godine, kada su Trogir i Split, a moda i
ostali gradovi, priznavali vrhovnitvo Venecije. Iskoristivi nesigurnost to je zavladala u
Dalmaciji pred dolaskom panonskog kralja Kolomana u Hrvatsku, dud Vital Michieli
uputio je svoje poslanike na istono-jadransku obalu, da ponude zatitu u zamjenu za
priznavanje vlasti Venecije i pruanje vojne pomoi u sluaju rata. Dud je pred
Dalmatincima nastupio s titulom carskog protosevasta i duda Venecije, Dalmacije i
U Barski je rodoslov ukljuen i tekst Trebinjskog rodoslova, nastalog moda u 10. st., za
koji se smije barem pretpostaviti da je takoer bio pisan slavenskim jezikom. Od ostalih
predloaka, na temelju kojih su nastali neki drugi dijelovi Rodoslova, kao potencijalno
slavenske mogli bismo oznaiti legendu Radoslavu, koja je po miljenju Moina bila
knjievno obraena ve prije uklapanja u Rodoslov.
Prema tome, pretpostavljena bogata slavenska podloga Barskog rodoslova upuuje na
razvijenu slavensku knjievnost u Duklji i eventualno Travunji, iji poeci seu u 9.
stoljee.
Liber Methodius. berlegungen zur kyrillo-methodianischen Tradition beim Priester
von Dioclea, Mitteilungen des Bulgarischen Forschungsinstitutes in sterreich
l/VHI/1986, 157-172. On se odluno protivi tvrdnji postojanju slavenske
irilometodske batine u Duklji, te ograniava postojanje glagoljice samo na
sjevernojadranski prostor. U skladu s time, dokazuje da su izvori iz kojih je barski
sveenik crpio svoje podatke Konstantinu latinske tradicije, a ne slavenske. Takoer
dri i podatak knjizi zvanoj Methodius sveenikovom izmiljotinom. Iako je bez
sumnje uvjerljivo dokazao latinsko porijeklo Dukljaninovih izvora, ne mogu se sloiti,
zbog ovdje iznesenih argumenata, s njegovom tvrdnjom nepostojanju glagoljice i
slavenske knjievnosti u Gornjoj Dalmaciji i njenom zaleu. Osim toga, ni Steindorff nije
mogao sa sigurnou u potpunosti odbaciti i slavenske predloke Konstatinova i
Metodova ivotopisa, pa ni ja ne odustajem od tvrdnje da je Dukljanin svoje djelo gradio
i na slavenskim izvorima, usmenim i pismenim (zbog ega prenosim tekst ovog priloga u
onom obliku u kojemu je prvotno bio objavljen). Svakako, zahvaljujui Steindorffu,
latinska je komponenta Dukljaninove literature dobila na vanosti.
Dakako, osnovni bi prigovor ovoj tezi mogao initi nedostatak sauvanih glagoljskih
spomenika. injenica je da nam danas nije poznat nijedan glagoljski kameni natpis s tog
podruja, iako glagoljska slova u inae irilikom Humakom natpisu doputaju
mogunost postojanja glagoljske epigrafije barem u Zahumlju. Potvrde koje nam valja
nai, meutim, u daleko se veoj mjeri nalaze u sauvanim glagoljskim i irilikim
rukopisima.
Tako su npr. Mihanoviev i Grkoviev fragment Apostola izravna svjedoanstva
upotrebe glagoljice u prijelaznoj zoni izmeu oble (makedonske) i uglate (hrvatske)
glagoljske grafije (Zeta, Duklja, Hum). Svoju glagoljsku podlogu otkriva nam i
Miroslavljevo evanelje dosljednom upotrebom slova erv, koje nalazimo u
glagoljskim rukopisima, ali ne i u irilskim rake redakcije (Vukanovo evanelje). Na
istu glagoljsku tradiciju Miroslavljeva evanelja upuuje i Dimitrije Bogdanovi, dok
Slavko Vukomanovi upozorava na glagoljske predloke irilskih rukopisa ak i u Srbiji,
to se ponovo moe objasniti njihovom transmisijom iz humsko-dukljanskog kruga.
Napokon, ustanovljeno je da popovi glagoljai u Dubrovniku 14. stoljea svoju djelatnost
temelje i na znatno starijim vezama glagoljice i irilice na humsko-dukljanskobosanskom podruju. Presudnim dokazom u prilog toj tvrdnji smatram najnoviju analizu
Kijevskih i Sinajskih listia, to ju je izvrila Marija Panteli. Paleografskom i
sadrajnom analizom dola je do znaajnih rezultata, od kojih spominjem samo neke, za
ovaj rad najvanije: a) sadrajno (istoni i zapadni utjecaji u liturgiji) i paleografski oba
se fragmenta uklapaju u produkciju ovog podruja, ije odraze nalazimo i u kasnijim
bosanskim glagoljskim i irilskim rukopisima, b) pripisi Kijevskim listiima i Sinajskom
b) Umjetniki krug
Arhitektura je ovog podruja, kao to je ve dovoljno poznato u literaturi, rezultirala u
gradnji sakralnih objekata predromanike zasebnom skupinom uglavnom jednobrodnih
crkava s kupolom, iji je najsjeverniji primjer Sv. Mihovil nad Dolom na Brau.
Najnoviji je prijedlog za tumaenje geneze ovog tipa gradnje iznio Igor Fiskovi,
polazei od rezultata prouavanja adaptacije kasnoantike memorije na Majsanu.
Sredinji poloaj Majsana, koji je bio ne samo memorija, nego i cilj hodoasnika kroz sav
srednji vijek, na vanom morskom putu i razmei istonojadranskih zona, omoguio je
irenje tamo zacrtanog graevno-prostornog sustava na junodalmatinsko podruje, ali i
srednjo-dalmatinske otoke. Geneza se ovog tipa gradnje, dakle, moe izvesti iz
starokranske arhitekture, koja kontinuira u lognitudinalnom prostoru, i bizantskog
utjecaja koji se oituje u centralnoj koncepciji, odnosno kupoli, mada ona ima vie
simbolino znaenje, no to je neophodan element konstrukcije.
Skulptura, koja prati arhitekturu, u svojoj se ranijoj fazi u velikoj mjeri podudara sa
srednjodalmatinskom, da bi se u kasnijim slojevima pojavile razlike koje valja pripisati
razliitom razvoju i drukijim mogunostima obiju kulturnih zona. ini se da je
junodalmatinska skulptura bila izloena utjecaju jake radionice u Dubrovniku, koji je
pak s tuom kulturnom produkcijom ostvarivao dodire razliite od onih realiziranih u
Zadru ili Splitu. Preko junodalmatinske metropole prodirao je u unutranjost jai utjecaj
Bizanta nego kroz srednjodalmatinske gradove. ini se ipak da taj bizantski utjecaj valja
razlikovati od onoga to ga je ouvala ranokranska tradicija i to se zadrao u donekle
izmijenjenim oblicima u djelima raenim u domaoj tradiciji, npr. u Bosni. Vanija,
meutim, od vanjskih utjecaja u ovoj zoni, svakako je autohtonost rjeenja iznalaenih u
domaoj tradiciji, to je mogla povremeno oslabiti, ali nikada nije bila sasvim prekinuta.
Nema sumnje da i u arhitekturi, kao i u pisanoj rijei, osim bizantskih valja traiti i
zapadne utjecaje, iako se kategorije istono i zapadno diferenciraju u veoj mjeri tek
s pojavom romanike. Tragovi Zapada prisutni su i u rijetkim ostacima fresaka i
iluminacijama rukopisa. Umjetniki uzori veine minijatura Miroslavljeva evanelja
potjeu iz Apulije, a isto vrijedi i za neto mlae Hilandarsko evanelje. Moin je ak
ustvrdio da u osamdesetim godinama XII veka na zetsko-humskom terenu izbija mona
struja zapadnog minijatorskog stila.... Upravo Miroslavljevo evanelje doarava prave
osobine ovog kraja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada: ... istorijsko-umetnika analiza
spomenika razluila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, vizantijski i romaniki, uz
tragove razliitih istonjakih i zapadnjakih uticaja, i utvrdila postojanje nekoliko
heterogenih uzora kojima su se posluili minijatori rukopisa.
Zapadni je utjecaj jo jae doao do izraaja u zidnom slikarstvu, tako da je ono u svojim
rijetkim sauvanim primjercima, od kojih je najpoznatiji onaj u Stonu, dijelom nosilo
obiljeje ranoromanikog stila. Na drugim su freskama pak oitiji bizantski tragovi, pa su
freske dukljansko-humskog podruja u pravilu rezultat mijeanja istonih i zapadnih
stilova. slikarstvu se zalea, napose Bosne, u tim ranim fazama moe malo toga rei,
pa Kajmakovi, na temelju analogije s ostacima kamenog namjetaja (Blauj, Glamo),
moe samo pretpostaviti da se ono takoer izvodilo iz slikarstva srednjodalmatinskog,
dubrovakog i humsko-dukljanskog podruja. Nema sumnje da otkrie fresaka u
dubrovakoj katedrali namee potrebu za revalorizacijom upravo Dubrovnika kao
ovdje zapaziti ne samo prodiranje vitetva u crkvenu umjetnost, vidljivo kroz prevagu
vitekih vrijednosnih kriterija u psihi pisca sveenika, nego, po sebi razumljivo, i
postojanje vitekoga drutva u Duklji 12. stoljea.
Pop Dukljanin je pripadnik gradskog drutva, ali nema sumnje da socioekonomski sustav
Bara ne moemo usporeivati s onime Dubrovnika ili gradova srednje Dalmacije.
Njegovo uklapanje u zalee je intenzivnije, ne samo zbog istovjetnog politikog teritorija
to ih vee, nego i, ako nam je doputeno suditi na temelju Rodoslova, jedinstvenog
feudalnog mentaliteta i osjeaja pripadnosti kraljevstvu. Uzalud emo traiti neke
slinosti u odnosu Tome Arhidakona prema Hrvatima ili prema ugarsko-hrvatskom
vladaru i gledanjima Popa Dukljanina, iako obojica potjeu iz gradskog drutva i istog,
crkvenog stalea. Ne bih rekao da je pritom presudna vremenska razlika meu njima.
Barsko je drutvo vjerojatno u veoj mjeri dio feudalnoga svijeta no to je splitsko otuda i nepodudarnost razmiljanja.
Prijevod Kraljevstva Slavena nastaje po elji sveenika, ali i staraca i mladei Bara.
ini se da je najvei poticaj prevodiocu dala upravo ta posljednja skupina. Tko je ta
mlade to voli ne samo sluati ratu ve i sudjelovati u njemu? Pod tim su terminom na
Zapadu toga doba bili poznati upravo vitezovi, punoljetni plemii koji jo nisu mogli
preuzeti upravljanje imanjima, jer su im oevi bili na ivotu. Iako ih Dukljanin opisuje
vrlo oskudno, ipak u njegovim mladima moemo nazrijeti iste one znaajke koje su
pripisivane zapadnim vitezovima: ljubav prema ratu i priama junakim djelima.
Napokon, i sam karakter djela u kojem se esto stereotipno ponavljaju nama dosadni
opisi bitaka, odgovara sasvim duhu chansons de geste (dovoljno je prisjetiti se Pjesme
Rolandu). Kako su i one zapisivane kao predloci za deklamiranje, a ne za itanje, ne
bismo li smjeli pomisliti da je slinu funkciju imalo i Dukljaninovo djelo, to vie to on i
sam u uvodu posveuje veu panju sluanju nego itanju? Ne bi li se, karakterom djela,
namijenjenom razonodi, mogla objasniti za historiografsku djelo udna injenica, da se
nigdje, pa ni uz stvarne historijske dogaaje, ne spominje nijedna godina? Vrijeme
ionako nije bila odluujua kategorija vitekoga doba. Spominjanje godina vjerojatno bi
samo suvino optereivalo i deklamatore i sluae. Nisu li tek humanisti, pripadnici
gradskih drutava - dovoljno udaljeni od viteke kulture - shvatili djelo kao
historiografsku i time opteretili suvinom i krivom kritinou i na odnos prema njemu?
Ljetopis oito ne pristaje uz sadraj i stil onoga to nam je Dukljanin ostavio, rodoslov je
neto bolja, ali takoer ne najsretnija oznaka. Moda bi ipak djelu najbolje odgovarao
naziv to mu ga je dao sam autor (ili prevodilac?): Kraljevstvo Slavena?
No, ako je prijevod nastao za potrebe barskoga drutva, slavenski je izvornik oito
sastavljen za potrebe zalea, iz ega se pak mora zakljuiti da je i ono poznavalo
drutvene klase slinih kulturnih potreba. Bilo bi pretenciozno tvrditi da su kraljevi,
njihovi upani i vitezovi znali itati, ali su svakako znali sluati, a oito je postojala i
potreba iznalaenja korijena dinastije to dublje u prolosti. Govorei odnosu drutva
prema prolosti i pisanju historiografskih djela, Bloch tvrdi: Meu bavljenjima, koja
su bila draga Srednjem vijeku, povijest je imala dovoljno veliku ulogu, da nam, po svom
nejednako bujnom razvoju, poslui kao barometar opeg kulturnog razvoja. Pridodamo
li injenici da je na dukljanskom dvoru postojala potreba za obraanjem povijesti, sav
onaj izravno ili neizravno sauvani fond pismene i usmene knjievnosti, ne moemo
Oko Splita veina se serva spominje na hrvatskom tlu, ali redovito na posjedima splitske
Crkve. Supetarski kartular pokazuje kako Petar Crni pretvara slobodne seljake u serve za
potrebe jednog crkvenog imanja to je nastalo, dodue, izvan dalmatinskog politikog
podruja, ali je prenijelo nain organiziranja posjeda i na hrvatsko selo.
Slina je situacija i na dubrovakom podruju, gdje se, istina neto kasnije (1112. godine)
servi spominju meu stokom u darovnici suca Boleslava benediktincima na Lokrumu.
Prema tome, ne bismo mogli nazvati sluajnom injenicu da na stranicama Policoriona
uzalud traimo serve koji bi obraivali najvei veleposjed u Hrvatskoj (nakon, po svoj
prilici, kraljevskog). Biograd se sa svojom okolicom nalazio na hrvatskom zemljitu, na
kojemu su antiki preici bili neznatni, a do kojega su i utjecaji romanskog Zadra jedva
dopirali.
Literatura servima u Hrvatskoj je obimna, a prikazana je u N. Budak, Pregled literature,
5-34. Problematika je u najnovije vrijeme obraena u N. Budak, Servi ranoga srednjeg
vijeka, 255-268. Meu vanijim radovima valja spomenuti M. Barada, Starohrvatska
seoska zajednica, Zagreb 1957; B. Grafenauer, Zgodnjefevdalna drubena struktura
jugoslovenskih narodov in njen postanek, Zgodovin-ski asopis 14, 1960; M. M.
