DANIEL C.

DENNETT

KRAJ AROLIJE
RELIGIJA KAO PRIRODNA POJAVA

s engleskoga prevela: Marina Miladinov

Naklada Jesenski i Turk

Zagreb, studeni 2009.

izdava:
Naklada Jesenski i Turk
za izdavaa:
Miso Nejami
urednica:
Irena Milii
recenzenti:
Mile Babi
Nadeda ainovi
struna redaktura: Pavel Gregori
izrada kazala: Senka Galeni
grafiki urednik: Boris Kuk
organizacija tiska: Knjiga print, d.o.o.
studeni 2009.
www.jesenski-turk.hr
Prijevod djela
Daniel C. Dennett: Breaking the Spell. Religion As a Natural Phenomenon
Copyright za hrvatski prijevod Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.

Za Susan

Sadraj
PRVI DIO OTVARAMO PANDORINU KUTIJU
Prvo poglavlje Kraj koje arolije?
1. to se dogaa?
2. Radna definicija religije
3. Prekinuti ili ne prekinuti
4. Pogled u bezdan
5. Religija kao prirodna pojava
Drugo poglavlje Nekoliko pitanja o znanosti
1. Moe li znanost prouavati religiju?
2. Treba li znanost izuavati religiju?
3. Moda je glazba loa za vas?
4. Bi li nemar bio dobroudniji?
Tree poglavlje Zato se dogaaju dobre stvari
1. Izvui ono najbolje
2. Cui bono?
3. Zato se religija isplati?
4. Marsovski popis teorija
DRUGI DIO EVOLUCIJA RELIGIJE
etvrto poglavlje Korijeni religije
1. Roenje religija
2. Sirovine religije
3. Kako priroda rjeava problem drugih umova
Peto poglavlje Religija: rani dani
1. Previe djelatnika: natjecanje za prostor ponavljanja
2. Bogovi kao interesne strane
3. Kako navesti bogove da razgovaraju s nama
4. amani kao hipnotizeri
5. Naprave za ustrojavanje pamenja u usmenim kulturama
esto poglavlje Evolucija upravljanja

1. Glazba religije
2. Puka religija kao praktina vjetina
3. Prikradajue razmiljanje i roenje tajnovitosti u religiji
4. Udomaivanje religija
Sedmo poglavlje Izum timskoga duha
1. Put poploan dobrim namjerama
2 Mravlja kolonija i korporacija
3. Rastue trite religije
4. Bog s kojim moete razgovarati
Osmo poglavlje Vjerovanje u vjerovanje
1. Bolje ti je da vjeruje
2. Bog kao intencijski objekt
3. Podjela doksastikog rada
4. Najmanji zajedniki nazivnik?
5. Vjerovanja dizajnirana za vjeroispovijedanje
6. Postoji li Bog?
TREI DIO RELIGIJA DANAS
Deveto poglavlje Ususret potroakom vodiu za religiju
1. Za ljubav Boga
2. Akademska dimna zavjesa
3. Zato je vano u to vjerujete?
4. to vaa religija moe uiniti za vas?
Deseto poglavlje Moral i religija
1. ini li nas religija moralnima?
2. Je li religija ono to daje smisao vaem ivotu?
3. to moemo rei o svetim vrijednostima?
4. Tako mi due: duhovnost i sebinost
Jedanaesto poglavlje I to nam je sada initi?
1. Samo teorija
2. Putovi koje valja istraiti: kako se usredotoiti na religijsko
uvjerenje?
3. to emo rei djeci?
4. Toksini memi

5. Strpljenje i politika
DODACI
Dodatak A Novi replikatori
Dodatak B Jo neka pitanja o znanosti
Dodatak C Hotelski posluitelj i gospoa po imenu Tuck
Dodatak D Kim Philby kao stvarni sluaj NEODREENOSTI
RADIKALNOG TUMAENJA
BIBLIOGRAFIJA
KAZALO
BILJEKE

Predgovor
Dopustite mi da krenem od jedne oigledne injenice: ja sam ameriki
autor i ova se knjiga obraa prvenstveno amerikim itateljima. Mnogima
sam dao da proitaju njezine rane verzije i veina mojih neamerikih
itatelja tu je injenicu smatrala ne samo oiglednom, nego i ometajuom u nekim sluajevima ak vrijednom prigovora. Nisam li knjizi mogao dati
manje provincijalan karakter? Ne bih li, kao filozof, trebao teiti
najuniverzalnijem moguem itateljstvu koje mogu okupiti? Ne. Ne u
ovom sluaju, a moji neameriki itatelji neka razmisle to mogu nauiti o
situaciji u Americi iz onoga to e nai u ovoj knjizi. Od reakcije moj ih
neamerikih itatelja jo mi je zanimljivija bila injenica da je tako malo
mojih amerikih itatelja bilo teka iole svjesno tog ogranienja takvu
stajalitu - a ako su i bili, nisu se protivili. Nad tim obrascem valja se
zamisliti. Openito vlada miljenje - i u Americi i izvan nje - da je Amerika
veoma razliita od ostalih nacija Prvoga svijeta po svojim stavovima prema
religiji i ova je knjiga, izmeu ostaloga, sonda ija je svrha izmjeriti dubinu
tih razlika. Odluio sam da moram iskazati njezine naglaske elim li ikako
doprijeti do itateljstva kojemu sam knjigu namijenio: do radoznalih i
savjesnih graana svoje domovine - i to do to je mogue veeg broja, a ne
samo do akademske zajednice. (Nisam vidio nikakvog smisla u tome da se
obraam istomiljenicima) Ovo je eksperiment, odmak od mojih ciljeva u
prijanjim knjigama, i oni koji su zbog tog odmaka zbunjeni ili razoarani
sada znaju da sam imao za to razloga, bili oni dobri ili loi. Naravno da
sam moda i promaio cilj. Vidjet emo.
Na Ameriku sam se usredotoio namjerno; s druge strane, kada se
radi o suvremenoj religiji, moja usredotoenost prvenstveno na kranstvo,
a tek potom na islam i judaizam, nije namjerna nego neizbjena: naprosto
ne znam dovoljno o drugim religijama da bih o njima pisao s pouzdanjem.
Moda sam jo nekoliko godina trebao posvetiti prouavanju prije nego to
sam krenuo pisati ovu knjigu, no budui da su me tekui dogaaji stalno
opominjali na hitnost poruke, morao sam se zadovoljiti gleditima koje
sam uspio stei do sada.
Jedan od odmaka u odnosu na moju raniju stilsku praksu je taj da se
ovaj put koristim biljekama na kraju knjige, a ne onima na dnu stranice.
Obino ne odobravam takvu praksu, budui da od uena itatelja trai da se
koristi dodatnom knjikom oznakom dok lista naprijed-natrag, ali u ovom

sluaju odluio sam da je vanije da knjiga tee glatko za volju ire publike
od toga da bude prikladna za znanstvenike. To mi je pak omoguilo da u
podulje biljeke naguram daleko vie materijala nego inae, nadoknaujui
time nepraktinost onima koji trae dodatnu argumentaciju. U istom sam
duhu izvukao etiri bloka grae namijenjene uglavnom akademskim
itateljima iz glavnoga teksta i stavio ih na kraj kao dodatke. Na njih se
ukazuje na mjestu u tekstu gdje bi inae stajali kao poglavlja ili dijelovi
poglavlja.
***
Jo jednom zahvaljujem sveuilitu Tufts, gdje sam imao priliku
igrati se Toma Sawyera i bojati ogradu s izuzetno hrabrom i savjesnom
grupom studenata, uglavnom dodiplomaca koji su stavili na kunju svoja
esto duboka religijska uvjerenja itajui jednu od prvih verzija knjige na
seminaru u jesen 2004. godine, ispravljajui mnoge pogreke i uvodei me
u svoje religijske svjetove s dobrohotnou i tolerancijom prema mojim
nesmotrenostima i drugim krivicama. Ako doista uspijem pronai svoju
ciljanu publiku, njihovim povratnim informacijama pripast e za to velik
dio zasluga. Hvala vam: Priscilla Alvarez, Jacquelyn Ardam, Mauricio
Artinano, Gajanthan Balakaneshan, Alexandra Barker, Lawrence
Bluestone, Sara Brauner, Benjamin Brooks, Sean Chisholm, Erika
Clampitt, Sarah Dalglish, Kathleen Daniel, Noah Dock, Hannah Ehrlich,
Jed Forman, Aaron Goldberg, Gena Gorlin, Joseph Gulezian, Christopher
Healey, Eitan Hersh, Joe Keating, Matthew Kibbee, Tucker Lentz, Chris
Lintz, Stephen Martin, Juliana McCanney, Akiko Noro, David Polk,
Sameer Puri, Marc Raifman, Lucas Recchione, Edward Rossel, Ariel
Rudolph, Mami Sakamaki, Bryan Salvatore, Kyle Thompson-Westra i
Graedon Zorzi.
Takoer zahvaljujem svome veselom timu u Centru za kognitivne
studije: asistentima, znanstvenim asistentima, znanstvenom suradniku te
asistentu na projektu. Oni su komentirali studentske oglede, savjetovali
studente koje je projekt uznemirio, a savjetovali su i mene; pomogli su mi
smisliti, usavriti, kopirati i prevesti upitnike; unosili su i analizirali
podatke; pronali su stotine knjiga i lanaka u knjinicama i na mrenim
stranicama; pomagali su jedni drugima, a pomagali su i meni da ostanem
na pravom putu: Avery Archer , Felipe de Brigard, Adam Degen Brown,
Richard Griffin i Teresa Salvato. Takoer zahvaljujem Chrisu Westburyju,
Diani Rafman, Johnu Robertsu, Johnu Symonsu i Billu Ramseyju to su na
svojim sveuilitima sudjelovali u naem anketnom projektu, koji jo

uvijek traje, kao i Johnu Kihlstromu, Karelu de Pauwu i Marcelu

Kinsbourneu zato to su me uputili na vrijedno tivo.
Posebne zahvale upuujem Meeri Nanda, ija je hrabra kampanja za
uvoenje znanstvenog shvaanja religije u njezinu domovinu Indiju bila
jedno od nadahnua za ovu knjigu, kao i za njezin naslov. Pogledajte
njezinu knjigu Breaking the Spell of Dharma (2002), kao i noviju Prophets
Facing Backwards (2003).
Meu itateljima koje spominjem u prvom odlomku nalazi se i
nekolicina koja je odluila ostati anonimna. Zahvaljujem i njima, kao i
Ronu Barnetteu, Akeelu Bilgramiju, Pascalu Boyeru, Johnu Brockmanu,
Joanni Bryson, Tomu Clarku, Bou Dahlbomu, Richardu Dentonu, Robertu
Goldsteinu, Nicku Humphreyju, Justinu Jungeu, Mattu Konigu, Willu
Loweu, lanu Lusticku, Suzanne Massey, Robu McCallu, Paulu
Oppenheimu, Seymouru Papertu, Amber Ross, Donu Rossu, Paulu
Seabrightu, Paulu Slovaku, Danu Sperberu i Sue Stafford. Terry Zaroff je
jo jednom odradio izuzetan posao redakture, pronalazei ne samo stilske
propuste, nego i sadrajno slabe toke. Richard Dawkins i Peter Suber dali
su mi osobito vrijedne sugestije tijekom naih razgovora, kao i moj agent
John Brockman i njegova supruga Katinka Matson, ali dopustite da takoer
zahvalim, ne imenovavi ih pritom, mnogim drugim ljudima koji su se
zanimali za ovaj projekt u posljednje dvije godine i davali mi prijedloge,
savjete i moralnu podrku, na emu sam im veoma zahvalan.
Naposljetku, jo jednom moram zahvaliti svojoj supruzi Susan, zbog
koje je svaka moja knjiga duet, a ne solo, na naine koje nikad ne mogu
predvidjeti.
Daniel Dennett

PRVI DIO
OTVARAMO
PANDORINU KUTIJU

Prvo poglavlje
Kraj koje arolije?

1. to se dogaa?
I zborio im je mnogo u prispodobama: Gle, izie sija sijati. I dok je
sijao, neto zrnja pade uz put, dooe ptice i pozobae ga.
- Mt 13:3-4
Ako opstanak najpodobnijih ima ikakve vrijednosti kao slogan, onda se
Biblija ini dobrim kandidatom za naslov najpodobnijeg meu tekstovima.
- Hugh Pyper, The Selfish Text: The Bible and the Memetics
Promatrate mrava na livadi kako se revno penje uz vlat trave, sve
vie i vie dok ne padne, a zatim se iznova penje, kao to je Sizif valjao
svoj kamen, neprestano pokuavajui doi do vrha. Zato mrav to ini?
Kakvu korist trai za sebe u toj napornoj i neloginoj aktivnosti? Ispada da
je to pogreno pitanje. Mrav od toga nema nikakve bioloke koristi. On ne
pokuava postii bolji pregled nad teritorijem niti trai hranu, niti se, na
primjer, epiri pred potencijalnim partnerom. Njegovim mozgom upravlja
siuni parazit po imenu jetreni metilj (Dicrocelium dendriticum), koji
treba dospjeti u eludac ovce ili krave kako bi dovrio svoj reproduktivni
ciklus. Taj siuni modani crv tjera mrava na mjesto koje e koristiti
njegovu potomstvu, a ne onomu mrava. To nije izolirana pojava. Slini
manipulativni paraziti inficiraju ribe, mieve i druge vrste. Zbog tih se
autostopera njihovi domaini ponaaju nelogino pa ak i samoubilaki,
inei sve u korist gosta, a ne domaina.1
Dogaa li se ikada ita slino kod ljudi? Itekako se dogaa. esto
vidimo kako ljudska bia ostavljaju po strani svoje osobne interese,
zdravlje ili izgleda da imaju djecu i posveuju itav ivot promicanju
interesa neke ideje to se nastanila u njihovim mozgovima. Arapska rije
islam znai pokornost i svaki dobar musliman svjedoi, moli se pet puta
dnevno, daje milodare, posti za vrijeme ramazana te nastoji otii na

hodoae ili had u Meku, a sve to u ime ideje Alaha i njegova proroka
Muhameda. Krani i idovi, naravno, ine slino i posveuju svoje ivote
irenju Rijei, podnose ogromne rtve, hrabro trpe i stavljaju ivot na
kocku zbog ideje. Kao i sikhi, hindusi i budisti. Ne zaboravite ni mnoge
tisue svjetovnih humanista koji su dali ivote za Demokraciju, Pravdu ili
naprosto golu Istinu. Postoje mnoge ideje za koje vrijedi umrijeti.
Naa sposobnost da posvetimo ivot neemu to smatramo vanijim
od osobne dobrobiti - ili vlastitog biolokog imperativa da imamo
potomstvo - jedna je od stvari koja nas odvaja od ostatka ivotinjskog
svijeta. Majka medvjedica smjelo e braniti hranilite i bespotedno e
tititi svoje mladune, ili ak vlastiti prazni brlog, ali vjerojatno je vie
ljudi poginulo u hrabrim pokuajima da zatite sveta mjesta i tekstove nego
u pokuajima da zatite trgovine hranom ili pak vlastitu djecu i domove.
Poput drugih ivotinja, imamo usaenu elju za razmnoavanjem i inimo
manje-vie sve to je potrebno za postizanje tog cilja, ali mi takoer imamo
uvjerenja i sposobnost da nadiemo svoje genske imperative. Ta nas
injenica ini drugaijima, ali ona je i sama bioloka injenica, vidljiva
prirodnim znanostima, i neto to trai objanjenje prirodnih znanosti.
Otkuda u samo jednoj vrsti, Homo sapiensu, ti izuzetni pogledi na vlastiti
ivot?
Teko da e itko rei kako je najvanija stvar u ivotu imati vie
unuka nego to imaju njegovi suparnici, ali to je uobiajeni summum
bonum svake divlje ivotinje. One ne znaju bolje. Ne mogu znati. One su
samo ivotinje. ini se ipak da postoji zanimljiv izuzetak: pas. Zar
ovjekov najbolji prijatelj ne pokazuje predanost koja nadmauje onu
ljudskog prijatelja? Nee li pas i umrijeti ako je to nuno da zatiti
gospodara? Da, i nije sluajnost to se ta divljenja vrijedna karakteristika
moe nai u jednoj pripitomljenoj vrsti. Dananji su psi potomci pasa koje
su nai preci najvie voljeli u prolosti i kojima su se najvie divili; iako ih
uope nisu pokuavali uzgajati tako da budu to privreniji, uspjeli su to
uiniti izvukavi ono najbolje (prema njihovim shvaanjima, prema naim
shvaanjima) iz naih ljubimaca.2 Jesmo li nesvjesno oblikovali tu odanost
gospodaru po uzoru na vlastitu odanost Bogu? Jesmo li oblikovali psa na
svoju sliku? Moda jesmo, ali odakle onda nama naa odanost Bogu?
Usporedba s kojom sam zapoeo, ona izmeu parazitskog crva koji
napada mravlji mozak i ideje koja napada ljudski mozak, vjerojatno se ini
nategnutom i neuvenom. Za razliku od crva, ideje nisu ive i ne napadaju
mozgove; njih stvaraju umovi. I jedno i drugo je istina, ali ti prigovori nisu

tako snani kako se isprva ine. Ideje nisu ive; one ne mogu vidjeti kamo
idu i nemaju udova kojima bi upravljale mozgom domaina, ak i da mogu
vidjeti. Istina, ali nije ba ni jetreni metilj nobelovac; on zapravo nije nita
inteligentniji od mrkve; on ak nema mozak. Ali zato ima sreu da je
obdaren znaajkama kojima e djelovati na mravlji mozak na takav
koristan nain kada god doe u doticaj s njime. (Te znaajke su poput
toaka u obliku oka na krilima leptira, koje ponekad zavaraju ptice
grabeljivice da pomisle kako ih promatra neka velika ivotinja. Ptice se
uplae i odu, a leptiri od toga imaju koristi, iako zbog toga nisu nita
mudriji) Troma ideja, ako se dizajnira kako valja, moe imati pozitivan
uinak na mozak, a da pritom ne mora znati da to ini! A kad bi znala,
mogla bi napredovati zbog toga to ima takav dizajn.
Usporedba Boje Rijei s jetrenim metiljem uznemirujua je, ali
ideja o usporedbi ideje sa ivom stvari nije nova. Posjedujem notnu
stranicu napisanu na pergamentu sredinom 16. stoljea, koju sam pronaao
prije pedesetak godina kod jednog parikog knjiara. Tekst (na latinskom)
prenosi pouku parabole o sijau (Mt 13): Semen est verbum Dei; sator
autem Christus. Rije Boja je sjeme, a sija je Krist. To se sjeme, izgleda,
ukorjenjuje u pojedinim ljudskim biima i nagoni ih da ga odnese nadaleko
i nairoko (a zauzvrat ljudski domaini dobiju vjeni ivot - eum qui audit
manebit in eternum).
Kako umovi stvaraju ideje? Moda udesnim nadahnuem, a moda
prirodnijim sredstvima, tako da se ideje ire od uma do uma,
preivljavajui prijevod s jednog jezika na drugi, autostopirajui pjesme i
ikone i kipove i rituale, stapajui se u nevjerojatne kombinacije u glavama
odreenih ljudi, gdje uzrokuju nastanak novih kreacija, obiteljski slinih
idejama koje su ih nadahnule, ali im usput dodaju nove znaajke, nove
moi. I moda su neke od ludih ideja koje su prve zauzete nae umove
donijete na svijet potomstvo koje se udomailo i pripitomilo dok smo
pokuavali postati njegovim gospodarima ili barem upraviteljima,
pastirima. Tko su preci tih udomaenih ideja koje se danas ire? Odakle su
potekle i zato? A kada su nai preci uzeli za svoj cilj irenje tih ideja, ne
tek time to su ih uvali, nego ih dalje njegovali, kako je to vjerovanje u
vjerovanje preobrazilo ideje koje su se irite?
Velike religijske ideje dre nas, ljudska bia, oaranima ve tisuama
godina, due od pisane povijesti, ali to je jo uvijek samo kratak trenutak u
biolokom vremenu. elimo li razumjeti prirodu dananje religije kao
prirodne pojave, moramo je razmotriti ne samo takvu kakva je danas, nego

i kakva je nekada bila. Prikaz podrijetla religije u iduih sedam poglavlja

dat e nam novo gledite, s kojega emo u zadnja tri poglavlja razmotriti
ono to je religija danas, zato toliko znai tolikim ljudima i u emu bi oni
mogli biti u pravu ili u krivu u razumijevanju sebe samih kao religioznih
ljudi. Tada emo jasnije vidjeti u kojem bi se smjeru religija mogla kretati
u bliskoj budunosti, naoj budunosti na ovom planetu. Ne znam ni za
jednu vaniju temu koju bi valjalo istraiti.

2. Radna definicija religije

Filozofi proiruju znaenje rijei, sve dok jedva ostane ita od izvornog
smisla; oni bilo koju nejasnu apstrakciju koju su si stvorili nazivaju
Bogom i sada se pred svijetom prave deistima, vjernicima i ak se mogu
hvaliti da su dosegli viu, iu ideju Boga, i iako njihov Bog nije nita
drugo nego jedna nesupstancijalna sjenka a ne vie mona osobnost
religijskog nauka.
- Sigmund Freud, Budunost jedne iluzije
Kako ja definiram religiju? Nije vano samo kako u je definirati, budui
da namjeravam ispitati i raspraviti srodne pojave koje (vjerojatno) nisu
religije - duhovnost, predanost svjetovnim organizacijama, fanatinu
odanost etnikim skupinama (ili sportskim momadima), praznovjerje...
Tako da u, gdje god povukao crtu, u svakom sluaju prijei tu crtu. Kao
to ete vidjeti, ono to obino nazivamo religijama sastavljeno je od
mnotva sasvim razliitih pojava koje proizlaze iz razliitih okolnosti i
imaju razliite implikacije te ine labavo povezanu obitelj pojave, a ne
prirodnu vrstu poput kemijskog elementa ili bioloke vrste.
to je bit religije? To bi pitanje trebalo sumnjiavo razmotriti. ak i
ako postoji neka dubinska i vana slinost izmeu mnogih ili ak veine
svjetskih religija, zasigurno postoje varijante koje dijele neke tipine
znaajke, a istovremeno nemaju ovu ili onu bitnu znaajku. Kako je
evolucijska biologija napredovala tijekom prologa stoljea, postupno smo
uviali dublje razloge za grupiranje ivih bia onako kako to inimo spuve su ivotinje, a ptice su u bliem srodstvu s dinosaurima od aba ali nova iznenaenja jo uvijek se otkrivaju svake godine. Stoga bismo
trebali oekivati - i dopustiti - poneku potekou u postizanju na
protuprimjere imune definicije neega tako raznovrsnog i sloenog kao to

je religija. Morski psi i dupini izgledom su veoma slini i u mnogim

stvarima se ponaaju slino, ali uope nisu istovrsni. Moda emo, kada
budemo bolje razumjeli itavo to podruje, uvidjeti da budizam i islam,
unato svim slinostima, treba smatrati dvjema sasvim razliitim vrstama
kulturnog pojave. Moemo poeti sa zdravim razumom i tradicijom pa
oboje smatrati religijama, ali ne bismo smjeli zatvarati oi pred
mogunou da e nae poetno razvrstavanje moda trebati prilagoavati
kako budemo doznavali nove stvari. Zato je dojiti svoje mlado bitnije
nego ivjeti u oceanu? Zato je imati kraljenicu bitnije nego imati krila?.
To je moda oigledno danas, ali nije bilo oigledno u osvit biologije.
U Velikoj Britaniji zakon koji se tie okrutnosti prema ivotinjama
povlai vanu moralnu crtu ovisno o tome je li ivotinja kraljenjak: to se
zakona tie, moete uiniti to vas je volja ivom crvu, muhi ili kampu, ali
ne i ivoj ptici, abi ili miu. To je sasvim dobro mjesto za povlaenje crte,
ali zakoni se mogu izmijeniti pa je tako izmijenjen i ovaj. Tako su
glavonoci - hobotnica, lignja, sipa - nedavno proglaeni poasnim
kraljenjacima jer oni, za razliku od svojih bliskih roaka mekuaca,
koljki i kamenica, imaju izvanredno sofisticirane ivane sustave. To mi
se ini mudrim politikim usklaivanjem, budui da se slinosti koje su
bile vane zakonu i moralnosti nisu savreno podudarale s temeljnim
principima biologije.
Mogli bismo ustanoviti kako je povlaenje granice izmeu religije i
njezinih najbliih susjeda meu kulturnim fenomenima optereeno slinim,
ali jo teim problemima. Na primjer, budui da zakon (barem u
Sjedinjenim Dravama) dodjeljuje religijama poseban status, proglaavanje
neega to se smatra religijom neim drugim nuno e ukljuenima biti
vie od predmeta akademskog interesa. Wiccu (arobnjatvo) i druge
pojave New Agea njihovi su sljedbenici nazivali religijama upravo zato da
bi ih to uzdiglo do zakonskog i drutvenog statusa koji religije
tradicionalno uivaju. Iz drugog smjera pak dolaze oni koji tvrde kako je
evolucijska biologija samo jo jedna religija pa stoga njezinu nauku
nema mjesta u nastavnom programu javnih kola. Pravna zatita, ast,
presti i tradicionalno izuzee od odreenih vrsta analize i kritike - mnogo
toga ovisi o tome kako definiramo religiju. Kako da postupam s tim
osjetljivim pitanjem?
Za poetak predlaem da se religije definiraju kao drutveni sustavi
iji lanovi ispovijedaju vjeru u nekog natprirodnog djelatnika ili
djelatnike iju potvrdu treba traiti. To je, naravno,

zaobilazni nain da se iskae ideja kako je religija bez Boga ili

bogova poput kraljenjaka bez kraljenice.3 Neki od razloga za taj
neizravni jezik prilino su oigledni; drugi e s vremenom izai na vidjelo
- a ta je definicija ionako podlona reviziji, ona je poetna toka, a ne neto
uklesano u kamenu to bi trebalo braniti ivotom. Prema toj definiciji,
poboni klub oboavatelja Elvisa Presleyja nije religija, jer lanovi toga
kluba moda sasvim oigledno oboavaju Elvisa, ali ga ne smatraju
doslovce natprirodnim, nego tek izrazito nadmonim ljudskim biem. (A
odlue li neki klubovi oboavatelja da je Elvis istinski besmrtan i
boanstven, onda su doista na putu da zaponu novu religiju) Natprirodni
djelatnik ne treba biti veoma antropomorfan. Jehova iz Staroga zavjeta
svakako je vrsta boanskog ovjeka (ne ene), koji gleda oima i slua
uima - i govori i djeluje u stvarnom vremenu. (Bog je ekao da vidi to e
Job uiniti i onda mu je rekao) Mnogi krani, idovi i muslimani danas
ustraju na tome da Bog ili Alah, budui da je sveznaju, nema potrebe za
bilo ime poput osjetilnih organa, a kako je vjean, ne djeluje u stvarnom
vremenu. To je zbunjujue, budui da se mnogi od njih i dalje mole Bogu,
nadaju se da e Bog sutra odgovoriti na njihove molitve, izraavaju
zahvalnost Bogu zato to je stvorio svijet te koriste izraze kao ono to
nam je Bog namijenio i Boe, imaj milosti, iako se ini da je to u oitoj
suprotnosti s njihovim ustrajanjem na tome kako njihov Bog nije nimalo
antropomorfan. Prema dugotrajnoj tradiciji, ta napetost izmeu Boga kao
djelatnika i Boga kao vjena i nepromjenjiva Bia jedna je od onih stvari
koje su naprosto onkraj ljudskog shvaanja i bilo bi glupo i arogantno
pokuati to razumjeti. To je naprosto tako i s tom emo se temom detaljnije
pozabaviti kasnije u ovoj knjizi, ali ne moemo nastaviti s mojom
definicijom religije (ili zapravo s bilo kojom definicijom) sve dok nam
(provizorno, u oekivanju daljnjeg prosvjetljenja) ne postane malo jasnijim
spektar stajalita koja se razabiru kroz tu pobonu maglu skromnog
nerazumijevanja. Moramo potraiti dodatno tumaenje prije nego to
odluimo kako klasificirati doktrine koje ti ljudi zagovaraju.
Za neke ljude molitva nije doslovce razgovor s Bogom, nego prije
neka simbolina aktivnost, oblik razgovora sa sobom o svojim
najdubljim brigama, izraena metaforiki. To je donekle kao da ponete
pisati dnevnik i napiete Dragi dnevnie Ako to to oni nazivaju Bogom
ustvari nije djelatnik u njihovim oima, bie koje moe odgovoriti na
njihove molitve, odobravati ili ne odobravati, primati rtve i krojiti kaznu
ili oprost, onda oni to Bie, dodue, mogu zvati Bogom i ono e (ne On)

buditi u njima strahopotovanje, ali njihovo uvjerenje, to god ono bilo,

ustvari nije religija prema mojoj definiciji. Ono je moda neki divni (ili
grozni) surogat za religiju, ili neka biva religija, potomak izvorne religije
koji pokazuje mnoge obiteljske slinosti s religijom, ali je ipak potpuno
nova vrsta.4 Kako bismo si razjasnili to religije jesu, morat emo dopustiti
mogunost da su se neke religije pretvorile u stvari koje vie nisu religije.
To se svakako dogodilo odreenim praksama i tradicijama koje su nekada
bile dio pravih religija. Rituali Noi vjetica vie nisu religijski rituali,
barem u Americi. Ljudi koji se itekako trude i puno potroe kako bi
sudjelovali u njima ne prakticiraju, dakle, religiju, iako se njihove
aktivnosti mogu svrstati na jasnu rodoslovnu liniju proizalu iz religijskih
praksi. Vjerovanje u Djeda Boinjaka takoer je izgubilo status
religijskog vjerovanja.
Drugima je molitva doista razgovor s Bogom, koji (ne to) doista
slua i oprata. Njihovo vjerovanje jest religija, prema mojoj definiciji, pod
uvjetom da su dio nekog veeg drutvenog sustava ili zajednice, a ne
kongregacija od jedne osobe. U tom pogledu moja je definicija u dubokom
raskoraku s onom Williama Jamesa, koji je definirao religiju kao osjeaje,
djela i iskustva pojedinaca u njihovoj samoi sve dok oni sami vjeruju da
su u vezi s neim to smatraju boanskim (1902, str. 31). On bi bez
problema odredio osamljenog vjernika kao religioznu osobu, a i sam je to,
kako se ini, bio. To usmjerenje na individualno, osobno religijsko iskustvo
bilo je Jamesov taktiki izbor; on je smatrao da vjerovanja, rituali, pompa i
politike hijerarhije organizirane religije odvlae panju od izvorne
pojave i njegov je taktiki put urodio divnim plodovima, ali teko bi
mogao porei da ti drutveni i kulturni imbenici uvelike utjeu na sadraj
i strukturu pojedineva iskustva. Danas postoje razlozi za zamjenu
Jamesova psiholokog mikroskopa irokokutnim biolokim i drutvenim
teleskopom da bismo preko irokih pro stranstava prostora i vremena
promatrali imbenike koji oblikuju iskustva i postupke pojedinanih
religioznih ljudi.
Ali ba kao to bi James teko mogao porei drutvene i kulturne
imbenike, tako bih i ja teko mogao porei postojanje pojedinaca koji
veoma iskreno i pobono odabiru biti jedini priesnici onoga to bismo
mogli zvati privatnim religijama. Obino su takvi ljudi imali znatnijeg
iskustva s jednom ili vie svjetskih religija i odabrali su ne pridruiti im se.
Iako ih ne elim zanemariti, morat u ih razlikovati od mnogo, mnogo
tipinijih religioznih ljudi koji se poistovjeuju s odreenom vjerom ili

crkvom koja ima mnogo drugih pripadnika te u ih zvati duhovnim, ali ne i

religioznim ljudima. Oni su, ako hoete, poasni kraljenjaci.
Postoji jo mnogo varijanti koje e trebati razmotriti kada za to doe
vrijeme - na primjer, tu su ljudi koji se mole i vjeruju u uinkovitost
molitve, ali ne vjeruju da se ta uinkovitost kanalizira kroz Boga-djelatnika
koji doslovce usliava molitvu. elim odgoditi razmatranje svih tih pitanja
dok ne budemo imali jasniju predodbu o tome odakle su ta uenja
proizala. Prema mojem miljenju, temeljni pojava religije priziva bogove
koji su uinkoviti djelatnici u stvarnom vremenu i koji igraju sredinju
ulogu u nainu na koji sudionici misle o tome to im je initi. Ovdje
namjerno koristim dvoznanu rije prizivati jer, kao to emo vidjeti u
jednom kasnijem poglavlju, uobiajena rije vjera tei iskrivljavanju i
zamagljivanju nekih od najzanimljivijih znaajki religije. Da budem
provokativan, religijsko vjerovanje nije uvijek vjerovanje. I zato treba
traiti odobrenje jednog ili vie natprirodnih djelatnika? Ta je klauzula
ukljuena kako bi se religija razlikovala od crne magije raznih vrsta.
Postoje ljudi - malo njih, zapravo, iako bismo zbog sonih urbanih legendi
o sotonskim kultovima mogli pomisliti drugaije - koji misle da su
sposobni upravljati demonima s kojima tvore neku vrstu bezbonog
saveza. Ti (jedva postojei) drutveni sustavi granie s religijom, ali mislim
da je prikladno izostaviti ih, budui da naa intuicija odbacuje i samu
pomisao da ljudi koji se uputaju u takve besmislice zasluuju posebni
status pobonih. Ono na emu se, kako se ini, temelji iroko
rasprostranjeno potovanje prema religijama svih vrsta jest osjeaj da su
religiozni ljudi dobronamjerni, da pokuavaju voditi moralno dobar ivot,
da su iskreni u svojoj elji da ne ine zlo i da se iskupljuju za svoje
prijestupe. Netko tko je toliko sebian i istodobno tako lakovjeran da
pokua sklopiti pakt sa zlim natprirodnim djelatnicima kako bi ostvario
svoje ciljeve na ovome svijetu ivi u nekakvom stripovskom svijetu
lakovjernosti i ne zasluuje takvo potovanje.5

3. Prekinuti ili ne prekinuti

Znanost je poput brbljavca koji ti pokvari film tako to ti ispria kraj.
- Ned Flanders (izmiljeni lik u crtanom filmu o Simpsonima)
Na koncertu ste, puni strahopotovanja i bez daha dok sluate svoje

omiljene glazbenike na njihovoj oprotajnoj turneji, a divna vas glazba

podie, odnosi vas na neko drugo mjesto... i tada zazvoni neiji mobitel!
aroliji je kraj. Odvratno, podlo, neoprostivo. Taj bezobzirni kreten
pokvario vam je koncert, ukrao dragocjeni trenutak koji se vie ne moe
vratiti. Kako je samo zlo prekinuti neiju aroliju! Ja ne elim biti ta osoba
s mobitelom i sasvim sam svjestan da u se mnogima uiniti kao da
izazivam upravo takvu sudbinu uputajui se u ovu knjigu.
Problem je u tome to postoje dobre arolije, a postoje i loe arolije.
Da je barem neki pravovremeni telefonski poziv mogao prekinuti dogaaje
u Jonestownu u Gvajani 1978. godine, kada je luak Jim Jones naredio
stotinama zaaranih sljedbenika da poine samoubojstvo! Da smo barem
mogli prekinuti aroliju koja je navela japanski kult Aum Shinrikyo da
pusti sarin u tokijsku podzemnu eljeznicu, zbog ega je dvanaest ljudi
umrlo, a tisue su ozlijeene! Kada bismo barem danas mogli iznai neto
kako bismo prekinuli aroliju koja mami tisue siromanih muslimanskih
djeaka u fanatine medrese gdje ih se priprema za ivot ubojica-muenika
umjesto da ih se ui o suvremenom svijetu, o demokraciji, povijesti i
znanosti! Kada bismo barem mogli dokrajiti aroliju koja uvjerava neke
nae sugraane kako im Bog zapovijeda da bacaju bombe na bolnice u
kojima se vre pobaaji!
Vjerski kultovi i politiki fanatici nisu jedini koji danas bacaju zle
arolije. Sjetite se ljudi koji su ovisni o drogama, o kocki ili alkoholu, ili o
djejoj pornografiji. Njima je potrebna sva mogua pomo i sumnjam da je
itko sklon baciti zatitni ogrta preko tih opinjenih ljudi i opomenuti:
Psst! Ne prekidaj aroliju! A moda bi bilo najbolje prekinuti te zle
arolije time to bismo upoznali opinjene s nekom dobrom arolijom,
bojom arolijom, bojom rijei. Moda jest, a moda i nije. Trebali bismo
pokuati doznati. Moda bismo trebali, dok smo pri tome, istraiti bi li
svijet bio bolje mjesto kad bismo pucketanjem prstima mogli izlijeiti i
radoholiare - ali sad ve ulazim u kontroverzne vode. Mnogi bi
radoholiari ustvrdili kako je njihova ovisnost dobroudna, od koristi
drutvu i njihovim voljenima, a k tomu bi ustrajali na tome da je njihovo
pravo u slobodnom drutvu slijediti srce kamo god ih ono vodi, sve dok
nikome ne ine naao. Taj je princip nepobitan: mi drugi nemamo nikakvo
pravo zadirati u njihove osobne stvari sve dok moemo biti posve sigurni
da ne tete drugima. Ali sve je tee i tee odrediti kada u to moemo biti
sigurni.
Ljudi razvijaju ovisnost o mnogim stvarima. Neki misle da ne mogu

ivjeti bez dnevnih novina i slobodnog tiska, dok drugi misle da ne mogu
ivjeti bez cigareta. Neki misle da ivot bez glazbe ne bi bio vrijedan
ivljenja, drugi pak misle da ivot bez religije ne bi bio vrijedan ivljenja.
Jesu li to ovisnosti? Ili su to autentine potrebe koje bismo trebali nastojati
ouvati, gotovo po svaku cijenu?
Naposljetku emo morati dospjeti do pitanja o najviim
vrijednostima, a na njih ne moe odgovoriti nijedno injenino
istraivanje. Umjesto toga, ne preostaje nam drugo nego sjesti i raspraviti
to zajedno, u politikom procesu uzajamnog uvjeravanja i obrazovanja,
koji moemo nastojati provesti u dobroj volji. No kako bismo to uinili,
moramo znati izmeu ega biramo i moramo imati jasan prikaz razloga
koje je mogue ponuditi za i protiv razliitih vienja sudionika. Oni koji
odbiju sudjelovati (zato to ve znaju odgovore u svojim srcima), s toke
gledita nas ostalih predstavljaju dio problema. Umjesto da budu sudionici
naeg demokratskog nastojanja da postignemo suglasnost izmeu ljudskih
bia, oni se stavljaju na popis prepreka s kojima se valja pozabaviti na ovaj
ili onaj nain. Kao to je sluaj i s El Ninom i globalnim zatopljenjem, od
rasprave s njima nema koristi, ali zato postoje dobri razlozi za njihovo
ustrajno prouavanje, svialo se to njima ili ne. Moda promijene miljenje
i pridrue se naoj politikoj kongregaciji te nam pomognu u istraivanju
osnova njihovih gledita i praksi, ali uinili oni to ili ne, bolje e biti da mi
ostali doznamo o njima sve to moemo, jer oni su prijetnja svemu onome
to je nama vano.
Krajnje je vrijeme da podvrgnemo religiju kao globalnu pojavu
izrazito temeljitom multidisciplinarnom istraivanju koje moemo poduzeti
tako to emo pozvati najbolje umove na planetu. Zato? Zato to nam je
religija previe vana da bismo ivjeli u neznanju o njoj. Ona ne utjee
samo na nae drutvene, politike i gospodarske sukobe, nego i na sam
smisao koji pronalazimo u svojim ivotima. Mnogim ljudima, vjerojatno
ak veini ljudi na zemlji, nita nije vanije od religije. Upravo je iz tog
razloga nuno da o njoj nauimo to vie moemo. To je, u najkraim
crtama, osnovna tvrdnja ove knjige.
\\\
Nee li takvo iscrpno i invazivno istraivanje otetiti samu pojava?
Nee li prekinuti aroliju?. To je dobro pitanje, i ja ne znam odgovor.
Nitko ne zna odgovor. Zato ga i postavljam, kako bih ga oprezno istraio,
tako da (1) ne srljamo naprasito u istraivanja za koja bi nam bilo bolje da

ih ne poduzimamo, a opet da (2) ne skrivamo od sebe injenice koje bi nas

mogle usmjeriti prema boljem ivotu za sve. Ljudi na ovom planetu
suoeni su sa stranim nizom problema - siromatvom, glau, bolestima,
ugnjetavanjem, nasiljem rata i kriminala i mnogim drugima - a u 21.
stoljeu raspolaemo dosad nevienim moima da uinimo neto u vezi
svih tih problema. Ali to emo uiniti?
Dobre namjere nisu dovoljne. Ako smo ita nauili iz 20. stoljea,
nauili smo upravo to, jer smo u najboljoj namjeri napravili neke kolosalne
pogreke. U prvim desetljeima prolog stoljea komunizam se milijunima
i milijunima misleih, dobronamjernih ljudi inio predivnim i ak
oiglednim rjeenjem za strane nepravde koje su svi mogli vidjeti, ali bili
su u krivu. Bila je to besramno skupa pogreka. Prohibicija se takoer
inila dobrom idejom u svoje vrijeme, ne samo puritancima gladnima
vlasti i usredotoenima na nametanje vlastitog ukusa svojim sugraanima,
nego i mnogim estitim ljudima koji su jasno vidjeli kako je straan danak
alkoholizma i koji su zakljuili kako nije dovoljno nita manje od potpune
zabrane. Pokazalo se da su bili u krivu, a mi se jo uvijek nismo oporavili
od svih loih posljedica primjene te dobronamjerne politike. U neko doba,
ne tako davno, zamisao o odvajanju crnaca i bijelaca u zasebne zajednice
sa zasebnim sadrajima mnogim se dobronamjernim ljudima inila
razumnim rjeenjem za neodlone probleme meurasnog sukoba. Moralo
je doi do pokreta za graanska prava u Sjedinjenim Dravama, kao i do
bolnog i poniavajueg iskustva apartheida i njegova konanog ukidanja u
Junoj Africi, da bi se vidjelo koliko su u krivu bili ti dobronamjerni ljudi
kada su vjerovali u takvo to. Sram ih bilo, moda ete rei. Trebali su biti
pametniji. To je upravo ono to elim rei. Mi moemo biti pametniji
pokuamo li uiniti sve to je u naoj moi kako bismo se informirali i
nemamo izlike da ne pokuamo. Ili imamo? Jesu li neke teme naprosto
zabranjene, bez obzira na posljedice?
Danas se milijarde ljudi mole za mir i ne bi me iznenadilo da veina
njih vjeruje svim svojim srcem kako najbolji put za postizanje mira irom
svijeta vodi upravo kroz njihove vjerske institucije, radilo se o kranstvu,
judaizmu, islamu, hinduizmu, budizmu ili bilo kojem od stotina drugih
religijskih sustava. tovie, mnogi ljudi misle kako je najbolja nada za
ovjeanstvo ta da se okupe sve religije svijeta u razgovoru, meusobno se
potujui, i konano dogovore o tome kako e se ophoditi jedna prema
drugoj. Moda su u pravu, ali oni to ne znaju. Gorljivost njihova
vjerovanja ne moe zamijeniti vrste pokazatelje, a pokazatelja u prilog

takvom divnom nadanju ba i nema mnogo. Zapravo, oni uope nisu

uvjerljivi, budui da jednako toliko ljudi, kako se ini, iskreno vjeruje da je
mir u svijetu manje vrijedan, i kratkorono i dugorono, od globalnog
trijumfa njihove vlastite religije nad konkurencijom. Neki vide religiju kao
najbolju nadu za mir, amac za spaavanje koji se ne usuujemo zaljuljati
kako ga ne bismo prevrnuli i izvrgnuli se pogibelji, dok drugi smatraju
religijsko samopotvrivanje glavnim izvorom sukoba i nasilja u svijetu te
jednako gorljivo vjeruju kako je vjersko uvjerenje grozna zamjena za
staloeno, upueno promiljanje. Oba su puta poploana dobrim
namjerama.
Tko je u pravu? Ne znam. Ne znaju ni milijarde ljudi sa svojim
strastvenim religijskim uvjerenjima. Ni ateisti koji su uvjereni kako bi
svijet bio daleko bolje mjesto kada bi sve religije izumrle. Tu postoji
asimetrija: ateisti openito prihvaaju temeljito i objektivno ispitivanje
svojih gledita, praksi i prosudbi. (Ustvari, njihova neprestana potreba za
samoispitivanjem moe biti poprilino zamorna) Za razliku od njih,
religiozni se ljudi esto nakostrijee zbog drskosti, manjka potovanja i
svetogra koje izraava svatko tko eli ispitati njihova gledita. Uz duno
potovanje moram prosvjedovati: postoji, dodue, drevna tradicija na koju
se pozivaju, ali ona je pogrena i ne bi joj se trebalo dopustiti da se nastavi.
Ta se arolija mora prekinuti, i to odmah. Oni koji su religiozni i vjeruju da
je religija najbolja nada za ovjeanstvo ne mogu opravdano oekivati od
nas koji smo skeptini da se suzdrimo od izraavanja naih sumnji ako su
oni sami neskloni staviti svoja uvjerenja pod mikroskop. Ako su u pravu osobito ako su oigledno u pravu, nakon daljnjeg razmatranja - mi skeptici
ne samo da emo im to priznati, nego emo se ushieno pridruiti njihovoj
stvari. Mi elimo ono to oni (veinom) kau da ele: svijet u miru, sa to
je mogue manje patnje, sa slobodom i pravdom i dobrobiti i smislom za
sve. Ako se ispravnost njihova puta pokae neodrivom, to je neto to bi i
oni sami trebali eljeti znati. To je sasvim jednostavno. Oni polau pravo
na moralnu uzvienost; moda to zasluuju, a moda ne. Da vidimo.

4. Pogled u bezdan
Filozofija, to su pitanja koja moda nikada nee nai odgovor. Religija, to
su odgovori koji moda nikada nee doi u pitanje.
- Nepoznati autor

arolija za koju kaem da joj mora doi kraj jest tabu protiv otvorenog,
znanstvenog istraivanja religije bez ogranienja kao jednoj od mnogih
prirodnih pojava. No svakako je jedan od najjaih i najvjerojatnijih razloga
za opiranje tom zahtjevu strah da postoji ozbiljan rizik da e se, prekine li
se ta arolija - stavi li se religija pod svjetlo i mikroskop - prekinuti i jedna
drugaija i mnogo vanija arolija: ar same religije, kojom ona obogauje
ivot. Kada bi lom prouzroen znanstvenim istraivanjem nekako osakatio
ljude, inei ih nesposobnima za stanja uma koja su odskone daske za
religijsko iskustvo ili religijsko uvjerenje, to bi mogla biti strana nesrea.
Djevianstvo moete izgubiti samo jednom i neki se boje kako bi
izloenost prevelikom znanju o nekim temama ljude mogla liiti njihove
nevinosti, sakatei im srce pod krinkom irenja vidika. Kako bi se shvatio
taj problem, dovoljno je promotriti aktualnu globalnu navalu svjetovne
zapadne tehnologije i kulture, koja je natjerala stotine jezika i kultura u
izumiranje za samo nekoliko narataja. Ne bi li se isto moglo dogoditi i s
vaom religijom? Ne bismo li je se naprosto trebali okaniti, za svaki
sluaj? Kakva drska besmislica, narugat e se drugi. Rije Boja
neosjetljiva je na slabane nalete napasnih znanstvenika. Smijena je
pretpostavka po kojoj bi radoznali nevjernici morali okolo hodati po
prstima kako ne bi uznemirili pravovjerne, kau oni. Ali u tom sluaju, ne
moe tetiti da bacimo pogled, zar ne? A mogli bismo i nauiti neto
vano.
Prva arolija - tabu - i druga arolija - sama religija - meusobno su
povezane u udnovatom zagrljaju. Dio snage ove potonje moda - samo
moda - proizlazi iz zatite koju dobiva iz one prve. Ali tko zna? Ako nam
prva arolija zabranjuje istraivanje te mogue uzrone veze, tada druga
arolija raspolae zgodnim titom, trebala ga ona ili ne. Odnos izmeu tih
dviju arolija ivopisno je prikazao Hans Christian Andersen u ljupkoj
bajci Carevo novo ruho. Ponekad obmane i mitovi koji su
opeprihvaeno miljenje mogu preivjeti neodreeno dugo, naprosto
zbog toga to se zbog tabua sama mogunost njihova razotkrivanja smatra
zastraujuom ili nezgodnom. Neobranjivo meusobno pretpostavljanje
moe se odrati na ivotu godinama ili ak stoljeima zato to svaka osoba
pretpostavlja da netko drugi ima neke veoma dobre razloge za njegovo
odravanje i nitko se ne usuuje dovesti ga u pitanje.
Do sada je postojao uglavnom neispitan meusobni sporazum da e
znanstvenici i ostali istraivai pustiti religiju na miru ili se ograniiti na

par usputnih pogleda, budui da se ljudi strano uznemire na samu pomisao

na opseniju istragu. Predlaem da raskinemo s tom pretpostavkom i
preispitamo je. Ako ne smijemo prouiti religiju u tanine, elim znati
zato, i elim za to vidjeti dobre, injenicama poduprte razloge, a ne puko
pozivanje na tradiciju, jer to odbijam prihvatiti. Ako tradicionalni plat
privatnosti ili svetita treba ostaviti netaknutim, trebali bismo znati zato
to inimo, budui da takoer postoji velika vjerojatnost da plaamo stranu
cijenu za svoje neznanje. To odreuje na dnevni red: prvo, moramo
promotriti pitanje treba li prekinuti prvu aroliju - tabu. Naravno, time to
piem i objavljujem ovu knjigu ja ve trim pred rudo, ulijeui i
pokuavajui je dokrajiti, ali negdje se mora poeti. Prije nego to, dakle,
nastavim i moda pogoram stvari, zastat u kako bih obranio svoju odluku
o pokuaju prekidanja te arolije. Zatim u, nakon to sam iznio obranu u
prilog zapoinjanja tog projekta, s njime i zapoeti! Ne tako to u
odgovoriti na velika pitanja koja pokreu cijeli ovaj pothvat, nego tako to
u ih postavljati, to paljivije budem mogao, ukazujui na ono to ve
znamo o tome kako na njih odgovoriti i pokazujui zato trebamo na njih
odgovoriti.
Ja sam filozof, a ne biolog, antropolog, sociolog, povjesniar ili
teolog. Nama filozofima bolje ide postavljanje pitanja nego odgovaranje na
njih, i to bi se nekim ljudima moglo initi kao komino priznanje jalovosti
- On kae kako je njegova specijalnost samo postavljati pitanja, a ne
odgovarati na njih. Kakav bijedan posao! I za to ga plaaju? Ali svatko
tko se ikada latio nekog uistinu ilava problema zna da je jedna od najteih
zadaa pronai prava pitanja i pravi redoslijed kojim e ih se postaviti.
Morate dokuiti ne samo ono to ne znate, nego i ono to trebate znati i to
ne trebate znati, kao i ono to trebate znati kako biste dokuili ono to
trebate znati, i tako dalje. Oblik koji naa pitanja poprimaju otvara neke
putove, a zatvara druge, a mi ne elimo troiti vrijeme i energiju zato to
smo na krivom tragu. Filozofi mogu ponekad pomoi u tom nastojanju, ali
esto su, naravno, i prepreka. Zatim mora doi neki drugi filozof i pokuati
poistiti nered. Oduvijek mi se sviao nain na koji je to rekao John Locke
u Poslanici itatelju na poetku svoga Ogleda o ljudskom razumu (1690):
... dovoljno je velika ambicija zaposliti se kao trudbenik koji e
malo raistiti teren, te ukloniti neto od otpada koji lei na putu
k spoznaji, koja bi zasigurno puno vie uznapredovala u svijetu
da pothvati genijalnih i radinih ljudi nisu u velikoj mjeri bili
optereeni uenom, ali ispraznom uporabom nedoraenih,

afektiranih ili nerazumljivih termina uvedenih u znanosti, u

kojima se od njih napravila cijela umjetnost, i to u tolikoj mjeri
da se filozofija, koja nije nita drugo do istinsko poznavanje
stvari, poela smatrati neprimjerenom temom u odabranom
drutvu ili pristojnom razgovoru.
Drugi moj junak meu filozofima, William James, bio je, kao i svaki
filozof, svjestan da filozofsku ishranu temeljenu na apstrakcijama i
logikim argumentima valja obogatiti velikim porcijama teko steenih
injenica a prije otprilike stotinu godina objavio je svoje kapitalno djelo o
Raznolikosti religioznog iskustva. esto u ga citirati u ovoj knjizi, jer je
prava riznica uvida i argumenata, esto zanemarivana u novije vrijeme, a
poet u dajui staroj prii koju on prepriava novu uporabu:
Pria koju propovjednici vjerskog preporoda esto priaju jest
ona o ovjeku koji se nou zatekao kako klizi niz strminu
provalije. Napokon se uhvatio za granu i tako zaustavio pad,
ostavi satima u nevolji visjeti na njoj. No konano njegovi prsti
izgubie snagu, pa s oajnikim zbogom ivotu, on dopusti da
padne. Pao je samo metar i pol. Da je ranije odustao od borbe, bio
bi poteen agonije. [James, 1902, str. 75]
Poput tog propovjednika, kaem ti, o religiozni svijete koji se boji
prekinuti tabu. Pustite se! Pustite se! Neete niti osjetiti kada se pustite!
to prije ponemo izuavati religiju znanstveno, prije e se ublaiti vai
najdublji strahovi. Ali to je tek molba, a ne tvrdnja, pa moram nastaviti s
izlaganjem. Traim samo da pokuate biti otvorenih nazora i suzdrite se
od predrasuda prema onome to govorim zato to sam bezboni filozof, a
ja u pak sa svoje strane uiniti sve kako bih razumio vas. (Jer ja sam
bright. Moj ogled The Bright Stuff u New York Timesu od 12. srpnja
2003. godine govori o nastojanju nekih agnostika, ateista i drugih pristaa
naturalizma da iskuju novu rije za nas nevjernike, a brojne pozitivne
reakcije na taj ogled pridonijele su tome da sam se odluio napisati ovu
knjigu. Bilo je i negativnih reakcija, koje su uglavnom prigovarale zbog
izabranog termina [ne s moje strane]: bright - bistar, koji kao da je
implicirao da su drugi mutni ili glupi. Ali taj termin, oblikovan po uzoru na
veoma uspjeno posuivanje obine rijei gay za homoseksualce, ne
mora imati tu implikaciju. Oni koji nisu gay, veseli, nisu nuno natmureni;
oni su straight, ispravni. Oni koji nisu bistri, nisu nuno mutni. Moda bi

oni eljeli sami izabrati ime za sebe. Budui da oni, za razliku od nas
bistrih, vjeruju u natprirodno, moda bi oni sebe eljeli zvati super. To je
lijepa rije s pozitivnim konotacijama, poput gay i bright i straight. Neki
ljudi ne bi bili spremni druiti se s nekim tko je otvoreni gay, dok drugi ne
bi bili spremni itati knjigu nekoga tko je otvoreno bright. Ali za sve
postoji prvi put. Pokuajte. Moete uvijek odustati postane li previe
neugodno)
Kao to ve moete vidjeti, ovo e biti neto poput vonje
toboganom smrti i za vas i za mene. Razgovarao sam s mnogim duboko
religioznim ljudima u zadnjih par godina i mnogi od tih dobrovoljaca
nikada prije nisu razgovarali ni sa kim poput mene o tim temama (a ja,
nema sumnje, nikada prije nisam pokuao naeti tako osjetljive teme s
ljudima koji su toliko razliiti od mene), tako da je dolo do mnogih
nespretnih iznenaenja i nezgodnih nesporazuma. Mnogo sam nauio, ali
unato svem trudu, nema sumnje da u uvrijediti neke itatelje i pokazati
neznanje o stvarima koje su njima od najvee vanosti. To e im dati
praktian razlog za odbacivanje moje knjige, a da nisu niti razmislili o
tome s kojim se mjestima u njoj ne slau i zato. Traim od njih da se
odupru elji za sakrivanjem iza te izlike i izguraju do kraja. Neto e
nauiti, a onda e moda i sve nas moi neemu nauiti.
Neki ljudi misle kako je duboko nemoralno ak i pomiljati na
itanje knjige kakva je ova! Za njih bi pitati se da li da je proitaju bilo
jednako sramotno kao i pitati se da li da gledaju pornografski film.
Psiholog Philip Tetlock (1999, 2003, 2004) odreuje vrijednosti kao svete
onda kada su toliko vane onima koji ih se dre da je sam in njihova
razmatranja uvredljiv. Komiar Jack Benny bio je poznat po krtosti - ili se
barem tako predstavljao na radiju i televiziji - i jedna je od njegovih
najboljih uloga bila ske u kojemu mu lopov uperi pitolj u lea i zarei:
Novac ili ivot! a Benny samo stoji bez rijei. Novac ili ivot!
ponavlja sve nestrpljiviji lopov. Ma razmiljam, razmiljam, odgovara
Benny. To je smijeno zato to veina nas - bili mi religiozni ili ne - misli
kako nitko ak ne bi trebao niti pomiljati na takvu razmjenu. Nitko ne bi
trebao morati pomiljati na takvu razmjenu. To bi trebalo biti nezamislivo,
neto samo po sebi razumljivo. ivot je svet i nikakva koliina novca ne bi
bila pravedna razmjena za ivot, i ako to ve ne zna, to nije u redu s
tobom? Prekoraiti tu granicu, pridati novanu vrijednost prijateljstvima,
djeci ili odanosti svojoj zemlji, znai iskljuiti se iz odgovarajuih
drutvenih uloga (Tetlock i dr, 2004, str. 5). To je ono to ivot ini

svetinjom.
Tetlock i njegovi kolege proveli su neke domiljate (i ponekad
uznemirujue) pokuse, u kojima su ispitanici morali razmiljati o tabuima
razmjene, poput onoga kupiti ili ne kupiti dijelove tijela ive osobe u neku
dostojnu svrhu, platiti ili ne nekome da rodi dijete koje e ti odgajati, ili
platiti nekome da odradi vojnu slubu umjesto tebe. Kako njihov model
predvia, mnogi ispitanici pokazali su snaan efekt puke kontemplacije:
osjeali su se krivima i ponekad se naljutili zbog toga to ih se namamilo
da uope razmiljaju o tako groznim izborima, ak i kad su u svemu
odabrali ispravno. Kada su im eksperimentatori pruili mogunost da
sudjeluju u moralnom proienju (tako to e se dobrovoljno javiti za
neko znaajniju vrstu dobrotvornog rada, na primjer), ispitanici koji su
morali razmiljati o tabu razmjenama daleko su se ee javljali za takva
dobra djela - i to u stvarnosti - nego kontrolni ispitanici. (Od kontrolnih se
ispitanika trailo da razmiljaju o isto svjetovnim razmjenama, poput one
da li naruiti istaicu ili umjesto toga kupiti hranu ili neto drugo) Stoga
bi ova knjiga mogla donijeti neto dobra ve time to e poveati razinu
dobroinstva u onih koji se osjeaju krivima zato to je itaju! Ako se i
sami osjeate oneienima jer itate ovu knjigu, moda ete se osjetiti
kivnima, ali ete se takoer nastojati osloboditi te kivnosti revnije nego
inae, uputajui se u malo moralnog proienja. Nadam se tome, i ne
trebate mi zahvaljivati to sam vas potaknuo.
\\\
Unato religijskim konotacijama tog pojma, i ateisti i agnostici mogu
imati svetinje, vrijednosti koje naprosto uope nisu podlone ponovnom
vrednovanju. I ja imam svetinje - u tom smislu da se osjeam nekako
krivim ako samo razmiljam o tome jesu li obranjive i nikada ne bih niti
pomislio da odustanem od njih (barem volim tako misliti!) dok rjeavam
neku moralnu dilemu. Moje su svetinje oigledne i posve ekumenske:
demokracija, istina, ljubav, pravda, ivot (abecednim redom). No budui da
sam filozof, nauio sam kako odbaciti vrtoglavicu i posramljenost i upitati
se to na koncu podrava ak i te vrijednosti, gdje bi trebalo popustiti kada
se sukobe, to se esto naalost i dogodi, i postoje li bolje alternative.
Upravo je ta tradicionalna otvorenost filozofa za svaku ideju ono to neki
ljudi dre po sebi nemoralnim. Oni misle da trebaju biti skuenih nazora
kada se radi o odreenim temama. Oni znaju da dijele planet s drugima
koji se ne slau s njima, ali ne ele ui u dijalog s tim drugima. Umjesto
toga, ele diskreditirati, suzbiti ili ak ubiti te druge. I dok s jedne strane

uviam da se mnogi religiozni ljudi nikada ne bi mogli natjerati da

proitaju ovakvu knjigu - to je dio problema koji knjiga namjerava
rasvijetliti - moja je namjera doprijeti do to je mogue ire vjernike
publike. Postoje i drugi autori koji su u zadnje vrijeme napisali izvrsne
knjige i lanke o znanstvenoj analizi religije, ali namijenjene prvenstveno
njihovim akademskim kolegama. Moj je cilj odigrati ulogu ambasadora i
predstaviti (i razluiti, kritizirati i braniti) glavne ideje te literature. Time
u primijeniti svoje svetinje u praksi: ja elim da rjeenje svjetskih
problema bude to demokratinije i to pravednije, a i demokracija i
pravda ovise o tome da se na stol, svima naoigled, stavi to je vie istine
mogue, imajui na umu da istina ponekad boli pa bi je stoga ponekad
trebalo ostaviti neotkrivenom iz ljubavi prema onima koji bi patili kad bi je
se razotkrilo. Ali spreman sam uzeti u obzir alternativne vrijednosti i
ponovno promisliti o prioritetima koji se nalaze meu mojim vlastitima.

5. Religija kao prirodna pojava

Budui da je svako istraivanje koje se bavi religijom od vrhunske
vanosti, postoje osobito dva pitanja koja izazivaju nau pozornost, a to su
ono o zasnovanosti religije u umu i ono o njezinu podrijetlu u ljudskoj
prirodi.
- David Hume, The Natural History of Religion
to elim rei kada govorim o religiji kao prirodnoj pojavi?
Moda elim rei kako je poput prirodne hrane - ne samo ukusna,
nego i zdrava, bez primjesa, organska. (To je u svakom sluaju mit)
elim li, dakle, rei: Religija je zdrava; ini vam dobro!? To je moda
istina, ali nije ono to elim rei.
Moda elim rei kako religija nije umjetna tvorevina, nije proizvod
ljudske umne djelatnosti. Kihanje i podrigivanje su prirodni, recitiranje
soneta nije; biti gol - au naturel - je prirodno; noenje odjee nije. Ali oito
je pogreno misliti da je religija prirodna u tom smislu. Religije se prenose
kulturoloki, preko jezika i simbolizma, a ne preko gena. Moete dobiti
oev nos i majine glazbene sposobnosti preko gena, ali dobijete li svoju
religiju od roditelja, dobit ete je na isti nain na koji dobivate jezik,
odgojem. Tako da, naravno, nisam na to mislio pod prirodnim.

S poneto razliitim naglaskom, moda elim rei kako je religija

initi ono to nam je prirodno, za razliku od steenog ukusa ili umjetno
njegovanog i kolovanog ukusa. U tom smislu govoriti je prirodno, ali
pisati nije; piti mlijeko je prirodno, ali piti suhi martini nije; sluati tonalnu
glazbu je prirodno, ali sluati atonalnu glazbu nije; promatrati zalazak
sunca je prirodno, ali promatrati kasne Picassove slike nije. Ima neto
istine u ovome: religija nije neprirodan in i tu emo temu istraiti u ovoj
knjizi. Ali to nije ono to elim rei.
Moda elim rei kako je religija prirodna za razliku od
natprirodnoga, kako je ona ljudska pojava sastavljen od dogaaja,
organizama, predmeta, struktura, uzoraka i slino, koji se redom ravnaju po
zakonima fizike ili biologije i stoga ne ukljuuju uda. A to jest ono to
elim rei. Imajte na umu kako bi moglo biti istina da Bog postoji, da je
Bog doista onaj inteligentni, svjesni i ljubavi pun stvoritelj sviju nas, a
opet, sama bi religija jo uvijek, kao sloeni skup pojava, mogla biti
savreno prirodna pojava. Nitko ne bi pomislio da pisanje knjiga
naslovljenih Sport kao prirodna pojava ili Rak kao prirodna pojava
pretpostavlja ateizam. I sport i rak openito su prepoznati kao prirodne, a
ne natprirodne pojave, unato dobro poznatim pretjerivanjima razliitih
promicatelja. (Padaju mi na pamet, na primjer, dva slavna dodavanja za
touchdown u ragbiju poznata kao Zdravo Marijo i bezgreno primanje,
da ne spominjem svakodnevno trubljenje istraivaa i klinika irom svijeta
o ovom ili onom udesnom lijeku za rak)
Sport i rak predmet su intenzivnog znanstvenog prouavanja
istraivaa koji rade u mnogim disciplinama i imaju veoma raznolika
religijska gledita. Svi oni pretpostavljaju, provizorno i za dobro znanosti,
da su pojave koje oni prouavaju prirodne pojave. To ne prejudicira
zakljuak da jesu. Moda doista postoje sportska uda koja prkose
prirodnim zakonima; moda neki lijekovi za rak jesu udesni. Ako je tako,
jedina nada da e se to ikada uspjeti pokazati skeptinome svijetu jest u
usvajanju znanstvene metode, zajedno s njezinom pretpostavkom da uda
ne postoje, i u tome da se pokae kako je znanost bila potpuno nesposobna
objasniti te pojave. Lovci na uda moraju biti savjesni znanstvenici, jer
inae gube vrijeme - neto to je ve odavno prepoznala Rimokatolika
crkva, koja barem formalno podvrgava navode o udima podnesene u
korist kandidata za kanonizaciju objektivnom znanstvenom preispitivanju.
Stoga se nijedna duboko religiozna osoba ne bi trebala buniti protiv
znanstvenog izuavanja religije pod pretpostavkom da je ona u potpunosti

prirodni pojava. Ako nije u potpunosti prirodna, ako u njoj doista ima
udesa, najbolji je nain - ustvari, jedini nain - da se to pokae skepticima
taj da se dokae na znanstveni nain. Odbijate li igrati po tim pravilima,
samo ete potaknuti sumnju kako ustvari ni vi ne vjerujete da je religija
natprirodna.
Pretpostavljajui kako je religija prirodna pojava, ne elim suditi
unaprijed o njezinoj vrijednosti za ljudski ivot na ovaj ili onaj nain.
Religija je, poput ljubavi i glazbe, prirodna. Ali to su i puenje, rat i smrt.
U tom smislu prirodnoga, sve to je umjetno je prirodno! Asuanska brana
nije nita manje prirodna od dabrove brane, a ljepota nebodera nije nita
manje prirodna od ljepote zalaska sunca. Prirodnim je znanostima tema sve
to je iz prirode, a to ukljuuje i dungle i gradove, i ptice i zrakoplove,
ono dobro, ono loe, ono runo, ono beznaajno, kao i ono od najvee
vanosti.
Prije vie od dvije stotine godina David Hume je napisao dvije knjige
o religiji. Jedna je bila o religiji kao prirodnoj pojavi, a njezina je uvodna
reenica poetak ovog odlomka. Druga je bila o utemeljenju religije u
razumu: to su njegovi uveni Dijalozi o prirodnoj religiji (1779). Hume je
elio razmotriti postoji li bilo kakav dobar razlog - bilo kakav znanstveni
razlog, mogli bismo rei - za vjerovanje u Boga. Prirodna bi religija, za
Humea, bila vjerovanje koje je jednako dobro poduprto dokazima i
argumentima kao to je to Newtonova teorija gravitacije ili ista
geometrija. On je takvu religiju suprotstavio religiji objave, koja ovisi o
objavi mistinog iskustva ili drugih izvanznanstvenih putova kojima se
dospijeva do uvjerenja. Dao sam Humeovim Dijalozima poasno mjesto u
svojoj knjizi iz 1995. godine, Darwins Dangerous Idea - Hume je jo jedan
od mojih junaka - pa biste mogli pomisliti kako s tim pitanjem mislim
nastaviti u ovoj knjizi, ali to mi ustvari nije namjera. Ovaj put kreem
Humeovim drugim putem. Filozofi su proveli vie od dva tisuljea
smiljajui i kritizirajui argumente za postojanje Boga, poput dokaza iz
dizajna i ontolokog dokaza, kao i argumente protiv postojanja Boga,
poput dokaza iz zla. Mnogi od nas bistrih posvetili su poprilino
vremena i energije u odreenom razdoblju svog ivota razmatrajui
argumente za i protiv postojanja Boga, a mnogi se bistri i dalje bave tim
pitanjima, udarajui nemilice po argumentima vjernika kao da pokuavaju
pobiti suparniku znanstvenu teoriju. Ali ne i ja. Odluio sam prije nekog
vremena da se sve manje isplati razmiljati o argumentima o postojanju
Boga i sumnjam da je ikakav pomak na pomolu na bilo kojoj strani. Osim

toga, mnogi duboko religiozni ljudi ustraju na tome da svi ti argumenti - na

objema stranama - naprosto promauju cijelu bit religije, a pomanjkanje
zanimanja koje pokazuju prema argumentaciji uvjerava me u njihovu
iskrenost. Pa dobro. U emu, onda, jest smisao religije?
to je ta pojava ili skup pojava koji toliko znai tolikim ljudima, i
zato - i kako - tako snano privlai ljude i oblikuje tolike ivote? To je
glavno pitanje kojim u se ovdje pozabaviti, a nakon to sredimo i
razjasnimo (ne pomirimo) neke od suprotstavljenih odgovora na to pitanje,
imat emo novu perspektivu iz koje emo nakratko promotriti
tradicionalno filozofsko pitanje za koje neki ljudi tvrde kako je ustvari
jedino pitanje: postoje li ili ne postoje valjani razlozi za vjerovanje u Boga.
Oni koji tvrde kako znaju da Bog postoji i to mogu dokazati dobit e svojih
pet minuta.6
\\\
Prvo poglavlje: Religije spadaju meu najmonije prirodne pojave
na planetu i trebamo ih bolje razumjeti elimo li donositi politike odluke
informirano i pravedno. Iako to povlai sa sobom rizike i uznemirenost,
moramo ostaviti po strani svoju tradicionalnu nevoljkost prema
znanstvenom istraivanju religijskih pojava kako bismo mogli razumjeti
kako i zato religije pobuuju takvu predanost te osmisliti kako bismo se
trebali baviti svima njima u 21. stoljeu.
\\\
Drugo poglavlje: Postoje prepreke s kojima se suoava znanstveno
prouavanje religije, kao i strepnje kojima se valja pozabaviti. Uvodno
istraivanje pokazuje kako je i mogue i preporuljivo uperiti najjaa
istraivaka svjetla u religiju.

Drugo poglavlje
Nekoliko pitanja o znanosti

1. Moe li znanost prouavati religiju?

Dakako, ovjek je, zooloki govorei, ivotinja. A opet, on je jedinstvena
ivotinja, koja se razlikuje od svih ostalih u toliko bitnih stvari da je
postojanje posebne znanosti za ovjeka posve opravdano.
- Ernst Mayr, The Growth of Biological Thought
Odreena zbrka nastala je oko pitanja treba li zemaljske manifestacije
religije smatrati dijelom Prirode. Je li religija izvan nadlenosti znanosti?
Sve ovisi o tome to pod time mislite. Ako mislite na religijska iskustva,
vjerovanja, prakse, tekstove, umjetnine, institucije, sukobe i povijest Homo
sapiensa, onda se radi o opsenom katalogu neosporno prirodnih pojava.
Ako ih promatramo kao psiholoka stanja, onda su i halucinacije pod
utjecajem
droge
i
religijska
ekstaza
podlone
izuavanju
neuroznanstvenika i psihologa. Ako ih promatramo kao vjebu kognitivne
kompetencije, pamenje periodike tablice elemenata ista je vrsta pojave
kao pamenje Oenaa. Ako ih promatramo kao primjere inenjeringa, i
visei mostovi i katedrale pokoravaju se zakonu gravitacije te su podloni
istim vrstama sila i optereenja. Ako ih promatramo kao proizvedena dobra
za prodaju, i kriminalistiki romani i Biblije potpadaju pod pravila
ekonomije. Logistika svetih ratova ne razlikuje se od logistike sasvim
svjetovnih sukoba. Slavi Gospoda i dodaj municiju! - pjevali su u
Drugom svjetskom ratu. Kriarska vojna ili dihad mogu se prouavati u
mnogim disciplinama, od antropologije i povijesti rata do prehrane i
metalurgije.
U svojoj knjizi Rocks of Ages (1999) pokojni je Stephen Jay Gould
branio politiku hipotezu kako su znanost i religija dva nepreklapajua
magisteriuma - dva podruja interesa i istraivanja koja mogu
miroljubivo koegzistirati tako dugo dok nijedno od njih ne zadre u posebnu
domenu drugoga. Magisterium znanosti injenina je istina po svim
pitanjima, a magisterium religije je, tvrdio je Gould, podruje moralnosti i

smisla ivota. Iako je njegova elja za pomirenjem tih dvaju esto

zaraenih gledita bila pohvalna, njegov prijedlog nije naiao na veliku
naklonost ni na jednoj strani, budui da je po miljenju vjernika predlagao
naputanje svih vjerskih tvrdnji u korist injenine istine i razumijevanja
prirodnoga svijeta (ukljuujui tvrdnje da je Bog stvorio svemir, da
proizvodi uda ili da usliava molitve), dok je po miljenju sekularista
davao previe autoriteta religiji u pitanjima etike i smisla. Gould je
razotkrio neke jasne primjere neskromne ludosti na objema stranama, ali
tvrdnja kako svi sukobi izmeu tih dvaju gledita proizlaze iz toga to
jedna ili druga strana posee predaleko nije bila plauzibilna i malo je koga
uspjela uvjeriti. Ali bez obzira na to je li Gouldova teza bila utemeljena ili
nije, moja je teza drugaija. Moda postoji neka domena koja je u
iskljuivoj nadlenosti religije ili pak neko podruje ljudske djelatnosti
kojim se znanost ne moe baviti kako treba, a religija moe, ali to ne znai
da znanost ne moe ili ne smije prouavati samu tu injenicu. Gouldova
knjiga bila je i sama vjerojatno proizvod takvog znanstvenog izuavanja,
premda prilino neformalnog. On je promatrao religiju oima znanstvenika
i mislio je da moe vidjeti granicu koja razdvaja ta dva podruja ljudske
aktivnosti. Je li bio u pravu? To je po svoj prilici znanstveno, injenino
pitanje, a ne religijsko. Ja ne elim rei kako bi znanost trebala pokuati
initi ono to ini religija, nego da bi trebala prouavati, i to znanstveno,
ono to religija ini.
Jedno od iznenaujuih otkria suvremene psihologije jest kako je
lako biti nesvjestan vlastitog neznanja. ovjek je obino nesvjestan svoje
slijepe pjege i ljudi se obino zapanje kad otkriju da ne vidimo boje u
perifernom vidu. ini se da ih vidimo, ali ustvari ih ne vidimo, u to se
moete uvjeriti miete li arene karte na rubu svog vidnog podruja pokrete ete vidjeti bez problema, ali neete biti u stanju raspoznati boju
onoga to se mie. Potreban je takav poseban poticaj da bi nam se
razotkrila odsutnost informacija. A odsutnost informacija o religiji ono je
na to elim privui pozornost svih ljudi. Propustili smo prikupiti obilje
informacija o neemu to je za nas od velike vanosti.
To moda iznenauje. Ne promatramo li religiju paljivo ve due
vrijeme? Da, naravno. Iza nas su stoljea pronicavog i obazrivog
izuavanja povijesti i raznolikosti religijskih pojava. Taj se rad, poput
obilja informacija koje su prikupili predani promatrai ptica i ostali
ljubitelji prirode prije Darwinova vremena, pokazao vrijednim izvorom za
one pionire koji sada prvi put doista poinju izuavati prirodne pojave

religije oima suvremene znanosti. Darwinov revolucionarni pomak u

biologiji omoguilo je njegovo temeljito poznavanje obilja empirijskih
detalja koje su savjesno prikupile stotine pred-darvinovskih, nedarvinovskih prirodopisaca. Njihova teorijska nevinost i sama je na vaan
nain kontrolirala njegov entuzijazam: oni nisu skupljali svoje injenice
elei dokazati ispravnost Darwinove teorije i mi moemo biti jednako
zahvalni to je gotovo sav prirodopis religije prikupljen do danas, ako
ve ne teorijski nevin, a ono barem nesvjestan raznih vrsta teorija koje bi
sada mogao poduprijeti ili potkopati.
Ipak, ne bi se moglo rei da je istraivanje do danas bilo neutralno.
Ne moemo naprosto prii religijskim pojavama i prouavati ih iz
neposredne blizine, kao da se radi o fosilima ili soji na polju. Istraivai su
obino ili puni potovanja, obzirni, diplomatini, odmjereni - ili pak
neprijateljski, nasrtljivi i omalovaavajui. Gotovo je nemogue biti
neutralan u pristupu religiji, budui da mnogi ljudi i samu neutralnost
smatraju neprijateljskom. Ako nisi za nas, onda si protiv nas. I tako, budui
da religija oito mnogo znai tolikim ljudima, istraivai gotovo nikada
nisu niti pokuavali biti neutralni; obino bi zastranili u obzirnost,
navukavi barunaste rukavice, ili to, ili pak otvoreno neprijateljstvo. Iz tog
je razloga u obavljenom poslu zamjetan jedan nesretni obrazac. Ljudi koji
ele prouavati religiju obino imaju osobne motive: ili ele obraniti svoju
omiljenu religiju od kritiara ili pak ele pokazati iracionalnost i
uzaludnost svake religije, to obino inficira njihove metode pristranou.
Takvo iskrivljavanje nije neizbjeno. Znanstvenici u svakoj domeni imaju
svoje omiljene teorije koje se nadaju potvrditi, ili pak ciljaju na hipoteze
koje arko ele sruiti, ali su svjesni toga te poduzimaju brojne prokuane
mjere kako bi sprijeili da im pristranost zagadi prikupljanje dokaza:
dvostuko slijepe pokuse, anonimne recenzije, statistike provjere i mnoga
druga standardna ogranienja koja su dio dobre znanstvene metode. Ali u
prouavanju religije esto se ulozi smatraju viima. Ako mislite da
opovrgavanje hipoteze o ovoj ili onoj religijskoj pojavi ne bi bila tek
neeljena pukotina u temelju neke teorije, nego moralna katastrofa, oito je
da ne drite ba sve pod kontrolom. Ili se tako barem esto ini
promatraima.
Taj je utisak, istinit ili pogrean, stvorio pozitivnu petlju povratne
informacije: znanstvenici ne ele imati posla s drugorazrednim kolegama te
su skloni izbjegavati teme gdje se po njihovu miljenju obavlja tek
prosjeno dobar posao. Taj je samoodabir frustrirajui obrazac koji

zapoinje ve kada studenti krenu birati glavni predmet studija na

fakultetu. Najbolji studenti obino krenu u oping i ako ih se ne dojmi rad s
kojim se upoznaju na prvom kolegiju odreenog predmeta, naprosto
zauvijek prekrie to podruje na svom popisu. Dok sam ja studirao, fizika
je jo uvijek bila glamurozno polje i tada je utrka u osvajanju Mjeseca
privukla natprosjeno mnogo darovitih. (Fosilni trag toga je fraza Hej, pa
nije to raketni inenjering) Nju je naslijedila kompjuterska znanost, barem
na neko vrijeme, a uz nju je - pola stoljea i dulje - biologija, osobito
molekularna biologija, privlaila mnoge natprosjeno pametne ljude.
Danas su u usponu kognitivna znanost i razni izdanci evolucijske biologije
- bioinformatika, genetika, razvojna biologija. Ali kroz cijelo to razdoblje
probijale su se i sociologija i antropologija, socijalna psihologija, kao i
moje polje, filozofija, privlaei one iji su se interesi dobro podudarali s
podrujem izuavanja, ukljuujui neke sjajne ljude, ali su se morale boriti
protiv donekle nezavidne reputacije. Kako je moj stari prijatelj i nekadanji
kolega Nelson Pike, cijenjeni filozof religije, jednom skrueno rekao:
Ako ste u drutvu ljudi razliitih zanimanja i netko vas upita ime
se bavite, a vi kaete da ste profesor na fakultetu, zacakle mu se
oi. Ako ste u drutvu profesora iz razliitih odsjeka i netko vas
upita koje je vae podruje, a vi kaete filozofija, zacakle mu se
oi. Ako ste na konferenciji filozofa i netko vas upita na emu
radite, a vi kaete filozofija religije... [citirano u: Bambrough,
1980.]
To ne predstavlja problem samo filozofima religije. Jednako je
problem i za sociologe religije, psihologe religije, i druge znanstvenike s
podruja drutva - ekonomiste, politologe - kao i za onaj mali broj hrabrih
neuroznanstvenika i drugih biologa koji su odluili promotriti religijske
pojave oruima svoga zanata. Jedan od imbenika je taj to ljudi misle
kako ve znaju sve to trebaju znati o religiji, a ta je tradicionalna mudrost
prilino nezanimljiva i nedovoljno provokativna, a da bi izazvala bilo
pobijanje bilo razradu. Ustvari, da vam je stalo do toga da stvorite
neprobojnu zapreku izmeu znanstvenika i neke nedovoljno istraene
pojave, teko da biste to mogli uiniti bolje nego tako da toj pojavi pridate
turobnu aureolu neprestinosti, klevetanja i sumnjivih rezultata, kakva
trenutano okruuje temu religije. A budui da znamo od samog poetka
kako mnogi ljudi misle da takvo istraivanje kri tabu ih barem drsko
zadire u pitanja koja je najbolje ostaviti skrovitima, ne iznenauje da se
malo dobrih istraivaa u bilo kojoj disciplini eli dotaknuti te teme. Ja

sam sam se osobno tako zasigurno osjeao sve donedavna.

Te se prepreke mogu prevladati. U 20. stoljeu mnogo smo nauili o
tome kako izuavati ljudske pojave, drutvene pojave. Val za valom
istraivanja i kritike izotrio je nae zamjeivanje odreenih klopki, kao to
su pristranost u prikupljanju podataka, uinci upliva istraivaa i
interpretaciju podataka. Statistike i analitike tehnike postale su
istananije te smo poeli odbacivati stare, previe pojednostavljene modele
ljudske percepcije, emocije, motivacije i kontrole djelovanja, zamijenivi
ih fizioloki i psiholoki realistinijim modelima. iroki jaz za koji se
smatralo da razdvaja duhovne znanosti (Geisteswissenschaften) od
prirodnih znanosti (Naturwissenschaften) jo nije sigurno premoen, ali
mnogi su konopci baeni preko procjepa. Meusobna sumnjiavost i
profesionalna zavist, kao i stvarni teoretski sporovi, i dalje osujeuju
gotovo sve pokuaje prenoenja uvida u ovom ili onom pravcu preko tih
poveznica, ali promet je svakim danom sve gui. Pitanje nije u tome je li
mogua dobra znanost o religiji kao prirodnoj pojavi: mogua je. Pitanje je
trebamo li se njome baviti.

2. Treba li znanost izuavati religiju?

Gledaj kamo skae - Ezop, Lisica i koza
Istraivaki rad je skup i ponekad ima tetne popratne efekte. Jedna od
lekcija 20. stoljea je ta da znanstvenici, noeni nezasitnom radoznalou,
nisu imuni na izmiljanje opravdanja za rad koji ele provesti. Postoje li
doista dobri razlozi, osim puke radoznalosti, za pokuaj razvijanja prirodne
znanosti o religiji? Trebamo li je za neto? Bi li nam pomogla u izboru
politike, odgovaranju na probleme, poboljanju naeg svijeta? to znamo o
budunosti religije? Razmotrimo pet krajnje razliitih hipoteza:
1. Prosvjetiteljstvo je davna prolost; postupna sekularizacija
modernih drutava, koju se oekuje ve dva stoljea, isparava pred naim
oima. Vremena se mijenjaju i religija postaje vanija nego ikad. Po ovom
scenariju, religija e uskoro preuzeti praktiki dominantnu drutvenu i
moralnu ulogu kakvu je imala prije uspona moderne znanosti u 17.
stoljeu. Kako se ljudi oporavljaju od slijepe opinjenosti tehnologijom i
materijalnim pogodnostima, duhovni identitet postaje ovjekova
najcjenjenija znaajka, a stanovnitvo je kao nikada ranije otro podijeljeno

izmeu kranstva, islama, judaizma, hinduizma i nekolicine drugih

velikih vienacionalnih religijskih organizacija. Na koncu - moda tek za
tisuu godina, a moda e sve ubrzati neka katastrofa - jedna velika vjera
preplavit e planet.
2. Religija je na samrti; dananje provale ara i fanatinosti tek su
kratak i neugodan prijelaz u doista moderno drutvo, u kojem e religija
imati u najboljem sluaju tek ceremonijalnu ulogu. Po tom scenariju, iako
bi moglo doi do lokalnih i privremenih oivljavanja, a moda i do poneke
katastrofe nasilja, velike religije svijeta uskoro e naprosto izumrijeti, ba
kao i stotine manjih religija koje nestaju bre nego to ih antropolozi
uspijevaju zabiljeiti. Ve za ivota naih unuka Vatikan e postati
Europski muzej rimokatolianstva, a Meka e se pretvoriti u Disneyjevo
arobno Alahovo kraljevstvo.
3. Religije e se preobraziti u institucije kakve nikad prije nisu
viene na naem planetu: u naelu, bit e udruenja bez vjeroispovijesti,
koja e prodavati samopomo i poticati moralni timski rad, koristei
obrede i tradiciju kako bi uvrstila odnose i izgradila dugoronu odanost
oboavatelja". Prema ovom scenariju, pripadnik neke religije bit e sve
vie poput navijaa Boston Red Soxa ili Dallas Cowboysa. Razliite boje,
razliite pjesme i slogani-, razliiti simboli, i energino natjecanje - biste li
dopustili da vam se ki uda za navijaa Yankeesa? - ali osim nekolicine
zagrienih, svi e uviati vanost miroljubive koegzistencije u Globalnoj
ligi religija. Religijskaa umjetnost i glazba bit e u procvatu, a prijateljsko
suparnitvo dovest e do odreenog stupnja specijalizacije, gdje se jedna
religija diiti svojim prvenstvom u zatiti okolia, osiguravajui pitku vodu
za milijarde u svijetu, dok e se druga jednako proslaviti sustavnom
obranom drutvene pravde i ekonomske jednakosti.
4. Religija e izgubiti na ugledu i vidljivosti, otprilike kao puenje;
bit e tolerirana jer ima ljudi koji kau da ne mogu ivjeti bez nje, ali je se
nee poticati te veina drutava nee odobravati da se mala djeca,
podlona utjecajima, pouavaju religiji, dok e neka drutva to ak
zakonom zabraniti. Po tom scenariju, politiari koji jo uvijek prakticiraju
religiju moi e biti izabrani pokau li se dostojnima u drugim pitanjima,
ali e rijetko koji isticati svoju religijsku pripadnost - ili potpadnost, kako
e je ustrajno zvati oni kojima nije stalo do politike korektnosti.
Smatrat e se jednako nepristojnim ukazivati na neiju religiju kao i
komentirati u javnosti seksualni ivot neke osobe ili njezin razvod braka.

5. Nastupit e Sudnji dan. Blaeni e biti tijelom uzneseni u nebo,

ostali e trpjeti muke prokletih, a Antikrist e biti poraen. Kako su
biblijska proroanstva predskazala, ponovno roenje naroda Izraela 1948. i
aktualni sukob oko Palestine jasni su znakovi Apokalipse, kada e drugi
Kristov dolazak pomesti sve druge hipoteze u zaborav.
Naravno, mogue je opisati i druge mogunosti, ali ovih pet hipoteza
istie krajnosti koje se shvaaju ozbiljno. Kod njih je izuzetno to to bi
gotovo svatko barem jednu od njih smatrao neumjesnom, uznemirujuom,
ili ak duboko uvredljivom, ali sve one ne samo da se predviaju, nego se i
eljno iekuju. Nai se vjerski ciljevi u najmanju ruku razlikuju i stoga
moemo predvidjeti probleme, koji se kreu od uzaludnog troenja energije
i kontraproduktivnih kampanja, budemo li imali sree, do
beskompromisnog rata i genocidne katastrofe ne budemo li je imali.
Samo e se jedna od tih hipoteza (najvie jedna) pokazati istinitom;
ostale ne samo da su u krivu, nego su apsolutno u krivu. Mnogi ljudi misle
da znaju koja je prava, ali to nitko ne zna. Nije li ta injenica sama po sebi
dovoljan razlog za znanstveno prouavanje religije? eljeli vi da religija
cvate ili da iezne, mislili vi kako bi se trebala preobraziti ili ostati kakva
jest, teko da moete porei kako e ono to e se dogoditi, to god to bilo,
biti od golema znaaja za planet. Bilo bi korisno za vaa nadanja, kakva
god ona bila, da znate vie o tome to e se vjerojatno dogoditi i zato. U
tom smislu vrijedi primijetiti kako oni koji vrsto vjeruju u broj 5 itekako
revno pretrauju vijesti iz svijeta u potrazi za dokazima o ispunjenim
proroanstvima. Oni razvrstavaju i procjenjuju svoje izvore te raspravljaju
o argumentima koji govore za i protiv razliitih tumaenja tih
proroanstava. Oni misle kako postoji razlog za istraivanje budunosti
religije i niti ne pomiljaju na mogunost da je u ljudskoj moi odrediti
tijek buduih dogaaja. Mi ostali imamo tim vie razloga istraivati te
pojave, budui da je sasvim jasno kako bismo zbog samodopadnosti i
neznanja mogli propustiti priliku za upravljanje njima u smjerovima koje
smatramo pozitivnim.
Misliti unaprijed i predviati budunost vrhunsko je dostignue nae
vrste. Uspjeli smo u par kratkih tisuljea ljudske kulture uveati zalihu
predvianja na naem planetu za nekoliko redova veliina. Stoljeima
unaprijed znamo kada e doi do pomrina; moemo predvidjeti kakav e
uinak na atmosferu imati promjena u nainu na koji proizvodimo

elektrinu energiju; moemo pretkazati u grubim crtama to e se dogoditi

kad se nae zalihe nafte smanje iduih desetljea. To ne inimo udesnim
proricanjem, nego osnovnim promatranjem. Prikupljamo informacije iz
okoline koristei se osjetilima, a zatim se koristimo znanou kako bismo
skrpali predvianja utemeljena na tim informacijama. Vadimo rudau a
zatim je neprestano dalje preraujemo i to nam omoguuje da vidimo u
budunost - maglovito, s mnogo neizvjesnosti, ali daleko bolje nego da
bacamo novi. Na svakom podruju od ljudskog interesa nauili smo
predviati i izbjegavati katastrofe koje su nas nekada znale neugodno
iznenaditi.7 Nedavno smo preduhitrili svjetsku katastrofu koja nam je
prijetila zbog sve vee rupe u ozonskom omotau jer su neki dalekovidni
kemiari uspjeli dokazati kako neke od tvari koje smo proizveli uzrokuju
taj problem. Izbjegli smo ekonomske slomove posljednjih godina zato to
su nam nai ekonomski modeli ukazali na predstojee probleme.
Sprijeena katastrofa je oito antiklimaks pa smo skloni nedovoljno
cijeniti vrijednost svojih moi razmiljanja unaprijed. Vidi? alimo se.
Ipak se nije imalo dogoditi. Predvialo se da e sezona gripe u zimi
2003./2004. biti teka, budui da je stigla ranije nego obino, ali je odaziv
na cijepljenje preporueno u medijima bio tako velik da je epidemija
zamrla tek to je poela. Kako dosadno. Postalo je nekom vrstom tradicije
posljednjih godina da meteorolozi na televiziji napuhavaju vijesti o
nadolazeim uraganima ili nekoj drugoj oluji, a zatim je javnost razoarana
stvarnom olujom. Ali trezvene procjene pokazuju kako su sauvani mnogi
ivoti, a razaranja je manje. Prihvaamo vrijednost intenzivnog
prouavanja El Nia i drugih ciklusa oceanskih struja kako bismo radili
bolje meteoroloke prognoze. Vodimo opsene biljeke o mnogim
ekonomskim dogaajima kako bismo radili bolja ekonomska predvianja.
Trebali bismo isto to temeljito prouavanje, iz istih razloga, proiriti na
religijske pojave. Malo je sila na svijetu tako mono i tako utjecajno kao
religija. Dok se trudimo rijeiti strane ekonomske i drutvene nejednakosti
koje trenutano izopauju na planet i smanjiti nasilje i poniavanje
kojemu svjedoimo, moramo uvidjeti da e nai pokuaji, budemo li imali
slijepu pjegu za religiju, gotovo sigurno propasti, a stvari bi mogle postati
jo gore. Ne bismo dopustili da nas interesi svjetskih proizvoaa hrane
odvrate od prouavanja poljoprivrede i prehrane, a nauili smo i da svijet
banaka i osiguravajuih drutava ne izuzimamo od intenzivnog i
neprestanog prouavanja. Njihovi su uinci previe vani da bismo ih uzeli
zdravo za gotovo. Ono, dakle, na to pozivam jest usklaen pokuaj

postizanja meusobnog sporazuma prema kojemu e religija - sva religija postati pravim predmetom znanstvenog prouavanja.
Ovdje uviam da je miljenje podijeljeno izmeu onih koji su ve
uvjereni kako bi to bilo dobra ideja, onih koji su skeptini i skloni sumnjati
da bi od toga bilo neke vee koristi, i onih koji taj prijedlog smatraju zlim uvredljivim, opasnim i glupim. Budui da ne elim propovijedati onima
koji su se ve obratili, osobito se elim obratiti onima koji mrze tu ideju,
nadajui se da u ih uvjeriti kako je njihovo gnuanje pogreno. To je
zastraujua zadaa, kao da pokuavate uvjeriti svoju prijateljicu koja ima
simptome raka kako bi doista trebala otii doktoru odmah, budui da
moda strahuje bez razloga, a im prije dozna istinu, prije e moi nastaviti
sa ivotom, a ako i ima rak, pravovremena intervencija mogla bi biti
presudna. Prijatelji se mogu poprilino naljutiti kada se upliete u njihovo
poricanje u takvim trenucima, ali potrebna je upornost. Da, elim staviti
religiju na stol za pregled. Ako je u osnovi dobroudna, kako mnogi njezini
poklonici tvrde, trebalo bi se pokazati da je u redu; to e smiriti nae
sumnje pa emo se moi usredotoiti na onih par perifernih patologija koje
pogaaju religiju kao i svaku drugu prirodnu pojavu. A ako nije, oito je
bolje da to prije ustanovimo probleme. Hoe li i sama analiza prouzroiti
neto neugode i nezgodnih situacija? Gotovo sigurno, ali to je mala cijena
koju treba platiti. Postoji li rizik da e takav invazivni pregled uiniti
zdravu religiju bolesnom ili je ak onesposobiti? Naravno. Rizici uvijek
postoje. Vrijedi li riskirati? Moda i ne, ali jo nisam vidio argument koji bi
me u to uvjerio, a uskoro emo razmotriti najbolje meu njima. Jedini
argumenti koji su vrijedni panje nuno e pokazati da (1) religija donosi
neke blagodati ovjeanstvu, i (2) te blagodati vjerojatno ne bi preivjele
takvo istraivanje. Ja se, meutim, bojim da emo, ne podvrgnemo li
odmah religiju takvom temeljitom prouavanju i ne izradimo li zajedno sve
one revizije i reforme koje bi se mogle pokazati potrebnima, prenijeti
naim potomcima nasljee sve toksinijih oblika religije. To ne mogu
dokazati, a oni koji su posve sigurni kako se to nee dogoditi mogu
slobodno rei na emu temelje svoje uvjerenje, osim odanosti vlastitoj
tradiciji, jer ona se razumije sama po sebi i ovdje se ne rauna.
U naelu, to vie znate, vee su vam anse da dobijete ono to
cijenite. To nije sasvim logika istina, budui da neizvjesnost nije jedini
imbenik koji moe smanjiti vjerojatnost postizanja ciljeva. Cijena znanja
(poput cijene doznavanja) mora se uraunati kao imbenik, a ta cijena
moe biti visoka, zbog ega je "Improviziraj! ponekad dobar savjet.

Pretpostavimo da postoji ogranienje na to koliko je znanja o nekoj temi za

nas dobro. Ako je tako, onda bismo svaki put kada dostignemo tu granicu
(ako je to mogue - jer granica moe biti nedostina iz ovog ili onog
razloga) trebali zabraniti ili barem snano obeshrabriti svaku daljnju
potragu za znanjem o toj temi kao protudrutvenu djelatnost. To naelo
moda nikada nee stupiti na snagu, ali mi to ne znamo i svakako bismo ga
trebali prihvatiti. Moda se, dakle, neka od naih najveih neslaganja u
dananjem svijetu tiu toga jesmo li dostigli takvu granicu. Takvo
razmiljanje stavlja islamistiko8 uvjerenje kako je zapadna znanost loa
stvar u drugaije svjetlo: moda se ne radi toliko o pogreci iz neukosti
koliko o temeljno drugaijem gleditu o tome gdje je prag. Ponekad
neznanje jest blaenstvo. Moramo paljivo uzeti u obzir takve mogunosti.

3. Moda je glazba loa za vas?

Glazba, najvee dobro koje smrtnik zna,
Sve je od neba to na zemlji uiva.
- Joseph Addison
Zar nije udno to ovja crijeva odvlae due iz ljudskih tijela?
- William Shakespeare, Mnogo vike ni za to
Nije da ne suosjeam s gnuanjem onih koji se opiru mom prijedlogu.
Pokuavajui zamisliti kakva e biti njihova emocionalna reakcija na moj
prijedlog, iznaao sam uznemirujui misaoni eksperiment koji mi se ini
prikladnim. (Govorim sada onima koji, poput mene, nisu zgroeni idejom
o tom ispitivanju) Zamislite kako biste se osjeali da proitate na
znanstvenim stranicama u New York Timesu kako je novo istraivanje
provedeno na sveuilitu u Cambridgeu i Caltechu pokazalo da je glazba,
dugo smatrana jednim od istih blaga ljudske kulture, ustvari loa za vae
zdravlje, da je jedan od glavnih imbenika u pojavi Alzheimerove bolesti i
bolesti srca, da utjee na raspoloenje tako to smanjuje mo prosuivanja
na suptilan, ali oito tetan nain, da snano doprinosi agresivnim
sklonostima, ksenofobiji i slabosti volje. Ako ste zarana ili kronino bili
izloeni glazbi, bilo da ste je izvodili ili sluali, 40% je vjerojatnije da ete
oboljeti od ozbiljne depresije, izgubiti u prosjeku deset bodova svoga IQ-a

i gotovo je dvostruko vjerojatnije da ete poiniti in nasilja u nekom

razdoblju ivota. Skupina istraivaa savjetuje da ljudi ogranie uivanje
glazbe na maksimum jedan sat dnevno (ukljuujui sve, od glazbe u
dizalima i pozadinske glazbe na televiziji do simfonijskih koncerata) i da
se smjesta obustavi iroko rasprostranjena praksa glazbene poduke u
kolama.
Osim krajnje nevjerice s kojom bih doekao vijest o takvom
otkriu, meu svojim zamiljenim reakcijama pronalazim i bujicu
obrambenih poriva, zajedno s reenicama poput Tim gore za Cambridge i
Caltech! to oni znaju o glazbi? i Ba me briga ak i ako jest istina! Tko
god mi pokua oduzeti glazbu, bolje da se pripremi za borbu, jer ivot bez
glazbe nije vrijedan ivljenja. Nije me briga 'teti li mi glazba, ak me nije
briga ni 'teti li drugima - glazbu ne damo i to je sve to se o tome ima za
rei. Tako bih vjerojatno bio sklon reagirati. Radije ne bih ivio u svijetu
bez glazbe. Ali zato? netko bi mogao upitati. Radi se samo o blesavom
piljenju i zajednikom stvaranju buke. Niti hrani gladne niti lijei rak
niti... Ja odgovaram: Ali prua veliku utjehu i radost stotinama milijuna
ljudi. Dakako, ima tu pretjerivanja i spornih stvari, ali svejedno, moe li
itko sumnjati u to da je glazba sve u svemu dobra stvar? Hm, da,
dobivam odgovor. Postoje vjerske sekte - talibani, na primjer, ali i
nekadanje puritanske sekte u kranstvu, a nedvojbeno i druge - koje
glazbu smatraju zlom dokolicom, nekom vrstom droge koju treba zabraniti.
Ideja nije oigledno luda pa bismo trebali prihvatiti intelektualni teret
dokazati da je pogrena.
Priznajem kako mnogi ljudi osjeaju prema religiji ono to ja
osjeam prema glazbi. Moda su u pravu. OK. To jest, podvrgnimo religiju
istoj onoj vrsti znanstvenog istraivanja kakvu smo proveli s duhanom i
alkoholom, i uostalom s glazbom. Otkrijmo zato ljudi vole svoju religiju i
emu ona slui. I ne bismo trebali rjeavati to pitanje uz pomo postojeih
istraivanja, kao to nismo prihvatili zdravo za gotovo ni kampanje
duhanske industrije o sigurnosti puenja cigareta. Naravno, religija spaava
ivote. Ali spaava ih i duhan - pitajte one vojnike kojima je duhan bio jo
vea utjeha od religije za vrijeme Drugog svjetskog rata, Korejskog rata i
Vijetnama.
Spreman sam paljivo razmotriti argumente za i protiv glazbe, i
pokae li se da glazba uzrokuje rak, etniku mrnju i rat, onda u morati
ozbiljno razmisliti o tome kako mogu ivjeti bez glazbe. Jer samo zato to
sam posve uvjeren da muzika ba i nije tetna, mogu uivati u njoj s tako

istom savjeu. Kada bi mi vjerodostojni ljudi rekli da bi glazba mogla

biti tetna za svijet, bila bi moja moralna obveza, bez obzira na sve, ispitati
dokaze to je nepristranije mogue. Ustvari, osjeao bih se krivim zbog
svoje privrenosti glazbi kada ih ne bih provjerio.
Ali nije li teza da cijena religije nadmauje njezinu korist jo
smjenija od fantastine tvrdnje o glazbi? Ne mislim da je tako. Glazba je
moda ono to je Marx rekao za religiju: opijum za mase, koji radne ljude
dri u drogiranoj potlaenosti, ali mogla bi biti i borbena pjesma
revolucije, koja zbija redove i sve ohrabruje. U tom pogledu glazba i
religija imaju sasvim slian profil. U drugim pitanjima glazba se ini
mnogo manje problematinom od religije. Tijekom tisuljea glazba je
prouzroila nekoliko nereda, a karizmatini glazbenici seksualno su
iskoristili okantan broj povodljivih mladih oboavateljica i zaveli mnoge
druge da napuste svoje obitelji (i svoju pamet), ali nijedan kriarski pohod
ili dihad nije pokrenut zbog razlika u glazbenoj tradiciji, nijedan pogrom
nije organiziran protiv ljubitelja valcera, indijske rage ili tanga. Nikad se
nisu itavi narodi podvrgnuli obveznom sviranju ljestvica niti drali u
neimatini kako bi se koncertne dvorane opremile najboljom akustikom i
glazbalima. Glazbene organizacije ni protiv jednoga glazbenika nisu
proglasile fetvu, ak niti protiv harmonikaa.
Usporedba religije s glazbom ovdje je osobito korisna, budui da je
glazba jo jedan prirodna pojava koji znanstvenici marljivo prouavaju ve
stotinama godina, ali tek danas poinje biti predmetom one vrste
znanstvenog prouavanja koju predlaem. Nije nedostajalo profesionalnog
istraivanja na podruju teorije glazbe - harmonije, kontrapunkta, ritma izvoakih tehnika ili povijesti pojedinih anrova i glazbala.
Etnomuzikolozi su izuili razvoj glazbenih stilova i praksi u odnosu prema
drutvenim, ekonomskim i drugim kulturnim imbenicima, a
neuroznanstvenici i psiholozi poeli su relativno nedavno prouavati
percepciju i stvaranje glazbe, koristei svu najnoviju tehnologiju kako bi
razotkrili obrasce modane aktivnosti povezane s doivljavanjem glazbe,
glazbenim pamenjem i srodnim temama. Ali veina tog istraivanja jo
uvijek uzima glazbu zdravo za gotovo. Rijetko se postavlja pitanje: zato
postoji glazba? Postoji jedan kratak odgovor i istinit je u onoj mjeri u kojoj
odgovara na pitanje: postoji zato to je volimo pa je stoga neprestano sve
vie stvaramo. Ali zato je volimo? Zato to je smatramo divnom. Ali zato
nam je glazba divna? To je savreno dobro biologijsko pitanje, ali na nj jo
uvijek ne postoji dobar odgovor. Usporedite ga, na primjer, s pitanjem:

zato volimo slatkie? Tu znamo donekle detaljan evolucijski odgovor i u

njemu je nekoliko zanimljivih obrata. Nije sluajno da volimo slatke stvari,
a elimo li regulirati svoju strategiju u pogledu slatkia u budunosti, bolje
nam je da shvatimo evolucijsku osnovu njihove privlanosti. Ne smijemo
pogrijeiti poput ovjeka iz one stare ale koji se alio kako je, taman kad
je konano uspio istrenirati svog magarca da ne jede, glupa ivotinja
umrla.
Neke su stvari nune za ivot, a neke u najmanju ruku toliko
unapreuju ili potiu ivot da se poigravamo njima na vlastiti rizik, i mi
moramo dokuiti te uloge i potrebe. Sve od prosvjetiteljstva u 18. stoljeu
mnogi su sasvim dobro obavijeteni i sjajni ljudi uvjereni kako e religija
uskoro nestati, budui da je ona predmet ljudske sklonosti koji se moe
zadovoljiti drugim sredstvima. Mnogi jo uvijek ekaju, iako sad vie nisu
tako sigurni. to god bilo to to nam religija osigurava, to je neto bez ega
mnogi misle da ne mogu ivjeti. Shvatimo ih ozbiljno ovaj put, jer mogli bi
biti u pravu. Ali postoji samo jedan nain da ih shvatimo ozbiljno: moramo
ih znanstveno prouiti.

4. Bi li nemar bio dobroudniji?

Sweet is the lore which Nature brings;
Our meddling intellect
Misshapes the beauteous forms of things:We murder to dissect.
- William Wordsworth, The Tables Turned
Zato onda znanou i znanstvenicima i dalje mora upravljati strah - strah
od javnog miljenja, strah od drutvenih posljedica, strah od vjerske
nesnoljivosti, strah od politikog pritiska i iznad svega strah od licemjerja
i predrasuda - kako unutar, tako i izvan svijeta njihove profesije?
- William Masters i Virginia Johnson, Human Sexual Response
Upoznat ete istinu, i istina e vas osloboditi.
- Isus iz Nazareta, Iv 8:32

Vrijeme je da se suoimo sa strahom da bi takvo istraivanje moglo

ustvari ubiti sve uzorke, unititi neto dragocjeno u ime otkrivanja
unutarnje prirode istoga. Ne bi li bilo razboritije da ga pustimo na miru?
Kao to sam ve naznaio, argumentacija u prilog obuzdavanju nae
radoznalosti ovdje ima dva dijela: mora pokazati da (1) religija donosi
blagodati ovjeanstvu, i da (2) te blagodati vjerojatno ne bi preivjele
takvo istraivanje. Taktiki problem s kojim smo suoeni je taj da zapravo
nema naina da dokaemo ono prvo, a da se ne upustimo u samo
istraivanje. Religija se mnogim ljudima ini izvorom mnogim predivnih
stvari, dok drugi u to sumnjaju iz uvjerljivih razloga, i mi ne bismo to
smjeli naprosto dopustiti iz neprimjerenog potovanja prema tradiciji.
Moda je upravo to potovanje poput nekog zatitnog vanjskog oklopa koji
esto skriva smrtonosne viruse od naeg imunolokog sustava, neka vrsta
kamuflae koja ometa prijeko potrebnu kritiku. Stoga je najvie to
moemo rei to da toka (1) jo nije dokazana. Moemo, meutim,
nastaviti provizorno i razmotriti koliko bi vjerojatna bila toka (2) kada
bismo pretpostavili za volju argumentacije da je religija doista stvar od
velike vrijednosti. Moemo pretpostaviti da je neduna dok se ne dokae
da je kriva, drugim rijeima, upravo onako kako funkcionira na pravni
sustav.
E sad, to je s tokom (2)? Koliko tete mislimo da bi to istraivanje
moglo nanijeti u najgorem sluaju? Ne bi li moda razbilo aroliju i
zauvijek nas razoaralo? Ta je briga ve stoljeima omiljeno uporite za
odbijanje znanstvene radoznalosti, ali premda je neprijeporno kako
rastavljanje pojedinih divnih stvari - biljaka, ivotinja, glazbenih
instrumenata - ponekad moe iste nepovratno unititi, druge divne stvari pjesme, simfonije, teorije, pravni sustavi - procvatu zahvaljujui analizi,
ma koliko munoj, a teko se moe porei i dobrobit koju drugim biljkama,
ivotinjama i glazbenim instrumentima donosi seciranje prvih. Unato
svim upozorenjima tijekom stoljea, nisam uspio pronai nijedan sluaj u
kojem je neka vrijedna pojava potpuno unitena, ili ak ozbiljno oteena
paljivim znanstvenim ispitivanjem.
Biolozi se na terenu esto suoavaju sa stranom dilemom dok
prouavaju ugroene vrste: ubrzava li njihov dobronamjerni pokuaj
popisivanja, koji ukljuuje hvatanje ivotinja i njihovo putanje, ustvari
izumiranje te vrste? Kada se antropolozi sjate na dotada izolirani i
netaknuti narod, njihova istraivanja, ma koliko oprezna i diplomatska bila,
brzo mijenjaju kulturu koju toliko ele upoznati. S obzirom na prvi sluaj,

ne prouavaj je smjernica na koju bi se doista moglo mudro tu i tamo

pozvati, ali s obzirom na ovaj drugi, ideja o produivanju izolacije ljudi
stavljajui ih, ustvari, u nekakav kulturni zooloki vrt, pada na ispitu, iako
se ponekad predlae. Radi se o ljudima i mi nemamo prava drati ih u
neznanju o irem svijetu koji dijele s nama. (Imaju li oni pravo drati sebe
u neznanju jedno je od spornih pitanja koja emo razmotriti kasnije u ovoj
knjizi)
Vrijedi se prisjetiti kako su bile potrebne silne godine kako bi hrabri
pioniri prevladali snaan tabu koji je zabranjivao seciranje ljudskih leeva
u ranom razdoblju suvremene medicine. I trebali bismo primijetiti kako,
unato bijesu i zgraanju s kojim je u to vrijeme primljena ideja o
seciranju, prevladavanje te tradicije nije dovelo do kraha morala i
pristojnosti od kojih se strahovalo. ivimo u doba u kojem se s ljudskim
leevima jo uvijek postupa s dolinim potovanjem - tovie, s daleko vie
potovanja i pristojnosti nego to se s njima postupalo u vrijeme kad je
seciranje jo uvijek bilo na loem glasu. I tko bi se od nas radije odrekao
koristi od medicine koju je omoguila upravo ta invazivna, nametljiva
znanost koju Wordsworth osuuje?
U novije vrijeme prekren je jo jedan tabu, uz jo veu uzbunu.
Alfred C. Kinsey je etrdesetih i pedesetih godina 20. stoljea poeo
znanstveno istraivati ljudske seksualne navike u Americi, to je dovelo do
uvenih Kinseyjevih izvjea: Spolno ponaanje ljudskog mujaka (Sexual
Behavior in the Human Male, 1948) i Spolno ponaanje ljudske enke
(Sexual Behavior in the Human Female, 1953). Kinseyeve studije
sadravale su neke znatnije pogreke, ali teina dokaza koje je prikupio
dovela je do iznenaujuih zakljuaka koji su zahtijevali tek sitne
prilagodbe nakon bolje nadziranih ispitivanja koja su uslijedila. Prvi put su
djeaci i odrasli ljudi imali prilike doznati da vie od 90% amerikih
mukaraca masturbira i da ih je vie od 10% homoseksualno; djevojke i
ene mogle su doznati kako je enski orgazam normalna stvar koja je i
njima dostina, i kroz snoaj i kroz masturbaciju, kao i da lezbijke bolje
dovode ene do orgazma od mukaraca - to nas u retrospektivi i ne
iznenauje.
Kinseyjeva istraivaka orua bili su intervjui i upitnici, ali uskoro su
William H. Masters i Virginia Johnson smogli hrabrosti podvrgnuti ljudsko
seksualno uzbuenje znanstvenom istraivanju u laboratoriju, biljeei
psiholoke reakcije dobrovoljaca ukljuenih u spolni in i koristei sva
znanstvena sredstva, ukljuujui filmove u boji (bilo je to prije iroke

dostupnosti videovrpci). Njihov pionirski rad Ljudska seksualnost (Human

Sexual Response, 1966) bio je doekan s divljom mjeavinom
neprijateljstva i gnjeva, podsmijeha i pohotne fascinacije - uz oprezno
odobravanje medicinske i znanstvene zajednice. Uperivi jarko svjetlo
znanosti na neto to se dotad provodilo u mraku (s velikom dozom
tajnovitosti i srama), ti su znanstvenici rasprili mnotvo mitova, preispitali
medicinsko shvaanje nekih vrsta seksualne disfunkcije, oslobodili
neizmjeran broj zabrinutih ljudi ije su sklonosti i navike bile zastrte
oblakom drutveno usaene osude i - kakva li uda - poboljali seksualni
ivot milijuna ljudi. Ispada da se barem u ovom sluaju mogla prekinuti
arolija, a da se opet i nije prekinula. Mogue je prekriti tabu koji
zabranjuje objektivno prouavanje neke pojave - tu je kraj jednoj aroliji a da ne bude unitena tijekom postupka - eto arolije u koju jo uvijek
moemo blaeno pasti.
Ali po koju cijenu? Namjerno sam ukazao na jo uvijek kontroverzni
rad Mastersa i Johnsonove, budui da on tako jasno oslikava teka pitanja
kojima e se ova knjiga baviti. Mnogi e se sloiti sa mnom kada kaem
da, zahvaljujui Kinseyjevu pionirskom radu, kao i onom Mastersa i
Johnsonove, znanje koje smo stekli ne samo da nije unitilo seks, nego ga
je uinilo boljim. Ali postoje i mnogi koji e skoiti na tu usporedbu i
izjaviti kako se upravo zbog toga protive znanstvenom istraivanju religije:
postoji mogunost da bi ono uinilo za religiju ono to su Kinsey i drugi
uinili za seks - nauili nas vie nego je za nas dobro. Dopustite da stavim
rijei u njihova usta:
Ako su masturbiranje bez srama, tolerantnost prema
homoseksualnosti i vee znanje o tome kako postii enski
orgazam primjeri za korist koje nam znanost moe donijeti, onda
tim gore za znanost. Uzimajui seks kao neto prirodno (u smislu
da se radi o neemu ega se ne treba sramiti), ona je doprinijela
eksploziji pornografije i poniavanja, oskvrnuvi sveti in
sjedinjenja mua i ene koji vodi stvaranju potomstva. Bolje da
ne znamo sve te injenice i trebali bismo poduzeti sve mogue
korake kako bismo zatitili svoju djecu od tog kontaminirajueg
znanja!
To je veoma ozbiljan prigovor. Ne moe se porei kako je iskrenost u
pogledu seksa, ohrabrena tim istraivanjem, imala neke strane popratne
efekte, budui da je otvorila nova i plodna podruja za eksploataciju onima
koji su oduvijek traili naine da iskoriste svoje sugraane. Seksualna

revolucija u ezdesetima nije bila ono slavno i posve dobroudno

osloboenje kakvim se esto prikazuje. Iskuavanja slobodne ljubavi i
otvorenog braka slomila su mnoga srca i liila mnoge mlade ljude
dubokog osjeaja moralne vanosti spolnih odnosa, ohrabrujui plitko
vienje seksa kao puke ulne igre. Iako se openito vjeruje kako je
seksualna revolucija doprinijela nemaru i usputnom promiskuitetu, koji su
pak uveali opasnost od seksualno prenosivih bolesti, to moda i nije
sluaj. Veina dokaza ukazuje na to kako sveopa informiranost o seksu
potie odgovorno ponaanje (Posner, 1992), ali svatko tko danas odgaja
dijete mora brinuti o prezasienosti informacijama o seksu kojima smo
danas preplavljeni.
Znanje doista jest mo, u dobrom i loem smislu. Znanje moe imati
mo da poremeti drevne obrasce vjerovanja i djelovanja, mo da potkopa
autoritet, mo da promijeni miljenja. Ono moe utjecati na trendove koji
mogu i ne moraju biti poeljni. U uvenom memorandumu predsjedniku
Nixonu, Daniel Patrick Moynihan je napisao:
Moda je dolo vrijeme kada bi rasno pitanje moglo imati koristi
od razdoblja dobroudnog nemara. O tom se predmetu previe
govorilo. Rije su i preesto imali histerici, paranoici i hukai na
objema stranama. Moda nam je potrebno razdoblje u kojem e
se napredak crne rase nastaviti, a rasna retorika izblijedjeti. Vlada
moe pomoi da do toga doe tako to e pozorno pratiti taj
napredak - kao to i inimo - a pritom paziti da se izbjegnu
situacije u kojima se ekstremistima bilo koje rase daje mogunost
za muenitvo, junaenje, glumatanje i slino.
[Moynihan, 1970.]
Vjerojatno nikad neemo znati je li Moynihan bio u pravu, ali moda
je bio. Oni koji smatraju da je bio u pravu mogli bi se ponadati kako emo
ovaj put slijediti njegov savjet, odgaajui energino bavljenje religijom
to due, klonei se istraivanja i nadajui se najboljem. Ali teko je vidjeti
kako bi se takva politika uope mogla postii. Od vremena prosvjetiteljstva
imali smo ve vie od dvjesto godina smjerne, suzdrane radoznalosti, a ne
ini se da je to dovelo do smanjenja vjerske retorike, zar ne? Novija
povijest snano ukazuje na to da e religija u bliskoj budunosti nastojati
privui jo vie pozornosti, a ne manje. A ako dobije tu pozornost, onda je
bolje da se radi o kvalitetnoj pozornosti, a ne pozornosti one vrste u koju se
na svim stranama ukljuuju histerici, paranoici i hukai.

\\\
Problem je u tome to je danas naprosto preteko uvati tajne. Dok je
u ranijim stoljeima neznanje bilo uobiajeno stanje za veinu ljudske rase,
i trebalo se poprilino potruditi kako bi se neto doznalo o bijelom svijetu,
danas svi plivamo u moru informacija i dezinformacija, i to o svim
moguim temama, od masturbacije do toga kako izraditi nuklearno oruje
za Al-Qaidu. Budui da osuujemo pokuaj nekih vjerskih voa u
muslimanskom svijetu da dre svoje djevojke i ene u stanju
neobrazovanosti i neobavijetenosti o svijetu, teko moemo pristati na
slina embarga na znanje u naoj vlastitoj sferi.
Ili moemo? Moda je ova toka neslaganja glavno razvode u
Prostoru Miljenja, izmeu onih koji misle kako je za nas najbolje da
zabijemo avao u poklopac Pandorine kutije i zauvijek ostanemo u
neznanju, i onih koji misle kako je to politiki nemogue i prije svega
nemoralno. Prvi ve plaaju visoku cijenu za oskudicu u injenicama koju
su si sami nametnuli: oni ne mogu niti zamisliti u detalje posljedice
politike koju su izabrali. Zar ne mogu vidjeti kako se takav pothvat moe
ostvariti samo u pravoj policijskoj dravi, krcatoj zakonima koji brane
istraivanje i irenje znanja, samo u izolaciji stanovnitva u sobi bez
prozora? Je li to doista ono to ele? Misle li kako raspolau metodama
kakve nisu pale na pamet ni konzervativnim mulama da bi sprijeili
nezaustavljivi pritok oslobaajuega znanja do njihova stada? Mislite
unaprijed.
Ovdje nas eka zamka za one bez dalekovidnosti. Moda nijedan
roditelj nije imun na ubod aljenja kada vidi prvi dokaz gubitka nevinosti u
svoga djeteta, a poriv da se zatiti dijete od razvratnoga svijeta veoma je
snaan, ali promiljanje bi svakome trebalo pokazati kako to naprosto ne
ide. Moramo pustiti svoju djecu da odrastu kako bi se suoili sa svijetom
naoruani znanjem, i to daleko bolje nego to smo to mi bili u njihovim
godinama. To je zastraujue, ali alternativa je jo gora.
Postoje ljudi - milijuni njih, kako se ini - koji ponosno izjavljuju
kako oni ne trebaju predviati posljedice: oni znaju u svojim srcima kako
je to pravi put, bez obzira na pojedinosti. Budui da je Sudnji dan odmah
iza ugla, nema razloga planirati budunost. Ako ste jedan od tih, evo
pomisli koja e vas, nadam se, otrijezniti: je li vam palo na pamet da se
moda ponaate neodgovorno? Vi biste svjesno riskirali ivote i buduu
dobrobit svojih voljenih, kao i ivote i buduu dobrobit svih nas ostalih, i

to bez oklijevanja, bez dune revnosti, voeni naprosto ovim ili onim
otkrivenjem ili uvjerenjem iju valjanost uope ne moete poteno
provjeriti. Svatko pametan djeluje promiljeno, a bezumnik se hvalie
svojom ludou (Izr 13:16). Da, znam, Biblija ima i suprotni tekst: Ta
pisano je: Upropastit u mudrost mudrih i odbacit u umnost umnih (1
Kor 1:19). Svatko moe citirati Bibliju kako bi bilo to dokazao i zato biste
trebali pripaziti da ne budete odve sigurni u sebe.
Zapitate li se ikada: A to ako sam u krivu? Naravno da postoji
golema masa drugih oko vas koji dijele vae uvjerenje, a to raspodjeljuje - i
jao, razblauje - odgovornost, tako da ete, dobijete li ikada priliku izustiti
rije aljenja, imati zgodnu ispriku: ponijela vas je gomila zanesenjaka. Ali
zasigurno ste primijetili jednu uznemirujuu injenicu. Povijest nam prua
mnoge primjere velikih masa zavedenih ljudi koji su podjarivali jedni
druge na slatkom putu u propast. Kako moete biti sigurni da niste dio
jedne takve skupine? Ja, na primjer, ne osjeam nikakvo strahopotovanje
prema vaoj vjeri. Zgroen sam vaom arogancijom, vaom nerazumnom
uvjerenou u to da imate odgovor na sve. Pitam se hoe li oni koji vjeruju
u Sudnji dan imati intelektualne estitosti i hrabrosti da proitaju ovu
knjigu do kraja.
esto se pokae da je neto to smo maglovito zamiljali iekujui u
strepnji bilo daleko gore od stvarnosti. Prije nego to ponemo jadikovati
nad nesposobnou da zadrimo bujicu informacija, trebali bismo trezveno
razmotriti njezine vjerojatne posljedice. Moda one i nee biti tako loe.
Zamislite, ako moete, kako bi bilo da nikada nismo imali mit o Djedu
Boinjaku, da je Boi samo jo jedan kranski blagdan poput Svete
nedjelje ili Duhova, koji se slavi diljem svijeta, ali se ne iekuje. I
zamislite da oboavatelji pria o Harryju Potteru J. K. Rowling pokuaju
zapoeti novu tradiciju: svake e godine, na godinjicu izdavanja prve
knjige o Harryju Potteru, djeca dobivati darove od Harryja Pottera, koji e
ulijetati kroz prozor na arobnoj metli, u pratnji svoje sove. Uinimo Dan
Harryja Pottera svjetskim danom za djecu! Proizvoai igraaka (i
nakladnici Rowlingove) bili bi za to, pretpostavljam, ali zamislite zloguke
proroke koji bi mi se suprotstavili:
Kakva grozna ideja! Pomislite na traumatine posljedice po
nejaku djeicu kada doznaju, a s vremenom e zacijelo doznati,
da su njihova nevinost i povjerenje iskoriteni u divovskoj javnoj
zavjeri odraslih. Duevna i drutvena cijena takve masovne
prijevare bili bi cinizam, oaj, paranoja i tuga, koji bi mogli

osakatiti djecu zauvijek. Moe li postojati ita gore od namjernog

smiljanja zavodljiva niza lai koje bi se proirile meu naom
djecom? Mrzit e nas ogoreno, a mi smo zasluili njihov bijes.
Da se ova posve logina zabrinutost javila prvih dana nastajanja mita
o Djedu Boinjaku, mogla je ustvari sprijeiti Veliku katastrofu Djeda
Boinjaka 1985. godine! Ali znamo mi bolje. Nije bilo takve katastrofe i
nikad je nee biti. Neka djeca pate od relativno kratkih napadaja srama i
ogorenosti nakon to shvate kako Djed Boinjak ne postoji, ali druga su
itekako ponosna zbog svoga detektivskog uspjeha vrijednog Sherlocka
Holmesa i uivaju u svom novom statusu meu Upuenima, revno
pridonosei prijevari idue godine i promiljeno odgovarajui na sva
nevina pitanja koja im postavljaju njihova mlaa braa i sestre.
Koliko znamo,9 razbijanje iluzije o Djedu Boinjaku ne ostavlja
nikakve posljedice. Tonije reeno, mogue je (iako jo neistraeno, koliko
ja znam) da je dio trajne privlanosti mita o Djedu Boinjaku u tome to
se odrasli, koji vie ne mogu izravno iskusiti tu nevinu radost iekivanja,
zadovoljavaju posrednim ushienjem, uivajui u uzbuenju svoje djece.
Ljudi se doista veoma trude i troe mnogo novca kako bi odrali mit o
Djedu Boinjaku. Zato? Pokuavaju li vratiti izgubljenu nevinost
djetinjstva? Ili su izravnije motivirani vlastitim zadovoljstvom umjesto
dareljivosti? Ili je radost zbog sudjelovanja u zavjeri s odrjeenjem
zajednice (neukaljanog krivnjom koja prati zavjere poput preljuba,
pronevjere, ili neplaanja poreza, na primjer) sama po sebi dovoljna da
nadoknadi taj znatni troak? Takvi drski naini razmiljanja isticat e se
prijetee u iduim poglavljima, kada se okrenemo jo osjetljivijim
pitanjima o tome zato je religija tako popularna. To nisu retorika pitanja.
Na njih je mogue odgovoriti ako se potrudimo.
Shvaam da e mnogi itatelji biti duboko nepovjerljivi prema
smjeru kojim u ovdje krenuti. Smatrat e me jo jednim liberalnim
profesorom koji ih pokuava navabiti da napuste neka svoja uvjerenja, i
potpuno su u pravu to se toga tie - ja to jesam i upravo u to pokuati
uiniti. Zato bi, onda, trebali uope obraati pozornost? Zgroeni su nad
moralnim propadanjem koje posvuda vide i iskreno vjeruju da je zatita
koju im prua njihova religija u odnosu na svako istraivanje i svaku
kritiku najbolji nain da se situacija okrene na bolje. Potpuno se slaem s
njima u miljenju da postoji moralna kriza i da nita nije vanije nego da
zajedno radimo na pronalaenju putova kojima emo izai iz svojih
trenutanih dilema, ali ja mislim da imam bolji nain. Dokai to, rei e

oni. Dopustite mi da pokuam, odgovorit u. O tome je ova knjiga i ja od

njih traim da je pokuaju itati otvorena uma.
\\\
Drugo poglavlje: Religija nije izvan dosega znanosti, unato
suprotnoj propagandi iz razliitih izvora. tovie, znanstveno istraivanje
je potrebno kako bi oblikovalo nae najvanije politike odluke. To moe
biti riskantno i ak bolno, ali bilo bi neodgovorno da to koristimo kao
ispriku za neznanje.
\\\
Tree poglavlje: elimo li znati zato cijenimo stvari koje volimo,
moramo se zadubiti u evolucijsku povijest planeta, razotkrivajui sile i
ogranienja koja su proizvela sjajan niz stvari koje cijenimo. Religija nije
izuzeta iz tog razmatranja i moemo zacrtati niz obeavajuih putova za
daljnje istraivanje, postupno shvaajui kako moemo doi do pogleda na
naa vlastita istraivanja koji e svi moi dijeliti, bez obzira na njihova
razliite vjere.

Tree poglavlje
Zato se dogaaju dobre stvari

1. Izvui ono najbolje

Vjerske alegorije postale su dio izmiljene stvarnosti. Ali one pomau
milijunima ljudi da se nose sa ivotom i da budu bolji ljudi.
- Langdon, junak Da Vincijeva koda Dana Browna
Kada sam poeo raditi na ovoj knjizi, proveo sam intervjue s poprilinim
brojem ljudi u pokuaju da shvatim razliite uloge koje religija igra u
njihovim ivotima. Nije to bilo znanstveno prikupljanje podataka (iako
sam proveo i neka takva), nego prije pokuaj da ostavim po strani teorije i
pokuse te izravno odem do stvarnih ljudi i omoguim im da mi kau
vlastitim rijeima zato im je religija toliko vana. Bili su to strogo
povjerljivi intervjui, gotovo svi voeni u etiri oka,10 i premda sam svoje
informatore temeljito ispitao, nisam ih provocirao niti raspravljao s njima.
Te prigode esto su bile dirljive, u najmanju ruku, i mnogo sam nauio.
Neki su ljudi izdrali nedae kakve teko mogu zamisliti da bih sam
preivio, a neki su u svojoj vjeri pronali snagu da donesu odluke koje su
bile prava junatva, i vrsto ih se dre. Manje dramatinima, ali jo
impresivnijima ine mi se, gledano unatrag, ljudi skromnog dara i
uspjenosti, koji su, na ovaj ili onaj nain, naprosto bili daleko bolji ljudi
nego to bi se to od njih oekivalo; nije se radilo samo o tome da su svoje
ivote smatrali smislenima - iako je to svakako bila istina - nego su njihova
nastojanja doista inila svijet boljim, budui da su bili nadahnuti
uvjerenjem kako njihovi ivoti ne pripadaju doista njima te ne mogu njima
raspolagati kako ih je volja.
Religija svakako moe izvui ono najbolje iz neke osobe, ali ona nije
jedin pojava s takvim svojstvom. Roditeljstvo esto ovjeka uini udesno
zrelim. Rat, kao to je poznato, dovodi ljude u pregrt situacija u kojima se
moraju pokazati, kao i prirodne katastrofe poput poplava i uragana. Ali kao
svakodnevni i doivotni oslonac, vjerojatno nita nije tako uinkovito kao
religija: zbog nje su moni i nadareni ljudi ponizniji i skromniji, dok

prosjeni ljudi nadilaze sebe same; ona prua vrstu podrku ljudima koji
oajniki trebaju pomo kako bi se drali podalje od pia, droge ili zloina.
Ljude koji bi inae bili zaokupljeni samima sobom, plitki, sirovi ili
naprosto defetisti, vjera esto oplemeni, dajui im pogled na ivot i
pomae donijeti one teke odluke kojima bismo se svi mi mogli ponositi.
Dakako, nijedan cjelovit vrijednosni sud ne moe se temeljiti na tako
ogranienom i neformalnom istraivanju. Nema sumnje da religija ini sve
te dobre stvari pa i vie od toga, ali mogli bismo iznai neto drugo to bi
to moglo uiniti jednako dobro ili bolje. Naposljetku, postoje mnogi mudri,
angairani i moralno predani ateisti i agnostici. Moda bi neko istraivanje
pokazalo kako ateisti i agnostici kao skupina vie potuju zakon, kako su
osjetljiviji na potrebe drugih ili moralniji od religioznih ljudi. Sigurno je da
jo nije provedeno nijedno pouzdano istraivanje koje bi pokazalo
drugaije. Moda je najbolje to se moe rei za religiju to da ona pomae
nekim ljudima dostii onaj stupanj graanske odgovornosti i moralnosti
koji nalazimo u bistrih. Smatrate li to nagaanje uvredljivim, trebate
podesiti svoje gledite.
Pitanja koja moramo razmotriti, i to objektivno, jesu sljedea: je li
islam vie ili manje uinkovit od kranstva u dranju ljudi podalje od
droge i alkohola (i jesu li popratni efekti i u jednom sluaju gori od
koristi), je li seksualno zlostavljanje vei ili manji problem meu sikhima
ili meu mormonima, i tako dalje. Ne moete isticati sve dobro to vaa
religija ini, a da prvo savjesno ne oduzmete svu tetu koju ini i ozbiljno
razmotrite pitanje je li neka druga religija u tome bolja, ili pak uope
nikakva religija. Drugi svjetski rat svakako je izvukao ono najbolje iz ljudi,
a oni koji su ga preivjeli esto kau kako je on bio najvanija stvar u
njihovim ivotima, bez koje oni ne bi imali smisla, ali svakako iz toga ne
proizlazi kako bismo trebali nastojati zapoeti novi svjetski rat. Cijena koju
morate platiti za bilo koju tvrdnju o vrijednosti svoje ili bilo koje druge
religije jest spremnost da izloite svoju tvrdnju otvorenom ispitu. Ovdje na
poetku moja je svrha naprosto istaknuti kako o religiji ve znamo
dovoljno da bismo znali da, koliko god strane bile njezine negativne
posljedice - zadrtost, ubilaki fanatizam, ugnjetavanje, okrutnost i
nametnuto neznanje, da navedem samo one oite - ljudi koji na religiju
gledaju kao najvaniju stvar u ivotu imaju mnogo dobrih razloga da tako
misle.

