TILURIUM, AEQUUM I OSINIUM: ARHEOLOKO-POVIJESNA POVEZANOST

MARIN ZANINOVI Odsjek za arheologiju HAZU HR - Zagreb, Ante Kovaia 4 UDK: 904(497.5 Sinj)652 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 5. V. 2010.

Tilurium, Aequum i Osinium su vana naselja u antikoj provinciji Dalmaciji, nastala u plodnoj Cetinskoj krajini i udaljena oko 30 km od morske obale, posebno od Salone njena sredita. To je bilo podruje plemena Delmata, koje je prualo najdui otpor rimskome osvajanju. To je bez sumnje bio jedan od razloga da su Rimljani u Tiluriju podigli logor za VII. legiju, koja je nadzirala delmatsku unutranjost i osiguravala prijelaz preko rijeke Cetine (Hippus) i prometnice prema Naroni, Ekvumu i Delminiju. Autor je saeo neka svoja gledita, osvrnuvi se na nove rezultate istraivanja svojih bivih studenata. Daljnja istraivanja obeavaju rjeenje niza dosad nerazjanjenih odnosa i pitanja.

Tilurium, Aequum i Osinium su poznata naselja antike provincije Dalmacije. Prvi je bio delmatska gradina, kasnije logor VII. rimske legije, poprite borbi s Delmatima, kako nam to biljei Plinije Stariji (N. H., III 142), skupa s Burnumom i Andetrijem. On ih je nazvao castella, to odgovara njihovom gradskom poloaju. Aequum je nastao iz Tilurija odlukom cara Klaudija. Tadanji namjesnik Dalmacije Lucije Aruncije Skribonijan stao je na stranu pobune protiv cara. Meutim, vojnici su mu otkazali poslunost i ubili ga na Visu, gdje je bio pobjegao pet dana nakon bune. VII. legija, koja je dola u Dalmaciju radi guenja Batonova ustanka od 6. do 9. posl. Kr., imala je tada bez sumnje veliki broj veterana, te im je Klaudije utemeljio koloniju. Bila je to jedina naseobina toga ranga u unutranjosti antike Dalmacije, ostalih etiri bile su na obali. Plodno polje i blizina Salone, u koju se naselio jedan broj ovih ljudi jo i prije odlaska legije iz Tilurija oko 60. posl. Kr. privuklo je veterane. Tilurij je zadrao vojniku funkciju tijekom itave antike. U logor su dole kohorte i na kraju benecijari, kada je posljednja
499

