POVRATAK U MALO KRALJEVSTVO

Steve Jobs
kako je nastao Apple i kako je promijenio svijet

Michael Moritz

Naslov original a: Return To The Little Kingdom Copyright © 1984.2009 by Michael Moritz

Nakladnik DD Produkcija d.o.o. Biblioteka Green Trumpet Za nakladnika Mislav Donaj

Prijevod

Damir BiliCic Urednik Goran Pavletic Graficki urednik Marin Radisic

Dizajn i pnjelom

Marin Radisic Lektura i korektura Kata Fister Zalovic Tisak ZT Zagraf

Michael Moritz

POVRATAK U MALO KRALJEVSTVO

Steve Jobs - kako je nastao Apple i kako je promijenio svijet

green trumpet

Posebno se zahvaljujemo na pomoci:

kapsch»>

iST'!LE
APCOM regionalni I POWERCOM GRUPA distributer Apple proizvoda

SADRZAJ
Zahvale Prolog Uvod Munjeviti razvoj kraj Zaljeva Supertajni nebeski spijuni Rasplinjaci i mikrofoni Kompjutor Dirigent Playa kutijica Med i orasi Bucne kante Stanley Zeber Zenskanitsky Dijelom u pravu Hrpe g!uposti Mercedes i corvette Kakva maticna ploca Tocno prema specifikacijama NajboJji trgovci Klaunovska eksplozija Platinasta kreditna kartica Dobra dosao, IBM, ozbiljno .. Epilog Michael Moritz
S

II 17 29 33 44 49 69 76 90 106 119 136 155 168 184 194 214 237 264 283 313 331

okusom vanilije

ZAHVALE
Deseci Ijudi pristali su na razgovor za potrebe ave knjige. Mnogi nisu. Nadam se da ani koji su mi otvorili vrata i koji su zbog toga prekinuli unosnije aktivnosti nece steci dojam da su uludo protratili vrijeme. Neki drugi pojedinci Ijubazno su mi dopustili da prekopam njihove arhive i pregJedam albume s fotografijama, a urednici San Jose Mercury Newsa susretljivo su me pustili u svoju mrtvacnicu, Dick Duncan, sef Timeovih dopisnika, otrpio je jos jedan moj izlet u druge vade i odobrio mi neplaceni dopust. Ben Cate, voditelj Timeova dopisnistva na Zapadnoj obali, pruzio mi je neprijepomu potporu koju ce shvatiti svi koji su za njega radili. Catazza Jones poboljsala je prvu radnu verziju, Julian Bach pobrinuo se za poslovnu stranu projekta, a Maria Guarnaschelli svemu pridodala vjeste i skladne poteze. - MICHAEL MORITZ PoteroHill proljece J 984.

PROLOG

Kad god casopis Time zapocne godisnji obred objave odabira osobe godine, to me svaki put neizbjefno podsjeti na jednu zgodu, prije gotovo trideset godina, kada sam se nasao na meti slicne sluzbene obavijesti. U osvit 1982. godine, dok sam bio oa neplacenome odmoru oa mjestu Timeova dopisnika iz San Francisca, urednici casopisa odlucili su za "osobu" godine nominirati racunalo. Negdje u tom broju casopisa izisao je i portret Appleova suosnivaca Stevea Jobsa, clanak na cijem sam pisanju suradivao. I upravo tada pocele su moje nedace. Bilo je tesko odrediti kogaje clanak u Timeu vise razbjesnio - Jobsa iii melle. Steve se s pravom uvrijedio zbog tog prikaza i onaga sto je smatrao grotesknim nepostovanjem povjerljivog odnosa, dok je mene u jednakoj mjeri razljutio nacin na koji je gradu za knjigu 0 Appleu, koju sam toliko mukotrpno prikupljao, tendenciozno iskoristio, filtrirao i zapaljivim tracevima zatrovao neki urednik u New Yorku koji je inace redovito pratio zastranjeli svijet rokenrola. Steve nije nimalo skrivao bijes, te mi je ostavio hrpu poruka na telefonskoj sekretarici u mojoj preuredenoj kucici, podignutoj u vrijeme evakuacije zbog potresa 1906. godine, u podnofju Potero Hilla u San Franciscu. Posve razumljivo, zabranio mi je ulazak u sjediste Applea, a svima iz svojih krugova da uopce razgovaraju sa mnom. 11

12

Michael

Moritz

Zbog tog sam iskustva odlucio da vise nikada necu raditi negdje gdje ne mogu imati visok stupanj nadzora nad vlastitom sudbinom, niti gdje ce me placati po broju napisanih rijeci. Zakljucio sam neplaceni dopust , objavio knjigu, The Little Kingdom: The Private Story of Apple Computer, srnatrajuci da, za razliku od onog nesretnog clanka, u njoj donosim uravnotezen portret mladog Stevea Jobsa. Ispunio sam i obveze prema Timeu i,cirri mi se prufila prva prilika. pobjegao i postao, barem na samome pocetku, polovicom radne snage specijalizirane izdavacke tvrtke koju ce mnogo godina poslije - dugo nakon sto sam se poceo baviti ulaganjem u nove poslovne projekte - kupiti Dow Jones. Tijekom tri desetljeca koja su protekla u meduvremenu, pocesto sam razmisljao 0 neobicnoj igri sudbine koja me povezala sa Steveom. Da nisam imao tek dvadeset i koju godinu. Time me vjerojatno ne bi postavio u dopisnistvo u San Franciscu, gdje sam bio pripadnik iste one generacije koja je u to vrijeme pokretala tvrtke na podrucju proizvodnje racunala, softvera i biotehnologije. Da nisam upoznao Stevea, ne bih upoznao ni Dona Valentinea, utemeljitelja Sequoia Capitala, te jednog od izvornih ulagaca u Apple. Da nisam upoznao Dona, nikada ne bih dosao na razgovor za najnizi polozaj na niskoj hijerarhijskoj ljestvici Sequoia Capitala. Da nisam pisao o Appleu, u kojem sam postao opsjednut tada neispricanom pricom 0 samim pocecima te tvrtke, nikada ne bih toliko razmisljao 0 karakteristikama i igri slucaja koji oblikuju pojedine tvrtke. Da sredinom osamdesetih godina 20. stoljeca nisam poceo usvajati osnove umijeca osnivanja novih tvrtki , nikada me ne bi snasla velika sreca koja mi se osmjehnula. A da nisam upoznao Stevea iDona, nikada ne bih shvatio zasto je najbolje ne razrnisljati kao svi ostali. Uvjeren sam da Steve kao tinejdfer, dokje odrastao u kalifornijskome Los Altosu, ni u snu nije mogao zamisliti da ce se jednog dana naci na celu tvrtke cije se sjediste, prema Googleovim zemljovidima, nalazi tri ulicna ugla i 2,5 kilometra od ulaza u njegovu srednju skolu, tvrtke koja je od 1996. godine prodala vise od 200 milijuna iPoda. milijardu pjesama na i'Iunesu, 26 milijuna iPhonea i vise od 60 milijuna racunala. Kao ni da ce se njegovo lice naci na naslovnici Fortunea dvanaest puta , niti da ce. sto se spominje gotovo usputno. samostalnc financirati i pomoci u oblikovanju Pixara, tvrtke za kompjutorsku animaciju kojaje od deset neizmjerno popularnih filmova na kinobJagajnama zaradila vise od pet milijardi dolara.l on se moze s eudenjem osvrnuti na neobicnu igru sudbine koja ga je dovela do mjesta na kojem je danas: na to da je djetinjstvo proveo na podrucju koje tada jos nije ni nosilo naziv Silicijska dolina (Silicon Valley), na to

Povratak u Malo kraljevstvo 13 da mu je suosnivac Applea, Stephen Wozniak. bio bliski prijatelj iz djetinjstva, da je jedno ljeto proveo radeci kao laboratorijski tehnicar u Atariju , proizvodacu Ponga, prve populame arkadne videoigrice, da je utemeljitelj Atarija, Nolan Bushnell. novae za rad dobio od Dona Valentinea. te da je Nolan bio jedan od ljudi koji su Stevea usmjerili prema Donu. Takve su te nasumicne mrvice kruha razasute po zivotnome putu. Danas, zahvaljujuci nesmiljenim i kaoticnim iskustvima stecenima tijekom gotovo dvadeset pet godina rada na podrucju ulaganja u nove tvrtke, raspolazem, barem se nadam, profinjenijim pogledom na Steveova iznirona postignuca u poslovnom fivotu - fivotu koji mora naci mjesto medu najvecim americkim velikanima svih vremena, bilo da su zivi iii da su preminuli. Steve je izvrsni direktor (CEO) Appiea, ali i, sto je jos vaznije (iako to ne pise na njegovoj posjetnici), utemeljitelj te tvrtke. Kao sto pokazuje povijest Applea, covjek i ne poznaje vecu udaljenost od onoga jednog jedinog koraka koji odvaja izvrsnog direktora od utemeljitelja. Izvrsni su direktori, najvecim dijelom, plod obrazovnog i institucionalnog odgoja. Utemeljitelji, iIi barem oni najbolji medu njima, zapravo su nezaustavljive i nezadrzive prirodne sile. Od brojnih utemeljitelja koje sam upoznao, Steve je najintrigantniji. Vise nego itko drugi, Steve je suvremenu elektroniku pretvorio u predmet zelja. Steveaje oduvijek krasila dusa pjesnika koji propituje - osobe pomaio odvojene od nas ostalih smrtnika, covjeka koji od rane dobi utire vlastiti put. Da se rodio u nekom drugom razdoblju, jasno je da bi bio skocio na neki teretni vagon u prolasku i krenuo za svojom zvijezdom. (Nije nimalo slucajno sto je zajedno s Appleom financijskim jamstvirna pomogao snimanje filma No Direction Home, dojmljivog biografskog djela 0 Bobu Dylanu koji je rezirao Martin Scorsese.) Stevea je posvojio i odgojio dobronamjerni bracni par koji nikad nije imao osobito mnogo novea. Privukao ga je Reed College. visokoskolska ustanova koja neobicno privlaci bistre i promisljanju sklone tinejdzere i koja je sedamdesetih godina bila kao stvorena za djeeu koja su zalila sto se nisu mogla naci na Woodstoeku. Upravo je ondje na seminarima iz kaligrafije izostrio smisao za estetiku - a taj utjeeaj i danas se odrazava u svim Appleovim proizvodima i reklamama. Jobsovi kriticari reci ce yam da je katkad svojeglav, nepopustljiv. razdrazljiv, cudljiv i tvrdoglav - ali pokazite mi nekoga tko je postigao nesro veliko, a da s vremena na vrijeme ne iskazuje takve karakteristike i da nije perfekeionist. Stevea krasi i svojevrsna vragolasta, proracunata i

14

Michael

Moritz

sumnjicava iskra. Ustrajanje i uvjerljiv trgovac koji vas moze hipnotizirati - prakticki jedina osoba koju znam dovoljno drska da autobusne postaje sirom zemlje oblijepi reklamama za tako obican proizvod kao sto je beficni mis. Ali usto je i covjek koji je, prije vise desetljeca, bio toliko Ijubazan da je u bolnici posjecivao jednog izvrsnog direktora koji je bio dozivio mozdani udar, te koji je, nedavno, poput pravoga dobronamjernog ujaka. rnladim direktorima u Silicijskoj dolini ponudio velikodusne savjete. Priblizno u vrijeme kada sam se poceo baviti uJaganjem u nove tvrtke, Appleov upravni odbor urucio je otkaz Steveu i na njegovo mjesto doyen covjeka s Istoka koji je bio pravo utjelovljenje konvencionalnosti. Steve je reagirao posve tipicno za svoj nacin razmisljanja: prodao je sve osimjedne dionice u tvrtki, a mi u Sequoia Capitalu samo smo odmahivali glavom dok smo gledali kako gradi tvrtku koju ce poslije nazvati NeXT. Prikupljao je novae od ulagaca (medu kojima je bio i Ross Perot) uz visoku valorizacijsku osnovicu, aja se sjecam dolaska u sjediste tvrtke kojaje u svim elementima odisala neizbjeznim fijaskom. U predvorju su se nalazili logotip koji je osmislio Paul Rand i tzv.Jebdece stube - odjeke toga danas mozete vidjeti na stubistima mnogih Appleovih prodavaonica. Tvrtka NeXT izvela je Stevea iz njegova prirodnog okrufenja. Pokusavao je prodavati racunala velikim tvrtkama - kupcima koje ne privlace proizvodi koji djeluju na emocije i instinkt. A to je znacilo i da se povukao s vrlo dinamicnoga potrosackog trzista, i to u vrijeme kad su kompjutorske tvrtke pocele pokazivati da su, zahvaljujuci prednosti na podrucju softvera i silicija, prirodno ispred tvrtki okrenutih potrosackim proizvodima koje se uz velik trud pokusavaju prometnuti u kompjutorske tvrtke. Steve je ustrajao u NeXT-u i kada bi slabiji pojedinci vee odavno digli ruke od svega. Naposljetku, kada su iz tvrtke vee poceli dopirati smrtni hropci, poceo se stjecati dojam da cc i on biti sveden tek na jos jednu fusnotu u povijesti. Danas, dvanaest godina poslije, tesko je istinski pojmiti silne probleme u kojima se Apple nasao nakon sto je potkraj 1996. kupio NeXT u sklopu ocajnickog pokusaja ozivljavanja vlastite djelatnosti. Cinici iz Silicijske doline smijuljili su se kad su doznali kako je Steve uspio prodati NeXT za vise od 400 milijuna dolara, iako je dotada prodao tek oko 50.000 racunala. Zahvaljujuci godinama provedenima u nepovoljnom poslovnom okruzenju, Steve se u Apple vratio cvrsCi i jaci. Mnogi dobro znaju prtcu 0 povratku Applea, no mozda ne znaju da se s tom pricom mofe usporediti vrlo malo toga, ako takvo sto uopce postoji. Kada se to jos utemeljitelj vratio u tvrtku iz koje su ga grubo izbacili i zatim jos osmislio i izveo tako

Povratak u Malo kraljevstvo 15 potpun i spektakularan preokret? I premda je takve preokrete tesko izvesti bez obzira na okolnosti, stvar je jos dvostruko teza kada je rijec 0 tehnoloskim tvrtkama. Nije osobito pretjerano reci da je Steve utemeljio Apple ne jedanput, nego dvaput - i da je drugi put u tome bio sam. Onima koji zele steci bolju sliku 0 Steveu predlazem da na YouTubeu pogledaju govor koji je 2005. odrzao diplomantima prigodom promocije na Stanfordu - zacijelo je rijec 0 jednom od neposrednijih i vaznijih govora ikad odrzanih velikoj skupini mladih ljudi. Medu stvarima koje je pokusao naglasiti bila je i prilika koja nam se svima pruza da ostavimo jedinstven trag, da ucinimo nesto osobito i prije svega slijedimo vlastiti put. Govor je zakljucio savjetom iz zavrsnog izdanja Whole Earth Cataloga": "Ostanite gladni. Ostanite nepromisljeni." Prema mojem iskustvu. to je ujedno i divan savjet svima onima koji se u zivotu zele posvetiti ulaganju u nove tvrtke. - Michael Moritz, San Francisco, 2009.

1 glasovrti"hipijevskikalalogproizvoda", redovilo izlaziood 1968. do 1972., povremenodo1998.-nap. prey.

UVOD

Pisanje 0 tvrtkama maze biti opasan poziv. Nairne, tvrtke, bas kao i Ijudi, nikad nisu onakve kakvima se doimaju. I tvrtke i ljudi instinktivno se zele prikazati u najboljem svjetlu, no tvrtke, a to se osobito odnosi na velike pos!ovne organizacije, na vanjski izgled trose znatno vise vremena i novea nego vecina pojedinaca. Reklame imaju zadacu korporaciju i njezine proizvode prikazati u najprivlacnijem mogucem svjetlu. Agencije za odnose s javnoscu angafiraju se za pisanje priopcenja za javnost i medije, za komuniciranje s novinarima i bavljenje neJagodnim temama. Tvrtke marljivo snube analiticare, bankare i mesetare kako bi zajamcile da ce burze njihovim dionicama pridati odgovarajucu pozomost. Stoga tvrtke koje nisu stupile pod svjetla pozomice jos krasi odreden sarm. Ne moraju voditi brigu 0 ogranicenjima saveznih agencija, niti 0 dionicarima koji cijene jedino pomno njegovanu ozloglasenost. Njihovi utemeljitelji i celni Ijudi najcegce govore nesputanije nego celnici vecih organizacija, a tajne cuvaju s manje tjeskobe i napetosti. Tijekom prvih nekoliko godina postojanja, vecina tvrtki zadovoljit ce se onim stupnjem publiciteta koji vee uspije nekako privuci. Ali clanci koji se pojavljuju u velikim novinama i casopisima vee su zbog samih protagonista najcesce kratki i cesto uljepsavaju mnoge aspekte napretka mlade tvrtke. dok 17

18

Michael

Moritz

privlacnost nove pojave na trzistu nejcesce ublazava kritike. Ipak, u vrijeme kada se pocinju narucivati prikazi povijesti odredene korporacije, pojedinosti 0 tim ranim fazama vee su se najcesce odavno izgubile. Tako nastaju mitovi 0 dobrim starim vremenima, a cak i najdobronamjerniji pokusaji iz podrucja cinjenica prelaze na podrucje fikcije. Ni nostalgija, kako je netko mudro primijetio, nije sto je nekoc bila. Stoga mnogo toga ide u prilog pisanju a tvrtki prije nego sto se njihovi osnivaci i prvi zaposlenici presele na drugi svijet iii se pojedinosti u njihovoj glavi izgube u dfinom prozetoj izmaglici. Dok su malene, tvrtke nije tesko opisati, no nakon sto nadrastu razmjere garaze ili ureda s nekoliko prostorija, postaju sve nejasnijima. Kada tvrtka irna zaposlenike rasprsene po raznim tvomicama i skladistima sirom zemlje, pa i svijeta, autoru prikaza preostaju dojmovi koje mora prikazivati poentilistickim tockicama i mrljicama. Ako je vee i sama velicina jedna poteskoca, postoji i niz mehanickih prepreka. Nairne, pokusaji pronicanja u ton i prirodu velike americke korporacije pomalo su nalik na iscrtavanje stabla svih Ijubavnih veza Maksima Gorkog. Dio prica moguce je izvuci iz ogorcenih prebjega, no neposredniji pogled donosi i vece opasnosti. Teske je dobiti turisticku vizu,jednostavno otkriti sluzbeno stajaliste, nemoguce kretati se bez vidljive iii nevidljive pratnje, advise jednostavno zaraditi izgon. Nazalost, malene tvrtke u jednom, tocno odredenom, zakutku Kalifornije uzrujavaju nas navikom pretvaranja u velike korporacije. U posljednjih trideset godina vocnjaci izmedu San Josea i San Francisca temeljito su posjeceni, a na njihovu mjestu iznikli su deseci tvrtka koje danas cine Silicijsku dolinu. Vecina njih stjece zaradu na temelju ovakve iii onakve povezanosti s elektronikom, a razvijaju se tako brzo da nije tesko povjerovati u teoriju da su sljive i mareliee za sobom ostavile vrlo plodno tlo. U posljednjih deset godina, kada se razvoj mikroelektronike s dalekometnih projektila prebacio na osobna racunala, te tvrtke privlace uobicajeno parazitsko krdo politicara, konzultanata za upravljanje, te novinara zeljnih otkrivanja lijeka za boljke koje muce druge sektore. U odredenoj mjeri sliku 0 tim tvrtkama u javnosti odredila je pomno osmisljena iluzija. Te tvrtke navodno bi trebaie poslovati na nov nacin. Smatra se da je radna atmosfera u njima neformalna i opustena, te da se neuobicajeni umovi ondje mogu zabavijati. Njihovi osnivaci navodno dijele bogatstvo sa zaposienieima, a hijerarhijski raspored i birokracija, to prokletstvo konvencionalnih korporacija, nekako su ukinuti. Celniei tvrtki , naveliko se govori, zaposlenieima dopustaju da im sarno tako ulaze u

Povratak u Malo kraljevstvo

19

ured i tesko ce ikoga otpustiti, s iznimkom lopova i zadrtih nesnosljivaca. Slusamo Ii sto nam govore prodavaci publicitera, te rvrtke utemeljuju osobe smione maste i zeljne rizika. Takvi pojedinci kao da uvode nove proizvode s vee predvidivim pouzdanjem s kakvim je Henry Kaiser nekoc predstavio reretne brodove Liberty i s kakvim se novi cipovi iii brza racunala bez iznimke prikazuju kao plod nezaustavljive sudbine. Rijetko kada 0 njima se govori bez ovakvog iii onakvog zazivanja Boga, domovine iii pionirskog duha. Daleko najbolji primjer svega toga je tvrtka Apple Computer, Inc., najveci slucej prerano sazrelog djeteta Silicijske doline. U samo osam godina, iz dnevne je sobe prerasla u tvrtku s godisnjim prometom vecim od milijardu dolara, dok je burza njezinim dionicama pripisivala vrijednost vecu od 2,5 milijardi dolara. Na Fortuneovu popisu 500 najuspjesnijih tvrtki po ukupnim prihodima nasla se brze nego ijedna nova tvrtka u povijesti tog popisa, a ima dobre izgJede i da se prije desetog rodendana nade medu stotinu najvecih americkih korporacija. Dvojica dionicara tvrtke navodno su medu cetiri stotine najbogatijih ljudi u Sjedinjenim Drfavama, a znatno vise od stotinu zaposlenika postalo je milijunasima. Prema vecini uobicajenih mjerila, Apple je nadmasio postignuca svih tvrtki nastalih u Silicijskoj dolini. Yeti je od organizacija utemeljenih vise desetljeca prije, a stvara i uvodi nove proizvode i nije bio prisiljen trafiti pomoc od imucnih sponzora koji trazc protuusluge. Kad sam poceo razmisljati 0 pisanju ove knjige, Apple je vee bio velika tvrtka. Nalazio se na ljestvici izmedu velikog uspjeba osobnog racunala Apple II i dvostrukog izazova stvaranja i uvodenja nove serije uredaja i nadmetanja s onim nezaustavljivim divom iz Annonka, IBM-om. Appleovi poceci ubrzano su se gubili u predajama i legendama, a sektor osobnih racunala ubrzano je dozrijevao. Malene tvrtke koje su uspjele prezivjeti pocetke sve su vise zaostajale. Malen broj njih isplivao je u predvodnicku skupinu, a medu njima je bio i Apple. Smatrao sam da cu vise 0 Silicijskoj dolini, utemeljenju nove gospodarske djelatnosti, te fivotu u mladoj tvrtki doznati koncentriram Ii se na jednu tvrtku, umjesto da se pokusavam baviti s mnogo njih. Zanimalo me odgovara Ii slika stvarnosti i poklapaju Ii se izjave za javnost sa stvarnim potezima pojedinaca. Htio sam se usredotociti na godine prije Appleova izlaska na burzu, preispitati atmosferu kojom su se hranili utemeljitelji. te otkriti kako je njihov karakter poceo utjecati na tvrtku. U manjoj mjeri htio sam dobiti i odgovor na uobicajena pitanja: zasto, kada i kako.

20

Michael

Moritz

Fraza "na pravome mjestu u pravo vrijeme'' nedvojbeno objasnjava dio Appleova uspjeha, no neuspjeh su dozivjeli deseci, ako ne i stotine drugih Ijudi koji su pokrenuli kompjutorske tvrtke. Nekoliko mjeseci uzivao sam u pornno ogranicenoj slobodi u Appleu. Omogucili $U mi da nazocim sastancirna i pratim napredak na izradi novog racunala. No tvrtka koju sam upoznao 1982. bitno se razlikovala od malog obrta koji je 1977. zauzimao jednu garazu. Stoga sam te neformalne prikaze tvrtke rasporedio po cijeloj knjizi. Ovo nije autorizirani portret tvrtke Apple Computer, niti se u nekoj fazi trebalo raditi 0 najpotpunijem prikazu njezine povijesti. Osim dokumentima koji su procurili, nisam imao pristup sluzbenim papirima. lme jednog od likova koji se nakratko pojavljuju u prici, Nancy Rogers, promijenjeno je, a neki od ljudi koji se spominju u tekstu iIi su u rneduvremenu napustili tvrtku iii imaju druge funkcije i tituIe. Ubrzo sam otkrio da je pisanje knjige 0 tvrtki u razvoju u djelatnosti koja prozivljava vrtoglave promjene barem u jednome elementu slicno proizvodnji racunala. I jedno i drugo uvijek mozc biti bolje kada mu se dodaju i sva nova i primamljiva otkrica. Ali, bas kao i infenjer, morao sam zatvoriti kuciste i otpremiti proizvod na trziste. Ova knjiga, dakle, govori 0 Appleovu putu do prvih milijardu dolara.

Povratak u Malo kraljevstvo 21

"Moiemo li isporuciti

taj vas tulum?'

upitao je Jobs

Velika staklena vrata propustala su kalifornijsko sunce. Tako filtrirano svjetlo, koje je vee padalo pod niskim.jesenskim kutom, poigravalo se na nepravilnim nizovima kovcega, torba, naprtnjaca i kutija za gitare. Vlasnici te prtljage sjedili su oko kamenog kamina na polukruzno slozenim stolcima s ravnim naslonom. vecina od sezdesetak lica mogla se svrstati u onu maglovitu skupinu koja prikriva sve u rasponu od onih koji se primicu dvadesetoj do onih koji su prevalili tridesetu. Priblizno trecinu okupljenih emile su zene. Vecina ih je bila u univerzalnoj odjeci: trapericama, majici kratkih rukava, majici bez rukava i tenisicarna. Nasao se tu i pokoji trbuscie, ponegdje i pramen sijede kose, te vise naocala nego sto je uobicajeno. Neki su obrazi bili neobrijani , a neki jos oteceni od sna. Na nekoliko sintetiekih kapa sa stitnikom i plavim obrubom bio je prikazan obris jabuke s odgrizenim zalogajom, uz cma slova: MACINTOSH DIVISION. lspred te skupine, na rubu metalnog stola. sjedio je visok i mrsav muskarac koji se primicao tridesetoj. Na sebi je imao kariranu kosulju. isprane traperice i iznosene tenisice. Oko lijevog rucnog zgloba imao je uski digitalni sat. Na dugackim, tankim prstirna nokti su mu bili izgrizeni do krvi, sjajna crna kosa pomno oblikovana, a zalisci uredno podsisani. Ubrzano je treptao dubokim smedim ocima, kao da ga peku kontaktne Ieee. Imao je blijedu put i lice koje je na polovice dijelio tanki, koscati nos. Lijeva je strana bila blaga i vragolasta, a desnu je obiljezavala svojevrsna okrutna, mrzovoljna nijansa. Bio je to Steve Jobs, predsjednik i suosnivac tvrtke Apple Computer i glavni direktor Macintosh Divisiona. Mladi ljudi koji su iscekivali njegovo obracanje radili su za taj najmladi Appleov odjel. Iz sjedista tvrtke u kalifornijskome Cupertinu autobusom su ih dopremili na suprotnu stranu borovima obraslih brezuljaka, na dvodnevni skup u odmaralistu izgradenom za ljude zeljne vikend-odmora na samoj obali Tihog oceana. Spavalo se u malenim apartmanima u drvenim kucicama s visokim uskim dimnjacima. Drvo je bilo blijedosivo od vjetra i vjetrom nosenih morskih kapljica, a zdanja su okruzivale pjescane dine i dugacke i siljaste vlati trave. Okupljena pod blistavim jutarnjim svjetiom, skupina je bila odraz slobodne i nekonvencionalne mjesavine ljudi tipicne za mladu kompjutorsku tvrtku. Dio njih cinile su tajnice i laboratorijski tehnicari. Neki su bill inzenjeri za hardver i softver. Drugi su radili u marketingu, proizvodnji, financijskom i kadrovskom odjelu. Dvoje je pisalo upute za uporabu. Neki su se tek nedavno bili zaposlili u Appleu, pa su sada prvi put vidjeli kolege. Drugi su ovamo presli iz odjela koji se zvao

22

Michael

Moritz

Personal Computer Systems, koji je izradivao racunala Apple II i Apple III. Nekolicina ih je prije radila u odjelu Personal Office Systems, koji se pripremao za trzisno predstavljanje uredaja pod nazivom Lisa, a koji je Apple namjeravao prodavati tvrtkama. Odjel Macintosh katkad su skraceno nazivali Mac. No izostanak naziva koji bi zvucao sluzbeno odrazavao je njegove neizvjesne pocetke s obzirom na to da je racunalo kodnog naziva Mac, na odreden nacin. bilo korporacijsko siroce. Jobs je progovorio tiho i polagano. "Ovo je", rekao je, "Appleova krerna. Ovdje smo okupili najbolje ljude i moramo uciniti ncsto sto vecina nas nikad nije ucinila: nikad nismo isporucili proizvod." Poletnim korakom prisao je stalku i pokazao nekoliko slogana djecjim rukopisom ispisanih na velikim zuckastobijelim listovima papira. Njih je pretvarao u prave male propovijedi. "Nije gotovo dok ne isporucis", procitao je. "Moramo njesiti milijarde pojedinosti. Prije gcst mjeseci nitko nije vjerovao da rnozemo uspjeti. Sada smatraju da mozemo. Znamo da ce prodati hrpe i hrpe Lisa, ali buducnost Applea je Mac." Okrenuo je novi list, pokazao i procitao sljedeci slogan: "Bez kompromisa." Spomenuo je datum predviden za predstavljanje racunala trzistu i rekao: "Bilo bi bofje i kasniti nego se predstaviti s pogresnim proizvodom." Malo zastavsi. jos je rekao: "No mi necemo kasniti." Okrenuo je srranicu i procitao: "Samo je putovanje nagrada", te prorocanski rekao: "Za pet godina osvrnut cere se na ovo razdoblje i reci: 'Bila su to dobra stara vremena.' Znate", rekao je zamisljeno, glasom koji se uzdignuo za pola oktave, "ovo je najbolje mjesto za rad u Appleu. Ovdje je onako kako je u Appleu bilo prije tri godine. Odrzimo Ii ovakvu eistocu i budemo li angafirali odgovarajuce Ijude, ovo ce i dalje biti divno mjesto za rad." Jobs je potom sa stoia povukao poderanu plasticnu vrecicu, pustio da mu jos nekoliko trenutaka visi uz koljeno, pa je tonom covjeka koji zna kako ce glasiti odgovor upitao: "Zelite Ii vidjeti nesto zgodno?" Iz vrecice je potom izvukao predmet nalik na stolni rokovnik. Kuciste je bilo prekriveno smedim pustom, a kad se otvorilo, pred njima se pojavio model racunala. Jednu je polovicu zauzimao ekran, a drugu tipkovnica po uzoru na pisaci stroj. "Ovo je moj san", rekao je Jobs, "u vezi s onim sro ccmo proizvoditi sredinom iii potkraj osamdesetih. To necemo postici na Macu I, ni na Macu II, nego ce to biti Mac III. Bit ce to vrhunac cijele te price 0 Macu." Debi Coleman, seficu racunovodstva, vise je zanimala proslost nego buducnost te je , poput djeteta koje se nada da ce cuti dobro poznatu pricu za laku nee, zamolila Jobsa da novim zaposlenicima isprica kako je

Povratak u Malo kraljevstvo

23

utisao utemeljitelja Osborne Computersa, cije je prijenosno racunalo pocelo utjecati na smanjenje Appleove prodaje. "Red nam sto si rekao Adamu Osborneu", molila ga je. Slegnuvsi ramenima, Jobs je pricekao da se iscekivanje jos malo pojaca, a zatim je nevoljko poceo pricu. "Adam Osborne neprestano kritizira Apple. Nije prestajao govoriti 0 Lisi i pitati kada cemo je isporuciti , a onda se poceo saliti na racun Maca. Trudio sam se ostati smiren i pristojan, no on je neprestano ponavljao: 'Sto je taj Mac o kojem neprestano slusamo? Je Ii to uopce stvaran proizvod?' Poceo me toliko iritirati da sam mu rekao: "Adame, toliko je dobar da ces ga, cak i nakon sto zbog njega ostanes bez posIa, pozeljeti kupiti djeci.' Sastanci su se odrzavali u zatvorenome, ali i vani, na travi sprzenoj od sunca. Neki su prekopavali po kartonskoj kutiji i navlacili majice kratkih rukava na kojima je na prsima, napadnim slovima, bio ispisan naziv racunala. Cinilo se da se radi 0 svojevrsnoj mjesavini ispovjedaonice i mjesta za grupne seanse. Iako saljiva, atmosfera je bila ispunjena nervozorn i bJago napeta, no veterani slicnih skupova tvrdili su daje ugodaj bio opusten i smiren. Dvojica programera mrmljaJi su sebi u bradu kako bi im bilo draze ostati u Cupertinu i raditi, ali su se ipak izvalili na travu i slusali izvjestaje ostalih clanova. Neki su prebirali po zdjelama s vocem, cistili kikiriki i guzvali limenke bezalkoholnih pica dok je Michael Murray, tamnokosi covjek iz marketinga s rupicarna uz uglove usta i zrcalnim suncanirn naocalarna, nizao podatke s grafikona koji su prikazivali stanje u njihovoj djelatnosti, predvidanja prodaje i trzisnog udjela. Pokazao je kako ce se Mac pozicionirati medu skupljim uredskim racunalima koje izraduju konkurenti poput IBM-a, Xeroxa i Hewlett-Packarda, te jeftinijim osobnim racunalima koja prodaju tvrtke kao sto su Atari, Texas Instruments i Commodore. "Imamo proizvod koji bi se trebao prodavati po pet tisuca dolara, ali zahvaljujuci nasoj magiji cijena ce mu biti manja od dvije tisuce. Redefinirat cemo ocekivanja cijeJe jedne skupine ljudi." Upitali su ga kako ce prodaja Maca utjecati na Appleovo uredsko racunalo, Lisu. slozenije racunalo koje je pocivalo na istim nacelima. "Postoji katastroficni scenarij". priznao je Murray. "Mogl i bisrno reci daje Lisa za Apple bila izvrsna vjezba. Mozemo je upisati u rubriku iskustva i prodati deset komada." "Lisa ce postici nevjerojatan uspjeh", prekinuo gaje odlucno Jobs. "U prvih sest mjeseci pradat ce se dvanaest tisuca komada, a u prvoj godini pedeset tisuca." Tipovi iz marketinga govorili su 0 planovima i smicalicama za

24

Michael

Moritz

povecanje prodaje. Razgovarali su 0 vaznosti nastojanja da se najuglednijim sveucilistima prodaju iii doniraju stotine Macova. "Zasto Mac ne bismo prodavali tajnicama?" upitala je Joanna Hoffman, zivahna zena s jedva primjetnim stranim naglaskom. "Ne felimo da tvrtke zakljuce kako nas uredaj sluf za obradu teksta", odgovorio je Murray. "I taj se problem moze rijesiti", uzvratila je Hoffman. "Tajnicama mozemo poruciti: 'Na ovaj nacin rnozete postati zamjenicom podrucnog voditelja.'" Razgovaralo se i 0 poboljsanju prodaje u inozemstvu. "Raspolazemo visokotehnoloskom privlacnoscu kakva moze privuci Japance", spomenula je Joanna Hoffman u jednom trenutku. "No oni nikako ne mogu uspjeti ovdje uz nas, a mi cemo ondje uspjeti bez obzira na sve." "Donedavno smo u Japanu bil i vrlo uspjesni", rekao je Bill Fernandez, tehnicar mrsav poput stapa, koji je govorio odsjecenim tonom. Chris Espinosa, voditelj skupine autora tekstova u uputama za korisnike, u sandalama se dogegao do rnjesta ispred skupine. Bio je tek napunio dvadeset jednu godinu, a kada je iz malenog crvenog ruksaka izvukao nekakve biljeske, prvo je objavio: "Svi ste propustili sjajan tulum." "Cuo sam da je bilo besplatnog LSD-a", prihvatio je odmah netko. "Prodavao se ispred ulaza", odgovorio je Espinosa, zadovoljno se smijuci. "Mozemo Ii isporuciti taj vas tulum?" upitao je Jobs ostrim tonom. Espinosa je problijedio i posvetio se poslu. Kolegama je ispricao kako ima problema s angaziranjem strucnih autora tekstova, kako njegovim ljudima treba vise prototipova Maca da bi mogli valjano raditi, te kako Appleov graficki odjel nije dorastao nekima od njegovih zahtjeva. "Zelimo izdavati fantasticno lijepe prirucnike", rekao je, "knjige koje cere jednom procitati, a zatim ih zadrzati na polici jer su tako zgodne."