2. Cui bono?
Blagoslovljen Jahve dan za danom, nosi nas Bog, na spasitelj.
- Psalam 68:19
to vie doznajemo o pojedinostima prirodnih procesa, postaje sve
oiglednije da su ti procesi i sami kreativni. Nita ne transcendira Prirodu
kao Priroda sama.
- Loyal Rue
Dobre stvari ne dogaaju se naprosto sluajno. Postoje sretni sluajevi,
ali odrati neku dobru stvar nije tek pitanje sree. Naravno, moda se radi
o Providnosti. Moda se Bog brine da se ta dobra stvar dogodi i odri, iako
se inae, bez boanske intervencije, ne bi odrala. Ali svako takvo
objanjenje morat e priekati na svoj red, iz istog razloga zbog kojega
istraivai raka nisu skloni neoekivane remisije smatrati pukim udima
koja ne treba dalje istraivati. Kakav bi prirodni, neudesni niz procesa
mogao proizvesti i odrati t pojava, koji se tako visoko cijeni? Jedini nain
da ozbiljno shvatimo hipotezu o udima je taj da eliminiramo neudesne
alternative.
krtost Prirode moe se vidjeti kamo god pogledamo, znamo li to
trebamo traiti. Na primjer, kojoti se pojavljuju kao dobrodoao dodatak
ivotinjskom svijetu Nove Engleske, zavijajui jezovito u zimskim noima,
ali ti predivni i lukavi grabeljivci uvaju se ljudi te ih se rijetko moe
vidjeti. Kako moete razlikovati otiske njihovih apa od onih njihovih
roaka, domaih pasa? ak i izbliza moe biti teko razlikovati trag kojota
od traga koji ostavlja jednako velik pas - kande pasa obino su due,
budui da provode malo vremena kopajui - ali ak i izdaleka kojotov trag
moe se jasno razlikovati od pseeg - kojotovi otisci nalaze se u
nevjerojatno ravnoj i jednorednoj crti, gdje su stranje ape u gotovo
savrenoj ravnini s prednjima, dok je psei trag obino zbrkan, budui da
pas poskakuje amo-tamo neujednaeno i razigrano, preputajui se svakom
znatieljnom hiru (David Brown, 2004). Pas je dobro uhranjen i zna da e
dobiti svoju veeru bez obzira na sve, dok kojot raspolae vrlo
ogranienim budetom i mora uvati svaku kaloriju za posao kojim je
zaokupljen: samoodranje. Njegove su metode kretanja nemilosrdno
optimizirane za uinkovitost. Ali opet, to onda objanjava karakteristino

zavijanje opora? Kakvu korist kojot ima od tog oitog troenja energije?
Teko da ga to ini neupadljivim. Zar time ne otjera svoju veeru i svrati
pozornost grabeljivaca koji njemu prijete na svoju prisutnost? Takav
troak zacijelo nije sasvim uzaludan, pomislit ete. To su dobra pitanja.
Biolozi rade na njima i iako jo uvijek nemaju konanih odgovora, svakako
su u pravu to ih trae. 11 Svaki takav obrazac upadljive rastronosti
zahtijeva objanjenje.
Pogledajte, na primjer, veliki troak ljudskog truda koji se irom
svijeta odvaja za eer: ne samo za sadnju i berbu eerne trske i eerne
repe te preradu i prijevoz temeljnog proizvoda, nego i na iroki okolni
svijet proizvodnje slatkia, objavljivanja kuharica punih recepata za
deserte, reklamiranja bezalkoholnih pia i okolade, komercijaliziranja
Dana vjetica, kao i onih dijelova sustava koji su tome protutea: klinika za
pretilost, istraivanja o epidemiji mladalakog dijabetesa koja financira
vlada, zubare i stavljanje fluorida u pastu za zube ili vodu za pie. Vie od
stotinu milijuna tona eera proizvede se i potroi svake godine. Kako
bismo objasnili tisue znaajki tog golemog sustava, koji osigurava posao
za cijeli ivot milijunima ljudi i moe se razaznati na svim drutvenim
razinama, potrebna su nam mnoga i razliita znanstvena i povijesna
istraivanja, a samo malen djeli tih istraivanja ine ona bioloka.
Trebamo izuiti kemiju eera, fiziku kristalizacije i karamelizacije,
ljudsku fiziologiju i povijest poljoprivrede, ali i povijest strojarstva,
proizvodnje, prijevoza, bankarstva, geopolitike, oglaavanja i jo mnogo
toga.
Nijedan od tih trokova vremena i energije povezanih sa eerom ne
bi postojao da nije bilo pogodbe, prije otprilike pedeset milijuna godina,
izmeu biljaka koje su naslijepo traile nain da raspre svoje opraene
sjemenke i ivotinja koje su jednako tako traile uinkovite izvore energije
kako bi opskrbljivale gorivom vlastite projekte razmnoavanja. Postoje i
drugi naini da rasprite svoje sjemenke, poput vjetrom noenih jedrilica i
propelera, i svaka metoda ima svoje popratne trokove i koristi. Teak,
mesnati plod pun eera strategija je s velikom investicijom, ali moe
donijeti itavo bogatstvo: ivotinja nee samo raznijeti sjemenke, nego e
ih pohraniti u prikladnom komadu tla, omotane velikom porcijom gnojiva.
Ta strategija gotovo nikad ne uspije - ak niti jedanput u tisuu pokuaja ali ona mora uspjeti samo jednom ili dvaput tijekom ivota biljke kako bi
se ta biljka nadomjestila na planetu i nastavila svoju lozu. To je dobar
primjer krtosti Majke Prirode u zavrnom obraunu, u kombinaciji s

apsurdnom rasipnou u metodama. Niti jedan u milijardu spermija ne

ostvari svoje ivotno poslanje - sva srea - ali svaki je dizajniran i
opremljen kao da sve ovisi o njegovu uspjehu. (Sperma je poput neeljene
elektronike pote, tako ju je jeftino napraviti i isporuiti da je zanemarivo
mala stopa povrata dovoljna za isplativost projekta.)
Koevolucija je podrala pogodbu izmeu biljke i ivotinje,
izotravajui sposobnosti naih predaka da razlikuju eer po njegovoj
slatkoi. Drugim rijeima, evolucija je snabdjela ivotinje posebnim
receptorskim
molekulama
koje
reagiraju
na
koncentraciju
visokoenergetskih eera u svemu to okuse, i ugradila te receptorske
molekule u mehanizam za traenje, da se izrazim obinim rjenikom. Ljudi
obino kau kako neke stvari volimo zato to su slatke, ali to zapravo
izokree stvari: tonije bi bilo rei kako su neke stvari slatke (nama) zato
to ih volimo! (A mi ih volimo zato to su nai preci, koji su bili podeeni
tako da ih vole, imali vie energije za razmnoavanje od svojih manje
sretno izgraenih takmaca) Nema niega sutinski slatkog (togod to
znailo) u molekulama eera, ali one su sutinski vrijedne za organizme
kojima je potrebna energija pa je evolucija uredila da organizmi imaju
ugraenu i snanu sklonost za sve ono to zagolica njihove posebne
detektore za visokoenergetsko. Zbog toga se raamo s instinktivnom
ljubavlju prema slatkiima - pa openito vrijedi: to slae, to bolje.
Obje strane - biljke i ivotinje - imale su od toga koristi, a sustav se
poboljavao kroz eone. Ono ime su naplaeni sav taj dizajn i proizvodnja
(poetna oprema biljaka i ivotinja) bila je diferencijalna reprodukcija
ivotinja biljojeda i svejeda te biljaka koje donose jestive plodove. Nisu
sve biljke izabrale pogodbu proizvodnje jestivih plodova, ali one koje
jesu morale su ih uiniti privlanima kako bi se natjecale. Sve je bilo
savreno logino, u ekonomskom pogledu; bila je to racionalna
transakcija, provoena kroz eone, tempom sporijim od pomicanja
ledenjaka, i naravno da nijedna biljka ili ivotinja nije morala razumjeti
ita od toga kako bi sustav uspio. To je primjer onoga to ja nazivam
nevezanim utemeljenjem (Dennett, 1983,1995b). Slijepi, neusmjereni
evolucijski procesi otkrivaju dizajne koji funkcioniraju, a funkcioniraju
zato to imaju razliite znaajke, a te znaajke mogu se opisati i vrednovati
u retrospektivi kao da su bile namjerne umotvorine inteligentnih dizajnera,
koji su unaprijed izradili utemeljenje za odreeni dizajn. To nije sporno u
uobiajenim sluajevima. Lea oka je, na primjer, izuzetno dobro
dizajnirana da radi svoj posao, a inenjersko utemeljenje njezinih detalja je

nepogreivo, ali nijedan ga dizajner nije artikulirao sve dok znanstvenici

nisu retrospektivno sastavili oko. Ekonomska racionalnost quid pro quo
pogodbi koevolucije je nepogreiva, ali sve donedavno, do nastupanja
trgovine meu ljudima prije nekoliko tisuljea, nijedan um nikada nije
sadravao utemeljenja takvih dobrih poslova.
Digresija: ovo zacijelo bode u oi one koji jo uvijek ne priznaju
koliko je dobro zasnovana teorija evolucije prirodnim odabirom. Prema
nedavnom istraivanju, jedva etvrtina stanovnitva Sjedinjenih Drava
shvaa da je evolucija otprilike jednako dobro osnovana kao i injenica da
je voda H2O. Ta posramljujua brojka zahtijeva malo objanjenja, budui
da druge znanstveno napredne nacije ne pokazuju isti obrazac. Moe li
toliko ljudi biti u krivu? Pa, ne tako davno postojalo je vrijeme kada je
samo neznatna manjina Zemljinih stanovnika vjerovala da je ona okrugla i
da se okree oko Sunca, tako da znamo kako veina moe biti totalno u
krivu. Ali kako je mogue da unato tolikim izvanrednim potvrdama i
obilju znanstvenih dokaza, toliki broj Amerikanaca ne vjeruje u evoluciju?
Jednostavno je: ljudi kojima vjeruju vie nego to vjeruju znanstvenicima
sveano su im obznanili kako je teorija evolucije pogrena (ili barem
nedokazana). To je zanimljivo pitanje - koga valja okriviti za to
rasprostranjeno dezinformiranje stanovnitva? Pretpostavimo da vas
sveenici vae vjere, koji su mudri i dobri ljudi, uvjeravaju kako je
evolucija pogrena i opasna teorija. Ako ste laik, moda neduno vjerujete
njihovoj autoritativnoj rijei i prenosite je dalje, s vlastitim autoritetom, na
svoju djecu. Svi mi vjerujemo strunjacima u mnogim stvarima, a oni su
vai strunjaci. Ali gdje su onda vai sveenici dobili tu pogrenu
informaciju? Ako tvrde da su je dobili od znanstvenika, nasamareni su,
budui da nema uglednih znanstvenika koji bi to tvrdili. Nijednoga. Ali
zato postoji mnotvo prevaranata i arlatana. Kao to vidite, ne
namjeravam birati rijei. A to je sa znanstvenim kreacionizmom i
zagovarateljima inteligentnog dizajna koji su tako glasni i vidljivi u dobro
razglaavanim kampanjama? Sve njih brino i strpljivo pobijaju savjesni
znanstvenici koji su se potrudili probiti dimne zastore njihove propagande i
ogoliti njihove jeftine argumente i oito namjerne dezinformacije i
izvrdavanja.12 Ako se odluno protivite takvom glatkom odbacivanju, na
raspolaganju su vam dva dobra izbora:
1. Informirajte se o teoriji evolucije i njezinim kritiarima pa sami
odluite je li to o emu govorim istina prije nego to nastavite itati.
(Biljeke na kraju ovoga poglavlja dat e vam sve reference koje vam

trebaju za poetak i za to vam nee trebati vie od par mjeseci ustrajnog

rada)
2. Privremeno potisnite nepovjerljivost i doznajte to jedan
evolucionist misli o religiji kao prirodnoj pojavi. (Moda bi vae vrijeme i
energija kao skeptika bili bolje potroeni kad biste pokuali ui u sr
gledita tog evolucionista u potrazi za fatalnom pogrekom.)
Ili pak moete vjerovati kako uope ne trebate uzimati u obzir
znanstvene dokaze, budui da Biblija kae kako je evolucija pogrena pa
se o tome nema to vie rei. To je ustvari jo ekstremnije gledite nego to
se ponekad misli. ak ako i vjerujete da je Biblija konana i savrena rije
o svakoj temi, morate priznati da ima ljudi u svijetu koji ne dijele vae
tumaenje Biblije. Na primjer, mnogi je smatraju Bojom Rijeju, ali je ne
tumae tako da iskljuuje evoluciju; stoga je naprosto jasna i svakodnevna
injenica da Biblija ne govori jasno i nedvojbeno svima. Budui da je tome
tako, Biblija nije uvjerljiv kandidat za opu osnovu koja bi se bez daljnje
rasprave trebala prihvatiti u razboritom razgovoru. Ustrajete li na tome da
jest, pokazujete dugi nos itavome istraivanju. (Dovienja i nadamo se da
ete nas ponovno posjetiti.)
Ali nema li tu nekog nepravedne asimetrije, budui da ja odbijam
braniti svoj antikreacionizam ovdje i sada, a zagovaratelja nepogreivosti
Biblije odbijam zato to ne eli igrati po pravilima racionalne rasprave?
Ne, zato to sam uputio svakoga na literaturu koja brani neuvaavanje
kreacionizma od svih prigovora, dok zagovaratelj nepogreivosti Biblije
odbija prihvatiti ak i tu obvezu. Da bismo imali simetriju, zagovaratelj
nepogreivosti Biblije trebao bi me potaknuti da prouim literaturu, ako
ona postoji, koja nastoji pokazati protiv svih prigovora kako je Biblija
doista Rije Boja i kako iskljuuje evoluciju. Jo uvijek me nisu uputili ni
na kakvu takvu literaturu, a nisam je niti pronaao niti na nekoj mrenoj
stranici, ali ako postoji, doista bi zasluivala da je se razmotri kao temu u
neko drugo vrijeme i u sklopu nekog drugog projekta - poput kreacionizma
i njegovih kritiara. Oni itatelji koji ostanu nee zahtijevati od mene da
dalje razmatram kreacionizam i njegove inaice, budui da sam im rekao
gdje mogu pronai odgovore koje zastupam u svakom pogledu, dobrom i
loem. Kraj digresije.
Odvjetnici imaju ustaljenu latinsku frazu cui bono?, koja znai:
Tko od toga ima koristi?, pitanje koje je jo vanije u evolucijskoj
biologiji nego u pravu (Dennett, 1995b). Svaka pojava u ivom svijetu koja

naoko premauje funkcionalnost vapi za objanjenjem. Uvijek postoji

sumnja da smo neto previdjeli, budui da je besmisleni izdatak jednom
rijeju neekonomian, a kako nas ekonomisti neprestano podsjeaju, nita
na ovome svijetu nije besplatno. Ne udimo se kada ivotinja uporno ruje
njukom po zemlji jer pretpostavljamo da trai hranu, ali ako redovito
prekida rovanje kako bi napravila salto u zraku, poeljet emo znati zato.
Budui da se sluajnosti dogaaju, uvijek je mogue da neka znaajka
ivoga bia koja se ini besmislenim pretjerivanjem to ustvari i bude (prije
nego neki nedokuiv i zakuast potez u igri koju ne razumijemo). Ali
evolucija je izuzetno uinkovita u brisanju besmislenih sluajnosti s
pozornice i pronaemo li neki ustrajan obrazac skupe opreme ili
aktivnosti, moemo biti posve sigurni da neto od njega ima koristi u
jedinoj inventuri koju evolucija priznaje: diferencijalnoj reprodukciji.
Trebali bismo iroko baciti mreu kada lovimo te korisnike, budui da su
oni esto neuhvatljivi. Pretpostavimo da pronaete takore koji naveliko
riskiraju ivot u prisutnosti maaka i postavimo pitanje cui bono?. Kakvu
korist imaju takori od tog suludo odvanog ponaanja? Prave li se vani
kako bi impresionirali potencijalne partnere ili im njihovo neobino
ponaanje na neki nain olakava pristup dobrim izvorima hrane? Mogue,
ali vjerojatno korisnika traite na krivome mjestu. Poput jetrenog metilja
koji se nastanio u marljivome mravu s kojime sam zapoeo knjigu, postoji
parazit po imenu Toxoplasma gondii, koji moe ivjeti u mnogim
sisavcima, ali mora ui u maji eludac kako bi se razmnoavao, a kada
zarazi takore, ima korisno svojstvo da se uplie u njihov ivani sustav,
inei ih hiperaktivnima i relativno neustraivima - uslijed ega je daleko
vjerojatnije da e ih pojesti oblinja maka! Cui bono? Korist pripada
sposobnosti - reproduktivnom uspjehu - parazita Toxoplasma gondii, a ne
takorima koje on zarazi (Zimmer, 2000).
Svaka pogodba u prirodi ima svoje utemeljenje, a ono je nevezano
ako se ne radi o pogodbi koju su sklopili ljudi, jedina bia koja si
predstavljaju su se do danas razvili. Ali utemeljenje moe zastarjeti. Kako
se prilike i opasnosti u okoliu mijenjaju, dobra pogodba moe izgubiti na
vrijednosti. Evoluciji treba vremena da to prepozna. Naa ljubav prema
slatkiima je dobar primjer. Poput kojota, nai su preci, lovci-sakupljai,
ivjeli na veoma ogranienom energetskom budetu i morali su iskoristiti
svaku praktinu priliku da pohrane kalorije za sluaj nude. Praktiki
neutaiv apetit za slatkiima u to je vrijeme imao prilinog smisla. Danas,
kada smo razvili metode za stvaranje preobilja eera, neutaivost je

postala ozbiljna pogreka u dizajnu. Prepoznavanje evolucijskog izvora

toga kvara pomoi e nam shvatiti kako izai na kraj s njime. Naa ljubav
prema slatkome nije tek nezgoda ili besmislena greka u inae izvrsnom
sustavu; ona je dizajnirana kako bi inila ono to ini i podcijenimo li
njezinu snalaljivost, njezin otpor prema pokuajima potkopavanja i
suzbijanja, naa e nastojanja da izaemo s njome na kraj lako biti
kontraproduktivna. Postoji razlog zato volimo eer, i to je - ili je bar to
bio - veoma dobar razlog. Moda pronaemo druge zastarjele sklonosti
koje trae nau pozornost.
Spomenuo sam glazbu u prethodnom poglavlju i kasnije emo se
posvetiti podrobnijem ispitivanju njezinih moguih evolucijskih izvora, ali
prvo emo se zagrijati s nekim lakim stvarima koje volimo. to je s
alkoholom? to je s novcem? to je sa seksom? Seks predstavlja jedan od
najzanimljivijih i najteih problema u evolucijskoj teoriji, zato to je, na
prvi pogled, spolno razmnoavanje uistinu loa pogodba. Zaboravite - na
trenutak - nau ljudsku vrstu seksa (seksi seksa) i razmotrite najosnovnije
vrste spolnog razmnoavanja u ivom svijetu: spolno razmnoavanje
gotovo svih viestaninih ivotnih oblika, od kukaca i koljaka do drva
jabuke, pa ak i mnogih jednostaninih organizama. Veliki evolucijski
biolog Franois Jacob jednom se naalio kako je san svake stanice postati
dvjema stanicama. Svaki put kada doe do diobe, potpuna kopija genoma
te stanice kopira se u potomku. Drugim rijeima, roditelj se klonira;
dobiveni organizam dijeli 100 posto njegovih gena. Ako moete napraviti
svoje savrene genske kopije, zato biste se muili razmnoavajui se
spolno, to podrazumijeva ne samo pronalaenje partnera, nego jo mnogo
vanije, prenoenje samo polovice vaih gena na potomstvo?13 To 50postotno razmnoavanje (s gledita gena) poznato je kao cijena mejoze
(vrste diobe do koje dolazi kod spolnih stanica, za razliku od diobe
kloniranjem, odnosno mitoze). Neto mora platiti tu cijenu, i to mora
uiniti kod primopredaje, a ne jednom u budunosti, budui da evoluciji
manjka dalekovidnosti i ne moe odobriti pogodbe na temelju spekulacije
o eventualnom povratu u nekom udaljenom trenutku.
Spolno razmnoavanje stoga je skupo ulaganje koje se mora isplatiti
u kratkom roku. Pojedinosti teorije i eksperimentiranja na tu temu
fascinantni su (vidi, npr, Maynard Smith, 1978, 1988.; Ridley, 1993), ali za
nae potrebe najpounije je dati nekoliko istaknutih primjera iz trenutano
vodee teorije: seks se (barem u kraljenjaka kakvi smo mi) isplauje time
to ini nae potomstvo relativno nedokuivim onim parazitima koje im

darujemo roenjem. Paraziti imaju kratak ivotni vijek u usporedbi sa

svojim domainima. Sisavci su, na primjer, domaini bilijunima parazita.
(Da, upravo sada, bez obzira na to koliko ste zdravi i isti, bilijuni parazita
koji pripadaju tisuama razliitih vrsta nastanjuju vaa crijeva, krv, kou,
dlaku, usta i svaki drugi dio vaega tijela. Oni se ubrzano razvijaju kako bi
preivjeli napad vaih obrambenih mehanizama od dana vaeg roenja)
Prije nego to enka sazrije do reproduktivne dobi, njezini se paraziti
razviju tako da joj pristaju bolje od bilo koje rukavice. (U meuvremenu
njezin se imunoloki sustav razvija kako bi se borio protiv njih, s
neodlunim rezultatom - ako je zdrava - u vjenoj utrci u naoruanju) Da
rodi klona, njezini bi paraziti skoili i udomaili se u njemu od samog
poetka. Bili bi ve optimizirani za svoje novo okruenje. Meutim, ako
umjesto toga koristi spolno razmnoavanje kako bi svom potomstvu
podarila mijeanu skupinu gena (pola pripada njezinu partneru), mnogi od
tih gena u unutarnjem obrambenom mehanizmu potomka - ili, izravnije,
njihovi proizvodi u unutarnjem obrambenom mehanizmu potomka - bit e
strani ili zagonetni parazitima koji skau s broda na brod. Umjesto natpisa
dome, slatki dome, parazite e doekati terra incognita. To e potomstvu
dati veliku poetnu prednost u utrci u naoruanju.
Moe li se takva pogodba isplatiti? To se pitanje nalazi u sreditu
trenutanog istraivanja u evolucijskoj biologiji, i ako pozitivni odgovor
proe daljnje ispitivanje, pronai emo drevni, ali trajni izvor, u
evolucijskom smislu, golema sustava aktivnosti i proizvoda na koje obino
mislimo kada razmiljamo o seksu: branih rituala i tabua protiv preljuba,
odijevanja i frizura, osvjeivaa daha, pornografije, kondoma, HIV-a i
svega ostaloga. Kako bismo objasnili postojanje svakog pojedinog aspekta
tog golemog kompleksa, morat emo se okrenuti mnogim razliitim
vrstama i razinama teorije, od kojih nisu sve bioloke. Ali nita od toga ne
bi postojalo da nismo stvorenja koja se razmnoavaju spolno i stoga
najprije trebamo razumjeti bioloku podlogu elimo li stei jasnu sliku o
tome to je proizvoljna ili puko povijesna sluajnost, to je izrazito otporno
na perturbacije, to se moe iskoristiti. Postoje razlozi zbog kojih volimo
seks i oni su daleko sloeniji nego to moda mislite.
Kod alkohola se javlja donekle drugaija perspektiva. Zbog ega se
isplate pivovare, vinogradi i pecare, kao i masovni sustavi dopreme koji
dostavljaju alkoholna pia na mjesta koja su nadohvat gotovo svakom
ljudskom biu na planetu? Znamo da alkohol, poput nikotina, kofeina i
aktivnih sastojaka u okoladi, veoma specifino djeluje na receptorske

molekule u naem mozgu. Pretpostavimo da je to djelovanje tek poetna

sluajnost. Pretpostavimo da je injenica da su neke velike molekule u
nekim biljkama biokemijski sline velikim molekulama koje igraju vanu
modulirajuu ulogu u ivotinjskom mozgu jednako vjerojatna kao i
nevjerojatna. Evolucija uvijek mora krenuti od elementa puke sluajnosti.
Ali s druge strane, ne iznenauje to to su, kroz milijune godina
istraivakog kuanja, naa vrsta i druge otkrile biljke sa psihoaktivnim
sastojcima i razvile prema njima sklonost ili averziju. Za slonove se zna kao i za pavijane i druge afrike ivotinje - da se rue od pijanstva kada
jedu fermentirajue plodove s drveta marule i postoje dokazi da slonovi
prevaljuju velike udaljenosti kako bi stigli do marula upravo kada njihovi
plodovi dozrijevaju. ini se da voe fermentira u njihovim elucima kada
stanice kvasca koje borave na plodovima doive populacijsku eksploziju,
troei eer i izluujui ugljini dioksid i alkohol. A alkohol e proizvesti
jednak osjeaj ugode u mozgu slonova kao to stvara u naem.
Moda je osnovna pogodba utanaena izmeu voaka i biljojeda prenoenje sjemenki u zamjenu za eer - proirena dodatnim partnerstvom
kvasca i voke. To bi stvorilo dodatnu privlanost, koja se isplauje
poboljanim reproduktivnim izgledima kvasca i takoer drvea, ali moda
se radi i o pukoj sluajnosti. Kako god bilo, jedna je druga vrsta, Homo
sapiens, zatvorila krug i potaknula upravo takvu koevolucijsku pogodbu:
udomaili smo i kvasac i voe, i ve tisuama godina umjetnim odabirom
dobivamo vrste koje najbolje izazivaju uinke koje volimo. Stanice kvasca
pruaju uslugu za koju su plaene zatitom i hranjivim tvarima. To znai da
su kulture kvasca koje brino uzgajaju pivari, vinari i pekari ustvari
jednako ljudski simbionti kao i bakterija E. coli koja nastanjuje naa
crijeva. Za razliku od endosimbiontskih bakterija, poput bakterije
Toxoplasma gondii koja mora dospjeti i u tijelo takora i u tijelo make,
stanice kvasca su vrsta ektosimbionta, poput riba istaa koje timare vee
ribe, jer ovise o drugoj vrsti, nama, ali ne moraju ui u naa tijela. Moe im
se dogoditi - kao i nekim samovoljnim ribama-istaima - da ih progutamo
vie ili manje sluajno, ali ustvari samo njihove izluevine moraju dospjeti
u nas kako bi oni uspijevali!
Razmotrite sada jednu potpuno drugaiju vrstu dobre stvari: novac.
Za razliku od drugih dobara koja smo razmotrili, on je ogranien (zasad)
na samo jednu vrstu, nas, i njegov se dizajn prenosi kulturom, a ne genima.
U kasnijim poglavljima rei u neto vie o kulturnoj evoluciji. U ovom
uvodnom pregledu elim ukazati samo na nekoliko upeatljivih slinosti

izmeu novca i biolokijih blaga koje smo upravo razmotrili. Poput vida
i letenja, novac se razvio vie puta14 i stoga je dobar kandidat za ono to
sam nazvao Dobrim Trikom - pomak u prostoru dizajna koji e slijepi
evolucijski procesi uvijek iznova otkrivati, budui da do njega vodi
toliko razliitih adaptivnih putova, koji ga time podravaju (Dennett,
1995b). Ekonomisti su razradili utemeljenje za novac prilino detaljno.
Novac je oito jedan od najuinkovitijih izuma nae pametne vrste,
ali to utemeljenje bilo je nevezano sve donedavno.
Koristili smo novac, oslanjali se na nj i cijenili ga, a povremeno smo
i ubijali i umirali za novac, i to daleko prije nego to je utemeljenje
njegove vrijednosti postalo jasno u bilo ijem umu. Novac nije jedini
kulturni izum koji nema specifinog izumitelja ili autora. Nitko nije izumio
ni jezik ili glazbu.15 Zanimljiva je sluajnost ta da je jedan od starih naziva
za novac u obliku kovanice ili papira specie (od istog latinskoga korijena
kao species), a kao to su mnogi primijetili, nevezano utemeljenje takvoga
specie moglo bi izgubiti na vanosti u doglednoj budunosti i izumrijeti
kao posljedica kreditnih kartica i drugih oblika elektronikog prijenosa
sredstava. Specie, poput virusa, putuje s malo prtljage, ne nosei sa sobom
vlastitu reproduktivnu maineriju, pa za opstanak svoje vrste ovisi o tome
hoe li domaina (nas) uspjeti navesti da proizvodimo njegove kopije
koristei vlastitu skupu reproduktivnu maineriju (tiskarske strojeve, otiske
i kalupe).16 Pojedinane kovanice i novanice s vremenom se istroe i ako
se ne izrade i usvoje nove, cijeli sustav moe izumrijeti. (Ovo moete
potvrditi tako da pokuate kupiti amac gomilom kauri koljaka.) Ali
budui da je novac Dobar Trik, moete oekivati da e druge vrste novca
zauzeti niu koju je ostavila upranjenom vrsta na odlasku.
Imam jo jedan, bolji motiv za spominjanje novca. Sva dobra koja
smo razmotrili - eer, seks, alkohol, glazba, novac - problematina su zato
to u svim tim sluajevima moemo razviti opsesiju i udjeti za previe
pojedine dobre stvari. Alkohol mnogi osuuju - muslimani osobito - ali
meu onima koji ga cijene - poput rimokatolika - ne smatra se da je
pojedinac prost ili lud ako u njemu uiva umjereno. Ali zato se od svih nas
oekuje da preziremo novac sam po sebi i cijenimo ga samo kao sredstvo.
Novac je prljavi dobitak, neto u emu valja uivati samo zbog toga to
moe osigurati stvari od daleko vee vrijednosti, stvari sa sutinskom
vrijednou.17 Kako kae stara pjesma, iako ne posve uvjerljivo, najbolje
stvari u ivotu su besplatne. Je li to zato to je novac umjetan, a te druge
stvari su prirodne? Teko. Jesu li gudaki kvartet ili single-malt viski ili

okoladni desert ita manje prirodni od zlatnika?

Koju bismo pouku trebali izvui iz ove teme o ljudskoj kulturi
zanimljivo je pitanje o kojemu u neto vie rei kasnije, ali u
meuvremenu bismo trebali obratiti pozornost na injenicu da je jedino
uporite sutinske vrijednosti koje smo dosad vidjeli sposobnost neega
da sasvim izravno izazove eljenu reakciju u mozgu. Bol je neto
sutinski loe, ali ta je negativna valencija jednako ovisna o
evolucijskom utemeljenju kao i sutinska dobrota zadovoljene gladi.
Rua bi, nema sumnje, i s bilo kojim drugim imenom mirisala jednako
slatko, ali istina je i to da bi nam mrtvi slon mirisao slatko poput rue kada
bi eprkanje po raspadajuim leevima slonova bilo jednako dobro za nae
reproduktivne izglede kao to je za one leinara.18 Biologija zahtijeva
zadiranje ispod povrine sutinskih vrijednosti i postavljanje pitanja zbog
ega one postoje, a svaki odgovor koji podupiru injenice pokazat e kako
je vrijednost o kojoj se radi doista instrumentalna, a ne sutinska ili je
barem neko bila ak i ako je ne smatramo takvom. Istinski sutinska
vrijednost, naravno, ne bi mogla imati takvo objanjenje. Ona bi bila dobra
naprosto zato to je dobra, ne zato to je dobra za neto. Prema tome,
hipoteza koju valja ozbiljno razmotriti je ta da su sve nae sutinske
vrijednosti poele kao instrumentalne vrijednosti, a sada, kada je njihova
izvorna svrha prestala, barem u naim oima, one ostaju kao stvari koje
volimo naprosto zato to ih volimo. (To ne znai da ih ne smijemo voljeti!
To znai po definiciji - da ih volimo bez potrebe za bilo kakvim krajnjim
razlogom zbog kojega ih volimo.)

3. Zato se religija isplati?

Ali koje su koristi; zato ljudi uope ele religiju? ele je zato to je
religija jedini uvjerljivi izvor odreenih nagrada za kojima postoji sveopa
i neiscrpna potranja.
- Rodney Stark i Roger Finke, Acts of Faith
to god drugo bila religija kao ljudska pojava, ona je enormno skup
pothvat, a evolucijska biologija pokazuje kako se nita toliko skupo ne
dogaa tek tako. Svako takvo trajno troenje vremena i energije mora biti
nadoknaeno stjecanjem neega vrijednog, a krajnje mjerilo evolucijske
vrijednosti je sposobnost: sposobnost repliciranja uspjenije nego to to

ini konkurencija. (To ne znai da bismo replikaciju trebali cijeniti iznad

svega! To samo znai da se nita ne moe razviti i trajati veoma dugo u
ovom zahtjevnom svijetu ako vlastitu replikaciju neki nain ne potie bolje
nego replikaciju suparnika.) Budui da je novac nedavna inovacija s
gledita evolucijske povijesti, neobino je anakronistiki pitati to
isplauje ovu ili onu razvijenu bioloku znaajku kao da su postojale
stvarne transakcije i salda u Darwinovu raunovodstvu. No ta metafora
svejedno lijepo prikazuje osnovnu ravnoteu sila koja se zapaa posvuda u
prirodi i ne znamo ni za kakav izuzetak od tog pravila. Stoga riskirajui da
u nekoga uvrijediti, ali i odbacujui taj rizik kao jo jedan vid tabua koji
valja skriti, pitam: to isplauje religiju? Zgraajte se nad mojim jezikom
ako morate, ali to vam nee dati dobar razlog da se ogluite o pitanje.
Svaka tvrdnja u smislu da je religija - vaa religija ili sva religija - iznad
biosfere i da ne treba odgovoriti na taj zahtjev naprosto je razmetanje.
Moda Bog i usauje u svako ljudsko bie besmrtnu duu koja ea za
prilikama da ga oboava. To bi doista objasnilo pogodbu koja je
zakljuena, razmjenu ljudskog vremena i energije za religiju. Jedini poteni
nain da se obrani taj prijedlog, ili bilo to poput njega, jest pravedno
razmatranje alternativnih teorija o ustrajnosti i popularnosti religije i
njihovo odbacivanje uz pomo dokaza o tome kako nisu sposobne objasniti
uoene pojave. Osim toga, moda elite obraniti hipotezu da je Bog stvorio
svemir tako da se mi razvijemo kako bismo voljeli Boga. Ako je tako,
eljeli bismo razumjeti kako je dolo do takvog razvoja.
Ista vrsta istraivanja koja je razrijeila misterije slatkoe, alkohola,
seksa i novca moe se provesti i za mnoge aspekte religije. Postojalo je
vrijeme, ne tako davno po evolucijskim standardima, kada na ovom
planetu nije bilo religije, a sada je ima mnogo. Zato? Moda ona ima
jedan primarni evolucijski izvor ili vie njih, moda se potpuno odupire
evolucijskoj analizi, ali neemo to znati dok ne razmotrimo. Trebamo li
doista to preispitivati? Zar ne moemo naprosto prihvatiti oiglednu
injenicu da je religija ljudska pojava i da su ljudi sisavci, i stoga proizvodi
evolucije, a zatim se okaniti bioloke podloge religije?
Ljudi stvaraju religije, ali stvaraju i automobile, knjievnost i
sportove, i zasigurno ne trebamo pogledati daleko u bioloku pretpovijest
kako bismo razumjeli razliku izmeu automobila, pjesme i teniskog
turnira. Nije li veina religijskih pojava pojava koje valja istraiti
uglavnom kulturna i drutvena - ideoloka, filozofska, psiholoka,
politika, ekonomska, povijesna i stoga nekako iznad bioloke razine?

To je poznata pretpostavka meu istraivaima u drutvenim

znanostima i humanistikim znanostima, koji esto smatraju da je
redukcionistiki (i vrlo neuljudno) ak i postavljati pitanja o biolokim
temeljima tih divnih i vanih pojava. Ve vidim neke kulturne antropologe
i sociologe kako kolutaju oima od prezira - O ne! Evo opet Darwina,
gura se gdje mu nije mjesto! dok se povjesniari, filozofi religije i teolozi
izruguju iz materijalista koji mogu ozbiljna lica postaviti pitanje o
evolucijskoj podlozi religije. to je sljedee, potraga za genom
katolianstva? Takva je negativna reakcija tipino nepromiljena, ali nije
budalasta. Dijelom je podupiru neugodna sjeanja na neke neuspjele
pothvate u prolosti: naivne i neupuene pohode biologa u ikaru kulturne
sloenosti. Moe se, dodue, argumentirati da znanosti o drutvu i
humanistike znanosti - Geisteswissenschaften ili duhovne znanosti - imaju
vlastite autonomne metodologije i predmete, neovisne o prirodnim
znanostima. Ali unato svemu to se moe rei u prilog toj ideji (a ja u
posvetiti neko vrijeme u potrazi za najboljim argumentom kad za to doe
vrijeme), disciplinarna izolacija koju ona potie postala je glavnom
preprekom dobroj znanstvenoj praksi i lo izgovor za neznanje, ideoloka
taka koju treba odbaciti.19
Imamo osobito snane razloge da odmah istraimo bioloke temelje
religije. Ponekad se - iako rijetko - religije iskvare i zastrane u neto poput
grupnog ludila ili histerije, uzrokujui veliku tetu. Sada kada smo stvorili
tehnologije za izazivanje globalne katastrofe, opasnost u kojoj se nalazimo
umnogostruena je do maksimuma: toksina religijska mahnitost mogla bi
okonati ljudsku civilizaciju preko noi. Valja nam razumjeti to pokree
religije kako bismo se mogli na informiran nain zatititi od okolnosti u
kojima religije skrenu u ludilo. Od ega je religija sastavljena? Kako
njezini dijelovi pristaju zajedno? Kako su isprepleteni? Koje posljedice
ovise o kojim uzrocima? Koje se znaajke redovito pojavljuju zajedno, ako
uope? Koje se meusobno iskljuuju? to ini zdravlje i patologiju
religijskih pojava? Tim pitanjima mogu se baviti antropologija, sociologija,
psihologija, povijest i bilo koja druga vrsta kulturalnih studija, ali
jednostavno je neoprostivo da istraivai na tim podrujima dopuste da
disciplinarna zavist i strah od znanstvenog imperijalizma stvore
ideoloku eljeznu zavjesu koja bi od njih mogla sakriti vana i temeljna
ogranienja i mogunosti.
Uzmite u obzir nae trenutane kontroverzije u pogledu ishrane i
prehrane. Razumijevanje utemeljenja dizajna mainerije u naem tijelu

koja nas tjera da se odajemo pretjeranom uivanju slatkia i masti klju je

pronalaska korektivnih mjera koje e doista djelovati. Dugo godina
nutricionisti su mislili da je klju prevencije pretilosti naprosto u tome da
se iz prehrane izbace masti. Sada ispada kako je taj simplicistiki pristup
dijeti kontraproduktivan: kada svim silama drite svoj sustav, koji udi za
mau, u stanju nezadovoljstva, to pojaava kompenzacijske napore vaega
tijela, to dovodi do pretjeranog uivanja u ugljikohidratima. Evolucijski
naivno razmiljanje novije povijesti pomoglo je izgradnji i aktivaciji
grupnog low-fat ponaanja, koje se zatim poelo samo perpetuirati pod
brinim nadzorom proizvoaa i oglaivaa hrane s malo masti. Taubesov
lanak iz 2001. revolucionaran je prikaz je politikih procesa koji su
stvorili i odrali to "low-fat evanelje i daje pravodobno upozorenje za
pothvat koji ovdje predlaem: To je pria o tome to se moe dogoditi
kada se zahtjevi politike javnoga zdravstva - i zahtjevi javnosti za
jednostavnim savjetom [naglasak je dodan] - suoe sa zbunjujuom
dvosmislenou prave znanosti (str. 2537). ak ako i odradimo znanost
religije kako treba (po prvi put), moramo energino uvati integritet
sljedeeg procesa, naime pretakanja sloenih rezultata istraivanja u
politike odluke. To uope nee biti lako. Basil Rifkind, jedan od onih
nutricionista koji su pod pritiskom donijeli preuranjenu presudu o prehrani
s malo masti, iskazao je to jezgrovito: Doete do toke kada, ne donesete
li odluku, moete poluiti jednako velike posljedice. Ako naprosto
dopustite Amerikancima da nastave uzimati 40% kalorija iz masti, to e
takoer imati svoj negativni rezultat (Taubes, 2001, str. 2541). Dobre
namjere nisu dovoljne. To je vrsta pogrene kampanje koju elimo izbjei
kada pokuavamo ispraviti ono to smatramo toksinim pretjerivanjima u
religiji. ovjek ustukne od uasa kada pomisli na mogue posljedice
pokuaja da se nametne ova ili ona pogrena intenzivna dijeta onima koji
su gladni religije.
Moda je primamljivo tvrditi kako bi nam svima bilo bolje kada se
nijedan od tih sveznajuih nutricionista uope ne bi petljao u nau
prehranu. Jeli bismo ono to nam ini dobro, oslanjajui se iskljuivo na
svoje evolucijski izotrene instinkte, kao to to ine druge ivotinje. Ali to
je naprosto pogreno, kako u sluaju prehrane, tako i u sluaju religije.
Civilizacija - poljoprivreda osobito, a tehnologija openito - promijenila je
znatno i naglo nae ekoloke okolnosti u usporedbi s okolnostima naih
relativno nedavnih predaka, a to je mnoge nae instinkte uinilo
zastarjelima. Neki od njih moda jo vrijede, unato zastarjelosti, ali drugi

su po svoj prilici itekako tetni. Ne moemo se uzdati u povratak na

blaeno neznanje svoje ivotinjske povijesti. Zaglavili smo se u poloaju
vrste koja zna, a to znai da emo morati koristiti svoje znanje najbolje to
moemo kako bismo prilagodili svoju politiku i postupke hvatanju u kotac
s biolokim imperativima.

4. Marsovski popis teorija

Da si ti Bog, bi li ikada izmislio smijeh?
- Christopher Fry, The Ladys Not for Burning
Moda smo preblizu religiji da bismo je mogli isprva jasno vidjeti. To je
ve godinama omiljena tema meu umjetnicima i filozofima. Jedan od
zadataka koji su si sami postavili jest poznato uiniti stranim 20 i neka od
velikih djela kreativnoga genija uspijevaju nas navesti da probijemo koru
pretjerane poznatosti i pogledamo obine, oigledne stvari drugim oima.
Znanstvenici se potpuno slau s time. Mitski trenutak Sira Isaaca Newtona
bio je kada je postavio ono udno pitanje zato je jabuka pala s drveta. (A
zato ne bi? - pitao bi svakidanji ne-genij. Teka je! - kao da je to
zadovoljavajue objanjenje) Albert Einstein postavio je jednako udno
pitanje: svatko zna to znai sada, ali Einstein se pitao je li za vas i za
mene sada ista stvar ako odlazimo jedan od drugoga gotovo brzinom
svjetlosti. I biologija ima neka udna pitanja. Zato muke ivotinje ne
lue mlijeko? - zapitao je pokojni veliki evolucijski biolog John Maynard
Smith (1977), ivahno nas budei iz naeg dogmatskog drijemea kako
bismo se suoili sa zanimljivim vidicima. Zato trepemo s oba oka
istovremeno? - pita George Williams (1992) jo jedan veliki evolucijski
biolog. Dobra pitanja, na koja biologija jo nije odgovorila. Evo jo
nekoliko. Zato se smijemo kada se dogodi neto smijeno? Moda mi
mislimo kako je naprosto oigledno da je smijeh (za razliku od, recimo,
eanja uha ili podrigivanja) prikladna reakcija na humor, ali zato je tako?
Zato su neke enske obline seksi, a druge nisu? Nije li to oigledno? Pa
pogledajte ih! Ali tu nije kraj. Pravilnosti i trendovi u naim reakcijama na
svijet doista jame, trivijalno reeno, da su dio ljudske prirode, ali to jo
uvijek ostavlja pitanje zato. Zanimljivo, upravo je to znaajka
evolucijskog propitkivanja na koju esto s dubokom odbojnou gledaju...
umjetnici i filozofi. Poznata je izreka filozofa Ludwiga Wittgensteina da

objanjavanje negdje mora prestati, ali ta nas neporeciva istina moe

dovesti u zabludu ako nas obeshrabruje da postavljamo takva pitanja,
preuranjeno suzbijajui radoznalost. Zato, na primjer, postoji glazba?
Zato to je prirodna! - glasi svakidanji pomirljivi odgovor, ali znanost
nita to je prirodno ne uzima zdravo za gotovo. Ljudi irom svijeta
posveuju silne sate - esto i itav svoj profesionalni ivot - stvaranju i
sluanju glazbe, plesanju uz nju. Zato? Cui bono? Zato glazba postoji?
Zato religija postoji? Rei da je prirodna samo je poetak odgovora, a ne
njegov kraj.
Iznimna autistina autorica i strunjakinja za ivotinje Temple
Grandin dala je neurologu Oliveru Sacksu izvrstan naslov za jednu od
njegovih zbirki analiza sluajeva neobinih ljudskih bia: Antropolog na
Marsu (An Anthropologist on Mars, 1995). Tako se ona osjeala, rekla je
Sacksu, komunicirajui s ljudima upravo ovdje na Zemlji. Obino je takva
otuenost smetnja, ali odreeno udaljavanje od obinog svijeta pomae
nam da pozornost usmjerimo na ono to je inae previe oigledno, a da
bismo to primijetili, i pomoi e nam krenemo li privremeno stopama (triju
svijetlozelenih nogu) Marsovca, jednoga iz tima izvanzemaljskih
istraitelja za koje moemo zamisliti da ne poznaju pojave koje uoavaju
ovdje na planetu Zemlji.
Ono to danas vide je stanovnitvo od preko est milijardi ljudi, od
kojih gotovo svi posveuju znaajan dio svoga vremena i energije nekoj
vrsti religijske aktivnosti: ritualima poput dnevne molitve (javne ili
privatne) ili estim prisustvovanjima obredima, ali i skupim rtvama neradu u odreene dane, bez obzira na to kakvom bi se hitnom krizom
trebali pozabaviti, namjernom unitavanju vrijedne imovine u rasipnim
obredima, sponzoriranju specijaliziranih slubenika unutar zajednice i
odravanju sloenih graevina, kao i pridravanju mnotva strogo
potovanih zabrana i zahtjeva, ukljuujui suzdravanje od odreene hrane,
noenje vela, vrijeanje na naoko bezazleno ponaanje drugih i tako dalje.
Marsovci nimalo ne bi dvojili da je sve to u nekom smislu prirodno:
zapaaju to gotovo posvuda u prirodi, kod jedne vrste dvonoaca koji
govore. Poput ostalih prirodnih pojava, ovaj pokazuje i zadivljujuu
raznolikost i upeatljivu jednoobraznost, oaravajue domiljat dizajn
(ritmiki, pjesniki, arhitektonski, drutveni...), a s druge strane i
zbunjujuu nedokuivost. Odakle je doao sav taj dizajn i to ga odrava?
Osim svog tog aktualnog utroka vremena i truda, tu je i pretpostavljeni
dizajnerski rad koji mu je prethodio. Dizajnerski rad - R&D, research and

development - takoer je skup.

Neto R&D-a Marsovci mogu zapaziti izravno: rasprave meu
vjerskim voama o tome trebaju li napustiti neke nespretne elemente svoje
ortodoksije, odluke graevinskih odbora o tome trebaju li prihvatiti
pobjedniki arhitektonski prijedlog za novi hram, skladatelje koji
ispunjavaju narudbe za nove crkvene pjesme, teologe koji piu traktate,
TV-propovjednike koji se sastaju s reklamnim agencijama i drugim
savjetnicima kako bi isplanirali svoju novu sezonu emitiranja. U
razvijenom svijetu, uz vrijeme i novac koji se troe na vjerske obiaje,
postoji i golema djelatnost kritike i obrane, javne i privatne, te tumaenja i
usporeivanja svih vidova religije. Ako se Marsovci usredotoe samo na
to, stei e utisak kako se religija, poput znanosti, glazbe ili profesionalnog
sporta, sastoji od sustava drutvenih aktivnosti koje dizajniraju i
redizajniraju svjesni, promiljeni djelatnici koji im poznaju svrhe i
namjene, probleme koje valja rijeiti, rizike, trokove i koristi. Nacionalnu
nogometnu ligu stvorili su i dizajnirali poznati pojedinci kako bi ispunila
niz ljudskih svrha, ba kao i Svjetska banka. Te ustanove pokazuju jasan
dokaz dizajna, ali nisu savrene. Ljudi grijee, greke se prepoznaju i
ispravljaju s vremenom, a kada doe do temeljnih neslaganja izmeu onih
koji imaju mo i odgovornost za odravanje takva sustava, trae se i esto
postiu kompromisi. Neto R&D-a koji je oblikovao i jo uvijek oblikuje
religiju oito spada u tu kategoriju. Ekstreman bi sluaj bila scijentologija,
gdje je itava religija neosporno namjerno dizajnirana umotvorina jednog
autora, L. Rona Hubbarda, iako je on, naravno, posuivao elemente koji su
se dokazali u postojeim religijama.
Na drugom kraju spektra nalaze se jednako zamrene i jednako
dizajnirane narodne religije ili plemenske religije, koje nalazimo svuda po
svijetu, a koje oni koji ih prakticiraju nedvojbeno nikada nisu podvrgnuli
neemu poput procesa odbora za reviziju dizajna poput onih
Tridentskoga koncila ili Drugog vatikanskog koncila. Poput narodne
glazbe i narodne umjetnosti, te su religije poprimile svoja estetska svojstva
i druge znaajke dizajna kroz manje autorefleksivni sustav utjecaja. A koji
god to utjecaji jesu ili su bili, oni pokazuju duboke zajednike znaajke i
obrasce. Koliko duboke? Duboke kao geni? Postoje li geni za slinosti
meu religijama irom svijeta? Ili su njihovi bitni obrasci zemljopisni ili
ekoloki prije nego genski?
Marsovci se ne trebaju pozivati na gene kako bi objasnili zato ljudi
u ekvatorijalnim klimama ne nose krznene kapute ili zato su plovila svuda

po svijetu izduena i simetrina oko uzdune osi (osim venecijanskih

gondola i nekolicine drugih specijaliziranih plovila). Nakon to svladaju
svjetske jezike, Marsovci e ubrzo primijetiti da postoji golema razlika u
sofisticiranosti meu graditeljima brodova irom svijeta. Neki od njih moi
e artikulirano i precizno objasniti zato ustraju na tome da njihova plovila
budu simetrina, objanjenja koja bi pozdravio bilo koji konstruktor
brodova s doktoratom iz brodogradnje, ali drugi imaju jednostavniji
odgovor: gradimo brodove na taj nain zato to je to nain na koji ih
oduvijek gradimo. Oni kopiraju dizajne koje su nauili od svojih oeva i
djedova, koji su inili isto u svoje vrijeme. Ovo manje ili vie
nepromiljeno kopiranje, primijetit e Marsovci, neodoljivo podsjea na
drugi prijenosni medij koji su identificirali: gene. Ako brodograditelji,
lonari ili pjevai imaju naviku religiozno kopirati stare dizajne, moda
uvaju znaajke dizajna koje su stare nekoliko stotina ili ak tisua godina.
Ljudsko je kopiranje varijabilno, tako da e se esto pojaviti male
varijacije u kopijama, i premda veina takvih kopija odmah nestane,
budui da ih se smatra manjkavima, drugorazrednima i u svakom sluaju
nepopularnima meu kupcima, te e varijacije povremeno stvoriti novu
lozu, koja e sadravati neko poboljanje ili novinu za koju postoji trina
nia. I gledaj uda, iako to nitko nije primijetio ili planirao, taj relativno
nepromiljen proces moe kroz duga vremenska razdoblja oblikovati
dizajne do izuzetnog stupnja, optimizirajui ih za lokalne uvjete.
Kulturno prenesen dizajn moe na taj nain imati nevezano
utemeljenje na sasvim jednak nain kao to to ima genski prenesen dizajn.
Brodograditelji i brodovlasnici ne trebaju razumjeti razloge zbog kojih su
njihovi brodovi simetrini nita vie nego to medvjed koji jede voe treba
razumjeti svoju ulogu u razmnoavanju divlje jabuke kad ostavi izmet u
umi. Tu imamo dizajn ljudske tvorevine - kulturno, a ne genski prenesen bez ljudskog dizajnera, autora i izumitelja, pa ak i bez upuenog urednika
ili kritiara.21 A razlog zato taj proces moe djelovati sasvim je isti u
ljudskoj kulturi kao i u genetici: diferencijalna replikacija. Kada se kopije
rade s varijacijom, a neke od tih varijacija su na neki neznatni nain
bolje (barem toliko bolje da se u iduoj seriji radi vie njihovih kopija),
to e neizbjeno dovesti do transformacijskog procesa poboljanja dizajna
koji je Darwin nazvao evolucijom putem prirodnog odabira. Ono to se
kopira ne moraju biti geni. To moe biti bilo to ako zadovoljava osnovne
zahtjeve darvinovskog algoritma.22
Taj pojam kulturnih replikatora - elemenata koji se kopiraju uvijek

iznova - uinio je poznatim Richard Dawkins (1976), koji je predloio da

ih nazovemo memi, termin koji je u zadnje vrijeme u sreditu
kontroverzije. Zasad bih elio ustvrditi neto to ne bi trebalo biti sporno:
kulturni prijenos moe ponekad oponaati genski prijenos, doputajui
konkurentnim varijantama da se kopiraju razliitom brzinom, to rezultira
postupnim revizijama znaajki tih kulturnih elemenata, a te revizije nemaju
hotiminih, dalekovidnih autora. Najoigledniji i najbolje istraeni primjer
su prirodni jezici. Romanski jezici - francuski, talijanski, panjolski,
portugalski i nekoliko drugih varijanti - potekli su redom iz latinskoga,
ouvavi mnoge osnovne znaajke, a revidirajui druge. Jesu li te revizije
prilagodbe? Drugim rijeima, jesu li one u bilo kojem smislu poboljanje u
odnosu na latinske pretke u vlastitom okoliu? Mnogo se toga moe rei o
ovoj temi, a oite tvrdnje obino su pojednostavljene i pogrene, ali
barem je ovo jasno: kada doe do pomaka na jednome mjestu, lokalnom
stanovnitvu uglavnom odgovara da ga slijede ako ele da ih se razumije.
Prilagodi se obiajima zemlje u kojoj ivi ili e biti ignoriran i
neshvaen. Tako se alternativni izgovor, idiomi u slengu i druge inovacije
fiksiraju, kako bi rekli genetiari, u lokalnom jeziku. A nita od toga nije
gensko. Kopira se nain na koji se neto kae, ponaanje ili navika.
Postupne preobrazbe koje su pretvorile latinski u francuski,
portugalski i druge jezike-potomke nitko nije smjerao, planirao, predviao,
elio ili naredio. U rijetkim prilikama postao je popularan osobit nain
izgovora rijei ili glasa neke lokalno poznate linosti, moda koja se s
vremenom pretvorila u kliej, a zatim u afirmirani dio lokalnog jezika, i u
tim sluajevima moemo uvjerljivo identificirati Adama ili Evu u
korijenu obiteljskoga stabla te znaajke. U jo rjeim prilikama pojedinci
su moda planirali izumiti neku rije ili izgovor i stvarno su uspjeli
iskovati neto to je naposljetku ulo u jezik, ali u naelu promjene koje se
gomilaju nemaju istaknutih ljudskih autora, bili oni namjerni ili nehotini.
Narodna umjetnost i narodna glazba, narodna medicina i drugi
proizvodi takvih narodnih procesa esto se sjajno prilagoavaju prilino
naprednim i specifinim svrhama, ali kako god divni bili ti plodovi
kulturne evolucije, trebali bismo se othrvati snanom iskuenju da
postuliramo neku vrstu mitskog narodnoga genija ili mistine zajednike
svijesti kako bismo ih objasnili. Ti izvrsni dizajni esto doista duguju neto
svojih znaajki namjernim poboljanjima koje su usput uveli pojedinci, ali
oni se mogu pojaviti i kao rezultat istog onog slijepog, mehanikog i
nedalekovidnog procesa prosijavanja i umnoavanja koji je proizveo

odlian dizajn organizama prirodnim odabirom, i u oba sluaja prosudba

je gruba, stroga i nematovita. Majka Priroda je uskogrudni raunovoa
kojemu je stalo samo do trenutane isplativosti u smislu diferencijalne
replikacije i koji nimalo ne poputa obeavajuim kandidatima ako nisu
dorasli trenutanoj konkurenciji. Ustvari, neki zaboravljivi pjeva bez
sluha, koji nije u stanju pogoditi melodiju te zaboravi gotovo svaku pjesmu
koju uje, ali uspije zapamtiti tu jednu znaajnu pjesmu, pridonijet e
kontroli kvalitete tog narodnog procesa (replicirajui taj klasik u nastajanju
na tetu konkurentnih pjesama) jednako kao i najnadareniji skladatelj.
Rijei postoje. Od ega su napravljene? Zraka pod pritiskom? Tinte?
Neki primjeri rijei maka nainjene su od tinte, neki od proboja
akustine energije u atmosferu, neki od uzoraka svjetleih toaka na
kompjuterskim zaslonima, a neki se javljaju tiho u mislima; ono to im je
zajedniko jest samo to to se raunaju kao ista rije (oznaka istoga tipa,
kako mi filozofi kaemo) u sustavu simbola poznatom kao jezik. Rijei su
tako poznati elementi naeg svijeta uronjenog u jezik da obiavamo o
njima misliti kao da se radi o neproblematino opipljivim stvarima jednako stvarnima kao to su to alice za aj ili kine kapi - ali one su
ustvari sasvim apstraktne, jo apstraktnije od glasova, pjesama, frizura ili
mogunosti (od ega li su one napravljene?). to su onda rijei? Rijei su u
principu neka vrsta informacijskih paketa, recepti za koritenje glasovnog
aparata i uiju (ili ruku i oiju) - i mozgova - na sasvim specifine naine.
Rije je vie od zvuka ili skupa slova. Na primjer, rije fast zvui i pie se
isto na engleskom i na njemakom, ali ima potpuno razliita znaenja i
uloge u tim dvama jezicima. Dvije razliite rijei, koje dijele tek neto
svojih povrinskih osobina. Rijei postoje. Postoje li memi? Da, zato to
postoje rijei, a rijei su memi koji se mogu izgovoriti. Drugi su memi ista
vrsta stvari - informacijski paketi ili recepti za neto drugo od izgovaranja
- za ponaanja poput rukovanja ili pravljenja neke specifine nepristojne
geste, izuvanja cipela kada uete u kuu, vonje desnom stranom ili
gradnje simetrinih brodova. Ta se ponaanja mogu opisati i poduavati
eksplicitno, ali ne moraju; ljudi mogu naprosto oponaati ponaanja koja
vide u drugih. Varijacije u izgovoru mogu se iriti, kao i varijacije u
nainima kuhanja, pranju rublja ili sadnji usjeva.
Postoje zbunjujui problemi u vezi s time koje su granice mema - je
li noenje bejzbolske kape naopako jedan mem ili dva (noenje kape i
okretanje iste unatrag)? - ali slini problemi pojavljuju se i kod granica
rijei - trebamo li raunati izvlaiti se kao jednu rije ili kao dvije? - i

dakako kod gena. Granino stanje je jasno kod pojedinanih molekula

DNK ili njihovih sastavnih dijelova poput nukleotida ili kodona (skupina
od tri nukleotida, kao to su AGC ili AGA), ali geni se ne podudaraju
uredno s tim granicama. Ponekad se raspadaju na nekoliko odvojenih
dijelova, a razlog zbog kojega biolozi nazivaju odvojene nizove kodona
dijelovima jednog te istog gena, umjesto dvama genima, uglavnom su isti
oni zbog kojih e lingvisti prepoznati zagolicati [moju, njegovu, njezinu]
matu ili oitati [meni, njemu, njoj] bukvicu kao izrazite idiome, a ne
samo kao predikatne skupine sastavljene od vie rijei. Takvi dijelovi pod
jednim te istim jarmom postavljaju probleme pred svakoga tko pokua
brojati gene - ne ba nepremostive probleme, ali ni lako rjeive. A ono to
se kopira i prenosi, u sluaju mema kao i u sluaju gena, jest informacija.
Rei u neto vie o memima u kasnijim poglavljima, a kako su
pretjerano revni ljubitelji mema i jednako tako pretjerano revni
raskrinkavatelji mema uinili tu temu osjetljivim pitanjem za mnoge ljude,
valja mi zatititi (relativno!) trezvenu verziju toga pojma od nekih njegovih
prijatelja i neprijatelja. Meutim, ne treba svatko sudjelovati u tom
obavljanju pojmovne higijene i stoga sam dao pretiskati svoj osnovni uvod
u meme - Novi replikatori [The New Replicators] iz nedavno objavljene
Enciklopedije evolucije u dva sveska koju je izdao Oxford University Press
2002. godine, kao dodatak A na kraju ove knjige.23 Za nae trenutane
potrebe, glavni razlog zbog kojega ozbiljno razmatramo memsku
perspektivu je taj to nam ona omoguuje da razmotrimo pitanje cui bono?
za svaku dizajniranu znaajku religije bez apriornog suda o tome govorimo
li o genskoj ili kulturnoj evoluciji i je li utemeljenje za neku znaajku
dizajna nevezano ili izriito neije utemeljenje. To iri prostor za mogue
evolucijske teorije, to nam stvara dodatno mjesto za razmatranje
vierazinskih, mjeovitih procesa, udaljava nas od pojednostavljenih ideja
gena za religiju na jednoj krajnosti i sveenike zavjere na drugoj i
doputa nam da razmotrimo mnogo zanimljivija (i vjerojatnija) objanjenja
toga kako se i zato religije razvijaju. Evolucijska teorija ne igra samo na
jednu kartu i kada Marsovci krenu teoretizirati o zemaljskoj religiji, morat
e istraiti mnogo opcija. Na brzinu u ih skicirati u njihovim ekstremnim
verzijama, naprosto kako biste stekli dojam o terenu koji emo paljivije
istraiti u kasnijim poglavljima.
***
Teorije sklonosti prema slatkome: Kao prvo, uzmite u obzir mnotvo
stvari koje volimo gutati ili na neki drugi nain stavljati u svoje tijelo:

eer, mast, alkohol, kofein, okoladu, nikotin, marihuanu i opijum, za

poetak. U svakom od tih sluajeva ukljuen je sustav receptora u tijelu
koji je dizajniran kako bi otkrivao tvari (bilo progutane bilo izgraene
unutar tijela, poput endorfina ili endogeno stvorenih analoga morfina) koje
ti nai favoriti sadre u visokim koncentracijama. Tijekom vie stoljea
naa je pametna vrsta istraila i uzela uzorak gotovo svega u okoliu, a
nakon vie tisuljea pokuaja i pogreaka uspjela je otkriti naine
sakupljanja i koncentriranja tih posebnih tvari tako da ih moemo koristiti
kako bismo (prekomjerno) stimulirali na uroeni sustav. Marsovci se
moda pitaju postoji li i genski razvijeni sustav u naem tijelu koji je
dizajniran tako da reagira na neto to religije pruaju u pojaanom obliku.
Mnogi su na to pomislili. Karl Marx moda je bio u pravu vie nego to je
toga bio svjestan kada je religiju nazvao opijumom za mase. Imamo li
moda u mozgu centar za Boga uz sklonost prema slatkome? emu bi on
sluio? to bi ga isplaivalo? Kako kae Richard Dawkins, pronau li
neuroznanstvenici centar za Boga u mozgu, darvinistiki znanstvenici
poput mene eljet e znati zato se on razvio. Zato su nai preci koji su
posjedovali gensku tendenciju za nastanak centra za Boga opstali bolje od
svojih suparnika koji je nisu imali? (2004b, str. 14).
Ako je bilo koje od takvih evolucijskih objanjenja tono, onda oni
sa centrom za Boga ne samo da su opstali bolje od onih koji ga nisu imali,
nego su obino imali vie potomaka. No trebali bismo paljivo odloiti na
stranu anakronizam koji je sadran u razmiljanju o tom pretpostavljenom
uroenom sustavu kao o centru za Boga, budui da je njegov izvorni cilj
moda bio posve drugaiji od intenzivne stvari koja ga danas ukljuuje naposljetku, nemamo ni uroeni centar u mozgu za sladoled od okolade ili
centar za nikotin. Bog je moda tek najnoviji i najintenzivniji proizvod koji
pokree centar za to ve u tolikim ljudima. Kakvu korist imaju oni koji su
zadovoljili svoju udnju za ime ve? Mogue je ak da i ne postoji niti je
postojao neki stvarni cilj u svijetu koji je trebalo postii, nego samo neki
imaginarni ili virtualni cilj: traenje je oduvijek imalo prednost kada se
radilo o unapreenju sposobnosti, a ne postizanje. Kako god bilo, ako je
potreba ili barem sklonost za tim jo uvijek neidentificiranim blagom
postala genski prenoenim dijelom ljudske prirode, onda diramo u nju na
vlastiti rizik.
Teorije iz ove skupine pruaju neke zanimljive mogunosti. I eer i
saharin pokreu na sustav sklonosti prema slatkome. Postoje li religijski
nadomjesci koje bi mogli pronai ili zamijesiti pametni psihoinenjeri? Ili -

jo zanimljivije - jesu li i same religije neka vrsta saharina za mozak, koje

su manje zasitne i ine ovjeka manje tromim i manje opijenim od
izvornog i potencijalno tetnog cilja? Je li religija i sama neka podvrsta
narodne medicine, u kojoj lijeimo sami sebe da nam bude bolje koristei
terapije koje su izbruene tisuama godina razvoja uz pomo pokuaja i
pogreaka? Postoji li genska varijacija u religijskoj osjetljivosti, poput
goleme, nedavno otkrivene genske varijacije okusa i mirisa meu ljudskim
biima? Oni meu nama koji ne mogu podnijeti korijander imaju gen za
mirisni receptor koji ljubitelji korijandera nemaju. Za nas korijander ima
okus slian sapunu. William James je prije stotinu godina razmiljao o
tome kako on - ali ne i svi drugi - ima sirovu potrebu za religijom.
Nazovite to mojom mistinom klicom ako elite. To je veoma uobiajena
klica. Ona stvara iroko lanstvo vjernika.
Kako u mom sluaju, tako e u veini sluajeva odolijevati svakoj
isto ateistikoj kritici. (Pismo Leubi, citirano u uvodu: James, 1902, str.
xxiv) Jamesova mistina klica mogla bi ustvari biti mistini gen. Ili bi
mogla biti, ba kao to je on rekao, mistina klica, neto to se ne prenosi s
osobe na osobu vertikalno (nasljeem od roditelja), nego horizontalno,
zarazom.
Simbiontske teorije: Moglo bi se pokazati kako su religije vrste
kulturnih simbionata koje uspijevaju tako to skau s jednog ljudskog
domaina na drugog. Oni mogu biti mutualisti -poboljavajui ljudsku
sposobnost i ak omoguujui ljudski ivot, ba kao to to ine bakterije u
naim crijevima. Ili mogu biti komensali - neutralni, niti dobri niti loi za
nas, naprosto slijepi putnici. Mogu biti i paraziti: tetni replikatori bez
kojih bi nam bilo bolje - barem to se tie naih genskih interesa - ali koje
je teko ukloniti, budui da su se tako dobro razvili da rue nau obranu i
poboljavaju vlastito razmnoavanje. Moemo oekivati da e kulturni
paraziti, poput mikroba, iskoristiti svaki postojei sustav koji im doe pod
ruku. Refleks kihanja je, na primjer, ponajprije prilagodba koja slui
ienju nosnih putova od stranih nadraujuih tvari, ali kada to kihanje
izazove klica, obino glavnu korist nema onaj koji kie, nego klica, budui
da je punom snagom ispaljena u okolicu, gdje je mogu primiti drugi
potencijalni domaini. irenje klica i irenje mema moda koristi sline
mehanizme, poput neodoljivih poriva za prianjem pria ili drugih
informacija, poboljanih tradicijama koje poveavaju njihovu duljinu,
intenzitet i uestalost susreta s drugim ljudima, koji bi mogli biti pogodni
domaini.

Kada promatramo religiju s ovoga gledita, pitanje cui bono?

dramatino se mijenja. Sad nije naa sposobnost (kao razmnoavajui
pripadnika vrste Homo sapiens) ta koju bi religija trebala poboljati, nego
njezina sposobnost (kao razmnoavajue - samoreplicirajue - pripadnice
simbiontskog roda Cultus religiosus). Ona moe uspijevati kao mutualist
zato to posve izravno koristi svojim domainima ili moe uspijevati kao
parazit iako tlai svoje domaine zaraznom boleu od koje im je sve gore,
ali su preslabi da bi se suprotstavili njezinu irenju. A glavna stvar koja
nam treba biti jasna od poetka jest ta da ne moemo rei to je od toga
vjerojatnije kao istina, a da ne provedemo briljivo, objektivno
istraivanje. Vaa vam se religija vjerojatno ini oito dobroudnom, dok
vam se druge religije moda ine jednako oito otrovnima za one koji su
njima zaraeni, ali izgled moe zavarati. Moda njima njihova religija
prua koristi koje vi jo naprosto ne razumijete, a moda vas vaa religija
truje na naine koje ne moete niti naslutiti. Doista ne moete to razabrati
iznutra. Tako rade paraziti: tiho, neupadljivo, ne ometajui svoje domaine
nita vie nego to je apsolutno nuno. Ako su (neke) religije kulturno
razvijeni paraziti, moemo oekivati da e biti podmuklo dobro dizajnirane
kako bi prikrile svoju pravu prirodu od svojih domaina, budui da je to
prilagodba koja e potaknuti njihovo irenje.
\\\
Te dvije skupine teorija, teorije sklonosti prema slatkom i teorija
simbionta, nisu meusobno iskljuive. Kao to smo ve vidjeli na primjeru
kvasca koji izluuje alkohol, postoje simbiontske mogunosti koje moda
kombiniraju nekoliko tih pojava. Moda neku izvornu udnju zatim
iskoriste kulturni simbionti koji ukljuuju i mutualistike i parazitske
oblike. Neki relativno dobroudan ili bezopasan simbiont moe u
odreenim uvjetima mutirati u neto zarazno i ak smrtonosno. Ljudi ve
tisuljeima zamiljaju kako bi druge religije mogle biti oblik zaraze ili
bolesti, a otpadnici se esto osvru na svoju prolost kao na razdoblje
oboljelosti koju su nekako preivjeli, ali evolucijsko gledite omoguuje
nam da vidimo kako postoji jednako mnogo pozitivnih i negativnih
scenarija nakon to ponemo promatrati religiju kao mogui kulturni
simbiont. Prijateljskih simbionata ima posvuda. Vae je tijelo sastavljeno
od moda stotina bilijuna stanica, a devet od deset uope nisu ljudske
stanice! (Hooper i dr, 1998) Veina tih bilijuna mikroskopskih gostiju je
bezopasna ili korisna; tek se zbog malobrojnih valja zabrinuti. Mnogi su od
njih ustvari vrijedni pomagai, koje nasljeujemo od svojih majki i bez

njih bismo bili sasvim bez obrane. Ta nasljea nisu genska. Neka od njih
mogu se prenijeti putem zajednikog krvotoka majke i fetusa, dok se druga
pokupe tjelesnim dodirom ili blizinom. (Nadomjesna majka, koja nimalo
genski ne pridonosi fetusu umetnutom u njezinu maternicu, svejedno daje
veliki doprinos mikroflori koju e dijete nositi sa sobom do kraja ivota)
Kulturni simbionti - memi - takoer se prenose na potomstvo
negenskim putovima. Materinji jezik, pjevanje, pristojno ponaanje i
mnoge druge socijalizacijske vjetine prenose se kulturno s roditelja na
potomstvo, a malena ljudska bia koja su liena tih izvora nasljea esto su
teko osakaena. Dobro se zna da je veza izmeu roditelja i potomaka
glavni put prijenosa religije. Djeca rastu govorei jezikom svojih roditelja i
gotovo u svim sluajevima poistovjeuju se s njihovom religijom. Budui
da nije genska, religija se moe iriti horizontalno na nepotomke, ali
takva obraenja igraju zanemarivu ulogu u veini okolnosti. Nejasna
spoznaja te injenice rezultirala je u prolosti nekim grubim i okrutnim
programima higijene. Smatrate li da je religija, sve u svemu, zloudna
znaajka ljudske kulture, neto poput djeje zarazne bolesti s trajnim
posljedicama, drutvena politika zdravstvene zatite bila bi politiki
drastina, ali sasvim jednostavna: cijepljenje i izolacija. Ne dajte
roditeljima da vjerski odgajaju svoju djecu! S tom se politikom probalo, na
najiroj osnovi, u bivem Sovjetskom Savezu, i to s kobnim posljedicama.
Povratak religije u post-sovjetskoj Rusiji daje naslutiti kako religija
raspolae ulogama i resursima o kojima to jednostavno vienje nije moglo
niti sanjati.
Potpuno razliitu vrstu evolucijske mogunosti predstavljaju teorije
spolnog odabira. Religija je moda poput gnijezda sjenica. Mujaci sjenice
posveuju izuzetno vrijeme i trud gradnji i ukraavanju razraenih
struktura koje su dizajnirane kako bi impresionirale enke njihove vrste, jer
one izabiru partnera tek nakon to su briljivo procijenile gnijezda njihovih
suparnika. To je primjer odbjeglog spolnog odabira, podvrste prirodnog
odabira u kojem sredinju odabirnu ulogu igra izbirljiva enka ije se
sklonosti mogu, kroz mnoge generacije, progresivno razviti u veoma
specifine i tegobne zahtjeve, poput hirova paunica zbog kojih su paunovi
prisiljeni razviti spektakularne - i spektakularno skupe i nespretne - repove.
(Vidi dobar prikaz u: Cronin, 1991) Jarka obojanost mukih ptica najbolje
je prouen primjer spolnog odabira. U tim sluajevima poetna pristranost
enki u uroenom hiru, na primjer davanje prednosti plavoj boji nad
utom, pojaava se pozitivnim povratnim informacijama, stvarajui

intenzivno plave mujake: to plavije, to bolje. Da je veina enki u nekoj

izoliranoj populaciji te vrste sluajno vie voljela utu od plave, odbjegli
odabir rezultirao bi arko utim mujacima. Ne postoji nita u okoliu zbog
ega bi uto bilo bolje od plavog ili obrnuto osim prevladavajueg ukusa
enki dotine vrste, koji vri snaan, iako proizvoljan, pritisak u odabiru.
Kako bi neto poput procesa odbjeglog spolnog odabira moglo
oblikovati pretjerivanja u religiji? Na nekoliko naina. Kao prvo, mogao je
postojati izravan spolni odabir ljudskih enki koji je favorizirao psiholoke
crte koje potiu religiju. Moda su birale mujake koji su pokazivali
osjeaj za glazbu i ceremoniju, to se zatim moglo razviti poput lavine u
sklonost prema sloenom zanosu. enke koje su imale tu sklonost ne bi
morale razumjeti zato je imaju; to je mogao biti tek hir, slijepi osobni ukus
koji ih je navodio da biraju, ali ako su se mujaci koje su odabrale naprosto
pokazali boljim hraniteljima, odanijim obiteljskim mukarcima, te majke i
oevi naginjali bi podizanju veeg broja djece i unuka od ostalih te bi se
irio i osjeaj za obred i sklonost prema onima koji vole obrede. Isti hir
mogao je imati odabirnu prednost i samo zato to ga je dijelilo vie enki,
tako da bi izbirljive enke zaobile one sinove koji nisu imali osjeaj za
obred kakav je bio u modi. (A da je utjecajan uzorak naih enskih
predaka, ni iz kakvog posebnog razloga, volio mujake koji skakuu po
kii, nama dekima danas bi bilo teko sjediti na miru kad padne kia.
Djevojke bi mogle dijeliti ili ne dijeliti nau sklonost da skaemo u tim
uvjetima, ali svakako bi im se sviali deki koji skau - to proizlazi iz
klasine hipoteze o spolnom odabiru) Ideja po kojoj je glazbeni talent
sjajan put do enskog zagrljaja zacijelo je poznata; vjerojatno se
zahvaljujui njoj proda milijun gitara godinje. Ali moda i ima neto u
tome. To bi mogla biti genski prenoena sklonost, uz znaajnu varijaciju u
populaciji, ali trebali bismo uzeti u obzir i kulturne analogije spolnog
odabira. Obredi zvani potlatch, koje nalazimo meu Indijancima
amerikoga sjeverozapada, veoma su dojmljivi: to su ceremonijalna
iskazivanja napadne dareljivosti, u kojima se pojedinci natjeu jedan s
drugim kako bi vidjeli tko moe pokloniti vie, ponekad do granica
propasti. Ti obiaji nose znaajke koje ukazuju na njihovo podrijetlo u
eskalatoru pozitivnih povratnih informacija poput onih koje su stvorile
paunov rep i divovske rogove irskih sobova. Drugi drutveni fenomeni
takoer pokazuju inflatorne spirale skupog i uglavnom proizvoljnog
natjecanja: meu najee spominjane spadaju repovi automobila iz
pedesetih godina 20. stoljea, moda tinejdera i svjetlima okiena dvorita

za Boi, ali ima i drugih.

Tijekom vie od milijun godina nai su preci izraivali divne
acheulenske sjekire, s ljubavlju obraena kamena orua razliitih
veliina u obliku kruke, koja su rijetko odavala bilo kakav znak
iznoenosti i istroenosti. Oito je da su nai preci provodili mnogo
vremena izraujui ih, a njihov dizajn jedva da se promijenio kroz eone.
Pronaena su velika skladita stotina i ak tisua takvih sjekira (Mithen,
1996). Arheolog Thomas Wynne (1995) iznio je miljenje kako bi bilo
teko pretjerati u isticanju koliko je udna ta runa sjekira kada se usporedi
s proizvodima suvremene kulture. To su biofakti", rekao je jedan
arheolog, skovavi novi naziv i potaknuvi time znanstvenog autora
Mareka Kohna (1999) da iznese dojmljivu hipotezu. Geofaktima arheolozi
nazivaju kamenje koje izgleda kao artefakti, ali nije - ono je tek nenamjerni
proizvod nekog geolokog procesa. Kohn smatra kako te sjekire moda
nisu artefakti koliko biofakti, vie poput sjeniina gnijezda nego poput
loveva luka i strijele, upadljivo skupa oglaavanja muke superiornosti,
trik koji se prenosio kulturno, a ne genski, u tradiciji koja je dominirala
ratom spolova tijekom milijun godina. Hominidi koji su se namuili kako
bi sudjelovali u tom natjecanju nisu trebali razumjeti utemeljenje tog
pothvata nita vie nego to to trebaju muki paukovi koji ulove kukca i
uredno ga zamotaju u svilu kako bi ga predoili enki kao svadbeni
poklon tijekom udvaranja. Ova je tvrdnja veoma spekulativna i
kontroverzna, ali jo uvijek nije pobijena, a korisna je po tome to nam
ukazuje na mogunosti koje bi nam inae mogle promaknuti. Koji god
razlozi za to postojali, nai su preci rasipali vrijeme i trudna naizgled
nekoritene artefakte kad god bi mogli, to je presedan koji valja imati na
umu kada se udimo trokovima grobnica, hramova i rtava.
Meusobno djelovanje kulturnog i genskog prenoenja takoer bi
trebalo istraiti. Razmotrimo, na primjer, dobro izuen sluaj tolerancije
laktoze u odraslih ljudi. Mnogi od nas odraslih mogu piti i probavljati
svjee mlijeko bez potekoa, ali mnogi drugi, koji, dakako, nisu imali
nikakvih potekoa u konzumiranju mlijeka kada su bili bebe, vie ne
mogu probavljati mlijeko nakon ranoga djetinjstva, budui da njihova tijela
iskljue gene za stvaranje nunog enzima laktaze nakon to ih se odbije od
sise, to je normalan obrazac u sisavaca. Tko podnosi laktozu, a tko ne?
Postoji jasan obrazac koji su genetiari primijetili: tolerancija laktoze
koncentrirana je u ljudskih populacija koje su potekle od mljekarskih
kultura, dok je netolerancija laktoze uobiajena u onih iji preci nikad nisu

uzgajali stoku koja daje mlijeko, kao to su Kinezi ili Japanci. 24 Tolerancija
laktoze prenosi se genski, ali pastirstvo, sklonost uvanju ivotinjskih stada
o kojoj ta genska crta ovisi, prenosi se kulturno. Moda se i mogla genski
prenositi, ali koliko znamo, nije. (Naposljetku, border collie, vrsta
kotskog ovara, stekla je pastirski nagon krianjem, za razliku od djece
baskijskih pastira [Dennett, 2003.C, d])
Zatim su tu teorije novca, prema kojima su religije kulturni artefakti
nalik na monetarne sustave: drutveno izgraeni sustavi koji su se razvili, i
to kulturno, nekoliko puta. Njihova prisutnost u svim kulturama lako se
objanjava i ak opravdava: to je Dobar Trik za koji bi se oekivalo da e
se uvijek iznova otkriti, sluaj konvergentne drutvene evolucije. Cui
bono? Tko od toga ima koristi? Ovdje moemo uzeti u obzir nekoliko
odgovora:
A. Svi u drutvu imaju koristi, jer religija ini ivot u drutvu
sigurnijim, skladnijim i uinkovitijim. Neki imaju vie koristi od drugih,
ali nikome ne bi bilo pametno poeljeti da svega toga nema.
B. Elita koja nadzire sustav ima koristi, i to na raun drugih. Religija
je poput piramidalne sheme vie nego poput monetarnog sustava; ona
napreduje tako to vreba neobavijetene i nemone, dok je oni koji uivaju
njezine dobrobiti rado prenose na svoje nasljednike, genski ili kulturno.
C. Drutva kao cjeline imaju koristi. Bez obzira na to imaju li
pojedinci koristi ili ne, religija potie trajnost njihovih drutvenih ili
politikih grupa, i to na raun suparnikih grupa. Ova zadnja hipoteza,
grupni odabir, prilino je nezgodna, budui da je teko odrediti uvjete u
kojima je mogu pravi grupni odabir.25 Jata riba i ptica svakako su pojave
koje ukljuuju grupiranje, ali njih se ne objanjava kao pojavu grupnog
odabira. Da biste vidjeli nain na koji pojedinci (ili njihovi pojedinani
geni) imaju koristi od sklonosti okupljanju u jato, morate razumjeti
ekologiju grupa, ali grupe tu nisu glavni korisnici; to su pojedinci koji ih
ine. Neke se bioloke pojave preruavaju u grupni odabir, ali ih je bolje
smatrati primjerima odabira na razini pojedinca, koji ovise o odreenim
okolinim pojavama (poput grupiranja) ili ak primjerima pojave
simbiontskog odabira. Kao to smo ve napomenuli, simbiontski mem
treba se proiriti na novog domaina, a ako moe navesti ljude na stvaranje
grupa (kao to Toxoplasma gondii tjera takore u maje ralje), u kojima e
lako pronai druge domaine, grupni odabir tu ipak nije valjano
objanjenje.

Ako Marsovci nijednu od ovih teorija ne uzmognu uskladiti sa

injenicama, trebali bi razmotriti jednu donekle uobiajenu teoriju, koju
bismo mogli nazvati teorijom bisera: religija je naprosto divan usputni
proizvod. Stvaraju je genski nadzirani mehanizam ili porodica mehanizama
ija je svrha (dana od Majke Prirode, od evolucije) odgovoriti na nadraaje
ili napade ove ili one vrste. Te je mehanizme evolucija dizajnirala za
odreene zadatke, ali onda jednoga dana naie neto novo, neki novi sklop
razliitih imbenika, nikad prije vien i, naravno, nikad predvien od
evolucije, koji sluajno potakne djelovanja potrebna za proizvodnju tog
udesnog artefakta. Prema teorijama bisera, religija ne slui za neto, sa
stajalita biologije; ona ne koristi nijednom genu, pojedincu, grupi ili
kulturnom simbiontu. Ali kad ve jednom postoji, moe biti objet trouv,
neto to naprosto osvoji nas ljudske djelatnike, budui da imamo
beskrajno rastezljivu sposobnost uivanja u novostima i zanimljivostima.
Biser poinje kao beznaajna mrljica strane tvari (ili vjerojatnije kao
parazit) i nakon to je koljka dodala vie divnih slojeva jedan za drugim,
moe postati neto od sluajne vrijednosti za pripadnike vrste koja, eto, ba
cijeni takve stvari, bez obzira na to je li ta udnja mudra s gledita bioloke
sposobnosti ili nije. Postoje i drugi vrijednosni standardi koji se mogu
pojaviti iz dobrih ili loih razloga, nevezani ili izrazito artikulirani. Veoma
nalik na koljku koja reagira na poetni nadraaj, a zatim stalno reagira na
rezultate svoje prve reakcije, zatim na rezultate te reakcije i tako dalje,
ljudska bia moda su nesposobna prestati reagirati na vlastite reakcije te
unose sve razraenije slojeve u proizvodnju koja poprima oblike i znaajke
nezamislive u njezinim skromnim poecima.
to objanjava religiju? Sklonost slatkome, simbiont, gnijezdo,
novac, biser ili nita od navedenoga? Religija moda ukljuuje pojave
ljudske kulture koji nemaju ni udaljene analogije u genskoj evoluciji, ali
ako je tako, jo uvijek emo morati odgovoriti na pitanje cui bono?, jer je
neporecivo da su fenomeni religije u znatnoj mjeri dizajnirane. Malo je tu
znakova sluaja ili proizvoljnosti, tako da neto diferencijalne replikacije
mora platiti za R&D koji je odgovoran za dizajn. Ove hipoteze ne vuku sve
u istom smjeru, ali istina o religiji mogla bi lako biti amalgam nekoliko
njih (plus ostale). Ako je tome tako, neemo dobiti jasnu viziju toga zato
religija postoji sve dok ne budemo jasno razluili te mogunosti i redom ih
stavili na kunju.
Ako mislite da ve znate koja je teorija ispravna, onda ste ili veliki
znanstvenik koji skriva nepreglednu planinu neobjavljenih istraivanja od

ostatka svijeta ili brkate elju sa znanjem. Moda vam se ini da donekle
samovoljno ignoriram oigledno objanjenje toga zato vaa religija
postoji i ima znaajke koje ima: ona postoji zato to je neizbjean odgovor
prosvijetljenih ljudskih bia na oitu injenicu da Bog postoji! Neki bi
dodali: sudjelujemo u tim vjerskim praksama zato to nam Bog nalae da
to inimo ili zato to volimo ugaati Bogu. Kraj prie. Ali to ne bi mogao
biti kraj prie. Koja god bila vaa religija, vie je ljudi na svijetu koji je ne
dijele nego onih koji je dijele i na vama je - na svima nama, ustvari - da
objasnimo zato je toliko ljudi to krivo shvatilo i da objasnimo kako su oni
koji znaju (ako takvi postoje) uspjeli to ispravno shvatiti. ak i ako je to
oigledno vama, nije oigledno svima pa ak niti veini ljudi.
Ako ste dospjeli ovako daleko u knjizi, to znai da ste voljni istraiti
izvore i razloge drugih religija. Ne bi li bilo licemjerno tvrditi da je vaa
vlastita religija nekako izvan granica doputenog podruja? Moda ete
naprosto htjeti zadovoljiti intelektualnu radoznalost i elite vidjeti kako se
vaa religija nosi s onom vrstom razmatranja koju emo primijeniti na
druge. Ali moda se s pravom pitate: moe li znanost biti doista
nepristrana? Nije li znanost, ustvari, samo jo jedna religija? Ili, da to
drugaije postavimo, nisu li religijska gledita jednako valjana kao i
znanstveno gledite? Kako moemo pronai bilo kakvo zajedniko,
objektivno uporite s kojega emo provesti svoja istraivanja? Ta pitanja
brinu mnoge itatelje, osobito znanstvenike koji su mnogo uloili u
pronalaenje odgovora, ali koliko vidim, drugi nemaju strpljenja za njih i
nisu ba toliko zabrinuti. Ta pitanja jesu vana - tovie, kljuna za cijeli
moj projekt - budui da dovode u sumnju samu mogunost provoenja
istraivanja u koje sam se upustio, ali se mogu odgoditi dok nacrt teorije ne
bude gotov. Ako se ne slaete, onda biste prije nego to nastavimo sa
etvrtim poglavljem trebali izravno prijei na dodatak B, Jo malo pitanja
o znanosti, koji se bavi tim pitanjima, objanjavajui i branei u detalje
nain na koji moemo zajedno raditi kako bismo se sporazumjeli o tome
kako nastaviti i to je doista vano.
\\\
Tree poglavlje: Sve to cijenimo - od eera, seksa i novca do
glazbe, ljubavi i religije - cijenimo s razlogom. U pozadini naih razloga, a
razliiti od njih, nalaze se evolucijski razlozi, nevezana utemeljenja
potaknuta prirodnim odabirom.
\\\

etvrto poglavlje: Kao i svi ivotinjski mozgovi, ljudski su se

mozgovi razvili kako bi rjeavali specifine probleme okolia u kojemu
moraju djelovati. Drutveni i jezini okoli koji se razvio usporedno s
ljudskim mozgovima daje ljudskim biima moi koje ne uiva nijedna
druga vrsta, ali je takoer stvorio probleme za rjeavanje kojih su se
izgleda razvile narodne religije. Oitu rasko religijskih praksi mogue je
objasniti strogim kategorijama evolucijske biologije.

DRUGI DIO
EVOLUCIJA RELIGIJE

etvrto poglavlje
Korijeni religije

1. Roenje religija
Sve je onakvo kakvo jest zbog toga to je takvim postalo.
- DArcy Thompson
Meu hindusima postoji neslaganje oko toga je li najvii bog iva ili
Vinu, i mnogi su izgubili ivot zbog svojih uvjerenja po tom pitanju.
Linga Purana obeava ivin raj svakome tko ubije ili iupa jezik onome
tko ocrnjuje ivu (Klostermaier, 1994).
Meu Zuluima se, kada trudna ena treba roditi, ponekad ukae
bijesna zmija-duh neke starice (prema rijeima amana), to obznanjuje
da treba rtvovati kozu ili neku drugu ivotinju precima plemena kako bi
se dijete rodilo zdravo (Lawson i McCauley, 1990, str. 116).
Indijanci Jivaro iz Ekvadora vjeruju kako ovjek posjeduje tri due:
istinsku duu, koju ima od roenja (ona se vraa na mjesto njegova roenja
nakon njegove smrti i pretvara u demona, koji takoer umire te postaje
divovskim leptirom, koji se pak nakon smrti pretvara u maglicu); arutam,
duu koju dobije postom, kupanjem u vodopadu i pijenjem halucinogenog
soka (ini ovjeka nepobjedivim, ali ima nezgodnu naviku da ga napusti
kada je u kripcu); i musiak, osvetniku duu koja pokuava pobjei iz
rtvine glave i ubiti rtvina ubojicu. Zbog toga morate smanjiti glavu svoje
rtve (Harris, 1993).
Ta zanimljiva vjerovanja i prakse ne postoje oduvijek - to god
njihovi pristae rekli. Marcel Gauchet zapoinje svoju knjigu o politikoj
povijesti religije sljedeom opaskom: Koliko nam je poznato, religija je
bez izuzetka postojala u svim vremenima i na svim mjestima (Gauchet,
1997, str. 22), ali to je skueno gledite jednog povjesniara i naprosto nije
istinito. Postojalo je vrijeme prije nego to su religijska vjerovanja i prakse
bilo kome pali na pamet. Postojalo je vrijeme, na kraju krajeva, kada na
planetu uope nije bilo vjernika, kada jo uope nije bilo nikakvih

vjerovanja ni o emu. Neka religijska vjerovanja doista su drevna (po

povijesnim mjerilima), dok o pojavi drugih moemo itati u novinskim
arhivima. Kako su sva ta vjerovanja nastala?
Ponekad je odgovor prilino oigledan, osobito kada raspolaemo
pouzdanim povijesnim zapisima iz novije povijesti. Kada su Europljani u
svojim velianstvenim jedrenjacima prvi put posjetili otoke junog
Pacifika u 18. stoljeu, Melanezijci koji su ondje ivjeli ostali su zapanjeni
njihovim plovilima i predivnim darovima bijelih ljudi to su u njima
ivjeli: elinim oruima, balama tkanine i prozirnim staklom, kao i
drugim teretom koji je nadilazio njihova shvaanja. Reagirali su ba kao
to bismo vjerojatno i mi danas reagirali kada bi se pojavili posjetitelji iz
svemira koji su sposobni fascinirati nas kad god im padne na pamet,
budui da raspolau tehnologijom o kojoj ne moemo niti sanjati:
Moramo doi do malo tog tereta i nauiti kako ovladati arobnim moima
tih posjetitelja. A nai jadni pokuaji da iskoristimo ono to znamo kako
bismo stekli kontrolu nad situacijom i vratili svoju sigurnost i osjeaj moi
vjerojatno bi zabavili te tehnoloki nadmone tuince kao to je nas
zabavio zakljuak Melanezijaca kako su Europljani zacijelo njihovi
prerueni preci, polubogovi dostojni tovanja koji dolaze iz svijeta mrtvih s
neizmjernim bogatstvom. Kada su luteranski misionari stigli u Papuu Novu
Gvineju krajem 19. stoljea kako bi pokuali obratiti Melanezijce na
kranstvo, susreli su se s tvrdokornom sumnjiavou: zato nam ovi krti
prerueni preci uskrauju svoj teret i pokuavaju nas natjerati da pjevamo
crkvene pjesme?
Kultovi tereta uvijek su se iznova javljali u Pacifiku. Tijekom
Drugog svjetskog rata na otok Tanu stigla je amerika vojska kako bi
unovaila tisue mukaraca da pomognu izgraditi zranu luku i vojnu bazu
na susjednom otoku Efateu. Kada su se radnici vratili s priama o bijelim i
crnim ljudima koji su posjedovali stvari o kojima narod Tane nije mogao ni
sanjati, cijelo se drutvo okrenulo naglavake. Iako su mnoge otoane
neko obratili britanski misionari, oni su sada
prestali ii u crkvu i poeli su graditi avionske piste, skladita i
tornjeve od bambusa za radio prijem, vjerujui kako e to, ako je
bilo dovoljno dobro za Amerikance na Efateu, biti dobro i za njih
na Tani. Isklesali su figurice amerikih ratnih zrakoplova, a
ljemove i puke izraivali su od bambusa i koristili kao vjerske
ikone. Poeli su stupati na sveanim smotrama s naslikanim,
urezanim ili istetoviranim slovima USA na prsima i leima.

Pojavilo se ime Johna Fruma kao njihova mesije, iako nema

zapisa o amerikom vojniku pod tim imenom.
Kada je posljednji ameriki vojnik napustio otok po zavretku
rata, otoani su prorekli povratak Johna Fruma. Pokret je nastavio
cvasti i 15. veljae 1957. u Sumpornom zaljevu sveano je
podignuta amerika zastava kako bi se proglasila religija Johna
Fruma. Na taj se dan svake godine slavi Dan Johna Fruma.
Otoani vjeruju kako John Frum eka u vulkanu Yasur sa svojim
ratnicima kako bi isporuio svoj teret narodu Tane. Tijekom
sveanosti starjeine stupaju oponaajui vojsku u nekakvoj
mjeavini vojnog treninga i tradicionalnog plesa. Neki nose lane
puke napravljene od bambusa i osobne predmete amerikih
vojnika, poput kapa, majica i kaputa. Oni vjeruju kako e ti
godinji rituali prizvati boga Johna Fruma iz vulkana i dopremiti
teret blagostanja svim otoanima. [MotDoc, 2004.]
U jo skorije vrijeme, oko 1960, na otoku Nova Britanija u Papui
Novoj Gvineji utemeljen je kult Pomio Kivung. On jo uvijek cvate.
Nauk Pomio Kivunga dri da su potivanje Deset zakona
(modificirana inaica Deset zapovijedi) i predano izvoenje
opsenog niza rituala, ukljuujui plaanje daa u svrhu
dobivanja oprosta, kljuni za moralno i duhovno usavravanje,
koje je nuno kako bi se ubrzao povratak predaka. Najvaniji
meu tim ritualima usmjeren je na udobrovoljavanje predaka,
koji sainjavaju takozvanu Seosku vladu. Seoskom vladom
predsjeda Bog i ona se sastoji od onih predaka kojima je Bog
oprostio i koje je usavrio.
Duhovni voe pokreta Pomio Kivunga bili su njegov osniva
Koriam, njegov glavni pomonik Bernard i Koriamov nasljednik
Kolman. Sljedbenici smatraju da su sva trojica ve za ivota
lanovi Seoske vlade i, prema tome, boanstva. Sva trojica
boravila su u tijelu na zemlji (tonije reeno, u podruju Pomio te
provincije), ali njihove su due cijelo vrijeme bile u drutvu
predaka.
Postizanje dostatnog kolektivnog proienja presudan je uvjet za
povratak predaka i poetka Razdoblja kompanija. Razdoblje
kompanija bit e doba neviena blagostanja, koje e biti rezultat
prijenosa znanja i industrijske infrastrukture, to e omoguiti

proizvodnju tehnolokih uda i materijalnog bogatstva nalik

onome u zapadnome svijetu. [Lawson i McCauley, 2002. str. 90]
Ti su sluajevi moda iznimni. Vaa religija, kako moda vjerujete,
nastala je tako to je Bog nekome objavio temeljnu istinu, a ovaj ju je dalje
proslijedio ostalima. Ona danas cvate zato to vi i ostali pripadnici vae
vjere znate da je ona istinita, a Bog vas je blagoslovio i ohrabrio da
ustrajete u vjeri. Za vas nita ne moe biti jednostavnije. Ali zato postoje
sve ostale religije? Ako su ti ljudi naprosto u krivu, zato njihova
vjerovanja ne propadnu jednako lako kao i pogrene ideje u poljodjelstvu
ili zastarjeli naini gradnje? Propast e s vremenom, moda mislite, i ostat
e samo istinska religija, vaa religija. Svakako ima razloga da u tako neto
vjerujete. Uz nekoliko desetaka velikih religija u dananjem svijetu - onih
iji se pristae broje u stotinama tisua ili milijunima - poznate su nam
tisue ne tako brojnih religija. Dvije ili tri religije nastanu svakoga dana, a
njihov ivotni vijek obino je krai od desetljea.26 Nema naina da
doznamo koliko je razliitih religija cvalo neko vrijeme tijekom
posljednjih deset, pedeset ili stotinu tisua godina, ali moglo bi se ak
raditi o milijunima, a njihovi su tragovi nestali zauvijek.
Neke religije imaju svoje osvjedoene povijesti, koje datiraju unatrag
nekoliko tisuljea - ali samo ako smo velikoduni u odreivanju granica.
Mormonska crkva stara je manje od dvjesto godina, kao to nam daje do
znanja i njezino slubeno ime: Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana.
Protestantizam je star manje od pet stotina godina, islam manje od tisuu
petsto godina, kranstvo manje od dvije tisue godina. Judaizam nije star
niti dvaput toliko, a dananji judaizmi razvili su se, dakako, iz najranijeg
prepoznatljivog judaizma, iako te varijante judaizma nisu nita u usporedbi
s neobuzdanim procvatom varijanti to ih je kranstvo iznjedrilo u
posljednja dva tisuljea.
Bioloki govorei, to su kratka vremenska razdoblja. Ona nisu
dugaka ak niti u usporedbi sa starou drugih znaajki ljudske kulture.
Pismo je starije od pet tisua godina, poljodjelstvo je starije od deset tisua
godina, a jezik je - tko zna? - moda star tek etrdeset tisua godina, a
moda je i deset ili dvadeset puta stariji od toga. To je sporna istraivaka
tema, a budui da je openito prihvaeno da su se posve artikulirani
prirodni jezici zacijelo razvili iz neke vrste proto-jezika (koji su se moda
razvijali stotinama tisua godina), nema suglasnosti oko toga to bi se
uope moglo smatrati roendanom jezika. Je li jezik stariji od religije?
Kako god mi datirali njegove poetke, jezik je mnogo, mnogo stariji od

bilo koje postojee religije, ili ak bilo koje religije o kojoj posjedujemo
bilo kakvo povijesno ili arheoloko znanje. Najraniji dojmljivi arheoloki
dokaz o religiji pomno su izraena groblja kromanjonaca u ekoj, a ona
su stara oko dvadeset pet tisua godina.27 Teko je rei, ali neto poput
religije moda je ipak postojalo od ranih dana jezika, ili ak prije toga.
Kakvi su bili nai preci prije nego to je postojalo ita poput religije? Jesu
li bili poput skupina impanza? O emu su, ako uope o iemu,
razgovarali, osim o hrani i grabeljivcima i parenju? O vremenu? Ili su
traali druge? Kakvo je bilo psiholoko i kulturno tlo u kojemu je religija
prvi put pustila korijenje?
Moemo za probu krenuti unatrag, ekstrapolirajui pod vodstvom
naeg temeljnog biolokog ogranienja: svaki inovativni korak morao se
nekako isplatiti u postojeem okoliu u kojem se prvotno pojavio,
neovisno o tome kakvu je ulogu mogao stei u kasnijim okoliima. to bi,
onda, moglo objasniti i razliitosti i slinosti religijskih ideja koje moemo
vidjeti irom svijeta? Jesu li slinosti posljedica injenice da sve religijske
ideje potjeu iz jedne prvobitne ideje, koja se prenosila s generacije na
generaciju kako su se ljudi irili planetom, ili takve ideje neovisno otkrije
gotovo svaka kultura zato to su one naprosto istinite i dovoljno oigledne
da ljudima kad-tad padnu na pamet? To su oito naivna i pretjerana
pojednostavljenja, ali su barem pokuaji postavljanja i odgovaranja na
jasna pitanja koja ljudi esto ostavljaju neistraenima jer izgube interes im
pronau svrhu ili funkciju za religiju koja im se ini uvjerljivom: odgovor
na prikladno golemu ljudsku potrebu da se objasni oigledni troak
vremena i energije koji religija trai. Tri omiljene svrhe ili raisons d'etre
religije jesu:
da nas utjei u patnji i ublai na strah od smrti
da objasni stvari koje drugaije ne moemo objasniti
da potie grupnu suradnju u suoavanju s kunjama i neprijateljima.
Tisue knjiga i lanaka napisano je u obranu tih tvrdnji i takve
dojmljive i poznate ideje vjerojatno su barem djelomino tone, ali
zadovoljite li se jednom od njih, ili ak svima trima zajedno, zapast ete u
kaos kakav se esto susree u humanistikim i drutvenim znanostima:
prerano zadovoljenje znatielje. Ima jo toliko toga o emu se moe pitati i
toliko toga to treba razumjeti. Zato bi ba te ideje tjeile ljude? (I zato su
uope utjene? Mogu li se pronai bolje, utjenije ideje?) Zato bi ba te
ideje odgovarale ljudima kao objanjenja zbunjujuih dogaaja? (I kako su

mogle nastati? Je li neki samozvani proto-znanstvenik pronaao neku

natprirodnu teoriju i zaneseno obratio svoje blinje?) Kako ba te ideje
uspijevaju poboljavati suradnju naspram sumnjiavosti i izdaje? (I jo
jednom, kako su uope mogle nastati? Je li neki mudri plemenski voa
izumio religiju kako bi svom plemenu omoguio kvalitetniji timski rad u
odnosu na protivnika plemena?)
Neki ljudi pretpostavljaju da nikada ne moemo doprijeti dalje od tih
jednostavnih spekulacija o procesima i ishodima iz daleke prolosti. Neki
ustvari ustraju u toj tvrdnji, a njihova nabusitost odaje kako se boje da su u
krivu. I jesu. Zahvaljujui napretku u nizu razliitih znanosti, danas
moemo precizirati ta pitanja i poeti na njih odgovarati. U ovom i idua
etiri poglavlja pokuat u ispriati najbolju trenutanu verziju prie koju
znanost moe ispriati o tome kako su religije postale onime to jesu.
Uope ne tvrdim kako je to ono to je znanost ve ustanovila o religiji.
Glavna svrha ove knjige jest ustrajati na tome da mi jo ne znamo, ali zato
moemo otkriti odgovore na ta vana pitanja ako se zajedniki potrudimo.
Moda e se neke znaajke prie koju priam s vremenom pokazati
pogrenima. Moda su mnoge meu njima pogrene. Svrha pokuaja da se
najprije u kratkim crtama prikae itava pria jest ta da se na stol stavi
neto to se moe ispitati i to vrijedi ispitati. Obino je lake popraviti
neto manjkavo nego izgraditi neto od temelja. Pokuaj da premostimo
praznine u naem znanju tjera nas da formuliramo pitanja koja do sada
nismo formulirali te stavlja pitanja u perspektivu koja omoguuje
postavljanje novih pitanja i odgovaranje na njih. A to ve samo po sebi
moe potkopati defetistiku tvrdnju kako su ti misteriji izvan dosega
ljudskog shvaanja. Mnogi ljudi moda ele da se na ta pitanja ne moe
odgovoriti. Pogledajmo to e se dogoditi suprotstavimo li se njihovu
defenzivnom pesimizmu i pokuamo to uiniti.

2. Sirovine religije
Stoga moemo zakljuiti kako u svim narodima koji su prigrlili politeizam,
prve ideje o religiji nisu nastale iz promiljanja o silama prirode, nego iz
brige oko ivotnih dogaanja i iz neprestanih nadanja i strahova koji
pokreu ljudski um.
- David Hume, The Natural History of Religion

Moji su vodii pionirski znanstvenici koji su se poeli baviti tim pitanjima

s kombinacijom mate i discipline. Evolucijski biolog ili psiholog koji
poznaje donekle dobro samo jednu religiju i raspolae povrnim
(dez)informacijama o drugim religijama (poput veine nas) gotovo e
sigurno previe generalizirati na temelju te specifine bliskosti kada se radi
o formuliranju pitanja. Povjesniar drutva ili antropolog koji mnogo zna o
vjerovanjima i praksama ljudi irom svijeta, ali je naivan u pogledu
evolucije, jednako e teko formulirati ta pitanja na dobar nain. Na sreu,
nekolicina dobro upuenih istraivaa u novije vrijeme je poela
pribliavati ta udaljena gledita, a rezultati su frapantni. Njihove knjige i
lanke vrijedi proitati u cijelosti, u to u vas, nadam se, uvjeriti navodei
nekoliko najzanimljivijih dijelova.
Knjiga Jareda Diamonda Sva naa oruja - zarazne bolesti, elik i
puke (Guns, Germs, and Steel 1997) doista otvara oi istraujui veoma
specifine uinke koje su zemljopisni poloaj i biologija imali na razvoj
poljodjelstva u razliitim dijelovima svijeta u razliitim razdobljima. Kada
su prvi poljodjelci pripitomili ivotinje, prirodno je da su poeli ivjeti u
njihovoj neposrednoj blizini, a to je povealo vjerojatnost da paraziti tih
ivotinja prijeu na drugu vrstu. Najtee zarazne bolesti poznate ljudima,
poput boginja i gripe, potjeu redom od pripitomljenih ivotinja i nai su
preci poljoprivrednici proivjeti strano desetkovanje, u kojem su
nebrojeni milijuni podlegli ranim inaicama tih bolesti, ostavljajui da se
razmnoavaju samo oni koji su bili dovoljno sretni da imaju neki prirodni
imunitet. Mnogi narataji tog evolucijskog uskoga grla zajamili su da e
njihovi kasniji potomci biti relativno imuni, ili barem imati visok prag
tolerancije, na potomke tih patogenih podvrsta parazita. Kada su ti daleki
potomci, koji su ivjeli uglavnom u Europi, razvili tehnologiju potrebnu da
prijeu oceane, sa sobom su ponijeli svoje klice, i upravo su te klice, vie
nego puke i elik, izbrisale velike dijelove starosjedilakog stanovnitva
na koje su naile. Uloga poljodjelstva u izazivanju zaraznih bolesti, kao i
relativni imunitet na njih koji se razvio meu narodima koji su preivjeli
pustoenja ranih dana poljodjelstva, danas se moe izuavati s odreenom
preciznou, budui da moemo ekstrapolirati unatrag na osnovi genoma
postojeih vrsta biljaka, ivotinja i klica. Zemljopisne okolnosti dale su
europskim nacijama poetnu prednost, koja prilino dobro objanjava zato
su oni u kasnijim stoljeima bili kolonizatori, a ne kolonizirani.
Diamondova knjiga dobila je Pulitzerovu nagradu i zaslueno je

najpoznatija, ali ona nije jedina. Postoji novi narataj interdisciplinarnih

istraivaa koji rade na tome da spoje biologiju s dokazima prikupljenim
tijekom mnogih stoljea rada povjesniara, antropologa i arheologa.
Antropolozi Pascal Boyer i Scott Atran proveli su opsean terenski rad u
Africi i Aziji, ali su takoer obrazovani u evolucijskoj teoriji i kognitivnoj
psihologiji. Njihove novije knjige, Religion Explained: The Evolutionary
Origins of Religious Thought (Boyer, 2001), i In Gods We Trust (Atran,
2002), iznose uglavnom sloan prikaz glavnih koraka u movaru koje su
poduzeli zajedno s drugim znanstvenicima. Tu je i David Sloan Wilson,
evolucijski biolog koji se posljednjih godina posvetio analizama koje
sustavno koriste Human Relations Area File, bazu podataka svih svjetskih
kultura koju su sastavili antropolozi. Njegova nedavno objavljena knjiga
Darwins Cathedral: Evolution, Religion and the Nature of Society (2002)
do danas je najbolji dokaz hipoteze kako je religija drutveni pojava koji je
dizajniran (od evolucije) kako bi poboljao suradnju unutar (a ne izmeu!)
skupina ljudi. Prema Wilsonu, religija se pojavila uslijed procesa grupnog
odabira, kontroverzne kvake u evolucijskoj teoriji koju mnogi evolucijski
teoretiari odbacuju kao neto to je u najboljem sluaju marginalan
proces, za ije je uvjete za uspjeh malo vjerojatno da e nastati i potrajati
dugo. Postoje duboki razlozi za sumnjiavost u pogledu grupnog odabira,
osobito kod nae vrste, ali upravo zato to je Wilsonova teza - religija kao
poticatelj suradnje - izrazito privlana mnogim ljudima, moramo se
napregnuti kako bismo izbjegli projekciju vlastitih elja. Njegovi kritiari
uglavnom se slau da on (jo) nije uspio dokazati svoju radikalnu tezu o
grupnom odabiru, ali ak i openito pobijana znanstvena teorija moe
itekako pridonijeti trajnom nagomilavanju znanstvenih shvaanja ako su
dokazi koji se navode za i protiv nje savjesno prikupljeni. (Vie o tome u
dodatku B.) Ovdje u navesti glavne toke slaganja i naznaiti
kontinuirane toke prijepora, stavljajui veinu kontroverznih potankosti u
biljeke i dodatke, gdje se oni koji su im skloni mogu (poeti) uputati u
vlastito dublje razmatranje.
I Boyer i Atran predstavljaju rad malene, ali rastue zajednice
istraivaa na relativno pristupaan nain.28 Njihova je sredinja teza ta da,
elimo li objasniti utjecaj koji razliite vjerske ideje i prakse imaju na
ljude, moramo razumjeti evoluciju ljudskog uma. Stoljeima je veina
filozofa i teologa tvrdila kako je ljudski um (ili dua) nematerijalna,
bestjelesna stvar, ono to je Ren Descartes nazvao misleom stvari (res
cogitans). U odreenom smislu takav je um bio beskonaan, besmrtan i

potpuno neobjanjiv materijalnim sredstvima. Sada, meutim, znamo da

um nije, kako je Descartes to zbrkano pretpostavio, u komunikaciji s
mozgom na neki udesan nain; on jest mozak ili, tonije reeno, sustav ili
organizacija unutar mozga, koja se razvila na vrlo slian nain kao i na
imunoloki, dini ili probavni sustav. Poput mnogih drugih prirodnih uda,
ljudski je um na neki nain vrea trikova, sklepana tijekom eona
neproraunatim procesom evolucije prirodnim odabirom. Pod pritiskom
zahtjeva opasnoga svijeta, bio je snano sklon primjeivati one stvari koje
su bile najvanije za reproduktivni uspjeh naih predaka.29
Neke znaajke naih umova darovi su koje dijelimo s daleko
jednostavnijim stvorenjima, dok su druge specifine za na rod, a time i
mnogo novijeg datuma. Te znaajke ponekad odu predaleko, ponekad
imaju zanimljive nusproizvode, a ponekad su zrele za to da ih iskoriste
drugi replikatori. Od svih hirovitih uinaka koje je proizvela cijela ta vrea
trikova - na komplet spravica, kako ih naziva Boyer - nekolicina ih
sluajno djeluje tako da se meusobno pojaavaju, stvarajui obrasce koji
su zamjetni u svim kulturama, iako sa zanimljivim varijacijama. Neki od
tih obrazaca prilino su nalik religijama, pseudo-religijama ili protoreligijama. Nusproizvodi tih razliitih spravica ono su to Boyer naziva
pojmovima:
Neki koncepti spajaju se sa sustavima zakljuivanja u mozgu na
nain koji olakava prisjeanje i komunikaciju. Drugi koncepti
pokreu nae osjeajne programe na osobite naine. Trei
koncepti u vezi su s naim drutvenim umom. etvrti su pak
predstavljeni na takav nain da ubrzo postaju uvjerljivim i
izravnim ponaanjem. Oni koji ine sve to, to su religijski
koncepti kakve ustvari primjeujemo u ljudskim drutvima, [str.
50]
Boyer navodi desetak zasebnih kognitivnih sustava koji upisuju
efekte u taj recept za religiju - detektor izvritelja, upravitelj sjeanja,
detektor varalica, generator moralne intuicije, sklonost priama i
pripovijedanju, razni sustavi uzbunjivanja te ono to sam ja nazvao
intencionalnim stajalitem. Svaki um s tim konkretnim kompletom orua
za razmiljanje i sklonostima nuno e kad-tad prigrliti neto nalik na
religiju, tvrdi on. Atran i drugi nude uglavnom podudarne prikaze i njihove
potankosti doista vrijedi istraiti, no ja u samo ukratko predoiti cijelu
sliku kako bismo mogli sagledati glavni oblik teorije, ne ocjenjujui (jo)
njezinu istinitost. Bit e potrebna desetljea istraivanja kako bi se

uvrstila bilo koja od tih teorija, ali ve sad moemo stei dojam o tome
kakve sve postoje mogunosti, a time i na koja bismo pitanja trebali
pokuati odgovoriti.

3. Kako priroda rjeava problem drugih umova

Mi pronalazimo ljudska lica na Mjesecu, vojske u oblacima; a po
prirodnom nagnuu, ne ispravi li nas iskustvo ili promiljanje, pripisat
emo zlobu ili blagonaklonost svakoj stvari koja nam teti ili nam godi.
- David Hume, The Natural History of Religion
I saw you take his kiss! "Tis true
Oh Modesty! Twas strictly kept:
He thought me asleep; at least I knew
He thought I thought he thought I slept
- Coventry Patmore, The Kiss
Prvo to moramo shvatiti o ljudskome umu kao prikladnom utoitu za
religiju jest nain na koji na um shvaa druge umove! Sve to se kree
treba neto poput uma kako bi ga dralo podalje od opasnosti i pomoglo
mu pronai dobre stvari; ak i priprosti priljepak, koja obino ostaje na
jednome mjestu, posjeduje jednu od kljunih znaajki uma - povlaenje
svoga stopala za hranjenje u koljku kada otkrije neto uzbunjujue,
kako bi izbjegao povredu. A uznemiriti je moe bilo kakva vibracija ili
udarac, iako je veina njih vjerojatno bezopasna, ali bolje sprijeiti nego
lijeiti moto je koljke (odnosno nevezano utemeljenje koljkina sustava
uzbunjivanja). Pokretnije ivotinje razvile su osjetljivije metode; osobito je
uobiajeno da imaju sposobnost razluivanja otkrivenih pokreta na obine
(utanje lia, lelujanje morske trave) i one koji bi mogli biti opasni po
ivot: ive kretnje (ili bioloke kretnje) nekog drugog djelatnika, druge
ivotinje s umom, koja bi mogla biti grabeljivac, plijen, partner ili
suparnik iz iste vrste. To ima ekonomskog smisla, naravno. Trgnete li se na
svaku kretnju koju otkrijete, nikad neete pronai veeru, ali ako se ne
trgnete na opasne kretnje, ubrzo ete vi postati neijom veerom. To je jo
jedan Dobar Trik, evolucijska inovacija - poput samoga vida ili leta - i ona
je toliko korisna za tako razliite naine ivota da se uvijek iznova razvija

u mnogim razliitim vrstama. Ponekad taj Dobri Trik moe biti i odvie
dobar; tada imamo ono to je Justin Barrett (2000) nazvao napravom za
otkrivanje hiperaktivnih djelatnika ili HADD (hyperactive agent detection
device). To pretjerivanje nije ogranieno na ljudska bia. Kada va pas
skoi u zrak i zarei jer je snijeg tresnuo s nadstrenice i probudio ga iz
drijemea, on pokazuje pogrenu pozitivnu usmjeravajuu reakciju
potaknutu njegovim HADD-om.
Novija istraivanja o ivotinjskoj inteligenciji (Whiten i Byrne, 1988,
1997.; Hauser, 2000, Sterelny, 2003.; vidi takoer Dennett, 1996) pokazala
su kako neki sisavci i ptice, a moda i neka druga stvorenja, prenose ta
razluivanja subjekata na tankoutniji teritorij. Ima dokaza za to kako oni
ne samo da razlikuju ive pokretae od ostalih, nego povlae crtu i izmeu
moguih vrsta kretnji koje mogu oekivati od ivih pokretaa: hoe li me
napasti ili e pobjei, hoe li krenuti nalijevo ili nadesno, hoe li
uzmaknuti ako mu zaprijetim, vidi li me ve, eli li me pojesti ili bi radije
napao mog susjeda? Ti pametniji ivotinjski umovi otkrili su dodatni
Dobar trik zauzimanja intencionalnog stajalita (Dennett, 1971, 1983,
1987): oni promatraju druge stvari u svijetu kao

subjekte s

ogranienim vjerovanjima o svijetu,

specifinim eljama i

dovoljno zdravog razuma da uine razboritu stvar s obzirom

na ta vjerovanja i elje.
im su ivotinje poele zauzimati intencionalno stajalite, uslijedila
je neka vrsta utrke u naoruanju, s varkama i protuvarkama, obmanjujuim
potezima i inteligentnim otkrivanjem obmanjujuega pokreta, vodei
ivotinjske umove do vee istananosti i moi. Ako ste ikada pokuali
uloviti ili uhvatiti u zamku divlju ivotinju, znat ete poneto o lukavosti
koja se tu razvila. (Nasuprot tome, branje koljaka je djeja igra. koljke
nisu razvile intencionalno stajalite, iako posjeduju neke jednostavne i
veoma osjetljive HADD-otponce.)
Korisnost intencionalnog stajalita u opisivanju i predvianju
ivotinjskog ponaanja neporeciva je, no to ne znai da same ivotinje
imaju pojma o tome to ine. Kada ptica koja gnijezdo svija nisko vodi
grabeljivca dalje od svojih ptia izvodei paradu ometanja, ona uvjerljivo
hini slomljeno krilo, stvarajui tako kod promatrajueg grabeljivca

primamljivu iluziju o tome kako e lako uloviti veeru, ali ona ne mora
razumjeti tu pametnu varku. Ona mora razumjeti koji su uvjeti mogueg
uspjeha, kako bi to bolje mogla prilagoditi ponaanje odgovarajui na
varijacije na koje nailazi, ali ne mora biti svjesna dubljeg utemeljenja
svojih postupaka nita vie nego to to mora biti mlada kukavica dok gura
suparnika jaja iz gnijezda kako bi od svojih hranitelja dobila maksimalnu
koliinu hrane.
Istraivai imaju nekoliko drugih naziva za intencionalno stajalite.
Neki je nazivaju teorijom uma (Premack i Woodruff, 1978.; Leslie,
1987.; Gopnik i Meltzoff, 1997), ali ta je formulacija problematina pa u
se drati svoje mnogo neutralnije terminologije.30 Kada god ivotinja
prema neemu postupa kao prema djelatniku koji ima vlastita uvjerenja i
elje (znanje i ciljeve), kaem da usvaja intencionalno stajalite ili da tu
drugu stvar smatra intencijskim sustavom.
Za ivotinju u neprijateljskom svijetu intencionalno stajalite korisno
je gledite (Sterelny, 2003), budui da ondje postoje stvari koje je moda
ele i imaju uvjerenja o tome gdje se nalazi i kamo je krenula. Meu
vrstama koje su razvile intencionalno stajalite postoje znaajne razlike u
savrenosti. Suoene s prijetnjom suparnika, mnoge ivotinje mogu
donositi informacijski osjetljive odluke o tome hoe li se povui ili
smatrati da onaj drugi blefira, ali ne postoje ba dokazi o tome da su imalo
svjesne onoga to ine ili zato to ine. Postoje neki (kontroverzni) dokazi
da impanza moe vjerovati kako drugi djelatnik - impanza ili ljudsko
bie, recimo -zna da je hrana u kutiji, a ne u koari. To je intencionalnost
drugoga reda (Dennett, 1983), koja podrazumijeva vjerovanja o
vjerovanjima (ili vjerovanja o eljama ili elje o vjerovanjima itd), ali (jo)
nema dokaza o tome da bilo koja neljudska ivotinja moe eljeti da vi
vjerujete kako ona misli da se skrivate iza drveta na lijevoj strani, a ne na
desnoj (intencionalnost treega reda). Ali ak i predkolska djeca uivaju
igrati igre u kojima jedno dijete eli da se drugo pretvara kako ne zna ono
to prvo dijete eli da drugo vjeruje (intencionalnost petoga reda): Ti budi
erif i pitaj me kamo su otili razbojnici!
Kakva god situacija bila s neljudskim ivotinjama - a radi se o temi
istraivanja o kojem se energino i gorljivo raspravlja31 - uope nema
sumnje da se normalna ljudska bia ne mora nauiti da poimaju svijet kao
neto to sadrava mnoge djelatnike koji, poput njih, imaju vjerovanja i
elje, kao i vjerovanja i elje o vjerovanjima i eljama drugih, vjerovanja i
elje o vjerovanjima i eljama koje drugi imaju o njima, i tako dalje. Ta

virtuozna uporaba intencionalnog stajalita nama je prirodna i za

posljedicu ima proimanje ljudskog okolia pukom psihologijom
(Dennett, 1981). Mi svijet ne doivljavamo samo kao pun ljudskih tijela u
pokretu, nego kao pun onih koji pamte i onih koji zaboravljaju, onih koji
misle i onih koji se nadaju, lopova i lakovjernika, onih koji ne odravaju
obeanja i onih koji prijete, saveznika i neprijatelja. Doista, ona ljudska
bia kojima je teko opaati svijet iz te perspektive - oni koji boluju od
autizma najbolje su prouena kategorija - daleko su nesposobniji od onih
koji su roeni slijepi ili gluhi (Baron-Cohen, 1995.; Dunbar, 2004).
Na uroeni poriv da usvojimo intencionalno stajalite toliko je
snaan da nam je doista teko iskljuiti je kada vie nije prikladno. Kada
netko koga volimo ili naprosto dobro poznajemo umre, odjednom smo
suoeni s velikim zadatkom kognitivnog auriranja: moramo ispraviti sve
svoje navike razmiljanja kako bi pristajale u svijet u kojemu nedostaje
jedan poznati intencijski sustav. Pitam se bi li joj se svidjelo..., Zna li da
sam..., Ah, pogledaj, ovo je oduvijek eljela... Znaajan dio bola i
pomutnje koje osjeamo kada se suoavamo sa smru prouzroen je
estim, ak opsesivnim podsjetnicima kojima nas bombardiraju nae
navike vezane uz intencionalno stajalite poput dosadnih internetskih popup oglasa, ali mnogo, mnogo gore. Jer mi ne moemo naprosto obrisati
datoteku u naim bankama sjeanja, a osim toga, to ne bismo niti eljeli
biti u stanju. Ono to dri mnoge navike na mjestu upravo je uitak koji
osjeamo preputajui im se.32 I tako prianjamo uz njih, privueni poput
nonog leptira na svijeu. uvamo relikvije i ostale podsjetnike na
preminule osobe, stvaramo slike o njima i priamo prie o njima kako
bismo produili te navike uma ak i kada ponu blijedjeti.
No postoji jedan problem: le je snaan izvor zaraze, a mi smo razvili
jak kompenzacijski uroeni mehanizam gaenja, koji nas dri na razdaljini.
enja nas privlai, a gaenje odbija, te se naemo u previranju kada se
suoimo s leom voljene osobe. Nije ni udo da ta kriza posvuda igra tako
sredinju ulogu u roenju religija. Kako istie Boyer (2001, str. 203), neto
valja uiniti s leom, a to mora biti neto to e zadovoljiti ili utiati
konkurentske uroene porive despotske snage. Ono to se ini da se razvilo
posvuda, kao Dobar Trik za rjeavanje oajne situacije, sloeni je obred
koji uklanja opasno tijelo iz svakodnevnog okolia, bilo pokopom bilo
spaljivanjem, u kombinaciji s tumaenjem ustrajne navale navika vezanih
uz intencionalno stajalite koje dijele svi koji su poznavali preminuloga,
kao nevidljive prisutnosti djelatnika u obliku duha, neke vrste virtualne

osobe koju su stvorili izmueni umni sklopovi preivjelih, a koja je

ivahna i krepka gotovo poput ive osobe.
Kakvu ulogu, ako ikakvu, u ovome igra jezik? Jesmo li mi jedina
vrsta sisavaca koja pokapa svoje mrtve zato to smo jedina vrsta koja moe
razgovarati o tome to nam je zajedniko kada se suoimo sa svjeim
leom? Pokazuju li pogrebni obiaji neandertalaca da su zacijelo imali
potpuno artikuliran jezik? To su neka od pitanja na koja bismo trebali
pokuati odgovoriti. Svjetski jezici dobro su opremljeni glagolima za
temeljne vrste manipulacije vjerovanjima i eljama: mi se pretvaramo i
laemo, ali takoer blefiramo, sumnjamo, laskamo, hvaliemo se, mamimo,
odvraamo, zapovijedamo, zabranjujemo i ignoriramo zabrane, na primjer.
Je li naa virtuoznost prirodnih psihologa bila preduvjet za nau jezinu
sposobnost ili se radi o obrnutom sluaju: je li naa uporaba jezika
omoguila nae psiholoke talente? To je jo jedno kontroverzno podruje
trenutanog istraivanja, a istina je vjerojatno, kao to esto jest, u tome da
je postojao koevolucijski proces, gdje se jedan talent hranio drugim.
Vjerojatno ve sam in verbalne komunikacije trai nekakvo poznavanje
intencionalnosti treega reda: ja moram eljeti da ti shvati da te
pokuavam informirati, navesti te da povjeruje u ono to govorim (Grice,
1957, 1969.; Dennett, 1978.; ali vidi takoer: Sperber i Wilson, 1986).
Ipak, poput mlade kukavice, dijete moe u to krenuti bez ikakvog pojma o
tome to ini i ostvariti uspjenu komunikaciju, a da uope nema
refleksivne svijesti o strukturi koja je u osnovi svake intencijske
komunikacije; ustvari, ono ak ne mora niti uviati da uope komunicira.
Kad jednom ponete govoriti (s drugim ljudima), uronit ete u nove
rijei, od kojih ete neke manje ili vie razumjeti; neki od tih predmeta
percepcije, poput rijei pretvarati se, hvalisati se i mamiti, pomoi e
vaoj pozornosti da se usredotoiti na sluajeve pretvaranja, hvalisanja i
mamljenja, dajui vam obilje jeftinog iskustva u pukoj psihologiji. Iako
impanze i neki drugi sisavci takoer mogu biti prirodni psiholozi, kako
ih je nazvao Nicholas Humphrey (1978), oni nemaju jezika i stoga nikada
ne mogu usporediti biljeke niti raspravljati o sluajevima s ostalim
prirodnim psiholozima. Artikulacija intencionalnog stajalita u verbalnoj
komunikaciji ne samo da pojaava osjetljivost, mo razluivanja i
svestranost pojedinanih pukih psihologa, nego takoer poveava i
komplicira pojave puke psihologije kojima se oni posveuju. Lisica je
moda lukava, ali osoba koja vam je u stanju laskati tako da vas proglasi
lukavim poput lisice raspolae s daleko vie trikova od te lisice.

Jezik nam je dao mo da se podsjetimo na stvari koje trenutno nisu

dostupne naim osjetilima i da razmiljamo o temama koje bi inae bile
neuhvatljive, a to je u arite dovelo virtualni svijet mate, napuen
subjektima koji nam najvie znae, kako onim ivima, ali odsutnima, tako i
mrtvima, koji su otili, ali nisu zaboravljeni. Osloboeni korektivnog
pritiska novih stvarnih susreta u stvarnome svijetu, ti virtualni subjekti
mogli su se slobodno razvijati u naim umovima kako bi pojaali nae
enje ili nae strahove. Odsutnost ini srce privrenijim, ili - ako je
odsutna osoba bila poneto zastraujua u stvarnosti - prestraenijim. To
jo uvijek ne dovodi nae pretke do religije, ali ih dovodi do ustrajnog ak opsjednutog - uvjebavanja i razraivanja nekih njihovih misaonih
navika.
\\\
etvrto poglavlje: Projicirajui unatrag sve do ljudske prapovijesti
uz pomo biolokog razmiljanja, moemo pretpostaviti kako su puke
religije nastale bez nekog svjesnog ili namjernog nacrta, ba kao to su
nastali i jezici, u neovisnim procesima bioloke i kulturne evolucije. U
korijenu ljudskog vjerovanja u bogove je instinkt koji je lako pokrenuti:
sklonost da se svojstva djelatnika - vjerovanja, elje i druga stanja uma pripiu svemu sloenome to se kree.
\\\
Peto poglavlje: Lane uzbune potaknute naom pretjeranom
sklonou da traimo djelatnike gdje god ima aktivnosti stimulansi su oko
kojih raste biserje religije. Mnoe se samo najbolje, umu najbliskije
varijante, koje zadovoljavaju - ili prividno zadovoljavaju - duboke
psiholoke i tjelesne potrebe, i koje se zatim dalje usavravaju neprestanim
desetkovanjem u procesima odabira.

Peto poglavlje
Religija: rani dani

1. Previe djelatnika:
natjecanje za prostor ponavljanja
Mogla bih si ponavljati, polagano i umirujue, popis prekrasnih citata
dubokih umova - kad bih se mogla sjetiti ijedne od tih prokletih stvari.
- Dorothy Parker
Ono to zapone kao koristan luksuz koji vam daje prednost u svijetu
to se brzo kree nekako se uspijeva razviti u nunost. Danas se svi udimo
kako smo mogli ivjeti bez telefona, vozake dozvole, kreditnih kartica ili
raunala. Tako je neko bilo s jezikom, kao i s intencionalnim stajalitem.
Ono to je poelo kao Dobar trik ubrzo je postalo praktinom nunou
ljudskog ivota, budui da su nai preci postajali sve drutvenijima, sve
jezinijima. A kao to je ve reeno za jednostavniji sluaj HADD- a,
mogue je da neke dobre stvari bude previe. Trajni osjeaj prisutnosti
preminulih poznanika kao duhova nije jedino premaivanje intencionalnog
stajalita u ivotima naih predaka. Obiaj pretjeranog pripisivanja namjere
stvarima koje se kreu u okoliu zove se animizam, to je doslovce davanje
due (latinski: anima) onome to se kree. Ljudi koji s ljubavlju tepaju
svojim klimavim automobilima ili psuju raunala iskazuju fosilne tragove
animizma. Oni vjerojatno ne shvaaju vlastite govorne inove sasvim
ozbiljno, nego se naprosto preputaju neemu zbog ega se osjeaju bolje.
injenica da se zbog toga obino doista osjete bolje, i da se tome
preputaju ljudi u svakoj kulturi, pokazuje kako je duboko u ljudskoj
biologiji ukorijenjen poriv da se prema stvarima - osobito onima koje nas
frustriraju - odnosimo kao prema subjektima s vjerovanjima i eljama. Ali
iako su nai napadi animizma danas obino ironini i ublaeni, postojalo je
vrijeme kada su se elja rijeke da tee prema moru ili pak dobrohotna,
odnosno zlobna namjera kinih oblaka shvaale tako doslovno i ozbiljno da
su mogle postati stvarima od ivotne vanosti - na primjer, za one jadne
due koje su rtvovane kako bi umirile nezasitne elje boga kie.

