Ivo Bresan

Posast
On je znao sto nije znala ova radosna gomila,
a moze se saznati iz knjiga: da bacil huge ne
ugiba nikada...
A. Camus: Kuga

Dunat ustane od stola pretrpana golemim knjizurinama i starim povijesnim li-

stinama iz 17. stoljeca, pozutjelim i pohabanim, na kojima su slova ostala jos
samo kao neke sive mrlje koje se jedva razaznaju, i stane setati sobom. Ta
prokleta prva recenica nikako da mu se iznjedri iz glave! Vec je proucio sav
materijal koji mu treba, zamislio stvar na tocno 30 kartica, koliko mu je receno
da mora biti, sva grada mu je kompletna u glavi, ali nikako zapoceti. Jedno je
smisliti, a drugo to smisljeno i napisati. Ocito je da izmedu glave i ruke koja
daje konkretni pisani oblik onome sto se u njoj zacelo postoji citav niz zapreka.
Moze ti biti kristalno jasno to sto zelis reci, tako da ti se formulacija toga cini
tek pukim fizickim poslom, naporom ruke da pokrene olovku, a ipak, kad to
pokusas pa kad se pocne pojavljivati na papiru recenica kao nesto vidljivo, crno
na bijelom, neki vrag te blokira, zaustavi na pola puta, pa ne znas sto bi dalje.
A ako i prebrodis tu prepreku i napises do kraja to sto si htio, odjednom usta-
novis da to nije to.
Dosao je do prozora svoje sobe u Muzeju i zagledao se van. More u siben-
skoj luci bilo je uznemireno jugom, a brodice, privezane uz obalu, izvodile su
svoj zivahni pies skacuci na valovima gore-dolje. Dunat pokusa u mislima do-
carati kako je morala izgledati na suprotnoj strani zaljeva, zvanoj Paklena, ta
lomaca ljudskih tjelesa, o kojoj govore spisi na stolu. Prizor je morao biti infer-
nalan. I tko je bio taj Paolo Donati koji je iz Venecije dosao u pomoc Sibeniku?
Ima li on kakve veze s njim, osim sto su im prezimena ocito po nekoj lingvi-
stickoj crti srodna, jer Dunat i Donati moraju biti istog etimoloskog ishodista.
Obitelj Dunat u Sibeniku je od starine, a opet nema nikakve potvrde da je taj
Donati ostavio tu za sobom kakva traga. Moze biti da su u izravnoj genea-
loskoj vezi i da mu je on nekakav daleki predak, a opet moze biti i da je po-
dudarnost posve slucajna.
 Ali evo zasto mu nikako ne polazi za rukom napisati prvu recenicu! Stalno
mu misao skrece na pojedinosti koje su posve nebitne. Sto je vazno kako je
izgledala ta ljudska lomaca i je li njemu osobno nesto taj Paolo Donati? Treba
stalno biti na razini znanstvenog pristupa stvari i drzati se onoga sto je rele-
vantno za povijest, a ne gubiti se u nevaznim detaljima. Ne smije nikako do-
pustiti da mu misao bjezi u mastu i tu na njezinom polju pocne stvarati slike,
a pogotovo da te slike nadu neki svoj put do papira i nastane se u tekstu.
Takve stvari mogu biti korisne nekom romanopiscu, ali jedan znanstvenik to
sebi ne bi smio dopustiti; najgore je kad ti kazu da si isuvise dao maha masti
i u povijesna zapazanja upleo pjesnicke vizije. To je isto kao da ti predbace
sarlatanstvo. Odluci se posve koncentrirati na problem, vrati se stolu, sjedne i
zapocne:
Bilo je to godine 1649...
Do vraga! Nije dobro! Eto, opet je proradila masta. Poceo je kao da djeci
prica bajku: Bilo je to u ona davna, davna vremena... To je dovoljno da urednik
i ne cita dalje nego da istog trena cijelu stvar baci u kos. Treba poceti od sa-
mog sredista povijesnog zbivanja koje je prethodilo cijeloj drami i koje je, kao
karika sto u lancu kauzaliteta stoji ispred nje, bilo njezinim izravnim uzrokom:
Nakon brojnih uzaludnih pokusaja da zauzme grad, Tekieli pasa je napo-
kon uvidio da mu za to nedostaje snage, pa je tocno u noci izmedu 15. i 16.
rujna 1647. izdao svojoj vojsci nalog za povlacenje, koje je odmah i zapocelo.
Time je okoncana jednomjesecna turska opsada Sibenika, kojaje iscrpila njego-
ve zitelje i odnijela mnogo zivota, pa je grad i cijelu Dalmaciju zahvatio golemi
vol veselja. Ali general Foscolo, zapovjednik mletackih postrojbi, drzao je da ne
smije mirovati, nego da mora goniti Turke dalje, dokle god za to ima mogucno-
sti. Mletacka vojska izisla je iz grada i nakon nekoliko uzastopnih pobjeda posue
razbila Turke, demoralizirala ih i natjerala u panican bijeg te je u kratkom vre-
menu zauzela Drnis i Knin. Potom je krenula prema jugu i nakon duzih borbi
i opsade usla u Klis, kljuc i vrata izmedu Primorja i Zagore. Tako je ponovo
uspostavljen integritet cjelokupnog teritorija koji je pripadao sibenskoj komuni
prije provale Turaka. No, imalo je to i svoju losu stranu. Na ovaj oslobodeni
prostor uslijedila je velika migracija Vlaha katolicke vjere iz teritorija kojijejos
bio pod Turcima. Mletacka vlast davala im je zemlju i naoruzavala ih praveci
od njih obrambeni stit protiv ponovnog turskog napada. A oni medu njima koji
nisu bili sposobni za borbu, kao i veliki broj stanovnika tih krajeva, iz straha da
bi se Turci mogli vratiti, selili su se na sigurno podrucje oko grada Hi u sam
grad. Na tisuce ljudi stislo se tako na malom prostoru u Sibeniku i oko njega,
uz cijelu sibensku obalu. To je drasticno snizilo razinu zivljenja u gradu, jer su
dosljaci bili mahom iz krajeva u kojima se nisu njegovale nikakve higijenske
navike, a broj stanovnistva koje se bavi poljodjelstvom znatno se povecao na ste-
tu gradanskog sloja i aristokracije. Renesansni Sibenik, onaj koji je gradio ka-
tedralu, poceo je polako umirati...
 »Gledaj ti ovo«, pomisli Dunat, »na to prije nisam obracao pozornost.«
Okolnosti se gotovo u tancine podudaraju! I u ovo nase vrijeme najprije je bila
opsada Sibenika, a onda je 1995. isto tako cio prostor oko grada u jednom na-
letu ociscen. I na taj oslobodeni teritorij navalile su izbjeglice s muslimanskog
podrucja (Eto, i opet Turci na neki nacin!) i naselile se u Kninu i oko Drnisa.
A s njima se odnekud doklatio i ovaj Marijofil Beus, koji se ugnijezdio tu kod
njega u Muzeju, poremetivsi mu miran san. Morao ga je primiti za kustosa, jer
su mu oni na Poglavarstvu to gotovo naredili. Istakao se u HVO-u, rekose, i
sad je tu kao prognanik. A k tome mu se, kazu, i Gospa ukazala u Medugorju,
zbog cega je svoje krsteno ime Marijan promijenio u Marijofil, te tako i na ne-
bu stekao povlasteni status. Jedino je pitanje je li mu torn prigodom Gospa
darovala i diplomu arheologa, jer je naukovanjem sigurno nije mogao zasluziti;
nema blage veze s poslom, a struka mu je zadnja stvar na svijetu koja ga za-
nima. Prije bi ga covjek smjestio medu nekakve ulicne preprodavace, negoli
medu znanstvenike. Ali je zato donio sa sobom detektor za ispitivanje kolicine
hrvatstva kod svojih bliznjih, pa je tako odmaih po dolasku i njega testirao i
ustvrdio kako mu je domoljubno zracenje na vrlo niskom stupnju, te je s torn
dijagnozom nepodoban za vodenje Muzeja. Ni onima od prijasnje vlasti nije bio
bas u srcu; sumnjicili su ga zbog viska ovoga u cemu mu sada Beus nalazi
manjak. I da su medu partijskim kadrom imali ikoga tko je bio u stanju izvesti
ono sto im je tada trebalo — od skladista starina napraviti muzej, izbor nikada
ne bi pao na njega. To je bio jedini razlog zasto su njega kao profesora povijesti
izvukli iz gimnaizije i zaduzili da to ucini. I on je doista stvorio pravi muzej.
Ne njima, nego ovom gradu, koji je trebao tako nesto da bi uopce mogao sloviti
kao grad. »Ma, pustimo!« odmahne Dunat rukom. »Nema smisla o tome sada
misliti, samo mi se tlak dize. Bolje je vratiti se svome poslu; to ce me smiriti!«
No, unatoc tome sto se granica oko Sibenika pomakla daleko u unutras-
njost, nesto zbog naglog povecanja stanounistua, a nesto i zato sto su prekinuti
tradicionalni trgovacki putevi koji su iz Sibenika uodili prema Bosni, zavladala
je nestasica hrane. Da je pribave, Vlasi su s uremena na vrijeme organizirali
pljackaske cete, koje su prodircde u Bosnu i donosile u grad opljackanu robu. I
tako se dogodilo da su neki uojnici u Glamocu opljackali robu koja je bila za-
razena, donijeli je u grad i prodali jednom trgovcu. Ljudi su bez izbora i krite-
rija kupovali to sto je na takav nacin stizalo, pa je tako netko kupio u toga tr-
govca i tu zarazenu robu. Svakako, 8. lipnja 1649. proculo se da je jedan tezak
u sibenskom Varosu tesko obolio i da je rijec o kugi. Sutradan je bilo nekoliko
oboljelih. I tako se iz dana u dan broj poceo povecavati, pa kako nije bilo ni
douoljno lijecnika niti kakvih preuentiunih mjera, cak ni prema ondasnjim me-
dicinskim standardima, zaraza je stala napredovati nevjerojatnom brzinom, a
ljudi su umirali kao muhe, bespomocni da ista poduzmu.
»Ma kog se vraga ja uopce ovim bavim i sto se to koga danas tice sto je u
17. stoljecu kuga u Sibeniku pomorila tolike ljude«, pomisli Dunat. Zasto se
uopce odazvao tome pozivu Zadarskog filozofskog fakulteta da sudjeluje u
zborniku »Dalmacija u 17. stoljecu« s ovom temom? On trosi dragocjeno vrije-
 me na ovu drevnu kugu, koja vise nikoga ne zanima, a o stvarnoj bolesti koja
ovoga trena rastace njegovu ustanovu uopce ne razmislja. Zariva glavu u pije-
sak kao noj. Kamo je nestalo 300.000 kuna, koje je Beus ishodio od Ministar-
stva za iskapanja u Skradinu? Sve je uspio uvjeriti da je na tragu rimskim
termama nekadasnje Scardone, dobio je za to sredstva, i ta su sredstva sto bi
okom trepnuo nestala sa ziro-racuna kao da ih je vihor pomeo. Tako sada ni
termi ni novca. U racunovodstvu tvrde da je Beus uredno slao troskovnike, ali
svejedno je to prevelik izdatak u odnosu na ono dokle su radovi stigli. Jer, kad
se ispod glavnog zida u samim temeljima pronasao stari i zahrdali bojler, Du-
nat je morao dalja iskapanja zaustaviti da ne bude bruke i rugla, to vise sto su
neki stariji mjestani izjavili kako se sjecaju da je na torn mjestu nekad bio de-
ponij smeca. Sad na stranu to sto netko tko ima diplomu arheologa nije u sta-
nju razlikovati terme od smetlista, ali lakse bi bilo prihvatiti i da su Rimljani
u termama koristili bojlere, negoli da je sav taj novae namjenski utrosen na
ono sto je do tada ucinjeno. Pogotovo sto se vec pouzdano zna da je Beusova
zena otkupila lokal u gradu u kome kani otvoriti boutique.
