Nietzsche, O korisnosti i tetnosti istorije za ivot

1/5

NIETZSCHE, O koristi i tetnosti historije za ivot Neto, na to je nae vrijeme s pravom ponosno, njegovo historijsko obrazovanje, ovdje pokuavam razumjeti kao njegovu tetu, slabost i nedostatak, jer ak vjerujem da svi bolujemo od razarajue historijske groznice i da u najmanju riku trebamo spoznati da od toga bolujemo. ivjeti historijski znai ivjeti opstanak koji je uvijek samo neprestana bilost, stvar koja ivi od toga da samu sebe nijee i razara, da samoj sebi proturjei ono nehistorijsko je jednako tako vano za zdravlje pojedinca, naroda i kulture kao i ono historijsko u sposobnosti da se u odreenoj mjeri moe osjeati i misliti nehistorijski lei temelj na kojem uope moe rasti neto pravo, zdravo i veliko, neto istinski ljudsko u prekomjernosti historije ovjek prestaje biti, a bez omotaa nehistorijskog ne bi nikada ni zapoeo, niti bi se usudio zapoeti u nehistorijskoj atmosferi nastaje svaki veliki svjetski dogaaj historijski ljudi vjeruju da e u tijeku procesa smisao opstanka sve vie izlaziti na vidjelo, oni gledaju unatrag samo zato da bi promatranjem dosadanjeg procesa nauili razumijevati sadanjost i ee udjeti budunost; njihovo bavljenje historijom ne stoji u slubi iste SPOZNAJE, nego u slubi IVOTA historijski fenomen, bude li isto i potpuno spoznat i razrijeen u spoznajni fenomen, mrtav je za onoga tko ga je spoznao ukoliko stoji u slubi ivota, historija stoji u slubi nehistorijske moi, i stoga u toj podreenosti nikad nee moi ni smjeti postati istom znanou 3 vrste historije: 1. MONUMENTALNA Dua pisanja povijesti lei u velikim poticajima to ih iz nje dobiva neki monik, prolost mora biti opisivana kao dostojna nasljedovanja, kao takva da se moe nasljedovati i kao drugi put mogua. No u tom sluaju ona je u opasnosti da neto preinai, pretumai u lijepo i da se time priblii slobodnom izmiljanju. Teko je uope razlikovati monumentalnu prolost od mitske fikcije, jer iz jednog se od tih svjetova mogu dobiti upravo jednaki poticaji kao i iz drugog. Ako dakle monumentalno promatranje prolosti vlada nad ostalim nainima promatranja, tada sama prolost trpi tetu: njezini veliki dijelovi bivaju zaboravljeni, a samo se pojedinane ukraene injenice izdiu poput otoka. 2. ANTIKVARNA Sve ono staro i prolo, to uope stupi u vidno polje, jednostavno se prihvaa kao neto tovanja vrijedno, a sve ono to se spram toga ne odnosi sa stahopotovanjem (dakle ono novo i nastajue) biva odbaeno i smatrano neprijateljskim. Antikvarna historija se raa onda, kad je vie ne proima duom i ne nadahnjuje svjei ivot sadanjosti. Ona se razumije jedino u to da ivot uva, ne u to da ga raa. Stoga svagda podcjenjuje ono

