Struni ispit za odgojitelje

Pismeni dio ispita

A.K.

SADRAJ:
1. DJEJI VRTI KAO DJEJA KUA.................................................................................2
2. OBILJEJA PROGRAMSKOG USMJERENJA ODGOJA I OBRAZOVANJA
PREDKOLSKE DJECE..........................................................................................................4
3. TEMELJNE PROGRAMSKE ZADAE U RADU S DJECOM PREDKOLSKE DOBI 5
4. RAZVOJNI INTEGRACIJSKI PRISTUP U PLANIRANJU, PROGRAMIRANJU,
PRAENJU I VREDNOVANJU ODGOJNO OBRAZOVNOG PROCESA U DJEJEM
VRTIU.....................................................................................................................................8
5. POTREBE DJETETA I ORGANIZACIJA IVOTA U VRTIU......................................10
6. KRITERIJI I UVJETI PSIHOLOKOG RAZVOJA PREDKOLSKOG DJETETA......13
7. NEODVOJIVOST NJEGE, ODGOJA I OBRAZOVANJA DJECE U JASLICAMA......15
8. ORGANIZACIJA POTICAJNOG PROSTORA, MATERIJALA I VREMENA ZA
DJEJE AKTIVNOSTI U PREDKOLSKOJ USTANOVI..................................................17
9. PARTNERSTVO ODGAJATELJA I RODITELJA U ODGOJU I RAZVOJU DJECE...19
10. PARTNERSTVO ODGAJATELJA I LANOVA STRUNO RAZVOJNE
DJELATNOSTI U PREDKOLSKOJ USTANOVI...............................................................21
11. RAZVOJ SLIKE O SEBI KOD PREDKOLSKOG DJETETA I POSTUPCI
ODGAJATELJA......................................................................................................................23
12. EKOLOKI ODGOJ U PREDKOLSKOJ USTANOVI ODGOJ ZA MIR I
TOLERANCIJU.......................................................................................................................25
13. DJEJI PROJEKTI U ODGOJNO OBRAZOVNOM RADU ODGOJITELJA.........28
14. INTEGRACIJSKI PRISTUP UENJU...........................................................................30
15. ISTRAIVAKE AKTIVNOSTI PREDKOLSKE DJECE............................................32
16. DJELOVANJE ODGAJATELJA NA SOCIO EMOCIONALNI RAZVOJ DJETETA
..................................................................................................................................................34
17. PRIMJENA INTEGRALNE METODE U PREDKOLSKOJ USTANOVI...................36
18. PROMATRANJE I PRAENJE DJEJEG RAZVOJA U SVAKIDANJIM
AKTIVNOSTIMA DJECE......................................................................................................38
19. ULOGE I POSTUPCI ODGAJATELJA U AKTIVNOSTIMA DJECE..........................40
20. DJECA S POSEBNIM POTREBAMA.............................................................................42
21. OSOBINE SUVREMENOG, KVALITETNOG ODGAJATELJA...................................44
22. ODGAJATELJ- REFLEKSIVNI PRAKTIAR...............................................................47
23. RAZVOJ SOCIJALNE KOMPETENCIJE PREDKOLSKE DJECE...........................49

24. POSJETI S DJECOM PREDKOLSKE DOBI...............................................................51

25. ETNJE I IZLETI DJECE...............................................................................................52
26. POSTUPCI ODGAJATELJA U RAZVOJU DJEJE KOMPETENCIJE.....................54
27. ODGOJ DJECE ZA SAMOPOMO U PREDKOLSKOJ USTANOVI........................55
28. DIJETE I SLIKOVNICA..................................................................................................56
29. POTICANJE RAZVOJA DAROVITE DJECE U SKUPINI...........................................58
30. DIJETE I LUTKA.............................................................................................................61
31. ODGAJATELJ I POVUENO DIJETE..........................................................................63
32. ULOGA IGRE U RAZVOJU DJETETA..........................................................................65
33. ADAPTACIJA DJETETA U NOVOJ SREDINI JASLICA/VRTIA I POSTUPCI
ODGOJITELJA I RODITELJA.............................................................................................68
34. POSTUPCI ODGOJITELJA U POSTUPNOM PRIJELAZU DJETETA IZ DJEJIH
JASLICA U DJEJI VRTI...................................................................................................71
35. ODGAJATELJ I AGRESIVNO DIJETE.........................................................................72
36. ODGAJATELJ I RJEAVANJE SUKOBA......................................................................74
37. BLAGDANI I SVEANOSTI U DJEJEM VRTIU....................................................76
38. LJETOVANJE I ZIMOVANJE PREDKOLSKE DJECE.............................................78
39. DIJETE, KREATIVNOST, ODGOJITELJ......................................................................80
40. ODGOJNO- NAOBRAZBENI RAD ODGOJITELJA U UVJETIMA MJEOVITE
DJEJE SKUPINE.................................................................................................................81
41. ULOGA ODGAJATELJA U PROVOENJU PROGRAMA PREDKOLE..................84
42. PREDKOLSKO DIJETE I VJERONAUK.....................................................................85
43. ODGOJITELJ I UBLAAVANJE STRESA U DJECE...................................................87
44. TIMSKI RAD ODGOJITELJA.........................................................................................89
45. AKCIJSKO ISTRAIVANJE ODGAJATELJA U FUNKCIJI UNAPRIJEIVANJA
ODGOJNO OBRAZOVNOG PROCESA U SKUPINI.......................................................91
46. SUVREMENA KONCEPCIJA STRUNOG USAVRAVANJA ODGAJATELJA.......94
47. KOMUNIKACIJSKA UMIJEA ODGAJATELJA.........................................................96
48. AKTIVNOSTI IZRAAVANJA OSJEAJA I ULOGA ODGAJATELJA U TOME......97

1. DJEJI VRTI KAO DJEJA KUA

Dananji svijet obiljeen je brzim ritmom ivota, zaposlenou oba
roditelja i nedostatkom vremena, to se sve odraava na duljinu I uestalost
djetetetova boravka u djejem vrtiu. Tako vrti postaje djetetov drugi dom, a
cilj odgojno obrazovne djelatnosti stvaranje vrtia po mjeri djeteta.
Kako bi odgajatelj postigao stvaranje takvog vrtia, potrebno je da
najprije upozna dijete, da s djetetom ispostavi prisan odnos pun povjerenja,
potovanja I suradnje. Odgajatelj se prema djetetu treba odnositi kao prema
razboritoj osobi, prihvatiti njegovu osobnost, zadovoljiti mu potrebe te mu
omoguiti prirodan nain uenja u svim podrujima djetetova razvoja. Takav
prirodan nain uenja proizlazi iz djetetove aktivne interakcije sa njegovim
fizikim I socijalnim okruenjem. Stoga je u djejoj kui kvalitetno okruenje
od iznimne vanosti. Ono alje poruku djeci to odgajatelj o njima misli, koliko
vjeruje u njih I njihove sposobnosti ili ih, naprotiv, smatra malima I
nesamostalnima. Takvu poruku djeca vrlo dobro razumiju I u skladu s njom se I
ponaaju. Upravo zato okruenje mora biti bogato brojnim poticajima, koji su u
skladu s interesima djece, kako bi ona to manje osjetila nedostatak roditeljskog
doma te gradila pozitivnu sliku o sebi. Poseban se naglasak stavlja na pedagoki
neoblikovan materijal.
Za kvalitetno, poticajno I djeci zanimljivo okruenje nema pravila koje
e rei odgajateljima to I kako uiniti, ve odgajatelj okruenje stvara I
izgrauje isprobavajui u praksi I raspravljajui s djecom I drugim
odgajateljima. Dijete bi trebalo aktivno sudjelovati u konkretnim aktivnostima,
initi, raspravljati, graditi, rjeavati pred njega postavljene zadatke, a sve u
skladu s vlastitim tempom I strategijom uenja, te sa ranije steenim iskustvima
I znanjima. Isto tako, izbjegavati treba davanje gotovih rjeenja djetetu, a
njegove pogreke shvaati kao stupanj postignutog razvoja, kao nove
mogunosti uenja, koje odgajatelj ne ispravlja verbalnim putem, ve doputa
djetetu da ih samo istrai I ispravi.
Raspored prostora u sdb djeluje na cjelokupno ozraje u skupini I na
ponaanje pojedinog djeteta. Stoga, kada odgajatelj pokua promijeniti raspored
u sdb, kako bi prostor vie odgovarao djeci, relativno brzo mijenja I sliku o
djetetu, jer se I djeje ponaanje mijenja, ako su promjene u rasporedu dobre.
Vano je promjene prilagoditi svakoj skupini I kontekstu zasebno, jer nije
mogue dobar raspored I poticaje prenijeti iz jedne prostorije sdb u drugu.
Svakako djeci treba omoguiti to vie samostalnosti, igre, druenja, uenja,
suradnje putem poticaja I raznih aktivnosti. Djetetu valja dopustiti da aktivno
sudjeluje u svom razvoju I odgoju, a esto i sebe odraslog staviti u djetetov
poloaj.
Kako bi se postigla to bolja socijalizacija I suivot u skupini, ona bi se
trebala formirati od djece razliite dobi. Na taj se nain postie osjeaj

proirene obitelji, to je najslinije prirodnoj zajednici s kojom se djeca susreu

izvan djejeg vrtia. Isto tako, ovaj nain formiranja skupina je koristan I
potreban zato to postoji veliki broj obitelji samo s jednim djetetom. U ovakvim
skupinama odgajatelj treba posebno paziti na dobne I individualne posebnosti
djeteta. U mjeovitim skupinama sva su djeca na dobitku, mlaa jer mogu uiti
od starijih (vie no to to mogu u istoj skupini vrnjaka), a starija jer
svakodnevno mogu vjebati socijalne vjetine I graditi vlastitu kompetenciju. Pri
sastavljanju mjeovitih skupina treba pripaziti na optimalni dobni raspon te na
dobar omjer starije I mlae djece. Od velike je vanosti uspostaviti I
svakodnevno odravati dobre odnose sa svakim roditeljem, radi dobrobiti djece.
Djeji vrti po mjeri djeteta se ne postie upotrebom neke stalne, ve
isprobane teorije kojom emo lako uspostaviti dobar odnos s djecom ili
organizirati poticajno okruenje. Zato se u ovoj koncepciji spominje gradbena
teorija, koja nastaje promatranjem, istraivanjem I mijenjanjem odgojne prakse,
na temelju ega svaki odgajatelj ispravlja svoje pogreke I gradi nove spoznaje.
U tome mu uvelike mogu pomoi uspostavljeni dobri meuljudski odnosi meu
svim zaposlenicima u djejem vrtiu. Dakle, ovakva teorija nije zavrena I
nepromjenjiva, ve se stvara I razvija na temelju mijenjanja vlastite odgojne
prakse u vlastitim jedinstvenim uvjetima svake skupine I odgajatelja. Stoga
zaetnice ovakvog naina rada smatraju da je vrlo korisno vriti snimanje stanja
u skupini, a zatim snimku pomno analizirati I objektivno o njoj razgovarati.
Provodei akcijska istraivanja vlastite prakse I mijenjajui je, svaki odgajatelj
stvara vlastito iskustveno znanje, vlastitu gradbenu teoriju. Struno
usavravanje odgajatelja u ovakvoj koncepciji rada odnosi se upravo na
istraivanje I mijenjanje odgojne prakse, uz dobrovoljni angaman odgajatelja I
strunog tima, a manje na uobiajeno pohaanje seminara I strunih skupova.
Takvo usavravanje je suradniko, potie uoavanje I rjeavanje problema te
uenje u akciji.
I djeca mogu graditi takvo iskustveno znanje u svojoj igri I radu, ako im
ga pruimo na njima pristupaan nain. Tako izgraeno znanje (I djece I
odgajatelja) otvara prostor za otkrivanje novog znanja, te udara temelje za,
svima nama potrebno, cjeloivotno uenje. Odgajatelj I djeca ue kako uiti, a
ne primaju gotova znanja od onih koji misle da znaju to je za njih najbolje.
Odgajatelji ne moraju prihvatiti ovakav nain rada, jer svatko od nas
pronalazi sebe u neem drugom. Ipak, uz poticanje raznolikosti, pluralizma,
demokracije u ustanovama, vano je da prije svega potujemo dijete I njegovu
prirodu, te da mu omoguimo da bude ono to jest. Iako je ovo veliki izazov za
svakog odgajatelja, uz veliki trud, volju I ljubav prema djeci I ovom poslu,
moemo se tom idealu makar pribliiti te ga I dalje stvarati.
Vujii I Miljak, Djeji vrti djeja kua- obje knjige

2. OBILJEJA PROGRAMSKOG USMJERENJA ODGOJA I

OBRAZOVANJA PREDKOLSKE DJECE
Programsko usmjerenje odgoja I obrazovanja predkolske djece temelji se
na Koncepciji razvoja predkolskog odgoja, a oba su dokumenta razmatrana
na sjednici Programskog savjeta za prosvjetu Ministarstva prosvjete I kulture
Republike Hrvatske I doneena 1991. godine. Tada je Hrvatska doivjela
demokratske promjene I priklonila se europskom duhovnom usmjerenju, pa su
domai strunjaci u ovom podruju prihvatili I pokuali uvesti mnoga naela,
sadraje I vrijednosti europskih vrtia. Ovaj dokument je temelj za provoenje
razliitih programa odgoja I naobrazbe djece rane I predkolske dobi u
izvanobiteljskim uvjetima, a napisan je u vidu smjernica za rad.
Ovaj se dokument, kao I odgoj predkolske djece temelji na
humanistiko razvojnoj koncepciji, koju ine ideja humanizma, spoznaje o
osobinama I zakonitostima razvoja djeteta predkolske dobi te one o znaajkama
izvanobiteljskog odgoja predkolske djece. Prema humanistiko razvojnoj
koncepciji, u odgojno obrazovnom procesu valja naglasiti usmjerenost na
dijete, a ne na sadraje obrazovanja. Dakle, odgajatelj treba potivati
individualne razlike, odgajati I razvijati individualnost (razliitost), autonomiju I
slobodu svakog djeteta, preferirajui individualne I grupne oblike rada s veim
brojem razliitih aktivnosti. U takvim uvjetima dijete moe samostalno
odluivati u svim podrujima ivota I rada u vrtiu, u granicama vlastitih
mogunosti I kompetencija. Razvoj autonomije potie I razvoj kreativnosti, koja
se moe izraavati na nebrojeno mnogo naina kod djece, a odgajatelj treba te
naine prepoznati I dalje razvijati u svakodnevnom radu.
Nadalje, Programsko usmjerenje polazi od potivanja pluralizma I
slobode u primjeni pedagokih ideja I koncepcija, koji se ostvaruju razliitim
alternativnim programima; potivanja razliitosti u vrstama I oblicima
provoenja programa te demokratizacije drutva prema nositeljima programa.
Dakle, ovim dokumentom potie se sloboda izvritelja programa u planiranju I
ostvarivanju odgojno obrazovnog rada s predkolskom djecom. Njime se
afirmira pravo na razliitost, pravo na izbor I samostalno odluivanje.
Za odgoj predkolskog djeteta bitne su spoznaje da je ono kvalitativno
razliito bie od odrasla ovjeka, da mu je priroda aktivna I kreativna, te da na
njegov razvoj odluujue utjee kvaliteta (demokratskog, partnerskog) odnosa
odgajatelja prema njemu. !!Svako dijete ima svoje tjelesne potrebe koje mu valja
zadovoljiti, iskazuje svoje stvaralake osobine te radoznao I aktivan odnos
prema svijetu, a komuniciranjem s okolinom, materijalnom I socijalnom,
nadograuje I prerauje svoja iskustva I znanja.
Odgoj je, prije svega, meuljudski, sustvaralaki odnos djeteta I
odgajatelja. Cjelokupnim svojim ponaanjem odgajatelj utjee na dijete I

obratno. On otkriva I slijedi interese djeteta, ali ih I proiruje I potie razliitim

aktivnostima. Stoga je vano da odgajatelj u radu koristi individualni pristup, da
bude to vie nedirektivan, da ima jednu posrednu ulogu. Ta se uloga oituje i u
ureenju materijalne sredine tako da ona bude u funkciji razvoja, uenja I
aktivnosti djece, a u skladu s djejim potrebama I mogunostima. Djeca trebaju
imati mogunost fleksibilnog koritenja prostora, bavljenja odreenim
aktivnostima u skladu s njihovim interesom I koncentracijom, individualno, u
manjim ili veim skupinama, a odgajatelj je taj koji im to treba I omoguiti.
Dakle, (barem deklarativno, ovim dokumentom) naputa se frontalni rad,
transakcijski pristup I miljenje da su sva djeca ista. Svakom djetetu pristupa se
individualno, s povjerenjem, a cjelokupni ivot I rad u vrtiu prilagoava se
potrebama djece, a ne potrebama odraslih
Svaki odgajatelj treba istraivanjem svoje prakse stei uvid u vlastiti
nain rada s djecom. U tome e mu uvelike pomoi konstruktivna rasprava I
kritike primjedbe drugih odgajatelja I strunog tima. Samorefleksija I
refleksija bitne su za konstruiranje I planiranje promjena u vlastitoj odgojnoj
praksi. U tome odgajatelju pomae propisana pedagoka dokumentacija, te
ona koju odgajatelj sam vodi jer je smatra potrebnom. Odgajatelj treba, radi
poboljanja uvjeta razvoja I odgoja djece, to vie suraivati s roditeljima te
im omoguiti sudjelovanje u ivotu I aktivnostima djeteta u svim oblicima
izvanobiteljskog odgoja.
Ovim dokumentom otvaraju se mogunosti unapreivanja kvalitete
djetetova ivota u cjelini, a njegovim prihvaanjem od strane odgajatelja djeji
vrti doista postaje mjesto ivljenje, igre I uenja djece predkolske dobi.
Programsko usmjerenje
Odgojitelj neizravni voditelj odgojno obrazovnog procesa, B. Petrovi
Soo
Koje su promjene nastale u izgraivanju linosti odgojitelja u odg obr
procesu od Programskog usmjerenja da danas iz ugla odgojitelja
praktiara, Hajra Bubni
Humanistiki pristup teoriji I praksi predkolskog odgoja, A. Miljak
Najee pogreke odgajatelja u organizaciji I realizaciji odg obr procesa,
A. Miljak,akovec 92.

3. TEMELJNE PROGRAMSKE ZADAE U RADU S DJECOM

PREDKOLSKE DOBI
Otvorenost, fleksibilnost i dinaminost kljune su rijei koje se vezuju uz
odgojno - obrazovni proces. No, temelj za otvorenost, istraivanje i mijenjanje
prakse je dobro poznavanje i potivanje osnovnih zadaa, ciljeva i naela rada s
predkolskom djecom. Tome u prilog kazuju i osnovne zadae programskog

usmjerenja koje odgajatelje potiu na potivanje naela pluralizma i slobode u

primjeni pedagokih ideja i koncepcija.
U djejem vrtiu trebaju se razvijati demokratski odnosi meu odraslima,
ali I meu odraslima I djecom. Na djetetov razvoj uvelike utjee kvaliteta odnosa
odgajatelja prema njemu. Osnovna uloga predkolskog odgoja I obrazovanja je da
pridonosi povoljnom cjelovitom razvoju osobnosti djeteta I kvaliteti njegova ivota.
Osnovne zadae djelatnosti predkolskog odgoja za svoj cilj imaju
ouvanje tjelesnog i mentalnog zdravlja djeteta, poticanje cjelovitog razvoja svih
funkcija, sposobnosti i mogunosti u skladu sa suvremenim znanstvenim
spoznajama, zakonitostima djetetova razvoja i djetetovim stvarnim mogunostima.
To bi konkretnije znailo: ouvanje zdravlja, razvoj emocionalne stabilnosti,
poticanje socijalne interakcije, razvoj samostalnosti i kompetencije, razvoj
pozitivne slike o sebi, poticanje komunikacije, radoznalosti, stvaralatva i
kreativnosti, razvoj intelektualnih sposobnosti, razvoj samokontrole, izgradnja
sustava vrijednosti, te izgraivanje to bogatije i preglednije slike svijeta.
U djejem vrtiu potrebno je svakodnevno zadovoljavati potrebe svakog
djeteta ponaosob. Tu se ponajprije radi o zadovoljavanju fiziolokih potreba, zatim
potrebe za sigurnou te za pripadanjem I ljubavlju. Dijete ima takoer I potrebu za
samopotovanjem I uvaavanjem od strane drugih osoba te potrebu za
samoostvarenjem. Odgajatelj treba biti sposoban kod svakog djeteta prepoznati
odreenu potrebu, te razliitim aktivnostima utjecati na njeno zadovoljavanje.
U praksi to znai da djetetu treba osigurati razmjerno stalan dnevni ritam,
higijenske uvjete za ivot i rad, kvalitetnu prehranu, boravak na vanjskom prostoru
i poticanje motorikih aktivnosti. Osim toga treba omoguiti i poticati djetetovo
spontano i stvaralako ponaanje, te uvaavati interese i potrebe djece pri odabiru
sadraja, uz raznoliku stimulaciju I uzajamnu komunikaciju. Odgajatelj treba
svakodnevno pokazivati djetetu da je voljeno i prihvaeno, te da se rado i s puno
ljubavi brine o njemu.
Na dijete i njegovu aktivnost takoer djeluje i cjelokupno oblikovanje
prostora u kojem boravi. Dijete iz okruenja prima vane poruke o sebi i drugima,
poticaje i ogranienja za svoje aktivnosti i djelovanja. Stvaranje poticajne
materijalne sredine u funkciji razvoja, uenja i aktivnosti djeteta bitan je aspekt
programiranja, ostvarivanja, praenja i vrednovanja svakog oblika institucionalnog
odgoja. Okruenje, predmete I materijale valja strukturirati uz to vee uvaavanje
djejih potreba I mogunosti. Djeci treba omoguiti to fleksibilnije koritenje
prostora te aktivno sudjelovanje u njegovu oblikovanju. Organizacija prostora
trebala bi omoguavati spontano stvaralako ponaanje djece, strukturiranje I
obogaivanje djejeg iskustva, uenje razliitih naina rjeavanja problema I zadaa
te prikladnu interakciju I komunikaciju djeteta s odgajateljem, odraslim osobama I
drugom djecom. Aktivnosti kojima se djeca bave trebaju biti prilagoene njihovu
stupnju razvoja te njihovim interesima. Oblikovanje prostora je ujedno i jedna od
najbitnijih uloga odgajatelja.

U predkolsko doba igra ima veliku razvojnu vrijednost, pa je potrebno

djeji vrti uiniti mjestom za igru djece. Igrajui se, dijete istrauje, eksperimentira
s razliitim sredstvima I materijalima, kombinira, te tako razvija razliite
sposobnosti. Odgajatelj preteno posredno utjee na djeju igru oblikovanjem
materijalne sredine te rasporedom materijala u prostoru I vremenu. Utjecanje
odgajatelja na igru djeteta temelji se na dobrom poznavanju igre I razvojnog stupnja
svakog djeteta. Odgojno je vrlo vano omoguavanje djetetove spontane igre,
naroito simbolike.
Za dijete u djejem vrtiu osobito je vano da ima mogunost za uspjeno
uspostavljanje i proirivanje emocionalnih i socijalnih veza, kvalitetnih odnosa s
odraslima i djecom u poticajnoj okolini. U takvoj interakciji dijete se razvija kroz
razliite vrste djelatnosti kao to su ivotno - praktine i radne aktivnosti,
raznovrsne igre, aktivnosti raznovrsnog izraavanja i stvaranja, aktivnosti
umjetnikog promatranja i doivljavanja, istraivako spoznajne i drutveno zabavne aktivnosti te specifine aktivnosti s kretanjem. Odgajatelj treba to je vie
mogue u radu koristiti individualni pristup djetetu, omoguavajui djetetu
proirivanje iskustva I znanja, uvaavajui njegove interese.
Vana programska zadaa je omoguiti roditeljima uvid i sudjelovanje u
izvanobiteljskom odgoju i obrazovanju djece. Roditelji su partneri odgajatelju te su
direktno ukljueni u institucionalni odgoj. Roditelje treba upoznati sa nainom rada
u vrtiu, jer oni su djeci najblii I za njihov razvoj najzainteresiraniji. Vano je
uspostaviti vrstu suradnju I meusobno povjerenje izmeu odgajatelja I roditelja,
te roditeljima omoguiti direktno sudjelovanje u radu s djecom. Na taj se nain
najbolje moe povezati obiteljsko I izvanobiteljsko iskustvo djeteta, a sve u cilju
njegova to boljeg razvoja i odgoja.
Promiljanje odgoja I akcije odgajatelja moraju biti usmjerene na traenje
pedagokih rjeenja kako bi svaka situacija u vrtiu bila ostvarena kao odgojna.
Odgajatelju je posebno vano struno znanje, osjetljivost za potrebe djeteta,
njegova slika o djetetu kako bi mogao planirati, ostvariti I vrednovati
izvanobiteljske oblike odgoja. Fleksibilan program mogue je ostvariti samo ako
je odgajatelj sposoban vriti samouvid u vlastitu praksu, istraivati je I mijenjati u
elji za boljom I kvalitetnijom. Svaki odgajatelj treba stjecati nove znanstvene
spoznaje o odgoju I razvoju djece, suraivati s roditeljima I strunjacima u vrtiu I
izvan njega, promiljati I mijenjati vlastitu praksu te voditi pedagoku
dokumentaciju.
U djejem vrtiu svakodnevno se dogaa uzajamni proces uenja izmeu
djece, roditelja I odgajatelja. Temeljni programski zadaci za odgajatelja su osnovne
smjernice na putu poticanja povoljnog cjelovitog razvoja osobnosti djeteta I
podizanja kvalitete njegova ivota.
Programsko usmjerenje za rad s predkolskom djecom, Glasnik 7 / 8,
Ministarstvo prosvjete i porta, Zagreb, 1991.

4. RAZVOJNI INTEGRACIJSKI PRISTUP U PLANIRANJU,

PROGRAMIRANJU,
PRAENJU
I
VREDNOVANJU
ODGOJNO OBRAZOVNOG PROCESA U DJEJEM
VRTIU
Kurikulum u djejem vrtiu nije sadraj, ve pristup sadraju. U njemu
je proces cjelovitog razvoja djeteta proet sadrajima koji su odabrani na
temelju promatranja interesa, mogunosti I stilova uenja pojedinog djeteta.
Dakle, kurikulum nije mogue isplanirati nekoliko mjeseci unaprijed I zatim ga
striktno ispunjavati, ve je potrebno pratiti djecu I na temelju toga osmiljavati
aktivnosti I ponudu materijala kojima bi se mogao poticati njihov cjeloviti
razvoj. Odgajatelj oblikuje ozraje za uenje te pronalazi sadraje koji doprinose
aktualizaciji prepoznatih potencijala djeteta.
Uenje I razvoj predkolskog djeteta ne odvijaju se u usko odreenim
predmetnim podrujima, odnosno podrujima razvoja, ve objedinjeno. Isto
tako, iako se djeji razvoj odvija po predvidljivim fazama, postoje individualne
razlike meu djecom. Poznavanje tipinog djejeg razvoja I individualnog
razvoja svakog pojedinog djeteta (I djelovanje u skladu s njima) nazivamo
dobnom I individualnom primjerenou. U razmiljanju o radu s djecom,
odgajatelj se treba voditi poznavanjem aktualne razine djetetova razvoja, ali I
poznavanjem razvojnog slijeda sve djece.
Poticanjem jedne dimenzije razvoja, potiemo I sve druge. Iz tog razloga
odgajatelj ne bi trebao planirati aktivnost tako da izvjeba odreenu vjetinu
ili da djecu neemu poui, ve bi trebao razmiljati kako da, na djetetu zanimljiv
I razumljiv nain, utjee na itavo njegovo bie. Osnovna postavka integriranog
kurikuluma podrava objedinjavanje razliitih podruja znanja povezujui
ih temom koja je u aktualnom interesu djeteta. Samo tako dijete moe uiti u
za njega svrhovitom kontekstu, nakon ega e njegovo znanje postati trajno, s
mogunou primjene u svakodnevnom ivotu I daljnje nadogradnje u
budunosti.
Odgajatelj stvara uvjete u kojima dijete ima priliku uiti kako se ui
(prema Slunjski, 200), odnosno razvijati najdjelotvornije strategije vlastitog
uenja. Te strategije uenja djetetu e pomoi da, u najrazliitijim ivotnim
situacijama, samostalno pribavlja potrebne informacije sluei se razliitim
izvorima znanja. Ove e strategije biti vea garancija uspjeha djeteta u kasnijem
ivotu I radu, nego uenje sadraja I znanja koje je odgajatelj namijenio
djetetu u skladu s njegovom dobi. Sadraji uenja tako ostaju u funkciji procesa
uenja kako se ui, a uenje postaje stalno aktivno stjecanje, interpretiranje,

izgradnja novog iskustva I znanja, u kontekstu djetetova predznanja I ve

postojeih iskustava. (dio projekta kako doi do potrebnih informacija)
Uloga odgajatelja se mijenja, pa tako on od planera I realizatora uenja
djece postaje stvaratelj uvjeta za to uenje. Odgajatelj pronalazi teme koje
zanimaju djecu te priprema okruenje u kojem ona istrauju probleme vrijedne
njihove pozornosti, interesa I razumijevanja. Odgajatelj prati dijete kroz
aktivnost te mu pribavlja mogunosti za stjecanje novih uvida I dolaenja do
novih otkria, za produbljivanje I proirivanje razumijevanja odreenog
problema. Dakle, uloga odgajatelja proizlazi neposredno iz aktivnosti djeteta
I iz njegove aktualne faze razvoja. Odgajatelj se, na temelju promatranja djeteta,
usklauje s njegovim aktivnostima. (kongruentno djelovanje) Jedino
promatranjem djeteta, njegovih postupaka I ponaanja, moemo dijete doista
razumijeti.
Osim to odgajatelj treba obratiti pozornost na individualne mogunosti
svakog djeteta, treba I poticati suradniko, kooperativno uenje djece. Znanje
djece se izgrauje u socijalnoj interakciji, jer su stjecanje znanja I komunikacija
meuovisni I nerazdvojni (Bruner, 2000., prema Slunjski, 2001.), to odgajatelj
treba imati na umu u radu s djecom. Uenje djece dogaa se u situacijama koje
stimuliraju pregovaranje, izlaganje vlastitog I suprostavljanje tuem miljenju,
nakon ega dijete moe ponovno formulirati I revidirati svoje poetne
pretpostavke. Neki autori dre da je uenje djeteta proces sudjelovanja djeteta u
kooperativnom dijalogu s kompetentnijim partnerom, to se podudara s idejom
Vygotskog o zoni sljedeeg razvoja. Do sada je kompetentiji partner bio
odgajatelj koji je prenosio gotovo znanje djetetu, a sada to postaje I drugo dijete
koje mu pomae u izgradnji znanja.
Nakon ponude odreenih materijala I aktivnosti, odgajatelj prati djecu I
njihov rad, te na osnovi promatranog vrednuje vlastite poticaje na djetetov
razvoj, koliko su oni bili zanimljivi, dovoljni, kvalitetni. Tada ponovno
osmiljava I dalje oplemenjuje okruenje za uenje. Jedan od osnovnih kriterija
procjenjivanja kvalitete odgoja I obrazovanja djeteta trebala bi biti mogunost
djeteta da ono to je nauilo u vrtiu moe povezati s razliitim ivotno
praktinim situacijama s kojima se susree u vrtiu I izvan njega. Tako uenje
djece nikada ne zavrava, ve se njihova iskustva uvijek iznova nadograuju.
Nije vano koliko je stihova pjesmice dijete upamtilo, nego koliko je
samostalnosti steklo, te kako e svoja znanja moi primijeniti u svom ivotu
danas I sutra. Vano je da I odgajatelj nastavi uiti I razvijati se u svom
profesionalnom ivotu, kako bi to mogla initi I njegova djeca.
esto se pristup integriranju kurikuluma javlja pod nazivom rad na
projektu, koji najbolje udovoljava kriterijima kvalitetnog uenja. U takvim
sklopovima aktivnosti djeca dublje prouavaju neku temu, koristei sve svoje
mogunosti jer u tome imaju osjeaj svrhovitosti. Uloga odgajatelja jest da djeci
omogui stupanje u interakciju s fizikom I socijalnom okolinom, I to na nain
koji za djecu ima smisla.

Kako svaki odgajatelj ima u svojoj skupini djecu razliitih dispozicija,

predznanja I socio kulturne pozadine, tako I isti tretman prema svima svakako
ima I razliite ishode. Zato na cilj ne bio trebao biti uiniti svu djecu istom I
prosjenom, ve uvaiti razliitosti interesa I sposobnosti djece, te u skladu s
njima osmiljavati vlastitu praksu.
Slunjski, E. Integrirani predkolski kurikulum- rad djece na projektu

5. POTREBE DJETETA I ORGANIZACIJA IVOTA U VRTIU

Termin ''potreba'' u psihologiji oznaava nedostatak neega o emu ovisi
opa dobrobit ili neki aspekt dobrobiti jedinke, odnosno stanje disfunkcije
izazvano tim nedostatkom (prema Integralna metoda, str.41). Svako ivo bie je
bie potreba, jer su one nune za njegovo nastajanje, opstanak i razvoj. Potrebe
izazivaju unutarnji procesi u ovjeku ili zbivanja u okolini, na temelju kojih se u
ovjeku organiziraju opaanje, intelektualizacija potrebe i akcija, te se
nezadovoljavajuu situaciju nastoji transformirati u smjeru realizacije odreene
potrebe. Organizmom vladaju i njegovo ponaanje organiziraju samo
nezadovoljene potrebe.
Potrebe se, prema nainu nastanka mogu podijeliti na uroene ili steene,
odnosno primarne ili sekundarne, a prema dominantnim regulacijskim
mehanizmima na organske, psihike i socijalne. Kada se govori o ljudskim
potrebama, nije mogue ne spomenuti dva vana teoretiara s tog podruja:
Abrahama Harolda Maslowa i Williama Glassera.
Maslow smatra da su ovjekove potrebe pozitivne, motivacija za
ponaanje, sredstvo za dosezanje odreenog cilja. Problem nastaje kada ljudsko
bie, na putu zadovoljenja njegovih potreba, ometaju reakcije sredine. Postupno
zadovoljavanje potreba vodi do pune realizacije vlastitih potencijala, to je cilj
svakog zdravog ljudskog bia. Potrebe su zajednike svim ljudskim biima, te
nikada ne nestaju, ve podmirivanje jedne pokree drugu.
U klasifikaciji potreba, Maslow im pridaje hijerarhijsku vanost, te
smatra da se potrebe organiziraju prema kriteriju prioriteta ili snage. Njegovu
hijerarhiju potreba ine fizioloke potrebe, potrebe za sigurnou, potrebe za
pripadanjem i ljubavlju, potrebe za potovanjem, samopotovanjem i
uvaavanjem od drugih te potrebe za samoostvarenjem, gdje pripadaju
kognitivne i estetske potrebe. Iako hijerarhija ima vlastiti redoslijed, on nije
nepromijenjiv, ve se razlikuje od ovjeka do ovjeka, ovisno o njegovim
potencijalima, dobi i spolu. U veine ljudi su sve osnovne potrebe jednim
dijelom istodobno zadovoljene, a drugim dijelom nezadovoljene. !!Stupanj
zadovoljenja potreba se smanjuje kako se penjemo prema vrhu hijerarhije.
Tijekom razvoja linosti, mijenja se struktura i jaina potreba, pa one postaju
brojnije, jasnije odreene te se vre povezuju u jedinstvenu cjelinu.
Glasserova teorija izbora polazi od postavke da je svako ljudsko bie
kontrolni sustav koji sve to radi, ini kako bi zadovoljio svoje potrebe. Potrebe

su snane sile koje nas gone, a istodobno su motivacija za ponaanje. Glasser

potrebe klasificira u dvije skupine: prvu skupinu ine potrebe za preivljavanjem
i produljenjem vrste, a drugu ine etiri psihike potrebe: potrebe za ljubavlju,
moi, slobodom i zabavom. Prvoj skupini potreba Glasser ne pridaje veliku
vanost, jer se one zadovoljavaju automatizmom, ve mnogo vanijom smatra
skupinu psihikih potreba. Te potrebe su genetski uvjetovane, a zadovoljavaju se
preteno kroz odnose s drugima.
Prema Programskom usmjerenju odgoja i obrazovanja predkolske
djece, odnosno prema humanistikoj razvojnoj koncepciji, svako dijete ima
osnovne potrebe koje podrazumijevaju tjelesne potrebe, stvaralake osobine
koje dijete spontano pokazuje, radoznalost i potrebu za aktivnim, stvaralakim
odnosom prema svijetu te potrebu za komuniciranjem. Kod pojedine djece mogu
se javiti i posebne potrebe, koje zahtijevaju dodatnu panju odgajatelja.
Posebne potrebe mogu biti potencijalne, koje moe imati dijete koje je u svom
razvoju doivjelo odreene rizine faktore, zatim prolazne, koje moe imati
svako dijete zbog razvojno prirodnih raskoraka izmeu djetetovih potreba i
mogunosti u pojedinim fazama razvoja te trajnije posebne potrebe, koje ima
dijete s tekoama u razvoju. Kod svakog djeteta s posebnom potrebom potreban
je naglaeni individualni pristup.
Konvencija o pravima djeteta (UN, 1989.) je dokument koji nalae
optimalnu skrb za dijete na svim razinama odgovornosti (osobnoj, strunoj,
drutvenoj i dravnoj) u svim podrujima i razdobljima djetetova ivota. U
optimalnu skrb ubraja se, izmeu ostalog, pravovremeno prepoznavanje i
zadovoljavanje djetetovih potreba.
!!Ve je malo dijete motivirano na odreena ponaanja da bi zadovoljilo
svoje uroene potrebe. U poetku su to potrebe za preivljevanjem, na ubrzo se
javljaju i one za pripadanjem, ljubavlju, sigurnou, zabavom, slobodom i moi.
Djeca neprestano usvajaju ponaanja koja ih dovode do zadovoljenja potreba.
Kada je zadovoljenje potrebe onemogueno, djeca osjeaju bol i nezadovoljstvo,
a kada je potreba zadovoljena osjeaju zadovoljstvo. To je temelj na kojem
dijete ui. (integralna metoda, 2005.)
Dijete veinu svojih potreba mora zadovoljiti odmah. Potrebe tjeraju
dijete na akciju te ine jaku motivacijsku silu. Djeji vrti trebao bi biti
organiziran tako da dijete u njemu moe zadovoljiti svoje potrebe. Ozraje u
djejem vrtiu treba biti naklonjeno djetetu kako bi ono moglo spontano i na
vrijeme iskazati svoje potrebe. Odgajatelj treba podupirati dijete, pomoi mu
kada je potrebno i omoguiti mu aktivnosti kojima e zadovoljiti svoju potrebu.
Dijete tijekom prvih godina ivota ne bi imalo nikakve mogunosti za
preivljavanje, ukoliko bi ono ovisilo iskljuivo o vlastitim sposobnostima i
instinktima. Ve od roenja, djetetovo ponaanje je usmjereno ka postizanju
zadovoljstva, odnosno zadovoljavanju potreba. Ono se ponaa tako da iskae
nedostatak koji osjea i to ini dok ne dobije ono to mu je potrebno. Hoe li i
kada djetetova potreba biti zadovoljena, ovisi iskljuivo o odraslim osobama

koje ga okruuju. U odgojno obrazovnom procesu za dijete je posebno vano

koliko e njemu bliske odrasle osobe razumijeti i potivati njegove potrebe, te
koliko e raditi na zadovoljavanju istih.
Odgajateljeva znanja i vjetine vanije su to je dijete mlae i ovisnije o
odraslima. Svaki odgajatelj treba stei i stalno proirivati znanja o kvalitetnoj
prehrani, o zatiti djetetova zdravlja, o optimalnim uvjetima sna, kretanja i igre,
te o djetetovim emocionalnim potrebama. Upravo odgajatelj treba osigurati
okruenje u kojem e djeca zadovoljavati svoje potrebe, kako one fizioloke,
tako i sve ostale. Posebno mjesto u djetetovu ivotu ima potreba za zabavom.
Zabava je najblia smijehu, igri, razonodi. Dijete u igri ui mnoge vane stvari,
uiva otkrivajui, te mu uenje priinja veliko zadovoljstvo. Naravno, to je
mogue samo ako dijete samo izabire to e raditi i uiti, ako osjea pripadnost
grupi i prijateljske odnose, te ako ima podrku odgajatelja. (Integralna metoda,
2005.). Poticajno, dinamino okruenje bogato dostupnim poticajima i
materijalima, okruenje koje omoguuje interakciju s drugom djecom i
odraslima, s oznakom relevantnosti za ivotna iskustva djeteta, zadovoljava
razliite potrebe djece. Vremenska organizacija rada treba odgovarati
individualnim potrebama djece, tako da ona svoje aktivnosti mogu uskladiti s
vlastitim potrebama za snom, jelom, igrom, maenjem.
Iako je dobro poznavanje individualnih potreba svakog djeteta u skupini
vaan preduvjet djejeg razvoja, potrebno je da odgajatelj poznaje vlastite
potrebe. U protivnom, odgajatelj bi mogao svojim postupcima nesvjesno
zadovoljavati vlastite potrebe, racionalizirajui ih potrebama djece. Tako se
moe dogoditi da odgajatelj potencira neke aktivnosti za koje on ima vie
afiniteta, objanjavajui djeje bavljenje tim aktivnostima djejom eljom i
voljom. Ipak, malo je vjerojatno da itava jedna skupina, koja broji dvadesetak
ili vie djece, preferira jednu odreenu vrstu aktivnosti. Djeca imaju vrlo
razliite interese, potrebe i sklonosti, te se u skladu s njima treba osmiljavati
prostor i ponuda materijala, kojima bi ih djeca zadovoljavala i proirivala.
Potrebno je da odgajatelj prepozna vlastite potrebe i razlikuje ih od potreba
djece, ali i da doznaje od svakog djeteta ponaosob njegove potrebe te trai
naine njihova zadovoljavanja. (Slunjski, E., 2003.,)
U cjelokupnom odgojno obrazovnom radu odgajatelji trebaju imati na
umu da nijedan njihov profesionalni cilj (uvjebana pjesmica, prazan tanjur ili
estitka za mamu) nije vrijedniji i vaniji od djetetova prava, odnosno
zadovoljavanja potreba djeteta da bude naspavano, sito, zdravo, zadovoljno i
sigurno, te da se osjea voljeno i prihvaeno.
Bai, Koller Trbovi, iak: Integralna metoda u radu s predkolskom
djecom i njihovim roditeljima, Alinea, Zagreb, 2005.
Slunjski, E.: Devet lica jednog odgajatelja / roditelja, Mali profesor, Zagreb,
2003.

