Dr. Ivan imatovi Dr.

Stjepan Gjurinek
Tragom ovjeka i pradrevnih kultura
Unato svim dosadanjim istraivanjima brojnih narataja znanstvenika raznih struka
i najnovijim paleoantropolokim nalazima, nitko danas ne moe argumentirano
odgovoriti koliko je staro ovjeanstvo, kada zapoinje njegova prolost te koja je
njegova uloga. Jedino u emu su svi istraivai povijesti ovjeanstva i antropolozi
posve suglasni jest neumoljiva injenica da mnogo toga iz nae (pra)drevne prolosti
jo uvijek ne znamo, ne razumijemo pa stoga ne moemo ni zadovoljavajue
protumaiti.
O moguim poecima i nedokuivim stazama razvoja udljivog ljudskog roda i
njegove najdrevnije prolosti znanstvenici su u proteklih stotinjak godina uz mnogo
napora dogovorno sastavili danas opeprihvaeni mozaik, koji je u mnogo emu vrlo
krhak i upitan.
To je objektivno vrlo ozbiljan i gotovo nerjeiv objektivan problem za klasinu
metodologiju istraivanja s kojim se neprestance suoavaju svi istraivai najdrevnije
prolosti. U tom je pogledu stanje sve tee to se ide dublje u znanstveno
istraivanje prolosti prapovijesnog doba.
To se moe slikovito usporediti s pokuajem da se sastavi i prepozna u svim bitnim
detaljima gotovo posve nepoznat motiv nekog velikog i davno rasutog drevnog
mozaika koji se sastojao od nebrojenih tisua kamenia od kojih su do danas gotovo
svi nepovratno izgubljeni, osim njih nekoliko stotina za koje se moe tek grubo
nagaati gdje su u tom velebnom mozaiku zbilje nedokuivo duboke prolosti neko
stajali i to su predstavljali.
Zbog toga su se u znanstvenim krugovima jo od sredine XIX. stoljea neprestance
vodile brojne otre rasprave i sukobi meu podijeljenim stranama, dok napokon nije
konsenzusom usvojen danas opeprihvaen, odvie pozitivistiki obojen, dobrano
okljatren i 'neupitan' mozaik nae najdrevnije prolosti.
Valja istai da velike potekoe istraivaima drevne prolosti danas zadaje i
kronian nedostatak grobova iz davno minulih eona kada su na Zemlji cvale visoke
pradrevne civilizacije. Pripadnici tih prapovijesnih kultura obiavali su, naime, svoje
mrtve spaljivati, a ne ritualno ili ceremonijalno sahranjivati u grobove. Stoga se
danas iz tih davno prohujalih vremena moemo, uz mnogo sree, nadati samo
sluajnom otkriu tek pokojeg vie ili manje nekompletnog kostura poginulih u
elementarnim nesreama.
Zato je vrlo upitna omiljela hipoteza paleoantropologa i arheologa da se upornim
iskapanjima mogu otkriti grobovi s ostacima tijela ljudi i artefaktima na temelju kojih
bi se napokon moglo materijalno dokazati postojanje visokih pradrevnih kultura ili
civilizacija. Na taj nain mogu se otkriti samo tjelesni ostaci pripadnika primitivnih
zajednica koje su, uz te visoke prapovijesne kulture, ivjele izolirano ivotom
kamenog doba i nisu spaljivale svoje mrtve.
Stoga vrlo rijetki arheoloki nalazi ponekog groba iz kamenog doba, najstarijeg i
kudikamo najduljeg razdoblja ljudske prolosti, mogu nedovoljno upuene istraivae
pozitivistike orijentacije lako navesti na neosnovan i ishitren zakljuak da visoke
pradrevne kulture na naem planetu nisu postojale.
Zbog velike oskudice raspoloivih paleoantropolokih i arheolokih nalaza danas
istraivai vrlo ranog prapovijesnog doba naprosto vape za novim nalazima, kojih
nikad nema dovoljno, kako bi njima upotpunili i koliko-toliko uvrstili vrlo manjkav i