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

cohors VIII voluntariorum civium Romanorum napustila logor 245. (tada je datiran njen posljednji natpis u Tiluriju Gardunu). Brojna su pitanja koja trae odgovor u ovom podruju, od odnosa teritorija logora i kolonije te lokalnih naselja poput Osinija - Sinja i drugih. Samo arheoloka i topografska istraivanja moi e dati odgovor na brojna pitanja. Tilurij je bio logor VII. legije, koja je sudjelovala u guenju velikog ilirsko-panonskog ustanka dvaju Batona od 6. do 9. posl. Kr., a taj je potresao rimsku dravu. Operaciju su vodili Tiberije i Germanik. Svetonije (Tib., 16) je rekao za ovaj ustanak da je bio gravissimum omnium externorum bellorum post Punica (najtei od svih vanjskih ratova poslije kartakih).1 Sustavna istraivanja Tilurija zapoela su tek 1997. pod vodstvom moje tadanje asistentice dr. Mirjane Sanader, kojoj sam savjetovao da zapone ta iskopavanja. Ona je o tome objavila i prvi svezak svojih istraivanja.2 Otkriveni su temelji nekoliko graevina i raznog arheolokog materijala. Naalost, kao i drugi antiki lokaliteti, logor je tijekom stoljea sluio kao kamenolom za nova okolna naselja, kao to je i trajna pljaka nalaza bogatila privatne zbirke. Manji dio vrijednih nalaza dospio je u Arheoloki muzej u Splitu i u zbirku Franjevakog samostana u Sinju. Od istraivanja oekujemo nova vrijedna saznanja, iako je i stoljetna intenzivna obrada plodnog triljsko-gardunskog polja unitavala arheoloke ostatke ili ih svela samo na temelje. Meutim, i ovo to je istraeno, potvrdilo je kapitalno znaenje lokaliteta i njegova podruja za povijest antike Dalmacije. Nedavno su se pojavile i druge publikacije, koje obrauju pitanja legije i logora, mislim na vrijedne rasprave kolege dr. Domagoja Toninia,3 zatim tekstove kolege dr. Ante Miloevia.4 Tilurij je bio
1. M. ZANINOVI, Ilirsko pleme Delmati, MH, ibenik 2007, 21-26 i passim. ISTI, Vojni znaaj Tilurija u antici, Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, Izdanje HAD-a, sv. 8, Split 1984, 65-75. ISTI, Prata legionis u Kosovu polju kraj Knina s osvrtom na teritorij Tilurija, Opuscula archaelogica, 10, Zagreb 1985, 73-78. Usp. S. GUNJAA, Topografska pitanja na teritoriju stare Cetinske upanije s ekskursima o ubikaciji Setovije i Tilurija, Split 1937 (disertacija, koju su ocijenili G. Novak i F. ii, u kojoj je Gunjaa prvi put sabrao osnovne podatke o Tiluriju, 39-46). Treba ukazati na vane arheoloke podatke, koje je godinama skupljao J. BRITVI, Neka topografsko-povijesna pitanja s teritorija Delmata, VAHD, 65-67, Split 1963-1965, 27-35. 2. M. SANADER i suradnici, Tilurium I, Istraivanja - Forschungen 1997-2001, Arheoloki zavod Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Golden Marketing, Zagreb 2003. Zrane snimke obradio je M. Donnaeus, keramiku Z. imi Kanaet, nalaze novca i metalne nalaze T. eparovi, kotani materijal D. Tonini a stakleni inventar Z. Buljevi. 3. D. TONINI, Spomenici VII. legije u rimskoj provinciji Dalmaciji, magistarski rad, Zagreb 2004. ISTI, Arhitektura rimskih vojnikih logora, doktorska disertacija, Zagreb 2009. A. BETZ, Untersuchungen zur militrgeschichte der romischen Provinz Dalmatien, Baden bei Wien 1939. 4. A. MILOEVI, Arheoloka topograja Cetine, Split 1998, Tilurij 243-248. 500

