Geografsko Profiliranje Počinilaca U Kriminalističkoj Istrazi Serijskih Krivičnih Djela

Kriminalistike teme
Kriminalistike teme asopis za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Godite X, Broj 3-4, 2010. ISSN 1512-5505
RIJE UREDNIKA
Elmedin MURATBEGOVI Potovani itaoci, Dvobroj koji slijedi po mnogo emu je specifian. Njegov sadraj obiluje empirijskim temama, tanije temama koje su pored teorijskih postavki i preliminarnih hrestomatskih sekundarnih analiza na veoma precizan nain potkrepljene primarnim, originalnim i empirijski podranim informacijama. Ovakav trend svakako jaa na asopis, podiudi standard i kriterij za naredne autore koji imaju namjeru kod nas objavljivati svoja istraivanja. Cjelokupan opus dvobroja mogao bi se virtuelno podijeliti na tri dijela. Prvim dijelom bi se mogli smatrati izvorni nauni radovi iz primarne kriminalistike nauke, putem kojih su osvijetljena dva fenomena tradicionalne kriminalistike. Radi se o radu koji kritiki analizira otkrivanje, razjanjavanje i dokazivanje krivinih djela putem alibija, kao specifinog materijalno-personalnog dokaza u praksi policije, tuilatva i sudova Kantona Sarajevo. Pored navedenog, kao prirodni nastavak objavljujemo i rad koji kvalitativno analizira ulogu vjetaenja u donoenju adekvatne sudske odluke. Na ovaj nain, praktino zapoinjemo sa odr ivim kriminalistikim istraivanjima u Bosni i Hercegovini, tanije polako se odvajamo od tradicionalnih neempirijskih deskriptivnih i hrestomatskih tekstova koji svojom suhoparnosti usporavaju razvoj kriminalistike kao svjetski aktuelne I dinamine nauke. Drugi, virtuelni, dio obrauje problematiku uloge meunarodne organizacije kriminalistike policije u provoenju postupaka izruenja za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. Znaaj ove teme je nesporan , kako strunoj, tako i iroj javnosti, jer smo u posljednjih nekoliko godina svjedoci velikog broja nestrunih analiza i komentara na teme koje su upravo obraene u ovom naunom
II
radu. Eminentni autori, konkretan i jasan cilj kao i sam stil pisanja, zasigurno de umnogome olakati svim zainteresovanim za pomenutu temu da prodube svoje spoznaje i otklone eventualne dileme. U tredem dijelu, spontano se pojavljuju i novi mladi autori koji dolaze iz redova studenata postdiplomaca. Upravo stoga, preporuujemo i ovaj struni rad prvijenac jedne takve autorice koja pravi prikaz i pregled prakse geografskog profiliranja izvrilaca krivinih djela. Na kraju, nadamo se da dete u ovom dvobroju pronadi neto novo to de Vam koristiti, to de Vas u krajnjem sluaju animirati da i sami neto napiete i objavite u naem asopisu Kriminalistike teme. S potovanjem, Sarajevo, 20.08.2011.
III
HEURISTIKE I SILOGISTIKE DETERMINANTE ISTRAIVANJA ALIBIJA U KANTONU SARAJEVO HEURISTIC AND SYLLOGISTIC DETERMINANTS OF ALIBI RESEARCH IN CANTON SARAJEVO IRMA DELJKI ULOGA VJETAENJA U DONOENJU ADEKVATNE SUDSKE ODLUKE KOD SEKSUALNIH
DELIKATA KAO DELIKATA NASILJA
99
JUDICIAL DECISION IN CASE OF SEXUAL OFFENCES ROLE OF EXPERTISE NEBOJA BOJANI 119 ULOGA INTERPOLA U PROVOENJU POSTUPAKA IZRUENJA ZA TEKA KRENJA
MEUNARODNOG HUMANITARNOG PRAVA
THE ROLE OF INTERPOL IN THE IMPLEMENTATION OF EX-TRADITION PROCEEDINGS FOR SERIOUS VIOLATIONS OF INTERNATIONAL HUMANITARIAN LAW ELDAN MUJANOVI SAMIR RIZVO GEOGRAFSKO PROFILIRANJE POINILACA U KRIMINALISTIKOJ ISTRAZI SERIJSKIH
KRIVINIH DJELA
135
GEOGRAPHIC PROFILING AS A CRIMINAL INVESTIGATIVE METHODOLOGY IN CRIMINAL INVESTIGATION OF SERIAL CRIMES AIDA CACAN
155
Kriminalistike teme asopis za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Godite X, Broj 3-4, 2010. str. 99-117 ISSN 1512-5505
99
HEURISTIKE I SILOGISTIKE DETERMINANTE ISTRAIVANJA ALIBIJA U KANTONU SARAJEVO