Kamenov, E. : Predkolska pedagogija, knjiga prva, Zavod za udbenike i

javna sredstva, Beograd, 2002.

6. KRITERIJI
I
UVJETI
PREDKOLSKOG DJETETA

PSIHOLOKOG

RAZVOJA

Odgajatelj treba poznavati kriterije i uvjete psiholokog razvoja djeteta,

kako bi mogao pratiti djecu u aktivnostima te planirati niz odgovarajuih
aktivnosti za razvoj svakog pojedinog djeteta.
Razvoj zapoinje prije roenja, te ima vie meusobno povezanih
dimenzija. Pod terminom ''razvoj'' podrazumijevamo promjene koje se dogaaju
u osobinama, sposobnostima i ponaanju djeteta zbog kojih se dijete mijenja te
postaje kompetentnije, drutvenije, vee itd. Djeji razvoj uvjetuju nasljedni
utjecaji te interakcija sa fizikom i socijalnom okolinom. (prema Starc,
Obradovi, Plea, Profaca i Letica).
Poznavanje karakteristika psiholokog razvoja djeteta odreene dobi
pomae odgajatelju razumijeti gdje se dijete nalazi u odreenom trenutku svoga
razvoja i koji utjecaji tome pridonose. Tako odgajatelj moe lake promatrati i
procjenjivati stanje djeteta, te odabrati prikladnu aktivnost, obzirom na sadraj i
vrijeme trajanja. Odgajatelj kompetentnije unosi promjene u ivot djeteta i
rjeava probleme koje djetinjstvo nosi. (Kriteriji su formirani prema dobi djece i
oni uglavnom opisuju njihove mogunosti.) Vano je znati koje se sposobnosti
u nekom uzrastu upravo razvijaju te prvenstveno njih poticati, jer se na taj
nain postiu najbolji rezultati i osigurava zainteresiranost djeteta za
sudjelovanje u aktivnostima.
Pri koritenju podataka o razvoju djece treba znati da oni predstavljaju
prosjene vrijednosti. Naime, sva djeca prolaze kroz predvidljive razvojne
stupnjeve ili faze. Redosljed tih faza je nepromijenjiv i jednak je za svu djecu,
meutim, postoje individualne razlike u brzini i dosegu razvoja pojedinih
sposobnosti, koje ovisi o potencijalima i osobinama linosti djeteta. Drugim
rijeima, svako dijete ima svoj individualni tempo razvoja kojim prelazi iz faze
u fazu, to u radu s djecom treba potivati. Neka se djeca razvijaju bre, neka
sporije, neka idu postepeno, a neka u veim skokovima. Razlikujemo tjelesni,
spoznajni, emocionalni i socijalni razvoj, koji se razvijaju paralelno,
meusobno su povezani i utjeu jedan na drugoga. Svaka aktivnost koju dijete
provodi utjee na sva podruja razvoja, tako da nije mogue odreenom
aktivnou poticati samo jedno podruje. ak ni sva podruja razvoja kod istog
djeteta nemaju isti tempo, pa su podjele na podruja razvoja zapravo umjetne, ali
potrebne radi lakeg uvida u djetetovo stanje. Neminovno je da faza ubrzanog
razvoja u jednom podruju, rezultira zastojem u nekom drugom. (prema Starc,
Obradovi, Plea, Profaca i Letica).
Odgajatelj mora poznavati karakteristike razvoja djece kako bi mogao
stvarati optimalne uvjete za razvoj u okolini djeteta. To znai da materijalni

okoli koji okruuje dijete (prostor, igrake, materijali, poticajna zbivanja,

glazba) treba biti u skladu s djetetovim razvojnim stupnjem. Isto tako, svakom
djetetu potrebna je nazonost i dostupnost odrasle osobe, dobra komunikacija,
drutvo vrnjaka i odraslih za igru.
Karakteristike djejeg razvoja pratimo kroz aspekte razvoja: razvoj
motorike, socio-emocionalni razvoj, spoznajni razvoj, govorni razvoj, zrelost u
igri. Razvoj motorike u jaslikoj dobi odnosi se na razvoj osnovnih oblika
kretanja (hodanje, tranje, svladavanje prepreka, bacanje, hvatanje), za razliku
od djece starije dobi kod kojih se karakteristike odnose na usavravanje tih istih
oblika aktivnosti. U starijoj dobi vie se razvija i fina motorika prstiju i ake.
Socioemocionalni razvoj kod djece jaslike dobi temelji se na poticanju osjeaja
sigurnosti, dok e se kod djece starije dobi vie poticati razvoj drutvenosti,
samokontrola, suradnja. Spoznajni se razvoj kree unutar Pigetovih stadija, pri
emu je vrlo vano osigurati toplu emocionalnu klimu te ponuditi djetetu niz
prilika za proizvodnju razliitih uinaka u okolini. Iako ogranienja miljenja u
predkolskom razdoblju onemoguuju djetetu zrelo i logino miljenje, stalnim
poticanjem putem bogate sredine odgajatelj mu omoguava laki prijelaz u
period konkretnih operacija. Dijete samim roenjem ima predispozicije za
razvoj govora, koji se razvija predvidljivim redoslijedom. Osjetljivo razdoblje
za usvajanje govora je u ranom djetinjstvu, pri emu je izrazito vana adekvatna
socijalna stimulacija i dobar govorni model. Igra je temeljna aktivnost
djetinjstva, kojom dijete raste i razvija se, iskuavajui i usavravajui razliite
aspekte svih podruja razvoja. Spoznajna sloenost igre mijenja se s dobi
djeteta, ali prijelaz iz jedne faze u drugu nije za svu djecu jednak, kao to moe
postajati i vie razliitih naina igranja u odreenom razdoblju ivota djeteta.
(funkcionalna, simbolika, igra s pravilima)
Za odgajatelja je vano i poznavanje uvjeta psiholokog razvoja djeteta.
Uvjeti koji utjeu na djeji psiholoki razvoj su nasljee, okolina i sama
djetova aktivnost. Za razvoj djeteta jednako su vana sva tri uvjeta. Nasljedne
osobine odnosno predispozicije dijete stjee roenjem. One se definiraju kao
ponaanje bez prisile, ali nad kojim ipak postoji svjesna kontrola. Pod okolinom
podrazumijevamo sve vanjske poticaje i imbenike koji utjeu na djetetov
razvoj, a to su obitelj, vrti, kola i drugi. Vrlo je vano koliko e samo dijete
biti zainteresirano i motivirano za odreenu aktivnost i kako e utjecati na
vlastiti psiholoki razvoj.
Poznavanje osobina razvoja djeteta moe odgajatelju posluiti kao temelj
za planiranje utjecaja na razvoj. Svaki primjereni utjecaj mora se temeljiti na
poznavanju djetetova razvoja, kako razvoja uope, tako i aktualne razvojne
razine svakog pojedinog djeteta. Kako bi odgajatelj mogao pratiti djeje
napredovanje te primijetiti ako neko dijete brza ili kasni u razvoju, takoer mu je
potrebno poznavanje karakteristika odreene dobi. Jedino poznavajui svako
dijete ponaosob, odgajatelj moe odluiti o svom vlastitom utjecaju na dijete, te
ga pravilno dozirati u pravom trenutku.

Branka Starc, Mira udina Obradovi, Ana Plea, Bruna Profaca i Marija
Letica: Osobine i psiholoki uvjeti razvoja djeteta predkolske dobi, Golden
marketing, Zagreb, 2004.

7. NEODVOJIVOST NJEGE,
DJECE U JASLICAMA

ODGOJA I

OBRAZOVANJA

Pravilna, adekvatna, fleksibilna izmjena odreenih postupaka odgajatelja

prema djeci temelj je realizacije njege, odgoja i obrazovanja djece u djejim
jaslicama. Dolaskom djeteta u odgojnu skupinu jaslica mijenja se nain njegova
ivljenja to najee izaziva emocionalne tekoe I frustracije. Prilagodba
djeteta novim uvjetima ovisi o individualnim karakteristikama djeteta i o
objektivnim i subjektivnim uvjetima u grupi. Vano je da dijete ima trajno
uspostavljenu socijalno - emocionalnu vezu s odgajateljem koji ima
razumijevanja za njegove potrebe i mogunosti, koji podrava njegove
odgovore, zahtjeve i reakcije. Za optimalan razvoj svakog djeteta potrebna je
odgovarajua koliina I raznovrsnost poticaja koji dolaze iz sredine, a oni
trebaju biti prilagoeni djetetovim individualnim potrebama I mogunostima.
Cijeli se proces organizacije njege, odgoja i obrazovanja treba usmjeriti i
prilagoditi djetetu, njegovim potrebama, psihofizikim karakteristikama,
iskustvu ve steenom u obitelji i njegovom individualnom ritmu. U dobi kada
dijete polazi u jaslice, jako je vano za svako dijete osigurati najprimjereniji
ritam smjenjivanja budnog stanja i sna, trajanje i vrstu ostalih aktivnosti, trajanje
i vrstu aktivnosti na otvorenom prostoru. Mora se potivati princip
individualnog rasporeda dnevnih aktivnosti (dijete moe spavati ako je
pospano, jesti ako je gladno, igrati se kada mu odgovara I sl.). Pravilna njega
odvija se onda kada je to djetetu potrebno, a ne prema nekom unaprijed
odreenom rasporedu.
U vrijeme kada su prisutna dva odgajatelja rad se odvija u manjim
skupinama I individualno radi pruanja vee mogunosti odnosa dijeteodgajatelj. Takoer, tijekom boravka djece u grupi vano je osigurati stalnost
odgajatelja, kako bi se zadovoljila djetetova potreba za emocionalnom
sigurnou. Stabilnost odgojne grupe, u kojoj su okupljena uvijek ista djeca,
omoguava djetetu kontakt s poznatim osobama, to poveava njegov osjeaj
sigurnosti, zatienosti I zadovoljstva.
!!U jaslicama djeca se navikavaju na pranje ruku prije i poslije jela te na
samostalno uzimanje hrane. Odvikavanje od pelena kod djece odgajatelji I
roditelji, u pravilu, zapoinju meusobno se dogovarajui. Pri tome odgajatelj
mora biti strpljiv, postupno privikavati I uporno hvaliti dijete ukoliko postigne
oekivan rezultat. U sobi dnevnog boravka treba osigurati provjetravanje i
spavanje djece uz otvorene prozore. Za vrijeme spavanja djece, prisutnost
odgajatelja u sobi je nuna. Ritam budnosti I sna odreuje se na osnovi
fiziolokih zahtjeva svakog pojedinog djeteta, u skladu s obiteljskim

rasporedom. Boravak na zraku potrebno je uklopiti u dnevni raspored za djecu

jaslike, ali I vrtike dobi.
U jaslicama se provode one aktivnosti u kojima dijete moe ostvarivati
najvei stupanj samostalnosti, kako bi steklo vlastito iskustvo. Dijete ove dobi
istrauje i manipulira, ali je vano da ga odgajatelj potakne i ne prekida u igri.
Razvoj djeteta ostvaruje se u jedinstvenoj senzomotornoj aktivnosti,
motiviranoj djetetovom potrebom da upozna I istrai vlastitu okolinu. Tjelesni I
psihiki razvoj tijesno su povezani, pa se namee I zahtjev jedinstva njege I
odgojnih utjecaja. U jaslicama se najee moe primijetiti individualna igra, s
najveim naglaskom na istraivakoj manipulaciji razliitih predmeta. Neka
djeca nee prihvatiti sve to im je odgajatelj pripremio, ali ne treba ih na to ni
prisiljavati. Dijete koje se zaigralo, odgajatelj ne smije prekidati u igri, jer je
djetetova unutarnja motivacija od velike vanosti za kognitivni razvoj. Zato se
pripremljene aktivnosti i igre nude vie puta, s nekim dodatkom ili zamjenom.
Djeci treba ponuditi raznovrsni neoblikovani materijal, kao I gotove igrake.
Krajem druge godine djeca su zrelija pa je potrebno manje vremena za njegu,
jelo i spavanje, a ostaje vie vremena za aktivnosti i igre.
Djeca u treoj godini ve sama peru ruke, odijevaju se I obuvaju,
spretnija su. Odgajatelj, naravno, prua pomo onoj djeci kojoj je ona potrebna.
Djeci ove dobi najavljuje se jelo, trebaju pospremiti igrake i pripremiti se za
obrok. Pri uzimanju hrane samostalna su i jedu bre. Djeca spavaju na
lealjkama, a ne u dubokim krevetiima. Kada se dijete probudi, odijeva se i
obavlja fizioloke potrebe, jede, omoguuje mu se igra i miran odlazak kui.
Aktivnosti i igre djece u treoj godini odvijaju se u grupicama I
individualno, a povremeno se organizira i rad s veinom djece u grupi. U toj
dobi zajednike aktivnosti nisu dugotrajne. Pojedino dijete ostat e izvan
aktivnosti. U toj dobi postoji snana potreba za imitiranjem te je ponaanje
odgajatelja iznimno vano jer ono stvara pozitivno i dobro ozraje u skupini.
Pravilnim stavom odrasle osobe dijete stjee pozitivna iskustva i stvara kod sebe
osjeaj zadovoljstva i ponosa zbog vlastitog iskustva.
Raspored namjetaja I igraaka u prostoriji trebao bi biti stalan, kako bi
djeca mogla znati gdje to stoji I kako bi to mogla slobodno I samostalno
upotrebljavati. I prostor I oprema moraju odgovarati dobi djeteta, a svi materijali
I igrake koje dijete koristi trebaju biti na niskim policama ili u posudama i
kutijama, njemu nadohvat ruke. Boje zidova I namjetaja treba da budu svjetle,
vedre I harmonino rasporeene, a na zidovima se trebaju nalaziti razliite slike,
fotografije, dijelovi jednostavnih slikovnica I slino.
!!Situacije koje se svakodnevno dogaaju u grupi za vrijeme njege I
odgoja, kao to su obroci, mijenjanje pelena, igranje, odijevanje, zapravo su
prilike koje treba iskoristiti u svrhu cjelovitog razvoja djeteta. Svaku ivotnu
situaciju potrebno je iskoristiti u odgojno obrazovnom procesu, jer za dijete su
to vrlo vana ivotna iskustva. Da bi to doista bila, odgajatelj tijekom obavljanja

svih radnji treba pokazati spremnost na reagiranje, ohrabrivati djecu, poticati

samostalnost i iskazivati bliskost.
Dnevni ritam je uvjetovan dobi i brojem djece u skupini, njihovom
razvojnom razinom i individualnim potrebama, a odrednice njegove kvalitete su
fleksibilnost, uravnoteenost, I ustaljen slijed aktivnosti bez previe pourivanja
i sa to manje ekanja. Uspjean odgajatelj u jaslicama usvaja i proiruje ono to
djeca nagonski ine, proiruje njihove interese, ne ograniava i ne zabranjuje
neprekidno, istovremeno postavljajui vrste primjerene granice ponaanja.
Svaki njegov utjecaj na neki aspekt djetetova razvoja, utjee na cjelokupnu
linost djeteta, I zato su procesi njege I odgoja u jaslicama neodvojivi.
Miljak, A. Odgoj I njega djece u drugoj I treoj godini ivota, kolske
Novine, 1990, Zg.

8. ORGANIZACIJA POTICAJNOG PROSTORA, MATERIJALA I

VREMENA ZA DJEJE AKTIVNOSTI U PREDKOLSKOJ
USTANOVI
Djeji vrti je mjesto gdje djeca provode veliki dio svoga dana. On je
ivotni prostor za djecu. Iz tog razloga organizacija prostora trebala bi biti
prilagoena djetetu i njegovim potrebama. Fiziki kontekst, odnosno
raspored, struktura, namjena i organizacija prostora i opreme, namjetaja,
materijala i igraaka djeluju na ukupno ozraje u kojem djeca ive. Dobro
organiziran, strukturiran i pripremljen prostor, tzv. je trei odgajatelj u skupini.
(Petrovi Soo). Primjereno araniranje okruenja vie utjee na odgojno
obrazovni proces nego intencije slubenog programa, jer dijete ui kroz vlastitu
praksu, inei, u interakciji sa svojim fizikim i socijalnim okruenjem. (Miljak,
1996.)
Okruenje u djejem vrtiu treba djeci osiguravati svakodnevne kontakte i
mogunost komunikacije, emocionalnu povezanost i sigurnost, osjeaj
gostoljubivosti i povjerenja u djetetove mogunosti. Iako je djeci potrebna
sigurnost u odgajatelja i prostor, okruenje mora nuditi i odreenu neizvjesnost
u otkrivanju novih znanja i razliitih stilova uenja. Ureenje prostora ukljuuje
odgajateljevo razmiljanje o odgoju, obrazovanju, uenju i pouavanju, kao i
njegovu sliku o djetetu, to struno oko moe odmah primijetiti.
Meutim, i djecu valja ukljuivati u odluivanje o organizaciji prostora,
rasporedu sredstava i materijala jer su upravo ona pokretai i aktivni sudionici
cjelokupnog procesa odgoja i obrazovanja. Djeca vole esto mijenjati prostor,
seliti sebe i materijale iz prostora u prostor, a vole kreirati i prostor u prostoru.
Ona u vrtiu ive ivot i zbog toga trebaju svoja podruja za igru, za razgovor,
za osamljivanje... Djeca trebaju slobodu da bi mogla odluivati, istraivati,
rasti, a djeji vrti im to treba omoguiti.

Okruenje u kojem djeca borave treba biti stimulativno, s mnogo

igraaka i razliitog materijala. Prostor u kojemu djeca provode veliki dio
vremena treba imati i podruja u koje e se dijete moi povui i izdvojiti kada se
osjea umorno.
Suvremena koncepcija odgoja i obrazovanja promovira i potie
organizaciju prostora koja je podreena potrebama, mogunostima i interesima
djece, njihovom ivljenju i uenju. !!Vrti mora biti mjesto smislenog,
kvalitetnog ivljenja i uenja djece, ispunjeno kutiima i radionicama za igru i
uenje, mjestima za individualno i grupno uenje. Soba djejeg boravka i ostali
prostori u vrtiu moraju biti ispunjeni raznovrsnim materijalima, sredstvima i
alatima koji su dostupni djeci i koje ona slobodno biraju, s njima barataju,
istrauju, igraju se. Dakle, svi prostori moraju biti u funkciji uenja djece.
Soba dnevnog boravka najee se dijeli na sljedee centre (kutie):
centar dramsko- obiteljskih aktivnosti, centar graenja i konstruiranja, centar
poetnog itanja i pisanja, centar likovnih aktivnosti, centar stolnomanipulativnih igara, istraivaki centar, centar za osamljivanje i dr. Centri su
privremenog karaktera i ovise o interesu i potrebama djece. Ovisno o namjeni,
centri sadre razliita sredstva i materijale (zdjelice, odjeu, ambalau, ogledala,
kocke, autie, knjige, slikovnice, pribor za likovne aktivnosti, stolne igre,
poveala, mikroskope). Igrake i materijali trebaju biti grupirani po kutiima
u razini djejih oiju i na dohvat ruke. Poseban naglasak treba staviti na razliiti
pedagoki neoblikovan materijal, kojim se djeca trebaju to ee igrati i
njime manipulirati, graditi, stvarati. Na taj se nain moe smanjiti koliina
gotovih, kupljenih igraaka u sobi. Ponuda novih materijala osvjeava igru i
potie djecu na istraivanje. Uvijek je bolje koristiti stvarne, konkretne
predmete, vane za ivot djece (npr. pravi alat umjesto plastinih ekia, razliiti
plodovi prirode umjesto plastinog voa nerealnog izgleda i slino). Privlanosti
prostora trebaju pridonijeti i svjetle, vedre i harmonino rasporeene boje
zidova i namjetaja, te ugodni, ali ne prejaki mirisi.
Vano je da odgajatelj istrauje materijale za igru, da istrauje
organizaciju konteksta koji podrava bogatu i cjelovitu socijalnu igru djece
istovremeno omoguujui prilike za individualnu i paralelnu igru. Odgajateljeva
najvanija uloga u tom smislu je praenje interesa djece i promjena ili
nadopuna materijala.
Za cjelokupni razvoj djeteta potrebno je u odgojnoj grupi i vrtiu ostvariti
relaksirajue, oputajue i podravajue ozraje, omoguiti izbor aktivnosti,
sadraje koji zaokupljaju dijete u cjelini i ine ga bogatijim. Vano je poticati
suradnju meu djecom, kao i suradnju s drugim skupinama u vrtiu.
Dnevni raspored aktivnosti i organizacija vremena osiguravaju strukturu
aktivnosti, rada i igre svaki dan. Raspored osigurava navike koje djeca stjeu i
pomou kojih se osjeaju oputeno i sigurno. Raspored treba biti prilagoen
djeci i to ovisno o njihovom uzrastu. On nam slui kao vremenska orijentacija,
ali treba naglasiti da raspored nije tono odreen. On mora biti fleksibilan, kako

bi omoguio zadovoljavanje djejih potreba, dovravanje zapoete aktivnosti

svakom pojedinom djetetu te razvoj djeteta prema vlastitim zakonitostima.
Odgajatelj treba voditi rauna o boravku djece na vanjskom prostoru, uz
odreene aktivnosti.
Kvalitetnom organizacijom prostora i vremena moe se uinkovito
djelovati na proces razvitka drutvene komunikacije meu djecom. Meutim,
promjene rasporeda u prostoru i materijala za igru dati e bolje rezultate uz
adekvatnog odgajatelja kao bitnog odgojnog imbenika.
Nema recepta za ureenje i raspored prostora u vrtiu za postizanje
pozitivnog ozraja, jer to ovisi o konkretnim uvjetima i mogunostima, ljudima,
ali i o interesima i potrebama djece. Neki uspjeno ureen prostor ne moe se
jednostavno prenijeti u drugu odgojnu skupinu. Nudei djeci mnotvo
materijala, aktivnosti, prostora i, to je najvanije, izbora doputamo im da svoju
posebnost, razliitost i kreativnost iskau, te da je dalje razvijaju i usavravaju.
Takva e djeca uvrstiti svoj identitet, autonomiju i sigurnost, znati da je njihova
osobnost potovana, istraivati i otkrivati te razvijati vlastite stotine jezika.
Predavanja metodika drutvoslovlja i prirodoslovlja, metodiki praktikum
Petrovi Soo, B. Kontekst ustanove za rani odgoj i obrazovanje,
poglavlje 4., dimenzije konteksta ustanove za rani odgoj i obrazovanje
djece.
Humanistiki pristup teoriji I praksi predkolskog odgoja, A. Miljak

9. PARTNERSTVO ODGAJATELJA I RODITELJA U ODGOJU I

RAZVOJU DJECE
Obitelj je primarna djetetova zajednica. U toj zajednici zapoinje odgoj
djeteta, u njoj dijete dobiva prve "upute" za ivot. Dijete se u obitelji osjea
sigurno, a taj njegov osjeaj sigurnosti se naruava kada je ono primorano dio
svog vremena provoditi izvan dobro poznatog obiteljskog okruenja. To se
najee dogaa pri polasku djeteta u jaslice ili djeji vrti.
Dolaskom u vrti dijete dolazi u novu sredinu u kojoj mu je sve nepoznato, te se
susree sa osobama koje mu nisu bliske, to za njega predstavlja veliki stres.
Treba proi malo vremena da dijete stekne sigurnost u odgajatelja, novo
okruenje i drugu djecu. Upravo iz toga razloga, iznimno je vana suradnja
odgajatelja i roditelja, kako bi prilagodba djeteta na ivot skupine bila to
uspjenija, odnosno kako bi odrasli to pozitivnije zajedniki utjecali na razvoj
djeteta. Izvanobiteljski odgoj predkolske djece treba imati to vie osobina
dobrog obiteljskog odgoja, ostvarivati pozitivnu emocionalnu klimu, slobodnu
komunikaciju, prisnost.
Raditi s djecom i suraivati s roditeljima dva su razliita dijela
odgajateljske profesionalne uloge koja se meusobno ne iskljuuju. Ve i sama

humanistiko-razvojna koncepcija predkolskog odgoja istie obvezu

povezivanja predkolske ustanove i roditelja. Obitelj, a zatim i djeji vrti,
predstavljaju djetetove primarne sredine odgoja i imaju presudan znaaj za
pravilan psihofiziki i psihosocijalni razvoj djeteta. Iz tog je razloga bitno
uskladiti ciljeve i interese u svrhu nadopunjavanja obiteljskog odgoja za
dobrobit djeteta.
Roditelji i odgajatelji su suradnici, ravnopravni partneri u odgojnoobrazovnom procesu. Oni se moraju dobro upoznati i izgraditi povjerenje, koje
je temelj budue suradnje. Uvjet za stvaranje povjerenja izmeu odgajatelja i
roditelja ine otvorenost, razumijevanje i potivanje, te zajednika briga za
potrebe djeteta. To znai da se suradnja odgajatelja i roditelja treba temeljiti na
principu meusobnog uvaavanja. Odgajatelj e najlake i najbre stvoriti
osjeaj sigurnosti i povjerenja, ako u razgovoru s roditeljima bude prirodan,
spontan i nenametljiv. !!Odgajatelj treba roditelju dopustiti iskazivanje
stavova, miljenja i osjeaja i potivati ih. Nakon toga odgajatelj treba djelovati
na odgovarajui nain u odnosu na iskazane potrebe i probleme. Svaki put kada
odgajatelj komunicira s roditeljima, on treba izii iz svoje primarne
odgajateljske uloge i objektivno predoavati ona zbivanja, one djetetove oblike
ponaanja koji su roditelju dragocjen podatak.
Suradnja roditelja i odgajatelja ima viestruke koristi za svakog
sudionika u odgojno obrazovnom procesu: dijete, obitelj i odgajatelja. Dobra
suradnja odgajatelja i roditelja jaa kod djeteta osjeaj sigurnosti, pripadnosti i
vlastite vrijednosti. Djeca su stvarni pobjednici dobre suradnje odraslih.
Osjeaju da su lanovi njihove obitelji istinski prihvaeni od strane odgajatelja.
Korist za obitelj ogleda se u osjeaju pripadnosti predkolskoj ustanovi,
mogunosti promatranja svog djeteta izvan obiteljskog doma, boljem
razumijevanju djejeg razvoja, usvajanju primjerenijih odgojnih postupaka,
prijateljstvu s drugim roditeljima i dr. Korist za odgajatelje temelji se na
razmjeni informacija o djetetovom ponaanju, odnosno o njegovim interesima i
navikama u obiteljskom domu. Na taj nain roditelj pomae odgajatelju da bolje
upozna dijete, kako bi se kvalitetnije pripremio, odnosno pronaao primjerenije
naine zadovoljavanja djetetovih potreba i proirivanja djetetovih interesa.
Oblici komunikacije s roditeljima dijele se na pismeni i direktni oblik. U
pismeni oblik komunikacije spadaju: broure, informacije na oglasnoj ploi,
''putujue'' biljenice i kutije s prijedlozima. U direktnu komunikaciju sa
roditeljima spadaju: roditeljski sastanci, posjeti obiteljskom domu i individualni
razgovori. Takoer, oblici suradnje s roditeljima mogu biti: individualni
(informativni razgovori, posjeti obitelji, pismene informacije), skupni
(roditeljski sastanci, predavanja, priredbe) i frontalni (otvoreni dani vrtia).
Odgajatelj moe i pozvati roditelje u skupinu, kako bi sudjelovali u radu s
djecom i vrtikim aktivnostima. To e takoer doprinijeti upoznavanju i
meusobnom odnosu odgajatelja i roditelja, a djeca e se tomu jako veseliti.

Suradnja s roditeljima je kontinuirani proces koji se temelji na

meusobnom povjerenju. Pozitivna interakcija izmeu roditelja i odgajatelja
moe djeci pruiti kvalitetnije i raznovrsnije poticaje, te izmeu ostalog biti
model za kvalitetniju komunikaciju i interakciju meu njima samima.
Partnerstvo roditelja i odgajatelja mora odraavati aktivno sudjelovanje i jedne
i druge strane. Od takvog partnerstva najvie koristi e imati dijete, no i roditelj i
odgajatelj profitiraju kroz partnerski odnos. Odgajatelj moe pomoi roditelju
svojim strunim znanjem, te e roditelj moi kvalitetnije izai u susret djetetu,
njegovim potrebama i interesima. Odgajatelji e dobiti cjelovitiju sliku o djetetu,
te e na taj nain takoer moi kvalitetnije zadovoljiti djetetove potrebe.
Suradnja s roditeljima toliko je vana da je i zakonski ureena. Ta naela
nuno je ugraivati u svakodnevnu praksu, te stvarno, a ne samo deklarativno,
na njima graditi sustav odgoja i obrazovanja predkolske djece.
Prijedlog koncepcije ranog odgoja i obrazovanja u RH i Programsko
usmjerenje
Milanovi: Pomozimo im rasti
Juul: Razgovori s obiteljima- perspektive i procesi
Potonjak: Uloga roditelja u odgoju djece
Miljak: Humanistiki pristup teoriji i praksi predkolskog odgoja
Filipovi: Kako biti bolji roditelj

10.PARTNERSTVO ODGAJATELJA I LANOVA STRUNO

RAZVOJNE DJELATNOSTI U PREDKOLSKOJ USTANOVI
Predkolska ustanova je mjesto radosnog ivljenja, igre i cjelokupnog
razvoja djece. Uz ostale imbenike, na razvoj djece utjee i ope vrtiko
ozraje koje ine odnosi koji u njemu vladaju. To su odnosi meu djecom,
odnos odgajatelja i djece, odnos odgajatelja i roditelja, te odnos odgajatelja i
drugih odgajatelja te lanova struno-razvojne djelatnosti.
U svakoj organizaciji rada postoji odreena hijerarhija odnosa. Ona u
velikoj mjeri odreuje razine odgovornosti za odnose meu ljudima. Ravnatelj
djejeg vrtia je osoba koja nosi veliki dio odgovornosti za ope vrtiko ozraje
i za odnose koji vladaju meu djelatnicima vrtia. Ravnateljeve obveze su
osiguravanje materijalnih i organizacijskih uvjeta za rad u djejem vrtiu,
omoguavanje timskog rada i pozitivne radne atmosfere, te informiranje i
edukacija svih zaposlenika.
lanovi struno-razvojne djelatnosti su: pedagog, psiholog, defektolog i
zdravstveni voditelj (via medicinska sestra, socijalni radnik, lijenik). Zadaa
pedagoga jest uspostavljanje zajednikog razumijevanja svih sudionika o svemu
to se dogaa u vrtiu, te osiguravanje uvjeta za kvalitetno ivljenje djece i
odraslih. On prati djecu i odgajatelje u razliitim aktivnostima, prenosi
informacije i znanja o razvoju i odgoju djece, te promilja naine provoenja

razliitih strategija rada i odgoja. Zadae psihologa su opaanje, praenje i

reagiranje na svaki sluaj naruavanja djetetova integriteta, te senzibiliziranje i
educiranje odgajatelja i roditelja za djeje potrebe i prava. Zadaa defektologa
je osigurati i omoguiti djetetu s posebnim potrebama pravo na mjesto u vrtiu,
odgovarajui program, zadovoljavanje primarnih potreba, te pravo na druenje s
vrnjacima. Od zdravstvenog djelatnika se oekuje da osigura djeci
zadovoljenje primarnih potreba, da senzibilizira i educira sve sudionike u
odgojnom procesu promiui zdrave stilove ivljenja. Uz ope zadae, svi se
struni suradnici moraju usmjeriti na poslove istraivanja odgojne prakse,
uvoenje i promoviranje inovacija, podizanje kvalitete rada i dr.
Struni tim svojim zajednikim djelovanjem mora pridonositi ostvarenju
svih funkcija djejeg vrtia planiranja, praenja, vrednovanja odgojno
obrazovne prakse te ostvarivanja strunog napredovanja i usavravanja svih
djelatnika. U skladu sa humanistiko - razvojnom koncepcijom odgajatelji
trebaju suraivati sa lanovima strunog tima radi osiguravanja i poboljavanja
uvjeta razvoja i odgoja djeteta. Odgajateljsko vijee takoer je za vrtiko
ozraje vana i utjecajna formalna skupina koju ine svi odgajatelji vrtia i
lanovi strunog tima.
Najpogodniji oblici razvijanja odnosa meu djelatnicima vrtia su
radionice i supervizije. Radionica je oblik iskustvenog uenja u grupi tijekom
kojeg sudionici i voditelji ostvaruju mnoge osobne i profesionalne dobitke.
Radionica je oblik uenja koji polazi od okolnog doivljaja, a njezina je funkcija
omoguiti sudionicima proces doivljajnog uenja, proces pruanja i dobivanja
potpore, te razmjenu iskustava. Supervizija predstavlja profesionalan dijalog
izmeu strunih suradnika i odgajatelja. U njoj svi sudionici imaju priliku uiti
jedni od drugih. Njezine su funkcije pouavanje, potpora i nadzor. Nadzor, kao
dio supervizije provodi se radi osiguravanja kvalitete rada, no vano je
napomenuti da je potrebno voditi rauna o ravnotei izmeu pouavajuih,
podupiruih i nadzornih funkcija supervizije.
Odnos izmeu odgajatelja i struno-razvojnih djelatnika trebao bi imati
odreene kvalitete kao to su: uzajamno potivanje stavova i miljenja,
otvorenost u komunikaciji, iskrenost, meusobna pomo, izraavanje podrke i
iskazivanje povjerenja. Svi odnosi meu djelatnicima utjeu na ope ozraje
objekta, na organizacijsko i materijalno okruenje, a samim time (to je
najvanije) i na razvoj djeteta.
Da bi se ostvario pozitivan suradniki odnos izmeu odgajatelja i lanova
struno-razvojne djelatnosti potrebno je razvijati vjetine za uspjeno
komuniciranje. Kroz ovu interakciju ostvaruje se rad na sebi, izgradnja
partnerskih odnosa, uspostava pozitivne radne atmosfere, rjeavanje
problemskih situacija, donoenje zajednikih odluka i zajedniko unapreivanje
odgojno-obrazovne prakse.
XXX: Uiti i ivjeti prava

11. RAZVOJ SLIKE O SEBI KOD PREDKOLSKOG DJETETA I

POSTUPCI ODGAJATELJA
To kako vidimo sebe, kako opisujemo sebe i svoja unutranja stanja zove
se slika o sebi ili spoznaja sebe. Stvaranje slike o sebi proces je koji traje cijeli
ivot i u njegovom razvoju najveu ulogu u prvom redu imaju roditelji. Nain
na koji se roditelji ponaaju prema djetetu, rijei koje mu upuuju, pohvale,
kritike, znatno utjee na djetetovo doivljavanje sebe kao vrijedne ili manje
vrijedne osobe.
Dijete poinje spoznavati sebe ve u prvim mjesecima ivota kada
postepeno u igri, istraivanjem vlastitog tijela koristi ruke kao instrument
aktivnosti. Na taj nain dijete dodirom ui gdje zavrava ''ja'', a gdje poinje
''ti'', pomalo sve vie shvaa stalnost svoga lika, da bi na kraju druge godine
ivota postalo sposobno sebe razlikovati od drugih i formirati svijest o vlastitom
''ja''. Dijete samo sebe imenuje koristei tree lice jednine (pa kae: Stela
papa), dok u treoj godini otkriva da govorom moe djelovati i po prvi put
poinje za sebe koristiti prvo lice jednine.
!!Dijete se osjea dobro i zadovoljno kada sebe doivljava kao vrijednu
osobu, prihvaenu od drugih, sposobnu, sigurnu, voljenu, to se oituje
djetetovim sretnim izrazom lica, ivahnim poloajem tijela, toplim glasom,
dobrim izraavanjem i prihvaanjem sebe i drugih. Dijete je svjesno svojih mana
i vrlina, zna to moe, a to ne moe uiniti, ono prihvaa sebe takvim kakvo
jest. Pozitivna slika o sebi pridonosi djetetovu samopouzdanju, njegovoj
sigurnosti u sebe, skladnijim odnosima s drugima i povjerenju u druge te razvoju
emocionalne stabilnosti. Djeca s pozitivnom slikom o sebi imaju veu
vjerojatnost uspjenog suoavanja i noenja sa stresom u svakodnevnim
ivotnim situacijama.
!!Dijete se ne osjea se dobro kada sebe doivljava kao osobu koja je
neprihvaena od drugih, nesposobna, nesigurna, nevoljena. Takvo dijete moe se
prepoznati po nesretnom izrazu lica, tihom govornom izraavanju, nervoznim
kretnjama, estom iskazivanju da ne moe napraviti ono to se od njega
zahtijeva, estom osamljivanju i samostalnoj igri, loim navikama poput igranja
s kosom, grienja noktiju i slino. Isto tako, ponaanja kao to su varanje u
igrama, asocijalnost, stidljivost, prebacivanje krivnje na druge, nepovjerenje
prema drugima takoer pokazuju djetetovu lou sliku o sebi.
Danas je, naalost, vrlo esta pojava da zbog brzog naina ivota,
roditelji nedovoljno vremena provode sa svojim djetetom i premalo ulau u
njegovo samopouzdanje. Takva djeca imaju osjeaj da nisu prihvaena, da su
odbaena od strane roditelja, jer su nesposobna, bezvrijedna, te o sebi misle sve
najgore. (u tekim sluajevima)

Drugim rijeima, roditeljska preokupiranost osobnim problemima, loe

ponaanje prema djetetu ili zanemarivanje djeteta, rezultira djetetovim
osjeajem krivnje. Dijete alje odreene signale da je nesretno, koje odrasli
esto protumae kao sredstvo za privlaenje panje, te se usmjere na njih,
umjesto na dijete. Ono tada, zapravo, samo eli da ga se vidi onakvim kakvo
doista jest i kako se zaista osjea, to nije u mogunosti izraziti govorom (Jull,
J., 1995.).
Osjeaj krajnje bezvrijednosti u kasnijoj dobi moe dovesti do tekog
prihvaanja odgovornosti, straha, apatije, ak i do pojave maloljetne
delikvencije i zloupotrebe alkohola i droge. Odgajatelj mora biti upoznat s
moguim posljedicama stvaranja loe slike o sebi kod djeteta te pravovremeno i
adekvatno reagirati. U tom smislu, odgajateljeva zadaa jest prepoznati taj
problem, upozoriti roditelje i pouiti ih postupcima kojima e promijeniti
trenutnu situaciju.
Polazei od znaenja koje za predkolsko dijete ima njegovo okruenje,
osim roditeljske panje, od izuzetne je vanosti i uloga odgajatelja, kao i
cjelokupnog vrtikog ozraja. Odgajatelj e razvijati djetetovu pozitivnu sliku o
sebi, stvarajui okruenje ljubavi, topline, osjeaja prihvaenosti, sigurnosti,
podrke, uvaavanja i prijateljstva. Od izuzetne je vanosti prihvatiti djeje
osjeaje i potrebe, dopustiti njihovo slobodno iskazivanje, te ih pravovremeno
prepoznati i omoguavati njihovo zadovoljenje. Isto tako, odgajatelj treba
potivati djetetovu osobnost, voljeti ga takvo kako jest i to mu stalno pokazivati
dodirom, rijeima, osmjesima.
Odgajatelj bi trebao i ohrabrivati djeju inicijativu rijeima ti to moe,
kao i prihvaati djetetove poruke s razumijevanjem, a ne vrednovanjem.
Djeca trebaju biti ono to jesu, a odrasli trebaju ozbiljno shvatiti djeje potrebe i
elje. (Jull, J., 1995) Iako su djetetu potrebna i pravila i nadzor, ono treba i
nezavisnost i slobodu izbora. Svako dijete je jedinstveno i dobronamjerno, i
onda kada odudara od odgajateljeve vizije ''poeljnog djeteta''. Odgajatelj ne
smije nikada u djetetu stvarati osjeaj manje vrijednosti i nesigurnosti
posramljivanjem, usporeivanjem, upozoravanjem samo na njegove loe strane
ili izgovaranjem razliitih reenica koje podrivaju razvoj djetetove pozitivne
slike o sebi.
Dakle, kreiranjem pozitivne atmosfere u grupi, odgajatelj ulijeva djetetu
osjeaj sigurnosti te postepeno osigurava djetetovo spoznavanje vlastitih
mogunosti i vrijednosti. Na taj nain jaa se djetetova pozitivna slika o sebi,
dijete je emotivno stabilnije, prihvaa sebe i druge, ima skladnije odnose s
drugima, povjerenja u druge i uvaava tue osjeaje i potrebe. Takvo
meusobno uvaavanje je preduvjet za usvajanje mnogobrojnih socijalnih
vjetina. Iako u izgradnji pozitivne slike o sebi kod djeteta najveu ulogu ima
roditeljska ljubav i prihvaanje, i odgajatelj mora odigrati svoju ulogu u procesu
stvaranja kvalitetne, produktivne i sretne osobe.