6 I sto bi on sad trebao? Da pokrene postupak, morao bi imati u rukama
neke cvrste dokaze. Doduse, on je vec otisao u Skradin i pronjuskao malo tra-
gom tih Beusovih troskovnika; nije uspio naci nista od onoga za sto tamo stoji
da je novae utrosen niti ijednu od osoba kojima je isplacen za navodni rad, no
je li to dovoljno? Sto ako se u presudnom trenutku te stvari i osobe ipak od-
nekud stvore? Osramotit ce se gore negoli Beus s bojlerom, to vise sto su ova
druga dva kustosa, Radic i Males, vec sada na Beusovoj strani; ocito su mu ili
partneri u ovome, ili mu se unaprijed uvlace otraga, jer ga vec vide na mjestu
ravnatelja. A o posljedicama takva pokusaja da i ne govorimo; sve ce ga zap-
ljusnuti natrag u lice u vidu optuzbi za antihrvatstvo, pogotovo sto je Beus jos
i clan Zupanijskog odbora vladajuce stranke. Sto god, dakle, poduzeo, isto je
kao da je zavrtio kolo ruleta, u kome moze biti samo na vecem ili manjem
gubitku. I zasto, uostalom, da se u to upusta? Ako do cega dode, neka se Beus
sam vadi kako zna i umije. »Moje je da se bavim svojim poslom«, zakljuci, »a
moj je posao povijest, ovo sto upravo sad radim. Vratimo se, dakle, temi!«
Panika je zahvatila cijeli grad i predgrade, jer je bilo mnogo njih koji su
kupili tursku robu ne vodeci racuna o njezinu podrijetlu. K tome su i sibenske
kuce jos iz vremena turske opsade bile prenatrpane, tako da je u njima bila po-
prilicna guzva, pa je to samo pridonosilo brzem sirenju zaraze. Svaki dan dono-
sio je na stotine mrtvih, tako da ih nije imao tko pokapati; bilo je nedouoljno
grobara, a nitko novi nije se htio lacati toga opasna posla iz straha da se sam
ne zarazi. Kako je u gradu bilo mnogo beskucnika, uglavnom Vlaha doseljenih
nakon opsade, koji su zivjeli u gustim improviziranim naseobinama pored grada
ili u gradu samom, njih je kuga kosila kao snoplje. Grobari ih nisu stizali sue
pokupiti pa su mrtvi lezali na otvorenom ili cak po samim gradskim ulicama, a
tako isto i oni koji su bili na samrti. Ni s domacim gradanima nije bilo bolje;
dim bi se netko u kuci razbolio, ostali ukucani, makar mu bili i najblizi rod,
bjezali su iz kuce glavom bez obzira i ostavljali ga samog. A bolesnik bi ostao u
 kuci prepusten svojoj sudbini, pa bi lezao na sanducima pored samih kucnih
urata, tako da bi ga grobari lakse mogli izvuci kad umre, jer je znao da se u
kucu nece usuditi uci. A oni koji bi u kuci umrli doista su u njoj i ostajali
nakon smrti. Fratri i suecenici, koji su umiruce trebali ispoujediti i dati im pos-
Ijednju pomast, takoder nisu zalazili u kuce, nego su taj obred obauljali s ulice
i na distanci od oboljeloga, ili ispod prozora, a tako isto su i biljeznici sastavljali
oporuke...
Odjednom zazvoni telefon. Dunat digne slusalicu i zacuje umiljat, ali sluz-
ben zenski glas, koji ga izvijesti da je tu ured dozupana i da bi tocno u jeda-
naest sati trebao doci tamo radi nekih vaznih dogovora.
— Je li gospodin dozupan tamo? — upita.
— Jest, u svojoj je sobi.
— Dajte mi ga da se s njim dogovorim!
— Ne moze. Zauzet je.
Premda mu je doslo da drekne u slusalicu neka gospodin dozupan, kad
bude Slobodan, izvoli doci k njemu ako ga sto treba, suzdrzao se i samo pro-
mrmljao »Dobro!« i »Hvala!« Ma gledaj ti na koji ovo nacin njega zove na sa-
stanak njegov nekadasnji kolega i vajni prijatelj Pleic! Ne nalazi potrebnim niti
da mu se sam javi radi dogovora, nego ga poziva preko tajnice, kao da je on
duzan na njegov poziv ostaviti svaki drugi posao i odmah, poput psa na zviz-
duk, skakati k njemu! Pa i kad bi bilo tako, red bi bio da mu on osobno zviz-
ne. Misli li da ce izgubiti nesto od kolicine vlasti koju ima, ako malo uposli
prst i pritisne nekoliko brojki na telefonu zbog njega? Sto se ovo dogada s lju-
dima? S Pleicem je radio punih 20 godina u istoj skoli, sjedili su u zbornici
jedan pored drugoga, bio je profesor kao i on, samo sto je predavao matemati-
ku, a slicnost uvjerenja stvorila je medu njima mnogo cvrscu vezu od obicne
kolegijalnosti. Jos se dobro sjeca njihovih zajednickih istupa. Kad god bi u sko-
lu politka silom pokusala progurati neku glupost, njih dvojica bi odmah ustali
kao usamljeni bojovnici na stranu razuma, pa makar nikad nisu u tome iz-
vojstili pobjedu — tada jos nisu znali da je iluzorno bosti se s rogatim, a jos
vise pokrenuti internu masu poslusnih prosvjetara — zadovoljavali su se ba-
rem time sto su verbalno postavili svaku stvar na njezino mjesto. Dijelili su
bijes i tugu zbog svoje nemoci i jedan drugome bili poput otvorene knjige; to-
liko je bezgranicno povjerenje vladalo medu njima. A sada kao da se izmedu
njih stvorila neka svemirska udaljenost, u kojoj treba posrednik za komunika-
ciju. On se poceo pretvarati u ono nad cime su se onda obojica jednako zgra-
zala. Zasto ga osobno nije nazvao? Bi li bio manje dozupan da je to ucinio?
Kako bi tek komunicirao s njim da je zupan?
Dunat se sjeti kako ga je upravo Pleic nagovorio da prihvati mjesto direk-
tora Muzeja. Kad je pozvan na Komitet, gdje mu je to bilo ponudeno, on je u
prvi mah odbio. Nikako sebe nije mogao zamisliti na polozaju s kojega bi tre-
bao upravljati ljudima, jer je prema svakom obliku vlasti, pa i ovakvom mini-
jaturnom i na polju koje je daleko od politike, osjecao averziju. No Pleic ga je
tada uporno uvjeravao da mu je malne moralna obveza to prihvatiti, jer ce na
 to mjesto doci neki partijski podoban, a nestrucan covjek. I k tome, to duguje
gradu. Mora nesto i zrtvovati od svoje osobnosti, ako time cirri da grad u kul-
turnom i civilizacijskom pogledu krene korak naprijed. Na kraju ga je i uspio
uyjeriti, pa je tako popustio i prihvatio. A kad je postao direktor, nije se ni
jednog trenutka tu osjecao kao prvi medu onima koje je zatekao, nego prije kao
zadnji, jer je radio ne samo svoj posao nego i sve ono sto nitko od njih nije
htio, vadeci se da mu to »nije u opisu radnog mjesta«. Vjerojatno tako sada i
Pleic misli da dozupanu nije »u opisu radnog mjesta« pritiskati brojeve telefo-
na, pa zato trazi da to radi onaj kome to jest. »No, pustimo«, rece Dunat sam
sebi, »idemo vidjeti sto to gospodin dozupan hoce od mene!«
Izasavsi iz Muzeja, krenuo je prema obali da bi tim putem dosao do zgrade
Zupanije, ali cim je zakoracio u torn smjeru, pred njim se na sirokom prostoru
izmedu katedrale i mora ukaze strasan prizor:
Tu su se odnedavno naselili Vlasi koji su iz Bosne stigli u grad.
Napravili su neku vrstu golema satora tako sto su pobili u zemlju du-
gacke koce, na vrhovima kojih su razapeli platno da im sluzi kao
8 krov, a onda su drugo, dugacko platno omotali oko kolaca u donjem
njihovu dijelu, pa su imali istovremeno nesto kao zid, koji ih jer stitio
od pogleda izvana, i otvore pri vrhu kroz koje im je dolazio zrak. U
tako na brzinu sklepanom boravistu ziyjelo je skoro 20 obitelji, pa su
se unutra kretali zbijeni u gomili kao mravi u mravinjaku. Platno ko-
je je tvorilo zid vec se na nekim mjestima poderalo i spalo s kolaca,
tako da se Dunatu otvorio pogled u unutrasnjost satora. Svi koji su
bill unutra ili su vec bili mrtvi ili na samrti. Neki su nepomicno lezali
na ledima siroko razjapljenih usta i ociju, neki potrbuske, a neki, koji
su ocito jos bili zivi, samo su ocajnicki pruzali ruke nekud u prazno i
izgovarali jednu jedinu rijec: Vode! U jednom trenutku pojave se od-
nekud zaprezna kola i neka dvojica, ocito grobari, odjeveni u duge
ogrtace s kapuljacama, s povezom preko usta i rukavicama na ruka-
ma, stanu uzimati jedan po jedan les i tovariti ih u kola, slazuci ih
kao klade u drvarnici. Bilo je podosta tjelesa okolo i podalje od sato-
ra, jer su mnogi ostali lezati tamo gdje im je kuga oduzela svaku sna-
gu da se dalje krecu. Sasvim blizu, na kojih par metara od sebe Du-
nat ugleda les u poluraspadnutu stanju. Bolest ga je posve isusila, ta-
ko da mu je glava bila skoro gola lubanja, preko koje je navucena si-
va koza. Jedna mu je ocna duplja zjapila prazna, a iz druge je oko
skoro napola vec iskocilo van. Ispod dronjaka koje je mrtvac imao na
sebi izlazila je nekakva smeda tekucina; Dunat s gadenjem shvati da
je to iz njega istjece krv pomijesana s gnojem. Odjednom mu se ucini
da se haljina na mrtvome malo pomakla. To nikako ne mogu biti nje-
govi trzaji, pomisli, jer vise nema ni teoretske mogucnosti da bi u nje-
mu moglo biti ma i najmanjeg znaka zivota. Ubrzo mu se otkrije to
sto je pruzalo ovu iluziju tjelesnog pokreta; cim kola s natovarenim
mrtvacima krenu uz sablasnu skripu kotaca, ispod mrtvaca izmili ne-
koliko stakora krvave njuske, koji se razbjeze na razne strane.
Dunat s odvratnoscu skrene pogled odlucivsi da ne ide do zupani-
je obalom, nego kroz glavnu gradsku ulicu. No netom je zakoracio u
nju, osjeti silan smrad koji je ocito dolazio od leseva sto se vec dani-
ma raspadaju. Pored njega su prolazili ljudi kojinia se lica nisu vidje-
la, jer su na njima imali poveze sve do ociju, a sudeci po odjeci, pri-
padali su raznim stalezima; bilo je medu njima i plemica, iako su ve-
cinu cinili tezaci, zatim pripadnici gradanskog staleza, Vlasi pa cak i
mletacki vojnici. Nigdje nije vidio dvojicu kako idu zajedno; svatko je
isao svojim putem sam i kao da se klonio svih drugih, pa se drzao po
mogucnosti sto dalje od ostalih. I ovdje je bilo mrtvih po ulici, samo
sto ih je netko sklonio ustranu, u sam ugao uhce, i prekrio nekom po-
njavom. Nitko od prolaznika nije udostojio Dunata ni jednim jedinim
pogledom; svi su prolazili pored njega kao da ga nema. To je i logicno
da ga ne vide, pomisli on, ta on ipak pripada drugom vremenu.
Odjednom mu cio prizor prekrije dlan necije ruke, koja mu stane mahati 9
tik pred ocima, onako kako se to radi kad se kod nekoga pokusava provjeriti
je li slijep, a iz snatrenja ga prene djevojacki glas:
— Ej, sjor Mirko, di ste to zaplovili? Spustite se malo na zemlju!
Pred njim je stajala Pleiceva kcerka Katica. Znao ju je otkad se rodila, a
kako je cio zivot proveo kao samac, Pleicevu je obitelj dozivljavao kao svoju, pa
mu je i ta mala bila usred srca kao da mu je rodena kci. Otkad joj se otac
ovako otudio od svog vlastita lika, ona mu je neprekidno bila na brizi; odma-
lena je pokazivala visok stupanj senzibiliteta i krajnju prirodnost u ponasanju,
a zaokupljala su je pitanja koja visoko nadilaze ono sto zanima mladez njezine
dobi, pa se Dunat stalno pitao kako ce se oceva transformacija odraziti na njoj.
Hoce li to ostaviti u njoj kakve traume, ili ce se i ona poput mnogih jednostav-
no prilagoditi i pustiti bujici da je nosi? Cura je inteligentna i veliki je glazbeni
talent, pa bi bila steta da se ista od toga dogodi.
— Evo! — rece joj — Krenuo sam bas tvome tati. Zvao me nesto.
— Ma barba Mirko, recite mu vi dvi rici, prijatelj ste mu. Mozda ce vas
poslusati.
— 0 cemu se radi?
— Zar ne vidite u sto se pretvorija? Posta je marioneta na koncu koji drugi
drzu u rukama. Poceja je ici cak i na mise i pricescivati se. Ma lako za to sta
on od sebe pravi makaka, nego i mene tira da to cinim. Sad oce da se idem
krstiti. A pokojnoj materi je zabranija, kad je tila to napraviti dok sam jos bila
mala. I onda poceja mi se misati i u to s kim se druzim. Bas sad kad sam
postala punoljetna.
— Ne uznemiruj se, proci ce ga to. Vlast ti je nesto poput alkohola. Dok je
konzumira, covjek ne vlada posve svojim postupcima. Ali cim mu prestanu to-
citi, opet je onaj stari.