Izvorni nauni rad
HEURISTIC AND SYLLOGISTIC DETERMINANTS OF ALIBI RESEARCH IN CANTON SARAJEVO

Original scientific paper
Irma DELJKI
Saetak
Cilj ovog rada je ukazati na kriminalistike i krivinoprocesne determinante istraivanja i dokazivanja alibija u Kantonu Sarajevo. U radu se najprije ukazuje na osnovne odrednice kriminalistikih i krivinoprocesnih sadraja istraivanja i dokazivanja alibija u pretkrivinom i krivinom postupku, gdje se alibi prevashodno definira kao okolnost odsustvovanja i prisustvovanja, a potom i kao specifian dokaz. Nadalje se iznose rezultati kvantitativnog i kvalitativnog empirijskog istraivanja alibija za krivina djela razbojnitva u Kantonu Sarajevo, gdje rezultati kvantitativnog istraivanja pokazuju da je institut alibija zanemaren kada je rije o policijskim i pravosudnim organima u Kantonu Sarajevo. Takoer, dobiveni rezultati ukazuju na to da se u postupku provjeravanja i dokazivanja ovih krivinih djela, alibi tretira skoro iskljuivo kao personalni dokaz. Ovakvo tretiranje alibija moe imati negativne implikacije glede njegove vrijednosne dimenzije i utvrivanja materijalne istine. Imajudi u vidu navedeno, istie se znaaj obaveznog provjeravanja alibija prilikom istraivanja krivinih djela i pronalaska poinilaca istih, te neizostavnog koritenja materijalnih dokaza u procesu njegovog istraivanja i dokazivanja.
Kljune rijei:
alibi, istraivanje, dokazivanje, personalni i materijalni dokazi, Kanton Sarajevo
Abstract
The aim of this paper is to highlight the determinants of proving alibi within the criminal investigation and criminal procedure in the Canton Sarajevo. The paper first points out the basic aspects of investigational and procedural content of proving an alibi, where the alibi is primarily defined as a circumstance that places certain person at a particular place and time, and then as a specific proof. Furthermore, the paper presents the results of quantitative and qualitative empirical research of alibi for the robbery crimes in the Canton Sarajevo, where the quantitative research data shows that the institute of alibi is neglected when it comes to police and judicial authorities in the Canton Sarajevo. Also, the results indicate that in the process of investigating and proving robbery offenses,
100
Kriminalistike teme - Godite X, Broj 3-4, 2010. Deljkid Heuristike i silogistike determinante istraivanja alibija u Kantonu Sarajevo
alibi is treated almost exclusively as a person proof in terms of person evidence that was offered in his support. Such treatment of alibi can have negative implications on its value dimension and determining the truth in criminal procedure proces. Bearing this in mind, we emphasize the importance of compulsory check of alibi while investigating crimes and finding the perpetrators, as well as the ubiquitous use of physical evidence in the process of his investigation and proving.
Key words
alibi, investigation, proving, person and physical evidence, Canton Sarajevo
Uvod Poimanje alibija u kontekstu kriminalistikih i krivinoprocesnih diskursa najprije polazi od toga da alibi predstavlja okolnost odsustvovanja odreene osobe sa mjesta izvrenja krivinog djela, i njeno prisustvo na nekom drugom mjestu. Iako u okviru kriminalistike i krivinoprocesne nauke glede vrednovanja a libija egzistiraju 1 i stajalita da alibi predstavlja samo indiciju, ipak najvedim dijelom dominira stav o alibiju kao dokazu. Naime, utvrena injenica da se osoba nije nalazila na kritinom mjestu u kritino vrijeme, kako navode pojedini autori dovoljna je za ekskulpiranje i predstavlja dovoljan dokaz i u sluaju da se ne moe utvrditi gdje se tada osoba nalazila Vodinelid (1990, s. 19). Polazedi od toga da vrednovanje dokaza esto pretpostavlja primjenu logikih i prirodnih zakona, Hauser (1979; cit. u Vodinelid, 1990, s. 31) navodi da sama spoznaja da nitko ne moe biti istovremeno na dva mjesta konstituira osnovu dokaza alibijem. Alibi se tako pojavljuje u formi odbrambenog dokaza, odnosno dokaza nevinosti, kojim se tvrdi da se osoba osumnjiena ili okrivljena za krivino djelo, u vrijeme njegovog izvrenja nalazila na nekom drugom mjestu od onog na kojem je dolo do izvrenja krivinog djela (Simonovid, 2004, s. 115). Istinito utvren alibi predstavlja neoborivi dokaz da odreena osoba nije poinilac krivinog djela, dok laan ili sumnjiv alibi nije vrst dokaz da je osoba poinila krivino djelo (Modly, uperina i Korajlid, 2008). U tom kontekstu, vano je naglasiti da provjeravanje i dokazivanje alibija predstavlja jedno od najkompleksnijih pitanja u pretkrivinom i krivinom postupku (Muratbegovid, 2002), gdje je neophodno izvriti provjeru svih prikupljenih informacija, te koristiti personalne i materijalne dokaze u procesu njegovog dokazivanja. Meutim, treba istadi da iako se alibi javlja kao svojevrstan dokaz sui generis, njegova dokazna vrijednost relevantna je jedino ukoliko je u skladu sa ostalim utvrenim dokazima u krivinom postupku.
Ovdje treba ukazati na razliku izmeu procesnog i kriminalistikog pojma indicija, gdje u kriminalistikom smislu indicija predstavlja istraivaki vanu okolnost, dok samo neki od ukupnog broja indicija mogu postati indicije (dokazne injenice) u krivinom postupku. Za razliku od izravnog dokaza, indicija nije osnova za zakljuak o postojanju odlune injenice (Paviid, Modly i Veid, 2006).
101
Iako je alibi jo od davnina zastupljen u kriminalistikoj i krivinopravnoj teoriji i praksi, empirijska istraivanja u navedenim domenama veoma su rijetka (Olson i Wells, 2004). Naime, najvedi broj postojedih istraivanja o fenomenu alibija poduzima se u okviru psiholokih studija, koje za cilj imaju bolje razumijevanje konteksta u kojem se alibi pojavljuje unutar kriminalistikih i krivinoprocesnih procedura. Imajudi u vidu navedeno, upravo je intencija ovog rada ukazati na odreene rezultate emprijskog istraivanja alibija u Kantonu Sarajevo, iji karakter je primarno kriminalistiki i krivinopravni, kako bi se sagledali neki od aspekata njegovog provjeravanja i dokazivanja u naznaenom Kantonu.
Osnovne odrednice kriminalistikih i krivinoprocesnih sadraja istraivanja i dokazivanja alibija Istraivanje i dokazivanje alibija moe se vriti u pretkrivinom i krivinom postupku, gdje su navedeni stadiji proeti poduzimanjem operativno -taktikih radnji i mjera, te radnji dokazivanja. Na ovaj nain se sveobuhvatno obuhvata otkrivanje i osiguranje dokaza alibija, kao i njihovo izvoenje u neformalnom (kriminalistika spoznajna djelatnost) i formalno procesnom smislu. Osumnjiena osoba se moe naime ved u pretkrivinom postupku pozivati na alibi, te navoditi personalne i materijalne dokaze koji treba da potvrde njene navode da se u vrijeme izvrenja krivinog djela nalazila na nekom drugom mjestu od onog gdje je krivino djelo stvarno i izvreno. U tom sluaju, kao imperativ rada kriminalistikih istrailaca javlja se obaveza da u sklopu svojih aktivnosti na otkrivanju i razjanjavanju krivinog djela pristupe provjeri alibija kojeg navodi osumnjiena osoba. Istraivanje alibija u pretkrivinom postupku, odvija se u toku kriminalistike obrade, kojom prilikom ovlatene slubene osobe svoju operativnu funkciju vre primarno u formi otkrivake djelatnosti. Dijapazo n radnji i mjera neformalne ili formalno procesne prirode koje de poduzeti prilikom istraivanja i dokazivanja alibija uvjetovan je prirodom svakog konkretnog sluaja. Ipak, znaajno je ukazati na neke od najzastupljenijih operativno-taktikih radnji i mjera koje se poduzimaju prilikom istraivanja alibija, a radi se o sljededim: kriminalistike provjere, prikupljanje obavjetenja, legitimisanje, opta opservacija, koritenje operativnih veza, poligrafsko ispitivanje, kriminalistiki eksperiment i upotreba specijalno dresiranih slubenih pasa. Pored navedenih radnji i mjera, istraivanje i dokazivanje alibija uveliko je uvjetovano i primjenom radnji dokazivanja. U ovom sluaju, najvie se apliciraju radnje ispitivanja osumnjienih osoba i sasluanja svjedoka , a potom i ostale radnje, kao to su uviaj i rekonstrukcija dogaaja, pretresanje stana, drugih prostorija i osoba, te privremeno oduzimanje predmeta i vjetaenje. Osumnjiena osoba se moe pozivati na alibi i u toku krivinog postupka, kako na poetku same glavne raprave prilikom iznoenja odbrane, tako i kasnije u toku voenja krivinog postupka (u svojstvu optuene osobe). U oba sluaja dunost je tuilatva i suda da vre provjeru navoda optuene osobu o alibiju. Ovdje je svakako vano napomenuti da krivinopravna zakonodavstva odreenih drava poznaju
102
odredbu o prethodnoj najavi alibija kao odbrane osumnjiene osobe, kao to je to na primjer sluaj u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Amerikim Dravama i Australiji. Prethodna najava alibija implicira da osumnjiena osoba treba unaprijed da najavi tuilatvu i sudu odbranu alibijem, pozivajudi se tom prilikom na sve dokaze koji treba da podre ovu odbranu. Tuilatvo u tom sluaju upuduje zahtjev policijskim organima da izvre provjere navoda o alibiju, o emu de sastaviti izvjetaj i dostaviti ga tuilatvu. Ukoliko osumnjiena osoba nije najavila svoju odbranu alibijem tuilatvu ili u toku preliminarnog sasluanja na sudu, onda joj se osporava pravo pozivanja na ovu vrstu odbrane u toku sudskog postupka (The Crown Prosecution Service, 2008; Crimes [Alibi Evidence]Regulations 2003, 2008). Ovakvo krivinopravno tretitanje alibija ima za cilj omogudavanje njegovog temeljitog kriminalistikog provjeravanja i istraivanja, kao i sprjeavanje odugovlaenja krivinog postupka (Epstein, 1964; cit. u Olson i Wells, 2004, s. 158). Dokazna vrijednost alibija u krivinom postupku ovisit de o tome da li se radilo o dokazivanju iskljuivo putem personalnih dokaza ili materijalnih, ili se pak radilo o kumulativnom koritenju i jednih i drugih. Kako navode Olson i Wells (2004), vana dimenzija koja utjee na snagu alibija su personalni i materijalni dokazi, dok spoljanji atributi alibija (npr. okruenje, odreene aktivnosti osobe) sami po sebi ne mogu utjecati na to da se odreeni alibi manifestira kao jak ili slab. Meutim, prema pomenutim autorima, na dokaznu vrijednost alibija u krivinom postupku utjeu karakteristike davaoca alibija, te zapaena lakoda fabrikacije, pod kojom se podrazumijeva percepcija evaluatora o tome kako lako davalac alibija moe proizvesti i prirediti personalne i materijalne dokaze koji de podrati njegov alibi. Glede percepcija evaluatora alibija, Krioukova-Shpurik (2003) u svojoj studiji pod nazivom Percepcije dokaza alibija u funkciji njihove snage kao inkriminirajudih dokaza, potvruje hipotezu istraivanja o postojanju skepticizma u pogledu dokaza alibija. Tanije, potvruje se izvjesnost da de bez obzira koliko podravajudih dokaza za svoj alibi ponudi odreena osoba, i dalje postojati prostor za sumnju onih 2 koji vre evaluaciju ponuenog alibija. U kontekstu navedenog, Pennington i Hastie (1986; cit. u Krioukova-Shpurik, 2003, s. 14) istiu da ak i onda kada je lako konstruirati priu odbrane, njena nevjerodostojnost ini je manje uvjerljivom nego to je to sluaj sa priom koju nudi tuilatvo. Takoer, odreena istraivanja ukazuju na to da postoji veliki skepticizam u pogledu dokaza koje daje porodica osumnjiene ili optuene osobe (Lindsay Lim, Marando i Cully, 1986; Turtle i Burk e, 2002; Scheffer, 2003; Culhane i Hosch, 2004).
Istraivanje i dokazivanje alibija u Kantonu Sarajevo
(e. Perceptions of Alibi Evidence as Function of the Strength of Incriminating Evidence ) U navedenoj studiji se pod pojmom dokaza alibija podrazumijevaju dokazi koji podravaju alibi.
103
U ovom dijelu rada ukazat de se na osnovne odrednice istraivanja i dokazivanja alibija u Kantonu Sarajevo, na temelju empirijskih rezultata provedenog istraivanja heuristikih i silogistikih koncepata alibija u ovom Kantonu. Problem empirijskog istraivanja alibija u Kantonu Sarajevo odnosi se na koritenje alibija u pred/istranim radnjama policije i sudskom postupku, te sagledavanja okolnosti u kojima je vreno njegovo provjeravanje i dokazivanje. Metodologija provedenog istraivanja Kako bi se ukazalo na odreene karakteristike istraivanja i dokazivanja alibija u Kantonu Sarajevo, koristit de se pojedini rezultati empirijskog istraivanja heuristikih i silogistikih koncepata alibija, koje je obuhvatilo kvantitativnu i kvalitativnu analizu naslovne problematike. U cilju sagledavanja okolnosti u kojima je vreno istraivanje i dokazivanje alibija u Kantonu Sarajevo, provedeno je empirijsko istraivanje na uzorku od 120 sudskih predmeta za krivino djelo razbojnitva. Uzorak je utvren u populaciji od 245 sudskih predmeta za krivina djela razbojnitva koja su se dogodila u periodu od 1997. -2007. godine u navedenom Kantonu. Kvalitativno istraivanje obuhvatilo je provoenje nestrukturiranih intervjua sa kriminalistikim istraiocima, tuiocima i sudijama, u cilju dobijanja ekstenzivnijih informacija o institutu alibija u domeni kriminalistikih i krivinoprocesnih sadraja. Rezultati kvantitativnog istraivanja Primarni cilj kvantitativne analize kriminalistikih i krivinoprocesnih sadraja istraivanja i dokazivanja alibija bio je utvrditi da li se alibi adekvatno provjerava od strane policijskih istranih organa, te koliko i kako se koristi i prihvada kao dokaz. Meutim, u cilju to sveobuhvatnijeg sagledavanja navedenih sadraja, istraivaki kurs usmjerio se i na karakteristike djela, poinioca, rtve, ponaanje i zahtjeve odbrane i tuilatva, te sudsku praksu. U tom kontekstu, koncipiran je i istraivaki model, koji ilustrira analize tih karakteristika i njihov odnos prema kriterijskim varijablama koritenja alibija u sudskom postupku i presudi. Ovaj model analize procesuiranja krivinih djela razbojnitva polazi od skupina nezavisnih varij abli karakteristika krivinog djela i njihovog mogudeg povezivanja sa karakteristikama poinioca i karakteristikama rtava. Model pretpostavlja da se treba provjeriti da li postoji povezanost izmeu karakteristika krivinih djela i karakteristika rtava, t e da li pored zahvadanja odnosa izmeu karakteristika krivinih djela, a posebno naina i sredstva izvrenja, postoji i povezanost sa karakteristikama poinioca. Medijatorne varijable koje posreduju odnose karakteristika djela i karakteristika poinilaca s a zavisnom (kriterijskom) varijablom suenja, jesu predistrane i istrane radnje kriminalistike policije kojima se dobija priznanje poinioca ili osigurava prepoznavanje poinioca od strane rtve, odnosno, identificiranje poinioca preko tragova. Vano je istadi da je prezentirani model posluio i kao osnova za provoenje diskriminativne analize varijabli koje predikcioniraju provjeravanje alibija.
104
Rezultati provedenog kvantitativnog empirijskog istraivanja heuristikih i silogistikih koncepata alibija za krivina djela razbojnitva ukazuju na minimalnu zastupljenost kategorije alibija u ukupnom reprezentativnom uzorku od 120 sudskih predmeta (samo 19 predmeta). Iako je ovakva struktura prikupljenih podataka djelovala ograniavajude na primjenu mogudih analitikih sloenijih postupaka, dobijeni nalazi ukazali su na to da je alibi provjeravan i koriten samo u okolnostima kada je to optueni traio, i to sa personalnim dokazima koje je on navodio, dok se u predistranim radnjama policije, alibi provjeravao samo u sedam od ukupno 120 sluajeva. Nadalje, u 11 ili 9,2% sluajeva, alibi je tretiran iskljuivo kao personalni dokaz, dok je u est sluajeva od odbrane tretiran i kao personalni i kao materijalni dokaz. Tuilatvo je pak sa svoje strane u devet slu ajeva tretiralo alibi kao personalni dokaz, u dva sluaja kao materijalni dokaz, i takoer u dva sluaja kao materijalni i personalni dokaz, pri emu ga je u 14 sluajeva osporavalo i samo u jednom sluaju prihvatilo.
Ilustracija 1: Istraivaki model analize procesuiranja krivinih djela razbojnitva i uloge alibija u procesu istrage i suenja Glede pozivanja na alibi u populaciji poinilaca krivinih djela razbojnitva u Kantonu Sarajevo, utvreno je da pozivanje na alibi, te koritenje zainteresiranih svjedoka, koji su motivirani za lani iskaz, nije determinirano njihovim kriminogenim karakteristikama sklonosti profesionalizaciji i recidivizmu. Jedino se karakteristika branog stanja pokazala utjecajnom pri pozivanju na alibi i dovoenju svjedoka. Tako se oenjeni poinioci ovih krivinih djela statistiki znaajno vie pozivaju na alibi, te trae i dovode svjedoke kod kojih je po pravilu utvren motiv lanog iskaza 2 (po pravilu suprugu ili lanove porodice, da svjedoe o njihovom alibiju). Veliina testa znaajnosti omogudila je izraunavanje koeficijenata kontingencije, koji se kredu od 0,331 do 0,363, to ukazuje na znaajnu, ali slabu povezanost branog stanja i sklonosti pozivanja svjedoka da daju laan iskaz o alibiju. Ovdje je vano istadi podatak da sud u apsolutnoj vedini sluajeva utvruje motiv za lano svjedoenje i odbacuje takav alibi. Tako na primjer u sluaju dokazivanja iskljuivo putem iskaza svjedoka, sud u 85% sluajeva odbacuje ovaj personalni dokaz i
105
utvruje da se radi o lanom iskazu, a samo u 15 sluajeva prihvada da je personalni dokaz istinit. Odbrana optuenog obino navodi personalne dokaze alibija, i tek u 4 sluaja evidentirano je da su se uz personalne dokaze navodili i odreeni materijalni elementi alibija.
Grafikon 1: Pozivanje na alibi
Grafikon 2: Svjedoci alibija su zainteresirani
106
Grafikon 3: Kod svjedoka utvren motiv lanog iskaza Kada je rije o kriminalistikim i krivinoprocesnim sadrajima pronalaenja predmeta i tragova kao nosioca dokaznih informacija u cilju rasvjetljavanja krivinih djela razbojnitava, znaajan je istraivaki nalaz prema kojem je pronalaenje i prikupljanje tragova i predmeta nezavisno od pozivanja osumnjiene/optuene osobe na alibi. Takoer, utvreno je da se u skupini optuenih k oji se pozivaju na alibi nalazi znaajno vie (73,7%) onih sudskih procesa u kojima nije poznato da li se izvrila rekonstrukcija dogaaja, dok se u skupini onih optuenih koji se ne pozivaju na alibi nalazi znaajno vie onih za koje se sa sigurnodu utvrdili da se nije provodila rekonstrukcija dogaaja. Nadalje, kada je rije o dokaznoj radnji prepoznavanja, testiranje znaajnosti razlika izmeu pozivanja i nepozivanja na alibi u situacijama prepoznavanja optuenih od strane rtve u sudnici, ukazuje na slabu graninu tendenciju da se optueni neto vie pozivaju na alibi u situacijama kada ih je rtva prepoznala i djelomino prepoznala. No, granina vrijednost testa znaajnosti, koju dosee dobijeni chi kvadrat, ne omogudava kategorinu konstataciju. Dakle, jedan od podsticajnih faktora koji djeluju na utjecaj drugih okolnosti, jeste i injenica da je optueni prepoznat u sudnici, i tada on vie posee za alibijem kao dokazom koji treba odbaciti rezultat prepoznavanja ili ga bar staviti u sumnju.
107
Tabela 1 : Komparativni prikaz ukrtanja podataka o rekonstrukciji dogaaja i pozivanju optuenog na alibi
Tabela 2: Komparativni prikaz ukrtanja podataka o prepoznavanju optuenog u sudnici i pozivanja optuenog na alibi. Pored izloenog, interesantni su rezultati diskriminativne analize, gdje su se nastojale utvrditi diskriminatorne funkcije kao kombinacije onih prediktorskih varijabli koje najbolje predikcioniraju provjeravanje alibija. Postupak provoenja diskriminativne analize obuhvatio je ukupno 36 varijabli koje su bile sastavni dio protokola kojim su se prikupljali istraivaki podaci (varijable o karakteristikama krvinog djela, poiniocima, rtvama, koritenju alibija, itd). Rezultat analize daje koeficijente unutar grupnih korelacija izmeu diskriminativnih prediktorskih varijabli i kanonikih dikskriminativnih funkcija.
108
Tabela 3: Prikaz rezultata diskriminativne analize - varijable su poredane po veliini korelacija unutar funkcije
Tabela 4: Prikaz kriterijske varijable priznanja krivnje i provjeravanja alibija
109
Iz prikaza ilustracije 2. proizlazi da prvu diskriminativnu funkciju ine prediktori koji sadrajno korespondiraju sa pozivanjem na alibi i njegovim provjeravanjem, te uvaavanjem od strane suda. Postignuti su vrlo visoki koeficijenti korelacije sa ovom funkcijom na varijabli "ocjena alibija od strane suda" (R = 0,734), te na varijabli pozivanje na alibi (R = 0,688). Tome se prirodno naslanjaju varijable vremena na koje se protee alibi (R = 0,622) kao i varijabla koliko je svjedoka sasluano (R= 0,542). Ostale varijable iz ove skupine sadrajno su povezane sa gore iznesenim i zapravo konzistentno zatvaraju prvi dimenzionalni diskriminatorni prostor. Dakle, predikcijske varijable povezane uz poziv anje i koritenje alibija, dominantno razlikuju etiri skupine na kriterijskoj varijabli. Za razliku od prve, drugu diskriminatornu funkciju karakteriziraju znatno nii, ali jo uvijek statistiki znaajni koeficijenti korelacije sa funkcijom i to sljeded ih varijabli: migracija doselio, domicilan (R = 0,331), "ne/prepoznavanje optuenog u sudnici" (R = -0,234), te varijabla ne/recidivizam poinioca (R = 0,203). Ove su predikcijske varijable znatno slabijeg utjecaja, te su prvenstveno sadrajno vezane uz kriminalnu linost poinioca. Posljednju, tredu diskriminatornu funkciju ine varijable sadrajno vezane uz karakteristike rtve i to uz njen odnos sa poiniocem (R = 0,341", "spol" (R = 0,313), te mjesto stanovanja (R = 0,279), gdje je diskriminacijski utjecaj ovih prediktorskih varijabli relativno slab. Takoer, interesantni su i rezultati diskriminativne analize grupe poin ilaca kod kojih je/nije provjeravan alibi, iz koje proizlazi da karakteristike poinioca krivinog djela razbojnitva, kao to su domicilnost, recidivizam, te neprepoznavanje na sudu od rtve, utjeu na to da se pristupi provjeri njegovog alibija. Pored ka rakteristika poinioca, prisutan je, iako znatno slabiji, utjecaj karakteristika rtve, koji je najizraeniji u situacijama kada rtva nije prepoznala poinioca na sudu, kada je ona enskog spola i ivi u drugom gradu.
110
Ilustracija 2: Prikaz predikcijskog modela diskriminativne analize grupa poinilaca kod kojih je/nije provjeravan alibi
Rezultati kvalitativnog istraivanja Kvalitativna analiza kriminalistikih i krivinoprocesnih sadraja provjeravanja i dokazivanja alibija u Kantonu Sarajevo, obuhvatila je provoenje 16 nestruktuiranih intervjua sa kriminalistikim istraiocima (devet osoba), tuiocima (pet osoba) i sudijama (dvije osobe), kao personama za koje se smatralo da mogu pruiti detaljnije informacije o predmetu interesovanja. Svi intervjui su provedeni anonimno, gdje je registracija podataka izvrena audio snimanjem i uzimanjem biljeki. Meutim, kada je rije o provedenom kvalitativnom istraivanju, treba naglasiti da je prema istom teko govoriti o generalizaciji dobijenih rezultata s obzirom na mali broj obuhvadenih respodenata. Rezultati kvalitativne analize pokazali su da svih devet ispitanih kriminalistikih istrailaca vri provjeru alibija prilikom istraivanja krivinih djela, a provjera alibija vri se skoro za sve vrste krivinih djela. Vedina respodenata je istakla da se provjere alibija najvie vre na osnovu njihove vlastite inicijative ili inicijative drugih osoba (osumnjienih osoba i svjedoka), te da im nisu poznati sluajevi, ili su oni pak
111
bili vrlo rijetki, da tuilatvo zahtijeva od kriminalistikih istrailaca da izvre provjeru alibija. Prema njihovim daljim navodima, postoje osobe koje se odmah pozivaju na alibi i osobe koje to tek vre kasnije, gdje nije mali broj sluajeva da se osumnjiena osoba u policiji brani utnjom, a nakon toga se kod tuioca ili pak na glavnom pretresu poziva na alibi. Interesantan je svakako podatak da su dva respodenta istakla da provjeru alibija poduzimaju kao jednu od prvih operativnotaktikih radnji, dok je pet kriminalistikih istrailaca na velo da je provjera alibija uslovljena postojanjem/nepostojanjem materijalnih dokaza, odnosno, ukoliko postoje materijalni dokazi, onda se ne vri provjera alibija. Kriminalistiki istraioci navode, da prilikom provjere alibija, osumnjiene osobe u najvedem broju sluajeva nude laan alibi koji je unaprijed pripremljen, gdje se kao jedna od osnovnih karakteristika pripremljenog alibija javlja iznoenje detaljnih opisa za odreeni vremenski period (npr. za odreeni dan). Nadalje, ova kategorija respodenata istie da je provjera alibija jedino validna ukoliko se poduzme kao hitna radnja, jer to vie vremena protekne, to je tee pronadi dokaze, posebno one personalne prirode (npr. svjedoke, kod kojih se javljaju problemi sa sjedanjem). Stoga su, prema njihovim navodima, izuzetno sloeni sluajevi provjeravanja i dokazivanja alibija kada se zbog absensa materijalnih dokaza, iskaz rtve javlja kao jedini dokaz, te se stoga u takvim situacijama obavezno provodi radnja prepoznavanja. Ipak, kriminalistiki istraioci upozoravaju na opreznost kod radnje prepoznavanja od strane rtve, pa ak i onda kada rtva sa stopostotnom sigurnodu tvrdi da se radi o izvriocu krivinog djela. Naime, kako navode, praksa je zabiljeila sluajeve kada je ovakvo prepoznavanje pobijeno iskazima svjedoka alibija, koji su naravno bili predmetom temeljitih kriminalistikih provjera. Vaan istraivaki nalaz predstavljaju i stavovi kriminalistikih istrailaca glede postojanja lanog alibija i njegovog provjeravanja. Naime, tri ispitanika posebno ukazuju na postojanje skepse u odnosu na alibi koji potvruju takozvani zainteresirani svjedoci (npr. lanovi porodice, prijatelji), kojom prilikom se apostrofira da se alibi najbolje utvruje ukoliko o njemu iskaz daje osoba koja nije zainteresirana, odnosno, osoba koja se moe oznaiti kao potpuni neznanac. Nasuprot ovakvom stajalitu, je miljenje jednog od respodenata, koji zakljuuje da ukoliko ne postoje drugi naini za provjeru i dokazivanje alibija, onda treba vjerovati i zainteresiranim osobama kao svjedocima (npr. majci maloljetne osobe). U kontekstu navedenog, respodenti istiu da je postojanje materijalnih dokaza izuzetno vano za raskrinkavanje lanog alibija, jer se esto iskaz otedene osobe javlja kao jedini dokaz. Ukoliko se sumnja n a izjave osumnjiene osobe ili svjedoka o alibiju, tada se obavezno traga za drugim dokazima koji bi potvrdili ili osporili takve izjave. Nadalje, kako se osumnjiena osoba kod iznoenja svog alibija najede poziva na odreene svjedoke, onda se te osobe pronalaze i sasluavaju, gdje posebno dolazi do izraaja kriminalistiko -taktiko postupanje, prema kojem se prilikom ispitivanja, odnosno sasluavanja osoba, ne navode sva saznanja sa kojima istraioci raspolau o odreenom krivinom dogaaju.