Jednostavni oblici onoga to bismo mogli zvati praktinim

animizmom moda uope nisu pogreke, nego iznimno korisni naini da se
prate tendencije dizajniranih stvari, ivih ili napravljenih. Vrtlarica koja
pokuava otkriti to vie voli neko od njezina brojnog cvijea ili biljaka, ili
pak vara granu svibe unosei je u kuu, gdje je toplo, tako da ova misli da
je proljee i otvori svoje pupoljke, moda i ne pretjeruje pitajui se o emu
sanjare njezine petunije. ak se i nedizajnirane prirodne sustave ponekad
moe korisno opisati na intencijski ili animistiki nain: rijeka se ne eli
doslovce vratiti u ocean, ali voda trai vlastitu razinu, kako kau, a munja
trai najbolju putanju kojom e se uzemljiti. Ne iznenauje da je pokuaj
objanjavanja obrazaca koji se razabiru u svijetu esto pribjegavao
animizmu kao dobrom - ustvari predvidljivom - nainu da se priblii neka
nezamislivo sloena pojava u pozadini.
Ali ponekad ostanemo kratkih rukava sa svojom taktikom da na
stvari gledamo s intencionalnog stajalita. Koliko god bi nai preci voljeli
predviati vrijeme kako bi shvatili to ono eli i kakva vjerovanja gaji o
njima, to naprosto nije funkcioniralo. Ipak, nedvojbeno se esto inilo da
funkcionira. Svako malo bi plesovi kie urodili kiom. Kakav je bio
uinak? Prije mnogo godina je bihevioristiki psiholog B. F. Skinner
(1948) pokazao dojmljiv efekt praznovjerja u golubova koje se stavilo na
nasumini raspored nagraivanja. Svako malo, bez obzira na to to je
golub radio u tom trenutku, zauo bi klik i dobio kuglicu hrane kao
nagradu. Ubrzo su golubovi koji su stavljeni na taj nasumini raspored
plesali razraene plesove, kimajui, vrtei se i izvijajui vratove. Teko
se oduprijeti zamiljanju monologa to se odvijao u mozgovima tih ptica:
Da vidimo: kad sam zadnji put dobio nagradu, samo sam se jednom
zavrtio i izvio vrat. Da pokuam opet... Ne, nema nagrade. Moda se nisam
dovoljno vrtio.... Nita. Moda bih trebao kimnuti jednom prije nego to se
zavrtim i izvijem vrat... TOOOO! U redu, hm, to li sam ono upravo
uinio?... Ne trebate, naravno, posjedovati jezik kako biste bili podloni
takvim primamljivim zabludama. Monolog dramatizira dinamiku koja
proizvodi taj uinak, a ona ne zahtijeva svjesno promiljanje, samo
nagraivanje. Ali u vrste koja si predoava i sebe i druge subjekte, uinak
se moe umnogostruiti. Ako se takav dojmljivo ekstravagantan
bihevioralni uinak moe proizvesti u golubova i natjerati ih da padnu u
zamku nasuminog nagraivanja, nije teko povjerovati da su se slini
uinci mogli usaditi u nae pretke sretnom sluajnou, jer njihova
ugraena ljubav prema intencionlanom stajalitu vjerojatno bi ih potaknula

da dodaju nevidljive subjekte ili druge homuncule kao potajne

manipulatore iza zbunjujuih pojave. Oblaci zasigurno ne izgledaju kao
djelatnici s vjerovanjima i eljama pa je nedvojbeno prirodno pretpostaviti
da su oni doista inertne i pasivne stvari kojima manipuliraju skriveni
subjekti koji izgledaju kao subjekti: bogovi kie, bogovi oblaka i njima
slini - kad bismo ih samo mogli vidjeti.
Ova neobino paradoksna ideja - neega nevidljivog to izgleda kao
ovjek (ima glavu, oi, ruke i noge, moda ak nosi poseban ljem) drugaija je od ostalih kombinacija koje u sebi nose proturjeje. Uzmite u
obzir ideju kutije koja nema unutarnjeg prostora u koji bi se stavile stvari,
ili pak tekuinu koja nije vlana. Jednostavno reeno, te ideje nisu
dovoljno zanimljive da bi nas dugo zbunjivale. Neke besmislice privlae
veu pozornost od drugih besmislica. Zato? Naprosto zato to naa
sjeanja nisu ravnoduna prema sadraju onoga to pohranjuju. Neke stvari
lake pamtimo od drugih, a druge su nam toliko zanimljive da ih gotovo ne
moemo zaboraviti, dok bismo tree,
poput nasuminog niza rijei dobrovoljci uitelj unato teren
vjeba (koje sam nasumino izvukao iz prvog novinskog lanka na koji
sam upravo bacio pogled), mogli zapamtiti vie od nekoliko sekundi samo
kada biste ih namjerno ponavljali u sebi desetke puta ili izmislili neku
zanimljivu priu koja bi na neki nain dala smisao rijeima upravo u tom
nizu.
Danas smo svi bolno svjesni toga da je naa pozornost ograniena
roba, oko koje se mnogi konkurenti natjeu kako bi dobili vie nego to im
pripada. Ta preoptereenost informacijama, ukljuujui reklame kojima nas
bombardiraju sa svih strana i mnotva drugih stvari koje nam odvraaju
pozornost, nije nita novo: samo to smo je sada postali svjesni, budui da
postoje tisue ljudi koji su se specijalizirali u dizajniranju novih naina za
privlaenje i zadravanje pozornosti. Uvijek smo - kao uostalom i sve ive
vrste - morali imati filtre i sklonosti ugraene u nae ivane sustave kako
bismo provjerili predstavu koja se odvijala pred naim oima i razabrali
ono to valja zadrati, a ti su filtri skloni odreenim vrstama izuzetaka i
anomalija. Pascal Boyer (2001) nazvao je te izuzetke protuintuitivnima, ali
on to misli u prilino uskom tehnikom smislu: protuintuitivne anomalije
osobito su vrijedne pozornosti i upeatljive ako kre samo jednu ili dvije
osnovne i unaprijed zadane pretpostavke o nekoj temeljnoj kategoriji kao
to su osoba, biljka ili orue. Kombinacije koje se uope ne mogu lako
klasificirati zato to su previe besmislene ne mogu zadrati pozicije u

natjecanju za pozornost, dok one koje su odvie bezukusne naprosto nisu

dovoljno zanimljive. Nevidljiva sjekira bez drka i zaobljene glave samo je
iritantna besmislica, sjekira od sira pomalo golica pozornost (postoje
konceptualni umjetnici koji dobro zarauju smiljajui takve tosove), ali
sjekira koja govori - o da, evo neega to e zadrati nau pozornost!
Spojite te dvije ideje - hiperaktivnu sklonost traenju djelatnika i
slabost prema odreenim vrstama upadljivih kombinacija - i imate neku
vrstu naprave za proizvodnju fikcije. Svaki put kada se dogodi neto
udno, ona pokree neku vrstu radoznale iznenaenosti i reakcije tipa Tko
je to?", koja poinje izbacivati svakojake teorije: Moda je Sam, moda je
vuk, moda grana koja pada, moda je... drvo koje hoda - hej, pa da,
moda je drvo koje hoda! Moemo pretpostaviti kako taj proces gotovo
nikada ne proizvede nita to bi imalo trajnu snagu - to su milijuni ili
milijarde malenih napora mate koji gotovo istodobno ishlape iz sjeanja sve dok se jednoga dana jedan od njih ne pojavi ba u pravi trenutak i s
pravom vrstom energije, kako bi ga se ponovilo ne jednom ili dvaput, nego
mnogo puta. Roena je loza ideja - loza govoreeg drveta. Svaki put kada
se um njezina zaetnika navede na preispitivanje te zanimljive ideje, ne
namjerno, nego tek tako, ona malice ojaa - u tom smislu da postane jo
malo vjerojatnije da se opet javi u zaetnikovu umu. I opet. Ona ima neto
snage za samorepliciranje, neto vie snage za samorepliciranje od drugih
zamisli s kojima se natjee za vrijeme u mozgu. Jo uvijek nije mem, neto
to bi izmicalo pojedinanom umu i prenosilo se ljudskom kulturom, ali je
dobar proto-mem: poneto opsesivan - odnosno, esto ponavljan, esto
uvjebavan - mali idejni konji za ljuljanje.
(Evolucija je puna procesa koji se gotovo nikada ne dogode. Svako
roenje u svakoj lozi mogui je specijacijski dogaaj, ali specijacija se
gotovo nikada ne dogodi, niti jednom u milijun roenja. Do mutacije u
DNK ne dolazi gotovo nikada - niti jednom u bilijun kopiranja - ali
evolucija ovisi o njoj. Uzmite niz rijetkih sluajnosti - stvari koje se gotovo
nikad ne dogode - i razvrstajte ih u sretne sluajeve, neutralne sluajeve i
kobne sluajeve; pojaajte uinke sretnih sluajeva - to se dogaa
automatski kada imate replikaciju i natjecanje - i dobili ste evoluciju)
Navodni memetiari esto zanemaruju injenicu da je dio ivotnog
ciklusa mema njegovo neprestano natjecanje s drugim idejama unutar
mozga domaina - ne samo drugim memima, nego i svakom drugom
idejom na koju bi netko mogao pomisliti. Ponavljanje, namjerno ili
nesvjesno, to je replikacija. Mi moemo pokuati od neega napraviti mem

- ili tek sjeanje - ponavljajui to namjerno (telefonski broj ili neko pravilo
koje valja slijediti) ili e pak nae uroene modane sklonosti, ako
naprosto pustimo da priroda uini svoje, automatski izmukati
ponavljanje stvari koje ih golicaju. To bi ustvari lako mogao biti izvor
epizodnog sjeanja, nae sposobnosti da se prisjetimo dogaaja iz svoga
ivota. to ste dorukovali na svoj posljednji roendan? Vjerojatno se ne
moete sjetiti. to ste nosili na svom vjenanju? Toga se vjerojatno moete
sjetiti, jer kroz to ste proli mnogo puta prije, za vrijeme i nakon vjenanja.
Za razliku od kompjuterske memorije, skladita koje prua jednake
mogunosti svima i spremno pohranjuje sve to se u nju ubaci, memorija
ljudskog mozga kompetitivna je i pristrana. Eoni evolucije dizajnirali su je
tako da neke vrste stvari pamti spremnije od drugih. Ona to dijelom ini
diferencijalnim ponavljanjem, drei se onoga to je vano i teei tome da
odbaci beznaajne stvari nakon to ih je jednom prola. Pritom obavlja
prilino dobar posao, usredotoujui se na znaajke koje su u skladu s
onime to je bilo vano u prolosti. Evo dobrog savjeta potencijalnom
memu: eli li mnogo ponavljanja (replikacija), pokuaj izgledati vano!
Ljudsko pamenje pristrano je u korist ivotno vanih kombinacija,
ali takvo je, po svoj prilici, i pamenje koje nalazimo u mozgovima svih
drugih ivotinja. Ipak, ivotinjsko pamenje vjerojatno je relativno
nepropusno za matu, i to iz jednostavnog razloga: budui da nemaju jezik,
ivotinjski mozgovi nisu imali naina da se preplave eksplozijom
kombinacija koje nisu pronali u prirodnom okoliu. Kako e tjeskobni
majmun smisliti protuintuitivnu kombinaciju drveta koje hoda ili nevidljive
banane - iako bi te ideje doista mogle plijeniti majmunski um kada bi mu
se ikako mogle predstaviti?
Znamo li da se neto poput tog procesa proizvodnje mate dogaa u
naoj (i samo naoj) vrsti ve tisuama godina? Ne, ali radi se o ozbiljnoj
mogunosti koju valja dalje istraiti. Iako se koristi samo graom koju je
evolucija uspostavila u druge svrhe, ova hipoteza mogla bi objasniti
izuzetno plodnu imaginaciju koja je na neki nain zacijelo odgovorna za
svjetsku menaeriju mitskih stvorenja i demona. Budui da udovita kao
takva nikada nisu postojala, moralo ih se izumiti, bilo namjerno ili
nenamjerno (kao to su izumljeni jezici). Ona su skupe kreacije i R&D koji
je za njih bio potreban moralo je proizvesti neto to se moglo isplatiti.
Zasad sam tu hipotezu ostavio poprilino neodreenom, ali njezini
sputaniji oblici ve su dostupni i njihova velika prednost je u tome to se
njihove posljedice mogu testirati. Moemo poeti pretraivanjem svjetske

mitologije u potrazi za obrascima koje bi neke inaice hipoteze predvidjele,

dok druge ne bi.
I ne moramo se ograniiti na ljudsku vrstu. Pokusi na liniji sa
Skinnerovim izazivanjem praznovjerja u golubova mogli bi poeti otkrivati
sklonosti i pogreke u majmunskim mehanizmima pamenja, kao to su
slavni pokusi s galebovima Nika Tinbergena (1948, 1959) pokazali njihove
percepcijske pristranosti. Odrasla enka galeba ima crvenu toku na
kljunu, koji njezini mladi instinktivno kljuckaju kako bi je potaknuli da
povrati i nahrani ih. Tinbergen je pokazao kako mladi jo revnije kljucaju
pretjerane kartonske modele crvene toke, to su takozvani nadnormalni
podraaji. Boyer primjeuje kako su ljudska bia vjekovima otkrivala i
iskoritavala vlastite nadnormalne podraaje:
Nema nijednog ljudskoga drutva bez nekakve glazbene tradicije.
Iako se te tradicije veoma razlikuju, neki se principi mogu
pronai svuda. Na primjer, glazbeni zvukovi uvijek su blii
istom zvuku nego buci... Da malo pretjeram, ono to dobivate u
glazbenim zvukovima su nad-samoglasnici (iste frekvencije za
razliku od mijeanih, koje odreuju obine samoglasnike) i istisuglasnici (kakve proizvode ritmina glazbala i attack veine
glazbala). Te osobine ine glazbu pojaanim oblikom zvunoga
doivljaja, od kojega korteks prima proiene i stoga pojaane
doze onoga to ga obino pokree... Ta pojava nije ogranien na
glazbu. Ljudi takoer posvuda pune svoje okolie rukotvorinama
koji pretjerano podraavaju njihov vizualni korteks, na primjer
koristei iste i zasiene boje umjesto dosadnih smeih i zelenih
iz njima poznatih okolia... Na isti nain na je vizualni sustav
osjetljiv na simetrije u predmetima. Osobito je obostrana
simetrija poprilino vana; kada dvije strane ivotinje ili ovjeka
izgledaju isto, to znai da su okrenuti prema vama, to je
relevantna znaajka interakcije meu ljudima, ali i izmeu plijena
i grabeljivaca. I opet, ne moete pronai skupinu ljudi u kojoj
ljudi ne proizvode vizualne naprave s takvim simetrinim
rjeenjima, od najjednostavnijeg minkanja ili tehnika friziranja
do uzoraka na tkaninama i unutranjeg ureenja, [str. 132-33]
Zato druge vrste nemaju umjetnost? Jo jednom, odgovor koji se
namee - to ne znai da je dokazan, nego samo da ga se moda moe
dokazati - jest da one, kako nemaju jezika, nemaju ni orua za stvaranje
zamjenskih podraajnih kombinacija pa stoga ni perspektive koja doputa

istraivanje kombinatorike vlastitih osjetila.33 Koristei pronicavo

promatranje i metodu pokuaja i pogreke, Tinbergen je lukavo iznaao
nadnormalni podraaj koji je naveo njegove ptice (i druge ivotinje) na
mnotvo bizarnih ponaanja. Nema sumnje da se ivotinje ponekad uhvate
u zamku kada nenamjerno otkriju nadnormalni podraaj u prirodi i puste
mu da uini svoje s njima, ali to bi drugo uinile? Uini to opet ako ti je
bilo dobro, iako proizvodnja razliitosti, o kojoj ovisi istinsko istraivanje
dizajna, njima vjerojatno ne bi bila mogua.
Da samemo dosadanju priu: dojmljive nimfe, vile, patuljci i
demoni kojima su krcate mitologije svih naroda matovit su izdanak
hiperaktivnog obiaja da u svemu to nas udi ili plai nalazimo subjekte.
To nesvjesno proizvodi golemo obilje ideja o subjektima, od kojih je
veina odvie glupa da bi zadrala nau pozornost i tren; samo nekolicina
dobro dizajniranih dospije do turnira ponavljanja, mutirajui i
poboljavajui se putem. One koje su razmijenjene i upamene
unaprijeeni su pobjednici milijardi natjecanja za vrijeme posveeno
ponavljanju u mozgovima naih predaka. To nije nova ideja, naravno, tek
pojanjenje i proirenje ideje koja je prisutna ve naratajima. Kako je sam
Darwin nagaao:
... vjerovanje u nevidljive ili duhovne sile... je ope vjerovanje u
gotovo svih manje civiliziranih rasa. I nije teko shvatiti kako je
ono nastalo. im su se djelomino razvile vane sposobnosti
mate, uenja i znatielje, zajedno s nekom snagom
razmiljanja, ovjek je prirodno poeo udjeti da shvati to se
dogaa oko njega i neodreeno umovati o svome postojanju.
[1886, str. 46]
Zasad nam dobro ide, ali ono to smo objasnili je praznovjerje, a ne
religija. Loviti patuljke u vrtu ili babaroge pod krevetom (jo) ne znai biti
religiozan.
to nedostaje? Kao prvo, vjerovanje! Jer iako Darwin govori o
vjerovanju u duhovne entitete, jo uvijek nismo pruili prikaz koji bi jasno
pokazao neto to je toliko snano. Nita jo nije reeno o tome da se mora
vjerovati u onog idejnog konjia za ljuljanje koji se reciklira kroz ovjekov
um; moda se radi o slutnji, uenju ili ak grumeniu paranoje u koji se
opsesivno ne vjeruje - ili tek oaravajuem komadiu zapleta neke prie.
Nitko nikad nije vjerovao u Pepeljugu ili Crvenkapicu, ali bajke o njima
prilino su se vjerno prenosile (s mutacijama) kroz mnoge narataje.

Mnoge bajke nadoknauju to to nisu istinite time to imaju pouku, to im

daje oitu vrijednost - za pripovjedae i za sluatelje - i nadoknauje
injenicu da se ne radi o informacijama o bijelome svijetu. Drugima oito
nedostaje pouka - jer emu Zlatokosa ustvari ui nau djecu: da ne
provaljuju u tue kue? - i one oito ustraju u turniru za prijenos iz manje
oiglednih razloga. Kao to je uobiajeno u evolucijskim okolnostima, tu
valja prijei postupnu prepreku prijelaznih stanja uma, od uasnute sumnje
(postoje li doista zle vjetice u umi?) i neutralne oaranosti (letei ilim zamisli samo!) preko izjedajue nesigurnosti (jednorozi? hm, ja ih nikada
nisam vidio) do snanog uvjerenja (Sotona je jednako stvaran kao onaj
konj). Oaranost je dovoljna za pokretanje ponavljanja i replikacije.
Gotovo svatko ima dobru snanu kopiju ideje o jednorozima, iako malo
ljudi u njih vjeruje; ali teko da itko ima ideju o puduima, koji su u oitoj
prednosti po tome to su stvarni (moete provjeriti). Religija je daleko vie
od oaranosti protuintuitivnim entitetima nalik na djelatnike.

2. Bogovi kao interesne strane

Why the gods above me Who must be in the know Think so little of me They
allow you to go...
- Cole Porter, Every Time We Say Goodbye
tovanje predaka zacijelo je privlana ideja onima koji e i sami ubrzo
postati precima.
- Steven Pinker, How the Mind Works
Dok druge vrste tek ogranieno koriste intecionalno stajalite - za
predvianje poteza grabeljivca i plijena, te neto nasilja i blefiranja - mi
ljudska bia opsjednuti smo svojim osobnim vezama s drugima: brinemo
se za svoj ugled, neispunjena obeanja i obveze te preispitujemo svoje
privrenosti i odanosti. Za razliku od drugih vrsta, koje se neprestano
moraju brinuti zbog vrebajuih grabeljivaca koji na njih vrebaju i sve
manjih izvora hrane, mi ljudska bia uvelike smo zamijenili teret tih briga
drugima. Cijena koju je naa vrsta platila za sigurnost ivota u velikim
skupinama komunikatora u interakciji koji imaju razliite interese, jest
potreba praenja tih sloenih interesa i promjenjivih odnosa. Kome mogu
vjerovati? Tko vjeruje meni? Tko su mi suparnici, a tko prijatelji? Kome

dugujem, a ije bih dugove trebao oprostiti ili utjerati? Ljudski svijet kipi
od tih stratekih informacija, da upotrijebim Boyerov termin, a ono to je s
tim u vezi najvanije (kao i u kartakoj igri) jest ovo: U drutvenoj
interakciji pretpostavljamo da pristup drugih ljudi stratekim
informacijama nije ni savren ni automatski (Boyer, 2001, str. 155). Zna li
ona da ja znam da ona eli napustiti svoga supruga? Zna li itko da sam
ukrao tu svinju? Svi zapleti svih velikih saga, tragedija i romana, ali i
komedija situacije i stripova, ovise o napetostima i sloenostima do kojih
dolazi zato to sva djelatna bia svijeta ne dijele iste strateke informacije.
Kako se ljudi nose sa svom tom sloenou? 34 Ponekad, kada netko
ui novu kartaku igru, uitelj savjetuje da svi poloe sve karte na stol
okrenute licem prema gore, tako da svatko moe vidjeti to drugi imaju. To
je izvrstan nain da se naui taktika igre. On prua privremeni potporanj
mati - vi ustvari vidite ono to bi svaka osoba obino skrivala, tako da
moete zasnivati svoje promiljanje na injenicama. Ne trebate ih pratiti u
glavi, budui da moete samo pogledati na stol kada god vam zatreba
podsjetnik. To vam pomae da izgradite vjetinu vizualiziranja toga gdje bi
karte morale biti kada su skrivene.
Ali ono to pomae za kartakim stolom ne moe se provesti u
stvarnom ivotu. Ne moemo navesti ljude da odaju sve svoje tajne kako
bismo trenirali ivot, ali moemo prakticirati offline, pripovijedajui i
sluajui prie koje kazuje neki subjekt koji vidi sve karte fiktivnih ili
povijesnih likova.
Kako bi bilo da doista postoje djelatnici koji imaju pristup svim
stratekim informacijama? Kakva ideja! Lako je vidjeti kako bi takvo bie
- Boyerovim rijeima reeno: djelatnik s potpunim pristupom - bilo
fikcija koja bi itekako privlaila pozornost, ali kakve bi koristi osim toga
bilo od nje? Zato bi ono bilo ita vanije ljudima od drugih njihovih
matarija? Pa moglo bi pomoi ljudima da pojednostave razmiljanje koje
treba provesti kako bi se procijenilo to sljedee uiniti. Prouavanje
svjetskih religija pokazuje da su djelatnici s potpunim pristupom gotovo
uvijek preci - umrli, ali nipoto zaboravljeni. Kako se sjeanje na Oca
dotjeruje i razrauje u brojnim prepriavanjima djeci, unucima i njihovim
unucima, njegov duh moe poprimiti mnoga egzotina svojstva, ali u srcu
njegove slike nalazi se njegova virtuoznost u odjelu za strateke
informacije. Sjeate li se kako vam se esto inilo da vaa majka i otac
tono znaju o emu razmiljate i koju nepodoptinu pokuavate sakriti?
Preci su takvi, samo u jo veoj mjeri: od njih se ne moete sakriti, to ne

mogu ak ni vae tajne misli, kao ni bilo tko drugi. Sada moete
preformulirati svoju zbunjenost oko toga to ete sljedee uiniti: to bi
moji preci eljeli da uinim u trenutnoj situaciji? Moda neete moi rei
to bi ti ivopisno zamiljeni djelatnici eljeli da uinite, ali to god to bilo,
to je ono to trebate uiniti.
Ali zato mi, ljudska bia, tako dosljedno usredotoujemo svoje
matarije na vlastite pretke? Nietzsche, Freud i mnogi drugi teoretiari
kulture artikulirali su sloene pretpostavke o subliminalnim motivacijama i
sjeanjima koja su nastala iz mitskih borbi duboko u naoj ljudskoj
prolosti, i iz te spekulacijske ile mogle bi se proistiti znatne koliine
zlata ako je ponovno istraimo imajui u vidu provjerljive hipoteze
evolucijske psihologije, ali u meuvremenu moemo s veom pouzdanou
identificirati temeljnu dispoziciju uma koja tu sklonost uspostavlja, jer ona
je znatno starija od nae vrste. Sisavci i ptice, za razliku od veine drugih
ivotinja, esto posveuju znatnu roditeljsku pozornost svojim mladima, ali
u tome postoji velika raznolikost: potrkuci su vrste u kojih se mladi
odmah osove na noge, kako kae izreka, dok su uavci vrste iji mladunci
trebaju produenu roditeljsku brigu i poduku. To razdoblje uenja prua
mnotvo mogunosti za prijenos informacija s roditelja na potomka,
prijenos koji potpuno zaobilazi gene.
Biologe se esto optuuje za genski centrizam - razmiljanje po
kojem se sve u biologiji objanjava djelovanjem gena. Neki biolozi doista
pretjeruju u svojoj zaslijepljenosti genima. Trebalo bi ih podsjetiti na to da
Majka Priroda nije genocentrik! Drugim rijeima, sam proces prirodnog
odabira ne trai da se sve vrijedne informacije kreu linijom klica (preko
gena). Naprotiv, ako se breme moe pouzdano preuzeti putem kontinuiteta
u izvanjskome svijetu, Majka Priroda nema nita protiv - jer to rastereuje
genom. Razmislite o raznim kontinuitetima na koje se oslanja prirodni
odabir: onima koje jame temeljni fizikalni zakoni (sila tee, recimo) i
onima koje jame dugoroni kontinuiteti okolia, za koje se sa sigurnou
moe oekivati da e trajati (slanost oceana, sastav atmosfere, boje stvari
koje mogu posluiti kao otponci itd). Rei da se prirodni odabir oslanja na
te pravilnosti znai samo ovo: on stvara mehanizme koji su namjeteni
tako da djeluju dobro u okoliima koji pokazuju te pravilnosti. Dizajn tih
mehanizama pretpostavlja te pravilnosti na isti nain na koji dizajn
terenskog vozila na Marsu pretpostavlja gravitaciju toga planeta, gustou i
raspon temperature njegove povrine i tako dalje. (On nije dizajniran da bi
funkcionirao u movarama Evergladesa, na primjer.) Zatim postoje

pravilnosti koje se mogu prenositi s narataja na narataj drutvenim

uenjem. One su poseban sluaj pouzdanih okolinih pravilnosti; a
poprimaju dodatni znaaj time to su i same podlone prirodnom odabiru,
izravno i neizravno. Dvije informacijske autoceste su se poboljale i
proirile kroz vjekove. Genski informacijski putovi i sami su bili podloni
neprestanom usavravanju kroz milijarde godina, uz optimizaciju dizajna
kromosoma te izumom i poboljanjem korekcijskih enzima i tome slino,
to je imalo za posljedicu postizanje izrazito vjerodostojnog i
irokopojasnog prijenosa genskih informacija. Optimiziran je i put poduke
na relaciji roditelj-dijete, i to rekurzivnim ili iterativnim procesom
usavravanja. Kako piu Avital i Jablonka (2000): Evolucija prijenosa
mehanizama prijenosa od sredinje je vanosti za evoluciju uenja i
ponaanja (str. 132).
Meu prilagodbama koje slue poboljanju irine i vjerodostojnosti
prijenosa s roditelja na potomka nalazi se vezivanje, pri emu novoroene
ima lako pokretljiv i moan instinktivni nagon da prie i ostane blizu prvoj
velikoj pokretnoj stvari koju ugleda, te da je slua. U sisavaca je poriv
pronalaenja i grabljenja bradavice upravljan genima, a ima i nuspojavu
koju oportunistiki iskoritavaju daljnje prilagodbe, naime da dri mlade
ondje gdje mogu promatrati Majku kada ih ne hrani. Ljudska dojenad nisu
izuzetak kada se radi o pravilima koja vrijede za sisavce. U meuvremenu,
u drugom smjeru, roditelji su genski dizajnirani tako da se brinu za djecu.
Dok mlade galeba neodoljivo privlai naranasta toka, ljudska bia ne
mogu odoljeti specifinim proporcijama lica bebe. Ono e i iz
najtvrdokornijih gunala izmamiti reakciju ma vidi ti nju! Kao to su
Konrad Lorenz (1950) i drugi ustvrdili, korelacija izmeu izgleda lica
dojeneta i brine reakcije odraslih nije sluajna. Ne radi se o tome da su
djeja lica nekako uroeno slatka (jer to bi to uope trebalo znaiti?),
nego o tome da je evolucija pronala facijalne proporcije koje e kao signal
pokretati roditeljske reakcije, a to se zatim usavravalo i pojaavalo eonima
u brojnim rodovima. Mi ne volimo bebe i tenad zato to su slatki. Stvar je
obrnuta: mi ih vidimo kao slatke zato to nas je evolucija oblikovala tako
da volimo stvari koje tako izgledaju. Ta korelacija je toliko jaka da su
mjere fosila novoroenih dinosaura koritene kako bi se poduprla radikalna
hipoteza da su neke vrste dinosaura bile uavci (Hopson, 1977.; Horner,
1984). Klasina analiza Stephena Jaya Goulda o postupnom pomlaivanju
crta lica Mickeyja Mousea elegantno prikazuje nain na koji se kulturna
evolucija moe odvijati paralelno s genskom evolucijom, usredotoujui se

na ono to ljudska bia instinktivno vie vole.

Ali ak monija od sklonosti odraslih da reagiraju roditeljski na
mladune djejega lica jest sklonost te mladunadi da posluno reagira na
roditeljske naloge - to svojstvo moe se zamijetiti u mladunaca medvjeda
kao i u ljudske djece. Nevezano utemeljenje ne treba daleko traiti: u
genskom je interesu roditelja (ali ne nuno i drugih pripadnika iste vrste!)
da informira - a ne dezinformira - svoje mlado pa je uinkovito (i relativno
sigurno) vjerovati svojim roditeljima. (Sterelny, 2003. iznosi osobito
otroumna zapaanja o balansiranju povjerenja i sumnje u evolucijskim
utrkama u naoruanju vezanim uz spoznaju) Nakon to je genska evolucija
uspostavila informacijsku autocestu izmeu roditelja i djeteta, ona je
spremna za uporabu - ili zloporabu - od strane djelatnika s vlastitim
interesima ili bilo kojih mema sa sluajnim znaajkama kojima koriste
sklonosti ugraene u tu autocestu.35
Roditelji - ili bilo tko drugi koga je teko od njih razlikovati - imaju
neto to je gotovo poput posebne vrue linije za prihvaanje: ne ba toliko
snano kao hipnotika sugestija, ali ponekad blisko tome. Prije mnogo
godina moja je petogodinja ki, pokuavajui oponaati izvedbu
gimnastiarke Nadije Comaneci na vodoravnoj ipki, prevrnula stolac za
glasovir i bolno smrskala dva vrka prstiju. Pitao sam se kako umiriti
prestraeno dijete kako bih je mogao sigurno odvesti do hitne pomoi?
Odjednom sam dobio inspiraciju: stavio sam vlastitu ruku uz njezinu
pulsirajuu ruicu i strogo joj naredio: Sluaj, Andrea! Nauit u te jednoj
tajni! Moe gurnuti bol u moju ruku svojim mislima. Hajde, guraj!
Guraj! Pokuala je - i uspjela! Izgurala je bol u tatinu ruku. Njezino
olakanje (i oaranost) bili su trenutni. Uinak je trajao samo nekoliko
minuta, ali uz par dodatnih improviziranih hipnotikih analgezija putem
uspio sam je dovesti do hitne pomoi, gdje su joj mogli pruiti pomo koju
je trebala. (Pokuajte s vlastitim djetetom bude li potrebno. Moda budete
iste sree.) Iskoristio sam njezin instinkt - iako mi je njegovo utemeljenje
palo na pamet tek godinama kasnije, kada sam razmiljao o njemu. (To
postavlja zanimljivo empirijsko pitanje: bi li moj pokuaj trenutne hipnoze
uspio jednako uinkovito s nekim drugim petogodinjakom, koji se nije
vezao uz mene kao osobu od autoriteta? I ako se vezivanje podrazumijeva,
koliko maleno mora biti dijete da bi se tako uinkovito vezalo za roditelja?
Naa je ki imala tri mjeseca kada smo je posvojili.)
Prirodni odabir gradi djeje mozgove sa sklonou da vjeruju svemu
to im kau njihovi roditelji i plemenski starjeine (Dawkins, 2004a, str.

12). Stoga ne iznenauje da u svim dijelovima svijeta pronalazimo

religijske voe koji se domognu dodatnog autoriteta tako to preuzmu
titulu Oca - ali sada smo otili predaleko s naom priom. Jo uvijek smo
u fazi u kojoj su, tvrdi Bayer, nai preci nesvjesno prikupljali matarije o
svojim precima kako bi si olakali neke od svojih dilema o tome to
sljedee uiniti. Vana znaajka Boyerove hipoteze jest ta da se te
zamiljene subjekte s potpunim pristupom obino ne smatra sveznajuima;
izgubite li no, neete odmah pretpostaviti da oni znaju gdje bi mogao biti,
osim ako vam ga je netko ukrao ili vam je ispao na nekom
inkriminirajuem mjestu za tajnog susreta - odnosno ako se radi o
stratekoj informaciji. A preci znaju sve strateke informacije zato to ih
one zanimaju. Ono to vi i vaa svojta inite vano im je iz istog razloga iz
kojega je vano vaim roditeljima, kao to je i vama vano to ine vaa
djeca i kako na njih gleda zajednica. Boyer sugerira kako je ideja
sveznalatva - boga koji zna apsolutno sve o svemu, ukljuujui lokaciju
vaih kljueva automobila, posljednji primarni broj manji od trilijuna i broj
zrnaca pijeska na onoj plai - kasnija varijacija, trunka rafiniranosti ili
intelektualnog doraivanja koju su teolozi usvojili u novije vrijeme. Neki
eksperimentalni dokazi potvruju tu hipotezu. Ljude se od djetinjstva
pouava kako Bog zna sve i stoga e u to zakleti, ali nee se u to pouzdati
kada spontano razmiljaju o Bogu. Osnovna ideja, ona koju ljudi zapravo
koriste kada ne brinu o teolokoj korektnosti (Barrett, 2000), jest ta da
preci ili bogovi znaju stvari koje su najvanije: potajne enje, planove,
brige i napade krivnje. Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju, kako
kae izreka.

3. Kako navesti bogove da razgovaraju s nama

Nita nije tee, a time ni dragocjenije, od sposobnosti odluivanja.
- Napoleon Bonaparte
Ali kakve koristi od tog znanja koje bogovi imaju ako ga mi ne
moemo od njih dobiti? Kako se komunicira s bogovima? Nai su preci
(dok su bili ivi!) nabasali na iznimno domiljato rjeenje: proricanje. Svi
mi znamo kako je teko donositi glavne ivotne odluke: da pregrizem jezik
ili da priznam prekraj, da se pomaknem ili da ostanem na trenutnom
poloaju, da odem u rat ili ne, da slijedim srce ili glavu? Jo uvijek nismo

iznali zadovoljavajui sustavni nain odluivanja o tim stvarima. to god

moe olakati teret iznalaenja naina da donesemo te teke odluke
zacijelo e biti privlana ideja. Uzmimo, na primjer, bacanje novia. Zato
to inimo? Kako bismo se rijeili bremena pronalaenja razloga zbog
kojeg smo izabrali A umjesto B. Mi volimo imati razloge za ono to
inimo, ali ponekad nam nita dovoljno uvjerljivo ne padne na pamet, a
svjesni smo kako emo uskoro morati odluiti, pa zato izmislimo nekakvu
napravicu, neku izvanjsku stvar koja e donijeti odluku umjesto nas. No
kada se ta odluka tie neega od goleme vanosti, kao to je treba li otii u
rat, oeniti se ili priznati, bilo to poput bacanja novia bilo bi odvie, pa
ak i neumjesno neozbiljno. U takvom bi sluaju izabrati bez ikakva dobra
razloga bilo odvie oiti znak nesposobnosti, a osim toga, ako je odluka
doista tako vana, morat ete se, nakon to novi padne, suoiti s novim
izborom: hoete li potivati svoj upravo poloeni zavjet da posluate
baeni novi ili ete ponovo razmisliti? Suoeni s takvim dilemama,
uoavamo potrebu za nekim postupkom koji e biti snaniji od bacanja
novia. Za neim ceremonijalnim i impresivnijim, poput proricanja, koje
ne samo da kae to vam je initi, nego vam daje i razlog (zamirite li kako
valja i upotrijebite li matu). Znanstvenici su otkrili komino aroliko
izobilje drevnih naina preputanja vanih odluka izvanjskim elementima
koje je nemogue kontrolirati. Umjesto bacanja novia, moete bacati
strelice (belomancija) ili tapie (rabdomancija), kosti ili karte (gatanje), a
umjesto da gledate u listove aja (taseografija), moete prouavati jetru
rtvovanih ivotinja (hepatoskopija) ili druge dijelove utrobe (haruspicija),
ili pak otopljeni vosak koji ste ulili u vodu (ceroskopija). Zatim su tu
moleozofija (proricanje iz madea), miomancija (proricanje iz ponaanja
glodavaca), nefomancija (proricanje iz oblaka) te, dakako, nai stari
miljenici: numerologija i astrologija, meu desecima drugih.36
Jedan od najuvjerljivijih argumenata Juliana Jaynesa u njegovoj
sjajnoj, ali hirovitoj i nepouzdanoj knjizi The Origins of Consciousness in
the Breakdown of the Bicameral Mind (1976) bio je kako je ta neobuzdana
eksplozija razliitih naina da se prenese odgovornost na neku izvanjsku
napravu za odluivanje bila znak sve veih potekoa koje su ljudska bia
imala sa samokontrolom, budui da su ljudske skupine postale vee i
sloenije (etvrto poglavlje: A Change of Mind in Mesopotamia, str.
223-254). A kako su u novije vrijeme konstatirali Palmer i Steadman,
najvaniji rezultat proricanja je taj da smanjuje odgovornost u donoenju
odluka te stoga smanjuje i ogorenost koja moe biti posljedica loih

odluka (2004, str. 145). Nevezano utemeljenje vie je nego oito: ako ete
prenijeti odgovornost, prenesite je na neto to ne moe i samo izbjei
odgovornost i to moete smatrati odgovornim pou li stvari po krivu. A
kao to je obiaj s prilagodbama, ne morate shvaati utemeljenje da biste
od njega imali koristi. Proricanje - koje Jaynes naziva egzofizikalnim
metodama miljenja ili donoenja odluka (str. 245) - moglo je postati
popularno naprosto zato to su oni koji su se njime bavili dovoljno voljeli
njegove rezultate da to ine stalno iznova, a zatim su ih ostali poeli
oponaati i to je postala stvar koju se radilo iako nitko nije doista znao
zato.
Jaynes je ustvrdio (str. 240) kako je sama ideja nasuminosti ili
sluajnosti prilino novog datuma: u starijim vremenima nije se moglo niti
pomisliti da bi neki dogaaj bio posve sluajan; za sve se pretpostavljalo
kako neto znai, samo kada bismo znali to. Namjerno odluivanje za
besmislen izbor samo da se uini ovakav ili onakav izbor, tako da se moe
nastaviti sa ivotom, vjerojatno je daleko kasnija rafiniranost, iako je to
utemeljenje koje objanjava zato je tako neto uope bilo korisno ljudima.
U odsustvu te rafiniranosti bilo je vano vjerovati kako netko negdje zna
to je ispravno i to vam govori. Poput Dumbova arobnog pera, neke take
za duu djeluju samo ako vjerujete da djeluju.37
Ali to to znai kada se kae da takva metoda djeluje? Samo to da
ona ustvari pomae ljudima da razmisle o svojim problematinim
stratekim situacijama i pravovremeno donesu odluke - ak i ako te odluke
nisu nita bolje zahvaljujui cijelom procesu. To nipoto nije beznaajno.
Ustvari, u odreenim okolnostima moglo bi biti izvanredno poticajno.
Pretpostavimo da ljudi suoeni s tekim odlukama obino imaju sve
informacije koje su im potrebne za donoenje dobro utemeljenih odluka,
ali naprosto ne uviaju da ih imaju ili ne vjeruju vlastitoj prosudbi onoliko
koliko bi trebali. Sve to im treba kako bi se izvukli iz kripca i ohrabrili se
na odlunu akciju jest... malo prijateljske podrke njihovih zamiljenih
predaka, koji lebde nevidljivi u blizini i govore to im je initi. (Takav bi
psiholoki oslonac, dakako, ugrozili skeptici koji krue uokolo frkui na
integritet proricanja i vjerojatno je ta spoznaja - iako moda nesvjesna i
neartikulirana - oduvijek motivirala neprijateljstvo prema skepticima.
Pssst. Ne prekidaj aroliju; ti ljudi trebaju takvu taku kako bi se sredili.)
Iako ljudi u pravilu nisu sposobni donositi dobre odluke na temelju
informacija koje imaju, moda im se ini kako im proricanje pomae
razmiljati o njihovim stratekim problemima i to ih moda motivira da se

dre te prakse. Iz razloga koje oni ne mogu pojmiti, proricanje prua

olakanje i pomae im da se osjeaju dobro - donekle poput duhana.
Obratite pozornost na to da se nita od toga ne prenosi genski. Mi ovdje
govorimo o kulturno prenosivoj praksi proricanja, a ne o nagonu. Ne
moramo sada rijeiti empirijsko pitanje o tome jesu li memi proricanja
mutualistiki memi, koji ustvari poboljavaju sposobnost svojih domaina,
ili parazitski memi, bez kojih bi im bilo bolje. S vremenom bi bilo dobro
da naemo odgovor na to pitanje koji bi bio utemeljen na dokazima, ali za
poetak me zanimaju upravo pitanja. Obratite pozornost i na injenicu da
to ostavlja irom otvorenom mogunost da je proricanje (u posebnim
okolnostima, koje jo valja otkriti i potvrditi) mutualistiki mem zato to je
istinit - zato to postoji Bog koji zna to je svakome u srcu te u posebnim
prilikama govori ljudima to im je initi. Naposljetku, razlog zbog kojega
se voda smatra osnovom ivota u svim ljudskim kulturama je taj to ona
jest osnova ivota. Zasad, meutim, samo elim rei kako se proricanje,
koje se javlja gotovo posvuda u ljudskoj kulturi (ukljuujui, naravno, i
korisnike astrologije i numerologe koji su jo uvijek prisutni u naoj visoko
tehnologiziranoj zapadnoj kulturi), moe shvatiti kao prirodnu pojavu, koja
isplauje samu sebe u biolokoj valuti replikacije, bez obzira na to je li ono
doista izvor pouzdanih informacija, stratekih i drugih, ili nije.

4. amani kao hipnotizeri

Svakome tko ide psihijatru trebalo bi pregledati glavu.
- Samuel Goldwyn
Proricanje je jedan rod rituala koji pronalazimo irom svijeta; drugi
sainjavaju rituali lijeenja koje provode lokalni amani (ili vraevi).
Kako je on nastao? U knjizi Sva naa oruja - zarazne bolesti, elik i puke
(1997) Jared Diamond je pokazao kako je, na prvu procjenu, u svakoj
kulturi na svakom kontinentu ljudsko istraivanje tijekom stoljea otkrilo
sve autohtone jestive biljke i ivotinje, ukljuujui mnoge koje iziskuju
sloenu pripremu kako bi bile neotrovne. tovie, ljudi su pripitomili svaku
autohtonu vrstu prikladnu za pripitomljavanje. Imali smo vremena, pameti
i radoznalosti da provedemo gotovo potpunu potragu za mogunostima to se danas moe dokazati visokotehnolokim metodama genske analize
pripitomljenih vrsta i njihovih najbliih divljih roaka. Logino je, onda,

da smo takoer trebali obaviti sjajan posao otkrivajui veinu, ako ne i sve
lokalno raspoloive ljekovite biljke, ak i one koje iziskuju sloeno
proiavanje i pripremu. Ti postupci istraivanja pokazali su se tako
monima i pouzdanima da su farmaceutske tvrtke posljednjih godina
poele ulagati u antropoloka izuavanja, energino stjeui - u odreenim
sluajevima i kraom - plodove tog primitivnog R&D uroenikog
stanovnitva, sve do posljednje praume i posljednjeg udaljenog otoka. To
revno prisvajanje prava intelektualnog vlasnitva i trgovakih tajni
ekonomski naivnih naroda, iako je za svaku osudu, predstavlja izvrstan
primjer rezoniranja evolucijske biologije po naelu cui bono? R&D je skup
i dugotrajan; stoga se svaka informacija koja je izdrala ispit vremena,
replicirajui se kroz vjekove, morala nekako isplatiti, tako da je vjerojatno
vrijedna plagiranja! (Cui bono? Moda se isplatila pomaui dugoj liniji
varalica da nasamare svoje klijente, tako da ne smijemo pretpostaviti da su
od plaanja imale koristi sve strane)
To to ljudi uzimaju biljke kako bi ublaili simptome ili ak izlijeili
bolesti nije udno niti iznenaujue, ali emu svi oni pratei (i esto
zastraujui) rituali? Antropolog James McClenon (2002) istraio je
obrasce u ritualima iscjelitelja po cijelome svijetu i otkrio kako ti obrasci
snano podupiru hipotezu da je ono to ljudi pronalaze, uvijek iznova,
placebo-efekt tonije reeno, mo hipnoze, esto potpomognuta gutanjem
ili udisanjem halucinogena ili drugih tvari koje utjeu na um (vidi takoer:
Schumaker, 1990). Ritualno iscjeljenje, tvrdi McClenon, iroko je
rasprostranjeno zato to doista djeluje - ne savreno, naravno, ali daleko
bolje nego to je zapadnjaki medicinski establiment obino bio spreman
priznati. Doista, tu postoji dodirna toka: muke zbog kojih ljudi odlaze - i
plaaju amanima da ih ublae upravo su one su koje su osobito prijemive
za lijeenje placebo-efektom: psiholoki stres i njegovi pratei simptomi,
kao i patnja vezana uz poroaj, to je moda najzanimljiviji sluaj.
Poroaj u Homo sapiensa osobito je stresan dogaaj, a vrijeme
njegova nastupanja se, naravno - za razliku od trauma vezanih uz nesretne
sluajeve i sukobe - moe predvidjeti s prilinom tonou, zbog ega
predstavlja savrenu prigodu za sloene obrede koji iziskuju znatno
vrijeme pripreme. Budui da je smrtnost dojenadi i majki po svoj prilici
bila jednako visoka u predtehnolokim danima kao to je danas u
netehnolokim kulturama, bilo je dovoljno mjesta za snaan pritisak
odabira, koji bi doveo do koevolucije bilo kojeg lijeenja (kulturno
prenosivog) i prijemivosti za lijeenje (genski prenosive) koje bi moglo

poboljati izglede. Kao to se tolerancija laktoze razvila u naroda koji su

imali kulturu uzgoja mlijenih goveda, podlonost hipnozi mogla se razviti
u naroda koji su imali kulturu iscjeliteljskih rituala.
Moja je hipoteza da amanski rituali predstavljaju hipnotiku
indukciju, da amanski nastupi nude sugestije, da su reakcije
korisnika jednake reakcijama koje proizvodi hipnoza i da su
reakcije na amansko lijeenje u korelaciji s podlonou
pacijenta hipnozi. [McClenon, 2002, str. 79]
Te je hipoteze izrazito lako ispitati, a kako tvrdi McClenon, one
uvjerljivo otkrivaju izvore nekih od znaajki (rituala i vjerovanja) koje je
mogue pronai gotovo posvuda u religijama. Zanimljivo je da postoje
velike razlike u podlonosti hipnozi, pri emu oko 15 posto ljudskog
stanovnitva pokazuje snanu podlonost, a oigledno postoji i genska
komponenta, koja jo nije (barem koliko ja znam) dobro izuena. aman je
obiteljsko zvanje, sudei prema bogatstvu antropolokih dokaza, ali to bi,
naravno, moglo biti u potpunosti rezultat vertikalnog kulturnog prijenosa
(amanskih mema s roditelja na dijete).
Ali zato bi ljudska bia uope bila prijemiva za placeboefekt? Radi
li se o jedinstvenoj ljudskoj prilagodbi (ovisno o jeziku i kulturi) ili se
sline efekte moe razaznati i u drugih vrsta? To je trenutno tema
istraivanja i prijepora. Jedna od najdomiljatijih hipoteza o kojima se
raspravlja jest ona Nicholasa Humphreyja (2002) o upravljanju
ekonomskim resursima. Tijelo ima mnoge resurse za lijeenje vlastitih
bolesti: bol kojim obeshrabruje aktivnost koja bi mogla dodatno pogorati
ozljedu, groznice kojima se bori protiv zaraze, povraanje kojim oslobaa
probavni sustav otrova i imunoloke reakcije, da spomenem samo
najmonije. Svi su oni uinkoviti, ali skupi; njihovim pretjeranim ili
preranim koritenjem tijelo bi si moglo natetiti vie nego pomoi.
(Imunoloke reakcije punog opsega osobito su skupe i samo najzdravije
ivotinje mogu odravati potpuno opremljenu vojsku antitijela) Kada tijelo
ne bi trebalo nimalo krtariti u potrazi za brzim izljeenjem? Samo onda
kada je to sigurno ili kada pomo samo to nije stigla. Inae bi za tijelo
moglo biti razboritije krtariti na skupim metodama samolijeenja. Prema
toj hipotezi, placebo-efekt je otponac koji govori tijelu da makne sve
konice jer ima nade. U drugih vrsta varijabla nade vjerojatno je usklaena
s onim informacijama koje ivotinja moe prikupiti iz svog trenutanog
okruja (je li sigurna u svojem brlogu ili usred stada, ima li uokolo
dovoljno hrane?); u ljudi varijablom nade mogu manipulirati osobe od

autoriteta. To su pitanja koja vrijedi dalje istraiti.

U treem poglavlju ukratko sam predstavio hipotezu da je na
mozak moda razvio centar za boga, ali sam konstatirao kako bi bilo
bolje zasad ga smatrati centrom za to ve, koji su kasnije prilagodile ili
iskoristile ove ili one religijske razrade. Sada imamo uvjerljivog kandidata
za popunjavanje te praznine: aktivatora podlonosti hipnozi. tovie, u
svojoj novijoj knjizi naslovljenoj The God Gene neurobiolog i genetiar
Dean Hamer (2004) tvrdi kako je pronaao gen koji je moda koriten u tu
svrhu. Gen VMAT2 jedan je od mnogih koji stvaraju recepte za proteine monoamine - koji obavljaju glavni posao u mozgu. To su proteini koji
prenose signale za nadzor nad naim cjelokupnim miljenjem i
ponaanjem: neuromodulatori i neurotransmiteri, koje se usmjerava amotamo izmeu neurona, i transporteri unutar neurona, koji vode kuanstvo
obnavljajui zalihe neuromodulatora i neurotransmitera. Prozac i mnogi
drugi psihoaktivni lijekovi koji su razvijeni posljednjih godina sa svrhom
da utjeu na raspoloenje djeluju tako to pojaavaju ili suspreu
djelovanje ovog ili onog monoamina. Gen VMAT2 polimorfan je u
ljudskih bia, to znai da u razliitih ljudi nalazimo njegove razliite
mutacije. Varijante gena VMAT2 su, dakle, idealne za objanjavanje
razlika u emocionalnim ili kognitivnim reakcijama ljudi na isti podraaj, a
mogle bi objasniti i zato su neki ljudi relativno imuni na hipnozu, dok se
druge lako moe dovesti u stanje transa. Nita od ovoga jo nije niti izbliza
dokazano, a Hamer je pokazao vie entuzijazma nego istananosti u razradi
svoje hipoteze, i ta mana moda odbija istraivae koji bi je inae shvatili
ozbiljno. Ipak, neto poput njegove hipoteze (ali vjerojatno daleko
kompliciranije) vrlo vjerojatno e se potvrditi u bliskoj budunosti,
zahvaljujui daljnjoj analizi uloga proteina i njihovih genskih recepata.
Dio fascinacije ovim pristupom istraivanju jest u tome koliko je
neredukcionistiki! McClenon i Hamer radili su neovisno jedan o
drugome, barem koliko ja znam. U svakom sluaju, nijedan ne spominje
drugoga i ni na jednoga od njih dvojice ne osvru se ni Boyer ni Atran, ili
bilo koji drugi antropolog. To ne iznenauje. Suradnja izmeu genetiara i
neurobiologa s jedne strane te antropologa, arheologa i povjesniara s
druge, koju su pokrenuli Luca Cavalli-Sforza i njegovi kolege, novijeg je
datuma i neujednaena. Nuno je da pogreni poeci i razoaranja
prevladaju nad trijumfima u ranim danima takvog interdisciplinarnog rada
i nita ne elim obeavati o izgledima pojedinanih hipoteza McClenona ili
Hamera. Meutim, one su zoran i dostupan primjer za mogunosti koje

nam stoje na raspolaganju. Sjetite se Dawkinsove misli koju sam citirao u

treem poglavlju: Pronau li neuroznanstvenici centar za Boga u mozgu,
darvinistiki znanstvenici poput mene eljet e znati zato se on razvio.
Zato su nai preci koji su posjedovali gensku tendenciju za nastanak
centra za Boga opstali bolje od svojih suparnika koji je nisu imali?
(2004b, str. 14) Danas imamo jedan odgovor na Dawkinsovo pitanje koji je
naposljetku mogue ispitati, i on se ne poziva samo na biokemijske
injenice, nego na cijeli svijet kulturne antropologije. 38 Zato su oni s tom
genskom tendencijom preivjeli? Zato to su oni, za razliku od drugih koji
nisu imali taj gen, bili zdravstveno osigurani! U danima prije moderne
medicine amansko lijeenje bilo vam je jedino pribjeite ako ste se
razboljeli. Ako ste po svojoj konstituciji bili nepropusni za tretmane koje
su amani usavravali tijekom vie stoljea (kulturna evolucija), nije bilo
zdravstvene ustanove na koju biste se mogli obratiti. Da nije bilo amana,
ne bi bilo nikakve selekcijske prednosti u posjedovanju tog varijantnog
gena, ali njihovi nakupljeni memi, njihova kultura amanskog lijeenja,
mogli su stvoriti mone visove selekcijskog pritiska u prilagodljivom
krajobrazu kojih inae ne bi bilo.
Ovo nas jo uvijek ne dovodi do organizirane religije, ali nas vodi do
neega to u nazvati pukom religijom, vrstom religije koja nema
zapisanih vjerovanja, teologa ili hijerarhije dunosnika. 39 Pukih je religija
bilo prije nego to je postojala ijedna velika organizirana religija i one su
stvorile kulturni okoli u kojemu su mogle nastati organizirane religije.
Puke religije imaju rituale, prie o bogovima ili natprirodnim precima,
zabranjene i obavezne obiaje. Poput pukih pria, izreke puke religije
imaju tako podijeljeno autorstvo da je bolje rei kako uope nemaju autora
umjesto da su njihovi autori nepoznati. Poput narodne glazbe, 40 rituali i
pjesme puke religije nemaju skladatelja, a njihove tabue i druge moralne
naloge nisu donijeli nikakvi zakonodavci. Svjesno i namjerno autorstvo
dolo je tek kasnije, nakon to se dizajn temeljnih elemenata kulture
usavrio i dotjerao kroz mnoge narataje, bez promiljenosti i bez namjere,
niim drugim do procesom diferencijalne replikacije tijekom kulturnog
prijenosa. Je li sve to mogue? Naravno. Jezik je zapanjujue zamren i
dobro dizajniran kulturni artefakt i za nj nije zasluan nijedan pojedinani
ljudski dizajner. I ba kao to su neke znaajke pisanih jezika jasni tragovi
njihovih posve usmenih predaka,41 tako e se i neke znaajke organizirane
religije pokazati tragovima pukih religija iz kojih su potekle. Pod
tragovima mislim na sljedee: ouvanje puke religije kroz mnoge

narataje - njezina samoreplikacija unato nesmiljenoj konkurenciji iziskuje prilagodbe koje su tipine za usmenu tradiciju i koje vie nisu
strogo nune (s gledita obrnutog inenjeringa), ali koje ustraju naprosto
zato to jo nisu dovoljno skupe da bi ih se selekcijom ukinulo.

5. Naprave za ustrojavanje pamenja u usmenim kulturama

Sveukupni korpus znanja Baktamana pohranjen je u 183 baktamanska
uma, potpomognut samo skromnim skupom zagonetnih konkretnih simbola
(ija znaenja ovise o asocijacijama koje su oko njih izgraene u svijesti
nekolicine starjeina) i ogranienom, sumnjiavom komunikacijom s
pripadnicima nekolicine okolnih zajednica.
- Fredrik Barth, Ritual and Knowledge Among the Baktaman of New
Guinea
Ljudi su, ini se, jedine ivotinje koje se spontano uputaju u kreativnu,
ritminu tjelesnu koordinaciju kako bi poboljale mogunosti suradnje
(npr. pjevanje i njihanje kada rade zajedno).
- Scott Atran, In Gods We Trust
Svaka puka religija ima rituale. Za evolucionista, rituali se istiu poput
paunova na suncem okupanoj istini. Rituali su obino zapanjujue skupi:
esto podrazumijevaju namjerno unitavanje dragocjene hrane i druge
imovine - da i ne spominjemo ljudske rtve - esto su tjelesno zamorni ili
ak pogubni za sudionike, a njihova priprema obino iziskuje impresivnu
koliinu vremena i truda. Cui bono? Tko ili to ima koristi od svih tih
rastronih izdataka? Ve smo vidjeli dva naina na koje bi se rituali mogli
isplatiti: kao psiholoki nune znaajke tehnika proricanja ili kao postupci
indukcije hipnoze u amanskom lijeenju.42 im su uspostavljeni u te
svrhe, bili su otvoreni za adaptaciju - egzaltaciju, kako bi rekao pokojni
Stephen Jay Gould - u druge svrhe. Ali ima i drugih mogunosti koje se
moe istraiti.
Antropolozi i povjesniari religije generacijama su teoretizirali o
znaenju i funkciji vjerskog rituala, obino iz ograniene perspektive i
zanemarujui evolucijsku pozadinu. Prije nego to razmotrimo spekulacije
o ritualima kao simbolinim izraajima ove ili one duboke potrebe ili

vjerovanja, trebali bismo vidjeti moe li se argumentirati u prilog ritualima

kao procesima poboljavanja pamenja, koje je dizajnirala kulturna
evolucija (a ne nekakvi svjesni dizajneri!) kako bi unaprijedila vjernost
kopiranja samog procesa prijenosa mema koji oni osiguravaju. Jedna od
najjasnijih lekcija evolucijske biologije jest ta da e brzo izumrijeti svaka
loza u kojoj se mainerija za kopiranje pokvari ili postane imalo loijom.
Bez vjerodostojnog kopiranja svako e poboljanje dizajna do kojega
sluajno doe u nekoj lozi naginjati gotovo trenutanom rasapu. Teko
steeni dobici, nakupljeni kroz mnoge narataje, mogu se izgubiti u
nekoliko manjkavih replikacija, a dragocjeni plodovi R&D-ja mogu ispariti
preko noi. Stoga moemo biti sigurni da su samozvane religijske tradicije
koje nemaju dobre naine pouzdanog ouvanja svojih dizajna tijekom vie
stoljea osuene na zaborav.
Danas moemo promatrati roenje i brzu smrt kultova dok njihovi
prvi sljedbenici gube vjeru ili interes i odlaze, ne ostavljajui gotovo
nikakvog traga nakon nekoliko godina. ak i kada se pripadnici takve
skupine gorljivo trude oko njezina ouvanja, njihove elje bit e
onemoguene ako se ne okoriste tehnologijama replikacije. Danas je
pisanje (da ne spominjemo video-vrpcu i druge visokotehnoloke medije
za snimanje) oigledna informacijska autocesta koju valja koristiti. Od
ranih dana pismenosti ivo se prepoznavala potreba ne samo za zatitom
svetih dokumenata od oteivanja i propadanja, nego i za njihovim
viestrukim kopiranjem kako bi se smanjio rizik od njihova gubitka tako
to e se zajamiti distribucija veeg broja kopija. Mnogo stoljea prije
izuma tiskarskog sloga, koji je prvi put omoguio masovnu proizvodnju
istovjetnih kopija, postojale su sobe pune pisara koji su sjedili rame uz
rame za pisaim stolovima i zapisivali prema diktatu itaa, koji je time
pretvarao jednu krhku i izguvanu kopiju u desetke svjeih, novih kopija:
bila je to kopirka nainjena od ljudi. Budui da su se izvornici iz kojih su te
kopije nainjene u meuvremenu uglavnom pretvorili u prah, bez truda tih
pisara ne bismo imali nikakvih pouzdanih tekstova iz staroga vijeka, bilo
svetog, bilo svjetovnog; ne bismo imali Stari zavjet, Homera, Platona i
Aristotela, ne bismo imali Gilgame. Najranije poznate kopije Platonovih
dijaloga koje jo postoje, na primjer, stvorene su stoljeima nakon njegove
smrti, a ak su i svitci s Mrtvoga mora i evanelja iz Nag Hammadija
(Pagels, 1979) kopije tekstova sastavljenih stotinama godina ranije.
Tekst napisan tintom na papirusu ili pergamentu je poput tvrde biljne
spore koja moe stoljeima leati neoteena u pijesku prije nego to se

nae u prikladnim uvjetima da odbaci oklop i proklija. Za razliku od toga,

u usmenim tradicijama prijenosnik - izgovoreni stih ili ispjevani pripjev traje tek nekoliko sekundi te mora dospjeti do nekakvih uiju - to vie njih
- i usaditi se vrsto u to vie mozgova ako eli izbjei zaborav. Uspjeti se
ubiljeiti u mozak - biti sasluan i primijeen vie od konkurencije - manje
je od pola bitke. Biti ponavljan i ponavljan, bilo u privatnosti
pojedinanoga mozga ili u jednoglasnom javnom ponavljanju, pitanje je
ivota ili smrti za svaki usmeno prenoeni mem.43
elite li osvjeiti svoje pamenje u pogledu redoslijeda slube u
nedjeljnoj misi svoje crkve ili provjeriti treba li stajati ili sjediti tijekom
zavrnog blagoslova, gotovo sigurno postoji tekst u kojem to moete
provjeriti. Potankosti su vjerojatno otisnute na poleini svake pjesmarice ili
u molitveniku, a ako ne ondje, onda u tekstovima koji su lako dostupni
sveeniku, pastoru, rabinu ili imamu. Nitko ne mora upamtiti svaki stih
svakog zaziva, svake molitve, svake potankosti odore, glazbe, rukovanja
svetim predmetima i tako dalje, budui da je sve to zabiljeeno u ovom ili
onom slubenom zapisu. Ali rituali nipoto nisu ogranieni na pismene
kulture. Ustvari, vjerski rituali nepismenih drutava esto su mnogo
detaljniji, obino tjelesno mnogo zahtjevniji i naprosto duega trajanja
nego rituali organiziranih religija. tovie, amani ne odlaze na slubene
amanske seminare i nema Biskupske konferencije ili Koncila ajatolaha za
odravanje kontrole kvalitete. Kako pripadnici tih religija uvaju sve
potankosti u pamenju tijekom mnogih narataja?
Odgovor je jednostavan: Ne uvaju! Ne mogu! Suprotno je
iznenaujue teko dokazati. Iako su pripadnici nepismene kulture moda
gotovo jednoduni u uvjerenju kako su svoje rituale i vjerovanja savreno
ouvali tijekom stotina i tisua narataja (u tisuu godina samo je
pedesetak narataja), zato bismo im mi vjerovali? Postoje li ikakvi dokazi
koji podupiru njihovo tradicionalno uvjerenje? Neto malo postoji.
Velik dio uzbuenja koje je popratilo znanstveno otkrie ritualnetradicije Nambudiri brahmana bio je zbog injenice da unato
tome to postoje tekstovi koji opisuju vedske rituale, oni te
tekstove nisu koristili. Koristei se iskljuivo nepisanim
sredstvima, odrali su svoju sloenu tradiciju rituala zapanjujue
vjerno (sudei prema stoljeima starim rauta sutrama). [Lawson
i MacCauley, 2002, str. 153]
Tako se isprva ini da su Nambudiri brahmani moda jedinstveno

sretna usmena kultura, budui da imaju odreene dokaze koji potkrepljuju

njihovo uvjerenje da su ouvali svoje rituale netaknutima. Da nema
vedskih tekstova, koji su im po svoj prilici nepoznati i koje svih tih godina
nikada nisu konzultirali, ne bi bilo vrsta mjerila prema kojemu bismo
procijenili njihovo pouzdanje u drevnost vlastitih tradicija. Ali naalost,
pria je predobra da bi bila sasvim istinita. Tradicija Nambudiri brahmana
moda jest usmena, ali oni nisu nepismeni (neki njihovi sveenici
pouavaju strojarstvo, na primjer) pa je teko povjerovati da su ostali u
potpunoj izolaciji naspram vedskih tekstova. Zna se da tijekom
estomjesenog inicijacijskog razdoblja obuke, pripreme i uvjebavanja
koji prethode konkretnom dogaaju koriste prirunike koje su pripremili
stariji acaryje, koji su ve sudjelovali u prethodnim ritualima... 44 Tako da
Nambudiri brahmani nisu doista neovisni pokazatelj toga koliko precizan
moe biti usmeni prijenos.
Usporedite taj problem s aktualnim istraivanjem evolucije jezika.
Koristei sluene i istanane analize vjerojatnosti, lingvisti mogu izvesti
znaajke izumrlih usmenih jezika iji su posljednji govornici umrli prije
vie tisuljea! Kako je to mogue bez snimaka koje bi se konzultiralo i
bez tekstova pisanih na jeziku koji se rekonstruira? Lingvisti uvelike
koriste golem korpus tekstualnih podataka iz drugih, kasnijih jezika,
ulazei u trag jezinim promjenama od atikog grkog do helenistikog
grkog, od latinskoga do romanskih jezika i tako dalje. Pronalazei
zajednike obrasce u tim promjenama, oni su u stanju s odreenom
pouzdanou rekonstruirati jezike kakvi su bili prije nego to se pojavilo
pismo i fosiliziralo neke od njih kako bi ih kasniji vjekovi prouavali.
Lingvisti su u stanju izdvojiti pravilnosti u promjenama izgovora i
gramatikim promjenama te ih usporediti uz pomo obrazaca stabilnosti
kako bi doli do veoma dobro utemeljenih i unakrino potvrenih
pretpostavki o tome, recimo, kako su se indoeuropske rijei izgovarale
mnogo prije nego to su postojali pisani jezici koji bi sauvali odgovore
poput fosilnih kukaca u jantaru.45
Kada bismo pokuali uiniti isti trik s rekonstrukcijom religijskih
vjerovanja, najprije bismo morali postaviti mjerila stabilnosti i promjene u
njima, a to se dosad nije pokazalo izvedivim. Ono malo to znamo o
drevnim religijama gotovo je posve ovisno o sauvanim tekstovima. Pagels
(1979) nudi fascinantan pogled na gnostika evanelja, na primjer, koja su
ispoetka bila kandidati za ukljuivanje u kanon kranskih tekstova,
zahvaljujui sluajnom opstanku napisanih tekstova koji su preivjeli kao

prijevodi kopija od kopija od... originala.

Mi se, dakle, ne moemo naprosto uzdati u to da su nepismene
religijske tradicije, koje jo uvijek postoje u svijetu, drevne kao to se
predstavljaju. A ve znamo kako u nekim takvim religijama nema tradicije
opsjednutog ouvanja drevnog vjerovanja.
Fredrik Barth je, na primjer, pronaao mnogo dokaza o inovaciji
meu Baktamanima, a kao to Lawson i MacCauley (2002, str. 83) turo
primjeuju, savreno vjeran prijenos prolih obiaja za Baktamane nije
nepokolebljiv ideal. Prema tome, iako moemo biti posve sigurni da ljudi
u usmenim tradicijama imaju religiju ove ili one vrste ve tisuama godina,
ne bismo trebali zanemarivati mogunost da se religija koju vidimo (i
biljeimo) danas moda sastoji od elemenata koje se izumilo ili ponovno
iznalo relativno nedavno.
Ljudi posvuda tre, skau i bacaju kamenje uglavnom na isti nain, a
ta se pravilnost objanjava tjelesnim svojstvima ljudskih udova i miija te
jednoobraznou otpora zraka irom zemaljske kugle, a ne tradicijom koja
se nekako prenijela s narataja na narataj. S druge strane, ondje gdje nema
takvih ogranienja koja bi osigurala ponovno iznalaenje, elementi kulture
moi e odlutati brzo, iroko i neprepoznatljivo u odsustvu mehanizama
vjernoga kopiranja. Sto ljudi sto udi.46 A gdje god doe do takvog
lutajueg prijenosa, automatski e doi i do odabira mehanizama koji e
poboljati vjernost kopiranja kad god se pojave, bilo to ljude briga ili ne,
budui da e svaki takav mehanizam obino potrajati dulje u kulturnom
mediju od alternativnih (i nita manje skupih) mehanizama koji se kopiraju
nemarno.
Jedan od najboljih naina da se osigura vjernost kopiranja kroz
mnoge replikacije je strategija pravila veine, koja je temelj za
nevjerojatno pouzdano ponaanje raunala. Veliki matematiar John von
Neumann bio je taj koji je uvidio nain da se taj trik primijeni na stvarni
svijet strojarstva kako bi zamiljeni raunalni stroj Alana Turinga mogao
postati stvarnou, omoguujui nam da proizvodimo visoko pouzdana
raunala iz neizbjeno nepouzdanih dijelova. Danas i najjeftinija raunala
obavljaju praktiki savren prijenos bilijuna bitova zahvaljujui von
Neumannovu multipleksiranju, ali taj trik izumljivan je i ponovno
iznalaen stoljeima u brojnim inaicama. U danima prije radiokomunikacije i GPS satelita navigatori bi obino na duga putovanja
uzimali ne jedan ili dva, nego ak tri kronometra na brod. Ako imate samo

jedan kronometar i on pone brzati ili usporavati, nikada neete znati radi li
se o greci. Uzmete li dva i oni se s vremenom ponu razdvajati, neete
znati da li prvi usporava ili drugi brza. Ali ako uzmete tri, moete biti
posve sigurni da je krivac onaj u kojem se pogreka nakuplja, budui da bi
u protivnom ona dva koja se jo uvijek slau morala ii krivo na potpuno
isti nain, to je u veini okolnosti malo vjerojatna sluajnost.
Daleko prije nego to je svjesno izumljen ili otkriven, taj Dobri trik
ve se utjelovio kao prilagodba mem. Moe ga se vidjeti na djelu u bilo
kojoj usmenoj tradiciji, vjerskoj ili svjetovnoj, u kojoj ljudi djeluju
usklaeno - molei se, pjevajui ili pleui, na primjer. Nee se svatko
sjetiti rijei, glazbe ili sljedeeg koraka, ali veina hoe, a oni koji su ispali
iz ritma brzo e se ispraviti i pridruiti mnotvu te e ljudi tako sauvati
tradicije mnogo pouzdanije nego to bi to mogli svatko za sebe. To ne ovisi
o virtuoznim pamtljivcima koji su ratrkani meu njima; nitko ne treba biti
bolji od prosjeka. Matematiki je dokazivo da takve multipleksne sheme
mogu nadvladati pojavu najslabije karike i stvoriti mreu koja je daleko
jaa od svojih najslabijih karika. Nije sluajno da sve religije imaju
prigode u kojima se sljedbenici okupljaju kako bi ritualno djelovali u
javnom skladu. Svaka religija bez takvih prigoda ve bi odavno izumrla.47
Javni ritual je izvrstan nain ouvanja sadraja s visokom vjernou
reprodukcije, ali zato ljudi uope toliko ele sudjelovati u ritualima?
Budui da pretpostavljamo kako njihova namjera nije ouvanje vjernosti
svoga kopiranja mema tako to bi ustanovili neku vrstu drutvene
raunalne memorije, to ih onda potie da se pridrue? Tu trenutno postoji
itava zbrka sukobljenih hipoteza i trebat e vremena i istraivanja kako bi
se razrijeila, jer to je kaos bogatstava koje valja destilirati. 48 Pogledajmo
ono to bismo mogli nazvati hipotezom amanskog oglaavanja. amani
irom svijeta provode veinu lijeenja u javnim obredima i strunjaci su u
pridobivanju lokalnog stanovnitva ne samo u tome da ih gleda dok bacaju
u trans sebe ili svoje klijente, nego i da sudjeluje bubnjanjem, pjevanjem,
pojanjem ili plesanjem. U svome klasiku Witchcraft, Oracles and Magic
Among the Azande (1937) antropolog Edward Evans - Pritchard zorno
opisuje te postupke, opaajui kako aman lukavo unovauje mnotvo
upuenih gledatelja, pretvarajui ih ustvari u pomonike u impresioniranju
neupuenih, kojima je taj obredni prikaz nov spektakl.
Moe se ak pretpostaviti da prisustvovanje takvim obredima ima
vaan oblikovni utjecaj na razvoj vjerovanja u arolije u djejim
glavama, budui da se djeca trude prisustvovati i sudjelovati u

njima kao gledatelji i zbor. To je prva prigoda u kojoj mogu

iskazati svoje vjerovanje i ona ga potvruju u tim seansama
dramatinije i otvorenije nego u bilo kojoj drugoj situaciji.
[Evans-Pritchard, 1937. (skraeno izdanje iz 1976, str. 70-71)]
Uroena radoznalost, potaknuta glazbom, ritmikim plesom i drugim
oblicima osjetilnog spektakla (Lawson i McCauley, 2002), mogla bi
vjerojatno objasniti poetnu motivaciju za pridruivanje zboru - osobito
ako imamo razvijenu uroenu elju za pripadanjem i udruivanjem s
drugima, naroito starijima, kao to mnogi u novije vrijeme tvrde. (Ovo e
biti tema idueg poglavlja) Zatim su tu fenomeni masovne hipnoze i
masovne histerije, koje jo uvijek slabo razumijemo: nedvojbeno snani
efekti koje zamjeujemo kada se ljudi okupe u gomilu i kada im se prui
neto uzbudljivo na to mogu reagirati. im se ljudi nau u zboru, njima
mogu ovladati druge motivacije. Za to e dobro posluiti sve to moe
naglo podii trokove nesudjelovanja, a dou li pripadnici zajednice na
zamisao ne samo da potiu druge pripadnike na sudjelovanje, nego i da
nametnu visoke trokove onima koji pokuaju izbjei odgovornost
sudjelovanja, fenomen moe postati samoodriv (Boyd i Richerson, 1992).
Ali zar ne treba postojati netko tko e pokrenuti taj proces? Kako je
tako neto uope moglo zapoeti ako nisu postojali neki ljudi, neki
djelatnici koji su eljeli pokrenuti tradiciju rituala? Kao i obino, ta slutnja
odaje nedostatak evolucijske mate. Naravno da je mogue - a u nekim
sluajevima zasigurno je vjerojatno ili ak dokazano - da je neki voa
zajednice ili drugi djelatnik naumio dizajnirati ritual koji e sluiti
odreenoj svrsi, ali vidjeli smo da takav autor nije strogo nuan. ak su i
razraeni i skupi rituali javnog ponavljanja mogli niknuti iz ranijih obiaja
i navika bez svjesnog dizajna.49
Javno ponavljanje kljuni je proces poboljavanja pamenja, ali ono
nije dovoljno. Takoer moramo promotriti znaajke onoga to se ponavlja,
jer one i same mogu biti dizajnirane tako da budu sve lake i lake
pamtljive. Kljuna inovacija je razbijanje grae koju treba prenijeti na
neto poput abecede, omaleni repertoar proizvodnih normi. U dodatku A
opisujem kako pouzdanost replikacije DNK i sama ovisi o tome postoji li
neki konani kod ili garnitura elemenata, svojevrsna abeceda poput A, C,
G, T. To je oblik digitalizacije, koji doputa siunim fluktuacijama ili
varijacijama u izvedbi da budu upijene ili izbrisane u sljedeem krugu.
Dizajnerska ideja digitalizacije proslavila se u eri kompjutera, ali njezine
ranije primjene mogu se vidjeti u nainima na koji se religijski rituali -

poput plesova, pjesama i samih rijei - mogu razbiti na lako prepoznatljive

elemente, sposobne za ono to Dan Sperber (2000) naziva iniciranom
proizvodnjom (vidi dodatke A i C). Ne postoji dvoje ljudi koji e
nakloniti, salutirati ili kleknuti na sasvim isti nain, ali ostatak skupine
kasno e prepoznati te pokrete kao naklon, salutiranje ili klecaj i ona e
time apsorbirati um trenutka, prenosei u budunost samo temeljni kostur,
sricanje pokreta. Kada djeca gledaju starije kako rade odreene pokrete,
bez obzira radi li se o svjetovnom pukom plesu ili obredu puke religije (a
to razlikovanje bit e posve proizvoljno ili nepostojee u nekim
kulturama), oni ue abecedu ponaanja, a moda e se i natjecati jedno s
drugim kako bi vidjeli tko moe napraviti najsilovitiji pokret A,
najzavojitiji pokret B ili najglasniji napjev C, ali svi e se sloiti oko toga
koji su to pokreti i u tome lei golema koliina komprimiranih informacija
koje valja prenijeti. Ta vrsta kompresije moe se precizno izmjeriti na
vaem kunom raunalu usporedbom bitmape neke stranice teksta (koja ne
razlikuje izmeu znakova abecede i mrlja ili packi te revno prikazuje svaku
toku) i tekstualnog dokumenta iste stranice, koji e biti za nekoliko
redova veliine manji.
Govoriti o pismu kao sastavljenom od kanonske garniture onih
stvari koje treba zapamtiti znai biti dvostruko anakronistian, budui da se
tu kasnija tehnologija (pisani jezik i svjesno, namjerno uzdizanje
ogranienog kanona propisanih vjerovanja i tekstova) koristi za analizu
snage dizajna ranijih inovacija u metodama prijenosa koje nisu imale
autora. Te su se metode dalje poboljavale uporabom ritma i rime - ime
smo poinili daljnji anakronizam, budui da su ti tehniki termini
zacijelo izmiljeni daleko nakon to je uinkovitost tih svojstava
prepoznao slijepi urar kulturnog odabira. Ritam, rima i visina tona dali
su dodatni poticaj (Rubin, 1995), pretvarajui nepamtljive nizove rijei u
zvune bajtove (da uronimo do kraja u anakronizam kad smo ve tako
zapoeli).
Poneto manje oigledna znaajka dizajna bilo je ukljuivanje
nerazumljivih elemenata! Zato bi to pomoglo prijenosu? Zato to je
prisililo prijenosnike da pribjegnu izravnom citatu u okolnostima u
kojima bi inae bili u iskuenju upotrijebiti neizravni citat i naprosto
prenijeti bit dogaaja vlastitim rijeima - to je opasan izvor mutacije.
Temeljna ideja dovoljno je poznata svima nama u (obino prezrenoj, ali
uinkovitoj) pedagokoj metodi uenja napamet: Ne pokuavaj razumjeti
te formule! Samo ih upamti! Ako naprosto niste u stanju razumjeti

formule ili neki njihov aspekt, nije vas potrebno opomenuti; nemate
drugog izlaza osim da ih upamtite, a to pojaava oslanjanje na striktno
ponavljanje i izvanredne sposobnosti abecede da ispravlja pogreke. Ipak,
tome se moe pridruiti i opomena kao dodatna znaajka koja potie
pamenje: Izgovori formulu tono! ivot ti ovisi o tome! (Ne kaete li
arobnu rije kako treba, vrata se nee otvoriti. Vrag e vas ugrabiti kaete
li neto pogreno). Da ponovimo refren koji bi dosad ve trebao biti
poznat: nitko nije morao razumjeti ta utemeljenja, pa ak niti eljeti
poboljati vjernost kopiranja rituala u kojima sudjeluje; radilo se samo o
tome da su oni rituali kojima su te znaajke sluajno bile sklone imali
veliku replikacijsku prednost u odnosu na suparnike rituale kojima su
nedostajale.
Obratite pozornost na to da su prilagodbe koje smo do sada otkrili
kao one koje su vjerojatno pridonijele opstanku religija bile neutralne po
pitanju toga jesmo li mi ti koji od njih imamo koristi ili nismo. To su
znaajke medija, a ne poruke, i dizajnirane su tako da osiguraju vjernost
prijenosa - to je zahtjev evolucije - ali su gotovo potpuno neutralne u
pogledu toga je li ono to se prenosi dobro (mutualist), loe (parazit) ili
neutralno (komensal). Dodue, iznijeli smo hipotezu da je evolucija
amanskih rituala lijeenja vjerojatno bila dobroudan ili mutualistiki
razvoj, a ne tek loa navika kojoj su se odali nai preci, i sasvim je mogue
da je proricanje ustvari pomagalo (a ne da se samo inilo da pomae)
naim precima da donesu odluku kada je to bilo potrebno, ali to su jo
uvijek otvorena empirijska pitanja, na temelju kojih bismo mogli revidirati
svoje miljenje bez ruenja teorije dopuste li to dokazi. I nitko u ovom
trenutku ne bi trebao prigovoriti zbog toga to jo nismo poeli govoriti o
svemu dobrom to religija ini. Jo se nismo morali osvrnuti na to pitanje,
a tako treba i biti. Trebali bismo iscrpiti svoje minimalistike opcije kako
bismo poloili temelje za ispravno razmatranje tog pitanja.
\\\
Peto poglavlje: Oita skupoa puke religije, koja je izazov za
biologiju, moe se objasniti hipotezama koje jo nisu potvrene, ali se
mogu preispitati. Vjerojatno je viak populacije imaginarnih djelatnika koji
je proizveo HADD iznjedrio kandidate koji e posluiti kao pomonici pri
donoenju odluka, u proricanju, ili kao amanovi suuesnici u odravanju
zdravlja, na primjer. Ti kooptirani ili egzaptirani mentalni konstrukti zatim
se podvrgavaju opsenoj reviziji dizajna pod pritiskom odabira za to bolju
sposobnost reprodukcije.

\\\
esto poglavlje: Kako je ljudska kultura rasla, a ljudi su sve vie
razmiljali, puka religija transformirala se u organiziranu religiju;
nevezana utemeljenja ranijih dizajna upotpunjena su, a ponekad i
zamijenjena brino razraenim osnovama u procesu udomaivanja religija.

esto poglavlje
Evolucija upravljanja

1. Glazba religije
It dont mean a thing if it aint got that swing.
- Duke Ellington
Sredinja tvrdnja ovoga poglavlja je ta da se puka religija pretvorila u
organiziranu religiju manje-vie na isti nain kao to je puka glazba
iznjedrila ono to bismo mogli nazvati organiziranom glazbom:
profesionalne glazbenike i skladatelje, pisane prikaze i pravila, koncertne
dvorane, kritiare, agente i ostalo. I u jednom i u drugom sluaju do
pomaka je dolo zbog mnogih razloga, ali uglavnom zato to su ljudi, sve
vie razmiljajui o svojim postupcima i reakcijama na njih, mogli
postajati sve inventivnijima u istraivanju prostora mogunosti. I glazba i
religija postupno su postale umjenije ili profinjenije, razraenije, u
veoj mjeri stvar produkcije. Nisu nuno bile bolje u nekom apsolutnom
smislu, ali su bile sposobnije odgovoriti na sve sloenije zahtjeve
populacija koje su bioloki bile uglavnom iste kao i njihovi daleki preci, ali
kulturno uveane, kako u smislu opremljenosti, tako i u smislu tereta.
Postoji umijee u dizajnu i provedbi religijskih praksi, kao to zna
svatko tko je ikada morao izdrati nezgrapno voen religijski obred.
Prozaian sveenik koji zapinje u govoru i dosadna liturgija, nesigurno
pjevanje zbora, ljudi koji zaboravljaju kada treba ustati i to treba rei ili
napraviti - takva manjkava izvedba moe odbiti ak i najdobronamjernije
vjernike. Umjesnije slavljene prigode mogu dovesti kongregaciju do
uzviene ekstaze. Moemo analizirati umijee u religijskim tekstovima i
obredima ba kao i u knjievnosti, glazbi, plesu, arhitekturi i drugim
umjetnostima. Dobar profesor glazbene teorije moe ralaniti Mozartovu
simfoniju ili Bachovu kantatu i pokazati vam kako razliite znaajke
dizajna djeluju u svrhu postizanja svoje arolije, ali neki ljudi radije se ne
uputaju u te stvari, iz istog razloga zbog kojega ne ele da im se objasne
maioniarski trikovi: za njih objanjenje umanjuje udo. Moda i jest

tako, ali usporedite strahopotovanje bez razumijevanja s kojim se

glazbeno neobrazovani suoavaju sa simfonijom i nekoga tko jednako
povrno cijeni nogometnu utakmicu, iako ne zna pravila ili finese te igre te
je sve to vidi mnotvo nabijanja lopte amo-tamo i energino jurcanje.
Sjajna akcija! moda e iskreno uskliknuti, ali propustio je vei dio
izvrsnosti koja se tu nudi. Mozart i Bach - kao i Manchester United zasluuju vie. Dizajne i tehnike religije takoer je mogue izuavati s
istom suzdranom radoznalou, i to s dragocjenim rezultatima.
Zamislite da se isto ispitivako stajalite zauzme prema religiji,
osobito vaoj. Ona je fino ugoena mjeavina briljantnih igara i lukavtina,
sposobna drati ljude u stanju opinjenosti i odanosti itav ivot, izdiui
ih iz njihove sebinosti i neduhovnog ivota gotovo na isti nain na koji to
esto ini glazba, ali jo vie. Razumjeti nain na koji djeluje jednako je
toliko uvod u vee potovanje prema njoj i preduvjet za njezino bolje
funkcioniranje kao to je to i pokuaj da je se razmontira. A analiza koju
zagovaram naposljetku je samo nastavak onog misaonog procesa koji je
doveo religiju u stanje u kojemu je sada. Svaki je sveenik u svakoj religiji
poput dez glazbenika, koji odrava tradiciju na ivotu time to svira
voljene klasike onako kako ih treba svirati, ali takoer neprestano odvaguje
i odluuje, usporava ili ubrzava tempo, uklanja ili dodaje jo poneku
reenicu molitvi, mijeajui poznate i nove stvari u tono pravom omjeru
kako bi opinio um i srce prisutnih sluatelja. Najbolje izvedbe nisu samo
poput dobre glazbe; oni jesu vrsta glazbe. Posluajte snimljene propovijedi
veleasnog C. L. Franklina (oca Arethe Franklin, koji je bio poznat meu
propovjednicima evanelja prije nego to je ona snimila ijedan hit) ili
bijelog baptistikog propovjednika brata Johna Sherfeyja, na primjer.50
Takvi izvoai-skladatelji nisu puki vokalisti; njihov instrument je
kongregacija i oni ga sviraju sa strastvenim, ali znalakim umijeem
violinista kojemu je povjeren Stradivari. Osim izravnog uinka danas - bio
to smijeak, Amen! ili Aleluja! - i kratkoronih uinaka - povratak u
crkvu sljedee nedjelje, stavljanje jo jednog dolara u krabicu - postoje i
dugoroni uinci. Odabirom ulomaka iz Biblije koje e reproducirati
odreenog tjedna sveenik ne oblikuje samo redoslijed bogotovlja, nego i
umove vjernika. Ako niste iznimno ueni, u osobnom pamenju nosite tek
djeli svetih spisa svoje vjere - i to one koje ste sluali uvijek iznova od
djetinjstva, ponekad ih pjevajui u jednoglasju s kongregacijom, zapamtili
vi namjerno ijedan od njih ili ne. Kao to su latinski umovi drevnog Rima
uzmaknuli pred francuskim, talijanskim i panjolskim umovima, tako su i

kranski umovi danas posve razliiti od umova prvih krana. Velike

religije dananjice jednako su razliite od svojih pradavnih verzija kao to
je dananja glazba razliita od glazbe drevne Grke ili Rima. Promjene do
kojih je dolo nipoto nisu sluajne. One su pratile nemirnu radoznalost i
promjenljive potrebe nae kultivirane vrste.
Ljudska sposobnost za razmiljanjem raa mogunost zamjeivanja i
vrednovanja obrazaca vlastitog ponaanja (Zato uvijek poludim za tim?;
U ono vrijeme to se inilo dobrom idejom, ali zato? ...). To potie nau
sposobnost da si predoimo budue izglede i mogunosti, to opet
ugroava stabilnost svake loe utemeljene prakse, koja ne moe preivjeti
takvu skeptinu pozornost. im ljudi uu u tos, sustav koji je
funkcionirao naratajima moe se uruiti preko noi. Tradicije mogu
erodirati bre od kamenih zidova i krovova od kriljevca, a preventivno
odravanje vjerovanja i praksi neke institucije moe postati profesionalnim
zanimanjem s punim radnim vremenom. Ali ne dobiju sve institucije takvo
odravanje, a neke ga niti ne zahtijevaju.

2. Puka religija kao praktina vjetina

Kod Nuera rtvovanje bika donosi osobito dobru kob, no budui da su
bikovi veoma dragocjeni, uglavnom e biti dovoljan i krastavac.
- E. Thomas Lawson i Robert N. McCauley, Bringing Ritual to Mind
Suoena s neizbjenim deranjem i troenjem, nijedna dizajnirana stvar ne
traje dugo bez obnove i replikacije. Institucije i navike ljudske kulture
vezane su istim principom, drugim zakonom termodinamike, kao i
organizmi, organi i bioloki instinkti. Ali ne iziskuju sve kulturno
prenoene prakse upravitelja. Jezici, na primjer, ne zahtijevaju usluge
jezine policije i gramatiara - iako u europskim jezicima ve dugo djeluje
i previe tih samozvanih zatitnika integriteta. Jedna od glavnih tvrdnji
prethodnog poglavlja je ta da su puke religije u tom pogledu poput jezika:
uglavnom se mogu brinuti same za sebe. Rituali koji ustraju, to su oni koji
se sami odravaju, bez obzira na to ulae li netko ozbiljan trud u njihovo
dotjerivanje ili ne. Memi bi mogli stei nove trikove - adaptacije - koji bi
mogli osigurati dugovjenost njihovih loza, bez obzira na to priznaje li ih
netko ili ne. Stoga se pitanje jesu li puke religije ikada pruile ljudima
neku oitu korist - jesu li memi koji ih sainjavaju mutualistiki memi, a ne

komensali ili paraziti - zasad moe ostaviti bez odgovora. Koristi puke
religije moda se ine oiglednima - oiglednima poput koristi jezika - ali
moramo se podsjetiti na to da korist za ljudsku gensku sposobnost nije isto
to i korist za ljudsku sreu ili ljudsku dobrobit. Ono to nas ini sretnima
ne treba nas initi i plodnijima, a to je jedino to je genima vano.
ak i jezik valja promatrati sa svom neutralnou koju moemo
smoi. Moda je jezik samo loa navika koja se naprosto proirila! Kako bi
to moglo biti mogue? Ovako: nakon to je jezik postao modom meu
naim precima, oni koji nisu odmah uli u tos, bili su uglavnom izuzeti iz
parenja. avrljaj ili ostani bez djece. (To bi bila teorija jezika po spolnom
odabiru: slatkorjeivost kao paunov rep za Homo sapiensa. Prema toj
teoriji,
moglo bi vrijediti da bismo svi proli bolje po pitanju potomstva da
nitko od nas nikad nije imao jezik, ali im se taj skupi hendikep proirio
meu enama, mukarci bez njega umirali su bez potomstva pa si nisu
mogli priutiti da ne ulau u nj, koliko god im zbog toga ivoti postali
teki) Za razliku od repnih pera, koja mora uzgojiti s onom opremom s
kojom su te tvoji roditelji obdarili, jezici se ire horizontalno ili kulturno,
tako da i njih moramo promatrati kao aktivne sudionike u toj drami, s
vlastitim izgledima za reprodukciju. Po toj teoriji, razlog zbog kojeg
volimo govoriti je poput razloga zbog kojega mievi zaraeni
Toxoplasmom gondii vole izazivati make - jezici su porobili nae jadne
mozgove i uinili nas revnim suuesnicima u vlastitom razmnoavanju!
Ta je hipoteza nategnuta, budui da su doprinosi jezika genskoj
sposobnosti i odvie oigledni. Sada nas je na planetu natiskano est
milijardi i drimo monopol nad njegovim resursima, dok naim najbliim
roacima bez jezika, poput bonobo majmuna, impanzi, orangutana i
gorila, prijeti izumiranje. Ostavimo li po strani hipoteze prema kojima su
sposobnost tranja ili nedostatak dlaka tajna naeg uspjeha, moemo biti
posve sigurni da. su memi jezika mutualisti koji pojaavaju nau
sposobnost, a ne paraziti. Meutim, postavljanje te hipoteze podsjea nas
na injenicu da genska evolucija ne promie sreu ili blagostanje izravno;
ona mari samo za broj naih potomaka koji preive, daju daljnje potomke i
tako dalje. Puka religija moda je igrala vanu ulogu u razmnoavanju
Homo sapiensa, ali to jo ne znamo. injenica da su, koliko znamo, sve
ljudske populacije imale neku njezinu inaicu to ne povlai za sobom. Sve
poznate ljudske populacije takoer su imale obinu prehladu, a ona koliko znamo - nije mutualist.

Koliko dugo su nai preci mogli prenositi puku religiju prije nego
to ju je razmiljanje poelo preobraavati? Moda steknemo kakav pogled
na to promotrimo li druge vrste. Oito je da ptice ne moraju razumjeti
principe aerodinamike koji uvjetuju oblik njihovih krila. Manje je oito ali jo uvijek istinito - da ptice mogu biti nesvjesni sudionici u razraenim
ritualima kao to su lekovi - sastajalita za parenje, koja se ponekad
nazivaju nonim klubovima prirode - gdje se enke lokalne populacije
neke vrste okupljaju kako bi promatrale kompetitivne izvedbe mujaka
koji se epure. Utemeljenje za lekove, koje nalazimo i u nekih sisavaca,
riba pa ak i kukaca, jasno je: lek se isplati kao uinkovita metoda odabira
partnera pod odredivim okolnostima. Ali ivotinje koje sudjeluju u leku ne
moraju niti najmanje razumjeti zato ine to to ine. Mujaci dou i ponu
se razmetati, a enke ih gledaju i putaju da ih pri izboru vodi nalog
njihova srca, koji je, iako one o tome apsolutno nemaju pojma, oblikovao
prirodni odabir tijekom mnogih narataja.51
Bi li naa sklonost sudjelovanju u religijskim ritualima mogla imati
slino objanjenje? injenica da se nai rituali prenose kulturom, a ne
genima, uope ne iskljuuje tu mogunost. Znamo da se pojedinani jezici
prenose kulturom, a ne genima, ali dolo je i do genske evolucije koja je
na mozak podesila za sposobnije stjecanje i uporabu jezika.52 Na se
mozak razvio i postao uinkovitijim jezinim procesorom pa se moda
razvio i u uinkovitiji primjenjiva kulturno prenoenih navika pukih
religija. Ve smo vidjeli kako bi podlonost hipnozi mogla biti dar za koji
je oblikovan centar za to ve, zamiljen u treem poglavlju. Osjetljivost za
ritual (i glazbu) mogla bi biti dio tog paketa.
Doista nema razloga da pretpostavimo kako ivotinje imaju pojma o
tome zato ine ono to instinktivno ine, a ljudska bia nisu izuzetak:
dublje svrhe naih nagona rijetko su nam vidljive. Razlika izmeu nas i
drugih vrsta je u tome to smo mi jedina vrsta koju je briga za to neznanje!
Za razliku od drugih vrsta, mi openito osjeamo potrebu da razumijemo,
tako da ak i ako nitko nije morao razumjeti ili smjerati bilo koju od
inovacija u dizajnu koje su stvorile puke religije, trebali bismo shvatiti da
su se ljudi, prirodno radoznali i misaoni te s jezikom za oblikovanje i
preoblikovanje svoga uenja, vjerojatno - za razliku od ptica - pitali o
emu se u tim ritualima radi. Ne svi. Oito golicanje radoznalost nije
jednako snano kod svih ljudi. Sudei prema varijacijama koje moemo
danas primijetiti oko sebe, dobra je pretpostavka da je samo malen dio
naih predaka ikada imao vremena ili sklonosti pitati se o aktivnostima u

kojima su sudjelovali sa svojim roacima i susjedima.

Nai preci iz razdoblja paleolitika, lovci-sakupljai, moda su ivjeli
relativno lakim ivotom, uz obilje hrane i dokolice (Sahlins, 1972), u
usporedbi s tekim radom potrebnim da bi se skrpalo za ivot nakon to je
izumljeno poljodjelstvo, prije vie od deset tisua godina, te je
stanovnitvo eksplozivno naraslo. Od poetka neolitika pa sasvim
donedavno u biolokim razmjerima - posljednje dvije stotine narataja ivot je gotovo za sve nae pretke bio, kae uveni Hobbesov izraz, gadan,
surov i kratak, s vrlo malo slobodnih trenutaka u kojima su se mogli
posvetiti... teoretiziranju. Stoga vjerojatno smijemo pretpostaviti da je
pragmatinost suzila njihove horizonte. Meu draguljima puke mudrosti
koje nalazimo irom svijeta nalazi se zamisao da malo znanja moe biti
opasna stvar. Posljedica koju se ne zamjeuje esto je ta da bi stoga
ponekad moglo biti sigurnije zamijeniti nepotpuno neznanje nekim
monim mitom. Kao to antropolog Roy Rappaport pie u svojoj
posljednjoj knjizi:
... u svijetu gdje su procesi koji upravljaju njegovim fizikim
elementima do odreenog stupnja nepoznati, a jo vie
nepredvidljivi, empirijsko znanje o takvim procesima ne moe
zamijeniti potovanje prema njihovu vie ili manje misterioznom
integritetu i stoga je moda prilagodljivije - odnosno,
prilagodbeno istinito - ogrnuti takve procese velom natprirodnog
nego ih izloiti nesporazumima kakve bi moglo potaknuti
empirijski tono, ali nepotpuno naturalistiko razumijevanje.
[1999, str. 452]
Praktini zahtjevi za iznalaenjem naina na koji e se sloiti svi
zbunjujui komadii i djelii ivota koji izmie nisu isti kao praktini
zahtjevi znanosti, a kao to primjeuje Dunbar (2004, str. 171), zakon sve
manjih povrata znai da e uvijek postojati toka nakon koje naprosto ne
vrijedi vie ulagati vrijeme i trud u razumijevanje stvarnosti koja je u
temelju. U tradicionalnim drutvima bit e dovoljno sve to moe dobro
posluiti.
Tako moemo oekivati da su nai preci, bez obzira na to koliko
radoznali bili po naravi, inili vie ili manje isto to mi inimo danas:
uzdali su se u ono to svi znaju. Veina toga to vi (mislite da) znate je
naprosto neto to prihvaate na povjerenje. Pod time ne mislim na
religijsko uvjerenje, nego na neto mnogo jednostavnije: praktinu

strategiju koja se uvijek moe revidirati, a po kojoj naprosto vjerujemo

prvoj stvari koja nam padne na pamet, a da se ne zamaramo razlozima
zato je tome tako. Kakvi su izgledi da su svi naprosto u krivu kada
misle da je zijevanje bezopasno ili da trebate prati ruke nakon to ste bili
na wc-u? (Sjeate li se one dobre zdrave preplanulosti za kojom smo
nekada udjeli?) Ako netko ne objavi studiju koja nas sve iznenadi,
uzimamo zdravo za gotovo da je uobiajeni nauk koji dobivamo od svojih
starijih i ostalih toan. I to je mudro od nas; potrebne su nam goleme
koliine obinoga znanja da nas vode kroz ivot, a ovjek ne stigne
razmisliti o svemu, preispitati utemeljenost svake stavke.53 I tako, u
plemenskom drutvu u kojem svi znaju da treba rtvovati kozu kako bi
rodio zdravo dijete, potrudi se rtvovati kozu. Bolje sprijeiti nego lijeiti.
Ova znaajka oznaava duboku razliku izmeu puke i organizirane
religije: oni koji prakticiraju puku religiju uope ne misle da prakticiraju
religiju. Njihove religijske prakse beavni su dio njihovog praktinog
ivota, zajedno s lovom i sakupljanjem ili oranjem i etvom. I jedan od
naina kako moemo vidjeti da doista vjeruju u boanstva kojima podnose
rtve upravo je taj da ne govore vjeno o tome koliko vjeruju u svoja
boanstva - ba kao to ni vi i ja ne idemo okolo uvjeravajui jedni druge
kako vjerujemo u klice i atome. Ondje gdje nema okolne dvojbe o kojoj bi
se govorilo, nema potrebe govoriti niti o vjeri.
Veina nas zna za atome i klice samo po onome to smo uli i
posramili bismo se zbog nemogunosti da damo dobar odgovor kada bi nas
neki antropolog s Marsa upitao kako znamo da te stvari postoje - budui da
ih ne moemo vidjeti, uti, okusiti ili opipati. Pod pritiskom bi veina nas
vjerojatno izmudrovala nekakav totalno pogrean nauk o tim nevidljivim
(ali vanim!) stvarima. Mi nismo strunjaci - naprosto slijedimo ono to
svi znaju, a upravo to rade i plemenski ljudi. Ali eto, njihovi strunjaci sve
su krivo shvatili.54 Mnogi antropolozi primijetili su da, kada upitaju svoje
domorodake ispitanike o teolokim detaljima - mjestu boravka njihovih
bogova, njihovoj detaljnoj povijesti i metodama djelovanja u svijetu - ovi
uope ne mogu pojmiti emu sve to. Zato bi se od njih trebalo oekivati
da znaju ili da mare za ita takvo? S obzirom na tu reakciju, koja je
posvuda primijeena, ne bismo trebali odbaciti nagrizajuu hipotezu po
kojoj su mnoge doista egzotine i prilino nepovezane doktrine koje su
iskopali antropolozi tijekom godina ustvari artefakti istraivanja, a ne
otprije postojeih vjerovanja. Mogue je da je ustrajno ispitivanje
antropologa stvorilo neku vrstu bezazlene kolaboracijske fikcije,

novoiskovanih i iskristaliziranih dogmi koje su nastale dok su ispitiva i

ispitanik razgovarali na paralelnim kolosijecima sve dok iz toga nije
proizala pria oko koje su se sloili. Ispitanici duboko vjeruju u svoje
bogove - Svatko zna da postoje! - ali moda nikada prije nisu razmiljali
o tim detaljima (moda nije nitko u toj kulturi!), to bi objasnilo zbog ega
su njihova uvjerenja nejasna i neodreena. Prisiljeni razraditi ih, oni ih
razrauju, ravnajui se prema postavljenim pitanjima.55
U iduem poglavlju razmotrit emo neke dojmljive implikacije tih
metodolokih pitanja, nakon to jasnije zacrtamo priu koja e nam
posluiti kao temelj za ispitivanje. Zasad bi bilo dobro da se stavite na
mjesto antropologova ispitanika. Danas, kada se suvremeni svijet sruio na
plemenske ljude sa svim svojim specifinim sloenostima, oni moraju
provesti potpunu reviziju svojih pogleda na prirodu i uope ne udi to im
ti izgledi ulijevaju strah. Kada bi stigli Marsovci sa svojom udesnom
tehnologijom, koja bi nam se inila nemoguom, i rekli nam da moramo
odustati od klica i atoma te slijediti njihov program, zacijelo bi samo nai
najdovitljiviji znanstvenici izveli taj prijelaz brzo i rado. Mi ostali drali
bismo se dobrih starih atoma i klica sve dok moemo, ozbiljno
objanjavajui svojoj djeci kako je voda sastavljena od atoma vodika i
kisika - tako su nam barem uvijek govorili - i upozoravajui ih na klice, tek
toliko da budemo sigurni. Ono to ima veliku vanost u ivotu svakog
pojedinca problem je toga to sad valja uiniti i postoji malo neugodnih
stvari koje nam prireuju vei stres od kripca u kojemu se naemo kada
ne znamo to initi ili to misliti, kada nas snae neka nerazumljiva novost.
U tim trenucima svi traimo utoite u poznatome. Iskuano moda nije i
istinito, ali je barem iskuano pa nam to omoguuje da uinimo neto to
znamo kako treba initi. I obino e to uspjeti poprilino dobro, barem
onoliko dobro koliko je uvijek uspijevalo u bilo kojem drugom sluaju.

3. Prikradajue razmiljanje i roenje tajnovitosti u religiji

Moete varati sve ljude neko vrijeme, i neke ljude sve vrijeme, ali ne
moete varati sve ljude sve vrijeme.
- Abraham Lincoln
Oni kojima je objavljena Njegova rije uvijek su sami na nekom udaljenom
mjestu, poput Mojsija. Nikoga nije bilo u blizini niti kada je Muhamed

primio rije. Mormon Joseph Smith i osnivaica kranske znanosti Mary

Baker Eddy imali su ekskluzivne audijencije s Bogom. Moramo im
vjerovati kao izvjestiteljima - a znate kakvi su izvjestitelji. Uinit e sve za
priu.
- Andy Rooney, Sincerely, Andy Rooney
Svakodnevna puka fizika, puka biologija i puka psihologija
funkcioniraju u pravilu sasvim dobro, a isto je i s pukom religijom, ali
povremeno iskrsnu sumnje. Istraivaka razmiljanja ljudskih bia esto
kao lavina prerastu u valove sumnje i ako oni zaprijete naoj duevnoj
ravnotei, moe se oekivati da emo zgrabiti svaki odgovor koji e se
osloniti na konsenzus ili ublaiti izazov. Kada se radoznalost spotakne o
neki neoekivani dogaaj, neto mora popustiti: ono to svatko zna ima
svoj protuprimjer te e ili sumnja prerasti u otkrie, to e dovesti do
naputanja ili izumiranja upitnog dijela lokalnog znanja, ili e si taj upitni
predmet osigurati ad hoc popravak ove ili one vrste, ili e se pak udruiti s
drugim predmetima koji su se na ovaj ili onaj nain izvukli iz dosega
izjedajueg skepticizma.56
To prosijavanje ima uinak stavljanja posebnog podskupa kulturnih
predmeta iza vela sustavne neosjetljivosti na pobijanje - i taj se obrazac
moe pronai praktiki posvuda u ljudskim drutvima. Kao to su mnogi
istaknuli (vidi npr. Rappaport, 1979.; Palmer i Steadman, 2004), ta podjela
na propozicije koje su dizajnirane da budu imune na pobijanje i sve ostalo
izgleda kao hipotetski zglob na kojemu bismo mogli lako rezati prirodu.
Jer upravo to je, kako tvrde oni, mjesto na kojemu se rastaju
(proto-)znanost i (proto-)religija. Nije da ta dva tipa znanja nisu esto
sasvim izmijeana u mnogim kulturama. Detaljno prirodoslovlje neke
lokalne religije, s paljivo promatranim navikama i osobinama svih
razliitih vrsta, obino je ispremijeana s mitovima i ritualima koji
ukljuuju te vrste - koja boanstva nastanjuju odreene ptice, koje rtve
treba ponuditi prije lova na odreenu vrstu i tako dalje. Crta razgranienja
moda je ak nejasna u praksi, gdje jedan otac govori svom sinu kako
vorak isputa glas uzbune za svoju vrstu pa to uje vepar, dok drugi otac
govori svom sinu kako ne zna na koji nain vepar ui od vorka - moda
neki bog prenosi poruku - i taj e sin moda ispriati vlastitom sinu priu o
bogu koji titi vorke i veprove, ali ne i antilope.
Samozvani znanstvenici poznaju tu kunju: kad god vaa omiljena

teorija urodi nekim predvianjem koje se pokae pogrenim, zato ne biste

pustili tu hipotezu da se malo modificira i pretvori u neku koja e se ba u
tim okolnostima tako zgodno odupirati ispitivanju? Znanstvenici bi trebali
biti skeptini prema tim seobama to dalje od pobijanja, ali tu je lekciju
teko nauiti. Drati se svoje hipoteze i putati da injenice odlue
neprirodan je in i morate se napregnuti da biste ga proveli. amani imaju
drugaije prioritete: oni pokuavaju lijeiti i savjetovati ljude u stvarnom
vremenu i mogu se zahvalno sakriti iza misterija kada se dogodi
neoekivano. (Jedna karikatura prikazuje vraa kako stoji utueno nad
tijelom pokojnog pacijenta i govori tugujuoj udovici: Postoji toliko toga
to jo ne znamo!)
Pretpostavka o nevidljivim i neistraivim uincima koji su (za razliku
od atoma i klica) sustavno imuni na potvrdu ili pobijanje toliko je
uobiajena u religijama da se takvi uinci ponekad uzimaju kao konani.
Nema religije bez njih i neto to moe bez njih nije prava religija, koliko
god nalikovalo na religiju u drugim stvarima. Na primjer, sloene obrede
rtvovanja bogovima mogue je pronai posvuda i jasno je da se bogovi
nigdje nee pojaviti iz nevidljivosti i sjesti kako bi pojeli divnu peenu
svinjetinu ili popili vino. Umjesto toga, vino se izlijeva na tlo ili u vatru
gdje e bogovi moi u njemu uivati neprimjetno, u privatnosti, dok e
uivanje u hrani biti izvedeno njezinim spaljivanjem do pepela ili
izruivanjem amanima, koji e je pojesti u okviru svojih slubenih
dunosti kao predstavnici bogova. Kako bi uzviknula Church Lady
komiara Dane Carveyja: Kako prikladno! Kao i obino, ne moramo
upletati amane, bilo pojedinano, bilo kao difuznu skupinu urotnika, u
izmiljanje tog utemeljenja, budui da se ono moglo naprosto javiti uslijed
diferencijalne replikacije obreda, ali amani bi morali biti prilino glupi
kad ne bi primijetili tu prilagodbu, pa ak i potrebu da se od nje odvrati
pozornost. U nekim kulturama javilo se ravnopravnije prikladno rjeenje:
svi jedu hranu koju su na neki nain takoer nevidljivo i nedestruktivno
pojeli bogovi. Bogovi mogu dobiti svoj kola, ali ga moemo pojesti i mi.
Nije li transparentnost tih odvie prikladnih rjeenja riskantna? Itekako, i
zato je uvijek zatiena dodatnim velom: To su misteriji onkraj svakog
poimanja! Nemoj ih niti pokuavati razumjeti! A gotovo jednako esto tu je
i trei veo: zabranjeno je previe zapitkivati o svim tim misterijima!
A to je sa samim amanima? Je li i njihova ljubopitljivost otupljena
tim tabuima? Oito ne uvijek. Kao i od bilo kojeg drugog savjesnog
radnika, od amana se moe oekivati da e primijetiti ili naslutiti propuste

u vlastitoj izvedbi i zatim eksperimentirati s alternativnim metodama:

Gubim muterije zbog tog drugog amana; to to on radi, a je ne? Postoji
li bolji nain izvoenja rituala lijeenja? Poznata puka ideja o hipnozi je
ta da hipnotizer nekako onesposobi strau u osobi koju hipnotizira, one
skeptine obrambene mehanizme, to god oni bili, koji ispituju
vjerodostojnost sve nadolazee grae. (Moda nekako uspava straare!)
Bolja ideja je ta da hipnotizer ne onesposobljava strau, nego je ustvari
kooptira, pretvara u saveznike i navodi da praktiki svjedoi za njega.
Jedan nain da se to uini jest da im se dobaci neto sitnih injenica (Tebi
se spava, tvoje oi su teke...) iju tonost mogu provjeriti i spremno
potvrditi. Ako subjektu nije oito da bi hipnotizer trebao znati te injenice,
to stvara laganu iluziju neoekivanog autoriteta (Kako je to znao?) te
tako hipnotizer, oboruan blagoslovom strae, moe ui u grad.
Ovaj dio vie ili manje tajne puke mudrosti donekle je dokazan u
eksperimentima: na uspjeh koji hipnotizer ima nad subjektom znatno
utjee ako se subjektu unaprijed kae je li hipnotizer poetnik ili strunjak
(Small i Kramer, 1969.; Coe i dr, 1970.; Balaschak i dr, 1972), a tu su
taktiku amani uvijek iznova otkrivali i iskoritavali. Posvuda ima
marljivih i diskretnih sakupljaa malo poznatih injenica o pojedincima
koji bi mogli postati njihovim klijentima, ali oni se ne zaustavljaju na
tome. Postoje drugi naini demonstracije neoekivane vjetine. Kako
primjeuje McClenon (2002), ritual hodanja po uarenom uglju bez
povrede prakticira se irom svijeta - u Indiji, Kini, Japanu, Singapuru,
Polineziji, ri Lanki, Grkoj i Bugarskoj, na primjer. Dva druga amanska
obiaja koja su uvelike rasprostranjena su iluzionistiki potezi poput
skrivanja ivotinjskih iznutrica koje se onda mogu udesno izvaditi iz
trupa bolesne osobe pomou parapsiholokog kirurkog zahvata, kao i
trik u kojemu se vezanih ruku i nogu nekako prouzroi buno drmanje
atora. U golemu Dizajnerskom Prostoru mogunosti, ta tri naina
stvaranja zadivljujuih natprirodnih efekata u svrhu impresioniranja
klijenata ine se najdostupnijima, budui da ih se otkriva uvijek iznova.
ini se da su bliske slinosti meu kulturama vie od sluajnosti: amani
mogu koristiti sline oblike aranja bez ikakve formalne obuke i da pritom
nisu imali dodira s drugima koji koriste iste strategije, ustvruje
McClenon, dodajui kako se bilo kakvo objanjenje difuzijom ini
neuvjerljivim. (str. 149)
Jedna od najzanimljivijih injenica o tim nedvosmislenim inovima
prijevare je ta da oni koji ih prakticiraju pod pritiskom antropologovih

pitanja daju irok raspon odgovora. Ponekad je to iskreno priznanje da

svjesno koriste trikove scenske magije kako bi obmanuli klijente, a
ponekad pravdanje takvog postupka kao neke vrste svetog nepotenja (za
dobro same stvari), o kojemu je pisao teolog Paul Tillich (vidi dodatak B).
Ponekad se, to je jo zanimljivije, na ispitanika naglo spusti neka vrsta
svete magle neshvaanja i misterija kako bi ga zatitila od daljnjih tetnih
pitanja. Ti amani nisu ba prevaranti - barem ne svi - a opet znaju kako su
efekti koje postiu tajne zanata, koje se ne smiju otkriti neupuenima iz
straha od umanjivanja njihovih uinaka. Svaki dobar lijenik zna da
nekolicina jednostavnih trikova samoprezentacije koji sainjavaju dobro
ponaanje uz bolesniku postelju mogu itekako utjecati na pacijenta. 57 To
nije doista neiskreno, zar ne? Svaki sveenik i propovjednik, svaki imam i
rabin, svaki guru zna istu stvar, a istu gradaciju od svjesnosti do nevinosti
moemo danas pronai i u praksi evangelistikih propovjednika, kao to je
zorno prikazano u dokumentarnom filmu Marjoe, dobitnikom Oscara iz
1972, koji prati Marjoea Gortnera, karizmatinog mladog evangelikog
propovjednika koji je izgubio vjeru, ali se vratio na scenu kao
propovjednik kako bi otkrio trikove zanata. U tom uznemirujuem i
nezaboravnom filmu pokazao je kako navodi ljude da se onesvijeste
polaganjem ruku, kako ih potie da strastveno iskazuju ljubav prema Isusu,
kako ih pridobiva da isprazne novanike u koaru za skupljanje priloga.58

4. Udomaivanje religija
Kad se neka biljna rasa dovoljno ustali, onda uzgajivai sjemena ne
izdvajaju najbolje biljke, nego jednostavno pregledaju svoje lijehe i
poupaju lupee, kako oni kau za biljke koje odstupaju od vlastitog
standarda.
- Charles Darwin, Postanak vrsta
Sada poinjemo uviati da ono to nazivamo kranstvom - i to
prepoznajemo kao kransku tradiciju - ustvari predstavlja samo malen
odabir specifinih izvora, izdvojenih meu desecima drugih. Tko je proveo
taj odabir i iz kojih razloga? Zato su oni drugi spisi izuzeti i zabranjeni
kao hereza? to ih je uinilo tako opasnima?
- Elaine Pagels, The Gnostic Gospels

Puke religije izviru iz svakodnevnih ivota ljudi koji ive u malenim

skupinama i dijele zajednike znaajke irom svijeta. Kako i kada se one
pretvaraju u organizirane religije? Istraivai se openito slau u tome da je
veliki pomak koji je do toga doveo bio u pojavi poljodjelstva i nastanku
veih naselja koji je ona uinila i moguim i nunim. Meutim, ne slau se
u tome to valja naglasiti u toj vanoj tranziciji. Stvaranje neprenosivih
zaliha hrane, to je za posljedicu imalo prijelaz na stalno mjesto
stanovanja, dopustio je pojavu dotad neviene podjele rada (Seabright,
2004. to je osobito istaknuo), to je opet dovelo do razvoja trita i
mogunosti za sve specijaliziranija zanimanja. Ti novi naini ljudske
interakcije stvorili su nove mogunosti i nove potrebe. Kada otkrijete da
svakodnevno morate komunicirati s ljudima koji vam nisu bliska rodbina,
mogunost da nekolicina istomiljenika oblikuje savez koji je posve
drugaiji od proirene obitelji gotovo je uvijek prisutna, a esto moe biti i
privlana opcija. Boyer (2001) nije usamljen u tvrdnji da je prijelaz s
puke na organiziranu religiju bio primarno jedna od takvih trinih
pojava.
Tijekom povijesti, cehovi i druge skupine obrtnika i strunjaka
pokuavali su uspostaviti opevaee cijene i standarde te
sprijeiti one koji nisu bili lanovi ceha da pruaju sline usluge.
Uspostavljajui neku vrstu monopola, pobrinuli su se da sve
muterije dolaze k njima. Odravajui opevaee cijene i
standarde, oteali bi nekom vjetom ili uinkovitom lanu da
prodaje ispod njih. Tako je veina ljudi plaala malenu cijenu za
pripadnost skupini koja je jamila minimalni udio u tritu
svakom od svojih lanova, [str. 275]
Prvi je korak do takve organizacije velik, ali sljedei koraci, od ceha
sveenika ili amana do neega to su ustvari poduzea (i franize i robne
marke) gotovo su neizbjena posljedica sve vee samosvijesti i trgovake
snalaljivosti onih pojedinaca koji su se isprva udruili kako bi osnovali
cehove. Cui bono? Kada se pojedinci ponu pitati kako najbolje
unaprijediti i ouvati organizacije koje su stvorili, oni iz temelja mijenjaju
arite pitanja i uvode nove odabir ne pritiske.
Darwin je to prepoznao i iskoristio je prijelaz s onoga to je zvao
nesvjesnim odabirom na metodoloki odabir kao pedagoki most
kojim je objasnio svoju veliku ideju prirodnog odabira u uvodnom

poglavlju svoga remekdjela. (Postanak vrsta je sjajno tivo, usput reeno.

Ba kao to ateisti esto itaju Bibliju kao knjievnost i duboko ih dirne
njezino pjesnitvo i pronicavost iako se ne preobrate, kreacionisti i ostali
koji se ne mogu natjerati da povjeruju u evoluciju ipak mogu osjetiti
uzbuenje itajui temeljni dokument suvremene evolucijske teorije - bez
obzira na to hoe li promijeniti njihovo miljenje o evoluciji ili ne)
U dananje vrijeme ugledni uzgajivai, imajui pred oima
odreeni cilj, metodikim odabirom pokuavaju stvoriti nove
linije ili pod-rase, nadmonije svima koje ve u zemlji postoje.
Ali za nau svrhu, vanija je ona vrsta odabira koja se moe
nazvati nesvjesnim odabirom, do kojeg dolazi kada se bilo tko
trudi imati i dobiti za rasplod najbolje ivotinje. Tako ovjek koji
eli drati pse pointere (ptiare) naravski nastoji, to vie moe,
dobiti najbolje pse, a onda nastavlja s gajenjem od svojih
najboljih pasa, no on niti eli niti oekuje da se pasmina i nadalje
stalno mijenja. Ipak, ja uope ne sumnjam da je taj postupak,
produen stoljeima, poboljao i preinaio neku rasu... Ima
razloga vjerovati da je panijel kralja Karla, od vremena tog
vladara, bio nesvjesno znatno preinaen, [str. 29]
Udomaivanje biljaka i ivotinja dogodilo se bez ikakve dalekovidne
intencije ili invencije nekoga tko bi upravljao sjemenjem i rasplodom. No
kakve li sree za one loze koje su se udomaile! Sve to je ostalo od
predaka dananjeg zrnja malene su i razbacane povrine njihovih divljih
roaka, a najblii preivjeli rod svih pripitomljenih ivotinja mogao bi se
prevesti u nekoliko arki. Kako pametno od divlje ovce to je stekla tu
najsvestraniju prilagodbu, pastira! Zasnivanjem simbiotskog saveza s
Homo sapiensom ovce su uspjele eksternalizirati glavnu zadau potrebnu
za svoj opstanak: pronalaenje hrane i izbjegavanje grabeljivaca. ak su
kao bonus dobile i zaklon i zdravstvenu skrb u hitnim sluajevima. Cijena
koju su platile - gubitak slobode odabira partnera i to to ih se kolje
umjesto da ih ubiju grabeljivci (ako je to cijena) - nije bilo nita u
usporedbi s dobitkom u opstanku potomstva, koji su time kupile. Ali
dakako, nije njihova pamet ono to objanjava tu dobru pogodbu. Bila je to
slijepa, bezumna pamet Majke Prirode, evolucije, koja je odobrila
slobodno utemeljenje tog sporazuma. Ovce i druge pripitomljene ivotinje
ustvari su znatno gluplje od svojih divljih roaka - zato to si to mogu
priutiti. Njihov je mozak manji (u odnosu na veliinu tijela i teinu) i to
nije zato to ih se uzgajalo tako da imaju vie miia (mesa). Budui da su i

udomaene ivotinje i oni koji su ih udomaili doivjeli ogromnu

populacijsku eksploziju (s manje od 1% zemaljske biomase kraljenjaka
prije deset tisua godina do preko 98% danas - vidi dodatak B), ne moe
biti sumnje da je ta simbioza bila mutualistika - poboljala je sposobnost
obiju strana.
Ono to sada elim ustvrditi je to da je, uz pripitomljavanje ivotinja
i biljaka, postojao postupan proces u kojem su se divlji (samoodravajui)
memi puke religije potpuno pripitomili. Stekli su upravitelje. Memi koji
su dovoljno sretni da imaju upravitelje, ljude koji e teko raditi i koristiti
svoju inteligenciju kako bi poticali njihovo razmnoavanje i titili ih od
neprijatelja, osloboeni su velikog dijela tereta u ouvanju vlastitih loza. U
ekstremnim sluajevima vie ne moraju ni biti osobito privlani ili
odgovarati naim ulnim nagonima. Memi tablice mnoenja, da ne
spominjemo meme vie matematike, teko bi se mogli nazvati ljubimcima
masa, a opet ih revno ire marljivi uitelji - pastiri mema - ija je
odgovornost ouvati njihove loze snanima. Drugim rijeima, divlji memi
jezika i puke religije su poput takora i vjeverica, golubova i virusa
prehlade - fantastino prilagoeni tome da ive s nama i iskoritavaju nas,
svialo se to nama ili ne. Pripitomljeni memi, meutim, ovise o pomoi
ljudskih staratelja kako bi uspijevali.
Ljudi su udubljeni u svoje religijske prakse i institucije gotovo
jednako dugo koliko usavravaju svoje poljodjelske prakse i institucije, i ti
refleksivni ispitivai redom su imali vlastite interese - individualna ili
zajednika poimanja o onome to je vrijedno i zato. Neki su bili mudri, a
neki budalasti, neki dobro upueni, a neki naivni, neki isti i poput svetaca,
a neki podmitljivi i pokvareni. Hipoteza Jareda Diamonda o praktiki
apsolutnoj potrazi naih predaka za pripitomljivim vrstama u svome
susjedstvu (o emu sam pisao u petom poglavlju) moe se proiriti.
Radoznali praktiari vjerojatno su takoer otkrili sve Dobre Trikove u
najbliim susjedstvima u Prostoru Dizajna moguih religija. Diamond vidi
prijelaz iz skupina manjih od stotinu ljudi, preko plemena od nekoliko
stotina i skupina s tisuama ljudi pod vlau poglavice, do drava s preko
pedeset tisua ljudi, kao nesmiljen mar od egalitarizma do
kleptokracije, vladavine lopova. Govorei o skupinama pod vlau
poglavice, on napominje:
U najboljem sluaju, takva su drutva na korist svima jer pruaju
skupe usluge koje je nemogue ostvariti na pojedinanoj osnovi.
U najgorem sluaju, takva drutva bestidno funkcioniraju kao

kleptokracije, koje osnovno bogatstvo prebacuju s puana na

povlatene slojeve... Zbog ega puani toleriraju odljev plodova
svog mukotrpnog rada u ruke kleptokrata? To pitanje, koje su
postavljali teoretiari politike od Platona do Marxa, uvijek iznova
postavljaju i glasai na modernim politikim izborima. [1997, str.
295]
etiri su naina, smatra on, na koje kleptokrati nastoje zadrati mo:
(1) razoruavanjem puka i naoruavanjem elite, (2) usreivanjem masa
preraspodjelom veeg dijela prikupljenih dobara, (3) koritenjem
monopola na silu za promicanje sree, odravanjem javnog reda i
ograniavanje nasilja, ili (4) osmiljavanjem ideologije ili religije kojom se
kleptokracija opravdava. (str. 295-6).
Kako religija moe podravati kleptokraciju? Savezom politikog
voe i sveenika, naravno, u kojemu se, kao prvo, vou proglaava
boanstvom ili potomkom bogova, ili, kako to kae Diamond, nekime tko
je na direktnoj liniji s bogovima.
Osim to opravdava prijenos bogatstva na kleptokrate,
institucionalizirana religija je centraliziranim drutvima korisna
na jo dva naina. Prije svega, zajednika ideologija ili religija
pomae pri rjeavanju problema suivota rodbinski nepovezanih
pojedinaca pruajui im vezu koja se ne temelji na srodstvu.
Drugo, religija ljudima prua razlog (drugaiji od genski
uvjetovanog interesa vlastitog odranja) da vlastiti ivot rtvuju u
korist drugih. Uz cijenu ivota nekoliko lanova koji su kao
vojnici poginuli u bitki, cijelo drutvo postaje mnogo uinkovitije
pri pokoravanju ostalih drutava i pri obrani od napada izvana,
[str. 297]
Tako pronalazimo ista sredstva koja se uvijek iznova otkrivaju u
gotovo svakoj religiji, a i u mnogim nereligijskim organizacijama. Nita od
toga danas nije novost - kao to je lord Acton rekao prije vie od jednoga
stoljea: Sva mo naginje kvarenju; a apsolutna mo kvari se apsolutno ali to je bila novost neko davno, kada su nai preci tek poeli istraivati
revizije dizajna naih najmonijih institucija.
Na primjer, prihvaanje podreenog poloaja u odnosu na
nevidljivog boga prepredena je taktika, neovisno o tome jesu li njezinu
lukavost svjesno prepoznali oni koji su na nju nabasali. Oni koji se u nju
uzdaju napredovat e, bilo to svjesno ili ne. Kao to svaki podlonik zna,

zapovijedi su uvijek uinkovitije nego to bi inae bile ako se mogu

poduprijeti prijetnjom o pritubi viem efu doe li do neposluha.
(Varijacije te taktike dobro su poznate sitnim mafijaima i prodavaima
rabljenih automobila, meu ostalima - Ja nisam ovlaten da vam takvo to
ponudim pa u morati vidjeti sa efom. Ispriajte me na trenutak)
To pomae objasniti neto to bi inae bilo pomalo zagonetno. Svaki
diktator ovisi o vjernosti svog najblieg osoblja - u jednostavnom smislu
da bi ga bilo koja dvojica ili trojica njih lako mogla nadjaati (ne moe
cijeli ivot ii uokolo isukana bodea). Kako ete, kao diktator, osigurati da
vaem najbliem osoblju odanost vama bude vanija od bilo kakve pomisli
na to da bi vas ustvari lako mogli zamijeniti? Utuviti im u glavu strah od
vie sile prilino je dobar potez. Nema sumnje da esto postoji neizreen
detant izmeu glavnog sveenika i kralja - svaki treba onoga drugog za
svoju mo, a zajedno trebaju bogove iznad sebe. Walter Burkert dao je
osobito makijavelistiki prikaz naina na koji ta taktika povlai za sobom
instituciju ritualne hvale i istie neke aspekte njezine svrhovite sloenosti:
Snagom svoje verbalne kompetencije [sveenik] ne samo da se
uzdie na vii stupanj imaginacije, nego uspijeva obrnuti
strukturu pozornosti: nadreeni je taj koji mora obratiti panju na
pjesmu ili govor hvale podlonika. Hvala je priznati oblik
pravljenja buke u prisutnosti nadreenih; a u dobro
strukturiranom obliku sklona je postati glazbom. Hvala se uzdie
u visine poput tamjana. Stoga je napetost izmeu visokog i
niskog i nategnuta i oputena, budui da onaj nii ostvaruje svoje
mjesto unutar sustava koji empatino prihvaa. [Burkert, 1996,
str. 91]
Bogovi e vam doi glave pokuate li prevariti jednog od nas. Ve
smo spomenuli ulogu rituala, kako osobnih ponavljanja, tako i
jednoglasnih skupova apsorpcije greaka, u poboljavanju vjernosti
memetikog prijenosa, a istaknuli smo i injenicu da ih se namee tako to
se nesudjelovanje ini skupim na ovaj ili onaj nain. tovie, kako kae
Joseph Bulbulia: Moda religijski rituali izraavaju prirodnu mo vjerske
zajednice, predoavajui potencijalnim prebjezima stranu sudbinu koja ih
eka (2004, str. 40). Ali to uope pokree duh zajednice? Je li taj projekt
uvanja skupina na okupu naprosto stvar toga da su kleptokrati izumili
naine kako da uvaju svoje ovce? Ili postoji neka dobrohotnija pria, koju
jo valja otkriti?

\\\
esto poglavlje: Prijenos religije pratile su goleme revizije, esto
namjerne i svjesne, budui da su ljudi postali upraviteljima ideja koje su u
njih ule i poeli ih pripitomljavati. Tajnovitost, obmana i sustavna
neosjetljivost na pobijanje neke su od znaajki koje su se pojavile,
dizajnirane u procesima koji su bili osjetljivi na nove odgovore na pitanje
cui borio?, budui da su sada u proces ulazili i motivi upravitelja.
\\\
Sedmo poglavlje: Zato se ljudi prikljuuju skupinama? Je li to s
njihove strane naprosto racionalna odluka ili su na djelu relativno bezumne
sile grupnog odabira? Iako se mnogo toga moe rei u korist obaju
prijedloga, oni ne iscrpljuju uvjerljive modele koji pokuavaju objasniti
nau spremnost na stvaranje trajnih saveza.