 — Ma neka se on opija koliko oce, all mene neka ostavi na mini i pusti
me da zivim po svome.
— A kako ti ide violina?
— Ide mi dobro, ali sta mi to vridi, kad je reka da mi nece dati ni kune,
padne li mi na pamet to studirati, umisto prava. Ali vama cu reci u povjerenju.
Bila sam u Zagrebu; on misli da sam isla polagati prijemni za pravo, a ja sam
imala nastup prid jednom medunarodnom komisijom koja daje stipendije za
studij u inozemstvu. Svakog trena ocekujem rezultat. Samo, nemojte mu to re-
ci, tako vam Boga!
Htio ju je doduse ohrabriti »Samo ti tjeraj svoje, mala, i ne obaziri se na
to sto on zeli!« ali ipak odustane, jer mu se ucini dosta nekorektnim huskati
kcer protiv vlastita oca. Uostalom, to je, kako vidi, i nepotrebno. Mala tocno
zna sto hoce. Zadovoljan sto su se njegove bojazni pokazale neosnovanim, opro-
sti se s njom i krene dalje.
Kopkalo ga je pitanje zasto mu se ono maloprije onako jasno ukazala slika
ovog prostora iz 1649. godine? Djelovala je toliko stvarno da mu se cinilo kao
da je svih 350 godina, koliko ga dijeli od toga doba, odjednom nestalo, 2gusnulo
se u jedan trenutak, pa se na torn mjestu otvorila rupa kroz koju se iz ovog
vremena moze gledati u ono. Mora da mu je u podsvijesti nesto sto povezuje
ondasnju kugu s ovim sto se sad oko njega dogada. Sigurno mu se onaj sto je
iz Glamoca donio zarazenu robu u nekom krajicku svijesti spojio s Beusom, a
kuga s ovim grabezom, karijerizmom i drugim oblicima korupcije, koji sve vise
uzimaju maha. Pa da, i to je neka vrsta kuge! Karakterna kuga, koja razara
sva moralna nacela i dostojanstvo osobe, tamaneci covjeka u covjeku. Od toga
najvise obolijevaju oni koji se stjecajem okolnosti domognu nekog polozaja u
vlasti. Imas, recimo, razumna covjeka, cvrsta znacaja i visoko eticnih nacela, ali
daj mu neki komadic vlasti i vise ga ne mozes prepoznati; kao da je preko noci
izgubio sva ta svojstva, pa oglupavio, postao nepredvidiv i nepouzdan, i svaki
put kad imas s njim posla, cini ti se da je netko drugi, jer vise i ne govori svoje
misli, nego ono sto mu politika toga trena stavlja u usta. Imas dojam da se
razdrobio u bezbroj osoba koje cas izbijaju na povrsinu, a cas se povlace u
skrovitost intime, ovisno o situaciji. Pa kad sve skupa to zbrojis, covjeka zapra-
vo vise i nema; umro je iznutra, iako fizicki i dalje postoji. I nema toga tko je
vise u stanju sve te krhotine osobnosti ponovno skupiti i medu njima usposta-
viti jedinstvo. Kao po nekom nepisanom pravilu, sto je vise vlasti, manje je cov-
jeka. Ova se epidemija, izgleda, siri brze od one iz 1649. i u mnogo sirim za-
masima zahvaca mase, a svoje najgore oblike dobila je bas poslije rata, kao i
ona onda, i zahvatila citavu zemlju. Onaj raspadnuti les koji grizu stakori i svi
oni poluistruli mrtvaci, koji su mu se na trenutak ukazali, to je zapravo slika
ovih ljudi koje sada srece oko sebe, samo okrenutih iznutra, kao kad se carapa
izvrne. Hi barem velike vecine njih.
Prolazio je pored palace Pilesi. Pao povjesnicar dobro je znao da je ta ari-
stokratska obitelj odigrala vaznu ulogu u povijesti Sibenika. Neki od tih kontea
bili su knezovi grada, a bilo ih je koji su se uspjeli popeti cak i do polozaja
mletackog providura. Palaca je imala unutrasnje dvoriste u koje se ulazilo s
ulice kroz veliki goticki portal, a u njemu su bile stube s balustradama, koje
su vodile u unutrasnjost zgrade. Usred dvorista stajao je bunar sa zeljeznim
poklopcem, na kojemu se vidio grb obitelji. Pleic mu je u vise navrata govorio
kako on i njegovi potjecu od tih kontea, iako je kao jedini dokaz za to mogao
navesti nekakva lingvisticka premetanja glasova kojima je od Pilesi nastalo
Pleic. Dunat je prokopao po arhivu Muzeja uzduz i poprijeko, ali nigdje nije
nasao potvrde za takvu teoriju. Naprotiv, svi su znakovi ukazivali na to da je
obitelj Pilesi posve nestala, i to bas u kugi 1649. godine. Zadnji od njih, konte
Lauro Pilesi, koji nije imao potomstva, oporucno je prije smrti ostavio palacu
franjevackom samostanu, tako da se ovoj obitelji u Sibeniku izgubio svaki trag.
A Pleica je od davnine bilo u Murteru i nisu nikada bili nikakvi konte, nego
obicni tezaci, kao sto su to jos uvijek i danas.
Vrata portala bila su otvorena, a pored njih, ili bolje, na uda-
ljenosti od kojih desetak metara odatle stajala je grupa ljudi, od kojih
je svatko maramom omotao lice do ociju. Svi su oni usmjerili pogled
prema portalu, a u pogledu i drzanju im se vidjela tuga i sucut. Pro- 11
laznici koji su slucajno tuda nailazili zaobilazili su i grupu i cijelu pa-
lacu u velikom luku. Grupu su cinili fratar i dva ministranta, zatim
covjek u crnom ogrtacu s nekim spisima pod rukom, ocito neko sluz-
beno lice, dvoje mladih ljudi, djevojka u aristokratskoj haljini, koja se
Dunatu ucini vrlo nalik na Pleicevu Katicu, i mladic odjeven po gra-
dansku te jos dvije osobe, po odjeci sudeci, iz gradanskog staleza. Tek
sada Dunat zapazi da pored portala, s unutrasnje dvorisne strane na
dugackoj skrinji lezi covjek na samrti. Svecenik je upravo citao odlo-
mak iz Evandelja i svako malo skropio samrtnika blagoslovljenom vo-
dom, ali kako mu je ovaj bio daleko, morao je ciniti to krupnim i
snaznim zamasima da bi voda doprla do njega. Dunat baci pogled na
lice umiruceg. Na njemu su bili vidljivi svi znaci kuge koja je dobrano
uznapredovala: bilo je sve posivjelo i osuto karakteristicnim crvenka-
stim mrljama. Oci su mu bile zakrvavljene, vratne zile otekle, a usta i
zubi prljavi kao da je zvakao blato. Tesko je disao i sav se tresao u
velikoj groznici. Ocito zaokupljen iskljucivo vlastitom sudbinom, nije
ni slusao sto mu svecenik govori, nego je samo neprekidno i uporno
ponavljao:
— Vode! Tako vam Boga svemogucega i svih svetih, dajte mi vode!
Djevojka, koja ocito to nije vise mogla slusati, odjednom se otrgne
mladicu, ujuri kroz neki sporedan ulaz na palaci u dvoriste, na buna-
ru zagrabi vode, ulije je u jedan kablic i taman da ce to ponijeti umi-
rucem, kad mladic, shvativsi u kakvu se opasnost stavlja, doleti za
njom u dvoriste i pograbi je objema rukama. Nakon kratkog hrvanja
otme joj kablic i sam ga odnese do bolesnika. Polozio ga je pored nje-
ga na tlo, ali kako se i on bojao prici mu posve blizu, nije dobro oci-
jenio dokle seze bolesnikova ruka, pa ga je postavio tako da je ovome
nedostajalo jos par centimetara da bi ga mogao doseci. Vidjevsi da ga
je time stavio na Tantalove muke, pronade neku motku i pogura njo-
me kablic do njega, tako da mu je bio na dohvat ruke. Bolesnik ga
uzme i stane pohlepno piti. Sad kad mu se lice malko smirilo od
grceva, Dunat ga pogleda malo bolje i prepozna ga. Unatoc svom una-
kazenju koje je na njemu izvrsila bolest, bio je to Pleic, Matko Pleic,
njegov nekadasnji kolega i prijatelj.
Uto svecenik zavrsi obred i ode, a rijec uzme ona sluzbena osoba,
za koju se ispostavi da je biljeznik, tu nazocan radi oporuke.
— Konte Lauro! — obrati se on umirucem — Ja sam znao da vi
necete biti u stanju ni pisati ni diktirati, pa sam zato sam sastavio
oporuku prema pretpostavkama koje su mi se cinile najprirodnijim.
Ja cu vam je sad procitati, a vi samo glavom dajte znak slazete li se
s njezinim sadrzajem ili ne. Tu su i dva syjedoka koji ce nakon toga
potpisati da je oporuka pravovaljana.
U prvi mah nitko nije mogao dokuciti je li konte Lauro uopce cuo
to sto mu biljeznik govori, jer je cijelo vrijeme bio usredotocen na bo-
love koji su mu se s vremena na vrijeme javljali u trbuhu, pa se i tog
trenutka od njih sav grcio i savijao. Cinilo se da mu je oporuka sada
zadnja briga. No biljeznik je, bez obzira na tu okolnost, svoj posao
htio obaviti do kraja, a ocito mu se i zurilo jer je zelio sto prije pob-
jeci s toga mjesta, pa je, ne mareci za to slusa li ga konte ili ne, poceo
citati tekst oporuke: »Pri punoj svijesti i uz nazocnost dva svjedoka
izjavljujem da svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, palacu u Si-
beniku, ljetnikovac na otoku Prvicu, kucu u Veneciji i zemljiste s pri-
padajucim kmetovima ostavljam kceri svojoj Katarini...«
— Ne!... Ne!... — drekne odjednom konte Pilesi unatoc svim bolovi-
ma i tako prekine citanje. — Ne ostavljam joj nista... Nikome nista ne
ostavljam!
— A kome ce onda pripasti sve to ako nece njoj, vasoj jedinici? —
upita u cudu biljeznik.
— Crkvi... Sve ostavljam Crkvi... samostanu Svetog Franje... Neka
svaki dan drze misu za pokoj moje duse!
— Ali signor konte... Ona je ipak vasa kci... krv vase krvi. Zar cete
je ostaviti ovako na ulici bez igdje icega, kao zadnju sirotinju?
— Neka joj bude kad je sama tako odabrala! Lijepo sam joj govo-
rio i nije me slusala. Imala je pravu priliku u Veneciji, ali ju je odba-
cila zbog jednog... jednog...
Tu bolovi opet prekinu konte Laura i umjesto zavrsetka recenice,
iz usta mu se prolomi jauk. No zato biljeznik dovrsi misao umjesto
njega:
— Mislite pucanina? Ali konte Lauro, sto to znaci ako je ljubav u
pitanju? Osim toga, mladic je iz obitelji Milogostica, jedne od naju-
glednijih u gradu.
 — Svaka cast i vama i gradanskom stalezu, signor Ungari, ali
ovo... ova palaca oduvijek je bila Pilesijeva... I ako ne moze biti neko-
ga tko im je dostojan nasljednik, neka ne bude nicija drugo nego Boz-
ja.
— Bog ce vas kazniti zato sto se odricete svog jedinog djeteta.
— Mene? Zasto bi me Bog kaznio? On je pravedan. On vidi i zna
koliko ovim cinim za njegovu slavu.
— Onda se barem nemojte rastati u svadi sa svojom kceri. Ako
vam Bog i oprosti nepravdu koju joj cinite, to sigurno nece. D^jte bla-
goslov njoj i njezinu zarucniku.
— Hocu! — odjednom zivne konte Lauro, a onda se obrati mladicu
koji mu je dao vode: — Sine Markantonije, dodi... dodi k meni blize,
dat cu ti blagoslov... Pridi mi da te zagrlim!
Ovo kod biljeznika Ungara i svih nazocnih izazove opce zgrazanje,
jer je bilo nedvojbeno da je konte Lauro, makar bio i na samrti, pro-
nasao nacin kako ce se unaprijed rijesiti nezeljena zeta. Nastali su
trenuci mucnog iscekivanja sto ce napraviti mladi Milogostic. Svi su
dobro znali da bi u ovom trenutku ispuniti zelju umiruceg bilo isto
>to i samoubojstvo. Katarina se sva pripije uz momka s namjerom da
ga sprijeci, ako mu kojim slucajem padne na pamet to uciniti. No na
opce iznenadenje, mladic joj se otme i pode prema konteu izazvavsi
time kod biljeznika, Katarine i ostalih uzasnuti povik »Ne!« On pride
konteu, a ovsg ga doista i zagrli kako je najavio, pripivsi se cvrsto ob-
jema rukama za njega, i utisne mu poljubac ravno na usta. Nakon to-
ga klone ponovo na lezaj s uzdahom olaksanja, a na lieu mu se po-
kaze nesto nalik na pakosno zadovoljstvo. Svi su bili zgranuti; i bi-
ljeznik i Katarina hvatali su se ocajno za glavu, a svjedoci su gledali
Markantonija s izrazom koji je vrlo slikovito govorio da vec u njemu
vide iducu zrtvu opake bolesti. No mladic im se svima posve mirno
obrati i sa smijeskom rece:
— Ne uznemirujte se! Mala je mogucnost da ja obolim, jer sam
kao dijete vec prebolio onu prvu kugu iz 1637. godine... A vas sve, go-
spodo, molim da mi budete svjedoci pred zupnikom! Konte je dao svoj
blagoslov. Sad ce nas moci yjencati.