112
Kada je rije o tuiocima kao drugoj kategoriji respodenata, isti navode da provjeravanje i utvrivanje alibija prevashodno vre ovlatene slubene osobe prilikom provoenja operativno-kriminalistike djelatnosti, naime, prije nego to sam sluaj doe do tuilatva. Kada se osumnjiena, odnosno optuena osoba poziva na alibi, tuilatvo pristupa provjeravanju i dokazivanju navoda alibija na sve mogude naine, a pogotovo prikupljanjem obavjetenja od odreenih osoba koje su se mogle nalaziti ili su se nalazile na odreenom mjestu u kritino vrijeme. Ukoliko postoji sumnja da je odreena osoba izvrilac krivinog krivinog djela, a sama osoba se ne poziva na alibi, onda u odreenim sluajevima, tuilatvo samoinicijativno zahtijeva provjeru alibija. Tuioci poznaju i sluajeve gdje su nevine osobe davale laan alibi, a nerijetko se dolazi i do saznanja da je svjedok alibija na kojeg se poziva osumnjiena, odnosno optuena osoba i sam bio uesnik krivinog djela. Takoer, tuioci navode da je registriran veliki broj predmeta u kojima se optuena osoba tek na glavnom pretresu, prilikom iznoenja svoje odbrane poziva na alibi, gdje odbrana nudi razne dokaze pomodu kojih bi se dokazao alibi. Kako navode tuioci, kao pozadina ovakvog postupanja, javlja se jasna intencija odbrane da odugovlai voenje krivinog postupka. Tuioci nadalje posebno ukazuju na izuzetno kompleksne sluajeve dokazivanja alibija, koji se javljaju onda kada na 3 strani optube osim otedene osobe (rtve) ne postoje drugi svjedoci krivinog djela, odnosno ne postoje drugi personalni i materijalni dokazi. U takvim situacijama optueni najede dovodi veliki broj svjedoka koji treba da potvrde njegov alibi, dok s druge strane, otedena osoba (rtva) tvrdi da je optueni upravo izvrilac krivinog djela. Kako takvi sluajevi iziskuju pobijanje navoda svjedoka alibija od strane tuilatva, onda se svjedoci alibija detaljno ispituju o pojedinim okolnostima koje su bitne za dokazivanje alibija (npr. vrijeme i mjesto njihovog kretanja, navoenje odreenih detalja, njihov odnos sa optuenom osobom, rtvom, itd.). S tim u vezi, jedan od tuilaca, posebno naglaava da su iskazi svjedoka najloiji dokazi, s obzirom na razliite percepcije svakog svjedoka. U takvim sluajevima, posebno se vodi rauna o takozvanoj za interesiranosti svjedoka alibija, te se stoga vri veoma detaljna provjera iskaza ovih svjedoka, ali i materijalnih dokaza koje oni nude. Nadalje, kao i kriminalistiki istraioci, i tuioci istiu da je za svjedoke koji potvruju lani alibi, karakteristino davanje veoma detaljnih iskaza, odnosno iznoenje preciznih detalja o mjestu i vremenu izvrenja krivinog djela, te drugim okolnostima koje su znaajne sa aspekta dokazivanja alibija. U ovim situacijama, svjedocima se postavljaju pitanja za koja se smatra da se svjedok nije pripremio, gdje je krajnji cilj initi sve da se laan alibi svjedoka pobije. I na kraju, sudije kao treda kategorija respodenata sa kojima je proveden intervju, istiu da je svaki predmet u kojem se vri dokazivanje alibija zaseba n, kojom
Zakon o krivinom postupku Bosne i Hercegovine u lanu 20. t. h), otedenu osobu definira kao osobu kojoj je lino ili imovinsko pravo krivinim djelom povrijeeno ili ugroeno.
113
prilikom se optuena osoba ili vie njih najvie pozivaju na personalne dokaze. Drugim rijeima, pozivaju se svjedoci koji obino potvruju iskaz optuene osobe u pogledu alibija. U sluaju kada se optueni poziva na alibi, onda se alibi cijeni ka o i svaki drugi dokaz, a njegova snaga u svakom konkretnom sluaju zavisi od snage drugih dokaza koje izvodi tuilatvo. Prilikom ocjenjivanja iskaza osoba koje svjedoe o alibiju, uzima se u obzir ko su te osobe, a ukoliko iskaz o alibiju daju takozvani zainteresirani svjedoci (npr. brani drug, porodica, prijatelji) onda se takav iskaz cijeni s oprezom, to se obrazlae u presudi. Sudije takoer navode da u svim onim situacijama kada se optueni poziva na alibi, najvie se cijeni izjava otedene osobe (rtve), pod uslovom da je prepoznavanje izvreno prema svim procesnim i kriminalistikim pravilima. Meutim, ukoliko je otedena osoba nesigurna u prepoznavanje optuene osobe kao izvrioca, onda de se uzeti u obzir i iskazi svjedoka alibija.
Diskusija Iako su rezultati kvantitativnog empirijskog istraivanja limitirani veliinom zastupljenosti kategorije alibija u ukupnom uzorku, to je djelovalo ograniavajude na primjenu mogudih analitikih sloenijih postupaka prilikom analize podataka, ipak, ovim kvantitativnim istraivanjem dolo se do odreenih spoznaja koje su vane za samo razumijevanje primjene instituta alibija kroz kriminalistiku i krivinoprocesnu djelatnost. U tom kontekstu, vaan je istraivaki nalaz prema kojem se alibi minimalno koristi u postupku dokazivanja krivinih djela razbojnitava, ali i u predistranim radnjama policije, te se u tim sluajevima tretira gotovo iskljuivo kao personalni dokaz, dok se materijalna strana alibija ne provjerava i ne vrednuje. Ovakav podatak govori u prilog injenici da je upravo najvedi broj empirijskih studija o alibiju primarno fokusiran na istraivanje personalnih dokaza alibija. U vezi sa navedenim, vrijedno panje je pomenuti rezultate istraivanja koje su proveli Culhane i Hosch (2004, s. 1613), gdje su uesnici ovog istraivanja u dva kontrolna uslova, u signifikantno vedem broju sluajeva identificirali svjedoka alibija kao vanijeg faktora u procesu donoenja sudskih odluka nego materijalne dokaze. Meutim, u kontekstu navedenog, treba istadi da nalaz kvalitativnog dijela istraivanja, prema kojem su provjera i dokazivanje alibija zastupljeni u kriminalistikoj i pravosudnoj praksi Kantona Sarajevo, nije konzistentan sa podacima kvantitativnog istraivanja iz kojeg proizlazi da je od ukupno 120 analiziranih sluajeva, alibi u predistranim radnjama provjeravan u samo sedam sluajeva. Ovakav nalaz kvantitativne analize dovodi u sumnju objektivnost dobijenih podataka metodom provoenja intervjua. Drugim rijeima, imajudi u vidu limitiranost kvalitativnog istraivanja, ipak je prisutan skepticizam prema izjavama respodenata o tome da je niska stopa provjeravanja alibija u predistranim radnjama posljedica nepostojanja pisanih tragova o provjerama alibija u policijskoj dokumentaciji. Naime, ispoljeni skepticizam svoju podrku crpi u faktu da bi se u policijskoj praksi sve poduzete djelatnosti trebale obavezno dokumentirati. Time se moe opravdano postaviti pitanje: da li ovakvim
114
izjavama respodenti nastoje opravdati injenicu da u svojoj svakodnevnoj praks i ne pristupaju provjerama alibija ili se pak takve provjere vre u rijetkim sluajevima? Naime, ukoliko su stvarno i vrene provjere alibija, onda bi iste bile u nekoj formi i dokumentirane, ako nita, onda iz razloga dokazivanja velikog radnog angamana policijskih djelatnika. Nadalje, dobijeni podaci kvantitativne analize ukazuju na injenicu da se oenjeni poinioci krivinog djela razbojnitva statistiki znaajno vie pozivaju na alibi, pri tom pozivajudi zainteresirane svjedoke alibija (suprugu ili lanove porodice) da svjedoe o njihovom alibiju. Analiza podataka je pokazala da je u ovakvim situacijama, sud u apsolutnoj vedini sluajeva utvrdio motiv lanog svjedoenja svjedoka alibija, te stoga i odbacio ponueni alibi. Sud je naime, iskaze svjedo ka alibija ocijenio kao iskaze date u namjeri da se optueni oslobodi krivine odgovornosti ili da mu se za poinjeno krivino djelo odgovornost umanji, navodedi da dati iskazi nemaju uporita u ostalim provedenim dokazima, te da je oigledno da su svjedoci svojim iskazima o alibiju nastojali pomodi odbrani optuene osobe. Ovu oiglednost sud je cijenio na osnovu injenica i okolnosti koje su svjeodci alibija interpretirali u svom iskazu, sjeajudi se apsolutno svih detalja u vezi kritinog dana kada je izvreno krivino djelo, te iznosedi faktiki istovjetan iskaz kao i sam optueni. Cijenedi i proteklo vrijeme od izvrenja krivinog djela, sud je utvrdio da se svjedoci alibija nisu mogli sjedati i dati detaljan opis svih okolnosti i situacija na nain kako je to uinjeno na glavnom pretresu. Takoer, prilikom utvrivanja dokazne vrijednosti alibija kada je dokazivan personalnim dokazima, sud u odreenim sluajevima nije poklonio vjeru iskazima svjedoka alibija, istiudi da su svi svjedoci alibija bili izuzetno dobri prijatelji sa optuenom osobom. Ovdje je ipak bitno istadi da su rezultati provedene kvalitativne analize u skladu sa navedenim kvantitativnim istraivakim nalazom da je pozivanje na alibi prvenstveno zasnovano na personalnom dokazivanju putem zainteresiranih svjedoka koji imaju motiv lanog svjedoenja. Navedeni rezultati time su konzistentni sa nalazima nekoliko empirijskih studija o alibiju, koje pokazuju da kontekst u kojem se alibi pojavljuje, utjee na evaluaciju njegove snage, kredibiliteta i vjerovatnosti (Sommers i Douglass, 2007). Tako na primjer, rezultati istraivanja koje su proveli Lindsay, Lim, Marando i Cully (1986), ukazali su na to da svjedoenje optuenikove rodbine nije pomoglo optuenom, ved je broj osuujudih presuda bio jedn ako frekventan kao i u uslovima koji su nesmetano ukljuili svjedoka optube. Ovakva injenica, kako dalje navode Culhane i Hosch (2004, s. 1606), indikator je stanja u kojem su porotnici skeptini o rodbini optuene osobe koja se javlja kao svjedok alibija, bez obzira na njihove izjave. I na kraju, interesantan je podatak kvalitativne analize da se kod provjeravanja i dokazivanja alibija u sluajevima absensa materijalnih dokaza iskaz otedene osobe (rtve) esto javlja kao jedini dokaz, (gdje se u takvim situacijama obavezno provodi radnja prepozavanja), te da sud u okviru slobodne ocjene dokaza veliku panju poklanja iskazu otedene osobe. Drugim rijeima, najvie se cijeni izjava otedene osobe pod uslovom da je prepoznavanje izvreno prema svim procesni m i
115
kriminalistikim pravilima. U ovom sluaju, respodenti posebno upozoravaju na opreznost kod prepoznavanja, pa ak i onda kada se sa stopostotnom sigurnodu 4 tvrdi da se radi o izvriocu krivinog djela. Naime, kako je ranije istaknuto, respodenti navode da je praksa zabiljeila sluajeve kada je prepoznavanje pobijeno iskazima svjedoka alibija, koji su naravno bili predmetom temeljitih provjera. Drugim rijeima, pozitivna i kontradiktorna izjava svjedoka alibija ponitila je izjavu svjedoka identifikacije (prepoznavanja) (Culhane i Hosch, 2004, s. 1606). Ovakav nalaz potvruju i McAlister i Bregman (1989; cit. u Krioukova -Shpurik, 2003, s. 10), koji su na temelju provedenog istraivanja zakljuili da svjedoenje svjedoka alibija koji potvruje prisutnost optuene osobe na nekom drugom mjestu u vrijeme izvrenja krivinog djela, moe suzbiti tetne efekte svjedoka identifikacije. Takoer, u studiji koja je u jednom svom dijelu ispitivala interakcije izmeu prepoznavanja kao dokaza i dokaza alibija, dolo se do zakljuka da u uslovima slabih optunih dokaza, uesnici su vie uzimali u obzir pouzdan alibi, i tako podrali opdu tezu ove studije da de se porotnici osloniti na oslobaajude dokaze kada su inkriminirajudi dokazi upitni (Krioukova-Shpurik, 2003, s. 62).
Zakljuak Iako se pojam alibi dosta eksploatira u kriminalistikoj i krivinoprocesnoj teoriji i praksi, onda bi se i logiki moglo pretpostaviti da nema puno nepoznanica glede njegovog definiranja i primjene. Meutim, dosadanje izlaganje jasno uka zuje da ipak postoje divergentna stajalita o tretiranju alibija kao indicije ili dokaza, njegove klasifikacije u okviru podjele dokaza na personalne i materijalne, te da je ovaj pojam nedovoljno nauno istraen u kriminalistikoj domeni. Takoer, rezultat i provedenog empirijskog istraivanja kriminalistikih i krivinoprocesnih sadraja njegovog provjeravanja i dokazivanja u Kantonu Sarajevo, ukazuju da je provjeravan samo u malom broju sluajeva, te da su se za njegovo dokazivanje najvie koristili personalni dokazi. Polazedi od navedenog, treba istadi da samo pozivanje na alibi predstavlja okolnost koju je potrebno provjeravati i dokazivati, gdje istinito utvren alibi treba tretirati kao specifian dokaz kojim se pobijaju navodi optube da je odreena osoba izvrila krivino djelo. Prilikom istraivanja krivinih djela i pronalaska njihovih poinilaca treba obavezno vriti provjeru alibija, ak i onda kada se osobe ne pozivaju na alibi i kada postoje materijalni dokazi. Tom prilikom, treba koristiti sve r aspoloive operativno-taktike radnje i mjere, kao i radnje dokazivanja. Takoer, za njegovo dokazivanje u sudskom postupku treba kumulativno da se koriste personalni i
Kada je rije o prepoznavanju, brojni autori iz oblasti pravnih i drutvenih nauka ukazuju da se radi o veoma modnom dokazu, kod kojeg postoje vedi izgledi za greke nego kod drugih vrsta dokaza, te da pogreno prepoznavanje svjedoka oevidaca ima znatan udio u velikom broju osuda za osobe koje su nevine. (Brigham i Hyme, 2001, s. 301).
116
materijalni dokazi. I na kraju, treba naglasiti da bi bilo jako svrsishodno ukoliko bi se policijska provjera alibija vrila na osnovu smjernica koje bi bile ureene posebnim protokolom policije, dok bi odredba o prethodnoj najavi alibija trebala biti integralni dio krivinopravnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine.
LITERATURA Brigham, J. C. i Hyme, H. S. (2001). Dealing with Fallible Eyewitness Evidence: How Scientific Research and Expert Testimony Can Help, Part I. Trial Lawyer,24 (5), 301-307. Crimes (Alibi Evidence) Regulations (2003). Preuzeto 02.09.2008. sa http://www.legislation.vic.gov.au/domino/web_notes/ldms/pubstatbook. nsf/93eb987ebadd283dca256e92000e4069/fb9b9974d6e1c46eca256e5b 0021ac08/$file/03-002sr.pdf Culhane, S. E. i Hosch, H. M. (2004). An Alibi Witness'Influence on Mock Juror's Verdicts. Journal of Applied Social Psychology, 34(8), 1604. Epstein, D. (1964). Advance Notice of Alibi. The Journal of Criminal Law, Criminology, and Police Science, 55(1), 29-38. Hauser, R. (1978). Kurzlehrbuch des schweiz-erischen Strafrozessrechts. Basel Krioukova-Shpurik, M. (2003). Perceptions of alibi evidence as a Function of the strength of incriminating evidence. Doctoral Dissertation. Florida International University, Miami, Florida. Lindsay, R.C.L., Lim, R., Marando, L., i Cully, D. (1986). Mock-juror evaluations of eyewitness testimony: A test of metamemory hypothesis. Journal of Applied Social Psychology, 16, 447-759. McAllister, H.A. & Bregman, N.J. (1989). Juror underutilization of eyewitness nonidenifications: A test of the disconfirmed expectancy explanation. Journal of Applied Social Psychology, 19, 20-29. U: KrioukovaShpurik, M. (2003). Perceptions of alibi evidence as a Function of the strength of incriminating evidence. Doctoral Dissertation. Florida International University, Miami, Florida. Modly, D., uperina, M. i Korajlid, N. (2008). Rijenik kriminalistike. Zagreb: Strukovna udruga kriminalista. Muratbegovid, E. (2002). Operativno-taktiki znaaj pravilnog utvrivanja i dokazivanja alibija. Kriminalistike teme, (1 -2), 199-215. Olson, E. A. i Wells, G. L. (2004). What makes a good alibi? A proposed taxonomy. Law and Human Behavior, 28 (2), 157-176. Paviid, B., Modly, V., i Veid, P. (2006). Kriminalistika (trede izmijenjeno i dopunjeno izdanje). Zagreb: Golden marketing-Tehnika knjiga. Pennington, N., i Hastie, R. (1986). Evidence evaluation in complex decision making. Journal of Personality and Social Psychology, 51, 242-258.
117
U: Krioukova-Shpurik, M. (2003). Perceptions of alibi evidence as a Function of the strength of incriminating evidence. Doctoral Dissertation. Florida International University, Miami, Florida. Scheffer, T. (2003). The Duality of Mobilisation-Following the Rise and Fall of an Alibi- Story on its Way to Court. Journal for the Theory of Social Behavior, 33(3), 313-346. Simonovid, B. (2004). Kriminalistika. Kragujevac: Pravni fakultet u Kragujevcu. Sommers, S. R. i Douglas, B. A. (2007). Context Matters: Alibi Strength Varies According to Evaluator Perspective. Legal and Criminological Psychology, 12 (1), 41-54. The Crown Prosecution Service (2008). Alibi evidence. Preuzeto 02.09. 2008. sa http://www.cps.gov.uk/legal/section13/chapter_k.html. Turtle, J. & Burke, T. (2002, March). Alibi evidence: What makes for a bad story? Paper presented at the biennial meeting of the American Psychology-Law Society, Austin, Texas. U: Krioukova-Shpurik, M. (2003). Perceptions of alibi evidence as a Function of the strength of incriminating evidence. Doctoral Dissertation. Florida International University, Miami, Florida. Vodinelid, V. (1990). Prilog dokaznoj teoriji o alibiju. Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivino pravo, 28(1), 17-33. Biografije
Irma Deljkid, doktorica kriminalistikih nauka, docentica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu. Autorski i koautorski je objavila vie naunih i strunih radova iz oblasti kriminalistike i kriminologije u domadim i meunarodnim publikacijama, te uestvovala u nekoliko nauno-istraivakih projekata iz navedenih oblasti. ideljkic@fknbih.edu
119
ULOGA VJETAENJA U DONOENJU ADEKVATNE SUDSKE ODLUKE KOD SEKSUALNIH DELIKATA KAO DELIKATA NASILJA
Izvorni nani rad
THE ROLE OF THE EXPERTISES IN MAKING ADEQUATE JUDICAL DECISIONS IN CASE OF SEX CRIMES LIKE PART OF VIOLENCE'S OFFENCES
Original scientific paper
Neboja BOJANI
Saetak
Malo je delikata u praksi koji tako zavise od materijalnih dokaza kao to su to delikti nasilja, u prvom redu seksualni delikti, oznaeni u krivinim zakonima kao krivina djela protiv spolne slobode i morala. Zbog nedostatka materijalnih izvora informacija, organu postupka jedino to je preostalo da na osnovu vjetaenja materijalnih tragova i stanja subjekata na objektivan nain utvrdi injenice. Vjetaenje kao radnja dokazivanja nudi objektivnost postupka sa subjektivnim elementima. Meutim, u svakom sluaju traseoloka vjetaenja nije mogude sprovesti ako se uviajem ne prikupi dovoljno materijala koji bi bio podoban za vjetaenje. Ovaj rad se nede baviti uviajem i prikupljanjem materijalnih tragova, ved de predmet ovog rada biti samo vjetaenja koja se u sudskoj i istranoj praksi sprovode prilikom rasvjetljavanja krivinog djela silovanja. injenica je da su nalazi i miljenja vjetaka u mnogim sluajevima odluni za sud prilikom donoenja adekvatne odluke. U prvom dijelu rada, date su osnovne karakteristike vjetaenja koja se sprovode u svrhu rasvjetljavanja seksualnih delikta, a u drugom dijelu prikazani su rezultati empirijskog istraivanja u vezi navedne problematike.
Kljune rijei
Vjetaenje, silovanje, procedura, odluka
Abstract
There is only few offenses in practice that are so dependent on physical evidence, such as violent offenses, primarily sexual assaults, identified in the criminal laws as crimes against sexual freedom and morality. Due to lack of physical evidence only option left to the authority which is responsible for the proceedings is to objectively determine the facts, based on the expertise of material traces and state of subjects. Expertise as an operation of proving provides objectivity of the proceedings with subjective elements of the
120
Kriminalistike teme - Godite X, Broj 3-4, 2010 Bojanid Uloga vjetaenja u donoenju adekvatne sudske odluke kod seksualnih delikata kao delikata nasilja
procedure. However, it is not possible to conduct traseological expertise if there is not enough material collected during the process of crime scene investigation that is suitable for expert investigation. This paper will not be focused on crime scene investigation and on the collection of material traces, but on the expertises that are conducted in judicial and investigative practice in solving the cases of sexual assaults. The fact is that the expertises are in many cases crucial for the court in making adequate decision. In the first part of this paper author elaborates basic characteristics of expertise that is applied in investigation of sexual offenses and in the second part he presents the results of empirical research regarding the above mentioned issues.
Key words
Expertise, rape, procedure, decision Uvod Tehniko-tehnoloki razvoj na polju prirodnih nauka, kao i razvoj kriminalistike, krivinog postupka i krivinog prava rezultirali su sa brojnim istraivanjima koja su do poetka dvadesetog vijeka bila nezamisliva. Tehnolokim napretkom su usavrene razne metode koje se primjenjuju u rasvjetljavanju i dokazivanju krivinih djela i prilagoavaju se potrebama sa jedne strane, krivinog postupka, a sa druge kriminalistikoj na uci. Prosto je nezamislivo kako danas krivini postupak u tolikoj mjeri zavisi od materijalnih dokaza, a kriminalistika od forenzike. Sudije i tuioci su po vokaciji pravnici. Njihovo obrazovanje najprije teoretski ne moe biti tako iroko da kao strunjaci poznaju sve naune i tehnike discipline, te da sami obrauju materijalne tragove i na taj nain utvruju injenice i donose sud o njima. S obzirom na to da sudije i tuioci kao pravnici nisu u mogudnosti da vre nauna i tehnika ispitivanja tragova i predmeta, odnosno spornog i nespornog materijala za potrebe krivinog postupka, u pomod pozivaju strunjake odreenih struka i zanimanja da obrade odreene 1 materijale i daju svoj nalaz i miljenje . Ti strunjaci su vjetaci i forenziari. Ako se sudije i tuioci ne razumiju u struku vjetaka, opravdano je postaviti pitanje kako i na koji nain poklanjaju vjeru ili ne, odreenom vjetaku, ako se zna da nalaz i miljenje koje je dao vjetak predstavlja dokaz u krivinom postupku koji se cijeni po slobodnom sudijskom uvjerenju. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, potrebno je sa strane vjetaka utvrditi na emu se treba zasnivati njegovo miljenje. Miljenje vjetaka treba da predstavlja samostalan, jedinstven, objektivan i originalan dokaz utemeljen na pravilima, zakonitostima i metodama odreene nauke, ijim znanjima i spoznajama vjetak raspolae. U praksi najvedi broj praktinih vjetaenja vri se u toku istrage, dok se uglavnom na glavnoj raspravi vjetai na osnovu validne dokumentacije. Ocjena nalaza i miljenja vjetaka od strane organa postupka mora se posmatrati kroz okvir odredaba zakona o krivinim postupcima, jer po njima sud nije vezan iskljuivo za nalaz i miljenje vjetaka. Rije je o elementima koja kroz odreena pitanja razmatraju Paviid i Modly (1999), a koja se prilikom davanja ocjene vjetaka svodi se na ocjenu etiri grupe pitanja: 1) provjeru stvarnog i procesnog fiksiranja injenica, 2) posrednu provjeru strunosti i podobnosti vjetaka, 3) provjeru metoda rada i 4) provjeru usklaenosti iskaza vjetaka sa drugim dokazima.
Osnovna razlika u odnosu na uviaj je ta, kako ispravno konstatuje Stevanovid (1976), da organ postupka na uviaju otkriva i utvruje injenice neposrednim ulnim opaanjem za ta mu nije potrtebno posebno struno znanje, dok vjetaci otkrivaju i utvruju injenice neposrednim opaanjem koristedi se posebnim strunim znanjima iz oblasti naunih i tehnikih disciplina.
121
Vjetaenje je radnja dokazivanja. Njeno provoenje regulisano je odredbama zakona o 2 krivinim postupcima. Takoer je regulisano sa procesnog aspekta ko moe, a ko ne moe biti vjetak. Prema odredbama Zakona o krivinom postupku, vjetaenja su podijeljena 3 prema predmetu vjetaenja : (1) obdukcija i ekshumacija lea; (2) Pregled i obdukcija zaetka novoroeneta; (3) toksikoloko ispitivanje; (4) vjetaenje tjelesnih povreda; (5) psihijatrijsko vjetaenje; (6) Tjelesni pregled i druge radnje; (7) vjetaenje poslovnih knjiga; (8) analize DNK; Kada se govori o vjetaenju prilikom provoenja kriminalistikih procedura kod istraivanja krivinog djela silovanja, najeda vjetaenja su tjelesni pregled i preduzimanje drugih radnji, vjetaenje tjelesnih povreda kao i sudskomedicinska, psihijatrijska i psiholoka vjetaenja. Osim toga, potrebno je u svim sluajevima kada postoje indicije na upotrebu droga i alkohola, ili drugih omamljujudih sredstava izvriti i toksikoloka vjetaenja uzoraka krvi i DNK vjetaenja biolokog materijala. U bosanskohercegovakoj praksi, najede se sudskomedicinska vjetaenja vre na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciju, dok se psihijatrijsko-psiholoka vjetaenja vre neposrednim kontaktom sa ispitanikom. Slobodno sudijsko uvjerenje ne moe se zasnivati samo na jednom dokazu, pa se dokaz dobiven vjetaenjem mora posmatrati u kontekstu sa ostalim dokazima. Stoga, opravdano je postaviti pitanje: da li sud bespogovorno poklanja vjeru vjetaku i na njegovom nalazu zasniva sudske odluke? Vjetaenja specifina za krivino djelo silovanja S obzirom na specifinost krivinog djela silovanja kao kontaktnog delikta, javlja se veliki potreba za velikim brojem razliitih vjetaenja. Ispitivanje brisova iz rodnice, mara i usta predstavlja jedno od bazinih vjetaenja u kriminalistikim procedurama kod silovanja. Psihijatrijska i psiholoka vjetaenja Forenzika ili sudska psihijatrija je grana psihijatrije koja se bavi pravnim pitanjima vezanim uz duevne poremedaje. Sudsko psihijatrijski vjetaci izrauju ekspertize, tj. provode vjetaenja osoba koje zbog duevnih poremedaja dolaze u kontakt s pravnim normama, krivinog i graanskog prava i u vanparninim postupcima. Svaku stvarnu dijagnozu mora postaviti osoba kvalifikovana na podruju mentalnog zdravlja (Griffiths, 1992). Dakle, mogude je vjetaiti iskaze rtve kao dokaze. U tom kontekstu, generalno pravilo je da se iskaz strunjaka moe prihvatiti uz objanjenje psiholokih aspekata silovanja koji su izvan iskustva organa postupka. Psihijatrijski pregled, kako osumnjienog, tako i rtve istorodan je standardnom psihijatrijskom pregledu koji se obavlja u svakodnevnoj klinikoj praksi. U takvom sluaju, se opisuje pored ostalog i dranje i ponaanje osumnjienog, njegov odnos i saradnja sa