Povratak u Malo kraljevstvo 25

Izmedu pojedinih sastanaka organizirane su stanke uz kavu , sernje uz obalu. frizbi na travi, netko je katkad zaigrao i poker, a gledao se i spektakularan zalazak sunca. lake se vecera posluzivala za dugackim stolovima u blagovaonici, atmosfera nije nimalo nalikovala na onu u vojnickoj kantini. Na svim stolovima bilo je po vise boca zinfandela, caberneta i chardonnaya, no grisini su ipak nestajali brze od vina. Nakon vecere je netko tko je izgledao poput stidljiva ortodonta, prorijedene sijede kose i velikih okruglih naocala, izveo nesto sto se u kompjutoraskim krugovima moglo smatrati kabaretskom tockorn. Taj muskarac koji je preko svecane kosulje dugih rukava nosio Macovu majicu kratkih rukava bio je Ben Rosen. Ugled stcccn u Wall Streetu, gdje je radio kao analiticar proizvodaca elektronike, pa zatim marljivi izdavac informativnog i zivahnog biltena, te voditelj godisnjih konferencija 0 osobnim racunalima, on je u meduvremenu pretocio u karijeru ulagaca u nove tvrtke, Prije nego sto je poceo ulagati u kompjutorske tvrtke, njegovo se misljenje trazilo koliko i vrijeme koje je mogao posvetiti slusanju pnjedloga. Pred ovom skupinom Rosenov se nastup temeljio na neformalnom scenariju koji se sastojao od opazanja, sala, savjeta i ogovaranja iz branse. Iznio je kratak pregled dijela Appleovih konkurenata, a Texas Instruments odbacio kao "tvrtku idealnu za proucavanje na studijima poslovanja", iako je u vezi s njima jos dodao: "Navodno ce za tri tjedna objaviti da proizvode racunalo gotovo kompatibilno s IBM-ovim standardom." "Po kojoj cijeni?" upitao je Jobs. "Dvadeset posto nize od konkurentskog proizvoda", odgovorio je Rosen. Govorio je i 0 jeftinim osobnim racunalima i spomenuo Commodore: "Imam nesto biljezaka 0 Commodoreu koje mogu iznijeti u pristojnome drustvu. 5to vise znas 0 nekoj tvrtki. to je tete biti vedar i optimistican." Opustena atmosfera rasprsila se kadaje Rosen poceo govoriti 0 IBM-u, cija su osobna racunala bila velika konkurencija Appleu. "Jedan od strahova u vezi s Apppleom", primijetio je Rosen "lef u IBM-ovoj buducnosti." Priznao je da ga se silno dojmio skorasnji posjet IBM-ovu odjelu za osobna racunala u Boca Ratonu, te je opisao svoje videnje planova te tvrtke za stvaranje triju novih vrsta osobnih racunala. Potom je pogledao uokolo i rekao: "Ovo je najvazniji dio Apple Computera. Mac je vase najofenzivnije i najdefenzivnije oruije. Nikada nisam vidio nesto sto bi se s njim uopce moglo usporediti." S upitnim izrazom lica spomenuo je jos jednu

26

Michael

Moritz

glasinu iz branse: "U Wall Streetu se govori i 0 spajanju IBM-a i Applea." "IBM je vee rekao da nije na prodaju", uzvratio je Randy Wigginton, mladi plavokosi programer. Zaposlenici odjela poceii su postavljari pitanja. Jednoga od njih zanimalo je sto Rosen misli 0 buducnosti Appleovih dionica, a drugoga kada ce jedna tvrtka koja se bavi izradom softvera za osobna racunala dosegnuti 100 milijuna dolara prometa. Jedan je, pak, zaposlenik strareskib sklonosti upitao kako bi Apple mogao osigurati da prodavaci racunala na sve zakrcenijim policama ostave mjesta i za Mac. "Pred nama je krizna situacija", rekao je Jobs Rosenu, negdje iz straznjeg dijela prostorije. "Moramo odluciti kako nazvati Mac. Mozemo ga nazvati Mac, Apple IV, Rosen I. Kako ti zvuci Mac?" "Odvoji trideset milijuna za reklamnu kampanju", odgovorio je Rosen, "pa ce zvucati fantasticno." Rosen je bio jedini predah u nizu prezentacija koje su odrzali svi voditelji unutar Maca. Bio je to skraceni pregled poslovanja tvrtke, tako da su na koncu svi vee bili omamljeni od kaoticne mase podataka. Zivahne prezentacije svako je malo prekidao pljesak zbog nekih dobrih, iii neocekivanih vijesti. Voditelj inzenjera, Bob Bellville, povuceni strucnjak koji je upravo bio dosao u Apple iz Xeroxa, rekao je: "Mi smo u Xeroxu obicavali govoriti kako je vazno svaki dan postici barem nesto. U Macu je vazno svaki dan ostvariti mnogo." Pocrvenjevsi, glavni infenjer za hardver, Burrell Smith, rekao je da nema dovoljno materijala za deset minuta. Stoga je zasvirao na gitari. Dizajner kucista zapalio je nekoliko svijeca, sjeo Iedima okrenut ostalima, a svoja opazanja pustio je s kasete. Drugi su govorili 0 poteskocama u zadovoljavanju mjerila koja za elektronicke uredaje postavlja Savezni odbor za komunikacije (FCC). Programeri su govorili 0 tome kako napreduju sa softverom. Matt Carter, krupni muskarac izmucena izgleda, koji je odgovarao za dio proizvodnje, nazocne je ukratko upoznao s rasporedom u tvornici i prikazao film 0 novoj Appleovoj proizvodnoj liniji za Mac. Govorio je 0 pokretnim vrpcama i kutijama, automatskim umetacima i linearnim remenima, prototipovima i cjenovnim ogranicenjima. Jedan drugi radnik iz proizvodnje govorio je 0 postotku kvarova, poboljsanjima u ucinku po osobi i danu, te rukovanju materijalom. Njegove posljednje rijeci navele su Jobsa da obeca: "Zestoko cemo pritisnuti distributere. Nagazit cemo ih kao nikad prije." Debi Coleman iznijela je svoju verziju osnova racunovodstva i objasnila razlike izmedu izravnih i neizravnih troskova rada, osnove nadzora nad inventarom, sustava pracenja fiksne imovine, analize strojeva i alata,

Povratak u Malo kraljevstvo 27 procjene vrijednosti inventara, varijabilnosti kupovne cijene i razina na kojima proizvod pokriva troskove i pocinje donositi zaradu. Na samome zavrsetku seminara. nazocnima se predstavio Jay Elliot, visoki muskarac iz Appleove kadrovske sluzbe. "Ja sam voditelj ljudskih resursa", rekao je. "I doista sam zahvalan sto sam se nasao ovdje. Hvala i vama sto ste dosli. Mi u Ijudskim resursima nastojimo izdvojiti najbolje perfonnanse kod ... " "Sto to znaci na engleskom?" upitao je Ijutito Jobs. "Na Ijudske resurse", stao je mucati Elliot, "obicno se gleda kao na nekakvo birokratsko sranje ... " Nakon sto se oporavio, Elliotje predlofio nacine rjesavanja potreba za angafiranjem novih Ijudi. Predvideni organizacijski prikaz odjela za Mac bio je nacickan malenim kucicarna u kojima su se nalazila slova TBH - "to be hired", tj. "treba zaposliti" Elliot je rekao kako njegov odjel dobiva tisucu petsto zivotopisa mjesecno. te je predlozio da se dio Ijudi angafira izdvajanjem s popisa imena vlasnika uredaja na Appleovim jamstvenim listovima. "Nitka tko nesto vrijedi ne salje jamstveni list", rekao je Jobs. Nagnuo se preko naslona j obratio jednomu od programera, Andyju Hertzfeldu: "Andy.jesi Ii ti poslao svojjamstveni list?" "Ispunio ga je prodavac", odgovorio je Hertzfeld. "Vidis?" rekao je Jobs i ponovno se okrenuo naprijed. "Mogli bismo objaviti oglase naARPANET-u", predlozio je Hertzfeld, misleci na racunalnu mrezu koju je financirala vlada, a koja je povezivala sveucilista, istrazivacke ustanove i vojne baze. "S time bi bilo pravnih problema, no njih bismo mogli zanemariti." "Mogli bismo objaviti oglase u novinama, no postotak odaziva tu bi bio prilicno nizak", ubacila se Vicki Milledge. koja je takoder radila u kadrovskoj sluzbi. "Trebali bismo", rekao je Jobs, "poslati Andyja na sveueilista, pustiti ga da se malo vrzma po laboratorijima i da tako pronade najnaprednije studente." Nakon sto je Elliot dovrsio izlaganje,Jobs se upustio u pravi solilokvij. Pokazao je sjajni sivi fascikl u kojern se nalazio sazeti prikaz dotadasnjeg napretka na projektu Mac i sve upozorio da pomno cuvaju sluzbene dokumente. "Jednom ad nasih prodavaca u Chicagu", rekao je", "netko iz IBMa ponudio je kompletan uvodni plan prodaje Lise. Ti Ijudi uspijevaju se

28

Michael

Moritz

uvuci svugdje." Vratio se do stalka s papirima i zavrsnoga grafikona u obliku obrnute piramide. Na dnu se nalazilo polje s oznakom MAC, a iznad njega su bila rasporedena polja s oznakama TVORNICA, DISTRIBUTERI, DOBAVLJACI, PROIZVODACI SOFTVERA, PRODAJA i KUPCI. Jobs je objasnio cijeli trokut i upozorio na nizanje polja: "Pruza nam se velika prilika da urjecemo na smjer razvoja Appplea. Iz dana u dan, posao koji ovdje obavlja pedesetak ljudi stvarat ce divovski val koji ce se siriti povrsinom svemira. Istinski sam zadivljen kvalitetom toga naseg vala." Nacas je zasutio. "Znam da sam maida malo tezak i naporan, ali ovo je nesto najzabavnije sto sam ikada radio. Beskonacno se zabavljam." Na lieu mu se pojavio tracak osmijeha.

MUNJEVITI RAZVOJ KRAJ ZALJEVA

Buldozeri i velike kompresorske busilice bucili su u kamenolomu i ostavljali futosmede oziljke oa obronku. Ti su strojevi podizali oblake prasine visoko u zrak nad juznim krajem Zaljeva San Francisco. Na velikim drvenim plocama stajalo je da su oprema i kamenolom vlasnistvo tvrtke Kaiser Cement. Zemlja odlozena u kontejnere posluzit ce kao temelj za izgradnju gradova koji su nicali na ravnici ispod kamenoloma. Kamioni su grmjeli uz namotaje bodljikave zice i kraj znakova koji su upozoravali oa strmine, kocili i skretali na uski put, te prelazili zavoje i rupe u asfaltu koji je vodio prema Cupertinu, selu koje je davalo sve od sebe da ne postane gradicem. Gledano s ulaza u kamenolom, polozaj raskrifja u samome sredistu Cupertina obiljezavali su sredinom pedesetih godina cilindricni crvenkastosmedi silosi za zito i stocnu hranu. Pedesetih godina 20. stoljeca dolina Santa Clara jos je bila pretezito ruralno podrucje. Tek na pojedinim mjestima zelenilo su prekidale skupine zdanja. Iz daljine se stjecao dojam da je netko onamo bacio malene hrpe smeca, pa ga rastrkao po pojedinim dijelovima doline i tako osnovao niz gradica u ravnici izmedu San Josea i San Francisca: Los Gatos, Santa Clara, Sunnyvale, Mountain View, Los Altos, Palo Alto, Menlo Park, Redwood City, San Carlos, Hillsborough, Burlingame i South San Francisco. 29

30

Michael

Moritz

vecina tih gradica i dalje je odisala atmosferom i stilom tridesetih godina. Tek su rijetka zdanja imala vise od dva kata. Automobili su se mogli parkirati ukoso u Glavnoj ulici. Na ulicnirn uglovima cesto su se nalazili ured State Farm Insurancea, benzinska postaja, podruznica Bank of Americe i International Harvestera. a u gradicima poput Cupertina ne tako davno vodile su se udruzene akcije za privlacenje stalnog zubara i lijecnika. Srediste svijeta bilo je vrlo neposredno: gradska vijecnica pokrivena crjepovima u spanjolskome stilu, dok su se uz nju nalazile knjiznica, zgrada poiicije, vatrogasna postaja, sudnica, te niske palme. No te su malene gradove razdvajale mnogobrojne razlike. Svaki od njih odlikovao se zasebnom klimom koja je postajala sve toplijom sto je mjesto bilo udaJjenije od maglovitog San Francisca. Na juznome kraju poluotoka ljetna je klima nesumnjivo imala sredozemna obiljezja, a maleno sjemeniste ponad Cupertina vrlo je lako moglo biti smjesteno i negdje na mirnim toskanskim brefuljcima. Ti su maleni gradovi imali svoje vijece i porez, vlastiti statut i osobitosti, novine i navike. Bilo je tu izbora za gradonaeelnike prepunih glasina i insinuacija poteklih iz zajednica u kojirna su ljudi, ako vee nisu poznavali samoga gradonacelnika, u najmanju ruku poznavali nekoga njegovog poznanika. Gradove su, dakako, odvajali i ljubomora i snobizam. Odvjetnici i lijecnici koji su podizali kuce na uzvisinama Los Gatosa sami su sebi govorili - bez imalo sale - da mozak San Josea spava u Los Gatosu. Stanovnici Los Altos Hillsa svisoka su gledali mjestane Los Altosa koji su zivjeli u ravnici. Palo Altom, s onim lijepim i skladnim stablima, te sveucilistem Stanford, vladala je uznosita atmosfera, dok su se u tome mjestu pojavile i pojedine tvrtke koje su se bavile elektronikom, a koje su pokrenuli bivsi studenti. Gradici poput Woodsidea i Burlingamea, visoko iznad ravnice, odlikovali su se otmjenoscu koja se odrazavala u konjima, polo-susretima i nesmiljeno ekskluzivnim golfskim klubovima. Upravo je u Burlingameu otvoren prvi golfski klub na Zapadnoj obali. No, stanovnici obliznjeg Hillsborougha cesto su kao adresu navodili Burlingame, pribojavajuci se da ce ih drugi smatrati skorojevicima. A sa suprotne strane San Carlosa, San Bruna i Redwood Cityja nalazio se vjetroviti South San Francisco - industrijski dodatak velegradu - smjesten ispod prilaznih cesta koje vode u zracnu luku San Francisco. Ondje se nalazilo mnostvo celicana, ljevaonica, talionica. rafinerija, pogona za proizvodnju alata i strojeva, te skladista drvene grade, a gradski oci ondje su iskazali odlucan temperament kada su buldozerima nalozili da na uzvisini iza grada divovskim slovima ispisu slogan

Povratak u Malo kraljevstvo 31 SOUTH SAN FRANCISCO, INDUSTRIJSKI GRAD. No sada su se sirom doline, a osobito oko Sunnyvalea, vidjele rupe u vocnjacima i tragovi novog svijeta koji se onamo doseljavao. Vecina kamiona iz kamenoloma Kaiser Cementa odlazila je u Sunnyvale. Jaruzala, dizalice i ostali teski strojevi iscekivali su beton i celik od kojih su se gradili objekti za novi odjel, Missile Systems Division, tvrtke Lockheed Corporation. Godine 1957. Sunnyvale je vee bio sest puta veci nego na zavrsetku Drugoga svjetskog rata, te se priblizavao uvrstenju u nacionaIne godisnjake. U prostorijama koje su pripadale gradskim vlastima sve je odzvanjalo od razgovora 0 poreznim osnovicama, procjenama vrijednosti, gradevinskim dozvolama, urbanistickim zahtjevima, kanalizacijskim i vodovodnim sustavima. Govorkalo se 0 novim tvrtkama, nagadalo da ce jedan od vodecih proizvodaca automobila poceti graditi tvornicu u Sunnyvaleu. Kako su se pedesete godine primicale svrsetku, Gospodarska komora Sunnyvalea slavodobitno je objavila kako statisticki podaci 0 gradu iz sata u sat zastarijevaju, te da za radnih dana svakih scsnacst minuta u grad pristigne novi radnik. U promotivnim lecima navodilo se kako je rijec 0 "gradu s ugradenom buducnoscu'' i "munjevitome razvoju kraj Zaljeva" Pridoslice u grad koji je "dosezao vrhunac'' i "odredivao buducnost'' bili su integralni dio americkog otklona u smjeru zivota u predgradima. Kuce su bile zasticene od buke i uzurbane aktivnosti grada, a do prodavaonica se jednostavno dolazilo autornobilom. Same kuce odlikovale su se izgledom karakteristicnim za sire podrucje Zaljeva (San Francisco Bay Area). Bile su to niske jednokatnice s ravnim iii tek maiko zakosenim krovovima, kao na vrtnom spremistu za alat. (Prodavaci nekretnina tvrdili su da djecaci tako lakse dolaze do maketa zrakoplova koji su zavrsili na nekom krovu.) No, gledano izvana, proceljima su dominirale garaze, pa su ostale prostonje izgledale kao da su dodane tek naknadno i usputno. NajoCitijim ulazom doimala su se velika metalna garazna vrata. U brosurama se govorilo 0 grijanju isijavanjem, "suvremenom i zdravom nacinu grijanja kuce", 0 zidovima oblozenima drvom, plutom i asfaltnim plocicama, kuhinjskim elementima od punog drva, te velikim zidnim ormarima s posmicnim vratima koja "klize beskonacno lako". U tim brosurama nije se navodilo da su se mjesni vatrogasci salili , govoreci kako bi takva kombinacija drvenih greda i potporanja do temelja izgorjela za sarno sedam minuta - i kako je cmacka zajednica izolirana na pogresnoj strani zeljeznicke pruge Southern Pacific i na pogresnoj strani autoceste. Vecinu novodoseljenih obitelji u Sunnyvale je privukla mogucnost zaposljavanja u Lockheedu.

32

Michael

Moritz

Mnoge su obitelji bile oprezne i promisljene pa su posrednike u prodaji nekretnina pitale kojim hi pravcem trebala prolaziti autocesta 0 kojoj se naveliko govorilo - Interstate 280 - te su pianirani pravac provjeravale u dokumentaciji u gradskoj vijecnici Sunnyvalea. Od prijatelja su trazili da im preporuce skole, te su tako doznavale da su na cijelome poluotoku najugledniji Palo Alto i Cupertino. Mnogo se razgovaralo 0 savjesnim i marljivim uciteljima, saveznim stipendijama, eksperimentiranju s novom matematikom i otvorenim ucionicama. Posjecivali su uprave skolskih podrucja i na zemljovidima trazili postojece skole i doznavali gdje hi se u buducnosti mogle graditi nove. A onda su otkrili ekscentricnosti granica skolskog podrucja koje je obubvacalo Cupertino: nisu morali zivjeti u Cupertinu da bi im djeca u njernu polazila skolu. Podrucje te skolske uprave obuhvacalo je i dijelove San Josea, Los Altosa i Sunnyvalea, a kuce koje je pomazila takva sreca prodavale su se po visim cijenama. Na nekim mjestima granica je prolazila i sredinom pojedinih kuca. Jerry Wozniak, inzenjer kojemje tada bilo oko trideset pet godina, bio je potkraj pedesetih jedan od tisuca novih Lockheedovih zaposlenika. Sa suprugom Margaret i troje male djece, Stephenom, Leslie i Markom, doselio se u kucu u jednom mirnome dijelu Sunnyvalea koji se nalazio unutar skolskog podrucja Cupertino. Na drugome kraju poluotoka, u dijelu San Francisca koji se zove Sunset Disctrict, Paul i Clara Jobs posvojili su prvo dijete, Stevena. Tijekom prvih pet godina njegova fivota cesto su ga u kolicima vozili pod ulicnim svjetiljkama izradenima po uzoru na one iz 19. stoljeca, preko tramvajske pruge, te plazom u sjeni vlaznog morskog zida, magie, olovnog neba i sivih galebova.

SUPERTAJNI NEBESKI SPIJUNI

Supertajni i povjerljivi Lockheed postao je sinonimom Sunnyvalea. S razvojem odjela za proizvodnju projektiia, potkraj pedesetih godina mijenjali su se i razmjeri poslovanja u Santa Clari,pa se Sunnyvale manje-vise pretvorio u korporacijski grad i nasao na rubnim dijelovima raznih navodnih misterija. 0 Lockheedu se pocelo govoriti kao 0 mjestu oa kojem su teme koje inace pripadaju znanstvenoj fantastici svedene na svakodnevna zanimanja. Lockheed je postao dijelom tkanja nacionalnoga svemirskog programa, a pojedini aspekti letjelica Discoverer, Explorer. Mercury i Gemini u Sunnyvaleu su postali poznatima i uobicajenima poput imena nekih astronauta. U takvom okruzenju bilo je lako povjerovati i da H. G. Wells radi u Lockheedovu odjelu za odnose s javnoscu. te da stanca priopcenja 0 beskonacnome nizu cudcsa. GovorkaJo se 0 laboratoriju koji ce simulirati svemirske uvjete, 0 magnetofonu toliko minijatumome da se mote smjestiti na dian, te 0 "hotshotu", najsnafnijem zracnom tunelu u privatnim rukama. Skupine Lockheedovih inzenjera istrazivale su posebnu pogonsku celiju za pokretanje svemirskih letjeJica i pripremale planove za montaznu svemirsku platformu od cetiri stotine tona u obliku kola srece koja bi primala posadu. Bilo je i zlokobnijih glasina. Znalo se da neki Lockheedovi inzenjeri rade na 33

34

Michael

Moritz

balistickom projektilu srednjeg domera poznatom pod nazivom "supertajni Polaris", te na "nebeskom spijunu". "super-super" tajnome zemaljskom satelitu opremljenom televizijskom kamerom koja ce moci pratiti Ruse. Tvrtkaje ponosno objaviladaje njezin laboratorij za svemirske komunikacije uhvatio sedam minuta prvog putovanja satelita Explorer, te se pohvalila da njezin veliki tanjurasti radioteleskop moze istodobno pratiti dvadeset satelita. Pojavili su se i izvjestaji 0 nevjerojatnom elektronickom racunalu instaliranom u Lockheedu koje je navodno raspolagalo covjekovom inteligencijom, ali je bilo u sranju i lukavo odigrati "krizic-kruzic''. Kad se 1958. zaposlio u Lockheedu, Jerry Wozniak tako se pridrufio tvrtki koja se, tako se barem cinilo izvana, bavila velikim Idejama. Taj krupni muskarac siroka vrata i snaznih podlaktica bio je dovoljno snazan da igra na mjestu ofenzivnog beka u nogometnoj momcadi sveueilista California Institute of Technology u Pasadeni, gdje je studirao elektrotehniku. Nakon sto je priblizno godinu dana kao mladi inzenjer radio u jednoj maloj tvrtki u San Franciscu, dao je otkaz i zajedno sjednim kolegom dvanaest mjeseci konstruirao uredaj za slaganje, pakiranje i brojenje sirovina poput azbestnih ploca. No njih su dvojica ostali bez novca prije nego sto su dovrsili prototip, zbog cega je Wozniak zakljucio: "ldejaje s tehnickog aspekta vjerojatno bila dobra, ali nismo shvacali sto znaci osnovati tvrtku." Nakon diplome na Cal Techu, Wozniak se ozenio. Supruga Margaret bilaje odrasla na malenoj farmi u saveznoj drzavi Washington, a praznike za vrijeme studija provodila je radeci kao elektricarski naucnik za Drugoga svjetskog rata u Kaiserovu brodogradilistu u Vancouveru, u Washingtonu. gdje je postavljala elektricne instalacije na manjim nosacima aviona koji su se gradili na tamosnjim navozima. Njezini su roditelji posJije prodali imanje i preselili se u toplinu Los Angelesa. "Kalifomija", mislilaje tada Margaret Wozniak, "najbolje je mjesto na cijelom svijetu." No nakon neuspjeha Jerryjeva prvoga poslovnog pothvata i rodenja njihova prvog sina. Stephena. u kolovozu 1950. godine, supruzi Wozniak ponovno su se iz nuzde nasli u raljama korporacija. Nekoliko godina cesto su se selili, radeci u raznim aeronautickim tvrtkama poniklima na akrobacijama prvih letaca. I poput tisuca drugih obitelji, supruzi Wozniak ubrzo su poceli gradove poput Burbanka, Culver Cityja i San Diega povezivati s tvrtkama kao sto su bile Lockheed, Hughes Aircraft, Northrop i McDonnell Douglas. Neko vrijeme Jerry Wozniak bio je konstruktor oruzja u San Diegu, a posJije je pomagao pri izradi autopilota za Lear u Santa Moniei i kupio prvu kucu u San Fernando Valleyu prije nego sto su celnici Lockheeda odlueili osnovati podruznicu u Sunnyvaleu.

Povratak u Malo kraljevstvo 35 Dok su mu se djeca mjesecima Igrala u kartonskim kucicama izradenima od Bekinsovih kutija za selidbu, Jerry Wozniak naviknuo se na ritam kratkog putovanja na posao u Lockheed. "Ni u jednom trenutku nisam imao namjeru dugo se zadrzati u Lockheedu. Namjeravao sam se prvo doseliti u to podrucje, pa se poslije skrasiti." Tvrtka se distancirala od obiteljskih pitanja. Lockheed se skrivao iza vise zastitnih prepreka, sigurnosnib provjera, posebnih propusnica, uniformiranih cuvara i ograda s bodljikavom zicom. Djeca su kroz uJaz u tvrtku prakticki prolazila jedino kada je uprava pozivala javnost da gleda leracke vratolomije Plavih andela u povodu Dana neovisnosti. Kad je Jerry Wozniak u subotu ujutro trebao iz ureda uzeti radni materijal, djeca bi ostajala u automobilu, okruzena nepreglednim parkiralisnim prostorom s iscrtanim jednolicnim crtama u obliku riblje kosti. Lockheed je bio poput ostarjele tete koja zeli da joj se djeca pojave sarno na veceri. Kada je Jerry Wozniak donosio posao kuci, navecer i vikendom, te sjedao u dnevnu sobu s raster-papirom i olovkama, najcesce se bavio nacrtirna i do maksimuma iskoristavao postupak minijaturizacije elektronickih komponenata. Wozniak je u Missile Systems Oivisionu radio na sustavu nadzora Polarisa, a nesto malo poslije na prijedlogu plana za koristenje racunala u iscrtavanju integriranih krugova. Zatim je radio na podrucju koje su nazivali "specijalnim projektima", a koji su, kako je objasnjavao djeci, imali veze sa satelitima. Jerry Wozniak tako se nasao u situaciji u kojoj se u sklopu posla od njega ocekivalo da cita strucne casopise, da iscitava zapisnike s raznih konferencija, da prelistava monografije, te, opcenito, bude u toku s novostima u svijetu elektronike. I premda su sateliti koje su konstruirali u Lockheedu bili predvideni da prelaze milijune kilometara, orbite obitelji zaposlenih u Lockheedu bile su znatno ogranicenije. Obitelj Wozniak nikad nije odlazila na dulji odmor. U vrijeme Bofica iii Uskrsa najcesce su posjecivali djedove i bake na jugu Kalifomije. S vremena na vrijeme vecerali bi u nekom restoranu, otisli na kasni dorucak u Sausalito, na bejzbolsku utakmicu San Francisco Giantsa ... no srediste njihova svijeta najvecim je dijelom bio Sunnyvale. Jerry Wozniak pokazivao je jednaku gorljivost prema ratnim igrama i sportu kao i prema elektronici. Sate i sate provodio je na travnjaku iza kuce i bacao bejzbolske loptice sinovima, te je postao trenerom momcadi The Braves, djecje ekipe u Sunnyvaleu. No, najvise od svega veselio se golfu koji je subotom ujutro igrao s trojicom susjeda u obliznjem klubu Cherry Chase - radilo se 0 poprilicno velieanstvenome nazivu za klub u kojem bi igraci , da bi odigrali osamnaest rupa, isti krug morali prijeci dvaput.