Jesper Jull: Vae kompetentno dijete, Zagreb, Educa,1998.

Ivanka Juki: Razvoj slike o sebi kod djece predkolske dobi,
Zagreb,prosinac,1991.

12.EKOLOKI ODGOJ U PREDKOLSKOJ USTANOVI

ODGOJ ZA MIR I TOLERANCIJU
Od poetka ivljenja, ovjek je dio prirode sa svim njezinim ritmovima i
djelatnostima, civilizacijama i kulturama, ali je i dio i zaviaja i domovine.
Ekologija jest odgoj za ivot. Razvijanje ekoloke svijesti kod djece je
dugotrajan i sloen proces, proces koji obuhvaa cjelokupan razvoj djetetove
osobnosti. Kroz ekoloku osjetljivost djeca ue o ivotu, socijalnim odnosima,
komunikaciji, miru i toleranciji.
Djeca se ukljuuju u ekoloke aktivnosti ve u predkolskoj dobi, u
obitelji I vrtiu. Dijete je usmjereno na ope doivljavanje prirode, ime se
pokree emocionalna osjetljivost, spoznajni I drugi procesi. Za taj rani poetak
razumijevanja prirode potreban je djeji susret, iskustvo aktivnog odnosa s
prirodom, pri emu treba uzeti u obzir nain djejeg razmiljanja I osjeanja. Pri
susretu s prirodom, kod djece treba poticati sve mogue naine percipiranja, te
im dopustiti sve mogue naine izraavanja o vlastitim iskustvima. (Uzelac,
1999.)
Cilj ekolokog odgoja mora biti razumijevanje prirodnih procesa, te
izgradnja stavova i pozitivnog odnosa prema okoliu u praksi, akciji i
ivljenju (Petrovi-Soo, B., 1999.g.). Eko odgoj u predkolskim ustanovama,
provlai se kroz sve vrste djelatnosti od ivotno-praktinih i radnih (briga o
sebi, drugima, okolini), raznovrsnih igara, kroz drutvene, drutveno zabavne
aktivnosti (etnje, sveanosti, druenja), umjetnike sadraje (slikovnice,
likovna, knjievna, filmska djela,), raznovrsno izraavanje i stvaranje djeteta
(pjevanje, modeliranje, graenje, konstruiranje, crtanje, slikanje, ) do
istraivako spoznajnih (promatranje, posjeti, susreti s ljudima razliitih
profesija) te razliitih specifinih aktivnosti s kretanjem. U sve te segmente
ukljuena je briga i ljubav za okoli.
!!Dijete ui aktivno istraujui svoju fiziku i socijalnu okolinu,
samostalno ili na osnovi indirektnog poticanja od odgajatelja. Ono eli samo,
aktivno doivjeti i otkriti svijet. Dijete treba poticati na samostalno uenje,
odnosno da ono samo ispituje, te na osnovu svojih promatranja, donosi rjeenja.
Posrednik u odgoju I obrazovanju djece za okoli svakako je igra. Igrom
dijete prihvaa prirodu kao poetni izvor interesa, doivljaja, spoznaja, stavova I
ponaanja. Ukljuivanje igara I eko aktivnosti u predkolsku ustanovu znai
stvaranja osnova za razumijevanje okolia I buenje djejeg interesa za daljnje
ekoloke aktivnosti. To je dobar preduvjet, ali ne I jamstvo da e dijete postati
ekoloki osvijeteno. Odgajanje ekoloki osvijetenog pojedinca dugotrajan je

proces, koji samo zapoinje u djejem vrtiu, a nastavlja se I u koli I kroz itav
ivot.
Dakle, odgajatelj treba stvoriti okruenje koje omoguava djetetu uenje
aktivnim istraivanjem i interakcijom s odraslima, djecom i materijalima. Na to
upozorava i Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predkolske djece
koje govori da na dijete i njegov razvoj utjee oblikovanost prostora u kojem
dijete boravi, te se zbog toga prostor to vie prilagoava potrebama djetetova
razvoja. Odgajatelj treba organizirati prostor, odnosno centre aktivnosti u kojima
su rasporeeni mnogobrojni materijali i poticaji koji izazivaju interes djeteta, te
potiu djeju igru i stvaralatvo. Odgajatelj e mijenjati centre aktivnosti
unoenjem novih materijala, ovisno o interesu i potrebama djece. Materijali za
ekoloke aktivnosti lako se mogu pronai, dostupni su svima. To nije neka
skupa, gotova oprema jer prirodni materijal poput drva, spuve, kamena,
sjemenki, pijeska moe posluiti djetetu za manipuliranje, istraivanje,
eksperimentiranje, transformiranje.
Za to bolje upoznavanje djece s okoliem, dobro je u sobi djejeg
boravka organizirati kuti prirode. Ponekad e taj centar biti vei, sa vie
materijala, ponekad oskudniji, no pruati e djeci neprocijenjivo bogatstvo
iskustva. Centar prirode ispuniti e svoju svrhu ako djeca aktivno sudjeluju,
samostalno rade I istrauju. !!U kutiu trebaju biti svi prirodni materijali, koje
su prikupili djeca, odgajatelji I roditelji, a treba ga stalno obogaivati I mijenjati.
Svima treba biti jasno da prikupljanje ne znai samo trganje bobica, lia I
grana, gljiva I razliitog bilja, ve sakupljanje istog, ve otpalog sa zemlje.
Djeca se esto najradije igraju s onime to su ona sama prikupila I donijela u
vrti. Kuti prirode treba obilovati razliitim prirodninama, plodovima, liem I
granama, kamenjem, koljkama I spuvama, I mnogim drugima materijalima
koji se mogu pronai u prirodi. Isto tako, u kutiu moe biti I ivotinja za koju
se brine skupina, razliite biljke, kojih treba biti I drugdje u prostoriji. To moe
biti dobra prilika za dogovor I suradnju meu djecom, oko toga tko e
nahraniti ribicu, zalijevati koju biljku I slino. Osim toga, u kutiu su potrebni
razni predmeti I alati za istraivanje, kao to su mikroskop, povealo, vaga,
ljepilo, noii I slino. Odgajatelj treba esto ponuditi igre I likovne aktivnosti,
te aktivnosti konstruiranja I mnoge druge, u kojima e djeca koristiti materijale
iz prirode.
Vanjski prostor vrtia treba djeci davati mnotvo prilika za podizanje
ekoloke svijesti. Odgajatelj, djeca I roditelji trebaju zajedno ureivati igralite I
vrt, kako bi u njemu moglo rasti voe, povre i razliito cvijee, za koje se svi
trebaju brinuti. Takva briga djecu omoguuje bogatstvo novog iskustva I
razvijanje radnih navika.
Ve je u ranoj dobi korisno poduiti djecu o tome to je otpad, gdje on
zavrava, to se sve moe reciklirati I ponovno upotrijebiti. Tako se esto u
skupinama prikuplja papir, organiziraju se prostori za prikupljanje biolokog
otpada, razumno se koristi grijanje I provjetravanje prostora. Prikupljeni otpadni

materijal moe biti veoma koristan u svakodnevnom radu s djecom, jer se od

njega mogu izraivati igrake, ukrasi za prostoriju I hodnike, pokloni za
roditelje I slino. Otpad se moe koristiti u razliitim igrama, likovnim
aktivnostima, igrama graenja. Tako obini tuljci od papirnatih runika postaju
stabla, cvijee I semafori, kartonske kutije garae I penice, epovi ukrasi za
bor, a najljepa maketa grada ili ulice moe se izraditi od obinih malih
kartonskih kutijica. Iako je, naravno, potrebno djeci ponuditi kola papir, u
mnogim se prilikama moe iskoristiti novinski ili uredski papir. Djeci se moe
ponuditi I papir ve ispisan s jedne strane, ili ih se moe potaknuti da crtaju s
obje strane papira. Time e utedjeti papir I spasiti makar granicu iz neke
dragocjene ume.
Vanost istog zraka, vode I tla za zdravlje ovjeka djeca mogu
razumijeti kroz razliita istraivanja I eksperimentiranja. Odgajatelj treba
poduiti djecu vanosti zdrave prehrane, te im u tom smislu biti dobar primjer.
Djeca mogu kroz etnje, izlete I posjete upoznati floru vlastitog podneblja, te
ugroene I druge ivotinjske vrste, te shvatiti ulogu ovjeka u ouvanju
vlastitog okolia. Odgoj za okoli podrazumijeva I ouvanje tradicionalnih
obiaja, znanja I povijesnih vrijednosti.
Odgajatelj I djeca kroz brigu za okoli senzibiliziraju se za uoavanje,
pepoznavanje I prihvaanje razliitosti kao pozitivne osobine svijeta u kojem
ive. U djejem vrtiu potrebno je svakodnevno razvijati svijest o tome da smo
svi vrijedni I zasluujemo potovanje, da zajednitvom I suradnjom svi
dobivamo. Odgoj za mir I toleranciju ukljuen je u proces socijalizacije, te se
treba provoditi u predkolskim ustanovama, pogotovo zato to esto nema svoje
mjesto u obiteljima. On omoguuje da suradnja I komunikacija meu djecom
zauzme mjesto nasilju I natjecanju. Dijete treba nauiti kako otkriti opasnost,
suoiti se s njome te izai kao pobjednik, jo bogatije I uspjenije, zajedno sa
suradnicima u odreenom inu. Ukljuivanje drugih I suradnja obogauje svako
dijete, dok bespredmetni sukobi oduzimaju njihovu energiju I pridonose looj
atmosferi u skupini. Ukoliko elimo sretnu djecu, moramo im omoguiti da se
drue, komuniciraju, surauju, izraavaju se, kako bi I oni mogli dati svoj
doprinos vlastitoj okolini, kako sada, tako I kao odrasli ljudi.
Vinka Uzelac:Djelatnosti u razvoju ekoloke osjetljivosti djece
Ekologija, korak blie djetetu-zbornik radova struno znanstvenog skupa
Uzelac, V. I Starevi, I. Djeca I okoli, Rijeka, Adami, 1999.

13.DJEJI PROJEKTI U ODGOJNO OBRAZOVNOM RADU

ODGOJITELJA
Osiguravajui pozitivno I stimulirajue okruenje, odnosno
omoguavajui aktivnosti koje e zaokupiti dijete u cjelini, podrava se
cjelokupan djetetov razvoj, to je ostvarivo u radu na djejim projektima.
Svako dijete je bogato potencijalima, ima svoje specifine interese,
razvojne mogunosti, ranije steena iskustva i znanja, osobnu strategiju i tempo
uenja. Ono je prirodno motivirano za istraivanje svijeta koji ga okruuje I
nije ga potrebno izvana motivirati za odreenu aktivnost, ve je potrebno
prepoznati postojei djetetov interes i omoguiti sudjelovanje u aktivnosti za
koje je unutarnje motivirano.
Rad na projektu je jedan od oblika integriranog kurikuluma, koji
zahtijeva objedinjavanje razliitih podruja znanja povezanih zajednikom
temom vrijednom interesa djeteta, kako bi dijete uilo u za njega svrhovitom
kontekstu. Znanje steeno na takav nain ima veu trajnost I veu mogunost
primjene u svakodnevnom ivotu.
Rad na projektu podrazumijeva sklop aktivnosti u kojima jedno ili vie
djece prouava neku temu koja odraava djeji specifini interes koji je
odgajatelj prepoznao. Trajanje projekta ovisi o dobi I interesu djece te prirodi
teme. Zainteresirajui se za odreeni problem, djeca maksimalno koriste svoje
dispozicije, ue neovisno od odgajatelja, oslanjajui se na meusobnu suradnju,
odnosno na suradniko uenje. Povezujui niz praktinih i intelektualnih
aktivnosti, potiu se sva podruja djetetova razvoja, te takva vrsta uenja djeci
omoguuje uenje na prirodan nain. Uloga odgajatelja je da potie djecu da
stupaju u interakcije s ljudima I okruenjem, na nain koji za djecu ima smisla.
Cilj rada na projektu je pomoi djetetu da produbljuje razumijevanje vlastitog
iskustva I okruenja u kojem ivi.
U projektu se djeci nudi mogunost izbora to e raditi, kako e
istraivati s obzirom na osobnu strategiju I tempo uenja, te ranija steena
iskustva I znanja. Takoer, djeca odabiru kada e se u aktivnost ukljuiti kao I
koliko dugo e u njoj ostati, gdje e I s kim aktivnost provoditi.
U literaturi se najee opisuju dvije vrste rada na projektima, ona
autorica Lilian G. Katz I S. (provjeriti kako se zove chard) Chard, te Reggio
koncepcija rada na projektu.
U Reggio pedagogiji, ideje za projekte dolaze prvenstveno od djece, tj.
od njihove prirodne zainteresiranosti za odreenu pojavu ili predmet. U vezi s

odabranom temom odgajatelji pripremaju pitanja koja e postaviti djeci te

pretpostavljaju to bi djecu moglo zanimati. Oni ne odreuju specifine ciljeve I
sadraje aktivnosti za svaki projekt unaprijed, ve ih formuliraju fleksibilno,
stalno ih prilagoavajui interesima I potrebama djece. Zato u Reggio pristupu
rije projekt ima veze sa rjeju projicirati, to znai da odgajatelji
postavljaju openite ciljeve I stvaraju hipoteze o moguem smjeru aktivnosti I
projekata, a nikako se ne pridravaju plana kojeg su za djecu unaprijed postavili.
Dakle, odgajatelj promatra djecu, zatim s kolegama usporeuje, diskutira I
interpretira svoja zapaanja te zajedniki odluuju to e ponuditi djeci. Svaka
aktivnost ili ideja moe utjecati na daljnji razvoj projekta.
Umjesto plana odgajatelji izrauju poetnu shemu s mogunostima koje
su si oni meusobno iznijeli prije susreta s djecom te hipotezama koje potjeu
od djece, a dobivene su putem razgovora ili analiziranjem njihovih crtea. !!Vrlo
je vano poticati djecu da na razliite naine izraavaju nain na koji neto znaju
I razumiju o temi projekta prije nego to on zapone. Sve aktivnosti odgajatelja
za vrijeme rada na projektu temelje se na poticanju samostalnosti djece u svim
podrujima njihova djelovanja. !!Odgajatelj je suradnik, posrednik koji
ohrabruje djecu da vode vlastite rasprave, promatra I refleksivni interpretator,
osoba uvijek spremna I sama uiti I istraivati.
Autorica Katz rad na projektu odreuje kao temu koja se s djecom
izuava dublje I potpunije kako bi ona to bolje upoznala I snalazila se u svom
okruenju. Odabrana tema projekta predstavlja dio unaprijed odreenog
programa iako se doputa fleksibilnost u izboru teme, u emu mogu sudjelovati
I djeca. Postoji devet kategorija tema, u okviru kojih e se odabrati neka za rad
na projektu, prema kriteriju relevantnosti za ivot djece, raspoloivosti I
dostupnosti materijala potrebnih za njen razvoj.
U radu na projektu posebno se istie vanost prava djeteta na izbore na
vie razina, ukljuujui biranje djeteta to, gdje, kako, kada, s kim I s im e
raditi. Rad na projektu mogue je podijeliti u tri etape, a to su planiranje I
zapoinjanje projekta, njegov razvoj I refleksija s evaluacijom. Prva etapa
odnosi se na odabir teme (djeca, odgajatelj ili dogovor obje strane), izraivanje
plana istraivanja te provjeru sadanjih znanja I razumijevanja problema kod
djece pribavljanjem razliitog materijala I obogaivanjem prostora te
promatranjem djece. U ovoj etapi naglaena je vanost ukljuivanja roditelja
koje se poziva da razgovaraju s djecom o temi te da pomognu u pribavljanju
potrebnih materijala.
U drugoj etapi odgajatelj I djeca pribavljaju I istrauju nove informacije,
pri emu djeca prepoznavaju I revidiraju svoje pogrene pretpostavke kroz
interakciju s odgajateljem I drugom djecom. Odgajatelj potie djeje daljnje
razumijevanje problema te im nudi mogunosti da svoje novo znanje praktino
koriste, razgovara s djecom I potie ih na postavljanje novih pitanja, nudi im
konkretna iskustva I sadraje te stalno osnauje istraivaka, kooperativna I
neovisna ponaanja djeteta. Slijedi etapa refleksije I evaluacije, gdje se

posebno vrednuje praktina primjenjivost novih znanja djece, koja odgajatelj

moe prepoznati promatranjem djeje spontane igre, putem izlobi i u njihovim
kasnijim raznovrsnim aktivnostima. Zajedniko prisjeanje procesa rada razvija
osjeaj bliskosti I zajednitva kod djece, podrava interes djece za daljnje
istraivanje te razvija svjesnost djece o vlastitim stalno rastuim
kompetencijama.
Sudjelovanje djece u radu na projektu treba djeci omoguiti razumijevanje
vlastitog iskustva, kao I svijeta koji ih okruuje. Rad na projektu potie djecu da
trae vlastite odgovore I rjeenja, ali I da u suradnji s drugom djecom razvijaju
socijalnu kompetenciju, ue pomagati jedni drugima te kako uiti jedni od
drugih. Rad na projektu djecu osposobljava I za daljnje uenje, izvan konteksta
vrtia, ime zapoinje, svima nama toliko potrebno, cjeloivotno uenje.
Slunjski, E. Integrirani predkolski kurikulum rad djece na projektima, Mali
profesor, 2001, Zg.

14.INTEGRACIJSKI PRISTUP UENJU

Redoslijed kvalitetnog odgojno obrazovnog rada sve donedavno bio je
planiranje, programiranje, praenje i vrednovanje. Ako krenemo od spoznaje da
svako dijete ima svoje specifine interese, razvojne mogunosti, ranije steena
iskustva i znanja, osobnu strategiju i tempo uenja, takav pristup podrava
zadovoljenje plana i programa, a ne uenje djece.
Svaka aktivnost mora se temeljiti na poznavanju djetetova razvoja, kako
razvoja uope, tako i aktualne razvojne razine, odnosno na poznavanju potreba,
interesa i mogunosti svakog pojedinog djeteta. Umjesto da unaprijed odreuje
sadraje koji su u skladu sa djejom dobi, odgajatelj pratei dijete u
aktivnostima, prepoznaje njegove interese i razvojni stupanj te u skladu s njima
planira nove aktivnosti. Dakle, djeca iste kronoloke dobi, imaju razliite
interese i razliite razvojne mogunosti zbog ega se kronoloka I razvojna dob
uope se ne moraju poklapati (prema Slunjski, 2001).
Odgajatelj treba biti svjestan da je jedna od djetetovih prirodnih potreba
istraivanje i otkrivanje svijeta koji ga okruuje, odnosno potreba da samo
postavlja pitanja i probleme te na njih pronalazi odgovore i rjeenja. Dakle,
dijete je prirodno motivirano za istraivanje, i nije ga potrebno izvana
motivirati za odreenu aktivnost, ve je potrebno prepoznati postojei djetetov
interes i omoguiti sudjelovanje u aktivnosti za koje je prirodno motivirano
(Slunjski, 2001.).
Dijete ui inei i raspravljajui, na temelju vlastitog, neposrednog
iskustva, te na osnovi tog iskustva svoje znanje razvija tj. konstruira, uz pomo i

podrku odgajatelja I druge djece. (Slunjski, 2001.). Ne zanimajui se za naa

znanja, ono eli samo, aktivno doivjeti i otkriti svijet. Drugim rijeima, ono ui
aktivno istraujuu svoju fiziku i socijalnu okolinu, samostalno ili na osnovi
indirektnog poticanja od odgajatelja, a ne na temelju prenoenja gotovih
informacija ili znanja. Ono svoje znanje konstruira, novo znanje ugrauje u ve
postojee znanje i prerauje ga, te u suradnji s drugom djecom i odraslima
usporeuje, provjerava i sukonstruira svoja znanja, u onim aktivnostima za koje
je zainteresirano, na nain i u vrijeme koje je za njega optimalno. Umjetno
potkrepljivanje djece, koje za svrhu ima postizanje odreenih rezultata njihovih
aktivnosti, koje su rascjepkane onako kako odrasli misle da je najbolje, za dijete
I njegovo uenje nema nikakvog smisla .
Odgajatelj treba stvoriti okruenje koje omoguava uenje aktivnim
istraivanjem i interakcijom s odraslima, djecom i materijalima. Takvo
okruenje poticajno za samostalno uenje, treba omoguiti djetetu da rjeava
probleme, pri emu odgajatelj pomae djetetu postavljajui pitanja na koje e
dijete samo traiti odgovore. Odgajatelj treba paziti da ne prekida djetetovo
traenje odgovora ili rjeenja, kako bi mu ponudio gotovo rjeenje. Za vrijeme
istraivanje problema valja usmjeravati panju na dublje istraivanje problema,
poticati na iznoenje i usporeivanje miljenja i ideja, s obzirom da je uenje i
socijalni proces koji se temelji na suradnikoj konstrukciji znanja, to znai da
se znanje djece izgrauje u socijalnoj interakciji. Dakle, odgajatelj bi trebao
stvarati situacije koje podravaju suradniko uenje u kojem konflikti I
pregovaranje djece predstavljaju silu koja potie njihov cjelovit razvoj.(Slunjski,
2001). Od osobite je vanosti da su materijali konkretni, stvarni kako bi dijete
njima manipuliralo i ekperimentiralo, tj. neposredno istraivalo svojstva tih
materijala.
Nadalje, razvojna podruja se razvijaju paralelno i utjeu jedno na drugo,
tako da svaka aktivnost kojom se dijete bavi utjee na sva podruja razvoja.
Dijete se razvija i ui objedinjeno, a ne u usko odreenim predmetnim
podrujima. Aktivnosti se ne bi trebale organizirati kako bi imale utjecaj samo
na jedno podruje razvoja. Aktivnosti bi trebale objediniti razliita podruja
znanja povezujui ih zajednikom temom koja izaziva djeji interes, kako bi
djeca razvijala svoje mnogobrojne potencijale i razumjela ono to ue.
Dakle, valja odabrati temu prema interesu djece, te voditi istraivanje tako
da ono za djecu ima smisla, tj. organizirati aktivnosti koje su meusobno
povezane jer aktivnosti djeteta prirodno i jesu takve, a ne podijeljene po
predmetnim ili podrujima razvoja. (prema Slunjski, 2001) Povratnu informaciju
dijete bi trebalo dobivati na osnovi vlastitog osjeaja zadovoljstva zbog
sudjelovanja u odreenoj aktivnosti I zbog stalno rastueg osjeaja
kompetencije, a ne od strane odgajatelja.
Rad na projektu se smatra najprimjerenijim pristupom u integriranom
uenju djece. Projekt podrazumijeva sklop aktivnosti u kojima jedno ili vie
djece istrauju neku temu, a koja odraava djeji specifini interes koj je

odgajatelj prepoznao, te traje dok taj interes postoji. Zainteresirajui se za

odreeni problem, djeca maksimalno koriste svoje dispozicije, ue neovisno od
odgajatelja, oslanjajui se na meusobnu suradnju, odnosno na suradniko
uenje. Povezujui niz praktinih i intelektualnih aktivnosti, potiu se sva
podruja djetetova razvoja, te takva vrsta uenja djeci omoguuje uenje na
prirodan nain, omoguuje im bolje razumijevanje svijeta u kojem ive. U tom
smislu, osnovni ciljevi rada na projektu su stjecanje odreenih spoznaja,
razvijanje potencijala, sposobnosti I vjetina, te uspjeniji socio emocionalni
odnos djece. Odgajatelj treba osigurati mnogo stvarnih ivotnih iskustava za
djecu, kako bi ona mogla sama djelujui I razmiljajui otkrivati razlike izmeu
svijeta kako ga ona razumiju I onoga koji ih zaista okruuje. Uenje je
kontinuirani proces koji zahtijeva mijenjanje I obogaivanje okruenja u kojem
e djeca stalno stjecati nova iskustva, gradei ih na onima ve postojeima.
Osmisliti i ostvariti okruenje koje podrava uenje, veliki je izazov,
meutim, ako se odgajatelj pokae dobrim promatraem, organizatorom,
evaluatorom i poticateljem djece, te omogui djeci prirodni put dobivanja
informacija, konstruiranja znanja i rjeavanja problema, svako pojedino dijete u
skupini moi e svakodnevno razvijati svoje brojne potencijale.
Edita Slunjski: Integrirani predkolski kurikulum,Mali profesor , Zagreb,
2001.

15.ISTRAIVAKE AKTIVNOSTI PREDKOLSKE DJECE

Djeca stvaranjem, istraivanjem i eksperimentiranjem ue. Igrom
kockicama djeca ue kako napraviti strukture koje e biti stabilne, vodenim
bojama ue kako se mijeaju boje, okusom ue to je slano, a to slatko i tako
dalje. Ali na ovaj bismo nain mogli uiti ne samo u djetinjstvu, ve i cijeli
ivot. U suvremenom svijetu koji se neprekidno razvija ljudi trebaju
kontinuirano uiti i razmiljati kreativno jer se svakodnevno susreu s
nepredvidivim situacijama i problemima koje moraju rjeavati.
Dijete poinje istraivati ve u prvim danima svoga postojanja.
Ukljuivanjem svojih osjetila opipa, okusa, sluha, vida, njuha, poinje
prikupljati informacije o sebi i o svijetu u kojem ivi. Rani istraivaki doivljaji
dovode do prve selekcije na osnovi upoznate ugode i traenja da se ona ponovi
ili produi. Kako dijete raste i razvija se, rastu i njegove istraivake
sposobnosti, s obzirom na meuodnose, instrumentalno koritenje ruku i
dijelova tijela, kao predmeta kojim djeluje na druge predmete. Logikom samog
ivljenja, djetetu je predodreeno da istrauje, otkriva, eksperimentira.
Nepoznato ili nedovoljno poznato okruenje trai od djeteta aktivan, agresivan

odnos prema dijelovima tog okruenja, predmetima, ivim biima, pojavama,

vlastitoj osobi, kako bi spoznalo njegovu uporabljivost za zadovoljenje vlastitih
potreba. Interes djeteta za istraivanjem, otkrivanjem, interakcijom vrlo je
snaan, imperativan, a o snazi motivacije ovise snaga i uspjeh akcije i njezini
rezultati. Kao rezultat istraivanja javlja se uenje o okolini, osobinama,
uporabljivosti, mogunostima.
Djeja okolina treba djeci osigurati stimulativnu sredinu, prostor i
raznovrsne elemente u kojima djeca mogu birati i nai ono to je u skladu s
njihovim aktualnim potrebama i mogunostima, kako bi mogla istraivati na
svoj jedinstven nain. Odrasle osobe, odgojitelji vaan su dio djeje stimulativne
sredine. Odgojitelj bi trebao biti kreativan, nositelj stimulativnosti. Odgojitelj bi
morao pokuati u djetetu osvijestiti problem ne nudei naine njegova rjeenja,
pri emu je temeljni cilj poticanje razvoja osjetljivosti za uoavanje problema.
Potrebno je iskustvo pokuaja i pogreaka, uopavanje i primjena nauenih
shema, kako bi se stekli uvjeti za ispravna pretpostavljanja, zamiljanja,
uvianja.
Za istraivanje se mogu koristiti igrake, graevni i konstrukcijski
elementi, te razliiti namjenski didaktiki materijali. U istraivanju se mogu
koristiti i razni plodovi iz prirode, otpadni i odloeni predmeti i materijali kao
to su komadi drva, tekstila, koe, vune, krzna, pluta, kamena, zatim preraevine
od prirodnih vlakana, slame, lana, pamuka, svile, zatim odbaeni predmeti iz
domainstva od odjevnih i osobnih uporabnih predmeta do neuporabljivih sitnih
kuanskih aparata. Dodatno se mogu ubrojiti i ilustracije, odloeni asopisi,
slike, fotografije i slino. Vrlo vrijedni elementi istraivanja su voda, pijesak,
razne vrste zemlje, glina, plastelin, rastresiti materijali kao brano, eer, sol,
dostupni radni instrumenti i predmeti poput vage, klijeta, poveala,
mikroskopa, izvijaa i ekia.
U istraivake aktivnosti se ubrajaju i posjeti, izleti, etnje, susreti i
razgovori kao npr. sa slikarom, zdravstvenim djelatnikom, policajcem te ostalim
zanimanjima u emu mogu sudjelovati i roditelji. Jedan od naina istraivanja
koji se esto provodi u naim vrtiima je izrada projekta. Projekt podrazumijeva
sklop aktivnosti u kojima jedno ili vie djece istrauju neku temu, a koja
odraava djeji specifini interes koju je odgajatelj prepoznao, te traje dok taj
interes postoji. Zainteresirajui se za odreeni problem, djeca maksimalno
koriste svoje dispozicije, ue neovisno od odgajatelja, oslanjajui se na
meusobnu suradnju, odnosno na suradniko uenje. Povezujui niz praktinih i
intelektualnih aktivnosti, potiu se sva podruja djetetova razvoja, te takva vrsta
uenja djeci omoguuje uenje na prirodan nain, omoguuje im bolje
razumijevanje svijeta u kojem ive. U tom smislu, osnovni ciljevi rada na
projektu su stjecanje odreenih spoznaja, razvijanje potencijala, sposobnosti I

vjetina, te uspjeniji socio emocionalni odnos djece. Vano je takav projekt

paljivo dokumentirati.
Dijete je svakako motivirano i potrebom za ostvarivanjem sigurnosti koja
nalae da se istrai, upozna i razumije okolina. Djeca najjasnije potvruju stav
da su ljudi po svojoj prirodi istraivai te da ovjek kao aktivno bie tei ka
potpunoj realizaciji unutarnjih potencijala. Aktivnosti istraivanja pridonose
razvoju mate. Dijete ima neizmjernu potrebu za kretanjem i istraivanjem
svijeta oko sebe. Ono treba takvu sredinu i uvjete koji e ga stavljati u situaciju
da bude aktivno i da pomou te aktivnosti stjee razliita iskustva i spoznaje
vlastite mogunosti. Kako upoznavanje okoline, eksperimentiranje i
isprobavanje vlastitih sposobnosti nije uvijek mogue u stvarnom svijetu, djetetu
treba omoguiti igru u kojoj e istraivati, eksperimentirati i proivljavati
situacije iz stvarnog ivota. Kao znaajan rezultat pojaviti e se uenje o okolini,
njenim osobinama, uporabljivosti, mogunosti postavljanja u meuodnose s
praktinim problemima koji e se pritom pojavljivati ali i razvoj djeje
kompetencije kao posljedice ulaganja odgovarajuih psihofizikih snaga do
eljenih ili samo moguih konkretnih uinaka. Ovo rano uenje tvori temelj za
uenje u neto starijoj dobi, pri emu je dijete nauilo kako uiti, oslanjajui se
na sebe i vlastite potencijale, uvijek otkrivajui neto novo iz fascinantnog
svijeta koji nas okruuje.

Doen Dobud, A. Malo dijete-veliki istraiva, Zagreb, Alinea,1995.

16.DJELOVANJE ODGAJATELJA NA SOCIO EMOCIONALNI

RAZVOJ DJETETA
Vana uloga odgajatelja u poticanju socio-emocionalnog razvoja jest
stvaranje modela oekivanog ponaanja. Odgajatelj mora biti dobar model i
pruati pozitivan primjer vlastitim ponaanjem. Djeca e slijediti odgajateljev
primjer ukoliko je on dosljedan u svojim postupcima. Odgajatelj u svakoj
situaciji mora biti svjestan da djeca najvie ue upravo oponaajui, pa i u onim
trenucima kada to ne eli. Meutim, velika je nagrada odgajatelju kada primijeti
da djeca oponaaju njegovo pozitivno ponaanje, te da im to ulazi u naviku i
postaje dio njihove osobnosti.
Odgajatelj kod djece treba poticati svijest o vlastitom identitetu,
samopotovanje, samokontrolu, empatiju i prijateljsko ponaanje. Sve to
odgajatelj moe postii na nain da potie djecu na opisivanje sebe i svoje
obitelji, da razvija u djece pozitivan stav prema sebi i drugima, da razvija

samopouzdanje i samostalnost djece, te da postigne u djece da potuju vlastita

prava i prava drugih. Djecu treba poticati da slijede pravila, iskazuju osjeaje na
drutveno prihvatljiv nain, da sudjeluju u igri i interakciji s drugom djecom.
Osim toga djecu treba poticati na empatiju, potivanje razliitosti, dijeljenje i
preuzimanje odgovornosti, te nalaenje kompromisnih rjeenja.
Odgajatelj treba provoditi mnogo vremena u igri s djecom. Pohvale su
nune, ali bez pretjerivanja i laskanja. Odgajatelj mora pokazivati zanimanje
sudjelujui u onome to dijete ini, a ne upravljajui igrom. Odgovor na
djetetovo neprikladno ponaanje treba biti promiljen postupak prilagoen dobi
djeteta. Skupina mora imati postavljena jasna pravila i granice, a svako dijete
mora znati kakvo se ponaanje od njega oekuje. Oekivanja moraju biti u
skladu s djejom dobi i mogunostima, ali uvijek trebaju postojati. Odgajatelj
treba svakodnevno odravati i podizati razinu oekivanja obzirnog i odgovornog
ponaanja djece. Svaki odgajatelj mora odrediti vlastite metode discipliniranja, u
skladu s djejom dobi i ozbiljnosti prekraja.
U prostoru dnevnog boravka postoje kutii koji vie i oni koji manje
potiu socio emocionalni razvoj djeteta. Dramski, graevni i kuti stolnih
igara, primjerice, mnogo vie utjeu na socijalni razvoj nego kuti itanja i
pisanja, iako svi kutii imaju odreeni potencijal u tom smislu. Kako bi djetetu
pomogao razviti pozitivnu sliku o sebi i svijest o vlastitom identitetu, odgajatelj
treba djeci nuditi mnoge materijale i aktivnosti, kao na primjer lutke, slike i
fotografije, slikovnice i knjige, dramske igre obitelji i razliitih situacija, crtanje
sebe i vlastite obitelji, igranje razliitih igara i slino. Materijali se trebaju
mijenjati kako bi dijete stjecalo to vie razliitih iskustava.
Odgajatelj treba pohvaliti dijete za njegova postignua i dobro ponaanje
te ih istaknuti pred njim i pred drugima, kako bi se kod djeteta oblikovala svijest
o dobrom ponaanju i razvila pozitivna slika o sebi. Takoer, odgajatelj treba
poticati interakciju meu djecom tako da se dijete sa nekim problemom obraa i
drugom djetetu, a ne samo odraslome. U tu svrhu mogu posluiti razliiti
materijali i igre, u kojima se potie komunikacija i zajednitvo. Odgajatelj ne
treba rjeavati problemske situacije umjesto djeteta, nego ga treba hrabriti da
samo pokua rijeiti problem. Mala djeca su itekako sposobna sama rjeavati
probleme, i esto im odrasli ''pomau '' i kada im to nije potrebno. Svaki put
kada dijete rijei problem s vrnjacima, stjee novo iskustvo koje e mu pomoi
rijeiti slian problem u budunosti. Rjeenja imaju svoje polazite u djetetovu
stupnju razvoja, ali se meusobno povezuju kroz znanje i iskustvo. Dijete moe
oponaanjem odraslih usvojiti mirne, drutveno prihvatljive naine rjeavanja
socijalnih problema. Odgajatelj treba biti primjer i dijete pouavati lijepom,
uljudnom ponaanju. Pozdraviti, pomoi, odgovoriti na pitanje, ekati na red,
izgovarati etiri arobne rijei moe nauiti svako dijete, uz pravilan model i
pouavanje primjereno dobi u vrtiu i obitelji.
Emocionalna kontrola est je problem kod djece. Dijete treba bolje
razumijeti vlastite osjeaje, kako bi ih moglo ispoljavati na pravi nain. Djetetu

moemo pomoi u nadvladavanju podsvjesnih nagona pomaui mu da razvije

mehanizam kontrole samim sobom, to ukljuuje razumijevanje, planiranje,
odgaanje zadovoljenja elje i svijest o drugima i njihovim potrebama. Drugim
rijeima, dijete ui na vrijeme prepoznati znakove svoje emocionalne reakcije
(nadolazeu ljutnju ili bijes), i na njih reagira nekom od tehnika smirivanja.
Tako se dijete kroz iskustvo ui emocionalnoj kontroli, to e mu itekako
pomoi u izgradnji odnosa s drugima. Osim toga, djeci su potrebne prilike u
kojima mogu vjebati vjetine pregovaranja i posredovanja.
Ponekad odgajatelj mora, umjesto samog djelovanja, glasno pojasniti
korake odreene aktivnosti, pogotovo mlaoj djeci. Djeca moraju uti misaone
procese koji se zbivaju tijekom odgajateljevog djelovanja pri stvaranju
odreenog modela.
Prema ivkoviu (iz knjige ''Razvoj emocionalne inteligencije''), kako
bismo pomogli djeci da razviju vjetine na podruju emocija, vano je da:
njegujemo optimizam, zahtijevamo od djeteta uljudno ponaanje prema
drugima, razvijamo kod djeteta smisao za humor, paljivo promatramo kako
dijete pokazuje osjeaje, pohvaljujemo djetetov trud, ne skrivamo probleme od
djece, uimo dijete oputanju, pomaemo djetetu u razvoju samodiscipline,
razvijamo upornost i prevladavanje neuspjeha i razgovaramo o djetetovim
problemima.
Razvoj drutvenih i emocionalnih vjetina ne moe se poticati samo u
odreenom razdoblju dana. To je razvoj koji treba poticati u svakom trenutku.
Treba koristiti svaku priliku za utvrivanje ovih vjetina i poduavanje
drutvenim pravilima. Ipak, nije mogue djecu samo verbalno poduavati
socijalnim vjetinama, kao to nije dovoljno biti im samo primjer. Svakodnevno
odgajatelj mora pruati djeci priliku za samostalno rjeavanje problema i
sukoba, vjebanje vjetine pregovaranja i dogovaranja i izgradnju kvalitetnih
odnosa s drugom djecom i odraslima.
Shapiro, E. L. Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta, Mozaik
knjiga, 1997.

17.PRIMJENA INTEGRALNE METODE U PREDKOLSKOJ

USTANOVI
Integralna metoda u svojim temeljima sadri humanistiki pristup, koji
naglaava da ovjek ima sposobnost aktivnog odnosa prema okruenju, ali i
reagiranja na poticaje iz okruenja. ovjekovi razvojni potencijali su dobri i
postoji potreba njihova stalnog poveavanja, kroz koju ovjek ima aktivnu ulogu
u modeliranju vlastitog ivota. Ovaj se pristup bavi ljudskim vrijednostima,
potrebama, meuljudskim odnosima, etikom pojedinca itd.

