SELJAČKA BUNA 1573.

Zahtjevi i namjere pobunjenika bili su uvjetovani općim ekonomskim prilikama u zemlji, a ne

samo kmetskim položajem u okviru vlstelinstva. Središte bune bila su stubičko i susedgradsko
vlastelinstvo, jedno od najvećih u Hrvatskoj u 16. st. te oko Jastrebarskog i Okića, gdje su
nekadašnji plemići Draganići spali na položaj kmetova Erdodyjevog vlastelinstva Okića.
Početak bune je povezan s borbom među feudalcima oko vlastelinstava Susjeda i Donje
Stubice i posjeda Stattenberg u Štajerskoj (kupio ga je 1556.). Franjo Tahi, koji je 1564. kupio
dio ova dva vlastelinstva, to je učinio na nezakonit način, jer prodavač, Andrija Bathory, nije
poštovao pravo prvokupa plemića vlasnika ostalih dijelova vlastelinstva. Planuo je sukob i
oformljena su dva suparnička plemićka tabora: Tahi, Erdody, Alapići, Keglevići i Rattkayi
protiv Hennyngovaca, Uršule Mekniyzer,Gregorijanaca, Sekelija i kasnije Zrinskih. Do 1569.
Tahi je došao u posjed polovice vlastelinstava, a Ugarska komora mu je dala drugu polovicu u
zakup na tri godine. Tahi se počeo osvećivati kmetovima koji su redom bili protiv njega za
vrijeme parnice, pa je glavno žarište bune bilo upravo ovdje zbog nasilja nad kmetovima, iako
nasilje nije bilo iznimka ni na drugim posjedima. Tahi je oduzimao kmetovima bez naplate ili
simboličnom naplatom stoku, vino, žito, tražio tešku tlaku, te iznuđivao novac od njih, poslije
1569. stanje se pogoršava primjenom nasilnih sredstava i nasiljem nad seljačkim ženama i
kćerima.
Krajem 1571. stubički su kmetovi napali Tahijeve službenike prilikom ubiranja dike, a
u travnju 1572. osnovan je seljački pobunjenički «savez». Zauzimaju donjostubički kaštel.
Istraga komisije u ljeto 1572. u cjelosti je potvrdila navode buntovnika, a hrvatsko plemstvo
nije moglo nasilno ugušiti bunu. Početkom 1573. došlo je u vezi s raspravama u hrvatskom
saboru i rješenjem spora između Tahija i Hennyngovaca do preokreta, koji je izazvao opći
ustanak. U prvim danima 1573. došlo je do otvorene pobune u Stattenbergu, koji su osvojili
pobunjeni kmetovi. U to vrijeme vraćena je polovica Susjeda i Donje Stubice
Hennyngovcima. Oni su promijenili svoj odnos prema kmetovima, koje su ranije poticali na
bunu protiv Tahija i pozivali ih na pokornost. Kraljevska komisija došla je u Susjed s
nalogom da riješi spor između Tahija i kmetova, ali su seljaci još jedanput odbili Tahija kao
svog vlastelina. Sabor, koji je prije toga zaključio da se treba založiti kod nadvojvode Karla za
vraćanje Stattenberga Tahiju, 18. siječnja 1573. proglasio je kmetove veleizdajnicima.
Kmetovi su odgovorili pozivom na oružje, a priključili su im se kmetovi Štajerske i Kranjske.
Seljaci su namjeravali ukinuti namete, daće i druge terete, a nakon što svladaju
gospodu osnovati u Zagrebu carsko namjesništvo, sami ubirati daće, godišnja podavanja i
poreze. Osnovni uzrok seljačke bune bilo je pogoršavanje položaja zavisnih seljaka-
potiskivanje seljaka iz robno-novčanih odnosa i zbog povećavanja naturalne rente. Njihova je
borba bila usmjerena na ukidanje feudalnog poretka, a u Hrvatskoj i većem dijelu slovenskih
pokrajina osnovale bi se seljačke države. Vojni program ratovanja sastavio je vrhovni vojvoda
pobunjenika Ilija Gregorić. Borba protiv Tahija prerasla je u ustanak protiv plemstva uopće i
protiv feudalnih prepreka seljačkoj trgovini. Ostala je, međutim, još uvijek vjera u cara i
«carsku pravdu». Ustanici su priznavali potrebu poreza, ali su tražili pravo odlučivanja o
njima i njihovoj upotrebi za novu seljačku vladu.
Buntovnici su s jedne strane nastojali preuzeti vlast na određenom, kako u
ekonomskom pogledu, tako i u obrani od Turaka čvrsto povezanom teritoriju, a s druge strane
su nastojali što brže prikupiti snage sjeverno od Zagreba, strateški važnom položaju. Novi
potez u organizaciji ustanka plod je vojničkog iskustva i gotovo stogodišnje zajedničke borbe
hrvatskih i slovenskih pokrajina protiv Turaka, kao i življe trgovine u vezi s opskrbom
pograničnih utvrđenja i brojnih drugih dodira. Zbog toga je ratni plan obuhvatio tako širok
prostor hrvatskih i slovenskih pokrajina pod Habsburgovcima. Među samim pobunjenicima
značajna uloga nije pripadala samo imućnijim seljacima već i neagrarnim elementima,