M. Zaninovi, Tilurium, Aequum i Osinium: arheoloko-povijesna povezanost

mjesto trajnog zanimanja arheologa i povjesniara od Bulia, Mommsena, Abramia, Gunjae i tolikih drugih do M. Sanader, A. Miloevia i potpisanoga. Moramo navesti i natuknicu Geze Alfldyja u PWRE enciklopediji,5 te osvrt J. Wilkesa u njegovoj povijesti antike Dalmacije.6 O Tiluriju i drugim rimskim vojnikim utvrdama u sklopu tzv. delmatskog limesa posljednji je pisao Darko Peria.7 Kolega Peria smatra da je gradina kod Puljana bila Arduba, a Rimljani su je preimenovali u Burnum. Za to nema nikakva dokaza, trebalo bi istraivati tu gradinu, za koju sam prvi utvrdio da je predrimski Burnum, pa moda neki sretni nalaz prui neki odgovor. to se tie Andetrija, o njemu je napisao magistarsku radnju kolega Luka Beki,8 kojem sam bio mentor, to valjda nije bilo poznato kolegi Perii. Delmatski Andetrij je bio na ukovoj gredi, a tragove logora Beki je utvrdio u podnoju brijega. I Tilurij je bio izvorno gradinsko naselje, to sam utvrdio u rekognosciranju delmatskog podruja 1964. To vrijedi i za druga antika naselja, koja gotovo sva imaju svoje gradinske prethodnike.9 Tilurij se razvio u funkciji naselja na mjestu gdje se rijeka Cetina (Hippus) neto lake prelazila. Iz irokog i plavnog Sinjskog polja, rijeka je ovdje ulazila u kamenite klance masiva Zamosorja i tekla prema moru. Pod legijskim logorom naen je 1849., na desnoj obali Cetine, vrijedan rimski natpis, koji je ovjekovjeio spomen na popravak mosta preko Cetine: Imp. Caesar M. Aurelius Commodus Antoninus Aug. Pius Sarm. Germ. Maximus Brittanicus pont. max. trib. pot. VIIII imp. VI cos. IIII. p. p. pontem Hippi uminis vetustate corruptum restituit sumptum et operas subministrantibus Novensibus Delminensibus Riditis curante et dedicante L. Iunio Runo Proculiano leg. pr. pr. (CIL III 3202). Natpis je datiran 184. g., a Komodovo je ime otueno nakon to je dobio damnatio memoriae. Inae u literaturi, a prema zabiljekama pojedinih istraivaa, spominju se tri mosta ispod Trilja, koje spominje i mjesna predaja. Jedan se most nalazio na poloaju zvanom Na Driniu,uzvodno od Trilja, drugi, pedesetak metara nizvodno od dananjeg mosta, a trei u podnoju brijega na kojem se nalazio legijski logor, tj. na mjestu crkvice sv. Petra na Gardunu. Poloaj se naziva Mostine, kod tzv. Petine mlinice. Ostaci mostova naeni su u vie navrata u koritu i na obalama rijeke, kako je to zabiljeio F. Buli.10
5. G. ALFLDY, Tilurium, PWRE, Suppl. Bd. XI, Stuttgart 1968, col. 1259-1268. 6. J. WILKES, Dalmatia, London 1969, passim. 7. D. PERIA, Je li delmatsko podruje presjekao rimski limes, Archaelogia adriatica, 2/2, Zbornik N. Cambiju, Zadar 2008, 507-517. 8. L. BEKI, Ilirski i rimski Andetrij, magistarska radnja, Zagreb 2002. 9. M. ZANINOVI, Ilirsko pleme Delmati, 146-147, i drugi radovi navedeni u toj raspravi. 10. F. BULI, Bull. Dalm., 22, Split 1899, 26. S. GUNJAA, Nav. dj., 40-42. M. ZANINOVI, Vojni znaaj Tilurija, 73. 501

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

Ime rijeke Hippus spominje se u jo jednom natpisu, naenom 1939., prilikom produbljivanja korita Cetine kod Trilja, desetak metara od njene lijeve obale, oko poloaja starog rimskoga mosta: IOM et n(umini) H(ippi) (uminis) Cn(eius) Tullius Faventinus b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) leg(ionis) I Adi(utricis) (S. Gunjaa, VAHD, 52, 1935-1949, 51). Pitanje je, na koje ni danas nemamo odgvora, kako to da most popravljaju relativno udaljene zajednice kao Rus Novae, danas Runovii, Delminij - Duvno i Ridite - Danilo Gornje kraj ibenika. Te su municipalne zajednice vjerojatno imale svojih interesa, jer su koristile most za svoju trgovinu, moramo imati na umu, da je ovuda prolazila jedna od kljunih prometnica antike, ona prema Naroni. Zatim tu su bile seobe stada blie moru i neki drugi, nama za sada nepoznati, razlozi. Da li je to bila prisilna kontribucija vojnih vlasti ovim nunicipijima, koji su u to vrijeme dobro stajali? Moda e nam neki sretni nalaz jo nekoga natpisa dati neke odgovore. injenica je da je Aequum, iako kljuno naselje ovoga kraja, ostao po strani od ovoga popravka. On je bio kolonija i njegovi privilegirani rimski graani i potomci legijskih veterana bili su poteeni ovih trokova. Logor u Tiluriju je vjerojatno dao usluge svojih strunjaka i graditelja, to je takoer upitno, jer se u natpisu ne spominje. Sauvan je natpis koji biljei kako su vojnici VIII coh. c. Romanorum izmeu 147. i 171., u vrijeme cara Antonina Pija, podigli turrem ad aquam tollendam (toranj za podizanje vode) iz Cetine u logor.11 Kao i svaki drugi legijski logor, i Tilurij je imao svoj prostrani territorium legionis, koji je bio pod vojnikom ingerencijom, pa je gradnja mosta u naselju Ponteluri, kako se zvalo mjesto ispod logora na obali rijeke (canabae ?), bila preputena civilnim stanovnicima. Koliki je bio teritorij legije i dokle se pruao, teko je rei jer nam nedostaju podaci za to, za razliku od Burnuma, gdje imamo dva natpisa. Legija je imala izmeu 4500 i 6000 ljudi. Da bi organizirali svoj ivot i boravak na odreenom podruju, morali su imati dovoljno prostora. To je obino bilo uz obale rijeke, uz koje je esto bila granica ili limes kako prema barbarikumu, ali i meu plemenskim i drugim zajednicama unutar provincije, kao to je to bio sluaj s Tilurijem i Burnumom. Legijsko podruje u njenoj vlasti nazivalo se territorium legionis, a i prata legionis - legijske livade (usp. CIL III 10305). Svoj su teritorij mogle imati i manje jedinice kohorte i ale, on je bio vlasnitvo carskog ska. Ova su podruja, oduzeta od domaeg stanovnitva, sluila za vjebe vojnika i za razne gospodarske funkcije, posebno za uzgoj i ispau stoke, to je ukljuivalo i vojnike konje i mazge, kao i goveda, ovce i koze, kako nam je to zabiljeio Tacit (Ann. XII, 55): pecora et armenta militum. Sijalo se i ito i povre, za opskrbu slamom i za ispau. Proizvodili su se i graevinski materijali, opeke,
11. M. ABRAMI, VAHD, 51, Split 1930-34. M. ZANINOVI, Vojni znaaj Tilurija, 70. 502

