HRVATSKO KATOLIKO SVEUILITE

Studijski odjel povijesti

Kolegij: Hrvatska historiografija
Nositelj kolegija: doc. dr. sc. Ivica Mikulin

Seljaka buna u hrvatskoj historiografiji do 20. st.

(seminarski rad)

Mentor: Tomislav Mati, prof.

Student: Luka ari

Zagreb, svibanj 2014.
1

Sadraj:
1. Uvod .................................................................................................................. 3
2. Ukratko o seljakoj buni 1573. ........................................................................... 3
3. Seljaka buna u historiografiji ranoga novog vijeka ........................................... 4-5
4. Seljaka buna u historiografiji 19. st. .................................................................. 5-6
5. Zakljuak .............................................................................................................. 7
6. Literatura ............................................................................................................... 8

1. Uvod
Tema seminarskog rada jest seljaka buna u hrvatskoj historiografiji ranoga novog vijeka i
19. stoljea. Nakon to ukratko napiem nekoliko temeljnih podataka o seljakoj buni, krenut u
u analizu novovjekovne hrvatske historiografije koja se bavila seljakom bunom iz 1573. godine.
Kronolokim redom predstavit u djela i autore koji su pisali o buni te u istaknuti njihove
najbitnije podatke koje su iznijeli i zakljuke koje su donijeli. Kroz analizu djela o seljakoj
buni, vidjet emo kako su pojedini autori gledali na seljake koji su se pobunili i na Matiju Gupca
koji je postao njihov zapovjednik. Vano je uoiti to su autori zakljuili o uzrocima, povodu i
tijeku pobune. Takoer, posebnu pozornost treba obratiti i na same autore koji su uglavnom bili
plemikog podrijetla ili iz crkvenih krugova.

2. Ukratko o seljakoj buni 1573.

Seljaka buna 1573. izbila je u okolici Susjedgrada i Stubice, a svojim ponaanjem izazvao
ju je Franjo Tahy, ohol i silovit ovjek. ivot seljaka bio je bijedan i vrlo teak, a o tome je
ostrogonski nadbiskup pisao kralju Maksimilijanu. Seljaci su se digli na oruje tek kada njihove
tube nisu posluane i kada ih je sabor proglasio izdajicama domovine. Cilj pobune bilo je
ostvariti jednakost i slobodu svih ljudi, ukinue feudalizma, ope plaanje poreza i opa vojna
dunost. Potkraj sijenja 1573. oko Susjeda, Brdovca i Stubice sakupilo se oko 20 000 ljudi. Ban
Juraj Drakovi odmah je od kralja Maksimilijana zamolio pomo. Stjepko Gregorijanec zatraio
je pomo uskokog kapetana Thurna, a tajerski su se plemii razbjeali. Do 8. veljae iste
godine razbijene su sve seljake postrojbe osim one centralne u Zagorju pod vodstvom Matije
Gupca koji je bio gospodar veeg dijela tog podruja. Gapar Alapi poveo je vojsku od 5000
ljudi iz Zagreba prema Stubici. 9. veljae 1573. dolo je do krvave bitke u kojoj je plemika
konjica donijela prevagu na bojnom polju te su seljaci poraeni. Matija Gubec pao je iv u
zarobljenitvo. Sudili su mu plemii u Zagrebu, a uz teke muke pogubljen je 15. veljae iste
godine.1

Ferdo II, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1918., Split, Marjan tisak, 2004., 292.-295.

3. Seljaka buna u historiografiji ranoga novog vijeka

Ve 1578. Antun Vramec unio je seljaku bunu u svoje djelo Kronika. Nije spomenuo
Matiju Gupca niti seljakog kralja. Prvi cjeloviti opis seljake bune donio je Nikola Istvanffy u
svom djelu Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV koje je izdano tek 1622., nakon
njegove smrti. Nije prikrivao svoje neprijateljstvo prema seljacima, ali je objektivno istaknuo
glavni razlog bune.2 Istvanffy nije bio nepristran povjesniar jer je bio vjeran habsburkoj kui i
katolicizmu. Pisao je stilom rimskog povjesniara Tita Livija to mu je donijelo nadimak
maarski Livije. Meutim, ovim djelom Istvanffy je nadmaio starije ugarske i hrvatske
autore. 3 Zagorski vlastelin Grgur Peth ostavio nam je podatke o buni i porazu seljaka kod
Stubice u djelu Kratka maarska kronika. Ferdo ii njegov opis muenja Matije Gupca smatra
najvjerodostojnijim. Gupcu su na glavu stavili uarenu eljeznu krunu i vodei ga ulicama,
upali su ga usijanim klijetima te ga naposljetku rasetvorili. Juraj Rattkay u djelu Memoria
regum et banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae saeo je i gotovo istim rijeima prepriao
bunu iz djela Grgura Petha. Isusovac Juraj Habdeli, u svojoj knjizi Pervi otca naega Adama
greh, popularizirao je seljaku bunu. Iznio je ve poznate podatke koje je zapisao Istvanffy te je
izvukao pouku o boanskom porijeklu gospodske smonosti i podlonikov podlonosti.
Meutim, savjetovao je i gospodarima da budu blai prema svojim podanicima kako se ovi
dogaaji ne bi ponovili. Prvi pravi historiografski prikaz seljae bune, uz koritenje
neupotrebljene, arhivske grae, donio je Johann Weichard Valvasor u djelu Die Ehre des
Herzogthums Krain iz 1689. godine. Suprotno od Istvanffyjevog prikaza, Valvasor je ustaniku
vojsku smjestio u pogranini kraj na slavonsko-tajerskoj mei, spominjui pritom mjesta
Cesargrad, Sused i Stubicu. Prvi je utvrdio toan datum poraza seljaka kod Krkog i Kerestinca
5. i 6. veljae te neto kasnije kod Sv. Petra pod Kunpergom. Odlunu bitku kod Stubice nije
spomenuo. Njegov suradnik na spomenutom djelu bio je Pavao Ritter Vitezovi. Iako je
poznavao njegov prikaz bune, Vitezovi se njime nije posluio u svom djelu Kronika vsega
svieta vikov.4 Vitezovi je seljaku bunu ovako opisao: Kmeti na Slovenjeh zdvignue se suprot