Fredenberg, mnogoznanosti ponjatija servus u Dalmatinskoj Horvatii X-XI w.,
Uenie zapiski Velikolukskogo gosudarstvenog instituta 20, 1962. Zasluga je Barade i
Grafenauera da su ukazali na dugostoljetnu pretvorbu antikih robova u srednjovjekovne
kmetove, dok je Freidenberg istakao vezanost ropstva uz antike gradove. Osim domae
literature, za shvaanje poloaja serva, pod ime su se podrazumijevale razliite
kategorije podlonika, vana je dakako i inozemna. I u ovom je sluaju znatnu ulogu
odigrao Mare Bloch svojom knjigom srednjovjekovnom ropstvu (talijanski prijevod: La
servit nella societ medievale, Firenza 1975). Pitanju ropstva niz je radova posvetio
Charles Verlinden, a rezultate je uglavnom prikupio u knjizi L'esclavage dans l'Europe
medievale, t. I, Brgge 1955. Od najnovije literature valja uputiti na lanak HansWernera Goetza, Serfdom and the beginnings of a seigneurial System in th
Carolingian period: a survey of th vidence, Early Medieval Europe 1993 2(1), 29-51,
gdje je navedena i sva vanija literatura.
Antiki utjecaji na drutvenu strukturu
Robove kao obraivae zemlje susreemo gotovo iskljuivo na zemljinim posjedima
gradova, ili pak na bivem ageru naputene Salone. Oni su, kao preitak procesa pasivne
negacije antike, bili strani drutvu slavenskih doseljenika, kojima je na njihovim,
vjerojatno malim zemljinim posjedima, bilo ionako previe radne snage. Okupljajui
rascjepkane parcele obradive zemlje i vinograda u jedinstvenu gospodarsku cjelinu, Petar
Crni je u okolici Splita razbio stoljeima nasljeivanu drutvenu strukturu. Zasigurno nije
bio jedini koji je tako postupao, iako drugim slinim posjedima, primjerice onima
splitske Crkve, znamo razmjerno malo.
Najstarije vijesti servima susreemo u Trpimirovoj darovnici. Njome Trpimir potvruje
splitskoj Crkvi posjede u Laanima i Tugarima cum servis et ancillis Stepus, Sagoleo,
Chortino. Daruje joj i crkvu Sv. Jurja na Putalju sa svim njenim posjedima, servima i
ancilama. Prijepisu isprave dodan je krai tekst s imenima serva u Mosoru: Haec sunt
nomina seruorum de Masaro pertinentes eos in saneta maire ecclesia beati Domnii.
Scitote nomina eorum. Sunt inprimis: Carento, Postellio, Nasezaii, Damaiai, Ybena,
Trubuza. Istis cum suas feminas. Ceteri vero septem, quorum nomina sunt: Liutamiro,
Strehemilo, Nedamustlo, Tesina, Liuteciai, Ceustizo.
Ovaj je dodatak u mnogoemu zanimljiv i vjerujem da mu se nije posveivalo dovoljno
panje prilikom ocjenjivanja autentinosti same isprave. Da nije pripisan u vrijeme
sastavljanja isprave, govori injenica da se nijedno ime to se u njemu javlja ne poklapa s
imenima trojice serva u tekstu same darovnice. Pa ipak, u njegovu starost ne moemo
posumnjati: sva imena to se u njemu navode narodna su, to znai da pokrtavanje na
podruju Mosora u vrijeme popisivanja ovih serva jo nije uzelo maha. Kako su u 11.
stoljeu kranska imena ve uklopljena u hrvatski antroponimiki sistem, moemo s
velikom vjerojatnou konstatirati da taj pripis treba datirati ranijim razdobljem.
Mogue je pretpostaviti da su tekstovi Trpimirova darivanja (ali ne u obliku darovnice) i
popisa serva u vlasnitvu Crkve bili zapisani u ovom slijedu u izgubljenom montaneju.
Prilikom sastavljanja darovnice u obliku u kojemu je do nas dola, sastavlja je po smislu
povezao oba teksta, ali potonjeg nije znao ili nije mogao ukljuiti u tekst novosastavljene
darovnice, pa ga je dopisao pri kraju. Neki kasniji prepisivai nisu popis serva smatrali
sastavnim dijelom darovnice, pa ga niti ne nalazimo u svim prijepisima.
Iz naina na koji su servi popisani u darovnici i njezinu pripisu mogli bismo zakljuiti da
su oni poklanjani zasebno, a ne uz odreene zemljine estice, te da, prema tome, nisu
bili vezani uz zemlju, nego uz osobu vlasnika. To su, dakako, samo nagaanja, ali se ona
uklapaju u rezultate do kojih je u navedenom radu doao Bloch za francusko podruje.
Obiteljske strukture serva
U prilog tome govori i struktura obitelji serva navedenih u popisu. Njih est bilo je
oenjeno, dok su ostala sedmorica (zapravo estorica) bili samci. Da su servi bili trajno
vezani uz zemlju, bilo bi gotovo nezamislivo da ih tako malen broj ima obitelj. Stoga se
moe pretpostaviti da su nabavljani kupnjom ili nekako drugaije i naseljavani na
vlastelinstvu pridvornog tipa, odnosno na zemljinim parcelama uz koje nisu bili osobno
vezani.
Slobodni seljaci i kmetovi
Slavensko je stanovnitvo donijelo sa sobom i svoju drutvenu organizaciju U kojoj nije
bilo mjesta servima, osim moda kao ratnim zarobljenicima koji su prodavani za otkup,
poklanjani ili nakon nekog vremena otputani.
Zemlju su veinom obraivali slobodni seljaci unutar seoske opine, i vjerojatno je tek
11. stoljee vrijeme kada se stvaraju novi oblici odnosa u agraru. tome nam takoer
govori Policorion. Petar Kreimir poklanja samostanu zemlje U Kratanima, to ih
doivotno obrauju u korist samostana etvorica seljaka. Takoer poklanja i zemlju u
Siovi, to je obrauje jedan seljak. Ni u jednom se sluaju ne kae da kralj poklanja i
dotine seljake, koji bi u tom sluaju bili servi. On samo daje zemlju, koje je obraivanje
privremeno osigurano. Ne znamo je su li djeca ovih seljaka nasljeivala obvezu oeva.
Ne znamo niti je su li imali neku vlastitu zemlju pored ove to su je obraivali za kralja,
odnosno samostan. Ne znamo, napokon, niti kakav je bio njihov pravni poloaj: je su li
slobodni ili nisu? Jasno je samo to da im je sloboda na odreen nain ipak bila
gotovine, makar razdijeljena na nekoliko desetljea, nije bila beznaajna u vrijeme kada
su se ljudi prodavali i za malo hrane.
Zanimljivo tumaenje pojavi velikog broja romanata (novaca bizantskog cara Romana
III.) na hrvatskom prostoru (pogotovo u zadarskoj regiji), dao je N. Jaki. Veliki
nesrazmjer u broju otkrivenih romanata prema inae mnogo rjeim poznatim primjercima
novca drugih vladara pokuao je objasniti bogatim poklonima to ih je Roman III. dao
arhontu i toparhu Dobronji, odnosno ludarskom prokonzulu Grguru (ako je rije istoj
osobi). Taj je novac dao poticaj iMMtlevinskoj djelatnosti u Zadru, a moda bismo ga
mogli dovesti u vezu i s intenzivnijom upotrebom novca na biogradskom podruju.
Kada se plaalo u naturi, inilo se to redovito stokom. ini se da su se njome plaale
manje parcele, jer se kao naknada esto davao jedan konj, ija je vrijednost bila oko 8
solida. Parcele to su plaane gotovim novcem dosizale su cijenu i od 55 solida.
Prema svemu bi se moglo zakljuiti da je upotreba novca ve uhvatila vrsta korijena u
sredinjim hrvatskim oblastima. No, ponovo valja biti oprezan. Na to nas opominje
biljeka nekom Kernicu, koji je, zaredivi se, dao samostanu svoju crkvu u Miranima,
zajedno sa zemljom. Uinio je to zato to je opat iskupio njegovu sestru iz suanjstva u
koje je bila odvedena extra nostram provinciam. Kernic je, kao patron crkve, oito
pripadao vladajuem sloju, ali ipak nije imao dovoljno novaca, a da iskupi svoju sestru.
Ova pozajmica od opata upuuje na zakljuak da je gotovim novcem, barem u veim
koliinama, ponajprije raspolagala Crkva.
Razlike u regionalnom razvoju
Usporedba biogradskog i poljikog podruja, temeljena na podacima dva kartulara,
govori znatnim razliitostima dviju regija. Novac je bio u opticaju i u sredinjoj i u
junoj Hrvatskoj, ali se ini da je novana privreda jae zahvatila Biograd s okolicom.
Taj je kraj, po svemu sudei, bio i manje zahvaen propadanjem seljatva. To je i
razumljivo, uzme li se u obzir da je druga polovica 11. stoljea vrijeme najveeg uspona
Biograda, ija je gradska privreda djelovala i na okolicu, pri emu je svakako ulogu igrao
i sredinji poloaj u drutveno i privredno najvitalnijem dijelu srednjovjekovne Hrvatske.
Integracijski procesi u 11. stoljeu
U drugoj polovici 11. stoljea, hrvatske zemlje doivljavaju snaan integracijski proces,
to dolazi posebno do izraaja u vrijeme vladavine kralja Zvonimira. Zahvaljujui
rodbinskim vezama s Arpadoviima, kao i svojoj dobro promiljenoj politici oslonca na
papu, Zvonimiru je uspjelo nastaviti djelo svog prethodnika, Petra Kreimira, te uvrstiti
vlast hrvatske krune nad Dalmacijom, a vjerojatno i nad Slavonijom. Time je, bar za neko
vrijeme, ostvareno politiko jedinstvo hrvatskih zemalja.
Na ovome nas mjestu zanima u kojoj se mjeri to politiko jedinstvo oitovalo u
procesima drutvene integracije. Da li je sintagma hrvatska drutva primjerena 11.
stoljeu, ili je samo plod znanstvenikog domiljanja? U kojoj je mjeri drutvo u
hrvatskim zemljama bilo jedinstveno, odnosno koliko se razlikovalo od regije do regije?
U traenju odgovora na ta pitanja ne smijemo zaboraviti dosegnuti stupanj nae socijalne
historije, kada se radi ranom srednjovjekovlju.
sasvim nepoznat, u kojemu na jednome drutvenom polu bogati patricijski rod raspolae
s nekoliko kua, mnogo zemlje i stoke, novcem, luksuznim predmetima i ljudima, dok na
drugome potpuno obespravljeni servi bivaju popisivani meu stokom i poklanjani tako da
lanovi obitelji mogu biti podijeljeni meu vie vlasnika. Isprave to su se sauvale
posveuju panju gotovo samo tim dvama krajnostima: srednji sloj zauvijek se izgubio u
gotovo potpunoj anonimnosti.
U povijesti Madijevaca zrcali se sudbina hrvatsko-dalmatinskih odnosa u smiraj ranoga
srednjovjekovlja. U Zvonimirovo vrijeme Zadrom je kao prior upravljao Madijevac
Drago. Njegovo ime, kao i ime njegova pretka Dobronje, otkrivaju nam koliko duboko je
dalmatinski gradski svijet zahvatio proces kroatizacije. Mogli bismo navesti jo niz
slinih sluajeva (primjerice splitskog priora Valicu, zadarskog Vitau, priora
sustipanskog samostana Dabra, rabskog biskupa Dragu ili zadarskog Dabranju) kako
bismo pokazali da integrativni procesi doista jaaju u drugoj polovici stoljea, te da pria
srodstvu Trpimirovia s Madijevcima moe biti i izmiljena, ali da je svakako svoju
podlogu imala u istinskom zbliavanju dvaju vodeih rodova u dvjema sjedinjenim
politikim cjelinama.
Meusobni utjecaji gradova i zalea
Hrvatska je, dakle, gradove obogaivala ljudima, a ovi su za uzvrat u zalee odailjali
bogatu lepezu drutvenih, ekonomskih i kulturnih utjecaja. Upravo u Zvonimirovo
vrijeme, bogati Splianin Petar Crni podie u hrvatskom zaleu svoju zadubinu,
opskrbivi je velikim zemljinim posjedom, za iju je obradu trebalo radne snage.
Kupovanjem ljudi iz oblinjih sela, Petar je u jo uvijek rodovsko drutvo stao unositi
robovlasnike odnose kakvi su postojali na dalmatinskim gradskim astarejama, kao
uostalom i na itavom Mediteranu.
Ponekad se u literaturi dogaa da se stvaranje supetarskog veleposjeda tumai kao znak
nastanka feudalnih odnosa. S time se ne mogu sloiti, jer je oito da bogati Splianin,
moda trgovac, ulae svoj akumulirani kapital u zemlju, kao to su to trgovci posvuda
inili, a da pri tom ne stvara nove drutvene odnose, ve, dapae, presauje stare, pomalo
mumificirane. Bio je to tek posljednji prodor antike Dalmacije u predfeudalnu Hrvatsku.
Razvoj feudalnih odnosa
Usprkos tome, Zvonimirovo je vrijeme, kao i ono njegova prethodnika Petra Kreimira,
donijelo u svijet hrvatskih seoskih opina prve dake feudalizma. Zvonimirova zakletva
papi rjeit je znak promjena, ali se moramo uvati da nas taj tipini feudalni ugovor ne
zavede, jer mijene u drutvu ipak nisu bile tako potpune.
Tada se ve otkrivaju i ostali katovi feudalne piramide, s kraljem na elu (ili ipak
papom?), te s monim banovima i upanima u meuprostoru. Poloaj banova, istina, nije
sasvim jasan, ali se moda ve tada moe naslutiti da upani nisu samo predstavnici jedne
teritorijalne cjeline, nego da nastoje svoju vlast pretvoriti u neto vie, moda i u
nasljedno pravo. Bribirski upan Strezinja u pratnji petorice ratnika mogao bi biti i
rodovski starjeina okruen svojim roacima, ali bismo u njemu radije vidjeli seniora koji
je na neki drugi nain, a ne krvnim vezama, privukao svoju pratnju. Tako je i Streza pravi
pripadnik seniorskog sloja, kojemu Zvonimir, njegov neak, poklanja pravo ubiranja
prihoda s velikog podruja Mosora. Da kralj sustavno uzdie sloj svojih pristaa, a
ponajprije roaka, vidi se i po tome to je svog zeta Vinihu od roda Lapana nagradio
Karinskom upanijom. I iz ovih malobrojnih primjera jasno je da kralj ne dijeli samo
zemlju nego i vladarska prava, te se u Hrvatskoj razvijaju feudalni odnosi jednaki onima
na Zapadu.