Zakon o krivinom postupku BiH sa izmjenama i dopunama, Slubeni glasnik BiH br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/03, 13/05, 48/05, 46/06, 74/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08; Zakon o Krivinom postupku FbiH sa izmjenama i dopunama, Slubene novine FBiH br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10; Zakon o krivinom postupku RS sa izmjenama i dopunama, Slubeni glasnik RS, br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09, 92/09 i 100/09; i Zakon o krivinom postupku BD BiH sa izmjenama i dopunama, Slubeni glasnika BD BiH, br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07, 2/08, 17/09 i 44/10 3 lan 117 129. ZKP FBiH; lan 167 179. ZKP RS; 103 115. lan 103 - 115. Brko Distrikta BiH.
122
vjetakom, odnos prema vlastitom stanju, da li se smatra zdravim ili ne, da li svoje djelo nastoji opravdati, prikriti ili ga priznaje, ili ga opravdava psihikim smetnjama ili poremedajima. Ovaj oblik vjetaenja zahtjeva timski rad, i neminovno bi trebao ukljuivati psihologa, seksologa, psihoanalitiara i sl. Meutim, praksa pokazuje da je rije o vjetaenju koje sprovodi samo psihijatar forenziar i kliniki psiholog. Psiholoka vjetaenja su oblik ekspertize koja se u pravilu odreuje sa svrhom ocjene vjerodostojnosti iskaza osoba, kako bi se dobila ocjena psiholoke razvijenosti date osobe, te utvrdili eventualni poremedaji svijesti nepatolokog karaktera i odredili motivi odreenog ponaanja. Najedi objekti psiholokog vjetaenja su rtva, poinilac i svjedoci. U okviru psiholokih vjetaenja vre se ispitivanja nervnog sistema, ula i sl. Prvo treba utvrditi uraunljivost poinioca metodi za procjenu uraunljivosti mogu biti bioloki ili etioloki, psiholoki i bioloko psiholoki. Najede se primjenjuje kombinovani bioloko-psiholoki metod. Pri upotrebi navedenog metoda prvo se utvruje prisustvo duevne bolesti ili psihikog poremedaja, te se ustanovljava kakva je bioloka osnova imala uticaj na intelektualne i afektivno voljne funkcije poinioca u vrijeme izvrenja silovanja. Intoksikacija alkoholom zauzima znaajno mjesto u procjeni uraunljivosti, naroito utvrivanje instituta actiones liberea in causa, jer je silovanje krivino djelo koje se moe izvriti iskljuivo sa umiljajem. Za procjenu uraunljivosti vani su pojedini indikatori koji upuduju na stanja koja ne odgovaraju potpunoj uraunljivosti osumnjienog lica. Rije je o indikatorima u vidu spoznaja o prethodnim duevnim bolestima osumnjienog, ispoljavanje abnormalnosti ponaanja u toku postupka, alkoholiziranost u vrijeme poinjenja silovanja, nain izvrenja i cjelokupna situacija krivinog djela silovanja upuduje da je osumnjieni to djelo mogao poiniti u stanju duevne bolesti. Drugo, vjetaenjem treba utvrditi da li je osumnjieni mogao spoznati nedovoljnu mentalnu razvijenost rtve i da li je ba tu okolnost iskoristio da izvri spolni odnos ili s njim izjednaenu radnju. Vjetaenje poinilaca silovanja prema Milidu (2002) podrazumijeva i zahtjeva: a) utvrivanje detaljne historije bolesti, poev od razvoja u djetinjstvu i rast fantazija, prethodno seksualno ponaanje i nasilje. Obino okrivljeni negira ili nastoji trivijalizovati svoje ponaanje kao to to ine svi seksualni delinkventi. Postoji tendencija racionalizacije i stavljanja odgovornosti na rtvu; b) objek tivnu evidenciju krivinih djela misli se na dokumentovanu evidenciju koja se prikazuje organu postupka; c) objektivnu evidenciju od strane policije sa detaljima okolnosti krivinog djela; d) objektivan uvid u prethodno ponaanje ako je mogude dobiti pod atke od roaka, socijalne slube, sa radnog mjesta; e) analizu miljenja pacijenta o samom sebi; f) analizu rezultata opservacija drugih uesnika u postupku ili ranijih nekih posmatranja osumnjienog; g) rezultate psiholokih testiranja uzbuenja osumnjienog u odnosu na pornografiju i erotski materijal; h) prisustvo faktora relevantnih za silovanje, kao to su agresivno ponaanje, psihoza, prisustvo fantazija silovanja. Vjetaenje pokazuje da silovanje kao seksualni delikt moe biti rezultat kako trajnih tako i 4 prolaznih psihikih poremedaja i bolesti . Moe se raditi o simptomu shizofrenije ili manino depresivne psihoze, a sa druge strane kao oblik izraza individue sa jaim stepenom mentalno ometenih lica. Psihijatrijsko i psiholoko prosuivanje u takvim sluajevima ne predstavlja veliku potekodu. U takvim situacijama, uraunljivost se cijeni u odnosu na osnovni psihiki
Primjer trajne duevne bolesti je shizofrenija, a primjer privremene su alkoholne psihoze, te maninodepresivne psihoze.
123
poremedaj. Zadatak psihijatra u psihijatrijskom vjetaenju odnosi se na objanjenje strukture linosti poinioca silovanja u najvedem mogudem obimu, sa naroitim osvrtom na kriminogeni faktor poinioca. Znaaj ovakvog pristupa lei kako u procjenjivanju uraunljivosti, tako i u sagledavanju terapijskih mogudnosti poinioca silovanja. Traseoloka vjetaenja Rije je o identifikacionim vjetaenjima kriminalistikih tragova u okviru kojih se jedinstveno izuavaju s jedne strane objekat koji je uzrokovao trag, a s druge strane mehanizam stvaranja traga, odnosno sam trag, kao rezultat navedene aktivnosti. Traseolokim vjetaenjem u praksi se omogudava rjeavanje identifikacionih i dijagnostikih problema. Traseolokim vjetaenjima bave se biolozi, hemiari, fiziari i drugi specijalisti prirodnih nauka. Kod provoenja kriminalistikih procedura u istraivanju krivinog djela silovanja, najeda su bioloka vjetaenja, ali ne treba zanemariti i druge vrste vjetaenja, npr. tragova prstiju, kondoma, tragova usana, tragova ugriza, tragova ljudskih mirisa, mikrobioloke i botanike analize i sl. Bioloka vjetaenja Prilikom izvrenja krivinog djela silovanja, prema kontaktnoj teoriji, ostaje vanredan broj tragova biolokog porijekla, na osnovu kojih se mogu povezati injenice i dobiti retrospektiva dogaaja koji se odigrao. Velika prednost biolokih tragova, i znaaj koji daju bioloka vjetaenja, ogledaju se u veoma preciznoj eliminaciji nevinih osoba i mogudnosti odreenja identiteta nosilaca, odnosno ostavioca traga. Imajudi u vidu reeno, pod biolokim vjetaenjima smatraju se ispitivanje i analiza istranom laboratorijskom tehnikom tragova i uzoraka ljudskog, ivotinjskog i biljnog porijekla, s ciljem utvrivanja identiteta ostavioca traga. Laboratorijska vjetaenja krvi, obuhvataju odgovore na niz pitanja: da li je rije o krvi, ako jeste, da li se radi o ljudskoj ili ivotinjskoj, ako je rije o ljudskoj koja je krvna grupa, iz kojeg dijela tijela potie krv, da li je rije o mukoj ili enskoj krvi, koliko je stara pronaena mrlja i na koncu moe li se utvrditi identitet osobe ija je krv. Konvencionalne laboratorijsk e (potvrdne) metode za vjetaenje krvi su kristalini i mikrokristalini testovi, imunoloki testovi sa antihumanim hemoglobinom, hromatografski, spektralni mikroskopsko-citoloki (Milosavljevid, 2000), dok su nekonvencionalni testovi, testovi analiza DNK. Laboratorijska (konvencionalna) vjetaenja sjemene tenosti zadravaju se na utvrivanju prisustva kisele fosfataze, test metodi za odreivanje holina, kao i mikroskopskim metodama za svjee uzorke sjemene tenosti, dok se nekonvencionalne metode odnose na analizu DNK. Ispitivanje na prisustvo sperme vano je kod dokazivanja spolnog odnosa ili s njim izjednaene radnje. Takoer, ne mali znaaj ima ispitivanje na prisustvo sperme kada se sumnja na seksualno motivisano ubistvo. Morfoloko dokazivanje sjemenih delija uz pomod svjetlosnog mikroskopa je dosta esta metoda i dosta pouzdana metoda, dok su kod hemijskih reakcija prisutne mnoge kontraverze. Potvreno je da dokazivanje prisustva sperme u brisu rodnice potvreno daje rezultate u toku 24 72 sata nakon spolnog odnosa ili s njim izjednaene radnje. U pojedinim sluajevima zabiljeeno je i do 83 sata, odnosno est dana. Tehnika uzimanja brisa, kako navode Reuhl i Bratzke (1994) dosta doprinosi tim rezultatima. U sluaju kada je u pitanju mrtvo tijelo, mogudnost utvrivanja prisustva sperme iznosila je 2 -3 sedmice, a najdui zabiljeeni sluaj iznosio je 17 dana, dok je nakon 5 6 sedmica mogude morfoloko dokazivanje sperme i to kod uznapredovalih promjena. Mada,
124
treba istadi kako navedeni autori dalje navode, o sigurnoj dokazljivosti sperme na mrtvom tijelu moe se govoriti u okviru tri sedmice od vremena u kojem je nastupila smrt. Laboratorijska ispitivanja vaginalnog sekreta veoma se rijetko provode ili skoro nikako, a najpouzdanija metoda je nekonvencionalna DNK metoda ispitivanja. Laboratorijske metode analize pljuvake i sline, odnose se na analizu amilaze primjenom katalitikih jod-acid reakcija sa tiocijanatima, spot testovima na pljuvaku kroz identifikaciju enzima amilaze (test krob jod). Vri se proba na amilazu kojom se dokazuje postojanje ptijalina, a nakon toga se odreuje krvna grupa ako je rije o sekretoru, jer se u pljuvaki i slini nalazi aglutinogen ABO sistema, te antigenini anti-A i anti-B, utvrivanje sekretor ne sekretor prisustvom ABH antigena u pljuvaki, te DNK metoda. Laboratorijske analize znoja nisu tako este, ali treba redi da je mogude odrediti krvnu grupu, ako je lice sekretor, odnosno mogude je izvriti DNK analizu. Laboratorijske analize mokrade i fecesa. Laboratorijskim metodama mogude je utvrditi da li je rije o urinu ili nije. Sporna mrlja za koju se pretpostavlja da je urin ispituje se pomodu enzimatske dekompenzacije sa ureazom i detekcijom amonijaka u gasnoj fazi, te testom na kreatinin koji je sastavni dio urina. Pored navedenog, mogude je vriti DNK analizu na osnovu uzorka mokrade. to se tie fecesa, identifikacija lica na osnovu fecesa je minimalna i vri se ispitivanje na postojanje odreenih jajaca parazita glista, te ostatka neprovarene hrane. Mogudnost identifikacije ovjeka na osnovu fecesa moguda je jedino pod uslovom da se u fecesu nalazi krv, tj, da postoji unutranje krvarenje. Konvencionalne laboratorijske analize dlaka i vlasi omoguduju odreivanje vrste, rasne pripadnosti, tjelesne ili somatske lokacije sa kojeg dijela tijela dlaka potie. Metode koje se koriste za analizu dlaka i vlasi su morfoloko-anatomska metoda ispitivanja ljudskih dlaka, seroloke metode u identifikaciji dlake, odreivanje krvnih grupa iz korijena dlake, kao i mikroelementarna aktivaciona metoda identifikacije dlake. Osim ovih konvencionalnih, u upotrebi su i DNK analize. DNK analize Prema svom obliku, DNK analize su vrsta biolokih vjetaenja koja zbog svoje vanosti, sofisticiranosti i specifinosti zahtijevaju poseban tretman i to posebno kada se govori o vjetaenjima. Pod DNK analizom treba podrazumijevati svaki postupak ili radnju koja moe posluiti u svrhu ispitivanja dezoksiribonukleinske kiseline, temeljnog genetskog materijala ivih bida (Modly, 2001). DNK vjetaenje poznato je i kao DNK profiliranje. Kako bi se kriminalistikoj nauci pribliio princip vjetaenja materijala DNK, treba naglasiti, na osnovu praktinog iskustva pojedinih autora, da se DNK identifikacija u forenzike svrhe bazira na fundamentalnim principima i koristi skoro iste tehnike koje se rutinski primjenjuju u medicinskoj dijagnostici kao i u razliitim populaciono genetikim istraivanjima (Marjanovid, D. et al.). Temeljna karakteristika ovih metoda je da se na osnovu veo ma malih koliina uzoraka DNK nekog biolokog traga moe utvrditi identitet sa velikim stepenom sigurnosti. Prilikom analize DNK u svrhu utvrivanja identiteta neophodna je podudarnost spornog i nespornog uzorka. Meutim, u svrhu utvrivanja podudarnosti kako navode Primorac i saradnici (2001), potrebno je postaviti dva pitanja: (1) "da li je mogude odreeno lice iskljuiti kao mogudi izvor uzorka koji se ispituje" i (2) ako nije mogude iskljuiti lice kao mogudi izvor uzorka kolika je pouzdanost tvrdnje da je ba to lice izvor uzorka". Dakle, ovdje
125
se namedu dva suprotna pitanja, koja autori potpuno ispravno i rezonski postavljaju. Naime, ako se DNK analizom odreeno lice, kao predstavnik unaprijed definisane grupe, iskljuuje kao osumnjieni, onda se prelazi na drugi korak potrage za stvarnim osumnjienim. No, sa druge strane, ako analiza DNK pokae da se odreeno lice ne moe iskljuiti kao osumnjieni, onda se namede traenje odgovora na postavljeno pitanje o stepenu sigurnosti, odnosno o tome da li je rije o poiniocu krivinog djela. Evidentno je da DNK analiza utvrivanja istovjetnosti nije udotvorna. Ona samo na specifian i od drugih metoda odijeljen nain utvruje prisustvo ili odsustvo odreenog lica sa mjesta dogaaja ili kontakt sa objektom uviaja ili pasivnim subjektom. U konanici, kriminalistika nauka treba da svojim sadrajima i spoznajama na osnovu prezentovanih injenica povee nalaze DNK kao i uopte drugih vjetaenja i drugih dokaza u jednu cjelinu, te da postavi konanu verziju o dogaaju i osumnjienom. Da bi se nalaz DNK mogao koristiti kao dokaz u toku kriminalistikih procedura i generalno u toku glavnog pretresa na sudu, uzorak nad kojim je vrena DNK analiza mora biti, kao i svi drugi materijalni tragovi, pravilno procesno-pravno oformljen i propraden do nadlenog laboratorija gdje se vri DNK analiza. Laboratorija, kako bi se odrali navedeni zahtjevi mora da ispunjava sve uslove standardizacije opreme, pristupa opremi i strunjaka koji vre analize. Sudskomedicinska vjetaenja Sudskomedicinska vjetaenja kod seksualnih delikata, naroito u kriminalistikim procedurama kod istraivanja krivinog djela silovanja odnose se na vjetaenja ivih ljudi, a u ekstremnim sluajevima i mrtvih tijela. Sudskomedicinska vjetaenja spadaju u kategoriju 5 obligatornih vjetaenja, koja je odredio Zakon o krivinom postupku. Sudskomedicinska vjetaenja ivih lica po svojoj prirodi ukljuuju kliniki pregled i laboratorijske pretrage, te je tako rije i o razliitim oblicima tjelesnih pregleda. Ljekarski pregled Ljekarski pregled svojom sadrinom spada u oblast tjelesnih pregleda. Ljekarski pregled rtve pokazuje se kao nuan primarno da se utvrdi njeno zdravstveno stanje i pribave dokazi o spolnom odnosu ili s njim izjednaenoj radnji. Kompletan obrazac provoenja tjelesnog pregleda u kriminalistikim procedurama kod istraivanja silovanja treba da je standardizovan dio istrage. Kriminalistika praksa moe potvrditi da problemi koji se najede javljaju kod organizacije provoenja tjelesnih pregleda od strane kvalifikovanog medicinskog osoblja mogu biti zasnovani na nemogudnosti brze i efikasne organizacije prevoza do nadlene medicinske ustanove, ili nedostupnosti kvalifikovanog medicinskog osoblja organima postupka u svakom trenutku. U ljekarskom pregledu rtva silovanja javlja se kao izvor relevantnih informacija na dva naina: (1) tijelo rtve slui kao izvor materijalnih informacija i (2) rtva predstavlja personalni izvor informacija. Iz navedenog moe proistedi da je cilj ljekarskog pr egleda utvrditi postojanje ili nepostojanje materijalnih tragova u vidu povreda, naroito specifinih za silovanje ili posljedica krivinog djela silovanja. Ljekarska praksa razlikuje dvije vrste ljekarskog pregleda: (1) opti i (2) specijalistiki, a kriminalistika praksa je isprofilisala (1) opti ljekarski pregled, (2) ginekoloki i (3) sudsko-medicinski pregled. Iz ovog se moe
lanovi 117. 123. i lan 124. ZKP FBiH; lanovi 167. 173. i lan 174. ZKP RS; lanovi 103 109 i lan 110. ZKP BD BiH.
126
zakljuiti da u ono to ljekarska praksa naziva specijalistiki pregled spadaju ginekoloki i sudskomedicinski pregled. Naime, i ginekologija sa jedne i sudska medicina sa druge strane su ue specijalistike oblasti medicinske nauke, za koje nije dovoljno opte poznavanje medicine i opta ljekarska praksa. Za navedene oblasti potrebna je dugotrajna i struna ljekarska struna, klinika i praktina specijalizacija u navedenim oblastima. Medicina je dvojako ukljuena u kriminalistike procedure istraivanja seksualnih delikata: (1) davanje terapije rtvi radi fizikih i psihikih posljedica uslijed pretrpljenog silovanja i (2) ispitivanje i dijagnosticiranje prilikom vjetaenja na osnovu medicinske dokumentacije. Prilikom vjetaenja na osnovu medicinske dokumentacije, sudski medicinari posebno se fokusiraju na uoavanje propusta, jer je navedena dokumentacija nerijetko netana ili neprecizna. U takvim situacijama sudski medicinari imaju prema Zakonu o krivinom postupku pravo traiti da im se omogudi uvid u sve dokaze i materijale, te tako mogu zahtijevati da naprave sudskomedicinski pregled rtve, ili druge osobe iju dokument aciju su pregledali. Sadraj medicinske dokumentacije u toku kriminalistikih procedura istraivanja krivinog djela silovanja obuhvada podatke vezane za tjelesno povreivanje koje je nastalo kao posljedica upotrebe sile, odnosno kao jedna od posljedica krivinog djela silovanja. Dakle, rije je o podacima koji de svjedoiti kao dokaz o karakteru i primjeni sile, kao i o ozbiljnosti i trajanju otpora rtve (ako je ova bila u stanju pruiti otpor). Osim optih podataka o vremenu proteklom od silovanja preko prijave do ljekarskog pregleda, vrste i obima pruene prve pomodi optih podataka o pacijentu, vrsti i obliku tjelesnih povreda optih i specifinih, jako je vano tana i precizna interpretacija dijagnostike povreda, jer postoji bojazan i opasnost kod prijave fingiranih silovanja da "rtva" sama sebi nanese povrede. Prilikom stvaranja medicinske dokumentacije o tjelesnim povredama, kako navodi Pejakovid (1991), potrebno je obratiti panju i na injenice koje odreuju prosjenu starost povrede, kako se povrede zadobivene ranije ne bi mogle iskoristiti za prikazivanje silovanja ili pomijeati sa novosteenim povredama. S tim u vezi, Zeevid i saradnici (1985) smatraju, da ljekar zapravo uoava i fiksira povrede koje de za kratko vrijeme biti drugaije ili nede postojati prilikom potkrepljivanja ili opovrgavanja optube protiv osumnjienog. Ginekoloki pregled Ginekoloki pregled se nadovezuje na opti ljekarski pregled. Centralna radnja prilikom ginekolokog pregleda je vanjski i unutranji pregled rodnice. to se tie vanjskog pregleda, potrebno je uzeti briseve sa gornjih podruja bedara, stranjice, stidnice i meice. Ako je rtva navela da je bilo rijei o analnom odnosu, potrebno je uzeti bris iz usta, te unutranjost usne duplje fotografisati, kako bi se mogla utvrditi otedenja nastala nasilnom penetracijom per os. Osim toga, potrebno je izuzeti oko dvadesetak vlasi sa glave i dlaka sa bruika i posebno ih upakovati. U toku ginekolokog pregleda uzima se urin i krv iz vene radi toksikolokog i biolokog testiranja i vjetaenja. Nakon uzimanja briseva sa vanjskih dijelova, preporuuje se da se ti dijelovi lagano isperu, kako bi se sprijeilo unoenje vanjskih biolokih materijala prstima u unutranjost rodnice. Tek nakon tih zahvata, pristupa se pregledu unutranjosti vagine, tj. rodnice i djevinjaka. Stanje himenalnog prstena ne moe u odreenim stadijima postupka imati odluujudi kriminalistiki i pravni znaaj. Hazelwood i suradnici (1995) upozoravaju da u takvim situacijama kao siguran dokaz nije mogude uzeti ni oslabljeni vaginalni miid, iako to pojedini centri u Sjedinjenim Amerikim Dravama ine, no takva praksa nije opte prihvadena. Ljekarski nalaz nakon izvrenog ginekolokog pregleda treba podrobno pismeno oblikovati. Ukoliko ljekar ginekolog nije izuzeo neke uzorke, u nalazu treba da napie koji su to uzorci i
127
razlozi zbog ega ih nije izuzeo. Sudskomedicinski pregled Sudskomedicinski pregled i sudskomedicinska vjetaenja povjeravaju se iskljuivo strunjaku, specijalisti sudske medicine. Uzimajudi u obzir da je rije o kompleksnom sudskomedicinskom vjetaenju, osim sudsko medicinskog zahtjeva se i opti pregled, kao i ginekoloki, u mnogim sluajevima i psihijatrijsko-psiholoki, tako da bi se ova vrsta pregleda i vjetaenja u svakom sluaju trebala obavljati konzilijarno. Sudskomedicinski pregled i sudskomedicinska vjetaenja u sklopu rasvjetljavanja krivinog djela silovanja obuhvata tjelesni pregled lica, traenje povreda i kvalifikaciju naenih povreda (Modly, 1998), te tome treba dodati i utvrivanje prisustva sjemene tenosti na spoljanim i unutranjim organima, odreivanje znakova svjeeg razdjevienja i spolno prenosivih bolesti. Izmeu ostalog, sudski medicinar ima zadatak da utvrdi teinu naenih tjelesnih povreda, da izmeu njih utvrdi koje su povrede opasne za ivot, koje su mogle izazvati smrtni ishod, ali isto tako ima da utvrdi da li je pravovremeno pruena pomod bila dovoljna i efikasna da rtva ne doivi gubitak odreenih tjelesnih funkcija ili na kraju da nedoivi smrtni ishod. Sudski medicinar prilikom pregleda medicinske dokumentacije i prilikom sudskomedicinskog pregleda same rtve treba da utvrdi mehanizam nastanka i porijeklo tjelesnih povreda. U sudskoj praksi u Bosni i Hercegovini sudskomedicinska vjetaenja odvijaju se gotovo uvijek na osnovu medicinske dokumentacije koja je nekompletna, na kojoj nema skica ili fotografija povreda, ved samo nalaz ljekara (uglavnom ginekologa), te biologa sa ginekoloke klinike. Metodologija provedenog istraivanja Imajudi u vidu uvodna teorijska objanjenja, u radu de biti prezentovani odreeni rezultati empirijskog istraivanja o uticaju preduzetih vjetaenja u okviru kriminalistikih procedura kod rasvjetljavanja krivinog djela silovanja, u dijelu koji se odnosi na uticaj sprovedenih 6 vjetaenja na donoenje sudske odluke . Uzorak koji je koriten u izradi rada predstavlja 77 pravosnanih sudskih predmeta za krivino djelo silovanja na sudovima u Sarajevu, Banja 7 Luci i Mostaru u periodu od 1994 2004. godine. Uzorkom su obuhvadena sva krivina djela, kako svrena, tako i u krivina djela u pokuaju. Treba naglasiti, da se reprezentativnost uzroka gubi na podacima sa Optinskog suda u Mostaru koji su djelimino upotrebljivi, a sa Kantonalnog suda nije dobivena saglasnost za provoenje istraivanja. Ipak, uzorak se moe smatrati ilustrativnim i moe posluiti za utvrivanje tendencija prilikom provoenje kriminalistikih procedura. Za potvrdu hipoteza, koritene su metode deskriptivne i inferencijalne statistike, metode analize sadraja i dokumentaciona analiza. U tu svrhu postavljena je opta i pomodna hipoteza: H1: Vrsta sudske odluke zavisi od kvaliteta izvrenog vjetaenja; H2: Rezultati vjetaenja znatno utiu na visinu presude; Rezultati i diskusija
Rezultati istraivanja u ovom radu predstavljaju integralni dio istraivanja u vezi sa uticajem kriminalistikih procedura u istraivanju krivinog djela silovanja provedenog u okviru izrade doktorske disertacije doc. dr Neboje Bojanida pod nazivom Kriminalistika procedura istraivanja kod krivinog djela silovanja, odbranjene 2007. godine na Fakultetu kriminalistikih nauka Univerziteta u Sarajevu. 7 Na optinskom sudu u Sarajevu 42 predmeta, Kantonalnom sudu u Sarajevu 7 predmeta, Osnovnom sudu u Banja Luci 23 predmeta i Optinskom sudu u Mostaru 5 predmeta.
128
Posmatrajudi deskriptivnu analizu, moe se konstatovati da je skoro polovina predmeta takva da se ne moe pouzdano tvrditi koliko je vreno traseolokih vjetaenja (zbroj modaliteta 0 6 = 43%), te se opravdano moe pretpostaviti da nije vreno niti jedno vjetaenje. Tabela 1: Ukupan broj vjetaenja
Najzastupljenija su bioloka vjetaenja sa 39 sluaja, dok je hemijsko i mehaniko prisutno u preostala 2 sluaja. Vjetaenja su u 23 sluaja vrena u MUP-u Kantona Sarajevo, 11 sluajeva u Federalnom MUP-u dok je preostalih 6 sluajeva vreno u CJB Banja Luke. U 30 sluajeva vjetaenje je vrio biolog, u 4 sluaja ljekar, u 3 sluaja biolog i ljekar, te u naredna 3 sluaja biolog tehniar, dok se u po jednom sluaju javljaju kemiar i inenjer mainstva. Tabela 2: Vjetaenja vrena prema godinama:
Do 2000. godine izvreno je 39,4% od ukupno 33 vjetaenja. Pojedinano gledano, najvie vjetaenja je vreno u 2000. godini, od kada ponovo opada broj sluajeva za koje je traeno vjetaenje, tako da 2004. godine postoji samo jedan sluaj kada je obavljeno vjetaenje. Proteklo vrijeme od prijave krivinog djela do dobivenog nalaza, gledano u danima, svojevrstan je pokazatelj efikasnosti ovih elemenata kriminalistikih procedura. Do 7 dana nalazimo 3 sluaja, do 15 dana 7 sluajeva, do 30 dana 13 sluaja i 3 sluaja preko mjesec dana, te preostala 3 sluaja preko 2 mjeseca. Prirodno se namede pitanje zato je bilo potrebno preko 15 dana ekati na nalaze kod 20 sluajeva krivinog djela silovanja. Na osnovu reenog, vjerovatno je, da je duina dobivanja nalaza vjetaka jedan od razloga zato se proputa vriti vjetaenje pri rasvjetljavanju krivinih djela silovanja, mada je ono neupitno najznaajniji dokazni element. Tabela 3: Metode koje su se upotrebljavale u biolokim vjetaenjima:
129