Primarno utemeljenje integralne metode nalazi se u radovima Maslowa,

Glassera, Rogersa, Lewina, Watzlawika i Gordona. Ovi su teoretiari
naglaavali vanost psihikih potreba kao osnovnih pokretaa ljudskog
ponaanja, od roenja do smrti. Ve je malo dijete motivirano na neka ponaanja
kako i zadovoljilo svoje uroene potrebe. U poetku su to one za
preivljavanjem, a ubrzo se javljaju i one za pripadanjem, ljubavlju, sigurnou,
zabavom, slobodom i moi. Djeca neprestano usvajaju razliita ponaanja koja
ih dovode do zadovoljenja njihovih potreba. Zadovoljavanje, odnosno
nezadovoljavanje pojedinih potreba temelj je na kojem dijete ui. Jedino
postizanje ravnotea u zadovoljenju potreba moe rezultirati normalnom i
zdravom ponaanju, kako u predkolskoj dobi, tako i kroz cijeli ivot.
Najvanije znaajke integralne metode su kompleksnost i otvorenost.
Kompleksnost podrazumijeva injenicu da ova metoda u sebi integrira nekoliko
razliitih, cjelovitih ili djelominih, teorijskih utemeljenja, metoda i tehnika rada
s ljudima. Tako ova metoda iz istih uzima ono to joj odgovara, inei tako
relativno cjelovit pristup. Otvorenost metode ogleda se u injenici to je ona, bez
obzira to predstavlja relativno cjelovit pristup, ipak otvorena za mogunosti
ugradnje novih teorijskih spoznaja i postupaka u radu s ljudima.
U ovoj metodi postoje razliite metode, tehnike i postupci uz pomo kojih
se odvija uenje u razliitim podrujima razvoja djeteta, ponajprije u socio
emocionalnom razvoju. Tako se uz sklapanje prijateljstava, stvaranje pravila i
discipliniranje djeca ue ivotu s i u grupi, njeguju meuljudske te odnose
prema pravilima i svojini. Odgajatelj i djeca na taj nain stvaraju u vrtikoj grupi
okruenje u kojem je omogueno optimalno zadovoljenje djejih psihikih
potreba. Ukoliko odgajatelj koristi Ja poruke, aktivno slua djecu te ih
pouava, na djeci primjeren nain, pravilnom rjeavanju konflikata, on razvija
dobar djetetov odnos prema sebi, vrnjacima i autoritetu, tj. njemu samom. Kroz
pozitivni feedback i sluanje djeteta odgajatelj uspostavlja uspjean odnos sa
svakim pojedinim djetetom, to u konanici dovodi do ''zdravog'' vrtikog
okruenja. Kada dijete esto sudjeluje u grupnim, ali ne frontalnim,
aktivnostima, grupnim igrama te igrama s ulogama ono se ui kooperaciji, brizi
za druge, pozitivnim emocijama. Takoer, ako se odgajatelj zanima za djetetove
akcije, osjeaje, misli dijete e brzo uoiti koja su socijalno djelotvorna, a koja
nepoeljna ponaanja, pa e se u skladu s time i ponaati. Integralna metoda je
ponajprije usmjerena na razvoj u socio emocionalnom podruju, to esto
odgajatelji navode kao najvei problem u svojim skupinama. Ukoliko
razmislimo o svom ponaanju prema djeci, uvidjet emo da esto nemamo
vremena za sluanje, da nam se djeje izjave ponekad zaista ne ine vanima, pa
ih jednostavno, u svojim mislima, preskoimo. Naalost, tako i djecu uimo da
ne moraju oslukivati jedni druge, brinuti se i pomagati jedni drugima, odnosno
ne potiemo njihov razvoj u socijalnom pogledu.
Osim to primjenom ove metode odgajatelj potpomae djeji socio
emocionalni razvoj, on je moe primjenjivati i u radu s roditeljima. Tada je

upotreba metoda usmjerena na prepoznavanje i zadovoljavanje psihikih potreba

roditelja, koje se mogu zadovoljavati u suradnji s djejim vrtiem. Takoer,
roditelji mogu nauiti uspostaviti tzv. ''istu komunikaciju izmeu sebe i djece.
(to je to) Takva saznanja nije mogue prenijeti kroz puko pouavanje roditelja
za roditeljsku ulogu, ve im je potrebno omoguiti rasprave o temama vezanima
za djeji razvoj, roditeljstvo i funkcioniranje obitelji. Rad u manjoj grupi, tzv.
diskusijskoj grupi roditelja omoguava izmjenjivanje dijelova pouavanja i
vjebanja, pri emu se roditelji osjeaju kompetentno, slobodno u razgovoru i
izraavanju te se zabavljaju. Jedino takvo ozraje i okolnosti rada mogu
rezultirati zadovoljavanju osnovnih psihikih potreba roditelja, to i jest osnovna
postavka integralne metode, kako u radu s djecom, tako i u radu s odraslima.
Kako se ovakvi zahtjevi za suradnju s roditeljima postavljaju tijekom
edukacijskih treninga, tako su vaei i za cjelokupnu, svakodnevnu suradnju s
roditeljima. Na taj se nain razvija iskrenost, povjerenje, motivacija, zajednitvo
izmeu roditelja i odgajatelj, te cjelokupnog vrtikog osoblja. Jedino tako
odgajatelji i roditelji mogu se pribliiti zajednikom cilju: iz onoga maloga,
nemonoga stvorenja koje uplakano dolazi prvoga dana u vrti stvoriti zdravu,
samostalnu i u mnogim podrujima kompetentnu osobu.
Primjena integralne metode u djejem vrtiu zahtjeva edukaciju
odgajatelja i strunih suradnika u vrtiu, to ponajprije znai ureenje svih
komunikacijskih procesa meu odgajateljima i sustrunjacima, roditeljima i
djecom. Takoer, i djeji vrti treba predstavljati kontekst u kojem postoje
mogunosti za zadovoljavanje osnovnih psihikih i fiziolokih potreba kako
djece, tako i odraslih.

18.PROMATRANJE I PRAENJE DJEJEG RAZVOJA U

SVAKIDANJIM AKTIVNOSTIMA DJECE
Odgajatelj mora poznavati karakteristike i zakonitosti djejeg razvoja,
razvojne faze i osobitosti razvojne faze u kojoj se pojedino dijete nalazi, kako bi
na temelju praenja djeteta u aktivnostima planirao daljnje aktivnosti
prilagoene mogunostima i potrebama djeteta.
Razvoj zapoinje prije roenja. Pod terminom ''razvoj'' podrazumijevamo
promjene koje se dogaaju u osobinama, sposobnostima i ponaanju djeteta
zbog kojih se dijete mijenja te postaje, sposobnije, drutvenije, vee itd. Dijete
ui i razvija se putem neposrednog iskustva u interakciji s fizikom i socijalnom
sredinom.(Starc, Obradovi, Plea, Profaca i Letica). Djeji razvoj se odvija po
predvidljivim razvojnim fazama ili stupnjevima, iji je redosljed nepromijenjiv
i identian za svu djecu. Meutim, postoje individualne razlike u brzini i dosegu
razvoja pojedinih sposobnosti, koje ovisi o potencijalima i osobinama linosti
djeteta. Naime, svako dijete ima svoj individualni tempo razvoja kojim prelazi iz
faze u fazu, to treba potivati u radu s djecom. Neka se djeca razvijaju bre,
neka sporije, neka idu postepeno, a neka u veim skokovima. Razlikujemo

tjelesni, spoznajni, emocionalni i socijalni razvoj, koji se razvijaju paralelno i

utjeu jedan na drugog. Svaka aktivnost koju dijete provodi utjee na sva
podruja razvoja. ak ni sva podruja razvoja kod jednog djeteta nemaju isti
tempo. Neminovno je da faza ubrzanog razvoja u jednom podruju, rezultira
zastojem u nekom drugom podruju. (Starc, Obradovi, Plea, Profaca i Letica).
Svaka aktivnost mora se temeljiti na poznavanju djetetova razvoja, kako
razvoja uope, tako i aktualne razvojne razine, odnosno na poznavanju potreba,
interesa i mogunosti svakog djeteta. Umjesto da unaprijed odreuje sadraje
koji su u skladu sa djejom dobi, odgajatelj pratei dijete u aktivnostima,
prepoznaje njegove interese i razvojnu razinu te u skladu s time planira nove
aktivnosti. Dakle, djeca iste kronoloke dobi, imaju razlite interese i razliite
razvojne mogunosti zbog ega se kronoloka I razvojna dob uope se ne
moraju poklapati. (Slunjski, 2001)
Dakle, od osobite je vanosti da odgajatelj okvirno poznaje djeji razvoj
kako bi mogao znati to moe oekivati od djeteta odreene dobi, to treba
poticati i podravati. (Starc, Obradovi, Plea, Profaca i Letica). Drugim
rijeima,odgajatelj treba poznavati i razumjeti djeji razvoj kako bi osigurao
odgovarajui izbor materijala i aktivnosti, imajui u vidu individualni pristup.
Promatranje podrazumijeva praenje djece u radu i igri, bez uplitanja u
njihovu aktivnost, dok je praenje postupak biljeenja i dokumentiranja
aktivnosti i ponaanja djeteta. Odgajatelj mora planirati vrijeme za promatranje
te osigurati optimalan nain biljeenja. Odgajateljeva uloga kao promatraa
sastoji se u to objektivnijem opisu djejeg ponaanja, to ne ukljuuje
odgajateljevo miljenje ili osjeaj o onome to se dogodilo, ve opisivanje onoga
to je dijete zaista reklo ili uinilo. Promatranje i biljeenje treba biti detaljno i
opisno, a u njemu nema mjesta za etiketiranje djece. Iako odgajatelji mogu pri
biljeenju zadrati prirodnost i spontanost, ipak je potreban sustavan pristup koji
e omoguiti promatranje djece u svim aktivnostima. Vano je upisati i koliko se
vremena dijete bavilo odreenom aktivnou.
Razlikujemo nekoliko vrsta biljeenja. Anegdotske biljeke kratko opisuju
neki specifini dogaaj, o tome to, kada i gdje se neto dogodilo, to je
potaknulo djetetovu aktivnost i kako je ono reagiralo. Zapaanja ili dnevne
biljeke odgajatelj vodi na kraju svakog radnog dana, u njima ostavlja svoj
subjektivni peat. Biljeke nam daju uvid koliko su ostvarene aktivnosti bile
uspjene. Lista za procjenjivanje razvoja djece osigurava skupljanje podataka o
razvojim stupnjevima djeteta u svim razvojnim podrujima. Na temelju
dobivenih informacija odgajatelj planira individualne ciljeve. Praenjem
uestalosti ili trajanja odreene aktivnosti odgajatelj dobiva podatke o
kontinuitetu ponavljanja odreenog ponaanja. Radna mapa je zbirka djejih
radova, transkripcija rijei, fotografija koje prikazuje djeju individualnost. Na
temelju intervjua i razgovora odgajatelj bolje razumije dijete te potie dijete na
razmiljanje i zakljuivanje.(prema Hansen, Kaufmann, Walsh)

Na temelju dokumentiranih informacija, odgajatelj e isplanirati daljnje

aktivnosti koje e biti u skladu s djetetovim interesima (koje e dalje potaknuti i
proirivati). Stalno praenje razvoja djeteta i njegovih potreba omoguava i
prepoznavanje posebnih potreba djeteta, ubrzanog razvoja ili zastoja,
privremenih i trajnih. Odgajatelji trebaju sami odluiti to e, kada, gdje i na
koji nain promatrati i biljeiti. Sva djeca u skupini trebaju biti promatrana u
razliitim centrima, unutar i izvan grupe, u razliito vrijeme dana tijekom cijele
godine.
Soba dnevnog boravka trebala bi, na temelju promatranja, pruati djetetu
poticajne materijale za koritenje na mnogo kreativnih naina, mogunost
samostalnog uenja, odnosno mogunost da ono samo ispituje, istrauje,
ekperimentira, te na temelju svog neposrednog iskustva dolazi do rjeenje i
zakljuaka.
Dakle, prepoznavanje djetetovih potreba, specifinih interesa, razvojnih
mogunosti, osobne strategije i tempa uenja, velik je izazov, no ukoliko se
odgajatelj pokae dobrim promatraem, organizatorom i poticateljem svako
pojedino dijete u skupini moi e svakodnevno razvijati svoje brojne
potencijale.
Branka Starc, Mira udina Obradovi, Ana Plea, Bruna Profaca i Marija
Letica: Osobine i psiholoki uvjeti razvoja djeteta predkolske dobi, Golden
marketing, Zagreb, 2004.
Kirsten A. Hansen, Roxane K. Kaufmann, Kate Burke Walsh:Kurikulum
za vrtie,Zagreb,2001.

19.ULOGE I POSTUPCI ODGAJATELJA U AKTIVNOSTIMA

DJECE
Uloga odgajatelja u aktivnostima djece jest organizacija prostora i
organizacija aktivnosti. Oboje treba uskladiti s razinom razvoja svakog
pojedinog djeteta u skupini.
Uloga odgajatelja podrazumijeva: razumijevanje razvoja djece, promatranje
djece u radu i igri, planiranje grupnih i individualnih ciljeva temeljenih na
interesu i potrebama djece, osiguravanje poticajnog okruenja, potovanje prema
djeci i njihovim idejama, ohrabrivanje djece pri rjeavanju problema, poticanje
djece u grupnim i individualnim aktivnostima,... Oekivanja i ponaanja
odgajatelja trebaju biti suglasna s djetetovim kognitivnim i socijalnim
kapacitetima, njegovoj razini razvoja, nainu uenja, iskustvu i postignuima.
Odgajatelj djeci priprema okruenje koje e im omoguiti uenje aktivnim
istraivanjem i interakcijom na nain da mijenja centre aktivnosti unoenjem
novih materijala, pruanjem mogunosti da djeca sama biraju materijale, te da
potie djecu na igru. Aktivnosti i materijali za uenje moraju biti konkretni,

stvarni i vani za ivot svakog djeteta. Odgajatelj mora biti spreman odgovoriti
na potrebe djece koja pokazuju neuobiajene interese i sposobnosti koje prelaze
okvire raspona prosjenog razvoja. (Kod destruktivne djece vano je biti
odluan i miran, preusmjeriti djetetovu potrebu na drugu aktivnost koja
omoguuje pozitivan ishod.) Za vrijeme aktivnosti treba pratiti djecu po
centrima, te paziti da odjednom ne nudi previe materijala.
Uloga odgajatelja je da stavi sve materijale na vidljivo mjesto, da naui
djecu kako se trebaju odnositi prema materijalima, te nakon igre potaknuti djecu
na pospremanje materijala. Treba poticati djecu da razmiljaju o onome to rade
i da ispituju svojstva materijala.
Materijali i poticaji u sobi dnevnog boravka rasporeeni su po centrima
aktivnosti koji potiu djeju igru i stvaralatvo. Soba dnevnog boravka najee
se dijeli na sljedee centre (kutie): centar dramsko- obiteljskih aktivnosti,
centar graenja i konstruiranja, centar poetnog itanja i pisanja, centar likovnih
aktivnosti, centar stolno- manipulativnih igara, istraivaki centar, centar za
osamljivanje i vanjski prostor. esto u sobama postoje i tematski kutii, koji se
mijenjaju ovisno o djejim aktivnostima i projektima. Centri su privremenog
karaktera i ovise o interesu i potrebama djece.
Uloga odgajatelja u centru dramsko-obiteljskih aktivnosti je da omogui
djeci odabir materijala, da potie stariju djecu da pomau mlaoj, da mijenja
centar aktivnosti unosei novi materijal, da promatra djecu, usmjerava igru, da
povuenu djecu ukljuuje u igru, a zatim se povlai.Centar graenja i
konstruiranja treba postaviti ondje gdje e biti pristupaan i vidljiv djeci.
Odgajatelj mora poticati i djevojice i djeake na igru u tom centru, koliinu
materijala i sloenost treba prilagoditi svim uzrastima djece u grupi te postavljati
pitanja i razgovarati s djecom ukoliko postoji problem. U centru poetnog
itanja i pisanja odgajatelj treba biti djeji partner u razvijanju i istraivanju
govora, pomagati djeci u izboru knjiga, zapisivati djeje prie, promatrati i
biljeiti sve to djeca vole,... U centru likovnih aktivnosti potrebno je, npr.
postupno uvoditi boje, poticati mijenjanje slikarskog iskustva neobinim
metodama slikanja, pravedno i poteno komentirati i vrednovati djeji rad,
izvjesiti djeje radove i sl. Aktivnosti u centru stolno- manipulativnih igara
potrauju od odgajatelja da objasni djeci pravila, prati i biljei djeje igre,
podui djecu da igra mora biti potena, te da nije najvanije biti pobjednik. U
istraivakom centru djeca se trebaju osjeati slobodna u istraivanju, bez obzira
na nered, te ih treba poticati na razmiljanje o onome to rade i navoditi ih da
kroz igru naue o svojstvima materijala koje koriste. Vanjski prostor je potrebno
svakodnevno koristiti, prilagoavajui djeju odjeu vremenskim uvjetima. Na
vanjskom prostoru moe se organizirati mnotvo aktivnosti, a u neke se moe
ukljuiti i roditelje.
Uspjean odgojitelj koristi razliite metode kojima pomae djeci u
otkrivanju i istraivanju svojih ideja o onome to ue, koristi razliite materijale

za poduavanje, izaziva, podrava i stvara prigode za uspjeh djece, podupire

djeje kapacitete izbora i samostalnog uenja. (Babi, N.)
Uloga odgajatelja nije detaljno planiranje i doslovno provoenje sadraja
koje je unaprijed zacrtao. Planiranje je potrebno kao okvir, pokuaj predvianja
moguih, ali ne i obveznih djejih aktivnosti. Da bismo u veoj mjeri omoguili
izbor, originalnost, smireno i ugodno ozraje i poticanje daljnjih djejih
aktivnosti, od planiranja je daleko vanije naknadno reflektiranje djejih akcija i
nae interpretiranje njihova znaenja. Ono nam prua uvid u to to dijete
zanima, ime eli ovladati, koje strategije uenja primjenjuje.
Samorefleksija i refleksija bitna je za konstruiranje i kreiranje onih
praktinih situacija o kojima odgajatelj zajedno sa svojim kolegama promilja,
analizira ih i planira promjene. Pedagoka dokumentacija moe mu u raspravi
biti veliki oslonac. Uz uvjet da se odgajatelj angaira u transformaciji vlastite
prakse i uvjeta u kojima je obavlja, primjena pedagoke dokumentacije vodi ga
k osvjeivanju, razumijevanju i evaluiranju osobnog vrijednosnog sustava.
Uloga odgajatelja je da osigura raznovrsnu okolinu, da stvori povoljno
psiholoko ozraje, da uoi i podri djeji interes za spoznavanjem i
izraavanjem, da verbalno komentira, pita i bude pitan, pomae, ohrabruje i tek
nakon stvaranja uvjeta i pomnog promatranja djece i sam kreira situacije u
kojima e djecu izravnije potaknuti na uenje. Odgajatelj treba koristiti
''poduavajue momente'' tijekom svih dijelova dana, traiti primjereno vrijeme
za poticanje uenja, davati specifine komentare i sugestije o djejim
aktivnostima te poticati djecu na pozitivno miljenje. To moe odgajatelj koji je
osjetljiv za djeje potrebe, potuje djeja prava u svakodnevnoj praksi i koji
posjeduje: razumijevanje predkolske djece, promoviranje djejeg razvoja i
uenja, znanje o integriranom kurikulumu, mnogostruke strategije pouavanja za
znaajno uenje, procjenjivanje djejeg napretka, refleksivnu praksu, partnerstvo
s obitelji i profesionalno partnerstvo.
agud, M. Odgajatelj u djejoj igri, akovec 1992.
Babi, N. Odgojitelj usmjeren na dijete
Duran, M. Dijete i igra,
Slunjski, E. Integrirani predkolski kurikulum rad djece na projektu

20.DJECA S POSEBNIM POTREBAMA

Svako dijete ima pravo na ukljuivanje u jedan od oblika izvanobiteljskog
odgoja pa tako i djeca s posebnim potrebama. To mogu biti djeca s tekoama u
razvoju kao npr. djeca s oteenjem vida, sluha, glasa i govora, zatim djeca s
mentalnom retardacijom, autistina djeca, djeca s tjelesnom invalidnou, s
poremeajima u ponaanju, s tekoama u uenju te s vie vrsta oteenja
istovremeno, a isto tako i potencijalno darovita djeca. Inkluzija djece s posebnim

potrebama u redovite programe sve je ea zbog promjene drutva u duhu

demokratinosti.
Budui da prenose poruku da se treba cijeniti svako ljudsko bie, djeca s
potekoama u razvoju u predkolskim grupama imaju posebno znaenje. (Sva
mala djeca vie si nalikuju nego to se razlikuju pa e) Uz pomo odgajatelja i
roditelja dijete s potekoama u razvoju biti e uspjenije u grupi koja vrednuje
individualnost i jedinstvenost svakog djeteta. Djeca koja se razvijaju normalno
nauit e suraivati sa svojim vrnjacima koji imaju problema i ponuditi im
prijateljstvo, zajedniku igru i rad.
Odgojitelje i ostale djelatnike vrtia koji se u svom dosadanjem radu nisu
sreli s djecom koja imaju odreenih potekoa u razvoju, esto mui pitanje
hoe li moi pruiti takvom djetetu sve to mu je potrebno. U takvim je
trenucima potrebna informacija o opim karakteristikama tekoe koju dijete
ima te u tome najbolje mogu pomoi upravo roditelji. Oni su najee odlini
izvori svih informacija o nedostatku djeteta kao i rjeenja kako najbolje pomoi
djetetu. Uz dozvolu roditelja, struni suradnici u vrtiu, moraju prvo promatrati
dijete da bi mogli uputiti odgajatelje kako najbolje organizirati prostor i
aktivnosti da budu u slubi djeteta. Specijalisti mogu i individualno raditi s
djetetom ili dijete s tekoama ukljuiti u aktivnosti manje grupe s drugom
djecom.
Tehnike individualnih prilagodbi pomau odgajatelju da uspjeno planira
aktivnosti za svu djecu. Ako u skupini postoji dijete s tekoom u govoru,
potrebno je prilagoditi svoj jezik i govor, te koristiti jednostavne reenice.
Odgajatelj e koristiti slikovnice i stvarne predmete kako bi uspostavio to bolju
komunikaciju s djetetom. Ukoliko dijete ima oteenje sluha, a ono poznaje
znakovni jezik, treba se pobrinuti da u skupinu doe netko tko e svu djecu i
odgajatelja nauiti osnovama takvog komuniciranja. Odgajatelj treba koristiti
vizualna sredstva kao to su slike, fotografije i predmeti iz svakodnevnog ivota.
Prije no to odgajatelj pone priati priu ili davati kakvu informaciju, treba
privui djetetovu panju. U radu sa djecom s oteenjem vida treba
upotrebljavati materijale koji utjeu na razna osjetila, a najvjerojatnije e se
dijete najvie oslanjati na taktilna osjetila. Odgajatelj treba provjeriti je li soba
dnevnog boravka ureena tako da se dijete po njoj kree bez straha od ozljeda.
Djetetu treba pomoi da osjeti nove materijale i opremu. Za dijete s mentalnom
retardacijom treba odabrati odgovarajue materijale i aktivnosti koje e mu
pomoi da se osjeti uspjenim. Upute odgajatelja trebaju biti jednostavne i jasne
te djetetu treba pruiti povratnu informaciju. Djetetu treba pomoi da se ukljui
u igru s drugom djecom. Ako dijete ima problema s koncentracijom, reenice
odgajatelja trebaju biti kratke, a upute jasne. Grupne aktivnosti takoer moraju
niti krae. Bilo bi dobro da dijete za vrijeme zajednikih aktivnosti sjedi pored
odgajatelja. U sobi djejeg boravka treba osigurati tiho mjesto gdje e se dijete
moi koncentrirati na rad ili se odmoriti. Djetetu s emocionalnim poremeajem i
poremeajima u ponaanju treba pomoi da rijeima izrazi osjeaje. Povratna

informacija odgajatelja treba biti pozitivna, a upotreba lutki za lake izraavanje

misli I osjeaja trebala bi biti svakodnevna. Odgajatelj treba zbiljski prihvatiti
djecu s tekoama u razvoju I u praksi to svakodnevno iskazivati. Tako e
njegova ponaanja I postupanja slijediti I djeca. Ukljuivanje djece s posebnim
potrebama u skupinu treba se odvijati na prirodan nain, ne forsirano, a
prihvaanje takve djece od strane ostale djece, uvelike ovisi odgajatelju.
Osim djece s tekoama u razvoju u grupaciju djece s posebnim
potrebama spadaju i potencijalno darovita djeca. Program je tada usmjeren na
kreiranje poticajnih uvjeta, obogaivanje materijalne sredine i unoenje novih
elemenata u organizaciju i pristupe u radu s djecom. Organizacijski je potrebno
omoguiti uvjete u kojima socijalni kontakti nisu ogranieni da odgojnu
skupinu, nego je omogueno mijeanje djece razliite dobi i iskustva na nivou
objekta. Materijalna sredina mora biti oblikovana tako da djetetu prua
mnogobrojne mogunosti za aktivno djelovanje, istraivanje, otkrivanje i
mijenjanje. U takvoj se sredini lake potie i razvija slobodno izraavanje ideja i
djejih spontanih stvaralakih ponaanja. Raznovrsni prirodni materijali,
pedagoki neoblikovani materijali pruaju neograniene mogunosti
kombiniranja, izraavanja kreativnosti i umjetnikog oblikovanja. Vrlo je vano
da odgajatelj djetetu omogui slobodu izraavanja. Odgajatelj sistematski
skuplja informacije o ukljuivanju, interesima i napretku potencijalne darovite
djece u pojedinim aktivnostima.
Osnovni motiv bavljenja djecom s posebnim potrebama je njihova
individualnost, potreba da im se prui vie, pristupi drugaije, da se u svakom od
njih pronae ono u emu su najbolji. Zbog toga osobe koje rade s takvom
djecom moraju biti sposobne uti i osjetiti to djetetu treba, moraju biti
fleksibilne i spremne na promjene i uvoenje novina. Vrlo je vano stvoriti
pozitivnu emocionalnu klimu, fleksibilnu organizaciju odgojno obrazovnog
procesa, stvoriti uvjete za maksimalan razvoj svakog djeteta uvaavajui
individualne potrebe i mogunosti, razvijajui pozitivnu sliku o sebi kod djeteta.
Odgajatelj treba procjeniti dostignut nivo razvoja u pojedinim razvojnim
podrujima, razvijati pozitivnu sliku o sebi, te izraditi individualne programe i
pronalaziti posebne metode i pristupe.
Paralelno s provoenjem raznih obuka rada s djetetom, organiziraju se i
razliiti oblici pruanja pomoi roditeljima u smislu edukacije. Pravilan pristup
djeci s posebnim potrebama i potencijalno darovitoj djeci treba pruiti vie.
Djeci s tekoama u razvoju treba omoguiti da budu drugaija i da pokau ono
to znaju na vlastiti nain i prema vlastitim mogunostima.
Ispravnim odgojem djelujemo na promjenu stavova prema osobama s
posebnim potrebama i stvaramo temelje za njihovo osposobljavanje i uspjenost
za ivot u socijalnoj sredini. Kod takve djece od izuzetnog je znaaja razvijanje
vjetina socijalne interakcije. Ukljuivanjem djece s posebnim potrebama u
vrtie s redovnim programima njihovi se obzori proiruju. Socijalna integracija

djece s posebnim potrebama daje mogunost svoj djeci da ue, igraju se zajedno
i ive zajedno, te da se razvijaju u osobe koje razumiju i potuju jedni druge.
Miljak I Vujii, Djeji vrti djeja kua

21.OSOBINE SUVREMENOG, KVALITETNOG ODGAJATELJA

Definicija opisuje odgajatelja kao strunog djelatnika koji u neposrednom
radu s djecom ostvaruje razliite programe predkolskog odgoja i obrazovanja.
Velik broj odgajatelja prihvatio je ulogu izravnog nositelja odgojno obrazovne
prakse koji umjesto djece odluuje to, kada, gdje i kako e se djeca igrati i uiti.
To je u potpunoj suprotnosti s humanistiko razvojnom koncepcijom, jer ona
se temelji na zadovoljavanju djejih potreba, potivanju djejih prava i
zakonitostima razvoja predkolskog djeteta.
U procesu odgoja, na dijete djeluju rijei, ali i cjelokupno ponaanje i
linost odgajatelja. Svojim ponaanjem odgajatelj svakodnevno alje odreenu
vrstu poruka kojih nije ni svjestan. esto se dogaa da je ono to odgajatelj misli
i govori o djetetu, kao i o svojoj ulozi u njegovu razvoju, neusklaeno s
odgajateljevim ponaanjem u vrtiu. (implicitna pedagogija) Odgajatelj
komunicira s djecom putem verbalne i neverbalne komunikacije, ali i nainom
na koji oblikuje itavo odgojno obrazovno ozraje, poevi od organizacije
prostora, ponude materijala i postavljanja pravila. Pedagoka i psiholoka znanja
su zasigurno potrebna za kvalitetan pristup djetetu, ali odgajatelj ih treba znati
prenijeti u praksu. Jedino prepoznavanjem, otkrivanjem i osvjetavanjem
vlastitog odgojnog pristupa odgajatelj moe otkriti stvarnu kvalitetu svoga rada s
djecom. (Slunjski, E., 2003.)
Odgajatelj treba od svakog djeteta ponaosob doznavati njegove potrebe,
kao i naine na koje dijete moe zadovoljavati svoje potrebe. Djeji vrti trebao
bi biti organiziran tako da dijete u njemu moe zadovoljiti svoje potrebe, a
odgajatelj treba podupirati dijete, pomoi mu i omoguiti mu aktivnost kojom e
zadovoljiti svoje potrebe.
Kvaliteta rada odgajatelja uvelike ovisi o njegovim oekivanjima,
razmiljanjima o djeci, o njegovoj slici o djetetu. Ta odgajateljeva slika o djetetu
na odreeni nain oblikuje sve njegove odgojne postupke. Ukoliko odgajatelj
ima povjerenja u dijete i smatra ga kompetentim, on e mu pristupiti potpuno
razliito od odgajatelja koji smatra da je dijete nesposobno ita uiniti samo. U
odgojnoj praksi podcjenjivanje djejih mogunosti je est sluaj, ime se djeci
uskrauje prilika da isprobavaju sebe i svoje mogunosti. (Slunjski, E., 2003.)
Nemogue je pronai univerzalan model rada koji bi bio primjenjiv na sve
situacije, u svim predkolskim ustanovama i za sve odgojitelje. Razliiti autori
na razliite naine opisuju ''dobrog odgajatelja'' (na primjer Daves, Miljak,

Slunjski, Kramer), no postoji nekoliko osobina koje se moe pronai u svim

radovima.
Dobar odgajatelj je sposoban vidjeti sebe kao uenika (ne uvijek kao
pouavatelja!), kao onoga koji ui. Predan je i spreman uoiti i priznati da neto
ne zna te postavljati pitanja o svom radu. On ui, istrauje i raduje se novim
otkriima zajedno s djecom, svakodnevno rastui i razvijajui se u svom radu.
Odgajatelj kao promatra razumije djeje akcije, reakcije i interakcije. On
promatranjem i sluanjem otkriva djeje interese, potrebe, sposobnosti te
prikupljene informacije koristi za oblikovanje prostora i prilagoavanje
konteksta uenja.
Svaki odgajatelj trebao bi posjedovati osnovna znanja o djetetovom rastu i
razvoju, ali i biti svjestan velikih individualnih razlika meu djecom. Odgajatelj
treba identificirati jake i slabe strane svakog djeteta, te radom pokuati utjecati
na njih. Ipak, treba biti svjestan da je svako dijete autor vlastitog razvoja, a
razvoj se ne moe unaprijed isplanirati.
Svako dijete ima vlastiti nain i tempo uenja, potencijale, sposobnosti i
iskustva. Stavljanje djece u kalupe prema kronolokoj dobi ili programu koji se
mora izvriti, moe negativno utjecati na njihov razvoj. Toga treba biti svjestan
svaki odgajatelj pri planiranju okruenja i materijala. Fizika energija i snaga
potrebna je ovjeku za bilo koji rad, a svaki odgajatelj zna da rad s djecom
ponekad zna biti poprilino iscrpljujui. Dobro zdravstveno stanje nuan je uvjet
za dobro obavljanje odgajateljskog posla.
Ako neto vole svi ljudi na svijetu, onda je to dobro se nasmijati.
Naravno, smijati se vole i djeca, pa bi odgajatelj trebao posjedovati i smisao za
humor. Odgajatelj zajedno s djecom postavlja grupna pravila, te je spreman
provjeravati njihov smisao, ako uvidi da ona ne funkcioniraju.
Dobar odgajatelj spreman je za nered i istraivanje. Njemu je vanija
vlastita i djeja znatienja od uvanja savrenog reda u sobi dnevnog boravka.
Naravno, on je i vrlo fleksibilan i spreman odustati od svojih planova u korist
neeg prigodnijeg u datom trenutku. Dobar odgajatelj posjeduje mnogostruke
strategije pouavanja za znaajno i uspjeno uenje djece.
Uloga suvremenog odgajatelj ponajprije je usmjerena na organizaciju
sredine, izbor materijala i sredstava koji e poticati djecu na razmiljanje, uenje
i rjeavanje problema. Pouavateljska uloga odgajatelja, ispravljanje djejih
''pogreaka'' od strane odgajatelja i frontalni rad s djecom uz ''obraivanje'' iste
teme kosi se s novim spoznajama o razvoju i uenju djeteta. Uz raznovrsnu
okolinu odgajatelj treba stvoriti povoljno psiholoko ozraje u skupini,
pobuivati i podravati djeji interes za spoznavanjem i izraavanjem, pomagati
i podravati dijete te olakavati i posredovati izmeu djeteta i problema kojim se
ono bavi. Odluke odgajatelja su sloene i dinamine, a najvanije je da su u
datoj situaciji pravovremene i primjereno odabrane.
Planiranje odgojno obrazovnog rada potrebno je kao okvir, kao pokuaj
predvianja moguih ali ne i obveznih djejih aktivnosti. Odgajatelj predvia,

ali i uvijek ostavlja otvorenom realnost odgojno obrazovne prakse. Unato

svojim potrebama, on se trudi ne odvajati tzv. slobodne i voene aktivnosti
djeteta, kako bi svako dijete moglo najvie uiti i razvijati se.
Iako se odnosi na glavni dio odgajateljskog posla, neposredan rad s
djecom nije jedini zadatak suvremenog, kvalitetnog odgajatelja. Takav
odgajatelj mora biti spreman na suradnju i sa kolegama, ali i sa roditeljima.
Vano je da bude otvoren ka cjeloivotnom uenju i kontinuiranom strunom
usavravanju. To mu omoguuje da u svoj rad unosi najnovije spoznaje sa
podruja razvoja predkolskog djeteta.
U svakodnevnoj praksi, kada se odgajatelj suoi s odreenom situacijom
ili problemom, on najee poduzima akciju, pa onda razmilja o njezinoj
svrhovitosti, promaajima i novim moguim rjeenjima. Tek mali dio vrhunskih
odgajatelja intuitivno donose odluke, uspjeno djeluju i rjeavaju nove i
nepredvidljive okolnosti. Rjeenje za stjecanje praktine kompetencije jest u
organizaciji akcijskih istraivanja, koja bi praktiara trebala motivirati na
svjesnu refleksiju i samorefleksiju, te istraivanje svoje prakse. Odgajatelju je
potrebna argumentirana kritika rasprava s kolegama kako bi mogao analizirati,
procjeniti i evaluirati svoju praksu. Uspjenost odgajatelj ovisi o podrci svih
sudionika predkolskog sustava.
Kvalitetan odgajatelj-praktiar u svom radu mijenja rutinu, preispituje
svoja stajalita i spreman je na promjene koje e pozitivno utjecati na njegov rad
s djecom. Suvremena praksa odgajatelja treba biti vie refleksivna, a manje
rutinska. To znai da odgajatelji trebaju vie promiljati o vlastitim postupcima,
a manje se usmjeravati prema pedagokim kliejima.
Kompetentan odgajatelj nadasve uiva u svom poslu. Svoje zadovoljstvo i
energiju on crpi iz djejeg zadovoljstva. Takvom odgajatelju djeca moraju biti
stalna inspiracija za mijenjanje i usavravanje sebe i vlastite prakse.
Petrovi Soo, B. Odgojitelj neizravni voditelj odgojno obrazovnog
procesa
Miljak, A. Najee pogreke odgajatelja u organizaciji i realizaciji odgojno
obrazovnog procesa, Zbornik radova akovec 1992.
Babi, N. Odgojitelj usmjeren na dijete
Slunjski, E. Devet lica jednog odgajatelja / roditelja, Mali profesor, Zg, 2003.
Miljak, A. Humanistiki pristup teoriji i praksi predkolskog odgoja
Programsko usmjerenje

22.ODGAJATELJ- REFLEKSIVNI PRAKTIAR

Svaki odgajatelj u svom radu koristi cijeli spektar uloga. Jedna od bitnijih,
je upravo ona uloga odgajatelja kao refleksivnog praktiara. U svakodnevnoj
praksi, kada se (kompetentni) odgajatelj suoi s odreenim problemom ili
zadatkom, on najee poduzima akciju, pa onda razmilja o njezinoj

svrhovitosti, promaajima i novim moguim rjeenjima. Bilo bi nearacionalno i

nepraktino da odgajatelj najprije prikupi svu teorijsku evidenciju o odreenoj
problematici, pa tek onda poduzme akciju. Zato odgajatelj mora stei znanja u
akciji.
Odgajatelj poetnik djeluje drgaije, esto ne moe brzo i svrhovito
djelovati, iako moda posjeduje dovoljno teoretskog znanja. Njemu je potrebno
vrijeme za stjecanje praktine kompetencije. To e ostvariti akcijskim
istraivanjem. Akcijsko istraivanje je izravno, participacijsko, suradniko
promatranje i mijenjanje odgojne prakse s namjerom stvaranja uvjeta, okruenja
(socijalnog i fizikog) i ozraja koje e voditi emancipaciji, a ne manipulaciji
djece i odgajatelja (Miljak, A., 1996). Bitne znaajke svakog akcijskog
istraivanja su izravnost, otvorenost, fleksibilnost i dinaminost. Jedino e
praktino radei bilo koji odgajatelj stei vlastitu praktinu kompetenciju, koja
je pretpostavka za istraivanje, razvijanje i graenje kurikuluma. Istraivanje je
esencijalna aktivnost kvalitetne odgojno obrazovne prakse (Fullan, prema
Slunjski, E. 2006.)
Vanjski prijatelji, kritiari pomau odgajatelju u objektivnom, realnom
sagledavanju i istraivanju njegove prakse. Odgajatelju su potrebne prilike za
ostvarivanje razmjene znanja s drugim djelatnicima. U ustanovi su svi problemi
na neki nain povezani sa cijelom ustanovom, tako da ih je mogue razumijeti i
rjeavati samo u suradnikoj atmosferi, uzimajui u obzir njhovu povezanost i
iri kontekst. Kontinuirana razmjena ideja, zajedniko promiljanje pitanja i
traganje za odgovorima te meusobno povjerenje omoguuju refleksivnim
praktiarima kvalitetniju praksu. Tako uenje postaje reciproni proces, dogaa
se kao posljedica razmjene i meusobne podrke. Bez toga svaki bi odgajatelj
ostalo zaglavljen u svojoj izoliranoj perspektivi. (Bruner, prema Slunjski, E.,
2006.).
Svako se akcijsko istraivanje temelji na planu akcije, realizaciji akcije i
procjeni rezultata, a usmjereno je na praksu i njeno unapreenje. U praksi proces
poinje utvrivanjem postojeeg stanja te procjenom da li je potrebno uvesti
kakve promjene. Nakon to se donese odluka o akciji, osmiljava se opi plan
akcije. Pri izradi plana odgajatelj mora biti svjestan da je odgojna praksa, do
izvjesne mjere, nepredvidljiva. Stoga, opi plan mora biti dovoljno fleksibilan
da se moe prilagoditi svim nepredvienim okolnostima i prethodno neuoenim
preprekama. Nakon to se detaljno analizira opi plan akcije, potrebno ga je
ralaniti na konkretne korake akcije. Prvi korak je promjena naina rada
kojemu je cilj ne samo promjena, nego i bolje razumijevanje. Istraiva mora
osmisliti naine praenja efekta ovog prvog koraka. Praenje akcija mora biti
briljivo planirano kako bi ostavilo dokumentiranu osnovu za kasnije koritenje
iskustva. Kao i sama akcija, planovi praenja moraju biti otvoreni, tako da
omoguuju i biljeenje neoekivanih dogaanja. Dokumentacija je sredstvo
refleksije prakse jer omoguuje uvid u kvalitetu i koliinu intervencija
odgajatelja u procesu uenja djece. Refleksija je najvaniji korak, odnosno ona

se vraa na akciju koja je bila zabiljeene tijekom praenja. Ona ukljuuje

zajedniku kritiku raspravu odgajatelja u kojoj se analizira, procjenjuje i
evaluira praksa.
Reakcije djece na odgajateljevu akciju, mjerilo su razumijevanja i
interpretacija te akcije. Tek kada odgajatelj prihvati kritiku svojih kolega kao
pozitivan komentar moe mijenjati praksu i stvarati nova znanja. Uz pomo
kolega uvia svoje pogreke i unapreuje svoj rad. Mijenjajui svoju praksu,
odgajatelj mijenja i sebe. Kroz zajedniku raspravu sa kolegama odgajatelj se
osposobljava da kritiki razmilja o svojoj praksi i da svoju refleksiju artikulira
u sebi. Nakon prvog koraka slijedi realizacija, praenje i procjenjivanje drugog
koraka, te se tako nastavlja spirala akcije, praenja, evaluacije i ponovnog
planiranja.
Kvalitetan odgajatelj-praktiar u svom radu mijenja rutinu, promilja o
vlastitim postupcima, spreman je na promjene koje e pozitivno utjecati na
njegov rad s djecom. Refleksivne strategije su usmjerene na proces
razumijevanja i reorganiziranja naina na koji odgajatelji razmiljaju o procesu
odgoja i obrazovanja, s ciljem boljeg razumijevanja svoga i ponaanja djece u
tom procesu. (Slunjski, 2006.)
U naim vrtiima esto se struno usavravanje odvija na tradicionalan
nain, tako da se odgajatelje povremeno pouava kako bi doli do potrebnih
kompetencija. Iz perspektive refleksivnog praktiara, takav nain usavravanja
nema mnogo smisla. Profesionalno usavravanje trebalo bi biti cjeloivotni
proces, u kojem se znanje stalno propituje, revidira i postupno nadograuje kroz
zajedniko istraivanje vlastite prakse, a ne prenosi se na temelju neije
povremene pouke. Profesionalni razvoj mora ukljuivati uvjerenja, iskustva i
navike odgajatelja. Promjene u praksi nee se dogoditi ako nisu povezane s
uvjerenjima i teorijama odgajatelja o uenju i pouavanju djece. Tek kada
odgajatelj restrukturira svoje dosadanje znanje i uvidi svoje loe strane, moe
mijenjati vlastitu praksu.
Suvremena praksa odgajatelja treba biti vie refleksivna, a manje
rutinska. Odgajatelj se mora stalno baviti pitanjem kako utjee na djecu te kako
ona utjeu na njega. Potreba stalnog uenja i propitivanja kvalitete vlastite
prakse, za odgajatelja ne bi treba biti manjak strune kompetencije,ve dokaz
njegova profesionalizma.
Petrovi Soo, B. Odgojitelj neizravni voditelj odgojno obrazovnog
procesa
Slunjski, E. Stvaranje predkolskog kurikuluma u vrtiu organizaciji koja ui,
2006. Mali profesor, Zg
Miljak, A. Humanistiki pristup teoriji i praksi predkolskog odgoja, Persona,
Zagreb