sve upitniji mozaik najdrevnije prolosti ljudskog roda i njegovog munjevito brzog
napretka.
Strah i bijeg od novih ideja i saznanja
Dok s jedne strane postoji kronina nestaica nalaza iz prapovijesnog doba
istovremeno se mnogi veoma utjecajni pojedinci u svijetu znanosti, tradicionalno
skloni konzervativizmu i ouvanju steenih pozicija u znanstvenoj i drutvenoj
hijerarhiji, intimno veoma pribojavaju svih novih nalaza, smionih hipoteza i ideja
velikog dometa koje se 'ne uklapaju' u opeprihvaen, 'neupitan', ljubomorno uvan
te odvie klieiziran, pozitivistiki obojen mozaik nae pradrevne prolosti.
Sve to se u njega ne moe skladno uklopiti estoko se "ex cathedra" kritizira,
energino odbacuje ili preutno ignorira kako bi se poto-poto ouvao od raspadanja
vrlo blijed i krhak opeprihvaen mozaik pojave, neobino brzog ranog napretka
ljudskog roda te njegove najdrevnije prolosti kojeg je sve tee drati na okupu u
odvie skuenim okvirima postojee pozitivistike paradigme jedinog oficijelnog
znanstvenog obrasca za promatranje svijeta.
Valja istai da znanstveno istraivanje i interpretacija nae najdrevnije prolosti ima
svoje objektivne ali, naalost, i subjektivne (psiholoke) granice uvjetovane
interesnim determinizmom. One se iskazuju kao neka vrst misaonih ladica ili
pretinaca
u
umu
konzervativnih
znanstvenika
nesklonih
konstruktivnom
slobodoumnijem razmiljanju s komplementarnih pozicija.
Ta psiholoka i/ili interesna ogranienja im naprosto ne doputaju da prihvate bilo
kakve nove injenice ili saznanja koja se ne mogu uklopiti u odvie uske okvire tih
nerijetko samo za 'poeljne' sadraje unaprijed rezerviranih ili a priori popunjenih
ladica ili pretinaca. Sve to se u njih zbog nekompatibilnosti s postojeim slubenim
gleditima ne moe smjestiti oni kategoriki odbacuju i ignoriraju uz uobiajenu
atribuciju: "To nije znanstveno!"
Prirodno je da nove ideje i hipoteze o naoj drevnoj prolosti mnogo lake prihvaaju
mlai slobodoumni znanstvenici i istraivai jer je kod njihovih starijih kolega, koji su
ve odavno stekli i uvrstili visoke pozicije u znanstvenoj hijerarhiji, zbog
konformizma, naalost, dominantna sklonost tradiciji i konzervativizmu. Oni su skloni
maksimi "ne talasaj".
Stoga stariji narataji znanstvenika, odvie skloni uvanju svog znanstvenog
renomea i steenih pozicija nego znanstvenoj istini kakva jest, naprosto ne mogu,
ak niti uz vrste argumente, prihvatiti nikakve bitno nove ideje i spoznaje koje bi
mogle ozbiljnije naruiti ili ak sruiti opeprihvaeni znanstveni mozaik o podrijetlu
ovjeka, njegovu bljeskovitom ranom napretku i drugaijoj zbilji najdrevnije prolosti
nego to je oni zamiljaju.
Uvoenje novih komplementarnih ideja i hipoteza u znanstveno istraivanje naeg
tajnovitog podrijetla, bljeskovitog ranog napretka i najdrevnije prolosti bit e,
nedvojbeno, velika prekretnica koja e, kao i mnoge nove velike ideje u znanosti,
najvjerojatnije biti prihvaena tek smjenom generacija, a ne beskonanim
uvjeravanjima ortodoksnih pojedinaca iz svijeta znanosti kojima to interesno ne
odgovara i stoga ne ele uti niti prihvatiti nikakve nove argumente ma koliko vrsti i
uvjerljivi bili. Kao i uvijek do sada, vrijeme e prije ili kasnije uiniti svoje i sve e
danas sporne stvari u svijetu znanosti kad-tad doi na pravo mjesto.
Zabrinjavajue je da se, danas vie nego ikad prije, naprosto reducira pa ak i vrlo
drsko onemoguuje pristup mnogim injenicama i saznanjima da se ni na koji nain
ne bi dovelo u pitanje opeprihvaene stavove znanstvenika o naem krajnje

