KRIMINALISTIKA 1 – UVOD – PITANJA

1. Definicija kriminalistike
Kriminalistika je naučna disciplina koja sistematski istražuje naučne metode i pravila iskustva
u neposrednom sprečavanju, otkrivanju i razjašnjavanju pojave krivičnih djela kao i utvrđivanju
njihovih počinitelja. Ona je usmjerena na gnoseologijsko-informacijske sadržaje i vrela ,
mogućnosti, način i sredstva saznanja o činjenicama koje su predmet istraživanja.
2. Šta su gnoseološko-informacijski sadržaji i vrela na koje je usmjerena
kriminalistika?
Predmet istraživanja.
3. Koje cjeline su posebno značajne kada se govori o pojmu kriminalistike?
Za kriminalistiku se kao posebice važno ukazuje na poznavanje strukture krivičnih djela,
razrada metodologije i metodike postupaka njihova otkrivanja i razjašnjavanja, spriječavanje
njihovih pojava, iznalaženjem prikladnih znanstvenih metoda, sistemskim prikupljanjem i
preradom pravila iskustava i sl
4. Šta je kriminalistička procedura?
Kriminalistika je posebna vrsta sistema radnji i odnosa tj. kriminalistička procedura. Znači
polazna osnova njenog određenja u kojoj se prepoznaje strukturni, teleologijski i realni sadržaj.
5. Koji sadržaji su od značaja za kriminalističku proceduru?
Strukturni, teleologijski i realni sadržaj.
6. Šta je objektivna strana krivičnog djela?
Objektivna ili vanjska strana pojave krivičnog djela obuhvata vrijeme, mjesto, sredstva, tok i
druge objektivne okolnosti djela.
7. Šta je subjektivna strana krivičnog djela?
Subjektivna ili unutarnja strana odnosi se na unutarnja zbivanja, osobine ličnosti počinitelja,
motiv, sadržaje i oblik krivnje.
8. Šta je prevencija, a šta represija krivičnih djela i na koji način ih
kriminalistika razmatra?
Složen splet međusobno isprepletenih objektivnih i subjektivnih sadržaja krivičnog djela,
kriminalistika razmatra neposredno, konkretno sa stajališta spriječavanja tj.prevencije ili
suzbijanja odnosno represije njihovih pojava.
9. Šta je polazišna kategorija u određenju predmeta kriminalistke?
Polazišna kategorija u određenju predmeta kriminalistike je obavijest povezana sa krivičnim
djelom, ili kriminalistička poruka, informacija, podatak.
 10. Šta predstavlja teorijsku, znanstvenu komponentu kriminalistike?
Znači jednaku važnost za kriminalistiku imaju i naučna saznanja koja su sa više ili manje
dosljednosti okupljena u koherentne cjeline. To je komponenta znanstvene, teorijske
kriminalistike. Ona se bavi pitanjima naučne teorije, sistemskom obradom niza raznovrsnih
metoda, te drugim doticajnim problemima.
11. Šta podrazumijeva praktična komponenta kriminalistike?
Kriminalistika se u prvom redu javlja kao praktično znanje i umijeće, to je njena praktična
komponenta odnosno kriminalistika kao praksa.
12. Četiri stajališta o samostalnosti kriminalistike?
U prvoj skupini su autori koji smatraju da kriminalistika na savremenom stepenu razvoja još ne
ispunjava uslove koji su neophodni da bi joj se priznalo značenje samostalne nauke. Temelji se
na tome da je kriminalistika tek dio sadržaja drugih nauka. Ovo stajalište ne odriče postojanje
i važnost teorijske kriminalistike, ali kao posebne tematske cjeline, obilježja metode pristupa,
aspekta istraživanja itd. Smatra se da to još nije dovoljno za priznavanje samostalnosti
kriminalistike kao nauke.
Za razliku od prvih, drugi priznaju značenje samostalne nauke samo nekim područjima
kriminalistike, iako se prema njoj u cjelini odnose slično kao i ranije opisana gledišta. U tu
skupinu ulaze stajališta o kriminalistici kao ukupnosti funkcijski povezanih posebnih naučnih
disciplina.
Treća skupina stajališta kriminalistiku uzima kao samostalnu nauku. Oni smatraju da su njen
skup znanja, određenost predmeta istraživanja, zakonitosti i metode takvi da ona ispunjava sve
uslove samostalnu opstojnost i razvoj.
U četvrtu skupinu ulaze stajališta koja se temelje na posebnom sistemskom pristupu koji je
obilježen time što se pojmovnom oznakom kriminalistika označava posebni sadržaj, uže
područje u pravilu prirodnih i tehničkih nauka, dok se ostali sadržaji obuhvaćeni određenjem
pojma kriminalistike, uključuju u šire područje kriminalističkog istraživanja.
13. Šta je predmet kriminalistike?
Predmet razmatranja kriminalistike je ispitivanje signala, nositelja poruke, pravila nastanka,
prikupljanja, ispitivanja i ocjene obavijesti, te njenog korištenja u informacijskim sistemima
vanprocesne (operativne) djelatnosti i krivičnog postupka, zatim odnosima u vezi s tim.
14. Razlike između predmeta kriminalistike i predmeta krivičnog
(materijalnog i procesnog) prava
Krivično (materijalno i procesno) pravo bavise kaznenim djelom sa stajališta pravne
znanosti. Kriminalistika pak razmatra činjenične strukture. To je već dostatna osnova
za razlikovanje kriminalistike kao znanstvene discipline od doticajnog poručja
krivičnopravne znanosti. Kriminalistika se bavi pojavom krivičnog djela kao objekta
istraživanja, a krivično pravo pravnim propisima o krivičnom djelu. Isto tako
kriminalistika razmatra proceduru istraživanja kao stvarnu strukturu, a krivinčno
procesno pravo pravne propise koji uređuju krivični postupak.
 15. Šta predstavlja predmet središnje pažnje u kriminalistici?
U središtu pažnje kriminalistike jeste otkrivanje krivičnog djela, razjašnjenje okolnosti u kojima
je to djelo počinjeno, utvrđivanje počinitelja i neka druga pitanja.
16. Objasniti razliku u metodološkom pristupu predmetu istraživanja koja je
vidljiva između kriminalistike i krivičnog (materijalnog/procesnog) prava.
Krivično (materijalno i procesno) pravo se bavi krivičnim djelom sa stajališta pravne nauke, a
kriminalistika razmatra činjenične strukture. Kriminalistika se bavi pojavom krivičnog djela
kao objekta istraživanja, a krivično pravo pravnim propisima o krivičnom djelu. U konačnici,
kriminalistika razmatra procedure istraživanja kao stvarnu strukturu, a krivično procesno pravo
pravne propise, koji uređuju krivični postupak.
17. Šta je središnja kategorija u određenju predmeta kriminalistike?
Središnja kategorija u određenju predmeta kriminalistike je obavijest povezana sa krivičnim
djelom, ili kriminalistička poruka, informacija, podatak. OBAVIJEST, podatak
18. Šta je obavijest u kriminalistici i koje sve izvore obavijesti imamo?
Obavijest, podatak je središnja kategorija u kriminalistici. Izvori obavijesti su: osobe, fizički
predmeti, isprave, medijske poruke itd.
19. Koje ključne osobine (karakteristike) se odnose na Kriminalistiku kao
samostalnu znanstvenu disciplinu (npr. jednako kao za Medicinu)?
Heterogenost, multidisciplinarnost, interdisciplinarnost, hibridnost.
20. Koje složene cjeline obuhvata predmet kriminalistike?
Kriminalistika uključuje više složenih cjelina. Među njima po važnosti se ističu: poznavanje
pojave krivičnih djela, upotreba naučnih metoda u posebne kriminalističke svrhe i prilagodba
kriminalističkih radnji posebnim obilježjima krivičnih djela.
21. Objasniti odnos između potrebe za učinkovitom krivičnopravnom zaštitom
i potrebe očuvanja temeljnih ljudskih prava u okviru kriminalističkog
postupanja.
U savremenim uvjetima kriminalistika mora nastojati postati zalogom veće cjeline
krivičnopravne zaštite, njena stvarna komponenta odvraćanja od zločina. To je posebice
aktuelno aktuelno u savremenom svijetu suočenom s pojavama vrlo pogibljenih oblika
organiziranog zločina, s nasiljem koje se izražava i masovnim stradanjem dijelova ljudskih
zajednica, s trajno prisutnim visokim brojkama niza drugih kaznenih djela. Istodobno, jednako
je važno da se uvećanje stupnja učinkovitosti krivičnopravne zaštite postiže uz stalan obzir
spram potrebe očuvanja temeljnih ljudskih prava i sloboda i suzbijanja pojava koje su protivne
ne samo formalnim zakonskim propisima već i standardima zaštite nepovredivosti ljudskog
bića.
 22. Osnovni povod za poduzimanje kriminalističke djelatnosti?
Pojava kaznenog djela u cilju pripreme ili u okviru krivičnog postupka.
23. Navesti i objasniti dva osnovna nivoa kriminalističkog istraživanja?
Formalni i stvarni. Formalni nivo djelatnosti istraživanja krivičnih djela podrazumijeva:
kriminalističku aktivnost uređenu propisima o otkrivanju krivičnih djela i krivičnim procesnim
pravom, a stvarni u informacijskom smislu, u otkrivanju i prikupljanju posebnih
kriminalističkih signala i njihovoj preradi pomoću odgovarajućih simbola i znakova u
kriminalističku informaciju.