— Proklet bio! — zaurla bijesno konte i srusi se.
»Sto se to sa mnom zbiva«, prene se Duant. »Opet sam iz znanstvenog
zledanja zalutao u romansijersko. Pa da je to barem neka visoka umjetnost,
nego obicna melodrama, nalik na holivudske pseudopovijesne spektakle! Za-
nimljivo je zasto, kad god pokusavamo dozivjeti povijest in vivo, kroz prizore iz
stvarnog zivota, uvijek u to uplicemo romantiku? Cak i veliki pisci povijesnih
romana to rade. Je li doista u proslosti bilo necega sto se s vremenom izgubilo,
lli se to nama tako cini zbog distance, pa u njoj vidimo nesto egzoticno kao i
D dalekim i nedostupnim zemljama? Svakako, nema ni jednog povijesnog ro-
mana koji bi neko minulo razdoblje prikazao kao monotonu svakodnevnicu, sto
je ono, vjerojatno, iz vizure onoga tko je tada zivio, upravo i bilo. Hi je to samo
izraz naseg nezadovoljstva vlastitim vremenom, zbog koga nam se sve proslo
ukazuje u ljepsim bojama od sadasnjice?«
Uto je stigao i do zupanijske zgrade i popeo se stubama do dozupanova
ureda. Pleic ga je odmah primio i pozdravio kao starog prijatelja, trudeci se
pokazati kako unatoc polozaju ne pati ni od kakvih formalnosti, ponudio ga da
sjedne i odmah pozvao tajnicu zatrazivsi od njega da nesto naruci.
— Samo reci! Za tebe tu ima sve sto zazelis.
Na trenutak je izgledalo kao da se nista medu njima nije promijenilo od
onog vremena kad su bili bliski. Pa i uvertira u razgovor je bila nalik onima
kad su slobodno izmjenjivali misli. Kao da su se opet sastala dva stara prijate-
lja, koji se davno nisu vidjeli. No Dunat je znao da je sve to sad samo jedna od
onih krhotina Pleiceve razdrobljene osobe, privremeno lice koje je u uporabi
samo u ovoj situaciji i na ograniceno vrijeme, i koje ce nestati cim se za njim
izgubi potreba. Zato, da bi sto vise odgodio taj trenutak, pokusa zapodjeti s
njim razgovor privatne naravi, kakav su nekad znali voditi:
— Zasto ne pustis kcer da ide svojim putem, nego joj se petljas u zivot?
— Ona se petlja u moj. Ako sam ja, koji je hranim, u poziciji da moram
preuzeti neke obveze, koje mi nisu drage, onda se i ona ima ponasati u skladu
s tim.
— Zar u to spada i odlazenje na mise? Pa tko joj je dao ateisticki odgoj,
nego bas ti?
— Vremena su se promijenila, to znas i sam, a ja vise nisam slobodni stri-
jelac.
— Znaci, ako ti pravis salto i obrces se oko sebe, to mora ciniti i ona?
— Mora, jer mi inace podmece klip o koji cu se spotaknuti.
— Onda je barem pusti da studira sto zeli!
— Bogati, jos i to! Ako ja cinim ovu zrtvu za obitelj, mora nesto i ona
zrtvovati. U violini nema buducnosti. Moras biti ili Tonko Ninic, ili si nitko i
nista; kavanska sviracica kojoj lijepe novcanice na celo... Ali pustimo ovo sto se
tebe ionako ne tice. Ovdje si da porazgovaramo o necem sto se izravno odnosi
na tebe.
Znao je da sad dolazi ono cega se pribojavao; razgovor s onom drugom oso-
bom u njemu. I doista, stanka je potrajala jos samo toliko koliko je trebalo da
tajnica donese viski sa sodom koji je Dunat narucio i da se povuce. Pogledavsi
na sat, kako bi mu stavio na znanje da mu je vrijeme ograniceno, Pleic za-
pocne tonom koji je bio neka kombinacija sluzbenog i prijateljskog.
— Meni je vrlo neugodno sto ti to moram reci, ali na proslom sastanku
Zupanijskog odbora nase stranke bilo je rijeci o Muzeju i tebi. Postoje neki vrlo
ozbiljni prigovori, koji idu cak i do zahtjeva da te se smijeni. Sve to samo po
sebi ne bi imalo vaznosti, jer je rijec o posve nekompetentnim ljudima, ali je
nezgoda u tome sto su ti ljudi mahom visoki duznosnici u stranci i veliki do-
moljubi.
 — Tako! A kakve to domoljubne primjedbe imaju na mene?
— Kao prvo... naravno, svi znaju da je to bio zahtjev onoga vremena i da
se onda nije moglo izbjeci otvaranje Odjela revolucije. Ali sad ti se ozbiljno za-
mjera sto si taj odjel ostavio sve do danas i sto nisi iz Muzeja uklonio onu
komunisticku ikonografiju.
— A da ja tebe nesto pitam! Zar nije ta ikonografija isto tako dio povijesti
ovog naroda kao i sve ono prije nje? Po cemu je ona vece zlo od, recimo, mle-
tackoga lava? I onda, to su sve stvari koje su nekad pripadale borcima protiv
okupatora. I ti borci onda nisu bili nista manji domoljubi od ovih sad, jer su
isli u borbu ne zbog komunizma, nego da tog okupatora izbace odavde.
— Samo mirno, molim te, nisam jos gotov... Prije dva mjeseca napravio si
u Muzeju izlozbu crkvene umjetnosti iz 17. stoljeca i medu eksponatima je bilo
nekoliko pravoslavnih ikona...
— Te ikone nisu bile izlozene kao svete slike u funkciji vjere, nego kao
umjetnine iz 17. stoljeca, koje su u stalnom vlasnistvu Muzeja. A umjetnost se,
koliko ja znam, ne dijeli na pravoslavnu i katolicku.
— Ja to i ne tvrdim, ja ti samo prenosim. Zatim, zamjera ti se sto katalog
Muzeja na engleskom jeziku jos uvijek ima u natpisu »Sibenik — Jugoslavija«.
I taj se katalog daje strancima.
— To je i bila drzava u kojoj smo ziyjeli kad je katalog tiskan. A ako ho-
cete drugi katalog ili reprint istog s drugim natpisom, dajte mi za njega sred-
stva, pa cete ga imati istoga trena... Ma o cemu mi ovo razgovaramo, za ime
Bozje! I je li moguce da sve to ja od tebe slusam?
— Ja, naravno, ne dijelim to misljenje, ali situacija je takva da sve to moze
izazvati neke vrlo nezgodne politicke posljedice.
— Kakve nezgodne posljedice?
— Pa eto... medu ljudima se vec pronosi glas da je Muzej ostao leglo jugo-
slavenstva i boljsevizma.
— A sto ti mislis, je li on to ili nije?
— Naravno da nije, ali ja to njima ne mogu dokazati...
— I sto onda predlazes, sto mi je ciniti?
— Pa... u interesu toga da se stvar smiri i takvi glasovi usutkaju, mislim
ia bi najbolje ucinio kad bi podnio ostavku. To bi bilo korisno u prvom redu
za Muzej sam...
— A sto ako necu?
— Onda ja nikakvim nacinom ne mogu sprijeciti da te smijene.
— Tako! E, pa onda slusaj sad ti mene! Ja znam odakle svi ti glasovi pot-
;ecu, iako mi ti to neces reci. I zato upamti: Ja podnijeti ostavku necu. Dapace,
ja cu natjerati one koji su pokrenuli ovu svinjariju da je daju. Ili cu im ja uru-
:iti otkaz. S tim smo svrsili.
— Cekaj, ne nagli! Ako das ostavku, posao u Muzeju ti je zajamcen, a ako
te smijene...
 — Rekao sam dosta! Ne zelim vise o tome. Konte Lauro, ma koliko bio
necovjecan u svom postupku, barem je umro uspravno kao osoba, za razliku od
tebe. I nije bio motiviran samo sitnom osobnom koriscu.
— Sto to govoris, za ime Bozje? Kakav konte Lauro?
— Nista, nista! To ja nesto onako... fantaziram. Zbogom!
Nije ni cudo, mislio je izlazeci od njega, sto mu se povijest ukazuje kroz
onakve prizore, kad je cak i kuga u njoj imala gotovo neku crtu herojske tra-
gike u odnosu na ovu sadasnju posast. Pleic mu je to sad vrlo jasno pokazao.
Ona je dolazila kao stihija, prema kojoj su ljudi bili nemocni, poput potresa,
poplave i dragih prirodnih nepogoda, a ovo je njihova potpuna svjesna razgrad-
nja vlastite osobe. Zatim, kod kuge su bili vidljivi i simptomi i tragovi haranja;
razarala je samo covjekov fizicki organizam. A ovo je nesto sto ga razara iznu-
tra, rastace mu dusu, postupno, nevidljivo, dok mu vanjstinu ostavlja netaknu-
tom, tako da se sve doima normalnim. I napokon, ono najvaznije: Kuga je po-
gadala samo onoga tko je obolio. A kod ovoga sad oboljeli nije uopce pogoden;
stovise, ide mu sve bolje u zivotu, a tijelo mu se deblja i buja u sitosti i zadovo-
ljstvu, dok stradaju oni zdravi, koji su iznutra uspjeli izbjeci razaranju i koliko
toliko sacuvati svoj moralni lik.
Kad je sutradan, nakon neprospavane noci dosao u Muzej, nije znao cega
bi se latio; stalno mu se vrzmao po glavi jucerasnji razgovor. Pred njim je sta-
jao tekst nedovrsene rasprave. Ima li smisla sad uopce raditi vise na njemu,
pitao se. Tko zna hoce li mu oni u Zadru, ako ovdje dode do skandala, to uopce
htjeti vise objaviti. No, ipak, pomisli, mozda ce ga pisanje rasteretiti, pa ce mu
stvari postati bistrije. Pisati radi pisanja samog. Uostalom, zasto ne? I to je
neka vrsta katarze.
Kuga koja je zahvatila Sibenik 1637. bila je malih razmjera prema ovoj iz
1649. vjerojatno i zato sto su tada vladali mir i sredene prilike, pa su mnogi na
vrijeme izbjegli iz grada u svoje kuce i nastambe u okolici Hi na otocima. Na-
protiv, 1649. bili su ne samo grad nego i sva okolina prenapuceni pribjeglim
stanovnistvom, pa se nije pazilo na kretanje zaraznih bolesti i nisu se donijeli
potrebni propisi, koji su u ono vrijeme npr. vrijedili u Splitu, u kojemu je jos od
god. 1592. postojao suvremeno ureden lazaret, gdjeje morala uci svaka roba do-
vezena iz Turske i tu biti podvrgnuta raskuzivanju, a ljudstvo karanteni. Takav
hospicij sv. Lazara za kuzne bolesti postojao je i u Sibeniku jos od 15. stoljeca
na podrucju Mandoline, ali dok se grad snasao od prvih vijesti o zarazi, kuga
je uzela toliko maha da lazaret ni izdaleka nije dostojao za izoliranje bolesnih i
sumnjivih da su okuzeni. K tome, sirenje kuge pojacavalo je i skupljanje u
crkvama, gdje su se ljudi, ne znajuci za doista djelujuce lijekove i preventivne
mjere, molili Bogu i svecima, a osobito zastitniku protiv kuge sv. Roku, jer su
cvrsto vjerovali da ce molitvama i zavjetovanjima ishoditi Bozju pomoc. Tako je
bolest harala i svakim danom uzimala svoj danak u gradu i u okolici. Uvukla
se i u vojsku i nemilice kosila vojnike vise negoli ijedan neprijatelj na bojnom
polju. Zahvatila je i samostane, muske i zenske, i unatoc svim zaklinjanjima, u
njima ostavljola pustos. Knez i gradska uprava pobjegli su glavom bez obzira, a
po plemickim palacama gnijezdili su se stakori. Grad je opustio i citav obamro,
zastrasen, okuzen, gladan i zedan, zatvoren prema ostalom svijetu, koji ljude i
'vari s njegova podrucja nije htio ni smio primati...