36

Michael

Moritz

I ovdje su stariji i mladi Wozniak pobijedili na turniru oceva i sinova. Nedjeljno posJijepodne bilo je rezervirano za televizijske prijenose utakmica americkog nogometa. Za supruge Wozniak, kao i za tisuce kalifornijskih obitelji koje su podizale djecu sezdesetih godina, udarni je sport bio plivanje. Obliznji plivacki klub u Santa Clari stekaoje ugled i na nacionalnoj razini, pa je plivanje ubrzo postalo i vise od puke rekreacije. Bio je to pravi sport, smatrali su supruzi Wozniak. kojim se djeci mozc usaditi momcadski i natjecateljski duh, kao i osjecaj za pojedinacna postignuca. Djeeu su stoga upisali u Mountain View Dolphinse. Margaret Wozniak bila je fena jasnih ideja i nije oklijevala kada je djeci trebalo nedvosmisleno prenijeti sto misli. Kada im je drzala predavanja 0 stednji i neimastini. katkad su se pozivali na njezin ratni posao, pa su je zvali Rosie Zakoviea, no Margaret Wozniak bila je svojevrsna feministiea i prije nego sto je taj izraz ugao u modu. ("Kad sam shvatila da vise nisam stvarna osoba, pocela sam siriti mrezu aktivnosti.") Postala je predsjednicom organizacije republikanskih zena u Sunnyvaleu - "Svidalo mi se imati prijatelje u Gradskome vijecu'' - a povremeno je angafirala djecu da joj pomazu u dosadnim aktivnostima u susjedstvu. Supruzi Wozniak kao zvucnu kulisu pustali su klasicnu glazbu s gramofona, u nadi da ce djecu privuci podsvjesna razina takve glazbe. No Leslie je bila sklonija tinejdzerskim pop-casopisima i radijskim emisijama iz San Francisca koje je slusala na tranzistoru, a njezina su braca vise voljela televizijske serije s elementima intrige, npr. The Man from UN.CLE. i I Spy, kao j horor-serije kao sto su bile Creature Features, Zona sumraka i The Outer Limits. Taj znanstvenofantasticni element ostavio je dubok trag, zajedno s, moguce, Lockheedovom tajnovitoscu, te zestokim govorima mjesnih uglednika koje je zabrinjavala kornunisticka opasnost. Stephen Wozniak jos je u visim razredima osnovne skole htio osnovati supertajnu spijunsku agenciju. "Trebali smo biti toliko tajni da druge ljude ne bismo mogli cak ni osjetiti." Djeca obitelji Wozniak pomno su motrila sumnjivog susjeda za kojeg su bila uvjerena da radi za Ruse. Sredinom sezdesetih godina elektronika je u Sunnyvaleu bila nesto nalik na peludnu groznicu: lebdjela je zrakom i pogadala alergicare. Stariji sin Wozniakovih Stephen imao je slab imunitet. U petom razredu na dar je dobio komplet za sastavljanje voltmetra. Pridrzavao se uputa, lemilicom spojio zice i uspjesno sastavio uredaj. Stephen je pokazivao vise zanimanja za elektroniku nego sestra i mladi brat, Mark, koji je rekao: "Moj je otae

Povratak u Malo kraljevstvo 37 s njim poceo raditi vrlo rano. Ja nisam imao ni priblizno takvu potporu." U ulici u kojoj je fivjela obitelj Wozniak, susjedi su uglavnom bili mzenjeri. Jedan od susjeda, koji je kucu kupio iste godine kad i Wozniakovi , nije se trudio oko uredenja travnjaka, ali je dio djece iz ulice otkrio daje nekoc imao prodavaonicu elektronicke opreme, te da je voljan obavljeni poslic platiti nekim elektronickirn dijelom. Taka su mu plijevili travnjak iii strugali staru boju i za odradene sate dobivali dijelove. Dvije kuce dalje u suprotnome smjeru zivio je susjed koji se bio specijalizirao za radiouredaje, prijamnike i predajnike, te goniometre preostale iz II. svjetskog rata i rata u Koreji. Jedan od prijatelja Stephena Wozniaka iz susjedstva, Bill Fernandez, rekao je: "U blizini je uvijek bio netko tko je znao odgovor na neko pitanje s podrucja elektronike." Djeca su naueila razlikovati specijalisticka usmjerenja odraslih. Nekima je jaka strana bila teorija, neki su vise voljeli objasnjavati stvari s pomocu matematike, a neki su bili prakticari i oslanjali se na iskustvo i logiku. Jedan je covjek nudio pouku pojedincima koji su zeljeli dobiti dozvolu za rad amaterskim radiouredajima. Stephen Wozniak pristupio je radioamaterskom ispitu u scstom razredu , a tada je konstruirao i uredaj od 100 vata, te je pocec kuckati kodirana slova. U jednoj fazi stopili su se elektronika i politika. Naime, kada se Richard Nixon 1962. kandidirao za guvernera Kalifornije, Margaret Wozniak organizirala je stvari tako da je njezin sin Nixonu ponudio potporu svih radioamatera u skcli Serra u Cupertinu. Iako je Stephen bio jedini pravi radioamater u skoii, plan je uspio. Nixon i zdepasti, kratko podsisani Wozniak snimljeni su zajedno, a fotografija je objavljena na naslovnici San Jose Mercuryja. Wozniaku su radiouredaji bili zabavniji uz modifikaeije kojima ih je povezivao s kucama prijatelja. Prilagodivsi zice koje su vodile do zvucnika slao je Morseov kod od kuce do kuce i s prijateljima otkrioda se medusobno rnogu cuti i ako govore u zvucnike. "Nismo znali zasto, ali otada smo komunicirali svojevrsnim interfonima koji su povezivali kuce." Priblizno u isto vrijeme Stephen je na izlozbu znanstvenih projekata u skoli u Cupertinu donio elektronicku igrieu "krizic-kruzic". S oeem je bio proracunao elektronicku simulaeiju igre koja se inace igra na papiru, te razradio kombinacije kojima se covjek mogao suprotstaviti uredaju. Stephen je osmislio i raspored elektricnih krugova koji ce oponasati pojedine poteze, a njegov je otae od jednog prijatelja nabavio otpornike, kondenzatore, tranzistore i diode. Unatoc majcinoj Ijutnji, Stephenje igricu sastavio na kuhinjskome stolu. U komad sperploce ukucao je cavle i tako dobio konektore, te poslofio manje dijelove. S druge strane ploce postavio je

38

Michael

Moritz

niz crvenih i bijelih zaruljica, a u donjem dijelu niz prekidaca koji su igracu omogucavali da odabere sljedeci potez. Dvije godine nakon sro je konstruirao "krific-kruzic", Wozniak je u jednoj knjizi 0 racunalima naisao na prikaz koji gaje zaintrigirao. Radilo se o uredaju pod nazivom "jednobitni aparat za zbrajanje i oduzimanje" koji je cinio ono sto mu je govorio i sam naziv: zbrajao iii oduzimao brojeve. Wozniak je strucno napisan tekst dijelom uspijevao pratiti zahvalju judi svemu sto je naucio dok se igrao raznim kompletima za samostalno sklapanje uredaja i dokje radio na svojoj igrici.Ali, pojedini aspekti rasprave bili su mu posve strani. Prvi put naisao je na mogucnost da elektronicki uredaji za racunanje mogu davati rjesenja Iogickih problema. Poceo je istrazivati algebru logike, te je tako spoznao da prekidaci - koji mogu imati sarno dva polozaja: ukljuceno i iskljuceno - mogu znaciti i izjave koje mogu biti samo istinite iii neistinite. Tako se upoznao s binarnim brojcanim sustavom - nizovimajedinica i nula - osmisljenim kako bi elektronicki odrazio dvije razlicite razine napona u odredenom strujnom krugu. Shema uredaja za zbrajanje i oduzimanje bilaje vrlo ogranicena. Odjedanput je mogao procesirati samo jedan bit, jedan binami broj. Wozniak je trazio nesto mocnije, nesto sto ce moci zbrajati i oduzimati znatno vece brojeve, pa je prosirio ideju i osmislio slozeni uredaj koji je nazvao "desetobitnim paralelnim uredajem za zbrajanje i oduzimanje''. Ta je naprava istodobno mogla obradivati po deset bitova. Sam je konstruirao potrebne krugove, te na testnu plocicu (breadboard, protoboard) - laminiranu plocicu s izbusenim rupicama u pravilnim razmacima - postavio desetke tranzistora, dioda i kondenzatora. Plocica je velicinom odgovarala albumu za fotografije i bila ucvrscena za drveni okvir. Dva reda prekidaca bila su postavljena na donji dio plocice. Jednirn su se redom unosile brojke za zbrajanje, drugim za oduzimanje, a rezultat se prikazivao - ponovno u binarnom obliku - nizom malenih zaruljica. Wozniakje tako, u biti, prakticki konstruirao jednostavnu verziju necega sto inzenjeri nazivaju aritmetickom logickom jedinicom - uredaj koji se moze baviti aritmetickim problemirna. Uredaj je mogao raditi prema uputama, tj. programu, koji se unosio rucnc. posredstvom prekidaca. Mogao je zbrajati i oduzimati brojeve, ali nista vise od toga. Nakon sto ga je dovrsio, uredaj je predstavio na izlofbi znanstvenih projekata skolskog okruga Cupertino, gdje je za rad osvojio prvo mjesto.

Povratak u Malo kraljevstvo 39 Poslije je njime osvojio trece mjesto na izlozbi znanstvenih projekata na sirem podrucju Zaljeva, iako su mu konkurenti bili znatno stariji. Kako bi mu ublazili razocaranje trecim mjestom, organizatori su ga nagradili prvom voznjom zrakoplovom - krugom iznad zrakoplovne baze Ratne mornarice u kalifomijskoj Alamedi.

40

Michael

Moritz

"Bit

ce to najbolji

simulator

leta na svijetu",

rekao je Schweer

Sesteroclana skupina menadzera iz banke Crocker sjedila je za velikim stolom u obliku slova L. Pijuckali su kavu iz salica od najfinijeg porculana i gledali kako se sa stropa spusta bijeli zaslon. Kao da su se nasli u garderobi, uredenoj po zamislima nekog strucnjaka za unutarnje uredenje, neke hollywoodske zvijezde koja je igrom slueaja racunalo. Stol je stajao na aluminijskim valjcima, a paprat u loncima na ljubicasti je sag bacala trokutaste sjene. Na zidovima su bili izvjeseni uokvireni crtezi, a gomji dio zidova prekrivali su nizovi ogledala, suvremeni odraz raskosi. Dan'I Lewin, Appleov voditelj marketinga, glatke i uglate donje celjusti, pomno vezane kravate i besprijekorno izglacanog plavog odijela, spustio je ekran. Pritisnuo je skrivenu tipku, a smedoljubicasti zastori koji su se dotada nalazili na dvama zidovima sesterokutne prostorije, uz tiho su se zujanje poceli navlaciti na prozore. Reflektorske svjetiljke obasjale su preko naslona pojedinih naslonjaca dva sjajna postolja na kojima se nalazilo sesr racunala tipa Lisa. Lewin je vee nekoliko mjeseci igrao ulogu tvrtkina vodica, te je slicne sku pine iz vise desetaka velikih korporacija uvodio u istu sobu i drzao im isto predavanje. lake se Apple povodio za Hollywoodom, pa je te cjelodnevne prezentacije nazivao "najavama'', sve je bilo pomno pripremljeno kao da se radi 0 pravom filmskom scenariju. Posjetitelje iz tvrtki s Fortuneova popisa 500 najvecih trebalo je uvjeriti da naruce desetke racunala Lisa, te opovrgnuti sumnje da je Apple slabasna tvrtka koja ne mozc poduprijeti one sto feli prodati. U skupinama posjetitelja uvijekje bilo ponajvise dugogodisnjih voditelja racunalnih odjela koji su vee na temelju strucnog znanja i iskustva iskazivali nepovjerenje prema stolnim racunalima, kao i amaterima ciju strast prema racunalirna pokrece zelja za stvaranjem manjih uredaja. Svi su posjetitelji pri ulasku potpisivali formulare kojima su se obvezivali na cuvanje tajne, no Lewin je spremno priznao: "Kada objavimo Lisin izlazak na trziste, svi koji nesto znace vee ce znati kako izgleda." Lewin je energicno i razgovijetno nizao brojke koje su zvucale poput sluzbenih uvodnih odlomaka kakvog godisnjeg izvjestaja. Rekao je da Apple svakih pola minute proizvede po jedno racunalo Apple II, a disketni pogon svakih osamnaest sekunda. Gostima je prikazao strukturu uprave i primijetio: "Postajemo sve tradicionalnijom organizacijom." Priznao je da su neke pojedinosti u vezi s Lisom procurile u medije i rekao da je to dio Appleove strategije.

Povratak u Malo kraljevstvo 41 "Apple", rekao je Lewin, "vrlo dobra nadzire medije. Ali sumnjam da mozete shvatiti sto smo postigli dok to i ne vidite. Ni jedna druga tvrtka ne bi bila pripravna preuzeti takav rizik. Vecinu njih zanima proizvodnja velikih racunala." Lewin je objasnio i da konceptualni temelji Lise nisu polozeni u Appleu, nego u Xeroxu, u drugoj polovici sedamdesetih godina. "Preuzeli sma te zamisli", rekao je Lewin s ponosom vlasnika fransize za automobilske ispuhe, "te ih ugradili u svoje konstrukcije. Jednostavno smo ih appleizirali? Nakon uvodnog izlaganja, Lewin im je predstavio Burta Cummingsa, inzenjera obla Iica i kovrcave kosc. Cummings je sjedio uz jedan model Lise s cijeg se ekrana slika prenosila na dva velika televizijska monitora na zidu. Odmah se bacia na tehnicke pojedinosti. "Zasto ste ga nazvali Lisa?" prekinuo gaje jedan od Jjudi iz Crockera. "Ne znam", slegnuo je ramenima Cummings. "Pravih razloga nema gotovo ni za sto." Kad je nastavio s prezentacijom, na ekranu su se iznenada pojavila iskrivljena i ispremijesana slova. Cumming se poceo neJagodno meskoljiti , a nakon sto je jos nekoliko trenutaka promatrao zbrku, zurno je rekao: "Cesto se zamrzava. Softver je star scst mjeseci." Cummings je utipkao neke naredbe i pokazalo se da je taj Jijek djelotvoran, pa je nastavio s prezentacijom, pnkazujuci na ekranu niz razlicitih slika. "Sve je eve unaprijed pripremljeno?" upitao je Kurt Schweer, jos jedan od posjetitelja iz Crockera. "Vidjeli ste Xeroxov Star", odgovorio je Lewin. "Zato mislite da je sve unaprijed pripremljeno. avo je nevjerojatno brzo. Upravo se time nasi infenjeri posebno ponose." Svakih petnaest do trideset min uta Lewin je predstavljao po jednoga novag menadzera iz odjela zaduzenog za Lisu. John Couch, prvi covjek tog odjela, koji se doimao umornim i iscrpljenim, iznio je posve prociscenu povijest razvoja tog racunala, te nagJasio vaznost koju Apple pridaje nadzoru nad softverom. Objasnio je da je Lisa die udruzenih napora da se korisnika zastiti od opterecivanja uredaja pravom lavinom softvera. Objasnio je i da je Apple III trzistu ponudio cak deset puta vise softvera nego Apple II, te da ce Lisa imati desetak puta vise softvera nego Apple III. Naglasio je daje Apple s isporucivanja programskih jezika kakav je Basic uz Apple II presao na programe poput softvera za financijsku analizu uz Apple III, te da ce na Lisi korisnik moci obavljati niz razlicitib zadaca uz minimalne komplikacije. "Lisa je". naglasio je Couch, "u pocetku bila skracenica za 'veliku integriranu softversku arhitekturu.'

42

Michael

Moritz

Danas oznacuje 'Iokalnu integriranu softversku arhitekturu.'" Maiko je boenuo i konkureneiju: "Poprilican dio problema u vezi sa Xeroxom odnosio se na to sto nisu radili osobno racunalo. Nisu ga bili namijenili pojedincu." Bankare su , uz stalno pokazivanje sigumosnih propusniea, uveli u susjednu zgradu, koja je sluzila kao srediste za sklapanje Lise. Wasu Chaudari, taj srdacni covjek iz proizvodnje, poveo ih je u razgledavanje proizvodnih stalaka na kojima su se na ispitivanju nalazili deseci racunala. Chaudari je pokazao kako je Lisu jednostavno rastaviti. Skinuo je straznju stranu kucista i poceo izvlaciti raznorazne dijelove. "Jedna osoba radi jedan proizvod", nasmijesio se. "Rijec je 0 modifieiranom nacelu kojim se sluzi Volvo." "Bilo bi bolje da se radi 0 Rolls-Royceu. los bolje 0 Aston Martinu", uzvratio je Tor Folkedal, krupni menadzer iz Croekera. Nakon objeda u pretrpanoj konferencijskoj sobi, nabrzinu preuredenoj u blagovaonicu, bankare su ponovno doveli do racunala. Dopustili su im da rade na uredajima, uz potieaje Lisaguidea, osobnog racunalnog vodica, koji se pojavio na ekranu. Nakon sto se nekoliko minuta igrao slicicama i objasnjenjima, Tor Folkedal je uzdahnuo: "Ovim ce se menadzeri u banci po cijele dane igrati. Pa to je videoigrica." "Na ovo morate staviti i nekoliko igrica", slozio se Schweer. "Dovragal Bit ce to najbolji simulator leta na svijetu." Ellen Nold, mrsava zena iz Appleova odjela za izobrazbu pokusala je umiriti eventualne strahove u vezi s Appleovom predanoscu kupcima. "Kada Crocker kupi stotinu Lisa, pretpostavljamo da ce yam zatrebati i program izobrazbe." Objasnila je kako bi sati izobrazbe bili posebno prilagodeni bankovnim sluzbenicima i da bi se vjezbe temeljile na svakodnevnim njima dobro poznatim temama. Wayne Rosing, glavni inzenjer zaduzen za Lisu, odgovarao je na pitanja. Bankare je zanimalo kada ce Apple moci povezati nekoliko Lisa i razmjenjivati podatke medu uredajima. Zabrinjavale su ih poteskoce u povezivanju uredaja Lisa s IBM-ovim racunalima. sa "svijetom terminala", "Bellovim svijetom" i "DEC-ovim svijetom." Jedan od tehnicki potkovanijih gostiju raspitivao se za brzinu kojom bi podaci putovaJi izmedu racunala, te bi li softver napisan za druga racunala radio na Lisi. Rosing se udobno zavalio u naslonjac i na sva pitanja odgovarao vrlo opusteno. Odgovarajuci na jedno pitanje, objasnio je i zasto Lisa nema fiksni raspored. "Vee smo poodmakli toliko daleko da sam bio prisiljen reel: 'Dovraga. ovdje sada moramo stati,jer cak i ako je

Povratak u Malo kraljevstvo

43

za taj dodatak potrebno sarno rjedan dana, ovako nikada necemo isporuciti gotov proizvod.'" Poslijepodne je odmicalo, a voditelji su bankare pocel i ispitivati 0 dojmovima. "Nisarn bas sigurna da tocno znate tko bi se zapravo trebao sluziti tim uredajima", reklaje Betty Risk. tamnokosa zena koja je veci dio dana sarno slusala i sve promatrala. "Je li uredaj namijenjen izvrsnom dufnosniku, strucnjacima iii menadzerima?" "Sigurnost vamje na vrlo visokom stupnju", rekao je Schweer. "Ovdje se jednako tako mogao nalaziti i abak." Onog nepopustljivog tona koji je obiljefio neka od njegovih prijasnjih opazanja sada vise nije bilo. "Ostvarili ste mnogo. Ovdje sam prvi put cue da neka tvrtka postavlja prava pitanja. vecina njih same kaze: 'Mozemo yam osigurati sto god pozelite, sarno aka budete dubili na glavi i tipkali noznim prstima.'" Unatoc pohvalama, ljudi iz Crockera nisu bili spremni na obecanja u vezi s narudzbom vece kolicine primjeraka Lise. Apple je bio tek jedan od proizvodaca racunala koje ce posjeriti prije nego sto odluce sto ce tocno naruciti. Nitko nije spominjao brojke i nitko nije spominjao novac. "Teske je pokusati nesto reci u ime banke velike poput Crockera". uzdahnuo je Schweer. "Kada predlazete standard, uvijek na kocku stavIjate vlastiti posao. Lakse je odabrati nekoliko razlicitih rnodela." Nacas je zasutio: "Dakako, covjek maze lijepo dlanom pokriti oci i odabrati model. iii ih nabaviti vise, pa preraspodijeliti krivnju." "Tako da ti otpuste sarno pola guzice", nasmijao se Lewin.

RASPLINJACII MIKROFONI

Kada je Stevenu Jobsu bila pet mjeseci, njegovi su se roditelji iz vlaznog rubnog dijela San Francisca preselili u celieni zagrljaj South San Francisca. Paul Jobs ondje je kao "covjek za sve'' nastavio raditi za jednu financijsku tvrtku. Naplacivao je neotplacene rate kredita, provjeravao uvjete kredita koje su nudili posrednici u prodaji automobila, a vjestinom obijanja brava koristio se da lakse plijeni automobile sirom sjeveme Kalifornije. Paul Jobs izgledao je poput odgovornog lamesa Deana. Bio je vitak, imao kratko podsisanu smedu kosu i cvrsto zategnutu kozu. Bio je to praktican, razuman covjek gotovo kalvinistickih osobina, nesiguran u sebe zbog nedostatka formalne naobrazbe. Stidljivost je prikrivao smijehom i nesmiljenim smislom za humor. Jobs je odrastao na malenoj farmi u Germantownu, u Wisconsinu. No, kada farma vise nije mogla uzdrzavati dvije obitelji, s roditeljima se preselio u West Bend u Indiani. Srednju skolu napustio je vrlo rano i neko vrijeme tumarao Srednjirn zapadom u potrazi za poslom, a potkraj tridesetih godina 20. stoljeca zavrsio je u "huliganskoj ratnoj mornarici", americkoj Obalnoj strazi. Nakon Drugoga svjetskog rata, kada su i njegov brod povukli iz aktivne sluzbe u San Franciscu, Jobs se s jednirn kolegom okladio da ce 51 44

Povratak u Malo kraljevstvo 45 pronaci zenu u sjeni mosta Golden Gate. Iskradajuci se na obalu kad god je to bilo moguce, Paul Jobs je naposljetku dobio okladu. Upoznao je Claru, zenu s kojom ce se vjencati, na spoju dogovorenom naslijepo. Ona je djetinjstvo i srednjoskolsko razdoblje provela u Mission Districtu u San Franciscu. Nakon nekoliko godina provedenih na Srednjem zapadu, gdje je radio kao rukovatelj poljopnvrednim strojevima u tvrtki International Harvester, te kao prodavac rabljenih automobila, Paul i supruga vratili su se 1952. u San Francisco. Upravo ondje poceli su podizati obitelj i boriti se s roditeljskim iskusenjima. Poceli su trpjeti sve moguce nedace koje su im djeca uspijevala prirediti. Kada je njihov maleni sin Steven ugurao metalnu ukosnicu u elektricnu uticnicu i opekao ruku, s njim su odjurili u bolnicu. Nekoliko mjeseci poslije morali su ga odvesti na ispumpavanje zeluca nakon sto je s jednim djecakom od boca otrova za mrave uredio minijatumi kemijski laboratorij. U domu obitelji Jobs u South San Franciscu bilo je mjesta za jos jedno dijete. pa se Stevenu pridruzila sestra, Patty. Suocavajuci se s odgovomoscu za prehranjivanje cetveroclane obitelji, Paul Jobs odlucio se za korak koji je za njega bio posve tipiean: uzeo je dvije police osiguranja na tisucu dolara radi pokrivanja trogkova vlastitog pogreba. Putovanje na posao imalo je veliku ulogu medu stvarima koje se Paulu Jobsu nikako nisu svidale. pa se, kada ga je ona financijska tvrtka premjestila u podruznicu u Palo Altu, cijela obitelj preselila na juzniji dio poluotoka. Jobs je kupio kucu u Mountain Viewu, nadomak prvoga natkrivenoga trgovackog centra u tom podrucju. Susjedstvo im je ondje cinila mjesavina radnickih obitelji i obitelji koje su pripadale nizoj srednjoj klasi. Steven se poceo buditi toliko rano da su mu roditelji kupili konjica za Ijuljanje, gramofon i nekoliko ploca Little Richarda, kako bi se zabavio sam i kako odmah ne bi probudio cijelu obitelj. Djeca koja su fivjela na suprotnoj strani ulice snimala su filmove kamerom super-8, a mladi Jobs, u ocevu baloneru i seslru. glumio je detektiva. Na obiteljskome televizoru uglavnom su se smjenjivale serije Dobie Gillis, I Love Lucy, Groucho Marx, te crtani filmovi Johnny Quest. Bas kao u Sunnyvaleu i Palo Altu, i u Mountain Viewu je bilo elektrotehnicara. S posla su donosili nepotrebne dijelove, njima se igraii u garazi , a kada bi konstruirali negro zanimljivo iii novo, to bi izlofili na prilazu garazi. Jedan inzenjer radio je za Hewlett-Packard i zivio sarno nekoliko kuca dalje od obitelji Jobs, a jednom prilikom iz laboratorija je kuci donio mikrofon, spojio ga s baterijom i zvucnikom, te odmah postao elektronickim carobnim frulasem.

46

Michael

Moritz

Stevena Jobsa, kojeg je otae bio poucio osnovama elektronike, posve je zbunilo nesto sto se, kako se cinilo, protivilo pravilima koja je bio usvojio: karbonski mikrofon nije imao pojacalo, no zvuk je ipak nekako dopirao iz zvucnika. 0 tome je izvijestio oca , koji mu nije mogao dati primjeren odgovor, pa se vratio onamo i stao gnjaviti strucnjaka iz Hewlett-Packarda. Ovaj mu je ubrzo pokazao inkriminirani dio, te ga otada cesto pozivao na vecere, uz koje se upoznao s jos mnogim osnovama elektronike. Starijem Jobsu automobili su bili neusporedivo zanimljiviji od eJektronike. Jos kao tinejdzer bio je skueao dovoljno novea da kupi automobil , te je zapravo poceo stalno "fusariti'' - kupovati, razmjenjivati i preprodavati automobile. Ponosio se time sto je 1957. prestao kupovati nove automobile i sto se nakon toga oslanjao na instinkt, domisljatost i spretne ruke, te tako spasavao i obnavljao stara vozila. Jobs se svim snagama usredotocio na popravljanje primjeraka tocno odredenog modela, sve dok mu za oko ne bi zapelo nesto drugo. Snimke najdrazih automobila stavljao je iii u album iii u okvire za fotografije, te na njima isticao sitnice koje je mogao razlikovati samo dobro upuceni skupljac: sjedalo ukraseno rijetkim obrubom iii neobicni otvori za zrak. Nakon posla navukao bi radni kombinezon i uzeo klinicki urednu kutiju s alatom, te nestao pod automobilom tjedna. S vremenom se sprijateljio sa svim sluzbenicima u mjesnom odjelu za registraciju vozila, a subotom ujutro obilazio je autootpade uz priobalnu cestu u Palo Altu i pretrafivao ostatke. Onamo je cesto vodio sina, te pred njim pregovarao i ejenkao se s prodavacima: "Nekako sam mislio da mu mogu prenijeti malo mehanicarskih sposobnosti, no njega zapravo nikad nije privlacilo prljanje ruku. Zapravo mu nikada nije bilo osobito stalo do mehanike." Steven je rekao da ga je vise zanimalo razmisljati 0 Ijudima koji su nekoc bili vlasnici tih automobila. Jedan od susjeda iz Mountain Viewa uvjerio je Paula Jobsa da bi se trebao okusati kao posrednik u prodaji nekretnina. Tako je naposljetku dobio posrednicku dozvolu i cak mu je isle razmjemo dobro jos godinudvije, no nikako mu se nisu svidjeli nagovaranje, servilnost i neizvjesnost. U drugoj godini zarada nije bila osobito velika. Okolnosti su bile toliko nepovoljne da je moran dogovoriti refinanciranje vlastite kuce da obitelj nekako prefivi. Ne bi Ii lakse spajali kraj s krajem, Clara Jobs honorarno se zaposlila u odjelu za isplatu placa u tvrtki Varian Associates, koja je proizvodila radare. Paul Jobs naposljetku se toliko razocarao u hirovito trziste nekretnina daje odlucio vratiti se nekadasnjoj profesiji: strojevima.

Povratak u Malo kraljevstvo 47 Kada je napokon dobio posao u jednoj tvrtki koja se bavila obradom metala u San Cariosu, ponovno je morao krenuti ispocetka. Taj korak unatrag nije promaknuo Steveu Jobsu. Vise nije bilo obiteljskih odmora, namjestaj su popravljali, a nije bilo ni televizora u boji. Paul Jobs samje izradivao vecinu stvari koje su pridonosile udobnosti doma. Kada je uciteljica u cervrtom razredu pitala ucenike: "Sto u svemiru ne razumijete?" Steven Jobs je odgovorio: "Ja ne razumijem zasto smo sada odjedanput toliko bez novca." Ta ista uciteljica, Imogene "Teddy" Hill, spasila je devetogodisn jeg sticenika od skretanja s pravog puta nakon sto je s nekoga drugog sata izbacen zbog neprimjerenog ponasanja. Njezin se ucenik prisjetio: "Nevjerojatno brzo je shvatila 0 cemu se radio Pocela me podmicivati kako bih ucio. Cesto bi rekla: 'Doista bih feljela da rijesis ovu radnu biljeznicu. Ako sve rijesis, dat cu ti pet dolara." Zahvaljujuci tomu, Jobs je preskocio peri razred i premda su ucitelji vee predlagali da se upise u drugu skolu i sedmi razred, te pocne uciti neki strani jezik, on je to odbio. U izvjestaju 0 uspjehu za sesti razred stajalo je: "Steven izvrsno cita. Medutim, tijekom citanja uzaludno trosi mnogo vremena ... Teske se motivira i ne vidi pravu svrhu u ucenju citanja ... Povremeno izaziva probleme povezane s disciplinom." Kao i kod Wozniaka, plivanje je bilo vazno i za obitelj Jobs. Stevena su na sate plivanja poceli odvoziti kada mu je bilo pet godina, a poslije su ga upisali u plivacki klub Mountain View Dolphins. Kako bi mogli platiti plivanje, Clara Jobs je navecer prijateljima cuvala djecu. Nekoliko godina poslije, kada je dovoljno poodrastao da ude u klupsku plivacku momcad, Jobs je upoznao Marka Wozniaka. Jobsa su, prisjecao se poslije Wozniak, zadirkivali i gnjavili neki drugi plivaci, koji su ga voljeli plasiti i udarati mokrim rucnicima. "Bio je dosta placljiv. Izgubio bi u utrci i poceo cmizdriti. Nije se bas uklapao medu ostale. Nije bio clan 'ekipe."

48

Michael

Moritz

No, Steve Jobs promijenio je skolu i otada pohadao osnovnu skolu Crittenden u Mountain Viewu. U tu su skolu ponajvise isla djeca iz siromasnijih istocnih rubnih dijelova Mountain Viewa, te je bila na glasu kao skola koja privlaci nasilnike i stvara huligane. Onamo su cesto zvali policiju da sprijeci sukobe i disciplinira djecu koja su iskakala kroz prozor iii prijetila ucenicima. Nakon godinu dana, Steven Jobs, koji je ondje bio nesretan i usamljen rekao je da vise nece ici u skolu bude li morao ici u Crittenden. Paulu Jobsu nije promaknula njegova odlucnost. "Jednostavno je rekao da vise ne ide onamo. Stoga smo se preselili." Obitelj Jobs nacinila je jos jedan korak.