1
pobunjenici su imale veza i s pravim gradskim i činovničkim elementom na vlastelinstvima
(npr. dvorski sudac Horvat u Susjedu, začetnik sve bune po Gregoriću, pa provizor u Legradu
kao suučesnik pri padu tamošnjeg zamka, kod župnika Babića u Brdovcu je bila smještena
kancelarija pobunjenika, a on im je sastavljao i njihove molbe caru).
Pobunjenici su velike nade polagali u sklapanje veze sa žumberačkim i metličkim
uskocima, pa je njihovo uključivanje u redove pobunjeničke vojske bila jedna od osnovnih
točaka Gregorićevog ratnog plana. Tu je ležala i temeljna greška plana koji se zasnivao na
uskočkoj pomoći, a ne na vlastitoj snazi kmetova, koji su bili inferiorni zbog nedostatka
konjice. Ta nada u uskočku pomoć bila je teška pogreška jer ih njihove povlastice i
uključenost u carsku vojsku u to doba vežu s organizacijom feudalne države. Uskoci su
kmetove smatrali nižima od sebe i mnogo puta su išli među njih i u pljačku, tako da su odnosi
između uskoka i kmetova bili stalno vrlo napeti.
Vrhovno vodstvo bune satjalo se od trojice iz Stubice: Ambroza Gupca, Ivana Pasanca
i Ivana Mogaića. S Ilijom Gregorićem oni su sačinjavali i vrhovni pobunjenički sud. Gregorić
je bio iz okolice Ozlja, no naselio se pod Lenkovićem u Susjedu i ondje kao kmet i vojnik
stekao znatan imetak. Pod njegovim je vodstvom stajalo 11 kapetana, predstavnika pojedinih
sučija susjedskog imanja.
Sve pripreme i napori nisu urodili plodom iz tri razloga: 1. njihov je uspjeh spriječila
neosnovana nada u uskočku pomoć, zbog čega su ostali bez konjice. 2. Gospoda su, poučena
iskustvom brojnih seljačkih buna tijekom 16. st. ovaj puta reagirala brzo, čvrsto i odlučno. 3.
Pri tome su gospoda uživala punu potporu cara Maksimilijana i nadvojvode Karla.
27. siječnja 1573. Gregorić je pozvao seljake na ustanak, koji je izbio dva dana kasnije
i to istodobno s obje strane hrvatsko-štajerske granice. Odmah je osvojen Cesargrad i buna se
proširila na okolicu Brežica i južno od Save. Pobunjenici su u Zagorju bili podijeljeni u tri
grupe: Gregorićevu kod Cesargrada, drugu kod Susjeda i treću kod Stubice. Još jedno žarište
bilo je oko Kunšperka pod vodstvom bravara Šterca. Gregorić se našao sa mokričkim
pobunjenicima, no u napadu na Brežice 3. veljače uspjeli su zauzeti samo varoš, ne i grad.
Pripojivši i brežičke kmetova Gregorić je na čelu 2500 pobunjenika poslije zauzimanja
Rajheburga došao do Videma nasuprot Krškom, gdje su prešli Savu, a 5. veljače je većina
vojske pod vodstvom Nikole Kupinića otišla prema Novom Mestu. Sve dotada napredovanje
pobunjenika imalo je izvanredno širok odjek među seljaciam. Gdje god bi došli priključio bi
im se veći broj kmetova, a oni sami bi tražili da svaka kuća da po jednog vojnika.
Međutim, u središtu pobune brzo prikupljene feudalne čete zadale su od 5. do 9.
veljače pobunjenicima odlučujuće poraze. Kupinićev odred je već 5. veljače kod Krškog
potpuno poražen. Njih je uništio Josip Thurn, uskočki kapetan, sa 500 uskoka. Podban Alapić
je 6. veljače raspršio pobunjenike kod Kerestinca, dok je jastrebarsku skupinu porazila
banderijalna konjica obitelji Zrinski. Gregorić je nakon vijesti o porazu kod Krškog krenuo
prema pobunjeničkoj jezgri u Lisci, gdje je Šterc proširio bunu među svim kmetovima od
Kunšperka do vlastelinstva Planine, no zarobio ga je upravnik tog vlastelinstva. Gregorića su
8. veljače potukle manje čete štajerskih feudalaca pod kapetanom Schrattenbachom kod
Kunšperka. Gregorić je uspio pobjeći, no kod Ivanića, nadomak turske granica, uhvatile su ga
haramije i poslali u bečki zatvor.
Nakon tih poraza preostala je još jedino glavna skupina pod Gupcem u Stubici. Ban
Drašković je na njih poslao podbana Alapića s pojačanjima iz krajiških utvrđenja. 9. veljače je
kod Stubičkih Toplica došlo do četverosatne bitke u kojoj je feudalna vojska odnijela konačnu
pobjedu. 15. veljače je Gubec pogubljen u Zagrebu. Tako je za 14 dana svladana buna, a
nakon nje je povećan feudalni pritisak na kmetove, osobito na posjedima Tahija i Erdodyja.