»Hej, sto je ovo?« prekine na trenutak rad i zagleda se u ono sto je napi-
sao. »Pa ja sam se tu zahuktao kao da i ne pisem vise o onoj situaciji onda,
nego o necem sto sam prozivljavam. Je li ovo doista povijest, ili neka moja vi-
:ija buducnosti? Vrag ce ga znati, mozda i nesvjesno, pisuci o posljedicama one
rvuge, unosim u to neko svoje alegorijsko videnje onoga sto nas ceka ako se ova
sadasnja ne zaustavi. I to na mnogo sirem prostoru no sto je Sibenik. Pa sto
jnda ako je i tako! Idemo dalje! Uostalom, stara je istina da se samo iz povije-
rti moze procitati buducnost.«
U takvoj situaciji Mletacka vlada je poslala u Sibenik jednog providura za
zdravstvo. Taj je dosao, izdao neke naredbe i ostavio svog pomocnika, Paola Do-
^atija, koji se nastanio u tvrdavi sv. Nikole i poceo, prema svojim mogucnosti-
HOJ provoditi neke mjere da se posast ugusi...
Odjednom zastane i osluhne. Ucini mu se da je do njega doprlo pjevanje
mnostva glasova. Prekinuo je pisanje, prisao prozoru i otvorio ga. I zaista, nije
mu se priculo; jasno se razaznavalo skladno pjevanje, koje je dopiralo iz obliz-
nje katedrale. U drugim prilikama Dunat ne bi na to obracao nikakvu pozor-
nost. Prestao je odlaziti u crkvu jos od svoje osamnaeste godine, ne zato sto bi
se okrenuo ateizmu, nego zato sto je shvatio da se ljudi u njoj odnose prema
3ogu kao prema nekom zemaljskom vlastodrscu: Iskazuj mu duzno stovanje i
slusaj ga, pa ces biti nagraden; u protivnom, slijedi ti kazna. Ali ako Bog jest
— a da li jest ili nije, to Dunat nije znao i drzao je da je to izvan mogucnosti
-judskog poimanja — on ocito mora biti jedan visi um od ljudskog, kojemu ni-
^ako ne moze odgovarati ovakav odnos kakav vlada izmedu zemaljskih vladara
i njihovih podanika. Tko zna, cesto je znao misliti, mozda je to sto se kod nas
prakticira kao vjera zapravo obicno bogohuljenje?
Zbog ovih dvojbi Dunat je osjecao odbojnost prema svim crkvenim obredi-
ma i svetkovinama. No ovo sto je sada slusao bilo je nesto posve drugo. Nije to
oilo uobicajeno zborno pjevanje uz misu; doimalo se vise kao nekakav vapaj za
pomoc koji dolazi iz dubine duse. I jos nesto; to nije bila ni jedna od pjesama
rioje se sada pjevaju u crkvi, nego nesto staro, prastaro, nalik na srednjovje-
iovni koral, sto spada u daleku glazbenu povijest i sto danas koncertno izvode
samo za to specijalizirani zborovi ili orkestri. Mozda takav jedan zbor gostuje
• gradu pa je u katedrali priredio koncert, pomisli, i odluci izici provjeriti to,
;«r su ga takve stvari uvijek uzbudivale; ta nije mu daleko, katedrala je svega
par koraka od Muzeja.
P r e d ulazom ga doceka neobican prizor. Grupa od nekolicine ljudi
pokusavala je uci u katedralu, ali su ih u tome sprecavala dva stra-
zara u prsnom oklopu gurajuci ih helebardama dalje od vrata. Ti ljudi
su bili umotani u debele ogrtace, ali su se svejedno tresli od hladnoce;
Dunat zapazi na njima, uz tu groznicavu tresnju, i druge simptome
opake bolesti: prljava usta, pjege po lieu i otekline na vratu. Strazari
su se razmahivali helebardama drzeci ih tako na odstojanju i nepre-
kidno im govorili:
— Dalje! Dalje odavde! Razidite se!
— Pusti nas barem blizu vrata — rece jedan od njih. — I mi se
zelimo obratiti Bozjoj milosti.
— Sto hocete, da se svi zarazimo? Idite kucama, doci ce vam vec
svecenik. On ce vas povezati s Bogom.
Uto Dunat zapazi kako iz glavne gradske ulice uzurbanim kora-
kom dolazi na trg pred katedralu cudan covjek, odjeven u pohabanu
halju, koja mu je sezala do poda, s dugackom zapustenom bradom i
kosom, nalik na Isusa kad su ga vodili na Golgotu. On se zaustavi po-
red jednog od oboljelih, koji je, odvojen od ostalih, nemocno lezao na
kamenoj klupi uz sam zid zgrade, jer se bolest u njemu ocito vec do-
brano razgorjela. Neprimjecen od ostalih pa i od strazara, pridoslica
kratkim pokretom strgne s bolesnika ogrtac, smota ga pod ruku i kre-
ne prema ulazu. Strazari mu se s dubokim postovanjem odmaknu na-
pravivsi mu prolaz i ne primijetivsi sto nosi pod rukom. Dunatu se
njegovo lice ucini poznato. Pa da, to je Beus, novopeceni kustos Beus;
zbog brade i kose nije ga odmah prepoznao. Sto on tu radi i sto nam-
jerava s tim ogrtacem? Koristeci se svojom nevidljivoscu, Dunat ude
za njim u katedralu.
Cio prostor crkve bio je prepun svijeta; ljudi su stajali zbijeni u
mnostvu, tako da je sakristan, koji je skupljao milodare, imao muke
dok se probijao izmedu njih. Dunat se osvrne za Beusom, ali ga vise
nigdje nije vidio. Nasao se u gomili vrlo sarolika sastava: bilo je tu
trgovaca, obrtnika, tezaka, vojnika, redovnika i redovnica raznih re-
dovao. Svi su pjevali drzeci upaljene svijece u rukama i svima se na
lieu moglo procitati isto: nada da ce odnekud s neba doci nekakav
spas. Prva dva reda u crkvi bila su malko izdvojena i tu su, pogruzeni
u dubokoj molitvi, klecali plemici. Na koru oko oltara sjediU su brojni
crkveni dostojanstvenici. Ubrzo nakon sto Dunat ude pjevanje zavrsi
i svecenik koji je vodio obred popenje se na propovjedaonicu, a onda
pracen stotinama pogleda, koji su se upili u njega puni ocekivanja, za-
pocne:
— Neka je slava Bogu na visinama! Braco moja, grijesili smo mno-
go i sad imamo to sto smo zasiuzili. Mozda ce se mnogi od vas upitati:
Zasto je Bog nezadovoljan s nama? Stovali smo ga, isli smo redovito
na mise, pa ako smo negdje sto i pogrijesih, ispovijedali smo se i iza
toga primali sveti sakrament, a Bog nam je svejedno poslao ovu kaz-
nu. Ali zavirite malo u svoje sree, u najskrovitiji kutak svoje duse i
upitajte se: Koliko je u svemu tome bilo iskrenog kajanja i obracanja
Bogu? Bog ocito ne trazi od vas da mu samo na rijecima iskazujete
svoju privrzenost i cinite pokoru, nakon koje cete opet nastaviti po
starom. On zeli da mu se predate cijelom svojom dusom. 1 zato, braco
moja, pozivam vas da se pokajete, ali ne tako sto cete poput farizeja
namjestiti pokajnicki izgled na svoju vanjstinu, udarati se u prsa i pa-
dati nicice, nego ucinite to u dubini svoga srca...
Odjednom svecenika prekine neki glas, koji na dosta neuobicajen
nacin narusi poboznu tisinu povikavsi: »Stanite, braco!« Na vrh stuba
koje vode prema glavnome oltaru popenje se mlad coyjek, tako da je
-tajao izmedu propovjedaonice i mase, iznad glava yjernika, ali nepo-
>redno ispod svecenika. Bio je vrlo elegantno odjeven po venecijan-
>koj modi, tamnoputa i njegovana lica, tako da je po opcem dojmu
djelovao kao da dolazi iz sredine superiornije onoj kojoj su pripadali
cak i plemici iz prvih crkvenih redova. Sve oci okrenu se prema nje-
• u, a on nastavi:
— Ovo nije Bozja kazna, nego Bozje iskusenje. Od onog trenutka
kad dodemo na ovaj svijet, mi smo stalno na Bozjoj kusnji; sve vrije-
me on nam stavlja na put brojne zapreke u vidu raznih nesreca i opa-
>nosti koje moramo svladavati da bismo prezivjeli. I ovo sad je jedna
od njih. On hoce vidjeti koliko je tko medu nama vrijedan da nosi
najveci dar koji nam je podario: zivot. I zato, ako se uhvatimo u kos-
tac s ovim zlom, a jos vise izidemo li iz toga kao pobjednici, pokazat
cemo da ga uistinu stujemo i stajat cemo mu blize.
U crkvi nastane potpuni tajac. Iz reakcija koje su u prvi mah usli-
dile Dunat zakljuci da mladica nitko ne poznaje, jer su se svi me-
dusobno pogledavali u cudu i upucivali jedni drugima pitanje: »Tko je
ovo?« Da se doista radi o strancu, to ce potvrditi i svecenik, koji ce
mladica izravno pozvati na red sto mu se uplice u posao:
— Tko si ti koji se usudujes ovako prekidati sveti obred?
— Ja sam doktor Paolo Donati — odgovori mladic — i upravo sam
stigao iz Venecije s providurom za zdravstvo, koji me postavio tu da
vam pomognem i dao mi u torn smislu sve ovlasti. Bog vam nije po-
slao ovo zlo zato da ga mirno podnosite i umirete, nego da vidi koliko
ste jaki da mu se oduprete. Stoga mu necete ugoditi time sto se ovako
okupljate i pomazete zarazi da se siri, pa makar mu se pri torn i mo-
lili, nego da cinite sve kako bi se ona zaustavila. Sva masovna okup-
Ijanja, pa i ova svetoga sadrzaja, teba prekinuti i zabraniti, mrtve po-
kupiti i spaliti, a bolesne i sumnjive izolirati...
— Laz! Sve je to laz! Te ideje posijao je Sotona — zagrmi odjed-
nom u crkvi neki novi glas.
— Tko je to rekao? — upita Donati.
— Ja! — odgovori glas i pored Donatija se stvori Beus. — Ja, ispo-
snik Ambrozije!
Crkvom prode val uzbudenja i zacuje se poneki sapat: »Ambrozije,
pustinjak! Ambrozije, sveti coyjek s planine!« Donati je na trenutak
bio zbunjen, jer ga je iznenadila i pojava i rijeci cudna coyjeka, a ovaj
:o iskoristi i nastavi:
 — Ne dajte se zavesti, braco! Ovaj tu vas hoce povesti putevima
pakla. Nocas mi se Bog objavio i rekao mi: Ambrozije, ovo sto vas je
snaslo nije nikakvo zlo, nego znak najvece milosti koju sam vam mo-
gao pruziti. Na vama je da ga prepoznate i krenete za njim. Zato pri-
mite strpljivo svoju sudbinu i ne opirite se, jer ce vas samo tako oba-
sjati svjetlost vjecnosti. Ne bojte se bolesti, braco! Oni koji su oboljeli,
sretni su; to im je poziv i jamstvo da ce uskoro ugledati Bozje lice. I
zato, evo — tu on pokaze ogrtac koji je skinuo s onog umiruceg, a
onda se stane u njega umatati — ovo je plast jednog od bolesnih. Ja
ga dragovoljno stavljam na sebe. Samo patnjom moze se doci do spa-
senja. Blazeni oni koji obole; uskoro ce se naci u Carstvu nebeskom!
— Ne slusajte ga, to je ludak! — uspije se napokon snaci Donati —
Propovjednik smrti! I varalica. Siguran sam da sve ovo cini zato sto
zna kako ne moze oboljeti. Bog ne trazi od vas da umrete, nego da
zivite. Zato ne trazite smrt mimo njega i prije negoli on to odredi.
Ima li netko medu vama tko je vec prebolio kugu? Neka se javi, da mi
pomogne u svladavanju ove posasti!
Nekoliko ruku se podigne, a jedan se mladi covjek izdvoji iz mase
i stane pored Donatija izrazavajuci mu time podrsku; bio je to Mar-
kantonije. No vecina je ipak ostala u nekoj nedoumici, ne znajuci ko-
me bi yjerovala od svih onih sto su se tu u crkvi oglasili. Dunat podi-
gne glavu prema propoyjedaonici, da vidi kako na sve to reagira sve-
cenik, no njega tamo vise nije bilo...