Sedmo poglavlje
Izum timskoga duha

1. Put poploan dobrim namjerama

A evo i kvake. Samo se loa osoba treba pokajati: samo se dobra osoba
moe savreno pokajati. to ste gori, trebate se pokajati vie, a manje to
uspijevate. Jedina osoba koja bi to mogla uiniti savreno bila bi savrena
osoba - a njoj to ne bi trebalo.
- C. S. Lewis, Mere Christianity
Svaki kontrolni sustav, bio to ivotinjski ivani sustav, biljni sustav rasta i
samoizljeenja ili izraeni artefakt poput sustava za navoenje zrakoplova,
dizajniranje da titi neto. A to neto mora ukljuivati i njega samog! (Jer
ako umre prerano, nee uspjeti izvriti zadatak, to god to bilo)
Meutim, osobni interes koji tako odreuje mehanizam vrednovanja svih
kontrolnih sustava moe se skriti kada kontrolni sustav postane
refleksivan. Naa ljudska refleksivnost otvara bogato polje mogunosti za
reviziju naih ciljeva, ukljuujui nae najdublje svrhe. Kada ponete
razmiljati o argumentima za i protiv pristupanja postojeoj koaliciji,
odnosno odvajanja od nje i pokuaja pokretanja nove, ili o tome kako
rijeiti probleme lojalnosti meu svojim srodstvom, ili pak o potrebi da
promijenite strukturu moi svojeg drutvenog okolia, stvarate putove
kojima moete pobjei od zadanih pretpostavki svoga poetnog dizajna.
Kad god neki djelatnik - intencionalni sustav, u mojoj terminologiji donese odluku o najboljem smjeru djelovanja s obzirom na sve okolnosti,
moemo pitati sa ijeg se gledita procjenjuje ta optimalnost. Vie ili manje
standardna i uobiajena pretpostavka, barem u zapadnome svijetu, a
osobito meu ekonomistima, jest da na svakog ljudskog djelatnika valja
gledati kao na nekovrsni odvojeni i individualistiki locus blagostanja. Od
kakve je to koristi za mene? Racionalni osobni interes. No iako mora
postojati neto u ulozi te osobe - neto to odgovara na pitanje cui bono? za
donositelja odluke kojega razmatramo - u tom standardnom postupku nema
nunosti, koliko god on uobiajen bio. Ja-kao-krajnji-korisnik u naelu se

moe neogranieno dijeliti u prostoru i vremenu. Ja mogu mariti za ostale

ili za neku veu drutvenu strukturu, na primjer. Ne postoji nita to bi me
ograniavalo na mene za razliku od nas.59 Jo uvijek mogu kao svoj
zadatak postaviti da skrbim za neki Broj Jedan, ali taj Broj Jedan ne moram
biti samo ja, pa ak niti samo moja obitelj, nego to mogu biti i islam,
Oxfam ili Chicago Bulls! Mogunost koju je otvorila kulturna evolucija,
naime ugradnja takvih novih gledita u na mozak ono je to daje naoj
vrsti, i samo naoj vrsti, sposobnost za moralno - i nemoralno razmiljanje.
Evo dobro poznate putanje: ponete s iskrenom eljom da pomognete
drugim ljudima i s uvjerenjem, bilo ono osnovano ili ne, da je va ceh, klub
ili crkva ona koalicija koja najbolje moe sluiti boljitku drugih. Ako su
vremena osobito teka, to uvjetovano upraviteljstvo - inim ono to je
dobro za ceh jer e to biti dobro za sve - moe biti zamijenjeno uim
interesom integriteta samoga ceha, i iz dobrog razloga: ako vjerujete da je
dotina ustanova najbolji put do dobrote, cilj njezina ouvanja za budue
projekte, iako jo nesluene, moe biti najracionalniji vii cilj koji moete
odrediti. Malen je korak do toga da izgubite viu svrhu iz vida ili je ak
zaboravite te se posvetite iskljuivo promicanju interesa ustanove, i to po
bilo koju cijenu. Uvjetovana ili instrumentalna odanost tako moe postati
nerazluivom u praksi od predanosti neemu to je dobro po sebi.
Sljedei mali korak izokrenut e taj uskogrudni summum bonum u jo
sebiniji cilj, a to je da inite sve to je potrebno kako biste vi ostali na elu
te ustanove (Pa tko e nas bolje od mene povesti ka pobjedi nad
protivnicima?).
Svi smo to ve mnogo puta vidjeli, a moda smo se i ulovili kako
zaboravljamo zato smo uope poeljeli biti voe. Takvi prijelazi dovode
svjesno donoenje odluka u vezu s predmetima koje je ranije pratio
bezumni proces diferencijalne replikacije prirodnim odabirom (mema ili
gena), a to stvara nove suparnike kao odgovore na pitanje cui bono?. Ono
to je dobro s obzirom na sve okolnosti moda se ne poklapa s onime to je
dobro za ustanovu, a to moda i nee olakati ivot voi te ustanove, ali
takva razliita mjerila obiavaju se meusobno smjenjivati pod pritiskom
misaone kontrole u stvarnom vremenu. Kada se to dogodi, nevezana
utemeljenja koja su naslijepo modelirana u prethodnim natjecanjima mogu
se poveati ili ak zamijeniti reprezentiranim utemeljenjima, koja nisu tek
usidrena u pojedinanim umovima, dijagramima, planovima i razgovorima,
nego se koriste - o njima se raspravlja i rasuuje, oko njih se usuglaava.

Ljudi tako postaju svjesnim upraviteljima svojih mema i vie ne shvaaju

njihov opstanak kao samorazumljiv, kao to mi shvaamo svoj jezik, nego
preuzimaju zadau njegovanja, zatite, poticanja i irenja Rijei.60
Zato ljudi ele biti upravitelji svoje religije? Pa to je oito, nije li?
Oni vjeruju da se tako vodi moralan ivot, dobar ivot, a oni iskreno ele
biti dobri. Jesu li u pravu? Pazite, ovdje se ne radi o tome jesu li religije
poboljale ljudsku bioloku sposobnost. Bioloka sposobnost i moralna
vrijednost sasvim su razliita pitanja. Odgodio sam pitanje o sposobnosti
dok ne budemo mogli vidjeti da e odgovor na nj, iako se radi o dobrom,
empirijskom pitanju, pitanju na koje bismo trebali pokuati odgovoriti,
ipak ostaviti irom otvorenim pitanje o tome trebamo li biti upraviteljima
religije.
Sada kad smo to vrsto utvrdili, mogli bismo barem razmotriti
pitanje - iako ne i odgovoriti na nj - jesu li puke religije, kao i
organizirane religije u koje su se preoblikovale, naposljetku pridonijele
sposobnosti onih koji ih prakticiraju. To pitanje ve stoljeima zaokuplja
antropologe i druge istraivae, esto zato to su ga brkali s pitanjem o
najvioj (moralnoj) vrijednosti religije, a nee nam uzmanjkati ni dobro
poznatih hipoteza za istraivanje nakon to pripremimo teren. Dvije
najuvjerljivije poblie u razmotriti u iduim poglavljima pa u ih zasad
samo spomenuti. Dunbar (2004) saima dobro jednu od njih:
Zasigurno nije sluajnost da gotovo svaka religija obeava svojim
sljedbenicima kako su oni - i samo oni - izabrani od boga te im
je oprost zajamen bez obzira na sve; mogu biti sigurni da e im
svemoni (ili koji god oblik ti bogovi uzeli) pomoi u
trenutanim potekoama budu li izvodili prave obrede i molitve.
To nesumnjivo daje dubok osjeaj utjehe u vremenima nedaa,
[str. 191]
Obratite pozornost na injenicu da utjeha sama po sebi ne bi
pojaavala sposobnost kada ne bi takoer nudila (to gotovo sigurno nudi)
praktine prednosti odlunosti i samopouzdanja, kako i u donoenju
odluka, tako i u djelovanju. Neka Sila bude s tobom! Kada ste suoeni s
esto zastraujuom neizvjesnou opasnoga svijeta, vjerovanje da netko
pazi na vas moe posluiti kao presudno uinkovit pojaiva morala,
sposoban pretvoriti ljude koji bi inae bili onesposobljeni strahom i
neodlunou u stamene djelatnike. To je hipoteza o individualnoj
uinkovitosti u vremenima borbe, i ona moe - iako ne mora - biti tona.

Sasvim drugaija hipoteza je ona da sudjelovanje u religiji (u

munim obredima inicijacije, na primjer) stvara ili uvruje veze
povjerenja koje omoguuju grupama pojedinaca da djeluju zajedno daleko
uinkovitije. Inaice te hipoteze o grupnoj sposobnosti iznijeli su Boyer,
Burkert, Wilson i mnogi drugi. Moda je tona, a moda i nije - ustvari,
obje hipoteze bi mogle biti tone, a mi bismo ih trebali pokuati potvrditi
ili opovrgnuti, ako nita drugo, a ono zbog svjetla koje e baciti - ili vie
nee - na pitanje o moralnoj vrijednosti religije.

2 Mravlja kolonija i korporacija

Religije postoje prvenstveno kako bi ljudi postigli zajedno ono to ne mogu
postii sami.
- David Sloan Wilson, Darwins Cathedral
Ali koje koristi od toga, zato ljudi uope ele religiju ? ele je zato to je
religija jedini uvjerljivi izvor odreenih nagrada za kojima postoji sveopa
i i nepresuna potranja.
- Rodney Stark i Roger Finke, Acts of Faith
Zato se ljudi prikljuuju grupama? Zato to ele - ali zato ele? Iz
mnogih razloga, ukljuujui one oigledne: radi meusobne zatite i
ekonomske sigurnosti, kako bi pospjeili uinkovitost etve i drugih nunih
djelatnosti, kako bi ostvarili velike projekte koji bi inae bili neostvarivi.
No oita korisnost tih grupnih rjeenja ne objanjava sama po sebi kako se
ona uope uspijevaju ostvariti, jer valja prevladati odreene prepreke, na
primjer meusobni strah i neprijateljstvo, a tu je i uvijek prisutna
mogunost oportunistikog odmetnitva ili izdaje. Naa nemogunost da
postignemo doista globalnu suradnju unato uvjerljivim argumentima koji
pokazuju njezine prednosti i unato mnogim neuspjelim kampanjama ija
je namjera bila stvoriti odgovarajue ustanove, pokazuje kako su i ona
ograniena suradnja i lojalnost koje trenutno uivamo rijetko dostignue.
Nekako smo se uspjeli uljuditi do odreenog stupnja, i to na naine na koje
nijedna druga vrsta nije ak pokuala, barem koliko znamo. Druge vrste
esto formiraju populacije koje se okupljaju u krdima, stadima ili jatima, i
jasno je zato su ta okupljanja, kada do njih doe, prilagodbena. Ali mi

nismo ivotinje koje pasu, na primjer, a meu majmunima sakupljaima (i

grabeljivcima), koji su nai najblii ivotinjski roaci, najvee stabilne
grupe obino su ograniene na blisku rodbinu, proirene obitelji u koje se
pridolice primaju samo nakon borbe i ispita. (Meu impanzama su
novopridolice uvijek enke koje su emigrirale iz svojih izvornih grupa u
potrazi za partnerima; bilo koji mujak koji bi se pokuao pribliiti drugoj
grupi bio bi ubijen po kratkom postupku.) Nema nita tajanstveno u tome
zato smo mi, poput drugih majmuna, razvili elju za drutvom pripadnika
vlastite vrste, ali taj nagon udruivanja u grupe ima svoje granice.
Zanimljivo je kako smo nauili osjeati se ugodno u drutvu
stranaca, kako kae Seabright (2004), a trajno uvjerljiva zamisao u vezi s
religijom upravo je ta da religija djeluje u smjeru takve grupne kohezije,
pretvarajui inae jadnu populaciju nesrodnih i meusobno sumnjiavih
ljudi u tijesno povezane obitelji ili ak veoma uinkovite superorganizme,
donekle poput mravljih kolonija ili pelinjaka. Impresivna solidarnost koju
su postigle mnoge religijske organizacije nije upitna, ali moe li to
objasniti nastanak i trajno postojanje religija? Mnogi tako misle, ali kako
bi to tono trebalo funkcionirati? Teoretiari svih uvjerenja slau se u tome
da se nekako mora ostvariti R&D koji je potreban za uspostavu i
odravanje takvog sustava, a isprva se ini da postoje samo dva puta
izmeu kojih se moe odabrati: mravlja kolonija i korporacija. Prirodni
odabir oblikovao je dizajn mrava kroz vjekove, teui pojedinane tipove
mrava u specijaliste koji automatski koordiniraju svoje snage tako da
obino nastane skladna i snana kolonija. Nije bilo nikakvih junakih
mravljih pojedinaca koji su to spoznali i primijenili. Nisu niti morali,
budui da je prirodni odabir umjesto njih obavio sve pokuaje i pogreke, i
danas ne postoji niti je ikada postojao pojedinani mrav - ili vijee mrava koji bi igrao ulogu vladara. Za razliku od toga, upravo su racionalni izbori
pojedinanih ljudskih bia ono to oivotvoruje korporaciju: oni dizajniraju
strukturu, usuglauju se oko udruivanja i zatim upravljaju korporacijskim
aktivnostima. Pojedinani racionalni djelatnici koji vode brigu o vlastitim
interesima i provode vlastite, pojedinane analize utroka i dobiti, donosei
odluke koje oblikuju, izravno ili neizravno, znaajke korporacije.
Je li izdrljivost religije, njezina sposobnost da ustraje i uspijeva
prkosei drugom zakonu termodinamike, poput izdrljivosti mravlje
kolonije ili korporacije? Je li religija proizvod slijepog evolucijskog
instinkta ili racionalni izbor? Ili postoji neka druga mogunost? (Bi li
mogla biti Boji dar, na primjer?) Nemogunost da se postavi to pitanje - a

kamoli odgovori na nj - prigovor je koji se dugo koristilo kako bi se

diskreditirala funkcionalistika kola sociologije, koju je zaeo Emil
Durkheim. Prema njezinim kritiarima, funkcionalisti su tretirali drutva
kao da su ive stvari, koje odravaju zdravlje i krepkost mnotvom
prilagodbi u svojim organima, pritom ne pokazujui kako se ostvario R&D
potreban za dizajn i prilagodbu tih superorganizama. Ta je kritika u biti ista
ona kritika koju su evolucionistiki biolozi usmjerili protiv hipoteze o Geji
Lovelocka (1979) i drugih. Prema toj hipotezi, Zemljina biosfera je i sama
neka vrsta superorganizma koji odrava svoje razliite ravnotee kako bi
ouvao ivot na Zemlji. Zgodna ideja, ali, kao to Richard Dawkins
jezgrovito kae:
Da bi se ta analogija strogo primijenila, morao bi postojati niz
konkurentnih Geja, po svoj prilici na drugim planetima. Biosfere
koje nisu razvile uinkovita homeostatika ureenja svojih
planetarnih atmosfera obino bi izumrle... Uz to, morali bismo
postulirati neku vrstu reprodukcije uz pomo koje su uspjeni
planeti prebacili kopije svojih ivotnih oblika na nove planete.
[1982, 1999, str. 236]
Ako ljubitelji Geje ele da ih se shvati ozbiljno, moraju postaviti i
odgovoriti na pitanje kako su pretpostavljeni homeostatiki sustavi
dizajnirani i uspostavljeni. Funkcionalisti u znanostima o drutvu moraju
preuzeti isti teret.
Tu nastupa David Sloan Wilson (2002) i njegova teorija
vierazinskog odabira, kojom se nastoji spasiti stvar za jedan ogranak
funkcionalizma tako to se proces dizajna utemeljuje na istim onim R&D
algoritmima koji objanjavaju ostatak biosfere. Prema Wilsonu, inovacije u
dizajnu koje sustavno djeluju na povezivanju ljudskih grupa rezultati su
darvinovskog razvoja s modifikacijom koju usmjerava diferencijalna
replikacija najsposobnijih na mnogim razinama, ukljuujui razinu grupe.
Ukratko, on prihvaa izazov da dokae kako je natjecanje suparnikih
grupa dovelo do izumiranja loe dizajniranih grupa, koje nisu uspjele u
natjecanju s bolje dizajniranim, onima koje su se koristile nevezanim
utemeljenjima (da kaemo to na moj nain) koja nijedan od njihovih
pripadnika nije morao razumjeti. Cui bono? Sposobnost grupe mora
nadmaivati pojedinanu sposobnost njezinih pripadnika, a ako e grupe
biti krajnji korisnici, grupe moraju biti i natjecatelji. Ipak, odabir se moe
odvijati na vie razina odjednom, zahvaljujui, natjecanjima na vie razina.

Kritiari su se dugo podsmjehivali funkcionalistima zbog toga to su

se oslanjali na neto poput mistike drutvene mudrosti (poput zamiljene
mudrosti Geje), ali Wilson je u pravu kada ustraje na tome da nema nuno
nieg mistinog, pa ak ni misterioznog u tome to se durkheimske
funkcije sklone grupi uspostavljaju evolucijskim procesima - ako je u
stanju pokazati da postoje procesi grupnog odabira. Raspodijeljenu
mudrost mravlje kolonije, koja je doista neka vrsta superorganizma,
evolucijski biolozi analizirali su nadugako i nairoko, i nema sumnje da
evolucijski procesi mogu oblikovati grupne prilagodbe pod odreenim
uvjetima, poput onih koji prevladavaju meu drutvenim kukcima. Ali
ljudi nisu mravi, pa ak niti osobito slini mravima, i samo
najdiscipliniraniji vjerski redovi mogu postii neto poput faistiki
slonog mariranja drutvenih kukaca. Ljudski um je izrazito sloena
naprava za istraivanje, korozivni ispitiva svakog detalja svijeta s kojim
se susretne, pa je bolje da evolucija doda neto bljetavila svojim
prilagodbama za ljudsku sklonost grupiranju eli li postii ikakav uspjeh
putem grupnog odabira.
Wilson smatra da natjecanje meu vjerskim skupinama, od kojih
neke imaju diferencijalni opstanak i replikaciju, moe proizvesti (i
isplatiti) izvanredne znaajke dizajna koje primjeujemo kod religija. Na
suprotnom teoretskom kraju - a to je i jedina alternativa, ili se barem tako
isprva ini - nalaze se teoretiari racionalnog izbora, koji se javljaju u
posljednje vrijeme kako bi doveli u pitanje rasprostranjenu pretpostavku
znanstvenika o drutvu da je religija neka vrsta ludila. Kako podrugljivo
primjeuju Rodney Stark i Roger Finke (2000): Vie od tri stoljea
uobiajena je mudrost u znanosti o drutvu bila da religijsko ponaanje
mora biti iracionalno upravo zato to ljudi doista podnose rtve u ime svoje
vjere - jer oito nijedna racionalna osoba ne bi takvo to uinila (str. 42),
ali kako oni tvrde:
Ne trebate biti religiozna osoba da biste shvatili racionalnost u
osnovi religijskog ponaanja, kao to ne trebate biti zloinac da
biste pripisali racionalnost mnogim izopaenim djelima (kao to
to ine vodee teorije zloina i izopaenosti)... elimo rei kako
se religijsko ponaanje - do onog stupnja u kojem se javlja uglavnom temelji na proraunima utroka i dobiti te je stoga
racionalno upravo u onom smislu u kojemu je to i svako drugo
ljudsko ponaanje, [str. 36]
Ustvari, religije odista jesu poput korporacija, tvrde oni: Religijske

organizacije su drutvena poduzea ija je svrha stvoriti, odravati i nuditi

religiju nekom skupu pojedinaca te poticati i nadgledati njihove razmjene s
nekim bogom ili bogovima (str. 103). Potranja za robom koju religija
nudi neelastina je; na slobodnom tritu religijskog izbora (na primjer, u
Sjedinjenim Dravama, gdje nema dravne religije, a konkurentskih
denominacija je mnogo) postoji snano natjecanje meu denominacijama
za prevlast na tritu - to je izravna primjena ekonomije ponude. No kao
to Wilson napominje u korisnoj usporedbi svoje i njihove teorije, ak i
kada bismo prihvatili kao injenicu da je danas racionalno od pripadnika
crkava da donose naelno trine odluke o tome u koju religiju e ulagati
(to je pretpostavka koju emo uskoro ispitati), to ne odgovara na pitanje o
R&D-u:
Ali kako je religija stekla strukturu koja prilagodljivo suava
izbore maksimalizatora korisnosti ba na pravi nain? Nakon to
je struktura uspostavljena, moramo osim ponaanja pojedinaca
objasniti i strukturu religije. Jesu li bizarne obiaje svjesno
izmiljali racionalni initelji u nastojanju da maksimaliziraju
svoje korisnosti? Ako je tako, zato je jedna od tih
maksimaliziranih korisnosti bilo ope dobro njihove crkve?
Moramo li doista pripisati sve prilagodbene znaajke religije
psiholokom procesu promiljanja o utroku i dobiti? Nije li
mogu proces slijepe varijacije i selektivne retencije?
Naposljetku, tisue religija raa se i umire neprimijeeno zato to
ne uspiju privui vie od nekoliko lanova (Stark i Bainbridge,
1985). Moda su prilagodbene znaajke one nekolicine koja
opstane poput nasuminih mutacija, a ne proizvod racionalnog
izbora, [str. 82]
Wilson je u pravu kada istie mogunost procesa slijepe varijacije i
selektivne retencije, ali ustrajui na svojoj radikalnoj inaici grupnog
odabira proputa bolju priliku: proces evolucijskog dizajna koji nam je dao
religije ukljuuje diferencijalnu replikaciju mema, a ne grupa.61 Wilson to
nakratko spominje kao alternativu, ali je odbacuje ne trepnuvi okom,
uglavnom zato to smatra da je njezina kljuna doktrina ta da religijske
znaajke moraju biti disfunkcionalne. On misli kako memska teorija
iziskuje da svi religijski memi budu paraziti (dakle, da umanjuju
sposobnost), a tek rijetko, ako uope, neutralni komensali ili mutualisti,
koji pojaavaju sposobnost.62 Ovdje Wilsona na krivi trag vodi uobiajeni
nesporazum: Richard Dawkins, koji je skovao termin mem, nije prijatelj

religije i esto je povezivao meme - osobito religijske meme - s virusima,

istiui sposobnost mema da se razmnoavaju unato razornom uinku koji
imaju po svoje ljudske domaine. Iako tu prijepornu tvrdnju valja
razmotriti kao vanu mogunost, ne bismo trebali zaboraviti kako je
golema veina mema, kao i golema veina bakterijskih i virusnih
simbionata koji ive u naim tijelima, neutralna ili ak od pomoi (s
gledita domainove sposobnosti). Evo, dakle, moje blage memetike
alternative Wilsonovoj hipotezi o grupnoj razini:
Memi koji potiu grupnu solidarnost kod ljudi osobito uspijevaju
(kao memi) u okolnostima u kojima preivljavanje domaina (a
time i njegova sposobnost) sasvim izravno ovisi o udruivanju
domaina u grupe. Uspjeh takvih grupa zaraenih memima i sam
je mona naprava za oglaavanje, koja potie znatielju (i zavist)
onih izvan grupe i na taj nain omoguuje lake probijanje
jezinih, etnikih i zemljopisnih granica.
Poput Wilsonove radikalnije teorije grupnog odabira, ova hipoteza
moe naelno objasniti izvrsnost dizajna koji nalazimo u religiji, a da ne
postulira racionalne dizajnere (put religije-kao-korporacije). Takoer moe
objasniti injenicu da je pojedinana sposobnost kod religija naizgled
podreena sposobnosti grupe. Prema toj teoriji, ne trebamo postulirati
turnire grupne replikacije, nego samo kulturni okoli u kojemu se ideje
natjeu. Ideje koje potiu ljude da djeluju zajedno u grupama (na nain na
koji Toxoplasma gondii potie takore da se neustraivo pribliavaju
makama) irit e se uinkovitije zahvaljujui toj sklonosti grupiranju od
ideja koje manje uinkovito ujedinjavaju svoje domaine u vojske.63
Koristei memsku perspektivu, moemo ujediniti dva suprotna
pola teorije - mravlja kolonija naspram korporacije - i objasniti R&D
ljudske sklonosti grupiranju kao mjeavinu slijepog i promiljenog
procesa, ukljuujui meuprocese odabira raznih nijansi svjesnosti. Budui
da ljudi nisu poput mrava, nego su zapravo prilino racionalni, teko e ih
se potaknuti da ulau mnogo u grupne aktivnosti ako ne vide (ili barem
misle da vide) koristi zbog kojih vrijedi ulagati. Stoga e ideje koje
maksimaliziraju sklonost grupiranju biti one koje se, kako kau Stark i
Finke, privlae nagradama za kojima postoji opa i neiscrpna potranja.
Neoekivani bonus te ujedinjene perspektive jest taj da ona stvara
manevarski prostor za srednju poziciju o statusu religije, koja modificira
jednu od najnezgodnijih znaajki modela racionalnog izbora. Stark i Finke,

kao i drugi teoretiari religije kao racionalnog izbora, vole se prikazivati

kao branitelji onih koji pripadaju nekoj religiji, govorei u biti: Oni nisu
ludi, oni su pametni! Meutim, ta namjerno hladnokrvna racionalna
analiza trita religijskom robom duboko vrijea mnoge religiozne ljude. 64
Oni se ne ele vidjeti kao nekoga tko lukavo i razborito ulae u
najuinkovitijeg nabavljaa natprirodnih blagodati. Oni se ele vidjeti kao
one koji su se odrekli svih takvih sebinih promiljanja jer su prepustili
svoju racionalnu kontrolu vioj sili.
Teorija mema to objanjava. Prema toj teoriji, krajnji su korisnici
religijskih prilagodbi sami memi, ali njihovo irenje (u natjecanju s
konkurentskim memima) ovisi o njihovoj sposobnosti da privuku
domaine na ovaj ili onaj nain. Nakon to ga se pridobilo, domaina se
pretvara u racionalnog slugu, ali izvorno pridobivanje ne mora biti - doista,
ne bi trebalo biti - racionalni izbor domaina. Memi se ponekad moraju
njeno ubaciti u svoje nove domove, nadvladavajui racionalni otpor
poticanjem odreene pasivnosti ili prijemivosti u domacina. William
James, memetiar ispred svoga vremena, primijetio je vanost te znaajke
za neke religije i korisno nam je ukazao na jednu svjetovnu protuteu,
uitelja glazbe koji opominje uenike: Prestanite nastojati i sve e se
dogoditi samo od sebe! (1902, str. 206). Samo se prepustite i raistite
svoj um, pustite da taj mali informacijski paket, taj mali recept navike,
preuzme vlast!
Moglo bi se rei kako se cijeli razvoj kranstva prema unutra
sastojao uglavnom u sve veem naglaavanju te krize
samopredanja (1902, str. 210-11)... Ako bismo pisali priu o duhu
s posve prirodoznanstvenog stajalita, uope bez ikakvih
religioznih interesa, ipak bismo trebali pisati o podlonosti
ovjeka iznenadnom i potpunom obraenju kao jednoj od
njegovih najneobinijih osebujnosti, [str. 230]
Vrijedi se prisjetiti kako arapska rije islam znai pokornost. Ideja
da bi muslimani trebali irenje islama staviti ispred vlastitih interesa
usaena je u samu etimologiju njegova imena, a islam nije usamljen
primjer. to je vanije predanim kranima od vlastite dobrobiti, od
vlastitih ivota, ako doe do toga? Rei e vam: Rije. irenje Boje Rijei
njihov je summum bonum i pozove li ih se da se odreknu toga da imaju
djecu i unuke u korist irenja Rijei, to je naredba koju e se svim silama
truditi izvriti. Oni nee ustuknuti pred idejom da je mem preuzeo nadzor
nad njima i otupio njihov instinkt za razmnoavanjem; oni e je prigrliti.

Izjavit e kako je upravo to ono to ih razlikuje od pukih ivotinja; to im

daje vrijednost koju e slijediti, a koja nadmauje genski imperativ koji
ograniava obzor odluivanja svih drugih vrsta. Ipak, slijedei tu vrijednost
bit e to je mogue racionalniji. Kada skrbe za Broj Jedan, taj Broj Jedan
je Rije, a ne njihova koa, a kamoli njihovi sebini geni.
Nijedan mrav ne moe se staviti u slubu Rijei. On nema jezika ili
bilo kakve kulture o kojoj bi govorio. Meutim, mi korisnici jezika ne
dobijemo samo jednu Rije, nego mnoge, a te mnoge rijei natjeu se za
nau pozornost te u kombinaciji mogu stvarati saveze koji se bore za nau
predanost. Tu teorija racionalnog izbora dolazi na svoje. Jer kao to smo
vidjeli, kad se ljude jednom pretvori u upravitelje njihovih omiljenih
mema, dolazi do utrke u naoruanju potencijalnih poboljanja. Sav rad na
dizajnu naposljetku je stvar pokuaja i pogreaka, ali velik dio tog rada
dogaa se off line, u reprezentacijama odluka u umovima ljudi koji ih
oprezno razmatraju prije nego to se doista odlue za ono za to vjeruju da
e najbolje funkcionirati, barem s obzirom na svoju ogranienu
informiranost o okrutnome svijetu u kojemu te dizajne na koncu valja
iskuati. Promisliti o tome bre je i jeftinije od isprobavanja u svijetu i
putanja da priroda prosijava, ali ljudska dalekovidnost, koja omoguuje
dodatno ubrzanje, pogreiva je i pristrana, tako da esto grijeimo.
Memetiki inenjering, poput genskog inenjeringa, moe iznjedriti
udovita nismo li oprezni, a ako ona pobjegnu iz laboratorija, mogu se
razmnoavati unato svemu to poduzmemo. Uvijek moramo imati na umu
Orgelovo Drugo pravilo: Evolucija je pametnija od vas.
(Dopustite mi da zastanem ovdje na trenutak i ukaem na ono to
smo upravo uinili. Zadrti antidarvinisti u humanistikim i drutvenim
znanostima tradicionalno se boje da e evolucijski pristup uguiti njihov
nain razmiljanja, koji im je prirastao srcu - sa svim onim junakim
piscima, umjetnicima, izumiteljima i drugim braniteljima i ljubiteljima
ideja. Stoga rado izjavljuju, i to s oajnikim uvjerenjem iako bez dokaza
ili argumenata, kako se ljudska kultura i ljudsko drutvo mogu samo
tumaiti, ali nikada uzrono objasniti, te koriste metode i pretpostavke koje
su potpuno nesumjerljive s metodama i pretpostavkama prirodnih znanosti
i neprevodive u njih. Ne moe dospjeti ovamo odande! mogao bi biti
njihov moto. Jaz je nepremostiv! A opet, mi smo upravo dovrili
povrnu, ali neudesnu i injeninu etnju od nasumine, mehanike,
robotske prirode do strastvene obrane i razrade najuzvienijih ideja koje su
poznate ovjeanstvu. Jaz je bio plod ustraene mate. Bolje emo uspjeti

razumjeti sami sebe kao pobornike ideja i branitelje vrijednosti pogledamo

li prvo kako smo uope dospjeli do tako posebne uloge)
im se na tritu ideja u ponudi nau alternative, vei i bolji
suparnici natjecat e se za pobornike, ukljuujui ne samo mutirajue
religije, nego - naposljetku - i svjetovne institucije.
Meu koalicijama koje se ne temelje na genskom srodstvu, a
procvale su u novijoj ljudskoj povijesti, nalazimo politike stranke,
revolucionarne skupine, etnike organizacije, radnike sindikate, sportske
momadi te na kraju, ali ne i manje vano, mafiju. Dinamiku grupnog
pripadnitva (uvjete pristupanja i istupanja, predanost i njezino nametanje
uz pomo kazne ili drugaije) posljednjih godina intenzivno izuavaju
evolucijski mislioci u nizu disciplina: ekonomiji, politikoj znanosti,
kognitivnoj psihologiji, biologiji i, dakako, filozofiji.65 Njihovi rezultati
bacili su svjetlo na suradnju i altruizam u svjetovnim i vjerskim
kontekstima, a to pomae istaknuti znaajke po kojima se religijske
organizacije razlikuju od ostalih.

3. Rastue trite religije

Postavka 75: Do one mjere u kojoj su religijske ekonomije neregulirane i
konkurentne, ukupna razina religijskog sudjelovanja bit e visoka. (S
druge strane, ako nema konkurencije, dominantna tvrtka (ili tvrtke) bit e
odvie neuinkovite u odravanju energinih trinih nastojanja, a rezultat
e biti niska ukupna razina religijskog sudjelovanja, pri emu e prosjena
osoba smanjivati i odgaati plaanje religijskih trokova)
- Rodney Stark i Roger Finke, Acts of Faith
U svakom vidu religijskog ivota amerika vjera suoila se s amerikom
kulturom - i amerika kultura je pobijedila.
- Alan Wolfe, The Transformation of American Religion
Nudimo proizvod koji je bolji od sapuna ili automobila. Nudimo vjeni
ivot.
- Veleasni Jim Bakker66

Zato podnositi velike rtve kako bi se poboljali izgledi neke

religijske organizacije? Zato bi ovjek, na primjer, odabrao odanost
religiji ako je moda takoer aktivni lan nekog radnikog sindikata,
politike stranke ili drutvenog kluba? Ta pitanja koja poinju sa zato
isprva su neutralna u odnosu na dva posve razliita tipa odgovora: mogu
pitati zato je racionalno odabrati odanost religiji ili mogu pitati zato je
prirodno (na neki nain) da ljude privlai religija, koja onda od njih trai
odanost. (Razmotrite pitanje Zato se toliko ljudi boji visine? Jedan
odgovor je: zato to je racionalno bojati se visina, moete pasti i ozlijediti
se! Drugi je: razvili smo instinktivni oprez koji potie naa predodba o
tome da smo na velikoj visini izloeni. Ali u nekih ljudi taj strah je toliko
pretjeran da nadilazi korist koju od njega imaju; njihov strah je prirodan moemo objasniti njegovo postojanje bez dodatnog misterija - ali je
iracionalan) Pogledamo li dobro prvi odgovor u svezi s religijom, onako
kako ga predlae teorija racionalnog izbora, to e nam pomoi da uvidimo
koje sile i ogranienja oblikuju alternative.
U zadnja dva desetljea Rodney Stark i njegovi kolege napravili su
izuzetan posao artikulirajui odgovor u prilog racionalnom izboru i tvrde
kako je danas, zahvaljujui njihovu trudu, na podruju znanosti o drutvu
nemogue napraviti vjerodostojan rad u izuavanju religije utemeljen na
pretpostavci da je religioznost znak gluposti, neuroze, siromatva,
neznanja, lane svijesti, ili bijega od suvremenosti (Stark i Finke, 2000,
str. 18). Oni su se usredotoili na religiju u SAD-u, a njihov temeljni model
izravna je primjena ekonomske teorije:
Doista, nakon to je imala vie od dva stoljea da se razvije u
uvjetima slobodnog trita, amerika religijska ekonomija
nadmauje najsmjelije snove Adama Smitha o kreativnim silama
slobodnoga trita (Moore, 1994). Postoji vie od 1500 zasebnih
religijskih denominacija (Melton, 1989), a mnoge od njih
prilino su velike - 24 ima vie od po milijun pripadnika. Svako
od tih tijela u potpunosti ovisi o dobrovoljnim prilozima, a
ukupni iznos amerikih religijskih donacija trenutano je vie od
60 milijardi dolara godinje ili vie od 330 dolara po osobi
starijoj od 18 godina. Ove brojke ne ukljuuju brojne priloge
fondovima za izgradnju crkava (izgradnja novih crkava kotala je
3 milijarde dolara 1993), kao i veinu donacija vjerskim kolama,
bolnicama i inozemnim misijama. Godine 1996. vie od 2,3
milijarde dolara donirano je za potporu misionarima, a znatan dio

tog iznosa utroen je na misionare u Europi, [str. 223]

H. L. Mencken jednom je iznio miljenje: Jedini doista respektabilni
protestanti su fundamentalisti. Naalost, oni su takoer oiti idioti. Mnogi
dijele to miljenje, osobito u akademskoj zajednici, ali ne i Stark i Finke.
Oni osobito nastoje razbiti opeprisutnu ideju da je denominacija tim
manje racionalna im vie je fundamentalistika ili evaneoska:
Meu najuvrijeenijim odgovorima na pitanje zbog ega jaaju
evaneoske crkve nalaze se potisnuta seksualnost, razvod,
urbanizacija, rasizam, seksizam, briga za drutveni poloaj i brza
promjena drutva. Zagovornici te stare paradigme nikada ne
istrauju mogua religiozna objanjenja: na primjer, da ljude k
evaneoskim crkvama privlai kvalitetniji proizvod, [str. 30]
Ljudi podnose velike trokove kako bi pripadali crkvi, a crkva se
zauzvrat obvezuje poticati i nadgledati njihove razmjene s nekim bogom
ili bogovima (str. 103). Stark i Finke to su briljivo razradili, a njihova
vodea premisa je Postavka 6: U tenji za nagradama ljudi e nastojati
iskoristiti natprirodno i manipulirati njime (str. 90). Neki ljudi to ine
sami, ali veina misli kako im treba pomo, a nju pruaju crkve. (Da li
crkve doista manipuliraju natprirodnim? Jesu li Stark i Finke pobornici
ideje kako se razmjene s bogom ili bogovima doista dogaaju? Ne, oni su
po tom pitanju revni agnostici - ili barem tako tvrde. esto istiu kako
moe biti savreno racionalno ulagati u dionicu koja se naposljetku moe
pokazati bezvrijednom)
U jednoj kasnijoj knjizi, naslovljenoj One True God: Historical
Consequences of Monotheism (2001), Stark preuzima ulogu memetikog
inenjera te analizira argumente za i protiv doktrine kao da je marketinki
savjetnik. Koje vrste bogova su najprivlanije? (2001, str. 2). Tu on
razlikuje izmeu dviju strategija: Bog kao bit (kao to je Tillichov Bog
kao temelj svega ivoga, potpuno neantropomorfan, izvan vremena i
prostora, apstraktan) te Bog kao svjesno natprirodno bie (Bog koji slua
molitve i odgovara na njih u stvarnom vremenu, na primjer). Nema
kljunije religijske razlike nego to je ona izmeu vjera koje ukljuuju
boanska bia i onih koje su ograniene na boanske biti, kae on, a ovu
potonju smatra beznadnom jer samo e boanska bia ita uiniti (str.
10). Natprirodna svjesna bia daleko se bolje prodaju, jer natprirodno je
jedini uvjerljivi izvor mnogih pogodnosti za kojima uvelike udimo (str.
12).

Ljudima je stalo do Bogova zato to su oni, ako postoje,

potencijalni partneri za razmjenu koji posjeduju goleme resurse.
tovie, nebrojene milijarde ljudi sigurne su kako Bogovi doista
postoje, upravo zato to vjeruju da su iskusili dug i
zadovoljavaju odnos razmjene s njima. [str. 13]... Budui da su
Bogovi svjesna bia, oni su potencijalni partneri za razmjenu, jer
za sva bia se pretpostavlja da ele neto u zamjenu za to bi ih se
moglo privoljeti da ponude neto vrijedno, [str. 15]67
On dodaje kako je oinski Bog koji odgovara na molbe izuzetno
privlaan partner za razmjenu, na kojega se moe raunati u poveanju
ljudske dobrobiti (str. 21), te ak smatra kako je Bog bez protutee u
Sotoni prilino nestabilan pojam - iracionalan i izopaen. Zato? Zato
to jedan Bog s beskrajnim djelokrugom mora biti odgovoran za sve,
dobro kao i zlo, te je stoga zacijelo opasno muiav i mijenja naume
nepredvidljivo i bez razloga (str. 24). To je vie ili manje isti onaj raison
d'etre koji su kreatori Supermana Jerry Siegel i Joe Shuster prepoznali
kada su izumili kriptonit kako bi parirao ovjeku od elika: drama nije
mogua - nema poraza koje valja prebroditi, nema napetih situacija - ako je
va junak previe moan! Ali za razliku od pojma kriptonita, koncepti
Boga i Sotone imaju nevezana utemeljenja i nisu umotvorine nijednog
konkretnog autora:
Ne elim sugerirati kako je taj portret Bogova proizvod svjesne
ljudske kreacije. Nitko nije sjeo i odluio: Hajdemo vjerovati u
nekog vrhovnog Boga, okruit emo ga/je nekim podreenim
biima i postulirati neko slabije zlo bie koje emo moi kriviti
za zle stvari. Naprotiv, takvo gledite obino se razvija tijekom
vremena, jer to je najrazumniji i krajnje zadovoljavajui
zakljuak iz religijske kulture koja nam stoji na raspolaganju. [str.
25-26]
Starkovu biljeku na toj stranici ne smijemo propustiti: Takoer
nisam spreman porei kako ta evolucija odraava progresivno ljudsko
otkrivanje istine. Aha, tu smo dakle! Pria ne samo da postaje bolja, ona
se izgleda pribliava istini. Stvar sree? Moda i ne. Ne bi li doista dobar
Bog tako uredio stvari? Moda, ali injenica da dramatina razmatranja
tako prikladno diktiraju detalje prie ustvari objanjava zbog ega su ti
detalji takvi kakvi jesu, i to objanjenje konkurira tradicionalnoj
pretpostavci kako su oni naprosto prava Boja istina.

4. Bog s kojim moete razgovarati

Papa tradicionalno moli za mir svakog Uskrsa i uope ga ne obeshrabruje
injenica da to nikada nije imalo ba nikakva uinka u spreavanju ili
okonanju bilo kojeg rata. to prolazi kroz papinu glavu kada ga se
neprestano odbija? Zar Bog ima neto protiv njega?
- Andy Rooney, Sincerely, Andy Rooney
to god mi moda mislili o Starkovu navodnom agnosticizmu po tom
pitanju, on je svakako u pravu kada se radi o glavnom nedostatku izrazito
apstraktnih poimanje Boga: Budui da su boanske biti nesposobne za
razmjene, one mogu nuditi misterije, ali ne postavljaju nikakva taktika
pitanja i stoga ne potiu nikakvo nastojanje da se otkriju uvjeti razmjene
(str. 16). Tko moe biti odan Bogu kojega se nita ne moe zamoliti? Ne
treba to biti mana s neba. Kao to je komiar Emo Phillips jednom rekao:
Kada sam bio dijete, znao sam se moliti Bogu za bicikl. Ali onda sam
shvatio kako Bog ne radi na taj nain - pa sam ukrao bicikl i molio se za
oprost! A Stark primjeuje: Nagrade se uvijek nude u ogranienim
koliinama, a nekih uope nema u ponudi - barem nisu dostupne ovdje i
sada, konvencionalnim sredstvima (str. 17). Kljuni marketinki problem
za religije je, dakle, kako navesti klijenta da eka.
Izljeenje od raka prilino je nevano u usporedbi s vjenim
ivotom. Ali moda je najznaajniji vid onostranih nagrada taj da
se njihova realizacija odgaa (esto do nakon smrti). Prema tome,
u tenji za onostranim nagradama ljudi e prihvatiti produeni
odnos razmjene s Bogovima. Drugim rijeima, vrit e periodine
uplate tijekom oduljeg razdoblja, esto do smrti. [str. 19]
to se moe uiniti kako ljudi ne bi prestali vriti uplate? udesna
izljeenja i usliane molbe za obrat sree tu, dakako, uvelike pomau,
budui da pruaju dokaz o blagodatima koje ste na ovome svijetu dobili vi
ili netko drugi, ali ak i u njihovoj odsutnosti postoje znaajke dizajna koje
praktino plaaju za sebe. Najzanimljiviji je efekt inverzije cijene, koji su
opisali Stark i Finke (2000).
Odgovor se moe pronai u elementarnoj ekonomiji. Cijena je
samo jedan imbenik u bilo kojoj razmjeni; kvaliteta je drugi, a
zajedno daju procjenu vrijednosti. U tome lei tajna snage
religijskih grupa s veom tenzijom: unato svojoj skupoi, one

nude veu vrijednost, tovie, one to i mogu zato to su skupe.

[str. 145]
Tenzija se odnosi na stupanj razliitosti, izdvojenosti i antagonizma
izmeu religijske grupe i izvanjskoga svijeta (str. 143). Tako u spektru od
nieg prema viemu velike afirmirane crkve imaju manju tenziju, a sekte i
kultovi veu. Skupa je religija ona koja ima visoke materijalne, drutvene
i psihike trokove pripadnosti. Tu se ne radi samo o vremenu utroenom
na religijske dunosti i novcu u krabici; pripadnost moe prouzroiti
gubitak drutvenog poloaja i ustvari pogorati - umjesto ublaiti - neiju
tjeskobu i patnju. Ali zato dobijete ono za to ste platili: za razliku od
pogana, spaeni ste za vjenost.
U onoj mjeri u kojoj smo motivirani religijskom vrijednou,
moramo dati prednost skupljem dobavljau. Ne samo da skuplje
religijske grupe nude vredniji proizvod, nego time stvaraju razine
predanosti koje su potrebne kako bi se maksimalizirale
individualne razine pouzdanja u religiju - u istinu temeljnih
doktrina, uinkovitost njezinih praksi, kao i izvjesnost njezinih
onostranih obeanja, [str. 146-47]
im vie ste uloili u svoju religiju, tim motiviraniji ete biti da
zatitite uloeno. Stark i Finke nisu jedini koji uviaju kako skupoa
ponekad moe biti itekako ekonomski smislena. Na primjer, evolucijski
ekonomisti Samuel Bowles i Herbert Gintis (1998, 2001) razvili su
formalne modele zajednica koje promiu drutveno usmjerene norme,
kulturne znaajke koje upravljaju postupcima koji utjeu na dobrobit
drugih, ali se ne mogu regulirati besplatno provedivim ugovorima (2001,
str. 345). Njihovi modeli pokazuju kako ti drutveno usmjereni uinci ovise
o jeftinom pristupu informacijama o drugim lanovima zajednice, kao i o
tendenciji da se daje prednost interakcijama sa lanovima grupe i
ograniava ulazak u grupu i izlazak iz nje, to Stark i Finke takoer istiu.68
Visoki trokovi ulaska i izlaska kljuni su za opstanak takvih
aranmana kao membrana koja okruuje stanicu: samoodravanje je skupo
i provodi se uinkovitije uz pomo otrog razlikovanja izmeu sebe i
ostatka svijeta (u sluaju stanice) ili izmeu nas i njih (u sluaju
zajednice). Rad Bowlesa i Gintisa ne samo da prua formalnu podrku
nekima od postavki koje zagovaraju Stark i Finke; on takoer pokazuje
kako aljenja vrijedna ksenofobija zamjetna u religijskim zajednicama s
veom tenzijom nije specifino religijska znaajka. Ksenofobija je, tvrde

oni, cijena koju svaka zajednica ili grupa mora platiti za visok stupanj
unutarnjeg povjerenja i sklada; tovie, to je cijena za koju emo na koncu
moda uvidjeti kako je moramo biti voljni platiti: Mi uope ne smatramo
da su zajednice tragovi anakronizma; naprotiv, one e moda postati vie, a
ne manje vane u nizu upravljakih struktura u vremenu koje dolazi,
budui da e moda uspjeti uhvatiti se u kotac s problemima upravljanja
koje nije mogue rijeiti na razini trita ili drave (Bowles i Gintis, 2001,
str. 364).
Primjene teorije racionalnog izbora Starka i Finkea na mnoge
trendove i disparitete koji su uoljivi u amerikim religijskim
denominacijama jo nisu dokazane, a imaju i gorljive kritiare, ali
zasigurno su vrijedne daljnjeg istraivanja. A implikacije nekih njihovih
prijedloga doista su provokativne. Na primjer:
Postavka 76. ak i ondje gdje je natjecanje ogranieno, religijske
tvrtke mogu proizvesti visoke razine sudjelovanja, do te mjere da
slue kao primarni organizacijski nositelji drutvenog sukoba. (I
obrnuto, postanu li religijske tvrtke znatno manje vane kao
nositelji drutvenog sukoba, biti e tim manje u stanju proizvesti
predanost) [str. 202]
Drugim rijeima, moete oekivati da religijske tvrtke
iskoritavaju i potpiruju drutveni sukob kad god je to mogue, budui da
je to nain razvijanja posla. To moe biti dobro (poljski katoliki otpor
komunizmu) ili loe (beskonani sukobi u Irskoj). Kritiari e rei kako
smo to o religijama ve znali, ali ako je istinita tvrdnja da je to sustavna
znaajka, koja proizlazi iz drugih i uzajamno djeluje s drugima na naine
koji su predvidljivi, onda je to upravo ona vrsta injenice koju emo eljeti
temeljito razumjeti dok se budemo bavili drutvenim sukobima u
budunosti. Kada religijski voe i njihovi kritiari unutar i izvan njihovih
religija razmatraju mogue reforme i poboljanja, oni se spremaju biti svialo se to njima ili ne - memetiki inenjeri, koji prtljaju s dizajnima
koje im je u nasljedstvo ostavila tradicija kako bi podesili uinke koje
opaaju, a neke od najrjeitijih opservacija u knjizi Starka i Finkea njihove
su otrovne kritike dobronamjernih reformi koje su se izjalovile. Jesu li u
pravu u svezi s osnovnim razlogom za strmoglavo opadanje broja katolika
koji su traili crkveno zvanje nakon Drugog vatikanskog koncila?
Ranije je Katolika crkva nauavala da su sveenici i redovnici
[asne sestre i monasi] na viem stupnju svetosti. Sada su unato

svojim zavjetima poput svih ostalih, [str. 177]... Laici su stekli

neke povlastice sveenstva, a da nisu uprtili breme celibata ili
izravne odgovornosti crkvenoj hijerarhiji. Za mnoge sveeniko
zvanje vie nije bilo dobra pogodba nakon pokuaja obnove koje
je poduzeo Drugi vatikanski koncil, [str. 185]
Ili su u krivu? Jedini nain da se to otkrije jest istraivanje.
Neukusnost nije pouzdan znak neistinitosti, a pobone propovijedi koje su
esto vodile prijanje reformatore valja potvrditi, pobiti - ili ignorirati.
Previe je toga na kocki, a da bi se mogle initi dobronamjerne amaterske
pogreke. Kao i prije, u raspravama o radu Boyera, Wilsona i drugih, ne
donosim presudu o utemeljenosti ili dokazivosti bilo kojega dijela toga
rada, nego samo iznosim ono to drim primjerima istraivanja koje od
sada treba shvatiti ozbiljno te ga odluno i pravedno opovrgnuti ili mu pak
- koliko god nerado - priznati da istinski doprinosi naem razumijevanju. U
sluaju Starkove osvjeavajue iskrenog vienja ja sam i sam duboko
skeptian, a neto od toga izai e na vidjelo kada se okrenemo nekima od
komplikacija koje on tako odrjeito gura u stranu. Stark i Finke jasno
izraavaju svoj temeljni stav omalovaavajui knjigu Dona Cupitta After
God: The Future of Religion iz 1997, koja zastupa vrstu religije iz koje su
uklonjeni svi tragovi natprirodnog:
Ali zato bi religija bez Boga imala budunost? Cupittov recept
ini nam se u prilinoj mjeri kao da oekujete od ljudi da i dalje
kupuju karte za nogomet i okupljaju se na tribinama, iako
nogometai samo stoje uokolo jer nemaju lopte. Ako nema
natprirodnih bia, onda nema uda, nema spasenja, molitva je
besmislena, Deset zapovijedi samo su drevna mudrost, a smrt je
kraj. A u tom sluaju racionalna osoba ne bi eljela imati nikakve
veze sa crkvom. Ili, tonije reeno, racionalna osoba ne bi eljela
imati nikakve veze s takvom crkvom, [str. 146]
To su otre formulacije, ali oni moraju uvidjeti kako su Cupitt i ostali
koji su se okrenuli od njihove vizije Boga Trgovca itekako svjesni njezine
privlanosti i zacijelo su imali vlastite razloge (izreene ili ne) da joj se
opiru tako vjeto i dugo. to se moe rei u korist puta Boga-kao-biti bolje reeno putova, budui da je bilo vie razliitih naina da se pokua
pojmiti Boga u manje antropomorfnim terminima? Mislim da se klju
moe pronai u nekim opaanjima Starka i Finkea:
S obzirom na injenicu da je religija rizina roba i da ljudi esto

mogu poveati osobni priljev trenutanih koristi religijskom

neaktivnou, ini se malo vjerojatnim da bi bilo koja koliina
pluralizma i energinog marketinga mogla ikada dostii bilo to
slino totalnom proboju trita. Udio Amerikanaca koji doista
pripadaju nekoj specifinoj crkvenoj kongregaciji (za razliku od
navoenja vjerskih sklonosti kada ih se pita) kree se ve mnoga
desetljea oko 65% - i ne pokazuje nikakve tendencije da reagira
ak i na velike ekonomske cikluse, [str. 257]
Bit e zanimljivo pokuati doznati neto vie o onih 35% koji
naprosto nisu stvoreni za crkvu, kao i o udjelu onih koji redovito odlaze u
crkvu, ali nisu stvoreni za veliku tenziju i skupe religije kakve favorizira
Stark. One postoje irom svijeta; prema Starku i Finkeu, Postoje
bezbone religije, ali njihovi sljedbenici pripadaju malobrojnim elitama
- kao u sluaju elitnih oblika budizma, taoizma i konfucijanizma (str. 2901). Drai unitarijanizma, episkopalijanizma i reformnog judaizma nisu
ograniene na abrahamske tradicije, a ako te elite smatraju kako se
naprosto ne mogu natjerati da vjeruju kako su iskusili dug i
zadovoljavaju odnos razmjene s Bogom, zato uope ustraju u religiji
(odnosno, neemu to tako nazivaju)?
\\\
Sedmo poglavlje: Ljudska sklonost grupiranju nije toliko proraunata
i promiljena kao to to prikazuju neki ekonomski modeli, ali je sloenija
od evoluiranog instinkta stada u nekih ivotinja. Ono to komplicira sliku
su ljudski jezik i kultura, a iz perspektive mema moemo shvatiti kako na
pojave ljudske odanosti utjee mjeavina nevezanih i dobro usidrenih
utemeljenja. Moemo napredovati tako da priznamo kako pokornost nekoj
religiji ne treba biti oblikovana kao namjerna ekonomska odluka, a da
istodobno prihvatimo analitiku i predviajuu mo gledita koje religije
vidi kao dizajnirane sustave koji se natjeu na dinaminom tritu za
sljedbenike s razliitim potrebama i ukusima.
\\\
Osmo poglavlje: Upravljanje religijskim idejama stvara moan
pojava: vjerovanje u vjerovanje, koje radikalno preobraava sadraj
temeljnih vjerovanja, zbog ega ih je teko, ako ne i nemogue racionalno
istraiti.

Osmo poglavlje
Vjerovanje u vjerovanje

1. Bolje ti je da vjeruje
Mislim da Bog potuje injenicu da elim vjerovati u Njega, bio ja siguran
ili ne.
- Anonimni ispitanik kojega citira Alan Wolfe, The Transformation
of American Religion
Dokaz da avao postoji, djeluje i uspijeva upravo je u tome to vie ne
vjerujemo u njega.
- Denis de Rougement, The Devil's Share
Na kraju prvog poglavlja obeao sam da u se vratiti na Humeovo pitanje
iz knjige Dialogues Concerning Natural Religion, naime imamo li dobre
razloge da vjerujemo u Boga, i u ovom u poglavlju ispuniti to obeanje.
Prethodna poglavlja poloila su neke nove temelje za to istraivanje, ali su
takoer otkrila neke probleme koji ga okruuju i kojima se valja pozabaviti
prije nego to moemo prijei na bilo kakvo uinkovito sueljavanje
teizma i ateizma.
Kada su nai preci poeli razmiljati (i intenzivno razmiljati) o
vlastitim vjerovanjima i time se proglasili upraviteljima vjerovanja koja su
smatrali najvanijima, pojava vjerovanja u vjerovanje postala je istaknutom
drutvenom silom po sebi, ponekad zastirui pojave niega reda koje su
bili njegov predmet. Razmotrimo nekoliko sluajeva koji su danas izraeni.
Budui da mnogi od nas vjeruju u demokraciju i uviaju kako sigurnost
demokracije u budunosti presudno ovisi o tome da nastavimo vjerovati u
demokraciju, rado citiramo (i citiramo i citiramo) uvene rijei Winstona
Churchilla: Demokracija je najgori oblik vlasti, uz izuzetak svih drugih
iskuanih oblika. Kao upravitelji demokracije esto smo u nedoumici eljni smo ukazati na nedostatke koje valja popraviti, ali jednako tako
eljni uvjeriti ljude da ti nedostaci nisu toliko loi i da demokracija moe

samu sebe nadzirati, tako da njihova vjera u nju nije pogrena.

Isto se moe rei za znanost. Budui da je vjerovanje u integritet
znanstvenih postupaka gotovo jednako vano kao i sam integritet, uvijek
postoji napetost izmeu onoga koji prijavi prekraj i vlasti, ak i kada se
zna kako se pogreno pripisalo znanstveni ugled nekom prijevarom
steenom rezultatu. Bi li se protupropisni rad trebao tiho odbiti i diskretno
otpustiti krivca ili bi trebalo dii veliku prainu?69
I zasigurno se neto snane fascinacije javnosti sudskim procesima
slavnih osoba moe objasniti injenicom da se vjerovanje u vladavinu
zakona smatra vitalnim sastojkom naega drutva pa e, ako se vidi da su
slavne osobe iznad zakona, to ugroziti opu vjeru u vladavinu zakona.
Stoga smo zainteresirani ne samo za suenje, nego i za reakcije javnosti na
suenje, i reakcije na te reakcije, te tako pridonosimo spiralnom
napuhavanju medijskog izvjea. Mi koji ivimo u demokracijama postali
smo nekako opsjednuti mjerilima koja postavlja javno mnijenje o svim
vrstama tema, i to iz dobra razloga: u demokraciji je uistinu vano to
narod vjeruje. Ako izvjea o korupciji ili muenje zatvorenika koje
provode nae institucije, na primjer, ne mogu baciti javnost u dua
razdoblja ogorenosti, u opasnosti je na demokratski sustav kontrole i
protutee. U optimistinoj knjizi naslovljenoj Development as Freedom
(1999) i drugdje (vidi osobito: Sen, 2003) ekonomist i nobelovac Amartya
Sen ukazuje na vanu injenicu da ne trebate pobijediti na izborima kako
biste postigli svoje politike ciljeve. ak i u klimavim demokracijama ono
to voe vjeruju o vjerovanjima koja prevladavaju u njihovim zemljama
utjee na ono to smatraju svojim realnim opcijama, tako da je odravanje
vjerovanja vaan politiki cilj po sebi.
Jo vanije od politikih uvjerenja je u oima mnogih ono to bismo
mogli nazvati metafizikim vjerovanjima. Nihilizam - vjerovanje u nita mnogi su smatrali veoma opasnim virusom, i to iz oiglednih razloga.
Kada se Friedrich Nietzsche dosjetio ideje o vjenom vraanju istoga smatrao je kako je dokazao da iznova proivljavamo svoj ivot beskonano
mnogo puta - isprva se namjeravao ubiti (prema nekim priama) ne
otkrivi dokaz kako bi ostale potedio tog ivotno opasnog vjerovanja. 70
Razumljivo je da je vjerovanje u vjerovanje kako je neto vano snano i
raireno. Vjerovanje u slobodnu volju jo je jedna energino branjena
vizija, i to iz istih razloga, a oni ija istraivanja se drugima ine kao da je
ugroavaju ponekad se namjerno pogreno shvaaju kako bi se
kompromitiralo neto to se smatra opasnim trendom (Dennett, 2003.c).

Fiziar Paul Davies (2004) nedavno je branio gledite da je vjerovanje u

slobodnu volju toliko vano da je moda izmiljotina koju vrijedi
odrati. Zanimljivo je da on izgleda ne misli kako ga njegovo otkrie
strane istine (onoga to on dri stranom istinom) moralno
onesposobljava, ali zato vjeruje da od nje valja zatititi druge, koji su
krhkiji od njega.
Jedna je stvar biti nesvjesni ili nemarni nositelj dobrih ili loih
vijesti; biti samoproglaenim pobornikom mema sasvim je druga stvar.
Kada se ljudi predaju (u javnosti ili naprosto u srcu) odreenim idejama,
dolazi do neobinog dinaminog procesa u kojem se izvorna predanost
zakopava pod biserne slojeve obrambene reakcije i meta-reakcije. Osobna
pravila su rekurzivni mehanizam; ona neprestano mjere vlastiti puls i osjete
li da zastaje, sama ta injenica prouzroit e daljnje zastajanje, primjeuje
psihijatar George Ainslie u svojoj izuzetnoj knjizi Breakdown of Will
(2001, str. 88). On opisuje dinamiku tih procesa u smislu konkurentskih
stratekih predanosti, koje se mogu natjecati za kontrolu u organizaciji - ili
u pojedincu. Kada ponete ivjeti prema skupu izriitih pravila, ulozi se
poveavaju: kada pogrijeite, to vam je initi? Kazniti se? Oprostiti si?
Praviti se da niste primijetili?
Nakon pogreke dugoroni interes nai e se u neugodnu
poloaju, poput drave koja je zaprijetila da e ui u rat u
odreenim okolnostima koje su se onda pojavile. Ta drava eli
izbjei rat, a da pritom ne narui vjerodostojnost svoje prijetnje i
moda e stoga potraiti naine da izgleda kao da nije otkrila te
okolnosti. Va dugoroni interes patit e ako se ulovite kako
ignorirate pogreku, ali moda nee uredite li to tako da je
ignorirate, a da se ne ulovite u tome. Taj nain sreivanja stvari
takoer mora proi neotkriven, to znai da uspjean proces
ignoriranja mora biti meu onim brojnim mentalnim sredstvima
koja nastaju metodom pokuaja i pogreke - koja drite naprosto
zato to se zbog njih osjeate bolje, a da ne znate zato. [str. 150]
Ta ideja da postoje mitovi prema kojima ivimo, mitovi koje se ni po
koju cijenu ne smije naruiti, uvijek je u sukobu s naim idealom traganja
za istinom i govorenja istine, ponekad sa alosnim rezultatima. Na primjer,
rasizam se napokon nairoko prepoznaje kao veliko drutveno zlo pa su
mnogi misaoni ljudi prigrlili vjerovanje drugoga reda kako vjerovanje u
jednakost svih ljudi bez obzira na rasnu pripadnost valja energino
promicati. Koliko energino? Ovdje e se ljudi dobre volje itekako

razilaziti u miljenju. Neki vjeruju da je vjerovanje u rasne razlike toliko

tetno da ga valja suzbiti ak i kada je istinito. To je dovelo do nekih doista
nesretnih pretjerivanja. Na primjer, postoje jasni kliniki podaci o tome
kako su ljudi razliite etnike pripadnosti razliito skloni bolestima ili
reagiraju razliito na razne lijekove, ali takve su podatke neki istraivai i
sponzori istraivanja smatrali zabranjenom zonom. To ima izopaenu
posljedicu da se namjerno izbjegavaju neki izrazito indikativni pravci
istraivanja, to uvelike teti zdravlju dotinih etnikih skupina.71
Ainslie razotkriva strateko odravanje vjerovanja u irokom spektru
cijenjenih ljudskih praksi:
Djelatnosti koje se kvare ako ih se broji ili rauna s njima moraju
se provoditi neizravnim putem eli li se zadrati njihova
vrijednost. Na primjer, ui u ljubavnu aferu radi seksa ili ak
zato da bi se bilo voljeno smatra se sirovim, kao i prihvatiti
neko od najunosnijih zvanja radi novca ili baviti se izvedbenom
umjetnou radi efekta. Prevelika svjesnost o motivacijskoj
pozadini seksa, ljubavi, novca ili pljeska kvari sav trud, i to ne
samo zato to otvara oi drugim ljudima koji su ukljueni.
Vjerovanja o sutinskoj vrijednosti tih djelatnosti cijeni se bez
obzira na tonost ili netonost tih vjerovanja, jer ona promiu
potrebnu neizravnost. [u tisku]
Iako vjerovanje u vjerovanje nipoto nije ogranieno na religiju, ono
nigdje drugdje nije tako uinkovit pokreta elaboracije. Ainslie
pretpostavlja da ono objanjava neka od inae neshvatljivih epistemikih
tabua koje se moe nai u religijama:
Od sveenitva do proricanja sudbine, ini se da dodir s
intuitivnim treba neku vrstu vraanja. To je osobito istinito u
sluaju onih pristupa koji njeguju osjeaj empatije s bogom. Vie
religija zabranjuje pokuaj da se njihovo boanstvo uini
opipljivijim u slikovnim prikazima, a ortodoksni judaizam ak
zabranjuje da ga se imenuje. Doivljaj Boje prisutnosti trebao bi
doi kroz neku vrstu poziva koji e on moda prihvatiti, a moda
i nee, a ne kroz zazivanje. [2001, str. 192]
to ljudi ine kad otkriju da vie ne vjeruju u Boga? Neki ne ine
nita: ne prestanu ii u crkvu i ak to ne odaju svojim voljenima. Naprosto
mirno nastave sa svojim ivotima, ivei jednako moralno (ili nemoralno)
kao to su ivjeli prije. Drugi, poput Dona Cupitta, autora knjige After

God: The Future of Religion, osjeaju potrebu domisliti se neke vjere koju
mogu prigrliti istoga obraza. Oni vrsto vjeruju kako je vjerovanje u Boga
neto to valja ouvati i kada ustanove da doista ne mogu vjerovati u
tradicionalne pojmove Boga, oni ne odustaju, nego trae zamjenu.
Ponovno istiem da ta potraga ne treba biti sasvim svjesna i namjerna. ak
i ako doista nisu iskreno svjesni da je tovani ideal na neki nain ugroen,
ljude e moda snano spopasti bezimena strava, muni osjeaj gubitka
uvjerenja, nasluena, ali ne i izreena prijetnja kojoj se valja energino
suprotstaviti. To ih dovodi u mentalno stanje koje ih ini osobito
prijemivima za nove naglaske, koji se nekako ine ispravnima ili
prikladnima. Poput proizvodnje kobasica ili izrade zakona u demokraciji,
revizija vjere uznemiruju je proces promatra li se odvie izbliza te stoga
nije udo to preko njega tako graciozno pada veo tajnovitosti.
Mnogo je toga napisano kroz stoljea o povijesnim procesima kojima
se su se politeizmi pretvorili u monoteizam - vjerovanje u bogove
zamijenilo je vjerovanje u Boga. Ono to se rjee naglaava jest nain na
koji je to vjerovanje u Boga udruilo snage s vjerovanjem u vjerovanje u
Boga kako bi potaknulo udaljavanje pojma Boga u abrahamskim
religijama (judaizmu, kranstvu i islamu) od konkretnog antropomorfizma
prema sve apstraktnijim i depersonaliziranijim pojmovima. Ono to je
izuzetno u tome moe se rasvijetliti usporedbom s drugim konceptualnim
pomacima do kojih je dolo tijekom istog razdoblja. Temeljni koncepti
svakako se mogu promijeniti kroz vrijeme. Na pojam materije prilino se
radikalno promijenio od dana starogrkih atomista. I naa znanstvena
poimanja vremena i prostora danas su, zahvaljujui satovima, teleskopima,
Einsteinu i ostalome, drugaije od njihovih. Neki povjesniari i filozofi
tvrde kako ti pomaci nisu tako postupni kako su se isprva mogli initi,
nego su ustvari nagli skokovi, toliko drastini da su pojmovi prije i poslije
njih na odreeni nain nesumjerljivi.72
Jesu li neke od tih pojmovnih revizija uistinu toliko revolucionarne
da onemoguuju komunikaciju izmeu razliitih razdoblja, kao to neki
tvrde? Malo to govori tome u prilog, budui da oito moemo precizno i
detaljno prikazati promjene, razumijevajui ih usput. Osobito se ini kako
nema razloga vjerovati da bi naa svakodnevna poimanja prostora i
vremena bila imalo strana Aleksandru Velikom, recimo, ili Aristofanu. Ne
bismo imali potekoa razgovarajui s bilo kojim od njih o danas,
sutra ili o proloj godini, ili pak o tisuama metara ili koraka izmeu
Atene i Bagdada. No kada bismo pokuali razgovarati s antikim ljudima o

Bogu, otkrili bismo da nas razdvaja mnogo vei jaz. Ne mogu se sjetiti
nijednog drugog pojma koji je doivio tako dramatinu deformaciju. To je
kao da se njihov pojam mlijeka pretvorio u na pojam zdravlja, ili kao da
se njihov pojam vatre pretvorio u na pojam energije. Ne moete doslovno
piti zdravlje ili doslovno ugasiti energiju, kao to ne moete niti (danas,
sudei prema mnogim, iako ne svim vjernicima) doslovno sluati Boga ili
doslovno sjediti pokraj Njega, ali te bi tvrdnje bile doista neobine prvim
monoteistima. Jehova ili Jahve iz Staroga zavjeta bio je sasvim sigurno
nad-ovjek (On, a ne Ona), koji se mogao opredijeliti u bitkama i biti
ljubomoran i gnjevan. Izvorni Gospodin iz Novoga zavjeta lake oprata i
ima vie ljubavi, ali jo uvijek je Otac, a ne Majka ili neka bezrodna Sila, i
djelatan je u svijetu, to ne treba niti rei, kroz svoga Sina udotvorca.
Bezrodna Osoba bez tijela, koja ipak odgovara na molitve u stvarnom
vremenu (Starkovo svjesno natprirodno bie) jo uvijek je za neke daleko
previe antropomorfna pa rado govore o Vioj Sili (Starkova bit) ije su
osobine onkraj shvaanja - osim injenice da su na neki neshvatljivi nain
dobre, a ne zle.73 Posjeduje li Via Sila (kreativnu) inteligenciju? U kojem
smislu? Brine li Ono (a ne On ili Ona) za nas? Za ita? Veo misterije
prekrio je prikladno sve antropomorfne znaajke koje se nije naprosto
odbacilo.
Nakalemljena je i dodatna prilagodba: nepristojno je pitati o tim
stvarima. Ustrajete li, vjerojatno ete dobiti otprilike ovakav odgovor:
Bog te moe vidjeti kada ini neto zlo u mraku, ali On nema one kapke
i nikad ne trepe, neotesane blesavi, i naravno da On moe itati tvoje
misli ak i kada pazi da ne razgovara sam sa sobom, ali On ipak voli da
mu se moli rijeima, i ne pitaj me kako ili zato. To su misteriji koje mi
ogranieni smrtnici neemo nikad razumjeti. Ljude svih vjera ui se kako
je svako takvo propitkivanje nekako uvredljivo ili poniavajue za njihovu
vjeru i kako se zacijelo radi o pokuaju da se ismiju njihova gledita.
Kakav zgodan zatitni paravan je taj virus stvorio - doputa mu da odbaci
antitijela skepticizma bez ikakvog napora!
Ali to ne djeluje uvijek, a kada skepticizam postane veom
prijetnjom, mogu se prizvati i snanije mjere. Jedna od najuinkovitijih
takoer je jedna od najtransparentnijih: stara dobra dijabolina la - termin
potjee od Rougemonta (1944), koji govori o navodnoj sklonosti Oca
Lai da se javlja kao vlastita suprotnost. Radi se gotovo doslovno o triku
sa zrcalima, a on je, poput mnogih dobrih maioniarskih trikova, toliko
jednostavan da je teko povjerovati da bi ikad mogao upaliti. (Poetnici

maioniari esto se moraju eliiti za prvo izvoenje trikova u javnosti naprosto se ini nemoguim da bi gledatelji mogli pasti na njih, ali padnu)
Da ja dizajniram neku lanu religiju, zasigurno bih ubacio verziju ovoga
malog dragulja - ali bilo bi mi teko to rei ozbiljna lica:
Ako itko ikada postavlja pitanja ili iznosi prigovore o naoj
religiji na koje ne moete odgovoriti, ta je osoba gotovo sigurno
Sotona. Ustvari, to je ta osoba razboritija, to joj je vie stalo da
vas ukljui u slobodoumnu i zdunu raspravu, tim sigurniji
moete biti da razgovarate s preruenim Sotonom. Odvratite se!
Ne sluajte! To je zamka!
Ono to je osobito zgodno kod tog trika jest to to je on savren
doker koji je toliko bez sadraja da ga uinkovito moe koristiti bilo
koja sekta, vjera ili zavjera. Komunistike elije mogu biti upozorene kako
je bilo koja kritika s kojom se suoe gotovo sigurno djelo preruenih FBIovih infiltratora, debatni klubovi radikalnih feministkinja mogu dokonati
bilo koju kritiku na koju ne mogu odgovoriti tako to e je proglasiti
falocentrinom propagandom koju nesvjesno iri lakovjerna marioneta
zlog patrijarhata i tako dalje. Taj svenamjenski pojaiva lojalnosti ustvari
je paranoja u tableti, koja e sigurno priguiti, ako ne i uutkati kritiare. Je
li netko izumio tu sjajnu prilagodbu ili se radi o divljem memu koji se
udomaio tako to se prikvaio za nekakve druge meme koji su se natjecali
za domaine u njegovu susjedstvu? To nitko ne zna, ali sada je na
raspolaganju svima - iako bi, bude li ova knjiga imalo uspjena, njegova
zaraznost trebala opasti kako ljudi budu prepoznavali njegovu pravu
prirodu.
(Blai i konstruktivniji odgovor na nesmiljeni skepticizam je
energina akademska industrija teolokih rasprava i istraivanja, koja s
puno potovanja trai mogua tumaenja razliitih vjera. Ta ozbiljna
intelektualna aktivnost smiruje skeptini nemir onih malobrojnih ljudi koji
se ne osjeaju dobro s vjerom kojoj su ih uili kao djecu, dok je svi drugi
ignoriraju.
Veina ljudi ne osjea potrebu da istrauje potankosti religijskih
postavki koje zastupaju)
Tvrdi se kako su razna poimanja Boga okruena tajnovitou, ali
nema nieg misterioznog u procesu transformacije koji svi jasno mogu
vidjeti, a opisali su ga (i esto ocrnjivali) narataji onih koji su eljeli biti
upraviteljima te vane ideje. Zato ti upravitelji naprosto ne iskuju nove

nazive za preraena poimanja i napuste tradicionalne nazive zajedno s

odbaenim poimanjima? Naposljetku, ne ustrajemo niti na zastarjeloj
medicinskoj terminologiji tjelesnih sokova i apopleksije niti na
pronalaenju neega u suvremenoj fizici ili kemiji to bismo prepoznali
kao flogiston. Nitko nije obznanio da smo otkrili to je lan vital (tajni
sastojak koji dijeli ive stvari od puke materije); to je DNK (vitalisti je
naprosto nisu ispravno pojmili ali znali su da mora postojati neto). Zato
ljudi ustrajavaju na tome da Viu Silu u koju vjeruju nazivaju Bogom?
Odgovor je jasan: vjerovatelji u vjerovanje u Boga uvidjeli su kako
kontinuitet zastupanja iziskuje kontinuitet nomenklature, da je lojalnost
brendu tako dragocjena znaajka da bi bilo glupo petljati se u nju. Zato,
kakvu god drugu reformu poelite provesti, ne pokuavajte zamijeniti rije
Bog (Jehova, Theos'deus, Svemoni, Gospodin, Alah) kada
prtljate po svojoj religiji.74 Na poetku bijae Rije.
Moram rei da to funkcionira sasvim dobro, u neku ruku. Tisuama
godina, otprilike, imali smo mnotvo razliitih deantropomorfiziranih,
intelektualiziranih pojmova Boga i veina ih je vie ili manje miroljubivo
koegzistirala u umovima vjernika. Budui da svatko svoju inaicu zove
Bogom, postoji neto oko ega se svi moemo sloiti - svi mi
vjerujemo u Boga; nismo ateisti! Ali naravno da to ne funkcionira ba tako
dobro. Ako Lucy vjeruje kako je Rock (Hudson) da padne u nesvijest, a
Desi vjeruje kako je rock (glazba) da padne u nesvijest, one se ustvari ne
slau ni oko ega, zar ne? Taj problem nije nov. Jo je u 18. stoljeu Hume
izjavio kako se naa ideja boanstva toliko promijenila da se antiki
bogovi naprosto ne raunaju, budui da su previe antropomorfni:
Bilo kome tko nepristrano razmotri taj problem postat e jasno
kako bogovi svih politeista nisu bolji od patuljaka i vila naih
predaka te zavreuju jednako malo oboavanja ili tovanja. Ti
tobonji pobonjaci zapravo su neka vrsta praznovjernih ateista i
ne priznaju nikakvo bie koje odgovara naoj ideji boanstva.
Nema tu prvog poela uma ili misli: nema vrhovne vlasti i
uprave: nema boanskog izuma ili namjere u tkivu svijeta.
[Hume, 1777, str. 33]
U novije vrijeme, korei u suprotnom smjeru, Stark i Finke (2000)
zgraaju se nad ateistikim gleditima Johna Shelbyja Sponga, biskupa
Episkopalne crkve u Newarku, jer njegov Bog nije dovoljno
antropomorfan. U svojoj knjizi iz 1998, Why Christianity Must Change or
Die, Spong odbacuje boanskost Isusa, proglaava raspee barbarskim i

iznosi miljenje da je Bog najtradicionalnijih krana ovjekoliko

udovite, oger. Jedan drugi ugledni sveenik iste crkve povjerio mi se
jednom kako je, kada je otkrio to neki mormoni vjeruju kada kau da
vjeruju u Boga, poelio da radije ne vjeruju u Boga! Pa zato to ne kae s
propovjedaonice? Zato to ih ne eli osramotiti. Naposljetku, na svijetu
postoji mnogo zlih, bezbonih ljudi i ne bi trebalo razbiti krhku fikciju
da mi nismo ateisti (ne daj Boe!).

2. Bog kao intencijski objekt

Bezumnik ree u srcu: Nema Boga .
- Psalam 14,1 (takoer 53,2)
Zbog vjerovanja u vjerovanje u Boga ljudi nerado priznaju ono oito:
da velik dio tradicionalnih pria o Bogu ne zasluuje vjerovanje nita vie
od onih o Djedu Mrazu ili o Wonder Woman. Zanimljivo je kako je u redu
smijati se tome. Uzmite u obzir sve crtee koji prikazuju Boga kao mrkog,
bradatog tipa koji sjedi na oblaku s hrpom munja pokraj sebe, da ne
spominjemo sve one ale, nepristojne i pristojne, o raznim ljudima koji
stignu na nebo pa doive ovu ili onu nezgodu. To bogatstvo humora izazvat
e veselo hihotanje kod sviju osim kod najutogljenijih puritanaca, ali malo
e ljudi olako priznati koliko smo se samo udaljili od Boga iz Postanka
2:21, koji doslovno iupa rebro iz Adama i zatvori meso (prstima, valjda)
prije nego to je na licu mjesta oblikovao Evu. U knjizi A Devils Chaplain
(2003a) Richard Dawkins daje neke zdravorazumske savjete - iako
unaprijed zna da ih ljudi nee posluati jer ve vide kamo to vodi:
...suvremeni teisti mogli bi priznati kako su, kada se radi o Baalu
i zlatnom teletu, Toru i Wotanu, Posejdonu i Apolonu, Mitri i
Amon-Rau, oni ustvari ateisti. Svi smo mi ateisti u vezi s
veinom bogova u koje je ovjeanstvo ikada vjerovalo. Neki od
nas naprosto odu jednog boga dalje. [str. 150]
Problem je taj to se, budui da taj savjet nitko nee posluati,
rasprave o postojanju Boga uglavnom odvijaju u pobonoj magli
neodreenih granica. Kada bi teisti bili tako ljubazni da sastave kratak
popis svih pojmova Boga koje su odbacili kao besmislice prije nego to
krenemo dalje, mi ateisti bismo znali koje su tono teme jo na dnevnom

redu, ali zbog mjeavine opreza, lojalnosti i nevoljkosti da se uvrijedi bilo

koga na njihovoj strani teisti to obino odbijaju uiniti. 75 Od vika glava
ne boli, pretpostavljam. Taj dvostruki standard omoguen je, ako ne i
potaknut logikom zbrkom koja i dalje spreava da filozofi koji rade na
tome dou do rjeenja: radi se o problemu intencijskih objekata.76 U
nekoliko rijei (koje e se pokazati nezadovoljavajuima, kao to emo
uskoro vidjeti), intencijski objekti su stvari o kojima netko moe
razmiljati.
Vjerujem li u vjetice? Ovisi o tome na to mislite. Ako mislite na zle
ene koje bacaju ari i nadnaravno lete uokolo na metlama sa crnim
zailjenim eirima na glavi, odgovor je oigledan: ne, ne vjerujem u
vjetice nita vie nego to vjerujem u Uskrnjeg Zeku ili Zubivilu. Ako
mislite na ljude, mukarce i ene, koji prakticiraju wiccu, danas popularni
new age kult, odgovor je jednako oigledan: da, vjerujem u vjetice; one
nisu nita vie nadnaravne od izviaica ili lanova Rotary kluba. Vjerujem
li da te vjetice bacaju ari? I da i ne. One iskreno izgovaraju kletve raznih
vrsta, oekujui da e promijeniti svijet na razne nadnaravne naine, ali
varaju se ako misle da uspijevaju, iako time moda mijenjaju vlastite
stavove i ponaanje.
(Pogledam li vas urokljivo, moda se ozbiljno uznemirite, toliko da
ete se ozbiljno razboljeti, ali ako i doe do toga, to je zato to ste
lakovjerni, a ne zato to ja imam arobne moi. 77) Tako da sve ovisi o tome
na to mislite. Pa zar nije uvijek tako?
Prije otprilike etrdeset godina gledao sam u Engleskoj vijesti BBCja u kojima se djecu u vrtiu ispitivalo o kraljici Elizabeti II. to znaju o
njoj? Odgovori su bili slatki: kraljica nosi krunu dok lebdi
Buckinghamskom palaom, sjedi na prijestolju dok gleda televiziju i
openito se ponaa poput krianca Mame i Dame Srca. Ta kraljica
Elizabeta II, intencijski objekt stvoren (kao apstrakcija) suglasnim
uvjerenjima te djece, bila je daleko zanimljivija i zabavnija od stvarne
ene. A i daleko snanija kao politika sila! Postoje li onda dva zasebna
entiteta, stvarna ena i zamiljena kraljica, i ako je tako, zar ne postoje
milijuni ili milijarde zasebnih entiteta - kraljica Elizabeta II. u koju vjeruju
tinejderi u kotskoj, kraljica Elizabeta II. u koju vjeruje osoblje
Windsorskog dvorca, moja kraljica Elizabeta II. i tako dalje? Filozofi su
energino raspravljali vei dio stoljea o tome kako smjestiti takve
intencijske objekte u svoje ontologije - svoje kataloge stvari koje postoje ali jo se nisu usuglasili. Drugi je istaknuti Britanac Sherlock Holmes, o

kojemu se esto razmilja iako uope nije postojao. U ovom ili onom
smislu postoje i istine i neistine u vezi s takvim (pukim) intencijskim
objektima: istina je da je Sherlock Holmes (intencijski objekt koji je
stvorio Sir Arthur Conan Doyle) ivio na Baker Streetu i da je puio, a
pogreno da je imao svijetlozelen nos. Istina je da je Pegaz imao krila uz
uobiajene etiri konjske noge, a neistina da ga je predsjednik Truman
neko posjedovao i dojahao na njemu u Bijelu kuu iz Missourija. Ali
naravno da ni Sherlock Holmes ni Pegaz nisu stvarni niti su to ikada bili.
Neki ljudi moda su pod pogrenim dojmom da je Sherlock Holmes
ustvari postojao i da prie Conana Doylea nisu fikcija. Ti ljudi vjeruju u
Sherlocka Holmesa u strogom smislu rijei (recimo to tako). Drugi, poznati
kao Sherlockians, posveuju svoje slobodno vrijeme izuavanju
Sherlocka Holmesa i mogu se meusobno zabavljati enciklopedijskim
znanjem o kanonu Conana Doylea, a da nikada ne pogrijee i pobrkaju
injenice sa fikcijom. Najpoznatije drutvo tih uenjaka je Baker Street
Irregulars, nazvano po skupini ulinih fakina koje je Holmes novaio za
razliite svrhe tijekom godina. lanovi tih drutava (jer u svijetu postoje
mnoga erlokijanska drutva) uivaju u tome to znaju na koji se vlak
Holmes popeo u Paddingtonu 12. svibnja, ali itekako dobro znaju da
naprosto nema injenice koju bi se moglo nauiti o tome je li u vlaku
sjedio u smjeru vonje ili ne, budui da Conan Doyle to nije precizirao ili
napisao ita u tom smislu. Oni znaju da je Holmes izmiljen lik, ali
svejedno posveuju velik dio svog ivota kako bi ga prouavali i rado e
objasniti zato je njihova ljubav prema Holmesu opravdanija od ljubavi
nekog drugog oboavatelja prema Perryju Masonu ili Batinanu. Oni
vjeruju u Sherlocka Holmesa u slabom smislu rijei (recimo to tako).
Ponaaju se uglavnom poput amaterskih znanstvenika koji posveuju
slobodno vrijeme pokuavajui otkriti tko je bio Jack Trbosjek, a
promatra koji ne zna da su prie o Holmesu fikcija, dok je Jack Trbosjek
bio stvarni ubojica, mogao bi prirodno pretpostaviti kako Baker Street
Irregulars istrauju povijesnu osobu.
Sasvim je mogue da puki intencijski objekt kakav je Sherlock
Holmes opsjeda ljude ak i onda kada su potpuno svjesni da on nije
stvaran. Stoga ne iznenauje da takva stvar (ako je uope ispravno, na
koncu, zvati to nekom vrstom stvari) moe gospodariti ivotima ljudi kada
u nju vjeruju u strogom smislu rijei, poput onih koji troe bogatstvo lovei
udovite iz Loch Nessa ili Bigfoota. A kad god stvarna osoba, poput
kraljice Elizabete II, gospodari ljudskim ivotima, to gospodarenje obino

se postie neizravno, uspostavljanjem raznolikih vjerovanja, to ljudima

daje intencijski objekt koji prebiva u njihovim mislima i odlukama koje
donose. Ne mogu mrziti svog suparnika ili voljeti svog blinjeg, a da
nemam prilino jasan i uglavnom toan skup vjerovanja koja mi slue da
izdvojim tu osobu iz mnotva kako bih je mogao prepoznati, pratiti i
djelotvorno stupiti s njom u interakciju.
U veini okolnosti su stvari u koje vjerujemo savreno stvarne, a one
koje su stvarne, u njih vjerujemo, tako da obino moemo zanemariti
logiko razlikovanje izmeu intencijskog objekta (predmeta vjerovanja) i
stvari u svijetu koja je inspirirala/prouzroila/utemeljila/usidrila to
vjerovanje. Ali ne uvijek. Zvijezda Danica nije nita drugo doli zvijezda
Veernica. One nisu zvijezde; one su jedna te ista stvar - naime, planet
Venera. Jedan planet, dva intencijska objekta? Obino nam se stvari koje
su nam vane sigurno obznane na razne naine koji nam omoguuju da ih
pratimo u njihovim putanjama, ali javljaju se i drugi scenariji. Ja bih se
mogao uljati uokolo i osujeivati vae projekte ili obrnuto, davati vam
dobru sreu, gospodariti vaim ivotom na ovaj ili onaj nain, a da vi
nikada ak niti ne posumnjate da postojim kao osoba ili stvar ili ak sila u
vaem ivotu, ali ta je mogunost malo vjerojatna. Uglavnom stvari koje su
vane u ivotu neke osobe u njemu i figuriraju kao intencijski objekti na
ovaj ili onaj nain, koliko god pogreno identificirane ili konstruirane bile.
Kada doe do pogrene konstrukcije, pojave se problemi o tome kako
opisati situaciju. Pretpostavimo da mi mjesecima potajno inite dobra
djela. Ako zahvalim svojoj sretnoj zvijezdi, a ustvari bih vama trebao
zahvaliti, situacija bi bila pogreno prikazana kada bi se reklo da vjerujem
u vas i da sam vam zahvalan. Moda sam glup to u sebi kaem kako
trebam zahvaliti samo svojim sretnim zvijezdama - drugim rijeima, kako
nemam kome zahvaliti - ali to jest ono to vjerujem; u ovom sluaju nema
intencijskog objekta koji bih prepoznao kao vas.
Pretpostavimo, umjesto toga, da sam bio uvjeren kako imam tajnog
pomagaa, ali da to niste vi - nego Cameron Diaz. Dok sam joj pisao
poruke zahvalnosti i s ljubavlju razmiljao o njoj, divei se velikodunosti
koju mi je iskazala, zacijelo bi bilo pogreno rei kako ste vi bili predmet
moje zahvalnosti, iako ste ustvari vi inili djela za koja sam zahvalan. A
onda pretpostavimo da sam postupno poeo sumnjati kako sam ivio u
neznanju i zabludi te naposljetku ispravno uvidio da ste doista vi pravi
primatelj moje zahvalnosti. Ne bi li bilo udno kada bih to ovako rekao:
Sada shvaam: vi ste Cameron Diaz! Bilo bi doista udno, a i pogreno -

osim ako se neto drugo ne bi dogodilo u meuvremenu. Pretpostavimo da

su se moji poznanici toliko naviknuli na to da kujem Cameron Diaz i
njezina blagodatna djela u zvijezde da je taj termin i njima i meni poeo
oznaavati bilo koga tko je odgovoran za moju radost. U tom sluaju ti
slogovi vie ne bi imali svoju prvotnu uporabu ili znaenje. Slogovi
Cameron Diaz, navodno pravo ime stvarne individue, bili bi pretvoreni postupno i neprimjetno - u neku vrstu referentnog izraza-dokera, u ime
onoga tko (ili to) je odgovoran za... bilo to za to sam zahvalan. Ali opet,
da je taj termin uistinu otvoren na taj nain, onda bih ja, dok zahvaljujem
svojim sretnim zvijezdama, zahvaljivao istoj onoj stvari kao kada
zahvaljujem Cameron Diaz - i vi ste u tom sluaju doista moja Cameron
Diaz. Ispada da je zvijezda Danica zvijezda Veernica. (Kako pretvoriti
ateista u teista samo igranjem rijeima - kada bi Bog bio samo ime ega
god to je stvorilo sva bia velika i mala, tada bi moglo ispasti kako Bog
jest proces evolucije prirodnim odabirom.)
Ta se dvoznanost koristi jo otkako je autor psalama pjevao o
bezumniku. Bezumnik ne zna o emu govori kada kae u svom srcu kako
nema Boga i stoga je neuk na isti nain kao i netko tko misli kako
Shakespeare nije doista napisao Hamleta. (Netko jest; a ako je Shakespeare
po definiciji pisac Hamleta, onda je moda Marlowe bio Shakespeare itd).
Kada ljudi piu knjige o povijesti Boga (Armstrong, 1993.; Stark, 2001. i
Debray, 2004. noviji su primjeri), oni ustvari piu o povijesti pojma Boga,
naravno, pratei mode i sporove o Bogu kao intencijskom objektu kroz
stoljea. Takav povijesni pregled moe biti neutralan u dva pogleda: moe
biti neutralan u pogledu toga koji je pojam Boga ispravan (je li
Shakespeare napisao Hamleta ili je Marlowe napisao Hamleta?), a moe
biti neutralan u pogledu toga tie li se cijela ta stvar injenica ili fikcije
(jesmo li lanovi drutva Baker Street Irregulars ili pokuavamo otkriti
stvarnog ubojicu?). Rodney Stark zapoinje knjigu One True God:
Historical Consequences of Monotheism odlomkom koji mae tom
dvoznanou:
Svi veliki monoteizmi tvrde kako njihov Bog djeluje kroz
povijest, a ja namjeravam pokazati, barem socioloki, da su posve
u pravu: da je velik dio povijesti - i trijumfi i nesree - uinjen u
ime Jednog Istinskog Boga. Ima li to oitije od toga? [Stark,
2001, str. 1]
Njegov naslov sugerira kako on nije neutralan - jedan istinski Bog ali cijela je knjiga napisana socioloki - to znai da nije o Bogu, nego o

intencijskim objektima koji su poluga svake politike i psihologije: Bogu

katolika, Bogu idova ili moda Bogu tinejdera koji ive u kotskoj.
Doista je oito da Bog kao intencijski objekt igra monu ulogu, ali to ne
govori nita o tome postoji li Bog i prijetvorno je od Starka to se skriva
iza te dvoznanosti. Povijest neslaganja nije ba bila dobra i pristojna
zabava, na koncu konca, poput natjecanja drutva Baker Street Irregulars i
kluba oboavatelja Perryja Masona. Ljudi su umirali zbog svojih teorija.
Stark je moda neutralan, ali komiar Rich Jeni nije; on smatra da je
vjerski rat jadan: U principu ubijate jedni druge kako biste vidjeli tko ima
boljeg izmiljenog prijatelja. Kakvo je Starkovo miljenje o tome? A
kakvo je vae? Je li u redu ili ak obvezujue boriti se za neki pojam bez
obzira na to odnosi li se taj pojam na neto stvarno ili ne? Naposljetku,
moglo bi se dodati, nije li nam taj sukob donio obilje velike umjetnosti i
knjievnosti u utrci konkurentne glorifikacije?
Uviam da neki ljudi koji se smatraju vjernicima ustvari samo
vjeruju u pojam Boga. Vjerujem kako taj pojam postoji - kako kae Stark,
ima li to oitije od toga? Ti ljudi vjeruju, tovie, kako se za taj pojam
vrijedi boriti. Obratite pozornost na to da oni ne vjeruju u vjerovanje u
Boga! Oni su odvie profinjeni za to; oni su poput drutva Baker Street
Irregulars, koji ne vjeruju u vjerovanje u Sherlocka Holmesa, nego samo u
prouavanje i velianje tradicije. Oni ne misle kako je njihov pojam Boga
toliko bolji od drugih pojmova Boga da bi se trebali posvetiti irenju
Rijei. Ali oni ne vjeruju u Boga u strogom smislu rijei.
Teisti, ovjek bi mislio, vjeruju u Boga po definiciji. (Naposljetku,
ateizam je negacija teizma) Ali malo je nade da e se provesti uinkovito
istraivanje pitanja postoji li Bog kada imamo samozvane teiste koji misle
kako stvaranje zadovoljavajue teistike etike iziskuje odustajanje od ideje
da je Bog neka vrsta nadnaravnog entiteta (Ellis, 2004). Ako Bog nije
neka vrsta nadnaravnog entiteta, onda tko zna vjerujemo li vi ili ja u njega?
Vjerovanja u Sherlocka Holmesa, Pegaza, vjetice na metlama - to su
jednostavni sluajevi i sasvim ih se lako moe razvrstati obratimo li malo
pozornosti na detalje. Kada se radi o Bogu, s druge strane, nema izravnog
naina da se probijemo kroz maglu nerazumijevanja kako bismo doli do
konsenzusa o dotinoj temi. A postoje i zanimljivi razlozi zato ljudi
odbijaju da im se nametne konkretna definicija Boga (ak i za volju
argumentacije). Magla neshvaanja i neuspjela komunikacija nisu samo
iritantne zapreke rigoroznom opovrgavanju; one su i same znaajke dizajna
u religijama, koje vrijedi izbliza prouiti kao takve.

3. Podjela doksastikog rada

Glumi dok ti ne uspije.
- slogan Anonimnih alkoholiara
Prema tome, kako nas Kant uvjerava, suoeni smo s neobinom pojavom
uma koji svom silinom vjeruje u stvarnu prisutnost skupa objekata meu
kojima ni o jednom ne moe stvoriti nikakav pojam.
- William James, Raznolikosti religioznog iskustva
Jezik nam daje mnoge darove, ukljuujui sposobnost da pamtimo,
prenosimo, njegujemo i openito titimo formule koje ne razumijemo. Evo
reenice za koju vrsto vjerujem da je istinita:
(1) Her insan doar, yaar, ve lr.
Nemam blagog pojma to (1) znai, ali znam da je istinita, zato to sam
zamolio turskog kolegu od povjerenja da mi pribavi istinitu reenicu samo
za ovu svrhu. Kladio bih se u velik novani iznos u istinitost ove reenice toliko sam siguran da je istinita. Ali kao to kaem, ja ne znam govori li (1)
o drveu, ljudima, povijesti, kemiji... ili o Bogu. Ne postoji nita
metafiziki osobito, teko, nedolino ili sramotno u vezi s mojim stanjem
uma. Ja naprosto ne znam kakvu tvrdnju ova reenica izraava, zato to
nisam strunjak za turski. U sedmom poglavlju spomenuo sam
metodoloke probleme s kojima se suoavaju antropolozi koji su nakanili
razumjeti druge kulture te sam istaknuo kako je dio problema taj da se
pojedinani ispitanici moda ne smatraju strunjacima za doktrine koje ih
se trai da rasvijetle. Problemi koji se javljaju kod takvih napola
shvaenih ideja izraziti su u sluaju vjerskih doktrina, ali se jednako esto
sreu u znanosti kao i u religiji.
Ovdje je, moglo bi se rei, jezik omoguio krajnju podjelu rada,
podjela doksastikog rada: mi laici vrimo vjerovanje - prijavljujemo se za
doksologiju - i prenosimo razumijevanje tih dogmi na strunjake!
Razmotrimo krajnju talismansku formulu znanosti:
(2) e=mc2
Vjerujete li da je e=mc2? Ja vjerujem. Svi mi znamo da se radi o

velikoj Einsteinovoj jednadbi i svojevrsnom sreditu njegove teorije

relativnosti, a mnogi od nas znaju i to predstavljaju e, m i c te bi se ak
mogli probiti kroz osnovne algebarske odnose i otkriti oite pogreke u
tumaenju. No samo malen djeli onih koji znaju da je e=mc2 temeljna
istina fizike doista razumije tu jednadbu u ikakvom dubljem smislu. Na
sreu, mi ostali to niti ne trebamo jer oko sebe imamo strunjake fiziare,
kojima smo zahvalno predali odgovornost za razumijevanje te formule.
Ono to mi u takvim sluajevima inimo nije doista vjerovanje u tvrdnju.
Za to biste morali razumjeti tvrdnju. Ono to mi inimo jest to da
vjerujemo kako je, koju god tvrdnju izraavala formula e=mc2, ta
tvrdnja istinita.78
Za mene je razlika izmeu (1) i (2) u tome to znam prilino mnogo ali ne i dovoljno! - o onome o emu se u (2) radi. U beskonanom prostoru
svih moguih tvrdnji mogu svesti njezino znaenje na prilino usku
skupinu gotovo identinih varijanti. Fiziar bi me vjerojatno mogao
uhvatiti u pogreci navodei me da zagovaram neku gotovo ispravnu
parafrazu, koja bi otkrila moje neznanje (upravo to rade doista teki ispiti s
viestrukim izborom: odvajaju studente koji doista razumiju materiju od
onih koji je samo donekle razumiju). to se tie (1), meutim, sve to znam
jest da izraava jednu od istinitih tvrdnji - dijelei beskonani prostor
tvrdnji napola, ali jo uvijek ostavljajui beskonano mnogo onih koje ja
ne mogu razlikovati kako bih izdvojio njezino najbolje tumaenje. (Mogu
pretpostaviti da vjerojatno ne govori o tome kako su Red Soxi pobijedili
Yankeese u etiri mea u nizu i osvojili American League Championship u
listopadu 2004, ali s takvim rezuckanjem neemo daleko dogurati.)
Uzeo sam primjer iz znanosti kako bih pokazao da se ne radi samo o
nezgodnoj manjkavosti religijskog vjerovanja. ak se i znanstvenici
svakodnevno oslanjaju na formule za koje znaju da su tone, ali ih sami ne
mogu struno protumaiti. Ponekad ak potiu na razdvajanje
razumijevanja od pamenja. Zoran primjer moe se nai u klasinim
uvodnim predavanjima Richarda Feynmana o kvantnoj elektrodinamici,
QED: The Strange Theory of Light and Matter (1985), u kojima na
zabavan nain moli svoju publiku da se opusti i pokua ne razumjeti
metodu koju pouava:
Sada, dakle, znate o emu u govoriti. Sljedee je pitanje hoete
li razumjeti ono to u vam rei?... Ne, neete to moi razumjeti.
Zato u vas onda gnjaviti sa svime time? Zato ete sjediti ovdje
cijelo to vrijeme ako ionako neete moi razumjeti ono -to u

vam rei? Moja je zadaa uvjeriti vas da ne odustajete zato to ne

razumijete. Vidite, ni moji studenti fizike to ne razumiju. To je
zato to ja to ne razumijem. Nitko ne razumije... To je problem s
kojim su fiziari nauili ivjeti: nauili su uvidjeti kako nije
temeljno pitanje svia li im se neka teorija ili ne. Umjesto toga,
pitanje je nudi li ta teorija predvianja koja se podudaraju s
rezultatima eksperimenta. To nije pitanje je li teorija filozofski
uitak, je li lako razumljiva ili savreno razborita s toke gledita
zdravog razuma... Molim vas da se ne iskljuite zato to ne
moete vjerovati da je Priroda tako neobina. Naprosto me
sasluajte, a ja se nadam da ete biti oduevljeni kao i ja kada
zavrimo, [str. 9-10]
Feynman zatim opisuje metode izrauna amplituda vjerojatnosti na
nain koji namjerno obeshrabruje razumijevanje - Morat ete se
napregnuti za ovo - ne zato to je to teko razumjeti, nego zato to je
apsolutno smijeno: sve to inimo jest to da crtamo malene strelice na
komadu papira - to je sve! (str.
24) - ali brani to time to su rezultati tih metoda impresivno toni:
Kako bih vam dao osjeaj za tonost tih brojeva, radi se o neem poput
ovoga: kada biste izmjerili udaljenost od Los Angelesa do New Yorka s
jednakom tonou, bila bi precizna do u debljinu ljudske dlake. Toliko je
delikatno kvantna elektrodinamika provjerena u posljednjih pedeset godina
- i teorijski i eksperimentalno (str. 7).
A to je najvanija razlika izmeu podjele rada u religiji i znanosti:
unato Feynmanovu neuobiajeno superskromnom nijekanju, strunjaci
ustvari razumiju metode koje koriste - ne sve u svezi s njima, ali dovoljno
da objasne jedni drugima i sebi samima zato iz njih dobivaju udesno
precizne rezultate. Samo zato to sam uvjeren kako strunjaci doista
razumiju te formule, mogu im iskreno i bez oklijevanja prepustiti
odgovornost za preciziranje tvrdnji (i za njihovo razumijevanje). U religiji,
meutim, strunjaci ne pretjeruju radi efekta kada kau da ne razumiju ono
o emu govore. Na temeljnoj neshvatljivosti Boga ustraje se kao na
sredinjoj postavci vjere, a i za dotine tvrdnje kae se da sustavno izmiu
svaijem shvaanju. Iako moemo pristati uz te strunjake kada nam
savjetuju za koje reenice trebamo rei da u njih vjerujemo, oni takoer
ustraju na tome da ni oni sami ne mogu koristiti svoju strunost kako bi
dokazali - ak i jedan drugome - da znaju o emu govore. Te su stvari
zagonetne svima, i strunjacima i laicima. Zato bi bilo tko pristao na tako

neto? Odgovor je oigledan: vjerovanje u vjerovanje.

Mnogi ljudi vjeruju u Boga. Mnogi ljudi vjeruju u vjerovanje u Boga.
U emu je razlika? Ljudi koji vjeruju u Boga sigurni su da Bog postoji i
radosni su, jer smatraju da je Bog neto najdivnije od svega. Ljudi koji
povrh toga vjeruju u vjerovanje u Boga sigurni su kako vjerovanje u Boga
postoji (i tko bi u to mogao posumnjati?) i misle kako je to dobro stanje
stvari, neto to valja snano ohrabrivati i poticati kad god je mogue: da je
barem vjerovanje u Boga rairenije! Trebalo bi vjerovati u Boga. Trebalo bi
nastojati vjerovati u Boga. ovjek bi se trebao osjeati nemirno, skrueno,
neispunjeno, trebao bi se ak osjeati krivim ustanovi li kako naprosto ne
vjeruje u Boga. To je nedostatak, ali dogaa se.
Sasvim je mogue biti ateist i vjerovati u vjerovanje u Boga. Takva
osoba ne vjeruje u Boga, ali svejedno misli kako bi bilo divno biti u stanju
duha u kojem bi vjerovala u Boga, kada bi se to samo moglo nekako
urediti. Ljudi koji vjeruju u vjerovanje u Boga pokuavaju navesti druge da
vjeruju u Boga i, kad god ustanove da njihova vjera u Boga slabi, ine sve
to mogu kako bi je obnovili.
Rijetko je, ali mogue da ljudi vjeruju u neto i istodobno ale zbog
svojeg vjerovanja. Oni ne vjeruju u vlastito vjerovanje! (Kada bih otkrio da
vjerujem u poltergeiste ili u udovite iz Loch Nessa, eto, posramio bih se.
Smatrao bih to jednom od onih prljavih malenih tajni o sebi za koje bih
elio da ne postoje, i bilo bi mi drago da nitko drugi ne zna za njih! Mogao
bih poduzeti korake kako bih se izlijeio od te nezgodne grbe u svojoj
inae besprijekorno praktinoj i racionalnoj ontologiji) Ljudi ponekad
iznenada spoznaju kako su rasisti ili seksisti, ili su izgubili ljubav prema
demokraciji. Nitko od nas ne eli otkriti te stvari o sebi. Svi mi imamo
ideale po kojima mjerimo vjerovanja koja otkrivamo u sebi, a vjerovanje u
Boga dugo je bilo jedan od najistaknutijih ideala za mnoge ljude.
Openito, ako vjerujete nekoj tvrdnji, takoer vjerujete da je svatko
tko joj ne vjeruje u krivu. I sve u svemu, doista je loe kada su ljudi u krivu
ili neupueni ili ne znaju. Svijet bi openito bio bolji kada bi ljudi dijelili
vie istina, a vjerovali u manje neistina. Zbog toga imamo obrazovanje i
kampanje javnog informiranja, novine i tako dalje. Ima izuzetaka strateke tajne, na primjer, sluajevi kada neto vjerujem i zahvalan sam
to nitko drugi ne dijeli moje vjerovanje. Neka religijska vjerovanja moda
se i sastoje od zatienih tajni, ali opi obrazac je da ljudi ne samo to
dijele religijska uvjerenja, nego u njih takoer pokuavaju uvjeriti druge,

osobito svoju djecu.

4. Najmanji zajedniki nazivnik?

Bog je tako velik da ta veliina iskljuuje postojanje.
- Raimundo Panikkar, The Silence of God 1989, str. 130
Krajnji je dokaz Boje svemoi taj da ne mora postojati kako bi nas spasio.
- Propovijed ultraliberalnog veleasnog Mackerela, junaka knjige
The Mackerel Plaza, Peter De Vries
Vojujua Crkva i Pobjednika Crkva postale su Socijalna Crkva i Bizarna
Crkva.
- Robert Benson, osobna komunikacija, 1960.
Mnogi ljudi vjeruju u Boga. Jo vie ljudi vjeruje u vjerovanje u Boga!
(Moemo biti posve sigurni u to, jer budui da svatko tko vjeruje u Boga
takoer vjeruje u vjerovanje u Boga, postoji ustvari vie ljudi u svijetu koji
vjeruju u vjerovanje u Boga nego onih koji vjeruju u Boga) Svjetska
knjievnost - ukljuujui nebrojene propovijedi i homilije - obiluje priama
o ljudima koje je unitila sumnja i koji se nadaju povratiti svoju vjeru u
Boga. Upravo smo vidjeli kako na pojam vjerovanja doputa postojanje
jasne empirijske razlike izmeu tih dvaju stanja duha, ali evo jednog
zakuastog pitanja: od svih ljudi koji vjeruju u vjerovanje u Boga, koliki
postotak (otprilike!) takoer stvarno vjeruje u Boga? Istraiti to empirijsko
pitanje pokazuje se iznimno tekim.
Zato? Isprva se ini kako bismo jednostavno mogli dati ljudima
upitnike s pitanjima s viestrukim izborom:
Vjerujem u Boga: ______Da,______ Ne, ______Ne znam.
Ili bi pitanje trebalo glasiti:
Bog postoji: ______Da, ______Ne, ______Ne znam?
Je li uope bitno kako oblikujemo pitanje? (Poeo sam provoditi

istraivanje upravo o takvim pitanjima i rezultati su fascinantni, ali jo

nedovoljno potvreni da bih ih objavio) Glavni problem kod takvog
jednostavnog pristupa sasvim je oit. S obzirom na nain na koji su
religijski koncepti i prakse dizajnirani, upravo ona ponaanja koja bi bila
jasan dokaz vjerovanja u Boga takoer su ponaanja koja bi bila jasan
dokaz (samo) vjerovanja u vjerovanje u Boga. Ako je onima koji sumnjaju
njihova crkva naloila da obznane svoje vjerovanje unato tim sumnjama,
da izreknu te rijei sa svim uvjerenjem koje mogu sakupiti, i to uvijek
iznova, u nadi da e rasplamsati uvjerenje, da se udrue i recitiraju
vjerovanje, da se mole nekoliko puta dnevno u javnosti, da ine sve one
stvari koje vjernik ini, oni e revno staviti kvaicu na Da, ak i ako ne
vjeruju doista u Boga; oni strastveno vjeruju u vjerovanje u Boga. Zbog te
injenice teko je rei tko - ako itko! - doista vjeruje u Boga, uz to to
vjeruje u vjerovanje u Boga.
Zahvaljujui podjeli rada, situacija je ustvari jo gora od toga, kao to
ste ve vjerojatno shvatili. Moda otkrijete da, kada pogledate u svoje srce,
naprosto ne znate vjerujete li vi sami u Boga. O kojem Bogu govorimo?
Ako niste strunjak i sigurni da razumijete formule koje slubeno
izraavaju postavke vae vjere, vae mentalno stanje zacijelo je negdje u
sredini izmeu mojeg mentalnog stanja s obzirom na (1) (reenicu na
turskom) i s obzirom na (2) (Einsteinovu formulu). Nije da nemate pojma
kao ja s obzirom na (1); prouavali ste i vjerojatno ak upamtili slubene
formule i vjerujete kako su te formule istinite (to god one znaile), ali
morate priznati kako niste autoritet za ono to znae. Mnogi su Amerikanci
u tom poloaju, kako Alan Wolfe primjeuje u knjizi The Transformation
of American Religion: How We Actually Live Our Faith, novijem prikazu
razvoja u amerikoj religiji: To su ljudi koji vjeruju u Boga, esto
strastveno, iako ne mogu rei drugima mnogo toga o Bogu u kojega
vjeruju (2003, str. 72). Ako spadate u tu kategoriju, morate priznati da,
suprotno nainu na koji to kae Wolfe, niste doista u dobrom poloaju da
prosudite vjerujete li doista (strastveno ili drugaije) u Boga svoje
konkretne vjere ili u nekoga drugoga Boga, iako ste moda doista jedni od
onih koji vjeruju u vjerovanje u Boga. (A gotovo sigurno nikada niste
rijeili teak test s viestrukim izborom kako biste vidjeli moete li
pouzdano razlikovati ekspertno poimanje Boga od suptilnih imitacija koje
su gotovo ispravne)
Umjesto toga, moete se postaviti kao vlastiti autoritet: Ja znam to
ja mislim dok izgovaram molitvu i to je za mene dovoljno dobro! A to jest

dovoljno dobro - u dananje vrijeme - i za iznenauju broj organiziranih

religija. Njihovi voe uvidjeli su da izdrljivost vjerske institucije uope ne
ovisi o ujednaenosti vjerovanja; ona ovisi o ujednaenosti
vjeroispovijedanja. To je dugo bilo karakteristino za neke izdanke
judaizma: glumi i nema veze hoe li ti uspjeti (kako mi je moj student Uriel
Meshoulam to jednom ivopisno prikazao). Uviajui da je sama zamisao
da se nekome nalae da vjeruje u neto nesuvisla na prvi pogled, da se radi
o pozivu na neiskrenost ili samozavaravanje, mnoge idovske kongregacije
odbacuju zahtjev za ortodoksnom, ispravnim vjerovanjem, i zadovoljavaju
se ortopraksijom, ispravnim ponaanjem. Umjesto da stvaraju skrivene
depove gnojnog skepticizma s osjeajem krivnje, one su od iskrene
sumnje, uviavno izreene, uinile vrlinu.
Dokle god se formule prenose kroz vjekove, memi e opstati i
uspijevati. Uglavnom isti stav usvojile su u novije vrijeme mnoge
evangelike kranske denominacije, osobito cvatui novi pojava megacrkava, koji, kako Wolfe prilino detaljno opisuje, ine sve to je u
njihovoj moi kako bi svojim lanovima dale obilje prostora za osobnu
interpretaciju rijei za koje tvrde da su svete. Wolfe otro razlikuje izmeu
evangelizma i fundamentalizma, koji je uglavnom vie zaokupljen
stvarima teoloke naravi. Njegov zakljuak trebao bi nas umiriti:
Ali one koji se boje kakve e posljedice po Sjedinjene Drave
imati povratak snanim religijskim vjerovanjima ne bi trebao
zavarati brz rast evangelizma. Naprotiv, evangelizam jednako
duguje svoju popularnost populistikim i demokratskim porivima
- svojoj odlunosti da otkrije to tono vjernici ele i da im to
ponudi - koliko i izvjesnostima vjere. [2003, str. 36]
Wolfe pokazuje kako otvoreni marketinki pristup Starka i Finkea
uope nije stran samim religijskim voama. On bez ironije navodi neke od
ustupaka suvremenoj svjetovnoj kulturi na koje su ti voe spremni, ustupke
koji idu mnogo dalje od mrenih stranica i multimilijunskih televizijskih
programa, ili uvoenja elektrinih gitara, bubnjeva i PowerPointa u
bogosluje. Na primjer, termin svetite jedna je crkva odbacila zbog
njegovih snanih religijskih konotacija (str. 28), a vie pozornosti
posveuje se osiguravanju obilja besplatnog parkiranja i uvanja djece
nego ispravnu tumaenju odlomaka iz Svetoga pisma. Wolfe je proveo
mnoge testne razgovore sa svojim ispitanicima i oni otkrivaju kako je
reviziju tradicije esto teko razlikovati od izravnog odbacivanja. Ti
memetiki inenjeri iskovali su podrugljiv termin kako bi opisali sliku koju

se svim silama trude odbaciti: crkvanstvo (str. 50).

tovie, Lars i Ann, poput mnogih evangelika irom zemlje, kau
da im je vjera toliko vana da se religiji - koju oni povezuju s
neskladom, neslaganjem i stoga, esto na neoekivan nain, s
doktrinom - ne moe dopustiti da se uplie u njezino
prakticiranje. [str. 73]
Rezultati te marketinke ekspertize ne mogu se porei. Calvary
Chapel pastora Chucka Smitha ima vie od est stotina crkava, a kroz neke
od njih proe vie od 10.000 vjernika tjedno (Wolfe, 2003, str. 75). World
Changers Church dr. Crefla Dollara ima 25.000 lanova, ali samo 35%
redovito plaa dae (Sanneh, 2004, str. 48). Prema Wolfeu, Sve amerike
religije suoene su s istim imperativom: personaliziraj se ili umri. Svaka to
ini na drugi nain. (str. 35) Moda je u pravu, ali njegova argumentacija
za taj dalekoseni zakljuak povrna je i anegdotska, i iako ne moe biti
sumnje da fenomeni koji opisuje postoje, pitanje hoe li oni od sada biti
trajne znaajke religije ili tek prolazna pomodnost vapi za utemeljenom
teorijom, a ne tek skupom zapaanja, koliko god istanana bila. Bez obzira
na svoju izdrljivost i njezine razloge, primjer takve laissez-faire religije
bez vjerovanja u otroj je suprotnosti s trajnim naglaskom Rimokatolike
crkve na nauku.

5. Vjerovanja dizajnirana za vjeroispovijedanje

Planinar koji je budalasto sam krenuo u goru okliznuo se na klisuri i visi
na kraju svog sigurnosnog ueta, tristo metara iznad klanca. Kako se ne
moe uspeti uz ue ili se zaljuljati do sigurnog mjesta, zazove u oaju:
Heej, heeej! Moe li mi itko pomoi? Na njegovo iznenaenje oblaci se
razmaknu, iz njih se razlije prekrasna svjetlost i moan glas odgovori:
Da, sine, ja ti mogu pomoi. Uzmi no i presijeci ue! Planinar izvue
no, a zatim zastane i razmilja pa razmilja. Zatim zavapi: Moe li mi
netko drugi pomoi?
Prema staroj uzreici, djela govore vie od rijei, ali time ustvari ne
iskazuje ono to znai. I govorni inovi su djela, a osoba koja kae, na
primjer, kako nevjernici zasluuju smrt djeluje s potencijalno smrtnim
posljedicama, a vie od toga teko da se moe djelovati. Ono to ta
uzreica znai, kada bolje razmislimo, jest to da su djela, izuzev govornih

inova, obino bolji dokaz za ono to subjekt doista vjeruje od rijei koje
bi mogao izrei. Lako je mljeti u prazno (kakva divna fraza!), ali kada
konkretne posljedice vaih djela ovise o tome vjerujete li u neto - vjerujete
li da je pitolj napunjen, vjerujete li da su vrata otkljuana, vjerujete li da
vas ne promatraju - prazne su rijei slab temelj koji e neverbalno
ponaanje lako uruiti, jer ono izraava - tovie, izdaje - vaa prava
vjerovanja.
A evo i jedne zanimljive injenice: prijelaz iz puke religije u
organiziranu religiju obiljeen je pomacima u vjerovanjima od onih s
veoma jasnim, konkretnim posljedicama do onih sa sustavno neuhvatljivim
posljedicama - prazne rijei gotovo su jedini nain na koji moete djelovati
na njih. Ako doista vjerujete da kini bog nee poslati kiu ne rtvujete li
vola, rtvovat ete vola ako elite da padne kia. Ako doista vjerujete da
vas je bog vaeg plemena uinio neranjivim na strijele, spremno ete se
sjuriti u roj smrtonosnih strelica da biste doprli do neprijatelja. Ako doista
vjerujete da e vas va Bog spasiti, presjei ete ue. Ako doista vjerujete
da vas va Bog promatra i ne eli da masturbirate, neete masturbirati. (Ne
biste masturbirali niti da vas majka promatra! Kako biste onda, za ime
svijeta, mogli masturbirati dok vas Bog promatra? Vjerujete li doista da
vas Bog promatra? Moda i ne.)
Ali to biste mogli uiniti da pokaete kako doista vjerujete da se
vino u kaleu pretvorilo u krv Kristovu? Mogli biste se okladiti u velik
novani iznos i zatim poslati vino u bioloki laboratorij kako biste vidjeli
ima li u njemu hemoglobina (i uz to izvui Isusov genom iz DNK!) - osim
to se vjera mudro zatitila upravo od takvih konkretnih testova. Bilo bi
svetogre uzeti obredno vino, a osim toga, vaenje vina iz svetog
konteksta zasigurno bi ponitilo transupstancijaciju i pretvorilo krv natrag
u obino vino. Postoji doista samo jedan in koji vam stoji na raspolaganju
elite li demonstrirati to vjerovanje: moete rei da vjerujete u to, uvijek
iznova, onoliko gorljivo koliko to zahtijeva prigoda.
Ta je tema na dojmljiv nain naeta u deklaraciji Dominus Iesus:
Declaratio de Iesu Christi atque Ecclesiae unicitate et universalitate
salvifica, koju je napisao kardinal Ratzinger (kasniji papa Benedikt XVI),
a ratificirao papa Ivan Pavao II. na plenarnoj sjednici 16. lipnja 2000. U
tom dokumentu uvijek se iznova istie kako vjerni katolici moraju vrsto
vjerovati (kurziv u izvorniku), ali na nekoliko mjesta Deklaracija mijenja
izraz i kae da se od vjernih katolika trai da ispovijedaju (kurziv u
izvorniku). Budui da sam i sam profesor koji neto ispovijeda, smatram

da je uporaba tog glagola neodoljiva. Ono to se obino naziva religijskim

vjerovanjem ili religijskim uvjerenjem moglo bi se preciznije nazvati
religijskim ispovijedanjem. Za razliku od akademskih profesora, oni
religijski (ne samo sveenici, nego svi vjernici) moda ne razumiju niti
vjeruju ono to ispovijedaju. Oni samo ispovijedaju, jer to je najbolje to
umiju, i od njih se trai da ispovijedaju. Kardinal Ratzinger citira Pavlovu
Poslanicu Korinanima: Jer, to navjeujem Evanelje, nije mi na hvalu,
ta dunost mi je. (1 Kor 9,16)
Iako se, dakle, prazne rijei zahtijevaju, one nisu dovoljne: morate
vrsto vjerovati u ono to ste duni rei. Kako je mogue posluati taj
nalog? Ispovijedanje je dobrovoljno, ali vjerovanje nije. Vjerovanje - onda
kada se razlikuje od vjerovanja da neka reenica iskazuje istinu - iziskuje
razumijevanje, do kojega je teko doi, ak i strunjacima u tim pitanjima.
Ne moete se naprosto natjerati da vjerujete u neto tako to ete uporno
pokuavati, pa to vam je onda initi? Deklaracija kardinala Ratzingera
donekle nudi pomo po tom pitanju: Vjera je prihvaanje objavljene istine
u milosti, zbog ega je mogue proniknuti u otajstvo na nain koji nam
doputa da je smisleno razumijemo [citira encikliku Ivana Pavla II. Fides
et Ratio, str. 13]. Znai, trebali biste vjerovati u to. Ako moete, vjerovanje
u to trebalo bi vam pomoi da vjerujete kako doista razumijete otajstvo
(ak i ako vam se ini da ne razumijete), a time i da doista vrsto vjerujete
sve ono to ispovijedate da vjerujete. Ali kako ete vjerovati u to? Za to je
potrebna vjera.
emu uope pokuavati? to ako vi osobno ne dijelite vjerovanje u
vjerovanje u dotini nauk? Ovdje memska perspektiva moe donekle
pruiti objanjenje. U svojoj izvornoj raspravi o memima Dawkins je
spomenuo taj problem i njegovo tradicionalno rjeenje: Mnoga djeca, pa i
neki odrasli, vjeruju da e poslije smrti prolaziti kroz jezive muke ne budu
li sluali sveenikove propovijedi... Zamisao o paklenom ognju se
jednostavno obnavlja satna po sebi zbog svog dubokog psiholokog
utjecaja. (Dawkins, 1976, str. 226) Ako ste ikada primili lanac sree u
kojemu vas se upozorava kako e vam se dogoditi strane stvari ne budete
li ga poslali dalje, lako ete pojmiti tu strategiju ak i ako niste pali na nju.
A uvjeravanja sveenika kojemu vjerujete mogu biti daleko dojmljivija.
Ako je pakleni oganj tap, otajstvo je mrkva. Tvrdnje u koje valja
vjerovati trebaju biti zbunjujue! Kao to je Rappaport pronicljivo napisao:
Ako elite da postulati budu nedvojbeni, vano je da budu neshvatljivi
(1979, str. 165). Ne samo kontraintuitivni u Boyerovu tehnikom smislu

proturjeenja samo jednoj ili dvjema zadanim pretpostavkama neke

temeljne kategorije, nego potpuno nerazumljivi. Prozaine tvrdnje nemaju
snage, a osim toga, odvie se lako provjerava njihova tonost. elite li
stranu i mentalno izazovnu tvrdnju, nema nita bolje od gorljivo
zastupanog paradoksa. U jednom kasnijem lanku Dawkins je skrenuo
pozornost na neto to bismo mogli nazvati inflacijom vjerske atletike, a to
je hvalisanje da je moja vjera toliko jaka da mentalno mogu prigrliti vei
paradoks od tebe.
Lako je i netajanstveno vjerovati da se u nekom simbolinom ili
metaforikom smislu euharistijsko vino pretvara u Kristovu krv.
Rimokatolika doktrina transupstancijacije, meutim, tvrdi
mnogo vie toga. Cijela supstancija vina pretvara se u krv
Kristovu; dojam vina koje ostaje puka je akcidencija, koja nije
inherentna nijednoj
supstanciji. Kolokvijalno se o
transupstancijaciji nauava kako ona znai da se vino doslovno
pretvara u Kristovu krv. [Dawkins, 1993, str. 2179]
Nekoliko je razloga zbog ega bi ta inflacija u neshvatljivost bila
prilagodba koja bi poboljala sposobnost mema. Kao prvo, upravo smo
rekli da ona obino izaziva divljenje i privlai na sebe pozornost. Ona je
pravi paunov rep za ekstravagantno pokazivanje, a memetika bi zacijelo
predvidjela kako e uslijediti neto poput utrke u naoruanju u
paradoksologiji kada se religije suoe s opadanjem sljedbenitva. Paunov
rep naposljetku je ograniava pukom fizikom nesposobnou paunova da
hodaju uokolo s jo veim repovima, to znai da i paradoksologija mora
naii na zid. Uznemirenost ljudi istom nesuvislou prilino je jaka i stoga
uvijek imamo fascinantne elemente pria koje logiki objanjavaju stvari,
isprekidane zbunjujuim komadima neshvatljivosti. Te anomalije pruaju
mozgovima domaina neto ime e se baviti, poput nerazrijeene
glazbene kadence, a time i neto to e ponavljati uvijek iznova i
razdragano se uditi tome.80 Kao drugo, konstatirali smo u petom poglavlju
da nerazumljivost obeshrabruje parafraziranje - koja moe biti smrt za
identitet mema - ostavljajui domaina bez ikakva praktinog izbora osim
doslovnog prijenosa. (Doista ne znam to je papa Ivan Pavao II. pod time
mislio, ali mogu vam rei kako je ono to je rekao glasilo: Isus je
utjelovljena Rije - jedna i nedjeljiva osoba.)
Dawkins je primijetio proirenje ili profinjenje te prilagodbe: Mem
za slijepo povjerenje osigurava si neprestano obnavljanje jednostavnom
nesvjesnom smicalicom kojom obeshrabruje racionalno provjeravanje

(1976, str. 227). U vrijeme kada su vjerski utemeljene inicijative i druge,

sline uporabe termina vjera uinile isti gotovo sinonimom za religiju
u umovima mnogih (kao u frazi ljudi svih vjera), vano je podsjetiti se
kako ne pruaju sve religije utoite tom pojmu ili ak ita slino tome.
Mem za vjeru pokazuje sposobnost ovisnu o uestalosti: on osobito dobro
uspijeva u drutvu racionalistikih mema. U susjedstvu malog broja
skeptika mem za vjeru ne privlai mnogo pozornosti te se obino primiri u
umu, zbog ega se rijetko ponovo uvede u memosferu (Dennett, 1995b, str.
349). Doista, to je uglavnom kranska znaajka, a kao to smo malo prije
konstatirali, judaizam ustvari ohrabruje ivu intelektualnu debatu o
znaenju, pa ak i istini mnogih svojih svetih tekstova. Ali slina atletika
cijeni se i u idovskoj praksi, kao to je objasnio jedan rabin:
To da se zakoni karuta (koera) uglavnom sastoje od boanskih
odredbi koje su dane bez objanjenja stopostotno je tono. Veoma
je lako ne ubijati ljude. Veoma lako. Neto je tee ne ukrasti, jer
ovjek se povremeno nae u iskuenju. Zato to nije velik dokaz
da vjerujem u Boga ili da ispunjavam Njegovu volju. Ali ako mi
On kae da ne smijem popiti alicu kave s mlijekom uz mljeveno
meso i graak za ruak, to je test. Jedini razlog zbog kojega to
inim jest zato to mi je tako reeno. To znai initi neto teko.
[Guardian, 29. srpnja 1991, citirano u: Dawkins 1993, str. 22]
Islam, s druge strane, nalae vjernicima da pet puta na dan prekinu
sve to trenutno rade i da pristupe molitvi, bez obzira na to kako se
nezgodnim ili opasnim taj in odanosti pokazao. Ta ideja da dokazujemo
svoju vjeru ovim ili onim ekstravagantnim inom - poput toga da
izaberemo smrt radije nego da se odreknemo neke stavke nauka koju ne
razumijemo - omoguuje nam da povuemo otru razliku izmeu religijske
vjere i one vrste vjere koju ja, na primjer, imam u znanost. Zato to
vjerujem u strunost fiziara poput Richarda Feynmana, na primjer, mogu
prihvatiti tvrdnju koju ne razumijem - i sigurno se okladiti u njezinu
istinitost, doe li do toga. Do tog trenutka moja se vjera ne razlikuje od
religijske vjere, ali nemam ni najmanje namjere otii u smrt umjesto da se
odreknem fizikalnih formula. Gledajte:
E nije jednako mc2, nije, nije! Lagao sam, eto!
Ne osjeam se krivim zbog te male ale, za razliku od ljudi kojima
bi bilo veoma teko izrei bogohulne rijei ili odrei se svoje vjere. No nije
li moja vjera u istinitost tvrdnji kvantne mehanike, za koje priznajem da ih

ne razumijem, ipak neka vrsta religijske vjere? Dopustite mi da izmislim

neku duboko religioznu osobu, profesoricu Vjeru,81 koja e odrati mali
govor i artikulirati tu optubu. Profesorica Vjera eli me nauiti novoj
rijei: apofatian:
Bog je Neto to je Divno. On je primjereni primatelj molitvi i to
je otprilike sve to moemo rei o Njemu. Moj pojam Boga je
apofatian! to to znai, mogli biste pitati? To znai da ja
definiram Boga kao neizrecivog i nespoznatljivog, neto onkraj
sveg ljudskog shvaanja. Sluajte to kae Simon Oliver piui o
nedavnoj knjizi Denysa Turnera, Faith Seeking (2003):
... Bog kojega je suvremeni ateizam odbacio nije Bog
ortodoksnog, predmodernog kranstva. Bog nije nikakva stvar
ije bi se postojanje moglo opovrgnuti na nain na koji biste
mogli opovrgnuti postojanje Djeda Mraza. Turnerov Bog uvelike zahvaljujui srednjovjekovnim misticima - duboko je
apofatian, sasvim neto drugo i naposljetku nespoznatljiva tama.
Poinjemo svoje putovanje u tu drugotnost spoznajom da je nae
bie milosni dar. [str. 32]
A evo i Raimunda Panikkara, koji pie o budizmu:
Termin apofatian obino se koristi u vezi s epistemolokim
apofatizmom, koji naprosto pretpostavlja da je krajnja stvarnost
neizreciva - da je ljudska inteligencija nije sposobna shvatiti ili
obuhvatiti - iako sama ta krajnja stvarnost moe biti predstavljena
kao shvatljiva, ak vrhunski shvatljiva, in se. Gnoseoloki
apofatizam, dakle, podnosi neizrecivost u pogledu krajnje
stvarnosti samo quoad nos. Budistiki apofatizam, s druge strane,
tei prenijeti tu neizrecivost u srce same krajnje stvarnosti,
ustvrujui kako ta stvarnost - utoliko to njezin logos (njezin
izraz i komunikacija) vie ne pripada redu krajnje stvarnosti, nego
upravo manifestaciji toga reda - nije neizreciva samo to se tie
nas, nego kao takva, quoad se. Stoga je budistiki apofatizam
ontiki apofatizam. [1989, str. 14]
Smatram da te tvrdnje ustvari nisu toliko drukije od onoga to
kau vai znanstvenici. Fiziari su doli do spoznaje da materija
nije sastavljena od nakupina tvrdih kuglica (atoma). Materija je
daleko neobinija od toga, priznaju oni, ali svejedno je nazivaju
materijom, iako uglavnom znaju to materija nije, a ne to jest.