24. Šta predstavljaju ulaz, središnji dio i izlaz sistema krivičnog postupka?
Kvalitet rezultata odnosno izlaz sistema konkretnog krivičnog postupka uvjetovan je
većim brojem čimbenika (faktora, činilaca). Riječ je prije svega o ulaznim veličinama. To
su podaci koji tvore osnovu za pokretanje krivičnog postupka i sastoje se u spoznajama
određene kvalitete o krivičnom djelu i počinitelju. Značajna je i prerada ulaznih veličina u
sistemu krivičnog postupka i konačno izlaz sistema: odluka o predmetu krivičnog
postupka. Složena struktura takvog sistema zahtjeva od njegovih učesnika na prvom
mjestu temeljito poznavanje osnovne formalne razine pravnih okvira u koje je uklopljen
krivični postupak dakle, krivičnog procesnog prava. Budući da je sistem krivičnog
postupka sredstvo primjene odredbi materijalnog krivičnog prava nužno je poznavanje i
tog sklopa pravnih propisa.
25. Šta podrazumijevaju operativna znanja o stvarnim pojavama krivičnih djela
i zbog čega su ona značajna?
Bitna su za stvarnu komunikaciju u sistemu krivičnog predmeta, interakciju s drugim
subjektima i ponašanje spram okoline sistema. Predstavljaju logičan i neizbježan uslov kvaliteta
konkretnog krivičnog predmeta. Odnosi se na tri središnja cilja: postizanje istinitosti utvrđenja
u krivičnom postupku, zaštitu temeljnih prava i sloboda, djelotvornost krivičnog sistema kao
mehanizma društvene odbrane od zločina.
26. Šta sve ispituje kriminalistika s ciljem iznalaženja optimalnog modela
konkretne primjene ustanova krivičnog materijalnog i procesnog prava?
U tom smislu ona ispituje: pojavnost oblika činjeničnog stanja krivičnog djela, njegove posebne
karakteristike, evidentira i katalogizira najvažnije dokaze, iznalazi optimalne modelitete
izvedbe postupovnih radnji konvergiranjem svih utjecajnih faktora, obrađuje svojstva
počinitelja, način ostvarivanja djela, mjere spriječavanja pojava zločina itd.
 27. Zbog čega se shvatanje kriminalistike kao isključivo ili pretežno „policijske
nauke“ smatra prevaziđenim?
To zasigurno ne znači da kriminalistika u određenom, dominantnom području, njenoj
prepoznatljivoj, inventivnoj, otkrivačkoj komponenti nije prije svega disciplina znanstvena
policije. Ipak, što se tog pitanja tiče, Hans Gros utemeljitelj kriminalističke nauke, niti jednog
trenutka nije pripadao policijskoj službi, svoja bogata i poticajna praktična iskustva prikupio je
dugogodišnjim obnašanjem sudačke (sudske) dužnosti. Nakon toga se posvetio naučnom radu.
Primjena kriminalističkih znanja u skladu sa ranijim naznakama ne prestaje otkrivanjem
počinitelja krivičnog djela, ona je prijeko potrebna i u djelatnosti koja slijedi a koja je
organizirana u krivični postupak.Ovdje je njen sklop obilježen nizom procesnih propisa u čije
se okvire mora uklopiti konkretni kriminalistički sadržaj. Kriminalistika se tu prostire i u
okvirima procesnih i dijelom supstancijalnih krivičnopravnih ustanova. Njen je sadržaj u
odnosu na ranije opisano područje sužen, strogo određen ali zato ne i manje važan.
28. Objasniti karakter kriminalističke djelatnosti u fazi tzv. pretkrivičnog
postupka.
Kriminalistička djelatnost je prisutna u području otkrivanja počinitelja krivičnih djela
(inventivna, istraživačka djelatnost) – heuristička kriminalistika.
29. Kako se naziva kriminalistička djelatnost koja se prostire u fazi krivičnog
postupka i šta je karakterizira?
- Silogistička kriminalistika – područje kriminalistike posvećeno sadržaju, modalitetima,
odabiru procesnih radnji, svrhovitom planiranju vođenja krivičnog postupka, sistemskom
razjašnjenju pojave krivičnog djela i krivične odgovornosti, izradi odluka i svim drugim
stvarnim aspektima vođenja konkretnog krivičnog predmeta.
30. Objasniti dihotomnu i trihotomnu podjelu kriminalistike.
Dihotomna podjela kriminalistike je na kriminalističku tehniku i kriminalističku taktiku, a
trihotomna podjela kriminalistike je na kriminalističku taktiku, tehniku i metodiku.
31. Šta obuhvata shvatanje kriminalistike kao prirodno-znanstvene disipline, a
šta njeno shvatanje kao (društvene) pravne nauke, te navesti da li su takva
shvatanja prihvatljiva?
Dio kriminalistike koji se bavi primjenom saznanja prirodnih i egzaktnih nauka tvori zasebnu
disciplinu naučne ili prirodnonaučne kriminalistike, a shvatanje kao društvene pravne nauke
uglavnom sistemski istražuje empirijska iskustva, primjenu komunikologije, informatike, te
nekih drugih disciplina na kriminalistička istraživanja. Obje krajnosti dovode do neprihvatljivih
sistemskih riješenja. (Kriminalistika je nauka o stvarnim, činjeničnim pojavama.)

32. Stajalište o pripadnosti kriminalistike integralnoj kriminologiji kao

sveobuhvatnoj nauci o zločinu?
Veliku je pozornost privuklo stajalište o pripadnosti kriminalistike integralnoj kriminologiji kao
sveobuhvatnoj nauci o zločinu. Kriminalistika je prema tom shvatanju samostalna disciplina,
dio šireg sklopa učenja o suzbijanju zločina, sastavljena od kriminalne taktike, tehnike i
strategije.
33. Šta je kriminalna strategija?
Kriminalna strategija je granično polje kriminologije, kriminalistike i kriminalne politike.
34. Objasnite pojam kriminalističke strategije u sistemu Kriminalistike kao
samostalne znanstvene discipline
To je učenje o ostvarivanju utvrđenih pravnopolitičkih ciljeva u području sprječavanja i
suzbijanja kaznenih djela cjelovitim, planiranim, usklađenim i dugoročnim mjerama.
35. Šta je kriminalistička tehnika?
Kriminalistička tehnika sistemski prikuplja i istražuje metode različitih egzaktnih nauka i
saznanja s drugih područja nauke i vještine radi njihove prilagodbe i upotrebe u svrhe
kriminalističkog istraživanja.
36. Navesti neke od najznačajnijih cjelina kriminalističke tehnike.
Najznačajnije cjeline kriminalističke tehnike su: identifikacijska metoda (antropometrije,
daktiloskopije,, kriminalističke fotografije,identifikacije glasa, identifikacije putem računara),
ispitivanja tragova koja uključuje klasifikaciju tragova ( prema dinamici postanka, materiji,
mogućnosti individualne identifikacije, vrsti traga) pronalaženja, osiguranja, ispitivanja i
vrednovanja tragova, posebnih kriminalističko tehničkih ispitivanja iz područja humane
medicine, veterinarstva i biologije, psihologije (ispitivanje rukopisa,prepoznavanje glasa) i
pedagogije, hemije, fizike, ostalih prirodnih i matematičkih znanosti..
37. Šta je kriminalistička taktika?
Kriminalistička taktika sistemski razmatra iskustva i saznanja o najprikladnijem razjašnjenju
okolnosi krivičnog djela i utvrđivanju njegovog počinitelja.
38. Šta je kriminalistička metodika ili posebna taktika?
Kriminalistička metodika ili posebna taktika vrlo je razgranato i dinamično posebno područje
kriminalisitčke taktike. Razvila se postupkom specijalizacije, prilagodbama taktičkih pravila,
posebnim obilježjima određenih skupina krivičnih djela, ili čak pojedinih krivičnih djela.
39. Šta proučava kriminalistička fenomenologija?
Kriminalistička fenomenologija se uzima kao posebni dio kriminalističke taktike i ona ispituje:
pojavnost krivičnih djela (morfologija), karakteristike počinitelja (kriminografija), način
ostvarenja konkretnih krivičnih djela (tehnika zločina).

40. Objasniti odnos krivičnog procesnog prava i silogističke kriminalistike.

41. U kakvom su odnosu heuristička i silogistička kriminalistika?
 Silogistička, za razliku od heurističke kriminalistike, pristupa kaznenom djelu
također kao stvarnoj pojavi, ali i kao predmetu kaznenog postupka i kaznenog
prava.
42. Značaj izučavanja kriminalističkih sadržaja u okviru studija prava?
43. Odnos kriminalistike i kriminologije
Kriminologija je fenomenologijska i kauzalno-genetička disciplina koja se bavi oblicima i
uzrocima kriminaliteta kao masovne pojave. Znanstvena zadaća kriminalistike je eruiranje
sredstava i metoda nužnih za razjašnjenje kaznenog djela, ponajprije za otkrivanje i izvođenje
dokaza u kontekstu kaznenoga djela i počinitelja.
44. Navesti vrste kaznenih znanosti i navesti njihove osnovne predstavnike.