Za malom govornicom na mjestu gdje su trenutak prije stajali Donati, Mar-
kantonije i Ambrozije, ispred samog obrednog stola, stajao je mlad svecenik u
bijeloj misnoj halji, kratko podsisan i u naocalima, a crkvom je odjekivao nje-
gov monotoni glas.«Citanje svetog Evandelja po Mateju...« Dunat nije slusao sto
on govori niti ga je zanimalo koji odlomak cita. Vise mu je paznju zaokupljala
potpuna bezizrazajnost njegova glasa. Sve rijeci izgovarao je u istoj tonskoj ra-
zini, nekim bespolnim ni muskim ni zenskim glasom, bez imalo uzbudenja,
kao da se trudi, tko zna uime cega, valjda radi postizanja nekog umjetnog doj-
ma svetosti, oduzeti rijecima svaku njihovu emotivnu vrijednost. Kao da cita
referat na nekom sindikalnom sastanku. Crkva je bila poluprazna; u klupama
su se uglavnom vidjele neke stare zene u crnini, a od ljudi u zrelim godinama
veliki broj onih koje je Dunat poznavao kao nekadasnje gorljive ateiste. Bilo je
i nesto mladezi, ali ta se, po svemu sudeci, debelo dosadivala, jer su se momci
i cure stalno nesto dosaptavali i smijali. Na sjedistima kora, lijevo i desno od
obrednog stola, bili su gradski prvaci: zupan, dozupan Pleic, gradonacelnik, do-
gradonacelnik i celnici vladajuce stranke, medu kojima je bio i Beus. Na licima
im se vidjela posvemasnja odsutnost duha; kao da svi jedva cekaju svrsetak
mise. Tek na kraju citanja Evandelja kao da su malo zivnuli, i to samo zato sto
su u odredenim trenucima morali vrsiti neke obredom predvidene radnje: kri-
zati se, ustajati, ponovo sjedati i odgovarati sveceniku s »Moli za nas!«
»Amen!« ili se busati sakom u prsa izgovarajuci »Moj grijeh, moj grijeh, moj
preveliki grijeh!« No i to su radili samo mehanicki, jer se po svim znacima
vidjelo da su im misli negdje daleko. Na kraju, kad je misa bila gotova, svi su
se stali medusobno rukovati, i to svatko sa svakim, kao da se upoznaju na ne-
kom sluzbenom prijemu. A onda su se svi svrstali u red da bi od svecenika
primili u usta hostiju, kao da kupuje karte za nogometnu utakmicu, koja samo
sto nije pocela.
Pa ovdje Boga vise uopce nema, pomisli Dunat. Definitivno i ni u kom
obliku. Bez obzira ima li ga po sebi ili ne. Jer, ako ga nekim slucajem i ima,
onda ga je najmanje tu, gdje bi ga najvise trebalo biti. Crkva je postala poligon
na kome se politicari utrkuju tko ce sebi osigurati vecu prednost. Zato i rade
sve ovo kao navijene lutke, onako po navici, rutinski, kako obavljaju i druge
svakodnevne poslove, ustajanje, dorucak, odlazak na posao, pa sve do lijeganja
na pocinak. Nigdje traga kakvu osjecanju. U onom prije bilo je barem nekakve
iskrene strasti, makar joj u osnovi bio atavisticki strah od neke vise i nedo-
kucive sile. Ljudi su doista vjerovali da ce ih obasjati Bozja milost. A u ovome
sad vise nema niceg sto se moze vezati za Boga: ni nade, ni straha, ni ljubavi,
ni yjere, ni bilo kakva emotivna odnosa; moralna kuga poharala je sve.
Pobjegao je prije nego je obred posve zavrsio; nije zelio da netko od njih
vidi kako je bio tu. Odluka je u njemu sazrela. Paolo Donati mu je pokazao
put. S kugom se treba uhvatiti u kostac. Otisao je odmah u Muzej, i to ravno
u ured tajnice Jadranke, a onda joj odmah s vrata i bez ikakva uvoda rece:
— Jadranka, pisite smjesta otkaze za Beusa, Radica i MaLesal
— Je li to ozbiljno, gospodine ravnatelju?
— Zar vam izgledam kao netko tko bi s tim zbijao sale?
— Za stalno?
— Otkad su se otkazi davali za privremeno?
— Ali vi znate kakve bi mogle biti posljedice...
— Posljedice? Po koga posljedice? Zar to ne spada sada, po novome, u ovla-
sti ravnatelja? Nema vise samoupravljanja.
— A razlozi?
— Nesposobnost, neprofesionalnost u poslu, nenamjensko trosenje sredsta-
va, obmanjivanje javnosti, trovanje meduljudskih odnosa...
— Ali necemo onda imati vise ni jednog kustosa.
— Zato cete istog trena kad to napisete sastaviti tekst natjecaja za tri nova
radna mjesta kustosa. Uvjete znate, propise isto tako. Idemo, idemo, nemamo
sto cekati!
— Grospe moja, ovo ce izazvati strasan skandal.
— Cini se da se kod nas vise nista dobra ne moze napraviti bez skandala.
Pa sto onda! Neka bude skandal! Bolje i skandal, nego da ovako tiho umiremo
daveci se u blatu.
Jadranka se doduse odmah htjela latiti posla, ali kao da nije znala od cega
bi najprije pocela, stala je vaditi iz ladice nekakve knjige propisa, ostavljala to
i lacala se drugih dokumenata; ocito ju je naredba posve zbunila, pa ni sama
vise nije znala sto trazi. Uocivsi to, Dunat odluci uzeti stvar u svoje ruke.
— Dobro, dobro, ostavite! — rece joj — Sjednite za strqj, ja cu vam dikti-
rati.
Kako je u glavi vec odavno imao sve pripremljeno, diktiranje je islo brzo i
glatko i u tren oka svi su akti bili gotovi, to vise sto je Jadranka bila vjesta i
brza u takvim poslovima gdje ne treba mnogo naprezati glavu.
— A sad postupite po svim propisima! — rece joj prije nego sto ce izici —
Otkaze urucite svoj trojici osobno, a natjecaj posaljite u sve novine!
Vratio se u svoj ured i vise da bi u sebi nekako prigusio uzbudenje i nape-
tost od iscekivanja oluje koja se sprema, lati se ponovo studije. Pisao je, prem-
da se tesko mogao koncentrirati. Bojao se da se upustio u neravnopravnu bor-
bu, koja ne samo da ne moze donijeti nista dobra, nego stovise, moze samo
posluziti ovim korumpiranim stakorima da jos vise ucvrste svoju poziciju:
Donati je poceo sprovoditi sue mjere zaustavljanja zaraze, ali njegoua inter-
vencija je stigla prekasno. Citave ekipe skupljale su mrtvace po ulicama i iz-
vlacile ih iz kuca te ih donosile na obalu, odakle su se prebacivali na drugu
stranu zaljeva na predio zvani Paklena i tu spaljivali. Pokusao je osposobiti i
lazaret u Mandalini i u njega smjestiti one koji su sumnjivi, da se vidi hoce li
se kod njih pokazati simptomi zaraze, a ako bi se pokazali, njih bi zajedno s
ostalim oboljelima slao na otoke, ponajvise na Lupac, koji se pretvorio u pravo
umiraliste. No sve te mjere zarazu nisu zaustavile pa cak ni usporile. Bolest je i
dalje napredovala i morila bez milosti. Bilo je obitelji koje su brojile i po 10
clanova, od kojih na kraju nije preostao nitko. Sibenik je bio zatvoren i opkoljen,
gotovo sasvim prepusten strahovitoj sudbini. Propadao je neumoljivo i sigurno,
a njegovo stanovnistvo je umiralo velikom brzinom ne samo od bolesti nego i od
gladi. Hrane vise nije bilo, a nije bilo ni mogucnosti da se ona kupi. Djeca su
ostajala bez hranitelja, stari roditelji bez djece, zbog nestasice radne snage zatvo-
rene su i solane, a ono soli sto se jos nalazilo u skladistima nije se moglo pro-
dati,jer je nitko nije htio kupiti iz straha daje zarazena. Ali Donati je bio upo-
ran; odlucio je slomiti kugu posto poto, pa makar i po cijenu da joj sam podle-
gne...
Odjednom ga zabljesne nesto od prozora. Podigne pogled i na trenutak mu
se ucini da je vani vidio vrsak nekakva plamena. Je li to doista negdje nesto
gori, ili je to bio samo blijesak zalazeceg sunca? Prekine rad, ustane i pride
prozoru da bi to provjerio.
I zaista, nije se radilo o suncu; tamo prijeko, na drugoj strani za-
ljeva, na Pakleni, dizala se u nebo golema vatra, a neki ljudi su se
oko nje kretali i nesto radili. Na samoj obali, tocno pred Muzejom Du-
nat ugleda neobican prizor. Tu je na m o m stajala golema splav, na-
pravljena od balvana, uz koju su sa sve cetiri strane bile privezane
prazne drvene bacve, ocito da bi mogla ponijeti sto vise tereta. Neki
ljudi su pored nje iz zapreznih kola izvlacili leseve i tovarili ih na nju,
slazuci ih kao zidari opeke, pazljivo jedan pored drugoga, kako bi ih
moglo sto vise stati. U blizini splavi bio je golemi camac s osam vesala
i neki ljudi u njemu; ocito je to bio tegljac koji je trebao odvuci splav
la drugu stranu zaljeva.
Ne odoljevsi znatizelji, Dunat izide iz Muzeja i dode na obalu da
zbliza vidi sve. Splav je bila dosta prostrana, otprilike 4x4 metra, i
[esevi su zauzimali cijelu njezinu povrsinu, a bila je vec i dobrano na-
tovarena, jer je gomila na njoj sezala cak i do dva metra u visinu. Pri-
sor je djelovao kao kakva alegorija iz Apokalipse. Tu na hrpi, pomi-
jesani jedni s drugima, s glavama, rukama i nogama u cudnom kolo-
pletu lezali su pripadnici svih staleza koji su ziyjeli u gradu: tezaci,
pucani, Vlasi, vojnici, fratri, plemici... Kao da je kuga izbrisala sve ra-
elike medu njima, cak i one koje postoje nakon smrti u ispracaju na
^jecni pocinak, i uspostavila neku biblijsku pomirbu i jedinstvo za
vjecnost. Neki su imali sirom otvorene oci, staklaste i izbuljene, kao
ia su zgranuti nad tim gdje su dospjeli, pa jos uvijek ne mogu vjero-
/ati da se to doista zbiva. Kako je gomila vec dosegla visinu iznad
ljudske, oni koji su tovarili obavljali su to helebardama; jednostavno
tri naboli les i prebacili ga na splav. Sa strane je stajao Donati i nad-
rirao cio posao. Kad je i zadnji les bio natovaren, jedan od radnika
nu pride:
— Gotovo je, vasa milosti. Mozete krenuti.
— Gdje je Markantonije! — upita Donati.
— Opet kasni — odgovori jedan od veslaca — Sigurno jos uvijek
trazi kontesu.
— Evo ga, upravo dolazi! — upozori drugi veslac.
I doista, od katedrale je laganim koracima sav p o g r u z e n prilazio
iamcu Markantonije. Djelovao je potpuno skrseno. Cim im se priblizi,
Donati ga zabrinuto upita:
— Onda? Sto je?
— Pretrazio sam ponovo svu palacu. Nigdje nikoga. I nikakva tra-
;a gdje bi mogla biti.
— Jesi li pogledao na drugim mjestima kamo je obicavala ici?
— Svugdje. Cak i izvan grada. Nitko je nije vidio. Bojim se da je
mo najgore, vasa milosti.
— Je li u zadnje vrijeme pokazivala neke znakove bolesti?
— Kad smo zadnji put, prije tri dana, bili zajedno, jedino je bila
nesto potistena i zaogrtala se plastem kao da joj je hladno, inace nis-
ta drugo.
— Ne brini, sve ce biti u redu. Da je bolesna, ne bi se micala iz
taice.
— Bojim se da upravo u torn slucaju bi, vasa milosti. Sigurno ne
li nikako zeljela da je vidim kako se muci u bolovima.
— Mozda se sklonila u ljetnikovac na Prvicu?
nuo ih je od sebe, a onda poletio ravno prema lomaci. Nitko ga vise
nije mogao zaustaviti. Bacio se u samo srce ognja da bi dohvatio Ka-
tarinu, a kad ju je dohvatio, zagrlio ju je i stisnuo cvrsto uza se. Kao
da u torn trenutku nije uopce osjecao vatru, koja je vec pocela zah-
vacati njegovu odjecu i kosu. Gorio je u zagrljaju zajedno sa svojom
dragom. Sad se vise nitko nije usudivao intervenirati; svi pa i Donati
samo su ukoceno stajali i bespomocno gledali puni nijeme sucuti. Dra-
ma nije trajala dugo; samo jos par sekundi Markantonije je pokazivao
znakove zivota, a onda je i on nepomican klonuo pored Katarine ne-
stajuci u ognju zajedno s njom i svim ostalim lesevima. Dunat je zat-
vorio oci da ne gleda dalje.
— Barba Mirko, sta radite tu u torn kaicu? — zacuje negdje iznad sebe
neki zenski glas.