M. Zaninovi, Tilurium, Aequum i Osinium: arheoloko-povijesna povezanost

obraivao se kamen, kako za vlastite potrebe tako i za pojedine graane, koji su ih mogli kupiti (Tac., Agr., c. 21). Vojnici su gradili ceste (CIL III 3198. 10156a, 3200) i vodovode, a asnici su rjeavali sporove meu pojedinim zajednicama, posebno one o pravu nad pojedinim podrujem sa razgranienjem, koje su obiljeavali terminacijskim natpisima.12 Naalost, nemamo podataka za tonije utvrivanje teritorija legije u Tiluriju. Moemo pretpostaviti da je obuhvaao dio Sinjskoga polja. Zapadno od logora, prema Dicmu i Andetriju, prua se prostrana krka ravnica zvana Turjaki podi, a prostire se i svjeveroistono od logora, dok je na njenom kraju bedem iz kamenja i zemlje, koji je vjerojatno nastao u vrijeme sukoba Delmata i Rimljana i titio je prilaz od Salone. Na sjeveru je legijsko podruje graniilo s teritorijem kolonije Aequum, koje je prilikom njena osnivanja bilo izuzetno od mnogo veeg legijskog podruja. Teritorij legije se, vjerojatno irio i prema istoku, preko Cetine u smjeru Runovia i Narone. Rimska je praktinost ta pitanja rjeavala prema svojim potrebama, bez obzira na status pojedinih naselja, a ovdje su vjerojatno prednost imali interesi vojske i veterana. Zanimljivo je usporediti primjer Nezakcija u Histriji, koji je zapravo bio gradinsko naselje i sredite Histra. Nalazio se iznad zatiene uvale Budava, pa je ustvari bio i luko naselje. U vremenu juga i drugih nepodobnih vjetrova, uvala je bila sigurno sklonite za lae, koje su inae obilazile juni rt Histrije, to je s tim vjetrovima bilo veoma opasno. Morski i trgovaki promet, koji se ovdje intenzivno odvijao, donosio je potrebu rjeavanja niza praktinih pitanja, a njih se moralo rjeavati u Nezakciju, a ne u Poli. Vjerojatno je to bilo glavni razlog to je Nezakcij dobio status municipija, iako se praktiki nalazio usred slubenog podruja kolonije Pole.13 Taj je izdojeni status Nezakcij zadrao tijekom itave antike. Tih je sluajeva bilo i drugdje u Carstvu. Tako je i Ekvum nastao voljom cara Klaudija i njegovih veterana u podruju logora Tilurija. Naselje veterana prethodilo je koloniji, jer je na njenu mjestu ve bio formiran conventus civium Romanorum, kao to je bio prethodio i koloniji u Saloni. To potvruje natpis iz Ekvuma: Sex. Iu[lius... f.] Ani. Silva[nus...] summus c[urator c. R.] suffragio veteranor(um) leg. VII C. p. f. aed. [IIIvir? ab] ordine primus [factus] IIII i. d. pont. ... in accep. h. s. h. (CIL III 2733). Natpis pokazuje da su veterani za svoga prvoga edila i duumvira u novom gradskom vijeu izabrali dotadanjeg kuratora zbora (conventus) rim12. A. MOCSY, Das Problem der militrischem Territorien in Donauraum, Acta antiqua Acad. Scientiarum hungaricae, 20, 1972, 133-168. ISTI, Zu den Prata legionis, Studien zu den Militrgrenzen Roms, 6. Internationale Limeskongress 1964, Bhlau Verlag, Kln - Graz 1967, 211-214. M. ZANINOVI, Prata legionis u Kosovu polju, 63-79. 13. M. ZANINOVI, Apsorus, Crexa e Nesactium / Bado sulla rotta marittima adriatica, Quaderni di archeologia del Veneto, 10, 1994, 178-179. ISTI, Zemljopisno povijesni poloaj luke Parentija i Nezakcija, Histria archeologica, 36, Pula 2005, 115-136. 503