45. Razlika između kriminalistike i socijalne patologije, te kriminalne

pedagogije.
Kriminalistika i neke druge nepravne kaznene discipline poput socijalne patologije i kriminalne
pedagogije razlikuju se predmetom i pristupom izučavanja.
46. Odnos sudske (forenzičke) medicine (i psihijatrije) i kriminalistike.
Sudska(forenzička) medicina(i psihijatrija) i kriminalistika u snažnom su međusobnom
dozicaju i ispreplitanju. Sudska medicina je znanstvena disciplina koja sustavno istražuje
medicinske pojave u svrhu korištenja prikupljenih spoznaja u primjeni pravnih propisa. Zbog
toga između obje discipline postoji tijesna povezanost. Povezanost dvaju područja izražava se
i stvaranjem novih disciplina (medicinske kriminalistike). Najvažnija doticajna pitanja
kriminalistike i sudske medicine nalaze se u području traseologije, identifikacije i metodike.
47. Odnos kriminalistike i politike suprotstavljanja kriminalitetu?
Značajne podatke kriminalistika pruža i disciplini politike suzbijanja kriminaliteta. Kod toga je
ključna važnost diferencirajućeg obilježja kriminalistike kao discipline koja se bavi
izučavanjem mjera neposrednog istraživanja pojava kaznenih djela.
48. Odnos kriminalistike i krivičnog procesnog prava?
49. Odnos kriminalistike i krivičnog prava?
50. Odnos kriminalistike sa prirodnim i tehničkim naukama?
51. Odnos kriminalistike sa sociologijom, statistikom i ekonomijom?
Važnost sociologije za svaku proceduru pa tako i za cjelinu kriminalističkoga istraživanja
je iznimna. Poglavito je riječ o tome da sociologija pruža polazišta kod objašnjavanja
nastanka pojave koja je predmet istraživanja oblikovanjem niza varijabli koje se vrlo
prikladno mogu koristiti za svrhe kriminalističkoga istraživanja. U istome smislu
sociologija posredstvom metoda odabira prikladnih mjera daje osnovu za stvaranje
prognoznih sudova koji su posebice važni u području preventivne kriminalistike. Zatim je
njena pomoć važna kod izvođenja vrijednosnih kvalifikatornih sudova, supsumcija itd. U
tome se području posebice mora nastojati u većoj mjeri koristiti empirijsko-iskustene
metode na račun pretežitih pristupa s polazištem svakodnevnoga životnog iskustva,
dugogodišnje prakse i sl. Sociologija omogućuje da se proces kriminalističkoga istraživanja
organizira kao sociologijska raščlamba. To je posebice slučaj u primjeru utvrđivanja
 subjektivnih činjenica na temelju indicija što će se izložiti u drugoj prilici. U sociologiji
pojedini izvori nalaze uporište za stvaranje posebnih teorija sudačkog postupanja.
Statistička istraživanja su zbog svoje važnosti dovela do stvaranja posebne kriminalne
statistike.
52. Dvostruki značaj ekonomije za kriminalistiku?
S jedne strane kao komponenta svake djelatnosti tako i kriminalistika uključuje ekonomičnost.
S druge strane cio niz se ekonomskih metoda primjenjuje u kriminalističkome istraživanju.
53. Različiti prikazi razvoja kriminalistike
Kako se kriminalistika još i danas shvaća poglavito kao policijska djelatnost, u brojnim se
izvorima povijest kriminalistike prikazuje kao povijest razvoja policijske službe. Neki pak
povijest kriminalistike izlažu prikazom razvoja kriminalističkih ustanova. Sustavno,
znanstveno istraživanje kriminalistike zadaća je koju tek valja riješiti u budućnosti.
54. Četiri faze razvoja kriminalistike kao prakse kaznene represije
Prva(etnička) faza obilježena je ocjenom dokaza na temelju osobnih i, posebice, iskustvenih
saznanja. Kriminalistička nastojanja jesu ovdje tek prigodni, prateći, fragment kaznenoga
postupanja.
Drugu(religijsku, mističnu) fazu obilježavaju dokazne provjere putem različitih često
pogibeljnih iskušenja (Božji sudovi, ordalije). Razvoj tih sredstava i tehnologija primjene mogu
se uzeti kao „kriminalistika“ tek u instrumentalnom smislu, ali nikako kao racionalno istražno
djelovanje.
U trećoj fazi, koja je nastupila kao reakcija na prethodnu, mističnu fazu, apsolutno je prevladala
formalna, zakonska ocjena dokaza. U tome okviru se posebice ističe značenje priznjanja i
suglasnih iskaza dvaju vjerodostojnih svjedoka. Posljedično ta usmjerenost na priznanje dovela
je do njegova dobivanja pod svaku cijenu i konačno do torture. Istovremeno zabacivani su
gotovo svi drugi dokazi. Stoga dokazna pravila sadržavala su kriminalističke sadržaje.
Logična reakcija na zastranjivanje u zakonskoj fazi dokaznoga sustava pojavila se u sljedećoj,
četvrtoj fazi unutarnjeg uvjerenja, odnosno u fazi slobodne sudaćke ocjene dokaza. Opet je u
pitanju bila radikalna suprotnodt prethodnome sustavu, tijekom čega je unutarnje
sučevo(porotničko) uvjerenje slobodno, dok je u drugome slučaju sučeva slobodna ocjena
dokaza uvjetovana obvezom iznošenja razloga kao značajnim ograničenjem, koje je važno i za
područje kriminalistike. Faza slobodnoga sudačkoga uvjerenja je prema mnogim piscima još
uvijek bitna značajka suvremenog dokaza sustava. Prema njima još se uvijek ne može kazati da
je nastupila daljnja znanstvena faza koju bi trebalo obilježavati ne samo znanstveno utvrđivanje
činjenica već njihovo sustavno sjedinjavanje putem razrađenih pokusa. Mnogi drugi smatraju
da je već nastupilo razdoblje pretežite uporabe znanstvenih dokaza.

55. Predznanstveno razdoblje razvoja kriminalistike

Kriminalistika je kao samostalna znanstvena nauka nastala koncem XIX stoljeća. Do tada je
primjena znanstvenih saznanja u otkrivanju i razjašnjavanju zločina bila prigodna, iako to
nipošto ne znači da pojedine i danas korištene, metode nisu bile razvijene(korištenje papilarnih
linija zabilježeno je još u staroj Kini). Ipak, tijekom vrlo dugoga povijesnoga razdoblja primjena
raznih znanstvenih metoda u borbi protiv kriminaliteta, posebice u konkretnom razjašnjavanju
zločina, nije ostvarena u sustavu samostalne znanstvene discipline, niti su korištene metode bile
temeljito znanstveno istražene sa stajališta posebnih kriminalističkih ciljeva i potreba.
56. Nastanak znanstvene kriminalistike
Nastanak znanstvene kriminalistike,nakon značajnih radova nekih ranijih pisaca poput
njemačkoga pisca L. H. F. Von Jegemanna, vezuje se u prvome redu uz ime Hansa Grossa i
objavljivanje njegova djela Handbuch fur Untersuchungsrichter als System der Kriminalistik,
1893.godine. Pojava Grossova djela poglavito je značila stvaranje sustava samostalne
znanstvene discipline i istovremeno razradu niza važnih pitanja.
Nagli razvoj prirodnih i društvenih znanosti, intezivna društvena kretanja ali i pojava novih,
složenih vidova zločina djelovali su poticajno na razvoj nove znanosti. U relativno kratkome
vremenu kriminalistika je oblikovala svoj sustav, stvorila metodologijsku osnovu i djelovanjem
većeg broja znanstvenika i, posebice, novoosnovanih ustanova izvršila snažan uticaj na praksu.
Razvoj je od prvih početaka bio vrlo brz. Tome su pridonijela brojna važna otkrića u prirodnim
i tehničkim znanostima. Već se u toj fazi razvija proces unutarnje diferencije i specijalizacije.
Vrlno rano pojavljuju se sustavna djela iz tih posebnih oblasti. No, ključno mjesto u razvoju
nove discipline pripada ustanovama.
57. Koji faktori su utjecali na razvoj kriminalistike kao nove znanosti?
Razvoj je od prvih početaka bio vrlo brz. Tome su pridonijela brojna važna otkrića u prirodnim
i tehničkim znanostima.
58. Razvoj kriminalističkih ustanova
kriminalističke ustanove razvijale su se kao policijski kriminalistički laboratoriji,
kriminalistički i kriminologijski zavodi i znanstveni instituti. Za praksu je osobito značajna
djelatnost policijskih laboratorija i kriminalistićkih zavoda. Dio ustanova djeluje u okviru
visokih škola ili fakulteta, drugi pripadaju državnim tijelima, a neki djeluju samostalno. Među
najstarijim ustanovama treba istaknuti Institut znanstvene policije i kriminologije u Lausanne
(utemeljitelj Rudolph Reiss).
59. Dvije temeljne značajke aktuelnog razvoja kriminalističke znanosti
Dvije su temeljne značajke aktuelnog razvoja kriminalističke znanosti. U prvome redu to je
pojava novih znanstvenih metoda u području kriminalističke tehnike. Druga takva značajka je
specijalizacija, grananje kriminalistike u posebne cjeline. To se zasebice izražava razvojem
metodičkih podsustava. U tome smislu vrlo bitno značenje ima aktuelnost pojedinih skupina
zločina, ali i njihova struktura. Osim klasičnih metodika istraživanja krvnih, imovinskih,
seksualnih i drugih delikata danas se pojavljuju nove metodske cjeline istraživanja prometnih,
ekoloških i drugih delikata. Iznova je, na žalost, postalo i te kako aktualno istraživanje ratnih
zločina. No, pitanje koje je u prvome planu jeste zadaća suzbijanja zarnovrsnih pojava
organiziranoga kriminaliteta
60. Objasniti šta je pravni okviri kriminalističke djelatnosti, uključujući pitanja
i sadržaje kriminalističke djelatnosti koje razmatra pravni okvir?
Pravni okvri kriminalističke djelatnosti jesu sva pravna pravila koja izravno ili
posredno određuju kriminalističku djelatnost. Za kriminalistiku ona imaju
posebnu važnost. To se uostalom ogleda u okolnosti da najnoviji kriminalistički
izvori u pravilu sadrže posebna razmatranja toga sklopa, dok u ranijim to nije bio
slučaj. U spomenutim se izvorima najprije razmatraju pitanja ustroja zaštite
tjelesnog integriteta, slobode,
61. Objasniti odnos stvarne i formalne strukture učenja o ljudskim pravima i
kriminalističkog postupanja?
Savremena kriminalistika razmatra stvarne sastojke konkretnih zahvata u to
zaštićeno područje ispitivanjem kriminalističkih ustanova tjelesnih pretraga i
pregleda, uhićenja, pregleda prostora, u vida u računalske zbirke podataka,
pregleda i obdukcije leša, privremenog oduzimanja predmeta, zabrane
raspolaganja ili vršenja prava, oduzimanjem ovlasti, nadzorom nad sredstvima
propćavanja itd. Tako se u općim razmjerama dobiva cjelovita formalna i stvarna
struktura učenja o ljudskim pravima koja polazi od općih filozofskih stajališta koja
se oblikuju u teoriji ljudskih prava, okvirno uklapaju u materijalno i postupovno
zakonodavstvo, te konkretno razrađuju u kriminalističkoj proceduri. Tek se
takvim cjelovitim, dosljednim, koherentnim, ustrojem postiže cilj provedbe
ustavnih okvira istražne djelatnosti.
62. Deontološki okviri kriminalističke djelatnosti
Deontološki okviri djelomice izviru iz pravnih pravila. Njihovo je izvorište znantno
dublje od izričitog sadržaja pravne norme. Nije moguće pravila postupanja
kriminalista, čak i u području silogističke kriminalistike, propisani u svim
detaljima. Baš u tim rubnim područjima, u detaljima koji izmiču mogućnosti
prethodnog predviđanja, ističe se važnost općih rukovodnih načela, standarda
poduzimanja pojedine radnje. Kolika god bila dominantna težnja za postizanjem
temeljnog cilja kanenog postupka, on je zamisliv samo u određenim okvirima, u
granicama z akoje su sukladne osnovnim etičkim, moralnim, civilizacijskim
shvaćanjima. Zbog toga je obzir prema tim aspektima kriminalističkog djelovanja
itekako važan . on uključuje razmatranje posebnih sadržaja postupovnih i
materijalnopravnih odredaba, njihova smisla, osnova iz kojih su ponikli. Uz to je
nužno uvažavanje temeljnih vrijednosti dotičnog društva i razmatranje kriterija
ocjene društvenih osnoda, moralnosti itd.
63. Koje standarde kriminalističkog postupanja razmatraju međunarodni
pravni akti?
a) zakonitost u postupanju
b) poštivanje ljudskih prava
c) jednakost službenog pristupa svakoj osobi u jednakoj situaciji
d) suzdržanost u upotrebi prisile (legitimnost, nepoodnost, srazmjernost,
postupnost, preciznost, selektivnost)
e) obaveza čuvanja tajne
f) isključenje ponižavajućeg, okrutnog i nečovječnog postupanja
g) pravo odbijanja nezakonitog naloga
h) obaveza pomoći osobi u opasnosti
 i) otpor podmićivanju
j) stalno učenje o materiji ljudskih prava