KOMPJUTOR S OKUSOM VANILIJE

Kada je John McCollum na dan otvorenja srednje skole Homestead u Cupertinu, 1963. godine, dosao onamo s namjerom da odrzi sat elektronike. ucionica F-3 bila je gotovo posve prazna. Docekali su ga hladni betonski pod, zidovi od betonskih blokova, nekoliko sivih metaloih stolaca te, na okretnom stalku, televizor na kojem su se emitirale sluzbene skolske informacije i objave. I ta ucionica i ostali dijelovi srednje skole Homestead izgledali su poput zatvora poluotvorenog tipa cije Sll granice svakako bile jasno odredene. Kuce koje je McColum vidio kroz prozor ueionice nalazile su se u Sunnyvaleu, a skolska ploca u Cupertinu. U vrijeme otvorenja Homesteada, ucionica F-3 bilaje toliko prazna i pusta da bi se u njoj cak i najdomisljatiji ucenik teskom mukom mogao ubiti strujom. McCollum je odmah unio odredene promjene. Iznad ploce postavio je zuti mehanicki logaritmar, visoko na zid americku zastavu, jarko obojcni poster na kojem je pisalo: SIGURNOST NIJE PLOD SLUC:AJA. te naljepnicu s pozivom LETITE RATNOM MORNARICOM. Za pod je dao ucvrstiti dva dugacka laboratorijska radna stola, a njih je malo-pomalo prekrio raznoraznom opremom. Umjesto da pazi na nove uredaje i stedi za njih, McCollum se oslanjao na domisljatost. Police iznad radnih stolova pocele su se popunjavati, a ucionica F-3 49

50

Michael

Moritz

postajalaje sve pretrpanijim kosem za papimati otpad obliznjih tvrtki poput Fairchilda, Raytheona i Hewlett-Packarda. McCollum se pretvorio u dostojanstvenog macka koji luta i vreba sirom Santa Clare i trafi raznorazne dijelove. Utvrdio je da njegovi ucenici prije iii poslije uspijevaju unistiti priblizno trecinu svega sro pribavi za ucionicu. "Sica", kako su distributeri elektronicke opreme pogrdno nazivali narudzbe za manje od pedeset komada bilo cega.jednostavno nece zadovoljiti njihove potrebe. McCollum, tocnije, njegovi ucenici, sve su trosili naveliko. Na srecu, elektronicke tvrtke prodavale su opremu i uredaje tako izbirljivim musterijama da se katkada stjecao dojam da vise dijelova odbijaju nego sto ih kupuju. Tako bi odbili kupiti tranzistor na kojem se nije dobro vidio dio broja, ili otpornik koji nije imao posve rayne metalne prikljucke, iIi kondenzator u cijem se obojenom premazu nazirao mjehuric zraka. MeCollum je najveci uspjeh zabiljefio kad mu je Raytheon darovao devet tisuca tranzistora (koji su se tada prodavali po sesnaest dolara) koje je inzenjer zaduzen za procjenu komponenata u NASA-i ocijenio nedovoljno kvalitetnima za slanje na Mjesec. Bilo je tu i drugih konkretnih trofeja. a neki od njih potekli su i iz skladista Hewlett-Packarda u Palo Altu. Bila je to HP-ova inacica prodavaonice dobrotvorno prikupljene robe, prepuna rabljene iii nepotrebne opreme za ispitivanje po kojoj su srednjoskolski profesori mogli slobodno prekapati. McCollum je redovito odlazio onamo, a nekoliko puta vratio se i sa skupim dvokanalnim osciloskopima i mjeracima frekvencije. vee za nekoliko godina, a osobito kada je Stephen Wozniak - i poslije Steven Jobs - poceo dolaziti na sate elektronike, ueionica F-3 bila je pravo malo skladiste rezervnih dijelova. McCollum je s vremenom prikupio toliko testne opreme da po njoj nisu nimalo zaostajali za oblifnjim otvorenim ucilistem De Anza, a u usporedbi s blagom nagomilanim u Homesteadu, dio elektrotehnickih laboratorija u susjednim srednjim skolama izgledao je kao da se nalazi negdje u Gornjoj Volti. Nekima od naprednijih ucenika i onih koji su pouku dobivali i kod kuce, mnogi projekti i zadace koje im je zadavao McCollum bili su vee odavno videna stvar. To nije bio slucaj i s teorijom. Elektronika je Stephenu Wozniaku postala najvafnijim srednjoskolskim predmetom: pedeset minuta na dan. svakog radnog dana u tjednu. McCollumova predavanja postavila su i jasno odredenu granicu izrnedu podrucja elektricnoga i elektronickoga. Ucenicima to nije bila tek semanticka razlika: radilo se o necemu po cemu se odrasli muskarci razlikuju od djecaka. Elektricni uredaji stvar su djecjih kompleta za sklapanje, a sastoje se od baterija,

Povratak u Malo kraljevstvo 51 prekidaca i zaruljica. Elektronika je posve drukciji, uzviseniji poziv koji ulazi I u svijet tehnologije, etericna podrucja fizike, a posvecen je tom jedinstvenom ponasanju rnocnog i posve nevidljivog elektrona. Stojeci pred razredom u vunenoj vesti na kopcanje, McCollum je ucenicima usadivao teoriju. Price i unaprijed pripremljeni govori nastali na temelju dvadesetogodisnjeg iskustva u Ratnoj momarici, iz koje se povukao razljucen novim pravilom prema kojem su piloti koji su letjeli rijetko otada morali letjeti s kopilotom, ponavljali su se toliko redovito da su pojedini ucenici nekima od njih davali i brojcane oznake. McCollum bi prvo nesto petljao s naocalama, pa ih stavio na nos, pa ih skinuo i spremio u dzep kosulje, iza olovaka u isaranome plasticnom omotu. Pocinjao je teorijom, a onda prelazio na primjenu. Ucenici su tako upoznali Ohmov zakon, Wattov zakon, osnove strujnih krugova, magnetizma i indukcije. Uvidjeli su da im predavanja ostaju u glavi ako pozomo slusaju, a njihov je profesor sijao sjemenje iz kojeg su ustrajno nicale mladice. Rjesavali su osnovne jednadzbe, serijski i paraleino spajaJi otpomike, pratili punjenje kondenzatora. Konstruirali su napajanja i pojacala, te ucili kako manipulirati izmjenicnom i istosmjemom strujom. McCollum je usto bio i centar za kontralu kvalitete. Kada bi ucenici dovrsili izradu radiouredaja, povukao bi se u svoje malo skladiste, ugradio nekoliko neispravnih dijelova, te od njih trafio da problem rijese urnorn, a ne ocima. "Morate moci 0 svemu temeljito promisliti", ponavIjao je. Nadobudni ucenici McCollumu su na pregled donosili uredaje koje su izradivali kod kuce , u sobi iii garafi. On bi odvijacem lupkao po lose ucvrscenim dijelovima i poput kakva grubog zubara pokusavao odvojiti zalemljene spojeve. Jednom je prilikom kritizirao okretni regulator na napajanju koje je izradio Bill Fernandez samo zato sto je funkcionirao obmuto od vecine takvih regulatora. Fernandez ce poslije reci: "Tada sam prvi put poeeo razmisljati 0 standardima i dizajnu koji vodi racuna 0 covjeku." Ne bi Ii razotkrio golemu moe elektriciteta, McCollum je postao pravim zabavljacem. Kod ucenika je izazivao jezu pricama 0 kiselini koja je izgrizla lice onima koji su neoprezno pokusavali pokrenuti automobilski motor spajanjem kontaktnih kabela. Dramaticnim pokretima vadio je rekvizite iz zakljucane ladice u radnome stolu i izvodio dobra uvjezbane trikove. Uranjao je i u svijet svakodnevnih pojava i trljao balon 0 pulover, pa ga pustao da visi s donje strane televizijskog prijamnika. Iii bi prigusio svjetla i ukljucio Teslin transfonnator koji je stvarao visokofrekvencijsku struju. Ucenici bi tako gledali kako napon od stotinu tisuca volta

52

Michael

Moritz

preskace s jednog kraja transfonnatora na drugi i osvjetJjava ftuorescentnu zarulju koju je on drzao u blizini. U nekim drugim prilikama, ucenici u ucionici F-3 gledali bi plamen kako pucketa na stapovima Jakovljevih ljestava. McCollumje jasno davao do znanja koja mu je misija. "Pokusavam rasprsiti mit 0 zagonetnosti elektrona. Ne mozete ih vidjeti , ali jasno vidite njihovo djelovanje." Elektronika se, medutim, nije svodila tek na cisto intelektualno zanimanje. Radilo se i 0 prakticnoj sposobnosti koja je uz vrlo malo znanja i vjestine stvarala najraznovrsnije krikove, sirene, kuckanje i druge zvukove koji su trebali zabaviti, iritirati iii uzasnuti. Isti oni dijelovi od kojih su se radili robusni voltmetri i ommetri mogli su se iskoristiti i u puno zabavnije svrhe. Jo! od najranije dobi Stephen Wozniak bio je sklon raznim psinama kojima je najcesce uspijevao pridodati i nesto svoje. Gadanje automobila nocu nikad mu nije bilo ni zabavno oi osobito domisljato. Ali prica je vee bila posve drukcija , i vise u njegovu stilu, kada bi jaje premazao croom bojom, ucvrstio ga za tanku nit vezanu za ulicne svjetiljke na suprotnim stranarna ulice, te ga tako objesio na visini na kojoj se moglo ocekivati da ce ga udariti prednja resetka automobilskog hladnjaka. Elektronika mu je otvorila jedan posve novi svijet i na podrucju takvih smicalica. Tako je oa primjer u zavrsnome razredu srednje skole Wozniak sacuvao nekoliko cilindara iz starog akumulatora koji su nalikovali na dinamit. Za valjke je ucvrstio oscilator i postavio ih u prijateljev ormaric , uz nekoliko fica koje su visjele kroz vrata. Otkucaji oscilatora ubrzo su privukli veliku pozornost, a nedugo zatim ravnatelj skole, Warren Bryld, opasnosti je izlozio vlastiti zivot kada je rukama uzeo napravu i s njome izjurio na skolsko igraliste. "Jednostavno sam izvukao fice i pozvao policiju. Odmah su me ukorili kao praznoglavog naivea." Pocinitelj je pronaden vrlo brzo. Dok je isao prema ravnateljevu uredu, Wozniak je ocekivao da ce ondje primiti cestitke za pobjedu u natjecanju matematicara. Umjesto toga nasao se u rukama mjesne policije, a pred njim je bila i noc u maloljetnickom pritvoru u San Joseu. Sutradan ujutro Margaret Wozniak nije se umirila ugledavsi sina, te je pocela vikati na cuvare: "Zasto mu na prsima niste istetovirali serijski broj?" Njegova sestra, Leslie, uredniea skolskog lista, rekla je Wozniaku da mu cuvaju prostor za reportazu 0 uvjetima koji vladaju u maloljetnickome zatvoru. Kada se vratio u Homestead - skrusen i postiden , ali bez optufbe - Wozniaka su kolege u razredu docekali gromoglasnim pljeskom. Ucenici su od Johna McColiuma povremeno trazili savjet u vezi s ponekim cudljivim oscilatorom, a on je obicno davao prakticne savjete.

Povratak u Malo kraljevstvo 53 No McCollumje ucenike poucavao u vezi s elektronikom, a ne racunalima. Ucenici u Homesteadu koji su se potkraj sezdesetih godina zanimali za racunala nisu bili tek najveca manjina u skoli. nego ih je bilo rnoguce izbrojiti i na prste jedne ruke. Elektronika i racunala hili su muska podrucja, iako ih je vecina djecaka smatrala podosta neobicnim hobijem. Neobicne sklonosti take su premoscivale razlike u dobi i pripadnosti razredu, te spajale usamljenike. Predmete osobnog zanimanja i zabave - u biti prave opsjednutosti - oni su prenosili iz domova u ueionice i natrag. Wozniak je u Homesteadu na nastavi u maticnoj ucionici u naocalama s debelim staklima u zuti blok obicnom olovkom skicirao strujne krugove. Njegova je sestra rekla: "U srednjoj sam ga skoli zalila. Bio je usamljen. Patio je zbog takve prirode I zbog toga sto se nije uklapao. Neprestano su ga ismijavali. Uvijek sam imala dojam da ga zelim nekako zastititi." Ali, za razliku od sestre, Wozniak nije imao dojarn da se nasao u zamci provincijskih stajalista u Sunnyvaleu, niti su ga ogranicavala pravila odijevanja u Homesteadu. Bio je krajnje sumnjicav prema marihuani i drugim opojnim sredstvima, te je spremno prihvacao upozorenja 0 njihovoj stetnosti, a roditelje je izvijestio cim je u sestrinoj sobi opazio sumnjive sjemenke. Majka je ubrzo prepoznala sinove sklonosti: "U srednjoj je skoli bio izrazito konvencionalan ... nije se previse druzio s djevojkama." Wozniak je bio olicenje neporocnog ucenika. Prepusten sam sebi i svojim sklonostima, tijekom posljednje dvije godine srednjoskolskog obrazovanja osvajao je nagrade za radove s podrucja elektronike, bio je predsjednik kluba matematicara i kluba elektronicara. Wozniak je poceo raditi nacrte za uredaj koji bi mogao zbrajati i oduzimati i malo-pomalo poceo mu dodavati i druge mogucnosti. Uspio je osmisliti kako rjesavati slozenije probleme povezane s mnofenjem, dijeljenjem, pa cak i poteneijama i korijenima. Aliena Bauma, dvije godine mladeg od Wozniaka, zbunjivaJe su linije, crckarije i sare. "Upitao sam ga sto radi, a on mi je odgovorio: 'Konstruiram kompjutore.' To me se dojmilo kao nista dotada." Mrsavi tamnokosi Baum, djecak blagih smedih ociju. do trinaeste je godine zivio u New Jerseyu. Obitelj mu se tada preselila u Kaliforniju, gdje muje otae, Elmer, poceo raditi u Stanford Research Instituteu (SRI). Poslije ce reci: "U New Jerseyu bih ostao potpuno ogranicen. Oduvijek sam drzao da ell biti inzenjer i oduvijek sam smatrao da ce kuenuti cas kada ell se upoznati s elektronikom." Cesto se na SRI-ju povlacio prostorijom u kojoj su bila racunala, koja je skepticno motrio sve dok mu otac nije pokazao kako se radi na terminalu: "Vee za manje od jedan sat Allen je znao

54

Michael

Moritz

uno sto ja nisam znao. "Za razliku od Wozniaka, Baum nije sudjelovao na izloibama i natjecanjima s podrucja prirodnih znanosti, ali ih je povezivalo zanimanje za teoriju i konstruiranje racunala. Kada je Wozniak nagovorio McColiuma da pronade mjesto na kojem bi mogao doznati vise 0 racunalima, u sve planove ukljucili su i Bauma. McCollum je preko nekog prijatelja dvojici ucenika uspio dogovoriti da svake srijede poslije podne provode u sobi s racunalima u GTE Sylvaniji, tvrtki kojaje proizvodila elektronicke uredaje za vojsku. Cijelu skolsku godinu, dvojica su djecaka iz tjedna u tjedan dolazila u sjediste Sylvanije u Mountain Viewu. Ondje su se na ulazu upisivali u knjigu gostiju, na majice ucvrscivali plasticne propusnice, te cekali pratnju, a zatim hodnikom, pa kroz teska metalna vrata dolazili u sobu s racunalima. u kojoj je zujanje i brujanje IBM-ova uredaja 1130 toliko otezavalo razgovor da su ljudi morali vikati. Pod prekriven bijelim keramickim plocicama vibrirao je pod tezinom racunala smjestenog u kuciste velicine francuskoga garderobnog ormara iz 18. stoljeca. Racunalo je imalo tipkovnicu odbojna izgleda s pomocu koje su se u njega mogle unositi naredbe. Programi koji su davali rezultate poput platne liste zaposlenika korporacije unosili su se s pomocu busenih kartica, tankih zutosmedih kartona koji su se stavljali u citac. Informacije potrebne racunalu bile su pohranjene na nizovima magnetskih vrpca koje su prekrivale zidove i nalikovale na velike gramofone, dok je bucni pisac, nalik na one kojima su se slufile telegrafske tvrtke, ispisivao popise na papirima. Bilo je to prvo veliko racunalo - "mainframe" - koje je Wozniak dotad vidio. Tijekom te godine Wozniak i Baum usvojili su mnoge korisne informacije i trikove, kao i dijelove obrazovanja na tom podrucju. Zaposlenici Sylvanije upoznali su Wozniaka s kompilatorom (t'kompajlerom", "jezicnim prevoditeljem"), softverom koji naredbe unesene kompjutorskim jezikom, koji se sastoji od obicnih slova i brojki, pretvara u binarni strojni kod koji racunalo moze obraditi. Wozniak je ostao zatecen. "Nisam znao da je kompilator program. Mislio sam da je to dio hard vera i neprestano sam pokazivao pojedine dijelove i pitao: "Je li to kompilator?'" Programeri iz Sylvanije rijesili su i problem na koji je nailazio u nacrtima za kalkulator koji bi mogao mnoziti velike brojeve. No, dvojica tinejdzera bila su sklonija programiranju nego slusanju predavanja. Pisali su programe u programskome jeziku FORTRAN, pripremali busene kartice. a njih stavljali u citac. Racunalom su dobivali visoke potencije brojeva i gledali kako pisac mukotrpno ispisuje rezultate. Trazili su prim brojeve i racunali korijene

Povratak u Malo kraljevstvo 55 na desetke decimalnih mjesta. Suradivali su i na programu koji je odredivao konju da skakuce po sahovskoj ploci , da svakim potezom dolazi na drugo polje. Kad su prvi put pokrenuli taj program, nije se dogodilo nista. Racunalo je bilo posve pasivno, sarno se culo brujanje klimatizacijskog uredaja.lznova su napisali program i zadali racunalu da ih izvijesti nakon svakog pomaka konja. Prvih petnaestak-dvadesetak puta izvijestilo ih je vrlo brzo, a zatim se pocelo usporavati i na kraju posve zaustavilo. Jedan od programera iz SyJvanije objasnio im je matematicki precac kojim se mofe procijeniti koliko ce programu trebati prije nego 5tOponudi odgovor 0 napredovanju figure. Wozniak je iskusao tu proceduru i shvatio da odgovor obeshrabruje: "Izracunao sam da bi za samo jedno rjesen]e trebalo deset na dvadeset petu godina. Toliko nisam namjeravao cekati." Nakon sto je Wozniak proveo nekoliko mjeseci u Sylvaniji, McCollum mu je omogucio da u jednom razredu na satu elektronike u Homesteadu govori o racunalirna. "Bile je to dobro predavanje. Pogresno je bilo sarno jedno. Trebao gaje odrzati studentima druge godine." Odlasci u Sylvaniju, povlastica koristenja racunala i usputne pojedinosti koje je pokupio od programera nisu samo bili vrhunac Wozniakova tjedna, nego su potaknuli i druge aktivnosti. S Baumomje poceo sve cesce odlaziti u Stanfordov Centar za linearne akceleratore koji je imao znatno vaznije ciljeve nego sto se to moglo zakljuciti na prvi pogled i prema nesretno odabranom skracenom nazivu ustanove (SLAC - Stanford Linear Accelerator Center - engl. slack - "usporen", "nemaran", "opusten" ... ). Njih se dvojica nisu zanimali za elektrone niz trokilornetarski betonski tunel koji se ispod autoceste Interstate 280 protezao prema poljima oko Woodsidea. Oni su odlazili u upravnu zgradu SLAC-a najednom obronku iznad Palo Alta i Hoover Towera u sklopu sveucilista Stanford. Ondje su se vrzmali oko sobe s racunalima i proucavali IBM 360, racunalo koje je potkraj sezdesetih godina bilo gJavni IBM-ov model. Omogucili su im da na jednorn od SLAC-ovih busaca kartica pripremaju programe koje su poslije iskusavali na manjem IBM-ovu racunalu u Sylvaniji. No, najvise ih je privlacila knjiznica. Njih su dvojica subotom i nedjeljom poslije podne prelistavali knjige s polica, citali casopise i gutali upute za koristenje racunala. Na poluotoku u to vrijeme gotovo i nije bilo mjesta s boljom ponudorn takve literature. SLAC-ova knjiznica bilaje pretplacena na casopise koji su bili glavni i najozbiljniji izvor novosti za programere i inzenjere: Datamation, Computerworld, EDM i Computer Design. U vecini casopisa nalazili su se anketni listici s nazi virna tvrtki, a citaoci su

56

Michael

Moritz

mogli oznaciti one od kojih zele primati informacije. Postanski sanducic obitelji Wozniak ubrzo je bio prepun debelih omotnica s brosurama, prospektima pojedinih proizvoda, te uputama za rukovanje nekima od novijih racunala. Medu posiljateljima bili su i Digital Equipment Corporation, Data General, Scientific Data Systems, Data Mate, Honeywell i Varian. Gotovo sve navedene tvrtke proizvodile su miniracunala, umanjene inacice velikih racunala koja su zauzimala cijeJe sobe. Miniracunala su nazvana prema kratkim, uskim suknjama koje su na put svjetske slave krenule iz londonskog Camaby Streeta, a obicno nisu bila veca od kombinacije hladnjaka i zamrzivaca za sesteroclanu obitelj. Proizvodaci miniracunala, bas kao i tvrtke koje su konstruirale satelite i rakete, iskoristili su veliko sazimanje u svijetu elektronike. Kada su tvrtke koje su se bavile poluvodicima razvile proizvodne tehnike pocele su na jednu silicijsku plocicu postavljati sve vise i vise tranzistora. To je tvrtkama kao sto je Digital Equipment omogucilo da proizvedu racunala koja SU, iako se nisu mogla mjeriti s performansama najnovijih velikih racunala, bila mocnija od nekih velikih racunala proizvedenih pet godina prije. Svi graficki prikazi u strucnim casopisirna odnosa cijene i performansi pokazivali su da ce takvi uredaji postajati jos jeftinijima, a cak i mocnijima. No premda su miniracunala bila znatno manja od velikih uredaja koji su se nazivali "mainframe", i dalje su im trebali krupni dodaci. Programi su se unosili na papirnoj vrpci, memoriju su cinili deseci malenih zeljeznih elemenata u obliku ustipka, povezanih zicama i ugradenih u blokove velicine kutije za cigare. Rezultati programa pojavljivali su se na teleprinteru. Upute i prirucnici odrazavali su dio slozenosti nastojanja da se nadzire protok milijuna bita koji su se kretali u svim mogucim smjerovima. Buduci da je otkrivao toliko mnogo 0 racunalima, Mali kompjutorski prirucnik tvrtke Digital Electronics Corporation, koji su analiticari iz Sylvanije dali Wozniaku, postao je svojevrsnim klasicnim djelom kompjutorske branse. U njemu su se nalazili podrobni opisi sredisnje procesne jedinice, upute kako raditi s memorijom, nacini povezivanja s teleprinterom, te graficki prikazi koji su olaksavali pisanje i iskusavanje programa. Strucne casopise pratila je i jos specijaliziranija literatura. casopisi posveceni komponentama. Potkraj sezdesetih godina oni su se koncentrirali na integrirane krugove, cipove koje su proizvodile poluvodicke tvrtke medu kojima su bili Fairchild, Signetics. Synertek, Intel i Motorola. Wozniaku i Baumu ti su casopisi postali gotovo jednako vaznima kao i kompjutorski casopisi i prirucnici.

Povratak u Malo kraljevstvo

57

lako ni jedna tvrtka koja se bavila poluvodicima nije proizvodila jedinstven tip koji bi imao mogucnosti poput racunala. neke su proizvodile cipove koji su se, uz odgovarajucu domisljatost, mogli udruziti tako da djeluju kao racunalo. Same su tvrtke objavljivale pojedinosti 0 karakteristikama i performansarna novih cipova na tzv. podatkovnim listama prepunima tehnickih informacija. lone su postale vrlo trazenim materijalom. Konstruiranje pristojnog raeunala, uredaja koji se priblizava tom udaljenom svijetu, vrhuncu tehnologije, iziskivao je izvrsno poznavanje nacrta i tehnickih pojedinosti. lake je pomno procitao DEC-ov Mali kompjutorski priru/nik, Wozniak je detaljnom pregledu prvo podvrgao Varianov model 620i. Uredaj je bio smjesten u smede kuciste s nizovima crnih i bijelih prekidaca na prednjoj ploci. Wozniakje prvi put pokusao stvoriti vlastitu verziju miniracunala s cipovima koje je sam odabrao: "Nisam znao kako proizvesti cjelokupno racunalo, ali sam shvacao sto je racunalo." Pocco je spoznavati slojeve koji se nalaze izmedu programa koji korisnik unosi u racunalo i samog srca uredaja. Usredorocio se na to srce i spoznao pojam sklopa preciznih uputa koje cine kod potreban za nadzor nad uredajem. No iako nije ovladao svim karikama konstruiranja racunala, Wozniak se usredotocio na zamisao 0 koristenju sto manjeg broja dijelova. S velikim je odusevljenjem otkrio nacin kombiniranja iii eliminiranja logickih sklopova, krugova koji su temelj digitalne logike. Kada su cipovi poceli sadrzavati krugove koji su mogli zamijeniti vise takvih sklopova, to je postalo razlogom za ushit. Wozniak se poceo koncentrirati na to da pojedini dijelovi obavljaju sto je moguce vise funkcija. "Krenuo sam u smjeru visih stupnjeva integriranosti." Ni Wozniakovi ni Baumovi roditelji nisu se mogli nacuditi njihovu napretku. Poput mnogih drugih tinejdzera, nisu bili optereceni napomim svakodnevnim problemima i imali su vise nego dovoljno slobodnog vremena da se posvete stvarima koje su ih zanimale. Wozniak i Baum ubrzo su izdvojili omiljena miniracunala i police s knjigama u njihovim sobama ubrzo su postale pretrpane reklamama i brosurama za racunala. Poceli su razlikovati racunala, domisljata i nespretna konstrukcijska rjesenja. Cijenili su razne skrivene i ezotericne odlike poput nacina na koji neki uredaji rjesavaju pitanje pomicnog decimalnog zareza. Povremeno bi im mastu zagolicao neki domisljati naziv, iii kozmeticka privlacnost nekog modela, na primjer racunalo Skinny Mini, koje je taka nazvano zbog uskog (skinny - "rnrsav", "tanak'') kucista. Elmer Baum rekao je: "Ja sam odustao nakon priblizno tri mjeseca.

58

Michael

Moritz

Oni su konstruirali racunala, a meni vise nije bilo jasno 0 cemu razgovaraju." Wozniak je glavni predmet zanimanja iz srednje skole prenio i na studij. Nisu ga primili na ocev fakultet, Cal Tech. a nakon jada koji ga je obuzeo vee prvog dana na otvorenom ucilistu De Anza u Cupertinu, upisao se na sveuciliste Colorado u Boulderu. Jerry Wozniak njegove je pokusaje da napusti Kalifomiju i pridruzi se nekim prijateljima iz srednje skole docekao sa sumnjom. "Stephen nije bio spreman za to da istodobno napusti dom i pocne studirati." Medu ostalim u kovceg je spakirao i oscilator posebno prilagoden za ometanje televizijskog signala. Wozniak je tako poceo ometati predavanja na zatvorenom televizijskom sustavu na sveucilistu, zbog cega su profesori pokusavali "popraviti" postavke na prijamniku. Tako se igrao oscilatorom sve dok se profesor ne bi izvio u krajnje neobican polozaj, uvjeren da ce smetnje nestati bude Ii u zraku drzao ovu iii onu nogu i ovu iii onu ruku. Uspio je izluditi i neke koiege, ometajuci prijenos utrke Kentucky Derby upravo u trenutku kad su konji trebali prijeci ciljnu ravninu. Wozniakov je fiver u Coloradu imao sarno jednu sredisnju tocku: sveucilisno racunalo Control Data, CDC 6400. Citao je upute za rukovanje, naucio nove tehnike u FORTRANU, a upoznao je i jos jedan kompjutorski jezik. ALGOL. Uprava fakulteta smatrala je Wozniaka cudakom koji previse vremena provodi u sobi s racunalom i previse se sluzi samim uredajem. Napisao je nekoliko programa koji su poceli izbacivati hrpe papira s ispisanim rijecima JEBES NIXONA i DOBAR PAPIR ZA ZVRLJANJE. "Za svaki sat proveden na predavanju, provodio sam po deset sati oa racunalima." Njegovim akademskim rezultatima nisu pripomogle ni kasnonocne partije bridza. ni odlasci po hamburgere na mjesta udaljena i do stotinu pedeset kilometara. Jedan od prodekana poceo ga je ustrajno pozivati na red, te mu je zaprijetio izbacivanjem sa sveucilista. Wozniak je uzvratio tako sto je angazirao odvjetnika da mu napise prijetece pismo, no to bas i nije poboljsalo situaciju. Nakon prve godine napustio je Colorado s kovcegom prepunim jos sofisticiranijih nacrta za racunala, hrpom padova na ispitima, te se vratio roditeljima u Sunnyvale, gdje se ponovno upisao na De Anzu. Nakon povratka kuci , Wozniaka je iznova privukao onaj isti uski krug i milje kozmetickih nesavrsenosti, podatkovnih lista, te sajmova i izlozaba projekata s podrucja prirodnih znanosti. On i Allen Baum pohadali su ista predavanja na De Anzi, a Elmer Baum takoder se bio upisao na tecaj

Povratak u Malo kraljevstvo 59 prograrnskog jezika FORTRAN. Nakon nekoliko tjedana digao je ruke, a divljenje prema sposobnostima dvojice mladica kod njega se sarno pojacalo. Wozniakje dosao u sukob s jos nekim predavacimajer se tijekom predavanja s podrucja lineame algebre poigravao nacrtima za racunala. Nakon zavrserka skolske godine, on i Baum igrom slucaja dobili su sezonski posao. Trafeci mjesnu podruznicu jedne tvrtke koja je proizvodila miniracunala slucajno su usli u sjediste Teneta, malene tvrtke koja je pokusavala proizvoditi racunala za kupce medu kojima je bila i kalifornijska Uprava za motorna vozila. Njih dvojica uspjela su uvjerljivim pricama dobiti posao programera. Baum je ubrzo napustio posao kako bi poceo srudirati na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology), a Wozniak je ostao i naucio programirati kompjutorski sustav koji istodobno moze sluziti brojnim korisnicima. Povremeno je odlazio u Los Angeles - "Htio sam se ozeniti svojom mladom rodakinjom koja je ondje zivjela, ali joj se jednostavno nikada nisam svidao'' - ali je ostao raditi u Tenetu sve dok nije pao kao zrtva recesije 1972. godine, nakon cega je zatrazio pomoc za nezaposlene. U meduvremenu je, bez pravog reda i plana, stjecao nove spoznaje 0 konstruiranju kompjutora. Citao je fotokopije udzbenika koje mu je Baum postom slao s MIT-a, a i dalje je odlazio na skolske izlozbe ucenickih radova. Jednom je takvom prilikom ugledao rad koji ga je prosvijetlio. Pozornost mu je privukao mehanicki uredaj koji je sekvencijski provodio vise naredba. Bio je spojen tako da je pri svakom koraku aktivirao toone odredene signale. Wozniak je kopirao popratni tekst i proucio ga kod kuce. Cijeli koncept prenio je na podrucje elektronike i taka dosao do zamisli 0 krugu koji bi tocno odredenim redom izvodio niz malih operacija, a zatim proveo uputu: "Odjednom sam spoznao znacenje sekvencijskih koraka. Odmah mi je bilo jasno da znam konstruirati racunalo, a da to dan prije nisam znao. To jednostavno znas. Cim ti u glavi klikne dobra ideja.jednostavno znas da te dovela do cilja." Spoznaja do koje je sam dosao pokazala se vrlo korisnom kada se Wozniak poceo baviti unutarnjom konstrukcijom miniracunala Nova koje je proizvodio Data General. Novu je konstruirala ekipa prebjega iz Digital Equipment Corporationa. a dosla je na glas po domisljatom i agresivnom dizajnu. Skladan i mastovit plakat koji je tvrtka slala postom postao je vrlo trafenim u malenom svijetu sljedbenika. I Wozniak i Baum izvjesili su plakat zajedno s ostalim idolima koji su im krasili sobe, a Wozniak je ovako objasnio privlacnost tog modela: "Bio je to jedini kompjutor koji je izgledao kao da moze stajati na radnome stolu."