23.RAZVOJ SOCIJALNE KOMPETENCIJE PREDKOLSKE

DJECE
Svaki je ovjek po svojoj prirodi drutveno bie. Ve od najranije dobi
dijete uspostavlja socijalne kontakte osmjehom, vokalizacijom i praenjem
pogledom. Nakon navrene tree godine ivota, pojavljuje se kod djece (izraen)
interes za druenje s vrnjacima. Polaskom djeteta u kolu formiraju se socijalne
skupine vrnjaka na temelju meusobnih slinosti. Razvoj socijalnih vjetina
dovodi do sve vee kvalitete u uspostavljanju socijalnih kontakata.
Socijalna kompetencija se definira kao pojedineva sposobnost iniciranja i
odravanja zadovoljavajuih recipronih odnosa s vrnjacima. Strunjaci za
socijalni razvoj razlikuju dva aspekta socijalne kompetencije: vrnjaka
popularnost i prijateljstvo. Popularnost je razina na kojoj vrnjaci prihvaaju ili
odbacuju pojedinca, a prijateljstvo predstavlja uzajamni odabir dvoje specifine
djece.
U osnovne sastavnice socijalne kompetencije spadaju: regulacija emocija,
socijalna znanja i razumijevanje, socijalna umijea i socijalne dispozicije.
Regulacija emocija podrazumijeva reagiranje na socijalno prihvatljiv nain i
sposobnost odgode spontanih neeljenih reakcija. Socijalna znanja odnose se na
poznavanje odreenih socijalnih normi i pravila, a socijalno razumijevanje na
predvianje tuih reakcija na uobiajene situacije unutar vrnjakih interakcija,
kao i na razumijevanje tuih osjeaja i preferencija. Socijalna umijea
podrazumijevaju nain pristupanja ili prikljuivanja skupini. Socijalne
disipozicije su trajne navike ili karakteristini nain reagiranja u razliitim
situacijama (npr. kreativnost, krtost, radoznalost, aljivost, svadljivost,...).
Mnoge se dispozicije smatraju uroenima (znatielja, privrenost drugima), ali
postoje i one koje se ue iz iskustva, iz modela koje djeci pruaju osobe iz
njihove okoline.
Koja su obiljeja socijalno kompetentne djece? Socijalno kompetentna
djeca uputaju se u zadovoljavajue interakcije i aktivnosti s odraslim osobama i
svojim vrnjacima, te kroz takve interakcije poboljavaju vlastitu kompetenciju.
Socijalno kompetentna, samostalna djeca najee potjeu iz obitelji u kojima se
mijeaju toplina i nadzor i gdje vlada ravnotea izmeu bliskosti i rezerviranosti.
(iz obitelji u kojima se njeguje autoritativni stil roditeljstva)
Djeca u vrtiu pokazuju razne probleme u socijalizaciji koji mogu imati
vie uzroka. Nekima manjkaju znanja i umijea potrebna za uspjeno
ukljuivanje u vrnjaku interakciju. Neka djeca su jednostavno stidljiva, vie
povuena i imaju nisku razinu interakcije. U dananje vrijeme, sve se vie javlja
agresivnost kao jedan od problema socijalizacije.
Vano je napomenuti da se socijalno ponaanje odvija u zatvorenom krugu.
Djeca koja su simpatina, bivaju sve omiljenijima i prihvaenijima, a
nepristupana djeca se odbacuju i postaju jo nepristupanija. Takvoj djeci prua
se malo prilika da poboljaju svoja socijalna umijea, te su im potrebne odrasle

osobe kako bi im pomogle razbiti zaarani krug. Istraivanja su pokazala da to

je dijete mlae, to mu je lake izai iz negativnog kruga.
Odgajateljeva uloga je da potie razvoj socijalne kompetencije djece. Na
odgajatelju je da stvara osjeaj zajednitva i potie suradniko okruenje. Ope
ozraje grupe ima veliku vanost u tome. Ono je najbolje ako ga obiljeava
autentina, neposredna i izravna komunikacija odraslih i djece vezana uz norme,
pravila i oekivanja kod sudjelovanja u ivotu grupe.
Organizacija prostora igra veliku ulogu u poticanju socijalne kompetencije.
Vano je oblikovati centre aktivnosti u kojima se mogu igrati manje i vee grupe
djece. Neki centri su po svojoj prirodi ''drutveniji'' od ostalih (npr. centar
graenja i konstruiranja, obiteljski centar, stolno- manipulativni centar i sl.),
iako svi centri imaju svoj potencijal u tom smislu.
Poticanje razvoja drutvenih i emocionalnih vjetina ne moe se ostvarivati
samo u odreenim aktivnostima, nego treba proimati cjelokupan odgojnoobrazovni rad s djecom. Treba koristiti svaku priliku za utvrivanje ovih
vjetina, to znai da treba to ee nuditi materijale koji potiu zajedniku igru
djece, stvarati situacije koje potiu iskazivanje emocija, poticati preuzimanje
odgovornosti, potivanje druge djece, suradnju u igri i pronalaenje
kompromisnih rjeenja.
Jedna od vanih uloga odgajatelja u poticanju razvoja socijalne kompetencije je
stvaranje modela oekivanog ponaanja. Interakcija odgajatelja s djecom je
model socijalne kompetencije. Optimalna intervencija odgajatelja takoer potie
socijalnu kompetenciju. Intervencija ne bi smjela biti toliko esta da djeca imaju
premalo prilika sama rjeavati svoje probleme, ali dovoljno esta kako nijedno
dijete ne bi postalo rtvom negativnog kruga. Odgajatelj treba omoguiti djeci
da sami rjeavaju svoje sukobe, ali dati im do znanja da mu se uvijek mogu
obratiti ukoliko sami ne uspiju rijeiti problem.
Kako bismo jaali socijalnu kompetenciju djece vano je svakodnevno
poticati odreena ponaanja, potivati djeje osjeaje, uspostaviti povjerenje i
uvaavati individualne razlike. Treba ohrabrivati djecu da pomau najmlaima u
svakodnevnim obavezama, da dijele igrake i materijale, poticati djecu da
rijeima izraavaju svoje emocije i potrebe, te da sluaju jedni druge. Osim toga,
potrebno je i ukljuivati se u njihove igre i aktivnosti kao ravnopravni sudionik,
te dopustiti djeci da se slue vlastitim zdravim razumom, donose odluke i
pravila, jer time se ue odgovornosti i razboritosti.
Rano djetinjstvo je najpovoljnije razdoblje da se djeci pomogne postii
visoku razinu socijalne kompetencije. Na odgajatelju je da ih ispravno vodi na
putu kojim ue kako ivjeti s drugima, a da pritom ne izgube osobni identitet.
Katz, L. G., McClellan, D. E. Poticanje razvoja djeje socijalne
kompetencije, 1999., Educa, Zagreb

24.POSJETI S DJECOM PREDKOLSKE DOBI

Jedna od djetetovih prirodnih potreba je istraivanje I otkrivanje svijeta koji
ga okruuje. U tom smislu treba osigurati odgovarajue aktivnosti kako bi ono
zadovoljilo tu potrebu. Jedna od njih su posjeti.
Prema vrstama djelatnosti posjete ubrajamo u istraivako-spoznajnu
djelatnost, to bi znailo da takvom aktivnou obogaujemo djeji svijet i
osiguravamo mu stjecanje novog znanja
Tijekom planiranja posjeta, odgajatelj treba znati koji je cilj posjeta, kako
osigurati ostvarenje tog cilja, kako e izgledati aktivnosti prije i poslije posjeta,
kao i sam tijek posjeta. Odgajatelj treba najprije sam posjetiti mjesto posjeta,
kako bi procijenio uvjete. Vrlo je vano da se dogovori s osobom koja e ih
doekati, koja e s djecom razgovarati, kako bi doznao to e djeca uti i vidjeti.
Nakon toga, odgajatelj treba organizirati prijevoz, pratnju, ako se ide na due
relacije i hranu, kao i sanitarni vor. Od izuzetne je vanosti i organiziranje
roditeljskog sastanka na temelju kojeg se roditelji upoznavaju s detaljnijim
podacima o posjetu, odnosno mjestom posjeta, s vremenom posjeta, te dobivaju
popis potrebnih stvari koje dijete treba ponijeti. Treba traiti doputenje od
roditelja. Takoer, roditelji se mogu aktivno ukljuiti svojim prisustvom kako bi
pomogli odgajatelju u postizanju vee sigurnosti.
Primjerice, moja skupina djece posjetila je mlin za masline i maslinik u
jednom malom mjestu Zemunik. Prije posjeta djeca su ve u drugim etnjama
primijeivala stabla maslina, usporeivala ih s ostalima, dodirivala koru i lie,
zalijevala mlado stablo masline posaeno u dvoritu vrtia, te pobrala zrele
plodove drugog stabla i solila masline. Roditelje smo obavijestili o posjetu i
pozvali ih da nam se pridrue, to je prihvatilo dvoje roditelja. Autobusom smo
se odvezli do Zemunika Donjeg, mjesta gdje se nalazi stari mlin i maslinik jedne
obitelji. Ondje su nas doekali vlasnici i radnici koji su djeci i odgajateljicama
pokazali kako beru masline, nose ih u mlin i tamo od njih proizvode ulje.
Pokazali su nam kako obrezuju grane, mau stablo kako bi ''mu rane to prije
ozdravile'' te koje su muke i enske grane stabla, nakon ega su djeca i sama
prepoznavala koja je koja grana. Na kraju su djeca imala mogunost isprobati
vie vrsta ulja, koje se proizvode u malim mjestima Zadarskog podruja.
''Toajui'' kruh u ulje, djeca su pokazala da su pravi mali gurmani, spremni
isprobavati nove okuse, ako im se oni ponude na njima zanimljiv nain.
Bavili su se i crtanjem, izradom (kairanjem) velikog stabla masline,
daljnjim zalijevanjem i brigom o mladoj maslini, pakiranjem malih staklenki sa
soljenim maslinama i dijeljenjem drugim skupinama po vrtiu i tako dalje.
Omoguujui to vie posjeta, dijete se stavlja u situaciju u kojoj na
neposredan nain, dakle, na temelju svog, vlastitog iskustva upoznaje neto
novo. Aktivnosti prije i nakon posjeta jednako su vane, kao i sam in posjeta.

25.ETNJE I IZLETI DJECE

Ve i sama humanistiko-razvojna koncepcija istie vanost
zadovoljavanja djetetovih osnovnih tjelesnih potreba koje ukljuuju:
zadovoljenje potrebe za hranom, zrakom, kretanjem, igrom i boravkom u
prirodi; njegovanje miia za odravanje stava i ravnotee; usavravanje
prirodnih oblika kretanja; poveanje otpornosti organizma na nepovoljne
okolinske utjecaje i dr. Boravak na zraku doprinosi ravnotei u rasporedu dana.
Omoguuje djeci da ukljue i koriste sva svoja osjetila koja u unutarnjem
prostoru ne moraju doi do izraaja. Vanjski prostor osigurava direktan dodir s
prirodom i buenje svih osjetila. U interakciji s vanjskim okruenjem potiu se
sva podruja djejeg razvoja. Djeca trebaju osjetiti sve vremenske prilike, ali u
tome naravno ne treba pretjerivati. Za vrijeme boravka na otvorenom odgajatelj
mora imati djecu na oku. Odjeu djece treba prilagoditi temperaturi zraka.
Posjeti su izuzetno vrijedan organizacijski oblik rada, oni bogate djeji
svijet i osiguravaju nove, uzbudljive mogunosti uenja. Odgajatelj tijekom
planiranja treba znati to tim posjetom eli postii, kako osigurati ostvarenje tog
cilja i kako e izgledati aktivnost prije i nakon posjeta. Isto tako se treba
dogovoriti sa roditeljima, da li uope doputaju da dijete ide u posjet ili na izlet,
da li se ele ukljuiti i slino. Prije samog posjeta s djecom, odgajatelj to mjesto
treba posjetiti sam. Treba naravno organizirati i prijevoz, pratnju, hranu,
primjerenu odjeu i obuu.
U interakciji sa izvanjskim okruenjem dijete razvija sva podruja svoga
razvoja: tjelesni razvoj (razvoj motorikih sposobnosti), socijalni razvoj
(kulturno ponaanje, razvoj suradnje, oputena atmosfera, ue o drutvenoj
zajednici), emocionalni razvoj (dijete razvija pozitivnu sliku o sebi, estetiku),
spoznajni razvoj (izravna interakcija s ljudima i predmetima, upoznaje se
okolina u razliita godinja doba, razvija se mata i kreativnost). etnje su dobar
nain istraivanja vanjskog okruenja, a ne trae velike pripreme. Odgajatelj
treba usmjeriti djeju panju na odreenu pojavu.
Broj posjeta I izleta koje e osigurati predkolska ustanova ovisit e o
razliitim kontroliranim i nekontroliranim initeljima: materijalnim uvjetima,
raspoloivu vremenu ustanove, s obzirom na udaljenost objekta, institucija i sl.
koji se ele posjetiti, mogunostima zatite djece prilikom posjeta, ukupnoj
odgojno-obrazovnoj vrijednosti i dostupnosti glede dobi djece i dr. Treba
organizirati i viekratne posjete. Takvi su posjeti vani zbog djejeg burnog
razvoja i mijenjanja pa su mogui razliiti pristupi djeteta istom djeliu okoline.
Korisno bi bilo da odgajatelji imaju pregled nad sadrajima svih dostupnih
prirodnih segmenata i zajednica kao i onih gdje kupuju potrebne stvari,
institucija i objekata u kojima se zadovoljavaju kulturne, vjerske i sline
potrebe. Odgajatelj e iz tog kompleksa paljivo izabrati mjesto posjeta.

Potreban je izbor optimalnog vremena za posjet s obzirom na uvjete koje prua

mjesto posjeta, kao i sa stajalita djece. Djecu treba pripremiti za posjet,
podsjetiti ih na pravila ponaanja kako putem, tako I pri ulasku I susretu s
osobljem koje e se zatei na mjestu posjete. Odgajatelj treba primjerom ukazati
na prikladno ponaanje. Prerade doivljaja i u njih ukljuenih iskustava obino
slijede (koji) dan nakon posjeta, kako bi se slegli dojmovi.
Da bi uspio, izlet mora biti dobro pripremljen, organiziran i proveden.
Raspoloenje djece najbolji je pokazatelj uspjenosti izleta. Izleti u predkolsko
doba su oblici odgojno-obrazovnog rada u kojima djeca upoznaju prirodu i
okolinu. Odgajatelj utvruje odgojno-obrazovne zadatke izleta u skladu s
planom odgojno-obrazovnog rada u djejem vrtiu i konkretnim planom rada
svoje odgojne grupe. Odgovornost za pripremu i provoenje izleta snosi
odgajatelj. Odgajatelj treba znati zato je izlet predvien ba u to vrijeme,
upravo na to mjesto, to e djeca tamo vidjeti i kako e se doivljaj uklopiti u
odgojno obrazovni proces. Za vrijeme promatranja na izletu odgajatelj postavlja
djeci pitanja, usporeuje pojave, izvodi jednostavne zakljuke i potie djecu na
razmiljanje. U djejem vrtiu raspravlja se, izraavaju se miljenja, dojmovi o
vienom na izletu putem slike, modeliranjem, kretanjem.
U predkolsko doba nije potrebno suvie izleta, ali bez izleta djeji vrti
ne moe u potpunosti ostvariti zadatke programa odgojno.obrazovnog rada.
Primjer: etnje umama, promatranje prirode I pojedinih vrsta bilja I stabala,
pamenje naziva, promatranje raznolikosti, uenje naina ponaanja u umi ususret eko kvizu.

26.POSTUPCI
ODGAJATELJA
KOMPETENCIJE

RAZVOJU

DJEJE

Djeca su od samog roenja drutvena bia. Ona umiju iskazati sadraj i

granice svog integriteta, surauju sa razliitim vrstama ponaanja odraslih i daju
verbalne i neverbalne povratne informacije. Oko druge godine ivota djeca se
postupno poinju oslobaati svoje potpune ovisnosti o roditeljima. Poinju htjeti
i razmiljati, osjeati i samostalno postupati. Kada pokuaj djeteta u razvijanju
kompetencije naie na negodovanje, dijete e postati prkosno i poet e se
opirati. Nekad je odgoj djece davao prvenstvo vanjskom initelju vano je bilo
da se djeca naue lijepo ponaati, pristojno govoriti,... Djeca nisu trebala biti ono
to jesu. Od njih se oekivalo da glume.
U dananje vrijeme postalo je jasno koliko je bitna demokracija u odgoju.
Demokracija u odgoju odnosi se na ideju o vanosti razumijevanja djece, te o
ozbiljnom shvaanju njihovih potreba. Osim toga, postalo je jasno i koliko je
bitno razvijati djetetovu samosvijest i samopouzdanje. Briga za djetetov
integritet, takoer je od velike vanosti. Integritet se odnosi na skupni pojam za
djetetovo tjelesno i psiholoko postojanje, individualnost, identitet,...

Da bi odgajatelj uspjeno razvijao djeju kompetenciju mora imati mnogo

kvalitetnih osobina. Neke od njih su: sposobnost priznavanja prava djeteta na
njegove potrebe, elje, iskustva, osjeaje i naine iskazivanja istih, sposobnost
sagledavanja potreba djeteta s njegove toke gledita i naina razmiljanja,
sposobnost usredotoenja na nain iskazivanja djeteta s ciljem upoznavanja
njegove stvarnosti, te sposobnost odgovaranja na poticaj djeteta s
razumijevanjem i s ozbiljnim shvaanjem.
Postupci odgajatelja u razvoju djeje kompetencije odnose se na poticanje
sigurnosti, povezanosti, razvoj individualnosti, razvoj sposobnosti i
odgovornosti (kontrole).To konkretno, u praksi, znai postavljanje nekoliko
jednostavnih pozitivnih pravila skupine, tako da djeca znaju to se od njih
oekuje. Djeci treba pomoi da prihvate ta pravila, to e biti najlake ukoliko
djeca sudjeluju u postavljanju pravila. Osim toga, moe se postaviti dnevni
raspored u slikama, tako da djeca znaju to ih oekuje tijekom dana. Odgajatelj
treba odvojiti dovoljno vremena za individualan rad sa svakim djetetom. Treba
upozoriti dijete prije neke promjene u aktivnostima. Bitno je da se sva djeca
osjeaju prihvaenima u grupi. Planirane aktivnosti trebaju biti takve da
ohrabruju druenje meu djecom. Meutim, ne bi bilo loe odrediti neki prostor
u kojem se moe igrati samo dvoje ili troje djece, ali to mora biti osnovno
pravilo za igru u tom prostoru.
Prostor dnevnog boravka treba biti bogat materijalima i igrakama koje
djecu potiu na zajedniku igru. to je ee mogue, treba stvoriti uvjete u
kojima e djeca pomagati jedna drugoj. Potrebno je hrabriti djecu da zamole
jedni druge za pomo, umjesto da ovise o odraslima. Treba potivati djeje
interese i nuditi materijale u skladu s tim. U sobi treba postaviti naljepnice s
crteima materijala i graaka, kako bi ih djeca sa lakoom mogla vratiti na
njihovo mjesto.
Potrebno je svakom djetetu naglaavati po emu je ono posebno i jedinstveno. U
sobi dnevnog boravka treba postaviti ogledalo, tako da se djeca mogu gledati i
shvatiti kako su unikatna. Djecu treba paljivo sluati i odvojiti vrijeme za
individualan rad sa svakim od njih. Osobito je vano prepoznavati i
zadovoljavati djeje potrebe, imati razumijevanja za njihove osjeaje,
sposobnosti, mogunosti.
Djeje radove potrebno je postaviti po cijeloj sobi i to u razini djejih
oiju. Treba uvati njihove radove i brino se prema njima odnositi, tako da s
vremenom mogu vidjeti svoj napredak. uvanje radova je djeci poticaj da se i
dalje likovno izraavaju, da vide da su svom odgajatelju vana.
Djecu treba pohvaliti za sva njihova postignua. Odgajatelj treba imati
dovoljno povjerenja u svoju djecu da im moe povjeravati odreene zadatke.
Sve to mogu, djeca trebaju initi sama. Kad god je mogue, na odgajatelju je da
djeci omogui izbor (aktivnosti, materijala, partnera,...).

Na odgajatelju je vana uloga u razvoju djeje kompetencije, te je zato

potrebno da preispituje svoju odgojno- obrazovnu praksu, prihvaa komentare
kolega, da se struno usavrava i tei ka cjeloivotnom uenju.

27.ODGOJ DJECE ZA SAMOPOMO U PREDKOLSKOJ

USTANOVI
esto ponaanja roditelja i odgojitelja, koji ele pomoi djeci uope nisu
djelotvorna. Ono to odrasli nazivaju pomo, esto je prikriven pokuaj
navoenja djece da postupe onako kako roditelji i odgojitelji misle da je
najbolje. To su nedjelotvorna ponaanja poput zanovijetanja, propovijedanja,
optuivanja, prijetnji, usporeivanja, (brige), kritiziranja, vikanja, kanjavanja, a
sva su prisutna I u djejem vrtiu I u obiteljskom domu. Takva su ponaanja
prisilna. Prisila znai pridobiti nekoga da radi ono to vi elite da radi, a kada
odrasli djecu prisiljavaju, ona reagiraju burno i povlae se.
Djeca sama moraju iskusiti ivot (pa ak koji put i pogrijeiti) da bi ga
razumjela. Kako moemo pomoi djeci da si sama pomognu? Moemo ih voditi,
tj. koristiti djelotvorna ponaanja koja nisu prisilna, a pruaju djeci informacije o
onome to ele znati. Moemo ih poticati tako da im aljemo poruke podrke (i
verbalne i neverbalne), tako da ih istinski sluamo (dajemo im malu pozitivnu
primjedbu) i pomaemo im da si sami prue podrku. Moemo im odati
priznanje kada koriste uspjena djelotvorna ponaanja (odgovornost, odravanje
obeanja, kompromisi, pregovor).
Najbolja pomo koju im moemo dati je da se i sami ponaamo
odgovorno i samostalno te se neprestano procjenjujemo. Tako e se djeca od nas
uiti samoprocjeni. Samoprocjena je postavljanje pitanja samome sebi;
usmjeravanje panje na vlastitu percepciju na razini vrijednosti. To je jedini put
do kvalitetnog ivota.
Osnovni zadatak odgajatelja je stvoriti okolinu u kojoj djeca mogu
zadovoljiti svoje potrebe. To znai pomoi djeci da shvate i zadovolje osnovne
psihike potrebe na uravnoteen nain kroz djelotvorna ponaanja. Trebamo
svim snagama biti ukljueni u djetetov ivot kako bi znali to je njemu vano,
to cijeni, to eli.
Kako pomoi klincima da si sami pomognu, E.P.Good, Zagreb, Alinea 1995.

28.DIJETE I SLIKOVNICA
Slikovnicu ini serija slika prilagoenih mogunostima djece predkolske
dobi. Slikovnica je prva knjiga koju dijete dobiva u ruke. Namijenjena je malom
djetetu, stvarana je za dijete. Govori slikom, jezikom koji ne treba prevoditi.
Pripada jednom nezaboravnom i neunitivom razvojnom stupnju u ivotu
ovjeka, njegovom djetinjstvu. Slikovnica je prvo uvoenje djeteta u arobni

svijet knjievnosti i slikovne umjetnosti. Ona treba biti neto na emu dijete
moe rasti, svestrano se razvijati, odgajati i uiti. Dijete s pojedinim likovima iz
svoje slikovnice razgovara, brine se o njima, stavlja ih na spavanje, putuje s
njima po oblacima, prema mjesecu, moru Slikovnica moe biti igraka, moe
biti karton za slaganje. esto je to skup slika bez teksta ili s tekstom koji tumai
sliku. Slikovnica moe biti i bogato ilustrirana pjesma djejeg pjesnika (moe
biti s mnogo slika, a s vrlo malo rijei) ili slikom prikazana bajka i slino.
Slikovnica kao sredstvo odgoja pomae u razvijanju spoznajnog ivota
djeteta, bogaenju doivljavanja i izraavanja, izraavanju emocija, razvijanju
govornog ponaanja, zadovoljavanju osnovnih potreba, ali i potreba za novim,
lijepim, neobinim, interesantnim. Postepeni rast i razvoj djeteta omoguuje
stjecanje novih spoznaja i iskustva. Doivljaji iz neposredne okoline prikazane u
slikovnici ine doivljaj stvarnog ivota tonijim, dubljim, trajnijim. Dijete je u
mogunosti putem slike bolje upoznati stvari i predmete u okolini. Slike u
slikovnici pokazuju odnose u okolini djeteta, odnose predmeta i pojava i na taj
nain pomau razvoj sposobnosti zapaanja i uoavanja onog to je bitno te
razvijaju sposobnost pamenja i zapamivanja logikih odnosa. Ona je samo
pomono sredstvo u upoznavanju okoline, u preciziranju predodbi, razvoju
govora i miljenja.
U sadrajima nekih slikovnica dijete e doivjeti prijateljstvo, odnos
prema radu, rad ljudi u okolini koja mu je bliska i poznata. Neke e mu
slikovnice pomoi da predoi pojave i predmete koje ne susree u svojoj okolini.
Pomou takvih slika postat e mu pristupano mnogo toga to e tek kasnije u
ivotu sresti i to e initi izvor njegovih spoznaja. Suvremena slikovnica uvest
e dijete u svijet tehnikih dostignua, prometnih sredstava, svemirskih letova
Dobra slikovnica omoguuje djetetu da predmete, pojave ili dogaaje u
blioj i daljoj okolini, u sadanjosti ili prolosti, iz svijeta zbilje ili iz svijeta iz
mate, uoava i pravilnije shvaa. Ona ga pobuuje i regulira njegove emocije te
ga dovodi do dubljeg i tonijeg doivljavanja svijeta.
Slikovnice slue i u razvoju govora, pomau pravilnoj artikulaciji, bogate
djetetov rijenik, slue u govornim vjebama djeteta. Na njima i pomou njih
dijete imenuje, zapaa, usporeuje. One doprinose i razvijaju odnos prema
stvarima, prirodi, bude interes za pojave svakodnevnog ivota. Likovni govor u
slikovnici ima odgovarajuu posredniku ulogu izmeu fabule i djeteta.
Utjecaj slike u predkolskom razdoblju je znaajan za oblikovanje
predodbenog svijeta i doivljavanje svijeta uope. Umjetnika slika obogauje
ivot djeteta estetskim doivljajima. Detalji koji oduevljavaju dijete i ostavljaju
dojam, ponekad su posve obini za odraslog, ali razumljivi I privlani djetetu.
Tekst pomae u razumijevanju fabule pa doivljaj postaje obogaen jo jednom
umjetnikom sastavnicom; likovno-verbalnom. Neki sadraji slikovnica
obogauju raznolike matovite predodbe u djeteta i potiu kreativnost. Upravo
taj odnos vizualno-verbalno u slikovnici je posrednik koji djetetu pri polasku u
kolu omoguava prijelaz na knjigu i uenje, usmjerava ga prema knjizi. Tako

ve od ranog djetinjstva utjee na razvijanje i zauzimanje odreenog stava

prema knjizi i slici, sadraju, umjetnikom izrazu slikara i pisca.
Razlikujemo dvije osnovne vrste slikovnica. To su iste slikovnice
(nefikcijske slikovnice, slikovnice spoznajnog tipa) i slikovnice prie
(slikovnice poetskog tipa). Prva vrsta slikovnica je namijenjena najmlaem
djetetu. Dijete ih poistovjeuje sa svojim igrakama, a ponekad mu slue i kao
sredstvo za igru. Tek postepeno dijete na slici poinje zapaati, uoavati ono to
nije ranije zapazilo. Slika ga postepeno poinje zaokupljati i interesirati; nije mu
potreban tekst koji e je objasniti. Slike mu govore o mnogim stvarima,
predmetima i pojavama koje jo ne zapaa u vlastitoj okolini. Svaka slika govori
sama za sebe o domaim ivotinjama, pticama, igrakama, prometnim
sredstvima, predmetima koje samostalno susree. One su snani pokretai
govornog razvoja djeteta.
Slikovnice prie omoguavaju djetetu laki prijelaz od igrake na knjigu,
odnosno od slikovnice igrake na slikovnicu s tekstom, a kasnije i na knjigu. U
ovu vrstu slikovnice spadaju i slikovnice bez teksta koje su namijenjena starijoj
predkolskoj djeci. Sadraj takvih slikovnica nastaje na osnovu slijeda slika koje
ine cjelovitu priu. Slike osiguravaju sadraj koji dijete govorno samostalno
stvara. U slikovnicama poetskog tipa usporedno sa slikama i tekst pria priu. U
obradi takve slikovnice korisna je istovremena suradnja slikara i pisca ve u
nastajanju prie. Umjetniki su najvrjednije one slikovnice koje su jedinstveni
izraz slikara i pjesnika u jednoj osobi. Takva je npr. slikovnica Zvonimira
Baloga Male prie o velikim stvarima.
Slikovnica svojom umjetnikom formom i sadrajem utjee na svestrani
razvoj djeteta. Ona je njegov prvi udbenik, stoga je potrebna velika
odgovornost pri njenom stvaranju i izdavanju te potovanju nekih osnovnih
pedagokih i estetskih normi. U organiziranom odgojno-obrazovnom procesu u
djejem vrtiu ona zauzima nezaobilazno mjesto u svim odgojnim skupinama.
Dijete, odgojitelj, slikovnica; B. Soo, Zagreb, Alinea, 1997.

29.POTICANJE RAZVOJA DAROVITE DJECE U SKUPINI

Darovitost je sklop uroenih osobina i sposobnosti koje osobi koja ih
posjeduje omoguuju da dosljedno postie znaajno natprosjene rezultate u
jednom ili vie podruja. Darovitost je mogue definirati na mnogo naina, izraz
''darovito dijete'' ne znai svim ljudima isto, pa se tako danas u znanstvenom
svijetu koristi oko 140 definicija darovitosti. Neki strunjaci smatraju da je
veina ljudi potencijalno darovita, barem za neko podruje djelatnosti.
( Cvetkovi - Lay, J., 1995.)
Darovitost ini podruje u kojem se preklapaju visoke sposobnosti,
kreativnost i neke osobine linosti, posebno specifina motivacija. Dijete moe

imati i talent u nekom specifinom podruju, ali on ne mora biti praen

natprosjenim razvojem inteligencije.
Darovita djeca vole se igrati rijeima, imaju razvijene jezine vjetine te
bogat rijenik. Neprestano ue znaenja novih rijei te ih logino koriste u
govoru. Takva djeca, mogu due nego vrnjaci odravati panju u razliitim
aktivnostima, planiraju i organiziraju aktivnosti, a imaju i irok raspon interesa.
Darovita djeca stalno postavljaju pitanja, a na pitanja odraslih daju neobine i
pametne odgovore. Imaju istanan smisao za humor te jedinstvene ideje koje
vole obznaniti drugima, vole se osamiti, ali i druiti s vrnjacima koji imaju
sline interese kao i ona. Visoka razina verbalnih sposobnosti, iznimna
sposobnost shvaanja sloenih tema i pojmova, razvijena mata i smisao za
humor te sklonost perfekcionizmu takoer su este osobine darovite djece. Kada
je rije o emocionalnim osobinama darovite djece, istiu se: osjetljivost za tue
osjeaje i potrebe, koritenje verbalnih vjetina u sukobima, napredan moralni
razvoj, osjeaj pravednosti te slobodno izraavanje vlastitih osjeaja, ak i kada
naie na negodovanje. Darovita djeca ine stvari drugaije od druge djece, ali
tako da to ima logike. (Cvetkovi Lay, J., 1995., Walker, Y. S., 2002.)
Cjelovita skrb o darovitoj djeci ini rano otkrivanje i identificiranje
njihove darovitosti, pruanje odgojno obrazovne podrke njihovom razvoju uz
sustavnu evaluaciju, te odgovarajuu podrku profesionalnom razvoju
odgajatelja. Postoje razliiti programi za potivanje darovitosti u predkolskoj
dobi. Proireni osnovni program djelomino je prilagoen izraenim interesima i
sposobnostima djece, ostvaruje se u redovnom programu predkolskog odgoja, a
realizira ga odgajatelj u skupini. U igraonicama za potencijalno darovitu djecu
manjim se skupinama kroz igru i izradu malih tematskih projekata dodatno
potiu i produbljuju interesi djeteta. Takav rad trebali bi provoditi posebno
educirani odgajatelji i struni suradnici. U obogaenom programu darovitom
djetetu nudi se raznoliko iskustvo, rad i iskuavanje s raznolikim materijalima,
odnosno okruenje koje mu omoguuje da ostvari svoje spoznajne, emotivne i
socijalne mogunosti. U takvom programu provode se aktivnosti kroz koje se
razvijaju logiko, svaralako miljenje i kreativnosti, produbljuju se i proiruju
djetetova znanja i iskustva. U obogaenom programu dijete se drui s
vrnjacima, ne mora ga se trajno izdvajati iz skupine, te ima mogunost iskusiti
poticajno druenje s djecom koja su mu bliska u spoznajnom, stvaralakom ili
nekom drugom podruju. (Cvetkovi Lay, 1995.)
Rano je djetinjstvo temelj na kojem dijete gradi dijeli svoj ivot, a nije
samo priprema za idui razvojni stupanj, ono je od presudne vanosti upravo
sada. Iako je u ranom djetinjstvu teko prepoznati i utvrditi darovitost kod
djeteta, to ne znai da potencijalno darovita djeca, kao uostalom i sva ostala, ne
trebaju dobiti podrku odgajatelja za ostvarivanje svih svojih mogunosti.
Darovitoj djeca treba omoguiti individualizirani nain rada i
diferencirani sadraj rada, to znai osigurati djeci ono to najbolje odgovara
njihovim specifinim potrebama i interesima, potencijalnima i sposobnostima.

Pritom se ne treba posebno osvrtati na ono to se smatra uobiajenim

programom za dijete odreene dobi. Iako se ovaj zahtjev postavlja u radu s
djecom s tekoama u razvoju i u radu s darovitom djecom, trebalo bi ga
ispunjavati u radu sa svom djecom. Neuvaavanje potreba darovite djece te
zanemarivanje njihovih specifinih sposobnosti u radu moe dovesti do
ozbiljnih tekoa u razvoju.
Darovitom djetetu odgajatelj omoguava da, uz stjecanje znanja koje ga
zanima i produbljivanje njegovih specifinih interesa, stjee i iroke osnovne
spoznaje, primjerene uzrastu i sposobnostima djeteta. Odgajatelj treba poticati
razliite aspekte razvoja, a posebno razvoj djetetovih verbalnih sposobnosti.
Razliita istraivanja pokazuju da dijete mnogo uinkovitije ui kada je aktivno
i zainteresirano, inei neto, a ne sluajui kako se to neto ini. Zato svoj djeci
odgajatelj treba ponuditi to raznolikije aktivnosti i pomoi im u odabiru
najprikladnijih. Djetetov interes uvelike odreuje ''uspjenost'' uenja. Odgajatelj
treba djecu poticati da ue kako se ui, odnosno ne treba im uvijek dati gotove
odgovore na njihova pitanja. Osposobljavanje djeteta da samo trai odgovore,
bit e djetetu mnogo korisnije u daljnjem ivotu, nego odgajateljevo pouavanje
gotovih injenica. Darovita djeca ranije razviju specifine vjetine koje im
olakavaju uenje, te postaju svjesna naina na koji ue bre i lake. Omoguiti
darovitom djetetu da ui na nain koji je samo odabralo, jo je jedna od vanih
uloga odgajatelja.
Za darovito dijete potrebno je organizirati sloenije aktivnosti, u skladu s
njegovim sposobnostima. Dijete e dobiti neto tee zadatke koje moe, uz
angairanje vlastitih individualnih sposobnosti, ipak rijeiti. Dobre aktivnosti za
darovite ponudit e djeci probleme ije rjeavanje zahtijeva apstraktno miljenje
i viu razinu misaonih procesa. Ukoliko darovitom djetetu ponuene aktivnosti
nisu dovoljno atraktivne, ono e izgubiti interes za rad i bit e mu dosadno.
Stoga nikada ne treba podcjenjivati sposobnosti darovitog djeteta, ve mu
omoguiti samostalno uenje, eksperimentiranje, stjecanje raznolikog iskustva i
predodaba.
U postignuima darovite djece vrlo su vana odgajateljeva oekivanja u
pogledu ustrajnosti, preciznosti i samostalnosti djeteta u radu. Djetetu treba
omoguiti i kontrolu vlastite uspjenosti. Isto tako, darovitom djetetu treba
osigurati dovoljno vremena za bavljenje odreenom aktivnou, pazei pritom
da ipak slijede ritam svoje skupine.
Odgajatelji se esto usmjeravaju na poticanje spoznajnog razvoja
darovitog djeteta, no ne treba zaboraviti ni ostale aspekte razvoja, posebice
emocionalni i socijalni razvoj. esto je upravo djetetova uvstvena strana
ugroena njegovim sposobnostima i zamjeivanjem da je drugaije od druge
djece.
Vrti je mjesto u kojem se odgajatelj ne mora drati unaprijed isplaniranih
aktivnosti, ve moe fleksibilnijim pristupom organizaciji odgojno
obrazovnog procesa omoguiti djeteta da radi ono to ga zanima i onda kada ga

to zanima. Iskustvo i vjetina pomoi e odgajatelju da izae ususret djetetovom

interesu, iako su ''na rasporedu'' neke druge aktivnosti. Darovitom djetetu
odgajatelj moe ponuditi izazovnije zadae od onoga to radedruga djeca, kako
dijete ne bi ''uilo'' ono to ve zna, te se pritom dosaivalo. Isto tako, odgajatelj
ne bi trebao oekivati da dijete bude darovito u svakom pogledu.
esto se dogodi da darovito dijete okupira panju odgajatelja, kao na
primjer i djeca s tekoama u ponaanju, pa mu se ini da cijeli dan provodi s
njim. Svaki odgajatelj koji radi s darovitim djetetom, trebao bi uvaavati i
zadovoljavati potrebe sve djece u skupini, te s darovitim djetetom koristiti
individualizirani nain rada, kada god to moe. Iako je to teko, s vremena na
vrijeme odgajatelj e morati priznati djetetu da neto ne zna, da ne moe
odgovoriti na pitanje, bilo darovitog bilo prosjenog djeteta. Tada e uputiti
dijete na prikladne knjige, povesti djecu na neko odreeno mjesto, upoznati ih s
osobom neke profesije i slino, kako bi zadovoljio djeju potrebu za znanjem.
Mogui pristupi radu s darovitim ukljuuju rad na projektu, rad u maloj
skupini ili u paru, individualni rad, ukljuivanje djeteta u razliite izvanvrtike
aktivnosti te ponuda dodatnih sredstava i materijala za rad.
Iako darovito dijete moe imati zaista nevjerojatne sposobnosti, roditelj i
odgajatelj takvoga djeteta mora imati na umu da je taj mali genijalac ipak samo
dijete, ija je najvanija zadaa ivjeti i ponaati se kao dijete, uei pritom kako
postati odgovorna i zadovoljna odrasla osoba.
Cvetkovi Lay, J. Ja hou i mogu vie, Alinea, Zagreb, 1995.
Cvetkovi Lay, J. i Sekuli Majurec, A. Darovito je, to u s njim?, Alinea,
Zagreb, 1998.
Yahnke Walker, S. Darovita djeca, vodi za roditelje i odgajatelje, Veble
commerce, Zagreb, 2007.