64. Krivična djela kojima se zabranjuje zloupotreba kriminalističkih radnji

Primjeri: zlostavljanje zloupotrebom položaja, iznuđivanje iskaza, nezakonito
lišavanje slobode, odavanje službene tajne, neovlašteno snimanje, prisluškivanje,
povreda tajnosti pisama, lažno prijavljivanje, zloupotreba službene dužnosti,
krivotvorenje isprava, prevara u službi i sl.

65. Navesti tri vrste pravila kojima se posebno uređuju pojedini odnosi značajni
za ostvarenje procesnih radnji
1. Pravila posebnog procesnog prava (posebna ovlaštenja procesnih organa iz
nužde, poput zapovjednika broda ili aviona)
2. Pravila struke (propisi o izvođenju pojedinih stručnih poslova čiji rezultati se
koriste u krivičnom postupku – npr. obavljanje analize krvi i urina radi
utvrđivanja koncentracije alkohola)
3. Profesionalna pravila (način obavljanja vanjskog pregleda i obdukcije leša i sl.)

66. Deontologija kriminalističkog rada

Deontologija kriminalističkog rada se poglavito iskazuje u području silogističke
kriminalistike. Tu se naime, rezultati kriminalističkog rada podvrgavaju strogoj
minucioznoj postupovnoj analizi i tu se stvaraju pretpostavke za ocjenu
djelotvornosti cjeline sustava kaznenopravne zaštite, ali i o njenoj prikladnosti da
osigura pouzdanu zaštitu od neosnovanih zahvata u ličnosti pojedinca.
67. Znanstveni pristup kriminalističkoj djelatnosti
Znanstveni pristup, itekako važna komponenta u sustavu kriminalističke
djelatnosti, ne znači međutim, zamjenu postupovnog sustava možebitnim novim
modelom „znanstvene procedure“ u kojoj bi se maksimalno objektivizirali,
racionalizirali i učinili egzaktnim, izvori saznanja i metode njihova prikupljanja. Za
sada još nema cjelovitih znanstvenih metoda koje bi omogućavale zamjenu
klasične procedure znanstvenim postupkom a osim toga, to bi zapravo bila
negativna scientizacija koja bi umanjila značajnu komponentu kaznenog postupka:
težnju zaštite ličnosti okrivljenika i humanizacije kaznene procedure.
68. Navesti dvije ključne oblasti krivičnog postupka koje pretpostavljaju
racionalno korištenje znanstvenih postignuća

69. Temeljna kriminalistička načela i njihova svrha

Načelo zakonitosti, objektivnosti, metodičnosti, operativnosti, srazmjernosti.

70. Funkcionalni smisao kriminalističkih načela

Funkcionalni smisao kriminalističkih načela je postizanje postavljenih ciljeva u
relanoj strukturi odnosa kaznenog predmeta. Kao što su discipline kaznenog
postupovnog prava i kriminalistike usmjerene na različite aspekte i razine
kaznenog postupka, isti je odnos između temeljnih načela u obje discipline.
71. Načelo zakonitosti
Njime se izražava da kriminalistička radnja može biti poduzeta:
a) Samo u okviru djelatnosti istraživanja krivičnog djela
b) Kad su ispunjene pretpostavke za obavljanje te radnje
c) Ako je ona ostvarena u okvirima zakona.
U okvire načela zakonitosti ulaze i sadržaji koji se ponegdje spominju kao
posebna načela: načela obaveze diskrecije, čuvanja službene tajne i
humanizma.
72. Kada je moguće poduzeti kriminalističku radnju, ako se u obzir uzme načelo
zakonitosti
73. Načelo objektivnosti
Objektivnost zahtijeva pozitivne komponente: savjesnost, odgovornost i kritičnost
u radu. Isto tako, važna su i negativna nastojanja: odbacivanje subjektivnosti,
iracionalnosti i nekritičnosti. Tu valja uključiti zahtjev otklona vanjskog uplitanja.
74. Načelo metodičnosti
Uključuje nužnost organiziranja i planiranja kriminalističke djelatnosti. Planiranje
kao bitna oznaka metodičnosti suprotstavlja se naplanskom, spontanom
preduzimanju radnji. Osim toga, metodičnost uključuje program izvedbe sa svim
tehnološkim, komunikacijskim, informatičkim i drugim komponentama.
75. Načelo operativnosti
Kao složeno načelo uključuje brzinu, koordiniranje i prilagodbu stvarnim
prilikama. Operativnost zahtijeva pretpostavke, ali primarno uključuje modalitete
izvedbe kriminalističke radnje. Operativnost pojedinog subjekta i cjeline sistema
kriminalističke djelatnosti, bitan je preduslov učinkovitosti sistema krivične
represije. Načelo operativnosti osim osnovnih komponenti uključuje određeni
kvalitet znanja i sposobnosti, stvarne mogućnosti djelovanja u konkretnom
krivičnom predmetu. Istražitelj, u ovisnosti o svom formalnom položaju i istražnoj
ulozi, mora posjedovati dvije vrste uslova: sposobnosti (prirodne, stečene
učenjem) i vještine.
76. Načelo srazmjernosti
Srazmjernost znači zahtjev da se svaki kriminalistički zahvat poduzima strogo u
okvirima određenog krivičnog postupka. Krivični postupak ne smije biti povod
neosnovanih i nepotrebnih zahvata u prava i slobode pojedinva. To znači da odabir
konkretne radnje mora biti obavljen uz uvažavanje težine konkretnog krivičnog
djela, stvarnih prilika i alternativa koje eventualno postoje, da se isti cilj s
jednakom djelotvornošću postigne, uz najmanju mjeru zahvata u ličnost čovjeka.
Srazmjernost uključuje i ođenje računa o ekonomičnosti postupanja.
77. Međunarodna kriminalistička saradnja
- Ekspanzija kriminaliteta na svjetskom nivou (transnacionalne organizirane
kriminalne aktivnosti)
- Aktuelno pitanje zajedničko, organizirano suzbijanje ovih vrsta kriminala
- Mobilnost kriminala/počinitelja zahtjeva solidarnu akciju te organizirane i
koordinirane mjere država
- Različiti oblici i nivoi međunarodne saradnje u suzbijanju kriminliteta
78. INTERPOL
Centralno mjesto u međunarodnoj policijskoj saradnji pripada međunarodnoj
organizaciji kriminalističke policije – INTERPOL. 1914. godine održan prvi
Međunarodni Kongres Kriminalističke Policije u Monaku. Međunarodna
organizacija kriminalističke policije utemeljena 1923. godine u Beču, sa sadašnjim
sjedištem u Lyonu. INTERPOL se bavi problemima u vezi s ilegalnom trgovinom
drogama, krivotvorenjem i raspačavanjem krivotvorenog novca i vrijednosnih
papira, umjetničkih slika i umjetnina, krađama, prevarama, ubojstvima,
prostitucijom i trgovinom bijelim robljem, te odnedavno i terorizmom. Ta široko
razgranata djelatnost zasnovana na ideji univerzalne borbe protiv zličina uključuje
suradnju kriminalističkih policija, ali također i drugih službi uz uvjet da obavljaju
policijske poslove. INTERPOL ima opću skupštinu, izvršni komitet i generalni
sekretarijat, u kojem su administrativni i tehnički službenici koji koordiniraju
djelatnost suzbijanja međunarnodnih zločina. Ta organizacija nema vlastite
policijske snage. U središtu INTERPOLA nalazi se komunikacijsko središte,
dokumentacijski centar, kartoteka, bogata stručna biblioteka. Generalni
sekretarijat izdaje stručnu reviju. Aktivnosti INTERPOLA su bazirane na ostvarenje
4 ključne funkcije: pružanje globalne policijske komunikacijske podrške
(zajednička platforma), operativna podrška u vezi baza podataka (imena, otisci
pap., linija, DNK profili, ukradeni predmeti, putne isprave, vozila, umjetnine i dr.),
usluge operativne policijske podrške, obuka i razvoj.
79. Primjena metoda koje izvorno pripadaju prirodnim, tehničkim i drugim
naukama u svrhu kriminalističkog postupanja
80. Navesti i objasniti dva temeljna sklopa koja određuju svrhu kriminalističkog
istraživanja
81. Objasniti pojam i karakteristike heurističke kriminalistike
Heuristička kriminalistika pristupa krivičnom djelu kao realnoj pojavi, djelatnosti od
početne sumnje o krivičnom djelu: prikupljanje podataka i njihovo ispitivanje, stvaranje
pretpostavki, zaklljučivanje, usporedba, odbacivanje, prihvatanje itd. To je promišljeno,
plansko, i sistemsko prikupljanje podataka o KD.
Njena središnja kategorija je podatak koji je u procesnom smislu indicij. Bitno je obilježena
slobodom djelovanja, inventivnošću, vrlo širokim odabirom konkretnih postupaka i
sredstava. U istraživačkoj konponenti označava se i kao otkrivanje i sprečavanje KD i
počinitelja. Svrha je prikupljanje saznanja neophodnih za pokretanje kriv. postupka. Ona
se koristi svim sredstvima opažanja, bilježenja, životnim iskustvima, spoznajama prirodnih
i tehničkih nauka, statistikom, pokusima, matematičkim pravilima, maštom i svim drugim
sredstvima koja su prikladna za postizanje opisanih ciljeva i prihvatljiva sa stajališta
civilizacijskih standarda. (str. 39. I 40.)
82. Objasniti pojam i karakteristike silogističke kriminalistike
Silogistička, za razliku od heurističke kriminalistike, pristupa KD, također kao stvarnoj
pojavi, ali i kao predmetu krivičog postupka i krivičnog prava. Ona polazi od vjerovatnosti
da je određena osoba počinila KD i razmatra najsvrhovitije načine izvođenja procesnih
radnji, posebno izvođenje pojedinih dokaza.
Njena središnja kategorija je podatak koji je u procesnom smislu dokaz.
U cjelini, silogistička krimiinalistika se bavi:
- Istraživanjem mehanizama nastanka, otkrivanja i oblikovanja dokazne informacije te
njenog pretvaranja u dokaz;
- Načinom izvedbe radnji u KP i
- Svrhovitim vođenjem KP.