60

Michael

Moritz

Model Supernova tvrtke Data General bio je 16-bitni uredaj - istodobno je procesirao sesnaest binarnih brojeva - i sve osirn rnernorije nalazilo se na sarno jednoj tiskanoj plocici. U rupice na zelenoj ploci bilo je ugradeno vise od stotinu poluvodickih cipova, povezanih vijugavim crckarijama, tragovima laminiranja. Te su se vodicke linije nalazile na necemu sto se nazivalo tiskanom plocicom - jednom od temeljnih kornponenata racunala. Cipovi postavljeni na "maticnu plocu'' upravljali su najvaznijim funkcijama uredaja. Gotovo svi aspekti racunala iz Data Generala bili su odraz napretka elektronike. Iako je aritmeticka logika racunala bila znatno profinjenija, i dalje je bila srodna onom uredaju za zbrajanje i oduzimanje koji je Wozniak konstruirao kao trinaestogodisnjak. No ono sto je 1963. iziskivalo veliku plocu i stotine dijelova, 1970. naslo se na samo malenom komadicu silicija. S Baumorn, koji je Ijetne praznike provodio u Kaliforniji, Wozniak je poceo konstruirati svoju inacicu Nove. Pisao je Data Generalu i zatrazio dodatne informacije, te tako dobio nekoliko stotina stranica intemih tvrtkinih dokumenata. Njih dvojica prikupili su podatkovne liste za nove cipove koje su proizvodili Fairchild Semiconductor i Signetics, pomno citali tehnicke specifikacije i odabirali cipove koji su odgovarali njihovim potrebama. Nacrtali su sheme - prikaze nacina spajanja cipova - za dvije razlicite verzije racunala. U jednom su bili Fairchildovi cipovi, u drugome Signeticsovi. Iako je Wozniak bio glavna pokretacka snaga, Baum nije bio tek navijac koji stoji uz teren. Dobro je poznavao sve aspekte zamisljene konstrukcije, te je predlagao nacine na koje bi se iz cipova mogao izvuci maksimum snage. Njih dvojica usredotocili su se na digitalnu elektroniku i samo prelazili preko dosadnijih pitanja. Baumje priznao: "Nismo vodili brigu 0 pitanjima poput napajanja." U jednoj fazi cak su rezmisljali 0 konstruiranju vlastite inacice tog racunala. pa su shemama ispunili cijeli jedan fascikl i pisali tvrtkama trazeci dijelove. "Namjeravao sam slofiti sva racunala koja sam konstruirao. Problem je bio u nabavi dijelova", izjavio je Wozniak. Poteskoce na koje je nailazio pripremejuci nacrte za vise razlicitih verzija Nove Wozniaku su posluzile kao vrlo vrijedne pouke. Kako bi sinu pomogao da shvati neke od tefih pojedinosti, Jerry Wozniak dogovorio mu je susret s autorom nacrta za jedan Fairchildov poluvodicki cip. Infenjer iz Fairchilda objasnio mu je kako je broj cipova upotrijebljen u odredenoj konstrukciji tek jedan aspekt zavrsnog cilja. On je Wozniaku rekao da je prostor koji cipovi zauzimaju na tiskanoj plocici jednako vazan koliko i broj cipova. Wozniak se otada usredotocio na dvostruki cilj: spojiti Sto

Povratak u Malo kraljevstvo 61 vise cipova na sto manjem prostoru. Iskustva s modelom Nova tvrtke Data General Wozniaka su potaknula na jedan veci projekt. Odlucio je sastaviti vlastito racunalo. Uspio je zainteresirati jednog od prijatelja iz kvarta, Billa Fernandeza, i navesti ga da mu u tome pomogne. Njih dvojica znali su se vee niz godina, a ocevi su im zajedno igrali golf. Iako je bio nekoliko godina mladi od Wozniaka, Fernandez, djecak napeta, mrsava i blijeda lica, imao je siri krug interesa. Postao je sljedbenikom vjere baha'I, proucavao je aikido, te se doimao poput nekoga tko bi se izvrsno snasao u Japanu u 16. stoljecu, uceci za samuraja. I njega su privlacile izlozbe i natjecanja na podrucju prirodnih znanosti, a jedne je godine prijavio elektricnu bravu s plosnatim prekidacima koji su cavlima bili ucvrsceni za komad sperploce. Od oscilatora je izradivao sirene i bio, kao sro je sam bio uvijek spreman priznati, temeljit i strucan, ali ne i odan hirovima i nagonima. Bio je pedanran. spretan u radu rukama, te su mu izvrsno isle stvari poput postavljanja radiouredaja u automobile. Tijekom zavrsne godine pohadanja McCollumovih predavanja iz elektronike Fernandez je radio kao tehnicar u NASA-inu laboratoriju za svemirske sustave. Ondje je izradivao, iskusavao i modificirao sklopove, svladavao posebne tehnike lemljenja, ucio kako valjano rasporediti vodice, a spoznao je i opasnosti ostecivanja fica. Fernandez je jedan kutak roditeljske garaze uredio za svoj hobi. Izmedu bojlera za toplu vodu i susilice rubJja uspio je ugurati svoj radni stol. "Neprestano smo se borili s prostorom u garafi. Govorili su da sam zauzeo cetvrtinu garaze, a zapravo sam se sluzio sarno sesnaestinom." No garaza obitelji Fernandez poslufila je kao pogodno mjesto za izradu Wozniakova uredaja. Wozniak je znao sto zeli od svojeg racunala. "Htio sam konstruirati uredaj koji nesto radi. Na televizoru okrenes gumb i nesto se dogada. Na racunalu pritisnes tipku i pali se nekakva faruljica." Kako bi stvorili uredaj na kojem ce treperiti svjetla, Wozniak i Fernandez poceli su rraziti dijelove u nizu tvrtki koje su se bavile proizvodnjom poluvodica. Intel im je dao osam memorijskih cipova od kojih je svaki mogao pohraniti 256 bitova. Intersil im je dao dva skupa cipa s aritmeticko-logickim jedinicama. Iz hrpe uzoraka jednoga trgovackog putnika koji je radio za nekog proizvodaca prekidaca prikupili su nesto prekidaca, od jednog infenjera iz Monsanta svjetlece diode (LED), a metalno kuciste uzeli s jedne hrpe otpada u Hewlett-Packardu. Najveci dio dijelova osigurala su im dvojica aplikacijskih inzenjera iz tvrtke Signetics. Wozniak i Fernandez poslozili su trofeje na pod dnevne sobe obitelji Fernandez, te razvrstali sve sumatore, multiplikatore i registre.

62

Michael

Moritz

Brojcane oznake dijelova usporedili su s brojkama na podatkovnim listama, te ih spremili u nizove malenih, pomno oznacenih omotnica. Odmah potom uveli su podjelu rada. Wozniak je pripremio nacrte na nekoliko listova iz bloka. te se usredotocio na rjesavanje logickih sklopova. Pernandez.je projektirao vremenske sklopove, te sklopove koji su racunalo povezivali sa svjetlima. Wozniak je gledao mladeg prijatelja, jos uvijek srednjoskolca, kako se igra tehnicara i sastavlja racunalo. "Zapravo nije imao inzenjersko iskustvo, ali znao je postavljati zice i lemiti. Radio je sporo, ali vrlo pazljivo i uredno." Jos nekoliko tjedana njih su dvojica navecer i vikendom sastavljali racunalo i pritom ispili nemali broj boca gaziranog soka Cragmont s okusom vanilije. Fernandezje s praznim litrenim bocama biciklom odlazio u obliznju samoposlugu Safeway, te novcem od kaucije kupovao one malobrojne dijelove koji su im jos trebali. Kompjutor S okusom vanilije bio je malena verzija minikompjutora koji je bio zaokupio Wozniaka - "Bio je to apsolutni minimum glede hardvera" - a samu konstrukciju odredivali su dostupni dijelovi spremljeni u omotnice. Srediste uredaja cinile su dvije cetverobitne aritmeticko-logicke jedinice (ALU) koje je Wozniak uspio spojiti i dobiti 8-bitno racunalo. Dovrseni uredaj postavili su na metalno kuciste. Na jednoj plocici nalazili su se cipovi, a na drugoj, manjoj, vremenski sklopovi - kristalni oscilator i sklop za dijeljenje frekvencije prilagoden na temelju prirucnika iz Signeticsa. Fernandez je osam prekidaca postavio u rupe koje je izbusio na komadu bakelita. Nakon dovrsetka kompjutora s okusom vanili]e, Wozniak je poceo pisati programe za upravljanje uredajem. Programi su se temeljili na podatkovnim listama poluvodica na kojima je pisalo koje su upute potrebne da bi cipovi obavljali funkcije poput zbrajanja i oduzimanja. Ispisao je bitove, osmislio operativni kod i zapisao ga. Upute su imale pet koraka, a provodile su se vee dobro poznatim slijedom koji si je Wozniak mumljao u bradu: "Ucitaj; ucitaj sljededi bajt uputa u registar memorijske adrese; provedi kroz ALU u izlazni registar ALU; isprazni izlazni registar ALU na sljedecu memorijsku lokaciju." Vremenski sklop, koji je konstruirao Fernandez, brinuo se za to da se pet signala generira prema odgovarajucem slijedu uputa. Programi su izvodili zadace poput mnozenja vrijednosti unesenih s pomocu cetiri prekidaca s vrijednostima unesenima preko druga cetiri prekidaca, a zatim su rezultate prikazivali svjetlima. Wozniak se ovako prisjetio vaznosti dobivenih rezultata: "Ne mogu objasniti zasto mi to toliko znaci. Mnozenje dvaju 4-bitnih brojeva ne zvuci osobito vazno. Ali moci

Povratak u Malo kraljevstvo 63 uciniti nesto sto ne bi bilo moguce bez racunala ipak nesto vrijedi." Kada je racunalo vee bilo gotovo dovreeno, Fernandez je u garazu pozvao prijatelja Steven Jobsa da pogleda racunalo i upozna njegova autora. Jobsa su se, na njegov osobit nacin, dojmili i uredaj i Wozniak: "Bila je to prva osoba koju sam upoznao, a koja je 0 elektronici znala vise od mene." Wozniak je odlucio svijetu predstaviti svoje racunalo, te je nazvao jednog novinara San Jose Mercuryja koji je bio poznanik njegove majke. Novinar se u Wozniakovoj sobi pojavio u drustvu fotografa. Dok je Wozniak objasnjavao neke pojedinosti u vezi s ruznom napravom koja je lezala na podu, iz naponske jedinice koju je izradio Fernandez poceo se dizati dim. Racunalo je pregorjelo.jer je visoki napon iz naponske jedinice ucas spalio sve integrirane krugove na ploci. Fernandez je pregledao napajanje i utvrdio daje pogresku skrivio neobiljezeni cip kojije zaradio koseci susjedu travu. To ga je jako razljutilo: "Nije nam izisla slika u novinama i nismo postali djecjim junacima."

64

Michael

Moritz

"Prodaje zlatne ribice", rekao je Goldman

U zgradi od crvene opeke iz 19. stoljeca, medu prodavaonicama antikviteta, restoranima i odvjetnickim uredima u dijeJu San Francisca poznatom pod nazivom Barbary Coast, cetvorica muskaraca planirala su strategiju Appleova marketinga u sljedecih godinu dana. Bilo je poslijepodne, gradom je vladalo bablje ljeto, a konferencijskom soborn bez prozora zagusfjiva sparina. Bio je to prostor tvrtke Chiat-Day, reklamne agencije srednje velicine za koju se neprestano govorkalo da same sto nije ostala bez najveceg klijenta, tvrtke Apple Computer. Dvije loncanice dugih listova bile su se ovjesile od vrucine, filmski projektor bio je skriven iza zatamnjenog stakla, a pokraj prirucnog sudopera s ugradenim minibarom hladnjak je uzdisao poput metalnih pluca. Njih cetvorica sjedili su u udobnim naslonjacima za konferencijskirn stolom od iaminiranog materijala. Henry Whitfield, Appleov voditelj marketinga, osjecao se krajnje nelagodno. lake je bio tek napunio trideset i koju, vee je izgledao kao daje iza njega previse aerodromskih zgrada, tako da su mu se oko sljepoocica vee nazirali prvi tragovi starenja. Preostala trojica radila su za Chiat-Day: Fred Goldberg, koji se bio tek doselio s Istocne obale i koji je sarno petnaest dana prije bio preuzeo brigu 0 Appleu, Maurice Goldman, menadzer tridesetih godina koji je gubio kosu, te Clyde Folley.jos jedan menadzer. vrlo uredna izgleda, od pomno podsisane brade do mekih cipela ukrasenih resama. Njih cetvorica sastali su se da razgovaraju 0 opcoj slici 0 Appleu u javnosti, te da pocnu raditi na planu koji ce kupcima pomoci da spoznaju razlike izmedu modelaApple II, Apple III, Lisa i Mac. Energicno uvlaceci dim cigarete duboko u pluca, Whitfield se prvoj brizi posvetio uzbudeno i odlucno. Marketinskom kampanjom za Apple II cijena tog racunala palaje na 1995 dolara, a pokazala se toliko uspjesnom da je predstavijanje poboljsane verzije istog racunala odgodeno za nekoliko mjeseci. No Whitfielda je zabrinjavala mogucnost da Apple odvise naglasava cijenu racunala koje se najbolje prodaje. "Neki tipovi u Appleu'', rekao je Whitfield, "govore: 'Zgrnimo veliku Iovu na temelju cijene.' Netko onda kafe: 'Nemojte reklamirati cijenu", a drugi uzvrati: "Iefiste reklamne kampanje neka bude na cijeni.' Ako desna ne zna sto radi lijeva, ispadamo potpuni idioti. Mislim da cijena nije Appleova prednost. Cijena AppJea II nije bas tako niska u usporedbi s drugim uredajima. Ljudi ne znaju 3tOznaci cijena." "To je gotovo lazno reklamiranje", slofio se Goldman i ispruzio noge. "Bas svi moraju kupiti samu kutiju, diskove, pogone. monitor i printer.

Povratak u Malo kraljevstvo 65 To je jednostavno varanje. Pretpostavka je daApple mogu nabavlti za tisucu tristo dolara. A onda udu u prodavaonicu i shvate da za racunalo moraju dati tri tisuce dolara." Na trenutak je zasutio. "I naravno da su bijesni." "Ljudi zahvaljujuci tomu vrlo jednostavno usporeduju cijene", primijetio je Whitfield, razocarano odmahujuci glavom. "Preporucena maloprodajna cijena od 1995 dolara", dodao je Folley, "prodavacima je donijela gubitak od osam posto. Maloprodaja je na gubitku." "Ljudi iz kataloske prodaje protiv nas su podigli petnaest tuzbi za namjestanje cijena", rekao je Whitfield i sakom udario po stolu. "Sada pokusavaju uvjeriti suca, cendraju u ime tihjadnih malih prodavaca i ave iii one velike tvrtke. Vrlo je lako moguce da ce sudac zakljuciti kako se maze utvrditi model namjestanja cijena. :Zelimo da nas u javnosti dozivljavaju kao Sony iii IBM. A takve tvrtke ne reklamiraju cijenu." "Nas cijeli strateski polozaj", rekao je Goldman, "sastoji se od poboljsavanja Appleove pozicije. Moramo mu pridodati element omiljenosti brenda. Na trfistu je mnogo Ijudi koji ne znaju za osobna racunala. Ljudi cak ne znaju ni da im ti prokleti uredaji trebaju, a mi im pokusavamo prodati nesto za sto smatraju da im nije potrebno ni uz povoljnu cijenu." Whitfield se tada poceo faliti na Paula Dalija, direktora marketinga za Apple II, koji je svim silama zelio reklamirati cijenu uredaja. "Kako ga uvjeriti u suprotno? Prodao je trideset tri tisuce racunala iii koliko vee u srpnju ... Razmotrio sam sve zive mogucnosti, ali jednostavno nemamo dovoljno rezultata istrazivanja da ga uvjerimo kako se ne radi 0 cijeni." "Radi se a procjeni isplativosti", rekao je Goldman. "Mora malo zastati i sebe razmotriti kao dio organizacije", predlofio je Goldberg, koji je u meduvremenu stavio noge na rub stoia. "Kako to reci diplomatski?" upitao je Whitfield. "Probudi se, tupane!" rekao je Goldberg i pogladio svijetJosmedu kravatu. Zatim je ponovio prijedlog drugim rijecima: "Sagledaj stvari s globalnog stajalista!" Nakon sto se smijeh stisao, Goldberg je presao na veci problem. "Apple mora dobro paziti da se ne spusta na niske grane i ne zaprlja ruke. Apple je vise od pukih racunala. Apple znaci povezivanje s izvorom energije." "Ne mozemo se upustati u bitku s neupucenim masama", slofio se Goldman. "Moramo pokazati da je Apple brend koji valja odabrati. Dodaj cijenu. pa ces u ocima javnosti izgledati jeftino." "Pocni spustati cijenu", upozorio je Goldberg, "pa ces narusiti

66

Michael

Moritz

polozaj. U nekoj fazi mogu vas posve izbaciti. Nade Ii se IBM iznad vas. Ispadate." "Kako ce, dovraga, neprosvfjecene mase zakljuciti sto trebaju ciniti?" pitao se Goldman. "Svi tupe oko aktualnog trzista koje je tek tri posto od onoga u sto ce izrasti." "Radi se 0 ukupnoj slici korporacije", rekao je Whitfield. "Banka Crocker ne zeli kupiti racunalo od neke tvrtke za tisucu sto devedeset pet dolara." Whitfield, koji se drzao kao da sve brige i buducnost tvrtke pocivaju na njegovim plecima, sada je istaknuo: "Apple nije isto sto i General Foods. U General Foodsu se tip kojije zaduzen za kavu bez kofeina ne mora bojati da ce naskoditi tipu koji je zadufen za zele-bombone. To su odvojene stvari. U Appleu voditelj svakog brenda skodi voditeljima drugih brendova." "Svaki voditelj brenda zeli prodati svoj proizvod", rekao je Goldberg. "Da", slozio se Whitfield, koji je cigaretu zamijenio zvakacom gumom, te je nastavio prosvjetljavati Goldberga u vezi s nacinom funkcioniranja Applea. "U Appleu postoje temeljna neslaganja. Dalijev je posao prodavati proizvod, no drugi zele prodavati dojam i sliku 0 tvrtki, kao i predodzbu da je racunalo vise od samog racunala. Uz 1995 dolara cijena je bila pretjerana. Prodavali smo precijenjeni uredaj. Odjedanput se pojavio IBM i Osborne, kojije tvrdio: 'Za 1795 pruzit cemo yam vise od Applea." Mi smo onda u reklame ubacili cijenu i rekli: 'Hej, prodavacu, toliko te volimo da cemo ti oderati jos osam posto koze. ", "Koji su korporativni ciljevi?" upitao je Goldberg. "Appleu vratiti ugled koji ce pokazati da tvrtka ne zaostaje za najnovijom tehnologijom", odgovorio je Whitfield. "Izvjesili su nas gole i bose. Javnost stjece dojam da im nudimo zastarjele uredaje. Moramo pokazati da se Apple vratio na pravi put. Ljudi ne znaju kamo idemo, ami nemamo dovoljno love za rekIame da im to utuvimo u glavu. CuIi su sve price: 'Boze, pa oni su zastarjeli. Kasne s novim proizvodima.' Moramo ojacati dojam da je Apple na trfistu s cjelovitom Iinijom proizvoda." "Objavom i velikim naglasavanjem sucelja izlazete se velikoj opasnosti da naskodite dvojci i trojci", rekao je Goldberg. "Moramo pokazati da je Apple vodeca kompjutorska tvrtka", dodao je Maurice Goldman. "Neprosvijecene mase ne znaju razIiku izmedu osam i sesnaest bita, a kamoli izmedu misa i zeIenog ekrana." "Cijena nije novost", ponovio je Whitfield. "Kupac ne znaje Ii trazena cijena povoIjna iIi nije."

Povratak u Malo kraljevstvo 67 "Novost je tehnologija", ustvrdio je nesigurno Folley. Whitfield je tada iznenada promijenio temu. "Malo sam gledao podatke 0 prodajnoj mrefi". rekao je. "IBM postaje nevjerojatno lukav. Sada imaju cetiristo devedeset pet prodajnih mjesta. IBM se obracao samo onima koji nisu imali diskontnu prodaju. Computerlandova maloprodaja ne bi ni sanjala 0 prodaji Applea. Mi bismo trebali kupiti neki maloprodajni lanac, kupiti pedeset kamiona IBM-a, napuniti police i prodati ih po petsto dolara po komadu i tako im sniziti cijenu. Trebamo dva odvjetnika koji ce pronjuskati sve u vezi s njima i uhvatiti ih u namjestanju cijena." Nacas je zastao, da uhvati dah. "IBM nije izlozen visokom riziku na ovom tdistu." Goldberg se ustrajno vracao na pitanje cijene. "U slici koju ostavljamo u javnosti imamo stotine milijuna dolara. Prodajemo li na temelju cijene, prodajemo vrijednost. Mi prodajemo fransizu." "Apple zaraduje na kutijama", naglasio je Whitfield. "Prema nasoj strategiji, dodaci, perifemiji uredaji i softver imaju manju marzu." "Tu su i prodavaci koji daju popust na uredaj", usprotivio se Folley. "Kao Billy Ladin", rekao je Goldman. "Tko je to?" upitao je Goldberg. "Billy Ladin je distributer u Teksasu'', objasnio je Goldman. "Ima otprilike cetiri prodavaonice i prodaje zlatne ribice." "Zlatne ribice?" upitao je Goldberg zateceno. "Da", odgovorio je Goldman. "Zlatne ribice. Njegova deviza glasi: "Dijelim zlatne ribice. Djecak ce s ribicom otrcati kuci i za jedan sat donijet ce mi maminih pet dolara i kupiti posudu, sljunak i hranu." Vracajuci se na problem uvodenja novih racunala, Whitfield je primijetio: "Prati nas percepcija da smo tvrtka koja se koncentrirala na jedan pokusaj. Zelirno svima biti odabrana tvrtka za osobna racunala. Ne prodajemo sarno Lisu. Da se radi 0 mojoj tvrtki, tvrdio bih da je ovo sucelje najbolja stvar jos od pojave narezanih banana, a da je sve ostalo zastarjelo. U svirn najvecim gradovima u zernlji odrzao bih serninare. A rni cemo objaviti izlazak Lise na trziste. Ali sada to ne mozemo. Mi smo se u AppJeu opekli vee toliko puta da vee znam sto ce se dogoditi. Proci ce neslavno. A onda ce se poceti govoriti da je Mac jeftinija inacica Lise, a ljudi ce se pitati zasto kupiti dvojku iii trojku kada mogu pricekati nekoliko mjeseci i kupiti Mac." "Zelimo biti vasa tvrtka za osobna racunala", ponovio je Folley. "Ne prodajemo Lisu." "Upravo rako", primijetio je Goldberg. "Pitanje nije Apple, nego koji Apple", naglasio je Goldman.

68

Michael

Moritz

"Tako se", rekao je Goldberg, "ne izlazete nikakvom negativnom riziku. Ovdje nema mana." "Imamo osnovnu temu", rekao je Whitfield i pokazao prema Goldmanu. "On mi je ponudio recenicu. Toliko je lako pamtljiva da sam je vee zaboravio." "Evclucija. Revolucija", rekao je Goldman. Goldman je potom objasnio da je Regis McKenna, prvi covjek tvrtke za odnose s javnoscu koju je angafirao Apple, pokusavao sloziti price koje bi se vremenski poklopile sa sastankom tvrtkinih dionicara i predstavljanjem Lise. "McKenna spominje naslovnicu The Wall Street lournala, a govore i 0 naslovnici Business Weeka. To bi trebalo unaprijediti medijsku prezentaciju tih proizvoda." "Na sastanku dionicara trebalo bi iznova ucvrstiti sliku 0 tvrtki za osobna racunala", rekao je Goldberg. "Trebalo bi ponovno uspostaviti sliku 0 tvrtki za osobna racunala za sve." "Trebalo bi reci: 'Kupujte dionice, kupujte racunala. kupujte sve'", rekao je Goldman. Njih cetvorica morala su se pozabaviti i time da ce od predstavljanja Lise do dana kada ce se uredaj moci kupiti u prodavaonicama proteci cetiri do pet mjeseci. "Kad se Lisa nade u prodavaonicama, svijetu cemo ponuditi poslovni dodatak u raznim izdanjima", rekao je Whitfield. "U njemu ce stajati: 'Pogledajte ovo cudesno racunalo koje se pokrece misem.' A onda, kada i Mac postane dostupan, krenut cemo s reklamama u kojima ce stajati da racunala s misem preuzimaju cijeli svijet." "Zabrinjava Ii vas mogucnost", upitao je Goldberg. "da bi vas u tom naumu mogao preduhitriti netko od konkurenata?" Njegove strahove umirio je Goldman. "Imamo poprilicno dobre informacije. Osim ako se to drzi kao najstrofe cuvana rajna na svijetu." "Na skupu dionicara netko ce izici na pozornicu i objaviti uvodenje tog vrazjeg uredaja", rekao je Whitfield. "Sto ce biti ako novinari pocnu tupiti McKennu u vezi s jeftinijom Lisom?" upitao je Goldman. "U tom slucaju smo gotovi", odgovorio je Whitfield. "Nasli bismo se u velikoj frci. To bi unistilo prodaju. Ljudi mogu pitati, a mi cemo imati spreman odgovor ... nesto 0 tome da cemo jeftinije racunalo ponuditi za priblizno dvije godine."

DIRIGENT

I Stephen Wozniak i Bill Fernandez i Steven Jobs poceli su se medusobno gledati prijateljskim pronicavim ocima. Bili su skloni introspekciji i obuzeti svatko svojim svijetom. Karla bi zastali da pogJedaju aka sebe, karl ostalih su uocavali stidljivost i povucenost. Bili su usamljenici. Fernandez je upoznao Jobsa nakon dolaska u skolu u Cupertinu: "Decki u osmome razredu smatrali su ga cudakom i zbog nekoga razloga nisu ga voljeli. Ja sam mu bio jedan od rijetkih prijatelja." Ni Jobs ni Fernandez nisu hili opsjednuti elektronikom koliko i Wozniak. Nisu u nedogJed citali sve pojedinosti u prirucnicima za uporabu racunala, niti se neprestano povlacili po sobama s racunalima, niti su sate i sate posvecivali uputama ispisanirna na listovima papira. no elektronika im je ipak bila intrigantna i zabavna aktivnost za slobodno vrijeme. Fernandez i Jobs petljali su nesto u garazama. U zajednickom neznanju muciii su se konstruiranjem kutije s fotocelijom koja bi, kada bi se ukljucilo svjetlo, ukljucila iii iskljucila neku drugu farulju. Nisu bili dovoljno upuceni u matematiku da prirede model, pa su crtali dijagrame i pokusavali sastaviti zeljeni uredaj ad releja, tranzistora i dioda. Kada je Paul Jobs poeeo raditi kao kovinotokar u Spectra Physicsu, tvrtki koja se bila specijalizirala za lasere, Fernandez i Jobs poceli su se poigravati

70

Michael

Moritz

dijelovima lasera koji SU, nakon nekog vremena, neizbjezno poceli stizati u Los Altos. Pustali su rok , postavljali ogledala na stereozvucnike, usmjeravali lasere u ogledala i gledali poigravanje odraza na zidu. Kao i Wozniaku i Fernandezu, i Jobsu je mogucnost izlaganja na natjecanjima i izlozbama s vremenom postala veoma privlacna. Jos u skoli u Cupertinu bio se prijavio na jedan sajam radova za koji je bio izradio ispravljac sa silicijskim elementima, uredaj za nadzor nad protokom izmjenicne struje. Tako se, dosavsi u srednju skolu Homestead, posve prirodno upisao na predavanja Johna McColluma. Za razliku od Wozniaka, nije postao profesorovim miljenikom, nije imao pristup pomno cuvanom skladistu, te je nakon prve godine prestao dolaziti na ta predavanja. McCollumje izvukao svoje zakljueke. "Drukcije je gledao na stvari. Okarakterizirao bih ga kao svojevrsnog samotnjaka. Najcesce je bio sam i razmisljao." Jednom prilikom, kada mu McCollum nije mogao osigurati potreban dio, Jobs je nazvao odjel za odnose s javnoscu proizvodaca, tvrtke Burroughs u Detroitu. McCollum se usprotivio: "Rekao sam mu. 'Ne motes ih zvati na njihov racun.' Steve je uzvratio: 'Nemam novca za telefonski poziv. Oni imaju hrpe novca. ,,, No, privlacnost elektronike svakakc je bila dovoljno snafna da zaintrigira Jobsa. Nekoliko puta posjetio je NASA-in simulator leta u Moffett Fieldu u Sunnyvaleu. Dolazio je na sastanke skolskog elektronickog kluba. Uz jos nekolicinu ucenika odlazio je na skupove istrafivacke grupe u Hewlett-Packardu, gdje su predavali znanstvenici zaposleni u tvrtki. Ondje je bilo govora 0 nekima od karakteristika najnovijih HP-ovih kalkulatora, 0 razvoju na podrucju svjetlecih dioda (LED) i laserske inframetrike. Nakon jednog predavanja Jobs je presreo jednog znanstvenika, dogovorio obilazak HP-ova holografskog laboratorija i dobio stari hologram. Jednom drugom prilikom kuci je nazvao Billa Hewletta, jednog od suosnivaca Hewlett-Packarda i zatrafio neke dijelove. Hewlett mu je osigurao dijelove, ali i dao ime osobe kojoj se moze javiti za sezonski posao. Tako je nakon prvog razreda srednje skole Jobs proveo ljeto radeci na pokretnoj vrpci, sklapajuci HP-ove mjerace frekvencije. Nadahnut uredajima koji su mu u tvornici svakodnevno promicali pred ocima, Jobs je poceo raditi na izradi vlastitog mjeraca frekvencije, ali taj projekt nikad nije dovrsio. Otpornike, kondenzatore i tranzistore Jobs i Wozniak kupovali su u mjesnim prodavaonicama elektronickih dijelova i putem kataloske prodaje. Jobs je u najmanju ruku jednako kao Wozniak poznavao kvalitetu i ugled tih prodavaonica. Kako su odrastali i bicikle zamijenili automobilima, sirio se i krug u kojem su birali opremu i dijelove.