Jo ih nazivaju atomima, ali vie ne razmiljaju o njima kao o

neem, hm, atomskome. Promijenili su svoje poimanje atoma,
svoje poimanje materije, i to prilino radikalno. I upitate li ih to
sad misle o materiji, priznat e kako je to neto tajnovito. Njihov
pojam je takoer apofatian! Ako fiziari mogu prijei iz
konkretnosti u tajnovitost, mogu i teolozi.
Nadam se da je profesorica Vjera ispravno predoila tu temu, s
kojom sam se esto susretao u raspravi. Mene uope nije uvjerila. Velika je
razlika izmeu religijske vjere i znanstvene vjere: ono to je poticalo
promjene u fizikalnim pojmovima nije tek pojaani skepticizam sve
svjetovnije i profinjenije klijentele, nego plimni val izvanredno detaljnih
pozitivnih rezultata - one vrste potvrenih predvianja na koja je Feynman
ukazao branei svoje polje istraivanja. A to je itekakva razlika, budui da
dodjeljuje vjerovanjima o fizikalnim istinama mjesto gdje se stvari
pokazuju u pravom svjetlu, gdje se moe initi vie od pukog
ispovijedanja. Na primjer, moete izgraditi neto to e pouzdano
funkcionirati ovisno o istinitosti tih reenica i riskirati svoj ivot
pokuavajui time odletjeti na Mjesec. Poput vjerovanja pukih
pobonjaka da bi trebali rtvovati kozu ili da su neranjivi na strelice, to su
vjerovanja prema kojima moete djelovati na naine koji govore vie od
rijei. Ljudi koji razdijele svu svoju imovinu i popnu se na vrh neke
planine u oekivanju predstojeeg smaka svijeta ne vjeruju samo u
vjerovanje u Boga, ali oni su iznimke, a ne pravilo kada se radi o
religijskim uvjerenjima.
Lekcije iz Libanona: neobini sluajevi Druza i Kima Philbyja Ima
jo toga to je sustavno zanimljivo o pojavi koju ljudi zovu religijskim
vjerovanjem, ali bi to moda bilo bolje zvati religijskim ispovijedanjem. Ta
me znaajka dugo zaokupljala i pritom me dodatno uvjerila kako je
Humeov projekt prirodne religije (procjenjivanje argumenata za i protiv
postojanja Boga) uglavnom izgubljeni trud. Moj interes za tu znaajku
proizaao je iz dvaju iskustava, a oba ukljuuju dogaaje koji su se
dogodili u Libanonu prije vie od etrdeset godina (iako je to puka
sluajnost, koliko ja znam). Proveo sam nekoliko prvih godina ivota u
Bejrutu, gdje je moj otac, povjesniar islama, bio kulturni atae (i pijun
OSS-a). Dnevni ritam mujezinova dozivanja vjernika na molitvu s
oblinjeg minareta bio je moj svakodnevni doivljaj, zajedno s mojim
medvjediem i autiima, i od tog se prekrasno nametljivog zova i danas
uvijek najeim, kad god ga ujem. Ali otiao sam iz Bejruta kada sam imao

tek pet godina i nisam se vratio sve do 1964, kada sam posjetio majku i
sestru, koje su u to vrijeme ondje ivjele. Proveli smo neko vrijeme u
planinama izvan Bejruta, u selu u kojem su ivjeli preteno Druzi, uz neto
krana i muslimana. Zamolio sam neke od stanovnika grada koji nisu bili
Druzi da mi govore o religiji Druza i evo to su mi rekli:
O, Druzi su veoma alosni ljudi. Prvo naelo njihove religije jest
lagati onima izvana o svojim vjerovanjima - nikada ne reci istinu
nevjerniku! Tako ne biste trebali nita to vam Druzi kau uzeti
kao mjerodavno. Neki od nas ustvari misle kako su Druzi nekada
imali svetu knjigu, vlastito sveto pismo, ali su ga izgubili pa se
zbog toga toliko srame da izmiljaju sve mogue uzviene
besmislice kako se to ne bi otkrilo. Primijetit ete kako ene
uope ne sudjeluju u njihovim obredima; to je zato to one ne bi
mogle uvati takvu tajnu!
uo sam tu priu od nekoliko ljudi koji su tvrdili da znaju, a takoer
mi ju je, naravno, poreklo nekoliko Druza. No kad bi to bila istina, stvorila
bi dilemu svakom antropologu: uobiajena metoda ispitivanja bila bi
beznadan lov u mutnom, a kada bi uinio najviu rtvu i sam se obratio na
religiju Druza kako bi dobio pravo pristupa unutarnjem otajstvu, morao bi
priznati kako mi izvana ne bismo trebali vjerovati njegovoj znanstvenoj
raspravi, U to Druzi doista vjeruju, budui da ju je napisao predani
pripadnik Druza (a svi znaju da Druzi lau). Kao mladog filozofa oarala
me ta inaica paradoksa laljivca iz stvarnog ivota (Kreanin Epimenid
kae kako su svi Kreani laljivci; govori li istinu?), ali i nedvosmisleni
odjeci drugog poznatog primjera iz filozofije: kukca u kutiji Ludwiga
Wittgensteina. U knjizi Filozofijska istraivanja (1953) Wittgenstein kae:
Pretpostavimo da svatko ima kutiju u kojoj je neto: nazovimo to
kukcem. Nitko ne moe pogledati u tuu kutiju, a svatko kae
kako zna to je to kukac samo na osnovi toga to gleda vlastitoga
kukca. - Tu bi bilo posve mogue da svatko ima neto drugo u
svojoj kutiji. Moglo bi se ak zamisliti da se takva stvar
neprestano mijenja. - Ali pretpostavimo da rije kukac ipak ima
uporabu u jeziku tih ljudi? - Ako je tako, to ne bi bila uporaba
oznaavanja neke stvari. Stvar u kutiji uope nema mjesta u
jezinoj igri; ak niti kao neto: jer kutija bi mogla biti i prazna. Ne, uz pomo te stvari u kutiji moe se kratiti; ona se ukida, to
god bila. [ulomak 293]

Mnogo je toga napisano o Wittgensteinovu kukcu iz kutije, ali ja ne

znam je li itko ikada predloio primjenu na religijsko vjerovanje. U
svakom sluaju, isprva se ini fantastinim da bi Druzi mogli biti stvarni
primjer te pojave. Napuhujem li samo zlonamjernu klevetu kojom Druze
vrijeaju njihovi susjedi kako bih dokazao neto filozofski dvojbeno?
Moda, ali uzmite u obzir ono to Scott Atran ima rei o svojim
pokuajima da kao antropolog pie o vjerovanjima Druza:
Kao diplomac prije gotovo tri desetljea proveo sam nekoliko
godina s Druzima Bliskog istoka. elio sam doznati neto o
njihovim religijskim vjerovanjima, koja kao da su ispreplela ideje
iz svih velikih monoteistikih vjera na intrigantan nain.
Uenje o religiji Druza postupan je proces u sokratovskoj
tradiciji i ukljuuje tumaenje parabola u obliku pitanja i
odgovora. Iako kao ne-Druz nikada nisam mogao biti slubeno
iniciran u njihovu religiju, inilo se da starjeine uivaju u
injenici da pokuavam shvatiti svijet na nain na koji ga oni
vide.
Ali svaki put kad bih dosegao odreenu razinu svijesti o nekom
problemu, starjeine Druza opomenuli su me da se ni o emu
izreenom ili nauenom dalje od toga ne moe raspravljati s
neiniciranim osobama, ukljuujui druge Druze. Nikada nisam
pisao o religiji Druza i na koncu sam diplomirao s tezom o
kognitivnim osnovama znanosti. [2002, str. ix]
Kako se ini, jo uvijek ne znamo to Druzi doista vjeruju. Mogli
bismo se poeti pitati znaju li to i oni sami. Mogli bismo se takoer zapitati
je li to uope vano, to me dovodi do druge lekcije iz Libanona.
Godine 1951. Kim Philby, vii asnik u britanskoj tajnoj slubi (SIS)
pao je pod sumnju da je dvostruki agent, izdajnik na visokom poloaju koji
radi za sovjetski KGB. SIS je odrao tajno suenje, ali Philby nije bio
proglaen krivim na osnovi prezentiranih dokaza. Iako ga SIS nije uspio
osuditi, iz razumljivih razloga nije mogao biti vraen na svoj izrazito
osjetljivi poloaj te je dao ostavku i preselio u Libanon kako bi ondje radio
kao novinar. Godine 1963. jedan je sovjetski prebjeg u Londonu potvrdio
Philbyjev identitet dvostrukog pijuna, a kada je SIS otiao u Beirut kako
bi se s njime suoio, ovaj je pobjegao u Moskvu i ondje je proveo ostatak
ivota, radei za KGB.
Ili ipak nije? Kada je Philby prvi put osvanuo u Moskvi, KGB ga je

(navodno) osumnjiio da je britanska krtica - trostruki agent, ako hoete. Je

li doista bio? U obavjetajnim krugovima godinama je kruila jedna pria u
tom smislu. Zamisao je bila ta da je SIS, kada je razrijeio Philbyja 1951,
otkrio sjajan nain rjeavanja osjetljivog problema povjerenja:
estitamo, Kime, stari prijatelju! Uvijek smo mislili da si odan
naoj stvari. A za tvoj sljedei zadatak elimo da se pretvara
kako si dao ostavku u SIS-u - ogoren naim propustom da te u
potpunosti vratimo u slubu - te da se preseli u Beirut i preuzme
poloaj novinara u egzilu. S vremenom ti namjeravamo dati
razlog da pobjegne u Moskvu, gdje e te naposljetku tvoji
drugovi priznati zato to e prosuti mnotvo relativno
bezopasnih insajderskih informacija koje ve zna, a mi emo ti
osigurati briljivo kontrolirane nove obavjetajne darove - i
dezinformacije - koje e Rusi rado primiti, ak i uz sve svoje
sumnje. Kada konano bude u njihovoj milosti, elimo da nam
pone govoriti sve to zna o tome to smjeraju, koja ti pitanja
postavljaju i tako dalje.
im je SIS dao Philbyju taj novi zadatak, njihove su brige bile
okonane. Naprosto nije bilo vano je li on doista britanski domoljub koji
se pretvara da je nezadovoljan agent, ili pak uistinu odan sovjetski agent
koji se pretvara da je odani britanski agent (koji se pretvara da je
nezadovoljni britanski agent...). Ponaao bi se na potpuno isti nain u bilo
kojem sluaju; njegove bi se aktivnosti mogle tumaiti i predvidjeti iz bilo
kojeg od ta dva intencionalna stajalina profila. U jednom on duboko
vjeruje kako zbog britanske stvari vrijedi riskirati vlastiti ivot, a u drugom
duboko vjeruje kako ima sjajnu mogunost postati junakom Sovjetskog
Saveza pretvarajui se da duboko vjeruje kako zbog britanske stvari vrijedi
riskirati vlastiti ivot i tako dalje. Nema sumnje kako e Sovjeti u
meuvremenu izvui isti zakljuak i nee niti pokuavati otkriti je li Philby
doista dvostruki agent, trostruki agent ili etverostruki agent. Philbyja se,
prema toj prii, vjeto pretvorilo u neku vrstu ljudskog telefona, u puki
vodi obavjetajnih podataka, koji e obje strane moi iskoritavati za bilo
koju svrhu koje se dosjete, oslanjajui se na njega kao na prijenosnik koji
e vjerno reproducirati podatke koje su mu dali i ne brinui pritom kome je
na kraju krajeva odan.
Godine 1980, kada se Philbyjev poloaj kod njegovih nadglednika u
Moskvi poboljavao (navodno), bio sam gost-predava na koledu All
Souls u Oxfordu, a drugi je gost-predava u to vrijeme bio Sir Maurice

Oldfield, umirovljeni ef MI6-a, agencije odgovorne za kontrapijunau

izvan Velike Britanije i jedan od pijunskih voa odgovornih za Philbyjevu
putanju. (Sir Maurice je bio uzor za lik M-a u romanima o Jamesu Bondu
Iana Fleminga) Jedne sam ga noi nakon veere upitao je li pria koju sam
uo istinita, a on mi je prilino odrjeito odgovorio kako je sve to jedna
velika besmislica. Kada bi barem ljudi pustili jadnog Philbyja da proivi
svoj ivot u Moskvi u miru i tiini. Odgovorio sam kako mi je drago to mi
je odgovorio, ali da obojica moramo priznati kako bi mi isto rekao i da je
pria istinita! Sir Maurice se namrtio i nije vie nita rekao.82
Ove dvije prie prikazuju u ekstremnom obliku temeljni problem s
kojim se suoava svatko tko eli prouavati religijska vjerovanja. Mnogi su
komentatori primijetili kako se istinitost tipinih, kanonskih religijskih
vjerovanja ne moe ispitati. Kao to sam sugerirao ranije, to je praktiki
odreujua osobina religijskih vjerovanja. U njih se mora naprosto
vjerovati i nisu podlona (znanstvenoj, povijesnoj) potvrdi. Ali jo vie od
toga: zbog toga i zbog drugih stvari, izraavanja religijskog vjerovanja ne
mogu se ustvari uzeti zdravo za gotovo. Antropolozi Craig Palmer i Lyle
Steadman (2004, str. 141) citiraju jadanje svog istaknutog prethodnika,
antropologa Rodneyja Needhama, frustriranog svojim radom s plemenom
Penan u unutranjosti Bornea:
Uvidio sam kako ne mogu pouzdano opisati njihov stav prema
Bogu, radilo se tu o vjerovanju ili neem drugom... Ustvari, kako
sam zlovoljno morao zakljuiti, naprosto nisam znao kakav je
njihov psihiki stav prema liku za koji sam pretpostavljao da u
njega vjeruju... Oito je jedna stvar bila izvijestiti o steenim
idejama koje neki narodi zastupa, ali posve druga stvar rei kakvo
je njihovo unutarnje stanje (vjerovanje, na primjer) kada
izraavaju ili razmatraju takve ideje. A ako bi etnograf izjavio da
taj narod vjeruje u neto, iako da ustvari ne zna to se u njima
dogaa, njegov prikaz tog naroda zacijelo bi, prema mojem
miljenju, bio u sutini veoma manjkav. [Needham, 1972, str. 1-2]
Palmer i Steadman smatraju tu Needhamovu spoznaju indikatorom
da je dolo vrijeme za preinaku antropolokih teorija iz prikaza religijskog
vjerovanja u prikaze religijskog ponaanja: Dok se religijska vjerovanja
ne mogu identificirati, religijsko ponaanje se moe, i taj se vid ljudskog
iskustva moe shvatiti. Ono to je potrebno jest takvo objanjenje tog
opaljivog religijskog ponaanja koje e biti ogranieno na ono to se
moe opaziti. [str. 141] Dalje govore o tome kako je Needham gotovo

usamljen u uvianju dubokih implikacija te injenice o nedokuivosti

religijskog oitovanja, ali i oni sami previaju jo dublju implikaciju toga:
uroenici su u istom poloaju kao i Needham! Njima je jednako nemogue
ui u unutarnji um svojih roaka i susjeda kao i Needhamu.
Kada se radi o tumaenju religijskih oitovanja drugih, svatko je
autsajder. Zato? Zato to se religijska oitovanja tiu stvari koje su onkraj
opaanja, onkraj smislena preispitivanja, tako da je jedino na to se itko
moe osloniti religijsko ponaanje, tonije reeno ponaanje ispovijedanja.
Dijete koje odraste u nekoj kulturi naposljetku je poput antropologa,
okrueno ispitanicima ije ispovijedanje jo treba protumaiti. injenica da
su tvoji ispitanici otac i majka, i da govore tvojim materinjim jezikom, ne
daje ti nita vie od lagane uzgredne prednosti u odnosu na odraslog
antropologa, koji se mora oslanjati na niz dvojezinih prevoditelja kako bi
intervjuirao ispitanike.83 (Razmislite o vlastitom sluaju: niste li se i sami
ponekad zbunili ili smeli u pogledu toga to biste tono trebali vjerovati?
Savreno dobro znate da vi nemate privilegirani pristup postavkama vjere u
kojoj ste odrasli. Samo traim od vas da generalizirate to pitanje kako biste
uvidjeli da drugi nisu u nita boljem poloaju)

6. Postoji li Bog?
Kada Bog ne bi postojao, morali bismo Ga izmisliti.
- Voltaire
Napokon se okreem obeanom razmatranju argumenata za
postojanje Boga. I nakon to razmotrim prepreke - diplomatske, logike,
psiholoke i taktike - s kojima se mora suoiti svatko tko to eli uiniti
konstruktivno, samo u ukratko, iz ptije perspektive prikazati podruje
istraivanja, izraavajui vlastite su dove, ali ne i razmiljanje koje im je
prethodilo, te uputiti na nekoliko djela koja mnogi moda ne poznaju.
Postoji itav spektar intencijskih objekata koje valja razmotriti, a koji se
kreu du ljestvice antropomorfizma od Nekog Tipa Na Nebu do ove ili
one Vjene Dobroudne Sile. A postoji i itav spektar argumenata koji se
slau tek neravnomjerno sa spektrom bogova. Moemo poeti s
antropomorfnim bogovima i argumentima iz pretpostavljene povijesne
dokumentacije, poput ovoga: prema Bibliji, koja je doslovna istina, Bog
postoji, uvijek je postojao i stvorio je univerzum u sedam dana prije

nekoliko tisua godina. Povijesni argumenti oito zadovoljavaju one koji ih

prihvaaju, ali naprosto ih se ne moe uvrstiti u ozbiljno istraivanje,
budui da su oevidno upitni. (Ako vam to nije oigledno, zapitajte se
treba li Mormonovu knjigu (1829) ili utemeljiteljski dokument
scijentologije, knjigu L. Rona Hubbarda Dijanetika (1950), uzeti kao
neoboriv dokaz za tvrdnje koje sadre. Nijednom se tekstu ne moe
priznati status evaneoske istine, a da prethodno ne onemoguimo svako
racionalno istraivanje)
To nas ostavlja s tradicionalnim argumentima o kojima ve
stoljeima nadugako raspravljaju filozofi i teolozi, od kojih su neki
empirijski - poput argumenta iz dizajna - a neki isto apriorni ili logiki poput ontolokog argumenta i kozmolokog argumenta za nunost
Prvog Uzroka.
Te logike argumente mnogi mislioci, ukljuujui mnoge filozofe
koji su ih briljivo razmatrali godinama, smatraju intelektualnim
maioniarskim trikovima ili zagonetkama prije nego ozbiljnim
znanstvenim tvrdnjama. Razmotrimo ontoloki argument, koji je prvi
formulirao sv. Anselmo u 11. stoljeu kao izravni odgovor na Psalam 14.1
o tome to je bezumnik rekao u svom srcu. Ako bezumnik razumije pojam
Boga, tvrdi Anselmo, trebao bi razumjeti kako je Bog (po definiciji)
najvee zamislivo bie - ili, u poznatoj zakuastoj formuli, Bie od kojega
se nita vee ne moe zamisliti. No meu savrenostima koje bi takvo
najvee zamislivo Bie moralo posjedovati jest postojanje, jer ako bi Bog
bio bez postojanja, bilo bi mogue zamisliti jo vee Bie - naime, Boga sa
svim Njegovim savrenostima plus postojanje! Bog kojemu bi nedostajalo
postojanje ne bi bio Bie od kojeg se nita vee ne moe zamisliti, ali to je
definicija Boga,
dakle Bog mora postojati. Je li vam to dojmljivo? Ili sumnjate kako
se radi o nekoj vrsti logikog trika s ogledalima? (Biste li mogli
upotrijebiti istu argumentacijsku shemu kako biste dokazali postojanje
najsavrenijeg zamislivog sladoleda - jer kad on ne bi postojao, moralo bi
biti jo savrenijeg zamislivog sladoleda: naime, onog koji doista postoji?)
Ako ste sumnjiavi, u dobrom ste drutvu. Sve od Immanuela Kanta u 18.
stoljeu vlada raireno - iako nipoto jednoglasno - uvjerenje kako ne
moete dokazati postojanje niega (osim neke apstrakcije) istom logikom.
Moete dokazati kako postoji primarni broj vei od bilijuna i da postoji
toka u kojoj se susreu sve crte koje sijeku tri kuta bilo kojeg trokuta, kao
i da postoji godelovska reenica za svaki Turingov stroj koja je dosljedna

i moe predstavljati istine aritmetike, ali ne moete dokazati da postoji

neto to utjee na materijalni svijet ne koristite li se metodama koje su
barem dijelom empirijske.84 Postoje oni koji se ne slau te i dalje
zagovaraju nadograene inaice Anselmova ontolokog argumenta, ali
cijena koju plaaju (voljno, pretpostavljam) za pristup isto logikom
dokazu izuzetno je ogoljen i bezlian intencijski objekt. ak i ako Bie od
kojega se nita vee ne moe zamisliti mora postojati, kao to tvrde njihovi
argumenti, dalek je put od te specifikacije do Bia koje je milosrdno,
pravedno ili puno ljubavi - osim ako se ne pobrinete definirati ga na taj
nain od samog poetka, uvodei antropomorfizam nekom doskoicom, ali
ne trebamo niti rei da ona nee uvjeriti skeptike. Prema mojem iskustvu,
to ne uvjerava ni vjernike.
Kozmoloki argument, koji u svojem najjednostavnijem obliku kae
kako, budui da sve mora imati uzrok, i svemir mora imati uzrok - naime
Boga - ne ostaje zadugo jednostavan. Neki osporavaju tu premisu, budui
da nas kvantna fizika ui (ne ui li?) kako ne treba sve to se dogaa imati
uzrok. Drugi radije prihvaaju tu premisu i zatim postavljaju pitanje: to je
uzrokovalo Boga? Odgovor da je Bog samouzrokovan (nekako) zatim raa
protuodgovor: ako neto moe biti samouzrokovano, zato ne moe svemir
u cjelini biti ta stvar koja je samouzrokovana? To vodi u razliite tajnovite
smjerove, u neobine domene teorije struna, fluktuacija vjerojatnosti i
slino, u jednoj krajnosti, ili pak u ingeniozno cjepidlaenje o znaenju
uzroka u drugoj.
Ako nemate sklonosti prema teoretskoj fizici s jedne strane ili
pedanterijama skolastike logike s druge, nita od toga neete smatrati
dojmljivim pa ak ni pojmljivim.
Ipak, ljudi se moda poele vratiti na apriorne argumente kao neku
vrstu sigurnosne mree nakon to vide to se moe uiniti s empirijskim
argumentom, argumentom iz dizajna, ukljuujui njegove novije inaice
koje se pozivaju na antropiki princip. Argument iz dizajna zasigurno je
najpronicljiviji i najpopularniji argument, i to ve stoljeima. Zdrav razum
nam kae (zar ne?) kako je sva uda ivoga svijeta morao urediti neki
Inteligentni Dizajner? Ne moe sve biti puki sluaj, zar ne? Pa ak i ako
evolucija prirodnim odabirom objanjava dizajn ivih stvari, ne iziskuje li
fina podeenost fizikalnih zakona, koja omoguuju svu tu evoluciju,
nekog Podeivaa? (Argument antropikog principa.) Ne, zdrav razum to
ne kae; i da, sve bi to moglo biti tek posljedica sluajnosti koje
iskoritavaju nesmiljene nepravilnosti prirode, i ne, fina podeenost

fizikalnih zakona moe se objasniti i bez uspostave Inteligentnog

Podeivaa. Te sam argumente obradio prilino opseno u knjizi Darwins
Dangerous Idea (osobito u prvom i sedmom poglavlju) 85 i stoga neu
ponavljati svoje protuargumente, nego samo svoj saetak uzmaka koji je
Darwinova opasna zamisao pokrenula u zadnje stoljee i pol.
Poeli smo s poneto djetinjom vizijom antropomorfnog Boga
Obrtnika i shvatili kako je ta zamisao, uzeta doslovno, dobrano na
putu izumiranja. Kada smo pogledali Darwinovim oima u
konkretne procese dizajna, koji je do danas proizveo nas i sva
uda prirode, otkrili smo da je Paley bio u pravu kada je te uinke
vidio kao posljedicu golemog dizajnerskog rada, ali mi smo
iznali neudesan prikaz istoga: masivno paralelan, a time i
zadivljujue rastroan proces bezumnog, algoritmikog
iskuavanja dizajna, u kojemu se, meutim, minimalnim
prirastima dizajna gospodarilo tedljivo, kopirajui ih i ponovno
upotrebljavajui milijardama godina. udesna specifinost ili
individualnost kreacije nije bila rezultat Shakespearova
inventivnog genija, nego neprestanih doprinosa sluaja, sve veeg
niza onoga to je Crick (1968) nazvao zamrznutim
sluajnostima.
Ta vizija kreativnog procesa jo uvijek je oigledno ostavljala
ulogu za Boga kao Zakonodavca, ali to je zatim zamijenjeno
newtonovskom ulogom Zakonoprimca, koja je u meuvremenu
takoer isparila, kao to smo u novije vrijeme vidjeli, ne
ostavljajui iza sebe u tom procesu nikakvo inteligentno
djelovanje. Ostalo je ono to taj proces, tumarajui kroz vjenost,
nesvjesno pronalazi (kad neto pronae): bezvremenska platonska
mogunost reda. To je doista neto predivno, kao to
matematiari neprestano kliu, ali nije po sebi neto inteligentno,
nego, kakva li uda, neto inteligibilno. Budui da je apstraktno i
izvan vremena, to nije nita s poetkom ili podrijetlom koje bi
trebalo objasniti.86 Ono ije podrijetlo ustvari treba objasniti jest
sami konkretni Univerzum, i kao to je Humeov Filon davno
upitao: zato ne stati na materijalnom svijetu? On, vidjeli smo,
doista izvodi inaicu vrhunskog trika podizanja sustava; stvara se
ex nihilo, ili barem iz neega to se gotovo i ne moe razlikovati
od niega uope. Za razliku od zbunjujue tajanstvenog i
bezvremenskog samostvaranja Boga, to je samostvaranje

neudesna majstorija koja je ostavila mnotvo tragova. A budui

da nije samo konkretno, nego i proizvod izvanredno specifinog
povijesnog procesa, to je stvaranje krajnje jedinstvenosti - koje
obuhvaa i zasjenjuje sve romane, slike i simfonije svih
umjetnika - te zauzima poloaj u hiperprostoru mogunosti koji
se razlikuje od svih ostalih.
Benedikt Spinoza je u 17. stoljeu poistovjetio Boga i Prirodu,
tvrdei kako je znanstveno istraivanje pravi put teologije. Zbog
te je hereze bio progonjen. Ima neto uznemiravajue (a za neke i
primamljivo) i dvoznano u Spinozinoj heretikoj viziji Boga ili
Prirode (Deus sive Natura): predlaui svoju znanstvenu
simplifikaciju, je li personalizirao Prirodu ili depersonalizirao
Boga? Darwinova plodnija vizija nudi strukturu u kojoj moemo
vidjeti inteligenciju Majke Prirode (ili se radi tek o pukoj
prividnoj inteligenciji?) kao neudesnu i netajnovitu - i tim
divniju - znaajku te samostvarajue stvari. [Dennett 1995b, str.
184-185]
Treba li Spinozu smatrati ateistom ili panteistom? Otkrio je divotu
prirode, a zatim je otkrio nain da ukloni posrednika!
Kao to sam rekao na kraju svoje ranije knjige:
Drvo ivota nije ni savreno ni beskrajno u prostoru ili vremenu,
ali je stvarno, i iako nije Anselmovo Bie od kojega se nita
vee ne moe zamisliti, zasigurno je bie koje je vee od iega
to e itko od nas ikada zamisliti u bilo kakve detalje vrijedne
spomena. Je li neto sveto? Jest, kaem ja s Nietzscheom.
Ne mogu se tom neemu moliti, ali mogu potvrditi njegovu
velebnost. Svijet je svet. [1995b, str. 520]
Jesam li zbog toga ateist? Svakako, u oiglednom smislu. Ako ono
to drite svetim nije nekakva vrsta Osobe kojoj se moete moliti, ili netko
koga smatrate prikladnim primateljem zahvalnosti (ili gnjeva, kada vam
voljenu osobu besmisleno ubiju), po mome ste ateist. Ako iz razloga
odanosti tradiciji, diplomacije ili prikrivanja radi samozatite (to je danas
veoma vano, osobito za politiare) elite zanijekati ono to jeste, to je
vaa stvar, ali nemojte zavaravati sebe. Moda e u budunosti, ako vie
nas bistrih istupi i mirno izjavi kako naravno da vie ne vjerujemo u bilo
kojeg od tih bogova, biti mogue izabrati ateista na neku dunost viu od
senatorske. Danas imamo idove i ene senatore te homoseksualne

lanove Kongresa pa se budunost ini svijetlom.

Toliko to se tie vjerovanja u Boga. A to je s vjerovanjem u
vjerovanje u Boga? Jo nismo istraili sve osnove za to vjerovanje u
vjerovanje. Nije li tako? Odnosno, nije li istina da je, postojao Bog ili ne,
religijsko vjerovanje barem jednako vano kao vjerovanje u demokraciju,
vladavinu prava ili slobodnu volju? Veoma je raireno miljenje (iako
daleko od univerzalnog) da je religija bastion moralnosti i smisla. Bez
religije, sve bi skonalo u anarhiji i kaosu, u svijetu u kojem bilo to moe
proi.
U posljednjih pet poglavlja rasvijetlili smo niz poznatih trikova koji
su uvijek iznova otkrivani i koji uglavnom djeluju tako da tite religijske
prakse od izumiranja ili erozije u neprepoznatljivost. Ako je tmurna strana
toga dizajn kleptokracija i drugih oito zlih organizacija koje mogu
zaskoiti nevine ljude, svijetla strana je dizajn humanih i korisnih
institucija koje ne samo da zasluuju odanost ljudi, nego je mogu
uinkovito osigurati. Jo uvijek se nismo ozbiljno pozabavili pitanjem toga
jesu li religije - neke religije, jedna religija, bilo koja religija - drutvena
pojava koja ini vie dobra nego zla. Sada kada moemo donekle vidjeti
kroz tu zatitnu koprenu, u poloaju smo da se pozabavimo tim pitanjem.
\\\
Osmo poglavlje Vjerovanje da je vjerovanje u Boga toliko vano da
ga se ne smije izloiti rizicima opovrgavanja ili ozbiljne kritike dovelo je
do toga da poboni uvaju svoja vjerovanja tako to ih ine
neshvatljivima, ak i sebi. Posljedica je ta da ak niti oni koji ih
ispovijedaju ne znaju doista to to ispovijedaju. Zbog toga je cilj
dokazivanja ili pak opovrgavanja postojanja Boga donkihotski pothvat - ali
upravo iz tog razloga nije niti veoma vaan.
\\\
Deveto poglavlje Vano je pitanje zasluuju li religije stalnu zatitu
svojih pristaa. Mnogi ljudi vole svoje religije vie od bilo ega u ivotu.
Zasluuju li njihove religije to oboavanje?

TREI DIO
RELIGIJA DANAS

Deveto poglavlje
Ususret potroakom vodiu
za religiju

1. Za ljubav Boga
Postoji stanje duha, poznato religioznim ljudima, ali ne i ostalima, u kojem
je volja da se potvrdimo i ne uzmaknemo zamijenjena pristankom da
zautimo i budemo kao nita u Bojim bujicama i prolomima oblaka. U
tom stanju duha ono ega smo se najvie bojali postaje naom zatitom, a
as nae moralne smrti pretvoren je u na duhovni roendan. Prolo je
vrijeme napetosti u naoj dui, i stigao je as sretne oputenosti, spokojnog
disanja, trenutak vjene sadanjosti bez neskladne budunosti za koju
treba strepiti.
- William James, Raznolikosti religioznog iskustva
Veina ljudi vjeruje u vjerovanje u Boga, ak i oni koji ne uspijevaju
vjerovati u Boga (sve vrijeme). Zato u to vjeruju? Oigledan odgovor je
taj da ele biti dobri. To jest, ele voditi dobar i smislen ivot, a to ele i
drugima, i ne vide bolji nain da se to ini od sluenja Bogu. Taj je
odgovor moda ispravan i oni su moda u pravu, ali prije nego to moemo
razmotriti taj odgovor briljivo kako zasluuje, moramo se pozabaviti
jednim izazovom. Neki ljudi - a moda ste i vi meu njima - smatraju da je
cijeli ovaj nain postavljanja pitanja podloan kritici. Pustit u profesoricu
Vjeru da pokua poteno izraziti to gledite:
Uporno se odnosite prema pitanju religije kako je to poput pitanja
treba li ili ne promijeniti posao, kupiti auto ili otii na operaciju kao da je to stvar koju treba rijeiti tako da se staloeno i
objektivno razmotre argumenti za i protiv, a zatim izvue
zakljuak o najboljem smjeru djelovanja kad se sve stavi na
vagu. Mi to uope ne vidimo tako. Nije da je vjerovanje u
vjerovanje u Boga nae utvreno uvjerenje, stvar najbolje

sveukupne ivotne politike koju smo bili u stanju otkriti. Ono je

daleko vie od toga! U prethodnom poglavlju govorili ste o
stajalitu glumi dok ne uspije, ali nikada niste doli do toga da
opiete divno stanje onih koji doista uspiju, iji iskreni pokuaji
da se ispune Bojim duhom uspijevaju u provali slave. Oni meu
nama koji poznaju taj doivljaj znaju da je drugaiji od bilo kojeg
drugog doivljaja, radost toplija od radosti majinstva, dublja od
radosti pobjede u sportu, ekstatinija od radosti pjevanja ili
sviranja velikih glazbenih djela. Kad mi ugledamo svjetlo, ne
doivimo naprosto neko aha!, kao da smo rijeili zagonetku ili
iznenada ugledali skriveni lik u crteu, shvatili alu, ili se uvjerili
nekim argumentom. Uope se ne radi o dolaenju do vjerovanja.
Mi znamo, dakle, da je Bog najvea stvar koja ikada moe ui u
na ivot. To nije kao kada prihvatite zakljuak; to je kao kada se
zaljubite.
Da, ujem vas. Namjerno sam dao ovom poglavlju provokativan
naslov kako bih unio malo energinosti u problem i doveo taj prigovor u
sredite pozornosti. Prepoznajem to stanje o kojem govorite i volio bih vas
prijateljski ispraviti: to nije samo kao kada se zaljubite; to jest neka vrsta
zaljubljivanja. Nelagoda ili ak gnjev koji osjetite kada se naete suoeni s
mojim mirnim pozivom da razmotrite argumente za i protiv vae religije
ista je ona reakcija koju ovjek osjeti kada ga se zatrai da iskreno
procijeni svoju pravu ljubav: Nije da mi se moja draga samo svia zato
to, nakon dolina razmatranja, uviam da sve njezine divne kvalitete
daleko nadmauju ono malo njezinih mana. Ja znam da je ona prava osoba
za mene i uvijek u je voljeti svim svojim srcem i duom Ope je
miljenje kako su farmeri Nove Engleske krti s osjeajima kao to su sa
svojim novanicima i rijeima. Evo jedne stare ale iz Mainea:
Kako ti je ena, Jeb?
U usporedbi s ime?
inilo bi se kako Jeb vie ne voli svoju enu. I ako ste uope voljni
pomisliti na to da usporedite svoju religiju s drugima, ili s time da nemate
nikakve religije, zacijelo niste zaljubljeni u svoju religiju. To je veoma
osobna ljubav (nije poput ljubavi prema jazzu, bejzbolu ili planinskim
krajobrazima), ali predmet ljubavi nije nijedna osoba - sveenik, rabin ili
imam - ili ak bilo koja skupina ljudi - kongregacija vjernika, recimo.
ovjekova neumorna odanost nije odanost prema njima, pojedinano ili

zajedno, nego prema sustavu ideja koje ih ujedinjuju. Naravno, ljudi se

ponekad doista zaljube - onako romantino - u svoga sveenika ili
pripadnika svoje upe, i moda e im biti teko to razlikovati od ljubavi
prema njihovoj religiji, ali ne elim rei kako je to u prirodi ljubavi koju
doivljava veina ljudi koji vole Boga. elim, meutim, rei kako njihova
neupitna odanost, njihova nevoljkost ak i da razmotre vrline naspram
mana, jest jedna vrsta ljubavi, i to vie poput romantine ljubavi nego
poput bratske ili intelektualne.
Sigurno nije sluajno da su jezik romantine ljubavi i jezik religijske
predanosti gotovo nerazluivi, a isto tako nije sluajno da su gotovo sve
religije (uz nekolicinu strogih iznimaka poput puritanaca, shakera i
talibana) dale svojim ljubavnicima izobilje ljepote kojom e opajati
osjetila: uzvienu arhitekturu, s dekoracijom na svakoj povrini, glazbu,
svijee i tamjan. Popis velikih svjetskih umjetnikih djela okrunjen je
vjerskim remekdjelima. Zahvaljujui islamu, imamo Alhambru i predivne
damije u Isfahanu i Istanbulu. Zahvaljujui kranstvu, imamo Svetu
Sofiju i katedrale u Europi. Ne morate biti vjernik da bi vas ushitili
budistiki, hinduistiki i intoistiki hramovi nestvarne zakuastosti i
uzvienih dimenzija. Bachova Muka po Mateju, Handelov Mesija i one
minijaturne divote od boinih pjesama spadaju meu najzanesenije
ljubavne pjesme koje su ikad skladane, a prie pridruene glazbi i same su
skladbe iznimne emocionalne snage. Filmski redatelj George Stevens
moda nije pretjerivao kada je nazvao svoj film iz 1965. o Isusovu ivotu
Najvea pria ikad ispriana. Konkurencija je otra, jer to je s Odisejom,
Ilijadom, Robinom Hoodom, Romeom i Juliom, Oliverom Twistom,
Otokom s blagom, Huckleberryjem Finnom, Dnevnikom Anne Frank i svim
drugim velikim pripovijestima svjetske knjievnosti, ali uz radost,
opasnost, patos, trijumf, tragediju, junake i zlikovce (ali bez kominog
olakanja), teko ju je nadmaiti. I naravno, ta pria ima pouku. Mi volimo
prie, a Elie Wiesel koristi jednu priu kako bi to objasnio:
Kada bi osniva hasidskog judaizma, veliki rabin Izrael em Tov,
vidio kako idovima prijeti neka nesrea, obiavao bi otii u
odreeni dio ume kako bi meditirao. Ondje bi zapalio vatru,
izgovorio posebnu molitvu i dogodilo bi se udo, a nesrea bi bila
otklonjena. Kasnije, kada bi njegov uenik, glasoviti Magid iz
Mezerica, bio u prilici zatraiti pomo od nebesa iz istog razloga,
otiao bi na isto mjesto u umi i rekao: Gospodaru svemira,
sluaj! Ne znam kako zapaliti vatru, ali jo uvijek sam u stanju

izrei molitvu, i udo bi se opet ostvarilo.

Jo kasnije je rabin Moshe-leib iz Sasova, kako bi jo jednom
spasio svoj narod, otiao u tu umu i rekao: Ne znam kako
zapaliti vatru. Ne znam ni molitvu, ali znam ovo mjesto i to je
zacijelo dovoljno. Bilo je dovoljno i udo se ostvarilo. Zatim je
zapalo rabina Izraela iz Ruina da prebrodi nesreu. Sjedei u
naslonjau, zario je glavu meu ruke i prozborio Bogu: Ne znam
zapaliti vatru, ne znam molitvu i ak ne mogu pronai ono mjesto
u umi. Sve to znam jest ispriati priu i to je zacijelo dovoljno.
I bilo je dovoljno. Jer Bog je stvorio ovjeka zato to On voli
prie. [Wiesel, 1966, predgovor (a ne Wiesel, 1972, kao to stoji
na mnogim mrenim stranicama)]
Dano nam je mnogo ljubavi, a ne samo spektakularno lijepa
umjetnost, prie i obredi. Svakodnevnim aktivnostima religiozni su ljudi
ostvarili nebrojena dobra djela kroz povijest, ublaili patnju, nahranili
gladne, brinuli se za bolesne. Religije su donijele utjehu pripadnosti i
druenja mnogima koji bi inae proli kroz ovaj ivot posve sami, bez
slave ili pustolovine. One nisu samo pruile prvu pomo ljudima u
potekoama: dale su i sredstva da se svijet promijeni na naine koji e te
potekoe ukloniti. Kako kae Alan Wolfe: Religija moe izvesti ljude iz
kruga siromatva i ovisnosti kao to je izvela Mojsija iz Egipta (2003, str.
139). Mnogo je toga ime se ljubitelji religije mogu ponositi u svojim
tradicijama i mnogo toga za to svi mi moemo biti zahvalni.
injenica da toliko mnogo ljudi voli svoje religije jednako kao bilo
to drugo u svojim ivotima ili ak vie od toga doista je vana injenica.
Sklon sam pomisliti kako moda nita nije vanije od onoga to ljudi vole.
Kako god bilo, ne znam niti za jednu vrijednost koju bih postavio na vie
mjesto. Ne bih elio ivjeti u svijetu bez ljubavi. Bi li svijet u kojemu vlada
mir, ali nema ljubavi, bio bolji? Ne bi, ako je taj mir ostvaren tako to je u
nama otupljena ili potisnuta ljubav (i mrnja). Bi li svijet u kojemu vladaju
pravednost i sloboda, ali nema ljubavi, bio bolji? Ne bi, ako je ostvaren
tako da nas se nekako sve pretvorilo u ljude koji su posluni zakonu, ali ne
poznaju ljubav niti ita od onih tenji, zavisti ili mrnji koje su vrelo
nepravde i podjarmljenosti. Teko je razmatrati takve hipoteze i sumnjam
da bismo trebali povjerovati prvome to instinktivno o njima pomislimo,
ali bilo kako bilo, pretpostavljam da gotovo svi mi elimo svijet u kojemu
ima to je mogue vie ljubavi, pravde, slobode i mira, ali kada bismo se
morali odrei jedne od tih stvari, to ne bi bila - i ne bi trebala biti - ljubav.

Ali, tuno je rei, ak i ako je istina da nita nije vanije od ljubavi, iz toga
ne slijedi kako nemamo razloga sumnjati u stvari koje mi i drugi volimo.
Ljubav je slijepa, kako kau, a zato to je slijepa, esto vodi u tragediju: u
sukobe u kojima se jedna ljubav huka protiv druge i neto mora popustiti,
a patnja je zajamena u svakom sluaju.
Pretpostavimo da volim glazbu vie od samog ivota. Dakle, da se
radi samo o tome, trebao bih slobodno ivjeti svoj ivot u potrazi za
egzaltiranou koju mi prua glazba, ono to najvie volim, svim srcem i
duom. Ali to mi svejedno ne daje pravo da silim svoju djecu da vjebaju
na glazbalima dan i no, ili pravo da nameem glazbeno obrazovanje
svima u zemlji u kojoj sam ja diktator, ili da prijetim smru onima koji
nemaju ljubavi za glazbu. Ako je moja ljubav prema glazbi tako velika da
naprosto nisam u stanju objektivno razmotriti njezine implikacije, onda je
to nesretan poremeaj i drugi e moda s dobrim razlogom zatraiti pravo
da djeluju kao moja zamjena, svjesno odluujui o tome to je najbolje za
sve, budui da me je moja ljubav izludjela i ne mogu racionalno
sudjelovati u procjeni vlastitog ponaanja i njegovih posljedica. Moda ne
postoji nita divnije od ljubavi, ali ljubav nije dovoljna. Svijet u kojemu bi
ljubav navijaa bejzbola prema njihovim klubovima dovela do mrnje
prema drugim klubovima i njihovim navijaima i rezultirala ubilakim
borbama na doigravanjima, bio bi svijet u kojemu je jedna odreena ljubav,
ista i nevina po sebi, dovela do nemoralnih i nedopustivih posljedica.
Stoga, iako razumijem i suosjeam s onima koji se vrijeaju na moj
poziv da razmotre argumente za i protiv religije, ustrajem na tome da
nemaju pravo udovoljavati si izjavljujui svoju ljubav i zatim se skrivajui
iza koprene pravednike ogorenosti ili povrijeenih osjeaja. Ljubav nije
dovoljna. Jeste li se ikad morali suoiti sa srcedrapajuim problemom
dragog prijatelja koji se do uiju zaljubio u nekoga tko naprosto nije
vrijedan njegove ljubavi? Kaete li mu to, moda ga izgubite ili ak
dobijete amar zbog svog truda, jer zaljubljeni ljudi esto smatraju
pitanjem asti reagirati iracionalno i nasilno na sve to vide kao
omalovaavanje svojih voljenih. Naposljetku, to je dio cijele te stvari sa
zaljubljivanjem. Kada kau da je ljubav slijepa, kau to bez aljenja.
Obino se smatra kako ljubav treba biti slijepa; itava ideja procjene
trebala bi biti zabranjena kada se radi o pravoj ljubavi. Ali zato? Ope
znanje na to nema odgovora, a tvrdokorni ekonomisti odavno su odbacili tu
ideju kao romantinu besmislicu, ali evolucijski ekonomist Robert Frank
naglasio je kako ustvari postoji izvrsno (nevezano) utemeljenje za pojava

romantine ljubavi na anarhinom tritu ljudskog sparivanja:

Budui da je potraga skupa, racionalno je odabrati partnera prije
nego to se ispitaju svi potencijalni kandidati. Nakon to je
partner odabran, meutim, relevantne okolnosti esto e se
promijeniti... Zbog neizvjesnosti koja iz toga proizlazi
nepromiljeno je poduzimati zajednika ulaganja, koja bi inae
bila od velika interesa za obje strane. Kako bi se olakala odluka
o tim ulaganjima, svaka strana eli se trajno obvezati da e ostati
u vezi... Objektivne osobne osobine moda e i dalje igrati ulogu
u odreivanju toga koji e se ljudi u poetku najvie meusobno
privlaiti, o emu govore brojni dokazi. Ali pjesnici su zasigurno
u pravu kada kau da se veza koju zovemo ljubavlju ne sastoji od
racionalnih promiljanja o tim osobinama. Umjesto toga, to je
unutarnja veza, u kojoj se osoba cijeni zbog nje same. I upravo u
tome lei njezina vrijednost kao rjeenja za problem obvezivanja.
[1988, str. 195-96]
Kako kae Stephen Pinker: aputanje na uho ljubavniku da njegov
izgled, plaa i IQ zadovoljavaju vae minimalne standarde vjerojatno bi
ubilo romantino raspoloenje, ak i da je ta tvrdnja statistiki istinita. Put
do neijega srca nalazi se u izjavljivanju suprotnog - da ste zaljubljeni zato
to si ne moete pomoi (1997, str. 418). Ta dokazana (ili barem strasno
zastupana) bespomonost najblie je to moete prii jamstvu da vie niste
jo uvijek u potrazi. Meutim, poput svih komunikacijskih signala koji se
mogu jeftino odglumiti, va signal obvezanosti nee biti uinkovit, a
rezultat e biti, kao to je esto sluaj u svijetu ivotinjskog signaliziranja,
inflacijska spirala skupog signaliziranja (Zahavi, 1987). Ne obasipaju samo
zaljubljeni mladi mukarci svoje drage darovima koje si jedva mogu
priutiti; sjenica ptice sjenice skupo je ulaganje, kao i brani darovi
hrane i drugih dobara koje nude muki leptiri, bube, zrikavci i mnoga
druga stvorenja.
Jesu li religijski memi iskoristili nau evoluiranu sposobnost za
romantinu ljubav? To bi zasigurno bio Dobar Trik. Naveo bi ljude da
misle kako je ustvari asno uvrijediti se, bijesno napasti svakog skeptika,
okomiti se na njega divlje i ne razmiljajui o vlastitoj sigurnosti - a kamoli
o sigurnosti osobe koju napadaju. Predmet njihove ljubavi ne zasluuje
nita manje od toga, misle oni: potpunu predanost zatiranju svetogrdnika.
Od takve grae nastaju fetve, ali taj mem uope nije ogranien na islam.
Mnotvo je zavedenih krana, na primjer, koji e s uitkom razmatrati

mogunost da pokau dubinu svoje predanosti obasipajui me pogrdama

zato to sam se usudio posumnjati u ljubav koju gaje prema svome Isusu.
Prije nego to krenu u akciju na temelju svojih samougaajuih fantazija,
nadam se da e zastati i razmisliti o tome da bi svaka takva akcija ustvari
obeastila njihovu vjeru.
Neki od najtunijih prizora prolog stoljea bili su naini na koji su
fanatici svih vjera i etnikih pripadnosti okaljali vlastite hramove i sveta
mjesta te osramotili i obeastili svoje ciljeve inovima fanatine odanosti.
Kosovo je moda sveto mjesto za Srbe od bitke 1389. godine, ali teko je
vidjeti kako Srbi mogu i dalje njegovati sjeanje na nju nakon nedavnih
dogaaja. Unitivi idolopoklonike budistike spomenike u
Afganistanu, talibani su osramotili sebe i svoju tradiciju, i trebat e proi
stoljea dobrih djela kako bi se iskupili. Ubijanje stotina muslimana kao
odmazda za ubojstvo desetaka hindusa u hramu Akshardham u Gujaratu
okaljalo je obje religije, ije bi fanatine pristae trebalo podsjetiti kako
ostatak svijeta ne samo da nije ganulo njihovo obostrano iskazivanje
odanosti svojim religijama, nego mu je dozlogrdilo. Ono to bi doista
impresioniralo nas nevjernike bilo bi proglaavanje, jednostrano ili
zajedniko, da e se sporno mjesto ubudue smatrati Dvoranom srama,
koja vie nije svetinja, nego podsjetnik na sva zla fanatizma.
Nakon 11. rujna 2001. esto sam pomislio kako je moda bila srea
za svijet to to su napadai ciljali Svjetski trgovaki centar, a ne Kip
slobode, jer da su unitili na sveti simbol demokracije, bojim se da mi
Amerikanci ne bismo bili u stanju suzdrati se od uputanja u takve
napadaje osvete kakve svijet jo nije vidio. A da se to dogodilo, okaljalo bi
znaenje Kipa slobode onkraj svake nade za kasnijim iskupljenjem - ako bi
uope ostalo ljudi koje bi za to bilo briga. Nauio sam od svojih studenata
kako ta moja uznemiravajua misao uzrokuje niz nesretnih nesporazuma
pa dopustite da je objasnim kako bih to sprijeio. Ubojstvo tisua nevinih
ljudi u Svjetskom trgovakom centru bilo je gnusan zloin, daleko gori
nego to bi bilo unitenje Kipa slobode. I da, Svjetski trgovaki centar bio
je daleko podesniji simbol za Al-Kaidin gnjev nego to bi to bio Kip
slobode, ali upravo iz tog istog razloga nije nama znaio toliko kao simbol.
Bio je to Mamon, Plutokracija i Globalizacija, a ne Lady Liberty. Doista
slutim kako bi zbog bijesa s kojim bi mnogi Amerikanci odgovorili na
neizrecivo kaljanje naeg dragog nacionalnog simbola, najie slike naih
aspiracija kao demokracije, bilo izuzetno teko razumno i odmjereno
odgovoriti. To je velika opasnost simbola - oni mogu postati previe

sveti. Vaan zadatak za religiozne ljude svih vjera u 21. stoljeu bit e
irenje uvjerenja kako nema neasnijih djela od progona nevjernika ove
ili one vrste zato to su omalovaili neku zastavu, kri ili sveti tekst.
Zahtijevajui odvagivanje argumenata za i protiv religije, izlaem se
opasnosti da dobijem po nosu ili jo gore od toga, no svejedno ustrajem.
Zato? Zato to vjerujem kako je vano prekinuti tu zaaranost i navesti
sve nas da pozorno promotrimo pitanje s kojim sam zapoeo ovaj dio: jesu
li ljudi u pravu kada misle da je najbolji nain ivljenja dobrog ivota
upravo kroz religiju? William James suoio se s tim problemom otvoreno
kada je drao Giffordova predavanja, koja su postala njegovom velikom
knjigom Raznolikosti religijskog iskustva, i ja u ponoviti njegovu molbu
za strpljivou:
Nisam ljubitelj nereda i sumnje kao takve. Prije bi se moglo rei
kako se bojim da u izgubiti istinu tim pretvaranjem da je ve
cijelu posjedujem. To da se idui u pravom smjeru moe
spoznavati sve bolje i bolje, vjerujem kao i bilo tko drugi, te se
nadam kako u prije svretka ovih predavanja i vas uspjeti navesti
na svoj nain razmiljanja. Molim vas da dotada ne stvarate
neopozive zakljuke o empirizmu to ga zastupam. [1902, str.
228]

2. Akademska dimna zavjesa

Rije Bog odnosi se na dubinu i cijelost vie od iega to mi ljudi
znamo ili moemo znati. Svakako je izvan naih mogunosti da tu
razluujemo i oznaavamo.
- James B. Ashbrook i Carol Rausch Albright, The Humanizitig
Brain
Otajstvo je otajstvo. Ako, s druge strane, smatramo da je vano prouavati
nain na koji ljudi komuniciraju o ideji neega to je otajstvo, nema
apriornog razloga zato bi to bilo izvan dosega znanstvene metode.
- Ilkka Pyysiainen, How Religion Works
Suprotstavljati se bujici skolastike religije takvim slabim maksimama kao
to su ove, da je nemogue da ista stvar bude i da ne bude, da je cjelina

vea od dijela, da dva i tri daju pet; znai pokuati zaustaviti ocean
ogradom od iblja. Zar ete postaviti profani razum protiv svetog
misterija? Nijedna kazna nije dovoljno velika za vau bezbonost. Iste one
vatre koje su paljene za heretike posluit e i za unitenje filozofa.
- David Hume, The Natural History of Religion
James je pokuavao preduhitriti odbacivanje od strane pobonika, ali oni
nisu jedini koji se utjeu protekcionizmu. Finiju, manje izravnu, ali
jednako frustrirajuu prepreku otvorenom istraivanju prirode religije
podigli su i odravaju je uenjaki prijatelji religije, od kojih su mnogi
ateistiki ili agnostiki znalci, a ne pobornici bilo koje vjere. Oni doista
ele prouavati religiju, ali samo na svoj nain, ne na nain koji ja
predlaem, koji je po njihovim mjerilima scijentistiki redukcionistiki
i, dakako, filistarski. Aludirao sam na tu oporbu u drugom poglavlju, kada
sam razmatrao legendarni jaz koji mnogi ele vidjeti izmeu prirodnih
znanosti
i
interpretacijskih
znanosti,
Naturwissenschaften
i
Geisteswissenschaften. Svatko tko pokua dovesti evolucijsko gledite u
vezu s bilo kojim pitanjem ljudske kulture, a ne samo religije, moe
oekivati otpor koji se kree od ispada bijesa do nabusitog odbijanja od
strane knjievnih, povijesnih i kulturnih strunjaka u humanistikim i
drutvenim znanostima.
Kada je dotina kulturna pojava religija, najpopularniji potez je
apriorna diskvalifikacija i to je dobro poznato jo od 18. stoljea, kada se ta
metoda koristila za diskreditiranje prvih ateista i deista (poput Davida
Humea, baruna dHolbacha i nekih velikih amerikih junaka poput
Benjamina Franklina i Thomasa Painea). Evo jedne verzije s poetka 20.
stoljea iz pera Emila Durkheima: Onaj koji ne unosi u prouavanje
religije neku vrstu religijskog osjeaja ne moe govoriti o njoj! On je poput
slijepca koji pokuava govoriti o boji (1915, str. xvii). Pola stoljea
kasnije, evo i esto citirane inaice velikog znanstvenika religije Mircee
Eliadea:
Religijski fenomen prepoznat e se kao takav samo ako se shvati
na vlastitoj razini, odnosno prouava li se kao neto religijsko.
Pokuati shvatiti bit takve pojave sredstvima fiziologije,
psihologije, sociologije, ekonomije, lingvistike, umjetnosti ili bilo
koje druge discipline pogreno je, budui da promauje onaj
jedinstveni i nesvodivi element u njemu - element svetoga. [1963,

str. iii]
Moete pronai sline tvrdnje apriorne diskvalifikacije i u svrhu
zatite drugih tema. Samo su ene kvalificirane da istrauju ene (prema
nekim radikalnim feministkinjama), zato to samo one mogu nadvladati
falocentrizam zbog kojega su mukarci ogranieni i pristrani na naine
koje nikada ne mogu priznati niti suzbiti. Neki multikulturalisti ustraju na
tome da Europljani (ukljuujui Amerikance) nikada ne mogu doista
suzbiti svoj ometajui eurocentrizam i razumjeti subjektivnost ljudi
Treega svijeta. Mora biti od iste sorte, glasi ta tema u svim svojim
varijacijama. Pa dobro, zar bismo svi naprosto trebali uati u vlastitim
izolacionistikim enklavama i ekati da nas smrt pretekne, budui da
nikada ne moemo razumjeti jedni druge? Tu je zatim i specifina vrsta
defetizma u mojoj vlastitoj disciplini, filozofiji uma, misterijska doktrina
koja ustraje na tome da ljudski um naprosto nije dorastao zadatku
razumijevanja ljudskoga uma i da svijest nije zagonetka, nego nerjeiv
misterij (stoga ga prestanite pokuavati objasniti). Ono to je razvidno u
svim tim tvrdnjama jest da one nisu toliko defetistike koliko
protekcionistike: niti ne pokuavajte jer se bojimo da biste mogli uspjeti!
Nikada neete razumjeti indijsku ulinu magiju ako niste Indijac roen u
kasti arobnjaka. To je nemogue. Ali naravno da je mogue (Siegel,
1991). Nikada neete razumjeti glazbu ako niste roeni s izvrsnim sluhom
- i savrenom bojom glasa. Glupost. Ustvari, ljudi koji imaju potekoa
osposobljavajui se za glazbenike ponekad dou do uvida u prirodu glazbe
i njezino izvoenje koji nisu bili dostupni onima koji bez truda uspiju
ostvariti glazbenu virtuoznost. Slino tome je Temple Grandin (1996), koja
je autistina i stoga neosjetljiva na intencionalno stajalite i puku
psihologiju, dola do izvanrednih opaanja o tome kako se ljudi
predstavljaju i kako komuniciraju, uvida koji su izmakli ostatku nas
normalnih ljudi.
Nikada ne bismo dopustili tajkunima u svijetu biznisa da se izvlae
tvrdnjom kako se mi, budui da sami nismo plutokrati, ne moemo niti
nadati razumijevanju svijeta visokih financija i da smo stoga nesposobni
ispitivati njihove poslove. Generali ne mogu umai civilnom nadzoru
tvrdei kako samo vojna lica mogu shvatiti ime se oni bave, a lijenici su
morali uiniti svoje metode i prakse dostupnima nadzoru strunjaka koji
sami nisu lijenici. Zanemarili bismo svoju dunost kada bismo doputali
pedofilima da ustraju na tome kako samo oni koji razumiju odanost
pedofiliji mogu doista razumjeti sve njih. Stoga onima koji ustraju na tome

da samo vjernicima, samo ljudima s dubokim razumijevanjem svetoga,

valja povjeriti istraivanje religijskih pojave, moda moemo rei kako su
naprosto u krivu, kako u pogledu injenica, tako i u pogledu principa. Oni
su u zabludi o imaginativnim i istraiteljskim moima onih koje bi eljeli
iskljuiti, a grijee i kada pretpostavljaju kako bi moglo biti opravdano na
bilo kojoj osnovi ograniiti istraivanje religije samo na one koji su
religiozni. Budemo li to govorili pristojno, odluno i esto, moda e
naposljetku prestati igrati na tu kartu i pustiti nas da nastavimo s naim
istraivanjima, ak i ako im bude smetao na manjak vjere. Naprosto emo
se morati vie potruditi.
Srodna dimna zavjesa je i openitija tvrdnja da metode prirodnih
znanosti nikako ne mogu pridonijeti ljudskoj kulturi, koja iziskuje
semiotiku ili hermeneutiku, a ne pokuse. Priznati predstavnik te
pozicije je antropolog Clifford Geertz, koji je to ovako sroio:
Vjerujui, kao i Max Weber, da je ovjek ivotinja zapetljana u
mree znaenja koje je sam ispleo, drim kako su te mree
kultura i stoga [kurziv je moj] njezina analiza nije
eksperimentalna znanost u potrazi za zakonom, nego
interpretativna u potrazi za znaenjem. [1973, str. 5]
Stoga? Godine 1973. to bi jo moglo proi, ali taj argument
odavno je zastario. To da mi ljudi pletemo mree znaenja nije upitno, ali
te se mree mogu analizirati metodama koje kritiki ukljuuju
eksperimente i disciplinirane metode prirodnih znanosti. Interpretacija u
prirodnim znanostima nije suprotstavljena eksperimentu, a znanost nije
samo supsumpcija obuhvaena nekim pokrovnim zakonom. Sva kognitivna
znanost i sva evolucijska biologija se, na primjer, mogu interpretirati na
naine koji blisko prate neke od interpretacijskih strategija u drutvenim
znanostima i antropologiji (Dennett 1983, 1995b).
Ustvari, jedna od malobrojnih ozbiljnih razlika izmeu prirodnih i
drutvenih znanosti upravo je ta da je daleko previe mislilaca u
drutvenim znanostima odluilo kako su postmodernisti u pravu: sve su to
samo prie, a istina je uvijek relativna. Jedan kulturni antropolog kojega
neu imenovati nedavno je izjavio pred svojim studentima kako je jedna od
izvrsnih stvari u vezi s njegovim podrujem ta da, dobiju li dva
antropologa isti skup podataka, nikada nee doi do istog tumaenja. Kraj
prie. Znanstvenici se esto na jednak nain razilaze u pogledu toga kako
protumaiti zajedniku bazu neosporenih podataka, ali oni pristupaju

zadatku rjeavanja problema sa sljedeim pitanjem: koji je od njih u krivu?

Zatim se osmiljavaju eksperimenti, dodatne statistike analize i slino
kako bi se odgovorilo na to pitanje - i to otkrivajui istinu (ne Istinu s
velikim I o svemu, nego naprosto dosadnu istinu o tom konkretnom
malom injeninom neslaganju). Upravo su taj drugi proces (koji moe
trajati godinama) spomenuti ideolozi proglasili nemoguim ili nepotrebnim
te se izruguju i samoj ideji da postoje objektivne istine o tim pitanjima,
koje se mogu otkriti. Dakako, oni ne mogu pretendirati na to da dokau
kako ne postoji neto poput objektivne istine, jer time bi otvoreno
proturjeili samima sebi, a imaju barem toliko potovanja prema logici.
Stoga se zadovoljavaju kvocanjem o drskosti i naivnosti svakoga tko jo
uvijek vjeruje u istinu. Teko je uope izraziti koliko je dosadna ta
nesmiljena baraa obrambenog cinizma, tako da ne iznenauje da su se
neki istraivai prestali s njime boriti te se umjesto toga zadovoljavaju
izrugujui se iz njega:
Na primjer, ovog trenutka kuckam po svojoj tipkovnici s
namjerom da napiem koherentnu priu o logici postmodernizma.
Kada bi me netko prouavao, mogao bi pogledati dalje od te
povrinske namjere koju sam upravo izrekao i umjesto toga
zakljuiti kako ja ustvari izmiljam priu iz svojih osobnih
iskustava u svrhu unapreenja svoje akademske karijere. Kako
bih to postigao, moglo bi se tvrditi, konstruiram diskurs koji me
odvaja od ostalih ljudi i tako poveava moju vrijednost kao pisca.
(im vie vas zbunjujem, djelujem tim pametnije!) Zato to
inim? Zato to sam koristoljubivo bijelo heteroseksualno
privilegirano protestantsko muko, koje koristi znanje za stjecanje
moi (to nije strategija zdravog razuma, nego manipulacije i
iskoritavanja). Za postmoderniste je ono to se predstavlja kao
istina (npr. ova knjiga) samo izmiljotina, kadar stvarnosti koji
maskira ono to doista inim - varam sve kako bih stekao i
zadrao mo. [Slone, 2004, str. 39-40]
Pioniri iji sam znanstveni rad o religiji predstavio - Atran, Boyer,
Diamond, Dunbar, Lawson, McCauley, McLenon, perber, Wilson i ostali
- redom se moraju s time hvatati u kotac. Na koncu, moe biti i zabavno
vidjeti kako svi oni skupljaju snagu kako bi se obranili od napada i,
slijedei primjer Williama Jamesa, mole za publiku bez predrasuda. Toliko
moljenja! Ironija je u tome da su ti neustraivi hajduci daleko savjesniji u
svojim pokuajima da dospiju do suosjeajnog i utemeljenog gledita o

religiji nego to su samoproglaeni branitelji religije u pokuajima da

razumiju gledite i metode onih kojima se opiru. Kada humanistiki
branitelji budu prouavali evolucijsku biologiju i kognitivnu neuroznanost
(i statistiku i ostalo) s istom energijom i matom koju znanstvenici
posveuju izuavanju povijesti, obreda i vjerovanja razliitih religija,
postat e vrijednim kritiarima rada kojega se boje.
Kada se zriki profesor klasinih studija Walter Burkert usudio
izloiti svojim humanistikim kolegama bioloka promiljanja o podrijetlu
religije u svojim Giffordovim predavanjima 1989, postao je doista prvim
humanistom koji je pokuao prebroditi jaz kreui se u suprotnom smjeru.
Burkert je ugledan povjesniar drevnih religija, ija su djela uvelike itana
u antropologiji, lingvistici i sociologiji, i poeo se obrazovati u
evolucijskoj biologiji zato to smatra da e ona sigurno utemeljiti njegove
pokuaje teoretiziranja. Jedan od uitaka pri itanju njegove knjige
Creation of the Sacred: Tracks of Biology in Early Religions (1996) jest
vidjeti kako se dragocjenim otkriva njegovo blago povijesnih uvida kada se
stavi u kontekst biolokih pitanja. Ali istodobno je razoaravajue kad
vidite s koliko opreza nastoji na vrhovima prstiju zaobilaziti otponce
senzitivnosti svojih kolega humanista dok uvodi te strane bioloke ideje u
njihov svijet.
Znanstvenici mogu mnogo toga nauiti od povjesniara i kulturnih
antropologa. Infrastruktura za konstruktivnu suradnju ve postoji u obliku
interdisciplinarnih asopisa, kao to su Journal for the Scientific Study of
Religion, Method & Theory in the Study of Religion i Journal of Cognition
and Culture, kao i profesionalnih drutava i mrenih stranica. Jedan od
mojih ciljeva u ovoj knjizi jest olakati novim istraivaima da uu u te
zabranjene zone i pronau prijateljski nastrojene starosjedioce s kojima e
suraivati, a da se ne moraju probijati kroz dunglu onih neprijateljski
nastrojenih branitelja. Otkrit e kako su antropolozi i povjesniari ve
razmiljali o veini njihovih novih ideja i kako imaju mnogo toga za rei
o problemima koji su s njima povezani, tako da im predlaem da se
ponaaju skromno, postavljaju brojna pitanja i naprosto ignoriraju esto
zapanjujue gruba i omalovaavajua sputanja koja su potaknuli u onih
koji se uasavaju njihova pristupa.87

3. Zato je vano u to vjerujete?

Danas s opisivanja moramo prijei na procjenjivanje. Moramo se zapitati

mogu li nam plodovi o kojima je rije pomoi u ocjeni apsolutne
vrijednosti onoga to religija unosi u ljudski ivot.
- William James, Raznolikosti religioznog iskustva
Ne radi se samo o tome da ne vjerujem u Boga i da se, naravno, nadam da
nema Boga! Ja ne elim da ima Boga; ne elim da svemir bude takav.
- Thomas Nagel, The Last Word
Moramo staviti na stranu jo neto to nas skree s puta prije nego to se
moemo sigurno posvetiti glavnom pitanju. Zato vjerovati u vjerovanje u
Boga? Mnogi bi ljudi odgovorili: naprosto zato to Bog postoji! Oni
vjeruju u drvee i planine, stolove i stolice, ljude i mjesta, vjetar i vodu - i
Boga. To bi doista objasnilo njihovu vjeru u Boga, ali ne i injenicu da
smatraju vjerovanje u Boga toliko vanim. Prije svega, zato ljudi toliko
mare za ono to drugi ljudi vjeruju u pogledu Boga? Ja vjerujem da se
sredite Zemlje sastoji uglavnom od rastaljena eljeza i nikla. U odnosu na
ostale stvari u koje vjerujem, to je poprilino znaajna i uzbudljiva
injenica. Zamislite samo: u blizini postoji kugla rastopljenog eljeza i
nikla; veliine je mjeseca i mnogo blie od njega; ustvari, nalazi se izmeu
mene i Australije! Mnogi ljudi to ne znaju i tko im je kriv - jer radi se o
prilino oaravajuoj injenici. Ali mene doista ne smeta to oni ne dijele
moje vjerovanje ili moje oduevljenje. Zato bi trebalo biti toliko vano
dijele li drugi vae vjerovanje u Boga?
Je li Boga za to briga? Mogu shvatiti da bi Jahve mogao biti doista
ozlojeen otkrije li kako su mnogi ljudi nesvjesni Njegove moi i veliine.
Dio onoga to ini Jehovu takvim fascinantnim sudionikom u priama
Staroga zavjeta Njegova je kraljevska ljubomora i ponos, kao i Njegova
velika glad za hvalom i rtvama. Ali mi smo otili dalje od tog Boga
(nismo li?). Kreativna Inteligencija koja je po mnogima izvrila sav
dizajnerski rad koji mi evolucionisti pripisujemo prirodnom odabiru nije
vrsta Bia koje bi moglo biti ljubomorna, zar ne? Poznajem profesore koji
se znaju strano naljutiti pravite li se da niste uli za njihov objavljeni rad,
ali teko je uvidjeti zato bi Kreativna Inteligencija koja je izumila DNK,
metabolizam, mangrovo drvo i kitove uljeure marila je li neko od Njezinih
stvorenja prepoznalo Njezino autorstvo. Drugi zakon termodinamike ne
moe mariti vjeruje li netko u nj i ja bih rekao da je Temelj Sveg Bia
zacijelo slino ravnoduan pokreta.

Jedan mi je antropolog jednom priao o nekom afrikom plemenu

(ne sjeam se kako se zvalo) iji se poslovi sa susjedima odvijaju veoma
odmjerenim tempom. Izaslanik koji je poslan pjeice u naselje susjednog
plemena odmara se jedan dan po dolasku prije nego to krene obavljati bilo
kakav slubeni posao,
budui da mora ekati da ga sustigne njegova dua. Izgleda da due
u toj kulturi sporo hodaju. Moemo vidjeti slian vremenski pomak u
migraciji koju su mnogi vjernici poduzeli od izrazito antropomorfnog Boga
do vie apstraktnog i teko zamislivog Boga. Oni jo uvijek koriste
antropomorfni jezik kada govore o Bogu koji [sic] uope nije natprirodno
bie, nego samo bit (da upotrijebim Starkovu korisnu, iako filozofski
nelegitimnu terminologiju). Sasvim je oito zato to ine: to im doputa da
prenesu sve konotacije koje su potrebne kako bi osobna ljubav prema
Bogu imala ikakva smisla. ovjek moe osjeati, pretpostavljam, odreenu
naklonost ili zahvalnost prema nekom prirodnom zakonu - Eh ta dobra
stara gravitacija, nikada te ne iznevjeri! - ali pravi predmet oboavanja
doista mora biti neka vrsta osobe, koliko god nezamislivo razliita od nas
govoreih dvonoaca bez perja. Samo se osoba moe doslovce razoarati
ako ste uinili neto loe, odgovoriti na vae molitve ili vam oprostiti, tako
da strunjaci ne samo da toleriraju teoloku nekorektnost koja ustrajno
zamilja Boga kao nekog mudrog starca na nebu, nego je i suptilno potiu.
William James izrazio je na prijelazu u 20. stoljee sljedee
miljenje: Boanstvo koje bi trailo krvave rtve pomirnice bilo bi danas
isuvie krvoedno da bismo ga shvatili ozbiljno. (1902, str. 328), ali
stoljee kasnije malo tko bi se sloio javno s Thomasom Nagelom kada
iskreno kae kako ne bi elio da takav Bog postoji. (Sumnjam da Nagel
smatra Spinozina Boga ili Prirodu - Deus sive Natura - odbojnim, a
moda je ravnoduan poput mene i prema Temelju Sveg Bia, to god to
bilo) Pod pritiskom e mnogi ljudi izjaviti kako je antropomorfni jezik koji
se koristi u opisivanju Boga metaforian, a ne doslovan. Moglo bi se,
dakle, pretpostaviti da e zanimljivi pridjev bogobojazan izblijedjeti iz
uporabe tijekom godina i postati fosilnim tragom prilino nelagodnog
mladenakog razdoblja nae religijske prolosti, ali daleko od toga. Ljudi
ele Boga kojega mogu voljeti i bojati ga se onako kako volite ili se bojite
neke druge osobe. Religija je, ukratko, monumentalno poglavlje u
povijesti ljudske samodopadnosti. Bogovi u koje se vjerovalo - bili ti
vjernici primitivni divljaci ili intelektualno disciplinirani ljudi - slau se
jedan s drugim u prepoznavanju osobnih poziva, primijetio je James.

Danas jednako kao i u bilo kojem prolom vremenskom razdoblju,

religiozan vam ovjek kae da boansko susree u temeljima svojih
osobnih interesa (1902, str. 491).
Mnogim je vjernicima, dakako, to naprosto oigledno. Bog je naravno - osoba koja im se obraa izravno - ako ne ba svakodnevno, a ono
barem u nekom otkrivenju koje se dogaa jednom u ivotu. Ali kako je
James istaknuo, sami vjernici ne bi se trebali toliko uzdati u takva iskustva:
Nadnaravni dogaaji, kao to su glasovi, vizije i neobino snani
dojmovi o znaenju tekstova iz Svetoga pisma koji se najednom
javljaju, raznjeene emocije i burne sklonosti povezane s krizom
promjene, mogu doi na prirodni nain ili, jo gore, mogu biti i
lane kao djelo Sotone. [1902, str. 238]
Tako da, koliko god neki ljudi bili uvjereni u svoje snane osobne
doivljaje, takva otkrivenja ne prolaze dobro. Ne mogu se koristiti kao
doprinosi kolektivnoj diskusiji kakvu sada vodimo. Filozofi i teolozi esto
raspravljaju o pitanju jesu li djela dobra zato to ih Bog voli ili ih Bog voli
zato to su dobra, i iako ta pitanja moda imaju nekog smisla unutar
teoloke tradicije, u bilo kojem ekumenskom kontekstu, gdje teimo
univerzalnom konsenzusu, moramo odabrati potonju pretpostavku.
tovie, povijesna svjedoanstva jasno pokazuju da se, kako je prolazilo
vrijeme, moralni osjeaj ljudi za ono to je dopustivo i ono to je grozno
odurno mijenjao, a zajedno s njime i uvjerenja o tome to Bog voli i mrzi.
Oni koji smatraju da su bogohuljenje i preljub zloini koji zasluuju
smrtnu kaznu danas su manjina u izumiranju, hvala nebesima. Ipak, razlog
zbog kojega ljudi toliko mare za ono to drugi ljudi vjeruju u pogledu Boga
sasvim je u redu dokle god glasi: oni ele da svijet bude bolji. Oni misle
kako je navesti druge da dijele njihova vjerovanja u pogledu Boga najbolji
nain za postizanje tog cilja, ali to je daleko od oiglednog.
I ja elim da svijet bude bolji. To je moj razlog zbog kojega elim da
ljudi razumiju i prihvate evolucijsku teoriju: vjerujem kako o tome ovisi
njihov spas! Kako to? Tako to u im otvoriti oi za opasnosti pandemija,
propadanje okolia, gubitak bioloke raznolikosti, i to u ih pouiti o
nekim manjkavostima ljudske prirode. Nije li onda moje vjerovanje kako
je vjerovanje u evoluciju put do spasenja neka religija? Ne; postoji velika
razlika. Mi koji volimo evoluciju ne iskazujemo poast onima koje njihova
ljubav prema evoluciji spreava da razmiljaju o njoj jasno i racionalno!
Naprotiv, mi smo osobito kritini prema onima ije nerazumijevanje i

romantino iskrivljavanje tih velikih ideja zavode i njih i druge. Prema

naem gleditu, nema utoita za tajanstvenost ili nerazumljivost. Da,
postoje poniznost, strahopotovanje i ista radost zbog sjaja evolucijskoga
krajobraza, ali oni nisu popraeni svojevoljnim (a kamoli ushienim)
naputanjem razuma, niti su u slubi tako neega. Stoga smatram svojim
moralnim imperativom da irim rije evolucije, ali evolucija nije moja
religija. Ja nemam religije.
Dakle, onda, uz isprike onima iji je mir naruen time to postavljam
takvo jedno temeljno pitanje: koji su doista argumenti za i protiv religije?
Je li ona vrijedna snane odanosti koju pobuuje kod veine ljudi u
svijetu? William James predvodio je i u tom istraivanju, a ja u
upotrijebiti njegove rijei kako bih za nas uobliio ta pitanja, ne samo zato
to su divna sama po sebi, nego i zato to otkrivaju dio napretka koji smo
postigli u posljednjem stoljeu, razjanjavajui i izotravajui svoje
razmiljanje u mnogim pogledima. Daleko prije nego to je itko govorio o
memima i memetici, James je primijetio kako su religije doista evoluirale,
unato svim njihovim pretenzijama na vjena i nepromjenjiva naela,
a primijetio je i kako je ta evolucija uvijek bila odgovor na ljudske
vrijednosne sudove:
Dakle ono to ja predlaem jest, kratko reeno, da ispitamo
svetost zdravim razumom, da upotrijebimo ljudska mjerila pri
odluivanju o tome koliko se religiozan ivot moe preporuiti
kao idealan tip ljudske aktivnosti... To je samo odbacivanje
ljudski nesposobnih i preivljavanje ljudski najsposobnijih
primijenjeno na religiozna uvjerenja, pa pogledamo li na povijest
poteno i bez predrasuda, moramo priznati kako nijedna religija
nije ustanovljena niti se u duem vremenskom razdoblju uspjela
dokazati na neki drugi nain. [1902, str. 331]
Kada James govori o onome to je ljudski nepodobno on misli na
neto poput neprikladnog za ljudsku uporabu a ne bioloki ili genski
nesposobnog, i taj izbor rijei zamagljuje njegovu viziju. Unato njegovoj
elji da promatra povijest bez predrasuda, njegov nain izraavanja utjee
na njegov sud u smjeru optimizma: memi koji su se opirali izumiranju
tijekom stoljea samo su oni memi koji su doista nekako poboljali
ovjeanstvo. Ali to tono oni poboljavaju: ljudsku gensku sposobnost?
Ljudsku sreu? Ljudsko blagostanje? James nam daje veoma viktorijansku
inaicu darvinizma: ono to preivi mora biti dobro, zato to je evolucija
uvijek stvar napretka prema boljemu. Promie li evolucija ono to je

dobro? Sve ovisi, kao to smo vidjeli, o tome kako postavimo i

odgovorimo na pitanje cui bono?.
Ali sada, prvi put u ovoj knjizi, odstupamo od objanjavanja i
opisivanja te se okreemo procjenjivanju, kao to kae James, pitajui se
to bi trebalo biti, a ne tek to jest (i kako je postalo takvim):
Ako su plodovi za ivot stanja obraenja dobri, mi bismo ih
trebali idealizirati i potivati, ak i da jesu samo dio prirodne
psihologije; ako nisu, ne bismo se njima trebali puno baviti, bez
obzira kakvo ih je natprirodno bie moda nadahnulo. [1902, str.
237]
ini li nas religija boljima? James je razlikovao dva glavna naina na
koji bi to moglo biti istina. Ona moe initi ljude uinkovitijima u njihovim
svakodnevnim ivotima, zdravijima tjelesno i duhovno, ustrajnijima i
pribranijima, snanije volje kad su suoeni s kunjom, manje muenima
oajem, sposobnijima podnositi nesree, a da ne odustanu. On to naziva
pokretom za lijeenje mislima. Ili moe initi ljude moralno boljima.
Naini na koje religija tvrdi da to postie on naziva svetou. Ili bi mogla
postii oba cilja, u razliitim stupnjevima i u razliitim okolnostima.
Mnogo se toga moe rei o oba ta naina, ali ostatak ovog poglavlja bit e
posveen prvoj tvrdnji, ostavljajui silno vano pitanje uloge religije u
moralnosti za drugo poglavlje.

4. to vaa religija moe uiniti za vas?

Religija u obliku lijeenja duhom prua nekima od nas spokoj, moralnu
ravnoteu i sreu, te spreava odreene oblike bolesti, ba kao i znanost, a
kod odreene vrste ljudi ak i uspjenije.
- William James, Raznolikosti religioznog iskustva
Nitko se ne usuuje rei kako neonski znakovi koji bljeskaju poruku da
Isus spaava moda spadaju u kategoriju lanog oglaavanja.
- R. Laurence Moore, Selling God
Moliti se: traiti da se ukinu zakoni svemira u korist jednog molitelja, koji
sam priznaje da je nevrijedan.

- Ambrose Bierce, The Devils Dictionary

U opasnom svijetu uvijek e biti vie ljudi ije su molitve za vlastitu
sigurnost usliane od onih ije nisu.
- Zakon uinkovitosti molitve88 Nicholasa Humphreyja u Great
Expec-tions, The Mind Made Flesh
James je nagaao kako moda postoje dva sasvim razliita tipa ljudi, oni
zdrava uma i oni bolesna uma, i oni od religije trebaju razliite stvari, te je
primijetio kako se crkve suoavaju s vjenom unutarnjom borbom izmeu
akutne vjere nekolicine i kronine religije mnotva (str.77). Ne moete
udovoljiti svima sve vrijeme, tako da svaka religija mora raditi vlastite
kompromise. Jamesova neformalna istraivanja i ispitivanja bila su pretee
temeljitog i ponekad prilino sloenog istraivanja trita koje su proveli
religijski voe posljednjih godina, kao i znanstvenijih istraivanja koja su
proveli psiholozi i drugi znanstvenici o drutvu pokuavajui procijeniti
tvrdnje u prilog religiji. Pokreti religijske obnove cvali su u Jamesovo
vrijeme, ba kao i svjetovni promotori svih vrsta fantastinih proizvoda i
dijeta. Dananje televizijske info-reklame za samopomo potomci su
niza nekadanjih putujuih trgovaca koji su prodavali svoju robu po
atrama i unajmljenim kazalitima.
uje se za Evanelje oputanja, za Ne brini-pokret, za ljude
koji ujutro dok se oblae kao svoj moto dana ponavljaju,
Mladost, zdravlje, snaga! [str. 95]
James se pitao pruaju li religije jednako dobru ili bolju potporu od
svojih svjetovnih pandana te je primijetio da se religije, koliko god moda
isticale svoju uzvienost u odnosu na znanost, ustvari na svakom koraku
oslanjaju na metodu pokusa i potvrde: ivi kao da sam istinita, kae
[religija], i svaki e dan praktino potvrditi da si u pravu. (str. 119)
Drugim rijeima: sam e vidjeti rezultate; pokuaj, svidjet e ti se. Sad,
kad je autoritet znanosti na svom vrhuncu, on se silovito bori protiv
znanstvene filozofije, i u tome uspijeva koristei upravo znanosti
svojstvene metode i oruje (str. 120).
Najbolji prodavai su zadovoljni kupci, i iako nije u tome smisao
pripadnosti nekoj crkvi, nema nita loe u tome da se dobro pazi na svaki
imbenik koji bi mogao poboljati zdravlje, duhovno i tjelesno, onih koji

su predani i aktivni lanovi. Kada bih ja dizajnirao svjetovnu organizaciju

za promicanje mira u svijetu, na primjer, svakako bih drao oi otvorenima
za bilo koju znaajku koja bi imala popratne koristi u vidu stimuliranja
zdravlja i napretka lanova, budui da uviam kako e se takva
organizacija uvijek natjecati protiv svih drugih naina na koji ljudi mogu
troiti svoje vrijeme i energiju. ak i ako oekujem i potiem rtve kod
onih koji joj se prikljue, trebao bih paljivo odvagati te rtve i ukloniti sve
bezrazlone nedostatke - zamijenjujui ih koristima, ako je mogue - kako
bih onim bitnim rtvama dao moniju protuteu.89
Je li, dakle, religija dobra za vae zdravlje? Sve vie je dokaza kako
su mnoge religije itekako uspjene na tom planu, poboljavajui i zdravlje i
moral svojih pripadnika, posve neovisno o dobrim djelima koje su moda
ostvarile kako bi koristile drugima. Na primjer, poremeaji u prehrani
poput anoreksije i bulimije daleko su manje uobiajeni meu enama u
muslimanskim zemljama u kojima tjelesna privlanost ena igra sporednu
ulogu u odnosu na zapadnjake zemlje (Abed, 1998). Uslijed aktualnog
porasta zanimanja koriste se sva mogua statistika orua epidemiologije i
javnog zdravstva kako bi se odgovorilo na pitanja poput onoga ive li due
oni koji redovito idu u crkvu, jesu li manje skloni sranom udaru i tako
dalje, i u veini istraivanja rezultati su pozitivni, esto veoma pozitivni.
(Za opiran pregled koji ve ubrzano zastarijeva, vidi: Koenig,
McCullough i Larson, 2000) Prvi rezultati bili su dovoljno dojmljivi da
izazovu grevita odbacivanja nekih ateista, koji nisu zastali i razmislili o
tome koliko ta pitanja nemaju veze s time jesu li ili nisu neka religijska
vjerovanja istinita. Ve znamo iz studija koje ukljuuju brojne razliite
vrste izvedbe da e, ako nasumce kaete polovici neke skupine ispitanika
kako su iznadprosjeni za zadatak o kojemu se radi, ta polovica postii
bolje rezultate, tako da je mo lanog vjerovanja u poboljanju ljudskih
sposobnosti ve dokazana. Postoje studije koje pokazuju, barem prema
nekima (npr. Taylor i Brown, 1988), kako pozitivne iluzije poboljavaju
mentalno zdravlje, ali ima kritiara koji kau kako se to jo ne moe sa
sigurnou tvrditi (Colvin i Block, 1994).
Moda je i istina da vjerovanje u Boga (i sudjelovanje u svim
praksama koje idu uz to vjerovanje) poboljava vae stanje uma, a time i
vae zdravlje, za, recimo, 10%. Trebali bismo provesti istraivanje kako
bismo u to bili sigurni, imajui na umu kako je moda istina i to da
vjerovanje kako Zemlju napadaju vanzemaljci koji nas namjeravaju odvesti
na svoj planet i nauiti nas da letimo (i sudjelovanje u svim ponaanjima

koja su u skladu s tim vjerovanjem) poboljava vae stanje uma i zdravlje

za 20%! Neemo to znati dok ne provedemo pokuse, no budui da je
svjetska knjievnost puna pria o ljudima koji su imali velike koristi od
toga to su ih obmanuli dobronamjerni poznanici, ne bismo se trebali
iznenaditi pronaemo li pozitivne uinke dobro izabranih neistinitosti, a
kada bi takve izmiljotine bile uinkovitije od bilo kojeg poznatog
religijskog vjerovanja, morali bismo se suoiti s etikim pitanjem moe li
bilo koja koliina zdravstvene koristi opravdati takvo namjerno lano
predstavljanje.
Rezultati su do sada dojmljivi, ali valja ih dalje istraiti. 90 Budui da
bi se dobroudni uinci koje religije, ini se, doista imaju vjerojatno
smanjili kada bi zavladao skepticizam, neovisno o tome je li bio opravdan,
tu valja biti oprezan. Mnogi uinci koje izuavaju psiholozi ovise o
naivnim ispitanicima koji su relativno neobavijeteni o mehanizmima i
uvjetima pojava. Uinci se smanjuju ili potpuno nestaju kada se
ispitanicima prui vie informacija. Trebali bismo paziti na mogunost da
bi se dobri uinci, izvrgnu li se daljnjem ispitivanju, mogli ugroziti bilo
ime to baci na njih presnano svjetlo javnog ispitivanja. S druge strane,
uinci moda ojaaju pod baraom skeptine pozornosti. Naprosto emo
morati vidjeti. I naravno, budu li rezultati skloni ishlapiti im vie ih
prouavamo, moemo oekivati kako e oni koji su sigurni da su uinci
stvarni prosvjedovati kako je klima skepticizma nepovoljna za njih, jer
zbog nje savreno stvarni fenomeni nestaju pod nesmiljenim svjetlom
znanosti. Moda budu u pravu. Moda budu u krivu. I to se neizravno
moe ispitati.
Ovdje e oni koji dvoje u autoritet znanosti, ili ga se boje, morati
preispitati svoje due vie negoli na ijednom drugom podruju sukoba
izmeu znanosti i religije. Priznaju li mo znanosti da, ukoliko se pravilno
primjenjuje, rjeava takva kontroverzna injenina pitanja, ili se
suzdravaju od suda ekajui da vide kakva e biti presuda? Pokae li se
da, unato anegdotskim dokazima i hrpama svjedoanstava, religija nije
nita bolja od alternativnih izvora dobrobiti, hoe li biti spremni priznati te
rezultate i prestati je oglaavati? Neke velike farmaceutske tvrtke trenutno
su na udaru zbog pokuaja da osujete objavljivanje studija koje su same
financirale, a koje ne pokazuju uinkovitost njihovih proizvoda. Ubudue
e, kako sada postaje jasno, te tvrtke biti dune unaprijed odobriti
objavljivanje svih istraivanja koje financiraju, kakvi god bili njihovi
rezultati. To je etos znanosti: cijena koju plaa za autoritativnu potvrdu

svoje omiljene hipoteze jest rizik da e ista moda biti autoritativno

odbaena. Oni koji ele iznositi tvrdnje o zdravstvenim koristima religije
morat e ivjeti po istim pravilima: dokai ili odustani. A odluite li to
dokazati i ne uspijete, obvezni ste nam rei.
Potencijalne koristi od prikljuivanja znanstvenoj zajednici u tim
pitanjima goleme su: dobivate autoritet znanosti kao potporu onome za to
kaete da vjerujete svim srcem i duom. Nisu bez razloga nove religije u
posljednjih stoljee-dva dobile imena poput Kranska znanost ili
Scijentologija. ak je i Rimokatolika crkva, koja ima nesretnu tradiciju
progona vlastitih znanstvenika, u posljednje vrijeme eljna znanstvene
potvrde - i prihvaa rizik nepotvrivanja - svojih tradicionalnih tvrdnja, na
primjer o Torinskome platnu.91
Jedan ogranak aktualnog vala izuavanja religije postavlja daleko
temeljnije pitanje, i to sasvim jednoznano. Provode se istraivanja o
uinkovitosti zagovornike molitve, molitve sa stvarnom nadom i
stvarnom namjerom da Bog intervenira i djeluje za dobro neke odreene
osobe (ili osoba) ili drugog entiteta (Longman, 2000). Ta istraivanja
posve su drugaija po svome znaenju od gore spomenutih. Kao to smo
upravo napomenuli, znanstvenici ve raspolau mnotvom resursa koji bi
mogli objasniti opu zdravstvenu korist za one koji se mole i plaaju dae;
ne bi se trebalo pozivati ni na kakvu natprirodnu silu da se objasne takve
okolne zdravstvene koristi. No kada bi ispravno proveden, dvostruko
slijepi, strogo nadzirani test na dovoljno velikoj populaciji ispitanika
pokazao kako je daleko vjerojatnije da e ozdraviti ljudi za koje se molilo
u odnosu na druge, koje se lijeilo na isti nain, ali se za njih nije molilo,
bilo bi gotovo nemogue da znanost to objasni bez velike revolucije.
Mnogi ateisti i drugi skeptici toliko su uvjereni kako je nemogue da
bi takvi uinci mogli postojati da e rado pristati na provoenje takvih
testova. Meutim, za one koji vjeruju u uinkovitost zagovornike molitve
to nije lako. Ulozi su veliki, budui da bi, kada bi se istraivanje provelo
ispravno i pokazalo kako nema pozitivnih uinaka, religije koje prakticiraju
zagovorniku molitvu bile prisiljene, po naelima istinitog oglaavanja,
odbaciti sve tvrdnje o njezinoj uinkovitosti - ba kao i farmaceutske
tvrtke. S druge strane, pozitivan rezultat zaustavio bi znanost na mjestu.
Nakon pet stotina godina neprestanog uzmicanja pred nadiruom
znanou, religija bi mogla pokazati, i to u obliku koji bi znanstvenici
morali potivati, kako njezine pretenzije na istinu nisu bile sasvim
isprazne.

U listopadu 2001. New York Times je izvijestio o iznimnoj studiji

sveuilita Columbia, koja je navodno pokazala kako su neplodne ene za
koje se molilo zatrudnjele dvaput ee od onih za koje se nije molilo.
Kako su rezultati objavljeni u vanom znanstvenom asopisu, Journal of
Reproductive Medicine, smatrani su vrijednima novinskih naslova, budui
da sveuilite Columbia nije neki koled u biblijskom pojasu koji bi se
trenutno naao pod sumnjom na vie osnova. Njegova medicinska kola,
bastion medicinskog establimenta, poduprla je rezultate u priopenju za
javnost koje je opisalo sigurnosne mjere koje su poduzete kako bi se
osiguralo da istraivanje bude propisno izvedeno. Ali, da skratim tu dugu i
prljavu priu, kasnije se pokazalo kako se radilo o sluaju znanstvene
prevare. Od trojice autora studije, dvojica su u meuvremenu napustila
poloaje na Columbiji, a trei, Daniel Wirth, koji nije imao nikakve veze s
tim sveuilitem, nedavno je u jednom nepovezanom sluaju priznao
krivnju u planiranju potanske prevare i u planiranju bankovne prevare - a
ispalo je i da uope nema nikakvih medicinskih preporuka (Flamm, 2004).
Jedno je istraivanje kompromitirano, dok se drugo otro kritizira, ali
provode se nova, ukljuujui veliko istraivanje dr. Herberta Bensona i
njegovih kolega na Medicinskom fakultetu na Harvardu koje financira
zaklada Templeton, tako da jo nema presude o hipotezi prema kojoj
zagovornika molitva doista djeluje (vidi npr: Duak i dr, 2002). ak i ako
istraivanja naposljetku pokau kako ne djeluje, jo uvijek e postojati
mnotvo dokaza o manje udesnim prednostima aktivnog lanstva u nekoj
crkvi, a to je sve to su mnoge crkve ikada i tvrdile. Veleasni Raymond J.
Lawrence Jr., ravnatelj za duobrinitvo pri Newyork-Presbyterian
Hospital/Columbia University Medical Centre, zastupa liberalno gledite:
Nema naina da se iskua Boga, a upravo to inite kada
osmiljavate istraivanje kako biste vidjeli odgovara li Bog na
vae molitve. Cijela ta akcija obescjenjuje religiju i promie
infantilnu teologiju kako Bog tu negdje samo eka da udesno
poniti prirodne zakone odgovarajui na neiju molitvu. [Carey,
2004, str. 32]
Dugotrajna izloenost dimu tamjana i zapaljenim svijeama moe
imati tetne uinke na zdravlje, zakljuila je jedna novija studija (Lung i dr.
[ne alim se], 2003.], ali mnotvo je drugih dokaza o tome kako aktivno
sudjelovanje u religijskim organizacijama moe poboljati moral
sudionika, a time i njihovo zdravlje. tovie, branitelji religije mogu s
pravom ukazati na manje opipljive, ali vanije dobrobiti koje uivaju

njezini pristae, kao to je davanje smisla njihovim ivotima! Ljudi koji

pate, ak i ako njihov moral nije znaajno poboljan, doista mogu stei
neto utjehe iz same spoznaje kako se za njih mari, kako ih se primjeuje
ili razmilja o njima. Bilo bi pogreno pretpostaviti kako za te duhovne
blagoslove nema mjesta u popisu razloga koje mi skeptici nastojimo
dovesti u pitanje, ba kao to bi bilo pogreno pretpostaviti kako bi
neuinkovitost zagovornike molitve pokazala da je molitva beskorisna
praksa. Ima suptilinijih koristi koje valja procijeniti - ali ih najprije valja
prepoznati.
\\\
Deveto poglavlje: Prije nego to moemo postaviti pitanje je li
religija, s obzirom na sve, dobra stvar, moramo prevladati nekoliko
obrambenih prepreka, kao to su prepreka ljubavi, prepreka akademske
teritorijalnosti i prepreka odanosti Bogu. Tada moemo trezveno razmotriti
argumente za i protiv predanosti religiji, razmatrajui prvo pitanje: je li
religija dobra za ljude? Dokazi su do danas mjeovitog karaktera. Doista se
ini kako religija prua neke zdravstvene koristi, na primjer, ali prerano je
rei postoje li drugi, bolji naini osiguravanja istih koristi, kao i
prevladavaju li nad njima popratni efekti.
\\\
Deseto poglavlje: Vanije je pitanje, na koncu, je li religija temelj
moralnosti. Dobivamo li sadraj moralnosti od religije, je li ona jedna i
nezamjenjiva infrastruktura za organizaciju moralnog djelovanja, i
osigurava li ona moralnu ili duhovnu snagu? Mnogi misle kako su
odgovori oiti i pozitivni, ali radi se o pitanjima koja valja ponovo istraiti
u svjetlu onoga to smo nauili.
.

Deseto poglavlje
Moral i religija

1. ini li nas religija moralnima?

Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: Jedno ti nedostaje! Idi, to
ima, prodaj i podaj siromasima pa e imati blago na nebu! A onda doi i
idi za mnom!
-Mk 10,21
Jahve pronie pravedna i nepravedna, iz dna due mrzi silnika. Na
grenike e izlit eravu i sumpor, vjetar ognjeni bit e dio njine sudbine.
-Ps 11,5
Budui da vjerujem kako e ovjek u dalekoj budunosti biti daleko
savrenije stvorenje nego to je danas, nepodnoljiva je misao kako su on i
sva druga svjesna bia osuena na potpuno unitenje nakon tako
dugotrajnog i sporog napretka. Onima koji u potpunosti prihvaaju
besmrtnost ljudske due, unitenje naega svijeta nee se initi tako
groznim.
- Charles Darwin, Life and Letters
Nemuslimani toliko vole svoj ivot da se ne mogu boriti i kukavice su. Oni
ne shvaaju da ih nakon smrti eka ivot. Ne moete ivjeti vjeno, umrijet
ete. ivot nakon smrti je vjean. Ako je ivot nakon smrti ocean, ivot koji
ivite samo je kap u tom oceanu. Stoga je veoma vano da ivite ivot za
Alaha kako biste bili nagraeni nakon smrti.
- Mladi mudahedin iz Pakistana, navod u: Jessica Stern, Terror in
the Name of God
Dobri e ljudi initi dobre stvari, a loi e ljudi initi loe stvari. No da bi

dobri ljudi inili loe stvari - za to je potrebna religija.

- Steven Weinberg, 1999.
Religija igra svoju najvaniju ulogu u podupiranju moralnosti, mnogi
misle, tako to ljudima daje neoboriv razlog da ine dobro: obeanje
beskonane nagrade na nebu i (ovisno o ukusu) prijetnju beskonanom
kaznom u paklu ne budu li inili dobro. Bez boanske mrkve i batine, po
tom shvaanju, ljudi bi se klatili uokolo bez cilja ili preputali svojim
najniim eljama, krili obeanja, varali suprunike, zanemarivali dunosti
i tako dalje. Dva su dobro poznata problema povezana s takvim
shvaanjem: (1) ini se da ono nije istinito, to je dobra vijest, budui da je
(2)to doista poniavajue vienje ljudske prirode.
Nisam otkrio nijedan dokaz koji podupire tvrdnju da e ljudi,
religiozni ili ne, koji ne vjeruju u nagradu na nebu i/ili kaznu u paklu prije
ubiti, silovati, opljakati ili prekriti obeanje od onih koji vjeruju. 92
Zatvorska populacija u Sjedinjenim Dravama pokazuje kako su katolici,
protestanti, idovi, muslimani i ostali - ukljuujui one bez religijske
pripadnosti - zastupljeni otprilike jednako kao i u opoj populaciji. Bistri
i ostali bez religijske pripadnosti pokazuju isti raspon moralne vrsnosti ili
nevaljalosti kao i ponovno roeni krani, ali to je jo vanije, isto je i s
pripadnicima religija koje ne naglaavaju ili ak aktivno nijeu bilo kakvu
vezu izmeu moralnog ponaanja na zemlji i eventualne posmrtne
nagrade i kazne. A kada se radi o obiteljskim vrijednostima, raspoloivi
dokazi do danas podupiru hipotezu da bistri imaju najmanju stopu razvoda
u Sjedinjenim Dravama, a ponovno roeni krani najviu (Barna, 1999).
Ne treba niti rei da takvi rezultati nanose toliko velik udarac uobiajenim
tvrdnjama o veoj moralnoj vrlini meu vjernicima da je dolo do prave
bujice novih istraivanja koja su pokrenule religijske organizacije u
pokuaju da ih pobiju. Do ovog trenutka nisu iznale nita veoma
iznenaujue niti se postiglo ita to bi se pribliilo nekom utvrenom
konsenzusu meu istraivaima, ali jedna stvar u koju moemo biti sigurni
jest ta da e, postoji li znaajna pozitivna veza izmeu moralnog ponaanja
i religijske pripadnosti, prakse ili vjerovanja, ta veza uskoro biti otkrivena,
budui da toliko mnogo religijskih organizacija eli znanstveno potvrditi
svoja tradicionalna vjerovanja u vezi s time. (Prilino su impresionirane
snagom znanosti u otkrivanju istine kada ona podupire neto u to ve
vjeruju) Svaki mjesec koji proe bez takve demonstracije jaa sumnju da

naprosto nije tako.

Sasvim je jasno zato vjernici ele pronai dokaze za to da
vjerovanje u nebo i pakao ima dobroudne uinke. Svi ve znaju za dokaze
za suprotnu hipotezu, naime da vjerovanje u nebesku nagradu ponekad
moe potaknuti monstruozno zle postupke. Meutim, postoje mnogi u
vjerskoj zajednici koji ne bi pozdravili dokaz da vjerovanje u Boju
nagradu na nebu ili kaznu u paklu znaajno mijenja na stvari, budui da to
ionako smatraju infantilnim konceptom Boga, koji podilazi nezrelosti
umjesto da ohrabruje pravu moralnu predanost. Kako primjeuje Mitchell
Silver, Bog koji nagrauje dobrotu na nebu neobino je slian junaku
popularne pjesme Santa Claus Is Coming to Town.
Poput Djeda Mraza, Bog zna spava li, zna jesi li budan, zna jesi li
bio lo ili dobar... Tekst nastavlja ovako: zato budi dobar za volju dobra.
Dopadljivo, ali logiki pogreno. Bilo bi, naime, logino da se pjesma
nastavlja ovako: budi dobar zbog elektronske opreme, lutaka, sportske
opreme i drugih darova koje se nada dobiti, ali koje e dobiti samo ako
sveznajui i pravedni Djed procijeni da si ih zasluio. Jer da si dobar zbog
dobra, svevidei Djed bio bi nevaan kao motivator tvoje vrline. [U tisku.]
Filozofi morala, koji se slau oko malo toga, smatrali su jo od
vremena Humea i Kanta, preko Nietzschea pa sve do danas njih dana, tu
nagradnu viziju moralnosti nekom vrstom zamke, reductio ad absurdum u
koji e pasti samo najneoprezniji moralist. Mnogi religijski mislioci slau
se u sljedeem: doktrina koja zamijeni ovjekove dobre namjere razboritim
eljama racionalnog maksimalizatora koji kupuje vjeno blaenstvo moda
i uspije ostvariti nekoliko jeftinih pobjeda, jer namamit e nekoliko
sebinih i nematovitih dua da se dobro ponaaju neko vrijeme, ali po
cijenu srozavanja vee kampanje za promicanje dobra. Odjek tog poznatog
uvida vidimo u sprdanju brojnih komentatora dogaaja od 11. rujna kako je
cilj Al-Kaidinih otmiara ustvari bio da uivaju na nebu sa 72 djevice
(svaki), to bi bila nagrada za njihovo muenitvo.93
Moda i zaziremo od priznavanja te teme kao osnove za svoju
moralnost danas, a da joj ipak odajemo priznanje zbog toga to je igrala
temeljnu ulogu u prolosti, poput ljestava koje se, nakon to se ovjek
njima uspne, mogu odbaciti. Kako to moe funkcionirati? Ekonomist
Thomas Schelling istaknuo je kako vjerovanje u boanstvo koje e
nagraditi dobrotu i kazniti zlo pretvara mnoge situacije iz subjektivnih u
osigurane, barem u vjernikovu umu (navod u: Nesse, ur, 2001, str. 16).

Razmislimo o situaciji u kojoj se dvije strane sueljavaju kako bi

suraivale u neemu to obje strane ele, ali se svaka od njih boji da se ona
druga nee pridravati dogovora, a nema nikakvih autoriteta ili monijih
stranaka koje bi ga nametnule. Obeanja se mogu dati, a zatim prekriti, ali
ponekad se mogu osigurati. Obveza se moe osigurati tako da bude
samonametnuta; na primjer, moete spaliti sve mostove za sobom, tako da
ne moete pobjei ak i ako se predomislite. Ili se moe osigurati vaom
veom eljom da sauvate ugled. Moda imate dobar razlog za
ispunjavanje svoje strane ugovora ak i ako razlog zbog kojega ste ga
uope potpisali vie ne vrijedi, naprosto zato to je na kocki va ugled, a to
je doista dragocjena drutvena roba. Ili - kako istie Schelling - obeanje
dano pred Bogom moe itekako uvjeriti one koji vjeruju u tog Boga da je
otvorena neka vrsta virtualnog zalonog rauna koji titi obje strane i prua
objema sigurnost u daljnjim potezima, bez straha da druga strana nee
odrati rije.
Razmotrimo trenutnu situaciju u Iraku, gdje bi sigurnosne snage
trebale postaviti privremene skele na kojima e se izgraditi funkcionalno
drutvo Iraka poslije Sadama. To je moda doista i moglo funkcionirati na
poetku, da su snage bile dovoljno velike i dovoljno dobro obuene te
koritene tako da se stanovnitvo osjea sigurno, a da ne moraju ispaliti ni
metka. S nedostatnim snagama, meutim, smanjena je i vjerodostojnost
mirotvoraca, a konkretni rezultat bila je spirala nasilja, to je unitilo
povjerenje u sigurnost. Kako prekinuti takvu silaznu spiralu? Teko je rei.
Manjkava i krhka demokracija koja je uspostavljena moda i uspije
prevladati svoje iskvarene i nasilne poetke bude li svijet imao sree,
koliko god beznadno izgledala danas. Neuspjele drave obino se na neki
nain uspijevaju odrati, odravajui time i bijedu svojih stanovnika i
nesigurnost svojih susjeda. Moe biti da je u dalekoj prolosti sama ideja
svevideeg Boga esto omoguila da se kaotino i neobuzdano
stanovnitvo nekako uspije organizirati u funkcionalnu dravu, s dovoljno
zakona i reda da se mogu davati vjerodostojna obeanja. Samo u takvoj
klimi povjerenja mogu uspijevati ulaganja, trgovina i slobodan promet, kao
i sve druge stvari koje uzimamo zdravo za gotovo u funkcionalnim
drutvima. Takav bi mem bio ranjiv te bi mogao propasti ako se ugrozi
njegova vjerodostojnost, ba kao to uinkovitost okupacijskih snaga u
Iraku ovisi o njihovoj (problematinoj) vjerodostojnosti. Utemeljenje za
ukljuivanje bilo kakvih sredstava za susprezanje sumnje koja se mogu
iznai sasvim je oito (slijepim silama kulturne selekcije, a vjerojatno i

samim vlastima).
Danas, kada su obrasci meusobnog povjerenja prilino sigurno
uspostavljeni u modernim demokratskim dravama, neovisno o nekom
zajednikom religijskom vjerovanju, nakostrijeene obrane religija od
sumnje koja ih nagriza poinju izgledati kao zastarjeli ostaci, fosilni
tragovi neke ranije epohe. Vie ne trebamo Boga Policajca da stvara klimu
u kojoj moemo davati obeanja i na toj osnovi obavljati ljudske poslove,
ali On nastavlja ivjeti u pravnim prisegama - i u mati mnogih koji su
prestravljeni mogunou naputanja religije.
Ali nagrada na nebu nije jedina - a zasigurno ne i najbolja inspiracijska tema u religijskoj doktrini. Boga koji te promatra ne treba
smatrati ni Djedom Mrazom koji sastavlja popis ni Orwellovim Velikim
Bratom, nego junakom ili uzorom, kako danas kaemo, nekime koga
emo oponaati, ali ga se neemo bojati. Ako je Bog pravedan, milostiv,
pun pratanja i ljubavi i najdivnije mogue zamislivo Bie, onda bi svatko
tko voli Boga trebao eljeti biti pravedan, milostiv, pun pratanja i ljubavi,
i to za volju dobra. Brisanje granica izmeu tih dvaju veoma razliitih
gledita o motivacijskoj ulozi Boga samo je jo jedna usputna rtva finih
koprena neizotrena tovanja kroz koje po tradiciji promatramo religiju.
Ipak, moda postoje najbolji mogui (nevezani) razlozi zbog kojih ne
bismo trebali zagledati odvie detaljno u te fine razlike izmeu doktrina.
Zato stvarati razmirice ondje gdje ih nema? Ne talasaj. Uglavnom je
opeprihvaeno miljenje da sve religije osiguravaju drutvenu
infrastrukturu za stvaranje i odravanje moralnog timskog rada. Moda
njihova vrijednost u organiziranju i pojaavanju dobrih namjera daleko
nadmauje svaki nedostatak stvoren navodnim neskladom koji je pak
stvoren proturjejem izmeu (nekih od) njihovih doktrina. Moda bi
bavljenje nevanim dogmatskim sukobima bio lakoumni perfekcionizam,
pa ak i in moralne neumjesnosti, kada valja toliko toga uiniti da bi svijet
bio bolji.
To je uvjerljiva tvrdnja, ali njezin je nedostatak u tome to se donekle
diskreditira u javnosti time to se svodi na priznanje da dobri kakvi jesmo,
nismo savreni - ali imamo vanijih stvari nego popravljati svoje temelje skromno priznanje koje se kosi s onim tradicionalnim tvrdnjama o
neokaljanosti koje su religijama neodoljive. tovie, bilo kakav takav
odmak od apsolutizma prijeti podrivanjem glavnog psiholokog izvora
upravo one organizacijske moi koja se religijama priznaje. Dananji

vjerski ratnici moda su previe istanani da bi oekivali od Boga da

zaustavlja metke u zraku na njihovu zamolbu, ali moda je ba njihovo
vjerovanje u apsolutnu ispravnost njihove stvari kljuni sastojak u
stvaranju smirenosti s kojom doista uinkoviti vojnici idu u bitku. Kako
pie William James:
Svatko tko ne samo da govori nego i osjea Budi Boja volja,
oklopom je zatien od svake slabosti; tu je i cijeli povijesni niz
muenika, misionara i vjerskih reformatora da dokae smirenost
duha to je donosi samopredanje, u okolnostima koje su po svojoj
prirodi uzburkane i mune. [1902, str. 285]
To junako stanje uma nije ba u skladu sa svjetovnom skromnou,
a iako mnogi misle kako je istina da su religijski fanatici najpouzdaniji
vojnici, mogli bismo se itekako zapitati je li, s obzirom na sve, James u
pravu kada u nastavku primjeuje (citirajui austrijskoga asnika bistre
glave): Za vojsku je mnogo bolje da je isuvie divljaka, barbarska i
okrutna nego da je isuvie osjeajna i ljudski razborita (str. 250). Eto
moralno relevantnog pitanja koje doista zasluuju briljivo empirijsko
istraivanje: moe li svjetovna vojna sila, koju pokree uglavnom ljubav
prema slobodi ili demokraciji, a ne prema Bogu (ili Alahu), zadrati svoju
vjerodostojnost, a time i uinkovitost, uz minimum krvoprolia protiv
vojske fanatika? Dok ne doznamo odgovor, izlaemo se riziku da,
ucijenjeni istim strahom, indoktriniramo trupe barbarstvom. Bit e
potrebna kombinacija hrabrosti i mudra planiranja - a moda i velika
pomo sree - ak i da provedemo istraivanje koje je potrebno kako bi se
to otkrilo. No alternativa je jo tmurnija: ponavljanje fatalne silazne spirale
pravednih ratova to ih vode zavedeni mladi ljudi poslani u dvojbene
bitke od voa koje ne vjeruju doista u mitove to potiu one koji riskiraju
svoje ivote. Kao to kae Veliki Inkvizitor u knjizi Fjodora Dostojevskog
Braa Karamazovi: Onkraj groba nee pronai nita osim smrti. No mi
emo uvati tu tajnu, a zbog njihove sree namamit emo ih nagradom
neba i vjenosti.
Postoji i dodatni mamac za fanatika, koji je vjerojatno - tko zna? - jo
snaniji motivator od mogunosti nebeske nagrade: dozvola za ubojstvo
(da prilagodim veoma privlanu fantaziju Iana Fleminga o slubenom
statusu Jamesa Bonda). Neki ljudi, ini se - tko zna? - naprosto su edni
krvi ili trae uzbuenje, a kako su nai obiaji sve civiliziraniji i sve se vie
protive nasilju, takvi ljudi itekako su motivirani da pronau razlog koji e
im pruiti moralno opravdanje za njihovo razmetanje, bez obzira radi li

se o oslobaanju laboratorijskih ivotinja (ija kasnija dobrobit kao da

odvie ne zanima aktiviste), osveivanju incidenta kod Ruby Ridgea
bombom u Oklahoma Cityju, ubijanju lijenika koji izvode pobaaje,
slanju antraksa zlim saveznim slubenicima, ubojstvu nevine osobe pod
izlikom fetve, muenitvu u dihadu ili o tome da se postane
naseljenikom (naoruanim do zuba) na podruju Zapadne obale. Religija
moda i nije temeljni razlog takvih opasnih pretenzija - elja inspirirana
Hollywoodom da se vodi avanturistiki, a time i znaajan ivot moda
igra veu ulogu u poveanju broja mladih ljudi koji se odluuju oblikovati
svoj ivot u tom smislu. No religije su zasigurno najplodniji izvor
moralnih izvjesnosti i apsoluta o kojima takav fanatizam ovisi. I
unato tome to ljudi koji su sposobni vidjeti nijanse sivila ne mogu tako
lako pronai isprike za to da sami poine neki zloin, danas su spremni
odvie lako vidjeti predano religijsko uvjerenje kao znatno ublaavajui
imbenik u odreivanju kazne. (Moemo se nadati da e se to brzo
promijeniti posveti li se tome dovoljna pozornost u javnosti. Nekada smo
smatrali kako pijanci imaju donekle smanjenu odgovornost za svoja djela naposljetku, bili su previe pijani kako bi znali to ine - ali danas ih
smatramo potpuno odgovornima, kao i konobare koji ih posluuju.
Trebamo razglasiti kako ni opijanje religijom nije nikakva isprika)

2. Je li religija ono to daje smisao vaem ivotu?

Marioneta bogova tragina je figura, ali marioneta koja visi na svojim
kromosomima osobito je groteskna.
- Arthur Koestler, The Sleepwalkers
Ohhh, McTavish is dead and his brother dont know it;
His brother is dead and McTavish dont know it.
They're both of them dead and they're in the same bed,
And neither one knows that the other is dead!
- Rijei aljive pjesme Irish Washerwoman
Prema istraivanjima, veina ljudi u svijetu kae kako je religija
veoma vana u njihovim ivotima. (Vidi npr. mrenu stranicu istraivakog
centra Pew, http://people-press.org/) Mnogi od tih ljudi rei e kako bi bez

religije njihovi ivoti bili besmisleni. ovjeku doe da im naprosto vjeruje

na rije i zakljui kako se u tom sluaju nema to vie rei - i ode na
vrcima prstiju. Jer tko bi se elio uplitati u ono to njihovim ivotima daje
smisao, to god to bilo? No uinimo li to, namjerno ignoriramo neka
ozbiljna pitanja. Moe li ba bilo koja religija dati ivotu smisao na nain
koji bismo trebali priznavati i tovati? to je s ljudima koji zavre u
kandama voa kultova ili koje se nagovori da ivotnu uteevinu daju
religijskim majstorima obmane? Imaju li njihovi ivoti svejedno smisao,
ak i ako je njihova konkretna religija prijevara?
U filmu Marjoe, dokumentarcu iz 1972. o lanom evangelistu
Marjoeu Gortneru, kojega sam spomenuo u estom poglavlju, vidimo kako
jadni ljudi prazne svoje novanike i torbice u krabicu, a oi im se cakle
suzama radosnicama u ushienju to e dobiti spasenje od tog
karizmatinog varalice. To me pitanje mui sve otkako sam vidio taj film
kada je prvi put prikazan: iji je postupak vredniji osude - Marjoea
Gortnera, koji je tim ljudima lagao kako bi dobio njihov novac, ili filmaa,
koji su te lai raskrinkali (uz Gortnerovo zaneseno suuesnitvo) i time
liili te dobre ljude smisla za koji su mislili da su ga pronali u svojim
ivotima? Nisu li dobivali ono za to su plaali, a onda su doli filmai?
Uzmite u obzir njihove ivote (izmiljam te detalje, njih nema u
dokumentarcu): Sam nije zavrio srednju kolu, toi benzin na crpki na
raskriju i nada se da e jednom kupiti motor; navija za Dallas Cowboyse i
voli popiti nekoliko piva dok gleda utakmice na televiziji. Lucille se nikada
nije udala i voditeljica je none smjene skladitara u lokalnom
supermarketu, a ivi u skromnoj kui u kojoj je oduvijek ivjela i brine se
za staricu majku; zajedno gledaju sapunice. Nikakve se avanturistike
mogunosti ne naziru u budunosti Sama ili Lucille, ili veine drugih
lanova te blaene kongregacije, ali oni su sada stavljeni u izravnu vezu s
Isusom i spaeni su za vjenost, voljeni pripadnici na dobroj poziciji u
zajednici ponovo roenih. Oni su okrenuli novu stranicu, u krajnje
dramatinom obredu, i okreu se svojim inae nenadahnjujuim ivotima
osvjeeni i s novom energijom. Njihovi ivoti sada priaju priu, a ona je
poglavlje Najvee prie ikad ispriane. Moete li zamisliti ita drugo to bi
mogli kupiti s tim novanicama od dvadeset dolara koje stavljaju u
krabicu, a to bi im bilo iole toliko vrijedno?
Dakako, stie odgovor. Mogli bi donirati novac nekoj religiji koja je
estita i koja bi doista koristila njihove rtve kako bi pomogla drugima koji
su jo siromaniji. Ili bi se mogli pridruiti bilo kojoj svjetovnoj

organizaciji koja bi uinkovito iskoristila njihovo slobodno vrijeme,

energiju i novac kako bi ispravila neke od svjetskih nevolja. Moda je
glavni razlog zbog kojega religije obavljaju veinu tekoga posla u velikim
dijelovima Amerike taj to ljudi doista ele pomoi drugima - a svjetovne
organizacije nisu uspjele pobijediti religije u natjecanju za odanost obinog
ovjeka. To je vano, ali to je laki dio odgovora, koji ostavlja
neodgovorenim onaj tei: to bismo trebali initi u vezi s onima za koje
iskreno mislimo da su prevareni? Bismo li ih trebali prepustiti njihovim
utjenim iluzijama ili ih probuditi? Naposljetku sam doao do provizornog
zakljuka da su Marjoe Gortner i njegovi filmski suradnici uinili veliku
uslugu javnosti unato bolu i ponienju koje je film nesumnjivo prouzroio
mnogim u biti nedunim ljudima, ali novi bi me detalji, ili naprosto daljnje
promiljanje o poznatim detaljima, mogli dovesti do toga da promijenim
miljenje.
Naravno dileme poput ove i odvie su poznate u poneto drugaijim
kontekstima. Treba li dragoj starici u starakom domu rei kako su njezina
sina upravo poslali u zatvor? Treba li nespretnom dvanaestogodinjaku
kojeg se nije iskljuilo iz bejzbolske momadi rei o pritisku svih roditelja
kako bi se uvjerilo trenera da ga ostavi u ekipi? Unato estokim razlikama
u miljenju o drugim moralnim pitanjima, ini se da postoji neto poput
konsenzusa o tome kako je okrutno i zlobno mijeati se u iluzije koje
poboljavaju ivote drugih - osim ako same te iluzije ne uzrokuju jo vee
nevolje. Neslaganja su dijelom oko toga koje bi to vee nevolje mogle biti
- i to je dovelo do sloma itavog utemeljenja. uvati tajne od ljudi za
njihovo dobro esto moe biti mudro, ali dovoljna je samo jedna osoba da
se tajna dozna, a budui da postoji neslaganje oko toga koji sluajevi
zahtijevaju diskreciju, rezultat je kuna barutina licemjerstva, lai i
mahnitih, ali jalovih pokuaja odvraanja pozornosti.
A to da je Marjoe Gortner pridobio kadar iskrenih evangelistikih
propovjednika da obavljaju prljavi posao umjesto njega? Bi li njihova
osobna nedunost promijenila jednadbu i dala istinski smisao ivotima
onih ije su rtve ohrabrivali i prikupljali? Kad smo ve kod toga, nisu li
svi evangelistiki propovjednici jednako lani kao i Marjoe Gortner?
Muslimani zacijelo misle tako, iako su openito previe diskretni, a da to i
kau. Katolici pak misle kako su idovi jednako zalueni, protestanti misle
kako katolici gube vrijeme i energiju na uglavnom lanu religiju i tako
dalje. Svi muslimani? Svi katolici? Svi protestanti? Svi idovi? Naravno da
ne. Postoji glasna manjina u svakoj vjeri koja se izlane, poput katolike

filmske zvijezde Mela Gibsona, kojega je intervjuirao Peter Boyer (2003)

za biografsku kolumnu u New Yorkeru. Boyer ga je upitao jesu li
protestanti uskraeni za vjeno spasenje.
Nema spasenja za one izvan Crkve, odgovorio je Gibson.
Ja to vjerujem. Objasnio je: Recimo to ovako. Moja je ena
svetica. Ona je daleko bolja osoba od mene. Stvarno. Ona je, ono,
episkopalka, anglikanka. Moli se, vjeruje u Boga, poznaje Isusa,
vjeruje u te stvari. I naprosto nije fer ako ona ne uspije, ona je
bolja od mene. No tako je obznanila Sveta stolica. I ja se toga
drim.
Takve primjedbe duboko posramljuju dvije skupine katolika: one koji
vjeruju u to, ali misle da je bolje to ne govoriti, i one koji u to uope ne
vjeruju - pa to god Stolica obznanila. Ali koja je skupina katolika vea
ili utjecajnija? To je potpuno nepoznato i trenutano nespoznatljivo, dio
one kune barutine.
Jednako je nepoznato koliko muslimana doista vjeruje da svi
nevjernici, a osobito kafiri (otpadnici od islama) zasluuju smrt, to Kuran
(5,44) nedvojbeno kae. Jansen (1997, str. 23) istie kako su judaizam (vidi
Pnz 18,20) i kranstvo (vidi Dj 3,23) u prvo vrijeme takoer smatrali
otpadnitvo velikim prijestupom, ali meu abrahamskim religijama islam
je usamljen u svojoj nesposobnosti da uvjerljivo odbaci tu barbarsku
doktrinu. Kuran ne nalae izriito ubijanje otpadnika, ali haditska
knjievnost (pripovijesti o Prorokovu ivotu) to sigurno ini. Veina je
muslimana, pretpostavljam, iskrena kada ustraje na tome da valja odbaciti
haditski nalog o ubijanju otpadnika, ali je u najmanju ruku zabrinjavajua
injenica da je strah od toga da se nekoga proglasi otpadnikom oito
glavna motivacija u islamskom svijetu. Kako Jansen pie, Ne moe biti
Hare Krine ili Bagvana, scijentologije, mormona ili transcendentalne
meditacije u Meki ili Kairu. Unutar islamskoga svijeta vjerska obnova
mora se drati podalje od bilo ega to podrazumijeva ili sugerira
otpadnitvo. (str. 88-89) Stoga nismo mi izvana jedini koji su ostavljeni
da nagaaju. ak i muslimani iznutra ne znaju doista to muslimani
misle o otpadnitvu - ali veinom nisu spremni zbog njega riskirati svoj
ivot, a to je najsigurniji znak vjerovanja, kao to smo vidjeli u osmom
poglavlju.
Ovdje, dakle, vidimo drugaije lice epistemolokog problema s
kojim smo se susreli u osmom poglavlju, onome o vjerovanju u vjerovanje.

Ondje smo otkrili kako je gotovo nemogue razlikovati one koji iskreno
vjeruju od onih koji (tek) vjeruju u vjerovanje, budui da su vjerovanja o
kojima se radi prikladno uklonjena iz svijeta djelovanja. Sada vidimo da je
jedan razlog, bio on neutemeljen ili kakav drugaiji, za takva sustavno
zamaskirana vjerovanja izbjegavanje - ili barem odlaganje - sudara izmeu
proturjenih vjerovanja koja bi inae obvezivala vjernike da se ponaaju
daleko netolerantnije nego to se veina ljudi danas eli ponaati. (Uvijek
se vrijedi podsjetiti da su ljudi ne tako davno protjerivani, mueni, pa ak i
pogubljivani zbog hereze i otpadnitva u najciviliziranijim kutovima
kranske Europe)
Koje, onda, jest prevladavajue stajalite danas meu onima koji se
nazivaju vjernicima, ali snano zagovaraju toleranciju? Tri su glavne opcije
i kreu se od neuvijene makijavelistike
1. Kao pitanje politike strategije, nije sazrelo vrijeme za iskrene
izjave o religijskoj superiornosti pa bismo trebali priekati i pustiti lava da
spava, nadajui se da emo njeno pridobiti inovjernike tijekom stoljea.
- preko doista tolerantne eisenhowerovske: Naa vlada nema smisla
osim ako nije utemeljena na vrstom religijskom vjerovanju - ali mene nije
briga o kojem se vjerovanju radi
2. Doista nije vano kojoj ste se religiji zakleli na vjernost, sve dok
imate nekakvu religiju.
- do jo blaeg moynihanskog dobrohotnog neobaziranja
3. Religija je naprosto previe vrijedna prevelikom broju ljudi, a da
bi se razmatralo njezino odbacivanje, iako doista ne ini nikakvo dobro i
naprosto je prazno povijesno nasljee koje si moemo priutiti dok se
jednom tiho ne ugasi u dalekoj i nepredvidivoj budunosti.
Nema koristi od ispitivanja ljudi to bi oni odabrali, budui da su obje
krajnosti toliko nediplomatske da moemo unaprijed predvidjeti da e
veina ljudi odabrati neku inaicu ekumenske tolerancije bez obzira na to
vjeruju li u nju ili ne. (Ba kao kad je Sir Maurice Oldfield predvidljivo
demantirao moju subverzivnu hipotezu o Kimu Philbyju).

Ulovili smo se u zamku licemjerja i nema jasnoga puta van. Jesmo li

poput onih obitelji u kojima odrasli rade sve kao da vjeruju u Djeda Mraza
zbog djece, a djeca se sva pretvaraju kako jo vjeruju u Djeda Mraza kako
ne bi pokvarili zabavu odraslima? Kad bi barem naa trenutana nevolja
bila jednako tako bezazlena ili ak i komina! U odraslom svijetu religije,
ljudi umiru i ubijaju, a umjerenjaci su zastraeni u utnju
beskompromisnou radikala iz vlastite vjere; mnogi se boje priznati ono
to ustvari vjeruju iz straha da ne slome bakino srce, uvrijede susjede do te
mjere da ih protjeraju iz grada ili da im se ne dogodi neto jo gore.
Ako je to dragocjeni smisao koji je naim ivotima milostivo
dodijeljen zahvaljujui vjernosti ovoj ili onoj religiji, to i nije ba neki
uspjeh, po mojem miljenju. Je li to najbolje to umijemo? Nije li tragino
da su toliki ljudi irom svijeta protiv svoje volje ukljueni u tu zavjeru
utnje, bilo zato to potajno vjeruju kako veina svjetskog stanovnitva
troi ivot na zabludu (ali su previe meka srca - ili zastranili - da tako
kaemo) ili zato to potajno vjeruju kako je njihova tradicija upravo takva
jedna zabluda (ali se boje za vlastitu sigurnost ako to priznaju)?
Koje opcije postoje? Postoje umjerenjaci koji potuju tradiciju u
kojoj su odrasli, naprosto zato to se radi o njihovoj tradiciji, i spremni su
agitirati, provizorno, za pojedine elemente svoje tradicije naprosto zato to
bi se, na tritu ideja, svatko trebao zauzimati za vlastitu tradiciju sve dok
ne odijelimo dobro od boljega i odluimo se za najbolje to moemo nai, s
obzirom na sve. To je poput vjernosti nekoj sportskoj momadi, to takoer
moe dati smisao ivotu - ne shvati li se preozbiljno. Ja sam navija Red
Soxa naprosto zato to sam odrastao na podruju Bostona i imam lijepa
sjeanja na Teda Williamsa, Jimmyja Piersalla, Jackieja Jensena, Carla
Yastrzemskija, Wadea Boggsa, Luisa Tianta i Pudgea Fiska, izmeu
ostalih. Moja vjernost Red Soxima je entuzijastina, ali veselo proizvoljna
i nezaluena. Red Soxi nisu moja momad zato to su doista najbolji; oni
su najbolji (u mojim oima) zato to su moja momad. Likujem zbog
njihove pobjede 2004. (koja je, dakako, bila Najudesnija i
Najinspirativnija Saga o Neoekivanom Uspjehu Ikad Ispriana), a kad god
se momad osramotila, ne bih se samo veoma ozlovoljio, nego i osobno
posramio - kao da ja imam neke veze s time. I naravno da imam neke veze
s time; moj majuni osobni prilog bujici lokalnog zanosa i ponosa doista
nadahnjuje igrae (kao to uvijek istiu).
I to je vrsta ljubavi, ali ne fanatine ljubavi koja navodi ljude da lau,
mue i ubijaju. Oni koji se osjeaju krivima zato to misle da izdaju

tradiciju koju vole zato to priznaju kako ne odobravaju neke njezine

elemente trebali bi razmisliti o injenici da je sama tradicija kojoj su odani
- vjena tradicija s kojom su se upoznali u mladosti - ustvari proizvod
koji se razvijao kroz mnoge prilagodbe, a njih su odluno, iako paljivo,
uveli oni koji su voljeli istu tu tradiciju.

3. to moemo rei o svetim vrijednostima?

Ovdje smo na Zemlji kako bismo inili dobro drugima. Zbog ega su drugi
ovdje, ne znam.
- W. H. Auden
Ve mnogo godina i vas i mene uutkava se kao djecu i govori nam se kako
nema jednostavnih odgovora na sloena pitanja koja su izvan naeg
shvaanja. E pa} istina je da jednostavni odgovori postoje. Samo to nisu
laki.
- Ronald Reagan, inauguralni govor guvernera Kalifornije, u sijenju
1977.
elimo li ikada svoj plemenski duh zamijeniti proirenim moralnim
identitetom, naa religijska vjerovanja vie ne mogu biti zatiena od
valova pravog istraivanja i prave kritike. Vrijeme je da shvatimo kako je
pretpostavljati znanje ondje gdje postoji samo pobona nada jedna vrsta
zla. Gdje god uvjerenje raste obrnuto proporcionalno svojem opravdanju,
izgubili smo sam temelj ljudske suradnje.
- Sam Harris, The End of Faith
Kako biste usvojili takvu umjerenu poziciju, meutim, morate oslabiti
stisak oko apsolut, koji su oito jedna od glavnih privlanosti veine
religijskih vjerovanja. Nije lako biti moralan, a ini se kako je to ovih dana
sve tee i tee. Nekada je veina svjetskih nedaa - bolest, glad, rat - bila
posve onkraj sposobnosti obinih ljudi da ih poprave. Nita nisu mogli
uiniti u vezi s njima, a budui da trebati podrazumijeva moi, ljudi
su mogli iste savjesti ignorirati nesree na drugoj strani zemaljske kugle ak i ako su znali za njih - budui da su bili nemoni sprijeiti ih na bilo
koji nain. ivljenje po jednostavnim, lokalno primjenjivim maksimama
mogao je vie ili manje jamiti da ete ivjeti onoliko koliko se u to
vrijeme moglo. Ali vie nije tako.