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

skih graana Seksta Julija Silvana. Po tome moemo zakljuiti da se kolonijsko gradsko vijee sastojalo od prijanjih stanovnika i novodolih veterana VII legije. Znai da je osnutak kolonije uslijedio nakon missio agraria, tj. dodjele zemljita veteranima legije, koji su se naselili u Ekvumu. Kako je legija napustila Dalmaciju izmeu 45. (Nesselhauf), 58. (Ritterling) i 61. (Betz), tako su veterani pored naseljavanja u kolonijama na obali dobili svoju koloniju blizu legijskog logora. To je jedina naseobina toga ranga u unutranjosti provincije Dalmacije. Tilurij je zadrao svoju vojniku funkciju, jer nije ni kasnije dobio neki civilni status, to znai da je vojno-strateki interes imao prevagu. Osim toga, na ovako reletivno manjoj udaljenosti od oko 18 km, nije bilo ni mjesta ni potrebe za dva gradsko-upravna naselja, bilo kolonije bilo municipija. Civilnu funkciju vrio je Pons Tiluri, rijeno naselje, koje se razvilo u podnoju logora, na obali rijeke Hipusa. To je jedno mogue rjeenje, ali kako se tono odvijalo nije nam poznato. Mnoga su se antika naselja u Europi razvila na mjestima lakih rijenih prijelaza nakon rimskih logora (Manz, Regensburg, Kln, Be, Peta, Osijek, Sisak, Beograd i druga). Vojne potrebe i sigurnost prometnica, ovdje vane ceste Salona - Narona utjecali su na takav razvitak. Drukiji je bio primjer Burnuma, logora XI. legije, koja je tu boravila do 69. g., kad je prela u Italiju stavivi se na stranu cara Vespazijana, da bi zavrila u Viminaciju, Kostolac na Dunavu, u Meziji. Vojno znaenje Burnuma postalo je sekundarno i osnovan je municipij za cara Hadrijana. Liburnija je bila dobro urbanizirano i romanizirano podruje s vrstim, utvrenim gradovima, ranijim gradinama u plodnim ravnicama zalea kolonije Jader. Tilurij je postao sjedite pojedinih pomonih eta. U 2. st. u logoru se nalaze vojnici coh. III Alpinorum, a od sredine 2. st. stalnu posadu ini coh. VIII voluntariorum civium Romanorum. Nakon njena odlaska, vojne se jedinice sele na granice pokrajine Dalmacije i u Meziju. Sigurnost vanijih naselja i prometnica osiguravaju benecijari, vojnici detairani iz pojedinih jedinica. Tako je Tilurij postao vana benecijarska postaja, to zakljuujemo po njihovim natpisima s poetka 3. st. Jedan takav natpis je datiran u 211.14 Drugi je natpis Gneja Tulija Faventina, benecijara detairanog iz legije I Adiutrix, koji je posvetio natpis Jupiteru i boanstvu rijeke Hipus, a bio je naen 1939., na lijevoj obali Cetine, oko 10 m od glave rimskoga mosta.15
14. D. RENDI-MIOEVI, VAHD, 53, Split 1950-1951, 230, br. 41. M. ZANINOVI, Beneciarii consularis na podruju Delmata, Prilozi Instituta za arheologiju, 24. Zagreb 2007, Zbornik . Tomiiu, 181-184. 15. S. GUNJAA, VAHD, 52, Split 1950, 50. J. i A. AEL, ILJug, Situla, 5, Ljubljana 1963, n. 144. 504