Da li je sloenost primijenjenih metoda mogla uticati na produeno vrijeme dobivanja i slanja nalaza ili se radi o uobiajenom tempu rada nadlenih zavoda, ovo istraivanje ne moe da ti pouzdan odgovor. Meutim, ono to treba redi jeste to, da je generalno deficitaran broj vjetaka bioloke struke u laboratorijima policijskih agencija u Bosni i Hercegovini. Na primjer, s obzirom na to da odjeljenja kriminalistike tehnike u kantonalnim MUP-ovima, u posmatranom periodu uglavnom nemaju navedenog vjetaka, tako se svi predmeti sa biolokim tragovima alju u laboratoriju Federalnog MUP-a na vjetaenja, te je uglavnom zbog toga i veliki vremenski raspon od dogaaja do vjetaenja. Prije nego to de biti pokazani rezultati inferencijalne analize provedena je analiza varijance za sve varijable koje se zasnivaju na podacima koji pokazuju kako su provedene kriminalistike procedure u pojedinim sudskim predmetima spomenutih sudova. U tom smislu, moe se konstatovati da je Opdinski sud u Sarajevu statistiki znaajno vie zaprimio kompletiranije prijave nego sudovi u Mostaru i Banja Luci. To se posebno izraava u odnosu na kompletiranost sudsko-medicinske dokumentacije sa nalazima ljekarskih pregleda, te injenicu da je tadanji istrani sudija za predmete u Opdinskom sudu Sarajevo u 39 od ukupno od 42 sluaja naredio vjetaenje. Sa druge strane, to je samo u 11 sluajeva od ukupno 23 sluaja uinjeno od strane istranog suca u predmetima u Osnov nom sudu u Banja Luci, te samo u jednom od ukupno pet predmeta kod Opdinskog suda u Mostaru (Bojanid, 2007.). Opte gledano, ilustracije razlike stanja u pogledu obavljenih vjetaenja daje ukrtanje kompozitnih varijabli koje su dobivene sumiranjem modaliteta svih manifestnih varijabli koje "mjere" kvalitetu i efikasnost ovih elemenata kriminalistikih procedura. Dobiveni raspon rezultata sveden na originalno dobivene skale bodova na osnovu sume modaliteta svih znaajnih varijabli uviaja i vjetaenja, kolapsiran je u kompozitne varijable sa mjernim rasponom skale od 1 do 5, gdje 1 znai nikako ili vrlo slabo provedene radnje u postupku, a 5 izrazito dobro provedene radnje i postupke. Slijededi prikazi pokazuju distribucije prije i nakon saimanja bodova u navedene kategorije ocjene. Tabela 4: Komparativni prikaz distribucije rezultata na kompozitnoj varijabli vjetaenja
8
Primijenjena je ANOVA one way sa postupkom homogeniziranja (Levene Statistic) jednakosti varijance grupa iji podaci ne udovoljavaju zahtjevima normalizacije.
130
Visina koeficijenta kontigencije (cc) ukazuju da postoji znaajna asocijacija dobro provedenih vjetaenja u Opdinskom i Kantonalnom sudu Sarajeva, te slabih i vrlo loih u Osnovnom sudu Banja Luke. Sudovi u kojima je vreno istraivanje bitno se razlikuju u pogledu kompozitnih varijabli ocjena kvalitete i efikasnosti provedenih radnji vjetaenja. U pogledu naina i vrste obavljenih vjetaenja Opdinski sud u Sarajevu ima kumulativno samo 7,1% predmeta na kategorijama vrlo loe i slabo, dok Opdinski sud Banja Luke u istim kategorijama ima ak 60,9% svih svojih predmeta. Stoga su ove razlike izrazito statistiki 2 znaajne, na to ukazuje x test i dobiveni koeficijent kontingencije (cc = 0,562). Nasuprot tome, komparativni prikazi distribucije rezultata na kompozitnim varijablama kriminalistikih obrada i vjetaenja evidentno ukazuju da ne postoji razlika u tim elementima kriminalistikih procedura ovisno od pojedinih sudova. Presude izreene za krivina djela silovanja gledano po sudovima: Tabela 5: Prikaz vrste presuda po sudovima
131
U Opdinskom sudu u Sarajevu ima znatno vie odbijenih i oslobaajudih presuda (32%), to je statistiki znaajno, a na sudu u Mostaru to je 100%, dok je to samo 1 predmet u Kantonalnom sudu Sarajevo i 2 predmeta (ili 9%) na Osnovnom sudu u Banja Luci. Pored ove razlike izmeu Opdinskog suda Sarajeva i Osnovnog suda Banja Luka, postoji i druga znaajna razlika koja ukazuje da je na osnovnom Sudu u Banja Luci izreeno 44% uslovnih kazni, dok je samo 14% bilo na Opdinskom sudu u Sarajevu. U tom pravcu lei i razlika u broju izreenih bezuslovnih kazni kod 55% predmeta Osnovnog suda Sarajevo i 48% predmeta kod Osnovnog suda u Banja Luci. Znaajnost ovih razlika ukazuje na izraenu tendenciju suda u Banja Luci da se vjerojatno zbog manjka materijalnih dokaza i nedovoljnih nalaza vjetaenja, vie opredjeljuje za uslovno kanjavanje poinilaca krivinih djela silovanja. Sigurno je da to uslovno kanjavanje ne daje satisfakciju rtvi, te da ona to doivljava kao nepravedno blago suenje za poinjeno nasilniko krivino djelo koje ostavlja velike psihike traume na njoj. Opravdano je pretpostaviti, ako su kvalitetno i efikasno provedene sve kriminalistike procedure, da de sud izricati vie bezuslovnih kazni za krivina djela silovanja na temelju neupitnih materijalnih dokaza koji su prikupljeni u uviaju i dokazani i potvreni vjetaenjem. Dakle, na temelju tih istih dokaza izredi de se i oslobaajude presude tamo gdje nisu osumnjienici mogli biti dokazano krivi. Tabela 6: Uticaj vjetaenja na objektivno dobivenu kriterijsku varijablu cluster analizom
132
Znaajnost x testa direktno ukazuje na znaajnu razliku izmeu predmeta u kojima su obavljena dobro (vie i kvalitetnije izvedena) vjetaenja i onih predmeta gdje su vjetaenja proputena ili nekvalitetno izvedena. Izrazito znaajan koeficijent kontingencije govori o vrlo visokoj (za ovaj tip anal iza) asocijaciji dobro vjetaenih predmeta sa njihovom ukupno objektivno utvrenom ocjenom kvalitete. Taj isti nivo asocijacije prisutan je u kategoriji zadovoljavajude kvalitetnih i efikasnih kriminalistikih procedura. Ovaj nalaz omogudava kategorian zakljuak da je osrednje i slabo vjetaenje izrazito ograniavajuda determinanta ukupne uspjenosti kriminalistikih procedura, te da uz slabo provedene uviajne radnje predstavlja najvaniji faktor od ijeg variranja ovisi da li de i koliko izvjetaj nadlenom tuiocu i kasnije optunica biti potpuna, dokumentirana i dokazno uvjerljiva. Tabela 7: Uticaj vjetaenja na vrstu presude
133
Znaajnost razlike vrste presuda sa dobro provedenim vjetaenjem ogleda se u injenici da od ukupno odbijenih, obustavljenih tubi, odnosno osloboenog poinitelja, te uslovno izreenih presuda i upudivanja na lijeenje, samo 27,0% nalazi se u kategoriji dobro i vrlo dobro provedenih vjetaenja. Nasuprot tome, vedina ovakvog sudskog ishoda uslovljena je vrlo loe, slabim ili osrednje obavljenim postupcima vjetaenja. Ovim podacima dijametralno opreno je stanje sa presudama bezuslovno izreenih kazni gdje je 65,0% predmeta obavljeno dobro ili vrlo dobro vjetaenje. Visina kontingencije C = 0,489 ukazuje da se ova znaajna asocijacija javlja ved i u situaciji osrednjeg provedenog vjetaenja, odnosno, onog koje je nedovoljno po broju i vrsti, te kvaliteti izvedbe. Drugim rijeima, ak kada se javljaju i osrednje provedeni postupci vjetaenja poinitelj ima izrazito vedu ansu da biva osloboen zbog nedostatka dokaza, postupak obustavljen ili tuba odbijena. S druge strane, ne moe se zanemariti injenica da dobro i vrlo dobro provedeno vjetaenje moe osloboditi krivo optuenog osumnjienika i tako utjecati na pravednost suenja. Zakljuak Upotpunjavanje zakljuaka u vezi sa uticajem vjetaenja na donoenje sudskih odluka, teko se moe posmatrati individualno bez posmatranja uviaja ili eventualnih izjava svjedoka. Iako u tom pogledu postoje ogromne procesne razlike, treba redi da se uviajem prikuplja materijal za vjetaenje, i za njegovu provedbu nije potrebna posebna naredba organa postupka, kao to je to sluaj sa vjetaenjem. S druge strane, izjave svjedoka se uvijek posmatraju kao subjektivni dokaz. Vjetaenjem se tumae materijalni dokazi, a na osnovu miljenja vjetaka, koje mora biti objektivno i sagledano u odnosu na druge dokaze, organ postupka donosi adekvatnu odluku. Dakle, organ postupka ne smije samo pokloniti vjeru nalazu jednog vjetaka, ved se u postupku moraju uzeti u obzir i drugi dokazi. To je na kraju zakonska obaveza organa postupka. Ipak, i na osnovu sagledavanja samo parametara koji se odnose na vjetaenje, mogu se donijeti odreeni zakljuci. Uopte se moe zakljuiti da od kvaliteta i efikasnosti obavljenih kriminalistikih procedura uviaja i vjetaenja ovisi vrsta presude, a vjerojatno i sama pravednost suenja, jer sudovi utemeljenije u dokazima donose adekvatne presude koje se temelje na materijalnim tragovima, to im osiguravaju uviajne radnje, a postupci vjetaenja osiguravaju neoborive nalaze. Na osnovu svega prezentovanog moe se potvrditi i osnovna i specifina hipoteza koja je postavljena u radu. Naime, to je vjetaenje bolje sprovedeno, kako u strunom, tako i u procesnom smislu, to je vede utemeljenje za donoenje adekvatne sudske odluke. Literatura: 1. 2. 3. 4. Bojanid, N., (2007), Kriminalistika procedura istraivanja kod krivinog djela silovanja, Odbranjena doktorska disertacija, Sarajevo, FKN. Griffiths, G. L. (1992), Psiholoki imbenici predvieni dokazni materijal prilikom istrage u sluajevima silovanja, Zagreb, IZBOR, br. 2., str. 176 186 Hazelwood, R. R., Brugess, W. A. (1995), Practical Aspects of Rape Investigation a Multidiscipliplinary Approach, CRC Press, Boca Raton, USA, str. 258. Marjanovid, D., Dobraa, I. i Drobni, K. (2005), Prikupljanje, prezervacija i transport uzoraka za DNK analizu, Sarajevo, INGEB, str. 10.
134
5. 6. 7. 8.
9. 10. 11. 12. 13. 14.
15.
16.
17.
18.
Milid, S. (2002), Sudska psihijatrija, Podgorica, Slubeni list RCG, str. 423. Milosavljevid, M. (2000) Osnovi forenzike biologije, Sarajevo, UG Obrazovanje gradi BiH, str. 82. Modly, D. (1998.), Kriminalistika metodika, Sarajevo, FKN, str. 496. Modly, D. (2001), Prikupljanje biolokih neutralnih komparativnih uzoraka humanog porijekla za potrebe vjetaenja, Sarajevo, Pravna misao, god. XXXII, (7 8.), str. 22 37. Paviid, B., Modly, D. (1999), Kriminalistika, Rijeka, Pravni fakultet, 303. Pejakovid, S. (1991), Sudskomedicinska ekspertiza i lekarska greka pred drutvom i sudom, Beograd, Nauna knjiga, str. 142. Primorac, D. et al. (2001), Primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuu , Zagreb, NZMH., str. 71. Reuhl, J. i Bratzke, H. (1994), Dokazivanje sperme na vrlo starom leu, Zagreb, IZBOR, br. 3., str. 248 251. Stevanovid, . (1976), Vjetaenje u krivinom postupku, Beograd, Savremena administracija, str. 49 54. Zakon o krivinom postupku Brko distrikta Bosne i Hercegovine sa izmjenama i dopunama, Slubeni glasnik Brko Distrikta BiH, br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07, 2/08, 17/09 i 44/10. Zakon o krivinom postupku Federacije Bosne i Hercegovine sa izmjenama i dopunama, Slubene novine Federacije BiH, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10. Zakon o krivinom postupku Republike Srpske sa izmjenama i dopunama, Slubeni glasnik Republike Srpske, br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09, 92/09 i 100/09. Zakon o krvinom postupku BiH sa izmjenama i dopunama, Slubeni glasnik BiH, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/03, 13/05, 48/05, 46/06, 74/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08. Zeevid, D. i saradnici (1985), Vjetaenje teine tjelesnih ozljeda u krivinom postupku , Zagreb, Informator, str. 51. Biografija Neboja Bojanid, docent na nastavno naunoj oblasti Kriminalistika, Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu i lan Nezavisnog odbora za izbor i reviziju policijskog komesara Kantona Sarajevo. nbojanic@fkn.unsa.ba
135
ULOGA INTERPOLA U PROVOENJU POSTUPAKA IZRUENJA ZA TEKA KRENJA MEUNARODNOG HUMANITARNOG PRAVA
Pregledni nauni lanak
THE ROLE OF INTERPOL IN THE IMPLEMENTATION OF EXTRADITION PROCEEDINGS FOR SERIOUS VIOLATIONS OF INTERNATIONAL HUMANITARIAN LAW
Review scientific paper
Eldan MUJANOVI Samir RIZVO
Saetak
Nedavni razvoj sistema meunarodnog krivinog pravosua je obiljeen i sve intenzivnijom saradnjom izmeu drava u suzbijanju tekih krenja meunarodnog humanitarnog prava. Ova tendencija je posebno izraena prilikom saradnje u predmetima izruenja za krivina djela genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti. Najnoviji razvoj u ovom podruju je obiljeen stvaranjem efikasnih mehanizama spreavanja zloupotreba u ovim postupcima radi ostvarenja politikih ciljeva odreenih drava. U radu je analizirana uloga Interpola u posredovanju prilikom postupaka izruenja za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. Rezultati analize ukazuju na razvoj pouzdanih mehanizama kontrole i zabrane zloupotreba koji trebaju omoguditi to efikasnije procesuiranje osoba odgovornih za ove zloine.
Kljune rijei:
Interpol, meunarodno humanitarno pravo, ratni zloini, crvene obavijesti
Abstract:
The recent development of international criminal justice system is marked by ever more intensive cooperation between countries to combat serious violations of international humanitarian law. This tendency was especially pronounced in co-operation in cases of extradition for crimes of genocide, war crimes and crimes against humanity. The latest development in this area is marked by the creation of effective mechanisms for preventing abuse in these proceedings in order to achieve the political goals of certain states. The paper analyzes the role of Interpol in mediating in extradition proceedings for serious violations of international humanitarian law. The analysis results indicate the development of reliable mechanisms of control and prohibition of abuse that should enable more efficient prosecution of persons responsible for these crimes.
136
Kriminalistike teme - Godite X, Broj 3-4, 2010 Mujanovid, Rizvo - Uloga Interpola u provoenju postupaka izruenja za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava
Key words:
Interpol, international humanitarian law, war crimes, red notices
Uvod Saradnja izmeu drava u suzbijanju kriminaliteta predstavlja veoma dinamino podruje u sveukupnim meunarodnim odnosima. Ovim vidom saradnje drave iskazuju svoju jasnu politiku volju, odnosno, spremnost za zajednikim i usklaenim suprotstavljanjem razliitim oblicima protiv-pravnih ponaanja kojima se ugroavaju vrijednosti o ijoj zatiti postoji konsenzus na internacionalnoj razini. U odnosu na njen sadraj moemo redi da kljune sastojke meunarodne saradnje u suzbijanju kriminaliteta ine radnje uzajamne meunarodne pravne pomodi u krivinim predmetima. Ovaj oblik saradnje obuhvata, prije svega, ukupnost pravila kojima se ureuje djelatnost tijela kaznenog postupka u poduzimanju radnji na zahtjev druge drave (Degan & Paviid, 2005). Meu brojnim institutima ovog oblika meunarodne saradnje, izruenje (ekstradicija) ima posebnu ulogu i znaaj. Najede se pod ovim pojmom oznaava postupak kojim se osoba osumnjiena ili osuena za poinjenje krivinog djela prisilno predaje u nadlenost drave koja trai izruenje, radi dovretka krivinog postupka, odnosno, radi izvrenja kazne 1 (Joutsen, 2005, s. 259). Prema neto irem i preciznijem odreenju, ekstradicija (izruenje) je predaja stranca ili osobe bez dravljanstva (iznimno i vlastitog dravljanina ako to predvia vlastiti zakon) stranoj dravi da bi im se tamo sudilo za krivino djelo, ili da bi tamo izdrali kaznu ili drugu krivinopravnu sankciju na koju su osueni, odnosno predaja odreenih predmeta kojima je krivino djelo poinjeno ili na kojima je poinjeno (Paviid, 2006, s. 534). S druge strane, provedbeni elementi izruenja, tanije potraga, lociranje, lienje slobode, identifikacija i predaja traene osobe sudskim organima radi provoenja ekstradicijskog postupka, zasniva se na mehanizmima meunarodne policijske 2 saradnje. Ovaj oblik saradnje izmeu drava najede obuhvata razmjenu informacija o krivinim djelima i poiniocima. Osim toga, tu spadaju i radnje
Iako se ekstradicija (izruenje) smatra jednim od najvanijih instituta meunarodne krivino-pravne pomodi, o tom pitanju u teoriji ne postoji potpuni konsenzus. Naime, postoje i ona stanovita koja smatraju da ekstradicija nije pravna pomod u strogom smislu rijei jer ne rezultira u procesnoj radnji kao sastavnom dijelu stranog procesa, ved pribavljanjem osobe okrivljenog omoguduje voenje procesa u inozemstvu ili izvrenja kazne u stranoj zemlji (Zlatarid & Damaka, 1966, s. 160). 2 Iako obuhvata irok katalog radnji u svom ostvarenju, meunarodna policijska saradnja se odreuje kao saradnja izmeu policijskih tijela razliitih drava. Njen znaaj je posebno izraen u vremenu inte rnacionalizacije i globalizacije kriminaliteta. Naime, savremene pojave kaznenih djela u sve vedoj mjeri sadre u sebi inozemni sastojak, tj. stvarnu okolnost koja djelo povezuje s najmanje dvije drave. On se moe sastojati u vrlo razliitim okolnostima od dravljanstva sudionika u djelu, mjesta poinjenja djela, predmeta radnje i slino (Paviid, Modly & Veid, 2006). Dva su najvanija podruja ostvarenja meunarodne policijske saradnje: 1. prikupljanje i razmjena informacija, podataka i predmeta, te 2. osiguranje toka krivinog postupka (potraga za osobama i predmetima, lienje slobode, provedba drugih mjera).
137
prikupljanja dokaza preko nacionalnih granica (na otvorenom moru, na stranim brodovima pa ak i na podruju strane zemlje), a u iznimnim sluajevima ak dolazi i primjena prisilnih mjera poput progona (potjere) na podruju druge zemlje (Krapac, 2006, s. 12). U tom smislu govorimo o meunarodnoj potrazi, tanije potranoj djelatnosti, koja u kriminalistici predstavlja sistem operativno taktikih i tehnikih mjera i radnji koje neposredno preduzimaju organi unutranjih poslova, po naredbi drugih organa ili samoinicijativno, s ciljem pronalaenja odreenih lica ili predmeta koji jesu ili mogu biti u vezi sa krivinim dj elom, odnosno radi potpunog utvrivanja identiteta lica i leeva, ukoliko ga nije bilo mogude utvrditi na dugi nain (Krivokapid, 2008, s. 63). Ova vrsta potrage se u reenom smislu ostvaruje posredstvom meunarodnih organizacija policijske saradnje (Inter pol, Europol, saradnja u Schengenskom prostoru, Seci i dr.), koje imaju tri kljune uloge: (a) povedanje svijesti (zabrinutosti) o problemu meunarodnog kriminala, (b) sadrajno ispunjavanje okruenja stvorenog meunarodnim ugovorima, ukljuujudi i ugovore o izruenju, te (c) izgradnja kapaciteta za efikasnu saradnju (Gerspacher, 2005). Kljunu ulogu u ostvarenju meunarodne policijske saradnje u podruju potrane djelatnosti, jo od samog njezinog osnivanja, ima Meunarodna organizacija kriminalistike policije-Interpol (Haberfeld & McDonald, 2005). Interpol je pravni sljedbenik Meunarodne komisije kriminalistike policije, osnovane 1923. godine, a njegova osnovna funkcija je da na profesionalnim osnovama, izvan uticaja politikih odnosa u svijetu, posreduje u pruanju pomodi izmeu policijskih tijela razliitih drava (Deflem, 2005). S druge strane, stravine posljedice krenja meunarodnog humanitarnog prava irom svijeta, dovele su do potrebe za stvaranjem efikasnijih mehanizama saradnje izmeu drava u suzbijanju ovih pojava. Inae, osnovni izvori meunarodnog humanitarnog prava su etri enevske konvencije o zatiti rtava rata, sa Dopunskim protokolima I i II iz 1977., zatim Statut i Presuda Ninberkog suda i Konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina genocida usvojena 1948. godine 3 (Babovid, 1997, s. 234). Ipak, treba imati na umu da ratni zloini predstavljaju teka krenja obiajnih i ugovornih pravila meunarodnog humanitarnog prava, koja za sobom povlae individualnu krivinu odgovornost shodno pravilima meunarodnog krivinog prava. Prema tome, odredbe o ratnim zloinima predstavljaju sekundarna pravila, koja inkriminiu krenja primarnih pravila, tj. pravila meunarodnog humanitarnog prava (Degan, Paviid & Beirevid, 2011, s. 177). Saradnja u ovom podruju svakako ukljuuje i pronalazak, odnosno, izruenje osoba osumnjienih ili optuenih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. Aktuelni razvoj u ovom podruju neminovno zahtjeva i takve mehanizme kojima de se drave primorati na djelovanje (Weisheit, 2010). Jedan od najdjelotvornijih mehanizama
U pogledu etiri enevske konvencije treba napomenuti da se radi o: (1) enevskoj konvenciji za poboljanje poloaja ranjenika i bolesnika u oruanim snagama u ratu, (2) enevskoj konvenciji za poboljanje poloaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika u pomorskim oruanim snagama, (3) enevskoj konvenciji o postupanju prema ratnim zarobljenicima, i (4) enevskoj konvenciji o zatiti civila u vrijeme rata.
138
su, svakako, meunarodni ugovori o izruenju, odnosno, pravni instrumenti koji 4 omoguduju meunarodnu policijsku saradnju u ovom podruju. Meutim, na putu efikasne saradnje izmeu policijskih tijela razliitih drava u realizaciji meunarodnih potraga za osobama osumnjienim ili optuenim za krenja meunarodnog humanitarnog prava stoji niz prepreka. One se prevashodno odnose na princip zatite suvereniteta, dileme u vezi politikog karaktera pojedinih inkriminacija, razliita tumaenja principa vaenja krivinog zakonodavstva, pitanja slobode kretanja, azila i sl. U novije vrijeme se kao prepreka u ostvarenju saradnje u ovom podruju istiu i sporovi u vezi nastupanja tzv. materijalne pravosnanosti (naelo ne bis in idem ili zabrana dvostrukog suenja), u smislu voenja paralelnih i istovremenih krivinih postupaka za ova krivina djela pred sudskim tijelima dvije ili vie drava. U tom smislu, u radu de se analizirati uloga Interpola u ostvarenju meunarodne policijske saradnje u podruju meunarodne potrane djelatnosti, sa posebnim osvrtom na analizu pravnih instrumenata koji ureuju potragu u predmetima krenja meunarodnog humanitarnog prava. Cilj rada je da se opie djelatnost, organizacija i mehanizmi djelovanja Interpola u ostvarenju meunarodne policijske saradnje i da se objasni njegova uloga u poduzimanju meunarodnih potraga i izruenja u predmetima krenja meunarodnog humanitarnog prava. Iz reenog neposredno proizlazi da su predmet analiza: (a) odredbe Statuta Interpola koje ureuju njegov pravni poloaj u ostvarenju meunarodne policijske saradnje, sa posebnim osvrtom na odredbe koje se odnose na poduzimanje meunarodnih potraga, (b) materijalno-pravne odredbe iz domena meunarodnog krivinog prava na koje se odnosi ovaj vid saradnje (tanije u odnosu na koja krivina djela se ona ostvaruje), i (c) proceduralne odredbe koje ureuju angaman Interpola u ovom podruju (pod kojim uslovima i na koji nain se realizira meunarodna potr aga). Osnovna hipoteza ovog rada je da su intenzivnom razvoju meunarodne potrane djelatnosti u predmetima krenja meunarodnog humanitarnog prava znatno doprinijeli opdi civilizacijski razvoj, pojava novih izvora meunarodnog krivinog prava (prije svega statut ad hoc i stalnih meunarodnih sudskih tijela) i sve intenzivnija meunarodna policijska saradnja u suzbijanju svih ostalih (transnacionalnih) krivinih djela.
Meutim, treba znati da je potreba za saradnjom policijskih tijela razliitih drava u podruju potrane djelatnosti egzistirala znatno prije sklapanja ovih ugovora. Tu injenicu je u svojim radovima naglaavao i istaknuti profesor kriminologije Franz Von List, koji je 1893. godine tvrdio kako kriminalne grupe slobodno djeluju na podruju nekoliko drava Evrope, ukljuujudi Njemaku, Austriju, Francusku i Veliku Britaniju. U svojim radovima je isticao da postoji oigledan nesrazmjer izmeu multinacionalnih aktivnosti poinitelja krivinih djela i provincijskih orijentacija nacionalnih policijskih tijela (Andreas & Nadelmann, 2006, s. 79).
139
Osnovne djelatnosti i organizacija Interpola Univerzalnu ulogu u meunarodnoj policijskoj saradnji ima Meunarodna 5 organizacija kriminalistike policije (Interpol). Njegov statut nije meunarodna konvencija u uem smislu rijei, jer ne zahtijeva ratifikaciju u dravama lanicama (Degan & Paviid, 2005, s. 370). Sadrajem odredbi statuta Interpola precizirano je da je cilj rada ove organizacije osiguravanje i unapreenje uzajmne saradnje izmeu tijela kriminalistike policije u skladu sa njihovim nacionalnim propisima, uvaavajudi odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, t e uspostava i razvoj institucija koje mogu djelotvorno pridonositi prevenciji i suzbijanju zloina i 6 krivinih djela opdeg kriminaliteta. Kao meunarodna policijska organizacija, Interpol prua jedinstvene ali jo uvijek ograniene funkcije, odravajudi meunarodnu mreu saradnje koja se iskljuivo zasniva na participaciji drava lanica, uslijed ega mu se ne moe pripisati status supranacionalnog policijskog tijela (Deflem & McDonough, 2010, s. 140). Rad Interpola je usmjeren na: (a) javnu sigurnost i terorizam, (b) organizirani kriminalitet, (c) nezakonitu proizvodnju i stavljanje u promet opojnih droga, (d) krijumarenje oruja, (e) trgo vinu ljudima, (f) pranje novca, (g) finansijski i visokotehnoloki kriminalitet i (h) korupciju. Statutom organizacije je ureena organizacijska struktura Interpola. Organizacija ima dva meupovezana upravljaka tijela: (a) Generalnu skuptinu i (b) Izvr ni komitet. Generalna Skuptina je Interpolovo najvie upravljako tijelo, sastaje se jednom godinje a ine je delegati koji predstavljaju drave lanice (jedan delegat predstavlja svaku dravu lanicu). Skuptina donosi sve vane odluke vezane za 8 politiku rada organizacije, resurse, radne metode, finansije, aktivnosti i programe. Generalna skuptina u svom radu donosi rezolucije i odluke. Prve se donose u formi pravila ili preporuka, nisu pravno obavezujude i samo utiu na formiranje politika rada drava lanica. To je iz razloga to Interpol nema nadlenosti nad radom svojih lanica. Odluke se donose u sluajevima prijema novih lanica, izbora lanova upravljakih tijela, usvajanja godinjeg programa rada i odreivanja mjesta odravanja svake naredne sjednice Generalne skuptine.
7