To pak nije mogao biti znak da je kralj ve iscrpio svoje zemljine rezerve, pa je vjerne
morao nagraivati vladarskim pravima. Vladar je, osim zemljitem svog roda, raspolagao
i krunskim dobrima, a ova su se nalazila dijelom u Hrvatskoj, gdje ih kasnije poklanjaju
Arpadovii, dijelom pak u Dalmaciji, kako je to nedavnom analizom darovnice za Diklo
pokazao N. Jaki, a kako se vidi i iz injenice da Zvonimir daruje zemlju na
dalmatinskom Krku samostanu Sv. Lucije u Bakoj.
Usprkos prodiranju feudalizma s jedne, i odravanju, pa ak i ogranienom irenju
retardiranog kasnoantikog sustava s druge strane, veinu stanovnitva u Hrvatskoj inili
su i dalje slobodni seljaci. Posvuda su ivjeli u opinama, na zemlji to su je batinili kroz
generacije, vjerojatno onako kako to neto kasnije prikazuje Poljiki statut. Njihova
batina, plemenina ili alodij, kako god da se zvala, bila je garancija sigurnosti i
slobodnog poloaja to e ga mnogi uspjeti odrati kroz itav srednji vijek.
Slavonija i Istra bili su krajevi u kojima je drutveni razvoj imao svoje posebnosti. Zaeci
kolonizacije stali su mijenjati sliku dravsko-savskog meurjeja, stvarajui prije svega
nova sredita, a u Istri je feudalizam zahvatio drutvo mnogo ranije i intenzivnije nego li
u drugim hrvatskim krajevima.
Razvoj u Slavoniji
O savsko-dravskom meurjeju u ranom srednjem vijeku moemo rei vrlo malo. Kako
je taj kraj bio dugo vremena stalno ratno poprite i pozornica gotovo svih znaajnih
europskih seobenih valova, to je doekao 9. stoljee demografski i gospodarski prilino
iscrpljen. Ustanak kneza Ljudevita mogao bi se smatrati argumentom za suprotan
zakljuak, pogotovo zbog dugotrajnog uspjenog otpora brojano nadmonim strancima,
kada ne bismo uzeli u obzir da je dobar dio kneeva uspjeha postigla priroda meurjeja
sa svojim movarama u kojima je harala groznica.
Jedno od rijetkih mjesta s veom koncentracijom stanovnitva mogao je biti Sisak, u
kojemu antiki preici nisu sasvim ugasli, odravajui blijedu uspomenu na nekadanji
razvijeni grad. Drutvo kojim je Ljudevit upravljao moglo je ipak biti samo gentilno zameci feudalizma javit e se tek u vrijeme Pribine i ustaljivanja franake vlasti nakon
bugarskih ratova oko Slavonije i Srijema. Donjopanonski e knez poduzeti i prve
aktivnije mjere za popravljanje demografske situacije, organiziranjem prvog
kolonizacijskog pothvata, moda u Vukovskoj upi. Istovremeno, kralj Ludovik mu
poklanja stotinu selita (centum mansos), to je prva izravna vijest uspostavljanju
feudalnih odnosa u Panonskom prostoru.
Maarske su provale vrlo brzo unitile krhku feudalnu strukturu, a slavonski e drutveni
preporod zapoeti tek u 11. stoljeu s razvojem bjelobrdske kulture i vrom
organizacijom vlasti.
To je vrijeme prve kolonizacije to iz zapadne Europe dovodi trgovce, obrtnike i seljake.
Njihovim dolaskom i ukljuivanjem u lokalnu privredu dotada pritajeni razvoj prvotnih
gradskih jezgara dobiva potrebni polet. Vrlo rano dolazi do uzdizanja Zagreba kao
POVIJEST I MIT
Zakopano devet stoljea u jednom rukopisu Barberinske Biblioteke u Rimu, postalo je
ime Grgura Ninskog, u doba stvaranja hrvatske historiografije, simbolom borbe Hrvata za
slavenski jezik u slubi bojoj. Grgur Ninski, kao nepomirljiv branilac slavenske slube
boje, koji strada ba zbog toga, uzdignut je na visoki pijedestal prvoborca hrvatske
kulture protiv dalmatinskih Romana i rimskog Pape. Zbog toga je, kada se ono pred
nekoliko decenija razmahala kod nas borba za glagoljicu i slovenski jezik u Crkvi, kult
Grgura Ninskoga doao do svoje kulminacije. A kako se u isto to vrijeme vodila na
cijeloj liniji i borba izmeu Hrvata i Talijana u Dalmaciji, postao je on simbolom borbe
protiv Romana, i sve vie su poeli da ga tuju oni koji su u njemu gledali ljutog
protivnika rimskoga Pape. Tako je, istovremeno dok je rastao kult Grgura Ninskog,
njegovo djelovanje poprimalo legendarni oblik, da na kraju bude sve to sintetizovano u
snanom djelu Ivana Metrovia.
Tako je u lanku objavljenom 1929. u Novoj Evropi, iji je prvi dvobroj te godine bio
posveen polemici oko Grgura Ninskog, pisao Grga Novak. On je bio samo jedan u nizu
nekoliko desetaka autora koji su te i prethodne godine, ponukani raspravom iniciranom
podizanjem Metrovieva spomenika, nastojali s raznih politikih i u manjoj mjeri
znanstvenih gledita analizirati djelatnost ninskog biskupa, koji je ve tada, kako je to
Novak konstatirao, bio vie legendarni nego historijski lik. Iako je, u biti, gore iznesena
ocjena bila tona, danas se mora donekle nadopuniti i ispraviti. Naime, kult Grgura
Ninskog nije svoj vrhunac dosegao u vrijeme borbe za glagoljicu na prijelomu stoljea,
niti neto ranije u doba narodnog preporoda u Dalmaciji, nego upravo te 1929. godine.
Tada su se integrirale njegove tri simbolike komponente, doista utjelovljene u
impozantnoj Metrovievoj skulpturi: Grgur kao borac za slavensko bogosluje, kao
nosilac tenje za samostalnou hrvatske crkve, tj. drave, te kao simbol jugoslavenstva.
Druga potrebna ispravka na prvi pogled djeluje samo kao terminoloka, ali to nipoto
nije. Radi se tome da poimanje Grgura Ninskog nije bilo kultno, nego mitoloko. Kult
podrazumijeva samo tovanje neke osobe, dok je mit sloenija pojava. Cilj je ovoga
teksta pokazati kako je i zato nastao taj mit, kako je funkcionirao i u kojoj se mjeri
odrava i danas.
Irne i lik Grgura Ninskog poznati su danas vjerojatno svakome tko je stekao barem
osnovno obrazovanje. Njegova se slika pritiskivala u kolskim udbenicima, Metroviev
je kip postavljen u Splitu, Ninu i Varadinu, a replike se prodaju kao turistiki suveniri.
Donedavno su mu posveivali pjesme autori poput Nazora i Rikarda Katalinia Jeretova,
a slikari su ga, meu njima Celestin ovi i Jozo Kljakovi, svrstali svojim djelima u
standardni ikonografski repertoar hrvatskog historijskog slikarstva. Rijetko je koji lik
nae prolosti, ukljuujui tu i suvremenu, doivio takvu popularnost, postajui simbolom
ostvarenih i neostvarenih nacionalnih tenji.
S druge strane, povijesni je Grgur, uronjen u maglu i tminu desetog stoljea, historiaru
poznat jedva toliko da bi njemu mogao napisati dvije-tri reenice.
Tko je dakle onaj Grgur kojeg svi tako dobro poznajemo, branitelj glagoljice i slavenskog
bogosluja, hrvatske nacionalne crkve i nacionalnog identiteta; beskompromisni borac
koji se do krajnjih mogunosti svoje usamljene pojave borio protiv nenarodnih, latinskih
biskupa dalmatinskih gradova, opirui se vjerom i potenjem njihovim optubama,
Povrh ovih temeljnih odrednica, Bolle dodaje jo dvije funkcije mita: objanjavajuu,
koja tumai pojave koje nas okruuju, i deskriptivnu, koja opisuje dogaaje nevidljive
ovjeku.
Eliade je neke dijelove svoje knjige posvetio odnosu mita i povijesti, premda, ire
shvaeno, itava knjiga analizira odnos mita i zbilje. Mit ima svoje vlastito ime, vrijeme
poetaka, izvan ljudskog iskustva. Premda ljudi, prema osnovnoj ideji mita, oponaaju
djelatnost nadnaravnih predaka putem rituala, njihovi postupci nemaju istu vrijednost, jer
se ne dogaaju u tom jakom vremenu. Stoga se u ritualu mora uvijek obraati na ono
prvo bie, jer oponaanje neposrednih predaka nije jednakovrijedno.
Suvremeni ovjek, sa svoje strane, ima vlastito povijesno vrijeme, podreeno njegovom
iskustvu. Meutim, kao i pripadniku arhajskog drutva, i njemu je potrebno tono se
prisjetiti prolosti, s time to to vie nije sjeanje na mitske dogaaje. Obje te projekcije u
prolost, mitsku ili povijesnu, slue u krajnjoj liniji istom cilju: bijegu iz sadanjosti,
bijegu u nastojanju da se u prolosti stekne utjeha i ohrabrenje za vlastito vrijeme, jer mit
jami ovjeku da je ono to eli uiniti ve bilo uinjeno s uspjehom. Iz injenice da
mitovi potiu na uspjeh izvodi Eliade naoko paradoksalan zakljuak da su mitovi u biti
kreativni, jer pripadnicima arhajskih drutava daju podrku u svim oblicima djelatnosti.
I suvremenom ovjeku prua mit u odreenim trenucima podrku. Nema sumnje da su se
mitovi, zahvaljujui tome, odrali i u najrazvijenijim drutvima zapadne i sjeverne
Europe, ponekad prikriveni, a ponekad sasvim jasni. Dovoljno je prisjetiti se najgoreg i
najpoznatijeg oblika manifestacije mitoloke svijesti u vrijeme nacizma. Eliade konstatira
da uope u zemljama u kojima dolazi do antiklerikalnih pokreta, politika preuzima ulogu
mita i religije. Svojim antiklerikalnim pokretom mogli bismo oznaiti i suvremene
antikomunistike revolucije u Europi, koje su takoer probudile pomalo zaspale
nacionalne mitove, intenzivirajui ih za vlastitu politiku. Nacionalni su se mitovi sukobili
s religijom komunizma.
Mit je u povijesti bio i jedno od glavnih oruja u borbi za ujedinjenje grupe, bez obzira da
li na razini sela ili nacije. U ovom drugom sluaju, Hrvati ne predstavljaju nikakvu
iznimku, pogotovo meu narodima srednje i jugoistone Europe. Otra je, ali na alost
sasvim bliza istini, ocjena koju Eliade donosi historiografijama ovog podneblja,
odnosno njihovoj ulozi u promicanju suvremenih mitova kao sredstva politike borbe:
Opsjednutost plemenskim porijeklom potie poetkom 19. stoljea u cijeloj centralnoj i
jugoistonoj Europi pravu strast za nacionalnom povijeu, posebno za najstarija
razdoblja. Narod bez povijesti (itajte: bez povijesnih dokumenata ili bez historiografije)
kao da uope ne postoji! Ovu tjeskobu prepoznajemo u svim nacionalnim
historiografijama centralne i istone Europe. Ta je strast bila posljedica buenja
nacionalnosti u tom dijelu Europe i ubrzo se preobrazila u sredstvo propagande i politike
borbe. Ali elja da se dokae plemenito porijeklo i starost svog naroda dominirala je
europskim jugoistokom u tolikoj mjeri da su se, osim nekoliko iznimaka, sve cijenjene
historiografije ograniile na nacionalnu svijest i napokon dovele do kulturnog
provincijalizma.
Doista, prelistamo li rezultate ne samo starije hrvatske historiografije (a donekle i novije),
morat emo se sloiti s tom konstatacijom. Opsjednutost propagiranjem nacionalnih
vrijednosti, to se i danas esto smatra osnovnim zadatkom historiara, odvajala je polako
ali sigurno nau povijesnu znanost na sporedni kolosjek za koji bismo jednoga dana,
barem to se tie medievistike, lako mogli ustanoviti da je slijep.
Tvrdnju mitolokoj optereenosti nae suvremene povijesne svijesti valja ipak dokazati
na danom primjeru. Promotrimo stoga na koji se nain razvio najeklatantniji primjer
naeg nacionalnog mita.
Krenemo li u potragu za mitolokim roenjem Grgura Ninskog, moramo se najprije
zaustaviti u 17. stoljeu, u Rimu, gdje je talijanski povjesniar Ughelli prvi upotrijebio
dotad neiskoriteni izvor za povijest splitske crkve, kasnije nazvan Historia Salonitana
Maior. Radilo se tekstu koji u pojedinim dijelovima odgovara znamenitoj kronici
splitskog arhidakona Tome, naeg prvog historiara, koji je umro 1268. Nazvana je
Maior, ili Vea, kako bi se naznailo da sadri i neka poglavlja, odnosno izvore,
kojih u Tominu djelu nema, premda je sadraj koji obrauju isti. Meu izvorima koji se
nalaze samo u veoj kronici jesu i oni u kojima se opisuju zbivanja vezana uz splitske
sabore 925. i 928, kao i pisma papa Ivana X. i Lava VI. Do Ughellijevog otkria tim se
saborima nije znalo nita, jer ih Toma ne spominje, a i biskupu Grguru bila je poznata
samo jedna reenica splitskog arhidakona, te se ona ni danas, ukoliko bismo je izluili iz
kompleksa vijesti ninskom biskupu, ne bi mogla ni na koji nain datirati 10. stoljeem.
Prema tome, Grgur nije do 17. stoljea postojao niti kao historiografska, niti kao
mitoloka linost, jer uspomena na njega nije bila sauvana. Bio je podjednako nepoznat
pisanim historijama, kao i usmenoj predaji. Pa ak i s uskrsnuem imao je problema:
Ughelli je pronaeni rukopis pokazao tada najveem autoritetu za hrvatsku povijest,
Ivanu Luiu, koji je u njemu sadrane vijesti koje su se odnosile na sabore proglasio
falsificiranima. Na taj je nain Grgur ponovo gurnut u mrak. Luiu je svojim miljenjem
pomogao i Rafal Levakovi, ime je to stoljee ukazalo potpuno nepovjerenje djelu
Historia Salonitana Maior.
Situacija se izmijenila tek kada je znameniti crkveni historiar, ije je impozantno djelo
Illyricum sacrum odigralo presudnu ulogu u hrvatskoj historiografiji naroito 19.
stoljea, Daniele Farlati, prihvatio vijesti iz kronike kao autentine, koncipirajui u treoj
knjizi navedenog djela (Venecija, 1765) po prvi puta sliku splitskih sabora onako kako e
se i kasnije odraziti u mitu. Farlatiju kao Talijanu i ovjeku svog vremena nije bilo ni
mogue drugaije zamisliti sukob u Splitu nego kao borbu u kojoj su Hrvati (Slaveni)
branili slavensko bogosluje i glagoljicu protiv romanskih (talijanskih) biskupa
dalmatinskih gradova. Farlatijev spomenuti autoritet meu hrvatskim historiarima, ali i
ire, pogotovo meu sveenstvom, omoguili su Grguru da se uspne na temelj na kojemu
e se izraditi njegov lik muenika i besmrtnog borca.