Dunat se prene; sjedio je na pramcu jedne brodice privezane za rivu u luci,
a da ni sam nije znao kako je tu dospio. Iznad njega stajala je Katica Pleiceva,
odjevena ljetnje lagano, u majicu i traperice.
— A nista... tako! — odogovori — Sjedim i razmisljam. Ili bolje, pokusa- 25
vam u masti zamisliti neke povijesne prizore iz grada. Ne mozes pisati o povi-
jesti ako nisi u stanju sebi docarati kako je u stvarnosti izgledao zivot nekog
proslog vremena.
— Pa tu u kaicu? Zar ne bi bilo bolje uz kavu negdi u kavani?
— Pustimo mene! — skrene Dunat razgovor — Ima li kakvih novosti u
vezi s tvojom stipendijom?
— To sam vam upravo tila reci. Jutros su mi javili da sam polozila ispit i
da sam je dobila. Studirat cu u Budimpesti kod jednog profesora syjetskog gla-
sa.
— Jesi li vec rekla ocu?
— Nisam jos. Poludit ce kad cuje, jer mi je postavija ultimatum: Ili pravo
ili u cinovnice! Znam da sam ga razocarala, ali sta mogu; ovo je moj put i ja
moram ovako. Ako mu nije pravo, nek mi ne salje solde. Ja imam od cega zivi-
ti.
— Dobro cinis! A sto se njega tice, ne brini. Prije ili kasnije i on ce uvidjeti
da je tako najbolje i pomiriti se s tim. Nego kako ces s Markantonijem?
— S kirn to? Oprostite, nisam vas razumila.
— Nista, nista. Malo sam se pomeo. Mislio sam reci sto ce ti momak na to
sto odlazis tako daleko?
— Koji momak? Nemam ja nikakvog momka, sjor Mirko.
— Kako to? A stalno te vidam...
— Ma to je samo drustvo za izaci i zabaviti se. Simpaticni su decki, ali
daleko im lipa kuca! Pa vidite i sami... sve je to bez suga.
— Imas pravo! Samo bojim se da ces tesko igdje naci nekoga tko je spre-
man poci za tobom i u vatru.
 — Ma i ne triba mi takav, jerbo ja ne mislim goriti. Samo da vidim da ima
nesto u sebi... ne znam kako bi vam rekla... da nije skroz prazne glave. I da mi
se, naravno, svida.
Kad je iduce jutro Dunat dosao u Muzej, pred vratima ureda su ga vec
cekala sva trojica, Beus, Radic i Males. Zatekao ih je kako drze u rukama svat-
ko svoj otkaz i nesto se dosaptavaju pokazujuci jedan drugome ono sto tamo
pise; ocito su se dogovarali sto ce reci na koju od stavki sto su tamo navedene
kao razlog otkazu. Dunat ude u ured i ne osvrnuvsi se na njih te sjedne, po-
nasajuci se kao da ih nema, premda su oni usli za njim i namjestili se tocno
pred njegovim stolom cekajuci da im se obrati. No kako on i dalje nije dizao
pogled, rijec uzme Beus, kako se cinilo, uime sve trojice:
— Ne zelimo komentirati sam cin; vase je pravo dati otkaz kome god zelite
i kad god zelite. Ali bi nas ipak zanimali odgovori na neka pitanja. Sto znaci
ovo »nestrucnosti i neprofesionalnost«?
— Kakav biste drugi izraz vi upotrijebili za arheologa koji od smetlista vidi
rimske terme?
— Ne bi li se taj izraz primjerenije uporabio za nekoga tko donosi kvalik-
fikaciju da se radi o smetlistu, a struka mu uopce nije arheologija, nego povi-
jest? Bile su terme, to vam ja jamcim svojom casnom rijecju znanstvenika, bez
obzira na podmetnuti bojler. A sad nakon ovoga vise i ne sumnjam tko ga je
podmetnuo.
— Mislite da sam to bio ja?
— A tko bi drugi? Samo ste vi mogli biti zavidni na uspjeh koji cemo po-
stici.
— Ovo je krajnja drskost. Hocete li da dovedem strucnjake iz Zagreba, pa
da oni stvar procijene?
— Nemam nista protiv. Ali ne one koje cete vi izabrati, jer cete opet nam-
jestiti stvari u svoju korist. Neka se nama prepusti izbor strucnjaka. Dajem
vam rijec da necemo dovesti bilo koga, nego imena od formata.
— Ne sumnjam da imate veza i u tim krugovima. To me i navodi na po-
misao da se mozda i ne radi toliko o nestrucnosti, koliko o unaprijed priprem-
ljenom i dobro smisljenom planu kako bez muke doci do mnogo novca.
— Hocete reci da smo mi otudili sredstva koja je dalo Ministarstvo?
— Da ste u lazaretu u Mandalini, karantena bi to brzo pokazala.
— Gdje to da smo? Kakva karantena?
— Gospodin ravnatelj zeli reci — upadne Males — da bi nas trebalo str-
pati u zatvor.
— No, krasno! Za ovo bi gospodin ravnatelj mogao snositi ozbiljne poslje-
dice — nastavi Beus — ako ne nade neke cvrste dokaze za svoje tvrdnje.
— Bit cete sluzeni, i to odmah!
Dunat telefonom pozove seficu racunovodstva da donese knjigu rashoda.
Nastanu trenuci mucnog iscekivanja dok je ona dosla, postavila knjigu na stol
i otisla, a onda dok je nakon toga Dunat u knjizi pronasao ono sto mu je tre-
balo.
— Evo, pogledajte! — pozove ih da pridu blize i pokaze im nesto u knjizi
— golema svota novca potrosena je na nabavku nekakvih dasaka. Cemu je to
imalo sluziti?
— To je trebalo za ogradu kojom su se iskopine imale zastiti od moguce
devastacije... naravno, da vi niste prekinuli radove. A drvo je skupo, to znate i
sami.
— Tako! Sad, na stranu to sto se oko takvih iskopina ne podizu plotovi
nego se samo vrpcom markiraju. Recite mi gdje su te daske?
— Tamo u Skradinu. Leze onako...
— Mislite da sam ja propustio ici provjeriti? Niti ih tamo ima niti ih je
itko vidio. A nije to samar drva, skinut s magarca, da se moze zagubiti. To bi
morala biti golema hrpa.
— Zelite li reci da daske uopce ne postoje, nego da smo im uzeli novae iz
banke bez djelatnog pokrica?
— Ja zasad nista ne tvrdim. Samo iznosim cinjenice. Idemo dalje! Tko je
ovaj Sime Jakas, kome je isplacena enormno visoka svota?
— Covjek koji je nabavljao radnike i isplacivao im dnevnice.
— Volio bih porazgovarati s njim. Da ga nazovemo telefonom?
— Nema telefona.
— Zanimljivo! A nema ni adrese. Barem tu nije upisana. I ima jos jedna
cudna stvar. U Skradinu nikad nitko nije cuo za njega.
— Sto ima veze je li tko tamo cuo za njega. Vazno je da ja znam gdje je i
kako se do njega moze doci.
— Pa lijepo! Spojite me onda s njim!
— I hocu! Ali ne sada i ne ovdje. Srest cete se s njim na sudu. Tamo cemo
obojica, i vi i ja, poloziti racune, pa ce onda sve izici na vidjelo. Niste valjda
mislili da bi ovo moglo zavrsiti samo ovakvim jednim oprostajnim razgovorom.
— Izvrsno! Jedva cekam taj trenutak izlaska pred sud.
— I nemojte misliti da ja ne znam s koje strane vjetar puse. Varna smeta
hrvatska drzava. Niste znali kako cete je drukcije destabilizirati, pa ste se sje-
tili da nas, drzavotvorne, koji radimo u njezinu interesu, proglasite kradljiv-
cima na temelju iskonstruiranih dokaza...
— Van! — drekne Dunat takvom silnom snagom da se cio muzej potresao.
— Van, i to istoga trena!
Ovo je bilo tako rezulutno receno, da su sva trojica jednostavno zanijemili,
u cudu se pogledali, a onda se bez ijedne rijeci okrenuli i pokupili. Ovaj razgo-
vor je Dunata toliko uzrujao da se dugo nicega nije mogao latiti; samo je setao
sobom uzduz i poprijeko. Jos jednom se zaustavi nad knjigom rashoda. Gospo-
de, s kakvim to ovdje ljudima ima posla! Nisu se ni potrudili malo vjestije pri-
kriti to sto rade. 10.000 kuna za neke zastavice za markiranje! »Drze li to oni
mene za idiota, ili su sigurni da im nitko nista ne moze?« Pogled mu i neho-
tice padne na drugu knjigu, koja je stajala otvorena do te; bila je to ona iz koje
je vadio podatke za svoju studiju...
Kada se svim ovim nevoljama doda jos jedna, koja je bila i te kako velika,
dobit cemo pravu sliku Sibenika te 1649. godine. Bila je to pljacka, u prvom
redu od strane vojnika kojih je grad bio pun. Oni su najvise pljackali kuce, ko-
jih su gospodari pobjegli iz grada, zatim one u kojima su svi pomrli. Cesto su
silom oduzimali nakit, novae, srebro, zlato, drago kamenje, pokucstvo — sve sto
su mogli, a onda su pljackali i zalagaonice i fontik. Pljackalo se nemilice, a
pljackasi se nimalo nisu obazirali na bilo koju vlast, ni gradsku ni drzavnu.
Sibenik je tako tavorio u bezvlascu, izoliran od sveg ostalog svijeta, i polako
umirao...
Eto, mislio je Dunat, tu smo i mi sad. Samo cini se da sve to ne ostaje
iskljucivo u sibenskim granicama, nego se proteze i na cijelu drzavu, kad je
Beus tako siguran da ce naci sebi potporu i u sudstvu, i u najvisim znanstve-
nim krugovima, i u ministarstvu. Svi su znaci da smo pred sveopcim kolapsom
i da ce nas to dovesti u potpunu medunarodnu izolaciju, bas kao i Sibenik on-
da. Ali ovo u 17. stoljecu je ipak bilo nesto cisce. Pljackasi su bili pljackasi,
tako su se nazivali, otvoreno su radili i nisu se maskirali nikakvim plemenitim
ciljevima, kao ovi sad, koji mane pokusavaju pretvoriti u vrline, pa pljacku na-
zivaju drzavotvornim radom i kriju se iza mitologije i domoljubne retorike. Ne-
kad je i u pljacki bilo vise dostojanstva.
Ni sam ne zna kako se odjednom nasao na obali pored Muzeja, u
blizini mjesta gdje je kojih dvadesetak metara od kraja bio ukotvljen
mletacki galijun. Na jarbolu mu se vijala zastava s grbom svetog Mar-
ka, u kome su se vidjeli lav i otvorena knjiga. Bez obzira sto je Dunat
znao kako ce zavrsiti Donatijeva misija, jer je o tome vec sve proucio,
ipak ga se prizor koji se ovoga trenutka odvijao pred njima dosta ne-
ugodno dojmio. P r e m a galijunu je isla povorka ljudi, usred koje su
dvojica ne nosiljci nosili bolesna Donatija. Rucke nosiljke bile su du-
gacke oko dva m e t r a kako bi nosaci bili sto dalje od bolesnika. U
pratnji, koja se takoder drzala na distanci, Dunat prepozna veslace
sto su prevozili leseve u Paklenu. Dosavsi do mjesta na obali, gdje je
Donatija trebalo prebaciti na galiju, povorka se zaustavi i nosaci po-
loze svoj teret na tlo, a s galijuna se uputi camac koji je krenuo po
bolesnika. Bilo je to nesto nalik na plovecu kabinu, jer je Donati ocito
odmah, vec po ukreaju u camac morao u karantenu. Sada, neposred-
no uoci rastanka, on se pridigne na nosilima da bi se oprostio od svo-
jih suradnika. Premda je bio iscrpljen bolescu i posiyjela lica, nije se
doimao posve bespomocno, jer je jos uvijek imao snage da se svima
obrati:
— Eto, prijatelji, Bog je htio da sve ovako zavrsi. Ali ne brinite,
preboljet cu, osjecam to. Radeci s vama, stekao sam dovoljno otporno-
sti. No ne pogada me toliko bolest koliko to sto je sav nas trud bio
uzaludan. Ne samo da nismo zaustavili kugu, nego joj i sami poci-
njemo podlijegati. Evo, vidite, unijesto ja nju, ona je otjerala mene. Ot-
jerala i rastavila od vas mozda zauvijek. Ali to ne znaci da vi sada tre-
bate dici ruke od svega. Makar i bez mene, morate nastaviti, cak i ako
znate da joj ne mozete stati na kraj. Uvijek ima smisla boriti se. Ako
nista, barem cete drugima ublaziti posljedice njezina haranja. A po-
sast ce jednom nestati. Mora nestati, jer svako zlo nosi u sebi i svoje
unistenje.