Zvanini akronim i naziv organizacije je: (a) OIPC. (fr. Organisation internationale de police criminelle) odnosno (b) ICPO (eng. International Criminal Police Organization). 6 Statut Interpol-a, l. 2. Statut i Opda pravila rada Meunarodne organizacije kriminalistike policije Interpol su usvojeni od strane Generalne skuptine na njenoj 25 sjednici u Beu 1956. godine. Prema podacima iz 2004. godine Interpol je bio druga po veliini meunarodna organizacija u svijetu (nakon UN-a), uzme li se u obzir broj drava lanica (Haberfeld & McDonald, 2005). U ovom trenutku Interpol ima 188 drava lanica. 7 Statut Interpol-a, l. 5. 8 Statutom Interpola je predvieno da Generalna skuptina, izmeu ostalog, odluuje o prijemu novih lanica, usvaja amandmane na statut organizacije, usvaja godinji program aktivnosti, bira lanove upravljakih tijela Interpola (Predsjednika organizacije, Generalnog sekretara), usvaja rezolucije i iznosi preporuke dravama lanicama, te donosi finansijske smjernice za rad organizacije. Statut Interpola, l. 8.
140
9
Izvrni Komitet ini 13 lanova i bira ga Generalna Skuptina Interpola. Zadada Izvrnog komiteta je da nadgleda provedbu odluka Generalne skuptine i nadzire 10 rad Generalnog sekretara. Generalni sekretarijat Interpola je kljuno tijelo organizacije koje je operativno 24 sata tokom cijele godine. Na elu Generalnog sekretarijata se nalazi Generalni 11 sekretar Interpola. Generalni sekretar Interpola se bira odlukom Generalne 12 skuptine na period od pet godina. Ovlaten je da organizira rad Sekretarijata i njegovih regionalnih ureda, upravlja budetom, osigurava adekvatno izvrenje poslova iz nadlenosti Sekretarijata i izvrenje odluka Generalne skuptine i 13 Izvrnog komiteta. U organizacionoj strukturi Interpola se nalaze i nacionalni centralni biroi. Svaka drava lanica ima biro Interpola kojeg ine nacionalni policijski slubenici. Ovo tijelo je nacionalna kontakt taka za komunikaciju sa Generalnim sekretarijatom, regionalnim uredima i drugim dravama lanicama koje trae pomod u prekograninim istragama, lociranju i pronalasku lica za kojima se traga. Zadaci nacionalnih centralnih biroa su: (a) prikupljanje i distribucija podataka koji su vani za meunarodni kriminalitet, (b) osiguranje pristupa policijskim radnjama koje su zapoete od drugog nacionalnog centralnog biroa, (c) prihvat inostranih zahtjeva te dostava odgovora na njih, kao i (d) dostava zahtjeva nacionalne policije stranim 14 nacionalnim uredima. Svaka drava lanica samostalno odreuje policijsku organizaciju unutar koje de organizaciono biti smjeten njen nacionalni centralni
Na elu se nalazi predsjedavajudi Interpola sa tri zamjenika i devet delegata koji predstavljaju etir i regiona u svijetu. Predsjedavajudi organizacije se bira na mandat od etiri godine a ostali lanovi na period od tri godine. Na temelju odluke iz 1964. godine sastav Izvrnog komiteta Interpola treba o draavati geografsku rasprostranjenost drava lanica. Tako je odredbom Statuta predvieno da svi lanovi Izvrnog komiteta moraju biti iz razliitih drava. Statut Interpola, l. 15. 10 Statut Interpol-a, l. 22. 11 Prema odredbama Statuta, zadade Generalnog sekretarijata su: (a) provoenje odluka Generalne skuptine i Izvrnog komiteta, (b) centralizacija aktivnosti iz nadlenosti organizacije u suzbijanju opdeg kriminaliteta, (c) tehnika i informatika centralizacija aktivnosti, (d) osiguranje efikasnog rada organizacije, (e) odravanje kontakata sa nacionalnim tijelima, kada se radi o pitanjima provedbe potraga za osobama putem nacionalnih centralnih biroa, (f) publiciranje znaajnih informacija, (g) organiziranje i prezentiranje aktivnosti sekretarijata na sjednicama Generalne skuptine i Izvrnog komiteta, (h) sainjavanje godinjeg programa rada koji treba dobiti saglasnost Generalne skuptine i Izvrnog komiteta, te (i) odravanje direktne i trajne komunikacije sa predsjedavajudim organizacije. Vid. Statut Interpol-a, l. 26. 12 Statut Interpol-a, l. 28. 13 Slubenici iz vie od 80 zemalja rade u ovom tijelu, a u slubenoj upotrebi su engleski, francuski, arapski i panski jezik. Sekretarijat ima est regionalnih ureda (Argentina, Obala Slonovae, El Salvador, Kenija, Tajland i Zimbadve), te oficira za vezu pri UN-u u New Yorku. 14 Kako bi se unaprijedio rad NCB-a u dravama lanicama, Generalna skuptina Interpola je svojom rezolucijom AG-2004-RES-13, donijetoj na 73 zasjedanju u Cancunu, usvojila revidirane standarde rada Nacionalnih centralnih ureda.
15
141
biro. Ova tijela na nacionalnom nivou uglavnom imaju ulogu posrednika u 16 razmjeni informacija izmeu nacionalnih policijskih tijela i mree Interpola. Generalno govoredi, Interpol svoju djelatnost ostvaruje putem etiri vrste usluga koje prua nacionalnim policijama: (a) pruanje globalne policijske komunikacijske podrke na zajednikoj platformi, (b) operativna podrka u vezi baza podataka (imena, otisci papilarnih linija, DNK profili, ukradeni predmeti, putne isprave, otuena motorna vozila, umjetnine i dr.), (c) usluge operativne policijske podrke i (d) obuka i razvoj. Ciljevi Interpola jesu uspostavljanje i razvijanje opsene meusobne policijske saradnje u okvirima nacionalnih propisa t e izrada smjernica djelovanja nacionalnih policija. Djelatnost obuhvata tijela drave koja imaju ovlasti kriminalistike policije (Degan & Paviid, 2005). Prvu svoju funkciju (komunikacijska podrka) Interpol ostvaruje putem svog informacijskog sistema. Ra zmjena informacija izmeu nacionalnih centralnih biroa i same organizacije se vri na principima brzine i sigurnosti informacija, koristedi se savremenim tehnolokim 17 sredstvima. Funkciju operativne podrke Interpol ostvaruje odravanjem baza podataka, koje su, izmeu ostalog, znaajne i za realiziranje meunarodnih potraga za osobama osumnjienim ili optuenim za krenja meunarodnog humanitarnog prava. To se posebno odnosi na tzv. Abecednu automatsku baza podataka (eng. Automated Search Facility [ASF] Nominal), koja omogudava pretraivanje podataka o osobama koje se potrauju na meunarodnom nivou odnosno osoba koje se vode kao nestale. Nacionalnim centralnim biroima su putem ove baze podataka na raspolaganju podaci o kriminalnoj karijeri neke osobe, informacije o raspisanoj potjernici za tom osobom, fotografije, otisci papilarnih linija, informacije o mogudnostima izruenja i sl. Poseban znaaj za efikasno poduzimanje meunarodnih potraga imaju i tzv. baza podataka elektronskih obavijesti (eng. Electronic Notices), koja omogudava nacionalnim biroima Interpola da, u hitnim sluajevima, raspiu obavijest elektronskim putem sa ijim sadrajem se odmah upoznaju sve drave lanice, te tzv. baza podataka otisaka papilarnih linija i drugih
15
Pored toga, drave lanice samostalno biraju osoblje u nacionalnom centralnom birou, visinu budeta i intenzitet saradnje u Interpolovom komunikacijskom sistemu. Iz ove injenice slijede i razlike u veliini, obimu poslova i blagovremenosti u razmjeni informacija i obavljanju drugih poslova iz domena nacionalnih centralnih biroa. Vid. Statut Interpola, l. 32. 16 U organizacionoj strukturi Interpola se nalaze i savjetnici (eksperti) koji imaju iskljuivo savjetodavnu ulogu. Njih moe imenovati Izvrni komitet uz potvrdu Generalne skuptine Interpola. Savjetnici se biraju iz reda strunjaka koji imaju svjetsku reputaciju u podruju rada Interpola. Njihov angaman je ogranien na obavljanje iskljuivo savjetodavnih poslova. Rad Interpola se finansira putem godinjih lanarina koje pladaju sve drave lanice. Iznos lanarine za svaku dravu lanicu se odreuje prema kriteriju iznosa njihovog nacionalnog bruto proizvoda. 17 Razmjena elektronskih informacija unutar mree Interpola je zapoeta 1992. godine, uvoenjem komunikacijskog sistema pod nazivom X.400. Tokom 1998. godine Interpol je poeo sa upotrebom kriminalistikog informacionog sistema (eng. Criminal Information System /ICIS/) i sa njim povezanim bazama podataka. Interpol je uvoenjem novog informacionog sistema pod nazivom I-24/7 (koji se temelji na Internet tehnologiji) znaajno unaprijedio pristup vlastitim bazama podataka. Sistem I-24/7 je postao operativan tokom 2002. godine, dravama lanicama omogudava neprekidnu mogudnost pristupa bazama podataka koje se nalaze u sjeditu organizacije (Durmaz, 2005).
142
biometrijskih podataka (eng. Fingerprint, Facial & Smt Database) koja, primjenom sistema automatske identifikacije otisaka papilarnih linija (AFIS), omogudava nacionalnim centralnim biroima brzu pretragu nespornih otisaka papilarnih linija 18 koje se nalaze u elektronskom obliku u ovoj bazi podataka. S druge strane, funkciju operativne policijske podrke nacionalnim centralnim biroima i regionalnim centrima, Interpol ostvaruje u odnosu na sljededa podruja prioriteta: (a) obavijesti o raspisanim potjernicama, (b) javna sigurnost i terorizam, (c) opojne droge i organizirani kriminalitet, (d) trgovina ljudima, te (e) finansijski i kompjuterski kriminalitet. Za analizu uloge Interpola u ostvarenju meunarodne potrage u predmetima krenja meunarodnog humanitarnog prava od posebnog su znaaja obavijesti o raspisivanju meunarodnih potjernica za osobama osumnjienim ili osuenim za ta djela. Meunarodne potrage kao kljuna djelatnost Interpola Interpol je od samog svog osnivanja dosta panje posvedivao lociranju i liavanju 19 slobode osoba za kojima su bile raspisane meunarodne potjernice. Kako bi se osigurala to efikasnija realizacija meuanrodnih potraga, Interpol je u organizacijskom smislu, osnivanjem posebne jedinice za istraivanje pronalaska 20 bjegunaca, povedao vlastite kapacitete u ovom podruju. Ovu veoma znaajnu funkciju organizacija ostvaruje putem sistema obavijesti, odnosno elektronskom difuzijom obavjetenja koja sadre podatke o identitetu, odnosno, informacije o 21 sudskoj odluci kojom se ta osoba potrauje. Obavijesti Interpola se raspisuju za osobe koje se trae zbog poinjenja tekih krivinih djela, nestale osobe, neidentifikovana tijela, mogude prijetnje i modus operandi poinitelja krivinih djela. Ovu svoju funkciju Interpol tehniki ostvaruje putem Generalnog
18
Druge baze podataka koje odrava Interpol su: (1) Baza podataka o otuenim i izgubljenim putnim ispravama (eng. ASF-Stolen Travel Document), (2) Baza podataka otuenih motornih vozila (eng. ASFStolen Vehicles), (3) Baza podataka DNK profila (eng. DNA Database and Gateway ), i (4) Baza podataka otuenih umjetnina i kulturnih dobara (eng. Stolen Works of Art Database) 19 Interesantno je primijetiti da se u odredbama statuta Interpola izriito ne ureuje oblast meunarodnih potraga. Meutim, prilikom odreivanja nadlenosti Generalnog sekretarijata, Statutom se navodi da de ovo tijelo Interpola, izmeu ostalog, odravati kontakte sa nacionalnim i meunarodnim tijelima kada pitanja povezana sa pronalaskom kriminalnih lica trebaju biti rjeavana putem nacionalnih centralnih biroa. Vid. Statut Interpola, l. 26., st .1., ta. (e). 20 Njen zadatak je da, putem proaktivnog i sistematskog pristupa, prui dravama lanicama pomod u pogledu: (a) istrane podrke tekudim meunarodnim potragama za osobama s ciljem njihovog lociranja i hapenja, (b) koordinacijom i unapreenjem meunarodne saradnje u podruju potrane djelatnosti za osobama, (c) prikupljanjem i irenjem znanja o najboljim praksama i znanjima eksperata, te (d) provoenjem i koordinacijom relevantnih istraivanja i odravanjem centralne take za dostupnost informacija povezanih sa traganjem za osobama. 21 Meunarodna komisija kriminalistike policije je u periodu 1923-1946 godina funkciju potrage za osobama za kojima su raspisane potjernice prvobitno ostvarivala objavljivanjem potjernica u svom asopisu "Meunarodna javna sigurnost". Sistem obavijesti koji se trenutno koristi je uveden u upotrebu 1946. godine.
143
sekretarijata koji permanentno omogudava dravama lanicama pristup automatskim bazama koje sadre podatke o osobama za kojima se traga. Procedura raspisivanja obavijesti o osobama za kojima je raspisana potjernica obuhvata provjeru od strane Generalnog sekretarijata da li je obavijest u skladu sa statutom organizacije (posebno odredbama koje predviaju politiku neutralnost). Ako se potvrdi da je raspisivanje obavijesti u skladu sa statutom Interpola, obavijest se elektronskim putem raspisuje na etiri slubena jezika organizacije. Ove obavijesti su klasificirane prema specifinim podrujima na koja se odnose i oznaene su odreenim bojama (Durmaz, 2005). Za realizaciju meunarodnih potraga su, svakako, najznaajnije crvene obavijesti Interpola (eng. Red Notice, fr. Notices Rouges) kojima se zahtjeva liavanje slobode osobe za koju je od strane Suda donesena odluka o raspisivanju meunarodne potjernice. Ova obavijest se raspisuje radi liavanja slobode i izruenja takve osobe. Sud koji je donio odluku o raspisivanju meunarodne potjernice osobu moe traiti radi voenja krivinog postupka ili radi izvrenja krivine presude. Takoer, u sistemu obavijesti Interpola postoje i druge vrste obavjetenja koje su oznaene na drugi nain radi unificiranog 22 postupanja u dravama lanicama. Kao posebna vrsta obavjetenja se izdvajaju tzv. difuzne poruke (eng. diffusion message) kojima se zahtijeva pomod u pronalasku neke osobe koja se sumnjii za poinjenje krivinog djela, odnosno, kojom se trai privremeno zadravanje te osobe radi okonanja priprema za poetak postupka izruenja. Ona se jo nazivaju i cirkulacije, upuduju se mimo Generalnog sekretarijata, dakle direktno izmeu dvije ili vie drava lanica (to je stvar diskrecije drave koja upuduje difuznu obavijest) , i njima se distribuiraju informacije o meunarodnim bjeguncima ili se trai odreena vrsta pomodi (Fooner, 1989, s. 155). Drugim rijeima, ova vrsta obavjetenja se upuduje prije crvene obavijesti ili u hitnim sluajevima. Difuzne poruke sadravaju sve podatke kao i crvene obavijesti. Jedina razlika u odnosu na klasinu crvenu obavijest jeste to difuzna obavijest sadri ograniene identifikacijske podatke.
22
To su (1) plave obavijesti Interpola (eng. Blue Notice) koje se odnose na prikupljanje dodatnih informacija o identitetu odreenih osoba ili njihovim kriminalnim aktivnostima, (3) zelene obavijesti Interpola (eng. Green Notice), one sadre upozorenja i kriminalistiko-obavjetajne podatke (saznanja) o osobama za koje se vjeruje da bi mogla poiniti slina krivina djela u drugim dravama. Vano je istadi da Generalni sekretarijat Interpola moe samostalno izdati ovu vrstu obavijesti, (3) ute obavijesti Interpola (eng. Yellow Notice) kojima se zahtjeva pomod u pronalasku nestalih osoba odnosno njihovoj identifikaciji, (4) crne obavijesti Interpola (eng. Black Notice) koje su namijenjene identifikaciji nepoznatih leeva, (5) narandaste obavijesti Interpola (eng. Orange Notice) koje slue pruanju informacija nacionalnim policijskim tijelima, javnim slubama i drugim meunarodnim organizacijama o skrivenom oruju, eksplozivnim napravama i drugim opasnim predmetima. Na kraju, posebne obavijesti Interpola i Vijeda sigurnosti UN-a (eng. INTERPOL-United Nations Security Council Special Notices) su se poele objavljivati tokom 2005. godine u odnosu na osobe i druge pravne subjekte za koje se vjeruje da su povezani sa teroristikom mreom Al-Qaida i pokretom talibana u Afganistanu. Ova vrsta obavijesti ima za cilj informisati nacionalna tijela za provoenje zakona da su odreene osobe pod sankcijama UN-a (to ukljuuje oduzimanje imovine, zabranu putovanja, zabranu nabavljanja oruja i dr.). Pravni osnov za uvoenje posebnih obavijesti u sistem obavijesti Interpola predstavljaju rezolucije Vijeda sigurnosti UN-a br. 1617 (2005) i Generalne skuptine Interpola, br. AG-2005-RES-05.
144
Nacionalni centralni biroi se odluuju za raspisivanje ove vrste obavijesti kada pokuavaju prikupiti sve materijale potrebne za raspisivanje crvene obavijesti (fotografije, otisci papliranih linija) ili kada ciljano upuduju svoj zahtjev u pojedinu dravu ili podruje, sa zahtjevom za pruanjem pomodi. Ipak, treba imati na umu da se prilikom raspisivanja difuznih obavijesti moraju potivati interna pravila 23 organizacije, tanije Generalnog sekretarijata Interpola. Bez obzira o kojoj vrsti obavijesti se radi, one se distribuiraju putem komunikacijskog sistema organizacije (I-24/7) uz davanje prioriteta obavijestima koje se odnose na terorizam (koje moraju biti raspisane u roku od 72 sata). Na taj nain automatskim pretraivanjem baza podataka drave lanice mogu u vrlo kratkom roku dodi u posjed informacije da li je za nekom osobom raspisana jedna od Interpolovih obavijesti. Pored toga, 24 Interpol objavljuje crvene obavijesti i na svojoj internet stranici. Meunarodne potrage Interpola meunarodnog humanitarnog prava u predmetima izruenja za krenja
Na ovom mjestu treba istadi injenicu da je uloga polic ije, pa samim tim i Interpola u predmetima izruenja tehniki periferna ali istovremeno i krucijalna za efikasnost, odnosno, uspjeh tih postupaka (Fooner, 1989). To je sluaj i u odnosu na krivina djela iz podruja meunarodnog humanitarnog prava, gdje se Interpol u pojavljuje iskljuivo kao mehanizam posredovanja u postupcima izruenja osoba osumnjienih ili osuenih za predmetna djela. Takav stav je, naelno, zauzet i u 25 meunarodnim ugovorima koji ureuju izruenje. Isto tako, treba istadi injenicu
23
Tu se najprije misli na pravila kojima je ureena procedura poduzimanja meunarodnih potraga za osobama, odnosno, pravila koja ureuju modalitete razmjene informacija putem Interpola. Radi se o sljededim dokumentima: (1) Pravila o obradi informacija u svrhe meunarodne policijske saradnje (eng. Rules on the processing of information for the purposes of international police co-operation) koja su usvojena Rezolucijom Generalne Skuptine Interpola AG-2003-RES-04, (2) Provedbena pravila za pravila o obradi informacija u svrhe meunarodne policijske saradnje (eng. Implementing Rules for the Rules on the processing of information for the purposes of international police co-operation) usvojena Rezolucijom Generalne Skuptine Interpola AG-2007-RES-09, i (3) Pravila kojima se ureuje pristup meuvladinim organizacijama telekomunikacijskim mreama i bazama podataka Interpola (eng. Rules governing access by an intergovernmental organization to the Interpol telecommunications network and databases) koje je usvojila Generalna Skuptina Interpola svojom Rezolucijom AG-2001-RES-08. 24 S tim u vezi treba spomenuti da je Generalna skuptina Interpola, svojo m rezolucijom AG-2008-RES05, usvojenom na 77 zasjedanju u St. Petersburgu, poticajno djelovala na drave lanice da u skladu sa Pravilima obrade informacija za potrebe meunarodne policijske saradnje javno objavljuju podatke iz crvenih obavijesti (koje se odnose na osobe za kojima je raspisana meunarodna potjernica). 25 Tako na primjer, Konvencija vijeda Evrope o izruenju iz 1957 (ETS 24)., predvia da se zahtjev za privremenim lienjem slobode, u pravilu dostavlja diplomatskim putem nadlenim organima drave u kojoj se nalazi traena osoba ili direktno putem pote ili telegrafom, odnosno, putem Meunarodne organizacije kriminalistike policije-Interpol (l.16., st. 3). Prema ovom izvoru, privremeno lienje slobode se moe prekinuti ako u roku od 18 dana nakon lienja slobode, drava koja trai izruenje nije dostavila svoj zahtjev i potrebnu dokumentaciju. Opdi je maksimum trajanja ove mjere 40 dana od trenutka lienja slobode. Isto tako Ujedinjene nacije su kroz Model ugovora o izruenju iz 1990., predvidjele da se zahtjev za privremenim zadravanjem traene osobe podnosi za vrijeme dok se ne dostavi zahtjev za izruenje. Takav zahtjev se dostavlja pismeno ili telegrafski putem mehanizama Meunarodne organizacije kriminalistike policije- Interpol (l. 9., st .1). S druge strane, Commonwealth
145
da je u sluajevima krenja meunarodnog humanitarnog prava poduzimanje (meunarodne) potrage i provoenje postupaka izruenja, uslijed neminovnih politikih konotacija, situacija jo sloenija to svakako utie na efikasnost meunarodne saradnje u ovom podruju. Naime, neke od endemikih slabosti meunarodnog krivinog pravosua se odnose na ovisnost o politici i nedostatak efikasnih meunarodnih institucija, ime se bez saradnje i podrke suverenih drava ne moe osigurati prisustvo osumnjienih osoba, priba viti potrebni dokazi te izvravati izreene osude (Damaka, 2008). Uslijed takvog stanja, mehanizmi meunarodne policijske saradnje postaju nuno sredstvo kojima se omogudava provoenje multilateralnih ugovora o izruenju u tzv. inicijalnoj fazi ekstradicije, tanije pronalasku, lienju slobode i predaji sudskim tijelima osob ije izruenje se trai. Iako se to esto misli drugaije, vano je istadi da se Interpol dugi niz godina nakon osnivanja nije bavio predmetima krenja meunarodnog humanitarnog pr ava. Naime, iskljuenje angamana Interpola u suzbijanju krivinih djela ratnih zloina i tekih povreda meunarodnog humanitarnog prava bilo je evidentno u duem vremenskom periodu. I pored tekih sluajeva krenja meunarodnog prava iz domena ratnih zloina, Interpol je zadrao svoj indiferentan stav. Nakon okonanja Drugog svjetskog rata odrano je vie sudskih procesa za ratne zloine ali je i tada Interpol ostao po strani. Zvaninici organizacije su to tumaili opredjeljenjem da je genocid krivino djelo u funkciji ostvarivanja politikih ciljeva drava i vlada, to eliminie uede Interpola koji je bio nadlean samo u sluajevima pojedinane krivine odgovornosti (Nekovid, 2005). Tako je Komisija zauzela jednu vrstu neutralnog stava i suzdravala se od uplitanja u sluajeve koji su imali politiku, religioznu ili rasnu pozadinu. Ova ideja je tokom 1948 godine pretoena u tekst statuta Komisije. Nekoliko godina kasnije (tanije 1956 godine) ova odredba je postala sastavni novog statuta Interpola. Prema toj odredbi, Interpol iskljuuje primjenu svojih pravila saradnje u predmetima politike, vojne, vjerske i rasne 26 naravi. Usvojeno pravilo se podjednako odnosi na rad Generalnog sekretarijata i nacionalnih centralnih biroa. Re- interpretaciju odredbe statuta kojom se zadrava politika neutralnost Interpola je dala Generalna skuptina kroz svoje tri rezolucije 27 iz 1951., 1984. i 1994. godine. Ove rezolucije su zapravo donesene pod pritiskom
scheme za predaju traenih poinitelja krivinih djela predvia odreivanje privremenog zadravanja osobe za kojom postoji odgovarajuda obavijest Interpola (l. 4., st.1). Na kraju, neki od bilateralnih ugovora o izruenju predviaju slanje zahtjeva za privremenim zadravanjem osobe ije izruenje se trai putem mehanizama Interpola. Tipian primjer su Ugovor o izruenju izmeu Kanade i Francuske iz 1988., odnosno, Ugovor o izruenju izmeu Francuske i Australije 1988. 26 Statut Interpola, l.3. 27 Radi se o sljededim rezolucijama: (1) AGN/20/RES/14 donesena na 20. zasjedanju Generalne skuptine Interpola u Lisabonu, kojom se drave lanice pozivaju da ne upuduju zahtjeve za saradnju ukoliko je oigledno da se radi o krivinim djelima predominantno politikog, rasnog ili religijskog karaktera, (2) AGN/53/RES/7 donesena na 53. zasjedanju Generalne skuptine Interpola u Luksemburgu, kojom su predloena pravila postupanja po pitanju primjene l. 3 Statuta ove organizacije, i (3) AGN/63/RES/9 donesena na 63. zasjedanju Generalne skuptine Interpola u Rimu, kojom se pozvalo na preispitivanje primjene l. 3. Statuta Interpola u kontekstu tekih krenja meunarodnog humanitarnog prava.
146
brojnih teroristikih dogaaja koji su se deavali u svijetu i tekih krenja meunarodnog humanitarnog prava. Pored toga, u vrijeme njihovog donoenja se pojavljuju prvi meunarodni ugovori o krivinopravnoj saradnji koji predviaju mogudnost izruenja osoba osumnjienih za poinjenje politiki motiviranih 28 krivinih djela. U odnosu na klauzulu politike neutralnosti, Interpol u svakom konkretnom sluaju vri provjeru pojedinanih zahtjeva za saradnju koji dolaze ispred drava lanica i utvruje njihovu usklaenost sa relevantnim odredbama statuta. U sluajevima kada Generalni sekretarijat uvidi da se radi o zahtjevima za saradnju koji su suprotni odredbama statuta Interpola drave lanice imaju pravo da takve zahtjeve upuduju putem drugih kanala meunarodne krivinopravne pomodi. Prilikom odreivanja politike prirode dogaaja povodom kojeg se zahtjeva saradnja Generalni sekretarijat ima diskreciono pravo da vri ove ocjene. Ovakvo stanje je bilo prisutno sve do sredine 1990-tih godina kada dolazi do reinterpretacije odredbi statuta Interpola u pravcu iskljuenja krivi nih djela genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti iz kataloga politikih delikata koja su obuhvadena odredbama Statuta o politikoj neutralnosti organizacije. Uloga Interpola u pruanju meunarodne policijske saradnje kod sluajeva ratnih zloina prepoznata je osnivanjem Meunarodnog krivinog tribunala za bivu Jugoslaviju. Nakon stravinih zloina tokom ratnih sukoba na podruju Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, koji su kulminirali poinjenjem krivinog djela genocida na prostoru Srebrenice, osnovan je Tribunal koji je imao zadadu kanjavanja osoba odgovornih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava poinjenja na podruju bive Jugoslavije od poetka 1991. godine. Vijede sigurnosti Ujedinjenih nacija je svojom rezolucijom 827. od 25. maja 1993. godine uspostavilo ovo sudsko tijelo. Uz ovu rezoluciju je prihvaden izvjetaj Generalnog sekretara UN a kojem je pridodat Statut ovog Tribunala. Rezolucija o osnivanju Tribunala je donesena na osnovu glave VII. Povelje UN-a temeljem ega njegov Statut pravno obavezuje sve drave lanice (Degan & Paviid, 2005, s. 400). S obzirom da je Tribunal osnovan rezolucijom UN-a sve drave lanice su imale obavezu pruati pomod i ostvarivati saradnju potrebnu za njegovo efikasno funkcionis anje. Ovakva obaveza za drave lanice proizlazi iz statuta Tribunala. Odredbe statuta predviaju obavezu drava da sarauju sa Tribunalom u istrazi i voenju krivinog postupka 29 protiv osoba optuenih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. U odnosu na sadraj saradnje koju su drave lanice UN -a dune, bez nepotrebnog odgaanja, pruiti sudskom vijedu Tribunala, treba redi da se ona sastoji (ali ne ograniava) na: (a) identifikaciju i utvrivanje boravita osoba, (b) uzimanje iskaza i