M. Zaninovi, Tilurium, Aequum i Osinium: arheoloko-povijesna povezanost

Datiran je u 2. st. Mjesto nalaza natpisa upuuje da je benecijarska postaja bila u blizini mosta u naselju Pons Tiluri. Relativno novi element, barem s arheoloke toke gledita, je naselje Osinium, koje se spominje na vanom natpisu, naenom u tridesetim godinama 20. stoljea. Natpis je, naalost, oteen, a biljei kako je signifer Publije Rapidije iz nepoznate kohorte, dakle njen stjegonoa, posvetio natpis Geniju Osinijata, boanskom zatitniku stanovnika Osinija. Pater A. Jadrijevi, koji je objavio natpis, vidio je u ovom antikom toponimu ime dananjeg grada Sinja.16 Izvorno delmatsko naselje nalazilo se na dominantnom gradinskom brijegu, iznad dananjega Sinja, koji je bio naseljen ve u bronano doba, kako su potvrdila i istraivanja kolega iz Sinjskog muzeja. Zasluga je prof. Branimira Gabrievia, koji je poetkom 1970. izvrio zatitna arheoloka istraivanja na predjelu Rudua, prilikom proirenja tadanje ciglane. Pronaao je, naalost, dobrim dijelom unitene ostatke nekropole ovih delmatskih Osinijata, ve u prvoj fazi gradnje ciglane. Bilo je to jo uvijek vrijeme tzv. realnog socijalizma, kada su buldoderi unitavali mnoge arheoloke ostatke, jer su odgovorni pojedinci izbjegavali obavijestiti muzealce da ne bi usporili socijalistiku izgradnju. Naalost i danas se lansiraju potpuno neznalaka i primitivna gledita o arheolokim istraivanjima, obojana boljevikim stajalitima u tjednicima koji pretendiraju na neku ozbiljnost, koja je u ovom sluaju obini antiznanstveni nihilizam (vidi tjednik Nacional iz sijenja 2010.). Profesor Gabrievi, koji je objavio nalaze osinjske nekropole i protumaio ih onako dobro, kako je on to ve znao, svojim duhovitim i irokim klasinim obrazovanjem steenim dijelom i u bogosloviji, koju je pohaao. Svi mi, koji smo bili njegovi studenti, pamtimo njegova sjajna predavanja, kojima nam je prenosio svoje golemo znanje. Nekropola je dala desetak dragocjenih natpisa na kamenim stelama s izrazito ilirsko-delmatskim imenima kao Paio, Verzo, Cuio, pa je on zakljuio kako ova sredina uva svoje tradicije i jo nije bila prevagnula romanizacija, jer na natpisima nema nijednog rimskog imena. Osim toga, natpisi u gornjem dijelu imaju krune prikaze, to Gabrievi tumai kao solarnu simboliku, koja svoje korijene ima u domaim predrimskim vjerovanjima. Izostanak rimske nadgrobne formule Dis Manibus, takoer je naveo autora, da natpise, a time i nekropolu datira u prvu polovinu 1. st. posl. Kr.17 U injenici da je signifer P. Rapidije postavio aru Geniju Osinijata, moemo pretpostaviti da je on bio imenovan kao elnik te
16. A. JADRIJEVI, Novi rimski natpis s grada Sinja, VAHD, 51, Split 1930-1934, 157-159. 17. B. GABRIEVI, Antika nekropola u Sinju. Prilog prouavanju prapovijesnih vjerovanja, VAHD, 76, Split 1983, 66-77. 505