Sredstva silogističke kriminalistike su ograničena, predviđena krivičnim procesnim

propisima, a na jednak način je određen i cijeli saznajni proces. (str. 40)
83. Objasniti odnos heurističke i silogističke kriminalistike
84. Navesti osnovnu (dihotomnu) podjelu raznovrsnih znanja iz različitih znanstvenih
disciplina koja se koriste u okviru kriminalističkog istražnog procesa
Kriminalistika smjera iznalaženju istine o predmetu istraživanja. Krim. Istraživanje je
ustrojeno skladno strukturi znanstvenog istraživanja, sa jasno vidljivim konponentama
istraživanja problema i izlaganja rješenja. Skladno tome kriminalistika se koristi znanjima
velikog broja različitih znanstvenih disciplina, ali također i drugim saznanjima i vještinama.
Raznovrsna saznanja koja se koriste u okviru krim. Istražnog procesa mogu se podijeliti u
dvije skupine: u prvu ulaze discipline koje su od posebne važnosti za krim. Taktiku, a u
drugoj su one koje tvore strukturu krim. Tehnike.
U strukturi krim. djelovanja razlikuju se dvije konponente istražne radnje: interpretativna
i spekulativna. Njih nije moguće jasno odvojiti prema fazama istraživanja, iako u početnim
stadijima preovladava interpretativna, a u zaključnim spekulativna komponenta.
85. Stadiji KD
Kriminalističko istraživanje nastoji rekonstruisati prošlost i izložiti strukturu primarnog
stadija događaja koji je predmet istraživanja, tj. Predstaviti događaj onako kako se doista
u stvarnosti i dogodio.
Primarni stadij KD je vrlo često prikriven sekundarnim stadijem djelovanja sudionika
događaja: prikrivanjem, promjenom, uništenjem nastanka tragova i svih drugih nositelja
signala.
86. Sekvence krim. Procedure
Za raščlanbu strukture krim procedure korisna je primjena o sekvencijskoj analizi. U tom
smislu učenja rezlikuju se tri sekvence krim procedure:
- Primarna;
- Sekundarna (simulirana, fingirana);
- Rekonstruirana sekvenca.

Skladno navedenom rekonstruirana sekvenca bi u što je moguće većoj mjeri morala biti
podudarna stvarnoj primarnoj strukturi.
 87. Navesti metodološke zadaće od kojih se tematski sastoji kriminalističko istraživanje
Kriminalističko istraživanje se tematski sastoji iz metodoloških zadaća: određivanja
(postavljanja problema), postavljanja hipoteza, provjera (verifikacije) hipoteza, izvođenja
konsekvencija iz hipoteza i praktične primjene dobivenih riješenja.
Krim istraživanje se sastoji iz dva nivoa/dvije razine: formalni/a i stvarni/a.
Formalni nivo krim istraživanja je sistem pravnih pravila kojima je ustrojen postupak
utvrđivanja postojanja KD i krivične odgovornosti te uslovi izricanja krivičnih sankcija
(krivično pravo).
Stvarni nivo podrazumijeva istraživanje stvarnih komponenti (stvarne komponente
istražuje kriminalistika). Tu se radi o modalnim, instrumentalnim, dinamičkim,
organizacijskim, informacijskim, komunikacijskim, tehnologijskim i drugim stvarnim
aspektima pojedinih procesnih radnji, što je najvažnije obiležje istraživačke
komponente KP.
88. Uočavanje problema kao prvi stadij procesa krim istraživanja
Istraživanje u KP započinje postavljanjem problema. U znanstvenom metodologiji govori se o
uočavanju problema kao prvom stadiju procesa istraživanja i izlaganja koji se sastoji iz
zapažanja problema i njegovog formuliranja.
Uočavanje problema u opisanom smislu primjereno je heurističkoj kriminalističkoj djelatnosti.
Tu se prikupljaju saznanja (prvenstveno zapaziti), na temelju kojih se problem može formulirati
na temeljnoj, preliminarnoj (prima facie) razini.
89. Objasniti šta podrazumijeva saznajno istražno jezgro, središnji QUADRUM svakog
istražnog procesa
Kriminalistički istražni proces je:
- Pokrenut sumnjom;
- Smjera istini;
- Nastoji isključiti zabludu, pogrešku te
- Otkriti i suzbiti laž.

To je saznajno istražno jezgro, središnji quadrum svakog procesa: sumnja-istina-zabluda-laž.

90. Minimalni kriminalistički standard
Krim procedura je dakle, razvojna sistemska struktura zasnovana sumnjom, okončana istinom.
Sumnja je pretpostavka o KD. To je najmanji sadržaj koji valja zahtijevati za svako krim
istraživanje: minimalni krim standard.
91. Sumnja kao polazište kriminalističkog istraživanja
Sumnja se u vezi KP može predmetno odnositi i na druge okolnosti (uvjete primjene mjera
procesne prisile i sl.). sumnja pripada rodnom pojmu vjerovatnosti. U kriminalistici sumnja je
uvijek vjerovatnost koja se zasniva na okolnostima. Puko nagađanje nije dostatno. Nužni su
sastojci krim pojma sumnje, stvarne okolnosti koje ukazuju na postojanje KD, pretpostavka,
teza o KD i stepen vjerovatnosti te pretpostavke.
Sumnja mora biti konkretna (okolnosna), zasnovana na podacima. U kriminalističkom smislu
ne prihvata se sumnja o počinitelju KD koja nije utemeljena na stvarnim okolnostima i koja ne
sadrži pretpostavke o KD.
92. Objasniti šta se podrazumijeva pod stepenovanjem sumnje
Sumnju je moguće stepenovati, mjeriti. Osnova toga je upravo stepen vjerovatnosti sadržaja
na koji se odnosi sumnja. To se izražava različitim oznakama, kao što su: osnovi sumnje,
osnovana sumnja, opravdana sumnja, daleka, bliska, laka, teška, hitna, malo vjerovatna,
vjerovatna, vrlo vjerovatna, vjerovatna koja graniči sa izvješnošću, početna osnovna sumnja,
hitna, nužna sumnja, dostatna sumnja itd.
Precizno značenje pojedinih oznaka različitih stupnjeva sumnje zavisi o konkretnom ustroju
kaznenog postupka i interpretaciji u praksi.
93. Preliminarna kriminalistička diferencijalna dijagnoza
U procesnom smislu početna sumnja u pravilu ne znači postojanje pretpostavki za pokretanje
krivičnog postupka. Ona vrlo često tek omogućava preliminarnu kriminalističku diferencijalnu
dg: da li je pojava koja se ispituje vjerovatno KD ili ne. Moguće je, ali ne i nužno da ta sumnja
ukazuje i na počinitelja.
94. Razlike u obliku i stepenu sumnje posmatrane sa aspekta heurističke i silogističke
kriminalistike
Za heurističku kriminalistiku bitni su polazni oblici sumnje (osnovi sumnje), jer je to stepen
vjerovatnosti s kojim započinje istraživanje pojave za koju postoji mogućost da je KD. Početna
sumnja je obilježena niskim diferencijalnim domašajem. On je prvestveno usmjeren na
rješavanje temeljne dvojbe: (vjerovatnosti) postojanja KD i otkrivanja počinitelja. U
procesnom smislu početna sumnja u pravilu ne znači postojanje pretpostavki za pokretanje
KP. Ona vrlo često omoguje preliminarnu krim dif dg.
Silogistička kriminalistika razmatra viši stepen sumnje. Naime, jer se bavi strukturama KP,
njeno istraživanje sumnje započinje tamo gdje je ona bitna za KP. To znači od već oblikovanog
predmeta postupka kao problema istraživanja i od podataka koji omogućavaju kriminalističku
diferencijalnu dg tj. Polaznu kvalifikaciju KD i (procesnu) identifikaciju počinitelja kao
osumnjičenog/optuženog. Taj viši stepen sumnje uobičajeno se označava kao osnovana,
utemeljena razumna, ozbiljna sumnja i sl. Nju sadrže akti kojima se pokreće KP.
95. Šta obuhvata razjašnjavanje osnovane sumnje u predhodnom KP?
Kod (težih) KD za koje je predviđeno vođenje KP u njegovom razvijenom obliku, taj stepen
sumnje treba razjasniti u predhodnome stadiju postupka. U spomenutoj, najvažnijoj kategoriji
krivičnih postupaka, bitno je i sa metodologijskog stajališta odrediti značenje zadaće
razjašnjavanja, osnovane sumnje u predhodnom krivičnom postuupku.
Općenito, to uključuje stvaranje verzija, njihovu provjeru i određenje vjrovatne verzije, takve
koja je potkrijepljena dokazima.
96. Šta se smatra pod garantnom funkcijom sumnje?
Osim temeljne funkcije saznajnog kriterija, sumnja ima i još neke procesne funkcije, pa tako i
garantnu (legitimacijsku), a u smislu koje sumnja mora biti dovoljno jasna da bi mogla biti
predočena sudu, stvorena prije određene radnje i okolnosna, predmetna, prikladna za
kontradiktornu provjeru. Takva sumnja je zakonska osnova za zahvate u temeljna ljudska
prava (pr. Prijevremeno lišenje slobode, oduzimanje predmeta, pretrage), uvjetovane
posebno predviđenim procesnim razlozima.
97. Šta se podrazumijeva pod opravdanom sumnjom?
Tokom postupka garantna sumnja se proširuje, produbljuje i raste pa tako dostiže količinu
višeg stepena vjerovatnosti: opravdane sumnje. Taj stepen sumnje sadržan je u optuženom
aktu u kojem je definiran predmet optužbe. Ona je dakle poglavito saznajna osnova optužnih
akata: visoka vjerovatnost istinitosti optužnih tvrdnji. Potrebno je naglasiti da je to još uvijek
samo sumnja koja i onda kada dostigne taj stepen, ostaje vjerovatnost, ali ne i izvjesnost.
98. Objasniti odnos između sumnje i istine
Budući da se saznajni proces KP dinamički razvija od početne vjerovatnosti do takva saznanja
za koje se uzima da su istinita, korelativni par je: sumnja i istina. Sumnja je uvijek vjerovatnost,
različita mjera mogućnosti. Ona može imati različitu jakost, veću ili manju vjerovatnost. Istina
je naprotiv jedna. Ne može se stepenovati, nije mjerljiva. Ona jeste ili nije, tertium non datur.
99. Zašto se kaže da istina koja se utvrđuje u KP ima istovremeno karakteristike
apsolutne i relevante istine?
Razmatrana istina koja se utvrđuje u KP ima istovremeno značajke apsolutne i relativne
istine. Relativna je zato što samo djelimično odražava stvari i odnose među njima
(prvenstveno zbog određenosti predmeta KP i procesnih pravila koja djeluju u
ograničavajućem smislu), a apsolutna zbog toga što u sebi uključuje elemente trajnog
i apsolutnog zančenja.
100. Istina kojoj smjera kriminalistička procedura
Koliko god se u krim istraživanju primjenjuju znanstvene metode, istina kojoj smjera ta
procedura je samo najveći stepen izvjesnosti koji se može postistići u konkretnom
predmetu.
101. Cilj kriminalističke procedure
Cilj kriminalističke procedure u cjelini zapravo pravilno (dakle i istinito)
utvrđivanje činjeničnog stanja, ali ne istina u svemu apsolutnom smislu.