28
Kao najvaniji izvor meunarodnog prava u podruju suzbijanja zloina genocida, Konvencija UN-a o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. u l. 7. ne priznaje ovom krivinom djelu politiki karakter, te se ova odredba obavezno primjenjuje u postupcima izruenja za ovo djelo. S druge strane, iskljuenje politikog znaenja za pojedine kategorije meunarodnih zloina (genocid, ratni zloini i zloini protiv civilnog stanovnitva prema enevskim konvencijama iz 1949.) je predvieno u l. 1. Dopunskog protokola iz 1975. uz Konvenciju Vijeda Evrope o izruenju. 29 Statut Meunarodnog krivinog tribunala za bivu Jugoslaviju, l. 29. st.1.
147
pronalaenje dokaza, (c) pribavljanje dokumenata, (d) liavanje slobode i zadravanje osoba i (e) sprovoenje ili predaju optuenih osoba Meunarodnom tribunalu. Akt koji obavezuje drave lanice na saradnju sa tribunalom moe biti 30 zahtjev za pomod ili nalog izdat od sudskog vijeda. Katalog inkriminacija za koje je nadlean tribunal, odnosno, povodom kojih se ostvaruje saradnja, je takoer sadran u statutu ovog sudskog tijela. Radi se o sljededim djelima: (a) teke povrede enevskih konvencija iz 1949., (b) povrede ratnog prava i obiaja ratovanja, (c) 31 zloini protiv ovjenosti, i (d) genocid. U tom smislu, aktuelna odreenja meunarodnog krivinog prava, polaze od toga da ono ima dva kljuna izvora: (a) zakoni i obiaji ratovanja, i (b) zloini protiv ovjenosti i genocid. Znaajan sastojak koji ovdje nedostaje je, svakako, zloin agresije (Niemann, 2005, s. 204). Kako su statutom Meunarodnog krivinog tribunala za bivu Jugoslaviju, kasnije i statutima drugih meunarodnih sudskih tijela, taksativno pobrojana pojedinana djela za ije procesuiranje su ona nadlena, onda se sa relativnom lakodom moe zakljuiti ta ini materijalno-pravni okvir za meunarodnu policijsku saradnju putem Interpola u predmetima krenja meunarodnog humanitarnog prava. S tim u vezi je evidentno da sadraj saradnje koju predvia statut tribunala za bivu Jugoslaviju i drugih meunarodnih sudskih tijela nuno obuhvata i saradnju izmeu nacionalnih policijskih tijela drava lanica UN-a. Najpodesniji nain ostvarivanja ove saradnje je bio putem postojedih mehanizama saradnje unutar Interpola. Na temelju takvog stanja, Generalna skuptina Interpola je na svom zasjedanju 1994. godine u Rimu usvojila dva veoma vana dokumenta. Radi se o Izvjetaju Generalne skuptine o posljedicama osnivanja Meunarodnog krivinog tribunala za bivu Jugoslaviju i Rezoluciji generalne Skuptine (5/94) pod nazivom Primjena lana 3. statuta u kontekstu tekih povreda normi meunarodnog humanitarnog prava . U smislu usvojenih akata, Interpolu je omogudeno angaovanje u sluajevima provedbe naloga za lienje slobode koji izdaje sudija Tribunala, odnosno, koje izdaju sudovi zemalja lanica, postupajudi pri tom u skladu sa odredbama vlastitog 32 nacionalnog zakonodavstva. Ovo praktino znai da su u sluajevima kada na log izdaje tribunal, drave obavezne pruiti pomod i saradnju, dok se u svim drugim situacijama traenja pomodi od drugih drava lanica, pruanje saradnje cijeni u odnosu na norme nacionalnog zakonodavstva. Moe se redi da ovako postavljen okvir za saradnju putem Interpola u ovim predmetima ide u pravcu zatite principa suvereniteta drava lanica (to je inae jedan od kljunih principa funkcionisanja Interpola). S tim u vezi, treba dodati da se saradnja u okviru Interpola u sluajevima krenja normi meunarodnog humanitarnog prava, za koje je nadlean Tribunal (neto kasnije i druga meunarodna sudska tijela), temelji na potivanju suvereniteta drava, reafirmaciji teorije predominacije, utvrivanju pojedinane
30 31
Statut Meunarodnog krivinog tribunala za bivu Jugoslaviju, l. 29. st. 2., ta. a-e. Statut Meunarodnog krivinog tribunala za bivu Jugoslaviju, l. 2-5. 32 Iako je odredbama statuta Tribunala predvieno da je on neposredno nadreen nacionalnim sudovima on ipak moe odluiti da ustupi pojedinani predmet nacionalnom sudu neke drave kada smatra da de postupak pred njime biti nepristrasan i neovisan (Pravilo o postupku i dokazima Tibunala, 11bis.).
148
krivine odgovornosti i odreivanju tzv. zone sukoba kao mjesta izvrenja zloina (Babovid, 1997). Iako je prvobitna rezolucija generalne skuptine Interpola precizirala saradnju sa tribunalom za bivu Jugoslaviju, kasniji razvoj u ovom podruju je prema istim principima proirio angaman Interpola i u pogledu drugih meunarodnih sudskih tijela. Radi se najprije o meunarodnom tribunalu koji se bavi suenjima za ratne zloine poinjenje na prostoru Ruande, te posebnim, mjeovitim sudovima (Siera Leone), odnosno tribunalima (Liban), kao i stalnom Meunarodnom krivinom sudu, iji Glavni tuitelj moe, na temelju sporazuma o 33 saradnji, zahtijevati od Interpola raspisivanje obavijesti. Iz ovoga se indirektno moe zakljuiti da meunarodna sudska tijela imaju primarnu nadlenost za suenja u predmetima krenja meunarodnog humanitarnog prava. Meutim, na ovom mjestu treba razjasniti jednu vrlo vanu dilemu koja se odnosi na to da li se meunarodne potrage i predaja osoba koje se trae na osnovu naloga ad hoc krivinih tribunal i stalnog meunarodnog krivinog suda, imaju smatrati izruenjem (ekstradicijom)? Neka teorijska stanovita u vezi sa ovim pitanjem smatraju da se radi o drugim institutima, razliitim od izruenja u smislu 34 meunarodnog krivinog prava (Paviid, 2006, s. 535). Na ovaj nain je, izmeu ostalog, stvoren i provedbeni mehanizam za sveobuhvatnu primjenu naela univerzalnog vaenja krivinog zakonodavstva. Ono se u teoriji krivinog prava oznaava kao naelo univerzalnosti, odnosno, kozmopolitsko ili naelo svjetskog krivinog prava, prema kojem se moe suditi strancima koji u inostranstvu poine krivina djela na tetu strane drave ili stranca. Ono je motivirano potrebom solidarnosti meu dravama u suzbijanju tekih zloina 35 (Paviid, Grozdanid & Veid, 2007, s. 71). Intenziviranje meunarodne saradnje posredstvom Interpola, u podruju pronalaska, lienja slobode i izruenja osoba
33
Sporazum o saradnji izmeu Ureda tuioca Meunarodnog krivinog suda i Interpola, l. 4. Inae, Generalna skuptina Interpola je svojom rezolucijom AG-2004-RES-16, usvojenoj na 73 zasjedanju u Cancunu, ovlastila Generalnog sekretara da zakljui sporazum o saradnji sa Meunarodnim krivinim sudom. 34 Takav stav je naelno zauzet i u Zakonu o meunarodnoj krivinopravnoj pomodi u krivinim stvarima (Slubeni glasnik BiH, br. 53/09). Naime, u poglavlju koji ureuje izruenje osumnjienih, okrivljenih i osuenih stranaca iz BiH je propisano da se predaja lica protiv kojih se vodi krivini postupak pred meunarodnim krivinim sudovima ureuje posebnim zakonom (l. 32., st. 2). U tom smislu Vid. Zakon o primjeni Rimskog statuta Meunarodnog krivinog suda i saradnji sa meunarodnim krivinim sudom (Slubeni glasnik BiH, br. 84/09). 35 Inae, radi se o vrlo kontroverznom principu vaenja krivinog zakonodavstva, koji se neovisno od dravljanstva, dravnog teritorija, i drugih vanijih dravnih interesa, iskljuivo bazira na prirodi krivinog djela. U teoriji postoje dva osnovna oblika univerzalnog vaenja krivinog zakonodavstva: (a) apsolutni univerzalitet i (b) relativni princip univerzaliteta. Prvi se odnosi na one drave ije krivino zakonodavstvo se primjenjuje na poinitelje odreenih krivinih djela bez obzira na injenicu da li se ta osoba nalazi na njihovom teritoriju, dok se relativno znaenje ovog principa odnosi na one drave ije krivino zakonodavstvo se prema ovom principu primjenjuje na poinitelje krivinih djela samo u onim sluajevima ako se oni zateknu na njihovom teritoriju (Hpfel & Angermaier, 2005, s. 315). Ovaj princip je po svojoj prirodi supsidijaran (primjenjuje se u situacijama koje nisu obuhvadene ostalim principima), uvjetovan je identitetom norme, visinom zaprijedene kazne, i eventualno zaticanjem stranca na vlast itom teritoriju uz istovremeno postojanje prepreka za izruenje (Zlatarid & Damaka, 1966, s. 342).
149
optuenih pred Meunarodnim krivinim trubunalima za bivu Jugoslaviju, 36 odnosno, Ruandu, je zahtijevano i posebnom rezolucijom Vijeda sigurnosti UN -a. U novonastalim okolnostima i u relativno kratkom roku, pred Interpolom se se pojavio vedi broj zahtjeva za raspisivanjem crvenih obavijesti u odnosu na osobe za kojima su raspisane potjernice od strane meunarodnih tribunala i nacionalnih sudskih tijela za krivina djela genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti. Uslijed takvog stanja, Generalna skuptina Interpola je tokom 2004. godine donijela rezoluciju kojom je odobren intenzivniji angaman ove organizacije u istraivanju i 37 procesuiranju krivinih djela genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti. Donoenje rezolucije je, izmeu ostalog, bilo motivirano ranijim usvajanjem niza dokumenata kojima se omogudava saradnja Interpola sa drugim meunarodnim krivinim tribunalima razliitim od onoga koji je nadlean za suenja za ratne zloine poinjene na podruju bive Jugoslavije, posebnim, mjeovitim sudovima i tribunalima za Sierra Leone i Liban, posebnim tijelima UN-a kojima se uvodi protektorat na odreenim podrujima (poput UNMIK), te injeni com da su pojedine drave uspostavile posebna tijela za istraivanje i procesuiranje predmeta 38 ratnih zloina poinjenih na vlastitom ali i teritoriju drugih drava. Ovom rezolucijom Interpola se potvruje opredjeljenje da se kroz efikasnu meunarodnu saradnju koja se treba odvijati u okvirima normi meunarodnog prava, poinitelji ratnih zloina izvedu pred lice pravde. Isto tako, ovim dokumentom se pozivaju drave lanice da sarauju uzajamno ali i sa drugim meunarodnim organizacijama, meunarodnim krivinim tribunalima i nevladinim organizacijama, sa ciljem spreavanja genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti, odnosno, radi istraivanja i procesuiranja osoba osumnjienih za poinjenje ovih krivinih djela. Kako bi se ona efektivno provodila u praksi, rezolucijom je stavljeno u obavezu Generalnom sekretarijatu da pomae dravama lanicama u ovom podruju, te da o njezinom sadraju upozna Ujedinjene nacije i druge meunarodne organizacije. Meutim, nekoliko godina nakon to je stvoren pravni osnov za znaajniji angaman Interpola u predmetima meunarodnih potraga sa ciljem izruenja
36 37
Vid. Rezolucija Vijeda sigurnosti UN-a S/RES/1503 (2003). Radi se o rezoluciji AG-2004-RES-17, koja je usvojena na 73 zasjedanju Generalne skuptine Interpola u Cancunu, kojom se omogudava intenzivnija podrka Interpola u istragama i procesuiranju krivinih djela genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti. 38 Generalna skuptina je svojom rezolucijom AGN/66/RES/10, usvojenoj na 66 zasjedanju u New Delhiju, omogudila saradnju Interpola sa Meunarodnim krivinim tribunalom za Ruandu. Jednu deceniju kasnije, Generalna skuptina Interpola na svojoj 76 sjednici u Marrakeshu, donosi rezoluciju AG-2007RES-13, kojom trai od Generalnog sekretarijata dodatni angaman u traganju za osobama optuenim pred ovim tribunalom. Isto tako, rezolucijom AG-2003-RES-08, usvojenom na 72 zasjedanju Generalne skuptine u Bendiromu, dato je ovlatenje Generalnom sekretaru Interpola da zakljui ugovor o saradnji sa Specijalnim sudom za Sierra Leone. Takvo ovlatenje je rezolucijom AG -2009-RES-10, usvojenom na 78 zasjedanju Generalne skuptine u Singapuru, dato i u pravcu zakljuivanja sporazuma o saradnji sa Specijalnim tribunalom za Liban. Na kraju, Generalna skuptina Interpola je svojom rezolucijom AG2002-RES-10, donesenoj na 71 zasjedanju u Yaoundeu, dala ovlatenje Generalnom sekretaru da zakljui memorandum o razumijevanju sa Misijom Ujedinjenih naroda na Kosovu (UNMIK).
150
osoba odgovornih za krenja meunarodnog humanitarnog prava, u praksi se pojavio problem sve uestalijih sporova izmeu pojedinih drava u pogledu pritubi prema Generalnom sekretarijatu da se radi o politiki motiviranim zahtjevima za raspisivanjem (najede) crvenih obavijesti, to je na izvjestan nain moglo ugroziti politiku neutralnost organizacije. U tom smislu, posebnom obliku politikog progona, kroz zloupotrebu sistema meunarodnih potraga Interpola, bili su izloeni dravljani Bosne i Hercegovine, to su u svojim judikatima konstatovala i pojedina 39 sudska tijela u Evropi. Kako bi se prevaziao ovaj problem, Izvrni komitet Interpola je sredinom 2009. godine usvojio (privremena) interna pravila prema kojima de se saradnja i raspisivanje obavijesti (bez preciznog odreenja koje vrste obavijesti) u predmetima genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjen osti nastaviti onda kada njihovo raspisivanje trae meunarodna sudska tijela. S druge strane, ovim pravilima se uvodi mogudnost zabrane raspisivanja obavijesti kada to zahtjevaju drave lanice. Uvjet koji se trai za obustavu postupka raspisivanja obavijesti je da se drava na ijeg dravljanina se takav zahtjev odnosi protivi zahtjevu za raspisivanjem obavijesti. Uzimajudi u obzir sadraj i sutinu novih internih pravila Interpola, Generalni sekretarijat i drave lanice su iznijeli svoja miljenja koji su skupa objedinjeni u tekst rezolucije koju je Generalna skuptina 40 Interpola usvojila krajem 2010. godine. Ovim dokumentom se, izmeu ostalog, podstiu drave lanice da nastave saradnju u predmetima traganja za poiniteljima krivinih djela genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti koristedi se mehanizmima Interpola, uz pridravanje odreenih ogranienja koja su sadrana u tekstu rezolucije. Ona se najprije odnose na vremenski period njezine primjene. Tako je jasno odreeno da de se ova pravila primjenjivati iskljuivo na nove zahtjeve za raspisivanjem obavijesti, odnosno, primjena rezolucije poinje od dana njezinog usvajanja. Nadalje, postavljena ogranienja se tiu i meunarodnog statusa subjekata koji zahtijevaju raspisivanje takvih obavij esti kao i dravljanstva osoba na koje se ti zahtjevi odnose. Ukoliko se radi o obavijestima koje se trebaju raspisati na temelju zahtjeva meunarodnih sudskih tijela ili tijela uspostavljenih odlukama Vijeda sigurnosti UN-a, takvi zahtjevi de se bezuslovno realizirati putem postojedih mehanizama Interpola. S druge strane, ukoliko se radi o zahtjevima koji dolaze od drugih drava lanica, a koji se ne odnose na njihove dravljane, takvi zahtjevi de se odobravati samo u sluajevima kada drava, na ijeg dra vljanina se odnosi zahtjev za raspisivanjem obavijesti, nakon dobivenog obavjetenja od Generalnog sekretarijata, nije iskazala svoje protivljenje. Ovim je uveden dodatni
39
Vid. presudu Magistratskog suda grada Westministera od 27.VII.2010., u sluaju Vlada Republike Srbije protiv Dr. Ejupa Ganida. Postupajudi sudac u tom predmetu je naao dovoljno dokaza za uvjerenje da je zahtjev Republike Srbije za izruenjem Dr. Ganida, zbog navodnih krenja enevskih konvencija, suprotan l. 81 Zakona o ekstradiciji iz 2003. (eng. Extradition Act), kojim se zabranjuje izruenje ukoliko je zahtjev motiviran rasnom, religijskom ili nacionalnom pripadnodu optuenika, odnosno njegovim politikim miljenjima. 40 Rezolucija Generalne skuptine Interpola po oznakom AG-2010-RES-10, usvojena na 79 zasjedanju u Dohi, njome se ureuje saradnja po pitanju novih zahtjeva koji se odnose na krivina djela genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti.
151
kontrolni mehanizam koji po prvi put stavlja drave lanice u poziciju odluivanja o 41 politikom karakteru zahtjeva za raspisivanjem obavijesti Interpola. Zakljuak Na temelju iznesenog se moe izvesti zakljuak kako je u posljednjih nekoliko decenija sistem meunarodnog krivinog pravosua u predmetima krenja meunarodnog humanitarnog prava znaajno evoluirao. Primarni razlog takvom stanju je svakako uspostava ad hoc krivinih tribunala i Stalnog krivinog suda koji imaju historijski vaan zadatak procesuiranja i spreavanja krenja meunarodnog humanitarnog prava. Upravo je ta injenica imala znatan uticaj na promjenu stajalita Interpola o politikoj neutralnosti ove organizacije u pogledu posredovanja prilikom meunarodnih potraga za osobama osumnjienim ili osuenim za poinjenje ovih djela. Moe se redi kako je ova okolnost, na neki nain, dala potrebni legitimitet Interpolu da se znaajnije a ngauje u ovim predmetima. Iako je oigledno da su mehanizmi kojima raspolae ova organizacija jako znaajni, ne treba izgubiti iz vida injenicu da ona i dalje ima ogranienu ulogu kada su u pitanju postupci izruenja, to je sluaj i kod predmeta krenja meunarodnog humanitarnog prava. Gledano sa stanovita sadraja saradnje u ovim predmetima, Interpolova uloga u ostvarenju funkcije progona osoba odgovornih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava, iskljuivo je vana u podruju raspisivanja objava o izdatim potjernicama za ovim osobama, razmjeni informacija o njihovom kretanju i boravku, podacima o vrsti putnih isprava koje koriste, finansijskim sredstvima koja su im na raspolaganju tokom izbjegavanja lienja slobode, osobama koje im pomau prilikom bijega itd. Ipak, potencijal kojim Interpol raspolae u smislu broja drava lanica, informacionog sistema, brzine i relativno jednostavnih mehanizama saradnje su, nesumnjivo, nuan uslov ost varenja kozmopolitskog naela u progonu svih odgovornih pojedinaca za krenja meunarodnog humanitarnog prava. Meutim, opravdano je bilo oekivati da de pojedine drave iskoristiti novonastale okolnosti u cilju realizacije svojih politikih interesa, emu su posebno podlone one drave koje su aktivno sudjelovale u meunarodnim oruanim sukobima unutar kojih su poinjena najtea djela protiv ovjenosti i vrijednosti zatidenih meunarodnim pravom. Kako bi zadrao svoj dignitet, i politiku neutralnost, Interpol je nakon relativno kratkog perioda stvorio pouzdan kontrolni mehanizam putem rezolucije iz Dohe (2010) koji de, izvjesno je, biti efikasan u svim bududim sluajevima raspisivanja crvenih obavijesti u predmetima krenja meunarodnog
41
Isto tako, rezolucijom se drave lanice pozivaju da nastave saradnju u ovom podruju, koristedi se inter alia mehanizmima Interpola (dakle drave mogu zasnivati saradnju i na drugim ugovorenim modalitetima) uz puno pridravanja novih pravila saradnje. Na kraju, tekst rezolucije obavezuje Generalni sekretarijat Interpola da nastavi sa posredovanjem prilikom realizacije zahtjeva za raspisivanjem obavijesti uz dodatnu obavezu donoenja internih procedura kojima de se uskladiti postupanje drava lanica sa novim pravilima.
152
humanitarnog prava. to se tie ranije raspisanih obavijesti, koje su eventualno motivirane politikim razlozima, oekivati je da se ovaj problem rijei na samom izvoritu, dakle u onim dravama koje su zbog politikih motiva raspisivale obavijesti Interpola. Osim toga, vano je naglasiti da se u sadraju spomenute rezolucije govori o obavijestima, bez posebne naznake o tome na koji oblik (boju) obavijesti Interpola se ona pojedinano odnosi. To praktino znai da su ovim dokumentom obuhvadene sve obavijesti Interpola, ukljuujudi i tzv. difuzne obavijesti koje se inae alju mimo Generalnog sekretarijata organizacije. One su ujedno bile i glavno sredstvo zloupotreba sistema meunarodnih potraga putem Interpola. Na kraju, moe se sa sigurnodu zakljuiti kako se na ovom s tepenu razvoja meunarodne saradnje u suzbijanju zloina genocida, ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti: (a) potvrdila primarna nadlenost meunarodnih sudskih tijela ( ad hoc tribunala i Meunarodnog krivinog suda) u predmetima krivinog gonjenja o soba osumnjienih ili optuenih za krenja meunarodnog humanitarnog prava, (b) osigurao kontinuitet meunarodne pravosudne i policijske saradnje u podruju poduzimanja meunarodnih potraga i provoenja postupaka izruenja za ova krivina djela, (c) otklonile mogudnosti zloupotreba i pogoranja politikih odnosa izmeu pojedinih drava lanica, te (d) zadrala politiki neutralna pozicija Interpola. Literatura 1. 2. 3. 4. Andreas, P. & Nadelmann, E. (2006). Policing the Globe Criminalisation and Crime Control in International Relations. New York: Oxford University Press; Babovid, B. (1997). Policija u svjetskom poretku. Beograd: Nea. Damaka, M. (2008). Pravi ciljevi meunarodnog kaznenog pravosua. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 15(1), 13-33. Deflem, M. & McDonough, S. (2010). International Law Enforcement Organizations. u: Kethineni, S. (ur.), Comparative and International Policing, Justice, and Transnational Crime (s. 127-148). Durham: Carolina Academic Press. Deflem, M. (2005). Wild Beast Without Nationality The Uncertain Origins of Interpol, 1898-1910. u: Reichel, P. (ur.), Handbook of Transnational Crime and Justice (s. 275-285). New York: Sage Publications. Degan, . & Paviid, B. (2005). Meunarodno kazneno pravo. Rijeka: Pravni fakultet Sveuilita u Rijeci. Degan, ., Paviid, B. & Beirevid, V. (2011). Meunarodno i transnacionalno krivino pravo. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta Union & Slubeni glasnik. Durmaz, H. (2005). International police cooperation as a response to transnational organized crime in Europe: improvements in extradiction, neobjavljeni magistarski rad, odbranjen na University of Texas, dostupno na
5.
6. 7.
8.
153
9. 10.
11.
12.
13.
14.
15. 16. 17.
18. 19. 20. 21.
22.
http://digital.library.unt.edu/ark:/67531/metadc4883/m1/1/high_res_d/the sis.pdf, datum pristupa: 24.III.2011. Fooner, M. (1989). Interpol: issues in world crime and international criminal justice. New York: Plenum Press. Gerspacher, N. (2005). The Roles of International Police Cooperation Organizations (Beyond Mandates, Toward Unintended Roles). European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, 13(3), 413-434. Haberfeld, M. & Mcdonald H. W. (2005). International Cooperation in Policing. u: Reichel, P. (ur.), Handbook of Transnational Crime and Justice (s. 286-309). New York: Sage Publications. Hpfel, F. & Angermaier, C. (2005). Adjudicating International Crimes. u: Reichel, P. (ur.), Handbook of Transnational Crime and Justice (s. 310-345). New York: Sage Publications. Joutsen, M. (2005). International Instruments on Cooperation in Responding to Transnational Crime. u: Reichel, P. (ur.), Handbook of Transnational Crime and Justice (s. 255-274). New York: Sage Publications. Krapac, D. (2006). Meunarodna kaznenopravna pomod (Uvod u teoriju meunarodne kaznenopravne pomodi, Komentar zakona o meunarodnoj pravnoj pomodi u kaznenim stvarima, Zbirka meunarodnih ugovora Republike Hrvatske o meunarodnoj pravnoj pomodi u kaznenim stvarima). Zagreb: Narodne novine; Krivokapid, V. (2008). Uvod u kriminalistiku. Beograd: Nade design &Narodno delo. Nekovid, S. (2005). Meunarodna policijska saradnja. Bezbednost, 5(1), 754-769; Niemann, G. (2005). War crimes, Crimes Against Humanity, and Genocide in International Criminal Law. u: Reichel, P. (ur.), Handbook of Transnational Crime and Justice (s. 204-229). New York: Sage Publications. Paviid, B., Grozdanid V. & Veid, P. (2007). Komentar kaznenog zakona - trede izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Narodne novine. Paviid, B., Modly, D. & Veid, P. (2006). Kriminalistika-knjiga prva (trede izmijenjeno i dopunjeno izdanje). Zagreb: Golden marketing-Tehnika knjiga. Paviid, B. (2006). Kazneno pravo Vijeda Evrope (izvori, komentari, praksa). Zagreb: Golden marketing-Tehnika knjiga. Weisheit, R. (2010). War Crimes: International Response to Genocide. u: Kethineni, S. (ur.), Comparative and International Policing, Justice, and Transnational Crime (s. 269-293). Durham: Carolina Academic Press. Zlatarid, B. & Damaka, M. (1966). Rjenik krivinog prava i postupka. Zagreb: Novinsko-izdavaki, tamparski i birotehniki zavod.
Biografije
Eldan Mujanovid je diplomirao, magistrirao i doktorirao na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu.
154
Trenutno je docent na katedri za kriminalistiku pomenutog Fakulteta. Autor je nekolicine naunih i strunih radova iz podruja kriminalistike i kriminologije. Bio je angaovan na izradi studija koje se bave problematikom maloljetnikog prestupnitva, korupcije, pranja novca, oduzimanja nezakonito steene imovine i sl. Njegovo podruje ueg interesovanja je meunarodna saradnja u suzbijanju kriminaliteta. emujanovic@fknbih.edu Samir Rizvo je diplomirao na Pravnom fakultetu, dok je nauni stepen magistra nauka stekao na Fakultetu politikih nauka Univerziteta u Sarajevu. Posjeduje bogato iskustvo rada u organima unutranjih poslova gdje je obavljao najodgovornije rukovodne poslove. Trenutno obnaa dunost pomodnika ministra za meunarodnu saradnju i evropske integracije u Ministarstvu sigurnosti BiH. Od 2004. godine obavlja i dunost Dravnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne migracije. Bio je lan pregovarakog tima BiH za Sporazum o stabilizaciju i pridruivanju sa Evropskom unijom, zaduen za poglavlje o pravosuu i unutranjim poslovima. Rukovodio je pregovarakim timom BiH sa EU o liberalizaciji viznog reima za dravljane BiH. samir.rizvo@msb.gov.ba
155
GEOGRAFSKO PROFILIRANJE POINILACA U KRIMINALISTIKOJ ISTRAZI SERIJSKIH KRIVINIH DJELA