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

delmatske zajednice. Naselje je u ranoj antici, nakon guenja velikog ustanka od 6. do 9. posl. Kr., ostalo domorodaka peregrinska zajednica, koja je vjerojatno pasla legijske konje i druge brojne ivotinje. Plodno polje, bogato travom i vodom, bilo je idealno za ispau. Prema tome, kada je rimska vlast zasjela, stanovnici su sili sa gradinskog brijega Osinija u ravnicu. Mogli bismo zakljuiti da su pojedine domorodake zajednice ipak preivjele krvave ratne operacije, koje su se vodile u ovim krajevima od sredine 2. st. pr. Kr., a posebno od operacija Oktavijana 35.-33. pr. Kr. i Tiberija i Germanika od 6. do 9. posl. Kr. Vjerojatno bi se dio stanovnitva povlailo u brdske i umovite, tee dostupne, predjele, kamo rimski vojnici nisu ni zalazili drei se lokalnih putova u dolinama i podiui svoje logore za legije i kohorte od Buruma do Bigeste i Narone. Osinium je bio, dakle, u ovoj ranoj fazi romanizacije napredni vicus ili pagus pod vojnim naelnikom, to je bio sluaj i sa drugim mjestima u Iliriku.18 Naalost, vrijeme i ljudi su unitili vei dio njegovih ostataka uzimajui kamenje za gradnju svojih naselja u srednjem vijeku i kasnije. Osinij je bio vana naseobina izmeu Tilurija i Ekvuma, negdje na pola puta od jednog do drugog. Voljom imperatora Klaudija i interesima veterana i vojnika VII. legije, Aequum je postao kolonija i time glavna naseobina ovoga podruja. Colonia Claudia Aequum, upisana u tribus Tromentina, nalazila se u plodnoj ravnici oko 8 km sjeverno od Osinija - Sinja. Grad je bio planski sagraen na povrini od 32 ha sa vrstim zidovima duine 400 x 530 m. Zidovi su pratili pravilni tloris, koliko je to teren omoguivao. Zapadni dio naselja bio je u ravnici, a istoni na blagom uzvienju. Forum u sreditu gradskog plana bio je postavljen malo po strani od glavne ulice. Imao je dimenzije 90 x 60 m i bio je poploan i na tri strane sa stupovima i duanima. Podruje naseobine samo je djelomino istraeno. Na forumu su naeni ostaci kurije, gradske vijenice, s drugim prostorijama na objema stranama. U jednoj su prostoriji bili naeni ulomci carskih kipova. Izvan gradskih zidova, prema sjeverozapadu, bila je nekropola sa sarkofazima i drugim grobnicama. Na zapadnom zidu naeni su ostaci gradskih vrata s reljefom Viktorije u sredinjem dijelu luka, pred kojom klei pokoreni Delmata. Graane Ekvuma nalazimo u Saloni kao legionare i veterane, te kao trgovce i funkcionare u Daciji. Jedna od najuglednijih obitelji u antikoj provinciji Dalmaciji bili su Julijevci iz Ekvuma sa sjajnom vojnikom karijerom. Sekst Julije Sever bio je konzul i namjesnik u Daciji, Siriji i Britaniji, kada ga je Hadrijan pozvao kao svog najsposobnijeg vojnog zapovjednika i poslao u Judeju, gdje je u ognju i krvi uguio ustanak Bar Kohbe (sin zvijezde) od 132. do 135. idovi su htjeli
18. M. SUI, Antiki grad na istonom Jadranu, 2. izd. ur. M. egvi, Zagreb 2003, 86-87 i passim. M. ZANINOVI, Prata legionis, 74-75. 506