Uto stigne i ona ploveca kabina u koju odmah prebace Donatija, a
kad je plovilo doslo do galijuna, tamo su ga mornari dizalicama podi-
gli na pramac; ocito je Donatiju bilo odredeno da tako zatvoren i u
izolaciji plovi dalje. Uskoro se na galijunu razapnu jedra, a na boko-
vima mu iz rupa s jedne i druge strane proviri bezbroj vesala te on
stane plaziti polako poput stonoge prema kanalu kojim se iz sibenske
luke izlazilo van...
»Da, gospodine Donati«, mislio je Dunat, »vasa borba je uistinu imala ne-
kog smisla, jer je bez obzira sto kugu nije zaustavila, imala i neke blagotvorne
ucinke; ako nista pruzala je ljudima bar neku utjehu da netko o njima brine.
A. k tome, svi su znali da posast jednom, prije ili kasnije, mora stati. No, ova
moja je cisti juris na vjetrenjace; niti moze ista promijeniti niti pruziti kome
kakvu utjehu ili nadu. U svijetu bez nacela imati nacela i kretati u bitku uime
njih, doista je ravno Don Quijoteovim pothvatima. Da bih se mogao ravnoprav-
no nositi s duhom ovog vremena, morao bih mu po snazi biti dorastao, a to
znaci pogaziti i sam sva nacela i sluziti se sredstvima onih protiv kojih se bo-
rim. Morao bih i sam oboljeti od moraine kuge. Ali dogodi li se to, za sto bih
se onda uopce imao boriti? Ako je istina da sredstva borbe daju karakter i ci-
[ju, onda me takva borba moze uciniti samo jednim od sudionika u sveopcem
zlu«.
Nekoliko dana nije se pojavljivao u Muzeju jer mu doista nije bilo dobro.
Nije bio fizicki bolestan, ali je osjecao kako mu je sva snaga klonula. Ni za sto
nije imao volje, ni za pisanje rasprave ni za bilo koji drugi rad. Cega god bi se
latio, odmah bi mu se javilo pitanje cemu uopce to i zasto, pa kako nije nalazio
sdgovora, istog trena bi i odustajao. Pa i ono sto je poduzeo protiv one trojice,
sad mu se cinilo besmislenim. Sto je uopce time postigao? Cak i pod pretpo-
stavkom da uspije, da mu pode za rukom ukloniti ih iz Muzeja i umjesto njih
dovesti neke cestite ljude? Moze li u ovom moru prljavstine i trulezi jedan mali
provincijski muzej postojati kao nekakav bastion cistoce? Ne mozes se u njemu
izolirati i biti imun na sve sto se oko tebe dogada.
Kad se trecega dana pojavio u uredu, shvatio je da su sva njegova razmis-
[janja o uzaludnosti borbe bila i te kako zasnovana. Docekao ga je akt o smje-
njivanju s mjesta ravnatelja Muzeja. Gradsko vijece donijelo je odluku da ga se
smijeni, a na njegovo mjesto postavi Marijofil Beus. »Eto, gospodine Donati«,
pomisli, »koliko u nasem vremenu vrijedi vasa maksima. Ali da ne bih poslije
sebi morao predbacivati kako nisam ucinio sve sto sam mogao, pokusat cu, u
duhu poruke koju ste vi ostavili svojim suradnicima, boriti se, makar i bez iz-
gleda. Onako kako smo nekad Pleic i ja, dok je on jos koliko toliko slicio na
covjeka, kretali u unaprijed izgubljene bitke na sjednicama nastavnickog vijeca.
Tek toliko da umirim sayjest. Ako nikako drukcije, a ono tako sto cu, gledajuci
im svima u oci, nazvati stvari njihovim pravim imenima«. Uputio se najprije
Pleicu; on bi to morao najbolje razumjeti, mislio je. No cim ga je ovaj ugledao
na vratima svoga ureda, izletio je odatle kao iz topa ispaljen i usput mu sve
onako u hodu, toboze u velikoj zurbi, dobacio:
— Oprosti stari, sad nemam vremena. Hitno moram na jedan sastanak.
Dodi iduci tjedan... eto... tako... recimo u utorak... Ne, u utorak sam u Zagre-
bu... u petak... Ne, taj dan imam kolegij... Ma dodi kad god te volja.
Znao je da to drugim rijecima znaci: Najbolje ces uciniti ako uopce ne do-
des. Otisao je potom zupanu, ali mu je njegova tajnica rekla da je na putu. A
vidio je njegova kola parkirana dolje pred zgradom. Ocito je vec primila poruku
Pleiceve tajnice. Isto je bilo i kod gradonacelnika i kod svih drugih. Na kraju
shvati da cak ni ovo sto je kanio nema nikakva smisla. Jer, sto reci tim ljudima
ako ih i nade? Pa oni zapravo to vec znaju, jer ne bi inace od njega bjezali i
skrivali se. Drugim rijecima, ako ih nade i kaze im to sto zeli, kao da im nista
nije rekao. Potpuni promasaj. Hitac u prazno.
Kad je sutradan ponovo dosao u Muzej, postalo mu je jasno vec na ulazu
da je posve otpisan. Vratar, naime, koji je uvijek ustajao kad je pored njega
prolazio pozdravljajuci ga s »Dobar dan, gospodine sefe!« sad se nije ni poma-
kao sa sjedista i tek na njegov pozdrav samo mu je salutirao s dva prsta kao
da pozdravlja kolegu po rangu. Gore ga je cekalo jos vece iznenadenje. Nije
mogao u svoju sobu, jer su iz nje vec sve iznijeli i neki su radnici licili zidove;
pripremala se za novog ravnatelja koji se tu ima useliti. Kod tajnice Jadranke
ga je cekao jos jedan akt; bio je to ukaz novog ravnatelja o raskidu radnog
odnosa s njim s obrazlozenjem da njegova kvalifikacija povjesnicara ne odgova-
ra opisu ni jednog radnog mjesta u Muzeju. Tu kod tajnice bile su i druge
njegove stvari, knjige, neki osobni predmeti i tekst rasprave koju nije zavrsio.
Sjeti se da tijekom rada na njoj nikada nije pogledao koliko je zrtava onda ku-
ga uzela i kako je zavrsila, pa otvori knjigu u kojoj su se nalazili ti podaci.
— Ne biste li to radili na nekom drugom mjestu — prekine ga tajnica —
Ovdje smetate, a ja imam mnogo posla.
Zacudo, to ga nije ni najmanje pogodilo. Kao da mu se ucinilo posve nor-
malnim sto je tu suvisan. Pokupio je svoje stvari, otisao na obalu i tu sjeo na
jednu od klupa, a onda otvorio knjigu. Zaustavio se na raspravi Dr. Grge No-
vaka »Sibenik u razdoblju mletacke vladavine 1412-1797. godine«* i u njoj
procitao ovaj tekst:
Prema pisanju Farlatija, u sedam mjeseci posasti poginulo je u Sibeniku i
okolici 10.000 gradana, vojnika i seljaka oko grada, dok Franjo Difnico biljezi
da ih je bilo cak oko 12.000.
 A od ove sadasnje posasti, pomisli, jos nitko nije poginuo i nece. Naravno,
fizicki. Ali zato danomice umire u covjeku nesto iznutra i taj je pomor postigao
vec neslucene razmjere, kakve nije imala nijedna od drevnih epidemija. Malo
nize nasao je zapisano:
Nakon odlaska Donatija brigu za unistavanje bolesti preuzeo je sam gene-
ralni providur za Dalmaciju Foscolo. Da li je to sto pomoglo, Hi je sue ucinila
sama priroda, tesko je reci: svakako u prosincu je kuga prestala harati.
Ali ova nece tako skoro i pitanje je hoce li uopce ikada, ili ce u buducnosti
uzimati sve vise maha. Zaraza vec sada napreduje nevidenom brzinom i sva-
kim danom broj okuzenih raste geometrijskom progresijom, tako da je vec do-
segla nacionalne razmjere. Svijecom bi morao traziti covjeka koji joj je odolio i
sacuvao neka nacela te ih slijedi bez obzira sto mu to donosi, korist ili stetu.
Ovom narodu ne preostaje drugo nego cekati nekakvog svog Foscola, bez obzi-
ra sto nije posve jasno je li Foscolo zaustavio kugu ili je ona, izgubivsi na svojoj
snazi, nestala sama od sebe. No to nije u krajnjem slucaju ni vazno; u povijesti
je Foscolovo ime ostalo zabiljezeno uz njezin prestanak. Uostalom, i s drugim
povijesnim dogadajima je tako; cini se da ih je pokrenuo pojedinac, a oni su 31
zapravo rezultat nekih drugih sila koje ravnaju masama, dok je njega samo
slucajan stjecaj okolnosti izbacio na vrh. Kako ova kuga ne pokazuje nikakvih
naznaka da bi mogla sama od sebe prestati, ne mozemo se nadati niti takvom
Foscolu koji ce makar i simbolicki svojom pojavom oznaciti njezin kraj.
Medu papirima svoje rasprave nade razglednicu. Cini se da je upravo ju-
tros stigla pa ju je netko stavio na njegov stol. Bila je iz Budimpeste i poslala
ju je Katica. Sretna je i zadovoljna, jer je vec pocela pohadati satove violine.
Bravo mala! Uklonila si se zarazi i nasla utociste u svijetu unutrasnjeg zdrav-
Ija i ljepote — u glazbi. A sto njemu preostaje? Da i on ode u neku drugu
zemlju, gdje vladaju stroge mjere prevencije, koje sprecavaju zarazu, i pocne
sve iznova? Ima li uopce takve zemlje i nije li malo prekasno za to? Na ledima
mu je dobar teret godina. A i sto bi mogao zapoceti hrvatski povjesnicar u ne-
kom drugom svijetu u kome je povijest isla posve drukcijim tijekovima? Otici
svakako treba, ali ne u neki drugi prostor, nego u drugo vrijeme. Kod kuce za
tako nesto ima vremeplov i potrebno je samo sjesti u njega, zamisliti u koje ces
stoljece i pokrenuti ga.
Tako je! To treba uciniti! Odluka je pala. Papire sa svojom raspravom is-
trga i baci u kos za smece; to ionako vise nicemu ne moze posluziti. A i kad
di moglo, sad bi to posve drukcije zamislio i napisao. Prikazao bi kugu kao zlo
koje je imalo i svoju dobru stranu. Ako nista, procistila je ovaj grad od brojnog
olosa koji se u njemu nakupio, a oni koji su prezivjeli izisli su iz nje kao cvrsci
znacajevi no sto su bili. No ni to ne bi imalo svrhe, jer mu tako nesto nitko ne
bi objavio.
Stigao je kuci i odlucio odmah otploviti u vremenu. Koje bi mu povijesno
razdoblje najvise odgovaralo? Mozda bas ovo o kome je pisao, sredina 17. sto-
jeca? Ne, to nije za njega; nema vise snage hvatati se u kostac cak ni s takvom
vrstom kuge koja je znatno bezazlenija od ove danasnje. Treba mu neko doba
stvaralastva, u kome su ljude pokretale velike zamisli. a oni ih pretvarali u
djelo. U Sibeniku je to bila sredina 15. stoljeca, kad se pocela graditi katedrala.
Ucini mu se vrlo privlacnim prisustvovati tome cinu, kad je majstor Juraj po-
lozio kamen temeljac, a onda pratiti kako malo po malo ni iz cega nice ova
velebna gradevina. Gledao bi majstore klesare kako pored cetiri bunara fili-
granskom preciznoscu ugraduju u kamen sve ono bogatstvo raznovrsnih obli-
ka, koji i sada krase unutrasnjost crkve.
Spustio se u prizemlje svoje kuce, gdje je u garazi imao spremljen vreme-
plov. Najprije je dobro zatvorio sva vrata i prozore, kako niotkuda ne bi bilo
pritjecanja zraka, udobno se zavalio u sjediste svoga stroja te ga u mislima pre-
cizno programirao na datum 22. lipnja 1441. godine, kad je pocela gradnja ka-
tedrale. Potom je vremeplov stavio u pogon okrenuvsi kljuc u bravi i motor je
poceo raditi, a iz ispusne cijevi stao je izlaziti dim, koji je malo pomalo poceo
puniti cio prostor. Dunat osjeti kako ga sve vise hvata pospanost i oci mu se
sklapaju, pa mu na pamet padnu Shakespeareovi stihovi:
I usnuvsi dokoncat srca bol
i prirodnih jos tisuc potresa
sto bastina su tijelu.
Usnut, pa i snivat mozda...

Putovanje u proslost nece trajati dugo; potrebno je svega desetak minuta

da bi prevalio razdoblje duze od 500 godina. Ali zato kad se probudi, bit ce u
jednom boljem svijetu, u kome se Ijudski um i ruke angaziraju na stvaranju
ljepote. Cim stigne, zaputit ce se odmah na obalu, gdje je zapocela gradnja ka-
tedrale, potrazit ce majstora Jurja i zamoliti ga da ga uposli, pa makar samo
kao posluzitelja koji ce klesarima nositi hranu i pice.