Borba dobra i zla

Dobro i zlo nisu univerzalne sile. Borba dobra i zla se događa iznutra, u svakom od nas, a
projicirana je u vanjski svijet kroz ratove, nepravdu i sve ostalo što doživljavamo kao
manifestaciju zla. Piše: T. Šćavina
Borba dobra i zla je vječna tema koja se provlači kroz religije, knjige, filmove - kroz razne
univerzalne i osobne filozofije. A što je zapravo to dobro i to zlo koji se bore? Jesu li to
praiskonske sile koje se manifestiraju kroz nas ili su to suprotstavljene snage u nama samima?

Kako bismo stigli do dobra i zla kroz unutarnju, a ne vanjsku priču, dotaknut ćemo se najprije
pitanja svijesti. Realno gledano, nitko od nas se ne sjeća ničeg što se zbilo prije no što smo
postali svjesni da postojimo. Svijest 'ja jesam' se počela stvarati u djetinjstvu i ta bazična
svijest nam služi da možemo obuhvatiti tijek vlastitog života. Nakon što smo stekli taj
primarni pojam o sebi, dobili smo mogućnost spoznavanja svijeta.

Antonio Damasio, stručnjak za neurofiziologiju emocija u svojoj knjizi 'Osjećaj zbivanja'

razlikuje dvije vrste svijesti: takozvanu temeljnu svijest koja je zapravo doživljaj ovdje i sada
i takozvanu proširenu svijest koja je uključuje identitet i  osobnost koje se temelje na
individualnoj povijesti. Proširena svijest je zapravo nadogradnja, ona uključuje razne filmove
iz prošlosti i želje, planove i očekivanja u budućnosti. Proširena svijest počiva na temeljnoj
svijesti.

Svijest o vlastitom postojanju, doživljaj 'ja jesam' ili svijest o sebi koja se počela graditi od
djetinjstva za svakog od nas je osnova života. Što je bilo prije toga – ne znamo. Dakle, naš
doživljaj dobra i zla je naučen, kao i svi drugi koncepti kojim baratamo u životu. Pretpostavka
o praiskonskom dobru i praiskonskom zlu koji postoje od vječnosti pa na ovamo i koji se bore
kroz nas, gledano iz perspektive 'ja' pada u vodu. A ima li ikog na ovom svijetu tko ne živi
život iz perspektive 'ja'? Možemo si predočiti mnoge druge perspektive, ali i one će biti samo
naše predodžbe koje stvaramo na temelju vlastite svijesti i vlastitih iskustava – na temelju 'ja'.

Borba dobra i zla je zapravo borba naših vlastitih životnih iskustava – ona se događa iznutra, a
projicirana je u vanjski svijet kroz ratove, nepravdu i sve ostalo što doživljavamo kao
manifestaciju zla. Neka od glavnih oružja u toj unutarnjoj borbi su identifikacija i
interpretacija. Uzmimo primjer djeteta koje se identificira s agresivnim ocem (zao) ili, s druge
strane, s majkom koja je vječna žrtva (dobra). Interpretacije mogu biti sljedeće: da bih
preživio moram biti zao (jer dobri stalno pate, a to ne želim) ili da bih preživio moram biti
dobar (jer ću jedino tako, vjerujući u ideal dobrote, imati snage živjeti).

S kim će se dijete više identificirati i 'na čijoj će strani biti' ovisi o mnogo faktora. Naravno, ni
dotični otac nije samo zao niti je dotična majka samo dobra. Ovo je samo pojednostavljeni
primjer koji je tu kako bismo bolje razumjeli način na koji uz koncepte dobra i zla vežemo
svoja životna iskustva. Budući od malena slušamo 'Nemoj biti zločesta', 'Budi dobar', 'Ako
budeš dobra dobit ćeš to i to', 'Budeš li zločest dobit ćeš batina' i tako dalje, učenje o dobru i
zlu je duboko u nama.

Kada su u takvo moralno rasuđivanje umiješani najviši autoriteti – bog i đavo – stvar postaje
puno gora. Svako malo se 'u ime boga' događaju teroristički ispadi, vode se ratovi… Ljudi
krive đavla i opravdavaju se bogom kako bi činili ono što je u skladu s njihovim svjesnim
ciljevima, nesvjesnim idealima ili iskrivljenim slikama svijeta.
Velika bitka između dobra i zla u čovjeku se često vodi i na polju seksualnosti, kroz bitku
nagona i superega. Budući superego predstavlja naše usvojene moralne koncepte, a nagon
naše urođene tjelesne impulse, ono nagonsko, nekontrolirano ili animalno u nama se često
karakterizira zlim u odnosu na ono ispravno, moralno ili božansko. Na taj način se od
seksualnosti koja je izvorna  manifestacija života (kroz seks je svatko od nas došao na svijet)
putem potiskivanja, negiranja i etiketiranja od seksa radi perverzija.

Dobro i zlo je unutarnja priča. Borba nagona i superega (seksa i morala), borba različitih
identifikacijskih objekata (tata, mama), borba religijskih koncepata (bog, đavo), borba
vlastitih slika o sebi (dobar i loš ja). Dok god tu priču promatramo izvan nas samih, osjećaj da
se te sile bore kroz nas će stvarati osjećaj nemoći. Sagledavši priču o dobru i zlu unutar sebe,
možemo je bolje razumjeti, kako u okvirima vlastitog života tako i na razini čovječanstva.