Na osnovu kojih je dokumenata Farlati donosio svoje zakljuke? Kako ih nema previe,
nije na odmet navesti ih barem u najvanijim odlomcima, jer su oni, koliko god turi,
ipak jedina podloga ogromnom broju stranica napisanom tom pitanju sve do naih dana.
itav opis zbivanja zapoinje uvodom nepoznatog redaktora saborskih zakljuaka, za
kojeg moemo pretpostaviti da je bio splitski nadbiskup Ivan, Grgurov suvremenik i
protivnik na saborima 925. i 928. Sazivanje sabora objanjava molbom to su je papi
uputili hrvatski vladar Tomislav, zahumski knez Mihajlo i biskupi dalmatinskih gradova,
meu kojima istie sebe i zadarskog biskupa Formina, te ninski biskup Grgur. Papa je na
to poslao dvojicu svojih izaslanika s t pismima za one koji su traili sazivanje sabora.
Prvo je pismo zapoinjalo adresom (prema: Nada Klai, Izvori za hrvatsku povijest do
1526, Zagreb 1972):
Ivan biskup, sluga slugu bojih, preasnom i presvetom bratu naem Ivanu, nadbiskupu
svete crkve salonitanske, i svim sufraganima...
Poetke mita Grguru, izuzmemo li njegov nehotini zaetak u Farlatija, valja traiti u
vremenu buenja nacionalne svijesti i sukoba to su ga Hrvati, napose u Dalmaciji,
morali voditi protiv tuih kulturno-politikih koncepcija. Talijansko je hrvatski dualizam
u dalmatinskim gradovima suvie jasno podsjeao na Farlatijev glagoljako-latinaki
dualizam tih istih gradova i hrvatskog zalea, a da se vrlo rano, ve u prvoj polovici
stoljea, ne bi davni biskup poeo prikazivati kao suvremeni borac za nacionalna prava
ugroenih Hrvata, pa i Srba.
Znatno prije nego to je do pravog nacionalnog preporoda doista dolo, pojavio se u
ilircima bliskoj Zori dalmatinskoj 1844. lanak u dva dijela pod naslovom Ureenje S.
Stievnice (Liturgia) slovine, u kojoj autor Boi prikazuje razvoj slavenske liturgije
meu katolicima. Pored odraza onovremenih shvaanja istovjetnosti Dalmatinaca,
Slavena i Ilira, te glagoljici kao pismu Sv. Jeronima, a ne Konstantina, Boi iznosi i
dvije sasvim izvorne tvrdnje. Po njegovom su miljenju istovremeno postojala dva
Metoda, jedan sveti, koji je uivao papinu podrku, i drugi koji je bio heretik i koji je
iskvario prijevod Sv. pisma. Ta koncepcija dva Metoda bila je Boiu oito jedino
objanjenje kako je bilo mogue da papa u okviru moravske crkve dopusti ono to e
njegov nasljednik koje desetljee kasnije braniti Hrvatima. Ono to nas ipak vie zanima
njegovo je miljenje Grguru u kojem se, iako se radi tek kratkoj, gotovo uzgrednoj
napomeni, naziru neki elementi kasnijeg mita. Boi je ak, to e kasnije biti redovita
praksa, izmiljao neke detalje kako bi borbu na saboru uinio to ivopisnijom i bliom
itaocima:
U svomu saboru solinskomu jedan sam naao se bijae, to jest Grgur Ninski, Biskup
Slovina, (Episcopus slavorum) koji branio bijae Bukvicu jeronimiansku govorechi, da bi
se drugacie zamaglilo ime S. Jeronima, naega privedroga otacbenika, i da bi se mogla
poroditi smutnja u njegovim pravovirnim derxavnicim... i napokon da mnogi njegova
stada, mogli bi se odcipiti od crkve Rimske, zdruxujuchi se s Focianim.
Ova je Boieva predodba saborima u svakom pogledu originalna, ne samo stoga to
je ona vjerojatno prva koja je iznesena na hrvatskom jeziku, nego i zato to se u njoj
Grgur ne prikazuje kao branitelj glagoljice iz nacionalnih interesa, nego zbog brige za
ouvanje crkvenog jedinstva i ugleda Sv. Jeronima. Premda, prema tome, nije vezana
izravno uz nacionalnu borbu, ipak nam pokazuje da je u to vrijeme u Dalmaciji ve bila
rairena, ili se irila, spoznaja Grgurovoj ulozi, dakako prema Farlatijevom predloku,
te na taj nain nagovjetava novi znaaj koji e se uskoro pridati davnom biskupu.
Ujedno, to je i prvi sluaj popularizacije Grgura izvan znanstvenih publikacija, u glasilu
koje je bilo namijenjeno neto irem krugu italaca. Grgur je polako i sigurno ulazio
meu narod.
Druga polovica stoljea donijela je u hrvatske zemlje liberalizam i daljnji razvoj
nacionalno-integracijskih procesa, koji se tada poinju jae osjeati i u Dalmaciji.
Hrvatsko graanstvo u borbi za preuzimanje gradskih opina od autonomaa i talijanaa
ne moe se usmjeriti samo na ekonomski aspekt sukoba, nego sredstva i ciljeve borbe
nuno mora traiti i na kulturnom polju. Kao i u svakom nacionalnom preporodu trae se
veze s prolou vlastitog naroda, s enjom da se njegovi korijeni, kao i ideali za koje se
mlada buroazija bori, pronau to dublje u povijesti. Historija kao znanost devetnaestog
stoljea poprima nacionalni znaaj i u naim zemljama, iako s odreenim zakanjenjem.
S tenjom da zadovolji te potrebe rodila se i prva onovremena sinteza hrvatske povijesti,
Povijest Hrvata Tade Smiiklasa (I. dio 1882). U njoj je Grgur po prvi puta, u
znanstvenom djelu na hrvatskom jeziku, prikazan kao branitelj jezika, i to hrvatskog, a ne
slavenskog, iz narodnih interesa:
Na to je dakle ustao srani biskup ninski, Grgur Dobre, roeni Zadranin, da brani pravo
jezika hrvatskoga u crkvi....
Prezime Dobre dobio je Grgur zahvaljujui jednoj tvrdnji talijanskog povjesniara C. F.
Bianchija da je u nekom, kasnije izgubljenom, rukopisu pronaao genealogiju zadarske
patricijske porodice Dobre, u kojoj se spominjao i ninski biskup Grgur (ara christiana,
vol. II, Zadar 1879). Iako podatak nikada nije bio provjeren, povjesniari, eljni detalja
kojima bi osvijetlili lik nacionalnog heroja koji se tada raao, nekritiki su ga preuzeli i
prenijeli u novinstvo. Vijest je bila tim privlanija, to se nije radilo samo pukom
prezimenu, nego i zadarskom porijeklu hrvatskog biskupa, ime se moglo dokazivati,
ili barem naznaiti, hrvatstvo Zadra ve u 10. stoljeu.
Piui mnogo kasnije u okviru velike grgurovske polemike 1929. Smiiklasovoj
ocjeni, knjievnik Milutin Cihlar Nehajev je napisao da je Smiiklas Grgura tumaio kao
borca za narodnu crkvu, jer je tada Strossmayerova liberalistika politika bila na vrhuncu,
a da je, osim toga, autor bio unijat, te je, teei izmirenju crkava, u Grguru vidio simbol
tih svojih nastojanja. Doista, kraj je stoljea vidio u Dalmaciji obnovljenu borbu za
glagoljicu i upotrebu slavenskog jezika u crkvi. Veliki su poticaj glagoljai dobili
enciklikom pape Lava XIII. Grande munus, kojom je napokon slavensko bogosluje
izjednaeno s latinskim. Stvar time ipak nije bila rijeena, jer se tome s jedne strane
opiralo talijansko sveenstvo, a s druge vladajui austrijski krugovi koji su u slavenskom
bogosluju vidjeli opasnost od zbliavanja hrvatskih katolika i srpske pravoslavne crkve.
Iz raznih razloga nije glagoljicu prihvatio i dio posebice vieg hrvatskog sveenstva, tako
da su neki biskupi upravo prednjaili u nastojanju da likvidiraju slavensko bogosluje.
Sukobi su bili naroito estoki na podruju zadarske, splitske i pulsko-poreke biskupije.
Suprotnost oba bogosluja ne samo da je podsjeala na konflikt iz 10. stoljea, nego se
podudarala i s talijansko-hrvatskim nacionalnim antagonizmom. S jedne se strane
nalazila romanska kultura, ukorijenjena u antikim ruevinama i latinskom jeziku, a s
druge strane slavenska, hrvatska, sa svojim poecima u mitskim vremenima ranoga
srednjeg vijeka. U takvom sudaru ideologija nuno su se radali simboli nacionalnosti pod
kojima bi se okupljali njihovi sljedbenici. Smiiklas je ponudio Grgura, i on je bio
prihvaen. Ipak, bili bismo nepravedni kada bismo ba Smiiklasu kao znanstveniku
predbacili poticanje mita:
Uinit emo dobro, ako u ovom sluaju, slijedei Schopenhauera, ne pripiemo povijesti
vrijednost objektivne znanosti. Kad se radi sukobu ovakve vrsti, nazor pisca historije
zavisjet e uvijek opem njegovom svjetskom nazoru. (Nehajev, Hrvatska revija,
1929/9.).
Historija je, to bi nam trebalo biti donekle razumljivo, bila gotovo itavim svojim biem
u slubi politike. Koliko je to bilo dobro za politiku, bilo je loe za historiju, ali se u tome
znanost u nas nije razlikovala od one naih susjeda.
Stalne mijene vatikanske politike prema glagoljici drale su u neizvjesnosti njene pristae
sve do 1918, kada je i taj problem rijeen odobrenjem da se tiska misal na
staroslavenskom. Dugotrajni sukob definitivno je Grgura pretvorio u mitoloki lik ija se
popularnost mogla mjeriti samo s onom kralja Tomislava. Tome nisu pridonosili samo
Tako je ninski biskup poeo dobivati opejugoslavenski znaaj. Govor s ovako jasnom
politikom tendencijom odmah je prenijela Pobeda, glavni organ ORJUNA Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Kralj Tomislav i Grgur Ninski, Pobeda
1925/60). Unitaristike organizacije poele su prihvaati Grgura kao svoj simbol. Po
njihovu miljenju, Grgur je kao borac za hrvatsku samostalnu crkvu znatno doprinio
afirmaciji junog slavenstva i time, naravno, poloio vrste temelje novoj zajednikoj
dravi. Grgurov je mit dobio tako i svoje drugo etnogonijsko znaenje: njime se nisu vie
objanjavali samo poeci hrvatske, nego i jugoslavenske povijesti.
Ipak, sve ovo bilo je pisano s namjerom da se ostane bar na prividno znanstvenoj razini.
Istovremeno se, meutim, raala i slika Grgura koja je svjesno teila da od njega stvori
ne mitoloki nego upravo svetaki lik. Nastajala je u krugovima Hrvatske katolike crkve
(kasnije nazvane starokatolikom), osnovane 29. XI. 1923. u otporu dijela katolikog
sveenstva rimskoj crkvi, pri emu nisu bez vanosti bili ni sasvim politiki razlozi.
Starokatolika je crkva odmah po svom osnivanju uzela Grgura za svog zatitnika,
pozivajui se na njegov tobonji otpor papi i borbu za stvaranje neovisne hrvatske crkve.
U njenom okviru doi e mit do svoje potpuno razvijene forme. Iako u starokatoliko
tumaenje Grgura obraditi zasebno, citirat u na ovom mjestu odlomak jednog lanka
objavljenog u njihovom listu Starokatolik 1925, jer se iz njega vidi kako se i do koje
mjere mogu mistificirati dvije-tri ture latinske reenice:
Mrtvi muk vlada u dvorani crkvenog sabora, kad zaori lavski glas hrvatskog lava,
Grgura, glas obrane ovjejih i narodnih prava hrvatske narodne crkve: brani on hrvatski
jezik u svetoj slubi; odbiva nametnuti celibat hrvatskim sveenicima; ne priznaje
ukidanje hrvatske biskupije u Ninu; prosvjeduje da hrvatska narodna crkva potpadne pod
vlast latinskog biskupa u Spljetu.
Istina, on je u saboru nadglasan, ali hrvatski narod ostao je vrsto uz svoga hrvatskog
biskupa i nigda nije priznao zakljuaka to ih je rimski biskup nametnuo crkvenom
saboru. I taj glas hrvatskog biskupa Grgura Ninskog nigda sasvim nije umro u hrvatskom
narodu; i taj je glas spasio barem sjeme, iz koga e u boljim prilikama niknuti opet sveto
stablo hrvatske narodne crkve!
Kako je svrio Grgur Ninski?
Da nije kukaviki podlegao samovolji monih rimskih biskupa, to nam jami lavski
njegov znaaj, koji nigda zadrhtao nije.
Nije umro spaljen na lomai, jer rimski biskupi do tada jote nijesu bili doprli do tog
stepena savrenstva, da ive spaljuju pobornice istine i pravice.
Rimski je biskup tada zaprijetio i kralju Tomislavu i Grguru izopenjem i prokletstvom; i,
vjerojatno, da je Grgur to doivio. Ali ako ga je rimski biskup i prokleo i izopio iz
rimske crkve, Bog ga je blagoslovio i primio u svoje kraljevstvo, uz blagoslov harnoga
mu naroda hrvatskoga.
Grgur Ninski je hrvatskom narodu, to je ekom Jan Hus.
Grgur je Ninski biskup prvoborac za prava hrvatske narodne crkve; - on je otac i uzor
svih poznijih biskupa i popova glagolaa, koji su nam prezirui naredbu rimskih biskupa
sauvali barem ostatke narodnih prava u crkvi; on je predstavnik tisugodinje borbe
Hrvata katolika protiv presizanja rimskih biskupa, on je nadahnitelj nae narodne
hrvatske starokatolike crkve i svijetli primjer svim njezinim biskupima u obrani svetih
prava nae narodne crkve.
Anonimni je pisac ovog teksta jasno pokazao zato je Grgur bio potreban starokatolicima.
Kao (izmiljeni) borac protiv pape, sliio je suvremenim borcima protiv, kako ga
oigledno s omalovaavanjem nazivaju, rimskog biskupa. Borei se za prvenstvo
ninske biskupije, borio se toboe i za samostalnu hrvatsku crkvu, kakva je i
starokatolika. Povrt svega, trebalo je i opravdanje za ukidanje celibata potraiti u
njegovim mitskim djelima, pa ga se ak i po tom pitanju suprotstavilo Rimu. Sve to
pretvorilo je Grgura u hrvatskog Husa, koga bi starokatolici takoer najradije vidjeli na
papinskoj lomai.