102. Šta je glavni, a šta su sporedni predmeti krivičnog postupka?

Istraživanje u kaznenom postupku usmjereno je na ispitivanje uvjeta primjene
materijalnog i formalnog kaznenog zakona. To najprije znači ispitivanje
činjeničnih okolnosti u tri osnovne, međusobno uvjetovane cjeline: kazneog djela,
krivnje i kazne (sankcije). Ovo je materijalnopravni sklopklop koji tvori glavni
predmet kaznenog postupka. Uz to, istraživanje uključuje i druge sporedne
predmete o čemu je već bilo riječ kao i postupovna pitanja. No valja upozoriti da
sve činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku, utvrđuju prema pravilima
tog potupka.

103. Koje činjenice se utvrđuju u krivičnom postupku?

 U kaznenom postupku utvrđuju se odlučne (pravno relevantne) i koneksne
činjenice (indiciji ili dokazne činjenice i pomoćne činjenice za provjeru dokaza).
O pojmu činjenica u teoriji nije postugnuta suglasnost.

104. Značaj indicija za kriminalističko istraživanje

Ključnu važnost u kriminalističkom istraživanju imaju indiciji. Kriminalističko
istraživanje jest poglavito umijeće uporabe indicija. To je središnja, najvažnija,
materija razmatranja metoda kriminalistike. Indiciji se ovdje spominju samo iz
sustavnih razloga. Njima će biti posvećeno posebno razmatranje.

105. Odnos pretpostavki i explananduma ukazuje na četiri temeljna modela

objašnjenja. Navedite ih.
U središtu spoznaje strukture kaznenog postupka je objašnjenje.
Epistemologijski uvjeti objašnjenja (odnos pretpostavki i explananduma) kojima
smjera struktura kaznenog postupka ukazuju na 4 temeljna modela:
1. Deduktivno
2. Vjerojatno
3. Funkcionalno ili teleologijsko
4. Genetsko

106. Objašnjenje kao cilj krivičnog postupka

Cilj kaznenog postupka je adekvatno, u pravilu, kazualno i teleologijsko
objašnjenje. Explanansi tog objašnjenja izražavaju se istinitim sudovima. Oni se
utemeljuju na antecedentnim okolnostima i općim zakonima, a metodologijski se
ostvaruju pomoću hipoteza, verzija.

107. Institucionalizacija kriminalističkog istraživanja

Kriminalističko istraživanje promatrano kao procedura, institucionalizirani je
sukob ustrojen poglavito stoga da spriječi poopćenje, generalizaciju
određivanjem okvira predmeta istraživanja ponajprije okvirno u heurističkoj, a
zatim još preciznije u silogističkoj fazi. To se postiže specifiranjem predmeta (na
kazneno postupovnoj razini poglavito pravilima o identitetu predmeta
postupka). Drugi način institucionalizacije (poglavito u fazi kaznenog postupka)
jest diferencijacija uloga. To ima za posljedicu da odluke ne donose sukbljenje
stranke, zatim se time stvara osnova za niz pravila regulacije sukoba koji se kao
predmet sudskog procesa sada pretvara u nesuglasnost glede činjeničnih i
pravnih pitanja sjedinjenih u veći broj manjih tematskih cjelina.

108. Navesti faktore koji uslovljavaju istraživanje i izlaganje koje se ostvaruje

kriminalističkom procedurom
Istraživanje i izlaganje koje se ostvaruje kriminalističkom procedurom vrlo je
složeno. Tu oklonost uvjetuju mnogi čimbenici. Među njima valja prije svega
istaknuti posebnost cilja istraživanja. Drugi utjecajni čimbenik je modus
istraživanja koji je određen posebnim pravilima. Konačno, posebno značenje
imaju obilježja (najviše složenost) stvarne strukture predmeta istraživanja
(dakle u logičkom smislu problema) kao i cilj, svrha vođenja postupka.
 Istraživanje u kaznenom postupku je zbog značajki na koje je ukazano, zahtjevno
kao i znanstveno istraživanje.

109. Primjena hipoteza u heurističkoj i silogističkoj kriminalistici

U znanstvenim je istraživanjima rješavanje problema utemeljeno na znanstvenim
hipotezama. Hipoteze imaju jednaku važnost za kriminalističku proceduru.
Njima se u heurističkoj i silogističkoj kriminalistici mora posvetiti prvorazredna
pozornost. One su polazište rješavanja problema koji je zadatak konkretnog
istraživanja. Sustavno, one pripadaju području metodologije i logike u
kriminalistici. Što je hipoteza u logičkom smislu? Hipoteza je, općenito, sud za koji
se pretpostavlja da je istinit. On je stvoren da bi se pomoću njega moglo tumačiti
i objašnjavati određene činjenice. to je vjerojatan sud i temeljni moment logike
otkrića. Funkcija hipoteze je usmjeravanje istraživanja na odreene pravilnosti
među činjenicama. Dakako hipoteza se kao važan sastojak pojavljuje u jednom
drugom smislu. Naime, kao pretpostavka opstojnosti znanosti o čemu se ovdje
raspravlja. Heurističa kriminalistika tradicionalno se služi hipotezama poglavito
u cilju postavljanja kriminalističke diferencijalne dijagnoze. U silogističkoj
kriminalistici hipoteza popunjava iskustvene praznine, pretpostavljaju odnose,
razloge, uzroke, pravilnosti zbivanja, zakonistosti među činjenicama kaznenog
predmeta. Pravilno postavljanje hipoteza uvjetovano je općim logičkim i
posebnim, kriminalističkim pretpostavkama. Hipoteza pruža moguće rješenje.
Da li je to doista rješenje problema, zadat je istraživanja. U tom smislu hipoteza
mora prije svega udovoljavati općim uvjetima valjanosti o kojima se govori u
nastavku. Hipoteze u kriminalistici imaju neke posebne značajke. Naime, one
slijede iz okolnosti da se kriminalističke hipoteze odnose na pojedinačne
činjenice i da su utemeljene na vrlo ograničenom promatranju. Važnost
znanstvenih zakona, u pravilu kod tih je hipoteza manja nego kod hipoteza u
znanstvenim istraživanjima.
110. Verzije i postavljanje verzija u kriminalistici
Hipoteza se u kriminalistici označuje kao verzija. Verzija je jedna od više hipoteza
koja objašnjava nastanak, svojstva, međusobne veze, odnose i okolnosti pojave
kaznenog djela, značajki, stanja i odnosa počinitelja i žrtve itd. Ona smjera
vjerojatnom objašnjenju. U tom je smislu verzija tipična za heurističku
kriminalistiku, ali njena važnost nije manja niti u silogističkoj kriminalistici. Ta
druga vrsta verzija međutim, razlikuje se većim stupnjem određenosti pojmova i
sudova koji tvore verziju i posebice većim stupnjem vjerojatnosti. Verzija kao i
svaka hipoteza složen je, uvjetovani, implikativni sud. Kako se postavljaju
verzije? Prikupljeno saznanje polazište je postavljanja verzija. Verzija je posebna
vrsta hipoteze. To je dakle kriminalistička hipoteza. Za nju vrijede opći i posebni
uvjeti. Ona naime, mora biti postavljena sukladno logičkim metodama spoznaje.
To su opći (logički i metodologijski) uvjeti postavljanja verzije. Svaka hipoteza
(dakle i verzija) je u logičkom smislu sud o nekoj okolnosti. Iz tog slijedi da se u
postavljanju verzija primjenjuju induktivne i deduktivne logičke metode
izvođenja i zasnivanja sudova. Induktivne i deduktivne metode se u
kriminalističkoj praksi isprepliću, nadopunjavaju. Isključivost u odabiru metode
u pravilu je prepreka za rješavanje pitanja zbog kojih je postavljena verzija.
111. Primjena induktivnih i deduktivnih metoda u kriminalistici
Životno je vrlo teško očekivati da se u kriminalističkom istraživanju isključivo
koristi samo jedna metoda. Stoga se samo općenito može govoriti i
prevladavajućim značajkama metodskog pristupa. U tom smislu uvjetno se može
uzeti da u heurističkoj kriminalistici prevladavaju induktivne metode, dok
silogističku kriminalistiku više obilježuje deduktivni pristup.