30.DIJETE I LUTKA
Svijet lutaka je svijet poezije, humora, fantastike i svijet koji ne poznaje
granice izmeu ivog i neivog, svijet kojem su fantastinost i matovitost na
prvom mjestu.
Scenska lutka dovodi dijete u stanje uzbuenosti i razigranosti. Pokree
njegov misaoni, fantazijski i emocionalni svijet i omoguuje da dijete rijeima
izraava svoj doivljaj svijeta. Scenska lutka u ruci predkolskog djeteta nudi
djetetu sudjelovanje u zamiljenom svijetu koji sam stvara u igri. Lutka se stvara
kao zamjena, duplikat ivih bia s kojima dijete u igri manipulira onako kako
eli, i najee kako ne moe u stvarnosti. U toj je mogunosti upravo jedan od
uzroka velike privlanosti tih lutaka.
U likovnom i funkcionalnom pogledu, kod lutke se potuje ono to
scenska lutka u svojoj sutini jest. Ona ispunjava zahtjev lutkovnosti, predstavlja

odreeni karakter. Takvoj lutki dijete se uvijek odaziva igrom i primijeeno je da

trajno zadrava interes za tu lutku. Kad je uzima u ruke, ona ga uvijek nanovo
iznenauje i oduevljava svojom pokretljivou, njenou, duhovitou. Lutke
koje su likovno neutralne i bezline zaustavljaju igru djece.
Za scensku lutku namijenjenu igrama predkolske djece bitno je da sadri
mogunost jednostavnog pokreta, da nije preteka ni prevelika. I itav scenski
prostor, ako se koristi kulisama i rekvizitima, treba odisati krajnjom
jednostavnou. Scenske lutke dijele se na dvije skupine: marionete koje se
sastoje od glave, trupa, ruku i nogu, u konstrukciji imaju sve zglobove koje ima
ivo bie. Osnovni materijali izrade su ica, drvo, plastina masa, pluto. Lutka
visi na koncima uz pomo kojih se oivljava. Njezina animacija je vrlo sloena,
pa je njome teko upravljati. Inae,to su lutke s najveom tradicijom. Rune
lutke su lutke koje se navlae na ruku kao rukavica te se prstima i rukom
upravlja njenim pokretima. Sastoji se od glave (spuva, stiropor, guma) i
jednostavnog tijela koje ini kouljica preko koje se navlai kostim lutke (ginjol
lutka). Vrste runih lutaka su: javajka koja se animira pomou tapova.
Dugaak tap prolazi kroz tijelo i pokree glavu lutke. Ruke imaju zglobove i
pokreu se pomou dva tapa privrena za ake; gigantske(navlae se na
glavu), mimike(mehanike lutke), plone i lutke na prstima. Za igru
predkolske djece, najpogodniji tipovi scenskih lutki su lutke na tapu,
marionete u najjednostavnijoj formi, ginjol, lutke sjene, plone, lutke na prstima.
Scenski prostor za igru djece sa scenskim lutkama u djejem vrtiu sasvim
je jednostavan. To je najee lagan i pokretan paravan prilagoen visini djece.
Scenska lutka u djejem vrtiu moe imati i kvalitete odreenog
stimulatora kako bi nala svoju punu primjenu u odgojno-obrazovnom radu.
Lutka koja bi djecu trebala poticati na izmiljanje vedrih, humoristinih
sadraja, mora i u svojoj likovnoj realizaciji sadravati te poticajne elemente.
Ona ne moe biti bilo koja lutka, ve sasvim odreena lutka. Osim specijalno
kreiranih lutaka od tekstila, plastine mase, papira ili nekog drugog materijala,
funkciju scenske lutke moe ispunjavati i neki prirodni oblik ili gotov predmet
koji osmislimo dajui mu samo nekoliko likovnih elemenata. Taj predmet i dalje
ostaje vidljiv i prepoznatljiv, prerasta u simbol, metaforu, to daje poseban ar
ovim lutkama, jer ih i djeca sama mogu lako izraditi za svoju igru.
Igre sa scenskim lutkama po svom su karakteru govorne igre. Dijete se u
ovim igrama slui jezinim simbolima kao sredstvom izraavanja misli i
osjeaja. Dijete mlae predkolske dobi upotrebljava scensku lutku kao vanjski
oslonac u igri, kao neprestanu potporu u igri. Dijete te dobi vrlo ivo manipulira
sa scenskom lutkom. Dominantna je motorika komponenta. Lutka je u sreditu
njegove igre. U poetku je dijete zadovoljno ve time to ima lutku u ruci, to
moe istraivati njezina fizika svojstva: lupa s njom, okree je, opipava, rastee
i slino. Zamisli u igri djeteta su nestalne, kratkotrajne i malokad stvara cjelovite
sadraje. Izraava se kratkim reenicama koje su esto gramatiki nepravilne.
Dijete nema jo dovoljno rijei da bi se njima kao simbolima izraavalo. Misao

je bra u odnosu prema govornim mogunostima, pa se dijete slui pokretima,

mimikom i itavim tijelom da bi se izrazilo. Govor je u igri sa scenskim lutkama
mlaeg predkolskog djeteta esto nejasan, sa zastajkivanjem i
ponavljanjem.Dijete starije predkolske dobi u igrama sa scenskim lutkama
smanjuje motoriku aktivnost. Ona postaje sve vie namijenjena stvaralakom
scenskom izrazu. U igri s lutkom izraava se u duem morfolokom i
dijalokom govoru koji je logiki povezan. Upotrebljava i sloenije gramatike
strukture koje su u skladu s razvojem njegova miljenja. Igrajui se s lutkom,
stvara imaginarne predmete na taj nain to ih verbalno imenuje. Imenuje i neke
sloenije radnje koje lutka izvodi.
Igre sa scenskim lutkama odiu djetetovom emocionalnou. Emocije
mogu biti direktan izvor motivacije za ove igre.. Djeca se s ushienjem
identificiraju s lutkom vatrogascem, potarom, majkom. Priaju u ime lutke u
prvom licu ili vode druge dijaloge. Oponaaju situacije u porodici ili drutvenoj
sredini i kojoj jo ne mogu neposredno sudjelovati.
Jedna od specifinih vrijednosti igre sa scenskom lutkom je da pridonosi
intenzivnom doivljavanju radosti nad vlastitim, ali i tuim stvaralatvom. Ove
igre, individualne ili grupne najee prati grupa djece koja manifestira svoje
raspoloenje. Djece gledaoci ponekad se ivo upliu u igru, pa je ak mogu i
usmjeravati. Razvijenija djeca preuzimaju inicijativu. Dijete moe u igri
uspjeno djelovati na drugo dijete kako bi se ono oslobodilo egocentrinosti i
postalo svjesno svog miljenja i ponaanja.
Igre sa scenskim lutkama ogledalo su govornog izraza predkolskog
djeteta i istinski doprinose razvoju govora.
U igri sa scenskom lutkom dijete izmilja due monologe ili dijalogeIgra
se sa glasovima, slogovima, rijeima, esto se dogaa da dijete uz lutku stvara i
nove rijei.
U igri sa scenskim lutkama dijete je stimulirano da rije, reenicu, visinu
glasa, intenzitet i tempo govora dovede u sklad s onim to misli i osjea.
I na kraju moe se zakljuiti da igre djece sa scenskim lutkama u djejem
vrtiu snano angairaju dijete kako intelektualno tako i emotivno. Pridonose
razvoju stvaralakih sposobnosti, osobito razvoju govornog stvaralatva. U ovim
igrama otkriva se linost djeteta, dijete spontano i neposredno preko lutke
izraava svoj intimni doivljaj svijeta.
VLASTA POKRIVKA-DIJETE I SCENSKA LUTKA, K, ZG,1991

31.ODGAJATELJ I POVUENO DIJETE

Povuenost je psiholoki pojam koji oznaava sklonost pojedinca da se
povlai u sebe i izbjegava socijalne kontakte. Oituje se kao suzdranost u

iskazivanju emocija, kontrolu u ponaanju, osjetljivost na kritke i zaokupljenost

analiziranjem samog sebe. U svakodnevnom ivotu se za opisivanje pojma
povuenosti koriste izrazi: izoliran, bojaljiv, rezerviran, okrenut prema unutra,
miran i tih. Povuenost moe biti steena i nasljeena. Naslijeena ili genetski
uvjetovana povuenost dio je neijeg temperamenta te se na nju ne moe i ne
treba utjecati, dok je steena ili nauena povuenost rezultat odgojnih utjecaja
okoline (Milanovi, upljika, 1997.). Zato je odgajateljeva dunost da na
temelju promatranja djeteta prepozna da li je povuenost dio njegovog karaktera
ili nije, kako bi mogao pravovremeno i adekvatno reagirati.
Autorice Milanovi i Gabelica upljika smatraju da je sasvim prirodna
reakcija kada se povlaimo u novim i nepoznatim situacijama, te pred
nepoznatim osobama. Na taj nain ititimo sebe od mogueg odbacivanja,
neugodnih iskustava, tjelesnih ozljeda ili izbjegavamo sukobe. Takvo ponaanje
moe se primijetiti kod djeteta u razdoblju prilagodbe na djeji vrti, kada dijete
dolazi u novu sredinu u kojoj mu je sve nepoznato. Djetetu treba malo vremena
da stekne povjerenje prema odgajatelju i sigurnost u novom okruenju.
Djetetova poetna povuenost postupno e prijei u istraaivanje, aktivnost i
znatienju.
Meutim, iste autorice istiu da postoje djeca koja zadravaju povueno
ponaanje i pasivan odnos prema svijetu koji nikako ne podrava njihov razvoj.
Takva djeca djeluju uplaeno, teko uspostavljaju kontakte s drugom djecom,
izbjegavaju socijalnu igru i odabiru igru koja ne zahtijeva kontakt s drugima.
Ona vrlo malo govore, iznimno se neugodno osjeaju kada neto moraju glasno
izrei te kontroliraju izraavanje vlastitih osjeaja. Povuena djeca trae vrlo
malo za sebe u smislu zadovoljavanja vlastitih potreba. Ona nemaju prilike
stjecati socijalna iskustva, rjeavati sukobe i probleme te uiti iz zajednikih
rjeavanja problema. Isto tako, steeno znanje nisu u mogunosti potvrditi u
suradnji s drugom djecom.
Ukoliko se ustanovi da se radi o nasljednoj povuenosti, takvu djecu treba
prihvatiti i nastojati im olakati odreene ivotne situacije, dok bi kod nauene
povuenosti postepeno trebali postii otvorenost djeteta, bez prisile i nametanja.
Nije cilj svako dijete izvui iz povuenosti, jer mnoga djeca imaju potrebu za
povremenim usamljivanjem i to im valja omoguiti.
Odgajatelj moe takvom djetetu pomoi stvarajui okruenje ljubavi,
topline, osjeaja prihvaenosti, sigurnosti, podrke, uvaavanja, prijateljstva. On
prihvaa djetetove osjeaje, misli i potrebe, doputa mu da ih slobodno iskae,
potuje djetetovu osobnost, voli ga takvo kako jest i to mu stalno pokazuje
dodirom, rijeima, osmjesima.
Nadalje, autorice Milanovi i upljika istiu da je vrlo vano osmisliti
barem jednu usamljenu aktivnost, te osigurati materijale s kojima nije mogue
napraviti greku kao to su glina ili plastelin, i obavezno to djetetu vie puta
napomenuti. Te aktivnosti moraju biti u skladu s djetetovim sposobnostima kako
bi ono moglo stjecati osjeaj kompetencije i uspjenosti, bavei se njima svojim

ritmom i nainom. Odgajatelj bi, svakako, trebao dopustiti i donoenje

djetetovih igraaka od kue koje su mu poznate, te koritenje tih igraaka u
vrtiu kako bi imalo osjeaj sigurnosti. U skupini bi uvijek trebalo postojati
neto posebno privlano to pobuuje interes koji je jai od rezerviranosti.
Isto tako, nije potrebno da odgajatelj radi ili se obraa drugoj djeci
umjesto djeteta, ve treba pustiti dijete da to uini samo kada i ako bude
spremno. U zajednikim aktivnostima i razgovorima ne treba dovoditi povueno
dijete u situaciju da govori prvo ili posljednje. Treba paziti da ne prikaemo
djetetovu povuenost kao njegovu negativnu karakteristiku, kako ne bi poveali
djetetov osjeaj nepripadanja skupini. Odgajatelj treba stalno naglaavati
prednosti suradnje i zajednike igre, te pohvaliti dijete svaki put kada uspostavi
komunikaciju s drugom djecom. Kada god odgajatelj primijeti da dijete ne moe
neto uiniti samo, treba mu pomagati, ''biti jedno s djetetom'', te takav odnos ne
naputati dokle god je djetetu potreban. Od izuzetne su vanosti prie, bajke i
slikovnice s usamljenim likovima koji na kraju pronau put k drugima te
uspostave prijateljstva. (prema Milanovi,upljika 1997.).
Vrlo je vana i uspostava dobrog odnosa i komunikacije s roditeljima
povuenog djeteta. Odgajatelj s roditeljima treba razgovarati o djetetovim
postignuima koje je opazio u vrtiu i pitati koje potencijale dijete iskazuje u
obitelji, opisati im djetetovo ponaanje prema odgajatelju i drugoj djeci te im
rei to je on sam uinio kako bi dijete bilo to aktivnije i zainteresiranije. Treba
se raspitati i o tipinim obiteljskim situacijama i porukama koje roditelji alju
djetetu, vezano za poticanje odreenih ponaanja, zabrane, usporeivanje s
drugom djecom i slino. Odgajatelj treba dogovoriti s roditeljima nain na koji
e se meusobno obavjeivati o djetetovu napretku i promjenama u ponaanju.
Izmjenom iskustva o djetetu pomaemo jedni drugima, a to je najvanije time
pomaemo djetetu.
Odgajatelji koji rade s povuenim djetetom trebaju uskladiti naine na
koje potiu i organiziraju zbivanja i odnose u grupi. Svakako trebaju zatraiti
savjet i pomo strunog suradnika u vrtiu.
Dakle, osmisliti I ostvariti okruenje koje podrava razvoj povuenog
djeteta, veliki je izazov. Ukoliko se odgajatelj pokae dobrim promatraem,
organizatorom, evaluatorom i poticateljem djece, svako povueno dijete moi e
svakodnevno razvijati svoje brojne potencijale.
Mirjana Milanovi I Maja Gabelica upljika: Pomozimo im rasti, Zagreb,
Ministarstvo prosvjete I porta RH,1997.
Nina Penik i Marina Ajdukovi:Nenasilno rjeavanje sukoba, Alinea,
Zagreb,1993.

32.ULOGA IGRE U RAZVOJU DJETETA

Jedna od najznaajnijih djejih aktivnosti je igra. Ona za dijete ima
posebnu vanost. Igra je realizacija djetetove slobode i najsnanije sredstvo
njegove samoaktualizacije. Karakterizira je vlastita, unutarnja motivacija, izvodi
se sama radi sebe i za dijete nema nikakve ciljeve kojima slui, ve ih, kao i svoj
smisao, nalazi u sebi samoj.Ona se odvija, uglavnom, zbog zadovoljstva koje
prua. Igra je opi pojam za veliki broj raznovrsnih djetetovih aktivnosti koje
nam nose poruku o njemu i njegovom ranom razvoju. Igra je najdominantniji
nain izraavanja stvaralatva kod djece, jer im omoguuje stvaralaku
ekspresiju, preradu doivljenih utisaka i graenje nove stvarnosti koja odgovara
potrebama djece.
Igra je predmet mnogi istraivanja, kojima se pokuava razumijeti igru kao
cjeloviti fenomen. Tako postoji i vie teorija igre: klasine ili biologistike,
fenomenoloke, psihoanalitike, kognitivne te kognitivno socijalne teorije
igre.
Novija saznanja razvojne psihologije vezana uz igru potvruju da u igri
dijete sudjeluje cjelokupno. Ono aktivno angaira sve svoje mogunosti i
sposobnosti, te kroz igru iskuava ono emu u stvarnom ivotu jo nije doraslo.
Dijete u igri preuzima odgovornost, planira svoje postupke, prihvaa razne
ivotne uloge, razvija samostalnost i demonstrira svoje kompetencije. Kroz igru
dijete najbolje i najvie ui. Budui da igra djetetu predstavlja zabavu i
razonodu, a ne obavezu, dijete radije prihvaa zadatke i materijale koji mu se
nude. Dijete mora uiti sloene obrasce ponaanja odraslog svijeta te mora biti
izrazito fleksibilno kako bi u tome uspjelo.
Igra je u predkolskoj dobi dominantni oblik i metoda rada. Ona je
najvanija komponenta za cjeloviti razvoj djeteta, budui da osigurava jedinstvo
izmeu tjelesnog, spoznajnog, emocionalnog i socijalnog razvoja. Igra je
nenadoknadivo sredstvo koje potie razvoj djeteta, jer odgovara prirodi djeteta i
zakonitostima njegovog psihofizikog razvoja. Tek kada odrasla osoba shvati
potrebu djeteta za igrom i to se iza te potrebe krije, tada igra prestaje biti
beskorisno provoenje vremena i postaje mono sredstvo u odgoju djeteta.
Igra je djetetova prirodna potreba koju dijete zadovoljava kada god je to
mogue. U igri dijete zadovoljava svoju potrebu da utjee na okolinu u kojoj
ivi, da razvija samostalnost i doivi zadovoljstvo vlastite aktivnosti. U igri se
razvijaju djetetove umne sposobnosti, igra ga potie i na govornu aktivnost.
Dijete kroz igru upoznaje i otkriva svoju okolinu, te provjerava i uvjebava
svoje sposobnosti, zadovoljava svoju prirodnu radoznalost. Igra je za dijete
uitak, ali i tjelesni i intelektualni napor. Igra bez ikakvog napora najee mu
nije zanimljiva i nije poticajna za njegov razvoj.
Dijete kroz igru rjeava i neke vlastite sukobe. Ako dijete nema dovoljno prilike
za igru, njegovi se problemi mogu javiti u nekom prikrivenom obliku kao to je
mokrenje u krevet, grienje noktiju i sl.

Prerano ukljuivanje djeteta u rad i nametanje obveza kakve imaju odrasli moe
ozbiljno naruiti razvoj djeteta.
Igre predkolskog djeteta moemo opaati s obzirom na dvije razine:
spoznajnu i drutvenu. Na spoznajnoj razini dijete razvija funkcionalne,
konstruktivne, simbolike i igre s pravilima. Drutvena razina ukljuuje
promatranje, samostalnu igru, usporednu igru te socijalnu igru sa irokim
spektrom podvrsta.
Cjelokupna igrovna raznolikost najee se u literaturi razvrstava u tri
kategorije: funkcionalna igra, simbolika igra i igre s pravilima.
Funkcionalne igre su igre novim funkcijama koje se kod djeteta razvijaju i
sazrijevaju bilo da se radi o motorikim, osjetnim ili perceptivnim funkcijama.
Tu dijete ispituje kako svoje funkcije, tako i svojstva objekata. Funkcionalna
igra javlja se rva, veu prvim mjesecima ivota.
Simbolika igra promatra se kao razvojni fenomen i usko je povezana sa
kognitivnim razvojem i socijalnom interakcijom djeteta. Predkolsko dijete kroz
simboliku igru prevladava svoj egocentrizam. Meutim, ne dogaa se samo
spoznajna nego i emocionalna decentralizacija. Simbolika igra pridonosi
razumijevanju tuih emocija, kod djeteta se razvija suosjeanje, empatija. U njoj
je dijete unutarnje motivirano, fleksibilno, usmjereno na proces, a ne na produkt.
Simbolika igra vrlo je znaajna i za razvoj govora. Naime, da bi se dijete moglo
igrati sa drugom djecom, ono mora pronai mogunost kako drugima prenijeti
svoje ideje i zamisli, objasniti svoje postupke u igri, uvoditi pravila, imenovati
predmete i pojave.
Dijete se susree s igrama s pravilima u ve gotovom obliku, ali isto tako
sudjeluje i u stvaranju novih. Kada je rije o ovim igrama, s djecom se treba
igrati dok ne ovladaju pravilima, postanu samostalna u odabiru suigraa, pa i
stvaranju novih pravila i sadraja. Igre s pravilima imaju svoj cilj i kodeks asti,
te predstavljaju ''zadivljujue socijalne institucije'' (prema M. Duran: ''Dijete i
igra''). Te igre svojim sadrajima, strukturom, pravilima i sredstvima pozitivno
utjeu na razvoj pozitivnih osobina linosti.
Didaktike igre su podvrsta igri s pravilima koje izmiljaju odrasli za djecu. To
su igre u kojima postoje pravila odgojno obrazovnog tipa, a njihov smisao je u
pridravanju pravila. Za razliku od ostalih vrsta igara, didaktike igre iziskuju
od djeteta veu koncentraciju, pamenje sadraja i pravila igre.
U kreiranju igrovnog ponaanja vrlo je znaajna priroda i kvaliteta
interakcije odgajatelja i djece. Kako postoje razliiti tipovi odgajatelja, tako se
razlikuju i njihova ponaanja u djejoj igri. Odgajatelj moe biti paralelni
suigra koji pokazuje mogunosti koritenja sredstava za igru, suigra koji se
igra i zamilja zajedno sa djecom i indirektno sugerira pravac igranja. Odgajatelj
moe i direktno usmjeravati i odreivati pravac igranja ili instruirati i poduavati
za vrijeme igre. Odgajatelj bi trebao biti usmjeren ka manje izraenoj ulozi u
djejoj igri, te bi njegovi utjecaji trebali biti indirektni. Meutim,
nezainteresiranost odraslih, rijetke interakcije s djecom, izostanak zajednike

igre, neki su od razloga koji negativno utjeu na igru djece. Igra se esto
intenzivira u socijalnom i sadrajnom smislu upravo ukljuivanjem odgajatelja
kao ravnopravnog partnera u igru. U igri e doi do izraaja sposobnost
odgajatelja da cjelokupnom organizacijom sredine, izborom materijala,
stvaranjem socioemocionalne klime obogauje igru djece. Dok se dijete igra, ne
smijemo ga prekidati nepotrebnim interakcijama jer mu moemo naruiti
koncepciju igre i koncentraciju, te mu onemoguiti razvoj ideje zamiljenog
tijeka igre.
Djeja je igra predmet mnogih znanstvenih studija. Sa napretkom
znanosti, prije svega psihologije, igra zauzima izuzetno vano mjesto u
prouavanju djeteta i njegovog cjelokupnog razvoja. Danas se sa sigurnou
moe tvrditi da je igra neophodna za djetetov pravilan psihofiziki razvoj, te da
je vano osigurati djetetu vrijeme i prostor za igru.
Odgajatelji tu igraju izuzetno vanu ulogu. Odgajatelj je tu da ponudi
odgovarajui materijal u pravo vrijeme, da igri doda odreeni napor i izazov za
dijete. Tako e se dijete baviti uvijek neim novim, to izaziva njegov interes, i u
djejem vrtiu mu nikada nee biti dosadno.
agud, M. Odgajatelj u djejoj igri, zbornik radova akovec 1992.
Duran, M. Dijete i igra

33.ADAPTACIJA
DJETETA
U
NOVOJ
SREDINI
JASLICA/VRTIA
I
POSTUPCI
ODGOJITELJA
I
RODITELJA
Odlazak u vrti jaslice veinom je prvo odvajanje djeteta od roditelja,
osobito majke, na dulje vrijeme. Istovremeno je to i prvi susret s veim brojem
nepoznatih osoba. esto je ovo traumatska situacija, kako za dijete tako i za
roditelje, jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dijete prilagodi
novoj situaciji.
Adaptacijsko razdoblje jest razdoblje uspostavljanja socio-emocionalnih
veza i komunikacije izmeu djeteta, odgojitelja i roditelja, odnosno vrijeme
prilagoavanja djeteta na novu sredinu i nove osobe. Tee se prilagoavaju
novoj okolini emocionalno labilna, nesamostalna i egocentrina djeca, kao i ona
koja ve imaju negativna iskustva u odvajanju od roditelja. Jednako kao I dijete
koje burno iskazuje svoje nezadovoljstvo, I povueno I tiho dijete moe imati
problema s prilagodbom, na to odgajatelj mora uzvratiti posebnom panjom,
kako dijete ne bi postalo pasivno I duboko nesretno. Tekoe u prilagoavanju
mogu imati sva djeca koja nisu stvorila vrste socio emocionalne veze I

povjerenje u bliske osobe. Laku prilagodbu imat e dijete koje je raslo u

atmosferi ljubavi I podrke, kojem su potrebe pravovremeno zadovoljavane,
koje ima brau I sestre, koje se druilo I boravilo izvan ueg obiteljskog kruga.
Neovisno o tome koliko je dijete staro potrebno ga je postupno priviknuti
na povremena odvajanja. Ako majka jo doji, bilo bi poeljno da prorijedi
dnevno dojenje. Kod takve djece, adaptacija e biti jo tea i razdvojenost
bolnija, jer dijete nismo samo odvojili od majke, nego smo mu oduzeli i mlijeko,
te uitak dojenja. Tee e se odvojiti od majke uz koju je provodilo cijele dane, i
to preteno nasamo. U svakom sluaju dijete e se lake naviknuti na jaslice ako
je majka i ranije izbivala od kue ili ga povremeno ostavljala kod prijatelja,
djeda i bake.
Dakle, da bi adaptacija bila to uspjenija, neophodna je suradnja
strunjaka, roditelja i odgajatelja, kako bi se dijete postupno ukljuilo u skupinu
uz sudjelovanje roditelja. Dakle, odgojiteljeva je dunost roditelje uputiti o
nainu i vremenu prehrane, mjestu I vremenu poslijepodnevnog odmora djece,
nainu odravanja higijene, igrakama I poticajima. Na taj e nain roditelji
moi ivot u obiteljskom domu prilagoditi djetetovom skorom ivotu u
jaslicama, kako djetetu ne bi ba sve bilo novo prilikom kretanja u jaslice.
Roditelj moe pomoi odgojitelju time da ga upozna s djetetovim potrebama i
osobinama djeteta, odnosno ponaanjem djeteta, njegovim interesima i
navikama u obiteljskom domu. Posebno je vano da odgajatelj zna sve o
faktorima koji mogu oteavati prilagoavanje djeteta (na primjer boravak u
bolnici, djetetov apetit I potreba za snom I slino), kako bi s roditeljima mogao
dogovoriti zajednike strategije kako da djetetu pomognu. Na taj nain
odgajatelj e se moi adekvatnije zadovoljiti potrebe i time olakati adaptaciju
djetetu.
Poeljno je da, prije nego li krene u jaslice, dijete s roditeljem posjeti vrti, kako
bi upoznalo novu sredinu, nove prijetelje i odgajatelja Tako e se dijete stvoriti
pozitivnu sliku o jaslicama.
Kada dijete redovno krene u jaslice, kako bi mu se olakalo vrijeme
adaptacije, mogue je i preporuljivo da roditelj boravi prvih nekoliko dana u
skupini to kod djeteta stvara osjeaj sigurnosti i povjerenja. S vremenom e se
taj boravak skraivati te na kraju ukinuti. Takoer, djetetu e se olakati boravak
u skupini ukoliko sa sobom ima neku igraku ili predmet koju je ponijelo iz
obiteljskog doma. U jaslicama postoji zaista mnogo toga na to se dijete treba
priviknuti, to ukljuuje novi prostor I kreveti, nove vrste hrane I igraaka,
odgajateljeva pravila I zahtjeve, nemogunost stalne komunikacije s
odgajateljem, kao I nemogunost posveivanja panje svakom djetetu u svakom
trenutku. To je sve za dijete vrlo zbunjujue I frustrirajue, pa mu treba pomoi
u borbi s novom situacijom
Roditelje treba uputiti da se s djetetom pri odlasku oprataju njeno, ali
brzo, osobito bez iskazivanja zabrinutosti, jer dijete snano osjea promjene
raspoloenja odraslih, pogotovo roditelja. O stavu roditelja uvelike ovisi kako e

dijete prihvatiti odlazak u jaslice. Ukoliko roditelj pokazuje tugu, nervozu ili
zabrinutost, ako smatra jaslice loim mjestom za svoje dijete, ono e to osjetiti,
te e mu biti jo tee.
Bez obzira na to to u jaslicama postoji mnotvo interesantnih igraaka,
to su ondje druga djeca i odgojitelj, kod djeteta strah od odvajanja nee nestati
sve do onog trenutka dok ne uspostavi socio-emocionalnu vezu i meusobno
razumijevanje s odgojiteljem.
Neka djeca imaju laku, a neka teu prilagodbu. Svako dijete drugaije
reagira na odvajanje i novu sredinu. Najvei broj djece proces adaptacije prolazi
bez veih poremeaja ponaanja, a samo manji broj pokazuje tei oblik
adaptacije. Neka djeca su sklonija reakcijama na fiziolokom planu (odbijanje
hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, esto pobolijevanje), a druga
reakcijama u ponaanju (pla, agresivnost, povuenost).
Jedna od moguih reakcija je tzv. regresija, to znai da e se kod djeteta
pojaviti oni oblici ponaanja koji su karakteristini za raniju, ve savladanu fazu
razvoja (npr.dijete ponovno poinje mokriti u krevet, sisati prst, puzati iako je
ve hodalo, traiti dudu i slino). Sva takva ponaanja normalna su u razdoblju
adaptacije. Ona slabe i nestaju onom brzinom kojom se dijete prilagoava
okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s odgojiteljem. Vano je
roditelje unaprijed upozoriti na mogue regresivno ponaanje djeteta, te ih
informirati o injenici da se radi samo o privremenom razdoblju, koje e dijete
vrlo brzo prevladati i nadoknaditi nakon adaptacijskog razdoblja, kad proe
adaptacijska kriza.
Adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, ve kad pone
spontano izraavati svoje osjeaje, misli i sposobnosti. Zbog toga treba posebno
obratiti panju i na povuenu djecu koje ne pokazuju vlastitu inicijativu. U
takvoj situaciji vano je da odgojitelj ignoriranjem takvog djeteta ne pojaa
negativno djelovanje svih faktora, ve da mu pokloni vie panje. Tako I druga
djeca mogu nauiti da se panja odgajatelja zadobiva neim drugim, a ne plaem
I vriskom.
Od bitnog je znaaja uloga odgojitelja prilikom ublaavanja adaptacijskog
razdoblja. Potrebno je uspostaviti i razvijati socio-emocionalnu vezu izmeu
djeteta i odgojitelja. Vrlo je vano odgojiteljevo ponaanje, ono mora biti
prilagoeno svakom djetetu individualno, njegovim navikama i potrebama.
Temelj svega je ljubav prema djeci i sposobnost oslukivanja njihovih elja, to
kudikamo olakava djetetu boravak u novoj sredini.
Odgojitelj veliku panju mora posvetiti oblikovanju materijalne sredine.
Svi materijali, igrake moraju biti u vidnom polju djeteta i djeci nadohvat ruke.
Okruenje mora djetetu dozvoljavati slobodno kretanje, istraivanje svega to ga
intrigira svim osjetilima, bez bojazni od moguih ozljeda, te zraiti vedrinom,
pozitivnom klimom i poticajnou kako bi dijete moglo razvijati svoje
mogunosti, vjetine i sposobnosti. Bitno je da nova sredina bude poticajna,

odnosno da omoguuje raznovrsne aktivnosti djeteta, u kojima moe

doivljavati uspjeh.
Sve situacije koje se odvijaju izmeu odgajatelja I djeteta trebale bi biti
zajednike aktivnosti. U njima odgojitelj komentira svako zbivanje i trai od
djeteta komentar u obliku geste ili govornog izraza. Dijete nije pasivno, ve
aktivno u takvim situacijama sudjeluje te su mu one prilike za uenje. To su
svakodnevne situacije kao npr. presvlaenje djeteta, hranjenje, uspavljivanje,
putem kojih se stvara socio-emocionalna veza. Stvaranje te veze moguuje
djetetu da se spoznajno, govorno, fiziki I psihiki razvija.
Miljak, A. Odgoj I njega djece u drugoj I treoj godini ivota, kolske Novine,
1990, Zg.

34.POSTUPCI ODGOJITELJA U POSTUPNOM PRIJELAZU

DJETETA IZ DJEJIH JASLICA U DJEJI VRTI
Djeca jaslike dobi ukljuuju se u program skrbi po prvi puta.
Trogodinjaci u djejem vrtiu prelaze iz jaslike skupine u predkolsku
skupinu. Kada djeca prelaze iz jednog programa u drugi ili iz jedne u drugu
skupinu unutar programa, uvijek je potrebna prilagodba, tj.adaptacija. Meutim,
jaina stresa i vrijeme potrebno za uspjenu prilagodbu moe se jednostavno
smanjiti ako odgojitelji planiraju i rade zajedno na uvoenju ugodnih prijelaza.
Kako bi se osigurali uspjeni prijelazi za djecu predkolske dobi i njihove
obitelji, postoje neki kljuni elementi koje treba uzeti u obzir. to je vee
nesuglasje izmeu razvojnih oekivanja i odgojiteljskih postupaka izmeu
razliitih odgojno-obrazovnih skupina, prijelaz za djecu predkolske dobi e
prouzroiti jai stres. Razlike u programskim sadrajima, strategijama
poduavanja i oekivanja od djece nije neto to se samo po sebi podrazumijeva
ve je i poeljno. Programi se trebaju razlikovati ovisno o dobi djece i njihovim
potrebama, te interesima svakog pojedinog djeteta i obitelji. Ipak, to su
razvojno-primjereni programi razliitiji, laki i uspjeniji e biti prijelaz u druge
odgojne skupine. Prijelazi djece mogu biti olakani ako odgojitelj u jednom
programu kao to je jasliki program, rade zajedno s odgojiteljima gdje e djeca
ii, kao to su vrtiki programi. Odgojitelji mogu posjetiti programe jedni drugih
te pribiljeiti slinosti i razlike na koje e djecu pripremiti. Takva suradnja
dobrodola je odgojitelju u iji program e se dijete ukljuiti, jer je takvo dijete
bolje pripremljeno i manje preplaeno. Odgojitelj od kojeg dijete odlazi takoer
ima koristi od odravanja strunih kontakata i od spoznaje da je ispunili svoju
profesionalnu zadau jer je udovoljio razvojnim potrebama djece o kojoj skrbi.

Vrlo je vano pripremiti dijete za prijelaz u drugi program ili odgojnu

skupinu. Trebamo biti sigurni da nae primjedbe o onome to e se dogoditi u
djetetovu ivotu ne zvue kao prijetnje. Na primjer: Bolje ti je da to naui jer
e to morati znati kad pone ii u stariju skupinu. Ovakve izjave djecu plae.
Dvoznana upozorenja o nepoznatim situacijama samo rezultiraju poveanom
uznemirenou na promjenu. Primjereniji pristup je omoguiti iskustva iz prve
ruke, prvenstveno posjeujui vrtiku prostoriju i upoznavanjem odgojitelja.
Djeci treba osigurati vrijeme za razgovor o vlastitim osjeajima i nazonost
osjetljive odrasle osobe koja e ih sluati i pripremiti za uzbuenje i pozitivne
promjene koje su prirodni dio odrastanja.
Kada je rije o skrbi i pripremi za jaslice ili kolu roditelji se obino
osjeaju jednako uznemirenima kao i njihova djeca. To djeca osjeaju kao stres.
Ako se roditeljske napetosti ublae, djeca e se takoer susresti s promjenom
mirnije i s povjerenjem. Komunikacija je klju djelotvorna ukljuivanja obitelji.
Pripreme i prijelazi u druge programe uspjeniji su ako odgojitelji izvjeuju
roditelje to mogu oekivati, te sluaju roditeljska miljenja i oekivanja vezana
za njihovu djecu.
Roditelji i odgojitelji trebaju stoga raditi zajedno, kako bi se smanjio broj
prijelaza (iz programa u program ili skupinu) te olakale promjene koje su
potrebne i za zdrav razvoj poeljne.

35.ODGAJATELJ I AGRESIVNO DIJETE

Agresivno ponaanje je ono ponaanje kojim nekomu ili neemu
nanosimo povredu ili neugodu, kojim elimo nametnuti vlastite ideje, aktivnost i
rjeenja. To je jedan od najeih problema ponaanja predkolske djece.
Najei uzroci agresivnog ponaanja nalaze se u su
roditeljskom
zanemarivanju, djetetovom privlaenju panje, frustriranosti zbog
nezadovoljenja potreba, identifikaciji s agresivnom odraslom osobom,
autoritarnom odgoju, ili u neuspjenosti pri discipliniranju djeteta. Razlikujemo
vrebalnu agresiju, koja se odnosi na vikanje, vrijeanje i tuakanje, te fiziku
agresiju pod kojom podrazumijevamo udaranje, povlaenje, upanje, guranje.
Agresivno ponaanje poinje se pojavljivati izmeu druge i etvrte godine kada
ga dijete koristi kako bi rijeilo razliite socijalne situacije, a ukoliko sredina
podrava agresivnost te dijete ne naui novi, socijalno prihvatljiv oblik
ponaanja, povremena agresivnost postat e djetetovo uobiajeno ponaanje u
svim situacijama u kojima dijete osjea nemogunost zadovoljavanja vlastitih
potreba ili postizanja ciljeva. (prema Milanovi, 1997.).
Agresivna djeca vrlo su nesretna, nesigurna i usmjerena samo ka
zadovoljavanju vlastitih potreba i elja, vrlo teko kontroliraju emocije kao to

su strah, ljutnja, bijes ili strah. Za njih je njihovo iskazivanje agresivnosti

neugodno, jer mu prethode i prate ga teke emocije, te zbog osjeaja gubitka
kontrole nad sobom i situacijom. Takva djeca postupno gube osjeaj pripadanja
socijalnoj skupini u kojoj se agresivno ponaaju. Imajui na umu spreavanje
agresivnosti, svu panju potrebno je usmjeriti ka usvajanju socijalnih vjetina
kao to su aktivno sluanje, prepoznavanje, shvaanje, imenovanje i
verbaliziranje vlastitih osjeaja, samokontrola, razvoj empatije,
razvoj
senzibiliteta za tue potrebe i elje te razvoj sposobnosti rjeavanja problema u
suradnji s drugima.
S obzirom da socijalne vjetine ne dobivamo samim roenjem, moemo
ih nauiti i uvjebati. Uenje socijalnih vjetina zapoinje ve u najranijem
djetinjstvu u obitelji, putem imitacije, zatim se one stalno mijenjaju u interakciji
sa socijalnom okolinom. Da bi ih djeca mogla nauiti i uvjebavati, njihovo
okruenje mora biti ispunjeno pohvalama i suradnjom, a ne kritikama i
natjecanjem. Bez pretjeranog uplitanja odraslih, djeca trebaju esto biti u prilici
uiti vjetine potrebne za kreativno, nenasilno rjeavanje sukoba. ( prema
Ajdukovi, Penik,1993.).
Za razvoj suosjeanja i brige za druge, uvaavanje tuih osjeaja i
potreba, kljuna je pozitivna slika o sebi (Ajdukovi i Penik, 1993.). Dijete ima
pozitivnu sliku o sebi kada sebe doivljava kao vrijednu osobu, prihvaenu od
drugih, sposobnu, sigurnu i voljenu. Takav pozitivan odnos prema sebi pridonosi
razvoju emotivne stabilnosti, prihvaanju sebe i drugih, skladnijim odnosima s
drugima i povjerenju u druge.
Dijete s loom slikom o sebi ne prihvaa sebe, pa mu je zbog toga vrlo
teko uvaiti osjeaje i potrebe drugog djeteta. Takvo dijete sklono je
agresivnom ponaanju, prebacivanju krivnje na druge i nepovjerenju prema
drugima. Dijete ima lou sliku o sebi kada sebe doivljava kao osobu koja je
neprihvaena od drugih, nesposobna, nesigurna, nevoljena, odnosno kada mu
potrebe nisu zadovoljene.
Polazei od znaenja koje za predkolsko dijete ima njegovo okruenje,
osim roditeljske panje, od izuzetne je vanosti i uloga odgajatelja, kao i
cjelokupnog vrtikog ozraja. Odgajatelj e razvijati djetetovu pozitivnu sliku o
sebi i time smanjivati agresivnost u djece, stvarajui okruenje ljubavi, topline,
osjeaja prihvaenosti, sigurnosti, podrke, uvaavanja i prijateljstva. Od
izuzetne je vanosti prihvatiti njegove osjeaje i potrebe, dopustiti mu njihovo
slobodno iskazivanje, te ih pravovremeno prepoznati i omoguavati njihovo
zadovoljenje. Isto tako, potivati djetetovu osobnost, voljeti ga takvo kako jest i
to mu stalno pokazivati dodirom, rijeima, osmjesima.
Na djeja agresivna ponaanja odgajatelj uvijek mora reagirati, te
pokazati djetetu da takvo ponaanje nije poeljno i prihvatljivo. Odgajatelj treba
zadrati kontrolu nad vlastitim ponaanjem i nad situacijom u kojoj se dijete
agresivno ponaa, te ne smije agresivno odgovoriti na djetetovo ponaanje, kako
se krug agresivnosti ne bi nastavio ili pojaao. Ako u tome ne uspije, odgajatelj i

dijete zapoinju agresivni sil komunikacije kojim se samo utvruje djetetova

agresija..
S obzirom da djeca ue na temelju promatranja modela, svaki put kada
smo u interakciji s djetetom, imamo mogunost nauiti ga, pokazati mu
socijalne vjetine. Odgajateljeve ja poruke dobar su nain pouavanja
socijalno prihvatljivih naina iskazivanja emocija. Pomaui djeci rijeiti
sukobe, odgajatelj im daje primjer kojeg e oni vjerno slijediti prilikom
rjeavanja vlastitih sukoba. Odgajatelj mora nauiti dijete kako samostalno
rjeavati sukobe, a da se pritom ne upotrijebi agresija zbog ega ne nudi djeci
uvijek gotova rjeenja. Odgajatelj treba u suradnji s djecom postaviti pravila,
koja trebaju biti pozitivni opisi ponaanja. Tako dijete zna to se od njega
oekuje i osjea se sigurno.
Prepoznavanje osjeaje drugih dovodi do smanjenja zadirkivanja ili
fizikih obrauna, a da bi dijete prepoznalo tue osjeaje, mora poznavati svoje
osjeaje.(Milanovi, 1997.) Zato je vrlo vano razgovarati o emocijama, zbog
ega nastaju, kako se s njima nositi, objasniti djeci da je u redu osjeati ljutnju I
bijes, ali da nije u redu zbog toga nekoga ozlijediti ili povrijediti neije osjeaje.
Dijete koje je svjesno svojih emocija nee samo rei da se osjea loe, ve e
moi navesti da li se osjea ljuto, povrijeeno, ljubomorno, uzbueno, tuno ili
preplaeno.
Autorica Milanovi smatra da se za rad s agresivnom djecom trebao to
vie ogledati u aktivnostima s pijeskom, vodom, aktivnosti kidanja novina te
aktivnostima izraavanja votanim pastelama I glinom. Vrlo korisne su i lutke,
kojima i agresivna i ostala djeca mogu iskazivati svoje osjeaje. Nadalje,
autorica istie vanost suradnje odgajatelja i roditelja djeteta koje se agresivno
ponaa. Roditeljima treba izraziti vlastiti stav prema agresivnosti, informirati ih
o pravilima ponaanja u skupini te im detaljno opisati situacije u kojima se dijete
agresivno ponaalo. Odgajatelj treba roditeljima ponuditi literaturu te vlastito
struno znanje i pomo, koje roditelji mogu iskoristiti i kod kue. Vrlo je vano
da odgajatelj i roditelji djeluju na slian nain prema cilju: prosocijalnom
ponaanju djeteta.
Mirjana Milanovi I Maja Gabelica upljika: Pomozimo im rasti, Zagreb,
Ministarstvo prosvjete I porta RH,1997.
Nina Penik i Marina Ajdukovi:Nenasilno rjeavanje sukoba, Alinea,
Zagreb,1993.