1925. donijela je dakle trostruku interpretaciju Grgurove djelatnosti: po jednoj, bio je on
borac za hrvatska prava i jezik, po drugoj pretea jugoslavenstva, a po treoj prvi na
protestant i svetac.
Idue se dvije godine malo pisalo Grguru. U to je vrijeme nastajao njegov lik u mislima
Ivana Metrovia. Kipak je ponudio splitskoj opini spomenik biskupu u vrijeme
milenijske proslave pod uvjetom da ga postavi svom troku. Grgur ogromnih dimenzija,
nadnaravne snage, pobjednik, trebao je stati na peristil kao simbol nacionalne ideje koja
je nakon tisugodinje borbe nadvladala sve tuinske utjecaje, poglavito one sa suprotne
jadranske obale. Oko mjesta kojeg je Metrovi izabrao, ali i oko ideje koja ga je
rukovodila, razvila se nesluena diskusija, pokazujui prave dimenzije mita, njegovu
ucijepljenost u psihu nacije i snagu i mogunost politikog govora putem simbola.
Metrovievu je ideju meu prvima interpretirao V. Novak, dajui joj ope-jugoslavenski
znaaj, ali i izrazitu protutalijansku tendenciju:
Jer, Grgur Ninski i njegova ideja nije iskljuivo dalmatinska, nego je ona opta ideja
itave nacije, nae hiljadugodinje borbe s romanskim autoktonizmom... (Politika, 192 .
Prema njegovim rijeima, ideja je glagolizma u 10. stoljeu naila na otpor ne samo
crkve, nego i celokupne romanske misli u Dalmaciji.
Metrovieva je umjetnost u to vrijeme nastojala uobliiti ono to je u prolosti trebalo
biti zajedniko svim jugoslavenskim narodima. Ovoga je puta divovski kip bio zamiljen
tako da zorno predoi Talijanima kako njihove pretenzije na nau obalu nemaju osnove.
Pomislili bismo da bi takva zamisao morala naii na opi odziv nacije. Stvari su,
meutim, krenule drugim putom. Pridajui djelu znaaj prema vlastitim politikim
uvjerenjima, razni su pisci i kiparu i ( frguru pripisivali razliite politike namjere. Tako
se razvila estoka rasprava, koja se iz Splita proirila na gotovo itavu Jugoslaviju.
Moda jedini njen istaknuti sudionik, koji je svoje stavove temeljio na iskljuivo
znanstvenim i estetskim kriterijima, bio je arheolog i povjesniar Frane Buli. On je na
svaki nain, nizom istupa u tampi, ali i apelima na istaknute osobe, ak i na kralja,
nastojao sprijeiti podizanje statue na peristilu, vjerujui s pravom da bi ovaj jedinstveni
antiki spomenik time bio upropaten, kao to bi i Metrovievo djelo izgubilo na
monumentalnosti, okrueno velikom kolonadom. No, ni Metrovi ni opina nisu mogli
odustati. Antika je palaa bila simbol Talijana, njihov najjai (mada lo) argument za
kontinuirano postojanje romanske, tj. talijanske kulture na naoj obali. Spomenik bi samo
u tom ambijentu postigao ono znaenje koje mu je dao Metrovi i koje je, postavljen
izvan zidina palae, izgubio.
Reakcija je dola s one strane s koje se mogla najprije i oekivati: od talijanaa, ija se
jezgra okupljala i oko asopisa Rivista dalmatica, u kojem je urednik Ildebrando
Tacconi objavio lanak Un nuovo affronto al pallazzo di Diocleziano (1929/1). Tekst
poinje alopojkom zbog toga to e kolosalna bronana statua nagrditi srce najljepeg
spomenika latinske umjetnosti, da bi nastavio razmiljanjima tome kako hrvatskom
upravom Splita rukovodi piu ridicolo sciovinismo koji biskupovom sjenom eli zastrti
svjetlo latiniteta koje zrai iz svakog kamena. Jer, bez obzira na jezik koji danas
odjekuje njegovim mletakim ulicama, bez obzira na narod koji ga nedostojno prisvaja,
Split je po svojim tradicijama, po svom intimnom ivotu i povrh svega po svojim
spomenicima kroz tisugodinju prolost uvijek imao latinsko obiljeje. Spomenik
vrijea nae najdrae uspomene, nau duboku ljubav, nau religiju. Podignut je kao
znak pobjede mraka nakon milenija latiniteta - figura biskupa koja se danas uzdie, u
bolesnoj fantaziji hipertrofiranog nacionalizma itavog jednog naroda, do najvieg
simbola nacionalne vrline. Meutim, osim hrvatskog nacionalizma, taj grubi barbarski
pastir rezultat je i jugoslavenske megalomanije. Hrvati ele prikazati prvim
nacionalistom hrvatskog naroda jednog mranog fanatika barbarskih vremena. lanak
pun uvreda i mrnje zavrava nadom da e se spomenik ipak ukloniti:
To bi bila ponovo pobjeda harmonije, istine, pravde; pobjeda, dakle, ravnotee i latinske
vrline nad zvjerskom bestijalnou instinkta.
Slinih je reakcija od strane talijanaa, ali i iz Italije, bilo dosta. Simbol je u obliku
spomenika djelovao kao iracionalni raspiriva mrnje koja je ve desetljeima vladala
izmeu obje nacionalne skupine u Dalmaciji.
U diskusiji se iskristalizirao i drugi vid suprotstavljanja mitu. On je dolazio redova
katolike crkve ili tonije reeno klerikalnih krugova. Njihovo je gledite protumaio
Ivan Beker u listu Lu, glasilu Hrvatskog Katolikog i Narodnog atva, odnosno
klerikalnog pokreta Domagoj. Pozivajui se na izvor, napao je liberalce zato to su
izmislili protestantskog Grugura i borbu za samostalnu hrvatsku crkvu:
Ako se pod tim pojmom razumije nekakova crkva slina dananjem starokatolikom
pokretu, tada moramo rei da su hrvatski vladari bili i previe pametni, a da bi se odvaili
na takve avanturistike i besmislene pothvate, s jedne strane, jer su sigurno bili dobri
vjernici, a s druge strane, jer su htjeli voditi takvu politiku, iji bi konani rezultat bio:
asimilacija romanskog elementa u dananjim hrvatskim krajevima.
Pisac lanka bio je ipak svjestan da bi ustrajati na takvom shvaanju Tomislavove i
Grgurove politike za klerikalce znailo izgubiti simpatije onog dijela vjernika koji su u
obojici vidjeli temelje hrvatskog suvereniteta. Negirati borbu protiv latinske crkve, makar
i na temelju historijskih injenica, znailo bi mit liiti osnovne komponente: borbe Hrvata
za nacionalni jezik i crkvu, a time i tisugodinju kulturu. Prihvatiti to, bilo bi isto to i
zabiti no u leda vlastitoj domagojevskoj ideologiji. Stoga Beker pronalazi spasonosno
rjeenje: hrvatski se biskup nije borio protiv pape, ali su hrvatski vladari ipak nastojali
stvoriti neto poput autokefalne crkve, stvarajui narodnu hrvatsku hijerarhiju. Zbog toga
se, pod Tomislavljevim pritiskom, doputa 928. da Grgur preuzme sve tri vakantne
biskupije na hrvatskom podruju, kako bi njima upravljao biskup iz vlastitog naroda.
Prema tome, zakljuuje, borba Grgura Ninskog nije bila uzaludna, jer je ono, za to se
on borio, a to je ouvanje hrvatstva na teritoriji svoje biskupije, postignuto u cjelini. ak
i vie od toga postigao je Rimu vjerni biskup: zahvaljujui podlonosti velikom
papinstvu pripojila je Hrvatska latinsku Dalmaciju.
U istom je listu, pod slikom spomenika, dan karakteristian komentar:
Osim toga, neke vodi potajna misao, da je to ujedno i demonstracija i proti katolike
crkve, ako se kip 'buntovnika' (naime ti ljudi tako prikazuju Grgura Dobre) postavi na tlo
Slobodna, sretna i zadovoljna zajednica svih junih Slavena na Balkanu treba da bude
cilj svih nas.
Miljenje zasnovano na sasvim drugaijoj politikoj pozadini iznio je te godine Ivo Pilar,
oslanjajui se na znatno ranije objavljenu raspravu Frana Milobara Ban Kulin i njegovo
doba (1903). Pilar tvrdi da je bosansko bogomilstvo rezultat specifinog razvoja crkve u
Bosni, koji je pak posljedica djelovanja iz Hrvatske izbjeglih Grgurovih sljedbenika,
glagoljaa. Poraeni narodni sveenici sklonili su se u bosanske planine, gdje se utjecaj
katolike crkve nije osjeao niti s juga, iz Hrvatske, niti sa sjevera, iz Maarske.
Tendencija je takvog tumaenja sasvim oita: hrvatska se narodna stranka nakon
definitivnog poraza na Gvozdu preselila u Bosnu, izgradivi tamo vlastitu Crkvu
bosansku, koja je, prema tome, u svojim korjenima bila hrvatska. Otuda je sasvim
logino zakljuiti kako je srednjovjekovna Bosna, obojena bogumilski, i sama hrvatska:
Bosansko Bogomilstvo, u obliku sredovjene Bosanske Crkve, i nije drugo do zadnji
izdanak, zadnji val, onog velikog pokreta za narodni jezik, za narodnu i dravnu Hrvatsku
Crkvu, kojoj je bio tako snanim i odlunim nosiocem Grgur Ninski. A jadni svretak
bosanskog Bogomilstva, koje je nakon tristogodinje uzaludne borbe moralo prikloniti
glavu i rasplinuti se dijelom u katolicizmu a dijelom u pravoslavlju, doim jezgrom
svojom sastojeom se iz imunih zemljoposjednika prei na Islam, pokazuje nam ne
samo tragiku velike linosti Grgura Ninskog, nego i tragiku sredine u kojoj je on
djelovao, sjeverozapadnog balkanskog Slovenstva, to jest hrvatskog naroda.
Velika diskusija zapoeta oko podizanja spomenika pokazal je te 1929. dvije osnovne
pojave: afirmiranost mita u nacionalnoj psihi i njegovu vieznanost. Grgur Ninski
postojao je kao nadnaravno bie, ali su mu smrtnici pridavali znaenja po vlastitim
trenutanim politikim opredjeljenjima. Biskup je tako postao tvorac nacionalne svijesti,
narodne crkve, iritelj hrvatstva u Bosni, ali i prvi Jugoslaven, borac za afirmaciju junog
slavenstva na romanskom kulturnom podruju, spasitelj Hrvata, ali i Srba, a povrh svega
toga jo i protestant ili revan katolik, iritelj glagoljice ili njen zatornik.
Napokon, 29. IX. 1929. Metrovievom rukom (ali i kneza Pavla), uglavnom su za neko
vrijeme prekinuti sporovi, a velika diskusija privedena kraju. Tog je dana otkriven
spomenik iritelju glagoljice, zatitniku slavenstva i Rimu odanom katolikom biskupu
Hrvata.
Napokon je osvanuo sveani dan otkrivanja spomenika. Frane Buli je u posljednji as
pokuao bezuspjeno sprijeiti naruavanje arhitektonskog sklada splitskog peristila.
Moda mu je polo za rukom samo to da Aleksandar odustane od najavljenog dolaska na
sveanost, aljui u svoje ime kneza Pavla. Ako je vjerovati jednom kasnijem
egvievom lanku, don Frane se povukao u osamu svoje solinske kue povrijeen u
svom ljudskom i profesionalnom ponosu. Njegova averzija prema morlakoj grdesiji
(egvi) nee biti tako skoro zaboravljena, njoj e se jo pisati, a neki e Splianin
popratiti tu storiju karikaturom koju e Hrvatska straa rado objaviti: don Frane
biem istjeruje Grgura s Peristila.
Dok je tako znameniti arheolog razmiljao korisnosti svog posla, u Splitu su se slijevale
mase eljne spektakla. Na Peristilu ih je ekala, zastrta tkaninom, 8 metara visoka i 14
tona teka statua. Meu mnogobrojnim listovima koji su tih dana donijeli opis proslave,
bila je i splitska Puka prosvjeta:
Bilo je pravo narodno slavlje. Naelnik dr. Rai na ime opine Splita pozvao je toplim
glasom gradane, da rastvore svoje srce, neka dua jugoslavenskog primorca iskae svoje
potovanje velikom branitelju narodnih svetinja. Sve je odisalo vanrednim veseljem. Sa
otoka je ranim jutrom prispjelo 12 parobroda i dovezlo mnoiju gostiju, sa kopna
eljezniki vozovi, autobusi, kola drugu mnoiju. Ljepota je bilo viditi ete sokolaa,
kako vrstim korakom prelaze gradskom obalom. Pratilo ih je deset glazba. Oekivao se
je dolazak kralja Aleksandra, ali zadnjega dana iz zdravstvenih razloga morao je odustati
od puta i poslao je svog milog roaka princa Pavla da ga zastupa na slavlju. Slavlje je
zapoelo pontifikalnom misom, koju je otpjevao splitski biskup dr. Bonefai u
glagolskom jeziku uprav u tomu hramu, gdje je godine 925. proti glagolici bila izreena
smrtna osuda. Evo to znai iviti u svojoj slobodnoj narodnoj dravi! U hramu Sv.
Dujma uz princa Pavla prisustvovali i ministri dr. vrljuga, dr. Drinkovi, dr.
Radivojevi, visoki crkovni dostojanstvenici, hrvatski mitropolit zagrebaki nadbiskup
dr. Bauer, biskup ibenski dr. Mileta, hvarski Pui, dubrovaki dr. Carevi, a pokraj njih
katolikih biskupa i pravoslavni episkop iz ibenika Uajdin, to je bilo veoma ugodno
svakomu gledati. U crkvi su bili i predstavnici opina, izmeu kojih naelnik Zagreba
Srkulj, ravnatelji sveuilita, akademija i drugi odlinici. Iza mise slijedilo je otkrie
spomenika. Krasan je bio prizor na Peristilu pred ulazom u crkvu... Donaelnik dr.
Tartalja izrekao je rodoljubni govor i zamolio princa Pavla neka otkrije spomenik. Princ
je potegao konopac, zastor je pao i prosinu gorostasni spomenik. Svi u jedan as
kliknue: velianstveno! Princ Pavle pristupi Metroviu, stisnu mu ruku i estita na
ovom umjetnikom djelu. Nadbiskup dr. Bauer blagoslovio je spomenik i izrekao veliki
znaajan govor vanosti glagoljice....
Sveanosti je prisustvovala i jedinica britanske mornarice, pa je na poasnoj bini uz Pavla
sjedio i britanski admiral Kelly. Morem su kruile jedrilice, a nebom eskadrila
hidroaviona.