Zahvaljujui tehnologiji, ono to gotovo svatko moe uiniti

umnoeno je tisuu puta, a nae moralno shvaanje o tome to bismo
trebali initi nije se razvijalo jednakom brzinom (Dennett, 1986, 1988).
Moete dobiti dijete iz epruvete ili popiti tabletu ujutro nakon odnosa kako
ne biste zatrudnjeli; moete zadovoljiti svoje seksualne nagone u
privatnosti svoje sobe tako to ete skinuti pornografiju s interneta i moete
kopirati svoju omiljenu glazbu besplatno umjesto da je kupite; moete
drati novac na tajnim inozemnim bankovnim raunima i kupovati dionice
duhanskih tvrtki koje iskoritavaju osiromaene zemlje Treega svijeta; i
moete polagati mine, krijumariti nuklearno oruje u koferima, izraivati
nervni plin i bacati pametne bombe s visokom preciznou. Takoer,
moete urediti da se stotinu dolara svakog mjeseca automatski alje s vaeg
bankovnog rauna za obrazovanje deset djevojica u nekoj islamskoj
zemlji, koje inae ne bi nauile itati i pisati, ili za pomo izgladnjelim
ljudima, ili za pruanje medicinske skrbi za oboljele od AIDS-a u Africi.
Moete koristiti Internet kako biste organizirali graansko nadgledanje
ekolokih havarija ili kako biste kontrolirali estitost i uinkovitost
vladinih dunosnika - ili kako biste pijunirali susjede. to bismo, dakle,
trebali initi?
Suoeni s tim doista neizmjernim pitanjima, sasvim je razumno
potraiti kratak niz jednostavnih odgovora. H. L. Mencken je cinino
rekao: Za svaki sloeni problem postoji jednostavan odgovor... a on je
pogrean. No moda je on bio u krivu! Moda jedno Zlatno pravilo ili
Deset zapovijedi ili neki drugi kratki popis stvari koje se mora ili ne smije
initi, a koji je apsolutno bespogovoran, sasvim lijepo rjeava sve nevolje,
nakon to shvatite kako ih primijeniti. Meutim, nitko nee porei da je
prilino nejasno kako valja protumaiti bilo koje od tih omiljenih pravila ili
principa da bi odgovaralo na sve dileme. Kako istie Scott Atran, zapovijed
Ne ubij citiraju i religiozni protivnici smrtne kazne i njezini religiozni
zagovornici (2002, str. 253). Princip Svetosti Ljudskoga ivota zvui
ohrabrujue jasno i apsolutno: svaki je ljudski ivot jednako svet, jednako
nepovrediv; poput kralja u ahu, on nema cijene - osim beskonanosti,
budui da izgubiti ivot znai izgubiti sve. No ustvari, svi mi znamo da
ivot nije, niti moe biti, poput aha. Tu se istodobno uplee mnotvo
drugih igara. to nam je initi kada je u pitanju vie od jednog ljudskog
ivota? Ako je svaki ivot beskonano vrijedan i nijedan nije vredniji od
drugoga, kako emo raspodijeliti ono malo raspoloivih bubrega za
transplantaciju, na primjer? Suvremena tehnologija samo pogorava drevne

probleme. Solomon se suoavao s tekim izborima sa zadivljujuom

mudrou, a svaka majka koja je ikada imala nedovoljno hrane za vlastitu
djecu (a kamoli za susjedovu djecu) morala se suoiti s neizvedivou
primjene naela Svetosti Ljudskoga ivota.
Zasigurno se gotovo svatko suoio s nekom moralnom dilemom i
potajno poelio: Kada bi mi barem netko - netko kome vjerujem - mogao
rei to da uinim! Ne bi li to bilo moralno neautentino? Nismo li
odgovorni za donoenje vlastitih moralnih odluka? Da, ali snaga moralnog
promiljanja po naelu uini sam ima svoje granice, a odluite li, nakon
savjesnog razmatranja, da je vaa moralna odluka to to ete prepustiti
daljnje moralne odluke u svom ivotu nekom strunjaku od povjerenja,
onda vi jeste donijeli vlastitu moralnu odluku. Odluili ste iskoristiti
podjelu rada koju omoguuje civilizacija i dobiti pomo strunih
specijalista.
Pozdravljamo mudrost toga puta na svim drugim vanim podrujima
donoenja odluka (ne pokuavajte biti vlastitim lijenikom; odvjetnik koji
zastupa samoga sebe ima budalu za klijenta i tako dalje). ak i u sluaju
politikih odluka, poput one kako glasovati, politika preputanja odluke
moe se obraniti. Kada supruga i ja idemo na lokalne izbore, znam da je
ona prouila pitanja s kojima se suoava na grad toliko savjesnije od mene
da rutinski slijedim njezino vodstvo i glasujem onako kako mi ona kae,
ak i kada nisam sasvim siguran zato, jer imam obilje dokaza za svoje
uvjerenje da bi me ona, kada bismo imali vremena i energije da kroz sve
proemo, uvjerila kako je, s obzirom na sve, njezino miljenje ispravno. Je
li to zanemarivanje mojih graanskih dunosti? Ne bih rekao, ali to doista
ovisi o tome imam li dobrih temelja da vjerujem njezinoj procjeni. Ljubav
nije dovoljna. Upravo zato oni koji imaju neupitnu vjeru u ispravnost
moralnih uenja svoje religije predstavljaju problem: ako oni sami nisu
savjesno razmotrili, sami za sebe, jesu li njihovi pastori, sveenici, rabini
ili imami vrijedni te delegirane vlasti nad njihovim ivotima, time ustvari
zauzimaju osobno nemoralan stav.
To je moda najokantnija implikacija mojeg istraivanja i ja ne
preem od nje, iako e moda uvrijediti mnoge koji za sebe misle da su
duboko moralni. Obino se pretpostavlja da je potpuno primjereno usvojiti
moralna uenja vlastite religije bez pitanja, zato to je to - jednostavno
reeno - rije Boja (kako to redovito tumae strunjaci na koje se prenio
autoritet). Ja, nasuprot tome, traim da se svakoga tko zastupa miljenje da
se o nekom moralnom uvjerenju ne moe raspravljati, debatirati niti

pregovarati naprosto zato to je to rije Boja, ili zato to tako kae Biblija,
ili zato to u to svi muslimani [hindusi, sikhi... ] vjeruju, a ja sam
musliman [hindus, sikh... ], treba vidjeti kao nekoga tko nama ostalima
onemoguava da shvatimo njegova gledita ozbiljno, budui da se izvlai
iz razgovora o moralu, nesvjesno priznajui kako njegova gledita nisu
savjesno usvojena i kako ne zasluuju nikakvu daljnju raspravu.
Argument za to je jednostavan. Pretpostavimo da imam prijatelja
Freda, koji je (po mome pomno promiljenom sudu) uvijek u pravu.
Kaem li vam da sam protiv istraivanja matinih stanica zato to moj
prijatelj Fred kae da je ono pogreno i da se tu vie nema to rei,
pogledat ete me kao nekoga tko ne shvaa bit rasprave. To bi trebalo biti
razmatranje razloga, a ja vam nisam dao razlog za koji bih doista mogao
oekivati da ete ga prihvatiti. Pretpostavimo da vjerujete kako je
istraivanje matinih stanica pogreno zato to vam je to rekao Bog. ak i
ako ste u pravu - to jest, ak i ako Bog doista postoji i osobno vam je rekao
kako je istraivanje matinih stanica pogreno - ne moete opravdano
oekivati da drugi, koji ne dijele vau vjeru ili iskustvo, prihvate to kao
razlog. Vi ste nerazumni u zauzimanju svoga stajalita. injenica da je vaa
vjera toliko snana da ne moete nita drugo uiniti samo pokazuje (ako
doista ne moete drugaije) da ste onesposobljeni za moralno uvjeravanje,
da ste neka vrsta robotskog roba memu koji niste u stanju vrednovati. A
odgovorite li da moete, ali neete razmotriti razloge za i protiv svog
uvjerenja (zato to je to Boja rije i bilo bi bogohulno ak i uzeti u obzir
da je moda pogrena), time izraavate namjerno odbijanje da se
pridravate minimalnih uvjeta za racionalnu raspravu. Bilo kako bilo, vae
izjave o nazorima koje vrsto gajite predstavljaju izvjetaeno i neumjesno
dranje, koje je dio problema, a ne dio rjeenja, i mi ostali morat emo vas
naprosto zaobii najbolje to moemo.
Znajte da ta pozicija ne podrazumijeva nikakvo nepotivanje ili
prejudiciranje o mogunosti da vam je Bog to rekao. Ako vam je Bog to
rekao, onda je dio vaeg problema uvjeriti druge, kojima se Bog nije (jo)
obratio, kako je upravo to ono u to bismo trebali vjerovati. Ako to odbijete
ili ne moete pokuati, vi ete zapravo iznevjeriti svoga Boga pod krinkom
pokazivanja svoje bespomone ljubavi. Moete se povui iz rasprave ako
morate - to je vae pravo - ali onda ne oekujte od nas da vaem gleditu
pridajemo ikakvu osobitu teinu koju ne moemo otkriti drugim
sredstvima - i nemojte nas kriviti ako to ne shvaamo.
Mnogi duboko religiozni ljudi uvijek e rado braniti svoja uvjerenja

pred sudom razumnog ispitivanja i uvjeravanja. Oni nee imati nikakvih

potekoa s mojim primjedbama - osim suoavanja s diplomatskom
odlukom hoe li mi se pridruiti u pokuajima da uvjerim njihove manje
razumne istovjerce kako svojom nepopustljivou samo pogoravaju stvari
za svoju religiju. A u tome je jedan od najnesavladivijih moralnih problema
s kojima se svijet danas suoava. Svaka religija - osim zanemarivog broja
rasprenih, doista otrovnih kultova - ima zdravu populaciju ekumenski
nastrojenih ljudi koji e rado pruiti ruku ljudima drugih vjera, ili onima
koji uope nemaju vjere, i razmotriti moralne dileme svijeta na racionalnoj
osnovi. U srpnju 2004. u Barceloni je odran etvrti Parlament svjetskih
religija,94 koji je okupio tisue ljudi iz razliitih religija na tjedan dana
radionica, simpozija, plenarnih sjednica, predstava i vjerskih obreda, i
svima je naloeno da potuju iste principe:
sluajte i budite sluani kako bi se sve govornike ulo
govorite i neka vam se govori s potovanjem
razvijte i produbite meusobno razumijevanje
uite o gleditima drugih i razmislite o vlastitim pogledima,
i
otkrijte nove uvide.
[Pathways to Peace, program Parlamenta]
Slikovita jata razliito odjevenih sveenika i gurua, asnih sestara i
redovnika, zborova i plesaa, a svi se dre za ruke i sluaju s potovanjem
jedni druge - sve je to bilo veoma dirljivo, ali ti dobronamjerni i energini
ljudi veoma su neuinkoviti kada treba izai na kraj s radikalnijim
pripadnicima vlastitih vjera. U mnogim pitanjima oni ih se s pravom
uasavaju. Umjereni muslimani do sada su bili sasvim nemoni u okretanju
prevladavajueg islamskog miljenja protiv vehabista i drugih ekstremista,
ali umjereni krani, idovi i hindusi jednako su bespomoni kada se radi
o suprotstavljanju neuvenim zahtjevima i djelima vlastitih radikalnih
elemenata.
Vrijeme je da razumni sljedbenici svih vjera pronau hrabrost i
vrstou za izokretanje tradicije koja slavi bespomonu ljubav prema Bogu
- u bilo kojoj tradiciji. Jer ona uope nije vrijedna potovanja, nego je ak
neoprostiva. Sramotna je. A najsramotniji su oni sveenici, rabini, imami i
drugi strunjaci koji na iskrene molbe svoga stada za moralnim vodstvom
odgovaraju tako da prikrivaju vlastitu nesposobnost za obrazloenje

vlastitih gledita o tekim pitanjima tako to se skrivaju iza nekog

nepogreivog (itaj iznad svake kritike) tumaenja svetih tekstova.
Jedna je stvar kada neki dobroudni laik s dubokom odanou nekoj
religijskoj tradiciji prenese autoritet na svoje vjerske voe, ali je sasvim
druga kada se ti voe pretvaraju da su otkrili (zahvaljujui svojoj
strunosti) prave odgovore u svojoj tradiciji uz pomo procesa koji se mora
prihvatiti zdravo za gotovo te je nedostupan ak i najdobronamjernijoj
kritici.
Kao i toliko puta prije, trebali bismo dopustiti da je potpuno mogue
da to evazivno utemeljenje koje izbjegava pitanja bude sasvim nevezano.
Drugim rijeima, svakako je mogue da ljudi vjeruju sasvim bezazleno
kako ih njihova ljubav prema Bogu rjeava svake odgovornosti da
razumiju razloge za te teko shvatljive zapovijedi svog voljenoga Boga. Ne
trebamo ih optuivati za neiskrenost ili prepredenost, ali potivanje neije
bezazlenosti ne obvezuje nas da potujemo i njegovo vjerovanje. Evo to
bismo trebali rei takvoj osobi: postoji samo jedan nain da se potuje
sutina bilo kojeg navodno bogomdanog moralnog edikta: razmotrite ga u
punom svjetlu razuma, koristei sve dokaze koji su vam na raspolaganju.
Nijedan Bog kojemu gode iskazivanja nerazumne ljubavi ne moe biti
vrijedan tovanja.
Evo jedne zagonetke: zato je vaa religija poput bazena? Odgovor
glasi: ona je ono to se u pravu naziva privlanom neprilikom. Doktrina
privlane neprilike je princip prema kojemu su ljudi koji na svome posjedu
dre neto opasno to e vjerojatno privui djecu duni staviti upozorenje
ili poduzeti konkretno obavjetavanje kako bi zatitili djecu od te privlane
opasnosti. To je izuzetak od opega pravila prema kojemu se od vlasnika
posjeda ne trai nikakva posebna briga da zatite neovlatene posjetitelje
od povreda. Otvoreni bazeni najpoznatiji su primjer, ali stari hladnjaci s
kojih nisu skinuta vrata, strojevi ili hrpe graevinskog materijala, ili neki
drugi predmeti koji izazivaju na penjanje i koji bi mogli biti neodoljivi
mamac za malu djecu takoer se smatraju privlanom neprilikom. Vlasnici
posjeda pravno su odgovorni za ozljede do kojih doe zato to dre neto
to moe namamiti bezazlene ljude i ozlijediti ih.
Oni koji odravaju religije i poduzimaju korake kako bi ih uinili
privlanijima moraju se smatrati jednako odgovornima za tete koje
prouzroe neki od onih koje privuku i daju im krinku ugleda. Branitelji
religije brzo e istaknuti kako teroristi obino imaju politike ciljeve, a ne
vjerske, i to je moda doista istina u mnogim sluajevima ili u veini njih,

pa ak moda i u svim sluajevima, ali to nije kraj. Politiki ciljevi esto

navode nasilne fanatike da stave vjerniku krinku i iskoritavaju
organizacijsku infrastrukturu i tradiciju bezuvjetne odanosti kojegod za tu
svrhu prikladne religije. I istina je da te fanatike rijetko, ako uope ikada,
inspiriraju ili vode najdublje i najbolje postavke tih religijskih tradicija. Pa
to onda? Terorizam Al-Kaide i Hamasa svejedno je odgovornost islama, a
postavljanje bombi u klinike za pobaaje svejedno je odgovornost
kranstva, dok je za ubilake aktivnosti hinduskih ekstremista svejedno
odgovoran hinduizam.
Kako tvrdi Sam Harris u svojoj hrabroj knjizi The End oj Faith
(2004), postoji jedna okrutna kvaka u hvalevrijednim naporima
umjerenjaka i ekumenista u svim religijama: njihova dobra djela
predstavljaju maskirnu boju za njihove fanatine istovjerce, koji pritajeno
osuuju njihovu otvorenost i spremnost na promjenu dok beru plodove
dobrih odnosa s javnou koje su time stekli. Ukratko, fanatici
iskoritavaju umjerenjake svih religija, koji to ne bi trebali samo zamjeriti,
nego i poduzeti sve potrebne korake koji su im na raspolaganju kako bi
potkresali takve tendencije u svojoj tradiciji. Vjerojatno to nitko drugi ne
moe uiniti, to je otrenjujua misao:
Ako se ikada eli postii stabilan mir izmeu islama i Zapada,
islam mora proi kroz radikalnu preobrazbu. Ta preobrazba, kako
bi bila privlana muslimanima, mora takoer djelovati kao da
dolazi od samih muslimana. Ne ini se velikim pretjerivanjem
kaemo li da je sudbina civilizacije uvelike u rukama
umjerenih muslimana. [Harris, 2004, str. 154]
Te umjerene muslimane moramo smatrati odgovornima za
preoblikovanje njihove religije - ali to znai da i umjerene krane, idove
i ostale moramo smatrati jednako odgovornima za sva pretjerivanja u
njihovim tradicijama. I kako primjeuje George Lakoff, moramo dokazati
tim islamskim voama da nas zanimaju i njihova moralna miljenja, a ne
samo naa vlastita:
Mi ovisimo o dobroj volji i hrabrosti umjerenih islamskih voa.
Kako bismo to postigli, moramo pokazati vlastitu dobru volju
tako to emo se na ozbiljan nain poeti baviti socijalnim i
politikim uvjetima koji vode u oaj. [2004, str. 61]
Kako svi mi moemo sprijeiti da se krinka religijske odgovornosti
koristi za prikrivanje luakih pretjerivanja? Dio rjeenja bio bi postii da

religija openito bude manje sveta krava, a vie vrijedna alternativa.

To je put koji poneto nespretno slijede neki od nas bistrih - ateisti,
agnostici, slobodni mislioci, svjetovni humanisti i drugi koji su se
oslobodili specifino religioznih privrenosti. Mi bistri posve smo svjesni
sveg dobra koje religije postiu, ali radije kanaliziramo svoje
dobrotvorstvo i dobra djela kroz svjetovne organizacije, upravo zato to ne
elimo biti sukrivci za davanje dobre reputacije religiji! Zbog toga nam
ruke ostaju iste, ali to nije dovoljno - nita vie nego to je dovoljno kada
umjereni krani izbjegavaju davati sredstva antisemitskim organizacijama
unutar kranstva ili kada umjereni idovi ograniavaju svoje dobrotvorno
djelovanje na organizacije koje rade na osiguravanju miroljubive
koegzistencije Palestinaca i Izraelaca. To je poetak, ali valja uiniti jo
toga, a radi se o neugodnom i ak opasnom radu na desanktifikaciji
pretjerivanja u svakoj tradiciji iznutra. Svaka religiozna osoba koja nije
aktivno i javno ukljuena u to nastojanje izbjegava dunost - a injenica da
ne pripadate nekoj agresivnoj kongregaciji ili denominaciji nipoto vas ne
opravdava: kranstvo, islam, judaizam i hinduizam (na primjer) privlane
su neprilike, a ne samo sljedbe koje su iz njih proizale.
Tako bi svaki zli kult koji koristi kranske slike ili tekstove kao
svoje maskirne boje trebao bi teko pritiskati savjest onih koji se nazivaju
kranima. Sve dok sveenici, rabini, imami i njihova stada izriito ne
osude poimence opasne pojedince i kongregacije unutar svojih redova, svi
su oni sukrivci. Poznajem mnoge krane kojima je privatno muka od
mnogih rijei i djela uinjenih u Isusovo ime, ali zgraanje pred bliskim
prijateljima nije dovoljno. U knjizi Darwins Dangerous Idea pisao sam o
hrabrim muslimanima koji su se usudili javno progovoriti protiv opscene
travestije kakva je bila fetva proglaena nad Salmanom Rushdiejem,
autorom Sotonskih stihova, koji je osuen na smrt zbog hereze, i uputio
sam poziv: Podijelimo svi opasnost tako to emo se primiti za ruke s
njima (bilj. na str. 517). Ali evo jedne doista mune kvake: ako se mi
nemuslimani primimo za ruke s njima, time ih obiljeavamo kao
marionete neprijatelja islama u oima mnogih muslimana. Samo oni
unutar te religijske zajednice mogu uinkovito poeti ruiti taj duboko
nemoralan stav, a multikulturalisti koji nas pozivaju da budemo blagi
prema njima samo pogoravaju problem.

4. Tako mi due: duhovnost i sebinost

Pobjednik je onaj tko ima najvie igraaka kad umre.

- Poznati materijalistiki slogan
Da, imamo duu; ali ona je sainjena od mnogo malenih robota.
- Moj materijalistiki slogan95
Razmotrimo dva potpuno razliita znaenja rijei materija-listiko.
U njezinu obinom, svakodnevnom smislu ona se odnosi na nekoga tko
mari samo za materijalne stvari, bogatstvo i sve to uz to ide. U
znanstvenom ili filozofskom smislu odnosi se na teoriju koja eli objasniti
sve pojave bez pribjegavanja bilo emu nematerijalnom - poput
kartezijanske due ili ektoplazme - ili Boga. Uobiajena negacija
materijalistikog u znanstvenom smislu je dualistiko, koje tvrdi da postoje
dvije potpuno razliite vrste supstancije, materije i... onoga od ega je um
navodno sastavljen. Prividni most koji povezuje ta dva znaenja sasvim je
oigledan: ako ne mislite da imate besmrtnu duu, onda ne vjerujete kako
ete dobiti nagradu na nebu i stoga... se moete naprosto potruditi oko
svega to moete dobiti u ovom, materijalnom svijetu. Kada bismo pitali
ljude to je negacija materijalistinog u svakidanjem smislu, lako bi se
mogli odluiti za duhovno.
Tijekom istraivanja za ovu knjigu, otkrio sam da ljudi preko itavog
spektra religijskih gledita izraavaju jedno odreeno miljenje, iako na
donekle razliite naine: ovjek ima duboku potrebu za duhovnou,
potrebu koju neki zadovoljavaju u tradicionalnim, organiziranim
religijama, drugi u kultovima new agea, raznim pokretima ili hobijima, a
trei pak gorljivim bavljenjem umjetnou ili glazbom, lonarstvom ili
ekolokim aktivizmom - ili nogometom! Ono to me fascinira u vezi s tom
oaravajue svestranom glau za duhovnou jest to da ljudi misle kako
znaju o emu govore, iako se nitko ne trudi objasniti to tono misle pod
time - ili moda upravo zato. To bi valjda trebalo biti oito. Ali ustvari nije.
Kada pitam ljude da mi objasne to misle, obino se izvlae u stilu esto
citiranog odgovora Louisa Armstronga kada su ga upitali to je dez: Ako
to morate pitati, nikada neete doznati. Ali to nee proi. Kako biste sami
uvidjeli koliko je doista teko rei to je duhovnost, pokuajte razraditi
sljedeu parodiju, saetu iz mnogih frustrirajuih susreta: Duhovnost je,
znate, kao ono, to je kao kada obraate pozornost na svoju duu ili imate
duboke misli koje vas doista ganu, a ne da samo razmiljate o tome tko ima

ljepu odjeu i treba li kupiti novi auto i to ima za veeru i takve stvari.
Duhovnost je kada doista marite, a niste samo, znate, materijalist Uz ovo
uobiajeno i nerefleksivno gledite o duhovnosti ide i stereotip o ateistu:
ateisti nemaju vrijednosti; oni su nemarni, samoivi, plitki i odvie
samouvjereni. Oni misle da znaju sve, a eto, uope nemaju duha. (Doista
ne moete biti dobra osoba ako nemate duhovni ivot)
Dopustite da im u usta pokuam staviti bolje rijei. Ono to su ti ljudi
shvatili jedna je od najboljih tajni ivota: prepustite se. Ako moete
pristupiti sloenostima svijeta, njegovim divotama i grozotama, sa stavom
ponizne radoznalosti, priznajui da ste, koliko god duboko doprli, tek
zagrebli povrinu, otkrit ete svjetove unutar svjetova, ljepote koje niste
mogli niti zamisliti, a vae osobne svjetovne brige svest e se na pravu
mjeru, koja ba i nije vana u veoj shemi stvari. Imati pri ruci tu viziju
svijeta punu strahopotovanja dok izlazite na kraj sa zahtjevima
svakodnevnog ivota nije laka stvar, ali je definitivno vrijedna truda, jer
ako moete ostati usredotoeni i angairani, teke e vam odluke biti
lake, prave rijei e vam nadoi kada ih budete trebali i doista ete biti
bolja osoba. To je, smatram, tajna duhovnosti i nema nikakve veze s
vjerovanjem u besmrtnu duu ili iim natprirodnim.
Psiholog Nicholas Humphrey istraio je prilino duboko vezu
izmeu vjerovanja u nadnaravne sile i uobiajenog osjeaja za
moralnost. On primjeuje kako gotovo sve prie o paranormalnom,
izvanosjetilnom opaanju, vidovitosti i razgovaranju s preminulim
prijateljima i roacima na seansama imaju neto samodopadno u sebi etiketu svetosti, onaj neki ne diraj me osjeaj (1995, str. 186). Iako je
tako moda dijelom zbog injenice da se u tim priama esto radi o
emocionalno najosjetljivijim podrujima ljudskog ivota, on ima drugaije
objanjenje:
... to proizlazi iz neega to je nedvojbeno jedan od
najizvanrednijih trikova s pouzdanjem koje je naa kultura na
nama isprobala. Taj trik je uvjeriti ljude da postoji duboka veza
izmeu vjerovanja u mogunost nadnaravnih sila i toga da ste
dobrostiv, estit, ispravan i pouzdan pripadnik drutva....
On vjeto formulira to nevezano utemeljenje:
Imali ljudi neko izriito religijsko obrazovanje ili ne, svi su bili
izloeni ideji da neka vrsta natprirodnog roditeljskog lika pazi na
njih i brine se o njima. Na osnovi toga osjeaj za pravdu i

ispravnost lako e uvjeriti ljude kako bi, postoji li takav lik

doista, ne vjerovati u njega bilo krajnje nezahvalno - i samo bi zla
djeca mogla biti tako nezahvalna. Ali ako su nevjernici u naelu
zli, prirodno je (iako ne ba logino) pretpostaviti da su vjernici u
naelu dobri. Tako pitanje vjeruje li netko u tog natprirodnog
roditelja ili ne postaje samo po sebi mjerom moralne vrline toga
ovjeka... Apsurdna, ali prilino opeprihvaena posljedica je ta
da je svaka paranormalna pria koju ujemo automatski vrijedna
pozornosti i potovanja, [str. 186-87]
S vremenom sam prihvatio kako je to izjednaavanje moralne
dobrote s duhovnou a moralnog zla s materijalizmom naprosto
frustrirajua ivotna injenica, tako duboko ukorijenjena u nau suvremenu
konceptualnu shemu da se svodi na prevladavajuu struju protiv koje se
materijalistika znanost mora boriti. Mi materijalisti smo loi momci, a oni
koji vjeruju u bilo to natprirodno, koliko god suludo i lakovjerno to
konkretno vjerovanje bilo, postigli su barem ovoliko: oni su na strani
anela.
Ta je poznata fraza, usput reeno, roena u Oxford Unionu,
debatnom drutvu na oxfordskom sveuilitu, u govoru Benjamina
Disraelija 1864. godine, kao odgovor na izazov darvinizma: Koje je
najokantnije pitanje koje se trenutno postavlja pred drutvo sa
slatkorjeivim uvjeravanjem? To je sljedee pitanje - je li ovjek majmun
ili aneo. Gospode dragi, ja sam na strani anela. Pogreno
izjednaavanje dobrote s nijekanjem znanstvenog materijalizma ima dugu
povijest, ali ono jest pogreno.96 Nema nikakvog razloga da ovjek zbog
nevjerovanja u nematerijalnost ili besmrtnost due bude manje brian,
manje moralan, manje predan dobrobiti cijeloga svijeta od nekoga tko
vjeruje u duh. Ali nee li takav materijalist mariti samo za materijalnu
dobrobit ljudi? Ako to znai samo njihov stambeni prostor, auto, hranu i
tjelesno zdravlje za razliku od mentalnog, ne. Naposljetku, dobar
znanstveni materijalist vjeruje kako je mentalno zdravlje - duhovno
zdravlje, ako hoete - jednako tjelesno, jednako materijalno kao tjelesno
zdravlje. Dobar znanstveni materijalist moe biti jednako zainteresiran za
postojanje obilja pravde, ljubavi, radosti, ljepote, politike slobode i da,
ak i religijske slobode kao i za to postoji li dovoljno hrane i odjee, na
primjer, budui da su sve to materijalne blagodati, a neke su vanije od
drugih. (Ali za ime svijeta, pokuajmo to prije nabaviti hranu i odjeu za
svakoga kome su potrebne, jer bez njih su pravda, umjetnost, glazba,

graanska prava i ostalo prilina sprdnja)

To bi trebalo ispraviti razumljivu logiku zbrku. Takoer valja
ispraviti injeninu zabludu: mnogi su duboko duhovni
ljudi - svatko to zna - okrutni, arogantni, samoivi i potpuno
nezainteresirani za moralne probleme svijeta. Doista, jedan od uistinu
munih popratnih efekata uobiajenog mijeanja moralne dobrote s
duhovnou jest taj da doputa neizmjernom broju ljudi da popuste u
portvovnosti i dobrim djelima, skrivajui se iza svoje neizrecivo svete (i
neprozirne) krinke pobonosti i moralne dubine. Ne radi se samo o
licemjerima, iako njih uvijek ima u izobilju. Mnogo je ljudi koji posve
nevino i iskreno vjeruju da e, posvete li se ozbiljno svojim osobnim
duhovnim potrebama, to znaiti da ive moralno dobrim ivotom. Znam
mnogo aktivista, i religioznih i svjetovnih, koji se slau sa mnom: ti se
ljudi zavaravaju. Audenova podrugljiva misao moda uzdrma nau vjeru u
oiglednost imperativa da pomaemo drugima, ali svakako ne ini nita
kako bi sugerirala da je brinuti se iskljuivo za vlastitu duu ita drugo
doli sebino. Uzmite u obzir, na primjer, one kontemplativne redovnike,
prvenstveno u kranskim i budistikim tradicijama, koji za razliku od
marljivih asnih sestara u kolama i bolnicama posveuju veinu svojih
budnih sati proienju vlastitih dua, a ostatak odravanju
kontemplativnog ivotnog stila na koji su navikli. Na koji su tono nain
oni moralno superiorni u odnosu na ljude koji posveuju svoj ivot
usavravanju svoje zbirke potanskih marki ili svoga udarca u golfu? Meni
se ini kako je najbolje to se o njima moe rei to da se uspijevaju drati
podalje od nevolja, a i to je neto.
Nemam iluzija o tome koliko e teko biti ponititi stoljea
predrasuda koja su radila na tome da se poistovjete duh i dobrota.
Budui da je timski duh oigledno dobar, kako nijekanje duha moe
biti ita drugo doli loe? ak i duboko u rovovima kognitivne
neuroznanosti nalazim iritantne odjeke i sjene te predrasude i mi
tvrdoglavi materijalisti uvijek se moramo braniti od danas praktiki
izumrle vrste dualista meka srca, koji, kako se ini (barem laicima),
zaposjedaju moralne visine naprosto zato to jo vjeruju u nematerijalnost
dua. To je teka borba, ali moda e nam krenuti na bolje kada je budemo
vodili na danjem svjetlu.
Ali to je s glau za duhovnou, za koju mnogi moji ispitanici misle
da je glavni izvor vjerske privrenosti? Dobra je vi jest ta da ljudi doista

ele biti dobri. I vjernici i bistri osuuju grubi materijalizam (u

uobiajenom smislu) popularne kulture i ne ude samo za time da uivaju u
ljepoti prave ljubavi, nego i da donesu tu radost drugima. Moda je u
prolosti za veinu ljudi jedini raspoloivi put do tog ispunjenja esto
doista podrazumijevao predanost natprirodnome, tonije reeno specifinoj
institucionalnoj inaici natprirodnoga, ali danas moemo vidjeti da postoji
mnotvo alternativnih autocesta i staza za razmatranje.
\\\
Deseto poglavlje: iroko prevladavajue miljenje da je religija
predzie moralnosti u najmanju ruku je problematino. Ideja da je nebeska
nagrada ono to motivira dobre ljude poniavajua je i nepotrebna; ideja da
religija u najboljem sluaju daje smisao ivotu ugroena je zamkom
licemjerja u koju smo upali; ideja da vjerski autoritet utemeljuje nae
moralne sudove beskorisna je u pravom istraivanju ekumenizma; a
navodna veza izmeu duhovnosti i moralne dobrote naprosto je iluzija.
\\\
Jedanaesto poglavlje: Istraivanje opisano u ovoj knjizi samo je
poetak. Potrebno je daljnje istraivanje evolucijske povijesti religije i
njezinih suvremenih pojave, onakvih kakvima se predstavljaju u razliitim
disciplinama. Najhitnija pitanja tiu se naina na koji bismo trebali
postupati s pretjerivanjima u vjerskom odgoju i novaenju terorista, ali njih
emo moi razumjeti jedino u kontekstu irih teorija vjerskih uvjerenja i
prakse. Trebamo osigurati svoje demokratsko drutvo, polaznu toku ovog
istraivanja, od subverzija onih koji bi se eljeli okoristiti demokracijom
kao ljestvama do teokracije i zatim je odbaciti, i trebamo iriti znanje koje
je plod slobodnog istraivanja.

Jedanaesto poglavlje
I to nam je sada initi?

1. Samo teorija
Vi filozofi ste sretni ljudi. Vi piete na papiru - a ja, jadna carica, prisiljena
sam pisati na kakljivoj koi ljudskih bia.
- Katarina Velika Diderotu (koji ju je savjetovao o zemljinim
reformama)
Od 2002. godine, kole u Cobb Countyju u Georgiji stavljale su naljepnice
na neke od svojih udbenika iz biologije, a na njima je pisalo: Evolucija je
teorija, a ne injenica, ali jedan je sudac nedavno presudio kako ih moraju
ukloniti, budui da moda prenose poruku o zastupanju religije u
suprotnosti s odlukom o odvajanju crkve i drave iz Prvog amandmana te
zabranom koritenja javnih sredstava za potporu religiji iz Ustava
Georgije (New York Times, 14. sijenja 2005). To ima smisla, budui da su
jedini motivi za izdvajanje evolucije u takvom postupku vjerski. Nitko ne
stavlja naljepnice na knjige iz kemije ili geologije na kojima pie da su
teorije koje su ondje objanjene samo teorije, a ne injenice. Jo uvijek
postoji mnogo kontroverzija u kemiji i geologiji, ali te suparnike teorije
osporavaju se unutar sigurno uspostavljenih temeljnih teorija tih podruja,
koje nisu samo teorije, nego injenice. Postoji mnogo kontroverznih teorija
i unutar biologije, ali temeljna teorija koja se ne osporava jest evolucija.
Postoje suparnike teorije o letu kraljenjaka, ulozi migracije u specijaciji
i, blie podruju ljudi, teorije o evoluciji jezika, dvononom hodu,
prikrivenoj ovulaciji i shizofreniji, da navedemo samo nekoliko osobito
ivih kontroverzija. Na koncu e se sve one razrijeiti, a neke od tih teorija
dokazat e da nisu puke teorije, nego injenice.
Moj opis evolucije razliitih znaajki religije u poglavljima 4-8
svakako je samo teorija - ili, tonije reeno, obitelj prototeorija koje
treba dalje razviti. Najsaetije reeno, evo to ona kae: religija je
evoluirala, ali ona nam ne mora initi dobro, a da bi evoluirala. (Duhan
nam ne ini dobro, ali sasvim se dobro dri.) Ne moramo svi nauiti jezik

zato to mislimo da nam ini dobro; svi uimo jezik zato to ne moemo
drugaije (imamo li normalan ivani sustav). U sluaju religije, jo je
mnogo vie uenja i vjebe, mnogo vie namjernog drutvenog pritiska,
nego to ih ima u uenju jezika. U tom pogledu religija je vie poput
itanja nego poput govorenja. ovjek ima goleme koristi od sposobnosti
itanja, a moda sline ili ak vee od svoje religioznosti. Ali ljudi moda
vole religiju neovisno o bilo kakvoj koristi koju im ona prua. (Oduevljen
sam to sam doznao kako je crno vino, pije li se umjereno, dobro za moje
zdravlje, budui da ga, bilo ono dobro za mene ili ne, volim i elim ga
nastaviti piti. Religija bi mogla tako neto) Ne iznenauje to religija
opstaje. Ona se kree, ispravlja i ureuje tisuama godina i milijuni inaica
ugasili su se u tom procesu, tako da danas posjeduje mnoge znaajke koje
privlae ljude i mnoge znaajke koje uvaju identitet njezinih pravila
upravo za te znaajke, znaajke koje odbijaju ili smuuju neprijatelje i
suparnike te osiguravaju vjernost. Tek su postupno ljudi s vremenom poeli
donekle uvaavati razloge - dotad nevezana utemeljenja - za te znaajke.
Religija je mnogo toga mnogim ljudima. Za neke su memi religije
mutualistiki i pruaju neporecive koristi kakve se ne mogu pronai
drugdje. ivoti tih ljudi moda i ovise o religiji, kao to ivoti svih nas
ovise o bakterijama u naim crijevima, koje nam pomau probaviti hranu.
Religija osigurava nekim ljudima motiviranu organizaciju kroz koju mogu
initi velike stvari - raditi na drutvenoj pravdi, obrazovanju, politikom
djelovanju, ekonomskoj reformi i tako dalje. Za druge su memi religije
prije tetni, budui da iskoritavaju neugodne aspekte njihove psihologije,
igraju na krivnju, usamljenost, tenjom za samopotovanjem i vanou.
Tek kada oblikujemo sveobuhvatno gledite o tim brojnim vidovima
religije, moi emo osmisliti obrambene strategije kako reagirati na religije
u budunosti.
Neki vidovi nacrta za tu teoriju prilino su utvreni, ali prijei na
pojedinosti i stvoriti daljnje ispitljive hipoteze posao je za budunost. elio
sam dati itateljima konkretnu ideju o tome kakva bi ispitljiva teorija
trebala biti, koju vrstu pitanja bi postavljala i na koje vrste eksplanatornih
naela bi se mogla pozivati. Moj nacrt za teoriju moda grijei u mnogo
toga, ali ako je tako, to e se pokazati tako to e se potvrditi neka
alternativna teorija iste vrste. U znanosti je taktika ta da se iznese neto to
se moe ili popraviti ili pobiti neim boljim. Prije stotinu godina je ideja da
je mogu let s uvrenim krilima na pogon bila samo teorija; danas je to
injenica. Prije nekoliko desetljea ideja da je uzrok AIDS-a virus bila je

samo teorija, ali stvarnost HIV-a danas vie nije samo teorija.
Budui da moja proto-teorija jo nije dokazana i moda se pokae
pogrenom, njome se jo ne bi trebalo koristiti za upravljanje naim
strategijama. Kako otpoetka ustrajem na tome da moramo provesti jo
mnogo vie istraivanja da bismo mogli donositi dobro utemeljene odluke,
proturjeio bih samome sebi kada bih sada krenuo odreivati smjer
djelovanja na temelju mojeg poetnog pokuaja. Sjetite se pouke iz treega
poglavlja, koju je Taubes iznio u svojoj povijesti pogrenog aktivizma koji
nas je poveo u kampanju ishrane siromane mastima: To je pria o tome
to se moe dogoditi kada se zahtjevi politike javnoga zdravstva - i zahtjevi
javnosti za jednostavnim savjetom - suoe sa zbunjujuom dvosmislenou
prave znanosti. Na svima nama je pritisak da djelujemo odluno danas, na
temelju malobrojnih spoznaja koje ve (mislimo da) imamo, ali ja
savjetujem strpljenje. Trenutana situacija je zastraujua - naposljetku,
ovaj ili onaj religijski fanatizam mogao bi prouzroiti globalnu katastrofu ali trebali bismo se oduprijeti brzopletim lijekovima i drugim
pretjeranim reakcijama. Mogue je, meutim, raspravljati o dananjim
mogunostima i hipotetiki razmiljati o tome koje bi bile dobre strategije
ako je neto poput moga objanjenja religije tono. Takvo razmatranje
moguih strategija moe pomoi u motiviranju daljnjeg istraivanja i dati
nam dobre razloge da otkrijemo koje su hipoteze doista istinite.
Kada bi netko elio staviti naljepnicu na ovu knjigu, s objanjenjem
kako ona izlae teoriju, a ne injenicu, sretno bih se sloio. Oprez! Trebalo
bi pisati na njoj. Pretpostavljati da su ove tvrdnje istinite bez daljnjeg
istraivanja moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Ali ustrajao bih na
tome da takoer stavimo naljepnice na svaku knjigu ili lanak koji tvrde ili
pretpostavljaju kako je religija amac za spaavanje svijeta, koji ne
smijemo ljuljati. Pretpostavka da Bog postoji ak nije ni teorija, kao to
smo vidjeli u osmom poglavlju. Ta je tvrdnja tako zadivljujue
dvosmislena da izraava, u najboljem sluaju, neorganizirani skup desetaka
ili stotina - ili milijarda - posve razliitih moguih teorija, od kojih je
veina ionako diskvalificirana kao teorija, budui da je sustavno imuna na
bilo kakvo potvrivanje ili odbacivanje. Opovrgljive inaice tvrdnje da
Bog postoji imaju ivotni vijek poput vodencvijeta: raaju se i umiru
unutar nekoliko tjedana, ako ne i minuta, budui da se predvianja nisu
ostvarila. (Svaki sporta koji se moli Bogu za pobjedu na prvenstvu i
pobijedi sretan je to moe zahvaliti Bogu jer je stao na njegovu stranu te
zatim pripie neki dokaz u korist svojoj teoriji Boga - ali utke revidira

svoju teoriju o Bogu kad god izgubi unato molitvama) ak se i svjetovna

i nepristrana postavka da religije u naelu ine vie dobra nego zla, bilo
pojedinanom vjerniku ili drutvu u cjelini, jedva poela poteno testirati,
kao to smo vidjeli u devetom i desetom poglavlju.
Evo, dakle, jedinog recepta koji u izrei kategorino i bez rezervi:
istraujte dalje. Postoji alternativa i siguran sam da je jo uvijek strano
privlana mnogim ljudima: zatvorimo naprosto oi, imajmo povjerenja u
tradiciju i pustimo sve to. Naprosto vjerujmo da je religija klju - ili jedan
od kljueva - naega spasenja. Kako se mogu svaati s vjerom (za ime
Boje)? Slijepom vjerom? Molim vas. Razmislite. Odavde smo poeli. Moj
zadatak bio je pokazati da postoji dovoljno razloga da posumnjate u
tradiciju vjere kako ne biste mogli mirne due okrenuti lea relevantnim
injenicama koje su dostupne ili se mogu otkriti. Posve sam spreman
zasukati rukave i prihvatiti se preispitivanja dokaza i razmatranja
alternativnih znanstvenih teorija religije, ali mislim da sam ve dovoljno
dobro pokazao kako bi bilo neobranjivo lakomisleno ne provesti to
istraivanje.
Moj pregled osvijetlio je malen dio rada koji je ve uinjen, a koji
sam koristio kako bih ispriao jednu od moguih pria o tome kako je
religija postala ono to je danas, ostavljajui druge prie po strani. Ispriao
sam ono za to mislim da je najbolja trenutana varijanta, ali moda sam
previdio neke doprinose koji e se s vremenom retrospektivno prepoznati
daleko vanijima. To je rizik koji projekt poput mojega mora preuzeti: ako,
privlaei pozornost na jedan put istraivanja, pomognem zakopati neki
bolji put i osuditi ga na zaborav, moj je doprinos bio lo. Izrazito sam
svjestan te mogunosti i zato sam dao rukopise ove knjige istraivaima
koji imaju vlastite vizije toga kako uiniti napredak na tom polju. Moja
mrea ispitanika ipak je neizbjeno takoer pristrana i nita ne bih volio
vie nego da ova knjiga izazove reakciju - argumentiranu i dokazima
bogatu, znanstvenu reakciju - istraivaa suprotnih gledita.97
Oekujem da e jedna od tih reakcija doi od onih u akademskoj
zajednici koje nije dirnula moja rasprava o akademskoj dimnoj zavjesi u
devetom poglavlju i koji vrsto vjeruju kako su jedini istraivai koji su
kvalificirani za to istraivanje oni koji krenu istraivati religiju s dolinim
potovanjem prema svetome, s dubokom predanou da veliaju te
tradicije, ako ve ne da se obrate na njih. Vjerojatno e tvrditi kako je ona
vrsta empirijskih, na biologiji temeljenih istraivanja koju sam zagovarao,
s matematikim modelima i uporabom statistike i svega ostaloga, osuena

na beznadnu povrnost, neosjetljiva i nesposobna ita shvatiti.

Novija povijest pokazuje da taj problem treba shvatiti ozbiljno. Prije
nekoliko desetljea, roeno je polje studija o znanosti, kada su se
povjesniarima znanosti i filozofima znanosti pridruili sociolozi i
antropolozi koji su odluili primijeniti svoje tehnike, izbruene u
istraivanjima izoliranih plemenskih kultura u udaljenim dunglama i
arhipelazima, na samu znanost: na supkulture atomskih fiziara,
molekularnih biologa ili matematiara. Neki od ranih pokuaja
dobronamjernih timova znanstvenika o drutvu da izue te pojave u
divljini (laboratorija i prostorija za seminare) doveli su do publikacije
radova koji su doekani - zaslueno - s porugom znanstvenika koji su bili
tema istraivanja. Koliko god su ti istraivai moda bili kvalitetni kao
antropolozi, ipak su bili samo naivni promatrai i uglavnom nisu imali
pojma o tehnikalijama znanosti kojoj su svjedoili, tako da su esto
nastupali s komino loim tumaenjima onoga to su promatrali. Ne
razumijete li barem donekle detaljno djelatnost ljudi koje prouavate, slabe
su anse da ete razumjeti njihove interakcije i reakcije na ljudskoj razini.
Ista bi se maksima trebala primijeniti na prouavanje religijskog diskursa i
praksi.
Ljudi u studijima o znanosti morali su se dobrano pomuiti da
prevladaju lo ugled koji je to polje dobilo u svojim ranim danima. Iako jo
uvijek postoji mnogo znanstvenika koji se ne trude suspregnuti svoj prezir
prema njemu, ali neupuenom radu do danas se pridruilo vie nego
dovoljno upuenog i razumijevajueg rada, koji je doista uspio otvoriti oi
znanstvenika za obrasce i slabe strane njihove vlastite prakse. Klju tog
nedavnog uspjeha jednostavan je: napravi domau zadau. Svatko tko se
nada razumjeti bilo koje visoko sofisticirano i teko polje ljudskoga
stremljenja mora postati gotovo strunjakom na tom polju uz to to ima
izobrazbu u vlastitom domaem polju. Primijenjeno na izuavanje religije,
pravilo je jasno: znanstvenici koji ele objasniti religijske pojave morat e
ui duboko i savjesno u nauk i prakse, tekstove i kontekste, svakidanje
ivote i probleme ljudi koje prouavaju.
Kako se to moe osigurati? Religijski strunjaci - sveenici, imami,
rabini, ministri, teolozi, povjesniari religije - koji su skeptini prema
kvalifikacijama znanstvenika koji bi ih prouavali mogli bi napraviti i
voditi pristupni ispit! Svatko tko ne bi proao taj ispit, koji bi oni osmislili,
bio bi sasvim primjereno ocijenjen kao nedovoljno upuen, a da bi shvatio
pojave koje eli istraivati te bi mu se uskratili pristup i suradnja. Neka ti

strunjaci naprave pristupni ispit zahtjevnim koliko ele i dajmo im

potpuno pravo da ga ocijene, ali uz zahtjev da neki od njihovih strunjaka
takoer pristupe tom ispitu i da se ispiti ocjenjuju naslijepo, tako da
ocjenjivai ne znaju identitet kandidata. Na taj bi nain religijski strunjaci
mogli potvrditi meusobno potovanje, a istodobno bi oistili neznalice iz
vlastitih redova i potvrdili svakog kvalificiranog istraivaa.98

2. Putovi koje valja istraiti:

kako se usredotoiti na religijsko uvjerenje?
Ne rjeavaj upitnike
Ni kvizove o svjetskim dogaajima,
Ne pristaj
Na bilo kakav test. Ne sjedaj
Sa statistiarima niti poini
Znanost o drutvu.
- W. H. Auden, A Reactionary Tract for the Times
Kakvo je istraivanje potrebno? Razmotrimo neka od neodgovorenih
empirijskih pitanja koja sam ve postavio u ovoj knjizi:
etvrto poglavlje: Kakvi su bili nai preci prije nego to je postojalo
ita slino religiji? Jesu li bili poput opora impanzi? O emu su
razgovarali, ako i o emu, osim o hrani, grabeljivcima i parenju?
Pokazuju li obiaji pokapanja Neandertalaca da su zacijelo imali potpuno
artikulirani jezik?
Peto poglavlje: Bi li majmun mogao (bez jezika) izmisliti
protuintuitivnu kombinaciju hodajueg drveta ili nevidljive banane? Zato
druge vrste nemaju umjetnost? Zato mi, ljudska bia, tako dosljedno
usmjeravamo svoje fantazije na pretke? Djeluje li improvizirana hipnoza
jednako uinkovito kada hipnotizer nije roditelj? Koliko dobro su
nepismene kulture sauvale svoje rituale i vjerovanja kroz generacije?
Kako su nastali obredi izljeenja? Mora li postojati netko tko e pokrenuti
proces? (Kakva je uloga karizmatinih inovatora u nastanku religijskih
skupina?)
esto poglavlje: Koliko dugo su nai preci mogli prenositi puku
religiju prije nego to ju je miljenje poelo mijenjati?

Kako i zato su se puke religije pretvorile u organizirane religije?

Sedmo poglavlje: Zato se ljudi prikljuuju skupinama? Je li
izdrljivost religije poput izdrljivosti mravlje kolonije ili korporacije? Je li
religija proizvod nasuminog evolucijskog instinkta ili racionalan izbor? Ili
postoji neka trea mogunost? Jesu li Stark i Finke u pravu u vezi s
glavnim razlogom za strmoglav pad broja katolika koji slijede crkveno
zvanje nakon Drugog vatikanskog koncila?
Osmo poglavlje: Od svih ljudi koji vjeruju u vjerovanje u Boga, koji
postotak (ugrubo) doista vjeruje u Boga? Isprva se ini kao da bismo
naprosto mogli ljudima dati upitnike s viestrukim odgovorima na njima:
Vjerujem u Boga: ______Da, ______Ne, ______Ne znam.
Ili bi pitanje trebalo glasiti:
Bog postoji: ______Da, ______Ne, ______Ne znam ?
Je li uope bitno kako oblikujemo pitanje?
Primijetit ete kako se gotovo nijedno od tih pitanja ak niti
neizravno ne tie mozga ili gena. Zato ne? Zato to imati religijska
uvjerenja nije ba isto kao imati epileptine napadaje ili plave oi. Moemo
ve biti posve sigurni da nee postojati gen za Boga pa ak ni gen za
duhovnost, i da nee postojati centar za katolianstvo u mozgu katolika
pa ak ni centar za religiozno iskustvo. Da, svakako, kadgod pomislite
na Isusa, neki dijelovi vaeg mozga bit e aktivniji od drugih, ali to e biti
istina kad god pomislite na bilo to. Prije nego to ponemo crtati po u
vaim konkretnim modanim mapama zbog toga to ste razmiljali o
abama i eravici i icanju (i idovima), trebali bismo uzeti u obzir dokaze
koji sugeriraju kako su takva aktivna mjesta i pokretljiva i mnogostruka,
kao i veoma ovisna o kontekstu - i naravno, nisu poredana abecednim
redom du modane kore! Ustvari, vjerojatnost da su mjesta koja se
aktiviraju danas kada pomislite na Isusa ista mjesta koja e se aktivirati
sljedei tjedan kada pomislite na Isusa nije veoma velika. Dodue, mogue
je da emo pronai posebne ivane mehanizme za neke vidove
religioznog iskustva i uvjerenja, ali prvi pohodi u takvo istraivanje nisu
bili uvjerljivi.99

Sve dok ne razvijemo bolje openite teorije o kognitivnoj arhitekturi

za predstavljanje sadraja u mozgu, koritenje neuroimaginga kako bismo
izuavali religijska vjerovanja gotovo je nespretno kao i koristiti voltmetar
za izuavanje raunala koje igra ah. S vremenom bismo trebali moi
povezati sve to otkrijemo drugim sredstvima s onime to se dogaa meu
milijardama neurona u naim mozgovima, ali plodonosniji putovi stavljaju
naglasak na metode psihologije i drugih drutvenih znanosti.100
to se tie gena, usporedite priu koju sam ispriao u prvim
poglavljima s ovom pojednostavljenom verzijom iz nedavnog naslovnoga
lanka asopisa Time: Je li Bog u naim genima?:
Ljudi koji su razvili osjeaj za duhovnost napredovali su i
prenijeli to obiljeje svojim potomcima u nasljedstvo. Oni koji
nisu, riskirali su smrt u kaosu i ubijanju. Ta je evolucijska
jednadba jednostavna, ali mona. [Kluger, 2004, str. 65]
Ideja koja vreba iz ovog smjelog ulomka jest ta da je religija dobra
za vas zato to ju je potvrdila evolucija. To je upravo ona vrsta
prostodunog darvinizma koja suptilne znanstvenike i teoretiare religije s
pravom ini nervoznima. Ustvari, kao to smo vidjeli, to nije tako
jednostavno i postoje daleko monije evolucijske jednadbe. Hipoteza
prema kojoj postoji (genski) nasljedan osjeaj za duhovnost koji
pojaava ljudsku gensku sposobnost jedna je od manje vjerojatnih i manje
zanimljivih evolucijskih mogunosti. Umjesto jednog osjeaja za
duhovnost, mi smo uzeli u obzir mogunost konvergencije nekoliko
razliitih hiperaktivnih sklonosti, osjetljivosti i drugih kooptiranih
prilagodbi koje nemaju nikakve veze s Bogom ili religijom. Razmotrili
smo jednu od relativno izravnih genskih mogunosti: gen za poveanu
sklonost hipnozi. To je moda bilo od velike koristi za zdravlje u davno
doba i moda bi se na taj nain Hamerova hipoteza gena za Boga mogla
shvatiti ozbiljno.
Ili bismo je mogli spojiti sa starom spekulacijom Williama Jamesa
kako postoje dvije vrste ljudi, oni koji trebaju akutnu religiju i one ije
su potrebe kronine i blae. Moemo probati otkriti postoje li doista
znaajne organske razlike izmeu onih koji su izrazito religiozni i onih iji
je entuzijazam za religiju umjeren ili nikakav.
Pretpostavimo da naletimo na zlatnu ilu i otkrijemo upravo takav
jedan obrazac. Koje bi bile implikacije - ako bi ih bilo - za strategiju?
Mogli bismo razmotriti paralelu s genskim razlikama koje pomau

objasniti probleme koje neki Azijci i Indijanci imaju s alkoholom. Kao i

kod varijacije u toleranciji laktoze, postoji genski prenosiva varijacija u
sposobnosti za metaboliziranje alkohola, zbog varijacije u prisutnosti
enzima, uglavnom alkohol dehidrogenaze i aldehid dehidrogenaze. 101 Ne
treba rei da se ljude s takvim genima savjetuje da izbjegavaju alkohol,
budui da je on za njih otrovan, iako ne njihovom krivnjom - ili ih pretvara
u alkoholiare. Drugaija paralela je ona s genski prenosivim gaenjem
prema prokulama, cvjetai i korijandoru koje mnogi ljudi otkriju u sebi;
oni nemaju problema s metaboliziranjem tih namirnica, ali ih smatraju
bljutavima zbog prepoznatljivih razlika u brojnim genima koji odreuju
njune receptore. Njih se ne mora savjetovati da izbjegavaju tu hranu. Bi li
moglo postojati neto poput nepodnoenja duhovnog iskustva ili
gaenja prema duhovnom iskustvu? Moda bi moglo. Mogle bi postojati
psiholoke znaajke s genskim osnovama koje se oituju u razliitim
reakcijama ljudi na religijske podraaje (kako god mi smatrali korisnim
klasificirati ih). William James nudi neformalne opservacije koje nam daju
razloga da u to posumnjamo. Neki ljudi ine se neosjetljivima na vjerske
obrede ritual i sva druga oitovanja religije, dok su drugi - poput mene duboko dirnuti ceremonijama, glazbom i umjetnou - iako nimalo
uvjereni doktrinama. Moda su pak neki trei gladni tih podraaja i
osjeaju duboku potrebu integrirati ih u svoje ivote, ali bi im bilo bolje da
se dre podalje od njih, budui da ih ne mogu metabolizirati onako kako
to mogu drugi ljudi. (Postaju maninima i gube kontrolu, ili pak
depresivnima, histerinima, zbunjenima ili ovisnima)
To su hipoteze koje svakako vrijedi formulirati do u potankosti i
testirati ako moemo odrediti obrasce individualne varijacije, bili oni
genski ili ne (moda su, naposljetku, kulturno prenosivi). elimo li
matovit primjer, moglo bi ispasti da bi ljudi iji je materinji jezik finski
(koje god bilo njihovo gensko nasljee) trebali kontrolirati svoj unos
religije!
Osjeaj za duhovnost (to god to bilo) mogao bi se pokazati
genskom prilagodbom u najjednostavnijem smislu, ali specifinije hipoteze
o obrascima ljudskih sklonosti da reagiraju na religiju obino su
uvjerljivije, lake ispitljive i vjerojatnije e se pokazati korisnima u
rasplitanju nekih od neugodnih pitanja strategije s kojima se moramo
suoiti. Na primjer, bilo bi osobito korisno znati neto vie o tome kako se
svjetovna vjerovanja razlikuju od religijskih vjerovanja (a kako smo vidjeli
u osmom poglavlju, vjerovanje nije ba dobar termin; moda bi bilo

bolje to zvati religijskim uvjerenjima kako bismo naznaili razliku). Kako

se religijska uvjerenja razlikuju od svjetovnih vjerovanja u nainu
stjecanja, trajnosti i izumiranju te u ulogama koje igraju u motivaciji i
ponaanju ljudi? Znaajna istraivaka industrija posveena je provoenju
anketa o svim vidovima religijskog stajalita. 102 Redovno viamo
najzanimljivije detalje i najnovije rezultate u medijima, ali teoretskim
podlogama i omoguujuim pretpostavkama anketnih metoda potrebna je
paljiva analiza. Alan Wolfe (2003, str. 152), na primjer, misli kako su te
ankete nepouzdane: Rezultati su nedosljedni i zbunjujui, budui da
ovise, kao to je esto sluaj s takvim istraivanjima, o formulaciji
anketnih pitanja ili o uzorcima odabranima za analizu. No je li Wolfe u
pravu? To ne bi trebalo biti naprosto stvar osobnog miljenja. Moramo to
otkriti.
Razmotrimo jedno od dojmljivijih novijih izvjea. Prema ARIS-u
(American Religious Identification Survey) iz 2001, tri kategorije s
najveim priljevom lanstva od prethodnog istraivanja iz 1990. godine su
evangelici/ponovno roeni (42%), oni bez denominacije (37%) i oni bez
religije (23%). Ti podaci podupiru gledite po kojemu je evangelizam u
SAD-u u porastu, ali takoer podupiru gledite po kojemu je sekularizam u
usponu. Oito se polariziramo, kako su u novije vrijeme ustvrdili mnogi
neformalni promatrai. Zato? Je li to zato to se, kako misle zagovornici
teorije ponude poput Starka i Finkea, samo najskuplje religije mogu
natjecati s bezvjerstvom na tritu za nae vrijeme i resurse? Ili je stvar u
tome to se, im vie znamo o prirodi, mnogim ljudima sve vie ini kako
znanost neto izostavlja, neto to naizgled moe pruiti samo
protuznanstveno gledite? Ili postoji neko tree objanjenje?
Prije nego to uskoimo i objasnimo podatke, trebali bismo se
zapitati koliko smo sigurni u pretpostavke koje su koritene u njihovu
prikupljanju. Koliko su ustvari pouzdani ti podaci i kako su prikupljeni?
(Telefonskom anketom, u sluaju ARIS- a, a ne pisanim upitnikom) Kakve
su provjere koritene kako bi se izbjegla kontekstualna pristranost? Koja su
druga pitanja postavljana? Koliko je vremena trebalo da se provede
intervju? Zatim su tu i neuobiajena pitanja, odgovori na koja bi mogli biti
vani: to se dogodilo u vijestima na dan kada je provoena anketa? Je li
voditelj intervjua imao naglasak? I tako dalje. 103 Prouavanja na irokoj
osnovi prilino su skupa i nitko ne troi tisue dolara na prikupljanje
podataka koristei ovla dizajnirani instrument (upitnik). Mnogo je
istraivanja posveeno pronalaenju izvora pristranosti i prijetvornosti u

anketnom ispitivanju. Kada treba koristiti jednostavno, da/ne pitanje (i ne

zaboravite ukljuiti vanu mogunost Ne znam), a kada petostupanjsku
Likertovu ljestvicu (kao to je ono poznato sasvim se slaem, uglavnom se
slaem, nisam siguran, uglavnom se ne slaem, uope se ne slaem)? Kada
je ARIS provodio svoje ispitivanje 1990. godine, prvo je pitanje bilo:
Koja je vaa religija? Godine 2001. pitanje je prepravljeno: Koja je vaa
religija, ako je imate? Koliko je porasta u kategorijama Bez denominacije
i Bez religije bilo posljedica promjene u formulaciji? Zato je dodana fraza
ako je imate?
Dok je pisao knjigu How We Believe: Science, Skepticism and the
Search for God (2. izd. 2003), ravnatelj udruge Skeptic Society Michael
Shermer proveo je ambiciozno istraivanje o religijskim uvjerenjima.
Rezultati su fascinantni, dijelom zato to se veoma razlikuju od rezultata
koji se mogu pronai u drugim, slinim istraivanjima. Veina novijih
istraivanja utvrdila je kako priblino 90% Amerikanaca vjeruje u Boga ne tek Boga kao bit, nego u Boga koji odgovara na molitve. U
Shermerovoj anketi samo je 64% izjavilo da vjeruje u Boga - a 25% je
izjavilo da ne vjeruje u Boga (str. 79). To je golemo odstupanje, a do njega
nije dolo zbog neke jednostavne pogreke u uzorkovanju (kao to je slanje
upitnika poznatim skepticima!).104 Shermer spekulira kako je klju u
obrazovanju. Njegova je anketa zahtijevala od ljudi da odgovore vlastitim
rijeima na pitanje otvorenog esejskog tipa i objasne zato vjeruju u
Boga:
Kako se pokazalo, ljudi koji su popunili nau anketu bili su
znatno obrazovaniji od prosjenog Amerikanca, a vie
obrazovanje povezuje se s niom religioznou. Prema popisu
stanovnitva Sjedinjenih Drava iz 1998, etvrtina Amerikanaca
starijih od 25 godina je diplomirala, dok je u naem uzorku
odgovarajua brojka bila gotovo dvije treine. (Teko je rei zato
je to bio sluaj, ali jedna od mogunosti je ta da e obrazovani
ljudi vjerojatnije ispuniti umjereno sloen upitnik) (Shermer,
2003, str. 79)
Ali (kao to je istaknuo moj student David Polk) nakon to se
samoodabir prepozna kao ozbiljan imbenik, trebali bismo postaviti novo
pitanje: tko bi odvojio vrijeme za ispunjavanje takvog upitnika? Vjerojatno
oni s najjaim vjerovanjima? Ljudi koji naprosto ne misle kako je religija
vana teko da e ispuniti upitnik koji ukljuuje sastavljanje odgovora na
pitanja. Samo je jedan od desetero ljudi koji su potom primili upitnik, taj

upitnik i vratio, to je relativno nizak postotak povrata, tako da ne moemo

izvui nikakve zanimljive zakljuke iz brojke od 64%, kako to i sam
Shermer priznaje (Shermer i Sulloway, u tisku).105

3. to emo rei djeci?

kolarac je taj koji je rekao, Vjera je vjerovanje u ono za to zna da nije
tako
- Mark Twain
Jedna od osobito vanih, ali i osobito etiki i politiki osjetljivih tema
istraivanja jest uinak vjerskog odgoja i obrazovanja na malu djecu.
Postoji more istraivanja, od kojih su neka dobra, neka loa, o razvoju u
ranom djetinjstvu, o uenju jezika, prehrani, ponaanju roditelja, utjecaju
vrnjaka i gotovo o svakoj zamislivoj varijabli koja se moe izmjeriti u
prvih desetak godina ivota jedne osobe, ali gotovo sva ta istraivanja koliko ja to mogu ustanoviti - oprezno zaobilaze religiju, koja je jo
uvelike terra incognita. Ponekad za to postoje veoma dobri - ustvari
besprijekorni - etiki razlozi. Sve briljivo podignute i zatiene barijere
koje spreavaju opasna medicinska istraivanja s ljudskim subjektima
mogu se s jednakom snagom primijeniti na svako zamislivo istraivanje o
varijacijama u vjerskom odgoju. Neemo provoditi placebo ispitivanja u
kojima e skupina A zapamtiti jedan katekizam, skupina B drugi, a skupina
C besmislene slogove. Neemo provoditi istraivanja s unakrsnim
starateljstvom u kojima e se djeca islamskih roditelja zamijeniti s djecom
katolikih roditelja. Jasno je da to ne dolazi u obzir i tako treba ostati. Ali
koje su doista granice? To je pitanje vano, jer dok pokuavamo dizajnirati
neizravne i neinvazivne naine da doemo do dokaza koje traimo, suoit
emo se s onom vrstom kompromisa s kojom se redovito susreu
istraivai koji trae medicinske lijekove. Savreno istraivanje bez rizika
o tim temama vjerojatno je nemogue. to se ubraja u upueni pristanak i
koliko rizika bi se i tim upuenim subjektima smjelo dopustiti da
toleriraju? I iji bi to bio pristanak? Roditelja ili djece?
Sva ta strateka pitanja ostaju neispitana u sjenama koje je bacila
prva arolija, ona koja kae kako je religiji zabranjen pristup i toka. Ne
bismo se trebali pretvarati kako je to s nae strane benigno zanemarivanje,
budui da itekako dobro znamo da se pod zatitnim kiobranima

privatnosti pojedinca i vjerskih sloboda nalaze rairene prakse u kojima

roditelji podvrgavaju djecu postupcima zbog kojih bi svaki istraitelj,
kliniki ili bilo koji drugi, zavrio u zatvoru. Koja su prava roditelja u
takvim okolnostima i gdje treba povui crtu? To je politiko pitanje, koje
se ne moe rijeiti tako to e se otkriti pravi odgovor, nego
iznalaenjem nekog odgovora koji e biti prihvatljiv to veem broju
upuenih ljudi.
To nee zadovoljiti svakoga, kao to ne ine ni aktualni zakoni i
prakse koji se tiu konzumacije alkoholnih pia. Probalo se s prohibicijom,
ali je opi konsenzus - iako daleko od jednoglasnog - da je to bio neuspjeh.
Trenutni je dogovor prilino stabilan; teko da emo se u skorije vrijeme
vratiti prohibiciji. Ali jo uvijek postoje zakoni koji brane prodaju
alkoholnih pia maloljetnicima (godine variraju u pojedinim dravama).
Mnogo je sivih podruja: to bismo trebali uiniti ako otkrijemo da
roditelji daju alkohol svojoj djeci? Ako to uine na utakmici, mogli bi biti u
nevolji, ali to je s privatnou njihovih domova? A postoji i razlika
izmeu ae ampanjca na vjenanju starije sestre i nekoliko piva svake
veeri dok se pokuava napisati zadaa. Kada vlasti imaju ne samo pravo,
nego i obvezu umijeati se i sprijeiti zloporabu? Teka pitanja, koja ne
postaju nimalo lakima kada je tema religija umjesto alkohola. U sluaju
alkohola, naa je politika mudrost presudno oblikovana onime to smo
nauili o njegovim kratkoronim i dugoronim uincima, ali u sluaju
religije jo pipkamo naslijepo.
Neki e ljudi odmahnuti na samu ideju da bi vjerski odgoj mogao biti
tetan za dijete - sve dok ne razmisle o nekim od otrijih vjerskih reima
koji se mogu pronai irom svijeta i otkriju kako u Sjedinjenim Dravama
ve zabranjujemo neke vjerske prakse koje su rairene u drugim dijelovima
svijeta. Richard Dawkins otiao je dalje. Izjavio je kako se nijedno dijete
ne bi smjelo odrediti kao katoliko dijete ili muslimansko dijete (ili
ateistiko dijete), budui da samo odreivanje unaprijed stvara odluke koje
se tek trebaju valjano razmotriti.
Bili bismo zgroeni kada bi nam rekli za lenjinistiko dijete ili
neokonzervativno dijete ili hayekovsko monetaristiko dijete.
Nije li onda neka vrsta zlostavljanja djece govoriti o katolikom
djetetu ili protestantskom djetetu? Osobito u Sjevernoj Irskoj i
Glasgowu, gdje takve etikete, prenoene naratajima, ve
stoljeima dijele susjedstva i mogu se ak svesti na smrtnu
osudu?[2003b]

Ili zamislite da od roenja odredimo djecu kao mlade puae ili

alkoholiare zato to su njihovi roditelji puili ili pili. U tom smislu (i
nijednom drugom) Dawkins me podsjea na moga djeda, lijenika koji je
bio ispred svoga vremena pedesetih godina 20. stoljea, piui strastvena
pisma urednicima bostonskih novinskih kua estei se zbog pasivnog
puenja koje ugroava zdravlje djece iji roditelji pue kod kue - a mi smo
mu se svi smijali i nastavili puiti. Kakvu bi tetu ikome moglo nanijeti to
malo dima? Otkrili smo kakvu.
Svi citiraju (ili pogreno citiraju) isusovce: Dajte mi dijete prije
njegove sedme godine i pokazat u vam ovjeka, ali nitko - isusovci ili
bilo tko drugi - doista ne zna koliko su otporna djeca. Mnogo je
anegdotalnih dokaza o mladim ljudima koji su okrenuli lea svojim
vjerskim tradicijama nakon to su godinama bili uronjeni u njih i otili
slegnuvi ramenima, s osmijehom na licu i bez vidljivih loih posljedica. S
druge strane, neka su djeca odgojena u takvom ideolokom zatvoru da se
rado pretvore u vlastite tamniare, kako je to rekao psiholog Nicholas
Humphrey (1999), te si zabranjuju bilo kakav dodir s oslobaajuim
idejama koje bi mogle promijeniti njihovo miljenje. U duboko
refleksivnom eseju to emo rei djeci? Humphrey utire put razmatranju
etikih pitanja koja su ukljuena u odluivanje kako odluiti kada je i je li
uope moralno obranjivo pouavati djecu nekom sustavu vjerovanja (str.
68). On predlae opi test zasnovan na principu upuenog pristanka, ali
primijenjen - kao to i mora biti - hipotetiki: to bi ta djeca izabrala kad bi
im se kasnije u ivotu nekako dale informacije neophodne za upueni
odabir? Odgovarajui na prigovor da ne moemo odgovoriti na takva
hipotetika pitanja, on tvrdi kako ustvari postoji mnotvo empirijskih
dokaza i opih principa iz kojih se mogu svjesno izvui jasni zakljuci.
Smatramo da nam je ponekad doputeno, ak i da smo obvezni donijeti
takve svjesne odluke umjesto onih koji iz ovog ili onog razloga ne mogu
sami donijeti informiranu odluku, a tom skupu problema moemo prii
koristei saznanja do kojih smo ve doli u radionici politikog konsenzusa
o drugim temama.
Rjeenje tih dilema u najmanju ruku nije (jo) oigledno. Usporedite
to s usko povezanim pitanjem to bismo mi, izvana, trebali uiniti u vezi sa
Sentinelima, Jarawama i drugim narodima koji jo ive ivotom iz
kamenoga doba u nevjerojatnoj izolaciji na Andamanskim i Nikobarskim
otocima, daleko u Indijskom oceanu. Ti ljudi ve stoljeima uspijevaju
drati podalje od sebe ak i najneustraivije istraivae i trgovce,

nesmiljeno branei svoja otona podruja lukom i strijelom, tako da se o

njima malo zna, a vlada Indije, iji su ti otoci udaljeni dio, ve neko
vrijeme zabranjuje svaki dodir s njima. Sada kada su privukli pozornost
svijeta nakon velikog tsunamija u prosincu 2004, teko je zamisliti da e se
ta izolacija moi odrati, ali ak i kada bi se mogla, bi li se trebala? Tko
ima pravo odluiti o tome? Svakako ne antropolozi, iako su se oni
desetljeima svesrdno trudili da zatite te ljude od svakog kontakta ak i s
njima samima. Tko su oni da tite ta ljudska bia? Antropolozi ih ne
mogu posjedovati kao da su nekakvi laboratorijski primjerci, briljivo
prikupljeni i sauvani od kontaminacije, a ideja da bi se s tim otocima
trebalo postupati kao s nekim ljudskim zoolokim vrtom ili rezervatom
uvredljiva je ak i kada razmotrimo jo goru varijantu otvaranja vrata
misionarima svih vjera, koji bi, nema sumnje, revno pohrlili kako bi spasili
njihove due.
Privlano je, ali iluzorno, misliti da su oni rijeili taj etiki problem
umjesto nas, svojom odraslom odlukom da e otjerati sve strance, ne
pitajui jesu li ih doli zatititi, izrabljivati, istraivati ili spasiti njihove
due. Jasno je da ele da ih se ostavi na miru i stoga ih trebamo ostaviti na
miru! Ali taj praktini prijedlog sadri dva problema: njihova odluka toliko
je oito neupuena da emo, pustimo li da osujeti sve druge mogunosti,
vjerojatno biti jednako krivi kao netko tko pusti ovjeka da popije otrovni
napitak po vlastitoj volji, a da se ne udostoji upozoriti ga? Kako god
bilo, ak i ako su njihovi odrasli pripadnici dosegli punoljetnost, ne nanosi
li se njihovoj djeci zlo zbog neznanja njihovih roditelja? Nikada ne bismo
dopustili da neki na susjed tako obmanjuje svoje dijete, pa zato onda ne
bismo preli ocean i umijeali se kako bismo spasili tu djecu, kako god
bolan bio ok?
Osjeate li blagu navalu adrenalina u ovom trenutku? Smatram da
pitanju roditeljskih prava nasuprot djejih prava nita nije ravno u
aktiviranju emocionalnih reakcija umjesto razumnih te slutim kako je to
mjesto gdje jedan genski imbenik igra posve izravnu ulogu. Kod sisavaca
i ptica koji moraju skrbiti za svoje potomke postoji univerzalan i izrazito
snaan nagon za zatitom vlastite mladunadi od svih izvanjskih ometanja;
riskirat emo vlastite ivote bez oklijevanja - bez razmiljanja - kako
bismo odbili sve prijetnje, stvarne ili zamiljene. To je poput refleksa. A u
ovom sluaju moemo osjetiti u kostima kako roditelji imaju pravo
odgajati svoju djecu onako kako to smatraju prikladnim. Nikada nemojte
uiniti tu pogreku da uetate izmeu majke medvjedice i njezina

mladunca i nita ne bi trebalo stajati izmeu roditelja i njihove djece. To je

sr obiteljskih vrijednosti. U isto vrijeme, doista moramo priznati kako
roditelji ne posjeduju doslovce svoju djecu (onako kao to su robovlasnici
neko posjedovali robove), nego su prije njihovi upravitelji i skrbnici te bi
se trebali smatrati odgovornima pred strancima za svoje skrbnitvo, to
ustvari podrazumijeva da stranci imaju pravo umijeati se - a to ponovno
pokree onaj adrenalinski alarm. Kada otkrijemo kako je ono to osjeamo
u kostima teko obraniti pred sudom razuma, postajemo defenzivni i
nervozni te se poinjemo ogledavati oko sebe kako bismo pronali neto
iza ega emo se sakriti. to kaete na svetu i (time) neupitnu vezu? Pa da,
to je ono to se trai!
Postoji oigledna (ali rijetko raspravljana) napetost izmeu navodno
svetih principa koje prizivamo u ovom trenutku. S jedne strane, mnogi
tvrde da postoji sveto i nepovredivo pravo na ivot: svako neroeno dijete
ima pravo na ivot i nijedan budui roditelj nema pravo prekinuti trudnou
(osim moda ako je majin ivot u opasnosti). S druge strane, mnogi od tih
istih ljudi tvrde da dijete, nakon to se rodi, gubi pravo na slobodu od
indoktrinacije i ispiranja mozga ili nekog drugog naina psiholokog
zlostavljanja od tih istih roditelja, koji ga imaju pravo odgojiti na koji god
nain odaberu, osim tjelesnog muenja. Proirimo vrijednost slobode na
cijeli svijet - ali izgleda, ne i na djecu. Nijedno dijete nema pravo na
slobodu od indoktrinacije. Ne bismo li to trebali promijeniti? to? Da
pustim strance da odluuju kako u odgajati svoju djecu? (Osjeate li sada
navalu adrenalina?)
Dok se hrvamo s pitanjima o stanovnicima Andamanskog otoja,
moemo vidjeti kako polaemo politike temelje za slina pitanja o
vjerskom odgoju openito. Ne bismo trebali pretpostavljati, dok se
brinemo o moguim posljedicama, da e iskuenja zapadne kulture
automatski progutati krhka blaga drugih kultura. Vrijedi primijetiti kako su
mnoge muslimanke, odgojene u okolnostima koje bi mnoge nemuslimanke
smatrale nepodnoljivima, nakon to su upuene u mogunosti da napuste
svoj veo i mnoge druge tradicije, umjesto toga odabrale zadrati ih.
Moda se ljudima posvuda moe vjerovati, a time i dopustiti da sami
upueno izabiru. Upueni izbor! Kakva udesna i revolucionarna ideja!
Moda bi se ljudima trebalo vjerovati kada biraju, ne nuno onako kako
bismo im mi savjetovali, ali tako da imaju najveu ansu zadovoljiti svoje
promiljene ciljeve. Ali emu da ih pouavamo dok nisu dovoljno upueni
i zreli kako bi sami odluivali? Pouit emo ih o svim svjetskim religijama,

injenino, povijesno i bioloki obrazovano, isto onako kao to ih

pouavamo o zemljopisu, povijesti i aritmetici. Dovedimo vie obrazovanja
o religiji u svoje kole, a ne manje. Trebali bismo pouavati svoju djecu o
vjerovanjima i obiajima, zabranama i obredima, tekstovima i glazbi, a
kada pokrijemo povijest religije, trebali bismo ukljuiti i ono pozitivno ulogu crkava u pokretu za graanska prava ezdesetih godina 20. stoljea,
procvat znanosti i umjetnosti u ranom islamu, ulogu pokreta Black
Muslims u donoenju nade, asti i samopotovanja u inae propale ivote
mnogih zatvorenika u naim zatvorima, na primjer - kao i ono negativno inkviziciju, antisemitizam kroz stoljea, ulogu Katolike crkve u irenju
AIDS-a protivljenjem uporabi kondoma. Nijednu se religiju ne bi trebalo
favorizirati i nijednu ignorirati. I kako budemo otkrivali sve vie o
biolokim i psiholokim temeljima vjerskih praksi i stajalita, ta bi otkria
trebalo dodavati nastavnom programu, isto onako kao to auriramo
obrazovanje o znanosti, zdravlju i aktualnim dogaajima. Sve bi to trebalo
biti dio obaveznog nastavnog programa, kako u javnom kolstvu, tako i u
kunom obrazovanju.
Evo onda prijedloga: sve dok roditelji ne ue svoju djecu bilo to to
bi im moglo ograniiti razmiljanje
1. strahom ili mrnjom ili
2. tako da im se onemogui istraivanje (uskraivanjem obrazovanja,
na primjer, ili potpunom izolacijom od svijeta)
oni smiju pouavati djecu svakoj religijskoj doktrini kojoj ele. To je samo
ideja, a moda ima i boljih za razmatranje, ali trebala bi se svidjeti
zagovornicima slobode posvuda: ideja da ustrajemo na tome da se vjernici
svih religija suoe s izazovom da trebaju uvjeriti druge kako je njihovo
vjerovanje dovoljno vrijedno, privlano, uvjerljivo i smisleno da se odupre
iskuenjima svojih konkurenata. Morate li prekriti - ili zavezati - oi svojoj
djeci kako biste bili sigurni da e potvrditi svoju vjeru kada odrastu, vaa
bi vjera trebala izumrijeti.

4. Toksini memi
Svaki kreativni susret sa zlom iziskuje da se ne distanciramo naprosto od
njega tako to emo demonizirati one koji ine zla djela. Kako bi pisao o

zlu, pisac ga mora pokuati shvatiti iznutra; mora razumjeti poinitelje, a

ne nuno suosjeao s njima. Ali Amerikancima kao da je veoma teko
shvatiti kako postoji razlika izmeu shvaanja i suosjeanja. Mi nekako
vjerujemo da je pokuaj informiranja o onome to vodi ka zlu pokuaj da
ga obrazloenjem uklonimo. Vjerujem kako je istina upravo suprotna i da
je, kada se radi o hvatanju u kotac sa zlom, neznanje na najgori
neprijatelj.
- Kathleen Norris, Native Evill106
Pisanje ove knjige pomoglo mi je shvatiti da je religija neka vrsta
tehnologije. Strano je privlana u svojoj sposobnosti da umiri i objasni,
ali takoer je opasna.
- Jessica Stern, Terror in the Name of God: Why Religious Militants
Kill
Jeste li ikada uli za Yahuuze, narod koji misli da je ono to mi zovemo
djejom pornografijom naprosto bezazlena zabava? Oni svakodnevno pue
marihuanu, od vrenja nude rade javni obred (s urnebesnim natjecanjem
kako bi vidjeli tko e morati obaviti obredno brisanje), a kad god neka
starija osoba dosegne dob od osamdeset godina, oni odre posebnu
svetkovinu na kojoj ta osoba poini obredno samoubojstvo - i zatim je
ostali pojedu. Osjeate gnuanje? Onda znate to mnogi muslimani
osjeaju prema naoj suvremenoj kulturi s alkoholom, provokativnim
oblaenjem i nemarnim odnosom prema obiteljskom autoritetu. Dio moga
nastojanja u ovoj knjizi je navesti vas da mislite, a ne da samo osjeate. U
ovom primjeru trebate uvidjeti da je vae gnuanje, koliko god snano,
samo podatak, injenica o vama, i to veoma vana injenica o vama, ali ne
i nepogreiv znak moralne istine - ono je poput muslimanskog gnuanja
nad nekim od naim kulturnim praksama. Trebali bismo potovati
muslimane, suosjeati s njima i ozbiljno shvatiti njihovo gnuanje - ali
onda im predloiti da nam se pridrue u raspravi o gleditima u kojima se
razlikujemo. Cijena koju biste trebali biti voljni platiti za to jest spremnost
da razmislite o (izmiljenom!) nainu ivota Yahuuza trezveno i da se
upitate je li on tako oito neobranjiv. Pristupaju li oni tim tradicijama svim
srcem, bez oite prisile, moda bismo trebali rei, ivi i pusti ivjeti.
A moda i ne. Mi bismo onda trebali preuzeti na sebe da pokaemo
Yahuuzima kako njihov nain ivota ukljuuje tradicije kojih bi se trebali
sramiti i koje bi trebali izbaciti. Moda bismo, ukljuimo li se u tu

aktivnost savjesno, otkrili kako je dio naega gnuanja nad njihovim

obiajima bio malograanski i neopravdan. Oni bi nas neto nauili. A mi
bismo njih neto nauili. I moda ponor razliitosti izmeu nas nikada ne
bi bio premoen, ali ne bismo trebali razmatrati tu najgoru mogunost.
U meuvremenu, za taj se utopijski globalni razgovor moemo
pripremati tako to emo prouavati i njihove i svoje obiaje, i to to
samilosnije i trezvenije. Razmotrimo hrabru samoopservaciju Raje
Shehadeha, koji pie o pritisku u suvremenoj Palestini: Veinu energije
potroit ete na pruanje pipaka kako biste otkrili kako javnost gleda na
vae aktivnosti, jer va opstanak ovisi o ouvanju dobrih odnosa s vaim
drutvom.107 Kada budemo mogli dijeliti slina zapaanja o problemima u
vlastitom drutvu, bit emo na dobrom putu prema meusobnom
razumijevanju. Palestinsko je drutvo, ako Shehadeh ima pravo, zaraeno
virulentnim sluajem mema kazni one koji nee kanjavati, za koji
postoje modeli (poevi od: Boyd i Richerson, 1992) koji predviaju i
druga svojstva, koja bismo trebali potraiti. Moda bi neka konkretna
znaajka osujetila dobronamjerne projekte koji bi funkcionirali u drutvima
koji je nemaju. Osobito ne smijemo pretpostavljati kako politike koje su
benigne u naoj kulturi nee biti maligne u drugima. Kako pie Jessica
Stern:
S vremenom sam na terorizam poela gledati kao na neku vrstu
virusa, koji se iri kao posljedica rizinih imbenika na vie
razina: globalnoj, meudravnoj, nacionalnoj i osobnoj.
Ali teko je prepoznati te imbenike precizno. Iste varijable
(politike, religijske, drutvene ili sve zajedno) koje su, kako se
ini, uinile neku osobu teroristom, drugu bi mogle uiniti
svecem. [2003, str. 283]
Kako je zbog komunikacijske tehnologije voama sve tee i tee
tititi svoje ljude od vanjskih informacija, i kako ekonomska stvarnost 21.
stoljea sve jasnije i jasnije pokazuje kako je obrazovanje najvanije
ulaganje u dijete koje roditelj moe uiniti, brane e se otvoriti irom
svijeta, s burnim posljedicama. Sve olupine i naplavine popularne kulture,
sve smee i ljam koje se nakuplja u uglovima slobodnoga drutva
preplavit e ta relativno netaknuta podruja zajedno s dragocjenostima
suvremenog obrazovanja, ravnopravnou ena, boljom zdravstvenom
skrbi, pravima radnika, demokratskim idealima i otvorenou prema
kulturama drugih. Kako i previe dobro pokazuje iskustvo biveg

Sovjetskog Saveza, najgore znaajke kapitalizma i visoke tehnologije

pripadaju meu najizdrljivije replikatore u toj populacijskoj eksploziji
mema i bit e mnogo razloga za ksenofobiju, ludizam i privlanu
higijenu reakcionarnog fundamentalizma. Istodobno ne bismo trebali
srljati i previe se ispriavati zbog amerike pop kulture. Ona ima svojih
ekscesa, ali u mnogim sluajevima ono to vrijea druge nisu ti ekscesi,
nego egalitarizam i tolerancija. Mrnju prema toj monoj izvoznoj robi
Amerike esto pokree rasizam - zbog snane crnake prisutnosti u
amerikoj pop kulturi - i seksizam - zbog poloaja ena koji veliamo i
naeg (relativno) dobroudnog tretiranja homoseksualnosti, (vidi npr.
Stern, 2003, str. 99)
Kako Jared Diamond pokazuje u knjizi Sva naa oruja: zarazne
bolesti, elik i puke, europske su klice te koje su u 16. stoljeu dovele
populacije zapadne hemisfere do ruba izumiranja, budui da ti ljudi nisu
imali povijest u kojoj bi razvili toleranciju prema njima. U ovom e
stoljeu to biti nai memi, i tonini i toksini, koji e opustoiti
nepripremljeni svijet. Svoju sposobnost da toleriramo toksine ekscese
slobode ne moemo pretpostaviti kod drugih niti je naprosto izvesti kao jo
jednu vrstu robe. Praktiki neograniena odgojivost svakog ljudskoga bia
daje nam nadu u uspjeh, ali dizajniranje i primjena kulturnih cjepiva
nunih za obranu od katastrofe, uz potivanje prava onih kojima treba
cjepivo, bit e hitna i veoma sloena zadaa, koja e iziskivati ne samo
bolju znanost o drutvu, nego i senzibilnost, matu i hrabrost. Polje javnog
zdravstva koje se iri tako da ukljuuje i kulturno zdravstvo bit e najvei
izazov idueg stoljea.108
Jessica Stern, neustraiva predvodnica toga pothvata, primjeuje
kako su pojedinana zapaanja poput njezinog tek poetak:
Rigorozno, statistiki nepristrano prouavanje korijena uzroka
terorizma na razini pojedinaca iziskivalo bi odreivanje
kontrolnih uzoraka: mladih izloenih istoj okolini, koji su osjetili
isto ponienje, krenje ljudskih prava i relativnu deprivaciju, ali
koji su izabrali nenasilna sredstva da izraze svoje negodovanja ili
su izabrali da ga uope ne izraze. Tim istraivaa, ukljuujui
psihijatre, lijenike i niz znanstvenika o drutvu, razradio bi
upitnik i popis medicinskih testiranja koje bi valjalo primijeniti
na nasumini uzorak operativaca i njihovih obitelji. [2003.]
U desetom poglavlju sam ustvrdio da istraivai ne moraju biti

vjernici kako bi razumjeli predmet i bolje bi nam bilo da sam u pravu,

budui da elimo da nai istraivai razumiju islamski terorizam iznutra, a
da u tom procesu ne moraju postati muslimanima - a pogotovo ne
teroristima.109 Ali isto tako neemo razumjeti islamski terorizam ne
uvidimo li na koji je nain poput drugih vrsta terorizma i drugaiji od njih,
ukljuujui hinduski i kranski terorizam, ekoterorizam i antiglobalistiki
terorizam, da navedem uobiajene kandidate. I neemo razumjeti islamski,
hinduski i kranski terorizam ne shvatimo li dinamiku prijelaza koji vode
od dobroudne sekte preko kulta do one vrste strahotne pojave kojoj smo
svjedoili u Jonestownu u Gvajani, Wacu u Teksasu i kultu Aum Shinrikyo
u Japanu.
Jedna od najprivlanijih hipoteza je ona prema kojoj se osobito
toksine mutacije obino javljaju kada se karizmatini voe preraunaju u
pokuajima bavljenja memetikim inenjeringom te oslobode memetike
prilagodbe za koje shvate, poput arobnjakova egrta, da ih vie ne mogu
kontrolirati. Tada ih nekako uhvati oaj i nastave ispoetka izmiljati iste
one loe kotae kako bi ih preveli preko njihovih ispada. Antropolog
Harvey Whitehouse (1995) daje prikaz debakla koji je zadesio voe Pomio
Kivunga, nove religije u Papua Novoj Gvineji koju sam spomenuo na
poetku etvrtog poglavlja, koji govori (meni) kako je prevladalo neto
poput odbjeglog spolnog odabira. Voe su odgovarali na pritisak naroda Dokaite da mislite ozbiljno! - sve napuhanijim verzijama tvrdnji i
obeanja koji su ih doveli na vlast, to je neumitno dovelo do sloma. To
podsjea na ubrzanu navalu kreativnosti koju vidimo kod patolokih
laljivaca kada osjete da bi ubrzo mogli biti razotkriveni. Nakon to ste
nagovorili ljude da ubiju sve svinje u oekivanju velikog Razdoblja
kompanija, nemate kamo ii osim dolje. Ili pak van: Oni su ti - nevjernici koji su uzrok sveg naeg jada!
Mnogo je sloenosti, mnogo varijabli - moemo li se ikada nadati da
emo izraditi predvianja prema kojima emo moi djelovati? Da, ustvari
moemo. Evo jednog: na svakome mjestu na kojem je terorizam cvao, oni
koje je privukao gotovo redom su bili mladii koji su nauili dovoljno o
svijetu da vide kako njihova budunost izgleda tmurno i neinspirativno
(poput budunosti onih koje je vrebao Marjoe Gortner).
Ono to se ini najprivlanijim kod militantnih religijskih skupina
- kakvu god kombinaciju razloga pojedinac naveo za svoje
prikljuenje - jest koliko pojednostavljuju ivot. Dobro i zlo
razgranieni su jasnim crtama. ivot se mijenja kroz djelovanje.

Muenitvo - najvii in junatva i tovanja - predstavlja vrhunac

bijega od ivotnih dilema, osobito za pojedince koji se osjeaju
duboko otuenima i zbunjenima, ponienima ili oajnima. [Stern,
2003, str. 5-6]
Gdje emo pronai preobilje takvih mladia u bliskoj budunosti? U
mnogim zemljama, ali osobito u Kini, gdje su drakonske populacijske
mjere ogranienja na jedno dijete po obitelji, koje su tako dramatino
usporile populacijsku eksploziju (i pretvorile Kinu u cvatuu ekonomsku
silu uznemirujue veliine) za popratni efekt imale stvaranje goleme
neravnotee izmeu muke i enske djece. Svatko je elio imati sina
(zastarjeli mem koji se razvio i uspijevao u ranijim ekonomskim
okolinama) pa se kerke pobacivalo (ili ubijalo po roenju) u velikom
broju, tako da u budunosti nee biti ni blizu dovoljno supruga. to e ti
mladii raditi sa sobom? Imamo nekoliko godina da izmislimo dobroudne
kanale u koje se mogu usmjeriti njihove hormonima nabijene energije.

5. Strpljenje i politika
Kongres nee donositi zakone koji se tiu osnivanja religije ili zabrane
njezina slobodnog prakticiranja; nee ograniavati slobodu govora ni
tiska, ili pravo ljudi da se mirno okupljaju i zahtijevaju od vlade da ispravi
nedae.
- Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Amerikih Drava
Tradicije zasluuju da ih se potuje samo onoliko koliko su vrijedne
potovanja - odnosno, tono onoliko koliko one same potuju temeljna
prava mukaraca i ena.
- Amin Maalouf, In the Name of Identity: Violence and the Need to
Belong
Hvala Alahu na internetu. Budui da internet ini samocenzuru
irelevantnom - netko drugi sigurno e rei ono to ti nee - postao je
mjestom na kojemu su intelektualci naposljetku odahnuli.
- Irshad Manji, The Trouble with Islam110

Vjeni oprez cijena je slobode.

- Thomas Jefferson (datum nepoznat) ili Wendell Phillips (1852)
Ne moe se prebrzo odrasti. Svi mi moramo uiniti nezgodni prijelaz iz
djetinjstva preko adolescencije do zrele dobi, a ponekad glavne promjene
dou prerano, sa alosnim posljedicama. No ne moemo zauvijek zadrati
djetinju nevinost. Vrijeme je da svi mi odrastemo. Moramo pomoi jedni
drugima i biti strpljivi. Naglost je ono to nam je uvijek iznova izmaknulo
tlo pod nogama. Dajmo odrastanju vremena, ohrabrimo ga i ono e doi.
Moramo vjerovati u svoje otvoreno drutvo, u znanje, u stalno nastojanje
da uinimo svijet boljim za ivot ljudi, i moramo prihvatiti da ljudi moraju
vidjeti svoj ivot kao neto to ima smisla. Glad za potragom, ciljem i
smislom je neutaiva i ne osiguramo li dobroudne ili barem nezloudne
putove, uvijek emo se suoavati s toksinim religijama.
Umjesto da pokuavamo unititi medrese koje zatvaraju vidike tisua
mladih muslimanskih djeaka, trebali bismo otvoriti alternativne kole - za
muslimanske djeake i djevojice111 - koje e bolje sluiti njihovim
stvarnim i hitnim potrebama, te pustiti da se te kole otvoreno natjeu s
medresama za klijentelu. Ali kako se moemo nadati da emo uspjeno
konkurirati obeanju spasenja i muenike slave? Mogli bismo lagati i dati
vlastita obeanja koja se nikad ne bi mogla ispuniti u ovom ivotu ili bilo
gdje drugdje, ali mogli bismo probati i neto daleko estitije: rei im kako
tvrdnje bilo koje religije trebaju, dakako, uzeti sa zrnom soli. Mogli bismo
poeti mijenjati tu klimu mnijenja koja smatra da je religija iznad rasprave,
iznad kritike, iznad izazova. Lano oglaavanje je lano oglaavanje i
ponemo li pozivati religijske organizacije na odgovornost zbog onoga to
tvrde - ne tako to emo ih dovesti pred sud, nego naprosto istiui, esto i
strogo injeninim tonom, kako su te tvrdnje svakako apsurdne - moda
moemo polako postii da kultura lakovjernosti ishlapi. Ovladali smo
tehnologijom stvaranja sumnje u masovnim medijima (Jesi li siguran da ti
je dah svje? Dobiva li dovoljno eljeza? to je tvoja osiguravateljska
kua uinila za tebe u posljednje vrijeme?) pa sad moemo razmisliti o
njezinoj primjeni, blago, ali odluno, na teme koje su do sada bile
zabranjene. Neka estite religije uspijevaju zato to njihovi pripadnici
dobivaju ono to ele, jer su to upueno izabrali.
No moemo takoer zapoeti s kampanjama za prilagodbu odreenih
vidova krajobraza u kojemu se to natjecanje odvija. Jama bez dna za koju

mi se ini da osobito zasluuje zasipavanje jest tradicija svetoga tla Evo

rijei Yoela Lernera, Izraelca i biveg terorista, kojega citira Stern:
Postoji est stotina i trinaest zapovijedi u Tori. Sluba u hramu
odnosi se na oko dvije stotine i etrdeset. Gotovo dva tisuljea,
jo od unitenja Hrama, idovski narod, suprotno svojim eljama,
nije mogao odravati slubu u hramu. Nije mogao ispunjavati te
zapovijedi. Hram je inio neku vrstu telefonske linije s Bogom,
rezimira Lerner. Ta je veza bila unitena. Mi je elimo ponovno
uspostaviti. [2003, str. 88]
Glupost, kaem ja. Evo izmiljenog sluaja. Zamislimo da se pokae
kako je Otok slobode (bivi otok Bedloe na kojemu stoji Kip slobode)
neko bio groblje Mohawka - na primjer plemena Matinecock s oblinjeg
Long Islanda. I pretpostavimo da Mohawci istupe s tvrdnjom kako bi
trebalo rekonstruirati njegovu prvobitnu neokaljanost (bez kockarnica, ali i
bez Kipa slobode, samo jedno veliko sveto groblje). Glupost. I sram bilo
onog Mohawka koji bi imao drskosti, hucpu (!) razdraiti svoje bahate
drugove po tom pitanju. To bi bila drevna povijest - mnogo manje drevna
od povijesti Hrama - i trebalo bi joj dopustiti da se dostojanstveno povue
u prolost.
Ne doputamo religijama da izjavljuju kako njihove svete tradicije
iziskuju da se porobe ljevaci ili ubiju ljudi koji ive u Norvekoj. Jednako
tako ne moemo dopustiti religijama da izjavljuju kako nevjernici koji
neduno ive na njihovu svetom teritoriju ve generacijama nemaju
prava ondje ivjeti. Dakako, postoji i kulturno licemjerje u politici
namjerne izgradnje novih naselja kako bi se stvorili upravo takvi neduni
stanovnici i odbacili zahtjevi onih koji su ranije ivjeli na toj zemlji. Ta
praksa stara je stoljeima; panjolci, koji su osvojili veinu zapadne
polutke, esto bi se pobrinuli izgraditi svoje kranske crkve na unitenim
temeljima hramova autohtonog stanovnitva. Daleko od oiju, daleko od
srca. Nijedna strana u tim sporovima nije iznad kritike. Kada bismo samo
mogli obezvrijediti cijelu tu tradiciju svetoga tla i njegova zauzea, mogli
bismo se okrenuti preostalim nepravdama bistrijih glava.
Moda se ne slaete sa mnom u vezi s tim. U redu. Raspravimo o
tome trezveno i otvoreno, bez nedodirljivih pozivanja na svetinju, jer njima
nije mjesto u takvoj raspravi. Ako i nastavimo uvaavati zahtjeve u vezi sa
svetim tlom, bit e to zato to je, s obzirom na sve, to smjer djelovanja koji
je pravedan i oivotvorujui te predstavlja bolji put do mira od bilo kojega

drugoga koji moemo pronai. Nijedna politika koja ne moe proi na tom
ispitu ne zasluuje potovanje.
Takve su otvorene rasprave zajamene u slobodnom drutvu, a
elimo li nastaviti s njima bez ometanja, moramo budno tititi demokratske
institucije i principe od podrivanja. Sjeate se marksizma? Bila je neka
vrsta gorke ale zadirkivati marksiste zbog proturjeja u nekim njihovim
omiljenim idejama. Revolucija proletarijata je neizbjena, tvrdili su dobri
marksisti, ali ako je tako, zato se toliko trude pridobiti nas za svoju stvar?
Do nje e ionako doi, bilo to s naom pomoi ili bez nje. Ali naravno,
neizbjenost u koju marksisti vjeruju je takva da ovisi o rastu pokreta i
itavom njegovom politikom djelovanju. Bilo je marksista koji su svim
silama nastojali potaknuti revoluciju i tjeilo ih je to to su vjerovali da je
njihov uspjeh dugorono zajamen. A neki od njih, jedini koji su bili doista
opasni, vjerovali su toliko vrsto u ispravnost svoje stvari da su vjerovali
kako je doputeno lagati i varati u svrhu njezina promicanja.
ak su tome uili svoju djecu, od malih nogu. To su djeca sa
crvenim pelenama, djeca tvrdolinijskih lanova Komunistike partije
Amerike, i neke od njih jo uvijek se moe nai kako truju atmosferu
politikoga djelovanja u lijevim krugovima, frustrirajui i iritirajui asne
socijaliste i druge ljeviare.
Danas se slina pojava kuha i na religijskoj desnici: neizbjenost
kraja vremena ili uznesenja izabranih, nadolazeeg Armagedona koji e
odvojiti blaene od prokletih na dan Posljednjeg suda. Kultovi i proroci
koji navjeuju neminovan smak svijeta s nama su ve nekoliko tisuljea i
druga vrsta gorke ale je zadirkivati ih dan poslije, kada otkriju da su se
malice preraunali. Ali kao i u sluaju marksista, meu njima ima nekih
koji se itekako trude ubrzati neizbjeno te ne iekuju naprosto
posljednje dane s radou u srcima, nego poduzimaju politike akcije kako
bi izazvali uvjete za koje misle da su pretpostavke za takav dogaaj. A ti
ljudi uope nisu zabavni. Oni su opasni, iz istog razloga iz kojega su
opasna djeca u crvenim pelenama: oni odanost svojem vjerovanju
pretpostavljaju predanosti demokraciji, miru, pravdi (na zemlji) - i istini.
Postane li gusto, neki od njih spremni su lagati ili ak ubiti, uiniti sve to
je potrebno da one koje smatraju grenicima privedu onome to smatraju
nebeskom pravdom. Jesu li oni banda ekstremista? Svakako su opasno
izgubili dodir sa stvarnou, ali teko je rei koliko ih je.112 Je li njihov broj
u porastu? Izgleda da jest. Pokuavaju li doi do poloaja moi i utjecaja u
svjetskim vladama? Izgleda da pokuavaju. Bismo li trebali znati sve o toj

pojavi? Svakako bismo trebali.

Stotine mrenih stranica navodno se bave tim fenomenom, ali ja
nisam u poloaju zastupati bilo koju od njih kao tonu pa nijednu neu
navesti poimence. To je samo po sebi zabrinjavajue i nudi izvrstan razlog
za provoenje objektivnog istraivanja itavog pokreta Posljednjih dana, a
osobito mogue prisutnosti njegovih fanatinih pristaa na poloajima
moi u vladi i vojsci. Sto moemo uiniti u vezi s time? Smatram da su
politiki voe koji su u najboljem poloaju pozvati na potpuno
razotkrivanje tog uznemirujuega trenda oni ije bi vjerodajnice teko
mogli napasti oni koji se boje ateista ili bistrih: jedanaest senatora i
kongresmena koji su lanovi Obitelji (ili Fellowship Foundation),
tajne kranske organizacije koja je ve desetljeima utjecajna u
Washingtonu: senatori Charles Grassley (republikanac, Iowa), Pete
Domenici (republikanac, New Mexico), John Ensign (republikanac,
Nevada), James Inhofe (republikanac, Oklahoma), Bill Nelson (demokrat,
Florida) i Conrad Burns (republikanac, Montana), te zastupnici Jim
DeMint (republikanac, South Carolina), Frank Wolf (republikanac,
Virginia), Joseph Pitts (republikanac, Pennsylvania), Zach Wamp
(republikanac, Tennessee) i Bart Stupak (demokrat, Michigan).113 Poput
nefanatinih muslimanskih voa u islamskome svijetu na koje raunamo
da e oistiti islam od toksinih ekscesa, ti nefanatini krani imaju
utjecaj, znanje i odgovornost pomoi naciji da se zatiti od onih koji bi
izdali nau demokraciju pokuavajui ostvariti vlastite vjerske ciljeve.
Budui da zacijelo ne elimo ponovno doivjeti McCarthyjanizam u 21.
stoljeu, trebali bismo pristupiti tom zadatku pozivajui na s maksimalnu
javnu odgovornost i razotkrivanje, u duhu nepristranosti te uz punu
pozornost javnosti. Ali zbog toga emo, naravno, morati sruiti
tradicionalni tabu koji prijei tako otvoreno i temeljito istraivanje vjerskih
pripadnosti i uvjerenja.
Tako je, na kraju, moj sredinji prijedlog za politiku da obzirno i
ustrajno obrazujemo ljude irom svijeta da bi mogli donositi doista
upuene odluke u pogledu svojih ivota.114 Neznanje nije sramotno;
nametanje neznanja jest. Veinu ljudi ne treba kriviti za njihovo neznanje,
ali ako ga svjesno prenose dalje, onda ih treba kriviti. Moglo bi se
pomisliti kako je to toliko oigledno da takav prijedlog gotovo i nije
potreban, ali u mnogim taborima postoji znatan otpor. Ljudi se boje znati
manje od svoje djece - a izgleda osobito od svojih keri. Morat emo ih
uvjeriti kako je malo zadovoljstava koja su asnija i radosnija od toga da

vas pouava vlastito dijete. Bit e fascinantno vidjeti kakve e ustanove i

projekte iznai naa djeca, gradei na temeljima koje su za njih izgradili i
sauvali raniji narataji, kako bi nas sve odvela sigurno u budunost.

DODACI

Dodatak A
Novi replikatori
[Za kontekst vidi str. 90. Preuzeto s doputenjem iz: Encyclopedia of
Evolution (Oxford: Oxford University Press, 2002).]
Ve dugo je jasno da je proces prirodnog odabira u naelu supstratno
neutralan - do evolucije e doi kad god i gdje god su zadovoljena tri
uvjeta:
1. replikacija
2. varijacija (mutacija)
3. diferencijalna sposobnost (natjecanje)
Reeno Darwinovom terminologijom: ako postoji potomstvo [1] s
modifikacijom [2] i energina borba za ivot [3], bolje opremljeni
potomci napredovat e na tetu konkurencije. Znamo kako jedan jedini
materijalni supstrat, DNK (sa sustavima izraavanja i razvoja gena koji ga
okruuju), osigurava prva dva uvjeta za ivot na zemlji, a trei je uvjet
osiguran konanou planeta, kao i, izravnije, nebrojenim okolinim
izazovima. Ali takoer znamo kako je DNK prevladala u odnosu na rane
varijacijama koje su ostavile svoje tragove i aktualne primjerke, poput
RNK virusa i priona. Postoje li na ovom planetu neki drugi, potpuno
drugaiji evolucijski supstrati koji su se pojavili? Najbolji kandidati su
zamisli, planirane ili neplanirane, jedne vrste: Homo sapiensa.
Sam je Darwin predloio rijei kao primjer: Preivljavanje ili
ouvanje nekih povlatenih rijei u borbi za opstanak - to je prirodni
odabir (Podrijetlo ovjeka, 1871, str. 42). Milijarde rijei izgovaraju se (ili
ispisuju) svakodnevno, a gotovo sve su replike - u smislu koji emo
razmotriti neto nie - starijih rijei koje su zamijetili oni koji ih
izgovaraju. Replikacija nije savrena i mnogo je mogunosti za varijaciju
ili mutaciju u izgovoru, sklonidbi ili znaenju (ili nainu pisanja, u sluaju
pisanih rijei). tovie, rijei se ugrubo razdvajaju u loze replikacijskih
lanaca; na primjer, moemo pratiti potomke neke rijei od latinskog preko

francuskog do kajunskog. Rijei se natjeu za vrijeme emitiranja i prostor

tiskanja u mnogim medijima te neke odu u zaborav i ispadnu iz fonda
rijei, dok druge niknu i procvatu. Nalazimo kako se konTROVerza
ustaljuje na nekim podrujima, dok se KONtroverza ustaljuje na drugima, a
izvorno znaenje krune argumentacije na nekim podrujima istisnula
druga varijanta. Opaljive povijesne promjene u jezicima izuavane su s
ovog ili onog darvinistikog gledita jo od vremena samog Darwina i
mnogo se toga zna o obrascima replikacije, varijacije i konkurencije u
procesima koji su iznjedrili razliite jezike dananjice. tovie, neke
istraivake metode suvremene evolucijske biologije, u bio-informatici, na
primjer, i same su potekle iz preddarvinistikih istraivanja koja su proveli
paleografi i drugi rani znanstvenici historijske lingvistike. Kao to je
Darwin zabiljeio: Zanimljive su podudarnosti u postanku razliitih jezika
i pojedinih vrsta te dokazi da se u oba sluaja radi o postupnom procesu
(1871, str. 41).
Meutim, rijei, kao i jezici koje napuuju, nisu jedine kulturno
prenoene varijante koje se uoilo. Drugi ljudski postupci i prakse koji se
ire oponaanjem prepoznati su kao potencijalni replikatori, ba kao i neke
navike neljudskih ivotinja. Fiziki supstrati tih medija doista su raznoliki,
ukljuujui zvukove i sve naine vidljivih, opipljivih obrazaca u ponaanju
vektorskih organizama. tovie, ponaanja esto proizvode artefakte (staze,
sklonita, orua, oruja,... znakove ili simbole) koji mogu posluiti kao
bolji primjeri za svrhe replikacije od ponaanja koja ih proizvode, budui
da su vremenski relativno stabilni, zbog ega ih je u odreenim pogledima
lake kopirati, a moe ih se i neovisno pomicati i pohranjivati - u tom
pogledu su poput sjemenja. Jedan ljudski artefakt, raunalo, sa svojom
plodonosnom sposobnou kopiranja, u novije je vrijeme osigurao izrazito
nov supstrat, u kojemu sada pupaju i namjerni i nenamjerni pokusi u
artificijelnoj evoluciji, pri emu se osobito iskoritava pojava divovskih
mrea povezanih raunala, koja omoguuje brzo rasprivanje propagula
sainjenih samo od djelia informacija. Ti raunalni virusi naprosto su
nizovi binarnih znamenki koje mogu imati uinak na vlastitu replikaciju.
Poput makromolekularnih virusa, oni putuju s malo prtljage, budui da su
tek informacijski paketi koji ukljuuju fenotipski ogrta, koji im obino
omoguuje pristup replikacijskoj maineriji kad god naiu na nju. I
naposljetku, istraivai na novom polju Umjetnog ivota ele stvoriti i
virtualne (simulirane, apstraktne) i stvarne (robotske) samoreplicirajue
subjekte koji e moi koristiti evolucijske algoritme kako bi istraili

prilagodljive krajobraze u koje su smjeteni, stvarajui poboljanje dizajne

procesima koji zadovoljavaju tri definirajua uvjeta, razlikujui se pritom
od ivotnih oblika utemeljenih na ugljiku na izvanredne naine. Dok se na
prvi pogled ti fenomeni moda ine samo modelima evoluirajuih entiteta,
koji uspijevaju u modeliranim okoliima, granicu izmeu apstraktne
demonstracije i primjene u stvarnom svijetu lake e prijei ti evolucijski
fenomeni nego drugi, upravo zbog supstratne neutralnosti evolucijskih
algoritama na kojima su zasnovani. Umjetni samoreplikatori mogu pobjei
iz svojih izvornih okolia u raunalima istraivaa i poeti vlastiti ivot u
bogatom novom mediju interneta.
Moe se vidjeti da sve ove kategorije novih replikatora ovise, poput
virusa, o replikacijskoj maineriji, koju izravno ili neizravno gradi i
odrava roditeljski proces bioloke evolucije. Kada bi svi ivotni oblici
DNK izumrli, s njima bi ubrzo izumrle i sve njihove navike i meta-navike,
njihovi artefakti i meta-artefakti, jer ne bi imali potrebna sredstva (ni
maineriju ni energiju koja bi pokretala tu maineriju) da se sami
reproduciraju. To moda nee biti trajna znaajka planeta. Zasad nae
raunalne mree, robotska proizvodnja i postrojenja za popravke iziskuju
golemu koliinu nadgledanja i odravanja, ali robotiar Hans Moravec
(1988) je ustvrdio da bi elektronski (ili fotonski) artefakti na silikonskoj
osnovi mogli postati potpuno samoodravajui i samoreplicirajui te se
osloboditi od ovisnosti o svojim stvoriteljima baziranim na ugljiku. Ta
nevjerojatna i udaljena mogunost nije, meutim, uvjet evolucije ili samog
ivota. Naposljetku, sva naa samoreplikacija i samoodravanje u
potpunosti ovise o milijardama bakterija bez kojih bi se nai metabolizmi
raspali, i ak kad bi nai umjetni potomci takoer morali porobiti vojske
naih biolokih potomaka kako bi odrali svoje sustave u funkciji, to ne bi
umanjilo njihove pretenzije na to da budu nova grana na drvu ivota.

Jednostavna taksonomija novih replikatora

Kao i kod mnogih drugih taksonomija u evolucijskoj teoriji, postoje
mnogi sporovi i problemi u vezi s time kako iscrtati ogranke i kako ih
imenovati. Neki od tih problema su ozbiljni, dok su drugi tek neslaganja o
tome koje termine valja koristiti. Zoolog Richard Dawkins skovao je
termin mem u jednom poglavlju svoje knjige iz 1976, Sebini gen, i
termin se uvrijeio. On je otvorio raspravu o tim novim replikatorima
raspravom o ptijem pjevu, ali drugi koji su prihvatili taj termin eljeli su
ograniiti meme na ljudsku kulturu. Bi li takve evoluirajue ivotinjske
tradicije poput zova na uzbunu, metoda gradnje gnijezda i impanzinih
orua takoer trebalo zvati memima? Istraivai koji su se usredotoili na
kulturni prijenos u ivotinja, poput Johna Tylera Bonnera (1980) te Eytana
Avitala i Eve Jablonke (2000) usprotivili su se tom terminu, a drugi koji su
pisali o ljudskoj kulturnoj evoluciji, kao to su Luigi Luca Cavalli-Sforza i
Marcus Feldman (1981) te Robert Boyd i Peter Richerson (1985) takoer
su odabrali uporabu alternativnih termina. No otkako je rije mem

osigurala uporite u engleskom jeziku, pojavivi se u najnovijem izdanju

Oxfordskog engleskog rjenika s definicijom elementa kulture za koji se
moe smatrati kako se prenosi negenskim sredstvima, moemo mu se
praktino prikloniti kao opem pojmu za svaki kulturno utemeljen
replikator - ako takvi postoje. Oni koji su sitniavi u pogledu koritenja
termina iji je status identiteta jo uvijek toliko osporavan trebali bi se
prisjetiti da se sline kontroverze i dalje vrte oko definicije njegove
protutee, gena, a malo je onih koji bi savjetovali da se taj termin
potpuno odbaci.
Prema tome, memi ne ukljuuju samo ivotinjske tradicije, nego i
replikatore na raunalnoj osnovi, i to iz dva razloga: ne samo da raunala i
njihovo odravanje i rad ovise o ljudskoj kulturi, nego su granice izmeu
raunalnih virusa i tradicionalnijih ljudskih mema ve sada zamagljene.
Jednostavni raunalni virusi u biti nose naredbu kopiraj me, koja je
upuena raunalu, na strojnom jeziku, i potpuno je nevidljiva korisniku
raunala. Poput toksina koje nesvjesno progutaju ljudi koji ulove i pojedu
slatkovodnu ribu, takav raunalni virus, iako je element korisnikova
okolia, po svoj prilici nije dio njegova kulturnog okolia. Meutim, barem
jednako rairena i tetna poput takvih pravih raunalnih virusa su i lana
upozorenja o raunalnim virusima, upuena korisniku raunala na
prirodnom jeziku. Ona ovise izravno o razumijevajuem (ali
nasamarenom) ljudskom vektoru kako bi se replicirala na internetu i
definitivno pripadaju onome to elimo shvatiti kao meme, a prijelazni
sluajevi su raunalni virusi koji ovise o mamljenju ljudskih korisnika da
otvore privitke (ime pokreu nevidljivu naredbu za kopiranje) tako to
obeaju nekakve zabavne ili uzbudljive sadraje. I oni ovise o ljudskom
razumijevanju: onaj koji je napisan na njemakom nee se lako proiriti na
raunala jednojezinih engleskih govornika. (Taj e se obrazac moda
promijeniti budu li se korisnici redovno koristili on-line prevodilakim
uslugama) U utrci u naoruanju izmeu virusa i antivirusa, mogu se
oekivati sve razraenija iskoritavanja ljudskih interesa, tako da se ini
najboljim ukljuiti sve te replikatore u rubriku mema, imajui na umu da se
neki od njih samo neizravno koriste ljudskim vektorima te da su stoga
samo neizravno elementi ljudske kulture. Poinjemo primjeivati kako se
ta porozna granica prelazi i u drugom smjeru: nekad je bilo istina kako
diferencijalna replikacija klasinih mema kao to su glazba, pjesme i
recepti ovise o tome hoe li pobijediti konkurenciju u natjecanju za mjesto
u ljudskome mozgu, ali sada kada se mnotvo trailica na internetu

postavilo izmeu autora i njihove (ljudske) publike, natjeui se jedna

protiv druge za ugled visokokvalitetnog izvora kulturnih predmeta,
znaajne razlike u sposobnosti izmeu mema mogu se nakupiti neovisno o
tome hoe li ih ljudi na bilo koji nain uope priznati ili spoznati. Uskoro
moda doe dan kada e neku pametno sroenu frazu u nekoj knjizi
indeksirati brojne trailice te e ona na taj nain ui u jezik kao novi klie,
a da nijedan ovjek nikada ne proita izvornu knjigu.
Problemi klasifikacije i individuacije
Neki problemi klasifikacije su znatni i dijelom ovise o povijesnim
injenicama koje nisu dobro utvrene, dok su drugi taktiki problemi za
teoretiara: koji e se segmenti tih pojava pokazati najuoljivijima? Jesu li
svi raunalni virusi potekli upravo iz najranijih pohoda u Umjetni ivot ili
bi se barem za neke od njih trebalo pokazati da su se pojavili neovisno o
tom intelektualnom pokretu? Ne bave se svi kompjuterski hakeri Umjetnim
ivotom, ali postoji i neodgovoreno taktiko pitanje kako okarakterizirati
ono to je kopirano. Dobije li jedan haker opu ideju o nekom raunalnom
virusu od nekog drugog i zatim krene napraviti potpuno novu vrstu
raunalnog virusa, je li taj novi virus pravi potomak s modifikacijama onog
virusa koji je nadahnuo njegovo stvaranje? to ako haker usvoji elemente
dizajna izvornog virusa u tom novom tipu? Koliko u nekom sluaju
replikacije mora biti istog, bezglavog kopiranja, ili s druge strane, koliko
moe biti razumijevajueg nadahnua? (Vie o tom pitanju nie dolje)
Postoji li kopiranje mema izmeu vrsta u ivotinjskom svijetu? Polarni
medvjedi grade brlog koji ukljuuje uzdignuti snjeni greben kako bi se
hladnom zraku omoguilo da izae kroz udubljeni otvor. Je li taj mudri
trend u arktikoj tehnologiji sasvim uroen (danas) ili mladunci medvjeda
moraju kopirati primjer svoje majke? Isti snjeni greben nalazimo i kod
inuitskog iglua ili quincyja. Jesu li Inuiti kopirali tu tradiciju od polarnog
medvjeda ili se radilo o neovisnom izumu? Dogodi li se ikada da jedna
vrsta pone obraati pozornost na znakove za uzbunu druge vrste i zatim
razvije vlastitu tradiciju znakova za uzbunu? iri li se zov na uzbunu s
jedne vrste na drugu ili bismo intraspecifine znakove za uzbunu i njihove
varijante trebali smatrati sasvim neovisnim lozama?
Te probleme zaotravaju drugi problemi individualizacije mema.
Trebamo li (englesku) rije surfanje smatrati razliitom od (jezino
neutralnog) mema surfanja? Jesu li to dva mema ili jedan? Ubrajaju li se

stilovi poput punka i grungea u meme prije nego to dobiju imena? Zato
ne? Udruivanje snaga s imenskim memom nedvojbeno je izvanredna
prednost u sposobnosti za gotovo svaki mem. (Izuzetak bi mogao biti mem
koji ovisi o potajnom irenju; kovanje imenskog mema kao to je muki
ovinizam moda ustvari sprijei irenje mukog ovinizma tako to
senzitivizira neto poput imunoloke reakcije u potencijalnim vektorima)
Vjerojatno je istina kako e bilo koji ljudski mem, im se dovoljno istakne
u okoliu da bi ga se razabralo, odmah biti imenovan od nekog od onih koji
su ga razabrali, to e otada nadalje usko povezivati ta dva mema: ime i
imenovano, koji obino dijele sudbinu, ali ne uvijek. (Glazbene osobine
prepoznatljive kao blues mogu ukljuivati neke vre primjere koje oni
koji ih sviraju i sluaju ne nazivaju bluesom) Nerazabrani memi takoer
mogu cvasti. Na primjer, promjene u izgovoru ili znaenju neke rijei
mogu se ustaliti u nekoj velikoj zajednici prije nego to ih uoi ijedan
lingvist otra uha ili drugi kulturni promatra. Nemali broj ljudi komiara, kao i antropologa i drugih znanstvenika drutva - zarauje za
ivot tako to otkrivaju i komentiraju trendove koji se razvijaju u kulturnim
obrascima, koje se do tada u najboljem sluaju nejasno primjeivalo.
Dok se ne rijee ti i ostali problemi poetne teoretske orijentacije,
skepticizam u vezi s memima i dalje e biti rairen i zduan. Mnogi se
komentatori duboko protive svakom prijedlogu za preformuliranjem
pitanja u drutvenim i humanistikim znanostima u smislu kulturne
evolucije, a to se protivljenje esto izraava u vidu izazova da valja
dokazati kako memi postoje:
Geni postoje [to kritiari prihvaaju], ali to su memi? Od ega su
sainjeni? Geni su sainjeni od DNK. Jesu li memi sainjeni od
neuronskih obrazaca u mozgovima ljudi koji su usvojili neku
kulturu? Koji je materijalni supstrat za meme?
Postoje neki zagovornici mema koji argumentiraju u korist pokuaja
da se meme poistovjeti s konkretnim modanim strukturama - projekt koji
je jo u povojima, naravno. Ali s aktualnim shvaanjem naina na koji bi
mozak mogao pohranjivati kulturne informacije, malo je vjerojatno da bi
se ikada mogle izolirati neke neovisno prepoznatljive zajednike modane
strukture u razliitim mozgovima kao materijalni supstrat za odreeni
mem. Iako se neki geni za stvaranje oiju doista mogu prepoznati,
pojavljivali se oni u genomu muhe, ribe ili slona, nema pravog razloga za
oekivanje da bi se memi za noenje bifokalnih naoala mogli izolirati na
slian nain u neuronskim strukturama u mozgu. Odnosno, gotovo je

sasvim nemogue da bi mozak Benjamina Franklina, koji je izumio

bifokalne naoale, i mozgovi onih meu nama koji ih nose, mogli
ispisati ideju bifokalnih naoala u nekom zajednikom modanom kodu.
Osim toga, taj zamiljeni put do znanstvenog ugleda temelji se na
pogrenoj analogiji. U svojoj knjizi iz 1966, Adaptation and Natural
Selection, evolucijski teoretiar George Williams ponudio je utjecajnu
definiciju gena kao bilo koje nasljedne informacije za koju postoji
povoljna ili nepovoljna odabirna sklonost koja je nekoliko ili vie puta
vea od njegove brzine endogene promjene, a kako je dalje naglasio u
svojoj knjizi iz 1992, Natural Selection: Domains, Levels, and Challenges,
gen nije molekula DNK; on je prepisiva informacija koju je ta molekula
kodirala (str. 11).
Geni, odnosno genski recepti, redom su upisani u fiziki medij DNK
uporabom jednog jedinog kanonskog jezika: nukleotidske abecede adenina,
citozina, guanina i timina, koji u trojcima kodiraju za aminokiseline. Neka
se uniti svaka vrsta DNK vodenih kozica na svijetu; ouva li se genom
vodenih kozica (preveden iz nukleotida na slova A, C, G i T i pohranjen na
tvrdim diskovima u raunalima, na primjer), one nisu doista izumrle;
mogle bi jednoga dana imati potomke, jer njihovi geni jo uvijek postoje na
tim tvrdim diskovima kao ono to Williams naziva paketima informacija
(1992, str. 13).
Memi, odnosno kulturni recepti, slino ovise o ovom ili onom
fizikom mediju za trajnost svoga postojanja (jer nisu magija), ali mogu
skakati uokolo s medija na medij, prevoeni s jezika na jezik, s jezika na
dijagram, s dijagrama na ponavljanu praksu i tako dalje. Recept za
okoladnu tortu, bio on napisan na engleskom tintom na papiru, izgovoren
na talijanskom na videovrpci ili pohranjen u dijagramskoj podatkovnoj
strukturi na tvrdom disku raunala, moe se sauvati, prenositi, prevoditi i
kopirati. Budui da je dokaz slastice u jedenju, vjerojatnost da e neki
recept postii replikaciju bilo koje od svojih fizikih kopija ovisi
(uglavnom) o tome koliko je torta uspjena. Koliko je torta uspjena u
emu? U navoenju domaina da napravi jo jednu tortu? Obino da, ali
jo vanije je navesti domaina da napravi drugu kopiju recepta i proslijedi
ga dalje. To je jedino vano, na koncu. Torta moda ne pobolja sposobnost
onih koji je pojedu; moda e ih ak i otrovati, no navede li ih nekako da
prije toga proslijede recept, mem e napredovati.
To je moda najvanija inovacija u perspektivi koju je omoguilo
preformuliranje istraivanja u pogledu mema: oni imaju vlastitu

sposobnost kao replikatori, neovisno o bilo kakvom doprinosu koji mogu

ili ne moraju dati genskoj sposobnosti svojih domaina, ljudskih vektora.
Dawkins (1976) je to ovako rekao: Ono to [biolozi] prije nisu razmiljali
je to da se neki civilizacijski pravac mogao razviti u smjeru u kojem se
razvio jednostavno zato to je koristan samome sebi (str. 228).
Antropolog F. T. Cloak (1975) to je ovako sroio: Vrijednost opstanka
nekog kulturnog naputka ista je kao i njegova funkcija; to je njegova
vrijednost za opstanak/replikaciju njega samoga ili njegove replike.
Oni koji dvoje postoje li memi zato to ne mogu vidjeti kakva bi
materijalna stvar mem mogao biti, trebali bi se zapitati jesu li jednako
neodluni o tome postoje li rijei. Od ega je sainjena rije maka?
Rijei su spoznatljivi i prepoznatljivi proizvodi ljudske aktivnosti; oni
dolaze u mnogim medijima i mogu skakati sa supstrata na supstrat u
procesu replikacije. Njihov status stvarnih stvari nije niti najmanje ugroen
njihovom apstraktnou. U predloenoj taksonomiji rijei su samo jedna
vrsta mema, a druge vrste mema istovrsne su stvari kao i memi - samo to
ih ne moete izgovoriti ili napisati. Neke od njih moete otplesati, a neke
od njih moete otpjevati ili odsvirati, druge pak moete slijediti tako to
ete izraditi neto od raznih graevinskih materijala koje svijet nudi. Rije
maka nije sainjena od malo tinte na ovoj stranici, a recept za
okoladnu tortu nije napravljen od brana i okolade.
Ne postoji jedan jedini zatieni kod, usporediv s kodom DNK od
etiri elementa, koji se moe koristiti za utvrivanje memskog identiteta
onako kako se genski identitet moe utvrditi za veinu praktinih svrha. To
je vana razlika, ali radi se samo o stupnju. Nastavi li se aktualni trend
izumiranja jezika sadanjom brzinom, u ne tako dalekoj budunosti svaka
e osoba na zemlji govoriti istim jezikom, a onda e biti teko oduprijeti se
porivu (kojemu bi se svejedno trebalo odupirati!) poistovjeivanja mema s
njihovim (sada praktiki jedinstvenim) verbalnim oznakama. No sve dok
postoje mnogobrojni jezici, da ne spominjemo mnogobrojne medije u
kojima se nejezini kulturni predmeti mogu replicirati, bolje nam je da se
vrsto drimo apstraktnog, kodno neutralnog shvaanja mema kao paketa
informacija, imajui na umu kako, da bi dolo do replikacije visoke
vjernosti, uvijek mora postojati ovaj ili onaj kod. Kodovi igraju kljunu
ulogu u svim sustavima replikacije visoke vjernosti, budui da osiguravaju
konane, praktike skupove normi u skladu s kojima se moe provesti
relativno bezumno doraivanje i korigiranje. Ali ak i u najjasnijim
sluajevima koda, esto postoje viestruke razine normi. Pretpostavimo da

Tommy napie slova OdVAJeNI na plou, a Billy to kopira tako to

napie odvajeni. Radi li se doista o kopiranju? Normaliziranje na mala
slova pokazuje kako Billy nije servilno kopirao Tommyjeve poteze
kredom, nego se umjesto toga osjetio ponukanim izvriti niz kanonskih,
normaliziranih poteza: napii s, napii e itd. Zahvaljujui tim slovnim
normama Billy uope i moe kopirati Tommyjevu rije. Ali on svejedno
kopira Tommyjevu pogreku u pisanju, za razliku od Molly, koja kopira
Tommyja tako to napie odvojeni, slijedei tako viu normu na razini
pravopisa. Sally e zatim otii korak dalje i kopirati frazu odvojeni,
mali jednaki - sve te rijei ovjerene su u rjeniku - kao odvojeni, ali
jednaki, slijedei prihvaenu normu na razini sintakse. Moemo li ii i
dalje? Da. Svatko tko bi, dok kopira redak u receptu odvojite tri
umanjka i tucite ih dok ne stvore gustu bijelu pjenu, zamijenio
umanjke bjelanjcima, zna dovoljno o kuhanju da prepozna greku i
ispravi je. Iznad normi pravopisa i sintakse nalazi se i mnotvo semantikih
normi.
Norme mogu i ometati i potpomagati replikaciju. Antropolog Dan
Sperber (2000) razlikuje kopiranje od onoga to naziva potaknutom
reprodukcijom i primjeuje kako u kulturnom prijenosu informaciju koju
daje podraaj nadopunjava informacija koja je ve u sustavu. To
nadopunjavanje obino apsorbira mutacije umjesto da ih proslijedi dalje.
Evolucija ovisi o postojanju mutacija koje mogu netaknute preivjeti
korektivne procese replikacije, ali ona ne odreuje razinu na kojoj se to
preivljavanje mora dogoditi. Neki sveznajui kuhar moe tijekom
prenoenja recepta ispravljanjem ukloniti neku sjajnu kulinarsku inovaciju,
ali druge pogreke moda se probiju i repliciraju unedogled. U
meuvremenu, mora postojati neprestano ispravljanje drugih varijanti buke
na drugim razinama, koje odgovara pravopisnim ili drugim normama, kako
bi proces kopiranja ostao dovoljno vjeran, a da se viestruki primjerci
svake inovacije mogu iskuati u okoliu. Kako pie Williams: Dani paket
informacija (kodeks) mora se razmnoavati bre nego to se mijenja kako
bi proizveo genealogiju koju e prepoznati neki dijagnostiki uinci
(1992, str. 13). Prepoznati je, drugim rijeima, treba nefokusirani, neovisno
promjenjivi okoli, tako da moe iznjedriti probabilistike presude
prirodnog odabira za koje je donekle vjerojatno da e identificirati
prilagodbe projektibilne sposobnosti.
Koliko tono velik ili malen moe biti mem? Jedan glazbeni ton nije
mem, ali pamtljiva melodija jest. Je li simfonija jedan mem ili je ona

sustav mema? Paralelno pitanje moe se postaviti i o genima, naravno.

Nijedan pojedinani nukleotid ili kodon nije gen. Koliko nota, slova ili
kodona je potrebno? Odgovor i u jednom i u drugom sluaju tolerira
nejasne granice: mem, ili gen, mora biti dovoljno velik kako bi nosio
informaciju vrijednu kopiranja. Za to nema odreene mjere, ali bogatstvo
sustava obiajnog prava o autorskim pravima i povredama patenata
pokazuje kako presude o pojedinanim sluajevima stvaraju relativno
pouzdanu ravnoteu, koja je dovoljno stabilna za veinu potreba.
Drugi prigovori memima kao da pokazuju obrnut odnos izmeu
popularnosti i utemeljenosti: im vie imaju pobornika, tim manje su
upueni. Zagovornici mema uvijek ih iznova strpljivo pobijaju, ali oni koji
su zgranuti nad mogunou evolucijskog objanjenja bilo ega u ljudskoj
kulturi kao da to ne primjeuju. Uobiajena pogreka kritiara je u tome da
zamiljaju kako memi moraju biti vie poput gena nego to to trebaju biti
kako bi se zadovoljila ona tri uvjeta. Primijeeno je, na primjer, da kada
pojedinac prvi put stekne neki zateeni kulturni predmet, to obino nije
sluaj oponaanja neke pojedinane pojave istog. (Usvojim li praksu
noenja svoje bejzbolske kape unatrag ili dodam novu rije vokabularu koji
koristim, kopiram li time prvu pojavu toga koju sam ikada zamijetio ili
najnoviju pojavu, ili sam nekako uzeo prosjek svih njih?) To zbunjujue
bogatstvo s kojim se susreemo u potrazi za pravim roditeljem novog
potomstva doista komplicira model kulturne replikacije, ali samo po sebi
ne diskvalificira taj proces kao proces replikacije. Na primjer, ultravisoka
vjernost kopiranja raunalnih datoteka ovisi u mnogim sluajevima o
sustavima za itanje kodova koji ispravljaju pogreke, a koji ustvari
putaju da pravilo veine odredi koji bi se od nekoliko uzoraka kandidata
trebalo smatrati kanonskim. U takvim sluajevima nijedan pojedinani
nositelj informacije ne moe se prepoznati kao izvor, ali to je u svakom
sluaju ipak primjer replikacije. Darwinov trojac zahtjeva neutralan je i u
pogledu supstrata i u pogledu primjene, i to u mjeri koja nije uvijek
uvaena.
Je li kulturna evolucija darvinistika?
Nakon to smo ukazali na te nerijeene probleme nomenklature i
individuacije, moemo se okrenuti temeljnijem i vanijem pitanju:
ispunjava li ijedan od tih kandidata za darvinistiki replikator doista ona tri
zahtjeva omoguujui evolucijskoj teoriji da objasni pojave koje nisu

objanjive uz pomo metoda i teorija tradicionalnih drutvenih znanosti?

Ili moda to darvinistiko gledite prua samo neko relativno trivijalno
ujedinjenje? Svejedno bi bilo vano zakljuiti kako kulturna evolucija
potuje darvinistike principe u onom skromnom smislu da nita to se u
njoj dogaa ne proturjei evolucijskoj teoriji, ak i ako se kulturne pojave
najbolje objanjavaju na druge naine. U Podrijetlu vrsta sam je Darwin
identificirao tri procesa odabira: metodiki odabir dalekovidnih,
namjernih postupaka poljoprivrednika i drugih koji su zaokupljeni
umjetnim odabirom, nesvjesni odabir, u kojem su se ljudska bia upustila
u djelatnosti koje su nehotimino doprinijele diferencijalnom opstanku i
reprodukciji vrsta, uglavnom na njihovu putu ka pripitomljavanju, te
prirodni odabir, u kojem ljudske namjere uope nisu igrale nikakvu
ulogu. Tom popisu moemo dodati etvrtu pojavu, genski inenjering, u
kojem namjera i dalekovidnost ljudskih dizajnera igraju jo istaknutiju
ulogu. Sve te etiri pojave su umjereno darvinistike. Genski inenjeri ne
proizvode primjere koji bi bili suprotni teoriji evolucije putem prirodnog
odabira, nita vie nego to su to uzgajivai biljaka inili tijekom vjekova;
oni proizvode nove plodove plodova od plodova evolucije putem
prirodnog odabira. Ideja mema na slian nain obeava da bi mogla pod
jednim gleditem ujediniti toliko razliite kulturne pojave kao to su
namjerne, dalekovidne znanstvene i kulturne invencije (memetiki
inenjering), produkcije bez autora kao to je folklor, pa ak i nesvjesno
redizajnirane pojave poput jezika i samih drutvenih obiaja. Kako ulazimo
u doba namjernog, navodno dalekovidnog prtljanja po vlastitim genomima
i genomima drugih vrsta, suoavamo se s mogunou snane interakcije
izmeu genske i memske evolucije, ukljuujui mnoge koje se moda
pokrenu, a da uope nisu bile predviene. Na nama je da istraimo te
mogunosti s istim arom i posveenosti detaljima koje pokazujemo u
istraivanju evolucije patogena baziranih na ugljiku i brzog nestanka
prirodnih granica koje su sasvim donedavno strukturirale biosferu.
Trebali bismo se takoer podsjetiti na to da, ba kao to populacijska
genetika nije nikakva zamjena za ekologiju, koja istrauje sloene
interakcije izmeu fenotipova i okolia koji naposljetku urode razlikama u
sposobnosti koje je pretpostavila genetika, nitko ne bi trebao oekivati
kako e nova znanost memetike izokrenuti ili zamijeniti sve postojee
modele i objanjenja kulturnih pojave koje su razvile znanosti o drutvu.
Meutim, mogla bi ih ipak preformulirati na bitan nain i nadahnuti nova
istraivanja, otprilike onako kao to je genetika nadahnula poplavu

istraivanja u ekologiji. Knjige navedene kao Dodatna literatura istrauju

te mogunosti neto detaljnije, ali jo uvijek na veoma programatskoj i
spekulativnoj razini. Trenutno postoji samo nekoliko radova koje bi se
moglo navesti kao pionirska empirijska istraivanja u specijaliziranim
granama memetike: Huli (1988), Pocklington i Best (1997), Gray i Jordan
(2000).
Dodatna literatura
Aunger, Robert, (predstoji [lipanj 2002.]), The Electric Meme: A New
Theory of How We Think and Communicate. New York: Free Press.
____, ur, 2000, Darwinizing Culture: The Status of Memetics as a Science.
Oxford: Oxford University Press.
Avital, Eytan i Eva Jablonka, 2000, Animal Traditions: Behavioural
Inheritance in Evolution. Cambridge: Cambridge University Press.
Blackmore, Susan, 1999, The Meme Machine. Oxford: Oxford University
Press.
Bonner, John Tyler, 1980, The Evolution of Culture in Animals. Princeton:
Princeton University Press.
Boyd, Robert i Peter Richerson, 1985, Culture and the Evolutionary
Process. Chicago: University of Chicago Press.
Brodie, Richard, 1996, Virus of the Mind: The New Science of the Meme.
Seattle: Integral Press.
Cavalli-Sforza, Luigi Luca i Marcus Feldman, 1981, Cultural
Transmission and Evolution: A Quantitative Approach. Princeton:
Princeton University Press.
Dawkins, Richard, 1976, The Selfish Gene. Oxford: Oxford University
Press, dopunjeno izdanje 1989. Hrvatsko izdanje: Sebini gen, prev.
Petar Krui. Zagreb: Izvori, 1997.
Dennett, Daniel, 1995, Darwins Dangerous Idea. New York: Simon 8c
Schuster.
____, 2001, The Evolution of Culture, Monist, sv. 84, br. 3, str. 305-24.
____, 2005, From Typo to Thinko: When Evolution Graduated to
Semantic Norms, u: S. Levinson i P. Jaisson, ur, Culture and
Evolution. Cambridge, Mass: MIT Press.