112. Pomoćne induktivne metode

Pomoćne iduktivne metode jesu promatranje, eksperiment, brojenje i mjerenje.

113. Promatranje kao pomoćna induktivna metoda

Promatranje uključuje predmet, cilj i rezultat promatranja. Temeljni je uvjet za
uspješno promatranje određenje predmeta promatranja. Cilj promatranja mora
biti također jasno utvrđen. Promatranje nije obično već plansko, programirano
zapažanje. Zato mora postojati plan promatranja. Još se tri zahtjeva moraju uzeti
bitnim: promatranje mora biti nepristrano, objektivno i egzaktno (tako da se
zapažaju samo ona svojstva koja objektu promatranja doista pripadaju). Kod
brojčano mjerljivih predmeta promatranje mora biti precizno tako što točnije
izraziti količinu. Zahtjevi koji su istaknuti u odnosu na promatranje kao pomoćnu
induktivnu metodu, itekako su važni za cjelokupnu kriminalistiku. Kod svih
identifikacijskih (traseologijskih i drugih) metoda bitno je posebice precizno
određenje predmeta promatranja i posebice uzorka promatranja.

114. Eksperiment kao pomoćna induktivna metoda

Eksperiment (pokus) kao pomoćna iduktivna metoda uključuje namjerno
izazivanje pojava koje se promatraju. U odnosu na (pasivno) promatranje
eksperiment je bitno obilježen aktivnim miješanjem u zbivanje. To i jest prednost
eksperimenta nad promatranjem. Iz tog slijedi da se eksperimentom mogu
izazvati pojave koje su u naravi vrlo rijetke, zatim je moguće mijenjanje uvjeta
njihova nastupanja i konačno, moguće je izazivanje pojava kojih u naravi nema u
cilju proučavanja zakonitosti koje vrijede i za promatrane pojave. Ipak i
promatranje ima nad pokusom jednu, alli važnu prednost: ono je moguće i tamo
gdje se pokus ne može izvesti.

115. Brojanje kao pomoćna induktivna metoda

Brojanje je takav metodski postupak kojim se utvrđuje broj sastojaka nekog
skupa ili klase.

116. Mjerenje kao pomoćna induktivna metoda

Mjerenjem se pomoću mjernog pribora utvrđuje brojčana vrijednost određenog
svojstva. Svojstva koja je moguće mjeriti nazivaju se ekstenzivnim svojstvima ili
kvantitetima. Ona koja se ne mogu mjeriti su intenzivna svojstva ili kvaliteti.
Nužna pretpostavka mjerenja je jedinica mjere i mjerni pribor. Mjerenjem se
doznaje vrijednost fizikalne veličine. Mjeriti se mogu samo jednoznačno
definirane fizikalne veličine prema mjernoj jedinici ili prema nekoj drugoj
 jednoznačno definiranoj referentnoj vrijednosti mjerene fizikalne veličine. Za
svako je mjerenje bitno iskazivanje mjernog rezultata koje mora sadržavati
izmjerenu i standardnim postupkom obrađenu vrijednost mjerne fizikalne
veličine, mjernu nesigurnost (pogrešku) iskazanu donjom i gornjom granicom i
statističku sigurnost, vjerojatnost da se naznačena nesigurnost nalazi unutar
iskazanih granica. Izvori pogrešaka u mjerenju mogu se pojaviti kao grube
pogreške, sustavne pogreške ili slučajni propusti. U kriminalistici mjerenje ima
iznimnu važnost i to u prvom redu stoga što je, za razliku od procjene odoka (koja
je u pravilu subjektivna), objektivno. Primjenjuje se u nizu radnji.

117. Statističke metode čiju primjenu pretpostavlja induktivno zaključivanje u

kriminalistici
Induktivna metoda pretpostavlja i korištenje statističkih metoda. Za
kriminalistiku posebnu važnost imaju: srednja vrijednost, devijacija, disperzija,
aritmetička sredina, medijan, mode, koeficijent disperzije itd. Đ

118. Millove induktivne kauzalne metode

Millove induktivne kauzalne metode istodobno su pravila za pronalaženje
uzročnog odnosa i pravila za njegovo dokazivanje. One imaju praktičnu važnost
za kriminalističko izstraživanje. Zato će u nastavku biti izložene bitne postavke
tih metoda. Prva je među njima metoda slaganja: ako dva ili više slučajeva pojave
koju istražujemo, imaju samo jednu zajedničku okolnost, ta jedna okolnost u kojoj
se svi slučajevi slažu, uzrok je ili posljedica date pojave. Druga je metoda razlike:
ako su u slučaju u kojem se istraživana pojava događa, i u slučaju u kojem se ona
ne događa, zajedničke sve okolnosti osim jedne, koja se događa u prvom slučaju,
ta jedna okolnost posljedica je ili uzrok ili nužni dio uzroka te pojave. Treća je
kombinirana metoda slaganja i razlike: ako dva ili više slučajevima u kojima se
pojava događa, imaju samo jednu zajedničku okolnost, a dva ili više slučajeva u
kojima se ona ne događa, nemaju ništa zajedničko osim odsutnosti te okolnosti,
jedina okolnost u kojoj se razlikuju dva skupa slučajeva posljedica je ili uzrok ili
nužni dio uzroka pojave. Četvrta induktivna kauzalna metoda je metoda ostatka:
oduzmi od pojave onaj dio za koji je iz prethodnih indukcija poznato da je
posljedica izvjesnih antecedenata i ostatak pojave posljedica je tih antecedenata.
Peta je metoda popratnih promjena: svaka pojava koja se mijenja na neki način
uvijek kad se na neki poseban način mijenja neka druga pojava, jest ili uzrok ili
posljedica te pojave ili je povezana s njom nekom faktičnom uzročnošću.

119. Navesti i objasniti značenje dva posebna odnosa koja su značajna za

kriminalističko istraživanje koje smjera rekonstruiranju prošlosti
Za kriminalističko istraživanje koje smjera rekonstruiranju prošlosti dva su
odnosa posebice značajna: temporalitet i kauzalitet. Temporalitet je vremenski
slijed, sukcesija pojava. Vrlo je važna kako za pojave koje su predmet istraživanja,
tako i za samu kriminalističku proceduru. Kauzalitet je tip invarijantne relacije
(čimbenik nepromjenljivo povezan s učinkom).
120. Čemu služi deduktivna metoda promatrana u širem smislu?
Služi za:
- objašnjenje činjenica i zakona
- za predviđanje budućih događaja
- za otkrivanje novih činjenica i zakona
- za dokazivanje postavljenih teza
- za izlaganje znanosti

121. Šta podrazumijeva izomorfizam u smislu objekta istraživanja u kriminalistici?

Kriminalistika kao objekt istraživanja ima vrlo različite pojave kaznenih djela. U
logičkome smislu to su različite „materije i sadržaji“. Sve te pojave, jer su kaznena
djela imaju jednaku strukturu ili formu. U aksiomatskoj metodi to se naziva
izomorfizam.

122. Četiri temeljna načela mišljenja

1. načelo identiteta
2. načelo proturječnosti
3. načelo isključenja trećeg ili srednjeg
4. načelo dovoljnog razloga

123. Šta je pluralitet verzija?

Pluralitet verzija – načelo maksimalno mogućeg broja verzija, ali najmanje verzije i
protuverzije.

124. Podjela verzija u metodološkom smislu?

- preliminarne - glavne - osnovne
- radne - sporedne - dopunske
- pomoćne

125. Temeljna ili glavna („zlatna“) pitanja kriminalistike

1. Šta – krivično djelo
2. Ko – počinitelj
3. Gdje – mjesto krivičnog djela
4. Kada – vrijeme
5. Kako – način počinjenja
7. Zašto – motiv
8. S kim – sudionici
9. Koga ili šta – žrtva

126. Šta je opća a šta su posebne verzije?

Opće verzije – verzije o naravi pojave za koju je vjerovatno da je kazneno djelo,
kauzalne verzije, verzije o biću djela, zatim o objektivnoj strani kaznenog djela i
drugim bitnim sastojcima.
Posebne verzije –
127. Tri metode rada sa indicijama
1. eliminacije
2. difundiranja
3. akumulacije

128. Logički uvjeti valjanosti hipoteze koje mora ispunjavati verzija

1. relevantnost
2. provjerljivost
3. plodnost (eksplanatorno – prediktivna moć)
4. kompatibilnost sa već prihvaćenim hipotezama
5. jednostavnost

129. Šta određuje relevantnost verzije u silogističkoj kriminalistici?

Relevantnost verzije određuje: narav kaznenog djela (morfologijski kriterij), izvori
saznanja (dokazi i indiciji), postupovne radnje kojima se provjeravaju te kakvoća i
stupanj saznanja koja iz njih slijede.