Nakon otkrivanja spomenika, na ijem je podnoju bilo poloeno stotinjak vijenaca,
meu kojima su bili oni kralja, princa, svih sveuilita, gradova Splita, ( ;ika, Sarajeva i
drugih, proslava se nastavila banketom u hotelu Central. Ulicama su defilirale na tisue
sokolaa u crvenim kouljama praene desetkom glazbi. Hrvatski orlovski savez pratio je
sa svojom vlastitom glazbom episkopat, a zborovi drutva Guslar i Zvonimir pjevali
su Hatzeovu pjesmu Grguru Ninskom.
U posebno osvijetljenom Splitu ule su se te veeri, u kazalitu, nove kompozicije Ive
Tijardovia.
Jednodnevno je slavlje bilo zavreno, postigavi cilj. Jugoslavenstvo je doivjelo svoju
apoteozu na samom poetku postojanja jugoslavenske drave, ali je Ivo Tartaglia ipak u
svom govoru pokuao podsjetiti na primarno hrvatski Grgurov znaaj:
Znaajna je ova slava, jer biskupa Grgura Ninskoga ni tradicija ni narod ne slavi kao
izrazitu historijsku linost, ve kao idejnog i nacionalnog heroja, iji su duhovni i
kulturni podvizi postali simboli borbe i optora, samopouzdanja i pobjede naeg naroda na
ovoj obali Jadranskog mora. Ovom simbolu je na Ivan Metrovi udahnuo duu, ivot i
snagu svoga genija i genija itavog naeg naroda te, stvorivi djelo, koje je sigurno jedno
od najjaih u vajarstvu novog doba, velikoduno ga poklonio Splitu, da ovdje, u ovom
historijskom kraju Cara Dioklecijana i kralja Tomislava, Tome Arciakona i Marka
Marulia, bude postavljeno na mjesto, sa kojega je Grgur Ninski nadahnuo i obrazovao
itav duhovni i nacionalni ivot hrvatskog dijela naroda na ovim obalama.
Na ovoj obali, koja je od trinaest stoljea otadbina naeg naroda, ima ovaj silni bronani
kip da bude i mea naega teritorija, nae historije i nae nacije. Ovdje, na ovome
mjestu, ovaj spomenik je izraz nae vjere i nae volje, nae savjesti i nae ispovjesti, da
smo ovdje stajali pred trinaest stoljea, da ovdje stojimo, i da emo ovdje ostati dok bude
naeg naroda i naeg jezika.
Ovo sveano nae osjeanje se izdie do historijskog dogaaja, kada preko Vaeg
Visoanstva, Njegovo Velianstvo na Kralj - poslije nego je ujedinio u svojim rukama
ezla Kralja Tomislava i Duana Silnog, u svojoj dui vjerovanje Svetog Save i zavjet
Grgura Ninskog, u svojoj volji odluku i snagu da na tradicijama prolosti cjelokupnog
naroda sazida i odri jakom velebnu zgradu nae ujedinjene Domovine, jedinstvene i
nerazdruive Jugoslavije - ... odaje priznanje simbolu naeg naroda olienom u kipu
Grgura Ninskog.
Usprkos svemu, jugoslavenski je Grgur u tim trenucima istisnuo svoje hrvatsko drugo
ja. Teko je procijeniti koliko su tome doprinijele politike mjere Aleksandrove
diktature, a koliko sam unutarnji razvoj mita. Vjerojatnije je da je jugoslavenstvo 1929.
dalo samo povrinsku glazuru koja je lako pucala i mogla se po potrebi zamijeniti kakvim
drugim premazom, kao to se ve tada pokazalo i kao to e se jo nekoliko puta
ponoviti.
Veliki jugoslovenski prosvjetitelj prikazan je djeci Jugoslavije na njima dostupnoj
razini u Glasniku podmlatka Crvenog krsta (1930/5):
Takav jedan svetao primer bese i hrvatski biskup Grgur Ninski, savremenik i tienik
kralja Tomislava (900-930). Vladika Grgur radio je neustraivo i neumorno na tome, da
ouva na narod u zapadnim krajevima u budnoj narodnoj svesti. On je neumorno radio
na prosveivanju naroda na materinjem jeziku. Starao se da odri na slovenski jezik na
bogosluju u naim crkvama. Zbog svog rodoljubivog rada imao je da izdri mnoge
borbe i da pretrpi mnoge neprijatnosti i nezgode, naroito na glasovitim saborima u Splitu
925. i 928. g. On je ipak smelo koraao stopama slavenskih apostola irila i Metodija.
Zanimljivo je uoiti kako jugoslavenska Grgurova narav traje po prilici koliko i
Aleksandrova diktatura. Iako je otpora bilo i tada, oni e doi do znatnijeg izraaja tek
kasnije, pred sam rat, a i tada uglavnom u tisku namijenjenom u prvom redu inteligenciji.
U pukoj tampi Metroviev e Grgur, koliko sam uspio pratiti njegovo pojavljivanje,
ivjeti sve do 1935. Te e godine njemu pisati anonimni autor u pisaim strojem
pisanom glasilu sokolske ete u Vukovju pokraj Bjelovara (Vukovijski glasnik,
1935/16). Vjerojatno je pisac bio vlasnik, izdava i odgovorni urednik Branislav
urevi, paroh u Vukovju:
On je dokazivao i branio slavensko bogosluje kao najljepi amanet slavenskih apostola
Sv. irila i Metoda. A branio ga je za to, jer je oseao da je to bogosluje najjae oruje
za jaanje nacionalnog duha svoga naroda u borbi sa svim onim, koji su se otimali za tim
narodom bilo u vjerskom ili u politikom pogledu.
Na narod svaao je tu Grgurovu borbu, ali ipak trebali su proi dugi vjekovi, trebali su
pasti tlaitelji nae nacionalne svijesti, trebali su svanuti dani slobode pa da se narod
odui uspomeni slavnog hrvatskog biskupa.
U to vrijeme, tonije 1931, velika je predstava odrana dvije godine ranije doivjela
reprizu, samo provincijskog karaktera. Radei, naime, na svom Grguru, Metrovi je
odluio na zahtjev varadinske opine pokloniti i tom gradu jednog ninskog biskupa. U tu
znanstvenu metodu pobijanja Grgura i prihvatio se pamfleta, koji su isto tako, osim u
starokatolikim krugovima, ostali bez odjeka. U vrijeme obnovljenog interesa za
problematiku splitskih crkvenih sabora krajem tridesetih godina objavio je Miho Barada
lanak Istina hrvatskom biskupu Grguru Ninskom (Zlatno klasje, 1939/1). lanak
naalost odie duhom koji ga udaljava od znanstvene razine koju je Barada postigao u
raspravi Episcopus Croatensis i predstavlja samo dio kampanje za rehabilitaciju
biskupa kao vjernog sina Katolike crkve, kako se to, uostalom, vidi i iz samog
zakljuka:
Zato iz nje (Historia Salonitana Maior ~ op. . .) doznajemo pravu istinu Grguru,
biskupu Ninskom - istinu, da je on bio vjeran i odan Namjesniku Kristovu u Rimu, Sv.
Ocu Papi, a sve, to je protivno tomu, da spada u carstvo pria.
Grgura se sve ee i u nestrunoj literaturi poinje hvaliti zato to je pristajao uz Rim
iako mu je papa okrnjio njegovu crkvenu vlast. Time se htjela istai njegova
dalekovidnost, jer je zahvaljujui mudrom pokoravanju Sv. Stolici, Hrvatska ostala
zauvijek vezana uz Zapad. U Hrvatskom jedinstvu (Varadin, 1938/63) anonimni autor
zakljuuje:
Ako se, dakle, slavi Grgur Ninski, treba ga slaviti kao ovjeka, koji je znao savladati
svoj egoizam i pokoriti se svojim poglavarima, i time uinio Hrvatskoj upravo
neprocjenjivih usluga.
Najjasnije, bez ikakvih ograda i skrivenog smisla, navijestio je novo doba u svojim
tekstovima Grguru Ivo Guberina. itanje pojedinih odlomaka iz njegovih lanaka Je li
Grgur Ninski bio glagolja? (Hrvatska smotra, 1940/9) i Jugoslavenska solidarnost u
obrani protuhrvatskih falsifikata (Hrvatska gruda, 1940/24) ine svaki komentar
nepotrebnim:
Tu floskulu u nau historiografiju prvi je ubacio Farlati, ali ju je posebno izgradio i dao
svoju orijentaciju onaj protuhrvatski slavonofilski i jugoslavenski duh, koji je u XIX. v.
zarazio na javni ivot.
Kada mi Hrvati kritikim okom promatramo na nacionalni ivot u XIX. i XX. vijeku,
moramo se upravo zgroziti, kako je naa povijest bila sistematski falsificirana u cilju, da
nas se prikae kao velike borce slavenstva i Istoka, i da smo samo u tome sklopu neto
vrijedili.
Trebalo je sve staviti na glavu, da se dokae protuhrvatska importirana ideja, da je:
Hrvatima samo spas u tzv. slavenskoj solidarnosti. Taj duh slavenske solidarnosti otrovao
je i zarazio na narodni ivot u XIX. i XX. vijeku. Tome se duhu nije mogla oprijeti ni
slubena povijesna nauka, pa zato, kada mi velimo, da je panslavistiki i jugoslavenski
duh stvorio bajku Grguru Ninskom, kao nekakvom borcu za glagolicu; kada govorimo
falsifikatima nae povijesti u tom pravcu, tada je jasno, ila se ne misli pojedince
inkriminirati za falsifikate i prtuhrvatstvo - nego one koji su taj duh uveli, komu su
pojedinci podlegli.
Na splitskom peristilu nalazi se golemi kip Grgura Ninskog. Mjesto gdje se nalazi, kao i
poza u kojoj je postavljen, nije drugo nego jedan ogroman falsifikat hrvatske povijesti, i
to na njezinu tetu... Naprotiv na tom mjestu, u splitskoj katedrali, nije se vodila borba
izmeu hrvatstva i latinstva, nego zato hoe li se Hrvati opredijeliti za Zapad i njegovu
kulturu ili Istok i njegov bizantinizam. Pionir borbe za Zapad a protiv bizantinizacije bio
je ba Grgur. On je odluno odbio glagolicu i ondanje njene tendence, jer je bio svjestan,
da ona u onim vremenima i onim prilikama nije drugo, nego bijeg od Zapada, odricanje
Agatonova pakta te kidanje svih hrvatskih tradicija i prijelaz k Bizantu.
Mi Hrvati ne smijemo zaboraviti, da je Metroviev falsifikat, predstavljen u njegovu
Grguru Ninskome, nama pruen ba onda kada je velikosrpsko-pravoslavna ideja bila na
svome vrhuncu i upotrebila sve snage i aparat drave, da zaboravimo na svoju zapadnu
prolost i prikljuimo se Istoku. To se radilo ba zato, jer se je znalo, da emo prelazom k
Istoku, bizantinizmu, presjei sve ile, koje dre nae narodno deblo. A za tim se je
jedino i ilo. Kroz itav jedan vijek trovala se je hrvatska narodna dua raznim bakcilima
slavenstva i jugoslavenstva, a sve je to kuao okruniti i legalizirati perstilski falsifikat
Grgura Ninskoga. Koje je najdublje znaenje dao tom falsifikatu sam auktor, doznali smo
nesumnjivo pred malo vremena, kada se je g. Metrovi usudio oprijeti tenjama i volji
hrvatskoga naroda, da svoju najveu naunu ustanovu nazove svojim narodnim imenom.
Metroviev je spomenik falsifikat u svoj svojoj cjelini; on je uvreda za hrvatski narod i
zato on, im doe do svoje dravne slobode, mora radikalno i definitivno obraunati sa
tim falsifikatom i njegovim predstavnikom na splitskom peristilu.
Tako je ustatvo, i prije uspostave svoje vlasti, zapoelo obraun sa suprotnim
ideologijama, i to upravo preko onoga to je ljudima najblie i najshvatljivije - simbola.
estoki otpor Guberini pruio je jedino Marko Perojevi, urednik sarajevskog
Jugoslavenskog lista. U svojim polemikim napisima nije se suprotstavljao samo
njemu, nego i autorima koji su zastupali tzv. gotsku teoriju porijeklu Hrvata, u okviru
koje su tvrdili da je glagoljica proizvod hrvatske kulture, te da sa irilom-Konstantinom
nema veze. U direktnom odgovoru na citirani Guberinin lanak (Je li kip Grgura
Ninskog ogroman falsifikat hrvatske povijesti kako tvrdi dr. Ivo Guberina?, Hrvatski
glasnik, Split 1940/242), Perojevi je pisao:
Sve se to pie i 'dokazuje' u ime neke tobonje nauke, kojom bi se htjelo dokazati da
Hrvati nijesu grana velikog slavenskog stabla, nego neka kopilad gotska. Ovakve i sline
nauke ire u ime nekog 'Hrvatstva' koje pravim hrvatstvom ne mirii.
Premda se Perojeviu ne bi mogle odrei dobre namjere u borbi koju je vodio protiv
ideologije vjerske, nacionalne pa i rasne mrnje, mora se konstatirati da je to radio
prilino nespretno, sluei se argumentima koji su upuenom itaocu mogli biti samo
smijeni:
Hrvatska je glagolica od svog poetka uvijek bila obrambeni zid protiv Bizanta i
bizantskog raskola.
Gdje je dopirala bizantska politika vlast, kao u dalmatinskim gradovima, tamo je dopro
i bizantinski crkveni duh. U Hrvatskoj je taj duh bio zapadni i rimski, i prema tome
nesmisleno je kazati, da bi se opasnost glagolice tj. bizantinizacije Hrvata mogla rairiti.
Zanimljivo je da se tada nije naao nitko tko bi se usudio i spomenuti da irenje
bizantskih utjecaja nije samo po sebi moralo znaiti nekakvu nacionalnu katastrofu.
Jednako tako, osim starokatolika, gotovo svi su inzistirali na Grgurovoj vjernosti Rimu,
tumaei to na ovaj ili onaj nain. U zapadnu orijentaciju Hrvata nije se vie smjelo
dirati.
Sukobljene strane bile su tako podjednako ograniene u svom nastupu: Perojevi je
glagoljicu morao miriti sa zapadnom kulturom, dok Guberina nije mogao jednostavno
zbrisati Grgura, koji je, bez obzira na karakter koji mu je pripisivan, postao hrvatskim
nacionalnim herojem. Guberina je stoga odluio udariti na Grgura ondje gdje je bio
najjai - na splitskom peristilu:
... nije mogue nauno obraniti Metroviev falsifikat na splitskom peristilu. Neka bude
uvjeren g. Perojevi i svi oni Hrvati, koji gledaju i sude svoje hrvatstvo kroz taj falsifikat,
da e Hrvatska, onda kada bude u mogunosti, taj falsifikat i njegov duh potpunoma
unititi i nee dopustiti u svojoj sredini, da se bilo tko klanja toj naoj narodnoj sramoti.