Durham, William, 1992, Coevolution: Genes, Culture and Human

Diversity, Stanford, Calif: Stanford University Press.
Hull, David, 1988, Science as a Process. Chicago: University of Chicago
Press.
Laland, Kevin i Gillian Brown, 2002, Sense and Nonsense: Evolutionary
Perspectives on Human Behaviour. Oxford University Press.
Lynch, Aaron, 1996, Thought Contagion: How Belief Spreads Through
Society. New York: Basic Books.
Pocklington, Richard, u tisku. Memes and Cultural Viruses, u:
Encyclopedia of the Social and Behavioral Sciences.
asopis
Artificial Life
Mreni asopis
Journal of Memetics. Dostupan na: http://www.cpm.mmuac.uk/jom- emit/.
Druge referencije
Moravec, Hans, 1988, Mind Children: The Future of Robot and Human
Intelligence. Cambridge, Mass: Harvard University Press.
Cloak, F. T. 1975, Is a Cultural Ethology Possible? Human Ecology, sv.
3, str. 161-82.
Gray, Russell D. i Fiona M. Jordan, 2000, Language Trees Support the
Express-Train Sequence of Austronesian Expansion. Nature, sv. 405
(29. lipnja 2000), str. 1052-55.
Pocklington, Richard i Michael L. Best, 1997, Cultural Evolution and
Units of Selection in Replicating Text, Journal of Theoretical
Biology , sv. 188, str. 79-87.
Sperber, Dan, 2000, An Objection to the Memetic Approach to Culture,
u: Robert Aunger, ur, Darwinizing Culture. Oxford University Press.
Williams, George, 1966, Adaptation and Natural Selection. Princeton:
Princeton University Press.
____, 1992, Natural Selection: Domains, Levels, and Challenges. Oxford

Dodatak B
Jo neka pitanja o znanosti
[Za kontekst, vidi str. 101]
1. Poziv na istraivanje
U demokraciji sa slobodom vjeroispovijesti ljudi imaju pravo
proglasiti svoju religiju jedinom istinskom religijom, a zatim odbiti sve
pozive na obranu svojeg oitovanja. U demokraciji takoer doputamo
ljudima da prosvjeduju prema svojoj savjesti, ali time ne dajemo niti
impliciramo potporu bilo kojoj njihovoj tvrdnji. Odbijate li staviti svoja
vjerovanja na kocku, onda se ta vjerovanja, kakva god bila, doista ne mogu
uzeti u bilo kakvo razmatranje u aktualnom istraivanju, budui da ono
nema nikakve koristi od jednostranih tvrdnji koje odbijate podvrgnuti
pomnom istraivanju i unakrsnom ispitivanju. Svakako emo uzeti u obzir
vaa (navodna) vjerovanja kao podatke - postoje ljudi, a vi ste jedan od
njih, koji se zaklinju u mnoge stvari, ali ih se ne moe navesti da stave te
zakletve na metu istraivanja - ali neemo napraviti tu greku da ubrojimo
vae oitovanje u miljenja koja se nude kao doprinos naem istraivanju.
Ponekad se smatra da je takvo odbijanje podvrgavanja vlastite vjere
analitikom ispitivanju hvalevrijedan in odanosti svojoj religijskoj
skupini, odnosno asno oitovanje vjere. Moda ste od onih mnogobrojnih
ljudi koji ponosno izjavljuju kako im je njihova religija vanija od odanosti
obitelji, prijateljima ili naciji - ili bilo emu drugome. Niti ne pomiljaj
na alternativu! mogao bi biti va moto, osim to bi ve samo njegovo
artikuliranje bilo proturjeno. Kao to smo vidjeli u prvom poglavlju, to je
jedna od stvari koju biste mogli misliti kada kaete da vam je vaa religija
sveta.
elim staviti to stajalite u iri kontekst. ak i ako ste uvjereni kako
je vaa religija jedinstveni put do istine, zacijelo vas zanima zato su sve
druge religije irom svijeta tako popularne. A ako mislite da bi bila dobra
stvar kada bi se sve te ljude - koji ine veinu svjetske populacije, koja god
bila vaa religija - dovelo do toga da vide istinu kao to je vi vidite, onda
biste trebali vidjeti smisla u tome da se te religije razmotri paljivo, kao

netko izvana, kako bi se vidjelo to ih pokree. Vrijedna bi stvar bila i

razmotriti kako vaa religija izgleda nekome izvana, zar ne, jer
razumijevanjem naina na koji oni izvana reagiraju na ono to otkriju kada
se susretnu s vama zacijelo ete poboljati svoju uinkovitost u prenoenju
svoje poruke drugima.
Kada se osvrnemo po dananjem burnome svijetu, vidimo propale
drave, etniko nasilje i grotesknu nepravdu kako niu na sve strane, a
pitanje s kojim se svi moramo suoiti jest koje bismo amce za spaavanje
trebali nastojati odrati na povrini. Neki ljudi vjeruju kako su
demokratske nacije svijeta najbolja nada, budui da pruaju najsigurnije i
najpouzdanije - iako teko nepogreive - platforme na planetu za
poboljavanje ljudske dobrobiti i spreavanje nuklearnog kaosa i genocida.
Prevrnu li se ti amci, u velikoj smo nevolji. Drugi vjeruju kako su njihove
transnacionalne religije bolji amci za spaavanje i kada bi morali birati
izmeu dobrobiti svoje religije i dobrobiti nacije iji su graani, bez
oklijevanja bi se odluili u korist religije. Moda ste vi meu njima.
Budui da - itate li ovu knjigu - gotovo sigurno ivite u nekoj
demokratskoj naciji u kojoj vlada naelo slobode vjeroispovijesti, nalazite
se u osjetljivom poloaju: uivate sigurnost demokratskog amca za
spaavanje, ali mu uskraujete svoju krajnju odanost.
Koristei se slobodom koju vam je podarila nacija koja potuje
slobodu vjeroispovijesti, izvlaite se - kao to imate pravo (poput
pozivanja na Peti amandman kada ste pozvani svjedoiti na sudu) - od
toga da pomognete svojim sugraanima istraiti problem od najvee
hitnosti za nacionalnu i meunarodnu sigurnost. Vi ste slijepi putnik koji
odanost svojoj religiji stavlja ispred dunosti prema sugraanima. Na sreu
za vas, postoji dovoljno graana koji se brinu za ope dobro, koji e
nadoknaditi gubitak i drati naciju netaknutom dok se vi preputate svome
vjerski utemeljenom stajalitu iz principa. U tom pogledu vi niste nita
drugaiji od nekog ijita ili sunita koji kae u svom srcu: neka Irak
propadne, ako treba, sve dok moje religijsko pleme napreduje. Glavna
razlika (a ona je golema) je ta da klimava situacija Iraka nije (trenutno)
niija ideja sigurnog amca za spaavanje, dok je slobodno drutvo u
kojem ivite oito jamac sigurnosti i slobode kakve sad uivamo. Tako da
imate manje osnove za uskraivanje odanosti naciji i njezinim zakonima od
Iraana.
Za mnoge od nas je cijena koju plaamo - prihvaanje vladavine
svjetovnoga prava - jedna od najboljih pogodbi na planetu. Oni meu nama

ija osnovna vjernost - kritiki, okvirno i uvjetno - pripada svjetovnim

sustavima demokracije, prepoznaju mudrost principa slobode
vjeroispovijesti i branit e ga ak i kada se ozbiljno kosi s naim
pojedinanim interesima. Oni s drugim odanostima, koji se odbijaju tako
obvezati, predstavljaju problem - i ne samo teoretski problem. U dananjoj
Turskoj islamska stranka vlada s veinom s kojom bi mogla nametnuti
islamski zakon itavoj naciji, ali se mudro suzdrava i ak ide tako daleko
da stavlja izvan zakona neke prakse radikalnih muslimana kao nedosljedne
sa sveopom slobodom vjeroispovijesti. Rezultat je krhak i optereen
problemima, ali je u dramatinoj opreci prema situaciji u Aliru, gdje
nasilje i nesigurnost i dalje unitavaju ivote svih stanovnika nakon
graanskog rata koji je izbio 1990, kada je postalo oito da e demokratski
izbori dovesti na vlast islamsku stranku koja namjerava odbaciti put prema
demokraciji i ustanoviti teokraciju.
Prije pedeset godina predsjednik Eisenhower je imenovao Charlesa
E. Wilsona, tadanjeg predsjednika General Motorsa, svojim ministrom
obrane. Na nominacijskom sasluanju pred senatskim odborom oruanih
snaga od Wilsona je zatraeno da proda svoje dionice General Motorsa, na
to on nije pristao. Kada su ga upitali nee li zadravanje udjela u General
Motorsu previe utjecati na njegove prosudbe, odgovorio je, Godinama
smatram kako je ono to je dobro za zemlju dobro za General Motors, i
obrnuto. Neki novinari, nezadovoljni tim odgovorom, istaknuli su samo
drugu polovicu njegova odgovora - to je dobro za General Motors, dobro
je za zemlju - a zbog gnjevne reakcije koja je uslijedila Wilson je bio
prisiljen prodati udjele kako bi dobio nominaciju. To je bila dobra lekcija o
tome kako je vano biti jasan u pogledu prioriteta. ak i da je bilo istina, u
nepromijenjenom kontekstu, da je ono to je dobro za General Motors
dobro za zemlju, ljudi bi eljeli biti na istu o Wilsonovoj lojalnosti u
rijetkom sluaju kada bi dolo do sukoba. iju bi korist Wilson promicao u
tim okolnostima? To je ono to je uznemirilo ljude, i to s pravom. Oni su
eljeli da konkretno odluivanje ministra obrane bude izravno odgovorno
nacionalnom interesu. Da su odluke donesene u tim benignim okolnostima
koristile General Motorsu (a po svoj prilici veina od njih i bi ako je
Wilsonova dugo zastupana prodika istinita), to bi bilo skroz u redu, ali ljudi
su se bojali da je Wilson obrnuo svoje prioritete. Zamislite gnjev do kojega
bi dolo da je Wilson rekao kako je godinama, kao dobar metodist,
vjerovao kako je ono to je dobro za metodistiku crkvu dobro i za zemlju.
Odanost principima slobodnog i demokratskog drutva samo dok

podupiru interese vae religije je poetak, ali mi moemo traiti vie. Ako
je to najbolje to moete napraviti, u redu, ali trebali biste znati da smo mi
ostali u pravu kada vas smatramo dijelom problema. Je li ta prosudba
pravedna? To je sporno, a ja sam to namjerno izrazio ovako kruto kako bih
istaknuo kontrast. To je gledite koje zasluuje da ga se shvati jednako
ozbiljno kao i tradicionalnije i oitije pristrano ustrajanje na tome da svom
tom izuzimanju iz preispitivanja valja odati duboko potovanje. U slinu
slijepu ulicu esto vode i ekumenski pokuaji da se razrijee razliita
gledita znanosti i religije, to stavlja znanstveno nastrojene sudionike u
raspravi u dilemu: kako da se postave? Pristojno bi bilo priznati duboke
razlike u gleditima i izgladiti pukotine blagim uvjeravanjima u uzajamno
potovanje. Ali to prikriva i unedogled odgaa razmatranje jedne
asimetrije: jer mi ne bismo posvetili ni trena uljudne pozornosti bilo kojem
znanstveniku koji bi pribjegao reenici: Ako ne razumije moju teoriju, to
je zato to nema vjere u nju! ili: Samo su slubeni lanovi mojega
laboratorija sposobni otkriti te uinke, ili: Proturjeje za koje ti se ini da
ga vidi u mojim argumentima naprosto je znak ogranienosti ljudskoga
shvaanja. Neke su stvari onkraj sveg razumijevanja. Svaka takva izjava
bila bi nedopustivo odbacivanje svake odgovornosti kao znanstvenog
istraivaa, priznanje intelektualnog bankrota.
Prema kardinalu Averyju Dullesu (2004), apologetika je racionalna
obrana vjere, a u prolosti se esto pretpostavljalo da vrsto dokazuje
kako Bog postoji, kako je Isus Bog roen od djevice i tako dalje, no
dospjela je na zao glas. Apologetika se nala pod sumnjom da obeava
vie nego to moe dati i da manipulira dokazima kako bi poduprla eljene
zakljuke. Nije se uvijek oduprla poroku koji je Paul Tillich nazvao svetim
nepotenjem [str. 19]. Prepoznavi taj problem, mnogi vjernici povukli su
se u manje agresivno oitovanje svoga vjerovanja, ali kardinal Dulles ali
zbog takvog razvoja stvari te poziva na obnovu i reformaciju apologetike.
Ovo povlaenje iz spora, iako se ini ljubaznim i utivim, ustvari
je podmuklo. Religija se marginalizira do tog stupnja da se vie
ne usuuje podii glas u javnosti... Nevoljkost vjernika da brane
svoju vjeru proizvela je previe smuenih i bezvoljnih krana,
koje gotovo uope nije briga u to valja vjerovati. [str. 20]
Dulles naglaava kako apologetika mora promijeniti svoje
stajalite:
U religiji objave kakva je kranstvo kljuno je pitanje kako nam

Bog dolazi i otvara svijet znaenja koji je nedostupan ljudskim

moima istraivanja. Odgovor je, smatram, svjedoanstvo...
Osobno svjedoanstvo zahtijeva epistemologiju koja je posve
razliita od one znanstvene, kako je se obino shvaa.
Znanstvenik postupa s injenicom koju valja istraiti kao s
pasivnim objektom koji treba svladati i dovesti unutar
intelektualnih obzora istraivaa. Tumaenja koja pruaju drugi
ne prihvaaju se na temelju autoriteta, nego se kritiki preispituju.
No kada prijeemo na svjedoanstvo, situacija je sasvim
drugaija. Dogaaj je meuljudski susret, u kojem svjedok igra
aktivnu ulogu i ostavlja na nas dojam. On nas ni na koji nain ne
prisiljava da vjerujemo, nego poziva na slobodnu privolu koja
ukljuuje osobno potovanje i povjerenje. Odbiti poruku znai
uskratiti povjerenje svjedoku. Prihvatiti je znai povjerljivo
pokoravanje autoritetu svjedoka. U onoj mjeri u kojoj vjerujemo,
mi se odriemo svoje autonomije i dragovoljno ovisimo o sudu
drugih, [str. 22]
Ova iskrena procjena artikulira nevezano utemeljenje poteza
svjedoenja, koji vjeto izmie ispitivanju znanstvenika tako to od
sumnjanja u svjedoka ini neto uvredljivo, pomalo nepristojno i jo gore
od toga. Ta taktika iskoritava sveprisutnu nevoljkost ljudi da nekoga
uvrijede, to je veoma uinkovit nain onemoguavanja kritikog aparata
znanosti. Dulles primjeuje s jednakom iskrenou kako znanstvena
metoda ipak ima jedan nedostatak, iz njegove proselitske perspektive:
Kao filozofi i povjesniari, mi postupamo s injenicom kao s neim
neosobnim, to valja dovesti unutar granica naeg misaonog svijeta. Ta je
metoda korisna za potvrivanje odreenih doktrina i pobijanje odreenih
zabluda, ali rijetko vodi do obraenja [str. 21]. Drugim rijeima, koristi se
znanstvenom metodom kada ti pomae, a drugim metodama kada ti ne
pomae. Postoji naziv za takvu praksu meu znanstvenicima. Poznata je
kao probiranje dokaza i znanstveni je grijeh.115
***
Nitko nije morao izumiti praksu svjedoenja; ona se naprosto javlja i
djeluje (funkcionira bolje od konkurencije, u nekim okolnostima) pa je se
replicira. Kardinal Dulles preporuuje tu praksu i objanjava zato djeluje,
ali on nije odgovoran za nju i osnovno utemeljenje svjedoenja nipoto nije
ogranieno na katolianstvo. ivo se sjeam kako mi je bilo silno

neugodno prije nekoliko godina, kada mi je jedna studentica iz Indije rekla

za uda kojima je svjedoila, a koja je izveo njezin svetac dok je bila kod
kue na praznicima. Neizravno, ali potpuno jasno dala mi je do znanja
kako e, dovedem li u pitanje njezin opis, ak i privatno (izvan uionice),
biti duboko poniena i obeaena. Ne smijem to uiniti jednoj studentici!
to sam trebao uiniti? Kada mi je, podiui uloge, rekla za fotografiju
koju dri u svojoj sobi u studentskom domu, gdje iz oiju gurua tee pravi
med, gorljivo sam zatraio da to i sam vidim i probam taj med, no iako je
smjesta pristala srediti da sam ispitam taj udesni predmet, vie me nikada
nije pozvala da ga istraim. esto sam se pitao je li se ikada prisilila da
razmisli o onome to se dogodilo, a ako jest, do kakvih je zakljuaka dola,
ali pristojnost mi je, naravno, nalagala da se okanim tog pitanja. Pristojnost
takoer nadvladava skeptine instinkte mnogih koji postaju metom
promiljenih varalica, jer ovi potonji znaju da i malena primjesa
povrijeenih osjeaja moe odvratiti veinu, ako ne i sva pitanja na koja
bi svaka razumna osoba voljela dobiti odgovor. Taktika koja djeluje moe
se koristiti namjerno i zlobno, ali takoer moe djelovati - ponekad ak i
bolje - u rukama nekog nevinog entuzijasta kojemu ni na pamet ne bi palo
uiniti neto prijetvorno.
Kardinal Dulles je zainteresiran za pridobivanje obraenika: ali to su
i znanstvenici. Oni e energino i domiljato agitirati za svoje omiljene
teorije. Ipak, pravila znanosti sprijeit e ih da se uputaju u prakse koje bi
mogle onemoguiti kritike sposobnosti potencijalnih domaina za meme
koje ele iriti. Takvo pravilo jo se nije razvilo za reguliranje religijske
prakse.
2. to isplauje znanost?
Religija koja se boji znanosti obeauje Boga i ini samoubojstvo.
- Ralph Waldo Emerson
Pa to je, onda, sa samom znanou? to se dogodi kada usmjerimo
nesmiljene reflektore evolucijske teorije na nju samu, na primjer, i upitamo
se kakva je urota uvjeta i isplata dovela do njezina nastanka? Znanost je
openito veoma skupa ljudska djelatnost. Koje bi mrane apetite mogla
zadovoljavati? Zar i ona ne bi mogla imati vlastite neugledne pretke ili se
povoditi za sramotnim strastima? Dakako, uglavnom su praktine koristi
te koje potiu znanstveno istraivanje, ali moda je znanost jednako esto

slijedila nedvojbeno patoloki viak radoznalosti - znanje radi samoga

znanja, po bilo koju cijenu. Ne bi li se znanost mogla pokazati nekakvom
neodoljivom loom navikom? Mogla bi. Kao i religija. Otkrijmo to,
znanstvenim prouavanjem same znanosti, istraivanjem koje je ve
dobrano u tijeku.
Zato se bavimo znanou? Nai mozgovi zacijelo nisu evoluirali
kako bi se bavili kvantnom fizikom ili ak sloenim dijeljenjem.
Uobiajeni odgovor, koji moda prikriva vane kompleksnosti, poinje
onime to bismo mogli nazvati svojim uroenim porivom radoznalosti, koji
dijelimo s gotovo svim ivotinjama i koji usmjerava nau pozornost na
gotovo sve to je novo ili sloeno, osobito ako je u pokretu, i vie-manje
nas prisiljava da to ispitamo (oprezno). Nevezano utemeljenje toga je
oigledno: kao pokretljiva bia, mi smanjujemo rizik ozljede i poveavamo
anse da pronaemo ono to nam je potrebno tako to gledamo kuda
idemo. Kada bismo otkrili da je drvee takoer radoznalo, morali bismo
preispitati to opeprihvaeno miljenje, ali poznati primjer platenjaka
sugerira kako je taj princip siguran. Mladi platenjak luta oceanom u
potrazi za dobrim mjestom na kojem e se nastaniti. Za navoenje u tom
zadatku potreban mu je rudimentaran ivani sustav. Kada pronae
pogodnu stijenu za koju e se drati do kraja ivota (kao prirasli filtrator),
vie mu ne treba njegov ivani sustav te ga rastavlja i asimilira, to je
zoran primjer koji podupire hipotezu da je radoznalost skupa, i kada se vie
ne isplati tako to navodi kretanje, naputa je se. Kao to kae ala, to je
poput statusa redovnog sveuilinog profesora - kad ga jednom dobije,
slobodno moe pojesti vlastiti mozak!
Radoznalost je nuno ublaavati oprezom te tedljivou kao i
uvijek, tako da ne iznenauje to ivotinje obino pokazuju radoznalost
samo u vezi s trenutno najhitnijim ekolokim interesima. Biljojedi
provjeravaju biljke u blizini, dok ih mesojedi uglavnom ignoriraju. Svejedi
su zaposleniji istraivai od biljojeda, iako i jedni i drugi paze na
grabeljivce, i tako dalje. Nai najblii roaci, veliki majmuni, pokazuju
prilino univerzalno zanimanje za gotovo sve stvari, ali ak su i impanze
roene u zatoenitvu zaudno nezainteresirane za sav ljudski govor koji
uju oko sebe od dana roenja, iako je on svakako ekoloki relevantan u
njihovim evolucijski novim okolnostima. Snaan interes ljudske dojenadi
za govorne zvukove moda je ustvari jedna od najvanijih genskih razlika
izmeu nas i impanza. Nitko ne zna koliko bi se drugaije razvio mozak
mlade impanze kada bi ona naprosto imala poriv za sluanjem bujice

usputnog verbalnog unosa koji njezin sluni sustav prima, ali redovito
odbacuje, onako kao to na odbacuje utanje lia na vjetru. Ne znamo ni
za jedan organ u tijelu koji bi vie od mozga potivao maksimu Koristi ili
odbaci i zamislivo je da bi se neka siuna genska promjena koja bi
pojaala kompetitivnu glasnou te kategorije govornih zvukova mogla
kaskadno pretvoriti u velike anatomske promjene u mozgu koji se razvija.
Nipoto nije vjerojatno da bi takva malena genska promjena mogla
biti odgovorna za sve razlike izmeu impanzinog i ljudskog mozga, ali u
svakom sluaju je bilo vremena da itava garnitura genskih prilagodbi
uini nae mozgove sklonijima jeziku od mozgova impanzi. Kakve god
bile te razlike, one oznaavaju veliku inovaciju u evolucijskoj povijesti, jer
nakon to se razvio jezik, postali smo ne samo radoznali nego i istraivaki
nastrojeni: postavljali smo konkretna pitanja naglas, artikuliranim jezikom.
Pitanja su postala sveprisutni elementi naih perceptivnih svjetova,
izazivajui reakcije koje su izazivale nova pitanja i tako dalje,
akumulirajui se u lavinu batine koja se mogla usmeno prenositi i
naposljetku zapisati. Darvinistiki i biblijski prikazi toga kako smo mi
dospjeli ovamo slau se barem u jednoj stvari: na poetku bijae Rije.
No trebalo je jo dugo da ta nakupljena batina mudrosti i
praznovjerja, povijesti i mitova, praktinih injenica i uvrijeenih neistina
pone iole nalikovati znanosti. Ona nije bila niti sustavna niti svjesna u
pogledu svojih metoda. Jo nije obraala mnogo pozornosti na sebe samu.
Refleksivni potez koji nam je dao znanost znanosti, povijest povijesti,
filozofiju filozofije, logiku logike i tako dalje jedan je od velikih potiuih
zamaha ljudske civilizacije, koji je preradio rudau dobivenu tisuljeima
neformalne radoznalosti u proienu kovinu istraivanja. Moete li se
podii za vlastite vezice na cipeli? Ne ako ne prkosite zakonu gravitacije,
ali moete uiniti neto gotovo jednako dobro: moete upotrijebiti svoje
postojee, nesavrene, pogreno shvaene metode istraivanja kako biste
dotjerali same te metode, usporeujui dobre ideje s boljima i koristei
svoj trenutni osjeaj za ono to se ubraja u dobre ideje kao svoj privremeni,
smjenjivi vodi do poboljanja. U tom pogledu to je poput strategije kada
preselite u stranu zemlju pa odaberete nekoliko informanata i vjerujete im sve dok ne doznate neto drugo. Ako doista niste imali sree s poetnim
izborom, moete zavrite gotovo bespomono prevareni i viktimizirani. S
druge strane, ako su vai informanti donekle pouzdani, uskoro ete moi
otkriti neke od granica njihove pouzdanosti i zapoeti s ciljanim
prilagodbama. Nije logiki zajameno da e djelovati, ali to onda? Mnogo

je vjerojatnije da e djelovati od bacanja novia, a izgledi postaju bolji

tijekom vremena.
Pogledajmo zanimljiv problem crtanja ravne crte. Doista ravne crte.
Kako emo to uiniti? Uz pomo ravnala, naravno. A odakle nam ono?
Tijekom stoljea usavravali smo tehnike izrade sve ravnijih takozvanih
ravnala, usporeujui ih u nadgledanim pokusima i meusobnim
prilagodbama koje su podizale prag preciznosti. Sad imamo velike strojeve
koji su precizni do u milijunti dio centimetra itavom duinom i nemamo
problema s koritenjem nae trenutane pozicije kako bismo si predstavili
praktiki nedostinu, ali lako zamislivu normu doista ravne crte. Otkrili
smo tu normu, vjenu platonovsku Ideju ravnoga, ako hoete, uz pomo
svoga kreativnog djelovanja.116
Ako smjestimo poetak znanosti u ranu egipatsku geometriju
(doslovno: mjerenje zemlje) ili pratimo transformaciju religijske
fascinacije nebeskim tijelima i kalendarskim ciklusima u astronomiju,
znanost se poela samokritiki zanimati za dokaze i rigoroznu
argumentaciju tek prije nekoliko tisua godina. Religija je daleko starija,
dakako, iako se organizirana religija - s vjerovanjima, hijerarhijama
sveenikih slubenika i kodificiranim sustavima zabrana i zahtjeva razvila otprilike istodobno s organiziranom znanou i pismom. Malo je
vjerojatno da je to sluajnost. Potrebno je mnogo biljeenja da bi se
prevladala memorijska ogranienja ljudskog mozga - tema koju smo
detaljnije razmotrili u petom i estom poglavlju.
Na poetku su astronomi i matematiari suraivali sa sveenicima i
pomagali su jedni drugima u tekim pitanjima: za koliko dana moemo
odrati svoj obred zimskog solsticija? Kada e zvijezde biti u pravom
poloaju za najuinkovitiji i pravilni obred rtvovanja? Stoga bez
postavljanja pitanja od strane religije znanost moda nikada ne bi pronala
financijska sredstva da se pokrene. U novije vrijeme, naravno, gledita tih
strunjaka razila su se kao suparniki svjetonazori i taj je razvod oglaen
javno i neopozivo u osvit novovjekovne znanosti u 17. stoljeu. Evolucija
ratovanja takoer je odigrala znaajnu ulogu u razvoju znanosti, budui da
je doslovna utrka u naoruanju plaala za R&D novog oruja, vozila,
karata, navigacijskih sprava, sustava ljudske organizacije i jo mnogo toga.
Bili su to maevi ispred plugova, nema sumnje, i katalozi pljakanja ispred
popisa ptica i taksonomije cvijea. Poljoprivreda, manufaktura i trgovina svaki projekt ljudske civilizacije stvarao je pitanja na koja je trebalo
odgovoriti i s vremenom su se razvile tehnike za sustavno i pouzdano

odgovaranje na pitanja, i to kulturnom evolucijom, a ne genskom.

Tako je znanost roena iz religije i drugih projekata civilizacije, i
sasvim je nova kulturna pojava, ali je preoblikovala planet u posljednjih 65
milijuna godina vie od iega drugog. Vizionarski inenjer Paul
MacCready izradio je zanimljiv izraun: prije deset tisua godina su
ljudska bia (zajedno sa svojim domaim ivotinjama) inila manje od
desetine od 1% (po teini) svega kraljenjakog ivota na zemlji i u zraku.
U to vrijeme bili smo tek jedna vrsta sisavaca, i to ne osobito brojna (on
procjenjuje da je na cijelome svijetu bilo oko osamdeset milijuna ljudi).
Danas se taj postotak, ukljuujui domae ivotinje i kune ljubimce, kree
oko 98! Kako pie MacCready:
Tijekom milijardi godina, na jednoj jedinstvenoj kugli, sluaj je
naslikao tanak pokrov ivota - sloen, nevjerojatan, divan i krhak.
Odjednom smo mi ljudi (vrsta koja je nedavno stigla i vie nije
bila podlona kontrolnom sustavu svojstvenom prirodi), narasli
po broju, tehnologiji i inteligenciji do poloaja strane moi: sad
se mi razmahujemo kistom. [2004.]117
Tako je znanost, kao i tehnologija koju je iznjedrila, eksplozivno
praktina, budui da pojaava ljudske moi u gotovo svakoj zamislivoj
dimenziji, inei nas jaima, brima, sposobnima vidjeti dalje i u prostoru i
u vremenu, zdravijima, sigurnijima i obrazovanijima o gotovo svemu,
ukljuujui nae podrijetlo - ali to ne znai da moe odgovoriti na sva
pitanja ili posluiti svim potrebama.
Znanost nema monopol na istinu, a neki od njezinih kritiara
ustvrdili su kako ak ne uspijeva ispuniti vlastit obeanja kao pouzdan
izvor objektivnog znanja. Nakratko u se pozabaviti tom bizarnom
tvrdnjom, iz dvaju razloga: i ja i drugi nairoko smo se pozabavili njome
drugdje (Dennett, 1997.; Gross i Levitt, 1998.; Weinberg, 2003), a osim
toga, svi znaju da nije tako - to god ljudi rekli u jeku akademske bitke.
Oni to otkrivaju uvijek iznova u svojim svakodnevnim ivotima. Jo nisam
susreo postmodernog kritiara znanosti koji bi se bojao letjeti u zrakoplovu
zato to ne vjeruje proraunima tisua zrakoplovnih inenjera i fiziara koji
su pokazali i primijenili naela letenja, niti sam ikada uo za pobonog
vehabista koji e radije pitati za savjet svog omiljenog imama o dokazanim
rezervama nafte u Saudijskoj Arabiji i zanemariti izraune geologa. Kupite
li i stavite novu bateriju u svoj mobitel, oekujete da e proraditi i gadno
ete se iznenaditi i naljutiti ne dogodi li se to. Sasvim spremno ete se

okladiti u vlastiti ivot da je tehnologija koja vas okruuje izuzetno

pouzdana i neete uope o tome razmiljati. Sve crkve pouzdaju se u
aritmetiku dok precizno prate priljev milodara u krabicu, a svi mi mirno
pijemo lijekove, od Aspirina do Zomiga, uvjereni kako postoji mnotvo
znanstvenih dokaza koji podupiru hipotezu da su sigurni i uinkoviti.
Ali to je sa svim kontroverzama u znanosti? Nove teorije oglaavaju
se jedan tjedan na sva zvona, a drugi se odbacuju. Kada se dobitnici
Nobelove nagrade ne slau oko neke znanstvene tvrdnje, barem je jedan od
njih jednostavno u krivu, unato tome to je pomazan za vladara u crkvi
znanosti. A to je s povremenim skandalima o krivotvorenim podacima i
prikrivanjem rezultata? Znanstvenici nisu nepogreivi, niti su u pravilu
estitiji od laika, ali se ipak pokoravaju strogoj disciplini zbog koje su
estiti unato sebi samima, nameui si razraene
sustave
samoobuzdavanja i preispitivanja, depersonalizirajui u izvanrednoj mjeri
svoje individualne doprinose. Stoga, iako je istina da je bilo priznatih
znanstvenika koji su bili rasisti, seksisti, ovisnici o drogama ili naprosto
ludi, njihovi doprinosi gotovo uvijek vrijede ili ne vrijede neovisno o tim
osobnim nedostacima, zahvaljujui filterima i kontrolnom sustavu kojima
se uklanja korov nepouzdanog rada. (Povremeno e neki znanstvenik ili
itava kola znanstvenog istraivanja pasti u nemilost ili e se pokazati
politiki nekorektnom, a budui da ozbiljni znanstvenici ne ele citirati te
marginalce u svome radu, to e blokirati i savreno dobro istraivanje za
itav narataj ili dulje. U psihologiji je, na primjer, istraivanje o eidetskim
slikama - fotografskom pamenju - dugo stagniralo zbog toga to su se
meu prvima njima bavili nacisti)
Kroz mikroskop e otrica predivno naotrene sjekire izgledati kao
Stjenjak, potpuno grbava i nepravilna, ali ustvari je tupa masa elika iza
otrice ono to daje sjekiri snagu. Slino tome, otrica znanosti, gledana
izbliza, moe izgledati iskrzano i kaotino, kao hrpa velikih ega koja
sudjeluje u natjecanjima u vikanju, prosudbi izoblienih ljubomorom,
ambicijom i pohlepom, ali iza njih - oko toga se slau svi diskutanti - stoji
golema i stalna teina akumuliranih rezultata, injenica koje daju znanosti
snagu. Ne iznenauje da oni koji ele natetiti ugledu znanosti i iscrpsti
njezin golemi presti i utjecaj obino ignoriraju iru perspektivu i
usredotouju se na sukobe kola i njihovih ne ba skrivenih interesa. Ali
ironino je to da, kada krenu izlagati sluaj za optubu (koristei sva fino
uglaana orua logike i statistike), sve svoje dobre dokaze o slabostima i
pristranostima znanosti preuzimaju iz samih njezinih energinih postupaka

samonadziranja i samoispravljanja. Kritiari nemaju izbora: nema boljeg

izvora istine o bilo kojoj temi od dobro provoene znanosti i oni to znaju.
A to je s razlikom izmeu tekih znanosti - fizike, kemije,
matematike, molekularne biologije, geologije i njima slinih
Naturwissenschaften - i laganih znanosti o drutvu (zajedno s povijeu i
drugim disciplinama humanistikih znanosti), Geisteswissenschaften?.
Openito se vjeruje kako drutvene znanosti uope nisu prave znanosti,
nego su ustvari samo nakiena politika propaganda ove ili one vrste. Ili su
u najboljem sluaju vrsta znanosti (hermeneutika ili interpretativna
znanost) koja igra po drugaijim pravilima, s drugaijim ciljevima i
metodologijama. Ne moe se zanijekati kako ideoloke bitke bjesne unutar
drutvenih znanosti upravo oko tih pitanja. Kakve su anse da e rad koji
proe ispit pred ovim ili onim taborom stei onu pozornost i potovanje
koje poklanjamo rezultatima tekih znanosti? Poznato je da je antropoloka
disciplina podijeljena, budui da fiziki antropolozi pristaju uz biologe i
druge teke znanstvenike te obino ne mogu sakriti prezir prema kulturnim
antropolozima, koji se udruuju s knjievnim teoretiarima i ostalim
drutvom iz humanistikih znanosti i obino izraavaju jednako razoran
prezir prema redukcionistikim kolegama iz drugog tabora. To je
alosno. Nekolicina smionih antropologa kao to su Atran (2002), Boyer
(2001), Cronk i drugi (2000), Dunbar (2004), Durham (1992) i - da
skoimo na kraj abecede - Sperber (1996) pokuavaju premostiti jaz
izmeu evolucijske biologije i kulture te se zbog toga moraju boriti s
neprestanim rojem kritiara koje na to tjera ideologija.
Sline, iako ne toliko ekstremne podjele mogu se pronai u
psihologiji, ekonomiji, politikim znanostima i sociologiji. S obzirom na to
kako frojdovci, marksisti, skinnerovci, gibsonovci, piagetovci,
chomskijevci i foucaultovci - te strukturalisti, dekonstrukcionisti,
komputacionalisti i funkcionalisti - vode svoje bitke, neporecivo je da
ideologija igra vanu ulogu u nainu na koji se provode ta navodno
znanstvena istraivanja. Radi li se samo o ideologiji? Dok potresi
kontroverze bijesne na nazubljenim vrhovima, nakupljaju li se dolje u
nizinama vrijedni objektivni rezultati koje moe koristiti bilo koja kola
miljenja? Da, i to je posve oigledno. Istraivai iz jedne kole
svakodnevno se potpomau teko dobivenim rezultatima svojih protivnika,
budui da, ako se znanost dobro provodi, te rezultate svi moraju prihvatiti iako ne i tumaenja koja su uz njih vezana. Mnogo vrijednog rada
uinjenog na tim poljima sastoji se u tome da se potvrde dobro prikupljeni

podaci (i repliciraju pokusi), a zatim pokae kako neko bolje tumaenje tih
rezultata slijedi iz suparnike teoretske perspektive.
3. Pokaimo ideologiji gdje joj je mjesto
Ideologija je poput neugodnog zadaha - ima je onaj drugi.
- Terry Eagleton, Ideology
To je praktian odgovor, ali ja elim razmotriti i jedan vei izazov. (Filozof
je onaj tko kae: Mi znamo da je to mogue u praksi; sada pokuavamo
vidjeti je li mogue u naelu!) Godine 1998. je J. M. Balkin, teoretiar
prava s Yalea, objavio djelo Cultural Software: A Theory of Ideology,
fascinantnu knjigu koja promatra ove kontroverze s bioloki utemeljenog
gledita. On osobito pokuava rijeiti ono to naziva Mannheimovim
paradoksom: Ako je sav diskurs ideoloki, kako je mogue dobiti ita
drugo osim ideolokog diskursa o ideologiji? (str. 125) Postoji li - bi li
moglo postojati - neko neideologizirano, neutralno gledite s kojega bi se o
tim pitanjima prosuivalo objektivno? to tono jest ideologija? Ne tek
nekakvo pogreno razmiljanje, nego razmiljanje koje je na neki nain
patoloko ili loe za nas. Nakon to je razmotrio niz reprezentativnih (i
naravno veoma ideolokih!) definicija ideologije, Balkin je predloio da se
ideologiju definira kao naine razmiljanja koji pomau odravanju
nepravednih drutvenih uvjeta.
elimo li razumjeli to je ideoloko, trebamo pojmiti ne samo to
je istinito, nego i to je pravedno. Lana vjerovanja o drugim
ljudima, koliko god pogrena ili nelaskava bila, nisu ideoloka
tako dugo dok ne pokaemo da imaju ideoloke uinke u
drutvenome svijetu, [str. 105]
To iznosi na vidjelo glavnu razliku izmeu ciljeva i metoda u
drutvenim znanostima i tvrdim znanostima: znanosti o drutvu ne bave se
samo ljudima (kao molekularna biologija HIV-a ili kemija ljudske
prehrane), nego time kako bi ljudi trebali ivjeti. Postoje implicitni moralni
sudovi u samim postavkama istraivakih programa tih podruja, i iako su
oni poput vrijednosnih sudova koji su implicitno sadrani u pitanjima
poput Kako moemo sprijeiti replikaciju HIV-a? (zato bismo to eljeli
uiniti?) ili Kako moemo poboljati ljudsku prehranu? (kakve
standarde koristimo kako bismo izmjerili dobru prehranu?), vrijednosni

sudovi implicitni u drutvenim znanostima nisu toliko oigledno sudovi s

kojima bi se sloila svaka razumna osoba. Stoga nazvati neije
razmiljanje ideolokim znai osuditi ga s moralnoga gledita koje meta
osude moda nee prihvatiti. Kako primjeuje Balkin, velik dio
kontroverze potpiruje sasvim opravdan strah od onoga to on naziva
imperijalistikim univerzalizmom:
... gledite po kojemu postoje univerzalni i konkretni standardi
pravednosti i ljudskih prava koji se mogu primijeniti na bilo koje
drutvo, bilo ono predindustrijsko ili postindustrijsko, svjetovno
ili religiozno, i da je dunost ljudi zdravih naela promijeniti
pozitivne norme i institucije svih drutava tako da budu
usuglaene s tim univerzalnim normama pravde i univerzalnim
ljudskim pravima, [str. 150]
Zasigurno su mnogi u Sjedinjenim Dravama bezbrino uvjereni u
istinitost te tvrdnje i smatraju kako je naa dunost proiriti ameriki nain
ivota na sve narode svijeta. Oni misle da je svaka kultura koja smatra nau
poruku odbojnom naprosto sasvim pogreno obavijetena o tome kako
stvari stoje i kakve bi trebale biti. Jedina alternativa koju su u stanju vidjeti
doista je okantna: moralni relativizam koji smatra kako je sve to
odobrava odreena kultura - poligamija, ropstvo, edomorstvo,
klitoridektomija, to god - onkraj svake racionalne kritike. Budui da je
takav relativizam u njihovim oima nedopustiv, moramo prihvatiti
imperijalistiki univerzalizam. Ili smo mi u pravu, a oni su u krivu, ili
pravo i krivo nemaju smisla!
U meuvremenu bi se mnogi muslimani - na primjer - sloili da je
moralni relativizam vrijedan svakog prezira, ustrajui na tome da oni imaju
jedini istinski uvid u ono to bi trebalo uiniti u svijetu. Mnogi hindusi
misle isto, naravno. im vie ovjek doznaje o razliitim uvjerenjima kojih
se strastveno dre ljudi irom svijeta, tim privlanijim postaje zakljuak da
doista ne moe postojati gledite s kojega bi se mogli izgraditi i braniti
doista univerzalni moralni sudovi. Stoga ne iznenauje da kulturni
antropolozi obino uzmu ovu ili onu vrstu moralnog relativizma kao jednu
od svojih poticajnih pretpostavki. Moralni relativizam takoer je rairen u
drugim zakutcima akademske zajednice, ali ne u svim. On je nedvojbeno
manjinska pozicija meu etiarima i drugim filozofima, na primjer, i
nipoto nije nuna pretpostavka znanstvene otvorenosti.
Ne moramo pretpostaviti nepostojanje moralnih istina kako bismo

prouavali druge kulture pravedno i objektivno; naprosto moramo ostaviti

po strani, barem zasad, pretpostavku da ve znamo koje su to istine.
Imperijalistiki univerzalizam (bilo koje vrste) nije dobar poetak. ak i
ako smo mi u pravu, ustrajati na tome od poetka naposljetku nije niti
diplomatski niti znanstveno. Znanost ne treba imati sve moralne odgovore i
ne bi se trebalo oglaavati da ih ona nudi. Moemo se pozvati na znanost
kako bismo razjasnili ili potvrdili injenine pretpostavke naih moralnih
rasprava, ali ona ne prua niti uspostavlja vrijednosti na kojima se temelje
nai etiki sudovi i argumenti. Mi, ija vjera lei u znanosti ne bismo
trebali nita vie oklijevati da to priznamo od onih ija vjera lei u ovoj ili
onoj religiji. Svatko bi trebao razmisliti o usvajanju stabilne srednje
pozicije kakvu nudi Balkin: otvorenog (ambivalentnog) stajalita koje
omoguuje da se racionalni dijalog bavi problemima izmeu ljudi bez
obzira na razliitost njihove kulturne pozadine. Moemo se upustiti u taj
razgovor s neto razumne nade u rjeenje koje nee biti naprosto o tome da
jedna kultura preplavi drugu istom silom. Ne moemo oekivati, tvrdi
Balkin, da emo uvjeriti druge ne ostavimo li prostora i mogunosti da oni
uvjere nas. Uspjeh ne ovisi o tome da sudionici dijele, i znaju da dijele,
dvije transcendentne vrijednosti istine i pravednosti. To znai samo da obje
strane prihvate kako se te vrijednosti neminovno pretpostavljaju u ljudskim
projektima u kojima svi mi sudjelujemo, naprosto tako to smo ivi:
projekti da ostanemo ivi i ostanemo sigurni. Nita ogranienije ne bi
trebalo pretpostavljati i ak bi se Marsovci morali moi sloiti s time.
Ideja o transcendentnoj vrijednosti uvelike je poput ideje o savreno
ravnoj crti - nije dostina u praksi, ali je lako shvatljiva kao ideal kojemu
se moemo pribliiti ak i ako ga ne moemo sasvim artikulirati. Isprva se
to moe initi sumnjivom obmanom - kakav je to ideal koji svi na neki
nain prihvaamo iako nitko ne moe rei to je on! Ali ustvari su upravo
takvi ideali prihvaeni i neminovni ak i u najrigoroznijim i
najformalistinijim istraivanjima. Uzmite u obzir ideal racionalnosti kao
takav. Kada se logiari ne slau o tome treba li klasinoj logici dati
prednost pred intuicionistikom logikom, na primjer, oni na umu imaju
apriorni standard racionalnosti, prema kojemu se jedna logika moe
smatrati (od strane bilo koga) boljom od druge te moraju pretpostaviti da
taj ideal dijele, ali ne moraju biti u mogunosti formulirati taj standard
eksplicitno - upravo na tome rade. U sasvim istome duhu ljudi s radikalno
razliitim idejama o tome koje smjernice ili zakoni bi najbolje sluili
ovjeanstvu mogu - dapae, moraju - pretpostaviti neki zajedniki ideal, a

da bi imalo ikakva smisla uope razgovarati o tome.

Balkin navodi izmiljeni dijalog koji ilustrira pozivanje na
transcendentne vrijednosti u najjednostavnijem obliku. Razbojnika vojska
masakrira ljude i mi ih nazivamo ratnim zloincima. Oni prosvjeduju,
govorei kako im njihova kultura doputa ono to su uinili, ali mi njihov
argument moemo okrenuti protiv njih.
... moemo im rei: Ako su standardi pravde i istine unutranja
stvar svake kulture, ne moete nam prigovoriti zato to vas
prikazujemo kao ratne zloince. Jer ba kao to se nai standardi
ne mogu primjenjivati na vas, vai standardi se ne mogu
primjenjivati na nas. Mi smo jednako u pravu kada vas
proglaavamo zlima u svojoj kulturi kao to ste vi u pravu kada
proglaavate svoju estitost u vlastitoj. Ali upravo vaa izjava
kako vas nismo razumjeli potkopava tu tvrdnju. Ona pretpostavlja
da postoje zajednike vrijednosti istine i pravde koje smo nekako
obvezni prepoznati. I na toj osnovi spremni smo argumentirati da
ste zli. [str. 148]
Na tu e se molbu moda ogluiti, ali ako je tako, onda doista postoje
objektivni temelji za presudu o iracionalnosti: oni rade pogreku koju ni na
kojim temeljima ne mogu obraniti pred sobom i koju mi ne moramo
potivati iz popustljivosti. Kulturna evolucija dala nam je misaona orua
kako bismo stvorili svoja drutva i sva njihova zdanja i mogunosti, a
Balkin vidi kako ta misaona orua - koja naziva kulturnim softverom neizbjeno i oslobaaju i obuzdavaju, i osposobljavaju i ograniavaju.
Kada nae mozgove nasele memi koji su se razvili pod ranijim odabirnim
pritiscima, nain na koji razmiljamo ogranien je jednako sigurno kao to
je ogranien i nain na koji govorimo i sluamo nakon to nauimo svoj
materinji jezik. Ali refleksivnost koja se razvila u ljudskoj kulturi, trik
razmiljanja o razmiljanju i predoavanja naih predodbi ini sva
ogranienja privremenima i promjenjivima. im to prepoznamo, spremni
smo usvojiti ono to Balkin naziva ambivalentnom poimanjem ideologije,
koja izbjegava Mannheimov paradoks: Subjekt sainjen od kulturnog
softvera razmilja o kulturnom softveru koji ga sainjava. Vano je
prepoznati kako ta rekurzija u sebe i o sebi ne ukljuuje nikakvu
kontradikciju, anomaliju ili logiku potekou. (str. 127-28) Balkin dalje
tvrdi: Ideoloka kritika ne stoji iznad drugih oblika stvaranja ili stjecanja
znanja. Ona nije glavni oblik znanja. (str. 134) Ova knjiga zamiljena je
kao primjer upravo takvog jednog ekumenskog pokuaja, budui da se

oslanja na potivanje istine i orua pronalaenja istine kako bi osigurala

zajedniku bazu znanja koju emo koristiti kako bismo radili zajedno na
meusobno shvaenim i prihvaenim vizijama onoga to je dobro i
pravedno. Zamisao nije da se ljude smlavi znanou, nego da ih se navede
da uvide kako sve ono to ve znaju, ili bi mogli znati, utjee na nain na
koji bi trebali eljeti odgovoriti na pitanja o kojima se raspravlja.

Dodatak C
Hotelski posluitelj i gospoa
po imenu Tuck
[Za kontekst, vidi biljeku 11 u petom poglavlju]
Dan Sperber i njegovi kolege Scott Atran i Pascal Boyer godinama
izraavaju svoj skepticizam o korisnosti memske perspektive. Dopustite da
prvo pokuam njihovim prigovorima dati jasan izraz, prije nego to kaem
zato me nisu uvjerili, unato onome to sam nauio od njih. Ovo je moj
vlastiti saetak njihova stajalita:
Oito je da kulturni predmeti (ideje, dizajni, metode, ponaanja...)
imaju i doivljavaju populacijske eksplozije i izumiranja te da postoje
velike i nesluajne obiteljske slinosti izmeu tih predmeta i modela koji ih
nadahnjuju ili iz kojih su na neki drugi nain potekli. Ali pojava prijenosa,
u veini tih sluajeva, iako ne ba u svima, nije ona vrsta kopiranja visoke
vjernosti koje genski model iziskuje. Uzrok novog primjerka uope nije
kopiranje: Uzrok moda samo pokree proizvodnju nekog slinog
uinka (Sperber, 2000, str. 169). Tako proizvedene, slinosti izmeu
primjeraka nisu poput slinosti izmeu gena te stoga iziskuju drugaiju
vrstu darvinistikog objanjenja. Kultura evoluira, ali ne strogo po naelu
nasljeivanja s modifikacijom. I istina je da postoji nekolicina mema koji
zadovoljavaju Dawkinsove specifikacije, poput lananih pisama, ali takvi
istinski memi igraju relativno zanemarivu ulogu u dinamici kulturne
evolucije (Sperber, 2000, str. 163). Bolje je usredotoiti se umjesto toga na
ogranienja i pristranosti zamjetne u psiholokim mehanizmima koji ljudi
dijele (Atran, 2002, str. 237-38; Boyer, 2001, str. 35-40).
Moj glavni odgovor na taj prigovor moe se pronai u dodatku A,
Novi replikatori. Ovdje u ga neto ire izloiti, usredotoujui se na
rije koju sam maloas istaknuo kurzivom: umjesto. elim osporiti
uvjerenje sperberijanaca kako trebaju okrenuti lea memima ele li
izuavati ogranienja i pristranosti u psihologiji. Atran se, na primjer, ali
kako je memetiki pristup slijep za um (2002, str. 241 i dalje) te
zanemaruje detaljnu ulogu specifinih psiholokih mehanizama u
oblikovanju kulturnih predmeta koji se razmnoavaju. To nipoto nije

oigledna toka neslaganja, budui da se Atran slae kako postoji

diferencijalno razmnoavanje kulturnih predmeta. Primamljivo je taj spor
smatrati proizvodom loe komunikacije, budui da (neki) memetiari
obeavaju previe, a antimemetiari ih hvataju za rije. Kao to sam
primijetio na kraju dodatka A, memetika ne smjenjuje niti ukida
psihologiju nita vie nego to populacijska genetika smjenjuje ili ukida
ekologiju. (Je li populacijska genetika slijepa na okoli? Da, naelno jest i
ne pati zbog toga, budui da njezini modeli obino ne idu u detalje o tome
kako i zato postoje odabirni pritisci u okoliu; oni naprosto pokazuju kako
e se uinci tih odabirnih sila, koji god oni bili, manifestirati u
populacijama tijekom vremena dok migracije, roenja i smrti budu uzimali
svoj danak. Za itavo bioloko objanjenje jo uvijek trebate ekologiju, a
za itavo kulturno objanjenje memetiari jo uvijek trebaju psihologiju iako oni to moda nijeu u aru stranarstva)
Boyer izraava sperberovski prigovor slinim rijeima, ali unato
svojem navodnom neprihvaanju mema, esto se ne moe oduprijeti
formuliranju svojih gledita u kategorijama diferencijalne replikacije.
tovie, njegovu je teoriju jedan skloni komentator saeo kao tezu po kojoj
se religiju moe prvenstveno shvatiti kao sustavno iskoritavanje
svjetovnih psiholokih sustava od strane osobito zaraznih podvrsta
kulturnih pojmova (Bering, 2004, str. 126). Zaraznih nije ba ona rije
koju Bering trai, budui da su njezine (rjenike) konotacije redom
negativne; plodnih ili sposobnih daleko bi preciznije saimalo
Boyerovu tezu, budui da Boyer pazi da ostane neutralan po pitanju toga je
li religija dobra ili loa pratnja ljudskome ivotu, no ostavimo li to po
strani, ini se da Bering eli uvrstiti Boyera meu memetiare unato
njegovim demantima. Pa zato onda ne bismo naprosto ohrabrili Boyera,
Atrana i Sperbera da se usredotoe na odabirne sile koje nudi psihologija,
kad to ve tako dobro rade, i ostavili (trivijalni?) posao ujedinjavanja
memetiarima na kraju hodnika?
Ali ima jo toga to valja rei. elimo pojmiti kulturnu evoluciju u
smislu mema i u smislu ogranienja psihologije - i daljnjih ogranienja
koja proizlaze iz ranije interakcije mema i istih tih ogranienja!
Razmotrimo pokus koji bismo mogli provesti potaknuti istraivanjem o
urbanim legendama Heatha, Bella i Sternbergove (2001). Jeste li uli za
hotelskog posluitelja kojeg su nadzornim kamerama uhvatili kako etkice
za zube hotelskih gostiju stavlja u svoj...? A za vozaa koji je uo udarac, a
kada se zaustavio kilometrima dalje, naao djeje tijelo utisnuto u masku

auta? Primijetivi kako mnoge od najpopularnijih urbanih legendi

ukljuuju okantno odvratne prie, ti su znanstvenici istraili ulogu gaenja
u poveavanju vjerojatnosti prijenosa irokog spektra urbanih legendi.
Smislili su suparnike alele (alternativna pripovijedanja) svake prie i
otkrili kako odvratnije verzije doista putuju bolje. Naalost, nisu izmjerili
konkretni prijenos, nego samo uvjerenja svojih ispitanika o tome koliko je
vjerojatno da e ponoviti te prie. Istraivanje je skupo. No misaoni pokusi
su jeftini i zato moemo zamisliti pokus koji e lijepo opisati gledite
sperberovaca - i zato to ne smatram dobrim argumentom protiv memskog
pristupa.
Pretpostavimo da smo izmislili tisue razliitih urbanih legendi nove, koje jo ne krue internetom - i briljivo ih usadimo u deset tisua
razliitih sluatelja, ravnomjerno, tako da jedna pria ide na deset
sluatelja. Pokuali smo dati tim memskim kandidatima radioaktivne
markice tako to smo ukljuili indikativne detalje poput: Jesi li uo za
brazilskog taksista koji je... Pretpostavimo takoer da smo potroili
mnogo novca pratei te putanje, unajmljujui vojske privatnih detektiva
kako bi prislukivali nae poetne ispitanike, prislukujui njihove telefone
i tako dalje (jo jedna vrlina misaonih pokusa - ne morate ih opravdavati u
godinjim izvjetajima Ministarstvu znanosti ili pred policijom!), kako
bismo dobili prilino mnogo dobrih podataka o tome koje su prie nestale
nakon jednog jedinog pripovijedanja, a koje su doista prenesene i kojim
rijeima. Sperberovski rezultat iz snova bio bi da pronaemo... nita!
Gotovo sve nae radioaktivne markice bi nestale, a sve to bi ostalo od
tisuu razliitih pria bilo bi njih sedam (recimo), koje bi se neprestano
iznova izmiljale, zato to je jedino tih sedam pria zagolicalo sva uroena
psiholoka ogranienja. Kada bismo pogledali loze, vidjeli bismo da se,
recimo, stotinu prvotno veoma razliitih pria naposljetku stopilo u jednu
jedinu priu, najblii atraktor u prostoru urbanih legendi. Ponekad bi se
pria postupno mijenjala u smjeru privlanijeg atraktora, ali kada bi
sluatelj ve znao tu priu, nova bi mogla naglo zavriti u slijepoj ulici:
Hej, zanimljivo. Pada mi na pamet - jesi li uo za onog tipa koji je...?
Kada bi to bio rezultat, vidjeli bismo da je sav sadraj urbanih
legendi koji je s vremenom prevladao ve bio implicitan u psihologiji
sluatelja i pripovjedaa, a doslovno nijedan nije vjerno repliciran iz
poetnih pria. Evo kako Atran to izraava:
U genskoj evoluciji postoji samo slabi odabir u tom smislu da
nema snanih odrednica promjene smjera. Rezultat toga je da

kumulativni uinci malih mutacija (razmjera jedan na milijun)

mogu dovesti do stabilne promjene smjera. Za razliku od toga, u
kulturnoj evoluciji postoji veoma snaan odabir u tom smislu
da modularizirana oekivanja mogu mono ograniiti informacije
koje se prenose, usmjeravajui ih u odreene kanale umjesto
nekih drugih. Rezultat toga je da, unato estim pogrekama,
buci i mutacijama u informacijama koje se drutveno
prenose, poruke obino budu usmjerene (povuene natrag ili
lansirane naprijed) u kognitivno stabilne putanje. Kognitivni
moduli, a ne sami memi, omoguuju kulturno kanaliziranje
vjerovanja i praksi. [2002, str. 248]
Bilo bi to kao da svatko od nas u mozgu ima CD s nekoliko
(desetaka? stotina?) snimljenih urbanih legendi; kad god ujemo blisku
aproksimaciju jedne od tih urbanih legendi, to potakne CD da pronae tu
snimku i odsvirale - to je potaknuta proizvodnja, a ne oponaanje onoga
to smo uli. (Tako sugerira Sperberov teoretski primjer snimaa zvuka
[2000, str. 169]) Taj ekstremni nulti rezultat nije vjerojatan, naravno, a
kada bi se neki sadraj doista replicirao s domaina na domaina, oni koji
bi se njime zarazili nametnuli bi novo ogranienje sudbini svake sljedee
urbane legende koju bi uli. Kulturno kanaliziranje moe biti posljedica
ranije kulturne izloenosti, ali i temeljnih kognitivnih modula odreene
osobe. Ako niste uli priu o kineskom patuljku, moda replicirate onu o
djeaku s ljubimcem skoimiem i prenosite je dalje vie ili manje
netaknutu, ali ako jeste, obino ete ih spojiti u neto to e s vremenom
prerasti u priu o policajki i skoimiu, i tako dalje. elite li istraiti
interakciju kulturno prenoenih sadraja i ogranienja koja su zajednika
neovisno o kulturi, doista morate pratiti replikaciju mema - to bolje
moete. Nitko nije niti rekao da se radi o praktinom istraivakom
programu, u veini sluajeva.
Izuzetan primjer toga pojavio se u pripremi ove knjige. Jedan od
itatelja pretposljednjeg rukopisa primijetio je tipografsku pogreku u
drugom poglavlju, a budui da se ponovila u bibliografiji, mislio je da bih
je mogao previdjeti: Gouldova knjiga iz 1999. zove se Rocks of Ages,
rekao mi je, a ja sam napisao Rock of Ages. Moja prva reakcija bila je
iskrena nevjerica. Mislio sam da moj itatelj grijei; prva rije Gouldove
knjige ne moe biti Rocks, zar ne? Proitao sam knjigu i primijetio
njegove igre rijeima (paleontolog prouava epohu stijenja, dok...), ali sam
potpuno previdio to da je umetnuo mutaciju u naslov, zato to je naslov

crkvene pjesme tako snano utisnut u moje pamenje! Morao sam osobno
provjeriti knjigu i naravno, naslov je Rocks of Ages, ali onda sam skoio na
Internet kako bih vidio jesam li samo ja uinio tu pogreku. Dana 23.
oujka 2005. bilo je otprilike jednako mnogo navoda u Googleu za Gould
Rock of Ages' (3860) kao za Gould Rocks of Ages' (3950), a iako su
mnogi meu onim prvima pokazali da imaju toan naslov i Gouldove
knjige i crkvene pjesme, meu navodima s pogreno napisanim naslovom
bile su recenzije i rasprave o knjizi, i pozitivne i negativne. Na prvi pogled
nije se inilo da postoji bilo kakav oiti obrazac u pogrekama, ali eto
lijepog elementarnog projekta u raunskoj memetici za svakoga tko to eli
dublje istraiti. Svakako se moe ispriati zanimljiva pria o tome koliko
se esto ta pogreka uvukla mutacijom i tko je kopirao iju pogreku (vidi
Dawkinsovu raspravu [1989, str. 325-29] o slinoj pogreci u transkripciji
jednog naslova i uvod u metode memetike uz koritenje resursa Indeksa
znanstvenih citata)
Osim to imamo genski razvijene mehanizme ili module koje
evolucijski psiholozi oboavaju, nai mozgovi puni su kulturno prenesenih
mehanizama svake zamislive vrste, a njihova prisutnost ili odsutnost
uspostavlja imunitete i prijemljivosti u domaina koje su jednako snane
kao - ili jo snanije od - ogranienja kakve pokazuje temeljni mehanizam.
U svome poglavlju protiv mema Atran me citira na tu temu, ali ne shvaa
to elim rei. Rekao sam kako je struktura kineskih i korejskih umova
dramatino drugaija od one amerikih ili francuskih (Dennett, 1995b,
str. 365), a Atran pretpostavlja (str. 258) da pokuavam suptilno iskazati
kako e ljudi s razliitim materinjim jezicima tumaiti crtee ili pridavati
uzronost i krivnju u drugaijim scenarijima. On navodi pokuse u kojima
su ljudi iz razliitih kulturnih skupina reagirali posve slino na niz situacija
koje su dizajnirali psiholozi kako bi potaknuli takve razlike. Ali ja sam na
umu imao neto daleko jednostavnije i oiglednije: ljudi s kineskim
umovima nee se smijati alama izreenim na engleskom, niti e ih
zapamtiti ili ponavljati! (Prije nekoliko godina je sjajni skladatelj i pjeva
Lyle Lovett objavio album pod nazivom Joshua Judges Ruth. Otkrio sam
kako moji prijatelji u naelu nisu shvatili naslov; upitao bih ih kako bi se
mogao zvati sljedei Lovettov album i nitko nije odgovorio, First and
Second Samuel? - a meni bi to prvo palo na pamet, zahvaljujui drilu na
vjeronauku prije vie od pola stoljea) I ba kao to moemo biti posve
sigurni da se ale ispriane na francuskom teko ire na engleskom
govornom podruju, moemo takoer biti posve sigurni da e politika

gledita neke osobe i njezino znanje o umjetnosti (ili kvantnoj fizici ili
seksualnoj praksi) pridati mona ogranienja ili pristranosti njezinoj
prijemivosti i elji da prenese razne meme kandidate. Na primjer, za moj
nain razmiljanja jedan od najsmjenijih limericka koje sam ikad uo jest
sljedei, koji e vam biti smijean samo ako ste u ivotu uli mnogo
limericka:
There was a young lady named Tuck
Who had the most terrible luck:
She went out in a punt,
And fell over the front,
And was bit on the leg by a duck.
Nisam mogao odoljeti, a da vam ga ne prenesem. Tko e ga prenijeti
dalje? To uvelike ovisi o tome koji su drugi memi zarazili va mozak i
mozgove onih s kojima razgovarate. U sloenom svijetu kulturnog
prijenosa obrasci koji su izravna posljedica utvrenih znaajki ljudske
psihologije vjerojatno nee poprimiti osobitu vanost. Stoga mi se ini da
oni koji se slau sa Sperberovom u odbacivanju mema izraavaju gledita
koja se mogu bolje izraziti na jeziku mema: jedna od stvari koju govore, na
primjer, jest ta da konvergentna evolucija igra tako dominantnu ulogu u
kulturnoj evoluciji da je prijenos dizajna stvarnim nasljeem preko
kulturnih loza daleko manji imbenik u objanjavanju zamijeenih slinosti
nego to je to oblikovanje dizajna odabirnim silama. To je esto veoma
uvjerljivo i moe se u svakom sluaju istraiti. Ali trebali bismo takoer
biti otvoreni prema mogunosti da bi mnoge slinosti izmeu, recimo,
islama i kranstva mogle biti posljedica njihove zajednike izvorne
abrahamske religije, a ne toga to se oboje prilagodilo slinim zateenim
uvjetima kod svojih ljudskih sljedbenika.

Dodatak D
Kim Philby kao stvarni sluaj
NEODREENOSTI RADIKALNOG TUMAENJA
[Za kontekst vidi biljeku 14 u osmom poglavlju]
Filozofi su proveli desetljea smiljajui misaone pokuse dizajnirane
da dokau ili pobiju princip neodredivosti radikalnog prijevoda W. V. O.
Quinea (1960): iznenaujue tvrdnje da bi u naelu mogla postojati dva
razliita naina prevoenja jednog prirodnog jezika u drugi i to bez ikakva
dokaza o tome koji je bio pravi nain da se prevede taj jezik. (Quine je
tvrdio kako u tom sluaju ne bi postojao pravi nain; svaki bi nain bio
jednako dobar kao i onaj drugi i nita se dalje ne bi moglo ustanoviti)
Isprva se ini sasvim nevjerojatnim da bi to bilo mogue. Ne bi li dobro
upueni dvojezini govornik, na primjer, uvijek mogao prepoznati koji je
od dvaju konkurentskih prijevoda reenice na jedan od njegovih jezika
bolji od drugoga? Kako moe ne biti mnotvo dokaza u prilog jednom od
tih dvaju prijevoda?
Ako mislite da je rjeenje oito, onda niste proitali ili razumjeli
obimnu filozofsku literaturu o toj zanimljivoj zagonetki. Dobro mjesto za
poetak, nakon itanja Quineova remek-djela Word and Object iz 1960,
bilo bi posebno izdanje asopisa Synthese iz 1974, posveeno konferenciji
o intencionalnosti, jeziku i prijevodu odranoj na Sveuilitu Connecticut,
gdje se Quine suprotstavio svojim najistaknutijim protivnicima i ostavio
ih, kao i to pitanje, bez odgovora, i situacija je ostala takva do danas
(Quine, 1974a, b).
to se tie Philbyjevih krajnjih vjerovanja, ona nam pruaju izazovan
uvid u to kako blizu bismo u stvarnome svijetu (u suprotnosti sa udnim
svijetom misaonih pokusa mnogih filozofa) mogli prii sluaju
neodredivosti radikalnog tumaenja (vidi lanak Davida Lewisa Radical
Interpretation u navedenom izdanju asopisa Synthese). Moemo zamisliti
dva neumorna promatraa koji prate svaku Philbyjevu kretnju, snimaju sve
to kae, itaju njegove najtajnije dokumente, sluaju ga kako govori u snu
i ak (sada se vraamo na teren filozofije) snimaju svaki njegov modani
val; i uviamo kako bi oni na temelju istih dokaza mogli doi do

zapanjujue suprotnih sudova: on je ipak lojalan Britanac; ne, on je lojalan

Sovjet.
Ne bi bilo nikakve koristi od toga da se naprosto pita Philbyja,
naravno; oba su promatraa itekako svjesna naina na koji e on reagirati
na takav upit, a njihove suprotstavljene teorije jednako dobro objanjavaju
obje mogunosti. (Srodnu argumentaciju moete nai u mojoj raspravi o
Ellinim vjerovanjima u Real Patterns, 1991b) Nema sumnje kako je
prilino nevjerojatno da se u takvom sluaju nijedno od dvaju tumaenja
nikada ne rasplete, ali (tvrdio je Quine) nije nemogue. To je ono to je
elio rei. U svakoj situaciji u stvarnom svijetu vjerojatno bi dva takva
radikalno razliita tumaenja itave jedne ivotne prie balansirala na rubu
situacije bez presude samo kratko vrijeme, nakon ega bi jedno
tumaenje propalo, ostavivi drugo kao pobjednika, ali ne bismo trebali
poiniti pogreku pretpostavljajui kako je to bila nekakva metafizika
izvjesnost, zajamena nekom posebnom inherentnom injenicom koja je
rijeila problem. Moemo ak uvidjeti, iz te perspektive, da bi se sam
Philby mogao poeti pitati koje je gledite istina - i da to ne bi mogao rei!
S tim bi se problemom suoio i zamiljeni dvojezini govornik kojega se
upita koji je prirunik za prijevod u pravu. Mogao bi se zapanjiti kada
otkrije da ni sam ne raspolae dostatnim resursima da odlui koji je onaj
pravi, a u tom sluaju, tvrdio je Quine, ne bi se moglo konano presuditi
koji je pravi. Bili bi to jednako dobri prijevodi i to je sve to bi se moglo
rei.
Ako vam to gledite jo uvijek nije jasno, moda e pomoi
promotrite li jednostavniji sluaj istog tog pojave, moju Quineovsku
krialjku. Nije lako smisliti krialjku s dva jednako dobra rjeenja, ali evo
jedne. Koje je stvarno rjeenje? Nijedno, jer ja sam namjerno odluio
napraviti je takvom. U naelu je mogue izraditi krialjku na vioj razini,
nekog Philbyja ija su cjelokupna struktura i povijest, kao i trenutni skup
sklonosti, jednako podloni dvama razliitim intencijskim tumaenjima. U
praksi je to nemogue, ali ne bismo zato trebali zamiljati da postoji neka
kategorija inherentnih injenica koja bi rijeila svaki sluaj.

Quineovska krialjka118
Vodoravno
Okomito
1. Dirty stuff
1. Vehicle dependent on H20
2. A great human need
2. We usually want this
3. To make smooth
3. Just above
4. Movie actor
4. U. S. state (abbrev)

BIBLIOGRAFIJA
(Uz navod hrvatskih izdanja onih djela koja se citiraju u knjizi)
Abed, Riadh, 1998, The Sexual Competition Hypothesis for Eating
Disorders. British Journal of Medical Psychology, sv, 17: br. 4, str.
525-47.
Ainslie, George, 2001, Breakdown of Will. Cambridge: Cambridge
University Press.
____, u tisku, Prcis of Breakdown of Will" Ciljani lanak za Behavioral
and Brain Sciences.
Anderson, Carl J. i Norman M. Prentice, 1994, Encounter with Reality:
Childrens Reactions on Discovering the Santa Claus Myth. Child
Psychiatry & Human Development, sv. 25, br. 2, str. 67-84.
Andresen, Jensine, 2001, Religion in Mind: Cognitive Perspectives on
Religious Belief Ritual, and Experience. Cambridge: Cambridge
University Press.
Armstrong, Ben, 1979, The Electric Church, New York: Thomas Nelson.
Armstrong, Karen, 1993, A History of God: The 4000 Year Quest for
Judaism, Christianity and Islam. New York: Ballantine Books.
Ashbrook, James B. i Carol Rausch Albright, 1997, The Humanizing
Brain. Cleveland, Ohio: Pilgrim Press.
Atran, Scott, 2002, In Gods We Trust: The Evolutionary Landscape of
Religion. Oxford: Oxford University Press.
____, 2004, Hamas May Give Peace a Chance, New York Times, 18.
prosinca 2004.
Atran, S. i A. Norenzayan, 2004, Religions Evolutionary Landscape:
Counterintuition, Commitment, Compassion, Communion,
Behavioral and Brain Sciences, sv. 27, str. 713-70.
Auden, W. H, 1946, A Reactionary Tract for the Times, Phi Beta Kappa,
Harvard.
Aunger, Robert, 2002, The Electric Meme: A New Theory of How We
Think and Communicate. New York: Free Press.

____, ur, 2000, Darwinizing Culture: The Status of Memetics as a Science,

Oxford: Oxford University Press.
Avital, Eytan i Eva Jablonka, 2000, Animal Traditions: Behavioural
Inheritance in Evolution, Cambridge: Cambridge University Press.
Awai, Katsuhito, 2001, The Evolution of Money. U: Antonio Nicita i
Ugo Pagano, ur, The Evolution of Economic Diversity. London:
Routledge, str. 396-431.
Balaschak, B, K, Blocker, T, Rossiter i C. T, Perin, 1972, The influence of
race and expressed experience of the hypnotist on hypnotic
susceptibility, International Journal of Clinical & Experimental
Hypnosis, sv. 20, br. 1, str. 38-45.
Balkin, J. M, 1998, Cultural Software: A Theory of Ideology. New Haven:
Yale University Press.
Bambrough, Renford, 1980, Editorial: Subject and Epithet, Philosophy,
sv. 55, str. 289-90.
Barna, George, 1999, Christians Are More Likely to Experience Divorce
Than Are Non-Christians. Barna Research Group, 21. prosinca
1999, http://wwwbarna.org/cgi-bin/.
Baron-Cohen, Simon, 1995, Mindblindness and the Language of the Eyes:
An Essay In Evolutionary Psychology, Cambridge, Mass: MIT Press.
Barrett, David, George Kurian i Todd Johnson, 2001, World Christian
Encyclopedia. 2. izd. New York: Oxford University Press, 2 sv.
Barrett, Justin, 2000, Exploring the Natural Foundations of Religion.
Trends in Cognitive Science, sv. 4, str. 29-34.
Barth, Fredrik, 1975, Ritual and Knowledge Among the Baktaman of New
Guinea. New Haven: Yale University Press.
Bering, J. M, 2004, Natural Selection is Non-denominational: Why
Evolutionary Models of Religion Should Be More Concerned with
Behavior Than Concepts, Evolution and Cognition, sv. 10, str. 12637.
Bierce, Ambrose, 1911, The Devils Dictionary. Autorska prava istekla,
dostupno na: http://wwwalycone.com/max/lit/devils/.
Blackmore, Susan, 1999, The Meme Machine. Oxford: Oxford University
Press.

Bonner, John Tyler, 1980, The Evolution of Culture in Animals. Princeton:

Princeton University Press.
Bowles, Samuel i Herbert Gintis, 1998, The Moral Economy of
Community: Structured Populations and the Evolution of Prosocial
Norms, Evolution and Human Behavior, sv. 19, str. 3-25.
____, 2001, Community Governance. U: Antonio Nicita i Ugo Pagano,
ur, The Evolution of Economic Diversity. London: Routledge, str.
344-67.
Boyd, Robert i Peter Richerson, 1985, Culture and the Evolutionary
Process, Chicago: University of Chicago Press.
____, 1992, Punishment Allows the Evolution of Cooperation (or
Anything Else) in Sizable Groups, Ethology and Sociobiology, sv.
13, str. 171-95.
Boyer, Pascal, 2001, Religion Explained: The Evolutionary Origins of
Religious Thought. New York: Basic Books.
Boyer, Peter J, 2003, The Jesus War. The New Yorker, 15. rujna.
Brodie, Richard, 1996, Virus of the Mind: The New Science of the Meme,
Seattle: Integral Press.
Brown, Dan, 2003, The Da Vinci Code, New York: Doubleday. Hrvatsko
izdanje: Da Vincijev kod, prev. Suzana Sesvean. Zagreb: VBZ,
2005.
Brown, David, 2004, Wildlife Tracking on AVIS Lands. Andover, Mass,
9. oujka.
Bruce, Steve, 1999, Choice and Religion: A Critique of Rational Choice
Theory, Oxford: Oxford University Press.
Bulbulia, Joseph, 2004, Religious Costs as Adaptations That Signal
Altruistic Intention, Evolution and Cognition, sv. 99, str. 19-42.
Burdett, Kenneth, Alberto Trejos i Randall Wright, 2001, Cigarette
Money, Journal of Economic Theory, sv. 99, str. 117-42.
Burkert, Walter, 1996, Creation of the Sacred: Tracks of Biology in Early
Religions, Cambridge, Mass: Harvard University Press.
Cannon, Walter B, 1957, Voodoo Death, Psychosomatic Medicine, sv.
19, str. 182-90.
Carey, Benedict, 2004, Can Prayers Heal? Critics Say Studies Go Past

Sciences Reach, New York Times, 10. listopada.

Carstairs-McCarthy, Andrew, 1999, The Origins of Complex Language: An
Inquiry into the Evolutionary Beginnings of Sentences, Syllables, and
Truth. Oxford: Oxford University Press.
Cavalli-Sforza, Luigi Luca, 2001, Genes, Peoples, and Languages.
Berkeley: University of California Press.
Cavalli-Sforza, Luigi Luca i Marcus Feldman, 1981, Cultural
Transmission and Evolution: A Quantitative Approach. Princeton:
Princeton University Press.
Chatters, Linda M, 2000, Religion and Health: Public Health Research
and Practice, Annual Review of Public Health, sv. 21, 335-67.
Christiansen, Morten H. i Simon Kirby, ur, 2003, Language Evolution
(Studies in the Evolution of Language). Oxford: Oxford University
Press.
Churchland, Patricia, 2002, Brain-Wise: Studies in Neurophilosophy.
Cambridge, Mass: MIT Press.
Cloak, F. T, 1975, Is a Cultural Ethology Possible? Human Ecology, sv.
3, str. 161-82.
Coe, William C, John R. Bailey, John C. Hall, Mark L. Howard, Robert L.
Janda, Ken Kobayashi i Michael D. Parker. 1970, Hypnotism as
Role Enactment: The Role-Location Variable. Proceedings: 78th
Annual Convention, American Psychological Association, str. 83940.
Coe, William C. i dr, 2001, Hypnosis as Role Enactment: The RoleLocation Variable. Proceedings of the Annual Convention of the
American Psychological Association.
Colvin, J. Randall I Jack Block, 1994, Do Positive Illusions Foster Mental
Health? An Examination of the Taylor and Brown Formulation,
Psychological Bulletin, sv. 116, br. 1, str. 3-20.
Crick, Francis H. C, 1968, The Origin of the Genetic Code. Journal of
Molecular Biology, sv. 38, str. 367.
Cronin, Helena, 1991, The Ant and the Peacock. Cambridge: Cambridge
University Press.
Cronk, Lee, Napoleon Chagnon i William Irons, 2000, Adaptation and
Human Behavior: An Anthropological Perspective. Hawthorne, NY:

de Gruyter.
Cupitt, Don, 1997, After God: The Future of Religion. New York: Basic
Books.
Daaleman, Timothy P, Subashan Perera i Stephanie A, Studentski, 2004,
Religion, Spirituality, and Health Status in Geriatric Outpatients,
Annals of Family Medicine, sv. 2, str. 49-53.
Darwin, Charles, 1859, On the Origin of Species by Means of Natural
Selection. London: Murray. Hrvatsko izdanje: Postanak vrsta putem
prirodnog odabira ili ouvanje povlatenih rasa u borbi za ivot,
prev. Josip Balabani. Zagreb: Naklada Lijevak, 2000.
____, 1886, The Descent of Man, and Selection in Relation to Sex.
Princeton: Princeton University Press, 1981. (izvorno objavljeno
1871). Hrvatsko izdanje: Podrijetlo ovjeka i odabir ovisan o spolu,
prev. Josip Balabani. Zagreb: kolska knjiga, 2007.
Davies, Paul, 2004, Undermining Free Will, Foreign Policy,
rujan/listopad, str. 36.
Dawkins, Richard, 1976, The Selfish Gene. Oxford: Oxford University
Press. Prer. izd. 1989. Hrvatsko izdanje: Sebini gen, prev. Petar
Krui. Zagreb: Izvori, 1997.
____, 1982, The Extended Phenotype. Oxford: Oxford University Press,
depno izd. 1999.
____, 1989, [Prer. izd. Dawkins, 1976.] Oxford: Oxford University Press.
____, 1993, Viruses of the Mind. U: Bo Dahlbom, ur, Dennett and His
Critics. Oxford: Blackwell, str. 13-27. Pretisak u: Dawkins, 2003a.
____, 1996, Climbing Mount Improbable. London: Viking Penguin.
____, 2003a, A Devils Chaplain: Reflections on Hope, Lies, Science, and
Love. Boston: Houghton Mifflin. Hrvatsko izdanje: Vragov kapelan :
razmiljanja o nadi, laima, znanosti i ljubavi, prev. Jadranka
Pintari, Sonja Ludvig i Ognjen Strpi. Zagreb: Jesenski i Turk,
2005.
____, 2003b, The Future Looks Bright, Guardian, 21. lipnja.
____, 2004a, The Ancestors Tale: A Pilgrimage to the Dawn of Life.
London: Wiedenfeld & Nicolson.
____, 2004b, What Use Is Religion? Part 1, Free Inquiry, lipanj/srpanj

2004, str. 13 i dalje (stranice nisu uzastopne).

Deacon, Terry, 1997, The Symbolic Species. New York: Norton.
Debray, Rgis, 2004, God: An Itinerary. Prev. Jeffrey Mehlman. London:
Verso.
Dembski, William, 1998, The Design Inference: Eliminating Chance
Through Small Probabilities, Cambridge: Cambridge University
Press.
____, 2003, Three Frequently Asked Questions About Intelligent
Design. Dostupno na: http://www.designinference.com.
Dembski, William i Jay Wesley Richards, ur, 2001, Unapologetic
Apologetics: Meeting the Challenges of Theological Studies.
Downers Grove, IL: InterVarsity.
Dennett, Daniel C, 1971, Intentional Systems, Journal of Philosophy, sv.
68, str. 87-106.
____, 1978, Brainstorms, Cambridge, Mass: MIT Press / A Bradford Book.
____, 1981, Three Kinds of Intentional Psychology. U: R. Healey, ur,
Reduction, Time and Reality. Cambridge: Cambridge University
Press, str. 37-61.
____, 1982, Beyond Belief. U: A. Woodfield, ur, Thought and Object:
Essays on Intentionality. Oxford: Oxford University Press; pretisak
1987).
____, 1983, Intentional Systems in Cognitive Ethology: The Panglosian
Paradigm Defended, Behavioral and Brain Sciences, sv. 6, str. 343390.
____, 1986, Information, Technology, and the Virtues of Ignorance.
Daedalus: Proceedings of the American Academy of Arts and
Sciences, sv. 115, str. 135-53.
____, 1987, The Intentional Stance. Cambridge, Mass: MIT Press. .
1988, The Moral First Aid Manual. U: S. M. McMurrin, ur,
Tanner Lectures on Human Values, sv. 8. Salt Lake City: University
of Utah Press; i Cambridge: Cambridge University Press, str. 119-47.
Pretisak s ispravkama u: Dennett, 1995b)
____, 1990, Abstracting from Mechanism (odgovor de Gelderu),
Behavioral and Brain Sciences, sv. 13, str. 583-584.

____, 1991a, Consciousness Explained. Boston: Little Brown.

____, 1991b, Real Patterns, Journal of Philosophy, sv. 87, str. 27-51.
____, 1991.C, Two Contrasts: Folk Craft Versus Folk Science, and Belief
Versus Opinion. U: J. D. Greenwood, ur, The Future of Folk
Psychology: Intentionality and Cognitive Science. Cambridge:
Cambridge University Press.
____, 1995a, Animal Consciousness: What Matters and Why, Social
Research, sv. 62, br. 3. jesen (1), str. 691-710. Pretisak u: Dennett,
1998a.
____, 1995b, Darwins Dangerous Idea. New York: Simon & Schuster.
____, 1996, Kinds of Minds: Towards an Understanding of Consciousness.
New York: Basic Books.
____, 1997, Appraising Grace: What Evolutionary Good Is God?
(recenzija Waltera Burkerta, Creation of the Sacred: Tracks of
Biology in Early Religions). Sciences, sijeanj/veljaa, str. 39-44.
____, 1998a, Brainchildren: Essays on Designing Minds. Cambridge,
Mass: MIT Press.
____, 1998b, The Evolution of Religious Memes: Who - or What Benefits? Method & Theory in the Study of Religion, sv, 10, str. 115128.
____, 1999a, Faith int he Truth. U: W. Williams, ur, The Values of
Science (The Amnesty Lectures, Oxford, 1997), New York: Basic
Books, str. 95-109; takoer u: Free Inquiry, proljee 2000.
____, 1999b, Protecting Public Health. U: Predictions: 30 Great Minds
on the Future, objavljeno u Times Higher Education Supplement, str.
74-75.
____, 2000, Making Tools for Thinking. U: D. Sperber, ur,
Metarepresentations: A Multidisciplinary Perspective. New York:
Oxford University Press, str. 17-29.
____, 2001a, Collision, Detection, Muselot, and Scribble: Some
Reflections on Creativity. U: David Cope, Virtual Music: Computer
Synthesis of Musical Style. Cambridge, Mass: MIT Press, str. 283-91.
, 2001b, The Evolution of Culture, Monist, sv. 84, br. 3, str. 305324.
____, 200l.c, The Evolution of Evaluators. U: Antonio Nicita I Ugo

Pagano, ur, The Evolution of Economic Diversity, Routledge, str. 6681.

____, 2002a, Altruists, Chumps, and Inconstant Pluralists (komentar na
Sobera i Wilsona, Unto Others: The Evolution and Psychology of
Unselfish Behavior). Philosophy and Phenomenological Research,
sv. 65, br. 3 (studeni 2002), str. 692-96.
____, 2002b, The New Replicators. U: Mark Pagel, ur, The
Encyclopedia of Evolution, sv. 1. Oxford: Oxford University Press,
str. E83-E92.
____, 2003a, The Baldwin Effect: A crane, Not a Shyhook. U: B. H.
Weber i D.}. Depew, ur, Evolution and Learning: The Baldwin Effect
Reconsidered. Cambridge, Mass: MIT Press / A Bradford Book, str.
60-79.
____, 2003b, The Bright Stuff, New York Times, 12. srpnja.
____, 2003.C, Freedom Evolves. New York: Viking Penguin.
____, 2003.d, Postscript on the Baldwin Effect and Niche Construction.
U: B. H. Weber i D. J. Depew, ur, Evolution and Learning: The
Baldwin Effect Reconsidered. Cambridge, Mass: MIT Press / A
Bradford Book, str. 108-9.
____, 2003.e, Shame on Rea. Dostupno na: http://ase.tufts.edu/cogstud/papers/rearesponse.htm.
____, 2004, Holding a Mirror Up to Dupre (komentar na Johna Duprea,
Human Nature and the Limits of Science). Philosophy and
Phenomenological Research, sv. 69, br. 2 (rujan), str. 473-83.
____, 2005a, From Typo to Thinko: When Evolution Graduated to
Semantic Norms U: S. Levinson i P. Jaisson, ur, Culture and
Evolution. Cambridge, Mass: MIT Press.
____, 2005b, Geography Lessons, New York Times Book Review, 20.
veljae, str. 6.
____, 2005.C, Sweet Dreams: Philosophical Obstacles to a Science of
Consciousness. Cambridge, Mass: MIT Press.
De Vries, Peter, 1958, The Mackerel Plaza. Boston: Little Brown.
Diamond, Jared, 1997, Guns, Germs, and Steel: The Fates of Human
Societies. New York: Norton. Hrvatsko izdanje: Sva naa oruja.
Zarazne bolesti, elik i puke, prev. Milo Juda. Zagreb: Algoritam,

2007.
____, 2005, Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed. New
York: Viking Penguin.
Dulles, Avery, kardinal, 2004, The Rebirth of Apologetics, First Things,
sv. 143 (svibanj), str. 18-23.
Dunbar, Robin, 2004, The Human Story: A New History of Mankinds
Evolution. London: Faber & Faber.
Dupre, John, 2001. Human Nature and the Limits of Science. Oxford:
Clarendon Press.
Durham, William, 1992, Coevolution: Genes, Culture and Human
Diversity. Stanford, Calif: Stanford University Press.
Durkheim, Emil, 1915, The Elementary Forms of the Religious Life. New
York: Free Press. Hrvatsko izdanje: Elementarni oblici religijskog
ivota, prev. Aljoa Mimica. Zagreb: Jesenski i Turk; Hrvatsko
socioloko drutvo, 2008.
Duek, J. A, J. B. Sherwood, R. Friedman, P. Myers, C. F. Bethea, S.
Levitsky, P. C. Hill, M. K. Jain, S. L. Kopecky, P. S. Mueller, P. Lam,
H. Benson i P. L. Hibberd, 2002, Study of the Therapeutic Effects of
Intercessory Prayer (STEP): Study Design and Research Methods,
American Heart Journal, sv. 143, br. 4, str. 577-84.
Duster, Troy, 2005, Race and Reificiation in Science, Science, sv. 307,
str. 1050-51.
Eagleton, Terry, 1991. Ideology: An Introduction. London: Verso.
Easterbrook, Gregg, 2005, There Goes the Neighborhood (recenzija
Diamonda, 2004), New York Times Book Review, 30. sijenja.
Eliade, Mircea, 1963, Myth and Reality. Prev. W. R. Trask. New York:
Harper and Row. Hrvatsko izdanje: Mit i zbilja, prev. Mirna Cvitan i
Ljerka Mifka. Zagreb: Matica hrvatska, 1970.
Ellis, Fiona, 2004, recenzija A. C. Graylinga, What Is Good? The Search
for the Best Way to Live, Times Literary Supplement, 26. oujka, str.
29.
Ellison, C. G. i J. S. Levin, 1998, The Religion-Health Connection:
Evidence, Theory, and Future Directions, Health Education and
Behavior, sv. 25, br. 6, str. 700-20.

Evans-Pritchard, Edward, 1937, Witchcraft, Magic, and Oracles Among

the Azande. Oxford: Clarendon Press; 2. skraeno izd. 1976.
Ewing, J. A, B. A. Rouse i E. D. Pellizzari, 1974, Alcohol Sensitivity and
Ethnic Background, American Journal of Psychiatry, sv. 131, str.
206-10.
Faber, M. D, 2004, The Psychological Roots of Religious Belief Amherst.
N.Y: Prometheus Books.
Feibleman, James, 1973, Understanding Philosophy. New York: Horizon.
Feynman, Richard P, 1985, QED: The Strange Theory of Light and
Matter. Princeton: Princeton University Press.
Flamm, Bruce, 2004, The Columbia University Miracle Study: Flawed
and Fraud, Skeptical Inquirer, rujan/ listopad, str. 25-31.
Frank, Robert, 1988, Passions Within Reason: The Strategic Role of the
Emotions. New York: Norton.
____, 2001, Cooperation Through Emotional Commitment. U: R. Nesse,
ur, 2001, str. 57-76.
Freud, Sigmund, 1927, The Future of an Illusion. New York: Norton, 1989.
Hrvatsko izdanje: Budunost jedne iluzije i drugi spisi, prev. Boris
Buden. Zagreb: Naprijed, 1986.
Fry, Christopher, 1950, The Ladys Not for Burning. New York: Oxford
Univrsity Press (prva izvedba 1948).
Gauchet, Marce, 1997, The Disenchantment of the World: A Political
History of Religion, prev. Oscar Burge. Princeton: Princeton
University Press.
Geertz, Clifford, 1973, The Interpretation of Cultures. New York: Basic
Books.
Glimcher, Paul, 2003, Decisions, Uncertainty and the Brain. Cambridge,
Mass: MIT Press.
Gopnik, Alison i Andy Meltzoff, 1997, Words, Thoughts and Theories.
Cambridge, Mass: MIT Press.
Gould, Stephen Jay, 1980, The Pandas Thumb: More Reflections in
Natural History. New York: Norton.
____, 1999, Rocks of Ages: Science and Religion in the Fullness of Life.
New York: Ballantine.

Grandin, Temple, 1996, Thitiking in Pictures: And Other Reports from M y

Life with Autism. New York: Vintage.
Grandin, Temple i Margaret M. Scariano, 1996, Emergence: Labeled
Autistic. New York: Warner Books.
Gray, Russell D. i Fiona M. Jordan, 2000, Language Trees Support the
Express-Train Sequence of Austronesian Expansion, Nature, sv. 405
(29. lipnja), str. 1052-55.
Grice, H. P, 1957, Meaning, Philosophical Review, sv. 66, str. 377-88.
, 1969, Utterers Meaning and Intentions, Philosophical Review,
sv. 78, str. 147-77.
Gross, Paul R. i Norman Levitt, 1998, Higher Superstition: The Academic
Left and Its Quarrels with Science. Baltimore: Johns Hopkins
University Press.
Guthrie, Stuart, 1993, Faces in the Clouds. Oxford: Oxford University
Press.
Hamer, Dean, 2004, The God Gene: How Faith Is Hardwired into Our
Genes. New York: Doubleday.
Harris, Marvin, 1993, Culture, People, Nature: An Introduction to General
Anthropology. New York: HarperCollins.
Harris, Sam, 2004, The End of Faith: Religion, Terrorism and the Future
of Reason. New York: Norton.
Hauser, Marc, 1996, The Evolution of Cummunication. Cambridge, Mass:
MIT Press.
____, 2000, Wild Minds: What Animals Really Think. New York: Henry
Holt.
Health Sciences Policy (HSP) Board, 2003, Unequal Treatment:
Confronting Racial and Ethnic Disparities in Health Care.
Washington D.C: National Academies Press.
Heath, Chip, Chris Bell i Emily Sternberg, 2001, Emotional Selection in
Memes: The Case of Urban Legends, Journal of Personality and
Social Psychology, sv. 81, str. 1028-41.
Hill, Peter C. i Ralph W. Hood, Jr, 1999, Measures of Religiosity.
Birmingham, Ala: Religious Education Press.
Hinde, Robert A, 1999, Why Gods Persist: A Scientific Approach to

Religion. London: Routledge.

Hooper, Lora V, Lynn Bry, Per G, Falk i Jeffrey I. Gordon, 1998, HostMicrobial Symbiosis in the Mammalian Intestine: Exploring an
Internal Ecosystem, Bio-Essays, sv. 20, br. 4, str. 336-43.
Hopson, J. A, 1977, Relative Brain Size and Behavior in Archosaurian
Reptiles, Annual Review of Ecology and Systematics, sv. 8, str. 42948.
Horner, J. R. 1984, The Nesting Behavior of Dinosaurs, Scientific
American, sv. 250, br. 4, str. 30-137.
Hubbard, Lafayette Ronald, 1950, Dianetics: The Modern Science of
Mental Health. Los Angeles: American Saint Hill Organization.
Hull, David, 1988, Science as a process. Chicago: University of Chicago
Press.
Hume, David, 1777, The Natural History of Religion. Ur. H. E. Root.
Stanford, Calif: Stanford University Press, 1957. Izvorno napisano
1757, ali objavljeno posmrtno 1777).
Humphrey, Nicholas, 1978, Natures Psychologists, New Scientist, sv. 29
(lipanj), str. 900-904.
____, 1995, Soul Searching: Human Nature and Supernatural Belief.
London: Chatto and Windus. (Objavljeno u SAD-u kao Leaps of
Faith: Science, Miracles, and the Search for Supernatural
Consolation [New York: Copernicus, 1999.]).
____, 1999, What Shall We Tell the Children? U: Wes Williams, ur, The
Values of Science: Oxford Amnesty Lectures 1997. Boulder, Colo:
Westview Press.
____, 2002, Great Expectations: The Evolutionary Psychology of Faith
Healing and the Placebo Effect. U: The Mind Made Flesh: Essays
from the Frontiers of Evolution and Psychology. Oxford: Oxford
University Press, str. 255-85.
____, 2004, prilog za World Question Center (Annual Edge Question
2004: Whats your law?), dostupno na: http://www.edge.org/
q2004/q04_print1.html.
Iannacone, L, 1992, Sacrifice and Stigma: Reducing Free-Riding in Cults,
Communes, and Other Collectives, Journal of Political Economy,
sv. 100, str. 271-91.

____, 1994, Why Strict Churches Are Strong, American Journal of

Sociology, sv. 99, str. 1180-1211.
Irons, William, 2001, Religion as a Hard-to-Fake Sign of Commitment.
U: R. Nesse, ur, str. 292-309.
Iyengar, S, 1987, Television News and Citizens Explanations of National
Affairs, American Political Science Review, sv. 81, str. 815-31.
Jackendoff, Ray, 2002, Foundations of Language: Braing, Meaning,
Grammar, Evolution. New York: Oxford University Press.
James, William, 1902, The Varieties of Religious Experience, ur. Martin
Marty. New York: Penguin, 1982. Hrvatsko izdanje: Raznolikosti
religioznog iskustva, prev. Nada Horvat. Zagreb: Naprijed, 1990.
Jansen, Johannes J. G, 1997, The Dual Nature of Islamic Fundamentalism.
Ithaca, N.Y: Cornell University Press.
Jaynes, Julian, 1976, The Origins of Consciousness int he Breakdown of
the Bicameral Mind. Boston: Houghton Mifflin.
Ivan Pavao II, 1996, Istina ne moe proturjeiti istini, obraanje
Pontifikalnoj akademiji znanosti, 22. listopada.
Johnson, Philip, 1996, Daniel Dennetts Dangerous Idea, New Criterion,
sv. 15, br. 2 (listopad). Dostupno na: http://www.newcriterion.com/
archive/14/oct95/dennett.htm.
Kahnemann, Daniel, Ed Diener i Norbert Schwarz, ur, 2000, Well-Being:
The Foundations of Hedonic Psychology. New York: Russell Sage
Foundation / MIT Press.
Kinsey, Alfred C, 1948, Sexual Behavior in the Human Male. Philadelphia:
W. B. Saunders.
____, 1953, Sexual Behavior in the Human Female. Philadelphia: W. B.
Saunders.
Klostermaier, Klaus K, 1994, A Survey of Hinduism, 2. izd. Albany, N.Y:
SUNY Press.
Kluger, Jeffrey, 2004, Is God in Our Genes? asopis Time, 25. listopada,
str. 62-72.
Koenig, Harold, Michael E. McCullough i Donald B. Larson, 2000,
Handbook of Religion and Health. Oxford: Oxford University Press.
Koestler, Arthur, 1959, The Sleepwalkers. London: Hutchinson.

Kohn, Marek, 1999, As We Know It: Coming to Terms with an Evolved

Mind. London: Granta Books.
Kuhn, Thomas, 1962, The Structure of Scientific Revolutions. Chicago:
University of Chicago Press.
Lakoff, George, 2004, Don't Think of an Elephant! Know your Values and
Frame the Debate. White River Junction, Vt: Chelsea Green
Publishing.
Laland, Kevin i Gillian Brown, 2002, Sense and Nonsense: Evolutionary
Perspectives on Human Behaviour. Oxford: Oxford University Press.
Lawson, E. Thomas i Robert N. McCauley, 1990, Rethinking Religion:
Connecting Cognition and Culture. Cambridge: Cambridge
University Press.
____, 2002, Bringing Ritual to Mind: Psychological Foundations of
Cultural Forms. Cambridge: Cambridge University Press.
Lehner, Philip N, 1978a, Coyote Communication. U: Marc Bekoff, ur,
Coyotes: Biology, Behavior, and Management. New York: Academic
Press.
____, 1978b, Coyote Vocalizations: A Lexicon and Comparison with
Other Canids, Animal Behavior, sv. 26, str. 712-22.
Leslie, Alan, 1987, Pretense and Representation: The Origins ofTheory
of Mind, Psychological Review, sv. 94, str. 412-26.
Lewis, C. S, 1952, Mere Christianity. San Francisco: HarperCollins, 2001.
Lewis, David, 1974, Radical Interpretation, Synthese, sv. 27, str. 331-44.
Lewontin, Richard, 2004, Dishonesty in Science, New York Review of
Books, 18. studenog, str. 38-40.
Li, C, K. Malone i J. Daling, 2003, Differences in Breast Cancer Stage,
Treatment, and Survival by Race and Ethnicity, Archives of Internal
Medicine, sv. 163, str. 49-56.
LoBue, Carl P. i Michael A. Bell, 1993, Phenotypic Manipulation by the
Cestode Parasite Schistocephalus Solidus of Its Intermediate Host,
Gasterosteus aculeatus, the Threespine Stickleback, American
Naturalist, sv. 142, str. 725-35.
Longman, Robert, 2000, Intercessory Prayer. Dostupno na: http://www.
spirithome.com/prayintr.html.

Lorenz, K. Z, 1950, The Comparative Method in Studying Innate

Behavior Patterns. U: J. J. G. Danielli i R. Brown, ur, Physiological
Mechanisms in Animal Behavior. Cambridge: Cambridge University
Press.
Lovelock, J. E, 1979, Gaia. Oxford: Oxford University Press.
Lung, S.-C. C, M.-C. Kao i S.-C. Hu, 2003, Contribution of Incense
Burning to Indoor PM 10 and Particle-Bound Polycyclic Aromatic
Hydrocarbons Under Two Ventilation Conditions, Indoor Air, sv. 13,
str. 194.
Lynch, Aaron, 1996, Thought Contagion: How Belief Spreads Through
Society. New York: Basic Books.
Maalouf, Amin, 2001, In the Name of Identity: Violence and the Need to
Belong. New York: Arcade Publishing.
McCleary, Rachel M, 2003, Salvation, Damnation, and Economic
Incentives, Project on Religion, Political Economy and Society,
working paper 39. Cambridge, Mass: Weatherhead Center, Harvard
University.
McCleary, Rachel M. i Robert J. Barro, 2003, Religion and Economic
Growth, Harvard University working paper, dostupno na: http://
econ.koreaac.kr/bk21/notice/uploads/Religion_and_Economic_
Growth.pdf.
McClenon, James, 2002, Wondrous Healing: Shamanism, Human
Evolution and the Origin of Religion. DeKalb: Northern Illinois
University Press.
MacCready, Paul, 2004, The Case for Battery Electric Vehicles. U:
Daniel Sperling i James Cannon, ur, The Hydrogen Energy
Transition (New York: academic Press), str. 227-33.
Mackie, J. L, 1982, The Miracle of Theism: Arguments For and Against
the Existence of God. Oxford: Oxford University Press.
Mhadevan, P. i Frits Staal, 2003, The Turning-Point in a Living
Tradition, Electronic Journal of Vedic Studies, sv. 10. Dostupno na:
http:// users.primushost.com/-india/ejvs.
Manji, Irshad, 2003, The Trouble with Islam. New York: St. Martins.
Masters, William H. i Virginia Johnson, 1966, Human Sexual Response.
New York: Lippincott / Williams & Wilkins.

Maynard Smith, John, 1977, Parental Investment: A Prospective

Analysis, Animal Behaviour, sv. 25, str. 1-9.
____, 1978, The Evolution of Sex. Cambridge: Cambridge University
Press.
Mayr, Ernst, 1982, The Growth of Bilogical Thought. Cambridge, Mass:
Harvard University Press.
____, 2004, What Makes Biology Unique? Considerations on the
Autonomy of a Scientific Discipline. Cambridge: Cambridge
University Press.
Melton, J. Gordon, 1998, Encyclopedia of American Religions. 6. izd.
Detroit: Gale Group.
Miller, Geoffrey, 2000, The Mating Mind: how Sexual Choice Shaped the
Evolution of Human Nature. New York: Doubleday.
Mithen, Steven, 1996, The Prehistory oft he Mind: The Cognitive Origins
of Art, Religion and Science. London: Thames and Hudson.
Montague, P. R. i G. Berns, 2002, Neural Economics and the Biological
Substrates of Valuation, Neuron, sv. 36, str. 265-84.
Moore, R. Laurence, 1994, Selling God: American Religion in the
Marketplace of Culture. New York: Oxford University Press.
Moravec, Hans, 1988. Mind Children: The Future of Robot and Human
Intelligence. Cambridge, Mass: Harvard University Press.
MotDoc, 2004, Cargo Cults Dostupno na: http://wwwbbc.co.uk/dna/
h2g2/A2267426.
Moya, Andrs i Enrique Font, 2004, Evolution: From Molecules to
Ecosystems. Oxford: Oxford University Press.
Moynihan, Daniel Patrick, 1970, Memorandum to President Nixon on the
status of Negroes, onako kako ga je prenio Evening Star, Washington,
D.C, 2. oujka, str. A-5.
Nagel, Thomas, 1997, The Last Word. Oxford: Oxford University Press.
Nanda, Meera, 2002, Breaking the Spell of Dharma and Other Essays: A
Case for Indian Enlightenment. Delhi: Three Essays Press.
____, 2003, Prophets Facing Backwards: Postmodern Critiques of Science
and Hindu Nationalism in India. New Brunswick, N.J: Rutgers
University Press.

National Academy of Sciences, 1999, Science and Creationism, 2. izd.

Washington, D.C: National Academy Press.
Needham, Rodney, 1972, Belief Language and Experience. Chicago:
University of Chicago Press.
Nesse, Randolph, ur, 2001, Evolution and the Capacity for Commitment.
New York: Russell Sage Foundation.
Newberg, Andrew, Eugene D'Aquili i V. Rause, 2001, Why God Wont Go
Away: Brain Science and the Biology of Belief. New York:
Ballantine.
Nietzsche, Friedrich, 1887, On the Genealogy of Morals. Prev. Walter
Kaufmann. New York: Vintage, 1967.
Norris, Kathleen, 2000, Native Evil, Boston College Magazine, zima.
Oliver, Simon, 2003, recenzija Denysa Turnera, Faith Seeking. Times
Literary Supplement, 14. studenoga, str. 32.
Pagel, Mark, ur, 2002, Encyclopedia of Evolution, 2 sv. Oxford: Oxford
University Press.
Pagels, Elaine, 1979, The Gnostic Gospels. New York: Random House.
Palmer, Craig T. i Lyle B. Steadman, 2004, With or Without Belief: A
New Approach to the Definition and Explanation of Religion,
Evolution and Cognition, sv. 10, str. 138-45.
Panikkar, Raimundo, 1989, The Silence of God: The Answer of the
Buddha. Maryknoll, N.Y: Orbis Books.
Pennock, Robert, 1999. Tower of Babel: The Evidence Against the New
Creationism. Cambridge, Mass: MIT Press.
Perakh, Mark, 2003, Unintelligent Design. Amherst, N.Y: Prometheus
Books.
Persinger, Michal, 1987, Neurophysiological Bases of God Beliefs. New
York: Praeger.
Pinker, Steven, 1994, The Language Instinct. New York: Morrow.
____, 1997, How the Mind Works. New York: Norton.
Plantinga, Alvin, 1996, Darwin, Mind and Meaning, Books and Culture,
svibanj/ lipanj.
Pocklington, Richard, u tisku, Memes and Cultural Viruses,
Encyclopedia of the Social and Behavioral Sciences.

Pocklington, Richard i Michael L. Best, 1997, Cultural Evolution and

Units of Selection in Replicating Text, Journal of Theoretical
Biology, sv. 188, str. 79-87.
Posner, Richard, 1992, Sex and Reason. Cambridge, Mass: Harvard
University Press.
Povinelli, Daniel, 2003, The Folk Physics of Apes: The Chimpanzees
Theory of How the World Works. Oxford: Oxford University Press.
Premack, David i Guy Woodruff, 1978, Does the Chimpanzee Have a
Theory of Mind? Behavioral and Brain Sciences, sv. 1, str. 515-26.
Purves, William K, David Sadava, Gordon H. Orians i H. Craig Heller,
2004, Life: The Science of Biology. 7. izd. Sunderland, Mass: Sinauer
and W. H. Freeman.
Pyper, Hugh, 1998, The Selfish Text: The Bible and Memetics. U: J. C.
Exum i S. D. Moore, ur, Biblical Studies and Cultural Studies.
Sheffield: Sheffield Academic Press, str. 70-90.
Pyysiainen, Ilkka, 2001, How Religion Works: Towards a New Cognitive
Science of Religion. Leiden: Brill.
Quine, W. V. O, 1960, Word and Object. Cambridge Mass: MIT Press.
____, 1974a, Comment on Donald Davidson, Synthese, sv. 27, str.
325-30.
____, 1974b, Comment on Michael Dummett. Synthese, sv. 27, str.
413-17.
Ramachandran, V. i Sandra Blakeslee, 1998, Phantoms in the Brain:
Probing the Mysteries oft he Human Mind. New York: Morrow.
Ramachandran, Vilanayur, W. S. Hirstein, K. C. Armel, E. Tecomka i V.
Iragui, 1997, The Neural Basis of Religious Experience. Referat s
Annual Conference of the Society of Neuroscience, listopad 1997,
saetak br. 519.1. Sv. 23 (Washington, D.C: Society of
Neuroscience).
Rappaport, Roy A, 1979, Ecology, Meaning and Religion. Richmond,
Calif: North Atlantic Books.
____, 1999, Ritual and Religion int he Making of Humanity. Cambridge:
Cambridge University Press.
Ratzinger, kardinal, 2000, Dominus Iesus: O jedinstvenosti i spasonosnoj

univerzalnosti Isusa Krista i Crkve. Deklaracija koju je ratificirao

papa Ivan Pavao II. na plenarnoj sjednici 16. lipnja 2000. Dostupno
na: http://
www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/.
Ridley, Mark, 1995, Animal Behaviour. 2. izd. Boston: Blackwell Scientific
Publications.
Ridley, Matt, 1993, The Red Queen: Sex and the Evolution of Human
Nature. New York: MacMillan.
Rooney, Andy, 1999, Sincerely, Andy Rooney. New York: Public Affairs.
Ross, Don, 2005. Economic Theory and Cognitive Science:
Microexplanation. Cambridge, Mass: MIT Press.
Rougement, Denis de, 1944, Le part du Diable. Prev. Haakon Chevalier po
naslovom The Devils Share. New York: Meridian Books, 1956.
Rubin, D. C, 1995, Memory in Oral Traditions. New York: Oxford
University Press.
Rue, Loyal, 2005, Religion Is Not About God. New Brunswick, N.J:
Rutgers University Press.
Ruhlen, Merrit, 1994, The Origin of Language. New York: John Wiley &
Sons.
Sacks, Oliver, 1995, An Anthropologist on Mars. New York: Knopf.
Saenger, Paul, 2000, Space Between Words: The Origin of Silent Reading
(Figurae Reading Medieval). Stanford, Calif: Stanford University
Press.
Sahlins, Marshal, 1972, Stone Age Economics. Chicago: Aldine.
Sanneh, Kelefa, 2004, Pray and Grow Rich, New Yorker, 11. listopada,
str. 48-57.
Schonborn, Christoph, 2005, Finding Design in Nature: The Catholic
Churchs Official Stance on Evolution, 7. srpnja 2005, http://www.
nytimes.com/2005/07/07/opinion/07schonborn.html.
Schumaker, John F, 1990, The Corruption of Reality: A Unified Theory of
Religion, Hypnosis, and Psychopathology. Amherst, N.Y:
Prometheus Books.
Schwarz, N. i G. L. Clore, 1983, Mood, Misattribution, and Judgments of
Well-Being: Informative and Directive Functions of Affective

States, Journal of Personality and Social Psychology, sv. 45, str.

513-23.
Seabright, Paul, 2004, The Company of Strangers: A Natural History of
Economic Life. Princeton: Princeton University Press.
Sen, Amartya, 1999, Development as Freedom. New York: Knopf.
____, 2003, Democracy and Its Global Roots, New Republic, 6.
listopada, str. 28-35.
Shanks, Niall, 2004. God, the Devil, and Darwin: A Critique of Intelligent
Design Theory. Oxford: Oxford University Press.
Sharlet, Jeffrey, 2003, Jesus Plus Nothing, Harpers Magazine, oujak,
str. 53-58.
Shea, Christopher, 2005, Big Picture Guy: Does Megaselling ScientistHistorian Jared Diamond Get the Whole World Right? Boston
Globe, 16. sijenja, str. Cl.
Shehadeh, Raja, 2002, Strangers in the House: Coming of Age in Occupied
Palestine. South Royalston, Vt: Steerforth Press.
Shermer, Michael, 2003, How We Believe: Science, Skepticism and the
Search for God. 2. izd. New York: A. W. Freeman / Owl Book.
Shermer, Michael i Frank Sulloway, u tisku, Religion and Belief in God.
Rukopis, sijeanj 2005.
Shriver, Mark D, 1997, Ethnic Variation as a Key to the Biology of
Human Disease, Annals of Internal Medicine, sv. 127, str. 401-3.
Siegel, Lee, 1991, Net of Magic: Wonders and Deceptions in India.
Chicago: University of Chicago Press.
____, 2003, Love and Other Games of Chance. New York: Viking Penguin.
Silver, Mitchell, u tisku, An Optional God: Secular Reflections on New
Jewish Theology. New York: Fordham University Press.
Skinner, B. F, 1948, Superstition in the pigeon , Journal of
Experimental
Psychology, sv. 38, str. 168-72.
Sloan, Richard P. i Emilia Bagiella, 2002, Claims About Religious
Involvement and Health Outcomes, Annals of Behavioral Medicine,
sv. 24, br. 1, str. 14-21.
Slone, Jason, 2004, Theological Incorrectness. Oxford: Oxford University

Press.
Small, Maurice M. i Ernest Kramer, 1969, Hypnotic Susceptibility as a
Function of the Prestige of the Hypnotist, International Journal of
Clinical and Experimental Hypnosis, sv. 17, str. 251-56.
Sober, Elliot i David Sloan Wilson, 1998, Unto Others: The Evolution and
Psychology of Unselfish Behavior. Cambridge, Mass: Harvard
University Press.
Sperber, Dan, 1975, Rethinking Symbolism. Cambridge: Cambridge
University Press.
____, 1985, On Anthropological Knowledge. Cambridge: Cambridge
University Press.
____, 1996, Explaining Culture: A Naturalistic Approach: Oxford:
Blackwell.
____, 2000, An Objection to the Memetic Approach to Culture. U:
Aunger, ur, Darwinizing Culture, str. 163-73.
Sperber, Dan i Deirdre Wilson, 1986, Relevance: A Theory of
Communication. Cambridge, Mass: Harvard University Press.
Spong, John Shelby, 1998, Why Christianity Must Change or Die. New
York: HarperColllins.
Stark, Rodney, 2001, One True God: Historical Consequences of
Monotheism. Princeton: Princeton University Press.
Stark, Rodney i W. S. Bainbridge, 1985, The Future of Religion:
Secularization, Revival and Cult Formation. Berkeley: University of
California Press.
____, 1987, A Theory of Religion. New York: David Lang.
Stark, R, W. S. Bainbridge i D. P. Doyle, 1979, Cults of America: A
Reconnaissance in Space and Time, Sociological Analysis, sv. 40,
str. 347-459.
Stark, Rodney i Roger Finke, 2000, Acts of Faith: Explaining the Human
Side of Religion. Berkeley: University of California Press.
Sterelny, Kim, 2003, Thought in a Hostile World: The Evolution of Human
Cognition. Oxford: Blackwell.
Stern, Jessica, 2003, Terror in the name of God: Why Religious Militants
Kill. New York: HarperCollins.

Sulloway, Frank J, 1996, Born to Rebel: Birth Order, Family Dynamics,

and Creative Lives. New York: Pantheon.
Taubes, Gary, 2001, The Soft Science of Dietary Fat, Science, sv. 291
(30. oujka), str. 2536-45.
Taylor, S. E. i j. D. Brown, 1998, Illusion and Well-being: A Social
Psychological Perspective on Mental Health, Psychological
Bulletin, sv. 103, str. 193-210.
Tetlock, Philip, 1999, Coping with Trade-Offs: Psychological Constraints
and Political Implications. U: S. Lupia, M. McCubbins i S. Popkin,
ur, Political Reasoning and Choice. Berkeley: University of
California Press.
____, 2003, Thinking the Unthinkable: Sacred Values and Taboo
Cognitions, Trends in Cognitive Science, sv. 7, str. 320-24.
Tetlock, Philip, A. Peter McGraw i Orie Kristel, 2004, Proscribed Forms
of Social Cognition: Taboo Trade-Offs, Forbidden Base Rates, and
Heretical Counterfactuals. U: N. Haslam, ur, Relational Models
Theory: A Contemporary Overview. Mahway, N.J: Erlbaum, str. 14261.
Tinbergen, Niko, 1948, Social Releasers and the Experimental Method
Required for Their Study, Wilson Bulletin, sv. 60, str. 6-52.
____, 1959, Comparative Studies of the Behaviour of Gulls (Laridai):A
Progress Report, Behaviour, sv. 15, str. 1-70.
Titon, Jeff Todd, 1988, Powerhouse for God: Speech, Chant, and Song in
an Appalachian Baptist Church. Austin: University of Texas Press.
Tomasello, Michael, 1999, The Cultural Origins of Human Cognition.
Cambridge, Mass: Harvard University Press.
Tomasello, Michael i Josep Call, 1997, Primate Cognition. Oxford: Oxford
University Press.
Wall, T. L, L. G. Carr i C. L. Ehlers, 2003, Protective Association of
Genetic Variation in Alcohol Dehydrogenase with Alcohol
Dependence in Native American Mission Indians, American
Journal of Psychiatry, sv. 160, br. 1 (1. sijenja), str. 41-46.
Weinberg, Steven, 2003, Facing Up: Science and Its Cultural Adversaries.
Cambridge. Mass: Harvard University Press.
Whitehouse, Harvey, 1995, Inside the Cult: Religious Innovation and

Transmission in Papua New Guinea. Oxford: Clarendon Press.

____, 2000, Arguments and Icons. Oxford: Oxford University Press.
Whiten, Andrew i R. Byrne, ur, 1988, Machiavellian Intelligence. Oxford:
Oxford University Press.
____, 1997, Machiavellian Intelligence, II: Extensions and Evaluations.
Cambridge: Cambridge University Press.
Wiesel, Elie, 1966, The Gates of the Forest. New York: Holt, Rinehart &
Winston.
____, 1972, Souls on Fire: Portraits and Legends of Hasidic Masters, s. 1:
Gerecor, Ltd. Pretisak New York: Random House, 1982.
Williams, George, 1966, Adaptation and Natural Selection. Princeton:
Princeton University Press.
____, 1992, Natural Selection: Domains, Levels, and Challenges. Oxford:
Oxford University Press.
Wilson, David Sloan, 2002, Darwins Cathedral: Evolution, Religion and
the Nature of Society. Chicago: University of Chicago Press.
Wilson, David Sloan i and Elliot Sober, 1994, Re-Introducing Group
Selection to the Human Behavior Sciences, Behavioral and Brain
Sciences, sv. 17, br. 4, str. 585-654.
Wittgenstein, Ludwig, 1953, Philosophical Investigations. Oxford:
Blackwell. Hrvatsko izdanje: Filozofijska istraivanja, prev. Igor
Mikecin. Zagreb: Globus, 1998.
Wolfe, Alan, 2003, The Transformation of American Religion: How We
Actually Live Our Faith. New York: Free Press.