Povratak u Malo kraljevstvo 71 Jedno od najpogodnijih mjesta bila je prodavaonica Sunnyvale Electronics. Nalazila se u neposrednoj blizini autoceste EI Camino Real i izvanaje bila oblozena laznim kamenom. no ono sto se nudilo u njoj biloje konkretnije. Prodavaonica je nudila nove dijelove, desetke casopisa i prirucnika. te voki-tokije po 18 dolara, za koje je Wozniak u visim razredima osnovne skole ustedio novae odvajajuci 35 centa namijenjenih za objed u skoli. Obojica su ubrzo pocela izbjegavari Radio Shack jer su njegove dijelove smatrali nekvalitetnijima. Radio Shack. s onim kicastim neonskim natpisima, uvijekje bio tek posljednja mogucnost, mjesto na koje treba otici tek kasno navecer, kada je vee sve ostalo zatvoreno. Sunnyvale Electronics.Radio Shack i druge prodavaonice, poput Solid State Musica ostali su u sjeni Halteka, prodavaonice cija je svijetlosmeda zgrada u Mountain Viewu zauzimala cijeli ulicni blok sa suprotne strane autoceste u odnosu na tri divovska hangara koje je Ratna mornarica tridesetih godina podignula radi smjestaja cepelina. Izvana je izgledala poput kakve vojne kantine. Unutraje bio smjesten svojevrstan elektronicki otpad koji je poput svih takvih mjesta bio mjesavina groblja i rodilista. Cjenkanje na prodajnom pultu i debeli katalozi u fasciklima s metalnim hrptom pruzali su odreden osjecaj 0 ponudi i potrafnji u svijetu elektronike. Pojedini dijelovi, obicno mali i jeftini, bili su posve novi, no obicno je trebalo pricekati nekoliko mjeseci da najnoviji modeli pronadu put do Halteka. Medutim, u prodavaonici su se nudili i elektronicki pandani dinosaurovih zuba: elektronicke cijevi. Kupac je tu svakako morao tocno znati sto trazi , a cak ni iskusni korisnici nisu mogli uvijek biti sigurni je Ii neki dio proizveden u Sjedinjenim Drzavama iii negdje na Dalekom istoku. Na takvim mjestima inzenjeri elektrotehnike koji bi onamo svratili nakon posla nailazili bi na mladice na vrhu metalnih Ijestava koji bi trazili savrsen prekidac medu velikim izborom razlicitih vrsta i oblika prekidaca. Uske prolaze nadvisivale su drvene police postavljene na metalne okvire koji su se od betonskog poda dizali do stropa s prljavim cijevima i prasnjavim neonskim svjetlima. Stotine tisuca dijelova nalazile su se u kutijama izradenima od ostataka kartonskih pakiranja, a iz nekih od njih virile su isprepletene iiCice. Otpornici su bili pakirani u role, a ponegdje su cijele police bile namijenjene iskljucivo za kondenzatore. Skuplji dijelovi bili su smjesteni u vitrine iii u izdvojenije prolaze. Pojedini su imali egzoticne nazive, kao sto su Leeds, Northrup Speedomax i Honeywell Digitest. Cak i generatori, koji mehanicku energiju pretvaraju u elektricnu, nudili su se u mnogo razlicitih lnacfca. gotovo poput varijeteta ruza: signal, sweep, multisweep, ligna sweep i (hibridni) varisweep. Prema rijecima jednoga

72

Michael

Moritz

cestog posjetitelja, tumaranje prodavaonicom poput Halteka "bilo je nalik na prolazak kroz nekakav divovski komplet za samogradnju. Covjek je stjecao sliku 0 tome sto je sve izvedivo." Bilo je to ujedno i mjesto kamo su se inzenjeri dolazili osobno uvjeriti u kvalitetu uredaja koji su se mogli prevoziti jedino kamionom, ali i onih koji su bili laksi od kakvog Iista. Jobs je vise vikenda proveo radeci kao prodavac u ducanu Halted Specialties u Sunnyvaleu. Ondje se upoznao s vrijednoscu i aktualnim cijenama dijelova u rasponu od najnovijih poluvodickih eipova do mjernih instrumenata. U jednom je trenutku iznenadio Wozniaka dok su jedne subote prije podne prekopavali po robi izlofenoj na "buvljaku" u San Joseu, nepreglednom prostoru koji je udruzivao odlike prodaje viskova iz garaze i seoskog sajma i privlacio, kako se cinilo, sve tragace za korisnim materijalirna juzno od San Francisca. Jobs je kupio neke tranzistore koje je poslije preprodao - uz zaradu - svojem sefu u Halteku. Wozniak se poslije prisjecao: "Cinilo mi se daje to suluda zamisao, ali znao je sto radi." No, Jobsov se zivot nije sastojao iskljucivo od elektronike. Bio je znatizeljan, pustolovan i otvoren prema zivotnim poticajima. Poigravanju raznim umjetnickim i knjizevnim interesima posvecivao je podjednako vremena koliko i mjeracima frekvencije i laserskim zrakama. Privlacili su ga knjizevnost i klasieni filmovi, neko je vrijeme proucavao Shakespearea. polazio predavanja iz engleskoga, a ocaravali su ga filmovi poput Crvenog balona. Kada su mu plivacki treninzi poceli oduzimati previse vremena, prestao je trenirati i prebacio se na vaterpolo, no taj je sport napustio nakon sro ga je trener poceo poticati da protivnicke igrace koljenom udara u prepone. "Nisam bio rodeni sportas. Uglavnom sam bio samotnjak." Neki njegovi vrsnjaci iz srednje skole, poput mladeg brata Stephena Wozniaka. Marka, Jobsa su smatrali "pravim cudakom''. Neko vrijeme svirao je trubu u skolskom puhackom orkestru. S nekolicinom prijatelja osnovao je nekonvencionalnu skupinu Buck Fry Club, od cijeg se naziva preslagivanjem slova mogla dobiti opscena poruka. Zajedno su zlatnom bojom premazali jednu zahodsku dasku i betonom je ucvrstili na veliku posudu za cvijece, a jednu Volkswagenovu "bubu" uspjeli su postaviti na krov skolske kantine. Na zavrsetku treceg razreda srednje skole Jobs je s Wozniakom i Baumom priredio malu predstavu za maturante: divovsku plahtu, vezivanjem cvorova rucno obojenu u skolsku zeleno-bijelu boju. koju su spustili niz jedan zid skolske zgrade, taka da se na njoj pojavila divovska saka s dobro poznatim drevnim simbolom, uzdignutirn srednjakom.

Povratak u Malo kraljevstvo 73 Saku je naslikala Baumova majka, kojoj su rekli da se radi 0 brazilskome simbolu srece. Pri dnu slike njih su se trojica potpisala kombinacijom inicijala: SWABJOB PRODUCTIONS. Jobs je zavrsio na razgovoru kod ravnatelja, a Paul Jobs ubrzo je stigao kao odvjetnik obrane. Steven Jobs usto je krenuo u osvajanje novih granica i na tjelesnom i na duhovnom planu. Zahvaljujuci svojem prvom automobilu, ervenom Fiatovu modelu koji je imao dvoja vrata i koji je Paul Jobs smatrao malenirn, skucenim i nepouzdanim, lakse je odlazio iz Los Altosa. Jobs je uvidio da zahvaljujudi tom automobilu moze posjecivati prijatelje. Za razliku od mnogih srednjoskolaca - u dobi kada se razlika od jedne godine cini poput cijeJog desetfjeca - Jobs je odrfavao prijateljske odnose s Ijudima koji su od njega bili stariji i po nekoliko godina. Dvojiea su studirala na Berkeleyu. a jos jedan iii dvojica na Stanfordu. Jobs je svojim cudljivim automobilom poceo odlaziti na suprotnu stranu Zaljeva San Francisco, na Berkeley, a osim toga volio se vrzmati i po kantini sveucilista Stanford. Ti izleti u veci svijet prosirili su krug njegovih opcih interesa. Poceo je eksperimentirati s uskracivanjem sna, a nekoliko puta nije spavao po dvije noci zaredom. Poceo je pusiti marihuanu i hasis, lulu, a drogu je ostavljao u automobilu, u kojem ju je jednom prilikom nasao njegov otac. "Sto ti je ovo u autu?" upitao je Paul Jobs sina. "To ti je marihuana, tata." U cetvrtom razredu srednje skole Jobs je upoznao prvu djevojku s kojom je ozbiljno hodao. Predmet njegova interesa, Nancy Rogers, pohadala je treci razred,jer je godinu prije ponavljala drugi. Imalaje dugu svijetlosmedu kosu, zelene oci, istaknute jagodicne kosti, a krasili su je svojevrsno boemsko drzanje i neodoljiva krhkost. Nancy je zivjela dvije ulice od Homesteada, u domu u kojem su se njezina majka i otac, inzenjer na odjelu za elektronicke sustave tvrtke GTE Sylvania, neprestano festoko svadali. "Bila sam uzrujana i zbunjenajer mi se obitelj raspadala. Steve je bio nekako Iud i to me privuklo." Njezin se otae ovako osvrnuo na to vrijeme: "Nancy je trebao netko za koga se mogla uhvatiti, a Steve je prema njoj bio ljubazan i drag." Njih su se dvoje upoznali dok je Nancy radila na animiranom filmu na koji skolska uprava nije gledala dobronamjerno. Kako bi izbjegli nadzor, velik dio filma dovrsen je nakon ponoci u skolskoj zgradi iza navucenih zastora. Nekolicina ucenika, poput Stevea, svracala je onamo s rasvjetom i stereouredajima.

74

Michael

Moritz

Wozniak, koji je dio tih aktivnosti promatrao s distance, zamisljao je (iako bez pravih temelja) da se njegov mladi prijatelj upustio u snimanje pornografskih filmica. Jobs i Nancy upustili su se u pravu srednjoskolsku vezu. Tijekom Jobsove zavrsne godine u srednjoj skoli bjezali su s nastave, poslije podne pili vino i razgovarali. Bio je to idilican, gotovo pastoralan zivot u mjeri u kojoj je to dopustalo okruzenje predgrada Santa Clare. Jobs je prvi put kusao LSD u drustvu Nancy u jednom fitnom polju. "Bile je super. Tada sam cesto slusao Bacha. Odjedanput je polje psenice izvodilo Bacha. Bilo je to najcudesnije iskustvo u mojem dotadasnjem fivotu. Irnao sam dojam da sam dirigent i da ravnam simfonijom, a da Bach dopire iz tog polja." Na zavrsetku srednje skole Jobs je bio vitak i mrsav. Zbog njegove duge tamne kose i rijetke brade, njegova je majka kupila sarno jednu fotografiju s maturalne svecanosti. Nakon mature, Jobs je odlucio da ce tijekom ljeta zivjeti s Nancy. Njih dvoje unajmili su sobu u malenoj drvenoj kuci u brdima, odakle se pruzao pogled na Cupertino i Los Altos. Nancy se ovako prisjecala tog doba: "Nije to bio nekakav veliki korak i objava svijetu. Jednostavno smo se odlucili za to. Steve je bio tvrdoglav, pa smo se mogli upustiti u to, a brak mojih roditelja tada se raspadao, pa sam i ja mogla otici. Bili smo istinski zaljubljeni." Jobs je odluku objavio roditelji-

"Jednog sam dana jednostavno rekao: 'Zivjet cu s Nancy." "Otac je rekao: 'Molim?" "Da. Unajrnili smo kucicu. Zivjet cemo zajedno." "00 je rekao: 'Neces. ,,, "Aja sam rekao: 'Hocu." "On je onda rekao: 'Ne. neces." "Aja sam rekao: 'Dobro, bokt'" Jobs i Nancy Rogers tako su ondje proveli romanticno Ijeto. Setali su i provirivali kroz ulaz u sjemeniste Maryknoll, te pjesacili do udaljenog Baldi Hilla, gdje je Nancy na drvenom stupu nacrtala cmkinju. Jobs je pokusavao pisati pjesme, nesto malo petljao s gitarom, a bas kao i Wozniaka, pocela gaje privlaciti glazba Boba Dylana. U Santa Cruzu njih su dvojica pronasli prodavaonicu koja se bila specijalizirala za ezotericku ponudu povezanu s Dylanom, prodajuci reizdanja nota i tekstova, prikaze iz casopisa, piratske snimke sa snimanja albuma i koncerata odrzanih u Europi. Dio izdanja s pjesmama njih su dvojica odnijeli na SLAC i ondje ih fotokopirali.

Povra1ak u Malo kraljevstvo 75 Povremeno je dolazilo i do katastrofa u kojima je dobrodosla i obitelj. Kada je na Jobsovufiatu doslo do kratkog spoja, pa se zapalio dok se vozio Skyline Driveom, otae ga je odvukao kuci. Kako bi platili troskove popravka i lakse spajali kraj s krajem, Jobs, Wozniak i Naney zaposlili su se u trgovackom eentru Westgate u San Joseu. Ondje su navlacili debele kostime i za tri dolara na sat paradirali djecjom igraonicom, betonskim prikazom prizora iz Alise u zemlji cudesa. lako je Wozniak u tome uzivao, Jobs nije bio pretjerano odusevljen: "Kostimi su bili uzasno teski. Nakon cetiri sata rada covjek bi dobio felju da ubije pokojeg klinea." Naney je glumila Alisu. Wozniak i Jobs izmjenjivali su se u ulogama Bijelog Zeca i Ludog Klobucara.

PLAVA KUTIJICA

Sluzeci se strogo sluzbenim, pravna utemeljenim, viktorijanskim engleskim jezikom, tvrtka American Telephone and Telegraph nedvosmislena je jasno dala do znanja kakva joj je politika: "Niti jedan die opreme, aparat, sklop iii uredaj koje nije dobavila tvrtka AT&T nece se spajati ni dodavati mrezi, opremi i instaiacijama koje je postavila tvrtka AT&T," Dr. No. Cheshire Cat, Snark, Cap'n Crunch, Alefnull, The Red King i Peter Perpendicular Pimple nisu se slofili s tim formulacijama. Bili su to tele[onski frikovi koji su cijeli zivot usavrsavali plave kutijice - elektronicke spravice velicine kutije cigareta - s pomocu kojih su besplatno ostvarivali medugradske telefonske pozive i zadirkivali, varali i neopisivo ljutili najvecu tvrtku na planetu. U to vrijeme, a osobito poslije, izgovora za poigravanje plavim kutijieama i mocnim telekomunikaeijskim sustavom bilo je koliko i nadimaka, a ni ti izgovori nisu za njima zaostajali po mastovitosti. Playa je kutijiea nudila priliku za istrazivanje najvece zbirke racunala koju je covjek ikada konstruirao. Bita je to prilika za upoznavanje stapanja hard vera i softvera sirom svijeta. Bila je to intelektualna aktivnost. Bio je to izazov. Izazov koji je donosio zadovoljstvo. Ljudima je zaokupljao pozornost. Zadovoljavao strast za stjecanjem moci. 76

Povratak u Malo kraljevstvo

77

Bila je to povlastena prilika za komuniciranje s nekima od legendamih telefonskihfrikova. Neki su cak voljeli objasnjavati , posve ozbiljna izraza lica, da takav pristup nudi i prakticne prednosti. Plave kutijice , tvrdili su, osiguravaju tise i izravnije veze nego sro ih moze osigurati telefonska tvrtka. I premda su znali daje cijela aktivnost protuzakonita, tek su rijetki priznavali da kradu od AT&T-a, GTE-a iii nekih od stotina manjih, neovisnih davatelja telefonskih usluga. "Smatrali smo da je to potpuno nevjerojatno", objasnio je Steve Jobs, "to sto mozes tako sastaviti tu kutijicu i nazivati Ijude sirom svijeta." Jobs i Wozniak slucajno su pocef sastavljati plave kutijice kada je Margaret Wozniak usput pogledala clanak u Esquireu za koji joj se ucinilo da bi se mogao svidjeti njezinu starijem sinu. I nije se prevarila. Clanak je po opsegu zauzimao priblizno petinu kakve prosjecne knjige, naslov muje glasio "Tajne plave kusljice", a podnaslov "Prica kojaje toliko nevjerojatna da cete se mozda sazaliti nad telefonskom kompanijom." Clanak objavljen u listopadu 1971. jednostavno je morao zaintrigirati osjecaj za fantasticno kod svih citatelja. ali osobito tinejdzera koji su od oscilatora pravili lazne bombe i igrali se laserskim zrakama na prozoru sobe. Clanak je govorio 0 tajnome drustvu tetefonskih frikova rasporedenih sirom Amerike, utonulih u more emocionalne usamljenosti, pojedinaca ciji su najbolji prijatelji bili glasovi na suprotnom kraju telefonske linije. Medu istaknutim pojedincima iz tog kruga bili su Joe Engressia, slijepi mladic od tek dvadeset i koju godinu, koji je telefonske centrale uspijevao zavarati jasnocom zvizdanja. te Kapetan Crunch, koji je taj nadimak preuzeo nakon sto je otkrio da se zvuk plasticnih zvifdaljka koje su se dijelile u sklopu te reklamne kampanje za zitne pahuljice Cap'n Crunch, moze upotrijebiti za besplatne telefonske pozive. Ton od 2600 Hz koji je stvarala ta zvizdaljka igrom slucaja odgovarao je osnovnom signalu kojim je telefonska kompanija usmjeravala medugradske pozive. Wozniakje progutao clanak, zaintrigiran dojmom autenticnosti koji su stvarale tehnicke pojedinosti, te stalnim spominjanjem frekvencija i ciklusa. Prije nego sto je procitao cijeli clanak, nazvao je Jobsa, tada jos ucenika drugog razreda u srednjoj skoli Homestead i poceo mu citati dijelove teksta. Njih dvojica dotada bas i nisu ozbiljnije razmisljali ni 0 telefonima ni o telefonskim sustavima, 00 plave su kutijice ocito bile dio elektronike, a cinilo se i da obavljaju vise nego korisnu funkciju. Zahvaljujuci clanku u Esquireu, njih dvojica krenula su u pravu groznicavu potragu, te su nakon cetiri mjeseca uspjeli izraditi pouzdanu plavu kutijicu. Odjurili su u Palo Alto i stali prekopavati po knjiznici u SLACK-u, trazeci knjige koje bi im

78

Michael

Moritz

mogle ponuditi dodatne upute. Telefonska tvrtka, uznemirena zbog pojedinosti otkrivenih u clanku, od knjiznica je zatrafila da s polica uklone tehnicke prirucnike za podrucje telefonije. Tako su nestali brojni prirucnici, poput izdanja The Bell System Telephone Journal i The Bell Laboratories Record, u kojima su ponosni znanstvenici otkrivali najskrovitije pojedinosti 0 svojem radu. Ociscena je i vee ina polica u SLAC-u, no cistacirna je promaknulo nekoliko kljucnih naslova, a Wozniak i Jobs pronasli su CCITT-ovu knjigu Masterdata kojaje nekako prezi vjela cistku. Pomno su procitali kazalo, trazeci mjesta na kojima se spominju visefrekvencijski tonovi, provjerili pojedinosti. te otkrili da se podudaraju s opisirna u clanku objavljenom u Esquireu. Samo sastavljanje pouzdane plave kutijice vee je bilo drugi par rukava. Za pocetak, njih su dvojica odlucili izraditi oscilator za stvaranje tonova koje su kanili snimiti na kasetu. Oscilator su konstruirali na temelju odredenih sklopova opisanih u casopisu Popular Electronics. ali su ubrzo utvrdili da je jako tesko dobiti stabilne tonove. Oscilatori su bili cudljivi i podlozni promjenama temperature, a oprema telefonske tvrtke nije podnosila uredaje slarnpave izvedbe. Satima su rucno prilagodavali oscilator, pokusavali pogoditi ispravne tonove, a Jobs je rezultat mjerio mjeracem frekvencije. Naposljetku su snimili tonove potrebne za ostvarenje telefonskih poziva, ali i dalje nisu uspijevali snimkom s kasete prevariti telefonsku centralu. Kako nisu uspijevali ukrotiti hirovitosr val ova i analognih sklopova oscilatora. Wozniak je usmjerio pozomost na digitalnu konstrukciju. lako je izraditi digitalnu plavu kutijicu bilo znatno teze nego oscilator, znao je da ce takvim uredajem dobiti preciznije tonove. Wozniaka je pokretao neformalan natjecateljski odnos rnedu ostalimfrikovima koji su izradivali kompaktne plave kutijice. Morao je osmisliti sklopove koji ce pritisak na tipku pretvoriti u jasne i stalne tonove. Radi lakseg svladavanja aritmetickog dijela problema napisao je program za jedno ad racunala na Berkeleyu. Nakon nekoliko tjedana sklopio je prvu digitalnu plavu kutijicu. Zahvaljujuci lukavoj zamisli, kutijica, u kojoj se nalazio maleni zvucnik koji je radio na bateriju ad 9V, nije imala pose ban prekidac za ukljucivanje. Aktivirala se pritiskom na bilo koju tipku. Jobs i Wozniak prvo su pokusali nazvati Wozniakovu baku u Los Angeles. ali su uspjeli nazvati pogresan broj, tako da se nakon toga neki zbunjeni stanovnik Los Angelesa zacijelo pitao zasto netko s druge strane linije vristi: "Radi! Zbilja radi! Nazvali smo vas besplatno."

Povratak u Malo kraljevstvo 79 Wozniak i Jobs bili su opsjednuti Kapetanom Crunchom. tim neokrunjenim kraljemfrikova. i njegovim pronalazenjem.jednako kao sto su bili opsjednuti izradom pouzdane plave kutijice. Nazvali su autora clanka u Esquireu koji je uljudno odbio mogucnost da im otkrije Crunchovo pravo ime. Jobs je onda negdje CUO da je Crunch dao intervju na jednoj radijskoj postaji u Los Gatosu. Njih dvojica tako su otisli u sjediste te postaje, gdje im je ponovno receno da im ne mogu otkriti ime. Buduci da je svijet teleJonskihfrikova ipak bio malen, na kraju je jedan drugi zanesenjak s Berkeleya rekao Wozniaku da je s Kapetanom Crunchom radio na KKUP-u. ultrakratkovalnoj radijskoj postaji u Cupertinu, te da se zove John Draper. Jobs je nazvao KKUP, zatrazio Drapera, a tajnica mu je rekla da mu moze ostaviti poruku. Nekoliko minuta poslije oglasio se telefon: na liniji je bio Kapetan Crunch. Dogovorili su se da ce se za nekoliko dana navecer naci u Wozniakovoj sobi na sveucilistu Berkeley, na koje se bio upisao 1971. godine. Neste sto je u biti bilo ravno papinu posjetu, imalo je i takav tretman. Kadaje Jobs stigao iz Los Altosa, Wozniakje sjedio na rubu kreveta,jedva prikrivajuci uzbudenost. a jos nekolicina studenata iscekivala je kucanje na vratima. Kada su napokon zaculi kucanje, Wozniak je otvorio vrata i na hodniku ugledao nekakvu otrcanu, neurednu pojavu. Posjetitelj je bio u trapericama i tenisicama, kosa mu je neobuzdano strsala na sve strane, a lice bilo neobrijano. Zmirkao je prema njima, a vidjelo se da mu nedostaje i nekoliko zuba. Wozniak se ovako prisjetio susreta: "Izgledao je krajnje uzasno, a ja sam upitao: "Ti si Kapetan Crunch?''' Draper je odgoYorio: "Taj sam." Unatoc neobicnu drzanju i neprivlacnu izgledu, Draper je odrzao pravo vecernje predavanje. Poceo se poigravati telefonom u sobi, obavio nekoliko medunarodnih poziva , nazvao nekoliko usluznih brojeva s vicevima, te snimio vremenske prognoze za nekoliko gradova u inozernstvu. Slusacima je pokazao i kako "nizati tandeme" preusmjeravanjem poziva s jednog tandema (preklopnici Class 4) na drugi u razlicitim gradovima sirom Amerike i sve zavrsio pozivom na broj u sobi na suprotnoj strani hodnika. Nakon izazivanja telefonske reakcije, Draper je spustio slusalicu, dok su Jobs i Wozniak slusali na telefonu koji je zazvonio na drugoj strani hodnika. Culi su kako se tandemi prekidaju na liniji koja odjekuje zvukovima dok se poziv kaskadno zakljucuje: k-cig-a-cig-a-cig; k-cig-a-cig-a-cig. Pouka se nastavila i nakon sto su se prebacili u Kips, pizzeriju u sklopu Berkeleya. Drapera se jako dojmila Wozniakova playa kutijica:

80

Michael

Moritz

"Nikada nije gubila pravi ton i nikada je nije trebalo ugadati, ali je zvucala malko suplje i slabasno." Draper je Jobsu i Wozniaku dao brojeve ostalih ilegalaca, posebne telefonske brojeve, pozivne brojeve raznih zemalja, sifre podmorskih kabela, satelitske i pristupne sifre. Zasuo ih je pojedinostima 0 prebacivacima daljinskih vodova, konferencijskim mostovima, indikatorima rutera, nadzomim signalima i pozicijskim postajama telefonskog prometa. Draper je Wozniaka i Jobsa upozorio da nikada ne nose plavu kutijicu uokolo i da pozive njome ostvaruju iskljucivo s telefonskih govornica. Wozniak je pomislio: "Bio nam je to najnevjerojatniji sastanak u fivotu." Iste veceri , dok su se vracali u Los Altos (gdje je Wozniak bio ostavio svoj automobil) Jobsov se crveni fiat pokvario. Prvi put upotrijebili su plavu kutijicu s telefonske govornice u blizini prilaza autocesti i pokusali doci do Drapera, koji je trebao krenuti u istome smjeru. Nazvali su telefonsku centralu da dobiju jedan besplatni broj (s predbrojem 800), a strah ih je poceo hvatati kada ih je telefonistica nazvala da provjeri jesu l ijos uvijek na liniji. Jobs je spremio plavu kutijicu i vee je poceo nazivati broj uobicajenim nacinom kada se kraj njih zaustavilo policijsko vozilo. Policajci su im naredili da izidu iz kabine, te su poceli pregledavati okolno gnnlje. Neposredno prije nego sto su im nalozili da stanu uza zid i rasire noge da ih pretrafe, Jobs je Wozniaku dodao plavu kutijicu, koju su policajci ubrzo otkrili. "$to je avo?" upitao je jedan od policajaca. "Glazbeni sintesajzer", odgovorio je Wozniak. "Cemu sluzi ova narancasra tipka?" "Oh, to sluzi za kalibraciju", umijesao se Jobs. "To je sintesajzer kojim se upravlja s pomocu racunala", objasnio je Wozniak. "Gdje je onda kompjutor?" "Ova se prikljucuje na kompjutor", odgovorio je Jobs. Nakon sto su se uvjerili da dugokosi mladici nemaju drogu, policajci su Jobsa i Wozniaka povezli autocestom. Jedan od policajaca u jednom se trenutku okrenuo prema njima, vratio im plavu kutijicu i rekao: "Steta. Preduhitrio vas je tip po imenu Moog." "A-ha", rekao je Jobs, "on namje poslao sheme." Wozniak je upotpunio vecer kada je ispred Jobsove kuce sjeo u svoj ford pinto i autocestom Nimitz krenuo prema Berkeleyu: usput je

Povratak u Malo kraljevstvo 81 zadrijemao i unistio auto zabivsi se u zastitnu ogradu. Wozniak i Jobs osmislili su i imena za novu aktivnost. Wozniak se odlucio za sigumu kombinaciju Berkeley Blue, a Jobs je odlucio da ce se zvati Oaf Tobark. Potkraj prvog kvartala na Berkeleyu Wozniakje vee bio posve zaokupljen plavim kutijicama. Poceo je prikupljati clanke iz casopisa i novina, bolje izreske postavljao je na zid, zakljucujuci da najvise doznaje iz tiskanog materijala. Pretplatio se na bilten koji je izdavao TAP, Technological American Party, a znao je i za druge "underground" casopise kakvi su na primjer bili TEL (Telephone Electronics Line) i skupine kao na primjer "Phone Phreaks International" i "Phone Phreaks of America". No on i Jobs uglavnom su se zadrzavali na periferiji kruga koji je privlacio Ijude koji su studirali racunarstvo na MIT-u, vrzrnali se po Laboratoriju za umjetnu inteligenciju na Stanfordu i znali za kompjutorske datoteke koje su sadrzavale najnovije telefonske smicalice. Wozniaka i Jobsa daleko su vise zanimala prakticna pitanja i sirenje zbirke uredaja nego vrzmanje po nekom sveucilistu. Drfeci se uputa otisnutih u knjizi Steal This Book Abbieja Hoffmana i ljevicarskome casopisu Ramparts, Wozniak se opremio crnom kutijicom koja je omogucavala primanje besplatnih poziva, te crvenom kutijicom koja je oponasala zvuk novcica koji ulaze u govomicu. No najunosniji i najzabavniji dio arsenala bila je playa kutijica. Wozniak je njezine mogucnosti uskoro pokazao prijateljima. Veliku moe uredaja pokazao je AlIenu Baumu na dvjema telefonskim govornicama u blizini srednje skole Homestead. Wozniak je s jedne govornice nazvao drugu, sto je Baumu omogucilo da kaze "bok'' u jednoj od njih , pa otrci u drugu i zacuje odjek vlastitog pozdrava u drugoj. Wozniak je nekoliko puta nazvao sestru koja je radila u jednom izraelskom kibucu. Na Jobsovo trazenje, njih dvojica pretvorili su hobi u pravi mali obrt. te su poceli prodavati uredaje. "Zelio je doci do novca", rekao je Wozniak za partnera. Njih dvojica primijenili su vlastite tehnike trazenja kupaca i sirenja prodaje. Suljali su se hodnicima muskih domova na Berkeleyu (uvjereni da nema mnogo studentica koje bi zanimao njihov mali uredaj), kucali na vrata i procjenjivali reakcije na unaprijed uvjefbani igrokaz. "Je li tu George?" upitao bi jedan od njih oprezno. "George?" glasila je iznenadena reakcija. "Da, George. Znas, onaj tip s plavom kutijicom. Tip koji izvodi trikove s telefonom. Tip koji ima plavu kutijicu za besplatne medugradske pozive." Jobs i Wozniak pratili su izraz lica potencijalne musterije. Ako bi se na njemu pojavili zbunjenost i plahost. ispricali bi se sto su pokucali na pogresna vrata i krenuli dalje. Kada bi njihova predstava izazvala

82

Michael

Moritz

znatizelju, potencijalnog kupca pozvali bi na demonstraciju mogucnosti plave kutijice. Nakon nekoliko tjedana prodaja u studentskim domovima u sklopu sveucilista poprimila je jasno odreden obrazac. Wozniak bi na telefon metalnim kvacicama prikljucio kasetofon, a on i Jobs objasnili bi temeljna nacela funkcioniranja plave kutijice. Shjedila bi demonstracija mogucnosti. Wozniakje osobito ufivao kada bi se nasao u sredistu pozomosti. "Bila je to velika predstava." Nazivali su prijatelje i rodake nekih od potencijalnih kupaca u Sjedinjenim Drzavama. Potom bi poceli nazivati inozemstvo, a zatim pokusali i ostvariti globalnu kruznu vezu - poeinjuci u Berkeleyu, preko centrala u vise zemalja - i zavrsili na nekom oblifnjem telefonu, takoder na Berkeleyu. Jednom je zgodom Jobs s pomocu plave kutijice rezervirao sobe za veliku skupinu gostiju u londonskome hotelu Ritz i ne mogavsi vise susprezati smijeh slusalicu predao Wozniaku. Jednom drugom prigodom Wozniak se, prema vlastitim rijecima, pretvarao da je drzavni tajnik Henry Kissinger, paje nazvao Vatikan i zatrafio da mu daju papu. Jedan vatikanski dufnosnik objasnio mu je da papa jos spava, ali da ce poslati nekoga da ga probudi. Na telefon je tada dosao jedan drugi duznosnik i otkrio prijevaru. Prikazivanje mogucnosti uvijek je budilo znatizelju i Jobs i Wozniak pripremali su kasete s tonovima koji ce njihovim prijateljima trebati da nazovu omiljene medugradske brojeve. Zahvaljujuci tim vecemjim predstavama dobivali su i nove narudfbe. Njih dvojica neformalno su se dogovorili 0 proizvodnji plavih kutijica. Jobs je dogovarao isporuku dijelova u pribliznoj vrijednosti od 40 dolara, a Wozniak je ulagao oko cetiri sara rada da sklopi kutijicu, koju su potom prodavali za 150 dolara. Kako bi skratili vrijeme potrebno za proizvodnju, odlucili su prestati spajati dijelove rucno i dati izraditi tiskane plocice. Umjesto da kutijicu sastavlja cetiri sata, Wozniak je sada sve mogao dovrsiti za manje od sata. Poceo joj je dodavati i mogucnost da jedna tipka sluzi za automatsko pozivanje broja. Na tiskanu plocicu dodao je i maleni zvucnik i bateriju, tipkovnicu ljepilom ucvrstio za poklopac, a kada bi sve dovrsio, s donje strane zalijepio bi karticu s porukom ispisanom ljubicastim fiomasterom. Na njoj je pisalo: "U ruci ima cijeli svijet", a nudilaje svojevrsno neformalno jarnstvo. Wozniak je obecavao da ce neispravnu kutijicu koju vlasnik vrati s karticom popraviti bez naknade. Nakon priblizno godinu dana, zbog mjesavine dosade i straha od mogucih posljedica Jobs se povukao iz posla. Naposljetku, broj

Povratak u Malo kraljevstvo 63 rodaka, prijatelja, servisa za prognozu vremena, automatskih satova i vicomata ipak je bio ogranicen. Imali su i stvarnih razloga za zabrinutost: telefonske tvrtke pocele su se odlucno boriti protiv telejonskihfrikova, te su angafirale agente koji su fotografskim aparatom snimali sudionike frikovskih skupova, prisluskivali i motrili pojedine kuce. u centrale postavljali opremu za pracenje, nagradivali dousnike, placali dvostruke agente i povremeno provodili racije. Hobi je poceo poprimati sablasne aspekte i pocele su ga pratiti uznemirujuce glasine. Neki frikovi cak su postavljali tarantule u postanske sanducice agenata, a govorilo se i 0 tome da se matija neobicno zanima za taj unosni posao. Jobs je poceo sumnjati i u Kapetana Cruncha. Postao je oprezan zbog Draperova mahnitog tona, navike da nekakvim hitnim pozivima prekida telefonske razgovore, histericnog drzanja kada bi netko pripalio cigaretu. te poziva na tjelesnu aktivnost i vjezbe. "Bio je omamljen i cudan." Jobsu se cinilo da legenda iz onog clanka u Esquireu trci pred rudo. Cak ni piratska 65-vatna ultrakratkovalna postaja, San Jose Free Radio, s koje je Draper ernitirao program gotovo svaki vikend, iz straznjeg prostora kombija parkiranog na uzvisinama u blizini opservatorija Lick, nije poslufila kao dovoljna protuteza za njegovu hirovitost. Jobsove sumnje dobile su potvrdu. Iako Jobs to tada nije znao, tvrtka General Telephone pocela je pratiti i snimati Draperove odlazne pozive. Medu imenima i telefonskim brojevima koje je tvrtka urucila FBI-u nasao se i broj Jobsove obitelji. Godine 1972. Draper je osuden za telefonske prijevare, ali se izvukao sarno s kaznom od 1000 dolara i petogodisnjom uvjetnom kaznom. Cijeli se hobi pokazao opasnim i u jednom drugom aspektu. Dok se pripremao za prodaju jedne plave kutijice na parkiralistu jedne pizzerije u Sunnyvaleu, Jobs se jedne veceri neocekivano nasao pred kupcem koji je u ruci drzao pistolj. "Mogao sam uciniti bilo sto od tisucu petsto stvari , ali u svakom slucaju postojali su jednaki izgledi da ce me ustrijeliti u trbuh." Jobs mu je bez otpora predao plavu kutijicu. Jos neko vrijeme Wozniakje samostalno vodio posao. U meduvremenu je otkrio i nove trikove, na primjer kako besplatno telefonirati s telefona koje hoteli i tvrtke specijalizirane za iznajmljivanje automobila postavIjaju na aerodromima. Jednom je prigodom prisluskivao telefon voditeljice zenskog doma na Berkeleyu, kao i razgovore ureda FBI-a u San Franciscu. Priblizno godinu dana prije nego sto su poceli gubiti interes i prije nego sto je telekomunikacijska tvrtka pocela poboljsavati opremu u centralama, Jobs i Wozniak zamijenili su uloge. Jobs se drzao na distanci, a Wozniak je primao narudzbe u roditeljskoj kuci i opusteno vodio cijeli posao.