36.ODGAJATELJ I RJEAVANJE SUKOBA

Sukobi i frustracije su sastavni dio ljudskog ivota. Sukobi stimuliraju

razvoj linosti. Pomou sukoba moemo nauiti neto novo o sebi i drugima,
ako se konstruktivno rjeava, u suprotnom, moe biti opasan. Zato djeca moraju
nauiti kako ih rjeavati. U tome veliku ulogu imaju kako obitelj, tako i
odgajatelj.
Do sukoba dolazi kada se nae potrebe, elje i interesi razlikuju od
potreba, elja i interesa druge osobe. Sukobi nam mogu pomoi u pronalaenju
novih, povoljnijih, rjeenja, s obzirom da sudionici imaju razliita miljenja o
nainu rjeavanja nekog problema, te takve sukobe nazivamo konstruktivnim
sukobima. Rjeavajui ih konstruktivno, potie se samopouzdanje, istovremeno
razvija radoznalost i kreativno miljenje, te su obje strane zadovoljne rjeenjem.
Jedino na taj nain sukob se moe trajno rijeiti. (Ajdukovi, Penik,1993)
Rjeavanje sukoba omoguuje uoavanje razliitosti, prihvaanje i
razumijevanje razliitosti, te uvaavanje kako svojih potreba i elja, tako i
potreba i elja druge osobe.
Vjetina konstruktivnog i nenasilnog rjeavanja sukoba temelji na
usvajanju i meusobnom integriranju veeg broja odreenih socijalnih vjetina,
odnosno nauenih oblika ponaanja. Aktivno sluanje, verbaliziranje umjesto
potiskivanje vlastitih osjeaja, samokontrola, jasno izraavanje elja i potreba,
prepoznavanje i razumijevanje tuih osjeaja, vjetine pregovaranja, pomaganje,
dijeljenje, samopouzdanje, te kreativnost pri nalaenju rjeenja neke su od tih
vjetina.
Autorice Ajdukovi i Penik istiu da socijalne vjetine moemo nauiti i
uvjebati. Uenje ovih vjetina zapoinje ve u najranijem djetinjstvu u obitelji,
putem imitacije, zatim se poslije stalno mijenjaju u interakciji s socijalnom
okolinom. Da bi ih djeca mogla nauiti i uvjebavati, njihovo okruenje mora
biti ispunjeno pohvalama i suradnjom, a ne kritikama i natjecanjem.
Isto tako, za razvoj suosjeanja i brige za druge, uvaavanje tuih osjeaja
i potreba, kljuna je pozitivna slika o sebi.(Ajdukovi i Penik, 1993.). Dijete
ima pozitivnu sliku o sebi kada sebe doivljava kao vrijednu osobu, prihvaenu
od drugih, sposobnu, sigurnu i voljenu. Takav pozitivan odnos prema sebi
pridonosi razvoju emotivne stabilnosti, prihvaanju sebe i drugih, skladnijim
odnosima s drugima i povjerenju u druge.
Dijete s loom slikom o sebi ne prihvaa sebe, pa mu je zbog toga vrlo
teko uvaiti osjeaje i potrebe drugog djeteta. Takvo dijete sklono je
agresivnom ponaanju, prebacivanju krivnje na druge i nepovjerenju prema
drugima. Dijete ima lou sliku o sebi kada sebe doivljava kao osobu koja je
neprihvaena od drugih, nesposobna, nesigurna, nevoljena, odnosno kada mu
potrebe nisu zadovoljene.
Polazei od znaenja koje za predkolsko dijete ima njegovo okruenje,
osim roditeljske panje, od izuzetne je vanosti i uloga odgajatelja, kao i
cjelokupnog vrtikog ozraja. Odgajatelj e razvijati djetetovu pozitivnu sliku o
sebi i time smanjivati agresivnost u djece, stvarajui okruenje ljubavi, topline,

osjeaja prihvaenosti, sigurnosti, podrke, uvaavanja i prijateljstva. Od

izuzetne je vanosti prihvatiti njegove osjeaje i potrebe, dopustiti mu njihovo
slobodno iskazivanje, te ih pravovremeno prepoznati i omoguavati njihovo
zadovoljenje. Isto tako, odgajatelj treba potivati djetetovu osobnost, voljeti
dijete takvo kako jest i to mu stalno pokazivati dodirom, rijeima, osmjesima.
S obzirom da djeca ue na temelju promatranja modela, svaki put kada je
odgajtelj u interakciji s djetetom ima mogunost da ga naui, da mu pokae
socijalne vjetine. Drugim rijeima, pomaui djeci rijeiti sukobe, odgajatelj im
daje primjer kojeg e oni vjerno slijediti prilikom rjeavanja vlastitih sukoba.
Meutim, sama izloenost eljenim nainima ponaanja nije dovoljna za njihovo
usvajanje. Djecu treba poticati da koriste socijalne vjetine i sami rjeavaju
probleme, kako bi nauila i uvjebala vjetine potrebne za kreativno rjeavanje
sukoba. Usvajanje i koritenje novog ponaanja ovisi o potkrepljenju. Ono se
sastoji od pohvale, odobravanja, ohrabrenja ili posveivanja panje djetetu kada
se ono ponaa na socijalno prihvatljiv nain, to je dio uloge odgajatelja.
Odgajatelj mora nauiti dijete kako rjeavati sukobe, a da se ne upotrijebi
agresija ili traenje krivca koji je uzrokovao sukob. Agresivni pristup u
rjeavanju sukoba, ili pak povlaenje iz sukoba, ne osiguravaju njegovo
rjeavanje ve, naprotiv, njegovo potiskivanje, to dovodi do osjeaja neugode,
zabrinutosti, gubitka samopouzdanja i samopotovanja, do neurotskih i
psihosomatskih poremeaja. Odgajatelj treba nauiti posredovati izmeu
sukobljenih strana. Od izuzetne je vanosti dopustiti svakom dijetetu da izrazi
svoje vienje problema, osjeaje i potrebe, nain rjeavanja sukoba. Kada se
nae rjeenje koje zadovoljava obje strane slijedi dogovor o nainu realizacije
Drugim rjeima, dijete mora nauiti prihvatiti meusobne razlike, traiti
rjeenje koje e zadovoljiti obje strane, i tada se sukob naposljetku pretvara u
suradnju.
Djeca jaslike dobi na nezadovoljavanje svojih potreba reagiraju
agresivnim ponaanjem kao to su: upanje, grienje, lupanje glavom, bacanjem
predmeta, dok djeca starije dobi malo blae izraavaju svoje nezadovoljsvo, s
obzirom da om je ve razvijen govor i usvojene su socijalne vjetina. Dakle,
odgajateljevo znanje o tome to moe oekivati od djece pojedine dobi, vrlo je
vano, kako bi on sam bio dobar vodi i na taj nain pomogao djetetu u razvoju
mnogobrojnih socijalnih vjetina koje e omoguiti djetetu da izraste u
produktivnu i sretnu osobu.
1. Nina Penik i Marina Ajdukovi:Nenasilno rjeavanje sukoba, Alinea,
Zagreb,1993.

37.BLAGDANI I SVEANOSTI U DJEJEM VRTIU

Blagdani i slavlja dio su kulturne i predajne batine naroda kojem

pripadaju djeca i odrasli. Oduvijek se slavi u obitelji, na ulici, u koli, vrtiu,
Blagdani su takva prilika koja sadre rituale poznatih pravila i slijeda.
Ponavljaju se svake godine, te su stalna pojava u djetetovu ivotu.
U vrtiu se slave vjerski blagdani i slavlja, narodna slavlja (karneval,
Valentinovo), spontana slavlja, slavlja prirode (Dan planeta Zemlje),
domoljubna slavlja (Dan dravnosti).
Djeca meu svoje vrnjake donose iskustva i sadraje obiteljskih slavlja.
Neko dijete ima potrebu iz obitelji donijeti samo priu o proslavi. Drugo dijete
eli elemente obiteljskog slavlja prenijeti i u vrti. Ima djece koja u vrtiu imaju
potrebu slijediti kompletne naine slavlja nauene u obitelji. Koliko i kako e
dijete izjednaavati ili razlikovati razloge za slavlje i naine slavlja u obitelji i
meu vrnjacima ovisi o tome koliko je pozitivno doivjelo obiteljsko slavlje i
kakav je opi stav njegovih roditelja o druenjima te kakve mogunosti nudi
skupina vrnjaka-koliko su drugi spremni sudjelovati i kakvo je ope ozraje u
skupini.
Dijete se voli pohvaliti obiteljskim dobitkom, proslaviti sa svojim
prijateljima roenje brata ili sestre, svoj roendan, podijeliti s njima radost
Boia, Uskrsa, podijeliti i alost zbog gubitka voljene ivotinje, strah od
neugode ili boli. Djeca priaju o proslavama nekih dogaaja, spontanim
slavljima, slavljima prirode i domoljubnim slavljima, o dogaajima u vrtiu.
Djeca e tijekom neometanog slavlja i doivljaja ugodnih osjeaja uvrivati
svoje spone s civilizacijom kojoj pripada i koju e i samo razvijati. U tim
posebnim prilikama moi e prepoznati i osobite, nesvakidanje elemente slike o
sebi. Usklaivati e, jaati i dodavati nove dimenzije socio-emocionalnoj sferi
svog ivota i u vrtiu i u obitelji.
Ta zbivanja obuhvaaju pripovijesti, bajke, biblijske prie, glazbu, stihove
i molitve koji su sastavni dijelovi blagdanskih slavlja, razgovora, aktivnosti i
stvaralatva. Sve to dijete doivljava kao igru. Za dijete je igra poimanje svijeta i
doivljaj stvarnosti. I u obitelji i u vrtinoj skupini igre imaju svoj smisao i
odvijaju se s odreenim ciljem.
Proslave i blagdanska slavlja moraju biti takva da dijete slobodno
doivljava i iskazuje autentine osjeaje, da iskazuje ljutnju ako je osjea, da
bude tuno, radosno, te da se pritom ne osjea krivim i ne iskljui iz
blagdanskog zbivanja. Blagdansko ozraje i raspoloenje prigoda je za
zadovoljavanje djetetovih potreba. Iz toga e proistei ugodni osjeaji koji e
biti djetetov dobitak iz blagdanskih zbivanja. Taj dobitak moe biti trenutan ili
trajan. Trenutni dobici odnose se na osjeaje radosti i uzbuenja, na oputanje. U
trenucima slavlja dijete je drugaije odjeveno i ureeno, s drukijim mislima i
osjeajima prema sebi i drugima. ini stvari koje inae ne ini, a od sebe i
drugih oekuje neuobiajeno. Rituali daju djeci osjeaj orijentacije,
predvidljivosti i sigurnosti, u kojem postoji redoslijed onoga to inimo i u
kojem svatko ima neku ulogu. Blagdanski rituali posebno stavljaju djecu u

sredite pozornosti. Drugim rijeima, oni djeci poklanjaju panju i sigurnost

koja im je potrebna da bi uivala. Za dijete i njegovo samopoimanje vani su
osjeaji samopotovanja i ponosa zbog vlastite vrijednosti, te osjeaji da je
voljeno i prepoznato.
U aktivnostima prije slavlja , tijekom slavlja ili nakon njega moe
sudjelovati svako dijete. Ako ga odrasli ukljue u neke aktivnosti koje se u
obitelji ili djejoj skupini odvijaju, ono e imati priliku stei nova iskustva i
znanja, te razviti neke svoje vjetine i sposobnosti. Doivjet e da je vaan i
nezamjenjiv dio skupine kojoj pripada, spoznat e prednosti zajednikog
djelovanja i dogovaranja, stei e pozitivne slike o sebi i imati priliku za
uoavanje znanja, spretnosti i mudrosti odraslih.
Sadraji iz obitelji preraivat e se, razvijati, a moda i mijenjati u vrtiu
ili nekoj drugoj djejoj skupini, te na svoj nain nastavljati. Oni dobivaju novu
strukturu zbog drukijeg socijalnog konteksta u kojem se zbivaju. Iako
primijenjeni ili dopunjeni vraaju se obitelji.
Dozvolimo li djetetu donoenje vlastitih odluka, ono e zadovoljiti
potrebu za doivljavanjem i iskazivanjem ljubavi prema sebi, blinjima, Bogu,
prirodi, domovini. Dijete e pamtiti razgovore, dogaaje, postupke, predmete,
ljude, poruke. Sadraji tog pamenja odreivati e djetetov budui odnos prema
sebi i drugima. Iskustvo i pamenje ugodnih osjeaja onoga to im je prethodilo
i onoga to ih je pratilo, trajan su dobitak za pojedinca i kulturu kojoj pripada.
Odgajatelj ima u pripremama I samom slavlju posebnu ulogu. On takoer
mora iskazivati svoje veselje I zadovoljstvo, mora biti istinski sudionik slavlja,
te dopustiti slobodno iskazivanje osjeaja. Istodobno, odgajatelj mora I rjeavati
probleme koji se tijekom slavlja mogu pojaviti, a koje djeca sama ne mogu
ublaiti ili razrijeiti.
Djetinjstvo e biti kvalitetno ako bude ispunjeno djetetovim pozitivnim
emocijama, vezanima za vlastitu osobnost, djetetove blinje i onoga to ga
okruuje.
Iz knjige: Blagdani djetinjstva, M. Gabelica upljika, M. Milanovi, Zagreb,
kolska knjiga, 1995.

38.LJETOVANJE I ZIMOVANJE PREDKOLSKE DJECE

Ljetovanje i zimovanje oblik su organiziranog viednevnog boravka djece
izvan obitelji, u drutvu njihovih vrnjaka i odgajatelja.Cilj ljetovanja ili
zimovanja je aktivan odmor na svjeem zraku to pozitivno utjee kako na
unapreenje njihovog zdravlja, tako i na cjelokupan rast i razvoj. Zimovanja se

najee provode u planinama, odnosno na snijegu, a mogu se provoditi i u

primorskim krajevima, dakle u uvjetima bez snijega. Ljetovanja se provode na
moru, uz jezera, rijeke ili u planinama. (Findak, 1995.).
Uspjeno organiziranje ljetovanja ili zimovanja, odnosi se na pripremu za
ljetovanje ili zimovanje, aktivnosti na ljetovanju ili zimovanju, te aktivnosti
nakon ljetovanja ili zimovanja. Pod pripremom se podrazumijeva obavjetavanje
roditelja o osnovnim informacijama o odmaralitu, cijeni te datumu polaska.
Slijedi organiziranje roditeljskog sastanka pomou na kojem se roditelji
upoznavaju s detaljnijim podacima o odmaralitu, te o aktivnostima koje e se s
djecom provoditi. Nakon zavretka prijave, roditelji djece koja su se odluila za
ljetovanje ili zimovanje, dobivaju sve potrebne podatke te se dogovaraju s
odgajateljima o nainu komunikacije za vrijeme odmora. Isto tako, roditelji
dobivaju i popis stvari koje dijete treba ponijeti, te je vrlo vano napomenuti im
da zajedno s djecom pakiraju potrebnu odjeu i obuu, kako bi djeca bila
upoznata sa stvarima koja su ponijela na ljetovanje ili zimovanje. Bilo bi
poeljno da ih roditelji i obiljee imenom djeteta, kako ne bi dolo do
mijenjanja.
Nadalje, roditelji trebaju odgajatelje upoznati sa navikama djeteta, ili
kroninim bolestima. Odgajatelji mogu djecu upoznati sa odmaralitem
prospektima ili razglednicama, mogu zajedno s djecom pripremiti materijale
koje e ponijeti iz vrtia, a koji e djeci biti zanimljivi. Isto tako, vrlo je bitna
fizika pripremljenost djece kako bi lake podnosila napore koje ih oekuju,
kako bi bila manje sklona moguim ozljedama. Drugim rijeima, o fizikoj
pripremi ovisi koliko e zimovanje uspjeti, zato rad na podizanju ope fizike
pripremljenosti djece treba poeti odmah nakon njihove prijave za zimovanje,
kako u vrtiu, tako i kod kue. (Findak1995.).
Autor Findak istie da djeca na zimovanju najvie vremena provode u
tjelesnim aktivnostima vezanim uz snijeg ili led, koje su ujedno i glavni sadraj
zimovanja, a provode se u otvorenom i zatvorenom prostoru. Prirodni oblici
kretanja u snijegu, kao to su hodanje i tranje, skakanje i preskakivanje,
bacanje i gaanje, dizanje i noenje, potiskivanje i vuenje provode se na
otvorenom prostoru. Sanjkanje na ravnom, ili niz brijeg, skijanje, etnje bliom
okolicom, klizanje na ledu i razna natjecanja odgajatelj moe organizirati na
otvorenom prostoru. Razne elementarne igre, djeje plesove, tjelesno vjebanje
uz glazbu, razne kvizove znanja, likovno izraavanje raznim materijalima
odgajatelj moe provoditi u zatvorenom prostoru. Izabrane aktivnosti trebaju biti
primjerene djejoj dobi, uvaavati razlike u individualnim sposobnostima
djeteta, kako bi svako dijete moglo u njima sudjelovati. Takoer, u radu s
djecom mora se potivati djeja inicijativa i poticati kreativnost.
Aktivnosti na ljetovanju provode se na portskim terenima, na zelenim
povrinama, te uz vodu ili u vodi. Aktivnosti koje se provode na portskim
povrinama su prirodni oblici kretanja kao to su tranje, skakanje, provlaenje,
penjanje, bacanje i gaanje, dizanje i noenje, i vuenje, razne elementarne te

tafetne igre, rekreativne aktivnosti te razna natjecanja. Prirodni oblici kretanja

se mogu organizirati i u prirodi, kao i razne igre u kojima se koriste prirodne
prepreke, etnje i izleti. Dakle, sadraji moraju biti u skladu sa djejim
potrebama, interesima i individualnim sposobnostima, kako bi u njima mogla
sudjelovati sva djeca, isto tako trebali bi zadovoljavati djeju potrebu za
zabavom. Sadraji i mjesto njihova odvijanja trebali bi se mijenjati tijekom
dana.
Nakon ljetovanja ili zimovanja, mogu se osmisliti aktivnosti u kojima e
djeca izmjeniti svoja iskustva, doivljaje. Ovdje treba pripaziti na osjeaje one
djece u skupini koja nisu bila na izletu, te i njima dati priliku da ispriaju to su
radila onih dana, kada su im prijatelji bili izvan vrtia. Vano je da odgajatelj
snima kamerom ili fotografira aktivnosti na izletu. To mu moe posluiti za
dokumentaciju skupine, te za dijeljenje doivljaja s roditeljima. Isto tako, te
snimke i fotografije mogu posluiti i buduim generacijama odgajatelja i djece,
kao jedno iskustvo i mogua inspiracija za organiziranje njihova izleta.
Literatura: Vladimir Findak: Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u
predkolskom odgoju, kolska knjiga, Zagreb, 1995.

39.DIJETE, KREATIVNOST, ODGOJITELJ

Jedan od posebnih zadataka programske koncepcije je razvoj kreativnosti,
individualnosti, osobnosti. Nedovoljno poticajna socijalna sredina negativno
utjee na razvoj kreativnog ponaanja djece. Ako odgajatelj ne podrava
kreativna ponaanja, ve ih sputava, ona s vremenom nestaju..
Kreativnost ili stvaralatvo je potencijal ili sposobnost koji posjeduje
svako ljudsko bie te se razvija kao i sve ostale sposobnosti. U kojem stupnju e
se razviti ovisi o okolini kojom je dijete okrueno, te o osobinama djetetove
linosti. Paul Torrance, predvodnik u prouavanju kreativnog procesa, smatra da
je kreativnost sposobnost proizvodnje novog i drugaijeg. Glavne karakteristike
kreativnosti su fluentnost, fleksibilnost, originalnost. Fluentnost se odnosi na
brojnost ideja koje dijete moe dati o jednom pitanju, ili rjeenju problema.
Odgajatelj treba biti svjestan spoznaje da se na svako pitanje ili problem moe
dati vie odgovora ili rjeenja. Fleksibilnost podrazumijeva razmiljanje o
odreenom problemu na razliite naine, dok originalnost znai stvaranje
jedinstvenih i neobinih ideja.
Polazei od znaenja koje za predkolsko dijete ima njegovo okruenje,
na razvoj kreativnih sposobnosti djeteta osim roditelja, od izuzetne je vanosti i
uloga odgajatelja, kao i cjelokupnog vrtikog ozraja. Svako dijete je
jedinstveno, neponovljivo, razliito od druge djece, to znai da je i njegov

nain promatranja, doivljavanja svijeta i stvaralakog izraavanja takoer

jedinstven i razliit od drugih. (Miljak, A., 1995). Dijete e biti kreativno samo
onda kada je slobodno da bude ono to jest, slobodno da vidi onako kako ono
vidi, slobodno da misli onako kako ono misli. Odgajatelj treba to potivati, a ne
smatrati sa su sva djeca ista. Zato je vrlo vana uloga odgajatelja u stvaranju
okruenja ljubavi, topline, osjeaja prihvaenosti, sigurnosti, podrke,
uvaavanja, prijateljstva, odnosno u stvaranju ugodne i pozitivne atmosfere.
Odgajatelj potuje djetetovu osobnost, voli ga takvo kako jest i to mu stalno
pokazuje dodirom, rijeima, osmjesima, prihvaa njegova miljenja, rjeenja
odreenih problema i doputa mu da ih slobodno izrazi. Dijete koje ima slobodu
i mogunost za pogreke, moi e svakodnevno razvijati svoje kreativne
potencijale u svim aktivnostima. Drugim rijeima, da bi dijete bilo kreativno
mora se osjeati slobodno, biti originalano i mora imati mogunosti izraziti
svoje ideje na svoj nain. Dakle, razvoj kreativnosti pretpostavlja razvoj i odgoj
individualnosti, autonomije i slobode svakog djeteta.
Odgajateljeva zadaa je prepoznati kreativno ponaanje djeteta kako bi ga
mogao podravati i razvijati, bez obzira na stupanj koji e djeca postii.
Kreativno ponaanje se moe prepoznati u svakodnevnim likovnim
aktivnostima, igranju uloga kao i za vrijeme djetetove improvizacije obinim
materijalom, u razgovoru i gotovo svim ostalim aktivnostima. Odgajatelj
osigurava dovoljno materijala koje e dijete moi slobodno upoznati, te ga
koristiti na nekonvencionalne naine. Naime, odgajatelj treba promatrati koja
djeca upotrebljavaju materijale na neobian nain. Drugim rijeima, promatra na
koji nain djeca izraavaju svoju originalnost te kako razrauju svoje originalne
ideje.
Autorica Miljak istie da kod kreativnog procesa razlikujemo tri etape. U prvoj etapi
dijete se upoznaje s odreenim materijalom na nain da njime manipulira i
ekperimentira, odnosno istrauje svojstva tih materijala. Druga etapa se odnosi
na ovladavanje upotrebom materijala na uobiajen nain , te se ve u ovoj etapi
moe prepoznati djetetova kreativnost. Trea etapa oituje se u stvaranju nekih
novih kombinacija upotrebe materijala koju ne moraju postii sva djeca. Upravo
je u ovoj etapi odgajateljeva uloga od izuzetne vanosti , u stvaranju okruenja
koje e prepoznati, podravati i razvijati takva kreativna ponaanja djeteta.
Drugim rijeima, odgajatelju treba biti vano hoe li dijete ostati na drugoj etapi
ili e uz njegovu pomo prei na treu etapu u kojoj se oituje njegovo
stvaralatvo Isto tako, odgajatelj sam treba biti kreativan, jer od kreativnosti
odgajatelja ovisi kreativnost djece, mada e neke djeca biti kreativna usprkos
odgajateljevoj nekreativnosti.
Dakle, uz stalnu pomo i ohrabrenje odgojitelja I roditelja djeca e biti
sposobna za aktivno i stvaralako sudjelovanje u ivotu. Svrha odgoja jest u
tome da se sauva osobnost djeteta i njegovi potencijali, da se oni iskazuju na
najrazliitije naine, dok dijete samo, uz nau pomo, ne prepozna specifinosti
svoga karaktera i stekne vjetine njihovog razvijanja i nadograivanja.

1. Zbornik radova akovec 1995,Arijana Miljak, Odgajatelj I kreativnost

djece

40.ODGOJNO- NAOBRAZBENI RAD ODGOJITELJA

UVJETIMA MJEOVITE DJEJE SKUPINE

U svakodnevnom ivotu dijete je prirodno okrueno roditeljima, braom i

sestrama, odnosno, dijete sa nalazi u interakciji sa starijim i mlaim dobnim
skupinama. Stoga je poeljno da se dijete i u svojoj odgojnoj skupini nalazi u
interakciji sa starijom i mlaom djecom. Takva skupina svojim lanovima prua
priliku za promatranje, oponaanje i stjecanje irokog raspona razliitih vjetina.
Kriterij za grupiranje djece ne bi trebao biti njihova kronoloka dob, ve bi se
obzir trebala uzimati i socijalna, emocionalna i kognitivna zrelost. Prije
grupiranja potrebno je uzeti u obzir optimalni dobni raspon, omjer mlae i
starije djece te raspodjelu vremena u mjeovitoj grupi.
Dakle, mjeovite skupine omoguuju veliki broj prilika u kojima djeca
pruaju i primaju pomo, bez obzira jesu li mlae ili starije dobi. Isto tako, djeca
koja teko sklapaju odnose sa vrnjacima, esto ostvaruju vrlo dobre konrtakte s
mlaom ili starijom djecom ( Katz, Mcclellan) Drugim rijeima, istraivanja su
pokazala da djeca s problemima u socijalnom razvoju su sklonija nuenju
pomoi mlaoj djeci nego vrnjacima prema kojima esto izraavaju agresiju,
dok su se za stariju djecu sklonija vezivati. Mjeovite skupine su prikladne i za
djecu koja u nekim podrujima razvoja funkcioniraju ispod razvojne razine
primjerene dobi. Takva djece e puno lake stvarati odnose s mlaom djecom
nego s djecom iste dobi. Djeca u takvim skupinama imaju veu slobodu razvoja
u skladu s vlastitim tempom. Aktivnost su vie prilagoene individualnim
potrebama. Naime, meusobno se druei, u mjeovitoj skupini, djeca razliitih
sposobnosti ue brinuti se jedni za druge, pomagati jedni drugima i uiti jedni od
drugih, to uvelike doprinosi kako razvoju suradnikog uenja, tako i njihovom
socijalnom i emocionalnom razvoju.(Slunjski)
U odnosu s mlaom djecom, starija djeca ue se prilagoavati svoje
socijalne vjetine te tako ovladavaju strpljenjem, suosjeanjem i vjetinama
rjeavanja problema. Klima u mjeovitoj skupini slina je kunoj te predstavlja
udobnije i sigurnije okruenje za malu djecu. Dakle, mlaa djeca rado
prihvaaju skrb i zatitu svojih starijih prijatelja, naroito za vrijeme prilagodbe
na vrti, kada im starija djeca uvelike olakaju adaptacijsko razdoblje. Isto tako,
starija djeca pred mlau djecu esto postavljaju izazove pa se mlaa djeca tako
esto ukljuuju u aktivnosti sloenije od onih s kojima bi se susretala u igri s
vrnjacima. Dakle, mjeovite skupine djeci pruaju priliku za razvijanje i
vjebanje socijalnih vjetina. esto je manje prisutno suparnitvo, a vie
suradnja i pomo.
Odgajateljeva sposobnost je izuzetno vana kod iskoritavanja moguih
prednosti mjeovitih skupina. Svaka aktivnost mora se temeljiti na poznavanju
djetetova razvoja, kako razvoja uope, tako i aktualne razvojne razine, odnosno

na poznavanju potreba, interesa i mogunosti svakog djeteta. Umjesto da

unaprijed odreuje sadraje koji su u skladu sa djejom dobi, odgajatelj pratei
dijete u aktivnostima, prepoznaje individualni interese i razvojni stupanj te u
skladu s njima planira nove aktivnosti. Djeca iste kronoloke dobi, imaju
razliite interese i razliite razvojne mogunosti Dakle, kronoloka I razvojna
dob uope se ne moraju poklapati, zbog ega je upitno odvajanje djece u skupine
prema njihovoj kronolokoj dobi (prema Slunjski, 2001)
Odgajatelj treba stvoriti okruenje koje omoguava uenje aktivnim
istraivanjem i interakcijom s odraslima, djecom i materijalima. Takvo
okruenje koje omoguuje samostalno uenje, treba poticati dijete da rjeava
probleme, pri emu odgajatelj pomae djetetu postavljajui pitanje na koje e
dijete samo traiti odgovore. Odgajatelj treba djeci u mjeovitoj skupini ponuditi
mnogo razliitih izbora, irok raspon materijala i aktivnosti prikladnih za djecu
razliite dobi. Dio materijala moe biti prikladan samo za djecu odreene dobi,
jer ne trebaju sve aktivnosti biti iste za svu djecu. Ipak, postoje i materijali koji
se mogu koristiti na vie naina, pa su prikladni za sve, a to su najee
nestrukturirani materijalni, otpadni i pedagoki neoblikovan materijal (kocke,
lopte, kutije, tuljci, likovni pribor). Materijali trebaju biti konkretni, relevantni
za ivot djeteta, kako bi ono moglo s zanimanjem njima manipulirati, istraivati
i eksperimentirati.
U mjeovitim skupinama potrebno je usmjeriti se na individualni rad i na
aktivnosti u manjim grupama djece. Frontalni rad ovdje ne dolazi u obzir, jer
prisiljavanje djece da sva zajedno sudjeluju u odreenim aktivnostima moe za
posljedicu imati dosadu starije i frustriranost mlae djece. Odgajatelj mora biti
fleksibilan u koritenju vremena, te ga prilagoditi razliitim potrebama djece.
Vano je prilikom ureenja prostora u obzir uzeti djeju dob, pri emu je
sigurnost sve djece najvanija.
Ako krenemo od spoznaje da dijete svoje znanje konstruira, novo znanje
ugrauje u ve postojee znanje i prerauje ga, te u suradnji s drugom djecom i
odraslima usporeuje, provjerava i sukonstruira svoje znanje, u onim
aktivnostima za koje je zainteresirano, na nain i u vrijeme koje je za njega
optimalno, vrlo brzo emo uvidjeti da se djeca mogu uspjeno grupirati I sama, a
takav kriterij grupiranja za njih same e biti relevantan. (Raskorak izmeu onoga
to dijete moe uiniti samo i onoga za to mu je potrebna pomo drugoga
(Vygotskovljev koncept ''zone narednog razvoja'') u mjeovitim skupinama moe
postati temeljem djeje suradnje koja rezultira veim kognitivnim postignuima
kod djece. Mlaa djeca se u uvjetima dobno mjeovite skupine ukljuuju u
aktivnosti sloenije od onih koje bi susretala u grupi vrnjaka. Starija djeca
suoavaju se s nizom tekoa koje prozilaze iz injenice da je nuno djelovati u
zoni narednog razvoja drugog djeteta, ali imaju priliku preuzeti kompetenciju
koja im pripada. ) Odgajatelj uvijek treba imati na umu da dijete djetetu moe
vie izotriti um nego bilo koja odrasla osoba.

Radei u mjeovitoj skupini nerijetko sam uoila brojne situacije u kojima

su djeca starije dobi pomagala mlaoj djeci prilikom oblaenja, svlaenja,
obuvanja, izuvanja, hranjenja, pospremanje igraaka na njihovo mjesto. Briga
starije djece posebno je dola do izraaja kada bi smirivala malene prilikom
plakanja, padanja ili ozljeda. Naime, osjeaj sigurosti koji bi im pruila starija
djeca od iznimno je velike vanosti za daljnji razvoj njihovih brojnih
potencijala, dok starija djeca igrajui zatitne uloge, razvijaju osjeaj empatije,
strpljivosti i odgovornosti. Istovremeno, i jedni i drugi, razvijaju osjeaj
bliskosti i zajednitva. Osobno me najvie oduevilo to to braa i sestre mogu u
skupini ostati zajedno, poto sam bila svjedok situacijama u kojima su
odgajateljica silom odvajale djecu iz zagrljaja brae ili sestara, posebice u
vrijeme adaptacije.
Dakle, velike su prednosti mjeovitih skupina. Osmisliti i ostvariti
okruenje koje podrava uenje, veliki je izazov, meutim, ako se odgajatelj
pokae dobrim promatraem, organizatorom,evaluatorom i poticateljem djece, te
omogui djeci prirodni put dobivanja informacija, konstruiranja znanja i
rjeavanja problema, svako pojedino dijete u skupini moi e svakodnevno
razvijati svoje brojne potencijale.
Edita Slunjski: Integrirani predkolski kurikulum,Mali profesor , Zagreb,
2001.
Dijete vrti obitelj mjeovite skupine, Djeja kua Miljak I Vujii

41.ULOGA ODGAJATELJA U PROVOENJU PROGRAMA

PREDKOLE
Predkola je priprema djece za polazak u kolu. Oznaava prostor
izmeu obiteljskog doma, djejeg vrtia i osnovne kole. Predkola obuhvaa
sadraje koji su primjereni potrebama suvremenih narataja djece i njihovih
roditelja.
Godine 1996. Ministarstvo prosvjete i porta Republike Hrvatske
objavilo je radni materijal o organiziranoj pripremi za kolu predkolske djece
koja ne pohaaju djeji vrti, nazivajui takav oblik predkola. Vrijeme
provedbe predkole predvieno je od listopada do svibnja tijekom pedagoke
godine. Predkola ima specifian program koji se odnosi na zadovoljavanje
djejih potreba, odnosno stvaranje okruenja koje prua djeci osjeaj sigurnosti i
prihvaenosti, te na taj nain stvaranje pozitivne slike o sebi i svojim
mogunostima. Isto tako, praenjem razvoja djece odgajatelj treba prepoznavati
odreene tekoe kod djeteta te njima prilagoditi poticaje, a vano je i

obavijestiti roditelje kako bi se obratili strunjacima zbog prevencije moguih

poremeaja. U svakom trenutku odgajatelj treba podravati i poticati djeju
inicijativu, kreativnosti stvaralako ponaanje.
Pripremljenost za kolu podrazumijeva fiziku, intelektualnu i socioemocionalnu zrelost, kako bi dijete bilo sposobno za svladavanje propisanog
nastavnog programa. U fiziku zrelost spada zadovoljavanje minimuma
standarda dogovorenih za visinu, teinu i tjelesne proporcije te da dijete nema
veih potekoa u prirodnim oblicima kretanja. Intelektualna zrelost odnosi se
na govorni razvoj, razvoj opaanja, miljenja, pamenja te koncentracije. U
socio-emocionalnu zrelost spada znanje o emocijama, sposobnost kontrole
emocija, empatija, uvaavanje tuih potreba i miljenja, suradnja s djecom i
odraslima.
Isto tako, do polaska u kolu dijete treba prepoznavati boje, slova i
brojeve, razumijeti prostorne odnose: naprijed-natrag, lijevo-desno, gore-dolje,
ispod-iznad. Vano je i razumijevanje vremenskih odnosa: prije, poslije, jutro,
podne, veer kao i juer, danas, sutra. Poeljno je da dijete poznaje dane u
tjednu, razlikuje godinja doba, poznaje neke rijeke, mora, potoke, biljke i
ivotinje. Trebalo bi biti samostalno u odravanju vlastite higijene, odijevanju,
oblaenju, samoposluivanju. Vrlo je vano da dijete poznaje pravila ponaanja
na ulici, dakle, kako prijei ulicu potujui prometnu signalizaciju, da se moe
samostalno kretati po poznatom okruenju, zna svoju adresu i broj telefona.
Teme programa koje odgajatelj moe koristiti u svom radu su razliite. Elementi
koje je potrebno raditi s djecom prije polaska u kolu su: grafomotorike vjebe,
snalaenje u prostoru, provjera poznavanja oblika, slova, brojki, boje, vjebe za
razvoj preditalakih vjetina. Primjenom radnih listova, dijete stjee iskustvo u
radu na papiru, odgovora na zadatak, mirno sjedi te vjeba koordinaciju okoruka.
Odgajatelj treba biti svjestan da se svaka aktivnost mora temeljiti na
poznavanju djetetova razvoja, kako razvoja uope, tako i aktualne razvojne
razine, odnosno na poznavanju potreba, interesa i mogunosti svakog djeteta,
prije nego to zapone s pripremom djeteta za kolu. Djetetov stalni lo uspjeh u
aktivnostima rezultira gubitkom motivacije, pa se moe javiti otpor i odbijanje
prema uenju.(Starc, Obradovi, Plea, Profaca i Letica). Drugim rijeima,
odgajatelj treba poznavati i razumjeti djeje mogunosti u estoj I sedmoj godini
ivota kako bi osigurao odgovarajui izbor materijala i aktivnosti koje e imati
najbolje uinke u razvojnom poticanju djece. Svaki polaznik predkole treba
iskuavati i razvijati svoje psihofizike snage i potencijale, pri emu e
doivljavati uspjeh, ali i neuspjeh, to takoer mora nauiti uspjeno prevladati.
Odgajatelj mora komunicirati i uspostaviti suradniki odnos s roditeljima
djece koja pohaaju predkolu, kao i sa svim imbenicima koji su na neki nain
povezani s izvoenjem programa predkole. On mora prihvaati nove
znanstvene spoznaje, te ih ugraivati u svoju praksu. Dakle, odgajateljeva
zadaa jest stvaranje uvjeta za razvoj, odnosno temeljito poznavanje programa

kojim e se djeci omoguiti tjelesni i duevni razvoj. Dijete bi nakon pohaanje

predkole trebalo biti pripremljeno za ukljuivanje u kolsku sredinu i
prihvaanje kolskih obveza.
Anka Doen-Dobud: Predkola, Alinea, Zagreb, 2001.