Jaroslav IDAK, izlaganje sa skupa: Seljaka buna 1573. u historiografiji, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest,
Vol. 5., No. 1., 1973., 7.
3
Stjepan ANTOLJAK, Hrvatska historiografija, Zagreb, Matica hrvatska, 2004., 91.
4
J. IDAK, n. dj., 8.-9.
2

svojoj gospodi, koterih glava bil je Matej Gubec, od njih za kralja dran, i zato se Gupeva
puntarija zove.5
O seljakoj buni pisao je i Baltazar Adam Kreli u svom djelu Povijest Stolne crkve
zagrebake. U 14. poglavlju, Kreli pie o biskupima Zagrebake crkve 16. i 17. st. te slijedom
toga spominje i Jurja I. Drakovia. Pie da je biskup Drakovi obuzdao buntovnike koji su se
1573. nenadano pobunili protiv gospodara. Kao razlog pobune navodi ropski rad i novana
utjerivanja iznad mogunosti seljaka i bez pravednosti. Kao zadatak navodi da im je cilj bio
osvojiti plemike kue; spaliti ih i plemie poubijati. Kao primjer seljakog razbojstva navodi
kuu Jurja Puneka u samoborskoj ravnici. Nadalje, Kreli pie da su seljaci kod Stubikih
Toplica za kralja proglasili Matiju Gupca. Slavonija se nala u smrtnoj opasnosti od Turaka sa
strane krajine, pie Kreli, a od buntovnika u Zagorju. Drakovi je sazvao sabor i plemstvo
kako bi se dogovorili o sljedeim koracima. Herbert Auersperg odbio je djelovati bez careva
doputenja, a plemstvo je po pomo u Be poslalo imuna Keglevia i Ivana Brzog. O
Gupevim postupcima, Kreli pie da je obilato nagraivao svoje pobunjenike, da je ponitavao
desetinu i sve poreze te je obeavao slobodu svima onima koji mu se pridrue. Drakovi je
potom ustrojio odrede koji su se zvali haramije. Nakon odlune bitke, Kreli je opisao kako se
postupalo prema zarobljenicima seljake vojske: ee se divljalo protiv krivaca, tako da su
vjeala nadomjestili hrastovi, kruke i druga stabala. Kreli navodi mogue razloge pobune
seljaka. Kao prvu mogunost navodi neprijatelja Franje Tahyja, Ambroza Gregorijanca, koji je
nagovorio seljake na pobunu. Drugi razlog bune, pie Kreli, mogao je biti poticaj Turaka.6

4. Seljaka buna u historiografiji 19. st.

Ivan Kukuljevi Saksinski, prikazujui prolost Medvedgrada koji je bio u posjedu
Gregorijaneca, bio je primoran osvrnuti se i na seljaku bunu. Na desetak stranica pisao je o
promjenama na susjedgradsko-stubikom vlastelinstvu od 1564. Kukuljevi je ustvrdio da je
povod buni, ne uzrok, bila okrutnost Franje Tahyja i koristoljublje Ambroza i Stjepana
Gregorijanca. Kukuljevi se sluio podacima koje su iznijeli Valvasor, Istvanffy, Kreli te
donjostubiki upnik Petar Marakovi. Ono to je najzanimljivije u Kukuljevievom prikazu
Pavao RITTER VITEZOVI, Izbor iz djela, priredio Marko Samardija, Vinkovci, Rije, 1999., 120.
Baltazar Adam KRELI, Povijest Stolne crkve zagrebake, preveo Zlatko eelj, Zagreb, Institut za suvremenu
povijest, 1994., 283.-284.
5
6