Struni lanak
GEOGRAPHIC PROFILING AS A CRIMINAL INVESTIGATIVE METHODOLOGY IN CRIMINAL INVESTIGATION OF SERIAL CRIMES

Professional paper
Aida CACAN
Saetak
U ovom radu predstavljamo geografsko profiliranje kao savremeni istrani alat pomodu kojeg ovlatena slubena lica identifikuju lokacije poinitelja analizirajudi geografsku distribuciju niza poinjene serije zloina te naina na koji je zloin izvren. Geografsko profiliranja polazi od prikupljanja informacija i injenica sa lica mjesta krivinog dogaaja, njihove obrade i analiziranja te razmjene informacija i zakljuaka o zloinu i poiniocu dok je itav proces profiliranja i izvoenja zakljuaka teorijski uokviren i postuliran u okvire teorija o kriminalnom ponaanju. Ovlatena slubena lica za potrebe profiliranja koriste nekoliko kompjuterskih programa ukljuujudi CrimeStat, Rigel i Dragnet. U radu se nadalje predstavlja program FBI-ViCAP koji prua istranu i analitiku podrku svim agencijama za sprovedbu zakona u SAD-u pri rasvjetljavanju serijskih krivinih djela. Ovaj rad takoer prua osnovu za dalju diskusiju o mogudnostima ukljuivanja tehnike geografskog profiliranja u praksu kriminalistikog istraivanja u Bosni i Hercegovini.
Kljune rijei
Geografsko profiliranje, kriminalistika istraga, serijski poinitelji, serijska krivina djela
Summary
This article presents geographical offender profiling as modern criminal investigation tool for law enforcement officer to identify locations of serial violent offenders by analyzing geographical distribution of committed serial crimes, nature of the crimes and the ways in which the crimes were committed. Geographic profiling consists of collecting information and facts from the crime scene of a criminal event, processing, analyzing and exchanging information and conclusions about the crime and offender while the entire process of profiling
156
Kriminalistike teme - Godite X, Broj 3-4, 2010 Cacan - Geografsko profiliranje poinilaca u kriminalistikoj istrazi serijskih krivinih djela
and drawing conclusions is theoretically framed and postulated in the framework of the theory of criminal behavior. At present, several major software programs are being employed by police agencies to perform geographic profiling tasks, including Rigel, CrimeStat, and Dragnet. This paper presents FBI ViCAP program that provides investigative and analytical support in investigation of serial crimes to all law enforcement agencies in the United States. Furthermore, this paper also provides a basis for further discussion on the possibilities of including techniques of geographic profiling in the practice of crime investigation in Bosnia and Herzegovina.
Keywords
Geographic offender profiling, criminal investigation, serial violent offender, serial crimes
Uvod Obrada krivinih dijela kriminalistikim istraivanjem (procedurama) zahtjeva planski, organiziran, sistematian i temeljit pristup u radu. Vrstu, opseg i nain sprovoenja kriminalistikog istraivanja neophodno je prilagoditi vrsti krivinog dijela koje se istrauje. Specifinosti pojedinih vrsta krivinih dijela zahtijevali su i razvoj specifinih metoda istraivanja takvih krivinih dijela. Shodno tome, razvilo se kriminalistiko profiliranje kao vjetina i metoda kriminalistikog istraivanja pojedinih vrsta krivinih dijela, odnosno za istraivanje krivinih dijela koja karakterie interpersonalno nasilje, prvenstveno serijska ubistva, serijska silovanja, serijska podmetanja poara, teroristiki akti i slino. Neformalno kriminalistiko profiliranje ima dugu historiju meutim, od sedamdesetih godina prolog vijeka kriminalistiko profiliranje se i formalno primjenjuje od strane amerikog FBI -a. Naime, 1972. godine FBI je formirao posebnu jedinicu (Behavioral Science Unit 2 Jedinica za analizu nasilnih ponaanja ) za istraivanje sluajeva serijskih ubistava i silovanja, te na osnovu tih istraivanja formirane su i prve teorije i kategorije o razliitim vrstama poinilaca takvih krivinih djela. Geografsko profiliranj e
1
Pod kriminalistikim procedurama treba podrazumijevati kriminalistiko istraivanje injeninih okolnosti koje izravno ili neizravno ukazuju na postojanje krivinog dijela i / ili uinitelja. Pri tome vanu ulogu igra struktura istraivanja (Modly, Petrovid,Korajlid, 2004). 2 BSU je jedna od instruktivnih komponenti FBI Divizije za trening i razvoj smjetenoj u FBI Akademiji u marinskoj bazi Quantico u Virginiji. Ona osigurava trening, istraivanje te nudi konsultacije iz oblasti bihejvioralnih i drutvenih nauka. Pogledati vie u : Greene i Heilbrun, (2011), Wrightsman`s Psychology and the Legal System, Belmont: Wadsworth; Osnovna svrha BSU je obuka. Obuka je namijenjena agentima i policajcima FBI Akademije i obuhvata obuku iz oblasti: primijenjene kriminologije, abnormalne psihologije, sociologije, talako pregovaranje, interpersonalno nasilje i druge oblasti usko povezane sa bihejvioralnim naukama (Ault i Reese, 1980). Prilikom kreiranja profila od posebnog znaaja su saznanja forenzine psihologije. Haward smatra da forenzina psihologija je grana primijenjene psihologije koja se bavi prikupljanje, ispitivanje i izvoenje dokaza za pravosudne svrhe (Haward, 1981). Bartol i Bartol shvataju forenzinu psihologiju dvostruko: 1. kao istraivako nastojanje da se ispita ljudsko ponaanje u izravnom odnosu na pravni proces... . i 2. profesionalnu praksu psihologije, u okviru ili u konsultaciji sa pravnim sistemom koji obuhvata i krivino i graansko pravo (Bartol i Bartol, 1987).
157
predstavlja kriminalistiko istraivanje, tehniku, vjetinu, kojom se nastoji identifikovati poinilac krivinog dijela na osnovu prostornih i vremenskih karakteristika poinjenog krivinog dijela. Ovaj vid identifikacije odnosi se na osnovnu svrhu profiliranja, a to je da se smanji broj potencijalnih osumnjienih lica, te da usmjeri istragu i istraitelje u smjeru pronalaska poinioca. To znai da geografski profil nede redi ko je poinio krivino djelo, ali de pruiti informacije o osobinama poinioca, te informacije o lokacijama na kojima je mogude pronadi poinioca krivinog dijela. Kriminalistiko profiliranje - pojam, podjela, karakteristike Svaka kriminalistika istraga zahtjeva odgovor na dva krucijalna pitanja: prvo, KO je poinio krivino djelo i drugo, GDJE poinioca moemo pronadi. U posljednjih par dekada u kriminalistikoj praksi, pored konvencionalnih istranih i forenzinih pristupa rasvjetljavanju krivinih djela, sve vie se upotrebljava i kriminalistiko 3 profiliranje a odgovori na pitanja KO i GDJE dobiveni ovom tehnikom pokazali izuzetan stepen tanosti. Bitno je naglasiti da ova tehnika identifikuje svojstva koja karakteriu poinioca krivinog djela (kao npr. spol, godine, obrazovanje, brani status, zanimanje, sklonosti, navike, mjesto gdje ivi, radi ili gdje ostvaruje socijalnu interakciju sa drugim ljudima i sl.) a ne saoptava nam direktno njegov identitet. Meutim, kada se koristi u svezi sa konvencionalnim istranim i forenzinim pristupima rasvjetljavanju zloina, profiliranje moe znaajno doprinijeti rasvjetljavanju sluaja i nastaviti tamo gdje druge istrane metode zakau (Davis, 1999). Kriminalistiko profiliranje podrazumijeva multidisciplinaran pristup u nastojanju da shvati i objasni kriminalno ponaanje, te u svom pristu pu objedinjava gotovo sva shvatanja kriminalnog ponaanja pri emu se naroito izdvajaju bioloka, socioloka i psiholoka shvatanja kriminalnog ponaanja. Tehnika profiliranja, pored dobrog poznavanja psihologije ovjeka te mnotva prikupljenih informacija o svim aspektima krivinog djela, temelji se i na iskustvu steenom kroz godine kriminalistikog iskustva i znanja steenog obradom velikog broja mjesta zloina i njihovih poinilaca te njihovom psiholokom procjenom od strane uvjebanih profesionalaca. Iz ovog razloga moramo naglasiti da se profili osumnjienih sainjavaju na osnovu raspoloivih informacija koje su prikupljene kriminalistikom obradom mjesta zloina ali i
4
Kriminalistiko profiliranje (KP) je istrani alat, koji koriste ovlatena slubena lica, pomodu kojeg se vri identifikacija uzroka i nosilaca kriminalne djelatnosti, kao i identifikacija mjesta i vremena kriminalnih radnji prouavanjem same prirode zloina i koritenjem informacija za utvrivanje identiteta poinitelja. 4 Bioloka shvatanja zagovaraju da kriminalno ponaanje nastaje kao rezultat genetskih faktora individue, fizikih svojstva, hemijskih struktura koje utiu na stepen agresije, probleme u ponaanju individue i sl. Psiholoke teorije zagovaraju da su kriminalne aktivnosti rezultat poremedaja linosti koji obuhvata i antisocijalna ponaanja i mentalne bolesti dok socioloke teorije polaze od toga da drutveno okruenje individue predstavlja bitno odreenje da li de ta individua nauiti kriminalno ponaanje iz svoga okruenja a zatim i primjenjivati.
158
informacijama prikupljenih na druge naine kriminalistikog istraivanja i ni na emu vie, te iz ovog razloga, ne moemo smatrati profile kao stopostotno tanim i nepogreivim i nikada se ne moemo osloniti samo na njih u identifikaciji poinilaca i mjesta gdje ih je mogude liiti slobode. Unutar kriminalistikog profiliranja, u smjeru davanju odgovora na dva osnovna pitanja kriminalistike istrage, razvijaju se dva pravca kriminalistikog profiliranja i to: 1. 2. Tipoloko profiliranje poinioca, i geografsko profiliranje.
U smjeru odgovora KO je poinilac krivinog djela traga tipoloko profiliranje dok u smjeru odgovora GDJE moemo izvriti liavanje slobode poinioca traga geografsko profiliranje. Razlika izmeu ova dva pravca ogleda se kroz naine na koje pristupaju krivinom djelu i kroz razliitu vrstu informacija koje pruaju o svojstvu poinioca. Za razliku od geografskog profiliranja, koje posmatra geografsku distribuciju niza krivinih djela, tipoloko profiliranje primarno se fokusi ra na dokaze o ponaanju poinioca koje su evidentirane na mjestu izvrenja krivinog djela. Veliki broj istraivanja je pokazalo da profiliranje u odreenim vrstama krivinih djela nije zabiljeilo znaajnije rezultate kao recimo kod prevara, provala, pljaki, politikih krivinih djela, kraa te prestupa u vezi sa drogama, dok sa druge strane kod nekih drugih krivinih djela biljei izuzetne vrijedna postignuda kao npr. kod serijskih krivinih djela naroito kada su u pitanju serijski silovatelji i serijs ke 5 ubice. Geografsko profiliranje teorijske postavke Geografsko profiliranje polazi od injenice da se kriminal ne rasprostire nasumino, naime, utvreno je da se krivina djela ede dogaaju na odreenim mjestima i u odreeno vrijeme. Geografsko profiliranje nastoji stvoriti pretpostavke o poiniocima krivinih djela na osnovu informacija o lokaciji i vremenu poinjenja krivinog djela. Geografsko profiliranje koristimo da utvrdimo koja djela su povezana a koja ne (npr. koja su djela poinjena od istog uinioca ili uinilaca), predvidimo karakteristike poinitelja odgovornog za seriju uinjenih djela (gdje najvjerovatnije ive, koja znanja posjeduje, iz koje oblasti...), objasnimo povezanost izmeu djela i lokacije na kojoj se dogodilo djelo, kao na primjer zato odreene lokacije privlae kriminal, zato su odreena mjesta esto viktimizirana a druga
Serijske ubice se najede opisuju kao inteligentne, armantne osobe sa jasnom svijedu i detaljno razraenim planovima za poinjenje ubistava. Psiholoki profili najede ukazuju da se radi o psihopatama dok vrlo malo takvih osoba boluje o paranoidne izofrenije. (...)takve individue su najede osobe sa duevnim oboljenjima, a osobe sa duevnim oboljenjima ispoljavaju dosljednost u ponaanju iz situacije u situaciju (Bartol i Bartol, 2008).
159
ne i dr., geografsko profiliranje pomae policiji i drugim slubenim organima da pravilno usmjere prevenciju kriminaliteta na odreena mjesta i na odgovarajudi nain. Primjena geografskog profiliranja u rasvjetljavanju krivinog dogaaja polazi od pretpostavke da mjesto krivinog dogaaja sadri iznimno bitne injenice koje pomau rasvjetljavanju krivinog dogaaja. Ova vrsta profila nastoji da predvidi najvjerovatnije mjesto stanovanja osumnjienika, mjesto gdje radi, mjesta druenja i sastajalita, drutvene interakcije, rute kretanja i sl. pri emu se polazi od pretpostavke da poinilac poinje da djeluje sa odreenog utvrenog mjesta, tzv. baza to je najede mjesto stanovanja ili mjesto gdje radi. Vedina kriminoloke literature kriminalno ponaanje objanjava kroz uzroke koji dovode do kriminalnog ponaanja, te s obzirom da je kriminalni akt devijantna pojava s tim u vezi i pretpostavljeni uzroci bi bili devijantne prirode. Veliki doprinos teoretskoj podlozi geografskog profiliranja dale su odreene teorije koje objanjavaju kriminalno ponaanje individua a naroito Teorija rutinskih aktivnosti, Kruna teorija aktivnosti individua, Mape uma individua, Teorija o vremenskom rasporedu krivinih djela. Teorija rutinskih aktivnosti individua je teorijska postavka koja kriminalno ponaanje razmatra sa aspekta: Motiviranosti poinioca za izvrenje krivinog djela, pogodnosti rtve, i nedostatka adekvatnog zatitnog mehanizma rtve. Naime, ova teorija polazi od toga da vedina ljudi sve svoje aktivnosti obavlja u nekoliko ogranienih, njima najdostupnijih, podruja i to: podruje gdje ive, gdje rade, gdje stupaju u drutvenu interakciju sa drugim ljudima i sl. S obzirom na ovo RAT pretpostavlja da se i kriminalno ponaanje poinioca po vremenskom i prostornom rasporedu djelovanja vrlo malo razlikuje od ostalih aktivnosti poinioca. Na osnovu ovoga moe se oekivati da de se i poinjenja krivinih djela odvijati na geografskom podruju na kojem poinilac radi, ivi i sl. s obzirom da poinilac dobro poznaje prostorni raspored tog podruja, strukturu ljudi te na taj nain mu je i lake pronadi pogodnu rtvu. Teorija rutinski aktivnosti ne objanjava zato poinioci ine krivina djela nego samo postavlja pretpostavku da u svakom prostoru postoji odreena skupina ljudi koji su motivirani za injenje datog krivinih djela. Kruna teorija aktivnosti ljudi svoje pretpostavke temelji na iskustvu steenom istraivanjem velikog broju sluajeva poinjenja serijskih krivinih djela. Naime, praksa je pokazala da u velikom broju sluajeva poinitelji serijskih krivinih djela ive u blizini poinjenih krivinih djela. Ova teorija zasniva se na tome da ukoliko ocrtamo krug koji geografski obuhvata sva poinjena krivina djela iz serije, poinioca je mogude pronadi unutar tog kruga, odnosno njegovo mjesto stanovanja, mjesto gdje radi ili gdje stupa u drutvenu interakciju sa drugim ljudima
6
Routine activity Theory RAT
160
nalazi se unutar tog kruga. Teorija polazi od injenice da vedina poinilaca krivinih djela ivi u blizini mjesta poinjenja krivinih djela, te da broj poinjenih krivinih djela proporcionalno opada povedanju udaljenosti od mjesta njihovog stanovanja (ili tzv. njihove baze). Teorija o mapama uma individua polazi od toga da svaka individua razvija unutarnju interpretaciju okoline u kojoj ivi naroito kada se govori o podruju u kojem ivi ili u kojem se uobiajeno kredu. Ono to je najinteresantnije jeste da ovako formirane mape uma ne moraju tano reprezentovati realnost nego predstavljaju percepciju 7 svake individue na osnovu njihovog iskustva i unutarnjeg doivljaja stvarnosti. S obzirom da na poinjenje krivinih djela na odreenom podruju moe uticati kreirane mape uma individue o tom podruju, geografski raspored poinjenih krivinih djela moe pomodi u shvatanju odnosa poinioca, njegovog doivljaja, tog podruja. Geografsko profiliranje moe mnogo pomodi ovlatenim slubenim licima prilikom rasvjetljavanja krivinih djela pomaudi im da usmjere istragu i resurse u smjeru pronalaska poinioca krivinih djela, dajudi im pretpostavke koja krivina djela je mogude da potiu od istog poinioca ili da doprinese smanjenju broju osumnjienih lica. U toku kriminalistike istrage istraitelji de prikupiti sve raspoloive informacije sa lica mjesta krivinih dogaaja te prikupljene informacije proslijediti profilerima koji de izraditi geografski profil poinioca. Izraeni geografski profil i pretpostavke profileri de najzad dostaviti istraiteljima radi poduzimanja daljih aktivnosti u cilju rasvjetljavanja krivinih djela. Izraeni geografski profil poinioca u kriminalistiku istragu de se uklopiti na sljededi nain: 1. 2. 3. 4. 5. Serija krivinih djela je poinjena, krivina djela su istraena na tradicionalne kriminalistike naine istraivanja, istraitelji i analitiari su zakljuili da su poinjena krivina djela povezana na nain da potiu od istog poinioca, formirani su psiholoki profil nepoznatog poinioca, formiran je geografski profil poinioca,
8
Npr. mapa uma individua, u pogledu centra grada u kojem ive, umnogome de se razlikovati u zavisnosti da li do tog podruja grada putuju koristedi sredstva javnog prevoza ili pjeae i sl. 8 FBI definie serijsko ubistvo kao protupravno liavanje ivota dvije ili vie rtava od strane istog po initelja u odvojenim dogaajima. Pogledati vie u : U.S. Department of Justice, Federal Bureau of Investigation (2008) Serial Murder: Multi-Disciplinary Perspectives for Investigators, Behavioral Analysis Unit-2 Federal Bureau of Investigation. Serijsko ubistvo oznaava niz od tri ili vie ubistava, od kojih ne manje od jednog je poinjeno na teritoriji SAD-a, koji imaju zajednike karakteristike kao recimo razumnu mogudnost da su djela poinjena od istog uinioca/uinilaca. Definicija preuzeta iz: Protection of Children from Sexual Predator Act of 1998, Title 18, United States Code, Chapter 51, and Section 1111.
161
6.
formiraju se nove istrane strategije i poduzimaju aktivnosti u skladu sa njima.
Moemo zakljuiti da se itav proces kriminalistike istrage, te profiliranja u njenim okvirima, temelji na prikupljenim informacijama i injenicama sa lica mjesta krivinog dogaaja i operativnim radom istraitelja, njihovom analiziranju te razmjeni informacija i zakljuaka o poinjenim krivinim djelima i njihovom poiniocu. Proces izrade geografskog profila - koraci prilikom izrade geografskog profila Prije poetka izrade geografskog profila poinioca krivinih djela neophodno je izvriti niz odreenih operativnih radnji, i to (Kocsis, 2006): 1. Detaljno analizirati spise predmeta to se posebno odnosi na: izjave svjedoka, obdukcijske nalaze, ukoliko su dostupni psiholoki (tipoloki) profili poinioca, izvjetaje sa uviaja lica mjesta dogaaja i dr., obaviti razgovore sa istraiteljima koji vode istragu i uspostaviti saradnju sa njima, ukoliko je mogude posjetiti mjesta dogaaja, analizirati lokalne statistike kriminaliteta i demografske podatke, analizirati ulice, prostorno ureenje i saobradajnice podruja krivinih dogaaja, sainiti sveukupnu analizu stanja i sainiti izvjetaj o njemu.
2. 3. 4. 5. 6.
Prvi korak- Odreivanje podobnosti Prije poetka procesa profiliranja neophodno je procijeniti podobnost krivinog djela za podvrgavanje geografskom profiliranju iz razloga to razliite vrste krivinih djela nisu podjednako podobne odnosno neke nisu uopte podobne za geografsko profiliranje. Praksa je pokazala izuzetne rezultate profiliranja krivinih djela sa karakteristikama interpersonalnog nasilje, kao npr. serijska silovanja, serijska ubistva, namjerno podmetanje poara, bombaki napadi, terorizam, serijske pljake, homocid, zlostavljanje djece dok ekonomska, privredna krivina djela poput obine pljake, provale, nisu pogodna za geografsko profiliranje (Kocsis, 2006). Takoer, izuzetno bitno je ne zaboraviti da geografsko profiliranje u izgradnji profila poinioca polazi od pretpostavke da poinilac ima stalno mjesto prebivalita odnosno svoju bazu iz koje zapoinje djelovanje te ukoliko injenice ukazuju na nepostojanje tzv. baze da geografsko profiliranje i nije pogodno za tu istragu. Prije poetka izgradnje profila neophodno je prikupiti dovoljan obim informacija o lokacijama, odnosno neophodno je imati na umu da za izradu geografskog profila
162
savremeni programi trebaju to vie informacija o krivinom djelu odnosno lokaciji mjesta zloina. Iako je mogude izraditi profil i na osnovu samo dvije lokacije vedina strunjaka preporuuje da taj broj ne bude manji od etiri ili pet lokacije u zavisnosti od programa koji se koristi (Kocsis, 2006). Drugi korak Provjera i identifikacija informacija vrstoda profila zavisi od tanosti analiziranih informacija (Kocsis, 2006). Iz ovog razloga sve prikupljene informacije o krivinom djelu i njegovim lokacija moraju biti provjerene da bi se utvrdila njihova tanost jer od njihove tanosti zavisiti de i preciznost izraenog profila te moguda odstupanja. Neophodno je provjeriti da li su sve lokacije serijskih zloina identificirane. Takoer neophodno je imati na umu i sve pomodne lokacije koje eventualno mogu posluiti kao koordinate prilikom izrade profila bez obzira da li su poznate u tom trenutku ili ne one su ipak 10 znaajne. U ovoj fazi izrade profila kao izuzetno znaajno se namede i precizno utvrivanje hronolokog redoslijeda poinjenih krivinih djela. Tredi korak: Izrada mape Od krucijalne vanosti za izradu geografskog profila je unoenje svih lokacija na mapu. Mapa mora pokrivati itav region na kojem se serija krivinih dogaaja odigrala. Ova mapa mora sadravati dovoljno detalja, naroito nazive ulica njihovu rasprostranjenost, ali i druge geografske i strukturalne znaajke kao to su mostovi, rijeke, glavne saobradajnice drumskog ali i eljeznikog saobradaja i dr (Kocsis, 2006). Nakon prikupljanja svih relevantnih podataka i lokacij a te nakon unoenja bitnih geografskim i strukturalnih znaajki regiona unoenje lokacija na mapu moe zapoeti. Svaka koordinata mora biti unesena tano i precizno na mapu a potrebno je i adekvatno oznaiti hronoloki red krivinih djela odnosno lokacija. U sluajevima postojanja pomodnih lokacija preporuuje se oznaavanje sa drugaijim simbolima ili drugom bojom ali i dalje se ovdje se mora voditi rauna o preciznosti i jasnodi unesenih koordinata (Kocsis, 2006). etvrti korak: Osnovni krug mjerenja
U nastavku rada predstaviti demo neke od kompjuterskih softwera kao npr: CrimeStat, Predator, Dragnet i Rigel Analyst. 10 Npr. u sluaju ubistva kao pomodna lokacija moe se pojaviti mjesto gdje je rtva srela/upoznala poinioca, ili mjesto gdje je izvreno djelo ukoliko je tijelo kasnije premjeteno, mjesto gdje su odbaeni predmeti koji su pripadali rtvi, ukoliko se radi o serijskim provalama kao pomodna lokacija moe posluiti lokacija gdje je poinilac prodao ili zaloio stvari koje pripadaju rtvi, lokacija ATM aparata na kojem je upotrijebio kreditnu karticu rtve, lokaciju gdje je odbacio neki od ukradenih predmeta, kod djela terorizma kao pomodna lokacija moe se javiti lokacija prodavnice gdje je nabavio eksplozivne materije i sl.
163
Nakon to su sve lokacije pravilno unesene na kartu moemo zapoeti sa prvim mjerenjima za koja nisu potrebna specijalna pomagala nego su sasvim dovoljna osnova geometrijska pomagala poput linijara i estara (Kocsis, 2006). Za poetak demo dvije najudaljenije lokacije na karti spojiti povlaenjem prave linije izmeu te dvije take. Zatim, uz pomod estara crtamo krug iji je prenik prava linija koja spaja dvije najudaljenije lokacije. Nakon to ocrtamo krug, sa datim prenikom, prostor unutar kruga predstavlja poetnu pretpostavku lokacije uinioca odnosno geografski profil uinioca se nalazi unutar podruja kruga. Ovaj korak u procesu izrade geografskog profila znaaj je jer prostor unutar kruga predstavlja lokacije na kojima je najizraenije djelovanje uinioca te omogudava agencijama za provoenje zakona da usmjere svoje djelovanje na to podruje a u konanici predstavlja i podruje za koje se pretpostavlja da obuhvata i lokaciju 11 stanovanja poinioca ili mjesto gdje radi i sl. Peti korak ROD
12
S obzirom da se osnovno kruno mjerenje se obavlja na osnovnu postojedih informacija o poiniocu, odnosno na osnovu raspoloivih lokacija o mjestima krivinih dogaaja, ostaje nepoznato koliko krivinih djela demonstrira obrazac 13 kretanja poinioca. ROD se preporuuje kada imamo najmanje etiri lokacije krivinog djela i na osnovu osnovnog krunog mjerenja predviamo mogude podruje lokacije poinioca. ROD polazi od toga da su istraivanja pokazala da se lokacija poinitelja nalazi unutar kruga iji je prenik prava dobivena spajanjem sljedede dvije najudaljenije lokacije mjesta krivinog dogaaja u odnosu na osnovni krug mjerenja, odnosno da se lokacija poinioca nalazi unutar kruga iji je prenik 14 prava koja spaja dvije najudaljenije lokacije unutar osnovnog kruga mjerenja. Bitno je naglasiti da se ROD primjenjuje samo kod krivinih djela kod kojih je evidentan obrazac kretanja poinitelja. esti korak Grupiranje Prilikom predvianja lokacije poinioca panju treba usmjeriti i na moguda grupiranja krivinih djela na odreenim podrujima. S tim u vezi posebnu panju
11
Osnovno kruno mjerenje obuhvatilo je u mjesto stanovanja poinioca u 87% ispitanih sluajeva (Kocsis, 2006). 12 Rate of domocentricity 13 S obzirom da se radi o serijskim krivinim djelima postoji mogudnost da u trenutku izrade geografskog profila istraitelji ne raspolau sa informacijama o svim lokacijama krivinih djela te u tom sluaju ukol iko postoji bar jedna lokacija krivinog dogaaja koja bi se nalazi van osnovnog kruga mjerenja, a koja je u datom trenutku nepoznata istraiteljima, lokacija poinioca bi se mogla nalaziti izvan podruja koje obuhvata krug a geografski profil poinioca bi vodio u pogrenom smjeru istraitelje i istragu. 14 69% predvianja temeljena na ROD-u dokazala su da se lokacija poinitelja nalazila unutar kruga ocrtanog po ROD-u u odnosu na predvianja prema osnovnom krunom mjerenju (Kocsis, 2006).
164
treba posvetiti da se ispita mogudnost grupiranja u sluajevima kada se krivina djela pojavljuju u neposrednoj blizini. Ukoliko je mogude otkriti uzorak odnosno obrazac ovakvog grupiranja onda podruje kruga mjerenja koje je najblie ovom grupiranju potrebno je smatrati izuzetno znaajnim (Kocsis, 2006). Ovaj korak svoje odobravanje je pronaao u rezultatima prethodnih istraivanja koja su pokazala da poinitelj kasnije (nakon izvjesnog vremena vrenja krivinih djela na odreenom 15 podruju) spreman da putuje da bi poinio krivino djelo. Ipak moramo biti svjesni da se ovaj obrazac oituje nakon izvjesnog vremena i pradenja naina izvrenja krivinih djela i da je potreban vedi broj poinjenih krivinih djela da bi se analizirali na ovaj nain. Sedmi korak Razumijevanje okolia Prilikom formiranja geografskog profila mora se dovoljno panje posvetiti i razumijevanju fizikog okruenja prostora obuhvadenog podrujem predvianja lokacije poinioca ( Kocsis, 2006). Ovo se prvenstveno odnosi na to da podruja na kojima se predvia lokacija poinioca ne mogu biti ona podruja na kojima se ne moe oekivati da ivi ili radi poinilac kao npr, rijeka, jezero, okean, pustinja te samim tim se iskljuuju iz geografskog profila poinioca. Osmi korak Prilagoavanje profila Prilikom izrade geografskog profila ali i uopte svakog profila iznimno bitno je prilagoavanje profila a naroito ukoliko se radi o novim informacijama vezanih za krivina djela ili poinioca. Geografski profili ne mogu se formirati na trajno vrednovanim informacijama (Kocsis, 2006). Iz ovog razloga sve dodatne informacije a posebno kao to informacije o novom krivinom djelu ili razvoju novih metoda mjerenja ili crtanja mapa lokacija treba obavezno uzeti u razmatranje i geografskim profil prilagoditi u skladu sa njihovim sadrajem. Deveti korak - Tumaenje profila Tumaenje geografskog profila odnosi se na itanje odnosno tumaenje izraenih mapa. Tumaenju geografskog profila treba pristupiti po principima prioriteta odreenih lokacija a ne po osnovu eliminacije te izraene mape moramo posmatrati kao mnotvo lokacija unutar kojih se nalazi tana lokacija poinioca (Kocsis, 2006). Davanje prioriteta odreenim lokacijama odnosi se na potrebu prepoznavanja odreenih lokacija na mapama kod kojih dolazi do odreenih 16 preklapanja te davanja prioriteta takvim lokacijama.
15 16
Pogledati vie: Kocsis, R.N. (2006). Criminal Profiling: Principes and Practice,Totowa,NY: Humana Press Npr. Ukoliko se sa mape moe zakljuiti da su djela vrlo esto smjetena u blizini specifinih podruja ili institucija, kao npr. sva ubistva izvrena na podrujima u blizini kino dvorana, ili recimo da su ubistva
165
Kompjuterski softveri Danas, u svijetu, vedina policijskih slubenika koristi kompjuterske programe kao pomod pri izradi geografskih profila poinilaca. Ova injenica ujedno i zahtjeva odgovor na pitanje kako kompjuterski sistemi mogu pomodi u izradi geografskih profila i koliko su realna njihova predvia? Odgovor na ovo pitanje lei u samoj psihologiji poinioca, odnosno dosadanja istraivanja su pokazala da su poinioci iznenaujude strukturirani u pogledu svog prostornog ponaanja, odnosno kretanja. Ovlatena slubena lica irom svijeta koriste savremena dostignuda nauke i tehnike u svom radu, te primjenjuju razliite tehnike u svom radu od forenzinih metoda, rekonstrukcije dogaaja do analize policijskih i drugih evidencija u posljednjih par dekada iroko je rasprostranjena i upotreba specijaliziranih analitikim tehnika i 17 kompjuterskih programa kao to je mapiranje kriminala . Ovlatena slubena lica analiziraju ove karte u cilju evidentiranja opdih pojavnih obrazaca kriminalnih djela i tipoloke analize njihovih poinilaca, u cilju mogudeg identificiranja poinilaca krivinih djela i njihovog hapenja, ali i u cilju usmjeravanja proaktivnog djelovanja 18 agencija za provedbu zakona i mogudnostima prevencije kriminaliteta. Da bi kompjuterski sistemi ostvarili maksimalnu efikasnost u formiranju geografskih profila poinilaca potrebno je da budu ispunjeni odreeni usl ovi: 1. 2. 3. 4. 5. Potrebno je da se radi o serijskim krivinim djelima, odnosno da ima vie mjesta izvrenja krivinih radnji, da su krivina djela poinjena od istog poinioca, pri izvrenju krivinih djela poinilac ne moe biti u prolazu, odnosno da 19 poinilac nasumino ne bira lokaciju poinjenja krivinog djela , lokacija poinjenih krivinih djela trebalo bi da bude rasporeene u blizini mjesta gdje poinilac ivi, radi i sl. poinilac ne moe da ini krivina djela sa vie polaznih taaka, potrebno je da uinilac u injenu krivinih djela kao polaznu taku uvijek ima jednu, istu, polaznu lokaciju, npr. mjesto gdje ivi.
izvrena u podrujima udaljenim od naseljenih mjesta predvienim za odreene svrhe kao recimo ribolov. Iz navedenog moe se dodatno spoznati o sklonostima i sposobnostima poinioca. 17 Vie pogledati: Bowers, K.J., Johnson, S.D., Pease, K. (2004). Prospective hot-spotting: The future of Crime Mapping? London: British Journal of Criminology, 44(5). 18 Proaktivno djelovanje podrazumijeva organizovanje preventivnih policijska i optedrutvenih akcija kako asocijalna i antisocijalna ponaanja ne bi eskalirali u kriminalitet i druge forme drutveno tetnih pojava. 19 Ovdje mislimo na poinioce koji prilikom poinjenja krivinih djela due putuju do lokacije poinjena i biraju lokaciju i rtvu nasumino te tom prilikom poinjena djela, zbog znaajnije udaljenosti ili njihovog neloginog rasporeda lokacija, nemogude je povezati i shvatiti obrazac kretanja poinioca. Upravo iz razloga, otkrivanja obrasca kretanja i aktivnosti poinioca, potrebno je da djelo bude izvreno u blizini neke od baza poinioca, odnosno na prostoru koji mu je dobro poznat i kojim poinilac operie.
166
Neki od specijalnih programa koji se danas najede koriste su CrimeStat program, Dragnet, Predator i Rigel Analyst. CrimeStat program CrimeStat je statistiki program koji se omogudava izradu mapa zloina. Ovaj program izradio je Dr. Ned Levin 1999. godine zajedno sa drugim istraivaima i analitiarima agencija za provedbu zakona pod okriljem istraivakih grantova 20 sponziranih od MAPS programa Nacionalnog instituta pravosua (NJI) Sjedinjenih Amerikih Drava. Svrha ovog programa da pomogne u radu agencije za provedbu zakona i istraivae sistema krivinog pravosua u njihovim nastojanjima da mapiranja kriminala. NIJ je omogudio distribuciju CrimeStat programa potpuno besplatno za studente, profesore, istraivae i analitiare te uz program se distribuira i prirunik koji objanjava upotrebu programu i daje primjere za svaki korak u procesu mapiranja. Od prvobitne verzije 1999. godine CrimeStat je viestruko nadograivan te danas postoji vie poboljanih verzija ovog programa. CrimeStat se temelji na est optih rutina i to: procjena putovanje radi poinjenja 21 krivinog djela , prostorni raspored, analiza udaljenosti, hot-spot analiza, interpolacija i prostorno-vremenska analiza (Rich, Shively, 2004). Program analizira serijska krivina djela te analizira razmjetaj lokacija krivinih dogaaja s ciljem pronalaska modela kretanja poinioca i njegovog polazita, odnosno najede mjesta stanovanja, a ukljuuje i modele za predvianje kriminalnih djela i njihove mogude lokacije, procjenjuje nain putovanja poinioca od mjesta njegovog stanovanja do lokacije mjesta zloina te predvia daljnji najvjerovatniji smjer 22 kretanja poinioca. Dragnet
20
NIJ (National Institute of Justice) je istraivaka agencija U.S. Department of Justice (USDOJ) i dio ureda Office of Justice Program koja je 1996. godine oformirala specijalnu jedinicu za mapiranje kriminala uz pomod GIS tehnologije. Pogledati vie na: http://www.ojp.usdoj.gov/nij/ 21 putovanje radi poinjenja krivinog djela odnosi se na udaljenost izmeu neke stalne lokacije poinioca tzv. njegovo polazite, i lokacije na kojoj je izvreno krivino djelo. Veliki broj istraivaa smatra da de poinioci krivinih djela nastojati da poine krivina djelo to je blie mogude mjestu gdje ive, odno sno da vedina individua je spremno putovati samo odreenu udaljenost da obavi odreene poslove (NCIS Conferrence Dr.Kim. Rosso). S tim u vezi postoje jo i neke varijante kao npr. da su stariji poinioci spremni dalje putovati radi poinjenja krivinog djela nego mlai poinioci, da de serijski pljakai banaka putovati dalje neko obini provalnici i dr. Postoje i sluajevi kada se poinioci svjesno trude da odaberu nasumino lokaciju na kojoj de poiniti krivino djelo meutim mogu nadi na brojne prepreke poput da na nasuminoj lokaciji ne mogu pronadi rtvu, ili je previe potencijalnih svjedoka i slino, te koliko god se poinilac trudio da svoj odabir lokaciji uini nasuminim on time gubi kontrolu nad onim to ini i u velikom broju sluajeva de se zavriti loije po njega i njegove namjere. 22 Pogledati vie na http://www.icpsr.umich.edu/icpsrweb/CRIMESTAT/
167
Software Dragnet,sredinom 1990-tih godina, razvio je profesor David Canter za potrebe predmeta Istrana psihologija na University of Liverpool u Velikoj Britaniji. Program je razvijen s namjerom da pomogne prof. Canter i studentima da 23 prouavaju prostorne obrasce serijskih zloina. Rezultati analize predstavljaju se u vidu dvodimenzionalne karte podijeljene u delije pri emu je u svakoj od delija se prikazuje vjerovatnost da li data delija predstavlja poetnu lokaciju poinioca (Rich, Shively, 2004). Ovaj softver na osnovu svojih analize moe pruiti i neke dodatne informacije o poinjenim djelima poput recimo informacija da obrazac kretanja ukazuje na postojanje vie poinilaca. Takoer ovlatenim slubenim licima omogudava usmjeravanje aktivnosti u pravcu proaktivnog djelovanja, te istraivaima i analitiarima pomod u prouavanju prostorne rasprostranjenosti kriminala i prouavanju obrazaca odabira lokacija izvrenja zloina. Predator Kasnih 1990-tih godina dr. Maurice Godwin je razvio softvere Predator. On koristi ovaj softver za rjeavanje zloina za klijente njegove konsultantske agencije (Rich, Shively, 2004). Predator formira psiho-geografski profil analizom prostornih i psiholokih obrazaca ponaanja kriminalaca. S obzirom da koristi viestruke me tode 24 analize ovaj softver se pokazao kao izuzetno koristan u radu policijskih slubenika. Rigel Rigel je osmislio Dr. Kim Rossmo,jedan od osnivaa Environmental Criminology 25 Research Inc. (ECRI) . Od 1997 ECRI vri distribuciju Rigel softver te se softver moe kupiti kao i bilo koji drugi softver a najedi korisnici su ovlatena slubena lica, istraivai i profesori. Tabela 2: Komparacija postojedih softwera za mapiranje u procesu geografskog 26 profiliranja
23 24
Pogledati vie na http://www.i-psy.com/publications/publications_dragnet.php Pogledati vie na http://www.drmauricegodwin.com/geoprofile.htm 25 Pogledati vie na http://www.ecricanada.com/ 26 Pogledati vie : Rich, T., Shively, M. (2004). A Methodology for Evaluating Geographic Profiling Software, U.S. Department of Justice, str. 11.
168
169
Geografsko profiliranje Primjer SAD Nacionalni centar za analizu nasilnih zloina (NCAVC) prua federalnim, dravnim, lokalnim i stranim agencijama za provedbu zakona besplatnu pomod u istaragama neobinih ili serijskih nasilnih krivinih djela kroz kombinovanje istrane i operativne podrke,istraivake i trenane podrke i dr. NCAVC je organizovan kroz tri elementa: 1. 2. 3. 4. ViCAP Program razumijevanja nasilnog ponaanja, BAU-1 Jedinica za analizu ponaanja 1 djela terorizma, BAU-2 Jedinica za analizu ponaanja 2 Krivina djela protiv odraslih osoba, BAU-3 Jedinica za analizu ponaanja 3 Krivina djela protiv djece
FBI ViCAP Program FBI-ViCAP je formiran 1985. i bavi se sluajevima nasilnih zloina i to: homocidom, seksualnim napadima, nestalim osobama i neidentificiranim ljudskim leevima/ostacima. Sve informacije vezane za sluajeve koje obrauje FBI -ViCAP, unose se u nacionalnu bazu podataka gdje se automatski vri usporeivanje sa ostalim sluajevima radi identifikacije slinosti danog sluaja sa ostalim sluajevima pohranjenim u bazi podataka. Osnovni zadatak FBI-ViCAP programa je pruanje pomodi u krivinim istragama i pomodi u analitikoj obradi sluajeva svim federalnim, dravnim i lokalnim agencijama za provedbu zakona. Ova pomod podrazumijeva i prikupljanje informacija vanih za rasvjetljavanje krivinog djela, multi-agencijsku koordinaciju, te analitiku pomod. Jedan od najvanijih zadataka je i kontinuirano odravanje i unaprjeenje ViCAP Web nacionalne istrane baze podataka o ubistvima, seksualnim napadima, nestalim osobama i neidentificiranim
170
ljudskim ostacima. U ViCAP bazi podataka ovlatenim slubenim licima dostupne su informacije o: rtvama, poiniocima ili osumnjienicima, modus operandi u datumima i tanim geografskim lokacijama, informacijama sa lica mjesta dogaaja, vrstama povreda (trauma) na rtvi, informacije o sredstvima izvrenja, informacije o vremenu izvrenja, informacije o seksualnim zloinima, lanac uvanja dokaza te prateda dokumentacija sluaja poput, fotografija, skice lica mjesta dogaaja i sl. Ovlatena slubena lica koja ele pristupiti i koristiti informacije ViCAP baze 28 podataka moraju poduzeti sljedede korake: 1. 2. 3. ODABRATI ko de ispred korisnike agencije predstavljati vezu izmeu FBI ViCAP-a i korisnika unutar agencije. 29 OTVORITI individualne LEO akaunte za sve korisnike. KONTAKTIRATI FBI-ViCAP i zatraiti pristup ViCAO Web-u.
27
Geografsko profiliranje u BiH Geografsko profiliranje u svijetu je postalo opteprihvadena i upotrebljavana tehnika u pronalaenju i hvatanju poinilaca krivinih djela. Veliki broj policijskih slubenika ne samo da koriste dostignuda ove tehnike u svom operativnom radu, nego formiraju i posebne timove iji je zadatak unaprjeenje i dalje razvijanje geografskog profiliranja te iji istraitelji uestvuju u brojnim istraivakim projektima iz ove oblasti. I dok je u svijetu geografsko profiliranje svakodnevna aktivnost policijskih slubenika u Bosni i Hercegovini ova tehnika je potpuna nepoznanica. Niti jedna agencija za provedbu zakona u BiH u svom operativnom radu ne primjenjuje ovu tehniku. U BiH ne postoji ni jedan program obuka policijskih slubenika iz oblasti geografskog profiliranja, dok u svijetu policijski slubenici pored svojih specijalnih timova za profiliranje kada je to potrebno koriste i usluge konsaltinga istaknutih strunjaka iz ove oblasti. Geografsko profiliranje, ne izuava se ni u okviru nastavnih procesa visokokolskih ustanova u BiH, pa ni u nastavnom procesu jedne od najrespektabilnijih ustanova na podruju Balkana iz
27 28
Pogledati vie na: http://www.fbi.gov/wanted/vicap/vicap.htm ViCAP: Homocides, Sexual Assaults, Unidentified Human Remains, Missing Persons, USA Department of Justice, Federal Bureau of Investigation, (2009). 29 LEO (Law Enforcement Online) je mrea kojoj se pristupa posredstvom Interneta i kojom upravlja FBI (FBI Criminal Justice Information Services Division). Ova mrea je dostupna jedino licima zaposlenim u agencijama za sporovoenje zakona, krivinom pravosuu, ili agencijama zaduenim za zatitu javne sigurnosti a kojima je potrebna sigurna komunikacija sa drugim agencijama. Leo sistem omogudava prijateljski nain elektronske komunikacije izmeu navedenih agencija te im omogudava sigurni prijenos osjetljivih podataka, ne zatidenih, razmjenu informaciju takvih informacija izmeu agencija, on line obrazovne programe, i uestvovanje u profesionalnim i specifino tematski i interesno fokusiranim dijalozima. Pogledati vie na http://www.fbi.gov/hq/cjisd/leo.htm
171
oblasti kriminalistike i sigurnosti, Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i 30 sigurnosne studije. Policijska praksa u BiH biljei mali broj otkrivenih sluajeva serijskih ubica ili masovnih zloina pa se stie dojam u javnosti da su ovakvi zloini rijetkost u 31 bosanskohercegovakom drutvu. Meutim, ovakvi stavovi zahtijevaju veliki oprez jer za osnovanost takvih stavova bila bi potrebna detaljnija nauna i struna analiza zloina u BiH a naroito zloina kod kojih nije otkriven poinilac. Interesantna je izjava Prof. dr. Nedada Korajlida: Tano je da se u vedini sluajeva ubice otkrivaju, meutim trebalo bi moda analizirati djela koju su izvrena po nepoznatom poiniocu, kada izvrilac nije uhvaden. Kada bi se napravila analiza tih djela u zadnjih nekoliko godina moda bi doli do zajednikih karakteristika, moda 32 ba imamo serijskog ubicu, a nismo u stanju da ga otkrijemo. Bitno je istadi da bi praksa geografskog profiliranja te kriminalistikog profiliranja umnogome doprinijela boljem razumijevanju kriminalnog ponaanja u BiH. U okviru ovoga informatizacija i centralizacija informacija o krivinim djelima, to je neophodno za profiliranje, u mnogome bi doprinijela i efikasnijoj borbi protiv kriminaliteta ali i boljem planiranu i koordinaciji aktivnosti policijskih slubenika u BiH u pravcu prevencije kriminaliteta. Zakljuak Geografsko profiliranje je svoju opravdanost i svrsishodnost dokazalo kroz kriminalistiku praksu. Formirani geografski profil ne saopdava identitet poin ioca ali ukazuje na njegove osobine i lokacije na kojima ga je mogude pronadi. Ova metoda prua izuzetan doprinos u rasvjetljavanju krivinih djela a naroito u kombinaciji sa tradicionalnim pristupom kriminalistikog istraivanja krivinih djela. Da bi formirani geografski profil bio to precizniji geografsko profiliranje zahtjeva to preciznije podatke o poinjenim krivinim djelima, te licu mjesta krivinog dogaaja, vremenu poinjena. Ovdje se mogu pojaviti problemi u vezi sa raspoloivim informacijama o krivinom djelu sa kojima raspolau istraitelji a naroito kada govorimo o tzv. Tamnoj brojci poinjenih krivinih djela, to bitno utie na pouzdanost i tanost izraenog profila. Kao jo jedan nedostatak geografskog profiliranja vrlo esto se navodi i nedovoljna nauna potvrda tehnike profiliranja. Naime, tanost profila zavisi prvenstveno od iskustva, steenog znanja i vjetine profilera. Usprkos navedenim nedostacima geografski profil moe mnogo
30
Prilikom pripremanja ovog rada koritena je jedino strana literatura, to je vidljivo i iz popisa liter ature. Razlog ovom je potpuni nedostatak domade literature iz ove oblasti ili ukoliko i ima takve literature ta literatura ostala je nedostupna autoru. 31 Najpoznatiji sluajevi u iz kriminalistike prakse serijskih i viestrukih ubica u BiH prezentirani su u radu: Ramljak, A., Korajlid, N., Dautbegovid, A. (2006). Serijske i viestruke ubice i njihove rtve, Godinjak pravnog fakulteta u Banja luci, XXVII-XXVIII, str. 73-95; 32 Pogledati vie: Start 122 Hronika, (2006). (1) 2, str.3.
172
doprinijeti uspjenijem radu ovlatenih slubenih lica. Praksa je pokazala da geografsko profiliranje daje neprocjenjivu pomod u povezivanju naizgled razliitih krivinih djela, ukazuju koja krivina djela najvjerovatnije potiu od istog poinioca, gdje moemo pronadi poinioca, te pomae ovlatenim slubeni m licima da usmjere istragu u pravom smjeru. Takoer, praksa je pokazala da je geografsko profiliranje postiglo veliki uspjeh u dravama u kojima postoji veliki broj razliitih agencija za provoenje zakona, koje vrlo malo informacija razmjenjuju izmeu sebe., npr. SAD, gdje uz pretragu baze podataka, kojoj imaju pristup sve agencije, mogu povezati naizgled razliita krivina djela koja na drugi nain bi bilo teko povezati, a potiu od istog poinioca. Literatura 1. 2. Ault, R.L., Reese, J.T. (1980). A Psychological Assessment of Crime Profiling , FBI Law Enforcement Bulletin. Bartol, C. R.,Bartol, A. M. (1987). History of forensic psychology. In LB. Weiner and A. K. Hess (Eds), Handbook of Forensic Psychology (pp. 3). New York: John Wiley & Sons. Bartol, C.R., Bartol, A.M. (2008). Current Perspectives in Forensic Psychology and Criminal behavior, Los Angeles: Second ed. Sage Publications Inc. Bowers, K.J., Johnson, S.D., Pease, K. (2004). Prospective hot-spotting: The future of Crime Mapping? London: British Journal of Criminology, 2004, 44(5) Bowers, K.J., Johnson, S.H., Pease, K. (2004). Prospective Hot -Spotting: The Future of Crime Mapping?, British Journal of Criminology, 44 (5), str. 641-658. Davis, J.A. (1999). Criminal Personality Profiling and Crime Scene Assessment: A Contemporary Investigative Tool to Assist Law Enforcement Public. Journal of Contemporary Criminal Justice. Vol. 15, No. 3, 291-301. Douglas, J.E., Munn, C. (1992). Violent Crime Scene Analsys. Modus operandi, Signature, and Staging. FBI Law and Forcement Bulletin, 61 (2), 1-10. Grubin, D. (1995). All Offender profiling. The Journal of Forensic Psychiatry, 6, 259-263. Greene, E., Heilbrun, K. (2011), Wrightsman`s Psychology and the Legal System, Belmont: Wadsworth; Haward, L. R.C (1981). Forensic Psychology: A Guide to Practice . London: Routledge. Holmes, R., Holmes, S. (2009). Profiling Violent Crimes: An Investigative th Tool. (4 ed.) Sage Publicitions, Inc. Kocsis, R.N. (2006). Criminal Profiling: Principes and Practice,Totowa,NY: Humana Press. Modly, D., Petrovid, B., Korajlid, N. (2004). Uvod u kriminalistiku. Sarajevo: Fakultet kriminalistikih nauka Univerziteta u Sarajevu.
3.
4.
5.
6.
7.
8. 9. 10. 11. 12. 13.
173
14. Protection of Children from Sexual Predator Act of 1998, Title 18, United States Code, Chapter 51, and Section 1111. 15. Ramljak, A., Korajlid, N., Dautbegovid, A. (2006). Serijske i viestruke ubice i njihove rtve, Godinjak pravnog fakulteta u Banja luci, XXVII -XXVIII, str. 73-95. 16. Ratcliffe, J.H. (2003). Geocoding Crime and a First Estimate of a Minimum Exceptable Hit Rate, International Journal of Geographical Information Science, 18 (1), str. 61-72. 17. Rich, T., Shively, M. (2004). A Methodology for Evaluating Geographic Profiling Software, U.S. Department of Justice, str. 11. 18. Snook, B., Gendreau, P., Bennell, C., Taylor, J.P. (2008). Criminal Profiling: Granfalloons and Gobbledygook, Skeptic, 14 (2), str. 36 -41. 19. Start 122 Hronika, (2006). (1) 2, str.3. 20. U.S. Department of Justice, Federal Bureau of Investigation (2008) Serial Murder: Multi-Disciplinary Perspectives for Investigators, Behavioral Analysis Unit-2 Federal Bureau of Investigation. 21. Snook, B., Cullen, R.H., Bennell, C., Taylor, P.J., Gendreau, P. (2008). The Crimanal Profiling illusion: What is Behind the Smoke and Mirrors?, Crimnal Justice and Behavior, 35 (10), str. 1257-1276. 22. USA Department of Justice, Federal Bureau of Investigation, (2009).WiCAP: Homocides, Sexual Assaults, Unidentified Human Remains, Missing Persons,.
Biografija
Aida Cacan je roena 1986. u Zenici. Na Fakultetu krimnalistikih nauka u Sarajevu 2008. stekla zvanje Bachelor/Bakalaureat kriminalistike (BA). Studentica zavrne godine II ciklusa studija na Faklutetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu. Trenutno priprema zavrni rad iz oblasti Krivino procesnog prava. U toku studija uestvovala na brojnim seminarima i konferencijama iz oblasti regionalne i meunarodne sigurnosti, demokratije i ljudskih prava. aida_cacani@yahoo.com

Geografsko Profiliranje Počinilaca U Kriminalističkoj Istrazi Serijskih Krivičnih Djela

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Geografsko Profiliranje Počinilaca U Kriminalističkoj Istrazi Serijskih Krivičnih Djela

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Kriminalistike teme

HEURISTIKE I SILOGISTIKE DETERMINANTE ISTRAIVANJA ALIBIJA U KANTONU SARAJEVO

HEURISTIC AND SYLLOGISTIC DETERMINANTS OF ALIBI RESEARCH IN CANTON SARAJEVO

Istraivanje i dokazivanje alibija u Kantonu Sarajevo

Grafikon 1: Pozivanje na alibi

Grafikon 2: Svjedoci alibija su zainteresirani

Tabela 4: Prikaz kriterijske varijable priznanja krivnje i provjeravanja alibija

9. 10. 11. 12. 13. 14.

Eldan MUJANOVI Samir RIZVO

15. 16. 17.

18. 19. 20. 21.

GEOGRAFSKO PROFILIRANJE POINILACA U KRIMINALISTIKOJ ISTRAZI SERIJSKIH KRIVINIH DJELA

GEOGRAPHIC PROFILING AS A CRIMINAL INVESTIGATIVE METHODOLOGY IN CRIMINAL INVESTIGATION OF SERIAL CRIMES

Routine activity Theory RAT

formiraju se nove istrane strategije i poduzimaju aktivnosti u skladu sa njima.

8. 9. 10. 11. 12. 13.

You might also like