130. Načini provjere verzija u krivičnom postupku?

Provjera svake verzije mora biti u kaznenom postupku logički jasno zasnovana i
postupovno pravilno izvedena. To znači jasno određenje činjenica koje se utvrđuju i
sredstava koja se koriste u tome cilju. Najčešće je provjera usmjerena istovremenoj
verifikaciji proturječnih verzija optužbe i obrane, čija se vjerojatnost provjerava
tijekom postupka. U tom okviru provjera se odnosi na glavni predmet kaznenog
postupka (kao predmet optužbe) ili na pojedine njegove dijelove. U prvom slučaju
radi se o provjeri inetgralne optužbe verzije, a u drugom o provjeri partikularnih
verzija o pojedinim pitanjima.

131. Šta je plodnost verzije i kakav značaj ima za postupak provjere verzija?
Plodnost verzije izravno je određena brojem konsekvencija koje se mogu iz nje mogu
izvesti. To u postupku provjere verzija znači primjeren obzir na narav kaaznenog
djela, eventualno postojanje formalnih dokaznih pravila i sadržaj pojedinog dokaza,
te postupovne mogućnosti konvergiranja raznih izvora saznanja i njihovih rezultata.

132. Elementi dokaza

- Sud (postavka ili tvrdnja) čija se istinitost utvrđuje (tvrdnja ili teza)
- Sudovi na koje se poziva u cilju utvrđivanja istinitosti teze (razlozi ili argumenti)
- Način na koji se pomoću argumenata utvrđuje istinitost teze (način dokaza)

133. Podjele dokaza

Dokaz može biti izravan (direktan) ili posredan (indirektan). Prema naravi
argumenata dokazi mogu biti empirijski i neempirijski. Prema vrsti logičke veze
između teze i argumenata dokazi mogu biti deduktivni (ako teza deduktivno slijedi iz
argumenata) i induktivni (ako se teza induktivno izvodi iz istinitih razloga).
134. Navesti vrste objašnjenja s obzirom na gnoseološku narav argumenata
Gnoseologijska narav argumenata omogućuje podjelu na: empirijsko, logičko,
teleologijsko i normativno objašnjenje.

135. Logičke odrednice dokaza

a) nužna veza sa zaključkom
b) primjena različitih metoda spoznaje

136. Tri vrste pogrešaka u dokazu

1. Pogreška irelevantnosti koja se sastoji u tome da se ne dokazuje sporna teza nego
druga naizgled identična.
2. Pogreška neosnovanog razloga koja se sastoji u tome da se upotrebljavaju dokazi
bez dokazne snage.
3. Naziva se non sequitur. Sastoji se iz pogrešnog zaključivanja kod izvođenja teze iz
argumenata pa sukladno tome može imati isto toliko oblika koliko ima pogrešaka u
zaključivanju.

137. Na šta se odnose pravila o činjenicama u krivičnom postupku?

Odnose se na:
a) pojam činjenica u kaznenom postupku
b) njihovu podjelu
c) način i sredstva utvrđivanja činjenica

138. Pojam činjenice

Fenomenologijski aspekt pojma je određen pojmom činjenice kao predmeta
saznanja. Činjenice su u tom smislu konkretne pojave fenomenologijskih značajki
kaznenog sjela, ostvarenje zakonskih obilježja, situacije ostvarenja na kojoj se
stvaraju funkcijski istražni modeli. Silogistička kriminalistika mora uzeti u obzir taj
aspekt postupovnog pojma činjenice. I u osnovnom, fenomenologijskom aspektu
činjenica je pojava stvarnosti koja je ili predmet podvođenja (supsumpcije) pod
pravnu normu ili služi kao sredstvo utvrđivanja toga predmeta supsumpcije.

139. Šta su odlučne ili pravno relevantne, a šta pomoćne ili kontrolne činjenice?
Odlučne ili pravno relevantne činjenice silogistička kriminalistika uzima osobitno u
fenomenelogijskom smislu. Samo na te činjenice, čiji je skup činjenično stanje,
primjenjuje se pravo.
Pomoćne ili kontrolne činjenice utvrđuju se u postupku radi provjere pouzdanosti
pojedinih dokaza o odlučnim činjenicama ili indicijima. One ulaze upravo u tipični
registar kriminalističkih sredstava. Pomoćne ili kontrolne činjenice u središtu su
postupovnih radnji suočenja, prepoznavanja, pokusa, očevida.
140. Dva teorijska stajališta o načinu utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku.
Jedno od stajališta smatra da je dokazivanje jedini način utvrđivanja činjenica u
krivičnom postupku. Njegova osnova je stav da osjetilno iskustvo mora biti
oživotvoreno misaonom analizom prije nego se može kazati da se javilo znanje.
Postoje također i suprotstavljena stajališta o tome ko utvrđuje činjenice u krivičnom
postupku, da li samo sud ili i drugi subjekti. Prema jednima mora se razlikovati opći
smisao pojma utvrđivanja činjenica i uži, posebni postupovni smisao. Drugi bi prema
tom shvaćanju uključivao posebnu djelatnost suda. Iz tog slijede i odgovarajuće
implikacije o značenju temeljnih pojmova „ utvrđeno činjenično stanje“ „znanje i
procesno znanje“.

141. Kad se može smatrati da je postojanje (ili nepostojanje) određene činjenice

utvrđeno?
Kad je postojanje (ili nepostojanje) te činjenice izvjesno, tj. kad je činjenična tvrdnja
istinita sukladno smislu koji taj zahtjev ima u krivičnom postupku.

142. Šta je dokazivanje u krivičnom postupku i od kojih faza se sastoji?

Dokazivanje u krivičnom postupku je postupovna radnja kojom se pomoću dokaza
utvrđuju činjenice, a sastoji se iz faze odlučivanja o izvođenju dokaza, izvođenja
dokaza i ocjene dokaza.

143. Ocjena dokaza u krivičnom postupku

Izvođenje konsekvencija iz hipoteze u krivičnom je postupku bitno određeno načinom
na koji se ostvaruje ocjena dokaza. Za razliku od povijesne zakonske ocjene dokaza,
danas je u okvirima kriminalističkog razmatranja važno imati u vidu prevladavajuće
načelo slobode ocjene dokaza. Savremeno značenje tog načela polati od toga da su
zakonom predviđena pravila o dokaznom sredstvu i postupovnom obliku u kojem se
ta sredstva upotrebljavaju. Na tim pretpostavkama postavljeno načelo slobodne
ocjene dokaza odnosi se upravo na ocjenu dokaza. U tom okviru načelo može biti
postavljeno tako da je za ocjenu vrijednosti dokaza mjerodavno isključivo unutarnje
sudačko uvjerenje ili tako da je sudac o vrijednosti dokaza obavezan donijeti sukladno
objektivnim pravilima mišljenja i tu odluku obrazložiti kako bi se mogla provjeriti u
krivičnom postupku.

144. Spoznajna strana kriminalističke procedure

Spoznajna strana kriminalističke procedure izravno je povezana s materijalom,
organizacijskim, tehničkim uvjetima. Suština kriminalističke procedure je otkrivanje
novog, nepoznatog.

145. Spoznajna trijada kriminalističke procedure i njen značaj

U procesu istraživanja javljaju se brojne i različite prepreke (koje su često planskog
karaktera). Kriminalistika se toj pojavi suprotstavlja planskom programiranom
djelatnošću. Osnova te djelatnosti je sistematski organizirano, plansko vođnje
kriminalističke procedure. Ovu djelatnost karakteriše istovremena, simultana i
sukcesivna primjena spoznajnih funkcija: posmatranja, mišljenja, prakse. Praksa je u
kriminalistici više nego provjera pravilnosti naučenog znanja. Ona ima stvaralačku
spoznaju funkcija koja je prema svojoj važnosti ravnopravna prethodno opisanim
funkcijama promatranja i mišljenja. Na taj način se stvara spoznajna trijada
kriminalističke procedure.

146. Promatranje kao spoznajna funkcija u kriminalističkoj proceduri

Promatranje je plansko, organizirano precipiranje onih svojstava predmeta koja se
mogu percipirati osjetilima. Osjetna područja jesu brojni i vrlo različiti. Osjetne
kvalitete koje imaju posebnu važnost u kriminalističkom istraživanju jesu primjerice
spoznaje obilježja ljudi, drugih živih bića, boje, oblika, strukture, prostornog položaja,
prostornog odnosa, množine, veličine, međusobnih odnosa, kretanja, mirovanja,
materijalnih svojstava, zvučnosti, međudjelovanja itd. Cilj promatranja: prikupljanje
činjeničnog materijala koji je neophodan za daljna saopštenja.

147. Mišljenje kao spoznajna funkcija u kriminalističkoj proceduri

Mišljenjem se spoznaju generalizacije, općenitosti, apstrakcije, a to znači da time
dostiže spoznaja o onome što prelazi granice osjetne datosti. To je psihički proces
uspostavljanja veza i odnosa između sadržaja objektivne stvarnosti. Mišljenje počiva
na brojnim, raznovrsnim misaonim operacijama. Rezultat tih operacija je shvaćanje
odnosa i veza među pojavama. U kriminalistici su jednako važne operacije
upoznavanja i stvaranja.

148. Praksa kao spoznajna funkcija u kriminalističkoj proceduri

Praksa ima posebnu važnost. Posebnost predmeta istraživanjaističe značaj
sistematskog prikupljanja, razvrstavanja i obrade praktičnih iskustava. Praksa ima
stvaralačku, spoznajnu funkciju koja je ravnopravna posmatranju i mišljenju.

149. Značaj operacija upzonavanja i operacija stvaranja u kontekstu

kriminalističkog mišljenja
U kriminalistici su jednako važne operacije upoznavanja i operacije stvaranja. Prve
poglavito u analitičkoj djelatnosti prikupljanja, razvrstavanja i odabira obavijesti, a
druge u stvaranju metodičkih osnova (zaključaka, hipoteza).

150. Značaj postignuća kognitivne nauke za kriminalistiku

Za kriminalistiku se važnim ukazuju postignuća kognitivne nauke upravo u područjima
koja su tijesno povezana sa psihologijom. Kao važniji primjeri mogu se navesti nova
koncepcija teorije učenja i poučavanja, zatim nov pogled na teoriju mišljenja.