Nietzsche, O korisnosti i tetnosti istorije za ivot

2/5

nastajue, jer za to nema odgovarajui instinkt kao to ga, primjerice, ima monumentalna historija. 3. KRITIKA Kao i prethodna dva, i ovaj nain promatranja prolosti je u slubi ivota. Prolost se izvodi pred sud, strogo je se ispita, a na koncu i osudi. A svaka je prolost vrijedna toga da ju se osudi, jer u njoj uvijek mo ima ljudska sila i slabost. No ono to tu sudi uvijek je ivot sam, a nikada ista spoznaja. Jer presudan utjecaj pritom ima injenica, da mi ve jesmo rezultat ranijih pokoljenja (dakle te iste prolosti koju osuujemo), od kojih se nije mogue sasvim odrijeiti. Mi, takorei, pokuavamo sebi a posteriori dati prolost iz koje bi eljeli potjecati u suprotnosti spram one iz koje doista potjeemo. ako ovjek koji hoe stvoriti ono veliko uope treba prolost, laa je se pomou monumentalne historije; onaj tko eli ustrajati u onom naviknutom i iz davnine tovanom njeguje prolost kao antikvarni historiar; a samo onaj kome grudi titi neka sadanja nevolja i koji pod svaku cijenu eli sa sebe zbaciti teret, taj ima potrebu za kritikom, tj. presuujuom i osuujuom historijom kritika modernog ovjeka, kojemu obrazovanost znai isto to i historijska obrazovanost, a koji uzima zdravo za gotovo da je historija znanost univerzalnog bivanja, te znanje, koje na odreen nain prekomjerno (sofistiki) prima bez prave potrebe shvaa kao svoju unutranjost, u kojoj dolazi do jaza izmeu sadraja i forme, odn. udnovate suprotnosti unutranjosti kojoj ne odgovara nikakva vanjtina i vanjtine kojoj ne odgovara nikakva unutranjost pritom forma vrijedi tek kao konvencija, kao preruavanje i prikrivanje, za koju smatramo da nam uope ne treba, jer njoj suprotstavljamo sadraj (umjesto da ih sjedinimo u jedno) te traimo jedinstvo u onom najviem smislu, jedinstvo duha i ivota nakon unitenja suprotnosti forme i sadraja, nutarnjosti i konvencije prezasienost historijom u nekom vremenu je neprijateljska i opasna na peterostruk nain: a) prekomjernou se raa kontrast unutarnjeg i vanjskog te se time slabi osobnost b) njome neko vrijeme dospijeva do toga da uobraava kako u veem stupnju od svakog drugog vremena posjeduje najveu vrlinu, pravednost c) naruavaju se instinkti naroda, te pojedinac, kao i cjelina biva sprijeen u sazrijevanju d) biva zasaena ona, u svako vrijeme kodljiva, vjera u starost ovjeanstva, u to da se jest zakanjelim potomkom i epigonom e) vrijeme dospijeva u opasno raspoloenje ironije nad samim sobom, a iz nje u jo opasnije raspoloenje cinizma, a u njemu ono sve vie sazrijeva u smjeru lukave egoistine prakse, kojom ivotne snage malaksaju, a na posljetku bivaju i razorene

Nietzsche, O korisnosti i tetnosti istorije za ivot

3/5

moderni ovjek boluje od oslabljene osobnosti, gubi svoj instinkt, postaje kolebljivim i nesigurnim, tone u sebe, u nutarnjost, u nagomilanu hrpu onog nauenog, uenost koja ne postaje ivotom, jer je protjerivanjem instinkta, koju je uzrokovala historija, ovjeka pretvorilo u istu apstrakciju i sjenu, obmanu i masku, putujuu la; osobnosti su izblijedjele do vjene bez-subjektivnosti, ili, bolje rei, objektivnosti, a tad se vie na njih ne moe djelovati, onda opstoje samo jo kao mase tako je i sve moderno filozofiranje politiki i policijski, vladama, crkvama, akademijama, obiajima i kukavilucima ogranieno na ueni privid samo snane osobnosti podnose povijest, slabe ona u potpunosti gasi kritika historiara i objektivnosti prosuivanja povijesti kao poriva za pravednou bez prave moi suenja:

1. historijski virtuoz dananjice kao odzvanjajui pasiv, kao polihistor koji nipoto ne moe udovoljiti najviem zahtjevu modernog ovjeka, naime onim za viom i istijom pravednou, jer on odmjerenodobrohotnim poteivanjem nastoji pribliiti povijest, koja sama po sebi nikako ne moe biti niti odmjerena niti dobrohotna, jer se time gubi svaka objektivnost 2. vrsni, strogi i estiti karakter historiara, s uskim vidikom, koji su potpuno neosvjeteni, pa objektivnou nazivaju odmjeravanje prolih mnijenja i djela na opesvjetskim mnijenjima trenutka i u njima nalaze kanon svih istina, te tako prilagoavaju prolost suvremenoj trivijalnosti 3. nastojanje da se objektivnost prilagodi pravednosti rezultira dramatinou, jer jedna s drugom nemaju nita zajedniko, te je takvo poimanje nuno u potpunosti subjektivno Nadam se da povijest svoje znaenje ne bi smjela spoznati u openitim mislima kao u nekoj vrsti cvata i ploda, nego da je njezina vrijednost upravo to, da jednu poznatu, moda i obinu temu, jednu svakodnevnu melodiju s duhom opie, uzdigne, uzvisi do sveobuhvatna simbola i tako dade da se u originalnoj temi nasluti cijeli jedan svijet duboke smislenosti, moi i ljepote. samo iz najvie snage sadanjosti smije se tumaiti ono prolo: pravi historiar mora imati snage ono svima poznato pretvoriti u ono to se jo nikada nije ulo, i ono openito iznijeti tako jednostavno i duboko, da se jednostavnost ne vidi od dubine, a dubina od jednostavnosti; nitko ne moe biti veliki historiar, umjetniki ovjek i plitka glava SAMO ONAJ TKO GRADI BUDUNOST IMA PRAVO SUDITI PROLOST historijski smisao, kad vlada nesputano i kad izvlai sve svoje konzekvence, iskorjenjuje budunost, jer razara iluzije i postojeim stvarima oduzima njihovu atmosferu, u kojoj one jedino mogu ivjeti samo ako moe podnijeti da bude preoblikovana u umjetnost, dakle,