84

Michael

Moritz

Ipak je s Jobsom po pola podijelio oko 6000 dolara zaradenih od prodaje pnblizno dvije stotine plavih kutijica: "Bio je to moj biznis. a Steve je dobio polovicu." Dvojica Wozniakovih prijatelja distribuirala su uredaje po Berkeleyu. a jedan je srednjoskolac, koji se krio pod pseudonimom Johnny Bagel, pomagao II organiziranju prodaje II Beverly Hillsu. Dio Wozniakovih plavih kutijica zavrsio je u rukama medunarodnog prevaranta Bernieja Cornfelda i rok-pjevaca lkea Tumera. Distributed su s vremena na vrijeme gnjavili i opsjedali Wozniaka, kojem je dosadilo stalno ponavljanje jednolicnog sklapanja uredaja. On je poceo narucivati dijelove od distributera elektronike pod laznim imenom, a katkad je zrakoplovom putovao u Los Angeles. Maleni kovceg s plavim kutijicama predavao je kao prtljagu, kako bi izbjegao provjeru na aerodromskom rendgenskom uredaju. Jednom su prilikom ti njegovi pokusaji zavrsili zbrkom i nelagodnom situacijom. Avionsku kartu za Los Angeles bio je rezervirao pod imenom Pete Rose, ne znajuci da se tako zove jedan ad najpoznatijih igraca bejzbola. Wozniak je stigao na aerodrom, rekao sluzbenici da je dosao podignuti kartu za Petea Rosea, a zatim je shvatio da za kartu nema dovoljno gotovine, ali i da ne feli platiti cekom na kojem mu stoji pravo ime. Wozniak se dokazao kao velemajstor hardverskog terminala, plave kutijice. Konstruirao ju je prema originalnoj zamisli i nacrtu i mogla je parirati najboljim i najdomisljatijim uredajima te vrste. Daljnje dokaze 0 velikim sposobnostima ponudio je kada je plavu kutijicu uspio sakriti u kuciste jednog od HP-ovih kalkulatora. Njegovo vladanje softverom vee je bilo upitnije. Nije ulozio dovoljno vremena da temeljito ovlada telefonskim sustavom, kao sto su to ucinili neki drugi telefonski frikovi, i premda ga nisu uhitili, mnogi njegovi kupci nisu imali toliko srece. Unutar nefonnalne hijerarhije telefonskih frikova, Wozniak je prije bio haker nego frik. Nije cak ni eksperimentirao s pozivima u AUTOVON-u, telefonskom sustavu namijenjenom vojnim komunikacijama koji je bio omiljeno igraliste okorjelih frikova. Jedan veliki poznavatelj AUTOVON-a, Burrell Smith, smatrao je da Wozniak "nije shvacao mrezu kojoj se covjek mora posvetiti strascu i svim raspolozivim vrernenom." Kazna se pojavila u jos jednom obliku: rezultatima rada na studiju. lako je bio slozio raspored iz snova: dva predavanja,jedno za drugim, u istoj predavaonici, cetiri poslijepodneva tjedno, Wozniaku su telefoni bili zabavniji. U Ijeto 1972. ponovno je dosao u sukob s jos jednim prodekanom, te primao pisma u kojima su ga korili za lose akademske rezultate.

Povratak u Malo kraljevstvo 85

"Jos nismo vidjeli bas nista", rekao je Carter

Boce jabukova soka, vrecice cipsa i pladnjevi sendvica s puretinom, piletinom i raznim salamama nalazili su se na jednom kraju dugackog konferencijskog stoia. Na drugom je kraju Steve Jobs, u kosulji. kravati i samrnim hlacarna, stopalima lupkao po podu, a prstima bubnjao po stolu. Cekao je pocetak redovitoga tjednog podnevnog sastanka s voditeljima raznih odsjeka u odjelu zaduzenom za Mac. U sobu su usli Bob Bellville, prvi covjek inzenjerskog odsjeka, Matt Carter, sef proizvodnje, Mike Murray, voditelj marketinga, Debi Coleman, sefica racunovodstva, Pat Sharp, Jobsova osobna tajnica, te Vicki Milledge iz kadrovske sluzbe. "Hajdemo! Danas na programu imamo hrpu toga", rekao je Jobs sestorki koja je cavrljala i polagano prilazila stolu. Odmah je poceo ispitivati Boba Belvillea, infenjera s naocalama, 0 sukobu dvojice zaposlenika u njegovu odsjeku. "$to ees u konacnici poduzeti u vezi s Georgeom?" upitao je Jobs. "U konacnici cu", odgovorio je Bellville blagim tonom, "biti mrtav." "Georgea mozemo zadrzati jedino", uzvratio je Jobs, ne obaziruci se na duhoviti odgovor, "prepustimo Ii mu cjelokupnu analognu elektroniku. Ne bude li se osjecao odgovomim za cjelokupnu analognu elektroniku, otici ce u neku drugu tvrtku. Dobit ce izvrsnu ponudu da vodi inzenjerski dio neke posve nove tvrtke." Bellville je predvidio da bi svako takvo prornaknuce uzrujalo Hapa Homa, inzenjera zaduzenog za diskemi pogon koji im je zadavao glavoboIje. "Ucijeni Ii te Hap i zaprijeti otkazom", rekao je Jobs, "ne obaziri se. Cim Hap skrene s kriticnog puta , odbaci ga." "Ovu raspravu moramo dovrsiti u cetiri oka", rekao je Bellville tiho. Usredotocivsi se na opsiran dnevni red, Jobs je poceo zabrinuto i razdrazeno govoriti 0 izradi uputa za uporabu. Aktivnost u izdavackom odjelu slufila je kao priblizni barometar stupnja napretka jer je pratila uvjete na dvjema frontama. Jednu je cinilo hirovito petljanje na laboratorijskim radnim stolovima, dok se druga nad sve nadvijala u obliku neumoljiva datuma predstavljanja trzistu. "Sarno gledam kako stvari nestaju iz publikacija", rekao je Jobs Michaelu Murrayu, voditelju marketinga. "Fantasticno obavljaju posao, ali nista ne uspijevaju dovrsiti. Sredi to." Murray je kimnuo. Jobs je tako isao od suradnika do suradnika te dosao i do Matta Cartera, zaduzenog za proizvodnju racunala i pracenje napretka u Appleovoj

86

Michael

Moritz

tvornici u blizini Dallasa. "Smijem li nesto predloziti?" upitao je Jobs. Nije pricekao odgovor, a ponizni se ton odmah rasprsio. "Tvoja skupina ne ostvaruje interakcije ni s marketingom, ni s inzenjerima. Nisu se vratili u laboratorij. Moraju nekako uci u duh Maca. Upoznaj ih sa svima. Moras ih natjerati na interakciju." "Vodim skupinu Ijudi u Dallas". nacerio se Carter. "Tako da mogu do mile volje ostvarivati interakcije kakve god zele." Jobs je naglo presao na pitanje razvoja odjela. Angaziranje novih ljudi bilo je stalna pojava u Macu i oduzimalo je velik dio vremena visim menadferima. Jobs je pogledao neki papir i rekao: "Prosli mjesec imali smo cetrdeset sestero ljudi." "Danas imamo sezdesetero", ispravila ga je Vicki Milledge iz kadrovske sluzbe. "Boie! Hej! Zbilja rasturamo", rekao je Jobs. "Ovdje smo imali cijelu procesiju ljudi", rekao je Michael Murray i spomenuo jednu kandidatkinju iz Xeroxa. "Naja vila je otkaz u Xeroxu, a ondje taj postupak traje duze nego sto traje razgovor za posao u Appleu." "Kada ce ti Rizzo priopciti odluku?" upitao je Jobs, misleci na kandidata za isto mjesto. "Odugovlaci", rekao je Murray. "Ja bih se odlucio za Rizza", rekao je Jobs. "Brie ce se spustiti u rovove. Moras u sebi tocno odluciti koga zelis." Murray je spomenuo genu koja je radila u nekoj tvrtki za financiranje novih projekata i kompanija, ali koja mu je dala do znanja da bi bila voljna raditi u Appleu i za 40.000 godisnje manje. "Zgodna i sama?" upitao je Jobs. "Nije sama", zasmijuljio se Murray. "Trazimo kandidatkinje za skolu za manekenke?" upitala je Debi Coleman. Jobs se uhvatio jednoga drugog imena. "Radio je u planiranju", rekao je Murray. "Bavi se ulaganjem u nove tvrtke", uzvratio je Jobs. "Meni to zvuci kao sranje od posla." "A Steve Capps?" upitao je Jobs. "Radi u Lisi", uzvratio je Bellville, kao da se nece upustiti u kadroviranje u drugome dijelu tvrtke. "Nacuo sam da zeli raditi kod nas", uzvratio je Jobs. Matt Carter upitao je kolege Sto misle 0 jednom kandidatu za proizvodnu ekipu, zbog cega je Debi Coleman rekla: "Imao je dobru pricu,

Povratak u Malo kraljevstvo

87

postavljao odgovarajuca pitanja." "Baterije su mu na izdisaju. Ne bih imao povjerenja u tog tipa", rekao je Jobs i odmah predlozio altemativu. "Duke ce im biti neusporedive simpaticniji. Budan je. Konzervarivniji je, vozi datsun 280Z i nosi naocale." Vicki Milledge primijetila je da ne smije imati tajnicu, iii, kako se ta funkcija nazivala u Appleu. "podrucnog suradnika''. "Zasto?" upitao je Jobs. "Zbog proracuna", odgovorila je Milledge. "Neka se nose". uzvratio je Jobs. Pat Sharp, zena kovrcave kose i s naocalama, nacela je temu preseljenja odjela, sa svom opremom i ljudima, u vecu zgradu. Skupina zaduzena za Mac tiskala se u polovici jednokatnice od crvene opeke, a dio njezinih pripadnika radio je i u aneksu. Ocekivalo se preseljenje u drugu zgradu, sa suprotne strane Bandley Drivea u Cupertinu, ulice koju je Apple pretvorio u intemi put u sklopu tvrtke. Appleova je nazocnost u toj ulici bila toliko izrazena da su zgrade nazivali prema poretku kojim ih je tvrtka preuzimala, a ne prema kucnome broju. "Zanima me tloert", reklaje Pat Sharp. "Voljan sam utrositi milijun zelembaca da sredimo Bandley Tri'', objavio je Jobs. "Sve cemo fino srediti i toje to. I to namje zavrsno odrediste. Ulozite energiju u to. Prostor ce biti ureden za stotinu ljudi. Ne zanima me vodenje odjela koji ima vise od stotinu ljudi, a vas ne zanima rad s vise od stotinu kolega. Nece biti prikolica, nece biti aneksa, nista. Zeli li Bob novog tipa za softver, morat ce ici netko drugi." "Mozemo Ii urediti teretanu iii vjezbaonicu?" upitao je Murray. "Ne". odgovorio je Jobs. "Imat ccmo nekoliko tus-kabina i to je sve. Promislite 0 tome sto felite", apelirao je Jobs. "Zele Ii Ijudi iz softvera iii izdavastva zasebne urede, sadaje pravi trenutak da razmisljamo 0 tome." Zatim se prebacio na neposredniji problem, pilot-projekt izrade dvije stotine tiskanih plocica za Mac koje ce sluziti za ispitivanje. 0 napretku ga je izvijestio Matt Carter. "Kompleti sarno sto nisu stigli. Opremit cemo ih sljedeci tjedan." "Kako bi bilo da narucimo jos dvadeset pet plocica?" upitao je Jobs. Debi Coleman se slofila. "Postoji Ii logicno opravdanje za dvije stotine? Prosli put izradili smo pedeset, pa smo trazili sedamdeset pet." Time je podsjetila Jobsa da naglas izrazi zabrinutost zbog mogucnosti da neke od postojecih tiskanih plocica padnu u ruke konkureneiji iii nekoj od inozemnih tvrtki specijaJiziranih za stancanje jeftinih kopija racunala.

88

Michael

Moritz

":Zelim povuci prvih pedeset, pa ih unistiti i ubaciti u divovski uredaj za komprimiranje otpada." "Kada pocinjemo?" Cim je CUO datum odreden za pocetak sastavljanja pokusne serije, sinulo mu je nesto drugo. "Sto kazete na to da se razvalimo pivom?" upitao je, misleci na nedavnu zabavu. "Zelite jos takvih tuluma?" Nacas je zasutio. "Kada imamo sljedecu proslavu?" "Za Bozic", odgovorio je Murray. "Znaci , u sijecnju, jer svi imaju pune ruke posla", rekao je Jobs. "A sto kazete na pocetak studenoga? Moze jedan rokenrol tulum? Imali smo tradicionalni pies. Rokenrol. Cetvorke. 1 to je cijeli svijet. Odrzat cemo rokenrol pIes za Nee vjestica." Carter je kolegama objavio kako se sprema otputovati na Daleki istok i obici poteneijalne dobavljace dijelova i da je vee poceo narucivati. Jobs je duboko uzdahnuo. "To je poput vlaka koji je krenuo iako mu je za zaustavljanje potrebno petsto metara. a mi jos nismo ni polofili tracnice." Zastao je i obratio se Carteru i BeIlviIleu: "Moramo temeljito ispitati glavnu logicku plocicu. Moramo ispitivati i u toplome i u hladnome stanju." Dlanom je lupio po stolu. "Pojedinosti. Pojedinosti. Pojedinosti. U digitalnoj je plocici daleko vise novca nego u analognoj. Ako vee mora doci do zajeba, neka bude u digitalnoj plocici." "S analognom smo zbilja u velikoj frei", usprotivio se Carter. "Trenutacno nam kazu da ce biti dovrsena za cetrdeset pet dana, ali jos nismo vidjeli bas nista. Pritisnuli smo ih. pa su rekli da im trebaju tri mjeseca. Morat ce zapeti i vise nego sto misle." Carter se vratio na potrebu da narucuju dijelove, a Jobs je spomenuo dva dobavljaca: "Samsung mi se svida vise nego Aztec. S njima mozemo pregovarati?" "Ne mozemo se izlofiti takvom riziku", odgovorio je Carter. "I jednima i drugima moramo dati velike poticaje." Nakon toga poceli su razrnatrati moguce cijene racunala. Vee nekoliko mjeseei opci je cilj bio prodavati racunalo za 1995 dolara. Jobs je zelio da ga sef interne revizije uvjeri kako ce i po cijeni ad 1495 dolara zadovoljiti Appleove ciljeve glede zarade. Debi Coleman, koja je proucavala moguci ucinak promjene cijene na razinu prodaje, pocela je na ploci isertavati grafikone i krivulje. Jobs je nekoliko trenutaka gledao, slusao njezina objasnjenja, a onda.rekao: "Mozemo izvuci brojke iz guzice i uciniti bilo

Povra1ak u Malo kraljevstvo

89

sto. Sve su krivulje totalno sranje. Ako vjerujete u to, onda se zavaravate." "Sve to mozemo tiskati i na ploteru u boji, pa nece znaciti bas nista", slozio se Murray. Jobsu je sinula vragolasta ideja u vezi s ispitivanjem ucinka razlike u cijeni od 500 dolara. "Trebali bismo malo iskusati trziste. Spustiti cijenu u Los Angelesu, a podignuti je u Seattleu, pa se nadati da distributeri medusobno ne komuniciraju." Poceo je objasnjavati zakljucke radne skupine koju je Apple bio osnovao da postavi smjernice za forrniranje cijene na temelju ciljane zarade: " Osamnaest milijuna tipova iz marketinga i financija nije imalo pojma sto radio Uvijek cemo donositi prosudbe, a mnogo toga jednostavno se ne maze znati. Taka smo se na kraju priklonili zdravu razumu i praksi u vezi sa zeljenim prinosom." Obratio se Debi Coleman, sada vee ponesto povisenim glasom. "Nemoj nas voditi u zemlju supaka s grafickim prikazima. Samo nam jos treba da se Ijudi pocnu nadmetati tablicama i grafikonima." Murray se potuzio da Appple, bez obzira na prodajnu cijenu, promociji i predstavljanju Maca ne posvecuje ni pribliino dovoljno sredstava. "Da srno Kodak iii Polaroid, imali bisrno divovski budzet sarno za predstavljanje novih proizvoda." Jobs je za potrebe rasprave poceo glumiti da je zaduzen za odjele koji prodaju Apple II i Apple III. "Recimo da sam rnenadzer pes-a. Vise komada kompjutora Apple II prodat cu jedino uz vraski agresivnu promociju. Nemam jako trazen proizvod. Necu dobiti besplatan prikaz u novinama. Necu se naci na naslovnici By tea." "Ja prodajem terminske ugovore", rekao je Murray. "Aja placam racune", rekao je Jobs. Jos se razgovaralo a skupu koji ce se u Acapu1cu organizirati za Appleove distributere, te a kvartalnome skupu cetiri stotine Appleovih menadzera na kojem cc Jobs podnijeti izvjestaj a napretku Maca. Taka su odlucili i koji ce clanovi ekipe zaduzene za Mac sudjelovati na tom dvodnevnom skupu. Vicki Milledge tada se nervozno nasmijala. Pogledala je sefa i rekla da su joj svi menadzeri, osim Jobsa, podnijeli izvjestaj a radu svojih Ijudi. "Mrzim takve izvjestaje i ocjene. Volim povisice place", objasnio je Jobs. "U svakom fitu mora biti i malo kukolja", rekao je utjesno Matt Carter.

MED IORASI

Kada je poceo pregledavati brosure raznih sveucilista, Steven Jobs iskazao je sklonost i originalnosti i tvrdokornosti. Zadaci se posvetio svom onom ustrajnom tvrdoglavoscu koju je prije upotrijebio da roditelje nagovori na preseljenje u Los Altos. Jobs se dovoljno povlacio po raznim fakultetima koje su polazili njegovi stariji prijatelji da zakljuci kako za njega nisu primjereni. Smatrao je da je Berkeley, S onim divovskim predavaonicama, prava tvornica diploma, dok mu se Stanford cinio odvise rezerviranim. Naposljetku, nakon sto je posjetio prijatelja na Reed ColJegeu, malenomu liberal nom i skupom sveucilistu u Portlandu, U Oregonu, Jobs je zakljucio da feli iskusati fivot na sjeverozapadu. Vrativsi se iz obilaska tog sveucilista, priopcio je odluku roditeljima. Uzasnut mogucnoscu placanja astronomske skolarine, Paul Jobs ovako se prisjetio glavne teze rasprave: "Pokusali smo ga odgovoriti od tog nauma." Clara Jobs toga se prisjetiia jos izravnijom formulacijom: "Steve je rekao da zeli studirati jedino ondje, te da ne ide nikamo ako ne moze studirati na Reedu." Supruzi Jobs popustili su pod pritiskorn blage emocionalne ucjene, smjestili sina na straznje sjedalo automobila, odvezli ga na Reed, te se od njega oprostili usred pustog kompleksa nekoliko dana prije pocetka skolske godine 1972JI973. Taj se rastanak duboko urezao u sjecanje

Povratak u Malo kraljevstvo 91 Stevenu Jobsu. "Rastanak nije bio istinski srdacan i topao. Ja sam otprilike rekao: 'Pa, dobra, hvala i bok.' Nisam htio cak ni da okolne zgrade vide da su mi roditelji ondje. Tada nisam htio roditelje. Htio sam biti jednostavno kao kakvo siroce iz Kentuckyja koje se godinama potucalo po cijeloj zemIji uskacuci u teretne vlakove. Htio sam otkriti sto je zapravo zivot." Priradno okruzen je u Portlandu nudilo je poprilieno toga novoga sto je moglo pruziti odredeni poticej osjetilima. Vrijeme je bilo melankolicnije nego u juznome dijelu poluotoka San Francisco, no bilo je drugih stvari koje su pruzale utjehu. Bila je tu udaljena raskos Mount Hooda na koji se moglo penjati, zatim grmljavina i snaga kanjona rijeke Columbije do kojeg se dolazilo sropiranjem, kao i puste plaze na obali Oregona gdje su sekvoje rasle na rubu litica. Studentima koji su se upoznavali s novim okruzenjem Reed College je pokazivao dvojako lice. Viktorijansko-goticka zdanja - s krovovima od skriljevca. brsljanom, bakrenim olucima i cvijecem na prozorima - imala su izbocene prozore koji su gledali na prostrane parkove. Cinilo se da se radi 0 kisovirome sjedisru portlandskih boemskih krugova, pokretnoj sceni za pjesnike, filmase, umjetnike i,opcenito, slobodne duhove. Neki bivsi studenti s Reeda bili su osnovali farmu Rainbow, jedan od podrucnih temelja hipijevskog pokreta, a odjeci psihodelicnih tonova s kraja sezdesetih jos su se sirili zgradama i cijelim kompleksom. Reed je bio redovita postaja prave procesije predavaca kao sto su bili pisac Ken Kesey, pjesnik Allen Ginsberg, te vodeci guru psihodelije koju je odredio sloganom "aktiviraj se, uskladi se. ispisi se". Timothy Leary. No ispod te skladne vanjstine i sanjivih odjeka pariskog zivota dvadesetih godina krio se i nesmiljeni nastavni program prepun opsirnih i obveznih popisa literature. Tristotinjak studenata koji bi se prijavili na svako od predavanja uvidjelo je da mnostvo prafesora dobra pazi na to koliko napreduju, te da sveuciliste njihove hirove i osobitosti trpi jedino ako zadovoljavaju visoke akademske standarde. Pocetkom sedamdesetih godina 20. stoljeca priblizno trecina studenata nije se vracala na trecu iii cetvrtu godinu studija, nakon sto bi otkrili da "liberalno" na Reedu ima i drugo, znatno stroze znacenje. Jobs je ondje naisao na eklekticnu mjesavinu studenata, te je , prvi put u zivotu, poceo upoznavati i Ijude iz drugih dijelova zemlje. Buduci da je Reed nudio stipendije i velikom broju predstavnika raznih manjina, Jobs je prvi put upoznao i kozmopolitsko okruzenje. Jedna od njegovih kolegica s godine, Elizabeth Holmes, reklaje: "Pocetkom sedamdesetih godina Reed je bio sveuciliste samotnjaka i cudaka. Cak i u tom sarolikome mnosrvu Jobs se nekako uspijevao isticati neuklapanjem, njegove fotografije nije

92

Michael

Moritz

bilo u knjifici s kratkim prikazom studenata prve godine koja se dijelila novim studentima. Na prvoj je godini s njim bio i Daniel Kottke. Taj koscati, bradati tinejdzer blaga glasa i meke smede kose odrastao je u jednom irnucnom predgradu New Yorka, osvojio stipendiju National Merit, te dosao na Reed nakon sto ga nisu primili na Harvard. Bio je miran, blago sklon letargiji, prezirao materijalno i volio svirati klavir. Vee nakon nekoliko mjeseci Jobsa je poceo smatrati najbliskijim muskim prijateljem. "Nekako se stjecao dojam da nema mnogo drugih prijatelja." Medu Jobsovim prijateljima bio je i jedan od najvidenijih studenata uopce. Robert Friedland bio je nekoliko godina stariji od Jobsa, a uokolo je paradirao u indijskim haljinama, prikupljajuci potporu za funkciju studentskog predsjednika. Tema njegove kampanje bila je vrlo otvorena i nedvosmislena. Za to mjesto kandidirao se kako bi pomogao izbrisati stigmu zbog dvogodisnje zatvorske kazne nakon, u one vrijeme, najvece zapljene LSD-a istocno od Mississippija. Friedland, taj krhki elokventni mladic i vjesti manipulator, pobunio se protiv odlucne zelje Nixonove vlade da ukloni LSD s americkih jezika, te je pogrijesio kada je sucu rekao da ne bi trebao donijeti presudu prije nego sto kusa LSD. Sudac je zakljucio kako ne treba siriti mentalne obzore da bi odlucio 0 kazni, paje Friedlanda osudio na dvije godine zatvora zbog proizvodnje i distribucije trideset tisuca tableta LSD-a. Friedland je poslije pusten na uvjetnu slobodu, te se upisao na Reed. Jobs, koji je pokusavao prikupiti nesto novca prodajom elektricnog pisaceg stroja IBM, Friedlanda je upoznao u okolnostima koje su mogle biti vrlo neugodne. S uredajem je usao u Friedlandovu sobu i zatekao ga kako strastveno vodi ljubav s djevojkom. Friedland se nije zbunio, nego je pozvao Jobsa da sjedne i priceka. Jobsje sjeo i stao gledati. "Nije mu bilo ni najmanje neugodno, niti je bio prestrasen. Pomislio Sam: 'Ovo je bas nekako super. Moji roditelji to nikada ne bi ucinili." Jobsu je Friedland ubrzo postao vrlo vaznom osobom, svojevrsnim mentorom i zamjenom za starijeg brata. "Robert je bio prva osoba koju sam upoznao a koja je doista bila cvrsto uvjerena u postojanje fenomena prosvjetljenja. To me se silno dojmilo i u meni pobudilo veliku znatizelju." Friedland se, pak, prisjetio da je Jobs bio jedan od najmladih studenata na Reedu. "Neprestano je hodao uokolo bosonog. Bio je jedan od frikova. Najvise me se dojmila ta njegova prodornost. Svemu sto ga je zanimalo posvecivao se intenzivno, do iracionalnih krajnosti. Nije bio brbljavac. Jedna od navika bila mu je piljenje u sugovornika. Zurio bi mu u jebene cci, postavio pitanje i ocekivao odgovor, ali tako da

Povratak u Malo kraljevstvo 93 sugovornik ne odvrati pogled." Jobsa je odredena sklonost romantici nagnala da se upise na tecaj plesa jer se nadao da ce ondje, poput tolikih studenata, pronaci pravu Ijubav. Umjesto toga, postajalo mu je sve jasnije da se, unatoc privlacnosti baleta, njegove predodzbe 0 skolovanju nikako ne poklapaju s programom koji u prvom semestru propisu je velike doze tlijade i peloponeskih ratova. Potkraj 1972. Jobs je vee bio otkrio mnoge druge interese i izvore zabave. Bilo je tu primjera emotivnog zova studentskog fivota, kao na primjer kada je prijatelja koji se pokusao ubiti hitno odveo u obliznju bolnicu, neocekivanih i nepredvidivih susreta s raznim zenama, te pritisaka roditelja koje je uzrujavala pomisao da financiraju boemski fivot. Sve se to odrazilo i na rezultate Jobsova akademskog rada, pa se pri kraju prvog semestra ispisao, barem duhom, ako vee ne i tijelom. Sljedecih scst mjeseci zadrzao se u studentskome domu, vukao se od sobe do sobe koje su napustili drugi nezadovoljnici. Na Reedu se zanimanje za politicki aktivizam tipicno za kraj sezdesetih godina manifestiralo u blazem obliku svojevrsna duhovnog aktivizma koje je blago podsjecalo na pokrete koji su dvadesetih godina 20. stoljeca nicali oko Aldousa Huxleya. Dio studenata zanimali su cista filozofija i teska pitanja na koja nije moguce odgovoriti - 0 smislu zivota i istini 0 postojanju: Tko smo? Zasto smo ovdje? Sto radimo? Koje su istinske vrijednosti covjekova fivota? Pozivanje na visu svijest i "rad na sebi'' imalo je velik odjek kod mnogih. Razgovaralo se 0 karmi , 0 tripovima, a intelektualni izleti poticali su eksperimentiranje s prehranom i drogom. Jack Dudman, studentski prodekan na Reedu, satimaje razgovarao s Jobsom. "Bio je vrlo znatizeljna osoba i taj je aspekt njegova uma bio silno privlacan. Covjek se ne bi mogao izvuci nekakvim opcim i bezlicnim izjavama. Odbijao je prihvatiti automatski prenosive istine, te je sve zelio istraziti sam." Jobs i Kottke predlagali sujedan drugomu knjige i tako rnalo-pomalo procitali sve naslove uobicajene za to doba: Autobiografija jednog jogija, Kotmicka svijest, Kako prodrijeti kroz duhovni materijalizam. Meditacija na djelu. No, najutjecajnija je bila knjiga Zen-um, pocetnicki urn. Jobs je poceo mnogo vremena provoditi Il sveucilisnoj knjifnici gdje je citao budisticku literaturu, pa ga je tako privukao i zen-budizam. "Pridavao je vecu vrijednost iskustvu nego intelektualnoj spoznaji. Vidio sam kako mnogi ljudi pomno promisljaju stvari , ali cinilo mi se da to ne vodi osobito daleko. Silno su me zainteresirali Ijudi koji su otkrili nesto bitnije od intelektualne, apstraktne spoznaje." Poceo je vjerovati ida je intuicija visi stupanj intelekta, te je meditirao u skucenome prostoru uredenom iznad

94

Michael

Moritz

Kottkeove sobe, uz tamjan, na grubome indijskom sagu dhurrie. Njih dvojica stopirali su i do hrama Hare Krisne u Portlandu, kako bi nedjeljom ufivali u besplatnim vecerama koje su se sastojale od povrtnih curryja. Jednom su prigodom ondje odlucili i prespavati, pa su ih sutradan ujutro probudili vrlo rano i poslali u jedno predgrade Portlanda. da u privatnim vrtovima uberu cvijece kojim ce ukrasiti Krisnino svetiste. Kad se nakon zavrsetka prve godine iselio sa sveucilista, Jobs je za dvadeset pet dolara mjesecno unajmio sobicu, preuredeno spremiste, u jednom irnucnijem predgradu Portlanda u neposrednoj blizini Reeda. Drzao se vrlo tajnovito u vezi s pojedinim aspektima zivota, a cak ni najbliskiji prijatelji sa sveucilista nisu imali pojma da je Wozniak. koji ga je povremeno posjecivao. prodao plave kutijice dvojici studenata s Reeda koje su uhvatili pri njihovu koriStenju u jednoj telefonskoj govornici. Kako mu je nedostajalo novca, Jobs je nesto posudio iz fonda koji je sveuciliste imalo upravo za takve slucajeve, te se zaposlio na odrzavanju elektronicke opreme koja se na Odsjeku za psihologiju koristila za proucavanje ponasanja zivotinja. Rona Fiala, asistenta koji se brinuo za laboratorij i volio petljati s elektronickim uredajima, silno se dojmio Jobs, kao i znanje koje je donio iz Kalifornije. "Bio je jako dobar. Cesto nije htio popraviti neki uredaj nego ga je vracao posve redizajniranog." lako je popravljao akvarije i pomagao s konstruiranjem boljih misolovki, Jobsu je i dalje nedostajalo novca. U unajmljenoj sobi nije imao grijanje, a kada je ondje sjedio i tumacio Knjigu promjene (I Ching), na sebi je uvijek imao debelu jaknu punjenu perjem. Nekoliko tjedana fivio je od kase pripremljene od zobenih pahuljica Roman Meal i mlijeka koje je uzimao iz sveucilisne kantine i jeo triput na dan. Jobs je racunao da od jedne kutije pahuJjica mofe fivjeti tjedan dana. "Nakon tri tjedna Roman Meala vee sam bio napola Iud." Kako im od prijatelja ne bi ostali tek kost i koza. Kottke i njegova djevojka Jobsu su osiguravali jedine konkretne obroke. Njih troje kantinsku su hranu progJasili geneticki modificiranom i postali vegetarijancima. Iskusavali su raznolike vrste smede rife, kruha od banane iii zobi, one sto su preporucale vegetarijanske i makrobioticke kuharice. Zahvaljujuci mjesavini okolnosti i znatizelje. Jobs i njegovi prijatelji povezali su intelektualna lutanja i interese za misticno s tjelesnim eksperimentima. Zanimalo ih je stimuliranje novih podrucja uma i obnovu rijela, pa su tako eksperimentirali s raznim drogama i nacinima prehrane. Drogu su uzimali vise zbog metafizickih razloga nego radi zabave, a nacin prehrane