KAZALO
11. rujna 2001. 254, 278
abecede 154-155
abrahamske religije, vidi takoer kranstvo; islam; judaizam
Bog koji postaje apstraktnijim i depersonaliziranijim 206
slinosti izmeu 374
acheulenske sjekire 97
Acton, lord 175
Acts of Faith: Explaining the Human Side of Religion (Stark i Finke) 79,
181, 190
Adam i Eva 211
After God: The Future of Religion (Cupitt) 198, 205
agnosticizam 34, 66, 192, 194, 296
AIDS 290, 305, 321
Ainslie, George 203-205
akademski pristup religiji 255-261, 307
Akshardam, hram 254
akutna religija 312
Al-Kaida 254, 278, 295
Alah 16, 21, 47, 209, 276, 281, 328
Albright, Carol Rausch 255
Alhambra 249
alkohol 53, 66, 76-77, 91
djeca i alkohol 317-318
evolucija elje za alkoholom 74-75
muslimansko stajalite prema alkoholu 78, 323
ovisnost o alkoholu 25
prohibicija 27, 317
varijacija u sposobnosti metaboliziranja 312

altruizam 190
Alir 351
American Religious Identification Survey (ARIS) 313-314
amnestici (bilj. 8) 407
amplitude vjerojatnosti 219
Andamanski i Nikobarski otoci 319-320
Andersen, Hans Christian 30
animizam 123-125
anomalije, protuintuitivne 126, 128, 131, 228
Anonimni alkoholiari 217
Anselmo, sveti 239-240, 243
Anthropologist on Mars, An (Sacks) 84
antiglobalistiki terorizam 326
antisemitizam 296, 321
antraks 281
antropiki princip 241
antropologija 42, 81-82, 113, 144, 319
ispitanici koji nisu uvijek upueni 164-165, 217-218
ispitanici na koje utjee 56
nezavidna reputacija antropologije 44
podjela antropologije 362
relativizam u antropologiji 259, 364-365
tie se ponaanja, ne vjerovanja 238
u znanstvenim studijama 307
antropomorfizam 199, 207
i argumenti za postojanje Boga 239-240
kao privlaan 193
napetost s drugim svojstvima 21
prijelaz s antropomorfizma 206, 209, 263
aparthejd 27
apofatizam 231-232
apologetika 353

apsoluti 280-281, 289-290

Apsolutno Jedinstveno Bie (bilj. 5) 411
argumenti za postojanje Boga 38, 238-243
argument iz dizajna 38, 239-242
argument iz zla 38, 413
arhitektura, vjerska 249-250
ARI (American Religious Identification Survey) 313-314
Armstrong, Karen 215
Armstrong, Louis 298
Ashbrook, James B. 255
astrologija 138, 140
astronomija 358
Asuanska brana 37
ateizam, ateisti
ateizam kod znanstvenika o religiji 256
biranje ateista na poloaje 243
itanje Biblije kao knjievnosti 172
diskvalifikacija unaprijed 256-258
i odnos prema svetome 243-244
izbjegavanje suuesnitva u religiji 296
kao bistri 32
moralno opredjeljenje 66
nemaju vrijednosti 298
o veini bogova 211
povezan sa Spongom 210
pozdravljaju ispitivanje gledita 28
Spinozin 242
svete vrijednosti 34
u znanstvenom istraivanju religije 269, 271
vjernici koji nisu 210
vjerovanje u vjeru u Boga 221
atomi, znanje o 164-165, 232
atomizam 206
Atran, Scott 113-115, 144, 146, 234, 260, 290-291, 368-369, 370-371, 402,

405
au naturel 35
Auden, W. H. 288, 309
Aum Shinrikyo 24, 326
autizam 84, 118, 258
autorska prava 344
Avital, Eytan 135, 337
Azijci 98, 312
bacanje novia 138, 358
Bach, Johann Sebastian 158, 249
Bagvana 286
bajke 131
Baker Street Irregulars 212, 215-216
Bakker, Jim 190
Baktamani 146, 151
Baldwinov efekt (bilj. 10) 405
Balkin, J. M. 363-367
Barrett, Justin 116, 137
Barth, Fredrik 146, 151
baskijski pastiri 98
bazeni 294
Bell, Chris 370
belomancija 138
Benedikt XVI., papa 227
Benny, Jack 33
Benson, Herbert 272
Benson, Robert 222
Bering, J. M. 369-370
besmislice, koje privlae pozornost 125-126

besmrtnost due 80, 275, 297, 299-300

bez denominacije 313-314
bezgreno primanje 36
Biblija
biblijska proroanstva 48, 61-62
i evolucija 72
kao knjievnost 172
kao najpodobnija meu tekstovima 15
kao proizvod koji se moe prodavati 41
o postojanju Boga 239
bie Apsolutno Jedinstveno (bilj. 5) 411
temelj svega 192, 262
vee od iega to se moe zamisliti 239-240
Bierce, Ambrose 267
bifokalne naoale 340
Bigfoot 213
bilje, ljekovito 141-142
bilo to moe proi 243
bio-informatika 334
biofakti 97
biologija, vidi takoer evolucijska biologija naljepnice na udbenicima 303
bioloko kretanje 115-116
biranje glavnog predmeta na fakultetu 44-45
bistri 32
biti, boanske 193-195, 198-199, 263, 314
bitmape 154
bive religije 22, 398
Blackmore, Suan (bilj. 10) 405
Black Muslims 321
blefiranje 118, 120, 132
blues 339
Bog (bogovi),

vidi takoer antropomorfizam argumenti za postojanje 38, 238-245

Bog Trgovac 198
brine se za to da se dogaaju dobre stvari 67-68 centar za Boga u
mozgu 91, 144-145
Freud o filozofima 19 gen za boga 144-145, 310-311
kao intencionalni objekt 211-217
kao Otac 193, 207
kao policajac 279
kao uzor 279
kao Zakonodavac 242
ljubav boga 247-255, 263, 292
natprirodna bit naspram boanske 193-195, 198, 263
odnos razmjene sa 192-195, 199
prihvaanje podreenog poloaja u odnosu na nevidljivog 175-176
religije bez boga 199-200
ale o 210
spektar 239
sveznajui 21, 137
temeljna neshvatljivost 220
transformacija koncepta 206-209
u definiciji religije 20-22
u prirodnoj religiji 35
u proricanju 138-141
vjerovanje u 220-225, 310
vjerovanje u vjerovanje u 220-223, 247-248, 310
rtve 167
Bog iz Novog zavjeta 207
Bog iz Staroga zavjeta 21, 148, 207, 262
bogobojaznost 263
bol, kao sutinski loa 79
bolesti 36-37, 50-51, 67,
vidi takoer lijeenje poljoprivreda u irenju 112
Bonaparte, Napoleon 137
Bonner, John Tyler 337
Bowles, Samuel 196, 410
Boyd, Robert 324, 337

Boyer, Pascal 113-115, 119, 126, 129, 132-133, 137, 144, 171, 180, 198,
228, 260, 362, 368, 369-370, 405
Boyer, Peter 285
boanske biti 193-194, 210, 263, 314
boine pjesme 249
Braa Karamazov (Dostojevski) 281
bradavica sise, poriv pronalaenja i grabljenja 135
brane dabrova 37
Breakdown of Will (Ainslie) 203-204
Bright Stuff, The (Dennett) 32
brodogradnja 86, 401
Broj Jedan, traiti 178, 188
Brown, Dan 65
budizam 16, 19, 27, 199, 231, 249, 254, 301
Budunost jedne iluzije (Freud) 19
budunost, predvianje 49-50
Bulbulia, Joseph 176
Burkert, Walter 175, 180, 260, 404, 408
Burns, Conrad 332
Calvary Chapel 225
Cannon, Walter B. (bilj. 9) 411
Carevo novo ruho 30
Carvey, Dana 168
Cavalli-Sforza, Luigi Luca 145, 337, 406
cehovi 171
centar za to ve 92, 144, 162
ceremonija, vidi obred; ritual
ceroskopija 138
Churchill, Winston 202

Cloak, F. T. 342
Cobb County (Georgia) 303
Coe, Douglas 169
Columbia, sveuilite 271
Comaneci, Nadia 136
Consciousness Explained (Dennett) 412
Creation of the Sacred: Tracks of Biology in Early Religions (Burkert) 261
crkva i drava, odvajanje 303
crkvanstvo 225
crna magija 23, 211
crno vino 304
Cronk, Lee 362
Crvenkapica 131
cui bono? 67, 73-74, 84, 91, 93, 98, 100, 141, 147, 171, 176, 178-179, 184,
266
Cultural Software: A Theory of Ideology (Balkin) 363
Cupitt, Don 198-199, 205
cvjetaa, genski prenoena gadljivost 312
amac za spaavanje, religija kao 28, 306, 350
aranje 169
arobnjakov egrt 326
arolija 211-212
asopis Time 311
asopisi, interdisciplinarni 261
impanze intencionalnost drugoga reda 118, 403
jezik 161, 356-357
kao prirodni psiholozi 120-121
ljudski preci 109, 309
orua 337
skupine 181

itanje, religija u usporedbi sa 304

ovjek koji pada u provaliju 31
uavci, vrste 134-135
uda 42, 242
izljeenja 36-37, 67, 195
prirodno naspram udesnoga 36
svjedoci 354
udo 158
udovite iz Loch Nessa 213, 221
Da Vincijev kod (The Da Vinci Code) Brown 65
Dan Johna Fruma 107
darvinistika evolucija, vidi evolucija
Darwins Cathedral: Evolution, Religion and the Nature of Society
(Wilson) 113, 181
Darwins Dangerous Idea (Dennett) 37, 241, 297, 402
Darwin, Charles 43, 80-81, 87, 130-131, 170, 171, 241, 242, 275, 333-334,
345, 399, 402
Davies, Paul 203
Dawkins, Richard 11, 87, 91, 136, 145, 183, 186, 211, 228-231, 317-318,
336, 341, 368, 373, 401-402
Debray, Rgis 215
deizam 19, 256
dekonstrukcionizam 362
Dembski, William (bilj. 3) 399-400
DeMint, Jim 332
Demokracija biti odan demokraciji prije svega 349-352
kao sveta vrijednost 34-35
Kip slobode kao simbol 254
meusobno povjerenje u demokraciji 279
podrivanje demokracije 330-331
u Iraku 279-280
vjera u 202-203, 243

rtve poloene za 16
demoni 23, 105, 128, 130
denominacija 185, 191, 197, 224, 296
Descartes, Ren 114
Deset zapovijedi 107, 290
Deus 209
Deus sive Natura 242, 263
Development as Freedom (Sen) 202
De Vries, Peter 222
Dialogues Concerning Natural Religion (Hume) 37, 201
Diamond, Jared 112-113, 141, 173-174, 260, 325, 397
Diaz, Cameron 214-215
Dicrocelium dendriticum 15-16
diferencijalna replikacija 100, 168, 369
i pojave koje premauju funkcionalnost 73-74
sposobnost kao potencijal za 80
u grupnom odabiru 184, 186
u kulturnom prijenosu 87-89, 146
digitalizacija 154
dijabolina la 207-208
dijalog 365-366
Dijanetika (Hubbard) 239
diktatori, odanost 175
dinosauri 19, 135
Disneyjevo arobno Alahovo kraljevstvo 47
Disraeli, Benjamin 300
Dizajn argument iz dizajna 38, 239-242
dugotrajna stabilnost okolia u 134
inteligentni 70-71, 241-242, 262, 399-400
u religiji 86-105, 157-159
dizajnoidi (bilj. 12) 401
djeca 120, 228, 327, 332. vidi takoer dojenad gubitak nevinosti 61, 63

i informacije o seksu 59
poslunost roditeljima 135
razumijevanje vjerskih oitovanja roditelja 238-239
to emo im rei 47, 316-324
vjerovanje u Djeda Boinjaka 62-63
djeca sa crvenim pelenama 331
djeje lice 135
Djed Boinjak. vidi Djed Mraz Djed Mraz 22, 62-64, 210, 231, 277, 279,
287
djela govore vie od rijei 226, 232
djelatnici 116-121
bogovi kao 21-24
duhovni i mitoloki 123-131
koristoljublje subjekata 178-179
s punim pristupom 132-137
u animizmu 123-125
djelatnici s punim pristupom 133, 137
dnevnici, molitva usporeena s 22
DNK 90, 127, 154, 209, 227, 262, 333, 335, 340-342
dobra djela 250, 288, 295, 301
dobre namjere 24, 26-27, 83, 177, 278, 280
Dobri Trikovi 77, 98, 116, 119, 123, 152, 174, 253, 406
dobroudno zanemarivanje 59-60, 287, 316
dodavanje Zdravo Marijo 36
dojenad interes za govor 357
pla (bilj. 3) 403
stopa smrtnosti 142
vezivanje 135
doksologija 218
doktrina 219, 225, 279, 312
Dollar, dr. Creflo 225
Domenici, Pete 332
Dominus Iesus: Declaratio de Iesu Christi atque Ecclesiae unicitate et

universalitate salvifica (Ratzinger) 227

donacije 191
Dostojevski, Fjodor 281
Doyle, Sir Arthur Conan 212
dozvola za ubojstvo 281
drugi Kristov dolazak 48
drugi umovi, kako priroda rjeava problem 115-121
Drugi vatikanski koncil 86, 197, 310
drugi zakon termodinamike 160, 182, 262
drutvena interakcija, strateke informacije i 132-133
drutvena znanost, vidi takoer antropologija; psihologija evolucijski
pristup kojemu ne vjeruje 256, 339-340, 401
memetika i 346
moralni sudovi u 363-364
prerano zadovoljenje znatielje 110
prirodne znanosti nasuprot 46, 81, 256, 361
religija prouavana u 44-45, 267, 311
u znanstvenim studijama 308
drutveni kukci 184
drutveni sukob, religija iskoritava 197
drutveno usmjereni uinci 196
Drutvo skeptika 314
Druzi 233-236
dualizam 297, 301
duhan, vidi puenje
duhovi 119, 130-131
duhovnost 297-302
gen za 310-313
religioznost naspram duhovnosti 19, 23
tenja za 297-298, 301
Dulles, Avery, kardinal 353-355
Dumbovo arobno pero 139

Dunbar, Robin 163, 180, 260, 362, 402-403

dupini 19
Durham, William 362
Durkheim, Emil 183-184, 256, 397
dua 105-106, 301
besmrtnost 275, 297-300
kartezijanska 297
materijalistiki pogled na 297-298
vjerovanja Jivara o 105-106
dvostruki agenti 235-236
dez 158, 298
dihad (sveti rat) 42, 54, 281
e=mc2 218-219, 230
E. coli 77
Eagleton, Terry 363
Eddy, Mary Baker 166
efekt inverzije cijene 195
efekt puke kontemplacije 33
eidetsko pamenje 361
Einstein, Albert 84, 206, 218, 223
ekologija 290, 298, 346, 356-357, 369
ekonomija teorija ponude 194, 314
teorija racionalnog izbora 182191, 197, 310
ekonomija potranje 185
ekonomska prognoza 50
ekoterorizam 326
ekstaza, vjerska 41
ektosimbionti 77
ekumenizam 295, 302

lan vital 209

Eliade, Mircea 257
Elizabeta IL, kraljica 212-213
Ellington, Duke 157
Ellis, Fiona 216
El Nino 26, 49
Emerson, Ralph Waldo 355
empirijski argument za postojanje Boga 239-240, 241
End of Faith, The (Harris) 289, 295-296
endosimbionti 77
Ensign, John 332
Epimenid 234
episkopalijanizam 199, 210
epizodno pamenje 127-128
eskalator pozitivnih povratnih informacija 97
eurocentrizam 257
Europski muzej rimokatolianstva 47
evangelisti 170, 224-225, 283, 284, 313-314, 408
Evans-Pritchard, Edward 152
evanelja iz Nag Hammadija 148
Evolucija slobode (Freedom Evolves) (Dennett) 398
evolucija, vidi takoer kulturna evolucija; prirodni odabir Biblija i 72-73
Disraelijev odgovor na 300
kada promie dobro 266
kada se tie procesa koji se gotovo nikada ne dogode 127
koevolucija 69-70, 77, 120, 142, 405
konvergentna 98, 374
pojava koje naoko nadilaze funkcionalnost 67-79
potpornji religije 79-104 samo teorija 303-304
uvjeti evolucije 333
znanstvenici o drutvu kada sumnjaju u evoluciju 81, 256, 340, 401
znanstveni dokazi 71-72, 399

evolucijska biologija, vidi takoer evolucija i klasifikacija 19-20

kao glamurozna disciplina 44
kao ne-religija 265
poznato ini nepoznatim 84-85 samo jo jedna od religija 20
tumaenje 259-261
evolucijska psihologija 133
Ezop 46
Faber, M. D. (bilj. 3) 403
Faith Seeking (Turner) 231
falocentrinost 208, 257
fanatizam 19, 24, 47, 67, 254, 281-282, 288, 305, 331
farmaceutske tvrtke 141, 270-271
Feldman, Marcus 337
Fellowship Foundation (Obitelj) 331-332
feminizam 208, 257
fetva 54, 253, 281, 297
Feynman, Richard 219-220, 230, 232
Fides et Ratio (Ivan Pavao II.) 228
fiksiranje 88
Filozofija kao ono to od poznatoga ini nepoznato 83
nezavidna reputacija 45
otvorenost prema svakoj ideji 34
religija u suprotnosti prema 29
religije 45
za pronalaenje pravih pitanja 30-31
Finke, Roger 79, 181, 184, 187, 190-192, 195-199, 210, 224, 310, 314, 406
finski jezik 313
Fleming, lan 237, 281
folklor 346
formule, vjerovanje naspram razumijevanju 217-221
fotografsko pamenje 361

Foucault, Michel 362

Frank, Robert 252
Franklin, Benjamin 256, 340
Franklin, C.L. 159, 407
franize 171
Freud, Sigmund 19, 133, 398
Frum, John 107
Fry, Christopher 83
fundamentalizam 192, 224, 325, 398
funkcionalizam 183-184
galebovi 129, 135
Gauchet, Marcel 106
gay 32
Geertz, Clifford 258, 397
Geisteswissenschaften 46, 81, 256, 361
General Motors 351
geni 310-312
centrizam gena nasuprot izvanjskim kontinuitetima 134-135 gen za
Boga 144-145, 310, 311
granini uvjeti 90-91
identitet 342
kulturni prijenos kada oponaa prijenos gena 88-89
kulturni prijenos naspram gena 35-36
memi u usporedbi s genima 89, 336, 340-341, 344
meusobni utjecaji kulturnog prijenosa i prijenosa gena 98-99, 142
poboljanje 130
prevladavanje imperativa gena 16-17, 188
u spolnoj reprodukciji 74
za katolianstvo 81
za religiju 91
genski inenjering 189, 345
gen za katolianstvo 81

geofakti 97
Georgia 303
Gibson, Mel 285
Gintis, Herbert 196-197
glasovanje 291
glavonoci 20
glazba 84, 251, 344
bez tvorca 78
loa za vas 52-55
narodna 88-89, 145, 157, 404
natprirodni podraaji u 129-130
organizirana 157
ovisnost o 25
prirodni glazbeni ukus naspram neprirodnog 36
prirodni odabir kao objanjenje za 96
sluh za 257
umijee 158
vjerska 47, 249
Globalna liga religija 47
globalno zatopljenje 26
glumi dok ti ne uspije 217, 248
gnostika evanelja 150, 170
Gdelov teorem 240
God Gene, The (Hamer) 144-145
Goldwyn, Samuel 141
golubovi 124-125
Gortner, Marjoe 170, 283-285, 327
Gospodar prstenova (bilj. 5) 398
gospodar, psea vjernost 17
Gospodin 209
Gould, Stephen Jay 42, 135, 147, 372
govorni inovi 226-227

Grandin, Temple 84, 258

Grassley, Charles 332
gravitacija 37, 41, 134, 263, 358
grki jezik, jezini pomaci 150
gripa 49, 112
grupni odabir 99, 113, 184-187, 402
gurui 170, 293, 355
haditska knjievnost 285
had 16
Hamas 295
Hamer, Dean 144-145, 311
Hamlet (Shakespeare) 215
Hndel, Georg Friedrich 249
Hare Krina 286
Harris, Sam 289, 295-296
haruspicij 138
Harvard Medical School 272
Heath, Chip 370
hepatoskopija 138
hereza 170, 242, 286, 297
hermeneutika 258, 362
higijenski programi 95
hinduizam 16, 27, 46, 105, 249, 254, 291, 293, 295-296, 326, 364
hiperaktivne naprave za otkrivanje subjekata (HADD) 123, 156
hipnoza gen za podlonost hipnozi 143, 311
improvizirana 136, 309
amanska 141-146, 147, 168-169
u ritualnom lijeenju 142
hipoteza upravljanja ekonomskim resursima 143
hipoteza o Geji 183

HIV 76, 305, 363, 407

Hobbes, Thomas 163
hodajue drvee 127, 309
hodanje po uarenom ugljenu 169
Holbach, Baron d 256
Holmes, Sherlock 63, 212-213, 216-217
homoseksualnost 32, 57-58, 243, 325
Hram (Jeruzalem) 329-330
Hubbard, Ron L. 86, 239
humanistike znanosti 81, 110, 189, 256, 261, 340, 361
Human Relations Area File 113
Hume, David 35, 37, 111, 115, 201, 209-210, 233, 242, 256, 277
Humphrey, Nicholas 120, 143, 267, 299, 318
ideali 221
ideje konkurencija izmeu 187
loze ideja 127
nastale u umovima 17-18
odanost idejama 16-17
trite ideja 189
ideologija 81-82, 174, 259, 318, 362-364, 367, 403
idtihad 408
iluzije, utjene 284
imaginacija 121, 130, 132-133
imami 170, 249, 291, 294, 296, 308, 360
imenski memi 339
imperijalistiki univerzalizam 364-365
imperijalizam, znanstveni 82
imunitet 75, 112
Indijanci 96, 312, 406
indoeuropski jezici 150

indoktrinacija 321
industrija eera 68-69, 74
info-reklame 267
informacije bujica informacija 62-65
dovoljno da ih bude vrijedno kopirati 344
memi kao paketi informacija 89-98
odsutnost 43
o seksu 59
preoptereenost 126
psiholoki uinci smanjeni informiranou 269
roditeljski prijenos 134-137
strateke 132-133, 137
vanjske 324
In Gods We Trust (Atran) 113
Inhofe, James 332
inicijacijski obredi 180
inicijative utemeljene na vjeri 229
inicirana proizvodnja 154, 343, 368, 372
instinkti 98, 160
institucije, ouvanje 173-175
instrumentalna vrijednost 79
inteligentni dizajn 70-71, 241-243, 399-400
intencionalni objekti 210-216
intencionalni sustavi, vidi intencionalno stajalite
intencionalno stajalite 115-121, 403
i drutvena interakcija 132-133
i dvostruki initelji 234-236
kao praktina nunost 123
intencionalnost drugoga reda 118
intencionalnost petoga reda 118
intencionalnost treega reda 118, 120
interdisciplinarna suradnja 113, 145
internet 289, 328, 335, 337-338, 370, 372, 402

interpretacija 256, 258-259, 362

Inuiti 339
Irak 278-279, 351
Irish Washerwoman (aljiva pjesma) 282
Irska 197, 318
Isfahan, damije u 249
ishrana 82-83, 363
iskuano i istinito 165
islam 10, 19, 27, 178, 296, 316, 332, 374
Bog postaje apstraktnijim i depersonaliziranijim 206
dokazivanje vjere u 230
dranje djevojaka i ena neobrazovanima 60
era 109
gnuanje nad suvremenom kulturom 323
idtihad 408
i fanatici 253
islamizam 51, 351, 398
i terorizam 295, 326
mujezini u 233
multinacionalan 46
o alkoholu 66
o otpadnitvu 285-286
o ivotu poslije smrti 276-277
poremeaji u prehrani meu enama 268
umjereni naspram ekstremista 293
umjetnost 321
vjerska umjetnost 249
znaenje rijei islam 16, 188
ispiranje mozga 320
ispiti s viestrukim izborom 218, 222-223, 310
Istanbul 249
Istina injenina 42
fizike 230
kao transcendentna vrijednost 365
koja vas oslobaa 55

objektivna 259
svete vrijednosti 34
u oglaavanju 267, 270-271, 329
znanost kao neto to nema monopol na 360
rtve podnesene za 16
istraivaki centar Pew 282
istraivanje interdisciplinarno 26, 113, 145, 261
pitanja za daljnje 309-334
teoloko 208-209
istraivanje i razvoj (R&D) 85, 100, 128, 141, 147, 182-183, 187, 359
istraivanje matinih stanica 292
Isus iz Nazareta 55, 170, 210, 229, 250, 253, 267, 275, 283, 285, 297, 310311, 353
Isusovci 318
Ivan Pavao II., papa 227, 229, 392
izgovor 88-89, 334-335, 339
izgradnja crkve 191
izljeenja, udesna 36, 195
izraun trokova i koristi 185-186
izrada upitnika 313-316
Izrael 48, 296
izvanosjetilno opaanje 299
izvanzemaljci, primjer 269
izvjesnosti, moralne 282
Jablonka, Eva 135, 337
Jack Trbosjek 213
Jacob, Franois 74
Jahve, vidi Jehova
James, William 22-23, 31, 92, 188, 217, 247, 255, 260, 261, 263-266, 267268, 280, 312
James Bond, romani o 236, 281

Jansen, Johannes 285

Jarawe 319
jato riba 99, 181
javno mnijenje 202
Jaynes, Julian 139
jednorog 131
Jefferson, Thomas 328
Jehova (Jahve) 21, 67, 207, 275
Je li Bog u naim genima? (asopis Time) 311
Jeni, Rich 216
jezine promjene 150
jezik (jezici), vidi takoer rijei bez tvorca 78, 146, 346
divlji memi 173
era jezika 109-110
evolucija 150
i zatita za formule koje ne razumijemo 217-218
izumiranje 29, 342
kao praktina nunost 123
kao preduvjet znanosti 357-358
korist od 160
ne-genski prenosiv 36, 95, 162
neodredivost radikalnog prijevoda 375-377
pisani 146, 150, 405
uenje 304
u intencijskoj komunikaciji 120-121
umjetnost koja treba 130
upravitelj nepotreban za 160
usporedba vrsta i jezika 334
varijante u prijenosu 88-89
Jivaro 105
Job 21
Johnson, Virginia 55, 58-59
Jonestown 24, 326
Joshua Judges Ruth (Lovett) 373

Journal for the Scientific Study of Religion 261

Journal of Cognition and Culture 261
Journal of Reproductive Medicine 272
judaizam 10, 224
Bog postaje apstraktnijim i depersonaliziranijim 206
era 109
Hram 329
kao put do mira 27
multinacionalan 46
o imenovanju Boga 205
o otpadnitvu 285-286
predanost ideji 16
rasprava se potie 230
reformni 199
umjereni naspram ekstremista 296
zakoni koera 230
kanon 150
Kant, Immanuel 217, 240, 277
karizmatini voe 170, 283, 309, 326
kartake igre, uenje 132
Katarina Velika 303
katastrofe ignoriranje 289
sprijeene, kao antiklimaks 49
tehnologije za uzrokovanje globalnih katastrofa 81
katedrale 41, 249
katekizmi 316
Katolika crkva, vidi Rimokatolika crkva
kazna 22, 190, 256, 276-278, 282
KGB 235
Kina 169, 327
kineska politika jednog djeteta 327
Kinsey, Alfred C. 57-58

Kip slobode 254, 329

kleptokracija 174-175, 176, 243
klice, znanje o 164-165
kloniranje 74-75, 400
klub oboavatelja Perryja Masona 213, 216
Kluger, Jeffrey 311
knjievnost, vjerska 249-250
koalicije 177-178, 190
kockanje 25
kodoni 90, 344
kodovi 342-344
Koestler, Arthur 282
koevolucija 69-70, 77, 120, 142, 405
kohezija, grupna 182
Kohn, Marek 97
kojoti 68, 74, 399
komensalizam 93, 186
komputacionalizam 362
komunizam 26, 197, 331
kondomi 76, 321
konfucijanizam 199
kontrolni sustavi 177
kontroverze, znanstvene 303-304, 334, 337, 360, 363
konvergentna evolucija 98, 374
kopiranje, vidi takoer replikacija gensko 74
izmeu vrsta 338
obred za poboljanje 147-148, 154-156
u kulturnom prijenosu 87-89, 368
umnogostruavanje za osiguravanje visoke vjernosti 151 -152
vjerodostojno 147, 344
kopiranje mema meu vrstama 339

korekcijski enzimi 134

korijander, genski prenoena gadljivost 92, 312
Korinani 227
koristoljublje 177-179, 188
korporacije 182, 185, 186
korupcija 202
Kosovo 254
kovanice 78
kozmoloki argument 239-240
kraj svijeta 48, 232-233
kraljenjaci 20, 23, 359
kreacionizam 71-73, 172, 399, 411
kretanje ivog bia 115-116
kriminalistiki romani 41-42
krivnja 137, 305
kriarski ratovi 42, 54
kromosomi 134
kronina religija 267
kronometri 151
kranstvo, vidi takoer Rimokatolika crkva Bog koji postaje
apstraktnijim i depersonaliziranijim 206
era kranstva 109
evangelistiko 170, 224-225, 283-285, 313-314, 408
fundamentalistiko 192-193, 224-225, 325
i Obitelj (Fellowship Foundation) 331-332
kao put prema miru 27
kultovi tereta 107-108
odabir izvora 170
o otpadnitvu 286
ponovno roeni 276, 283, 313
predanost ideji 16
puritansko 53, 210, 249
reakcija na svetogre 253

irenje Rijei 16, 18, 179

Sveci posljednjih dana 109, 331
terorizam 326
umjereni naspram ekstremista 293-294
vienacionalno 47
vjera kao znaajka 230
vjerska umjetnost 249
rtve u ime religije 16
ksenofobija 52, 196, 325
kukavice 117, 120
kukci 17. vidi takoer mravi svadbeni darovi 97, 253
kultovi. 25, 283, 293, 298
kao visoka napetost 195-196
o smaku svijeta 331
smrt kultova 147
sotonski 23
tereta 107-109
kultovi tereta 107-108
kult Pomio Kivung 107-108, 326
kulturna evolucija, vidi takoer kulturni prijenos darvinistika 345-346
memi naspram psiholokih ogranienja 368-375
moralnog razmiljanja 178
pitanja znanosti o drutvu preinaena u tom smislu 340-341
amanizma 142
kulturni prijenos acheulenskih sjekira 97
dizajna 87-88
jezika 35, 95, 160-161
meusobno djelovanje genskog i kulturnog prijenosa 98-99, 142
novca 77
obreda 147-157
proricanja 140-141
puke religije 146
religije 35-36
roditeljski odgoj kao 95, 134-137
amanizma 142
upravljanje kulturnim prijenosom 160

varijacije 151-152
kulturni replikatori 87-88. vidi takoer memi
kulturno zdravstvo 325
kvantna elektrodinamika 220
kvasac 76, 94
laboratorijske ivotinje 281
Lakoff, George 296
lanana pisma 368
laskanje 120-121
Lawrence, Raymond J., Jr. 272
Lawson, E. Thomas 105, 108, 149, 151, 153, 160, 260, 402, 406
lekovi 161, 407
leptiri, toke na krilima 17
Lerner, Yoel 329
leevi 57, 79, 119-120
leevi, seciranje ovjeka 57
leinari 79
letei ilimi 131
let ptica u jatu 99
Lewis, C. S. 177
Lewis, David 376
lezbijke 57
Libanon 233-234, 235
licemjerje 284, 287, 301-302, 330
lijeenje udesna izljeenja 36-37, 67, 195
amansko 141-146
lijekovi 36, 144, 204, 305, 316, 360
limerick 373
Lincoln, Abraham 166

lisice 120
Locke, John 31
logiki argumenti za postojanje Boga 239-240
lojalnost brendu 209
Longman, Robert 271
lovci-sakupljai 74, 162
Lovelock, J. E. 183
Lovett, Lyle 373
Lucille (nadglednica supermarketa) 283
ljekovito bilje 141-142
ljubav kao sveta vrijednost 34
prema Bogu 247-255, 263, 294
prema tradiciji 288
romantina 249, 252-253
ljudi bolesna uma 267
ljudska prava 364
Maalouf, Amin 328
MacCready, Paul 359-360
make 73, 77, 89, 161, 187, 342
mafija 175, 190
magisteriji, nepreklapajui 42
majmuni, vidi takoer impanze kojima prijeti izumiranje 161
nedostatak mate 128
skupine 181-182
znatielja 356
Manji, Irshad 328
Mannheimov paradoks 363, 367
Marjoe (film) 170, 283-285
marksizam 330-331, 362

Marlowe, Christopher 215

marsovci, teorije o religiji 83-90
martini 36
Marx, Karl 53, 91, 174
masnoa, udnja za 82-83
masovna hipnoza 153
masovna histerija 153
masovni mediji, stvaranje sumnje kroz 329
mata 90, 111, 121, 127-128, 130, 132-133, 138, 260, 279, 313, 325, 403
Masters, William 55, 58-59
masturbacija 57-58, 60, 226
matematika 173, 242, 307-308, 359, 361
materija, promjena u konceptu 206, 232
Matrix (film) (bilj. 5) 398
Mayr, Ernst 41, 401
maioniarski trikovi 158, 169, 207, 239
McCarthyjanizam 332
McCauley, Robert N. 105, 108, 153, 160, 260, 402, 406
McClenon, James 142-143, 144, 169
medrese 24, 328-329
medvjedi 16, 87, 135, 320
mega-crkve 224
mejoza, cijena 75
Meka 16, 47, 286
mekuci 20
Melanezija 106
memetiki inenjering 189, 192, 197, 225, 326, 346
memi 333-346
granice 90-91
kao informacijski paketi 89-90
kao kulturni replikatori 88

kao ne-genski prenosivi 95-96

klice u usporedbi sa 92
koji potiu grupnu solidarnost 186-190
naspram grupnog odabira 186
naspram psiholokih ogranienja 368-374
natjecanje izmeu 127-128
nerazumljivi elementi u prijenosu 155-156, 229
pobornici 203-204
postojanje 340-342
problemi klasifikacije i individuacije 338-345
protomemi 127
s upraviteljima 173-174, 179, 189
taksonomija 336
toksini (tetni) 305, 322-327
umnoavanje u prijenosu 152
u plivanju (bilj. 14) 406
vjebanje u prijenosu 148
za proricanje 140-141
za vjeru 230
Mencken, H. L. 192, 290
mentalno zdravlje, materijalizam i 300
Meshoulam, Uriel 224
Mesija (Hndel) 249
metafizika vjerovanja 203
metafora, antropomorfni jezik shvaen kao 22, 263
Method & Theory in the Study of Religion 261
metode istraivanja, poboljavanje 358
metodiki odabir 172, 345
Mickey Mouse 135
milosre 34, 250, 296
miomancija 138
mir 27-28, 194, 251, 268
miroljubiva koegzistencija 47, 296
misionari 106-107, 192, 280, 319

misteriji evolucijska teorija, nema mjesta za 265

revizija vjerovanja kao 206-208
u fizici 232
u imunosti na opovrgavanje 167-169
vjera kao nuna za dokuivanje 227-228
znanstvena metoda primijenjena na 255-256
mistina klica 92
mitologija 129-130
mitovi po kojima ivimo 204
Mk 10, 21 275
mlijeko 36, 98, 206
mljeti u prazno 226
Mohikanci 329
moje sretne zvijezde 214-215
moleozofija 138
molitva 21, 42, 85
antropomorfnim bogovima 193
kao razgovor s Bogom 21-22
neantropomorfnim bogovima 21-22
neusliana 194, 267, 306
studije o uinkovitosti 271-273
usliana 193
molitvenik 148
monoamini 144-145
monoteizam 206-207, 215, 234
Moore, R. Laurence 191, 267
moralno proienje 34
moralnost, moral duhovnost povezana sa 298-301
koristoljublje i 178
kriza 63
promjena miljenja o 264
relativizam 364
religija i 42, 66-67, 243, 267, 275-303
religija poboljava 273

sposobnost kao razliita od 179

u znanostima o drutvu 363-364
Moravec, Hans 335
Mormonova knjiga 239
Mormonska crkva (Crkva Isusa Krista Svetaca posljednjih dana) 66, 109,
210, 239, 286
morski psi 19
Moynihan, Daniel Patrick 59, 287
mozak centar za boga u umu 91, 144-145
domaih ivotinja 173
kao jezini procesor 162
ljudski naspram impanzina 357
memi i struktura 340
pamenje 128, 358
paraziti u mozgu 17
razumije sebe sama 257
um i mozak 114
utiskivanje informacija 148
utjecaj alkohola na 76
Mozart, Wolfgang Amadeus 158
mravi Dicrocelium dendriticum i zaraza parazitima 15-17
kolonije 182, 184, 187
Mt 13:3-4 15, 18
muenitvo 24, 60, 278, 280, 281, 327, 328
muenje 202, 321
Muhamed 16, 166
mujezini 233
Muka po Mateju (Bach) 249
multikulturalnost 257, 297, 407
muki ovinizam 339
mutacije evolucija kao ovisna o 127, 333, 343
gena VMAT2 144
neizravni citat kao izvor 155
rijei 334-335

mutualizam 186, 304

jezinih mema 160-161
mema za proricanje 140
pripitomljavanja ivotinja 173
puke religije 160
amanskih obreda lijeenja 156
u simbiontskim teorijama religije 93
Nacionalna nogometna liga 86
nadnaravne sile 299
nadomjesne majke 95
naftne rezerve 360
Nagel, Thomas 261-262
nagrade 181, 187-188, 192
na nebu 276-279, 298
onostrane 194-195
Najvea pria ikad ispriana (film) 250, 283
najvie vrijednosti 25
nalazita grobova Kromanjonaca 109
naljepnice na udbenicima iz biologije 303
Nambudiri 149-150
narodna glazba 88, 145, 157, 404
naselja na svetom tlu 329-330
naseljenici na Zapadnoj obali 281
na strani anela 300
natjecanje, konkurencija i ouvanje puke religije 146
izmeu ideja 187
izmeu religijskih skupina 313-314
kao preduvjet za prirodni odabir 333
sretne sluajnosti pojaane 127
u sjeanju 128
natprirodni podraaji 129-130
natprirodno boanske esencije nasuprot 193-194, 198, 263

dobro povezano s 299

i svakodnevni moral 299
kao put prema ispunjenju 302
kao suprotstavljeno prirodnom 36
u definiciji religije 20
vjetice 211
zli vritelji 24
Natural History of Religion, The (Hume) 35, 111, 115, 256
Naturwissenschaften 46, 256, 361
nauk o privlanoj neprilici 294-295, 296
neandertalci 119, 309
neboderi 37
Needham, Rodney 237-238
nefomancija 138
Nelson, Bili 332
neodredivost radikalnog tumaenja 375-377
neplodne ene, molitva koja pomae 271
nepogreivo tumaenje svetih tekstova 294
nepreklapajui magisteriji 42
neranjivost na strelice 226, 232
nesigurnost, religijska vjerovanja u suoavanju s 180
nesumjerljivost 206
nesvjesni odabir 171, 345
netko vas pazi, vjerovanje 180
neutralnost u pogledu religije 43-44
nevezano utemeljenje 91, 101, 116, 156, 183, 193, 199, 294, 299, 304
predstavljena utemeljenja zamjenjuju nevezana 179
za kulturni prijenos dizajna 87
za novac 77
za poslunost djece prema roditeljima 135
za proricanje 139
za radoznalost 356
za romantinu ljubav 252

za sklonost slatkome 70, 73

za svjedoenje 354
nevidljive banane 128, 309
nevjernici 29, 32, 226, 233, 254-255, 285, 299, 326, 330
Newton, Isaac 37, 83
neznanje 30, 33, 49, 81, 162, 191
kao blaenstvo 51, 83
kao na najgori neprijatelj 322
kao unaprijed zadano stanje ljudske rase 60
nametnuto 57, 67
neznanje o neznanju 43
Nietzsche, Friedrich 133, 203, 243, 277
Nixon, Richard 59
No vjetica 22, 68
nogomet 158
Norris, Kathleen 322
Nova Britanija, otok 107
Novac evolucijsko utemeljenje 77, 400
Novi replikatori (Dennett) 90, 333-345
nukleotidi 90, 341, 344
numerologija 138, 140
obina prehlada 161
Obitelj (Fellowship Foundation) 331-332
obiteljske vrijednosti 276, 320
objet trouv 99
oblaci 125
obmane, koristi od vjerovanja u 269
oboavanje, Bog kao predmet oboavanja 263
obraenje 95, 188, 266, 354
obrazovanje kao najvanije ulaganje u djecu 324
skepticizam i 314-315

vjersko 316-322
za mlade muslimane 328
obred (ritual) kao izvrsna predstava 175-176
kao odvlaenje panje od izvornog fenomena 22
kao sredstvo za poboljanje pamenja 146-157, 176
kao troak religije 85
otvorenost za 312
puke religije 145, 160
samo se odrava 160
Oena 41
odabir enki 95-97
odanost oboavatelja 47
odanost brendu 209
diktatoru 175
oboavatelja 47
psi koji se dresiraju za 17
tradiciji 47-48, 51, 243
vlastitoj religiji 249, 349-350
odanost sportskim klubovima 19, 288
odbjegli spolni odabir 95-96, 326
odgovor bez religije 313-314
odluivanje 137-140, 178-180, 290
odlunost 180
odvajanje crkve od drave 303
oglaavanje istina u oglaavanju 267, 270-271, 329
amansko 152
Oklahoma City, bomba 281
oko, dizajn 70
okrutnost prema ivotinjama 20
Oldfield, Sir Maurice 236, 287
Oliver, Simon 231
One True God: Historical Consequences of Monotheism (Stark) 192, 215
onostrane nagrade 195-196

ontoloki argument 38, 239-240

ope znanje 164
opijum za mase 53, 91
opovrgavanje, sustavna neosjetljivost na 166-167
organizirana religija era 358
kao odvlaenje panje 22
prijelaz puke religije na organiziranu 157, 170-175, 226, 309
tragovi puke religije 145-146
orgazam u ena 57-58
Orgelovo Drugo pravilo 189, 406
Origins of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind, The
(Jaynes) 139
ortopraksija, nasuprot ortodoksiji 224
oruane snage, vjerski fanatici kao najpouzdaniji u njima 281
osobna pravila 203-204
osobne religije 23
otkrivenje 264
Otok slobode 329
otok Tana 107
otpadnitvo 94, 285-286
otvoreni brak 59
ovca, divlja 172
ovisnost 25
Oxfordski engleski rjenik 337
oznaka istoga tipa 89
ozonski omota 49
Pagels, Elaine 148, 150, 170
Paine, Thomas 256
pakao 228, 276-280
Palestina 48, 296, 324

Paley, William 241

Palmer, Craig T. 139, 166, 237
pamenje epizodno 127-128
fotografsko 361
mehaniko 155
obred kao sredstvo za poboljavanje 146-155
ogranienja 358
razumijevanje naspram pamenja 217-218, 223
sadraj kao relevantan 125
Panikkar, Raimundo 222, 231
panteizam 242
Papua Nova Gvineja 106-107, 326
parabola o sijau 15, 18
paradoks laljivca 234
paradoksologija 229
parafraza 218, 229
paranormalno 299
parazit(i) Dicrocelium dendriticum 15-17
memi kao 186
memi za proricanje i 140
religija kao 93-94
spolno razmnoavanje za borbu protiv 75
Toxoplasma gondii kao 73-74, 77, 161, 397
Parker, Dorothy 123
Parlament svjetskih religija 293
pasivno puenje 318
pastirstvo 98
Patmore, Coventry 115
paunovi 95-96, 146, 229
Pavao, sveti 227
pedofili 258
Pegaz 212, 216

Penan 237
Pepeljuga 131
Peti amandman 350
Philby, Kim 233, 235-237, 287, 375-377
Phillips, Emo 194
Phillips, Wendell 328
Picasso, Pablo 36
Pike, Nelson 45
Pinker, Steven 132, 253
piramidalne sheme 98
pismo (pisanje) 109, 147-148, 358
Pitts, Joseph 332
pla djeteta (bilj. 3) 403
placebo-efekt 142-144
platenjak 356
Platon 148, 174, 242
plemenska religija, vidi takoer puka religija dizajn u 86
plemensko drutvo 164-165
plesovi kie 124
plivanje (bilj. 14) 406
pobaaj 25, 281, 295
pobijanje, sustavna neosjetljivost na 167-168
podii se za vlastite vezice na cipeli 357
podizanje sustava 242
podlonosti 21, 188
poglavice 174
pogodbe quid pro quo 70
pohlepni redukcionizam (bilj. 10) 401
pojava najslabije karike 152
pojave New Agea 20, 211, 298

pojmovi 114-115
pokapanje mrtvih 109, 119, 309, 402
pokretljiva bia 356-357
pokret za graanska prava 27, 321
pokret za lijeenje duhom 267
pokuaj i pogreka 182, 189
polarizacija 313
polarni medvjedi 339
politeizam 111, 206, 209
politiari 47, 174-175, 243, 330-331
politika uvjerenja 202-203
poljoprivreda 50, 69, 83, 112, 345, 359
Poljska 197
Polk, David 315
poltergeist 221
polupropozicijske reprezentacije (bilj. 6) 407
ponaanje uz bolesniku postelju 170
ponavljanje 123, 126-128, 130-131, 148, 153, 229
poniznost 265
ponovno roeni krani 276, 283, 313
populacijska genetika 346, 369
popularna kultura 302, 324-325
poremeaji u prehrani meu muslimanskim enama 268
pornografija 25, 33, 59, 76, 289, 323
poroaj 142-143
Porter, Cole 131
post 16
Postanak 2:21 211
postmodernizam 259-260, 360
postojanje Boga, argumenti za 38, 238-244

potaknuta produkcija, vidi inicirana proizvodnja potlatch, obredi 96

potrkuci 134
pouke u bajkama 131
povijesni argumenti za postojanje boga 239-240
povjerenje 180
grupni ivot i 132
meusobno 279
religija pojaava veze 180
povrijeeni osjeaji 252
pozivi na uzbunu 335-336, 339
pozornost, ograniena 126
praktini animizam 123-124
pravda, pravednost ideologija i 363
kao sveta vrijednost 33-34
kao transcendentna vrijednost 365-366
ljubav u usporedbi sa 251
materijalisti kada se bave 300
nebeska 331
religija kada motivira rad za 304
umrijeti za 16
univerzalna 364
pravila, osobna 203-204
pravilnosti, okoline 134
pravilnosti okolia 134-135
pravne prisege 279
pravo intelektualnog vlasnitva 141
praznovjerje 19, 124, 129, 130, 210, 357
preci 106-108, 123, 132-134, 137, 145, 156, 309
predoavanje naih predodbi 367
predvianje vremenskih prilika 49, 124
prehrana 82-83, 268, 316, 363
prehrana siromana mau 82-83, 305

preljub 63, 76, 264

prepustite se 298
Presley, Elvis 21
prie 249-250
prie, o Harryju Potteru 62
prijenos odgovornosti 139
prijenos ovlasti 291-292
primjer planinara 226
prioni 333
pripadnost crkvi 199
pripitomljene biljke i ivotinje 17-18, 112, 141-142, 172-173, 345
prirodna hrana 35
prirodna religija 37-38, 233
prirodne katastrofe 66
prirodne vrste 19
prirodni odabir, vidi takoer natjecanje; sposobnost; mutacije
diferencijalna replikacija 87
genski centrizam nasuprot izvanjskim kontinuitetima 134
grupni 99, 113, 180, 183-184, 402
kao algoritam (bilj. 13) 402-403
neutralan u pogledu supstrata 334
prijelaz iz nesvjesnog odabira na prirodni 172-173, 345
u genskom inenjeringu 345-346
um na koji utjee 114
znanstveni dokazi 71-72
prirodni zakoni, zahvalnost prema 263
prisege, pravne 279
pristanak 318-319
pristojnost 355
pristranost i privlaenje pozornosti 126
tehnike za spreavanje 44, 360-361
u izuavanju ljudskih fenomena 45
u provoenju anketa 314

pristupni ispit za znanstvenike koji prouavaju religiju 308-309

probiranje dokaza 354
prodava rabljenih automobila 175
profesorica Vjera 231-233, 248
prohibicija 27, 317
proizvodne norme 154, 343
prokula, genski prenoena gadljivost 312-313
promiskuitet 59
proricanje 138-141, 147, 156, 205
prostor, promjena u pojmu 206-207
prosvjetiteljstvo 46, 55, 60, 408
protestantski evangeliki propovjednici 170
protuintuitivne anomalije 126, 128, 131, 228
provedba, religijska 157-159
Providnost 67
provjerljive hipoteze 133, 143, 167, 305
Prozac 144
Prvi amandman 303, 327
Prvi uzrok 239-240
psalmi 11:5-6 275 14:1 210, 239 68:19 67
psi 17, 68
psihoanaliza (bilj. 6) 398
psihologija 41, 43, 44, 69, 113, 190, 257, 311, 361
evolucijska 133
memi naspram ogranienja 368-374
podjele 362-363
prouavanje religije 82, 266, 305
puka 118-122, 166, 258
ptice 17, 19, 37, 95, 116, 125, 130, 167, 253, 359, 398, 403
nekontrolirani spolni odabir 95
okupljanje u jatu 99
parada ometanja 117

ptiji lekovi 161, 407

roditeljska briga 133, 320
puka medicina 88, 92
puka psihologija 118, 120, 166
puka religija 145-146, 226, 404
divlji memi 173
kao neodvojiv dio ivota 164-165
kao praktino znanje 160-167
prijelaz na organiziranu religiju 157, 170-175, 226, 310
promiljanje ulazi u 166-167
utjecaji dizajna 86-87, 146
puki procesi 88
pudui 131
puritanci 27, 53, 210, 249
puenje 37, 47, 53, 318, 323
Pyper, Hugh 15, 397
Pyysiainen, Ilkka 256
QED: The Strange Theory of Light and Matter (Feynman) 219
Quine, W. V. O. 375-376
quineovska krialjka 377-378
R&D 85, 100, 128, 141, 147, 182-183, 185, 187, 359
rabdomancija 138
rabini 148, 170, 230, 249-250, 291, 294, 296, 308
racionalni izbor 176, 182, 184-189, 191-193, 197, 310
racionalnost 184, 191, 366-367
raunala 123, 151, 154, 311, 334-338, 341, 344, 400
raunalni virusi 335-338
radoholiari 25
radoznalost 46, 56, 60, 84, 101, 141, 153, 158, 162-163, 166, 298, 356-357
raj 276-280, 298

rak 36, 50, 67

ramazan 16
Rappaport, Roy 163, 166, 228
rasizam 192, 204, 221, 325, 361
ratovi kao neto to izvlai najbolje iz ljudi 67-68
kao prirodni 37
pravedni 280-281
religija kada opravdava rtvu 175
sveti nasuprot sekularnim 42
u razvoju znanosti 359
vjerski 216
Ratzinger, kardinal 227
ravna crta, povlaenje 358, 365
razmetanje 80
razmiljanje 156-157, 159, 161, 166-167, 177-178, 201, 310-311
razmiljanje o razmiljanju 367-368
Raznolikosti religioznog iskustva (The Varieties of Religious Experience)
(James) 22-23, 31, 92, 188, 217, 247, 255-256, 260, 261-268, 280,
312
razumijevanje, vjerovanje nasuprot 218-225
razvod 276-277
Reagan, Ronald 288
Real Patterns (Dennett) 376
recepti 338, 341-343
receptorske molekule 69, 76
recept za okoladnu tortu 341
redovna profesura 356
redovnici 197, 293, 301
redukcionizam 81, 256, 362, 401
refleksivnost 357, 367
refleks kihanja 35, 93
reformni judaizam 199

relativizam istine 259

moralni 364-365
religija, vidi takoer kultovi; vjera; puka religija; Bog (bogovi);
organizirana religija; molitva; obred akademska dimna zavjesa 255261, 307
akutna nasuprot kroninoj 312
bit 19-20
broj religija 109, 402
danas 245-338
definiranje 19-24, 397
dizajnirane znaajke 85-103, 157-159
evolucija 103-250
evolucijske podloge 79-103
filozofija u usporedbi s 29
glazba u usporedbi s 52-55
hipoteze o budunosti 46-48
i moralnost 42, 66-67, 243, 266, 275-304
izvorna pojava 22-23
kada izvlai ono najbolje iz ljudi 66, 304-305
kada se iskvari 83
kao neto zbog ega smo bolji 266-267
kao prirodna pojava 35-39
kao privlana neprilika 294
korijeni 105-122
moe li znanost prouavati religiju? 41-46, 255-261, 307-309
potreba za znanstvenim istraivanjem 29-35
pravni i drutveni status 20-21
predanost religiji 16-17
raisons d'etre 110
rani dani 123-157
rastue trite 190-194
roenje religija 105-111
simbiontske teorije 93-94
sirovine 111-115
skupa 79, 85
smisao ivota koji prua 273-274, 282-288
staviti odanost demokratskim principima iznad 349-351
to ona moe uiniti za vas? 267-274

sustavna neosjetljivost na pobijanje 167-168

teorija bisera 99-100
teorije sklonosti prema slatkom 91-93
teorije spolnog odabira 95-97
umjenost i dizajn u praksama 157-159
vodi za kupce kroz 247-275
zabrinutost zbog toga da e istraivanje unititi 55-63
znanstveno istraivanje 268-272
rtve u ime 16, 85, 184
religija objave 37, 353
religije visoke napetosti 195-196
religijsko iskustvo 22, 29, 311
Religion Explained: The Evolutionary Origins of Religious Thought
(Boyer) 113
replikacija. vidi takoer kulturni replikatori; diferencijalna replikacija
DNK 154
ideja 127
kao uvjet prirodnog odabira 333-334
kodovi za 342-344
revizija vjerovanja 206-209
revolucija proletarijata 330
riba ista 77
riba, kretanje u jatu 99
Richerson, Peter 324, 337
Rifkind, Basil 82
Rije 29
Biblija kao 72
Isus kao 229
kao Broj Jedan 188
na poetku bijae 209, 357
irenje 16, 18, 179, 188, 216
rijei apstraktnost 89, 342
digitalizacija 154
kao informacijski paketi 89-90
prirodni odabir 333-334

promjene u 339
rima 155
Rimokatolika crkva alkohol 78
centar za katolicizam u mozgu 310
doktrinarni naglasci 225
gen za katolicizam 81
mogua budunost 46-47
nema spasa izvan crkve 285-286
o udima 37
odbor za reviziju dizajna 86
o transupstancijaciji 227-230
u irenju AIDS-a 321
vokacije nakon Drugog vatikanskog koncila 197, 310
znanstvene potvrde koje trai 270
ritam 152-155
ritual, vidi obred robne marke 171
roboti 335-336
Rock 209
Rocks of Ages (Gould) 42, 372
Roditelji religijsko obrazovanje 316-322
skrb 95, 134-138
romanski jezici 88, 150
romantina ljubav 249, 252-253
Rooney, Andy 166, 194
Rougement, Denis de 201, 207
Rowling, J. K. 62
Ruby Ridge 281
Rue, Loyal 67
Rushdie, Salman 297
rua, slatkoa mirisa 79
Sacks, Oliver 84
sada, znaenje rijei 84

saharin 92
Sam (radnik na benzinskoj crpki) 283
samoodabir u odgovoru na anketu 315
samopomo 47, 267
Schelling, Thomas 278
scijentologija 86, 166, 239, 270, 286
Seabright, Paul 171, 182
seanse 299
Sebini gen (Dawkins) 336
seciranje ljudskih leeva 57
segregacija 27
seksizam 192, 221, 325, 361
seksualna revolucija 59
seksualnost 84
prouavanje 57-59
sekularizacija 46
sekularizam 313
sekularni humanizam 16, 296
semiotika 258
Sen, Amartya 202
Sentineli 319
sezona gripe 2003./2004. 49
shakeri 249
Shakespeare, William 52, 215, 241
Shehadeh, Raja 324
Sherfey, John 159, 407
Shermer, Michael 314-315
sikhi 16, 66, 291
Silver, Mitchell 277
simbionti 77, 93-95, 99, 100, 186

simboli, oskvrnue 254

Simpsoni 24
SIS 235-236
sisavci 17, 68, 76, 339, 399. vidi takoer majmuni paraziti 75
roditeljska briga 133, 320
vezivanje 135
sjekira, otrica 361
sjekira koja govori 126
sjekire, acheulenske 97
sjenice 95, 253, 403
skepticizam 37, 50, 198, 230, 232, 240, 273, 308, 314-315, 340, 368
i dobroudni uinci religije 269-271
istraivanje pozdravljeno od 28
neprijateljstvo prema 140, 253
o pukoj religiji 166
pristojnost koja nadvladava 355
strategije za borbu protiv 207-208, 224
Skinner, B. F. 124, 129, 362
skupine, grupe 310. vidi takoer timski duh mravlja kolonija nasuprot
korporativnim modelima 181-200
pitanja koja nastaju uslijed ivota u 132-133
slatke bebe 135
slatko ljubav prema 54, 68-69, 74, 82
teorije religije u kontekstu ljubavi prema slatkom 9193
Slavi Gospodina i dodaj municiju! (pjesma) 42
slijepa pjega 43
slijepi putnici 351
sloboda 28, 251, 281, 300, 320-321, 327, 349-351
sloboda religije 300, 327, 349-350
slobodna ljubav 59
slobodna volja 203, 243
slobodni mislioci 296

slonovi 76-77
sluaj 67, 76, 139, 241
sluajnost 127, 139, 241
smijeh 83
smisao ivota religija kada osigurava 273, 282-288
smatran domenom religije 42
Smith, Adam 191
Smith, Chuck 225
Smith, John Maynard 75, 84
Smith, Joseph 166
smrt 105, 110, 148, 195, 198, 226, 228, 230, 257, 285, 297
kao prirodna 37
ivot poslije smrti 275-276
smrtna kazna 264, 290
sociologija 44, 81, 183, 215, 257, 260, 307, 362, 403
solidarnost 182, 186
Sotona 131, 193-194, 208, 264
sotonski kultovi 23, 398
Sotonski stihovi (Rushdie) 297
Sovjetski Savez 95, 236, 325
spam (neeljena elektronika pota) 69
spasenje 198, 265, 283, 285, 306, 328
Sperber, Dan 120, 154, 260, 343, 362, 368-372, 374, 402, 405-406
Spinoza, Benedict 242-243, 263
spolno prenosive bolesti 59
spolno razmnoavanje, evolucijsko objanjenje 74-76
Spong, John Shelby 210
sportovi 81, 86, 248
kao prirodna pojava 36
odanost sportskim momadima 19, 288
sportske momadi kao koalicije koje se ne temelje na genskom srodstvu

190
sposobnost 15
biseri i 100
definirana 80-81
diferencijalna 333
grupna 99, 180, 184-185
mema 338, 341
ovisna o uestalosti 230
religija promie 266
religije 93, 179-180
srea u suprotnosti prema 160-161
sposobnost ovisna o uestalosti 230
Srbi 254
srea 160-161
sredite Zemlje 262
stanice sperme 69
Stark, Rodney 79, 181, 184, 185-186, 190-200, 207, 210, 215-216, 224,
263, 310, 314, 406
Steadman, Lyle B. 139, 166, 237
steeni ukusi 36
Sterelny, Kim 136
Stern, Jessica 276, 323-327, 329
Sternberg, Emily 370
Stevens, George 249
stopa smrtnosti rodilja 142
strah od Boga 263
od visine 191
strahopotovanje 22, 158, 265, 299
strategija pravila veine 151, 345
strategija apriorne diskvalifikacije 256-258
strateke informacije i zapleti 132-133
strateke tajne 221

strelice, neranjivost na njih 226, 232

strukturalizam 362
Stupak, Bart 332
stvaranje ex nihilo 242
stvaranje struje, atmosferski uinci 49
subliminalne motivacije 133
sudbina, proricanje 205
Sudnji dan 48, 61, 331. vidi kraj svijeta
Sukob religija ga iskoritava 197
religija kao izvor 28
Sulloway, Frank 315
summum bonum 16, 178, 188
Superman 193
superorganizmi 182-184
suradnja 110, 113, 181, 190
sustavi itanja kodova koji ispravljaju pogreke 344-345
sustavna neosjetljivost na pobijanje 166
sutinska vrijednost 78, 205
suenje slavnima 202
Sva naa oruja: zarazne bolesti, elik i puke (Guns, Germs, and Steel)
(Diamond) 112-113, 141, 325
svadbeni darovi 97, 253
sveenici 71, 91, 148-149, 157-159, 170, 171, 174-175, 197, 205, 210,
227-228, 249, 291, 293, 296, 308, 358
cehovi 171
i ljubav prema Bogu 249
kazne zbog neposluha 228
moralni autoritet prenesen na 291
nametanje veta znanstvenicima koji prouavaju religiju 308
osuda fanatika 297
ponaanje uz bolesniku postelju 170
savez s politikim voama 175-176

suradnja sa znanstvenicima 358

sveenik kao otac 137
vokacije nakon Drugog vatikanskog koncila 197, 310
Svemoni 180, 209
Sveta Sofija 249
svete vrijednosti 33-35, 288
svetite 30, 225
sveti tekstovi, vidi takoer Biblija kopiranje 148-149, 150
nepogreivo tumaenje 294
nepotivanje 255
selektivnost meu 170
smrt radi zatite 16
u povijesnim argumentima za postojanje Boga 238-239
sveto 243, 257, 307, 330, 350
svetogre 28, 227
sveto nepotenje 169, 353
svetost 266
svetost ljudskog ivota, princip 290
sveto tlo 329-331
sveznanje 21, 137
sviba 124
svitci s Mrtvoga mora 148
svjedoanstva 270
Svjetska banka 86
Svjetski trgovaki centar 254
ah 290
ala iz Mainea 249
amani cehovi 171
i opovrgavanje 167-170
javni obredi 149, 152-153
kao hipnotizeri 141-146

kao mutualisti 155

erlokijanci 213
into 249
iva 105
koljke 20, 74, 78, 100, 115-117
kotski ovari 98
panjolci na zapadnoj polutci 330
takori 73-74, 77, 99, 173, 187
to emo rei djeci? (Humphrey) 318
tabui razmjene 33
tajne 58, 221, 281, 284-285
talibani 53, 249, 254
taoizam 199
taseografija 138
Taubes, Gary 82, 305
Tehnologija ekoloke okolnosti promijenjene od 83
globalni juri zapadnjake 29
komunikacijska 324
potencijal da se djeluje povean 289
pouzdanost 360
za izazivanje globalne katastrofe 81
znanosti 360-361
temelj sveg bia 192, 262-263
Templeton, zaklada 272
tenzija 195-196
teokracija 302, 351
teorija vierazinskog odabira 183
teorije bisera 99-100
teorije spolnog odabira 95-97, 160-161, 326
terminologija, zastarjela 209
terorizam 295, 302, 324-327, 329

Tetlock, Philip 33-34

theos 209
Thompson, DArcy 105
Tillich, Paul 169, 192, 353
timski duh izum 177-200
kao oigledno dobro 301
kao raison d'etre religije 110
Tinbergen, Niko 129-130
Titon, Jeff Todd 404, 407
toke u obliku oka na krilima leptira 17
tolerancija 286-287, 325
tolerancija laktoze 98, 142, 312
Torinsko platno 271
Toxoplasma gondii 73-74, 77, 99, 161, 187, 397
tradicija erozija 159
potovanje 328
revizija 225-226
vjernost 47, 51, 243, 287
ivotinjska 337, 407
transcendentalna meditacija 286
transcendentne vrijednosti 365-366
Transformation of American Religion, The (Wolfe) 190, 201, 223
transupstancijacija 227-229
trailice 338
trebati podrazumijeva moi" 289
treptanje 84
trokovi, visoki ulazni i izlazni 196
Trouble with Islam, The (Manji) 328
Trudgen, Arthur (bilj. 14) 406
Trite ideja trita kao uvredljiva 187
kulturnih inovacija 87
mega-crkava 224

natjecanje meu denominacijama 185, 313

poljoprivreda i razvoj trita 171
religijski voe istrauju trite 267
trite ideja 189
trite rasta u religiji 190-194
tumaenje, neodredivost radikalnog 375-377
Turner, Denys 231
Turska 351
turski jezik 217, 223
tvrtke, vjerske organizacije kao 171
Twain, Mark 316
ubojstvo, dozvola za 281
uenje napamet 155
udbenici, naljepnice na udbenicima biologije 303
ugalj, hodanje po uarenom 169
ugled (reputacija) 278-279
ugroene vrste 56
um(ovi) vidi takoer ideje evolucija 114-115
jezik i razlike u 373-374
kako priroda rjeava problem drugih 115-122
teorija uma 117, 402
umjerenjaci 287, 293, 295-296, 312, 315
umjetni samoreplikatori 335-337
umjetni ivot 335-336, 338
umjetnost, vidi takoer glazba ono poznato ini stranim 83
vjerska 47, 216, 249-250
vjetina u umjetnosti 158
zato je druge vrste nemaju 130, 309, 403
umnogostruavanje 151-152
unitarijanizam 199
univerzalizam, imperijalistiki 364-365

unuci 16, 188

upravljanje demokracije 202
evolucije 157-176
mema 173-174, 179, 188
ne iziskuju ga sve prakse 160
uvjetno 178-179
vjerovanjem 201
upueni pristanak 316
urbane legende 370-372
urok 212
Uskrnji Zeko 211
usmene kulture, obred kao sredstvo za poboljavanje pamenja 146-155
Ustav Sjedinjenih Drava 303, 327
utemeljenja, vidi takoer nevezano utemeljenje reprezentirana 179
utjeha, religija koja je prua 110, 180, 250, 284
utrka u naoruanju 75, 136, 216, 229, 359
uzgoj 142
uzgoj stoke za mlijeko 98, 142
uznesenje izabranih 331
uzor, Bog kao 279
uzronost 240
varijacija 87-88, 154, 162, 333-334
Vatikan 47
vedski tekstovi 149
vehabisti 293, 360
Velika katastrofa Djeda Boinjaka 1985. godine 62
velike boginje 112
Veliki Brat 279
Venera (planet) 214
vicevi 373

vidovitost 299
virus(i) 56, 305
raunalni 335, 337-338
religijski memi povezani s 173, 186
RNK 333
terorizam kao 324
vrsta usporeena s 78
virusi RNK 333
Via Sila 207, 209
visei mostovi 41
visine, strah od 191
Vinu 105
vizije 264
vjeni ivot 190, 195, 276
vjeno vraanje istoga 203
vjera dokazivanje vlastite 230
i vjerska atletika 228-229
kada se vjeruje u ono za to se zna da nije istina 316
misteriji shvaeni kroz 227-228
neupitna 291
ono to svi znaju utemeljeno na vjeri 163
religija kao razliita od 229-230
slijepa 229, 306
vjeroispovijedanje kontinuitet 209-210
nasuprot vjerovanju 227, 233
ujednaenost 224
znanost koja ini vie 232
vjerovanje, vidi takoer vjera; skepticizam metafiziko 203
naspram miljenja (bilj. 10) 412
nije uvijek religijsko vjerovanje 23
o intencionalnim objektima 210-217
podjela doksastikog rada 217-223
politiko 202-203
religijsko naspram sekularnog 313-314
slab osjeaj za 213, 216

u duhovne entitete 131-132

ujednaenost vjeroispovijedanja 224
u znanosti 202, 230-231, 410
vjeroispovijedanje 226-233
vjerovanje u 18, 201-246, 286, 310
aljenje zbog 221
zato je vano u to vjerujete 261-267
vjerska atletika 228
vjetice 22, 131, 211-212, 216
vjetina, prepoznavanje 157
vladavina prava 202, 243
VMAT2, gen 144-145
voe 76, 87
vodencvijet, ivotni ciklus 306
vodene kozice 341
Voltaire 238
von Neumannovo multipleksiranje 151
vraevi, vidi amani vrag. vidi sotona
Vragov kapelan (A Devil's Chaplain) (Dawkins) 211
Vrijednosti ateisti vieni kao netko tko nema 298
instrumentalne 79
najvie 25
obiteljske 276, 320
summum bonum 16, 178, 188
sutinske 79-80, 205
svete 33-35, 288-297
transcendentne 365-366
vrijeme, promjena u konceptu 206-207
Waco (Teksas) 326
Wamp, Zach 332
Weber, Max 258

Weinberg, Steven 276, 360

Whitehouse, Harvey 326
Why Christianity Must Change or Die (Spong) 210
Wicca 20, 211
Wiesel, Elie 250
Williams, George 84, 340-341, 343
Wilson, Charles E. 351-352
Wilson, David Sloan 113, 120, 180-181, 183-186, 198, 260, 397, 402
Wirth, Daniel 272
Witchcraft, Oracles and Magic Among the Azande (Evans-Pritchard) 152
Wittgenstein, Ludwig 84, 234
Wittgensteinov kukac u kutiji 234
Wolf, Frank 332
Wolfe, Alan 190, 201, 223-225, 251, 313
Wonder Woman 210
Wordsworth, William 55, 57
World Changers Church 225
Wynne, Thomas 97
Yahuuze, narod 323
zakoni koera 230
zalasci sunca 36
zarazne bolesti 112
zastarjela terminologija 209
zatvorska populacija, religijska afilijacija i 276
zdravlje, religija poboljava 266, 268-270, 273-274
Zlatno pravilo 290
Zlatokosa 131
zlo argument iz zla 38

i dijaboline lai 207-208

i transcendentne vrijednosti 365
natprirodni initelji 24
znanje, vidi takoer neznanje cijena 51
i bujica informacija 59-63
i epistemiki tabui 205
kao mo 59, 260
ljudi koji su zapeli sa 83
ono to svatko zna 162-165
sveznanje Boga 21, 137
za dobro samoga znanja 356
znanost kao pouzdani izvor znanja 359-360
znanost 41-64. vidi takoer drutvena znanost apofatinost 231
islamistiko gledite 51
istraivanja religije 267, 271
kao brbljavac koji pokvari film 24
kao ono to od poznatog ini nepoznato 83
kao pouzdan izvor znanja 359-360
kao samo jo jedna religija 101
konceptualne revizije u 206-207
kontroverzije u 303-304, 360-361
moe li prouavati religiju? 41-46, 255-261, 307-309
ogranienja u metodologiji 44
pobijanje u 166-167
prijedlozi razumijevanja nasuprot onih vjerovanja u 217-219
religiozni ljudi koji koriste 268, 354
sve u prirodi kao tema 37
tabu protiv istraivanja religije od strane 29-35
teki nasuprot lagane 361
treba li prouavati religiju? 46-52
vjerovanje u 202, 230-232
vjerovanje u integritet 202
zastarjela terminologija 209
zbog ega se isplati znanost? 355-362
znanstvena fantastika (bilj. 5) 398
Zubi-vila 211
Zului, narod 105

Zvijezda Danica 214-215

zvonjava mobitela 24
elje 117-118
enske obline 84
ivi i pusti ivjeti 323
ivot mitovi po kojima ivimo 204
nakon smrti 276-277
pravo na 320
smisao 42, 273, 283, 285, 288
svetost ljudskog ivota 33, 290
Umjetni
ivot 335, 338
vjeni 190, 195
ivotinje, vidi takoer ptice; kukci; sisavci genski imperativi koji
upravljaju ivotinjama 1617
konzumacija alkohola 76-77
laboratorijske ivotinje 281
nedostatak mate 128
okrutnost prema ivotinjama 20
pripitomljene 17, 112, 172-173, 359
tradicije ivotinja 337
zov na uzbunu 335-336, 339
rtve, religijske 22, 105, 124, 138, 160, 164, 167-168, 226, 232, 262-263
rtve u ime religije 16, 85, 184, 190, 268

Daniel Dennet (1942), Bertrand Russel dananjice, kako ga zove Edge,

portal zaklade za znanost, kulturu i umjetnost, ameriki je znanstvenik i
filozof, profesor filozofije na sveuilitu Tufts i suravnatelj tamonjeg
Centra za kognitivne studije i jedan od najcjenjenijih i najslavnijih ivuih
filozofa. Njegova predavanja kao i njegov spisateljski stil i javni nastupi
odlikuju se, osim intelektualnim nabojem, jasnoom i duhovitou i
iznimnom elegancijom i prodornou misli, to ga je sve uinilo jednom od
najveih zvijezda akademskog svijeta. Napisao je trinaest knjiga i vie od
tristo znanstvenih radova, dobio je nekoliko poasnih doktorata i nagrada,
meu ostalim i nagradu Humanist of the Year 2004, nagradu drutva
Bertrand Russell 2004, i nagradu Richard Dawkins meunarodnog
ateistikog drutva 2007.
Kraj arolije jedna je od njegovih najslavnijih i najprevoenijih
knjiga i nakon Evolucije slobode njegova druga knjiga prevedena na
hrvatski jezik.
Poetnicima toplo preporuujemo sljedee web stranice:
http://ase.tufts.edu/cogstud/incbios/dennettd/dennettd.htm
http://www.edge.org/3rd_culture/bios/dennett.html

Dr. sc. Marina Miladinov (1965) diplomirala je anglistiku na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu i doktorirala na srednjovjekovnim studijima u
Budimpeti. Autorica niza znanstvenih publikacija s podruja povijesti
srednjeg vijeka i reformacije. Uz dvadesetak djela strune literature s
podruja humanistikih znanosti, meu ostalim O vjerovanju Slavoja
ieka i Evolucija slobode Daniela Dennetta, prevela je s latinskog etiri
zbirke srednjovjekovnih autora. Od 2002. lanica je Hrvatskog drutva
knjievnih prevodilaca.
CIP
zapis
dostupan
u
raunalnom
katalogu
Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 720808.

BILJEKE

Pretresao sam primjer Dicroceliuma dendriticuma u knjizi Dennett (2003.c): za dodatne informacije o
njegovu fascinantnom ivotnom ciklusu, vidi: Ridley (1995) te Sober i Wilson (1998). Za izvanredan
primjer ribljeg parazita, vidi: LoBue i Bell (1993). O mijem parazitu po imenu Toxoplasma gondii
podrobnije u govoriti u treem poglavlju. Epigram Hugha Pypera moe se nai u Blackmoreu (1999) i
Pyperu (1998). Sve referencije mogu se pronai u bibliografiji na kraju knjige i openito e biti
umetnute u tekst, a ne u biljeke. Biljeke poput ove koristit u kako bih ire razmotrio neka pitanja iz
teksta na naine koji e moda zanimati samo strunjake.
1

Zato je sposobnost za uzgoj vjernosti prisutna u pasa, a ne u maaka, pitanje je koje je za sebe
zanimljivo poglavlje u biologiji, ali odvelo bi nas predaleko. Za vie o ogranienjima udomaivanja,
vidi: Diamond (1997).
2

Evo dviju najpoznatijih definicija religija, s kojima moemo usporediti moju: ... ujednaen sustav
vjerovanja i praksi koje se odnose na svete stvari, odnosno na izdvojene i zabranjene stvari - vjerovanja
i praksi ujedinjenih u jedinstvenoj moralnoj zajednici po imenu Crkva [Emile Durkheim, Elementarni
oblici religijskog ivota] (1) Sustav simbola koji djeluje tako da (2) uspostavlja mona, prodorna i
dugotrajna raspoloenja i motivacije u ljudi tako to (3) formulira poimanja koje pripadaju opem redu
postojanja i (4) odijeva ta poimanja takvom aurom injeninosti da se (5) ta raspoloenja i motivacije
ine jedinstveno realistinima. [Clifford Geertz, The Interpretation of Cultures]
3

Te se transformacije obino dogaaju postupno. Nije li morao postojati neki Prvi Sisavac, prva
ivotinja ija majka nije bila sisavac? Zapravo ne. Ne mora postojati principijelan nain povlaenja crte
izmeu terapsida, onih potomaka reptila iji potomci ukljuuju sve sisavce, i sisavaca (za raspravu o
ovom vjeno zbunjujuem pitanju, vidi: Dennett, 2003, str. 126- 28). Religija s dugom povijeu moe
se postupno pretvoriti u bivu religiju, a njezini sudionici mogu postupno odbaciti doktrine i prakse
koje obiljeavaju izvornu vjeroispovijest. Takav opis ne pretpostavlja nikakav vrijednosni sud; sisavci
su bivi terapsidi, a ptice su bivi dinosauri, i tu nitko nije loe proao. Naravno da treba rijeiti pravne
implikacije toga je li se prelo granicu, ali to je politiko pitanje, poput moralnog statusa hobotnice, a
ne teoretsko pitanje.
4

Neka Sila bude s tobom! Je li Luke Skywalker religiozan? Zamislite koliko bismo drugaije reagirali
na te rijei da je Steven Spielberg predstavio Silu kao sotonsku. Nova popularnost filmskih saga s
izmiljenim religijama - Gospodar prstenova i Matrix dva su primjera - zanimljiva je pojava za sebe.
Teko je zamisliti da bi se takvu osjetljivu temu nekada ranije toleriralo. Mislim da je naa sve vea
samosvijest o religiji i religijama neto dobro, unato svim pretjerivanjima. Poput znanstvene fantastike
openito, moe nam otvoriti oi za druge mogunosti i staviti stvarni svijet u bolju perspektivu.
5

Tijekom pedesetih i ezdesetih godina 20. stoljea, dok je frojdovska psihoanaliza bila na vrhuncu,
kritiari koji su pokuavali ukazati njezinim pristaama na mnoge slabosti i pogreke Freudove teorije
obino bi udarili o iritantno oit zid psihoanalitikog otklona, u stilu Da vidimo moemo li otkriti
zato si tako neprijateljski nastrojen prema psihoanalizi i zato osjea tu potrebu da pobije njezine
tvrdnje. Poni tako to e nam priati o svom odnosu s majkom... Bio je to zatvoreni krug (ili logiki
paradoks) ak i kada je bilo iskreno, a esto je bilo naprosto prenemaganje. Znam da oni koji su
naoruani argumentima moda smatraju da je moje odgaanje razmatranja pitanja o postojanju Boga
jednako neprincipijelno izbjegavanje intelektualne odgovornosti. Ali kad bih u ovoj knjizi krenuo od
njihovog pitanja, uoblienog kako ve tradicionalno jest, trebale bi mi stotine stranica oranja poznatog
terena prije nego to bih dospio do nekog novog doprinosa. Strpite se jo malo, molim. Neu zaboraviti
svoju obvezu da obradim tu temu!
6

Za dodatne informacije o ulozi znanosti u izbjegavanju, kao i o eksploziji izbjenosti koju je

postigla ljudska civilizacija, vidi moju knjigu Evolucija slobode (Freedom Evolves, 2003. b).
7

U skladu s najnovijom praksom, rabim termin islamist kada mislim na one radikalne ili
fundamentalistike crte islamske misli koje openito osuuju demokraciju, enska prava i slobodu
istraivanja koje bi omoguilo napredak znanosti i tehnologije. Mnogi islamski mislioci i voe
(vjerojatno veina njih) duboko se protive islamistikoj poziciji.
8

Jedina studija koju sam uspio pronai je Anderson i Prentice, 1994.

U nekoliko sam se navrata susreo s malim skupinama pripadnika iste religije, a povremena otkria
mojih ispitanika o razlikama meu njima bila su osobito rjeita, moda ak od ivotne vanosti u
nekolicini primjera.
10

Trenutano vlada miljenje da brojna razliita glasanja kojota slue razliitim svrhama. Grupni
pokli-zavijanje od kojega se ledi krv najvjerojatnije je vaan u proglaavanju teritorijalnog posjeda i
spreavanju vizualnog kontakta izmeu skupina kojota (Lehner, 1978a, str. 144; vidi takoer: Lehner,
1978b). Ako uspijete izbjei stvarnu bitku za teritorij pribjegavajui dojmljivom zveckanju sabljama, to
je moda dobar nain tedljivog uvanja energije i zdravlja za jo jedan dan lova. Po toj hipotezi,
impresivna glasnoa signala znak je njegove vjerodostojnosti koji je teko odglumiti, uobiajena pojava
u ivotinjskoj komunikaciji. (Vidi izvrsnu raspravu o teoretskim i eksperimentalnim istraivanjima
evolucije iskrenog signaliziranja u estom poglavlju Hausera, 1996) Tu se predlau i neki zanimljivi
eksperimenti reguliranja gustoe populacija uz koritenje kvalitetnih snimki zavijanja kojota. Bi li
kojoti to prozreli? Koliko bi im vremena trebalo?
11

Uvodni pregled goleme literature o kreacionizmu i inteligentnom dizajnu trebao bi ukljuiti sljedee
knjige: Pennock, 1999, Tower of Babel: The Evidence against the New Creationism; Perakh, 2003,
Unintelligent Design; Shanks, 2004, God, the Devil, and Darwin: A Critique of Intelligent Design
Theory; Young i Edis, 2004, Why Intelligent Design Fails: A Scientific Critique of the New
Creationism; i National Academy of Sciences, Science and Creationism, 2. Izd, 1999. Reports of the
National Center for Science Education (izdanje svibanj-kolovoz 2004) sadre oglede nekoliko desetaka
najnovijih knjiga o toj temi, ukljuujui i vie od desetak (razliite kvalitete) onih koje su napisane s
kranskog ili idovskog gledita. Za izvrstan pregled suvremene evolucijske biologije toplo
preporuujem antologiju aktualnih radova koju su uredili Moya i Font, 2004, Evolution: From
Molecules to Ecosystems, Encyclopedia of Evolution (2 sv), ur. Pagels, 2002.; i sedmo izdanje
zbornika Life: The Science of Biology, Purves, Sadava, Orians i Heller, 2004. Postoje i deseci dobri
mrenih stranica na kojima se mogu nai struna i pravedna pobijanja radova najistaknutijih kritiara
evolucije, poput Williama Dembskija i Michaela Behea. National Centre for Science Education odrava
jednu od najboljih: http://wmv.ncseweb.org. Dakako, postoji i mnotvo mrenih stranica posveenih
inteligentnom dizajnu, ali nema ozbiljnih recenziranih asopisa. Zato je tomu tako? Da je inteligentni
dizajn ideja u usponu, pomislili biste da e mladi znanstvenici mahnito juriti po laboratoriju,
zalijepljeni za raunala, natjeui se da dobiju Nobelovu nagradu, jer ona zasigurno eka svakoga tko
moe oboriti bilo koju znaajnu tvrdnju suvremene evolucijske biologije. Zastupnici inteligentnog
dizajna ustraju na tome da znanstveni establiment ima predrasude prema njihovu radu, zbog ega im je
teko probiti se u glavne asopise, ali to naprosto nije vjerodostojno. Discovery Institute i druga obilno
financirana utoita za istraivae inteligentnog dizajna lako bi si mogli priutiti izdavanje kvalitetnog
recenziranog asopisa kada bi u njemu imali to objaviti i kada bi mogli pronai vjerodostojne
znanstvenike koji bi ga recenzirali. Godinje se objavi doslovno na tisue recenziranih znanstvenih
12

lanaka u kojima se razrauje i proiruje osnovna teorija evolucije, a veina autora tih lanaka nikad ne
postane slavna, unato svojoj dokazanoj strunosti. Sigurno bi se nalo nekoliko njih koji bi sretno
promijenili stranu i riskirali da ih establiment ismije zbog prilike da postanu svjetski poznati kao
Znanstvenik koji je pobio Darwina. Ali pobornici kreacionizma ak se niti ne trude baciti mamac.
Oni su pametniji. Oni znaju da je propaganda sve to im vrijedi i zato na to troe sredstva. William
Dembski, 2003, objavio je popis od etiri (brojkom i slovima) recenzirana znanstvena lanka koji, kae
on, podravaju teme inteligentnog dizajna. (Takoer navodi vlastitu knjigu iz 1998, koju je doista u
recenziranoj seriji objavio Cambridge University Press) Ali Dembskijevi vlastiti komentari tih eseja
jasno daju do znanja kako su njihovi argumenti u najboljem sluaju, kako on to kae, nedarvinovski
(voeni bez ijedne specifino darvinovske premise) i stoga se mogu iskoristiti kao podrka dokazima u
prilog inteligentnom dizajnu. Nijedan od njih ne zastupa doista te dokaze.
Ovaj uobiajeni nain govora prikriva komplikaciju. Kada govorimo o polovici vaih gena,
mislimo na polovicu onih vaih gena koji su specifini, koji vas genski razlikuju od ostalih u vaoj
vrsti. Kod kloniranja, kakve god gene imali koji vas ine posebnima (u dobrom ili loem smislu), oni
se prenose u potpunosti na vaeg potomka. U spolnom razmnoavanju samo se pola tih gena pojavi u
vaem potomku; va partner osigurava ravnoteu specifinih gena.
13

Izranja li novac iz istih sustava robne razmjene u nizu postupnih i jedva primjetnih pomaka u
praksi (teorija robe) ili uvijek zahtijeva neku vrstu naloga dravnog organa ili svjesnog sporazuma
ili ugovora (nominalistika teorija)? O podrijetlu novca raspravlja se ve stoljeima. Za fascinantno
pretresanje povijesti te rasprave, kao i za elegantne ekonomske modele moguih procesa, vidi: Iwai,
2001. Vidi takoer: Burdett i dr, 2001.; i Seabright, 2004.
14

Mogue je, dakako, da je ustvari neki povijesni pojedinac obavio toliko poetnog rada na dizajnu
novca, jezika ili glazbe da zasluuje naslov autora, ali to je krajnje nevjerojatno i potpuno nepotrebno.
Evolucija doputa inovacijama u kulturnom dizajnu tako postupno gomilanje da se autorstvo
raspodjeljuje na milijune nesvjesnih inovatora kroz tisue narataja, poput inovacija u dizajnu koje
mijenjaju gene.
15

Naravno, razlika u sustavu razmnoavanja ini ogromnu razliku. Kada kovnica promijeni godinu
koja je urezana na kalupu uz pomo kojega tiska sav novac koji proizvodi, to je vrsta mutacije, ali
takve se mutacije uglavnom ne gomilaju. Ali ne popravi li se urez ili mrlja na kalupu, on moe
godinama oznaavati sve kovanice i ak se kopirati na kalup-nasljednika (ako se jedan od novia koji
je napravio izabere kao mujaka iz kojega e se napraviti novi enski kalup) i to vie slii genskoj
mutaciji koja se prenosi na potomka.
16

O zamiljenoj sutinskoj vrijednosti novca, vidi Consciousness: How Much Is That in Real
Money?, u: Dennett, 2005.C.
17

18 O

tome kako je to biti leinar, vidi Dennett, 1995a, pretisak u: Dennett, 1998a.

Biolozi moda mogu bolje razumjeti otpor mnogih znanstvenika o drutvu prema biologiziranju
njihovih disciplina razmisle li o vlastitom nezadovoljstvu zbog pokuaja... fiziciranja biologije.
Legendarni evolucijski biolog Ernst Mayr nedavno je objavio knjigu (ubrzo nakon svog stotog
roendana) o autonomiji biologije, u kojoj je pokazao zato se ona ne moe svesti na fiziku (Mayr,
2004). Slaem se s veinom njegovih tvrdnji. On ne izjavljuje da fizika ne prua nikakva ogranienja ili
naela koja biolozi moraju razumjeti i mogu iskoritavati. Postoje razliite vrste redukcionizma; samo
su neke od njih - koje nazivam pohlepnim redukcionizmima (Dennett, 1995b) - pogreke. Kada netko
19

izjavi kako je napadnuto gledite redukcionistiko, moramo dobro pogledati je li to loe.

Meu onima kojima se pripisuje ovaj aforizam nalaze se filozof Ludwig Wittgenstein, umjetnik
Paul Klee i kritiar Viktor klovski.
20

Naravno da postoje brojni prijelazni sluajevi, u kojima brodograditelji imaju ovu ili onu ideju,
dobru ili lou, slabu ili sjajnu, iza mutacija koje uvode, i stoga nisu sve redom omake hoblice. Ono to
se inilo dobrom idejom u odreenom trenutku, moe se prilino brzo pokazati bezvrijednim. To
ubrzava proces dizajniranja, ali u oba smjera - vee loe ideje iskuavaju se u procesu pokuaja i
pogreki kao i dobre ideje. Richard Dawkins predloio je da se dizajni bez dizajnera nazovu
dizajnoidima (1996, str. 4). Ta je kovanica korisna za oznaavanje greke koju ljudi esto naprave
pretpostavljajui da je sve to se ini dizajniranim zacijelo proizveo neki hotimini i svjesni um, ali
njome se ne bi trebala povlaiti otra crta u prirodi. Jesu li kratke noge jazavara dizajn ili dizajnoid?
Uzgajivai pasa eljeli su postii taj uinak i za nj su imali razloge. Jesu li genski modificirani
organizmi dizajn ili dizajnoid? Je li dabrova brana, koja domiljato koristi lokalne i jo neviene
mogunosti za izgradnju brane, dizajn ili dizajnoid? Izgradnja dabrove brane zahtijeva kudikamo vie
kognitivnog dara od mravoloveve pjeane zamke u obliku stoca. Rad na istraivanju velikog
jedinstva Prostora Dizajna podijeljen je izmeu spore inventure prirodnog odabira gena i brzih
istraivanja metodom pokuaja i pogreaka, kakvu koriste pojedinani mozgovi (i njihova brojna runo
izraena istraivaka sredstva), tako da u nastaviti koristiti opi termin dizajn kako bih sve
obuhvatio.
21

Jedna od glavnih tema knjige Darwins Dangerous Idea jest ta da je ono to je Darwin otkrio ustvari
algoritam, recept za procesuiranje informacija koji se moe izvriti u mnogim razliitim medijima, ba
kao to se algoritam dijeljenja moe izvesti olovkom, kemijskom, kredom ili struganjem tapom po tlu.
22

23 Vie
24 Za

o memima pronai ete i u: Dennett, 1995, 2001b, 2001.C, 2005. c, i dodatku C ove knjige.

neke detalje vidi: Dawkins, 2004a, str. 31-32.

Grupni odabir imao je kontroverznu karijeru u evolucijskoj teoriji, a tehnike raspre ine ga
nesigurnim teritorijem za neupuene. Vidi Wilson i Sober, 1994. (i sve komentare objavljene u istom
asopisu); Sober i Wilson, 1998.; i Dennett, 2002a (i odgovor Sobera i Wilsona u istom asopisu).
Wilsonova gledita raspravit emo podrobnije u kasnijem poglavlju.
25

Ne postoji suglasnost meu istraivaima o tome to treba ubrajati u religije (za razliku od kultova i
drugih, uglavnom kratkovjenih organizacija), ali koje god mjerilo usvojili, postoji vie tisua razliitih
(neovisnih i nepovezanih) religija. Almanasi navode vie od trideset tisua razliitih kranskih crkava.
Manje-vie standardni prirunik za sve religije je Barrett i dr, World Christian Encyclopedia (2. izd.
2001). Religije niu tako brzo da ak i mrene stranice imaju problema s aktualiziranjem popisa. Evo
nekoliko dobrih: http:// www.religioustolerance.org/worldrel.htm i http://www.watchman.org/cat95.
htm - ova potonja u svome popisu navodi preko tisuu novih kultova i religija. Takoer postoje asopisi
i druge organizacije posveene prouavanju novih religija, koji se lako mogu pronai na internetu.
26

Dunbar (2004) naziva te grobove nedvosmislenim dokazima religije, ali oni su ustvari veoma
zagonetni. Nema sumnje da su tijela namjerno stavljena u odreeni poloaj s objektima prekrivenim
crvenim pigmentom, ali znaenje itavog sklopa veoma je sporno. Vidi npr. http://home/earthlink.
net/~ekerilaz/dolni.html.
27

Koristan pregled je: Atran i Norenzayan, 2004, s dvadesetak popratnih strunih komentara i
odgovorom autora. Druga osnovna literatura ukljuuje: Sperber, 1975, 1996.; Lawson i McCauley,
1990, 2002.; Guthrie, 1993.; Whitehouse, 1995.; Barrett, 2000.; Pyysiainen, 2001.; Andresen, 2001.;
Shermer, 2003.
28

Ovu temu razvili su mnogi autori posljednjih godina. Moji doprinosi toj literaturi ukljuuju:
Dennett, 1991a, 1995b, 1996. i mnoge lanke.
29

30 Glavni

razlog zbog kojega sam protiv toga da se o ivotinjama - pa ak i o odraslim ljudskim biima
- govori kako posjeduju teoriju uma jest taj to to obino stvara odvie intelektualnu sliku o
nekakvom malom znanstveniku koji izvodi teoreme, razmatra prijedloge i ispituje hipoteze, dok ja
smatram da su oni koji usvajaju intencionalno stajalite - pa ak i ako su u tome virtuozni, poput
najmanipulativnijih osoba koje ste ikada sreli - neka vrsta intuitivnih umjetnika prije nego istananih
teoretiara. Umijee je tu vidljivije od ideologije, a razvoj eksplicitnih, svjesnih modela pukog
umijea jo je mlaa inovacija - ustvari, oni su se prvi put pojavili u divnim romanima iz 18. i 19.
stoljea, a sustavnijima su ih uinili (iako zasigurno ne i monijim) psiholozi, sociolozi i njima slini u
20. stoljeu (Dennett, 1990, 1991.c). Teoretiari teorije odvratit e kako se to divno umijee ili
vjetina mora nekako usaditi u mozgove onih koji posjeduju tu kompetenciju i stoga bismo trebali
nastojati izraditi njezin raunski neuroznanstveni model. Potpuno se slaem, ali nazovemo li to
teorijom, mata teoretiara jo uvijek e biti zagolicana na naine za koje mislim da bismo ih trebali
izbjei. Ali to bi to moglo biti, ako ne neka vrsta teorije? Mislim da je to dobro pitanje, na koje bismo
trebali pokuati odgovoriti, a ne nekakvo retoriko pitanje koje bi unaprijed odbacilo cijeli problem.
31 Vidi,

na primjer: Tomasello i Call, 1997.; Hauser, 2000.; i Povinelli, 2003.

Ovo je osjetljiva i kontroverzna tema u dananjoj teoretskoj kognitivnoj znanosti: to su ustvari

ugoda i bol, to su ovisnost, navika ili snaga volje? Poneto sam o aktualnim rezultatima rekao u lanku
Dennett, 2003b, ali jo je toga u pripremi.
32

Znamo li da druge vrste nemaju jezik ili umjetnost? Ako je tako, kako to znamo? Od mnogih dobrih
novijih knjiga na tu temu preporuujem: Hauser, 1996, 2000. Sjenice ptica sjenica vjerojatno su najblii
ekvivalent ljudskoj umjetnosti, budui da su nefunkcionalni i dekorativni artefakti ija je jasna (iako
neutemeljena) svrha oarati suprotni spol, za to se esto nagaalo da je izvorna pobuda za nae
umjetnike porive.
33

Dunbar (2004) zastupa tezu da, dok nai najblii roaci impanze mogu izai na kraj s najvie dva
reda intencionalnosti (vjerovanja o vjerovanjima, recimo, ili vjerovanja o eljama), normalna ljudska
bia mogu pojmiti i odgovoriti na sloenost intencionalnosti etvrtog ili petog reda, a tvrdi i da neki
virtuozi meu nama mogu dospjeti dalje od toga, uspijevajui pratiti intencionalnost estoga reda dok
manevriraju meu pripadnicima svoje vrste. Religijski voe rijetke su biljke, poput dobrih
romanopisaca. (str. 86) Vidi takoer: Tomasello, 1999.
34

Faber (2004) primjeuje kako ljudski ivot zapoinje s djetetom koje plae traei hranu, utjehu,
zatitu (zbog straha) i pomo, na to reagira neka velika i topla, divna stvar. Dijete zavapi na tisue
puta; na tisue puta njegov je vapaj uslian. ovjek bi se naao pred tekim zadatkom kada bi u
prirodnom svijetu morao pronai jo jedan primjer fizioloke i emocionalne prilagodbe koju bi se
moglo usporediti s ovom, bilo u pogledu dubine, bilo u pogledu trajanja (str. 18) To priprema dijete,
tvrdi Faber, za religijske prie: Ono lako stupa u vezu s natprirodnom domenom jer je, recimo to tako,
oduvijek u njoj. Ono ivi s monim, nevidljivim prisutnostima koje ga odravaju na ivotu, ili u
35

njihovu drutvu, otkako je zapoelo proces internalizacije um-tijelo ili interakcijskog, Fiziolokog
vezivanja, koje je prirodno proizalo iz njegove afektivne interakcije sa svemonim hraniteljem,
velikim stvorom koji bi se uvijek iznova pojavio, bilo to i deset tisua puta, kako bi ga izbavio od gladi
i tjeskobe te odgovorio na njegove emocionalne i meuljudske potrebe, na njegov duboki afektivni
poriv zaprivrenou. [str. 20]... Djetetov nesvjesni um u rezonanciji je s religijskim pripovijetkama
prije nego to su njegove umne moi sazrele, prije nego to moe vidjeti i kritiki vrednovati to je to
to trai njegov opaajni pristanak, [str. 25]
Popis vie od osamdeset
en.wikipedia.org/wiki/Divination
36

37 O

razliitih

metoda

moe

se

pronai

na

http://

Dumbovu arobnom peru raspravljam neto opirnije u: Dennett, 2003b.

Burkert (1996) iznosi drugaiji spekulativni evolucijski scenarij o itavoj kaskadi uskih grla koja bi
mogla sudjelovati u odabiru gena prijemivosti na religiju: Iako bi se religijska opsjednutost mogla
nazvati oblikom paranoje, ona doista prua ansu za preivljavanje u ekstremnim i bezizlaznim
situacijama, onda kada bi se drugi, moda nereligiozni pojedinci, slomili i digli ruke. ovjeanstvo je u
svojoj dugoj povijesti vjerojatno prolo kroz mnoge oajnike situacije, uslijed ega su se probili
homines religiosi," (str. 16). Jo uvijek ne vidim kako bi se moglo ispitati tu hipotezu, ali tu mogunost
svakako bi valjalo ozbiljno razmotriti ako uspijemo pronai nain da to uinimo.
38

Moja uporaba termina puka religija razlikuje se od uporabe nekih antropologa i etnomuzikologa
(npr. Yoder, 1974, Titon, 1988), koji ga koriste kako bi opisali suprotnost izmeu slubene,
organizirane religije i onoga to ljudi dotinih denominacija ustvari vjeruju i prakticiraju u
svakodnevnom ivotu (vidi raspravu u: Titon, 1988, str. 144 i dalje). S time je povezan i pojam
teoloke nekorektnosti (Slone, 2004). Ono to ja nazivam pukom religijom esto se naziva
plemenskom ili primitivnom religijom.
39

Malo je ljubitelja narodne glazbe danas koji bi bili toliki istunci da prezru sve komponirane
narodne pjesme, ali za moje potrebe istunstvo je od kljune vanosti: narodna glazba o kojoj ja
ovdje govorim ima relativno drevne melodije, a njezine rijei nemaju autora. U svakom iduem
razdoblju te se pjesme umjeno prilagoavaju i ponovno araniraju, dobivaju nove rijei i nove
ritmove, a ponekad i nove melodije, a usput puki umjetnici dodaju pjesme koje su sami skladali.
Uzmemo li samo nedavnu prolost, Huddie Ledbetter, Woody Guthrie i Pete Seeger skladali su stotine
narodnih pjesama koje su postale dijelom kanona, iako u tim sluajevima znamo tko je autor. Skloni
smo iskljuiti iz kanona jednako pjevne balade Gilberta i Sullivana ili brae Gershwin, ali vrijeme e
moda izbrisati razliku. elim rei da je, iako je naelno mogue da bismo uvijek mogli imenovati
skladatelja i tekstopisca kada bismo imali savreno povijesno znanje, takoer mogue - i vjerojatnije da se u mnogim sluajevima autorstvo toliko raspodijelilo tijekom stoljea da se nikome ne moe
pripisati zasluga za glazbu ili rijei neke klasine narodne pjesme koja je uvrtena u kanon. Je li
Ravenscroft samo zapisao pjesmu The Three Ravens 1611. godine ili ju je skladao? I je li je
adaptirao zapisujui je - ili se sama adaptirala?
40

Neke od ovih stvari odvie su oite, a da bismo ih posebno napomenuli. Zato bi pisani jezik uope
morao biti niz (jedna po jedna rije)? Zato to imamo samo jedna usta za izgovaranje, da se grubo
izrazim. Ideogrami japanskog i kineskog pokazuju kako je mogue da pisani jezici odveu svoje
usmene steznike i ak ih potpuno odbace. Bi li se sustav simbola koji se ne bi mogao izgovoriti, koji
bi bio trodimenzionalan (neka vrsta skulpture od rijei) ili snano ovisan o uporabi boja, uope mogao
41

smatrati jezikom? Sama ideja tihog itanja - a kamoli itanja bez pomicanja usana! - pojavila se kasno
u razvoju pisanja (o emu svjedoe srednjovjekovni povjesniari - vidi, npr: Saenger, 2000). Arhaino
sricanje je, dakako, takoer trag ranijih izgovaranja.
42 Blackmore

(1999, str. 197) tvrdi kako memetiki poriv moda, pa ak i vjerojatno objanjava nau
ljubav prema ritualima: naime, da ljudi razliito reagiraju na specifinosti u kulturno prenesenim
ritualima, to stvara novi selekcijski okoli, u kojemu su dar za te specifinosti i njihovo uvaavanje
genski odabrani - ba kao to je dar za jezik bio genski odabran im se jezik uvrijeio. Drugim rijeima,
ono to je poelo kao manje ili vie nediferencirana sklonost ritualu moglo se genski razviti u sklonost
nadnormalnim verzijama lokalnih specifinosti, to je sluaj koevolucije gena i kulture uvedene
kulturnim istraivanjem prostora mogunosti, odnosno mogui nastavak Baldwinova efekta, u kojemu
inovacije u ponaanju koje su ostvarili pojedinci u svom ivotu (inovacije koje su otkrili ili nauili)
mogu stvoriti i fokusirati odabirne pritiske koji s vremenom dovedu do uroenih sklonosti provoenju
tih inovacija - nelamarckovski nain kojime steene osobine mogu utjecati na evoluciju genski
odreenih osobina (vidi: Dennett, 1995, 2003a, 2003.d).
Neke bi itatelje moglo zasmetati moje neprestano spominjanje mema u ovom poglavlju, budui da
su antropolozi o ijem radu ovdje tako pozitivno raspravljam, naime Boyer i Atran te njihov mentor
Sperber, sloni u odbacivanju te memske perspektive, to jasno daju do znanja u svojim knjigama i
lancima. Raspravljam s njima o tome ve neko vrijeme, kako na papiru (Dennett, 2000,2001a, 2001b,
2002a [ovdje u pretisku kao dodatak A], a osobito 2005b; vidi takoer: Sperber, 2000), tako i na
konferencijama. Mislim da grijee, ali radi se o poneto tehnikom neslaganju koje bi bilo zamorno
veini itatelja. Ipak, na njihove prigovore prikladno je dati odgovor te sam ga priloio u dodatku C.
Vidi takoer druge eseje u: Aunger, ur, 2000, gdje se pojavljuje Sperber, 2000.; te Laland i Brown
2002, esto poglavlje.
43

Zahvaljujem Danu Sperberu to je probuio balon svrativi mi pozornost na lanak Mahadevan i

Staal, 2003, iz kojega je preuzet ovaj odlomak.
44

Zoran, ali kontroverzan uvod u to podruje, iako ve poneto zastario, nalazi se u: Ruhlen, 1994. Za
pregled aktualnog stanja istraivanja vidi: Christiansen i Kirby, ur, 2003. Druge studije koje potiu na
razmiljanje su Carstairs-McCarthy, 1999. i Cavalli-Sforza, 2001.
45

Plivanje je zanimljiv prijelazni sluaj: za razliku od tranja i hodanja, plivaki pokreti imaju prilino
memetiku povijest. Krajem 19. stoljea Englez Arthur Trudgen donio je indijanski nain plivanja
zamahom ruke preko ramena (uskoro nazvan trudgeon ili trudgeon crawl po tom memskom
vektoru) u Englesku, ali je pogreno kopirao zamah nogama, koristei ablji zamah, karakteristian
za prsno plivanje, umjesto naizmjeninog rada nogu kakav su koristili Indijanci. Tu pogreku u
prijenosu ispravio je Richard Cavill 1902. i dananji kraul potomak je tog poprilino nedavnog
poboljanja. Ali inaice kraula vjerojatno su izumljene i ponovno izumljene bezbroj puta tijekom
vjekova, budui da je on tako oito nadmoan u odnosu na sve druge poznate naine kretanja kroz vodu
velikom brzinom. Nije bez razloga to se taj Dobri trik naziva slobodnim stilom u natjecateljskom
plivanju. Jedino pravilo slobodnog plivanja je to da morate izai na povrinu s vremena na vrijeme (a
ono je uvedeno kako bi se plivae sprijeilo u eksperimentiranju s opasnim podvodnim zamasima, zbog
kojih bi se mogli utopiti ako se onesvijeste). U slobodnom plivanju smijete unapreivati svoj kraul ako
to moete.
46

Obratite panju na to da danas, zahvaljujui pisanju i drugim medijima pohrane, to nije nikakav
problem, tako da religija vie ne treba takve redovne rituale jednoglasja kako bi ouvala istou teksta.
47

Ali religija u kojoj rituali nisu obvezni u opasnosti je da propadne iz drugih razloga.
Atran, 2002. te Lawson i McCauley, 2002. iznose detaljne kritike hipoteza Whitehousea (1995,
2000) i drugih.
48

Orgelovo Drugo pravilo glasi: Evolucija je pametnija od vas! (Dennett, 1995b, str. 74). Stark i
Finke (2000) tvrde kako mnoge vjerske reforme koje su se namjerno i svjesno provodile u novije
vrijeme ponitavaju mudri dizajnerski rad sadran u tradicionalnim vjerskim obiajima. Oni tvrde da je
ozbiljna pogreka u dizajnu uiniti vjerski ritual odvie laganim, jeftinim ili bezbolnim.
49

Etnomuzikolog Jeff Todd Titon upoznao me s gospel glazbom u svojoj pionirskoj analizi umjetnosti
Johna Sherfeyja (Titon, 1988); i sami to moete vidjeti i uti u njegovu video dokumentarcu
Powerhouse for God (Documentary Educational Resources, 101 Morse Street, Watertown, Mass).
Desetke propovijedi C. L. Franklina u Detroitu i Memphisu snimila je i prenosila irom zemlje kua
Chess Records, a dostupne su na raznim mrenim stranicama.
50

Takoer je mogue da se neki stabilni elementi lekova prenose oponaanjem, a ne preko gena - to
je jo jedan sluaj ivotinjske tradicije umjesto nagona (Avital i Jablonka, 2000). Studije o uzajamnom
posvajanju, gdje ptija jaja iz tradicije jednog leka nesu i podiu ptice s drugaijim lekom, mogle bi
rasvijetliti to pitanje.
51

52 Pinker, 1993,

Deacon, 1997. i Jackendoff, 2002. najdostupniji su noviji radovi na tu temu.

I da, miljenje o preplanulosti opet se mijenja. Sada ispada da je (umjereno) izlaganje suncu toliko
dobro za ljude da je pokrivanje tijela kakvo su savjetovali mnogi dermatolozi bilo pretjerivanje. Teko
je pratiti sve te informacije i zato uglavnom ne dovodimo u pitanje ono to svi znaju.
53

Trebao bih ovo naglasiti kako bih se obranio od dobronamjernih, ali neupuenih multikulturalista:
teoretski entiteti u koja ti plemenski ljudi iskreno vjeruju - bogovi i drugi duhovi - ne postoje. Ti ljudi
su u krivu i vi to znate jednako dobro kao i ja. Mogue je da veoma inteligentni ljudi imaju itekako
korisnu, ali pogrenu teoriju i mi se ne moramo pretvarati da nije tako kako bismo pokazali potovanje
prema tim ljudima i njihovom nainu ivota.
54

U jednoj vanoj, ali nedovoljno priznatoj raspravi Sperber (1985, str. 49 i dalje) predlae ta takva
neodreena kognitivna stanja nazovemo polupropozicijskim reprezentacijama. To su napola shvaene
ideje koje svi mi svakodnevno koristimo, a koje se obino pretvore u prave propozicijske
reprezentacije tek pod pritiskom sustavnog istraivanja. Taj hipotetiki folie-deux proces stvaranja
teologije slian je generate-and-test modelu u proizvodnji snova i stvaranju halucinacija, koji sam
opisao u: Dennett, 1991a, prvo poglavlje.
55

Ovdje koristim aktivni oblik za govor sebinoga mema; radi se o istoj simplifikaciji koju
koristimo kada kaemo da HIV napada i da se skriva ili prilagoava svoju strategiju kao odgovor
na nae pokuaje da ga iskorijenimo. Ideje nemaju um nita vie od virusa ili bakterija, ali moe biti
korisno i dalekovidno govoriti o njima kao da jesu sebine i pametne.
56

Prije mnogo godina objavio sam rad o bolu (Dennett, 1975, pretisak 1978) koji je sadravao neke
okantne injenice o tome kako anesteziolozi koriste amnestike kako bi izbrisali postkirurka sjeanja
na bol koji su nedovoljno anestezirani pacijenti pretrpjeli tijekom operacije. Nekoliko anesteziologa
koji su proitali prvu verziju moga rada preklinjali su me da ne objavim te detalje u nemedicinskom
57

asopisu, budui da bi im to otealo posao. Sve to poveava tjeskobu pacijenata prije operacije,
oteava sigurno davanje anestezije i poveava opasnost kojoj su izloeni i stoga je najbolje uvati te
informacije ondje gdje pripadaju: unutar medicinske zajednice. To je najargumentiraniji sluaj za koji
znam u prilog injenici da je ljudima bolje da ne znaju - ali ipak nije bio dovoljno vrst da me odvrati
od objavljivanja. Moda ete se zapitati biste li odobrili politiku po kojoj lijenici posjeduju tajno
znanje koje se sustavno uva od njihovih pacijenata, i to po svaku cijenu.
Teorija da je sva religija samo Priestertrug, sveenika obmana ili manipulacija radi osobne koristi,
ima povijest koja see unatrag do Diderota i prosvjetiteljstva. A opet, unato drevnim i suvremenim
sumnjama, unato neosporivom postojanju lukavosti i prijevare meu ljudima, ta hipoteza o istoj
obmani nita ne objanjava, odvraa Burkert (1996, str. 118), ali ona je odvie snana; moda ne
objanjava sve, ali objanjava mnoge znaajke religije irom svijeta, od iscjeliteljskih prijevara do
najgorih zloporaba televangelizma.
58

Jedna bi tradicija ovdje govorila o nesebinoj brizi, ali budui da to neizbjeno izaziva prigovore
o navodnoj nesuvislosti istinske nesebinosti, radije mislim o tome kao o mogunosti za proirenje
domene sebstva. Evo dobrog razloga: pretpostavimo da nesebini subjekti uope nisu imuni na
probleme koji mue sebine subjekte kakve opisuju ekonomisti. Recimo da sam ja subjekt u situaciji
cjenkanja ili u zatvorenikovoj dilemi, suoen s prisilnom ponudom ili pak s pokuajem iznude. Moj
problem nije rijeen, umanjen pa ak ni znatnije promijenjen ako je ja koje titim neko drugo do
moje vlastito - osim ako pokuavam naprosto izvui ivu glavu, da tako kaem. Iznuiva ili
dobroinitelj koji zna do ega mi je stalo u poloaju je da moe oblikovati situaciju tako da me pogodi
ondje gdje e najvie boljeti, ma gdje to bilo. (Graa u ovoj biljeci i odlomak u tekstu na koji se
odnosi preuzeti su iz: Dennett 2001b i 2003b).
59

Manji iznosi rjeit primjer: namjerno guenje idtihada, muslimanske tradicije istraivanja koja je
cvjetala do 10. stoljea (i iznjedrila proslavljena intelektualna i umjetnika dostignua ranog islama).
Pod krinkom zatite muslimanskog naroda irom svijeta od nesloge (poznate kao fitna i smatrane
zloinom) uenjaci su s doputenjem Bagdada formulirali konsenzus da e se debata unutar islama
zamrznuti. Ti uenjaci bili su pod patronatom i nisu namjeravali pjevati himnu otvorenosti kada su
njihovi gospodari zaeljeli tvru pjesmu... Jedino to je postigla ta carska strategija bio je poetak
krajnje upornog tlaenja muslimana od strane drugih muslimana: zatoenje tumaenja. [2003, str. 59]
Ono to se proirilo, napominje Manji, jest imitacija imitacije, mehanizam koji je poticao precizno
kopiranje poput onog o kojemu smo raspravljali u petom poglavlju, ali u ovom sluaju taj su
mehanizam namjerno dizajnirali upravitelji kako bi iistili sve istraivake mutacije prije nego to se
proire.
60

Wilsonova knjiga vrvi vanim dokazima i analizama, ali jedno od razoaranja za evolucijske
teoretiare jest to da se mainerija teorije vierazinske selekcije, koju su Sober i Wilson tako briljivo
razradili i obranili u knjizi Unto Others (1998), ovdje uope ne koristi. Nema, na primjer, nikakvih
analiza empirijskih podataka koji bi pokazali kako se populacije grupa periodiki raspadaju na sastavne
dijelove i preoblikuju u grupe s viim udjelom altruista. Ne vidimo nikakvu diferencijalnu grupnu
replikaciju - osim nekoliko provokativnih neformalnih opaski pri kraju knjige o nainima na koje
etablirane religije raaju sekte. U jednoj od prvih biljeaka (bilj. 3 na str. 14) priznaju se te
komplikacije: Ako grupe ostanu trajno meusobno izolirane, lokalna prednost sebinosti razvijat e se
svojim tijekom unutar svake grupe i na kraju e istrijebiti altruizam. Mora postojati neki smisao u
kojemu se grupe natjeu jedna s drugom u oblikovanju novih grupa, iako to natjecanje ne mora biti
izravno... (str. 235). Ali to je jedino mjesto gdje se u knjizi govori o tim komplikacijama, osim nekih
61

neargumentiranih tvrdnji poput sljedee: Openito gledano, drutveni mehanizmi kontrole ne

mijenjaju temeljni zakljuak da prilagodbe na grupnoj razini zahtijevaju odgovarajui proces grupnog
odabira (str. 19). Toj tvrdnji je, meutim, potrebna paljivija obrana i ona presudno ovisi o odabranoj
definiciji grupnog odabira.
Na svome popisu teorija na str. 45 on definira memsku teoriju na sljedei nain: 1.3. Religija kao
kulturni parazit koji esto evoluira na raun ljudskih pojedinaca i grupa.
62

Ne radi se samo o tome da se mnoge Wilsonove tvrdnje u prilog njegovoj teoriji grupnog odabira
mogu lako prevesti na jezik mema i upotrijebiti kao potpora teorije memskog odabira. Wilson priznaje
da njegova teorija grupnog odabira ovisi o postojanju kulturne evolucije: ... vano je imati na umu da
su moralne zajednice vee od nekoliko stotina pojedinaca neprirodne to se tie genske evolucije jer,
koliko znamo, nisu uope postojale prije razvoja poljoprivrede. To znai da su ljudskom drutvu
apsolutno nuni kulturno evoluirani mehanizmi kako bi se odralo na okupu iznad razine sueljenih
grupa. [str. 119] A budui da Wilson primjeuje kako se vrsne znaajke jedne religije esto kopiraju u
druge, nesrodne religije, on se ve odao praenju lakoe s kojom inovacije preskau s jednog domaina
na drugog, sasvim neovisno o bilo kakvom vertikalnom prijenosu znaajki na grupe-potomke.
Wilson iznosi niz vanih tvrdnji koje se ne mogu doista razumjeti drugaije nego kao preutni povratak
memskom gleditu pa bi se tako moja blaga memetika alternativa mogla smatrati prijateljskim
ispravkom, iako pretpostavljam da e Wilson nastaviti nositi tafetu za grupni odabir. Uostalom, to je
mem ijem je irenju posvetio svoju karijeru.
63

injenica da ih teorija ponude vrijea nije, dakako, po sebi argument protiv nje, kao to to nije ni
tvrdnja (koju mnogi iznose) da oni ne misle kako donose racionalne trine izbore o svojoj religiji.
Moda se obmanjuju u pogledu svojih stvarnih misaonih procesa. Ali ako su sve druge okolnosti
jednake (to moda i nisu), injenica da ljudi reagiraju s nevjericom i gnjevom kada se razmatraju
teorije ponude donekle dokazuje da razumnost tih teorija i nije tako oigledna kao to to rado tvrde
Stark i njegovi kolege. Vidi: Bruce 1999. za detaljnu kritiku primjene teorija racionalnog izbora na
religiju.
64

Uvodnu raspravu o novijoj literaturi vidi u: Dennett 2003b, sedmo poglavlje The Evolution of
Moral Agency.
65

66 Navod

preuzet iz: Ben Amstrong, 1979, str. 249.

Reeno mojom terminologijom, bogovi kao svjesna bia su intencijski sustavi viega reda,
racionalni subjekti s kojima se moe razgovarati, cjenkati, prepirati, obeavati im neto i od njih
iznuivati obeanja. Teko je zamisliti ikakav smisao u davanju obeanja Temelju Svih Bia.
67

Modeli Bowlesa i Gintisa odnose se na evoluciju mema unutar zajednica, iako oni izbjegavaju taj
termin: ... usvojili smo evolucijsko gledite da je klju razumijevanju ponaanja u onim vrstama
drutvenih interakcija koje mi izuavamo diferencijalna replikacija: trajni aspekti ponaanja,
ukljuujui norme, mogu se objasniti injenicom da su bili kopirani, zadravani, raspaavani i stoga
replicirani, dok druge znaajke nisu (str. 347). A zatim istiu kako ti efekti nisu rezultat mehanizama
grupnog odabira (str. 349), iako objanjavaju prilagodbe koje zajednice pokazuju, a koje su sline
onima organizama.
68

Kao to je nedavno primijetio Richard Lewontin: Da bi preivjela, znanost mora razotkrivati

nepotenje, ali svako takvo javno ogoljavanje proizvodi cinizam u pogledu istoe i objektivnosti
69

institucije i nudi priliku za ideoloki antiracionalizam. Otkrie da je paradoksalna fosilna lubanja

Piltdown Mana ustvari bila namjetaljka donijelo je veliko olakanje zbunjenim paleontolozima, ali je
potaknulo i likovanje meu teksakim Mormonima. (2004, str. 39)
Za raspravu o Nietzscheu i njegovu filozofskom odgovoru na Darwinovu teoriju evolucije
prirodnim odabirom, vidi moju knjigu Darwins Dangerous Idea (1995b).
70

Postoje znatne razlike izmeu raka dojke (Li i Daling, 2003), hipertenzije i dijabetesa, netolerancije
alkohola i drugih dobro izuenih bolesti. Pregled se moe nai u: Health Sciences Policy (HSP) Board,
2003.
71

Knjiga Thomasa Kuhna The Structure of Scientific Revolutions (1962) kumovala je svim daljnjim
raspravama i valja napomenuti da se radi o moda neprevladanom prvaku u kategoriji entuzijastino
neshvaenih klasika. To je divna knjiga, unato svim pogrenim svrhama u koje je koritena.
72

Newburg, DAquili i Rause naslovili su svoju knjigu iz 2001. Why God Wont Go Away: Brain
Science and the Biology of Belief oni tvrde kako su uz pomo oprezne konvencionalne znanosti (str.
141) pokazali dublje, neurobioloki podrane argumente za stvarno postojanje Boga (str. 164), ali
Bog za kojega tvrde da su ga otkrili izuavajui neurologiju transcendencije neto je to oni nazivaju
Apsolutnim Jedinstvenim Biem, to je toliko nedefinirano da ni sam nemam nikakvu ideju o tome
vjerujem li u njega. (Vjerujem da neto postoji - je li to Apsolutno Jedinstveno Bie?) Autori priznaju
sljedee: Ako je Apsolutno Jedinstveno Bie stvarno, onda Bog u svim onim personificiranim
vidovima u kojima ga ljudi poznaju moe biti jedino metafora (str. 171). Drugim rijeima, u njihovoj
neuroznanosti nema niega sa ime se ateist ne bi mogao sloiti.
73

U odlinom romanu Leeja Siegela Love and Other Games of Chance (2003), postoji lik koji je
napisao bestseler vjerske knjievnosti pod naslovom Hes Not Called God for Nothing. Razmislite o
tome.
74

Isto oklijevanje truje debate o kreacionizmu i inteligentnom dizajnu. S jedne strane, tu su

kreacionisti tipa Young Earth, koji poriu da je na planet star milijarde godina i zagovaraju sulude
hipoteze kako bi objasnili postojanje fosila i svih drugih dokaza, a s druge strane imamo neto
razumnije zagovornike inteligentnog dizajna, koji spremno priznaju starost planeta i fosilne dokaze,
pa ak i podrijetlo iz zajednikog jednostaninog pretka svih biljaka i ivotinja, ali jo uvijek smatraju
da mogu dokazati kako tu ima posla i za Inteligentnog Dizajnera. Kada se na njih izvri pritisak u etiri
oka, ti sofisticiraniji mislioci ponekad priznaju da je besmislica mladozemljaa mjeavina fantazije i
obmane, ali to nee izrei u javnosti. A zatim se ogoreno tue kako ih znanstvena zajednica ignorira:
Mi to ozbiljno mislimo! - ustrajno tvrde - ali molimo vas, nemojte od nas traiti da priznamo lanost
glupljih varijanti svoje pozicije! Ne. Ne moe ako elite igrati u Prvoj ligi.
75

Za pregled stanja istraivanja oko 1980. (zajedno s nekim mojim izazovnim tvrdnjama) vidi:
Dennett 1982, pretisak 1987. Nedavno sam bacio pogled na literaturu koja se otada nagomilala o toj
temi i zakljuio da u tih etvrt stoljea nastojanja nije napisano nita to bi bitno uzdrmalo moja
miljenja iz 1982. godine, iako bi se mnogi filozofi, dakako, energino usprotivili.
76

Cannon 1957. klasino je istraivanje popularne tradicije koja tvrdi da uroci ponekad doista
uzrokuju smrt ljudi. On tvrdi kako nipoto nije nemogue izazvati neiju smrt kobnim uzrujavanjem.
U svome uasu rtva odbija uzimati hranu i pie, emu su posvjedoili brojni promatrai i to je
izrazito vano, kao to emo kasnije vidjeti, za mogue objanjenje njezina postupnog slabljenja. rtva
77

polako vene; njezina snaga istjee poput vode, da parafraziram rijei iz jednog slikovitog
svjedoanstva; i za dan ili dva umire (str. 186).
78 U

knjizi Dennett 1978. postavio sam razliku izmeu vjerovanja i stajalita, podrazumijevajui pod
ovim potonjim (otprilike) reenice na koje bismo se okladili (ak i ako ih ne razumijemo u potpunosti).
Sperber 1975. Iznio je slinu podjelu na intuitivna i refleksivna vjerovanja, a svoju analizu proirio je i
preradio u: Sperber 1996.
Vidi takoer: Palmer i Steadman 2004. o strategiji prilagodbe u kojoj se metafore poinju shvaati
doslovno.
79

Moj uvod u tu poneto depresivnu ideju potjee iz 1982, kada mi je urednica za nabavu jedne vee
izdavake kue koja objavljuje depna izdanja rekla kako njihova tvrtka nee dati ponudu za prava na
depno izdanje knjige The Minds I, antologije filozofije i znanstvene fantastike koju smo uredili
Douglas Hofstadter i ja, zato to je odvie jasna, a da bi postala kultnom knjigom. Odmah sam uvidio
na to misli: mi smo naprosto objasnili stvari najpaljivije to smo mogli. John Searle jednom mi je
priao o razgovoru koji je vodio s pokojnim Michelom Foucaultom: Michele, ti se tako jasno
izraava u razgovoru; zato je ono to pie tako zakuasto? Na to je Foucault odgovorio: To je
zato to, da bi te francuski filozofi shvatili ozbiljno, dvadeset pet posto onoga to pie mora biti
nedokuiva besmislica. Iskovao sam termin za tu strategiju u poast Foucaultovoj iskrenosti:
eumerdification (Dennett 2001a).
80

Profesorica Vjera je nasljednica Otta iz knjige Consciousness Explained (1991a) i Conrada iz

Freedom Evolves (2003b), to znai da nije istovjetna ni s jednim mojim sugovornikom, nego izraava,
najbolje to sam to mogao, prigovore s kojima sam se susreo.
81

Filozofi su proveli desetljea izmiljajui misaone eksperimente s namjenom da dokau ili

opovrgnu naelo neodredivosti radikalnog prijevoda W. V. O. Quinea (1960): iznenaujua tvrdnja da u
naelu mogu postojati dva razliita naina prijevoda jednog prirodnog jezika u drugi prirodni jezik te
da nema ba nikakvog dokaza o tome koji je nain pravi. (Quine je ustrajao na tome da u tom sluaju
ne bi niti bilo pravog naina; svaki bi nain bio jednako dobar kao i onaj drugi i tu ne bi bilo daljnjih
izvjesnosti) Philbyjev sluaj moe nam pomoi da uvidimo kako njegova tvrdnja nije tako nevjerojatna
kao to se ini na prvi pogled, a Dodatak D sadri kratku raspravu na tu temu (vjerojatno samo za
filozofe).
82

Filozofi e prepoznati primljenu Quineove teorije znaenja (1960) i proirenje njegove opservacije
da u velikoj mrei vjerovanja teoretski iskazi daleko od periferije empirijske potvrde i opovrgavanja
pokazuju znatnu referentnu neprozirnost.
83

Godelov teorem kae da, ako pokuate aksiomizirati aritmetiku (na nain na koji je Euklid
aksiomizirao geometriju ravnine - sjeate li se geometrije iz srednje kole?), va sustav aksioma bit e
ili nedosljedan (to svakako ne elite, budui da se na osnovi nedosljednih aksioma moe dokazati bilo
to, i lai i istine) ili nepotpun - postojat e barem jedna aritmetika istina, godelovska reenica sustava,
koja se nikada nee moi dokazati na osnovi vaih aksioma. Gdelov teorem dokaziv je apriorno, ali da
bi imao bilo kakvu primjenu u stvarnome svijetu (na primjer, da opie ogranienost stvarnih,
primijenjenih Turingovih strojeva), morate dodati jednu ili dvije empirijske premise, i na tom mjestu
javljaju se problemi interpretacije koji e zbuniti samozvanog dualista, na primjer. Vidi The Abilities
of Men and Machines u: Dennett 1978.1 poglavlje o Rogeru Penroseu u: Dennett 1995b.
84

Moda sam u krivu, dakako. Postoji nekoliko dostojnih religioznih kritiara moje knjige (i mnogo
onih koji je oajniki pogreno tumae). Negativna recenzija kranskog metafiziara Alvina Plantinge
(1996), koja se moe nai (uz druge oglede na tu temu) na njegovoj mrenoj stranici http://id-www.
ucsb.edu/fscf/library/plantinga/dennett.html, dobar je poetak, budui da on, iako ne moe odoljeti
iskrivljavanju nekih mojih argumenata, veoma jasno objanjava mo Darwinova izazova za njegovo
kranstvo. On, na primjer, ne gaji nikakve iluzije o dvama magisterijima Stephena Jaya Goulda, o
kojima raspravljam u drugom poglavlju. Ako je darvinizam istinit, mnoge kranske doktrine koje su
kranstvu vane nai e se u nevolji, zbog ega on - kao metafiziar, a ne filozof znanosti - uzima na
sebe obranu nekih od loih argumenata zajednice koja zastupa Inteligentni Dizajn. U mnogim svojim
knjigama i lancima Plantinga je takoer neumorno i otroumno branio apriorne argumente teologije,
ukljuujui pokuaje da se pobije omiljeni ateistiki protuargument, argument iz zla, koji je nedavno
ponovo stekao veliku aktualnost uslijed tsunamija u Indijskom oceanu. Kao protuteu Plantingi
preporuam jednu stariju knjigu: The Miracle of Theism: Arguments for and Against the Existence of
God Johna Mackieja (1982), najstrpljiviji i najsuosjeajniji - ali i najstroi i najneumoljiviji - prikaz s
kojim sam se susreo.
85

Descartes je postavio pitanje je li Bog stvorio matematike istine. Njegov sljedbenik Nicolas de
Malebranche (1638.-1715) odluno je iznio miljenje da njima nije potreban zaetak, budui da su
vjene koliko god je to mogue.
86

87 Za

noviji primjer vidi: Dupre, 2001. Rado bih ga bio ignorirao, to preporuam i vama, ali budui da
su me zamolili za recenziju, odluio sam iskoristiti priliku i izruiti ga (Dennett, 2004). O alosnim
pretjerivanjima postmodernizma takoer vidi: Dennett, 1997.
Prema Burkertu, Dijagora je ustvrdio isto prije nekoliko tisuljea: Pogledaj sve te zavjetne
darove, rekli su ateistu Dijagori u svetitu Samotrake, hramu velikih bogova koji su bili poznati po
izbavljanju ljudi iz brodoloma. Bilo bi daleko vie zavjeta, odvratio je ateist ne trepnuvi, da su oni
koji su se utopili u moru dobili priliku postaviti spomenike [1996, str. 141]
88

Kao to sam raspravio u sedmom poglavlju, Stark i Finke (2000) tvrde kako je skupa rtva ustvari
vana privlanost religije, ali samo zato to dobijete ono za to ste platili, a dio onoga to dobijete
mogu biti zdravlje i bogatstvo.
89

O toj temi provedena je golema koliina istraivanja. Nekoliko najboljih pregleda ukljuuju: Ellison
i Levin, 1998.; Chatters, 2000.; Sloan i Bagiella, 2002.; i Daaleman i dr, 2004.
90

Godine 1996. je papa Ivan Pavao II. obznanio kako nas nove spoznaje navode da priznamo kako je
teorija evolucije vie od hipoteze, ali iako je mnoge biologe obradovalo priznanje te temeljne
znanstvene teorije koja objedinjuje cjelokupnu biologiju, razoarano su ustanovili da papa i dalje
ustraje na tome da je prijelaz s majmuna na ljudsko bie ukljuivao prijelaz na duhovnost koji
biologija ne moe objasniti: Stoga su teorije evolucije koje, u skladu s filozofijama koje ih nadahnjuju,
smatraju da duh proizlazi iz sila ivue materije ili da je puki epifenomen te materije, neuskladive s
istinom o ovjeku. One takoer ne mogu utemeljiti ovjekovo dostojanstvo... Opservacijske znanosti
opisuju i mjere razliite manifestacije ivota sa sve veom preciznou i usklauju ih s kronologijom.
Trenutak prijelaza na duhovnost ne moe biti predmet te vrste opservacije, iako se njome na
eksperimentalnoj razini moe otkriti niz veoma vrijednih znakova koji ukazuju na ono to je specifino
za ljudsko bie. [Istina ne moe proturjeiti istini, obraanje Ivana Pavla II. Pontifikalnoj akademiji
znanosti, 22. listopada 1996.] U novije vrijeme je Christoph Schnborn, rimokatoliki kardinal i
91

nadbiskup Bea, objavio autorski komentar u New York Timesu (7. srpnja 2005) u kojemu izraava
aljenje zbog pogrenog tumaenja te poslanice kao zagovaranja evolucije, istiui kako se slubeno
stajalite Rimokatolike crkve ustvari suprotstavlja neodarvinovskoj teoriji evolucije prirodnim
odabirom. Spektakl u kojemu rimokatoliki biskupi i kardinali pouavaju vjernike o tome kako je
neodarvinovska biologija la bio bi komian da nije tako jasan podsjetnik na alosnu povijest progona
znanstvenika ije su teorije bile doktrinarno nepoudne od strane iste te crkve.
Prema rijeima nadbiskupa Schnborna, katolici se mogu posluiti svjetlom razuma kako bi dospjeli
do zakljuka da evolucija u neodarvinskom smislu - nevoen i neplaniran proces nasumine varijacije
i prirodnog odabira - nije mogua, iako taj zakljuak glatko pobijaju tisue opservacija, eksperimenata i
izrauna do kojih dolaze strunjaci za biologiju kada se koriste vlastitim svjetlom razuma. Stoga,
unato nekim vanim ustupcima tijekom godina - i slubenoj isprici upuenoj Galileju stoljeima
nakon njegove osude - Rimokatolika crkva jo uvijek se nalazi u neugodnom i neobranjivom poloaju
kada se oslanja na znanstveni autoritet, budui da se katolicima sviaju zakljuci znanosti, ali ih glatko
odbacuju im proturjee njihovim tradicijama.
Neki su citirali pregled McClearyja (2003) te McClearyja i Barra (2003) kao dokaz za vezu izmeu
vjerovanja u raj i pakao s jedne strane i snane etike rada s druge, ali nisu iskljuene ni druge
interpretacije njihova djela. Ekonometrija je podruje na kojemu doputena preslagivanja podataka
esto daju sasvim drugaije rezultate i stoga se ne bismo trebali iznenaditi ako teoretiari razliitih
uvjerenja pronau razliita tumaenja.
92

Muslimanski znanstvenici ne slau se u interpretaciji relevantnih ulomaka iz Kurana (kao i hadisa

2,562 u zbirci Sunen Tirmizi), ali ti ulomci u svetim spisima doista postoje i nisu pogreno prevedeni.
93

Raniji Parlamenti odrani su u Chicagu 1893. (Columbian Exposition) i 1993. te u Cape Townu
1999.
94

To je bio naslov (na talijanskom) intervjua koji sam dao Giuliju Giorelliju za Corriere della Serra u
Milanu 1997. godine. Otada sam ga usvojio kao slogan koji otvara i moju knjigu Evolucija slobode.
95

96 Za

noviji pokuaj iskoritavanja vidi: Johnson, (1996).

U knjizi Darwins Dangerous Idea pridruio sam se Ronaldu de Sousi u pogrdi filozofske teologije
kao intelektualnog tenisa bez mree (1995a, str. 154) i pokazao zato je pozivanje na vjeru izvan
doputenih granica, i to posve doslovno, u ozbiljnoj igri empirijskog istraivanja. Taj je odlomak
izazvao paljbu Plantinge (1996) i drugih, ali ja ostajem pri njemu. Igrajmo pravi intelektualni tenis: ova
je knjiga moj servis i prihvaam ozbiljne returnove - ali mrea razuma neka uvijek bude podignuta.
97

Predlaem ovo unaprijed, sa slabom nadom da u presresti uobiajenu reakciju: obrambeni

podsmijeh. Pogledajte dio reakcija na novu knjigu Jareda Diamonda Collapse (2005), kao to ih je
opisao Christopher Shea (2005) u Boston Globeu: On je jedan od onih ljudi kojega - ne elim zvuati
zlobno, jer on je elegantan pisac - veina povjesniara ne shvaa ozbiljno, kae Anthony Grafton,
profesor rane europske povijesti na Princetonu, koji Diamondov rad smatra povrnim. Knjige poput
Sva naa oruja, kae on, nisu toliko vane zbog svojih argumenata koliko zbog toga to pokazuju od
ega su povjesniari odustali - sjajne, velike povijesti koja povezuje toke koje su stvorile tisue
monografija.
Meni profesor Grafton ne zvui zlobno; on zvui samodopadno. Moda on i njegovi kolege
povjesniari podcjenjuju snagu Diamondovih povrnih argumenata. Neemo znati sve dok ih ne
98

shvate dovoljno ozbiljno da ih se potrude propisno pobiti. Kako kae izreka, to je prljav posao, ali
netko ga mora odraditi. Mi evolucionisti ne moramo svi shvaati kreacioniste ozbiljno, zato to su neki
od naih dobro odradili taj posao, a mi smo ga provjerili i odobrili (vidi bilj. 3 u treem poglavlju).
Kada povjesniari valjano pobiju Diamondove teze s jednakom briljivou, mogu se vratiti ignoriranju
njegovih argumenata ako ih oni nisu uvjerili. Za drugu reakciju na reakciju na Diamonda vidi osvrt
Gregga Easterbrooka (2005) i moj odgovor (Dennett, 2005.c).
Istraivai koji su zavrili na naslovnicama su Michael Persinger (1987), Vilayanur Ramachandran i
drugi (1997.; za Ramachandranov popularni prikaz vidi: Ramachandran i Blakeslee, 1998) te Andrew
Newberg i Eugene DAquili (Newberg i dr, 2001). O mogunostima i nedostacima povezanim s tim
radom odmjereno raspravlja Atran (2002, sedmo poglavlje: Waves of Passion: The Neuropsychology
of Religion). Vidi takoer: Churchland (2002) i Shermer (2003) za dobre prikaze religije i mozga. O
novijoj knjizi Deana Hamera (2004) raspravljali smo u petom poglavlju. Ima i drugih koji rade na
takvim temama, a o najboljim novijim studijama raspravlja Atran.
99

Novo polje neuro-ekonomije (npr. Montague i Berns, 2002, Glimcher, 2003) napreduje i zbog
unapreenja ekonomije i zbog nove tehnologije neuro-imaginga. Za raspravu vidi osmo poglavlje u:
Ross, 2005.
100

Poetak tog politiki osjetljivog, ali bioloki sigurnog istraivanja moe se pronai u: Ewing i dr,
1974.; Shriver, 1997.; Gill i dr, 1999.; Wall i dr, 2003. Za promiljenu ocjenu klopki koje valja
izbjegavati u prouavanju genskih imbenika kod ljudskih bolesti vidi: Duster, 2005.
101

Vidi, na primjer, enciklopedijski prikaz Hill i Hood, 1999, Measures of Religiosity, koji opisuje
stotine razliitih istraivanja i instrumenata.
102

Ta se pitanja mogu initi previe apstraktnima da bi ih se shvatilo ozbiljno, ali ustvari nisu.
Istraivanje je pokazalo zapanjujue posljedice naoko trivijalnih razlika. Vijest dana u nekim je
uvjetima doista vana (Iyengar, 1987). U istraivanju o osobnoj srei (ili subjektivnoj dobrobiti), upita
li telefonski anketar ispitanika Kakvo je vrijeme ondje gdje ivite?, onda to kakvo je vrijeme nije
vano; ali ako telefonski anketar ne postavi to bezazleno pitanje, a vrijeme je sunano, ljudi kau da su
znatno sretniji! Ukazivanjem na lokalne vremenske prilike postii e se da one ne djeluju prikriveno na
ispitanike dok odgovaraju na pitanja o drugim temama. (Schwarz i Clore, 1983) Za druge primjere vidi:
Kahnemann, Diener i Schwarz, ur, 2000.
103

Shermer je kreirao to istraivanje u suradnji s Frankom Sullowayem, bivim statistiarem na MITu, darvinistom i autorom knjige Born to Rebel: Birth Order, Family Dynamics, and Creative Lives
(1996). Nakon opirnog predispitivanja i usavravanja upitnika oni su najprije poslali 5000 primjeraka
lanovima udruenja Skeptic Society i dobili vie od 1700 odgovora, a zatim su istu anketu poslali
nasuminom uzorku od 10.000 ljudi irom zemlje i dobili neto vie od 1000 odgovora. Gornja
statistika odnosi se na nasumini uzorak, ne na skeptike. Za pojedinosti vidi: Shermer, 2003. Shermer i
Sulloway (u tisku) slubeni je prikaz rezultata.
104

Moj pohod u izradu upitnika istraivao je druge mogue izvore iskrivljavanja, poput promatranja
kako se na isto pitanje u dvama razliitim kontekstima (provokativnom i poticajnom) odgovara
razliito. Nesumnjivo postoje znatne razlike, ali nisu onakve kakve smo izvorno oekivali i osciliraju
izmeu nekoliko razliitih tumaenja, tako da dizajniramo naknadne ankete i jo nismo predali nijedan
rezultat nekom recenziranom asopisu. Usput reeno, pokuali smo odgovoriti na pitanje postavljeno u
105

osmom poglavlju i kasnije ponovno saeto, naime koliko je vano glasi li pitanje: Bog postoji ili
Vjerujem kako Bog postoji (sasvim se slaem, donekle se slaem... ). Nai preliminarni rezultati
pokazuju kako ta mala razlika u formulaciji nije vana kada se radi o ispitnim stavkama poput Isus je
hodao po vodi ili Vjerujem kako je Isus hodao po vodi. Daljnja istraivanja moda otkriju kontekst
koji daje drugaiji rezultat.
106

Navod u: Stern, 2003, str. xiii.

107

Navod u: Manji, 2003, str. 90.

108

Ovaj odlomak i onaj prije njega preneseni su, s preradama, iz: Dennett, 1999b.

Scott Atran poeo je prouavati budue voe Hamasa u Palestini i Gazi. Vidi njegov vani uvodnik
Hamas May Give Peace a Chance, New York Times, 18. prosinca 2004.
109

Nijedan nakladnik s arapskog govornog podruja ne bi se usudio objaviti prijevod knjige Irshad
Manji, ali njezin arapski prijevod dostupan je besplatno na internetu. Mladi muslimani irom arapskoga
svijeta mogu ga skinuti u zasebnim PDF dokumentima kako bi ih itali, razmjenjivali i raspravljali o
njima, to je poetak onoga to Manji naziva Operacijom Idtihad. Idtihad znai neovisno miljenje
i cvao je kao tradicija tijekom najveeg razdoblja islama, pet stotina godina poevi oko 750. godine
nae ere. (Manji, 2003, str. 51)
110

Irshad Manji izvjeuje kako je vidjela znak na novoj koli za djevojke u Afganistanu: Obrazujte
djeaka i obrazovali ste samo tog djeaka, obrazujte djevojicu i obrazovali ste cijelu njezinu obitelj
(govor na sveuilitu Tufts, 30. travnja 2005).
111

Nedavna anketa u Newsweeku (24. svibnja 2004) iznosi kako 55% Amerikanaca vjeruje da e
vjernici otii na nebo u uznesenju pravednika, a 17% vjeruje kako e svijet skonati za njihova ivota.
Ako je to i priblino tono, dokazuje kako vjernici Posljednjih dana u prvom desetljeu 21. stoljea po
brojnosti daleko nadmauju marksiste u razdoblju od 30-ih do 50-ih godina 20. stoljea. No koji je
postotak tih sljedbenika spreman poduzeti bilo kakve korake, neskrivene ili skrivene, kako bi ubrzali
zamiljeni Armagedon, bojim se da nitko ne moe znati.
112

Sharlet, 2003. nudi fascinantan i uznemiruju uvod u tu malo poznatu organizaciju, koji ukljuuje
popis kongresmena (ukljuujui nekolicinu onih koji vie nisu u Kongresu), a opisuje i najzanimljivije
trenutke iz povijesti njezinih aktivnosti irom svijeta, ukljuujui Nacionalni molitveni doruak, kao i
tajnu podrku politikim vodama i pokretima irom svijeta. Njezinom trenutnom voi Douglasu Coeu
Time je dao nadimak the Stealth Persuader - nevidljivi nagovara (7. veljae 2005, str. 41). Sharlet
komentira:Na Nacionalnom molitvenom doruku 1990. George H. W. Bush pohvalio je Douga Coea za
ono to je opisao kao tihu diplomaciju, ne bih rekao tajnu diplomaciju kao ambasadora vjere. Coe
je posjetio gotovo svaki glavni grad svijeta, esto u drutvu kongresmena, upoznajui nove prijatelje
i pozivajui ih u neslubeno sjedite Obitelji, na imanje (u blizini Ivanwalda) koje je Obitelj kupila
1978. za 1,5 milijun dolara. Sredstva su donirali, izmeu ostalih, Tom Phillips, tada izvrni ravnatelj
proizvoaa oruja Raytheona, i Ken Olsen, osniva i predsjednik korporacije Digital Equipment.
[Sharlet, str. TK]
Mislim da trebamo znati vie o aktivnostima te tihe nevladine diplomacije, budui da moda promie
smjernice koje su suprotne onima demokracije, iako su ti kongresmeni njezini izabrani predstavnici.
113

Takoer trebamo informirati sebe, a to postaje tee, to je prilino udno. Nekad smo mislili kako
je tajnovitost vjerojatno najvei neprijatelj demokracije, i sve dok nema zabrana i cenzure, ljudima se
moe vjerovati kako e donositi upuene odluke koje e sauvati nae slobodno drutvo, ali posljednjih
smo godina nauili kako su tehnike lanog obavjeivanja i pogrenog upuivanja postale tako
istanane da ak i u otvorenom drutvu mudro usmjerena bujica pogrenih informacija moe preplaviti
istinu, bez obzira na to to je istina vani, necenzurirana, tiho dostupna svakome tko je moe pronai.
Tako se ja ne bojim da e ovu knjigu netko cenzurirati ili zabraniti, ali oekujem kako e je (kao i
mene) podvrgnuti nesmiljenom pogrenom predstavljanju, budui da e oni koji se ne mogu poteno
suoiti s njezinim sadrajem pokuati zatrovati miljenje itatelja o njoj ili odvratiti od nje pozornost.
Sudei po mome nedavnom iskustvu, i neki ugledni akademski graani nisu se mogli oduprijeti porivu
da to uine (Dennett, 2003. e). Oslanjajui se na to iskustvo, nainio sam popis odlomaka u ovoj knjizi
koji e najvjerojatnije biti istrgnuti iz konteksta i namjerno koriteni kako bi se pogreno predstavilo
moje stajalite. Nije prvi put da sam to uinio. U knjizi Consciousness Explained stavio sam biljeku
upozorenja uz odlomak o zombijima (ne pitajte; ne elite znati), ustvrdivi sljedee: Bio bi in
oajnikog intelektualnog nepotenja citirati ovu tvrdnju izvan konteksta! (1991, str. 407 bilj), ali
naravno, nekoliko autora nije se moglo oduprijeti porivu da ga citira izvan konteksta - ali barem su
morali citirati i biljeku, tako da nisu bili posve oajni ili nepoteni. U ovom sluaju potrebne su jae
mjere, budui da je vie toga na kocki, tako da drim svoj popis predvienih namjernih izokretanja
zapeaen i spreman za objavljivanje. Na primjer, kojom e se od mojih malih ala, posve bezopasnih u
kontekstu, razmahivati kako bi pokazali moju netolerantnost, moje nepotivanje, moju
antikransku, antisemitsku, antimuslimansku tendenciju? (Kao to svi vi paljivi itatelji sasvim
dobro znate, ja peckam po naelu jednakih mogunosti i odbijam hodati uokolo na prstima iz straha da
ne uvrijedim ljude - jer elim izbaciti iz igre kartu Smrtno sam uvrijeen. ) Bit e zanimljivo vidjeti
tko e, ako itko, pasti u moju zamku. To zacijelo nee biti netko tko revno ita biljeke, zar ne?
114

William Dembski, autor brojnih knjiga i lanaka koji napadaju evolucijsku teoriju, esto se glasno
ali kako praktini biolozi ne potuju njegov znanstveni rad. Kao suurednik knjige Unapologetic
Apologetics: Meeting the Challenges of Theological Studies (2001) ne moe pronai razloga za to u
vlastitim postupcima. Za detaljnu kritiku Dembskijevih metoda vidi mrenu stranicu Thomasa
Schneidera, http://www.lecb.ncifcrf.gov/~toms/ paper/ev/.
115

116

Ovaj odlomak preuzet je iz: Dennett, 2003b, str. 303.

117 Veinu tog golemog porasta u masi u odnosu na divlju prirodu sainjavaju nae domae ivotinje i kuni ljubimci,
koji nas sada nadmauju u odnosu veem od tri na jedan. Teko je procijeniti omjer udomaenih i divljih biljaka, ali svakako
se i on dramatino promijenio.

118 Krialjku je nemogue prevesti, te je ostavljamo u izvorniku jer je ilustrativnija i duhovitija od

neke koju bismo u razumnom vremenu mogli sastaviti na hrvatskom (pokuali smo). itateljima koji
odustanu od rjeavanja na raspolaganju su rjeenja s interneta, primjerice ovo:
http://newsgroups.derkeiler.com/Archive/Rec/rec.puzzles. crosswords/2007-12/msg00477.html. (Op.
ur.)