Guberina se prevario samo utoliko, to ustae nikada nisu doli u mogunost da srue
Grugra. Nezavisna Drava Hrvatska odrekla se Dalmacije, a time i Metrovievog
Grgura, u korist svojih talijanskih saveznika, koji su, proeti saveznikim duhom
prema Hrvatima, pourili da sami uklone spomenik.
Meutim, situacija je 1941. bila takva da je ak i ugledni Obzor naao za shodno da
odgovori, nepotpisanim komentarom, na lanak objavljen u beogradskom listu
Belgrader Echo, u kojem se Grgura prikazuje kao borca protiv pape i univerzalne
rimske crkve, a za nacionalnu kulturu. Obzor odgovara da Grgur nije bio nikakav
borac protiv katolicizma, a da nije tono ni to da je bio zasluan za ouvanje slavenskog
duha na naim obalama, jer tamo nema nikakvog slavenskog, nego samo hrvatskog duha.
Uzalud je u tim kriznim vremenima Perojevi nudio kompromisno rjeenje:
Ako ovo nije izrugivanje Grgura Ninskoga, nego istinsko uvjerenje dr. Guberine, onda
on, koji nije panslavista, Jugoslaven i protuhrvat, ne bi smio kazati da je Metroviev
Grgur ogroman falsifikat hrvatske povijesti', jer je, eto, 'dokazao', da je Grgur protivnik
glagolice koja je htjela Hrvate navesti na prijelaz k Bizantu, tj. pravoslavlju!
Po naoj tezi Grgur je zasluio spomenik, a takoer i po tezi dr Guberine. Neka se,
dakle, ne srdi na spomenik Grgura Ninskoga. Radije neka mu pristupi i neka mu se
pokloni. On s jedne strane, a mi s druge.
Povijest e jo jednom pokazati snagu svoje ironije kada, pretvorivi Talijane u smrtne
neprijatelje ustaa, izmiri u duhu Perojevieve ponude ove dvije suprotstavljene
tendencije, barem to se tie spomenika.
Ninski je biskup Rimskim ugovorima 1941. postao talijanskim dravljanom, doekavi
da ga veliki voa hrvatskog naroda proda, zajedno s kolijevkom domovine. Kako se
dobro znalo kome je upuen Grgurov mrki pogled, Talijani su se pourili da ga uklone,
naravno pod geslom ouvanja antikog peristila, da ne bi izazvali previe revolta.
1942. talijanski je zavod za crkvenu umjetnost Beato Angelico donio odluku ruenju
spomenika u okviru postupka restauriranja Dioklecijanove palae. Tako su Talijani
ispunili Guberinine elje (i ne samo njegove), a da niotkuda nije bio uloen prosvjed.
Spomenik ipak nisu unitili, nego su ga rastavljenog spremili u neko skladite.
Daljnji razvoj politike i vojne situacije namijenio je Grguru sasvim neoekivanu
sudbinu. Nakon kapitulacije Italije i kratkotrajne uspostave komunistike vlasti, u Split su
ule ustae. U euforiji koja je zavladala nakon sjedinjenja svih hrvatskih zemalja,
trebalo je to radikalnije obraunati s dotadanjim saveznicima. Promiba se tako, meu
ostalim, posluila i ruenjem spomenika, kako bi pokazala talijanski vandalizam i
njegovu mrnju prema Hrvatima. Splitsko Novo doba ve u svojem etvrtom broju
donosi sliku spomenika s potpisom:
Barbari s Apenina, koji se vrlo rado hvale svojom kulturnom povijeu, ve su prvih
dana svoje vlasti u Splitu odnieli spomenik Grgura Ninskog, remek-djelo hrvatskog
kipara Ivana Metrovia. Jo se nije moglo istraiti, gdje se rastavljeni spomenik sada
nalazi. Predstavnici hrvatske vlasti su za vjeni spomen i protest protiv ovog nekulturnog
ina dali dosadanjem Peristilu naziv Trg Grgura Ninskog.
Takve polemike Grgur nije vie izazivao. No, ako nije bilo sukoba, bilo je pokuaja da ga
se rehabilitira. Meu znaajnije spada podizanje spomenika, Vidikovca Grgura
Ninskog, u Aleji glagoljaa to vodi od Roa do Huma. Kako je to jedan od rijetkih
spomenika u nas svedenih na pravu ljudsku mjeru, teko je, gledajui ga, govoriti
nekakvom mitu. Objektivno, znanstveno gledajui, Vidikovac je unutar koncepcije Aleje
promaaj, ali se tako skladno uklapa u itav simpatini projekt, koji odie najiim,
iskonskim rodoljubljem, da se to njegovim tvorcima moe jedva zamjeriti. Sve u toj
Aleji, od Roa do Huma, bajka je koja ivi u istarskom krajoliku, a bajke se ne smiju
brisati.
Ne zadravajui se na nekim usputnim pokuajima, poput onog Vladimira Koaka
(Historijski zbornik, 1980-81), navesti u jo samo dvojicu autora. Prvi je Zvane Crnja,
pisac popularne Kulturne povijesti Hrvatske, koja je doivjela nekoliko izdanja i na
tuim jezicima. Koncipirana u mnogo emu po zastarjelim historiografskim
tumaenjima, knjiga brani Grgura, zatitnika glagoljice. Samo jedna autorova tvrdnja
dovoljna je da pokae to se 1978. moglo smatrati historijskim dokazom u knjizi koja je
predstavljala, i jo predstavlja, nau kulturu u inozemstvu:
U drugoj polovici 19. i u poetku 20. stoljea hrvatska nacionalna romantika predstavila
je Grgura Ninskog kao najveu nau borbenu figuru onog vremena, kao ovjeka koji je
svim svojim silama ustao protiv latinskog klera u obranu glagoljice, odnosno slavenske
pismenosti i liturgije. Dananji povjesniari, skloni veem kriticizmu, donekle su se
ogradili od te pretpostavke jer nema dovoljno izvora koji bi je potkrijepili. Meutim,
nedostatak izvora ne znai da nije bilo povijesti.
Ova je posljednja reenica u svakom sluaju tona. Nezgoda je samo u tome da ju je
Crnja shvatio tako, da je doputeno, tamo gdje nema izvora, prolost konstruirati po
vlastitoj elji. Historiari skloni veem kriticizmu po tome su nekakvi nepoduzetni
treberi.
Drugi je pisac, koji se dodue samo uzgred bavio Grgurom, Jakov Blaevi.
Jakov Blaevi je 1983. objavio knjigu Povijest i falsifikati, nastojei razotkriti neka
negativna kretanja u hrvatskoj historiografiji i tumaenju prolosti openito. U svom
postupku suzbijanja protunarodnih tendencija posluio se i likom Grgura Ninskog,
odnosno njegovom mitolokom percepcijom, koja se kod nekih, ak marksistikih pisaca,
nije jo bila sasvim izgubila.
Jo od 10. stoljea, od popova glagoljaa i Grgura Ninskog, koji se bori da se u crkvi
upotrebljava slavenski jezik, pa sve do Jurja Kriania i Strossmayera... do brojnih
sveenika koji u narodnooslobodilakoj borbi izginue borei se u partizanima, postoji
kontinuitet hrvatske narodne crkve.
Ukratko govorei, to se zna ovoj povezanosti, Grguru Ninskom, Strossmayeru,
Eugenu Kvaterniku, pa i Anti Stareviu, Supilu, do Radia, koji su doivjeli apoteozu
svog martirija u naem oslobodilakom ratu, koji ih je ne samo dokazao, ve i osvetio.
Sve ono veliko to je hrvatski narod u povijesti uinio, kao i svi ostali nai narodi, sve
ono to je uinjeno u revoluciji, 1941-1945, ima svoj kontinuitet u tisuljetnoj borbi od
Pacta convente do Plitvike rezolucije i AVNOJ-a, od Grgura Ninskog, Matije Gupca,
Strossmayera, Radia i upila do herkulske pojave Tita i Partije.
U trenutku kada je ve izgledalo da se Grgur polako, ali sigurno svodi na svoju pravu
historijsku sliku, pojavile su se ovakve tvrdnje, i to iz pera ovjeka koji je sam u
komunistikoj revoluciji navodno gradio novo drutvo, zasnovano na novim misaonim i
vrijednosnim sustavima. Grgurov je mit tako, na smiraju, dobio novu zadau krajnje
uporine toke velikog luka revolucionarnih i naprednih djelovanja hrvatskog
naroda, od svojih ranosrednjovjekovnih poetaka do danas. Borac za metropolitansku
ast igrom sluaja, ili neznanja, vrednovan je jednako kao Strossmayer ili Radi, pa je
ak, u sustavnom nizu, stavljen uz bok Tita. Napokon, njegov su martirij (valjda prelaz u
skradinsku biskupiju?) osvetili partizani, borei se i ginui za slobodu i socijalizam,
stvarajui na taj nain njegovu apoteozu. Kamo su i u ona olovna vremena vodile takve
interpretacije, pokazao je sam Blaevi, kada je u istoj knjizi dotampao tekst pisma
predstavnika Hrvatske katolike crkve u kojem se hvale njegovi stavovi i uz koje je dobio
na poklon i dvije knjige (Poruka hrvatske baine i tit Hrvata) u znak panje
Vaoj osobi i hrabrom svjedoenju narodnim hrvatskim velikanima nae puntarske
prolosti.
Nije ba jasno zbog ega je Blaevi objavio ovo pismo, ali je potpuno razumljivo zbog
ega ga je Hrvatska katolika crkva poslala.
Osnovana u duhu starokatolianstva, koje se zasnivalo na otporu papi i rimskoj katolikoj
crkvi, traila je inspiraciju u koncilskom istupu biskupa Strossmayera, ali i dublje u
prolosti. Obzirom da do stvaranja Jugoslavije nacionalna hrvatska crkva nije postojala,
trebalo je historiografskom konstrukcijom povezati Hrvatsku katoliku crkvu (HKC) s
najstarijim vremenima hrvatske povijesti, kako bi njene veze s nacijom dobile na
vanosti. Most preko kojeg je ta veza trebala ii vidjeli su starokatolici u glagoljaima
koji su oduvijek inili poseban organizam unutar Katolike crkve. Preko njihove
tradicije, HKC je stupala u kontakt s Grgurom Ninskim, braniteljem glagoljice i neovisne
hrvatske biskupije, dakle samostalne narodne crkve. S tim mitolokim karakteristikama
on je bio upravo idealan praotac i zatitnik starokatolianstva. Grgur je na taj nain
postao ne samo prvi na starokatolik, nego i mnogo vie od toga. Tisak HKC, u prvom
redu Starokatolik i Hrvatski katoliki kalendar Grgur Ninski, a u dananje vrijeme
Hrvatski katoliki glasnik, stvarali su, i stvaraju, desetljeima u svojim napisima lik
Grgura - sveca, ujedno i prvog europskog protestanta. Njihova je ideologija izbacila u
javnost usporedbu Grgura i Jana Husa, rairenu dvadesetih i tridesetih godina.
Osnova njihova tumaenja splitskih sabora poivala je u vjerovanju, koje se, kao kod
svakog mita, pretvaralo u znanje. Ni sami starokatoliki ideolozi nisu se previe trudili
da to prikriju. Tako je npr. biskup Marko Kalogjera pisao 1933:
Ako Grgur nije osobno vodio, kako nam predaja i povijest kae, one lavske borbe protiv
Rima i latinske nadmoi i latinskog jezika nad Hrvatskom crkvom, ako splitskih sabora,
toga bojnog polja Grgura Ninskog, uope ni postojalo nije, ako ak Grgur ni obstojao
nije, - tad je Grgur Ninski Duh-genij hrvatske due, u komu je hrvatska dua oliila,
simbolizirala svoj vjekovni otpor, svoju vjekovnu borbu protiv tuinske nadmoi
latinske, rimske crkve, a za slobodu i jezik svoje Hrvatske narodne crkve. U tom sluaju
je Grgur Ninski edo hrvatske due, remek-djelo Hrvatskih pradjedova, kroz hiljadu
godina djelano, raeno, uvano i obranjeno, po tom veliina i svetinja cjelokupnog
naroda Hrvatskoga i svakog Hrvata pojedinca. I ko se usudi u tu svetinju, u tu veliinu, u
tu duu Hrvatsku da poganom rukom dirne, zloinac je i izrod Hrvatski!
Trud itavog aparata HKC (koja je prije II. svjetskog rata bila znaajnija nego danas,
obuhvaajui navodno 1940. 68000 vjernika) na sustavnom stvaranju mitskog lika vidi se
ve i letiminim prelistavanjem Starokatolika:
Tek znam jedno, da je historiju hrvatskog naroda, od vremena prvog naeg kralja
Tomislava pa sve do danas stvarao Veliki Ninski Biskup... (Donkovi, 1926).
Grgur Ninski je biskup prvoborac za prava hrvatske narodne crkve; - on je otac i uzor
svih poznatijih biskupa i popova glagoljaa, koji su nam prezirui naredbe rimskih
biskupa sauvali barem ostatke narodnih prava u crkvi; on je pretstavnik tisugodinje
borbe Hrvata katolika protiv presizanja rimskih biskupa; on je nadahnitelj nae narodne
hrvatske starokatolike crkve i svijetli primjer svim njezinim biskupima u obrani svetih
prava nae narodne crkve. (- 1925).
Veliina Grgura Ninskog veliina je nae rase. Daleko prije svih naih narodnih boraca i
prosvjetitelja, daleko prije drugih velikih reformatora, On -sveti vitez svoga naroda - bori
se za njegovu kulturu i jezik.
Grgur Ninski jest i ostaje prototip otporne snage naeg naroda. (N. Kalogjera, 1929).
U ovom duhu otpora prema Rimu i zalaganja za nacionalnu crkvu, prihvatili su
starokatolici jo jednu historiografsku konstrukciju, stvorenu iz sasvim razliitih pobuda onu Grguru kao utemeljitelju Crkve bosanske. Tvorci te teze eljeli su njome dokazati
hrvatstvo srednjovjekovne Bosne, ali je isti motiv starokatolicima posluio da ustvrde
kako se otporna snaga glagoljatva, prenesena nakon poraza na Gvozdu u Bosnu,
odrala tamo prkosei kroz itav srednji vijek iskvarenom kranstvu susjednih latinskih
crkava.
Ni time nisu njegove zasluge potpuno iscrpljene. Svojim djelom on je zaduio i Srbe:
Sava Nemanja, tovan kao Svetac ne samo u pravoslavnoj, ve i u katolikoj crkvi,
provodi samostalnu organizaciju srpske pravoslavne crkve. Neemo ni najmanje umanjiti
neumrle zasluge Svetitelja i Prosvetitelja - kada kaemo: i to je djelo, i to je pobjeda
naeg Grgura-prvoborca.
I zato je na Prvoborac, Grgur Ninski - Biskup Hrvata zasluio - punim pravom naslov
Najveega Sina Junog Slavenstva.