Povratak u Malo kraljevstvo 95 povezivaii su i s drugim aspektima fivota. Jobs se poceo zanimati za tekstove Arnolda Bhreta, pruskog autora iz 19. stoljeca koji je objavio i knjige kao sto su Sustav Iijecenja prehranom bez stuzi i Racionalni post. Jobsa je zaintrigirala Ehretova tvrdnja da je nacin prehrane temelj tjelesne. mentalne i duhovne obnove. te da gomilanje sluzi i drugih otpadnih tvari u tijelu stetno djeluje na organizam. Ehert je, samopouzdano poput kakvog Arhimeda. ustvrdio da je V = P - 0, sto bi , prevedeno na laicki jezik, znacilo daje vitalnost jednako snaga minus prepreke. Poucavao je da mentalne bolesti izaziva "pritisak plinova na mozak'', sto je rnoguce izlijeciti postom, te da pod svaku cijenu valja izbjegavati meso, alkohol, masnoce, kruh, krumpir, rizu i mlijeko. Propisivao je eak i posebne "eliminatore sluzi", poput kombinacije smokava, oraha i zeienog Iuka, iii ribanog hrena i meda. Jobs je poceo proucavati prehranu visih primata, a istrazio je cak i njihovu kostanu strukturu. I godinama poslije,jos se uvijek cvrsto drzao tih uvjerenja. "Uvjeren sam da je covjek roden da se hrani vocem. Tomu sam se posvetio na svoj uobicajeno ludacki nacin." Jos neko vrijeme Jobs je prijateljima drzao predavanja u vezi s opasnostima peciva, tvrdeci da su puna sluzi , te je za objed poceo jesti salate od mrkve. Friedland se prisjeca: "Cijeli se svijet vrtio oko uklanjanja sluzi." Poput Eherta, koji se hranio tako da je jednom pune dvije godine zivio sarnO od voca. i Jobs je eksperimentirao s postom. Pomno je napredovao od dvodnevnog posta do razdoblja koja su znala potrajati i do dva tjedna. Pratio je kako mu koza mijenja boju zahvaljujuci posru, ucio kako prekidati post velikim kolicinama vlakana i vode, postao uvjeren da je covjek frutarijanac, te se odusevljavao rezultatima tih pokusa: "Nakon nekoliko dana covjek se pocinje osjecari izvrsno. Nakon tjedan dana fantasticno. Pun je vitalnosti jer ne mora probavljati toliko druge hrane. Bio sam u super formi. Cinilo mi se da bih bez problema mogao pjesice doci u San Francisco kad god bi mi se prohtjelo." Jobsova prijateljica Elizabeth Holmes uocila je razmjere njegove predanosti. "Kada bi krenuo u krizarski pohod u vezi s nekim pitanjem, znao je biti naporan Drugi su vodili svoje pohode, a Robert Friedland postao je sljedbenikom pokreta koji je udrufivao refim prehrane, drogu i filozofiju. Kada su on i Jobs meditirali, u pozadini je uvijek svirala uobicajena glazba na sitaru, a okruzivao ih je miris tamjana i s fotografije promatrao zdepasti muskarac klempavih usiju i sivih cekinja umotan u karirani pokrivac. Taj punasni covjek bio je Neem Karoli Baba. indijski guru koji se proslavio u knjizi Budi ovdje i sada, popularnom prikazu promjena koje je autor,

96

Michael

Moritz

Richard Alpert, prozivljavao na putu iz americkog akademskog svijeta u kontemplaciju i mir u jednom izoliranom zakutku Indije. Friedland nije uspio odoljeti tom zovu , te je Ijeto 1973. proveo u Indiji, gdje je slusao Neema KaroJieja Babu, a vratio se s nizom price namijenjenih mladim prijateljima. Castio ih je prikazima meditacijskih seansa u vatrenim krugovima i kupanja u ledenohladnim rijekama. te opisivao "elektricni naboj atmosfere ljubavi." Pocetkorn J 974. Jobs je zakljucio kako bi jedna tvrtka koja se bavi elektronikom mogla osigurati sredstva za postizanje elekrncnog naboja atmosfere ljubavi. Posve se odvojio od Reed Collegea, vratio u roditeljski dom u Los Altosu, te poceo trafiti posao. Nije trazio nista velicanstveno, ni trajno, nego sarno posao koji bi mu omogucio da odvoji dovoljno novca za putovanje u Indiju. Jednog jutra, dok je prelistavao male oglase u San Jose Mercuryju, uocio je oglas za mjesto programera videoigrica u Atariju. Nije imao pojma 0 toj mladoj tvrtki, ali je na Pong, crno-bijelu simulaciju stolnog tenisa koju je Atari nudio u mnogim barovima, lokalima s biljarom i fliperima, te kugianama, utrosio brdo kovanica. Jobsov dolazak u predvorje Atarijeva sjedista u Sunnyvaleu pomno je motrila budna sluzbenica na recepciji. Prema rijecima Ala Alcorna, glavnog inzenjera: "Recepcionarka je rekla: 'U predvorju namje neki klinaco Iii je narkoman iii ncsto ima.' Izgledao je podosta neuredno. Govorio je kao navijen i tvrdio da radi na HP-ovu kalkulatoru 35. Tvrdio je da HP45 moze pretvoriti u stopericu. Neizravno je natuknuo da radi za HP. Dojmio me se , pa sam samo rekao; 'U redu, super' i nisam nista provjeravao." Alcorn, taj srdacni, punasni muskarac. Jobsu je ponudio mjesto tehnicara s placom od pet dolara na sat. Jobs, koji nije imao pojma 0 povlastenim dionicama i drugim pogodnostima u ponudi tvrtki iz Silicijske doline, spremno je pristao. Neki od njegovih prijatelja nisu se mogli nacuditi tomu da se uspio zaposliti. Bill Fernandez smatrao je da Jobs nije imao potrebno strucno znanje. "Bit ce da se izvrsno reklamirao. Uistinu nisam smatrao da je Jobs tako dobar." Jobs je postao jednim od prvih pede set Atarijevih zaposlenika. te je prvi put na dulje vrijeme iskusio zivot u tvrtki u kojoj je niz novih zamisli uspio izdrzati sve moguce torpedne napade uprave. Tvrtku je pokrenuo i njezinirn vodenjem dominirao Nolan Bushnell, sin jednog manjeg proizvodaca betona u Utahu koji je prvi poslovni pothvat izveo na sveucilistu Utah, gdje je prodavao upijace za tintu uokvirene reklamama.

Povratak u Malo kraljevstvo 97 Godine 1972., kac dvadesetdevetogodisnjak , Bushnell je predstavio svoju prvu videoigricu. Computer Space svidio se inzenjerima, ali je bio odvise slozen za siru publiku. Nakon sro je igrica dozivjela neuspjeh, Bushnell je odlucio pokrenuti vlastitu tvrtku za proizvodnju videoigrica i iznajmljivanje fiipera. Tvrtku kojaje imala sjediste u unajmljenoj garazi nazvao je Syzygy, po posljednjoj rijeci u rjecniku pod slovom S. Vee nekoliko tjedana poslije otkrio je da se tim nazivom vee sluzi jedna druga tvrtka, pa je svoju tvrtku preimenovao u Atari (naziv preuzet iz japanske igrice Go, dok mu znacenje priblizno odgovara rijeci "sah''), no u prvim reklamama stajalo je: IZ TVRTKE ATARI INC., KONSTRUIRANO U SYZYGYJU. Bushnell je poslovanje smatrao svojevrsnim "oblikom rata", te se sluzio mjesavinom diplomacije i sarma, lukavstva i sile ne bi Ii u svoje ciljeve uvjerio zaposlenike i nadmudrio konkurenciju. Uvijek u elegantnome odijelu, cvjetnoj kosulji i tockastoj kravati, postao je Atarijevom maskotom visom od metar i devedeset. "S NoJanom se uvijek fivjelo u najvisoj brzini", prisjetio se jedan od utemeljitelja. "Uvijek je zelio sve odjednom." Kako bi glavnog inzenjera u Alcornu nagovorio da konstruira Pong, Bushnell se pretvarao da je igricu narucila tvrtka General Electric. "Nikad nisam cak ni pregovarao s General Electricom", objasnio je Bushnell, "ali sam htio ispitati Alove sposobnosti." Nitko, a ponajmanje Bushnell, nije polagao osobite nade u Pong. "Nisam imao dojam da bi to moglo biti nesto sto bi se triiStu moglo predstaviti u atraktivnome svjetlu." Prva igrica, s prorezom za ubacivanje noveica ucvrscenim sa strane, postavljena je u Andy Capp's Cavern, popularni lokal s biljarskim stolovirna u Sunnyvaleu. Gotovo odmah postalo je jasno da elektronicka igra donosi vise novca nego svi fliperi u lokalu. Nekoliko dana nakon postavljanja, kovanice su se zbog velike navale zaglavile u uredaju, a vee koji tjedan poslije ljudi zeljni te igre stajali su u redu koji se protezao i na ulicu. I premda je Pong dofivio uspjeh i u najsirim masama, vazni su pojedinci na tu tvrtku i dalje gledali sa sumnjom. Pojedini su bankari smatrali daje rijec 0 nekoj mafijaskoj podruznici. Dobavljaci nisu bili spremni sarno tako kreditirati tvrtku koja je izgledala kao da bi svakog trenutka mogla nestati. Kako bi ublafio njihove bojazni, Bushnell je pokrenuo novu, sestrinsku tvrtku, Kee Games, koju je popunio programerima, menadzerima i planovirna iz Atarija. Prema njegovim rijecima, novu je tvrtku otvorio kako bi stvarala paralelnu liniju igara i kako bi privukao novae koji bi se inace mozda nasao u rukama potencijalnih konkurenata. Niz izmisljenih priopcenja za javnost pratio je nastanak Kee Gamesa, a Bushnell je

98

Michael

Moritz

poslije umirao od smijeha , uz nesto sto je granicilo s preziram: "Postoje nebrojeni nacini na koje se s pomocu medija maze steci strateska prednost." Kada se Kee Games poceo uspjesno razvijati i kada se pocelo govorkati da zeli odbaciti veze s Atarijem, Bushnell je izdao bezlicno priopcenje u kojem je stajalo: "Drago namje da su ljudi u Keeju i Atariju uspjeJi rijesiti probleme koji su i doveli do pocetnog razdvajanja." Bushnellov nadzor nad medijima bio je rafiniraniji ad njegova nadzora nad tvrtkom. Mnogi od prvih zaposlenika htjeli su se rijesiti uobicajenih korporativnih dosadnih stvari poput dopisa i sastanaka osoblja. Kako su ga privlacile nekonvencionalne stvari, Bushnell je poticao neformalne skupave za razvijanje ideja uz marihuanu i nije tajio kako vjeruje da droga i alkohol pomazu u razvijanju ideja. Angafiranje novih Ijudi bilo je podjednako nepredvidivo. Jedan se kandidat prenerazio kada je Bushnell usao u prostoriju u koju je ovaj dosao na razgovor, te postavio samo jedno pitanje - "Spijunirate Ii za Ballyjev racun?" - a potom nestao, zadovoljan cinjenicom da nece zaposliti kvislinga. Kako bi mu svakodnevne obveze uvijek ubrzo dosadile, Bushnell je na celo rvrtke postavio surjaka, inace psihijatra. Financijski je nadzor bio toliko slabasan da je tromjesecna zaliha jedne igrice, Trak Ten, prakticki darovana prije nego sto je jedan knjigovoda utvrdio da se prodaje za 100 dolara rnanje od troskova proizvodnje. Bushnell je priznao da su "pisali ugovore iz kojih su se Ijudi uspijevaJi izmigoljiti." Usto nikako nije htio prepustiti nadzor snaznom upravnom odboru, te je uvijek dobra pazio da u vlasnistvu ima vise od polovice izdanih dionica. I unatoc svemu, tijekom prve tri godine postojanja Atari je uspio prodati videoigrice u vrijednosti od 13 milijuna dolara, te je populamost Ponga iskoristio na najbolji moguci nacin, prodajuci i varijante medu kojima su bili Dr. Pong, verzija u kucistu od irnitacije drva, namijenjena lijecnickim i zubarskim ordinacijama i boloicama, te Puppy Pong, plastificirani uredaj u obliku psece kucice. Na krilima prvih uspjeha Atari je izgradio veliku tvomicu, ali je ubrzo otkrio kako nema dovoljno potraznje da se u njoj neprestano proizvodi. los veca kolicina novca isparila je kada je Bushnell pokusao pokrenuti proizvodnu podruznicu u Japanu. Zivot su dodatno otezavale i sezonske oscilacije, sveamericka recesija, nedostatak kapitala za inicijalna ulaganja, te rasirena percepcija da je poslovna aktivnost koja se bavi stvarima namijenjenima zabavi neozbiljna. Vise se puta, a osobito ad proljeca do jeseni 1974. godine, kada je buducnost Atarija ovisila 0 uspjehu Gran Traka, igre koja je simulirala automobilisticke utrke, tvrtka nasla na sarno sedam dana od bankrota.

Povratak u Malo kraljevstvo

99

Tijekom jednog osobito loseg tjedna Bushnell je za objedom briznuo u plac, vee uvjeren kako je sve izgubljeno. Dobavljaci su odbijali isporucivati dijelove, a vjerovnici se nisu micali iz predvorja. Takva burna pozadina zbivanja nije promaknula Atarijevim zaposlenicima. Ron Wayne, koji je jedno vrijeme radio u toj tvrtki, rekao je: "Rad u Atariju bio je nalik na voznju s gumenim upravljacem." Steve Jobs prikupljao je svoje dojmove o tvrtki koja niposto nije mogla posluziti kao uzor za udzbenike s podrucja poslovanja. "Ondje je uvijek vladao kaos. Tu tvrtku nisu dobro vodili." No, unatoc svim uzbudenjima, vecina zaposlenika u Atariju imala je konzervativne svjetonazore, te se Jobs i ondje isticao kao svojevrstan cudak. Gurao je nos u stvari drugih inzenjera i nije ni najmanje skrivao prezir. Bushnell se prisjeca kako je Jobs "mnogima redovito govorio da su glupa govna", a 0 sebi: "Neki od inzenjera nisu bil i osobito dobri, a ja sam bio bolji od vecine njih. Zablistao sam iskljucivo zbog toga sto su svi ostali bili toliko Iosi. A zapravo uopce nisam bio inzenjer." Ipak, Jobsova pojava, jogurt koji je obicavao objedovati, strogo pridrfavanje programa prehrane bez sluzi, kao i uvjerenost da prehrana vocem znaci da se ne mora tusirati, smatrali su se dijelom nekonformistickog ponasanja. Prema vlastitome priznanju, Jobs nije bio svjestan animoziteta koji je izazivao. Naposljetku, kako bi odrzao mir u laboratoriju, Alcorn je dogovorio da ce Jobs raditi nakon radnog vremena i kasno navecer. "Inzenjerima nije bio simpatican. Oko njega se sirio cudan miris." Unatoc nedostatku formalne naobrazbe na podrucju elektronike, Jobs je vrlo brzo premostio jaz izmedu funkcija tehnicara i inzenjera. Jedna od njegovih prvih zadaca bilo je poboljsavanje igre Touch Me. koja je imala velike gumene tipke. Disciplinirano radeci unutar strogo odredenog podrucja. Jobs je karakteristike i izvedbu cipova prilagodio onomu sto je trebalo postici na ekranu. Shvacao je profinjene odlike cipova, osmislio novu konstrukciju, te bitno poboljsao igru. Wozniak se divioJobsovu radu. "Radio je kreativne stvari. Shvatio bi kako istu stvar izraditi puno jednostavnije i bolje. Bio je to pravi inzenjerski doprinos." Kada je Jobs odlucio s prijateljem iz studentskih dana, Danom Kottkeom.poci u lndiju i ondje se upoznati s topografijom i intelektualnim okruzenjem iz nekih od raskosnih prica Roberta Friedlanda, od A1corna je zatrazio da podmiri troskove avionske kane. Alcorn je molbu docekao s nedvosmislenim odgovorom: "Obicno sranje, necu ti dati novae da posjetis nekakvoga gurua."

100

Michael

Moritz

Njih dvojica postigli su obostrano praktican komprornis. Dio igrica koje je Atari bio otpremio u Zapadnu Njemacku izazivao je smetnje na televizijskim prijamnicima, a njemacki inzenjeri nisu uspijevali rijesiti problem. Alcorn je Jobsa ukratko uputio u temeljne sklopove, te rekao da ce mu platiti put u Europu, uz zahtjev da i u njegovo ime "pozdravi gurua." Jobsov je dolazak u Europu izazvao odredenu konsternaciju Europljana, koji su brzojavom pitali Alcorna koga im je to poslao. Jobs (duboko uznemiren jer nije uspijevao pronaci njemacku rijec za vegetarijanca) spretno je rijesio problem na njemackim uredajima. Prema prici. Jobsov i Kottkeov izlet u Indiju izgleda kao nedufna avantura puna prizora s mladim i naivnim strancima u nepoznatoj zemlji, blago lakovjernim Zapadnjacima zaslijepljenima asramima, swamijima i misticima. Kottke je imao dojam da je cijelo "putovanje svojevrsno asketsko hodocasce, osim sto nismo znali kamo idemo." Prije Kottkeova dolaska. Jobs je ondje nekoliko tjedana proveo sam, a tijekom sljedecih godina to je razdoblje bilo obavijeno nadrealistiekim slikama. Bio je na Kumbhmeli, velikoj vjerskoj svetkovini koja se svake dvanaeste godine odrzava u Hardwaru, u sjevernome dijelu sredisnje Indije. "Sedam milijuna ljudi", primijetio je Jobs, "u gradicu velicine Los Gatosa." Gledao je kako svecenici izlaze iz rijeke, plamen pogrebnih lomaca i mrtva tijela koja plutaju niz Ganges. U jednom asramu upoznao je pariskoga modnog dizajnera i gurua koji ga je , pod silnim dojmom glatkoce njegove koze, odveo na neki brefuljak i obrijao mu glavu. Jednu nee ispunjenu nervozom proveo je u nekom napustenome hramu, sjedeci kraj vatre koja je treperila oko trozuba. Jedini mu je pratitelj bio jedan sivaist cupave, zapletene kose i tijela prekrivenog pepelom koji je do svitanja pusio nargilu. Odjeveni u lagane, bijele pamucne hlace i prsluke, Kottke i Jobs za bazu su odabrali New Delhi. Nocne setnje vodile su ih kroz slamove, izrnedu nastamba od valovitog lima i kartonskih kutija punih rupa, kraj krava koje su jele otpad i ljudi koji su spavali na lezajima na plocniku. Na izlete iz Delhija odlazili su autobusima s istrosenim amortizerima i s malenim metalnim sjedalima, a po nekoliko dana pjesacili su da vide niz jogija. Hodali su presusenim rijecnim koritima, noseci boce s vodom, s velikim zuljevima od sandala. Potaknuti pricama 0 Tibetu, dosli su u podnofje Himalaje, ali su na kraju zavrsili u starom kupalisnome mjestu Menali, gdje su obojica dobili svrab od prljave posteljine.

Povratak u Malo kraljevstvo 101 lako su Neema Karolija Babu i njegov karirani pokrivac progutali jezici spektakularne pogrebne lomace, Jobs i Kottke poslusno su otisli u Kainichi. Setali su medu kicastim ikonama i plasticnim Krisnama, te utvrdili da su asram obezvrijedili glazbenici kojima su placali da izvode vjerske napjeve. Unatoc tim promjenama, njih su se dvojica u Kainchiju zadrzali oko mjesec dana, unajmivsi jednosobnu betonsku nastambu od obitelji koja se bavila uzgojem krumpira. Smjestaj je bio praktican jer im je omogucavao da citaju u miru i tisini, a imao je i jos jednu prednost: nalazio se blizu polja s rnarihuanom koju su susili i pusili. Farmerova supruga usto im je osiguravala i djelomicnu dostavu hrane u sobu, prodajuci im bivolje mlijeko koje je zagrijavala i dodavala mu secer. Jednom se prilikom Jobs potufio, trazeci da im vise ne razvodnjava mlijeko. Oeste su premostile jezicnu barijeru, a zena ga je proglasila kriminalcem. Na trznici u Kainchiju, gdje su trgovci prodavali povrce na magarecim zaprekama, Jobs se takoder zestoko cjenkao, prisjeca se Kottke. "Provjeravao je cijene na drugim mjestima, utvrdivao realnu vrijednost i onda se cjenkao. Nije htio da ga pljackaju." Zbog vruceg i neugodnog ljeta Jobs je poceo u pitanje dovoditi mnogobrojne dotadasnje iluzije a Indiji. Shvatio je da je ta zemlja znatno siromasnija nego sto je bio zamisljao, a pitao se i kako je moguc toliki nerazmjer izmedu stanja u kojem je zemlja i te svetacke atmosfere. Kljucnu pouku izvukao je iz izmaglice koju su cinili jogiji, zute zdravstvene iskaznice, dariani i prane, mistici i stolovi za puju. "Necemo pronaci mjesto na koje bismo mogli otici na mjesec dana i dozivjeti prosvjetljenje. Bila je to jedna od prvih prigoda u kojirna sam poceo razmisljati kako je Thomas Edison za poboljsanje svijeta mazda ucinio daleko vise nego Karl Marx i Neem Karoli Baba zajedno." U vrijeme povratka u Kalifomiju, Jobs je bio mrsaviji, zahvaljujuci napadaju dizenterije, imao kratko podsisanu kosu, a na sebi je imao indijsku odjecu za cijelo tisucljece udaljenu od Ponga i osciloskopa. Nancy Rogers ovako ga se prisjetila: "Kada se vratio bio je jako cudan. Nastojao je zivjeti odvojenije i duhovnije. Gledao bi me onim siroko postavljenim ocima, piljio i ne bi treptao. Pozvao bi me da nesto pojedemo i tada bi glumio nekakvoga gurua. Prisao bi rni i pogledao sve one sitne darove koje sam dobila ad njega i pitao: 'Odakle ti je ova?' Kao daje zelio prekinuti sve veze."

102

Michael

Moritz

Jobsov povratak iz Indije u jesen 1974. oznacio je i pocetak osamnaestomjesecnog razdoblja tijekom kojeg se prakticki igrao skolice. Plahutao je od Atarija i sve urusenijih rubnih dijelova podrucja elektronike za siroku potrosnju do farme u Oregonu od tri stotine jutara koju je Robert Friedland vodio u ime jednog imucnog rodaka. No, prvo je otisao na sjever, u jedan stari hotel u Eugeneu, u Oregonu, koji je neki student kalifornijskog psihijatra Arthura Janova bio preuredio u Osjecajni centar Oregon. Jobs, koji je bio procitao Janovljevu uspjesnicu Primal Scream, uplatio je tisucu dolara za dvanaestotjedni terapijski tecaj kojim su se navodno trebali rjesavati duboko ukorijenjeni problemi. Janov i njegovi studenti u Centru nudili su, kako se cinilo, svojevrsno emocionalno proljetno ciscenje. "Cjelokupna terapija pociva na osjecajima ... Tragamo za osjecajima koji govore: "Iata, budi dobar. Mama, trebam teo", To je potaknulo Jobsovu znatizelju. "Sve mi je izgledalo neodoljivo zanimljivo. Covjek je mogao steci odredene spoznaje 0 vlastitu fivotu i iskusiti neka nova osjecajna podrucja. 0 tome se nije moglo razmisljati. To je trebalo jednostavno uciniti: zatvoriti oct, suspregnuti dah, uskociti i na suprotnoj strani isplivati s novim spoznajama." Jobs je imao dojam da su Janovljevi tekstovi kljuc zajednu neizreeivo osobnu potragu. Kada je napunio dvadesetu, pitanje posvajanja i sudbine njegovih bioloskih roditelja poprimilo je istaknutiju ulogu. Prema rijecima Nancy Rogers: "Katkad je u suzama govorio koliko zeli vidjeti rnajku." Robert Friedland imao je svoje tumacenje: "Steve je osjecao duboku zelju da upozna bioloske rodirelje kako bi bolje upoznao sebe." Pitanja u vezi s bioloskim roditeljima ispunjavala su sate i sate samotnih nagadanja. Prijatelji su ga dobronamjerno zadirkivali govoreci da je zasigurno Arrnenac ili Sirijae. Jobs je poceo intenzivno tragati za bioloskim roditeljima, te je uspio i doci do odredenih informaeija. "Oboje su predavali na sveucilistu. Moj je otae kao gost iz inozemstva predavao matematiku." Jobs je smatrao da njegovo posvajanje ima najmanje jednu posljedieu: "Osjecao sam se jos maiko neovisnijirn." Nakon priblifno tri mjeseea provedena u Eugeneu, Jobsova je zaludenost Janovljevim radom i metodama pocela blijedjeti. "Nudio je unaprijed pripremljene, konveneionalne odgovore koji su se pokazali pretjerano pojednostavljenima. Postalo mi je ocito da na taj nacin necu doci ni do kakvih velikih spoznaja."

Povratak u Malo kraljevsfvo 103 Razocaran radom Centra, Jobs se vratio u Kaliforniju, unajmio sobu u jednoj kuci u Los Gatosu, poceo meditirati po jedan sat u svitanje, te ponovno poceo raditi u Atariju. Ondje je nastavio dizati prasinu. Bushnell je uoeio napetost koju Jobs izaziva u laboratoriju, pa ga je imenovao na neobveznu funkciju konzultanta. "Bio je to spas od sigurnog pozara. Rekao sam: 'Hej, decki, ako ga vi ne zelite.ja ga zelim." Bushnellu se svidalo sto je kod Jobsa sve bilo podredeno osjecaju za hitnost. "Kada bi htio nesto uciniti. davao je raspored u okvirirna nekoliko dana iii tjedana, a ne mjeseci i godina." Jobs je ponovno radio kasno nocu i ulagao vrijeme u niz razlicitih projekata. Wozniak je u meduvrernenu bio otkrio videoigre, te je cesto posjecivao Atari, gdje se satima igrao na uredajima na pokretnoj vrpci. Cak je nekoliko tjedana konstruirao i sastavljao vlastitu inacicu Ponga i prvi put pripremio nacrt uredaja koji je prikazivao sliku na televizijskome ekranu. Wozniak je pomagao i Jobsu nakon sto je Bushnell zakljucio da zeli igru koja ce igracima omogucavati da lopticom iii kuglom koja odskace ruse zid od opeka. Bushnell je Jobsu ponudio bonus, vezuci isplatu za broj cipova upotrijebljenih u konstrukciji uredaja. Uz manji broj cipova, igrica je bila ne sarno jeftinija, nego cesto i pouzdanija. Jobs je za pomoc angafirao Wozniaka. koji je pomislio: "Steve bas i nije posve u stanju osmisliti nesro toliko slozcno." Njih dvojica cetiri su noci zaredom radili na igri, pri cemu je Wozniak crtao i konstruirao, a Jobs spajao prototip. Bushnella se dovrsena igra jako dojrnila, te je Wozniaku ponudio zaposlenje u Atariju kad god to pozeli. Medutim, AI Alcorn, koji je tek godinama poslije otkrio da je Wozniak sudjelovao u izradi igre, pomislio je: "Bio je to genijalan plan, ali takvo sto nije bilo moguce proizvoditi jer tehnicari nisu mogli otkriti kako uredaj natjerati da radi. " Prije nego sto je trzistu ponudena pod nazivom Breakout, igrica je dozivjela temeljitu rekonstrukciju. U meduvrernenu je Jobs, koji je svim silama htio pobjeci u Oregon, shvatio da ce morati cekati jos dva tjedna da on i Wozniak dobiju obecanih sedamsto dolara. Jobs je ustrajao u zahtjevima, pa je istog dana dobio gotovinu i otisao na Friedlandovu farmu, ostavivsi uvijek krajnje moralnog Wozniaka da se bavi nikad izrecenim mislima. "Nisam imao pojrna sto rade." Pritisak s ciljem sto brzeg dovrsenja Breakouta irnao je jos jednu posljedicu: i Wozniak i Jobs dobili su mononukleozu.

104

Michael

Moritz

Jobs je prve simptome poceo osjecati nakon dolaska na fannu. Friedland je primijenio i ponesto misticizma, te je zazivao pojmove univerzalnogjedinstva i najvise pojmove postojanja kada je svoje imanje nazvao All One Farm. Tek rodenom sinu k tome je dao hindusko ime, a i sam je preuzeo jedno takvo ime. ("On je sebe zvao Sita Ram Das, no mi smo ga zvali Robert", rekao je Kottke.) Lokacija farme objavljena je u "Vodicu duhovne zajednice", pa je pocela privlaciti niz razlicitih lutalica, psihodelicki nastrojenih prosjaka, pripadnika obliznjih Krisninih hramova, a jednom zgodom ondje se nasla i skupina pacijenata iz jedne psihijatrijske bolnice. Za procesiju od desetak stalnih posjetiteija, medu kojima je bio i Jobs, ta je farma postala popristem svakodnevnih drama i kriznih situacija. Pretvarali su kokosinjce u jeftine sobe, a vodu iz izvora usmjeravali u saunu na drva. Kada je Jobs uveo struju u jednu susu, kako bi se ondje mogle prodavati peci na drva, Friedland se iznenadio koliko je spretan s vodovima i nacrtima. Posjetitelje All One Farma i dalje je snazno drzala privlacnost Istoka. Odrzavali su tecajeve meditiranja, beskonacno raspravljali 0 zabrani rnarihuane i drugih droga. kao i 0 mogucnosti ostvarenja najcisceg oblika zivota. S pasnjaka i iz povrtnjaka izgnali su sve insekticide i pesticide, podizali su pcelinjake i sijali zimsku psenicu, te propagirali prednosti organskog uzgoja. Motomim pilama prorijedili su i uredili vocn jak prepun zapustenih jabuka sorte Gravenstein. "Steve je", rekao je Friedland, "postao jedan od ljudi zaduzenih za jabuke." Tijestenjern plodova dobivali su jabukov sok koji bi preko nodi odlezao na kamenom trijemu i pretvorio se u jabukovacu. Jobs je usto bio i toliko zaokupljen eksperimentiranjem s prehranom da je, povremeno, vecerao i potom se prisiljavao na povracanje. Godinama poslije zakljucio je kako mu je farma ponudila "istinsku lekciju 0 zivotu u zajednici. Dok je jednom spavao sam pod kuhinjskim stolom, usred noci svi su poceli dolaziti i jedni drugima krasti hranu iz hladnjaka." Jobs je stekao dojam da postaje kotacicern u nekakvu rural nom konglomeratu, te se malcice razocarao u prijatelja. "Robert balansira na vrlo tankoj niti koja karizmaticnog vodu dijeli od prevaranta." Jobsa je uzrujavao i opci smjer u kojem se razvijao zivot na All One Farmu.

Povratak u Malo kraljevstvo 105 "Sve je postajalo izrazito materijalisticko. Svi su nekako stekli dojam da ulazu velik trud za racun Robertove fanne i jedan po jedan poceli su odlaziti. Meni se od toga podosta smucilo, pa sam sve napustio."