Franjo Kuha

Franjo Ksaver Kuha, zaetnik suvremenijeg opstojanja folkloristike, etnomuzikologije i (komparativne) muzikologije u hrvatskoj glazbenoj kulturi i - uz Zajca - druga snana individualnost u II. polovici 19. stoljea, roen je u Osijeku, 20. studenog 1834. godine. Nakon zavrena tri razreda osnovne kole, za vrijeme pohaanja latinske gimnazije, privatno ui gitaru, violinu i glasovir. Gimnaziju nije zavrio jer je 1848. g. kao djeak sudjelovao u politikim demonstracijama pa je morao napustiti Osijek i prijei u Donji Miholjac gdje se pripremao za uiteljsko zvanje. 1852. g. otiao je u Petu gdje je do 1854. zavrio uiteljsku kolu i polazio Uilite glazbenog udruenja. Glazbeno znanje proirivao je u Leipzigu, Weimaru i Beu analizirajui narodne melodije raznih naroda. Nakon povratka u Osijek 1858. g. djelovao je kao klavirski pedagog i zborovoa, a godinu dana kasnije naslijedio je strievu novanu svotu od 12 000 forinti koja mu je posluila da 12 godina putuje po Hrvatskoj i drugim junoslavenskim zemljama skupljajui narodne napjeve. Navodno je skupio 4000 napjeva, iako je izdano samo 2000. Kuha je obiao Hrvatsku i Slavoniju, Srijem, Istru, Dalmaciju, Sloveniju, Istru, Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, a bio je i u Austriji, Italiji, Maarskoj i Bugarskoj. 1861. g. je u Osijeku utemeljio drutvo za njegovanje slavenske glazbe, a 1871. se preselio u Zagreb gdje je ostao do smrti. Postao je novinski kritiar kazalinih glazbenih priredbi, a godinu dana nakon doseljenja namjeten je u glazbenoj koli Glazbenoga zavoda kao nastavnik teorije i klavira, ali je napustio to namjetanje zbog sukoba s predsjednikom Zavoda. Godine 1878. do 1881. objavio je etiri knjige zbornika sakupljenih napjeva koje su mu donijele meunarodni ugled.
Naslovna strana zbornika narodnih napjeva iz 1878. godine

Kuha nije prestajao raditi i objavljivati svoja znanstvena djela u kojima je obraivao probleme s vrlo razliitih glazbenih podruja. Pozornost je izazvao otkriem hrvatskih napjeva u djelima Josepha Haydna i Ludwiga van

Beethovena. U povodu svoje 70. godinjice objavio je 1904. godine brouru Moj rad u kojoj je popisao sva svoja dotadanja djela. Njegovi radovi pokazuju da je bio etnomuzikolog, povjesniar, teoretiar i skladatelj, ali, u prvom redu, istraiva i sakuplja narodnih umjetnina. Zalagao se za neovisnost, cjelovitost i potpunost glazbene znanosti. Priznat je i kao prvi hrvatski glazbeni povjesniar. Posebno se bavio glazbenicima ilirskoga razdoblja te je objavio monografije Vatroslav Lisinski i njegovo doba (1887.) i Ilirski glazbenici (1893.). Neobino plodna znanstvena djelatnost koju je razvio, ne samo na podruju etnomuzikologije ve uope, u podruju izuavanja hrvatske glazbene kulture, oivjela je glazbenu znanost i historiografiju u Hrvatskoj. Umro je u Zagrebu 18. lipnja 1911. godine.