42.PREDKOLSKO DIJETE I VJERONAUK

Otkad postoji ovjeanstvo prisutna je i neutaiva e za duhovnim
ivotom. Sve knjige, razni spisi, dokazi i nalazi upuuju na to da je ovjek
oduvijek imao potrebu za neim duhovnim, neim to ga nadilazi, a istovremeno
toliko ispunjava da postaje vaan dio i smisao njegova ivota. U sebi imamo
uroenu potrebu za vjerom. Odgoj u vjeri za predkolsko dijete, iako se iz
razliitih perspektiva ini prilino nepotreban, potreban je da bi se dijete razvilo
u jednu integralnu osobu, da bi razvilo sve svoje potencijale te da bi jednog dana
bio ovjek proet ljubavlju i duhovnou, sretan i zadovoljan svojim ivotom.
Vjerski odgoj je dio cjelovitog odgoja. Povezan je s tjelesnim, psihikim,
intelektualnim i moralnim dozrijevanjem osobe. Religiozna dimenzija
neodvojiva je komponenta ovjekova ivota. I dijete je na svoj nain religiozno
bie. Prema nekim psiholozima djetinjstvo je s religioznog aspekta vrlo
intenzivno i osjetljivo razdoblje. Dijete je spontano otvoreno religioznoj
dimenziji koja u njemu budi osjeaje iskrene i duboke radosti. Zahvaljujui
svojoj mati i divljenju, dijete ima sposobnost da vidi nevidljivo. Religiozni
odgoj u toj dobi nije nikakva indoktrinacija, nego buenje religioznog poleta
koji u djetetu ve postoji. To je odgoj za temeljne ljudske i kranske
vrijednosti: za ljubav, zahvalnost, povjerenje, iskrenost i dareljivost. U
najnovijem dokumentu o vjerskom odgoju i katehezi Crkva naglaava da je
djetinjstvo odluujui trenutak za budunost vjere. Doivljaji i iskustva iz
djetinjstva neobino su vani za skladan rast i razvoj osobe.
Prvu i najvaniju brigu oko cjelovitog odgoja, pa tako i vjerskog, ima
obitelj. Nju ne moe zamijeniti ni Crkva ni bilo koja druga odgojna ustanova.
Toplina, povjerenje, blizina druge osobe, njenost, zatita i sigurnost mogu se u
potrebnoj mjeri doivjeti jedino u obitelji. No obitelj nije jedino mjesto odgoja.
Zbog vie opravdanih razloga roditelji sve ee svoju djecu povjeravaju
izvanobiteljskim odgojnim ustanovama kao to su djeji vrtii. Predkolske
ustanove nisu tek mjesta gdje bi se djeca uvala u vrijeme dok su im roditelji
zauzeti. Oni nude niz odgojnih sadraja kao to su dramski, likovni, glazbeni,
uenje stranih jezika i sl. Vjerski odgoj je takoer jedan od programa koji je
ponuen djeci. Vjerski odgoj za najmlae u najizvrsnijem smislu znai odgoj
koji se brine o razvoju onih ljudskih snaga koje utemeljuju antropoloku
podlogu vjerskom ivotu. Rije je o razvijanju osjeaja povjerenja, zahvalnosti,
darivanja sebe samoga, suosjeanja i suradnje s blinjima. S demokratskim

promjenama u Republici Hrvatskoj, donoenjem novog Ustava i stjecanjem

prava na slobodu vjere, stvoreni su uvjeti da se u skladu sa eljom roditelja u
kole i predkolske ustanove uvede vjeronauk odnosno vjerski odgoj. Proces
postizanja zakonskih rjeenja za katoliki vjerski odgoj djece predkolske dobi,
dobio je prvi zakonski okvir sklapanjem ugovora izmeu Svete Stolice i
Republike Hrvatske (1996.) o suradnji na podruju odgoja i kulture. Postignuti
Ugovor je verificiran u Hrvatskom Dravnom Saboru (1997.), te se tim
ugovorom Republika Hrvatska obvezala jamiti nastavu katolikog vjeronauka u
svim javnim osnovnim i srednjim kolama i vjerskog odgoja u predkolskim
ustanovama. Dr. Alojzije Hoblaj, autor je Programa vjerskog odgoja predkolske
djece u izvanobiteljskim uvjetima, okvirnog programa koji je i danas na snazi.
Program se integrira u redovne vrtine programe i to kao: cjelodnevni,
poludnevni ili krai program. Vano je napomenuti da svaka ustanova prije
poetka provoenja Programa, nudi roditeljima anketu, kojom se roditelji
odluuju za ili protiv takvog programa, a na roditeljskom se sastanku predstavi
Program. Broj odgojnih skupina u kojima e djeca imati program vjerskog
odgoja ovisiti e o eljama roditelja i mogunostima djejeg vrtia. Program
vjerskog odgoja mogu roditeljima ponuditi samo oni vrtii koji imaju sve uvjete
za njegovu provedbu. Programe vjerskog odgoja imat e samo one odgojne
skupine djece u kojima su smjetena djeca onih roditelja koji su traili vjerski
odgoj za svoju djecu.
Metodoloki ivot je u programu strukturiran u est ivotnih podruja: Ja, Mi,
Svijet, Jezik, Crkva i Biblija. U iskustvu napetosti izmeu ovisnosti i elje za
samostalnou, djetetu se prua pomo u pronalaenju sebe, u jaanju osobnosti
i afirmaciji ivota. U ivotnoj situaciji dijete se otvara blinjemu i s njim
uspostavlja razliite oblike odnosa. U iskustvu ljubavi prema ovjeku, ovjek
moe osjetiti ljubav prema Bogu. Dijete se postupno snalazi u svijetu tehnike i
prirode. Umjesto da se dri pasivno, aktivno uei odgovorno pridonosi razvoju
bia i stvari koje su povjerene ljudima. Govorom simbola i jezikom pjesnika,
pisaca, dijete ulazi u vjersku/religijsku dimenziju ljudske zbilje te se pribliava
biblijskom govoru koji je prepun simbola i slika. Pronalaenjem aktivnih oblika,
dijete ulazi u crveni ivot i zajednicu, ije se vrijednosti prenose predajom. Kroz
odabrane biblijske ulomke dijete doivljava ohrabrenje i zahtjeve te upoznaje
Isusa s kojim se moe identificirati. U planiranju i ostvarivanju odgojno
obrazovnog procesa, vjerski sadraji moraju biti u skladu sa sadrajima i
zbivanjima koja se dogaaju u djetetovu okruenju, pratei ujedno ciklus
liturgijske godine.
Radi individualnog zadovoljavanja potreba i poticanja djetetova razvoja,
bitno je omoguiti djetetu aktivnosti u skladu s njegovim interesima i
zakonitostima njegove razvojne dobi. Senzibilizirati dijete za njegovu duhovnu
dimenziju kao potrebu koja ga ini osjetljivim za otkrivanje, primanje i
oblikovanje njegova ivota u odnosu na sebe, drugoga, te na poseban nain
Boga cilj je vjerskog odgoja u predkolskoj dobi. Sve se to odvija na nain

prilagoen predkolskom djetetu, igrajui se i proimajui duhovnu dimenziju

kroz sve djelatnosti koje se u vrtiu provode (pisanu rije, glazbu, likovni
izriaj, scenski pokret). Dananja iskustva pokazuju da djeca dobro prihvaaju
vjerske sadraje ako im se priblie na nain koji odgovara njihovim
sposobnostima. Taj e sadraj djeca takoer osmisliti na svoj nain i uklopiti ga
u svakodnevne aktivnosti u vrtiu I obiteljskom domu.
Vjerski odgoj takoer znaajno mijenja odnos izmeu obitelji i vrtia.
Zajedno s obitelji vrti sudjeluje u zadovoljavanju potrebe za tovanjem
tradicionalnih i religijskih obiaja bliskim hrvatskom narodu. Na taj nain
obitelj ponovno postaje izvor duhovnih vrijednosti, a blagdani poprimaju svoj
pravi smisao.

43.ODGOJITELJ I UBLAAVANJE STRESA U DJECE

U dananje je vrijeme stres postao sastavni dio ivota, kako odraslih, tako
I djece. itajui strunu literaturu naila sam na mnoge odgovore psihologa na
pitanje to je stres. Jednu jednostavnu definiciju dao je psiholog Lazarus: Stres
je sklop psihikih i tjelesnih reakcija na vanjski dogaaj koji pred nas postavlja
zahtjeve kojima ne moemo udovoljiti. Dakle, stres je svaka situacija ili
dogaaj koji prijeti gubitkom nekoga ili neega to je od ivotne vanosti za
nau egzistenciju.
Ne samo dijete nego i svaka osoba bilo koje dobi, moe se nai u stresnoj
situaciji. Dijete je u stanju stresa uvijek kada od njega traimo vie nego to ono
moe osjeajno podnijeti, vie nego to moe uiniti, ili kada prijetnja ugroava
neku njegovu dobrobit.
Neto to za odraslu osobu nije opasno, za dijete moe biti kap koja je
prelila au primjerice oduzimanje omiljene igrake, neija grubost ili ozljeda,
bolest. Razne prijetnje kao prijetnje ivotu, tijelu, zdravlju, prijetnja drugima
koji su djetetu dragi, prijetnje su koje djeteta izbacuju iz svakidanje ravnotee,
dakle stavljaju ga u stresnu situaciju. Vano je znati da djeca razliito reagiraju
na stresnu situaciju. Neka djeca postaju agresivna dok se druga povuku u sebe.
Neka se bore, napadaju, druga plau, budu umorna, bezvoljna ili bjee u
bolest.
Dijete se u stresnoj situaciji osjea naputeno i osamljeno, jer mu
nedostaje svijest o tome da se za njega netko brine, da ga netko hoe i zna
zatititi, da drugi ljudi mogu razumjeti kako se ono osjea. Zbunjeno je jer se
dogodilo neto to ono ne razumije, jer taj dogaaj nadilazi njegovu sposobnost
uoavanja, jer su ga osjeaji preplavili i ono ne moe gledati, sluati, razmiljati
kao inaeDijete ima osjeaj da je svemu kraj jer je potpuno izbaeno iz

svakidanjice, jer se dogaa neto to ne moe kontrolirati, jer je izgubio vjeru u

svoje sposobnosti, u sposobnost drugih da ga zatite. Upravo iz ovog razloga,
potrebno je da odrasla osoba, odnosno odgojitelj, prui punu potporu i daje
svoju pomo djetetu. Djetetu treba pokazati da suosjeamo s njim i da ga
istodobno znamo zatititi.
U stresnoj se situaciji sve dogaa brzo te je zbog toga djetetu u stresu
potrebno odmah pomoi, zaokupiti njegovu panju, razgovarati s njim ili ga
jednostavno zagrliti, umiriti. Obitelj, a isto tako i odgojitelj, najblii su djetetu, i
zato oni pomau djetetu odmah. Na taj e nain smanjiti mogue posljedice
doivljenog stresa. Obitelj je prva zatita djeci, no dijete se moe i u vrtiu nai
u stresnoj situaciji, meu svojim vrnjacima. Tada odgojitelj ima ulogu zatite,
on je taj koji mora pomoi djetetu.
Suoavanje je svako ponaanje koje uklanja ili bar smanjuje duevne ili
tjelesne patnje. Najuspjeniji nain noenja sa stresom je prerada traumatskog
iskustva, vraanje izgubljenog osjeaja kontrole, te postizanje razumijevanja i
uvida u problem. Vanu ulogu pri ublaavanju stresa ima aktivnost koja je vana
za zadravanje pozitivne slike o sebi. Komunikacija odgojitelja s djetetom isto je
jedan je od naina ublaavanja stresa. Odgojitelj mora otvoreno komunicirati s
djetetom kako bi mu dijete povjerilo svoje brige, elje, osjeaje. Treba
poduprijeti dijete da iskae svoje loe osjeaje i na taj nain se suoi sa stresom.
On treba sluati dijete bez prekidanja, hrabriti ga, biti mu potpora, pokazati
interes za dijete.
Ako se dogodio neki traumatizirajui dogaaj koji je dijete doveo u stanje
stresa, odgojitelj treba dopustiti djetetu da pria o tom dogaaju, ak mu i
ponuditi da crta o njemu, kako bi ga se prisjetilo kroz igru. Na taj e nain
djetetu situacija biti podnoljiva. Dobro je kad se odgojitelj igra s djetetom na
nain da se slui osjeajima: glumi tunu, ljutitu, veselu, uzbuenu osobu.
Vano je da su ugodni i neugodni osjeaji ukljueni pa e se tako dijete suoiti
sa svojim neugodnim osjeajima, ali e znati da postoji mogunost i za ugodne
osjeaje.
Postoje i ekspresivni naini suoavanja sa stresom, tj.verbalne i
neverbalne tehnike. Jedan od naina je kreativno izraavanje uz okolinu bogatu
bojama i oblicima koja potie djeje izraavanje i sposobnosti. Rad u malim
grupama podrava osjeaj pripadanja, omoguuje razgovor te sluanje i
primanje pomoi. Jako su vani i kutii za osamu, I igra lutkama.
Sve to sam navela o ponaanju odgojitelja i njegovoj ulozi u ublaavanju
stresa, vrijedi i za djetetovu obitelj, iz ega zakljuujemo koliko je neizbjena
suradnja odgojitelja i roditelja kada se dijete nae u stresnoj situaciji.
Dijete treba potaknuti da se tjelesno opusti kako bi mu se ublaio strah i
napetost. Uz pomo igara i oputajuih vjebi, polako se otvaraju vrata u
djetetov unutarnji svijet. Tako se ono ui oslukivati sebe, udubiti se u sebe i
prepustiti se. To je primjer kognitivnog naina suoavanja sa stresom, koji jo
ukljuuje desenzibilizaciju, uenje samopouzdanja i odlunosti, racionalno-

emocionalnu terapiju i uenje rjeavanja problema. Osim oputanja i ive

aktivnosti poput plesa pomau u oslobaanju stresa.
Stres je dio naeg ivota, ne moe se izbjei, ali se moe ublaiti. Zato
takvim situacijama treba ovladati, to znai da odgojitelj i obitelj djeteta trebaju
uiniti sve kao bi pomogli djetetu.
Mirjana Milanovi Pomozimo im rasti

44.TIMSKI RAD ODGOJITELJA

Predkolsko razdoblje ima velik utjecaj na djetetov razvoj, to trai od
svih imbenika, a meu prvima od odgojitelja, stvaranje uvjeta za maksimalno
poticanje razvoja djetetove aktualne sposobnosti. Iznimno je vana kvalitetna
interakcija djeteta sa svojim okruenjem, zadovoljavanje njegovih
intelektualnih, socijalnih, emocionalnih, tjelesnih potreba, ime odrasli dobivaju
odgovornost za djetetovo odrastanje. Kvaliteta odgojno obrazovnog procesa
nije odreena samo vezom dijete odgojitelj, ve na nju utjeu svi lanovi strune
djelatnosti.
Odgojitelja odreuje njegov individualni stil rada i odnos prema profesiji.
Tu se otkrivaju razlike u odgojnim ciljevima, prioritetima, nainima kako ih
nastoje realizirati, u oekivanjima, motivaciji. Ponekad se odgajateljima neiji
stil rada ini neprihvatljiv, ali ako su motivirani analizirati i druge naine rada,
otkrivati prednosti i nedostatke pojedinih pristupa i ideja, sasluati drukija
iskustva, doi e do spoznaje da mogu puno nauiti od drugih.
Informacije koje odgajatelji meusobno razmjenjuju u praksi trebale bi se
evaluirati. Trebala bi im biti pruena mogunost da od kolega, strunog tima,
ravnatelja i drugih u praksi provjeravaju neke ideje, da analiziraju vlastitu i tuu
praksu te na temelju iste vre procjenu, da imaju mogunost preuzeti neke
promjene. Evidentno je da iskazivanje odgojiteljeve kreativnosti i otvorenosti
prema inovacijama mora biti prvenstveno podrano od kolega. Razumijevanje
procesa uenja i posebne zajednike prakse sa drugima koji su ukljueni u
odgojno obrazovni proces, moe umanjiti pogreke u praksi. Tako se razvija
nova strategija u kojoj zajedniko uoavanje procesa odgoja prua bolje
rezultate od izolirane samoprocjene. Meutim, za takvu zajedniku refleksiju
sudionici trebaju biti motivirani i spremni potivati neke osnovne principe. Svi
odgojitelji trebaju dobrovoljno pristati biti lanom zajednikog tima. Bitan dio
zajednikog uenja je verbaliziranje procesa i njegovih posljedica. Takoer je
vrlo vano omoguiti zajedniko vrijeme za svakodnevne i periodine dogovore.
Naalost, mnogi odgojitelji su izolirani u svojim ustanovama pa im se ne prua
dovoljno prilika za razmjenu iskustava i provjeru. ak i partneri u skupini, u
situaciji kada im se radno vrijeme poklapa, teko mogu razmijeniti dnevne

informacije, uskladiti zadatke, teme, diskutirati ili planirati zajedniki rad u istoj
odgojnoj skupini.
Za poetnike koji osjeaju raskorak izmeu teorije i prakse kao i za sve
ostale odgojitelje, treba osigurati kooperativno uenje putem kojeg e se ideje
analizirati, diskutirati i provjeravati te razmiljati o tome kako se mogu pretoiti
u praksu. To je proces u kojem e odgojitelji uiti kako se moe sudjelovati u
otvorenim diskusijama i kako slobodno kreirati praksu bez straha od neuspjeha.
Takav refleksivni praktiar svoje e greke promatrati kao nuan dio uenja.
Divergentni pristupi odgojitelja u ovakvom grupnom projektu, trebali bi biti dio
otvorenih diskusija u kojima se razliitost promatra kao poticaj i izazov. Ono to
se po miljenju odgojitelja praktiara pokazalo vrijednim je mogunost
percepcije vlastitog rada, spoznaja o tome to kolege rade, misle i osjeaju, te
usporeivanje sa osobnim projekcijama. Tako se saznavaju motivacije, nove
ideje i pristupi. U razdoblju slabije motivacije, u nedostatku novih i originalnih
ideja, percepcija vlastite prakse i zajednika refleksija moe znaiti dodatni
impuls izvana. Podrka kolega, meusobna interakcija mogu biti izazov za
odgojitelje. Vano je istaknuti injenicu da bi odgojiteljima trebala biti osigurana
mogunost neovisnog, individualnog istraivanja prakse bez straha od
neuspjeha. Samorefleksijom odgajatelji gradu novu strategiju vrlo vjerojatno
uspjeniju od prethodne. Odgojiteljima je u zajednikom radu potrebna pomo
strunjaka teoretiara koji su u dugoronom zajednikom planiranju spremni
provjeriti nove ideje. Oni pomau u stvaranju konstruktivne povratne
informacije, samoprocjenjivanju i u razvijanju komunikacijskih sposobnosti. Na
taj se nain gradi odgovornost svakog odgojitelja za vlastitu praksu,
odgovornost vrtia pa i ire sredine.
Svaki odgojitelj ima svoj stil rada i odnosa prema profesiji. Potrebno je da
odgojitelj bude otvoren prema uenju od svojih kolega, da se meusobno
nadopunjuju i nadovezuju. Odgojitelj treba biti motiviran analizirati i druge
naine rada, otkrivati prednosti i nedostatke, sasluati tua iskustva. Suradnja i
kolegijalnost s drugim odgojiteljem u odgojnoj skupini te razliiti stavovi,
razmjena iskustava o djeci i samom radu s njima rezultirat e pozitivnim
ozrajem i uspjenim radom s djecom. Odgojitelji meusobno surauju,
osmiljavaju nove kutie, provode zajednike aktivnosti te pomau jedan
drugome u ostvarivanju razliitih aktivnosti i projekata. U mom dosadanjem
iskustvu pomo i podrka svih odgojitelja, klju je za uspjenost u radu grupe
kao i cijelog vrtia.
U godinjem planu i programu odreuje se tema na razini vrtia koja e
oznaiti tekuu kolsku godinu. U naem vrtiu ovogodinja tema je otpadni
materijali I biljna raznolikost naeg podruja. Zajednikim radom osmiljavamo
aktivnosti s djecom, ureujemo zajednike prostorije u vrtiu, ukljuujemo
roditelje i iru zajednicu. Sakupljamo razne stare predmete, pedagoki
neoblikovan materijal, proavamo bogatu floru naeg otoka.

Timski rad trai vrijeme i osobni napor, trajnu izobrazbu, usavravanje i

uvjebavanje komunikacijskih i socijalnih vjetina. Razvijanje tima je nikad
zavreni posao. To je proces u koji treba ulagati i razvijati ga kako bi bio radno
djelotvoran te kako bi lanovima pruio osjeaj zadovoljstva u radu.

45.AKCIJSKO ISTRAIVANJE ODGAJATELJA U FUNKCIJI

UNAPRIJEIVANJA ODGOJNO OBRAZOVNOG PROCESA
U SKUPINI
Akcijsko istraivanje je izravno, participacijsko, suradniko promatranje i
mijenjanje odgojne prakse s namjerom stvaranja uvjeta, okruenja (socijalnog i
fizikog) i ozraja koje e voditi emancipaciji, a ne manipulaciji djece i
odgojitelja.
Smatra se da je sociolog Kurt Lewin zaetnik koncepcije akcijskog
istraivanja. Po njemu je upravo takvo istraivanje potrebno drutvenoj praksi i
opisuje ga kao istraivanje za drutveno upravljanje.
Bitne znaajke akcijskog istraivanja su izravnost, otvorenost,
fleksibilnost i i dinaminost. Uloga istraivanja je podravajua i usmjeravajua,
sa svrhom ostvarenja uvjeta, okruenja i ozraja u ustanovi. Akcijsko
istraivanje je dinamino i suradniko. Sudionici u akcijskom istraivanju nisu
objekti koji slue istraivau za ostvarenje njegovih ciljeva, nego su ravnopravni
partneri u istraivanju svoje prakse i prakse drugih, njezinom mijenjanju i
razvijanju. Njihovi odnosi su demokratske prirode.
Svako se akcijsko istraivanje temelji na planu akcije, realizaciji akcije i
procijeni rezultata (evaluaciji). Ovakav pristup istraivanju od istraivaa
oekuje da pripremi plan akcije, da praktino pone raditi na realizaciji plana, da
prati efekte akcije i da razmisli o efektima. U praksi proces poinje tako to se
procjeni da li je potrebno ili poeljno uvesti nekakva poboljanja i promjene, a
najee jest. Ta opa ideja zahtijeva detaljno preispitivanje konkretnih uvjeta i
utvrivanje postojeih injenica ili stanja. Kada se donese odluka o polju
djelovanja (akcije) i utvrdi postojee stanje, donosi se odluka o opem planu
akcije. Plan predstavlja konstruktivnu djelatnost i po svom odreenju mora biti
perspektivan i predstavljati korak naprijed. Pri izradi plana mora se razmiljati o
tome da je odgojna praksa, do izvjesne mjere, nepredvidljiva. Stoga, opi plan
mora biti dovoljno fleksibilan da se moe prilagoditi svim nepredvienim
okolnostima i prethodno neuoenim preprekama.
Nakon to se detaljno analizira opi plan akcije, potrebno ga je ralaniti
na konkretne korake akcije. Prvi korak je promjena strategije, tj. naina rada
kojemu je cilj ne samo promjena, nego i bolje razumijevanje. Istraiva mora
osmisliti naine praenja efekta ovog prvog koraka. Praenje (promatranje) ima
funkciju registriranja efekta akcije. Kada postigne to da praenjem akcije moe
utvrditi sve vane injenice, prvi korak je uinjen. Praenje akcija mora biti
briljivo planirano kako bi ostavilo dokumentiranu osnovu za kasnije koritenje

iskustva. Kao i sama akcija, planovi praenja moraju biti otvoreni, tako da
omoguuju i biljeenje neoekivanih dogaanja.
Nakon prvog koraka slijedi realizacija, praenje i procjenjivanje drugog
koraka, te se tako nastavlja spirala akcije, praenja, evaluacije i ponovnog
planiranja. Takva ciklika narav Lewinovog modela, namee potrebu da akcijski
planovi budu fleksibilni. Lewinovo namjerno preklapanje akcije i refleksije
akcije napravljeno je tako da dozvoli sudionicima mijenjanje planova na osnovi
vlastitog iskustva.
Refleksija je najvaniji korak, odnosno ona se vraa na akciju koja je
bila zabiljeene tijekom praenja.Ona ukljuuje zajedniku kritiku raspravu u
kojoj se analizira, procjenjuje i evaluira praksa.Tek kada odgajatelj prihvati
kritiku svijih kolega kao pozitivan komentar moe mijenjati praksu i stvarati
nova znanja. Uz pomo kolega uvia svoje pogreke i unapreuje svoj rad.
Mijenjajui svoju praksu, odgajatelj mijenja i sebe. Kroz zajedniku raspravu sa
kolegama odgajatelj se osposobljava da kritiki razmilja o svojoj praksi i da
svoju refleksiju artikulira u sebi, to je glavna znaajka odgajatelja- refleksivnog
praktiara. Nakon prvog koraka slijedi realizacija, praenje i procjenjivanje
drugog koraka, te se tako nastavlja spirala akcije, praenja, evaluacije i
ponovnog planiranja.
Kvalitetan odgajatelj-praktiar u svom radu mijenja rutinu, promilja o
vlastitim postupcima, spreman je na promjene koje e pozitivno utjecati na
njegov rad s djecom. Odgajatelj- refleksivni praktiar je onaj odgajatelj koji u
svoj rad uvodi suvremene metode, koje potom ocjenjuje, procjenjuje i
usporeuje. On razmilja i postavlja si pitanja o tome da li su njegova djeca
zadovoljna u vrtiu, to moe promijeniti i na koji nain...
Reakcije djece na odgajateljevu akciju, kao najvanije mjerilo uspjeha
akcije, mjerilo su i razumijevanja i interpretacije te akcije, a istodobno i odgovor
kakva je odgajateljeva implicitna pedagogija.
Miljak, A.: Humanistiki pristup teoriji i praksi predkol. odgoja

46.SUVREMENA KONCEPCIJA STRUNOG USAVRAVANJA ODGAJATELJA

U suvremeno doba sve je manja razlika izmeu poetnog i trajnog obrazovanja.
Struno usavravanje odgajatelja djece predkolske dobi profesionalna je obaveza i interes,
ne samo njih, nego i strunih suradnika koji rade u vrtiima. Usavravanje se moe istinski
dogoditi samo ako je odgajatelj spreman na promjene i uenje, a ne prisilom ravnatelja ili
strunog suradnika.
Obnavljanje ve steenih i stjecanje novih znanja u najveoj se mjeri odvija u okviru
odgajateljeva radnog vremena, dok se njegova uporaba u cjelini odvija u djejem vrtiu
tijekom odgajateljeve interakcije s djecom i njihovim roditeljima, te njegovom suradnjom s
drugim odgajateljima.
Upravo zbog toga, vaan imbenik odgajateljeva strunog usavravanja je vrtiki
kontekst koji ine: ope vrtiko ozraje, cjelokupna kvaliteta rada u djejem vrtiu, te
struna kompetentnost njegovih djelatnika.
Ope vrtiko ozraje ine odnosi koji u njemu vladaju. Odgajatelji se razliito odnose
prema radu, jedni prema drugima, prema promjenama, ali i prema problemima na koje u
svom radu i odnosima nailaze. Ope ozraje koje stvaraju djelatnici prepoznaje se po razini
njihova aktiviteta, nainu na koji komuniciraju, po temama razgovora, vremenu koje
provode zajedno i otvorenosti koju iskazuju jedni prema drugima. Odnosi meu
odgajateljima u mnogoemu utjeu na efikasnost razliitih oblika strunog usavravanja, te
na primjenu i razmjenu znanja koji svaki odgajatelj ima i primjenjuje u svom radu. Kako
vrtiki kontekst uvjetuje efikasnost strunog usavravanja, tako i odgovarajui oblici
strunog usavravanja utjeu na dinamiku odnosa meu odgajateljima i na ope vrtiko
ozraje.
Cjelokupna kvaliteta rada u djejem vrtiu, takoer se moe promatrati kao vaan
imbenik u odnosu na izbor podruja i tema strunog usavravanja. Objektivno i realno
utvrivanje kvalitete rada i vizije eljenog stanja, olakava izbor podruja strunog
usavravanja odgajatelja. Bez vizije eljenog stanja, te bez stalne spremnosti za uoavanje
promjena u kontekstu u kojem se rad odvija, struno usavravanje nema obiljeje
osmiljenog, reguliranog i kontroliranog procesa.
Odgajateljeva profesionalna kompetentnost koju ine njegova osobnost, iskustvo,
znanje i vjetine treba promatrati kao dinaminu kategoriju. Svaki odgajatelj u svom radu
moe prepoznati ono to zna i ne zna raditi. No, postoje stvari koje profesionalno dobro
obavlja, a da toga odgajatelj nije ni svjestan. Proces osvjeivanja vlastitih profesionalnih
kapaciteta odvija se u odgajateljevoj interakciji s djecom, roditeljima i drugim odgajateljima,
te tijekom njegovog individualnog i grupnog strunog usavravanja. Tijekom rada s djecom
odgajatelj moe dobiti odgovor na pitanje o svojim znanjima, no na pitanje to jo treba
nauiti moe dobiti samo u komunikaciji s drugim odgajateljima i strunim suradnicima koji
e mu omoguiti uoavanje opsega moguih znanja i vjetina. Uloga stunih suradnika je da
utjeu na odreivanje ciljeva, sadraja i oblika strunog usavravanja.

Budui da se vrtiki kontekst sastoji od vrlo dinaminih i neovisnih kategorija,

moemo ustvrditi da je tzv. kolektivno struno usavravanje proces koji nastoji odrati
ravnoteu izmeu pojava koje se kreu i mijenjaju. Bitni imbenici strunog usavravanja
moraju odgovarati stanju odnosa meu djelatnicima, imati svoje polazite u odgajateljevoj
kompetentnosti i omoguavati primjenu postojeih, novih vjetina i znanja u radu s djecom i
roditeljima. Uza sve to moraju biti u suglasju s vizijom potrebne i eljene kvalitete rada.
Odgajatelj se moe usavravati samostalno i organizirano, u okviru razliitih oblika
strunog usavravanja, u djejem vrtiu i izvan njega. Struno usavravanje podrazumijeva
itanje i istraivanje suvremena strune literature, sjednice odgajateljskog vijea, strunointeresne grupe i radionice, supervizije, seminare, strune skupove i studijska putovanja.
Na podruju predkolskog odgoja provode se razliite vrste edukacija. One se provode
na svim podrujima djejeg stvaralatva i na svim podrujima odgojno-obrazovnog rada.
Ono to takoer unapreuje rad odgajatelja i termin koji bi svakako trebao krasiti
svakog kvalitetnog odgajatelja jest uloga refleksivnog praktiara. U svakodnevnoj praksi,
kada se kompetentni odgajatelj suoi s odreenim problemom, on najee poduzima akciju,
pa onda razmilja o pogrekama i novim moguim rjeenjima. Odgajatelj mora stei znanja
u akciji, a to e ostvariti na temelju akcijskih istraivanja. Akcijsko istraivanje je izravno,
suradniko promatranje i mijenjanje odgojne prakse. Vanjski prijatelji, kritiari pomau
odgajatelju u objektivnom, realnom sagledavanju i istraivanju njegove prakse. U praksi
proses poinje utvrivanjem postojeeg stanja te procjenom da je potrebno uvesti neke
promjene, pa se osmiljava plan akcije, odnosno koraci akcije i nain praenja efekta akcije.
Refleksija je najvaniji korak, odnosno ona se vraa na akciju koja je bila zabiljeena
tijekom praenja. Ona ukljuuje zajedniku kritiku raspravu u kojoj se analizira,
procjenjuje i evaluira praksa. Tek kada odgajatelj prihvati kritiku svojih kolega kao pozitivan
komentar moe mijenjati praksu i stvarati nova znanja. Uz pomo kolega uvia svoje
pogreke i unapreuje svoj rad. Kvalitetan odgajatelj-praktiar u svom radu mijenja rutinu,
promilja o vlastitim postupcima, spreman je na promjene koje e pozitivno utjecati na
njegov rad s djecom. Suvremena praksa odgajatelja treba biti vie refleksivna, a manje
rutinska. Tako se struno usavrvanje odnosi na praksu svakog odgajatelja, a ne samo na
sluanje razliitih injenica na seminarima i skupovima.
Cilj suvremene koncepcije strunog usavravanja je uvidjeti u praksi rad sebe i drugih,
dobiti impuls i poticaj za isprobavanje i unapreivanje svoje prakse. Profesionalni rast
odgajatelja treba biti cjeloivotni proces jer jedino odgajatelj koji se neprekidno razvija
moe pomoi djetetu u razvoju, razvijajui se zajedno s njim. Uenje tada postaje naa
zajednika igra - akcija, kroz koju gradimo meusobno potivanje, uvaavanje tuih
miljenja, spremnost na otvorenu diskusiju i pronalaenje rjeenja.

47.KOMUNIKACIJSKA UMIJEA ODGAJATELJA

Komunikacija je odnos prema jedinkama pomou znakova. Ona ukljuuje: nastojanje
razumijevanja misli i osjeaja druge osobe, te odgovor na djelotvoran nain. Komunikacija je
proces stvaranja znaenja izmeu dvije ili vie osoba, odnosno proces uzajamne razmjene
znaenja. Komunikacijski odnos proizlazi iz potrebe da se uopeno i generalizirano znanje,
iskustvo i vijednosti prethodnih generacija prenose na mlau generaciju, te da se na taj nain
osigura daljnji razvoj drutva. U komunikacijskom odnosu sudjeluje osoba koja alje informacije i
osoba koja tu informaciju ili poruku prima. Ako je proces jednosmjeran, onda to zovemo
informiranjem. Ako poruka tee u oba smjera, rije je o komuniciranju. Prema P. Watzlawicku, nije
mogue ne komunicirati. Po njemu, svako ponaanje u interpersonalnoj situaciji ima karakter
poruke, pa ak i odbijanje komunikacije. Watzlawick smatra da svaka komunikacija ima sadrajni i
odnosni aspekt. Sadrajni aspekt se odnosi na osobine i precizan opis, a odnosni aspekt na na
odnos prema sadraju. Odnos je prema njemu, uvjetovan interpretacijom ponaanja. Zbog razliite
interpretacije interpersonalnog zbivanja, moe doi do sukoba.
Komponente koje ine komunikaciju su koritenje glasa (verbalna komunikacija), koritenje
tijela (neverbalna komunikacija) i okolina. Komunikacija tee na verbalnoj i neverbalnoj razini i
one se neprestano isprepliu. Ta dva komunikacijska procesa nemogue je dijeliti, jer uz verbalnu
paralelno tee i neverbalna komunikacija. Neverbalna i verbalna poruka mogu biti u razliitim
odnosima, neverbalna poruka moe zamijeniti verbalnu, moe joj dati veu snagu, jedna poruka
moe proturjeiti drugoj. Verbalna komunikacija je prikladnija kada se govori o objektima, drugim
ljudima, dok je neverbalna komunikacija prikladnija za izraavanje emocija. Verbalna
komunikacija je vie pod kontrolom svijesti nego neverbalna, te esto nismo niti svjesni da aljemo
neverbalne poruke.
Komunikacija pored govora obuhvaa i sluanje. To je posebno vano kada se radi o odgoju
predkolske djece. Odgajatelj mora biti dobar sluatelj, mora uti i verbalnu i neverbalnu poruku
djeteta kako bi mogao pravovremeno odgovoriti na sve njegove potrebe. Odrasli odgajaju kroz
sluanje i govorenje, pa stoga nije svejedno kako to sluanje i govorenje u odgojnim situacijama
izgleda, kako djeluje na djecu i kako ona to primaju. Dobar je onaj odnos u kojem svi njegovi
sudionici mogu biti iskreni i otvoreni, meusobno potovani.. Najbolje je ono komuniciranje koje
dijete potie da izrazi svoje osjeaje i probleme, te da se osjea prihvaeno. Takav pristup u djetetu
smanjuje strah od odraslih i otvara mogunost samovrednovanja i mijenjanja.
Kada govorimo o komunikacijskim umijeima odgajatelja, vano je spomenuti i tehniku
aktivnog sluanja. Prednosti ove relativno jednostavne tehnike jesu u tome to se dijete prihvaa
onakvim kakvo jest pri emu se pokazuje maksimalno razumijevanje za njegov problem, iskazuje
se povjerenje u djetetove sposobnosti da e samo rijeiti problem, te se iskreno i bez
omalovaavanja prihvaaju svi njegovi osjeaji. Takoer, omoguuje mu se dovoljno vremena da

izrazi svoj problem. Povratna informacija ili feedback je, takoer, vaan pojam koji se vee uz
kvalitetnu komunikaciju. To je verbalni ili neverbalni odgovor na neije ponaanje.
Openito za komunikacijsko umijee treba posjedovati vjetinu sluanja, promatranja i
razumijevanja poruka drugih, te vjetinu prenoenja svojih ideja i osjeaja drugima.
Uspostavljanje komunikacije izmeu odgajatelja i djeteta temelji se na stvaranju socioemocionalne veze. Ona se razvija kroz svakodnevne praktine aktivnosti - prianje pria,
dramatizacijom, igrom, vrenje njege u jaslicama, razgovorom, njenou i sl.
Razvoj komunikacije izmeu odgajatelja i djeteta moe uvelike utjecati na razvoj govora u djeteta.
Komunikacijska umijea odgajatelja nuna su u neposrednom radu s djecom, ali i u suradnji
s roditeljima, kolegama i strunim suradnicima. to je najvanije, djeca stjeu vjetine dobrog
komuniciranja prvenstveno promatrajui odgajatelje u svakodnevnim interakcijama. Stoga je
izuzetno vano da odgajatelj bude dobar model i pravilan govorni uzor.
Miljkovi, Rijavec: Razgovori sa zrcalom
Integralna metoda prirunik

48.AKTIVNOSTI IZRAAVANJA OSJEAJA I ULOGA ODGAJATELJA U

TOME
Emocionalna stabilnost je preduvjet za razvoj svih drugih vjetina Dananja djeca imaju
vie emocionalnih problema od prethodnih generacija: osamljenija su, podlonija ljutnji i
neposluhu, nervoznija, sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija. Ono to takva djeca nisu
razvila zove se emocionalna inteligencija. Pod emocionalnom inteligencijom podrazumijevamo
sposobnost kontrole nagona, znanje o onome to osjeamo, odnosno usvajanje socijalnih vjetina
kao to su aktivno sluanje, prepoznavanje, shvaanje, imenovanje i verbaliziranje vlastitih
osjeaja, samokontrola, razvoj empatije, tj.prepoznavanje i potovanje tuih osjeaja, razvoj
senzibiliteta za tue potrebe i elje i razvoj sposobnosti rjeavanja problema u suradnji s drugima.
S obzirom da su socijalne vjetine uvjebane sposobnosti, moemo ih nauiti i uvjebati.
Uenje socijalnih vjetina zapoinje ve u najranijem djetinjstvu u obitelji putem imitacije,
zatim se steene vjetine stalno mijenjaju u interakciji sa socijalnom oklolinom. Da bi ih djeca
mogla nauiti i uvjebavati njihovo okruenje mora biti ispunjeno pohvalama i suradnjom, a ne
kritikama i natjecanjem. (Ajdukovi, Penik,1993.)
Isto tako, za razvoj suosjeanja i brige za druge, uvaavanje tuih osjeaja i potreba, kljuna
je pozitivna slika o sebi.(Ajdukovi i Penik, 1993.). Dijete ima pozitivnu sliku o sebi kada sebe
doivljava kao vrijednu osobu, prihvaenu od drugih, sposobnu, sigurnu i voljenu. Takav pozitivan
odnos prema sebi pridonosi razvoju emotivne stabilnosti, prihvaanju sebe i drugih, skladnijim
odnosima s drugima i povjerenju u druge.
S druge strane, iste autorice smatraju da dijete s loom slikom o sebi ne prihvaa sebe, pa mu
je zbog toga vrlo teko uvaiti osjeaje i potrebe drugog djeteta. Takvo dijete sklono je agresivnom
ponaanju, prebacivanju krivnje na druge i nepovjerenju prema drugima. Dijete ima lou sliku o

sebi kada sebe doivljava kao osobu koja je neprihvaena od drugih, nesposobna, nesigurna,
nevoljena, odnosno kada mu potrebe nisu zadovoljene.
Polazei od znaenja koje za predkolsko dijete ima njegovo okruenje, osim roditeljske
panje, od izuzetne je vanosti i uloga odgajatelja, kao i cjelokupnog vrtikog ozraja. Odgajatelj
e razvijati djetetovu pozitivnu sliku o sebi i time smanjivati agresivnost u djece, stvarajui
okruenje ljubavi, topline, osjeaja prihvaenosti, sigurnosti, podrke, uvaavanja i prijateljstva.
Od izuzetne je vanosti prihvatiti njegove osjeaje i potrebe, dopustiti mu njihovo slobodno
iskazivanje, te ih pravovremeno prepoznati i omoguavati njihovo zadovoljenje. Isto tako,
odgajatelj treba potivati djetetovu osobnost, voljeti ga takvo kako jest i to mu stalno pokazivati
dodirom, rijeima, osmjesima. Ugodna i pozitivna atmosfera je vrlo vana kod izraavanja djejeg
osjeaja.
Dakle, s obzirom da djeca ue na temelju promatranja modela, jedna od najvanijih uloga
odgajatelja u poticanju socijalnih vjetina je i stvaranje modela oekivanog ponaanja.
Odgajateljeve ja poruke dobar su nain pouavanja socijalno prihvatljivih naina iskazivanja
emocija ( prema Milanovi,1997.).
Od izuzetne je vanosti poticati razvijanje emocionalnih vjetina i u raznim igrama i aktivnostima.
Prepoznavanje osjeaja drugih dovodi do smanjenja zadirkivanja ili fizikih obrauna, a da bi
dijete prepoznalo tue osjeaje, mora poznavati i svoje osjeaje. Zato je vrlo vano razgovarati o
emocijama, zbog ega nastaju, kako se njima nositi, objasniti djeci da je u redu osjeati se ljuto,ali
da nije u redu zbog toga nekoga ozlijediti ili povrijediti neije osjeaje. Dijete koje je svjesno
svojih emocija nee samo rei da se osjea loe, ve e moi navesti da li se osjea ljuto,
povrijeeno, ljubomorno, uzbueno, tuno ili preplaeno. Odgajatelj moe zajedno s djecom
izraditi drutvenu igru sa slikama razliitih osjeaja, kada dijete odabere odreenu sliku moe
opisati osjeaj, ili rei zato se netko tako osjea. Ako dijete nije u mogunosti izraziti osjeaj,
odgajatelj moe izraditi emocionalne lutke kojima e dijete pokazati kako se osjea.
Isto tako, u aktivnosti izraavanja osjeaja ubraja se i ljubav prema prirodi. Odgajatelja
zadaa jest da djeci od malih nogu usadi ljubav I osjeaj odgovornosti prema prema okoliu,
istovremeno da naui dijete cijeniti I uvati vlastito zdravlje, jer i mi smo dio prirode. Pozitivan
odnos prema drugima ljudima takoer je rezultat pozitivnih utjecaja odgojitelja na emocije djeteta.
Radei u jaslikoj skupini, uoila sam prve sukobe koji se javljuju zbog njima iznimno
vanih stvari kao to su boice, igrake, dude. Djeca jaslike dobi na nezadovoljavanje svojih
potreba reagiraju agresivnim ponaanjem kao to su: upanje, grienje, lupanje glavom, bacanjem
predmeta, dok djeca starije dobi malo blae izraavaju svoje nezadovoljsvo, s obzirom da im je ve
razvijen govor i usvojene su socijalne vjetine. Poznavajui djeji razvoj, odgajatelj prepoznaje da
je djetetu ta ista duda, boica ili igraka predstavlja sigurnost, koja zamjenjuje njemu blisku
osobu. Odgajateljev pravilni utjecaj, djetetov razvoj i vrijeme uinit e svoje, pa e ta djeca ve za
godinu ili dvije moi na drutveno prihvatljiv nain vratiti svoje stvari, zamoliti neto ili traiti
pomo, rei odgajatelju ili drugom djetetu kako se osjeaju i slino.
Dakle, odgajateljevo znanje o tome koji su naini izraavanja osjeaja socijalno prihvatljivi
u kojoj dobi, a koji nisu, vrlo je vano, kako bi I on sam bio dobar vodi i na taj nain pomogao
djetetu u razvoju mnogobrojnih vjetina koje e omoguiti djetetu da izraste u produktivnu i sretnu
osobu.

Mirjana Milanovi I Maja Gabelica upljika: Pomozimo im rasti, Zagreb, Ministarstvo

prosvjete I porta RH,1997., Nina Penik i Marina Ajdukovi:Nenasilno rjeavanje sukoba,
Alinea, Zagreb