U poplavi napisa Grguru, objavljenih u starokatolikim glasilima, nale su se i brojne
pjesme. Time se praksa propagiranja ninskog biskupa pjesmama, zapoeta potkraj
prolog stoljea, nastavlja, istina s malo odjeka, i danas.
Sve te pohvale Grguru, iznijete tako bombastinim frazama, ipak ne bi bile dovoljne da
ga pretvore u simbol ak i jedne, sasvim periferne crkve. Stoga su starokatolici ubrzo po
konstituiranju svoje crkve Grgura kanonizirali, odnosno proglasili prvim hrvatskim
svecem, ime su mu definitivno pripisane nadljudske osobine. Da bi svoj postupak
osnaili, iznijeli su miljenje da je on bio kanoniziran unutar hrvatske crkve odmah
poslije svoje smrti, emu svjedoi nam nepobitna hiljadu godinja predaja u Crkvi
Hrvata koja mu je sauvala harnu i svetu uspomenu.
U skladu s biskupovom nadnaravnom pojavom, valjalo je mistificirati i njegovu smrt:
Grgur je bio ovjek, i kao ovjek platio je danak ovjeanskoj naravi; njegovo tijelo,
skrhano i iznemoglo od truda i umora, od bola i patnja, palo je kao tijelo junaka na
bojnom polju i povratilo se k matici zemlji. Ali duh Grgurov neumrli i divski utjelovi se u
sveti zavjet svoj... Tako utjelovljeni Grgur postade neumrli genij naroda Hrvatskoga.
Narod je Hrvatski to osjeao, i zato nigda ne htjede, da znade za smrt neumrlog genija
svoga; a isto tako niti za grob njegov, jer grob pretpostavlja smrt.
Utjelovljen u svoj zavjet, kao narodni Genij oivio je u pokretu za glagoljicu krajem
stoljea, u Zahtijevanjima naroda 1848. i, dakako u HKC. Preorio se, dakle, u duu
naroda, apsolutni duh koji se utjelovljuje u pojedinim epohama i zbivanjima, postajui
time spiritus movens itave hrvatske povijesti. I danas se unutar HKC nastavlja
tovanje njegovog kulta. Metroviev se spomenik nalazi u svakom broju Hrvatskog
katolikog glasnika, kao i na peatima crkve. Jo uvijek mu se pjevaju pjesme, pie se
njemu. Nedavno je osnovan i Red Svetog Grgura Ninskog, sa sjeditem u Baselu, gdje je
utemeljena jedna upa HKC.
Njeni lanovi pokazuju ak i znanstvene pretenzije u osvjetljavanju ne samo Grgurove
uloge, nego i drugih zaslunih Hrvata. U tu je svrhu osnovana u Baselu Hrvatska
Akademija Andrija Jamometi, pod pokroviteljstvom HKC, koja izdaje i svoje glasilo
Scripta Croatica Andrija Jamometi. Urednik i jedini autor dvadesetak priloga na prvih
111 stranica je Dragan Hazler, oito poliho stor. Meu ostalim, autor nastoji uspostaviti
genealogiju, ili barem njene obrise, istaknutih lanova plemena Jamometia. Tako se,
nakon Godeslava, Vieslava i Borne javlja i Grgur Jamometi. Do zakljuka da je on
doista Jamometi, doao je Hazler slijedeim metodolokim postupkom:
Radi svog istaknutog osjeaja pripadnosti Hrvatima, to je inae svojstveno upravo
plemenu Jamometia... (SCAJ, 36).
Upadljivo je da Hazler, iako akademija radi pod patronatom HKC, dakle Grgura
Ninskog, ovog jedva i spominje, utjeui se, kada pie crkvenoj prolosti Hrvatske,
crkvi Sv. Kria i Vieslavovoj krstionici. Tendencija itave publikacije jasno ukazuje na
razlog: piui Borni, kojega tradicionalna historiografija smatra izdajnikom Ljudevita
Posavskog, Hazler konstatira da je on ipak bio pozitivna linost, jer je Hrvatsku usmjerio
prema Zapadu, dok je Ljudevit bio vezan uz Istok.
HKC nije mona i utjecajna institucija, ali je odlian primjer sistematskog deformiranja
historijske svijesti. Tim vie to se i unutar nje ponavlja u malome lom koji je Grgura
pratio u svijesti onih Hrvata koji su ivjeli s njegovim mitom: s jedne strane ponos zbog
otpora i poticanja nacionalne kulture, a druge strane strah od raskida sa Zapadom.
Sudei prema pisanju politiki, odnosno ideoloki sasvim oprenih autora, mit Grguru
Ninskom ima i danas svoje apologete, pa, prema tome, i razloge svog odravanja. On
nikako nije jedinstvena pojava u svijesti hrvatske nacije, pa itav taj mitoloki kompleks
pokazuje davno poznatu injenicu da se svijest, odnosno mentalitet, mijenja daleko
sporije nego drutveni ili ekonomski odnosi, odraavajui danas stanje od prije mnogo
desetljea.
Historiografija se u nekoj mjeri moe optuiti za nastajanje mita, ali su glavnu ulogu u
njegovu propagiranju imale publicistika i umjetnost, obje u slubi dnevne politike. U tom
je smislu svakako najagilniji umjetnik bio Ivan Metrovi, koji je Grgura, osim
spomenicima u Splitu i Varadinu, prikazao i na mauzoleju obitelji Rai u Cavtatu.
Slika Celestina Medovia takoer nije bila bez vanosti: ne samo to se nalazila u
prostorijama Odjela za bogotovlje i nastavu, te time dobila odreeni slubeni karakter,
nego se i njena tiskana replika objavila u razmjerno velikoj nakladi od tisuu primjeraka.
Knjievnost je takoer uloila nemali trud u populariziranju Grgura, ali njeni rezultati
nisu ni izdaleka bili slini Metrovievima, bez obzira na to to se meu pjesnicima koji
su njemu pjevali susreu i autori poput Nazora. Iako njegova pjesma Grgur Ninski,
uvrtena u ciklus Hrvatski kraljevi, nije postigla popularnost Medvjeda Brunde ili
Tomislava, ipak je, po nekim miljenjima, posluila kao idejni predloak
Metrovievom spomeniku. Sami stihovi ne ine, meutim, nikakve usporedbe s
divovskim, borbenim kipom: Nazorov Grgur istina, brani prava svog naroda na vlastiti
jezik u crkvi, ali ga ne brani u kakvoj estokoj borbi na saboru, nego u krotkoj molitvi
Bogu:
I biskup moli: Boe, biser zvei Na mermer-ploi svetoga oltara. Ko tamjan mire
majine mi r'jei. Dua nam cv'jet je to svojim mirie Vonjom, a srce vrutak koji svojim
uborom pjeva, uzdahom uzdie. Poj k tebi leti sa mojih usana; Jeke mu glasne ne e da
raspra Olujni vjetar mnogih crnih dana. Star, iskren, svean, sve e da nadvlada. Utajat
ljudska vika ga ne moe, Jer ni list s grane bez tebe ne pada. Jer uv'jek bit e to ti hoe,
Boe!
Ovakav je Grgur zapravo iznimka, njegov lik odudara od svih ostalih prikaza ne samo u
pjesmama koje su sastavljali autori razliitih dometa, od pukih pjesnika, seljaka, u
Radievom Domu, preko propagandista u Starokatoliku do Ivana Kukuljevia
Sakcinskog i Rikarda Katalinia Jeretova, nego i od svih likovnih predstava, a pogotovo
publicistikih. Moda i u tome valja traiti uzrok nepopularnosti ove pjesme. Neborbeni
Grgur, koji ipak titi svoj jezik, nije se uklapao ni u ije koncepcije.
Usprkos uestaloj pojavi Grgura u publicistikim i knjievnih radovima, vjerujem da je
promicanju njegovog mita, pored Metrovievog spomenika, najvie ipak doprinijela, a i
danas to ini, povijest kao kolski predmet.
Autori predratnih povijesnih udbenika (Srkulj, iller, Stanojevi) redovito prikazuju
Grgura kao glagoljaa, u skladu s tada prevladavajuim miljenjem. Bilo bi, naravno,
previe oekivati da e se upravo autori takvih knjiga suprotstaviti tumaenju koje su
poticale dravne vlasti i koje je, prema tome, bilo slubeno. Povrh toga, pravih otpora
mitu u vrijeme kada se javljaju Srkuljev i illerov udbenik, nije ni bilo. Jedino je
Stanojevi (1934) mogao unijeti nova rjeenja Karamana i Barade, ali velikosrpskom
duhu njegovog udbenika ionako je vie odgovarao Grgur glagolja i protivnik Rima.
Svojevrsnu je iznimku meu onovremenim udbenicima inila Istorija srednjeg veka za
srednje kole (Beograd, 1926), Grge Novaka, u kojoj se biskup niti ne spominje.
U istom je duhu, prikazujui Grgura kao branitelja glagoljice, pisao svoj udbenik 1926. i
ivko Jaki. No, dolazak ustaa na vlast naveo ga je da u novoj knjizi promijeni to
tumaenje i prikae Grgura iskljuivo kao borca za svoj crkveni poloaj, a da posebno
naglasi pozitivnu ulogu Tomislava, koji na saborima nije podrao svog biskupa:
Crkveni sabori, koji su zasijedali u Splitu u dva navrata, stvorili su napokon zakljuke,
koji su bili u skladu ne samo s probitcima crkve, nego i s dravnom politikom kralja
Tomislava. Njegova je misao bila: kulturna orjentacija zapadnjaka i stapanje hrvatskih
pokrajina u jednu cjelinu, kojoj bi bilo sredite Split. Zato je Tomislav najvaniji hrvatski
vladar, jer je dravnoj politici osigurao pravi smjer. Slavensko se bogosluje ipak
odralo, jer je iz njega brzo iezao bizantski duh, i otada su hrvatski vladari odreda
zatitnici glagoljice.
Idue, 1943, oito prije kapitulacije Italije, donosi isti autor i sliku ve uklonjenog
spomenika na Peristilu, te u alu za prodanom Dalmacijom naglaava kako je Tomislav
upravo Split izabrao za sredite hrvatske drave.
Poslijeratni je razvoj utjecao i na Grgurovu pojavu u kolskim knjigama. Tako ga V.
Babi u svom udbeniku (1953) niti ne spominje, uinivi u njegovoj demitologizaciji
korak dalje nego u svom tekstu u Historiji naroda Jugoslavije.
I kasniji su udbenici u Hrvatskoj odbacivali Grgurovu borbu za glagoljicu, ali je snaga
mita bila oito u svijesti prejaka a da bi dopustila njegovo potpuno uklanjanje. Razni su
autori (Mali, Salzer, Makek, Drakovi) pokuali kompromisno prikazati problem, ali je
rezultat tog napora morao uenicima biti potpuno nejasan: nije se naposlijetku moglo
zakljuiti gdje se zapravo iri glagoljica, i zato, te oko ega se u stvari Grgur borio. Slika
Metrovievog Grgura bila je redovita ilustracija teksta, iako se spomeniku odricala
njegova simbolika bit. Grgurov se mit, oito, ipak provlaio kolskim programima.
itav je problem naizgled bio privremeno otklonjen, bar to se srednjih kola tie,
uvarovom reformom. Skraivanje nastavnog programa povijesti iskljuilo je iz
udbenika mnoge istaknute osobe i vane podatke. Meu izbrisanima naao se i Grgur,
ali su tek sada njegovom mitu irom otvorena vrata: uenici s njim uspostavljaju vezu
samo preko pria roditelja i suvenirskih replika Metrovievog spomenika. Znanosti je
oduzeta mogunost da utjee na demitologizaciju svijesti mladih, jer je starija povijest,
najpodlonija mistifikaciji i mitologizaciji, uklonjena iz nastave. Time, dakako, nije
uklonjena i iz svijesti mlaeg dijela nacije, koji e njoj dobivati iskrivljene i
pojednostavljene obavijesti iz tko zna kojih izvora. Posljedice e se pokazati kada e ve
biti prekasno.
Napokon, valja postaviti i kljuno pitanje: da li, govorei interpretaciji Grgurovog
djelovanja kroz posljednjih stotinjak godina, s pravom upotrebljavam termin mit?
Odgovor treba potraiti u onih pet odrednica strukture mita, to ih u svojoj knjizi donosi
Eliade. Slijedei ih, moemo ustanoviti da su sve one zastupljene u tumaenju Grgurove
pojave, te je ona, shodno tome, doista mit:
1. mit opisuje Povijest djela Nadnaravnih bia: ninski je biskup, po tome to mu se
pripisuje uloga pokretaa sveukupne hrvatske povijesti, Nadnaravno bie, i njegova se
Povijest razlikuje od obine, ljudske povijesti, jer posjeduje vlastito Vrijeme, izvan
ljudskih iskustava.
2. Povijest iznesena u mitu smatra se potpuno istinitom : naveo sam primjere u kojima se
ak izriito tvrdi da je onaj tko posumnja u istinitost mita izdajica hrvatskog naroda, to
dovoljno jasno pokazuje da se u mit ne smije sumnjati. Povrh toga, vidi se to i iz itavog
stava branitelja mita, koji ponekad tvrde da ih historijski argumenti uope ne zanimaju.
3. mit se uvijek odnosi na stvaranje: motivom borbe na splitskim saborima Za pravo na
vlastiti jezik i pismo objanjavaju se poeci hrvatske nacionalne kulture, odvojene od
latinskog srednjovjekovlja. Kako je kultura jedan od osnovnih, ako ne i osnovni
konstituent narodne, odnosno nacionalne osobitosti, to se njime objanjavaju i poeci
nacije/naroda. Dakle, kao to su mitovi primitivnih naroda kozmogonijski ili
antropogonijski, ovaj je etnogonijski.
4. mit upoznaje ljude s izvorom stvari, kako bi njima ovladali: upoznavanje naroda/nacije
s herojskom Grgurovom obranom imalo je za cilj osposobiti pojedince, ali i narod/naciju
za isti takav otpor. Pri tome se uvijek isticao onaj element njegove izmiljene borbe koji
je tovaoce trebao osposobiti za konkretnu politiku borbu danog trenutka: za glagoljicu,
protiv Talijana, za juno slavensko jedinstvo, protiv Vatikana ili za njega, za zapadnu
orijentaciju Hrvatske ili protiv nje. Simbol se pretvarao u sredstvo koje je prualo
samosvijest, dakle mogunost djelovanja.
5. mit se proivljava tako da svatko bude obuzet svetom, zanosnom snagom: da se to
ostvari, pobrinuo se Ivan Metrovi. Bez njegovog djela, mit bi izgubio mnogo od svoje
uvjerljivosti, to se i danas moe osjetiti kada se stane pred kip, iz kojega doista zrai
snaga plemenskog totema. Njegovo umnoavanje u obliku kopija malog formata
omoguava da ta sveta snaga ue i u mnoge domove, to predstavlja, u odreenoj mjeri
nesvjesno, uspostavljanje kunog oltara nadnaravnog Grgura.