M. Zaninovi, Tilurium, Aequum i Osinium: arheoloko-povijesna povezanost

sprijeiti promjenu imena Jeruzalema u Aelia Capitolina i podizanje hrama Jupitera Kapitolinskoga. Rimske su operacije bile krvave, kako je zabiljeio Dion Kasije (69.13,3) i Euzebije (Historia ecclesiastica 4,6.2). Sever je dobio najvia odlikovanja (ornamenta triumphalia). Njegov sin ili neak Gnej Julije Ver, takoer je bio konzul 151., nadzornik dravne riznice u Rimu, namjesnik Donje Germanije i Britanije. Opat Fortis je 1742. vidio ostatke amteatra, zapadno od grada. Grad je bio razoren u seobi naroda Gota, Slavena i Avara. Kao Equitinum se spominje u aktima crkvenog sabora u Solinu 535. Ruevine su stoljeima sluile kao kamenolom. Sjajni arheoloki nalazi kipova, poput Heraklove glave, Hekate i drugih nalaza i natpisa, sauvani su zaslugom sinjskih franjevaca i sada se uvaju u lijepoj novoureenoj muzejskoj zbirci.19 Ovim tekstom, posveenim kolegi Emiliju Marinu, htio sam jo jednom podvui injenicu ovih triju vanih naselja na udaljenosti oko 18 km. Logor Tilurija, na mjestu delmatske gradine, Osinium - Sinj, i kolonija Aequum. U svojim ranijim tekstovima, ukazao sam na brojna pitanja odnosa topograje i teritorija dotinih naselja. Posljednje desetljee donijelo je vane pomake u naem poznavanju arheologije, zahvaljujui radu naih kolega. Meutim, mnogi lokaliteti ekaju ruke arheologa. Podsjetimo se na primjer gradine Radaue, na sjevernom kraju sela Turjaci, sa etverokutnim tlorisom. Sjeverno od gradine nalaze se dvije antike koloderine, jedna irine 123, a druga 134 cm. To je vjerojatno bio dio antikog puta Salona - Ekvum, du zapadnog ruba Sinjskog polja. Kolega Marin je na istonom kraju ovog podruja, u Naroni, otkrio forumski hram s ostatcima carskih kipova, koji su jo jednom potvrdili sjajne domete nae antike uljudbe. Arheoloka istraivanja, koja e uslijediti kada budemo bogatiji, rijeit e brojna pitanja, ali otvoriti i nova u znanstvenom poslu, koji nema kraja. Emilio Marin ukazao je na nove putove i rjeenja, pa mu od srca elim nove priloge naoj arheologiji. Potovanoj brai franjevcima iz Sinjskog samostana zahvalnost za izdavanje ovoga Zbornika, posebno prof. fra Hrvatinu Gabrijelu Juriiu, koji je takoer zaduio nau struku i povukao teret toga posla u najboljim tradicijama svoga slavnog Samostana.20
19. AA. VV., Arheoloka zbirka Franjevakog samostana u Sinju, Sinj 2008. 20. Usp. A. P. MIURA, Colonia romana Aequum Claudium (itluk), Graz-Wien 1921. E. REISCH, Colonia Claudia Aequum, JAI, 16, Wien 1911, 137-140. H. GALSTERER, CIL III 2733 und die Entstehung der Kolonie in Aequum, Zeitschrift fur Papyrologie und Epigraphik, 7, 1971, 79. A. MILOEVI, itluk: Colonia Claudia Aequum, Arheoloki pregled, 29, Ljubljana 1990, 129-123. ISTI, Arheoloka topograja Cetine, Split 1998, passim. ISTI, Pons Tiluri, Histria antiqua, 17, Pula 2009, 169-182. 507

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

RSUM - SAETAK TILURIUM, AEQUUM ET OSINIUM: LIENS ARCHOLOGIQUES ET HISTORIQUES Tilurium, Aequum et Osinium sont dimportantes agglomrations de la province romaine de Dalmatie. Elles se sont dveloppes dans la fertile pleine de la rgion Cetina, loigne de 30 km de la mer et de Salone, son sige administratif. Cette zone, habite par la tribu illyrienne des Delmates, opposa la plus grande rsistance aux conqutes romaines. Cela fut sans aucun doute lune des raisons qui dcidrent les romains dier Tilurium un camp pour la VIIme lgion qui contrlait larrire-pays delmate assurant le passage de la rivire Cetina (lantique Hippus) et les voies de communication vers Narona, Aequum et Delminium. De nos jours encore existent diverses questions archologiques et historiques, toujours sans rponses, telles, par exemple, limportance du territoire de la lgion et son rapport avec le territoire de la colonie Aequum que fonda lempereur Claude pour ses vtrans de la VIIme lgion en lan 42 apr. J.-C.

508