Leoš Janáček

češki skladatelj (Hukvaldy, 3. VII. 1854 – Ostrava, 12. VIII. 1928.)

Potječe iz glazbene obitelji: njegov otac i djed bili su učitelji i orguljaši.

Školovao se u Brnu (učiteljska škola), Pragu (orguljska škola), Leipzigu
(teorija glazbe, kompozicija, glasovir, orgulje) i Beču.

Djelovao je kao učitelj, zborovođa, dirigent, instrumentalist, glazbeni

kritičar, organizator, skladatelj te kao ravnatelj orguljske škole u Brnu
(1881–1919), koja je njegovom zaslugom prerasla u konzervatorij (1919), i
potom, kao profesor Praškoga konzervatorija, voditelj majstorskog tečaja iz
kompozicije u Brnu.

Janáčekov je životni i umjetnički put bio osebujan, pun mijena i prevrata.

Uz povremena priznanja i na kraju trajno priznanje za umjetnički rad, imao
je i dulja razdoblja kriza, pa i prestanka skladateljskoga djelovanja.

Isprva pod utjecajem estetičko-psihologijskih nazora Roberta von

Zimmermanna i Hermanna von Helmholtza, rano se udaljio od Smetanina
novoromantizma i wagnerijanske operne teorije i prakse te priklonio A.
Dvořáku i pogotovo ruskom realizmu (M. P. Musorgski, A. P.
Borodin).Poslije se naziru i utjecaji impresionizma (C. Debussy).

Posebno je značajno Janáčekovo trajno zanimanje za pučko glazbeno

stvaralaštvo.

Istražujući narodne pjesme u razdoblju od kraja 1880-ih do početka

XX. stoljeća došao je do otkrića tzv. »napjeva govora«, odnosno melodije
inherentne govoru, što će postati strukturno-stilski temelj najznačajnijega
dijela njegova kasnoga, prije svega vokalnoga, opusa karakteriziranoga
kao samonikli osobni ekspresionizam.

Njegova najzrelija djela obilježavaju stilizirani realizam, dramatičnost,

sažetost, motivički dinamizam i žestoka agogika, modalno modificirana
tonalitetnost, često impresionistička harmonijska rješenja, ali sve u duhu
češkoga folklora. Janáčeka se zbog takvih obilježja njegove glazbe smatra
jednim od najizvornijih skladatelja europske moderne.

Opus mu obuhvaća orkestralna djela (simfonijeta, simfonijske pjesme,

plesovi, suite i dr.), komornu glazbu (gudaći kvarteti, violinske sonate i dr.),
djela za glasovir (sonate, plesovi i dr.), glazbeno-scenska djela (opere,
balet), vokalne skladbe (kantate, zborovi i dr.) i crkvena djela (mise,
napjevi, moteti i dr.). Obrađivao je i pučke pjesme te objavio niz glazbeno-
teorijskih članaka i knjiga.

Glavna su Janáčekova djela opere Jenufa (Jenůfa, 1894–1903) i Katja

Kabanova (Káťa Kabanová, 1919–21), Sinfonieta (1926), Glagoljska
misa (Glagolská mše, 1926) te neke komorne skladbe, a one se i danas
nalaze trajno na repertoaru svjetskih opernih kuća i izvoditeljskih
ansambala.

Glagoljaška misa za soliste,zbor i orkestar

1926. bila je posebno uspješna i produktivna godina za Leoša Janáčeka,

kad je među ostalim skladao operu Slučaj Makropulos, kao i Sinfoniettu i
Glagoljašku misu.
Pet stavaka skaldbe odgovara katoličkoj misi (osim "Dona nobis pacem" u
stavku Agnus Dei).
Djelo je bilo podložno brojnim kasnijim izmjenama kako od strane
skladatelja tako i nakon njegove smrti kada je djelo objavljeno.
Ideju za skladbu Janačeku je predložio je prijatelj,vjernik, koji je uočio
nedostatak vjerske glazbe u Čehoslovačkoj, te je predložio da se Janaček
okuša u skladanju mise.
Janáček je odabrao stari crkveni tekst i odlučio se za staroslavenski,a ne
za latinski jezik.
Janáček je kasnije rekao, u članku objavljenom u njegovim lokalnim
novinama, da je djelo zapravo inspirirano olujom kojoj je svjedočio dok je
bio na odmoru u toplicama Luhačovice.
Prenoseći svoj rad na papir, Janáček je rekao: "Želim pokazati ljudima kako
razgovarati s našim dragim Gospodinom." Skladatelj je bio prisiljen
napraviti velike izmjene tijekom proba za praizvedbu mise (5. prosinca
1927.) zbog nedostatka instrumentalnih resursa i malog broja proba.