Nietzsche, O korisnosti i tetnosti istorije za ivot

4/5

da postane istom umjetnikom tvorbom, historija moe odrati instinkte, ili ih ak i buditi historija koja samo razara, a da je ne vodi unutarnji poriv za gradnjom, na dulje vrijeme svoja orua ini blaziranima i neprirodnima (primjer kranstva) moderni ovjek zahtijeva da znanost vlada ivotom, no populariziranjem i injenjem znanosti dostupnom svima, ini ju bezvrijednom izvor historijskog obrazovanja i njegovog, unutarnje sasvim radikalnog proturjeja spram duha novog vremena i moderne svijesti - taj izvor i sam opet mora biti historijski spoznat, historija mora sama rijeiti problem historije, znanje mora svoj alac okrenuti prema samom sebi ovo trostruko moranje imperativ je duha novog vremena zbilja obrazovanja je bitno nehistorijska, a unato tomu, ili upravo zbog toga, je i neizrecivo bogata i puna ivota kritika Hegelove filozofije, jer ona vjeruje u vlastitu zakanjelost, te tako uvijek ivi u historijskoj sferi, to se protivi Nietzscheovom pogledu na budunost (str. 69 i 70) u sveopoj ironiji, pa i cinizmu modernog ovjeka spram sama sebe dolazi do fenomena preputanja osobe svjetskom procesu, gdje pojedinac zaprima osobnost buhe kritika E. von Hartmanna i njegove Filozofije nesvjesnog, koja zorno doarava to preputanje: ona ne dozvoljava drugo nego bivanje, preputanje i pomirenje (rezignaciju) sa ivotom u koji smo zatvoreni filozofija izgraena na ovim principima ne moe sadravati odvajanje od ivota, nego samo mirenje s njim; ona pie POVIJEST MASA i u njoj traga za zakonima koje treba izvesti za potrebe tih masa (ini mi se da su te mase samo u trostrukom smislu vrijedne pogleda: kao rasplinute kopije velikih mueva, napravljene na loem papiru i na istroenim ploama, zatim kao otpor protiv onih velikih, te konano kao orue onog velikog. Uostalom neka ih nosi vrag i statistika! Kako statistika bi trebala dokazivati da u povijesti postoje zakoni? Zakoni? Da, ona pokazuje kako je masa naprosto i gadljivo uniformna.) dok u povijesti ima zakona, ti zakoni nisu nimalo vrijedni, i ta povijest nije nimalo vrijedna prekomjernost historije neprekidnim pomicanjem horizontskih perspektiva, odstranjenjem zaogrue atmosfere ovjeku vie ne doputa osjeati i djelovati nehistorijski; on se tad iz beskonanosti horizonta povlai na sama sebe, natrag u najmanje egoistino okruje, te tamo mora usahnuti i osuiti se

ZAKLJUAK: protest protiv historijskog odgajanja mladei modernog ovjeka, i zahtjev da ovjek prije svega treba nauiti ivjeti, a historijom se sluiti samo u slubi nauenog ivota usporedba stanja u njemakoj sa Platonovom dravom, gdje se pokuava na temelju historijskog znanja stvoriti vjenu istinu svoje

Nietzsche, O korisnosti i tetnosti istorije za ivot

5/5

kulture i odgoja, koja bi se jednako kao i Platonova drava raspala saznanjem da upravo na temelju tog svog odgoja Nijemac ne moe ni imati kulturu u toj istini treba biti odgojen prvi moderni narataj, on mora odgojiti samog sebe i izai iz svih nametnutih mu konvencija, i poeti od novog, praznog bitka, na komej e izgraditi nehistorijsku povijest sredstva protiv historijskog zovu se NEHISTORIJSKO i NADHISTORIJSKO: nehistorijsko oznaava umijee i snagu da se moe zaboraviti i zatvoriti u ogranieni horizont, nadhistorijske su one moi koje pogled odvraaju od bivanja, prema onomu to opstanku daje karakter vjenog i jednako znaeeg, prema UMJETNOSTI i RELIGIJI znanost u toj snazi vidi protivnike moi, jer ona istinskim i ispravnim, dakle znanstvenim promatranjem dri samo ono koje posvuda vidi samo neto postalo, neto historijsko, a nigdje neto jestvujue, vjeno ono nehistorijsko i nadhistorijsko prirodna su sredstva protiv obrastanja ivota onim historijskim, protiv HISTORIJSKE BOLESTI