bune jest Gupevo pogubljenje na Markovu trgu. Dokaze za to Kukuljevi nije imao, ali je time
potaknuo budue historiografske radove o seljakoj buni. Klerik Ivan Krstitelj Tkali je u svom
djelu Hrvatska povjestnica iz 1861. oznaio Tahyja uzrokom bune, a Matiju Gupca opisao je s
neprikrivenom simpatijom. Najopirniji prikaz seljake bune do tada dao je Peter von Radics, na
gotovo 25 stranica, u biografiji Herberta Auersperga. Njemaki povjesniar Franz Krones 1868.
objavio je 68 dokumenata iz gradakog arhiva. Krones je zakljuio da su zloini seljaka bili
preuveliani. Djela Radicsa i Kronesa potaknuli su Franju Rakog na prikupljanje arhivske grae
za razdoblje od 1. veljae 1573. do 9. prosinca 1574. Raki nije obraivao grau koju je sakupio
ve ju je stavio na raspolaganje drugima. 1877. hrvatski knjievnik August enoa izdao je
povijesni roman Seljaka buna. U posveti Mihovilu Pavlinoviu, enoa je istaknuo kako su sve
osobe i dogaaji povijesni, odnosno istiniti. U pisanju ovoga djela koristio je i arhivsku grau
koju je prikupio Raki. Dvije godine kasnije, Tadija Smiiklas je seljaku bunu unio u svoje
djelo Poviest Hrvatske, ne posveujui joj preveliku panju. Tek 1897. pojavio se prvi pokuaj
cjelovitog prikaza bune uz koritenje objavljenih izvora i literature. Rudolf Horvat objavio je
svoje djelo Seljaka buna godine 1573. 7 Ovdje elim posebnu pozornost posvetiti enoinom
romanu o seljakoj buni. Povjesniarka Nada Klai kritizirala je jedinstveno miljenje koje su
povjesniari imali o vjerodostojnosti enoinog romana. Govorila je kako nema smisla stalno
nabrajati pohvale enoi jer je u pisanju romana koristio samo one dijelove arhivske grae koji su
mu odgovarali. Vrlo je zanimljivo kako je Klai okarakterizirala njegov rad: enoa ne eli biti
samo historiar, on je prorok i vra koji iz crne prolosti prorie ne manju crnu budunost.8
Njegov roman bogat je povijesnim dogaajima i ne smijemo zanemariti injenicu da je enoa
prvenstveno knjievnik, a ne povjesniar. Jedan je od zadataka povjesniara da kritiziraju i
istrauju povijesna djela i na temelju toga donose zakljuke.

7
8

J. IDAK, n. dj., 10.-15.

S. ANTOLJAK, Hrvatska historiografija, 572.

5. Zakljuak
Seljaka buna u novovjekovnoj hrvatskoj historiografiji nije bila zapostavljena tema. Ve tri
godine nakon zavretka bune, Antun Vramec unio ju je u svoju Kroniku. Nikola Istvanffy u
svome historiografskom radu nadmaio je prijanje povjesniare te je donio prvi cjeloviti opis
bune. Zagorski vlastelin Grgur Peth dao je vjerodostojan prikaz muenja Matije Gupca. Juraj
Habdeli popularizirao je seljaku bunu, a Pavao Ritter Vitezovi spomenuo ju je u svojem djelu
u kojem iznosi vane dogaaje od roenja Isusa Krista. Johann Weichard Valvasor donio je prvi
pravi historiografski prikaz bune pri emu je koristio neobjavljenu grau. Valvasor i Istvanffy
imali su neke razliite podatke o tijeku bune to je u historiografskoj analizi poeljno kako bismo
mogli usporediti razne autore i izvore koje su koristili. Iz perspective klera, Baltazar Adam
Kreli pisao je o buni u kontekstu djelovanja biskupa Jurja Drakovia. U 19. st. bunu su
prouavali Ivan Kukuljevi-Sakcinski, Ivan Krstitelj Tkali te Peter von Radics i Franz Krones
koji su potaknuli Franju Rakog da sakupi grau iz tog razdoblja. O buni je pisao i Tadija
Smiiklas, a najzanimljivije djelo iz 19. st. o seljakoj buni je povijesni roman Augusta enoe
koji se temelji na arhivskoj grai Franje Rakog i drugim povijesnim izvorima. Na samome kraju
19. st. Rudolf Horvat izdao je svoj cjeloviti prikaz seljake bune. Moemo rei da su u 19. st.
uspostavljeni dobri temelji za daljnje prouavanje seljake bune koja e u 20. st. biti vrlo
zanimljiva i popularna tema povjesniara.

6. Literatura:
ANTOLJAK, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb, Matica hrvatska, 2004.
KRELI, Baltazar Adam, Povijest Stolne crkve zagrebake, preveo Zlatko eelj, Zagreb, Institut za
suvremenu povijest, 1994.
IDAK, Jaroslav, izlaganje sa skupa: Seljaka buna 1573. u historiografiji, Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest, Vol. 5., No. 1., 1973.
II, Ferdo, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1918., Split, Marjan tisak, 2004.
VITEZOVI, Pavao Ritter, Izbor iz djela, priredio Marko Samardija, Vinkovci, Rije, 1999.