tajanstvenom podrijetlu, najdrevnijoj prolosti i neobino brzom ranom napretku,

nezamislivom bez mnogih visokih pretpovijesnih znanja i umijea neprimjerenih
kamenom dobu.
Stoga se ista i nepatvorena znanstvena istina u strateki vanim podrujima
nerijetko nae u ulozi ponizne i poslune slukinje kojom bahato gospodari
prepredeni i pohotni skrbnik radi ouvanja i daljeg irenja vlastite moi i bogatstva.
Stoga ne treba uditi da se danas neka kljuna arheoloka istraivanja ostataka nae
pradrevne prolosti odvijaju u najstrooj tajnosti, daleko od znatieljnih oiju
javnosti, pod monim okriljem vojnih i obavjetajnih krugova velikih sila. To je,
naalost, alosna injenica nad kojom se na prijelazu u tree tisuljee valja u
najmanju ruku vrlo ozbiljno zamisliti.
Uvjereni smo da ima nade da takvo zabrinjavajue stanje nee vie moi dugo
potrajati. U posljednjim desetljeima ve je prikupljeno mnotvo neugodno tvrdih
arheolokih nalaza koji ine prilino opsean i vjerodostojan dokazni korpus za nove
komplementarne hipoteze o naoj najdrevnijoj prolosti. O njoj danas oito
nedostaju mnoge pozamane knjige, a ne samo neka poglavlja, kako se to obiava
tendenciozno s vremena na vrijeme prikazivati nedovoljno upuenoj iroj javnosti. To
se posebice odnosi na velike pradrevne civilizacije i njihove blistave domete koji su
djelomice ugraeni u temelje nae moderne civilizacije.
Tvrdokorno prikrivanje prastarih tragova prisutnosti razumnog ivota na Zemlji
Tijekom vrlo turbulentnog XX. stoljea otkriveno je i/ili iskopano diljem svijeta,
ukljuujui i jo uvijek relativno slabo istraeno prostrano svjetsko podmorje, mnogo
impresivnih ostataka velebnih graevina i artefakata davno prohujalih kultura i
civilizacija koji su naprosto nespojivi s naom klieiziranom pozitivistikom
predodbom o dobu iz kojeg su potekli. Tim znaajnim otkriima, u iju
vjerodostojnost ne treba sumnjati, bio je svojevremeno dan tijekom kraeg vremena
primjeren publicitet u sredstvima javnog priopavanja te u brojnim strunim
asopisima, glasilima i revijama, da bi nakon toga ubrzo sve palo u zaborav.
No unato tome, oni jo uvijek nisu stekli pravo graanstva u udbenicima povijesti
niti su nali svoje mjesto u nastavnim programima samo zato to njihova nerijetko
nezamislivo velika i stoga 'nedopustiva' starost te njihova visoka tehniko-tehnoloka
razina podizanja ili izrade otro proturjee opeprihvaenim 'neupitnim' pogledima i
stavovima slubene znanosti iznijetim u brojnim izdanjima knjiga koje obrauju nau
najdrevniju prolost. Takve se 'neugodne' nalaze stoga najradije mudro preuuje ili
vjeto zaobilazi.
Za razliku od odvie krutih, ukalupljenih, pozitivistiki obojenih stavova i pogleda
pripadnika suvremene zapadne civilizacije na nau najdrevniju prolost na tlu Indije,
Tibeta, Ekvadora i Perua, jo je uvijek veoma iva tradicija nepokolebljivog
vjerovanja u povijesni realitet dviju davno prohujalih visokorazvijenih civilizacija zemlje Mu i Atlantide, na ijoj su bogatoj znanstvenoj, tehnikoj, duhovnoj i
kulturnoj batini stasale i postigle blistave domete brojne starovjeke kulture diljem
svijeta.
U posljednjim je desetljeima mnogo nemira u slubene znanstvene krugove unio
vrlo velik broj impresivnih arheolokih nalaza u podmorju Atlantskog, Tihog i
Indijskog oceana te priobalnim morima diljem svijeta. Ima sve vie ozbiljnih indicija
da su neki podmorski arheoloki lokaliteti otkriveni u posljednjim desetljeima toliko
znaajni da se njihova istraivanja odvijaju pod vojnim okriljem kao "strogo
povjerljiva" ili, uz neto blau nezaobilaznu atribuciju, "od posebnog nacionalnog
interesa".

Poznati francuski povjesniar, arheolog i publicist Robert Charroux izdao je u

razdoblju od 1963. do 1974. est nevelikih, ali zato vrlo zapaenih knjiga u kojima
obrauje i pokuava nai odgovore u (ne)konvencionalnoj optici za niz nerjeivih
zagonetki iz drevne prolosti ovjeanstva. Prva od tih knjiga nosi naslov
FANTASTINA PROLOST - Nepoznata prolost ovjeanstva unazad sto tisua
godina - izdana je 1963., a posljednja knjiga, ZAGONETKA ANDA, objavljena 1974.,
pribliava nam udesan pretpovijesni svijet Anda, jednog od sredinjih podruja
visoke predinkanske civilizacije u vrlo dalekim pradrevnim vremenima.
Opsenu grau na kojima se temelje te neobino zanimljive knjige ambiciozni i
neumorni dr. Robert Charroux je sustavno prikupljao, razvrstavao i prouavao
tijekom tridesetak godina intenzivnog istraivakog rada. Za to vrijeme proputovao
je najudaljenije i teko dostupne krajeve svijeta, obiao je i pomno razgledao mnoge
znaajne arheoloke lokacije te stotine muzejskih i privatnih zbirki diljem svijeta,
posjetio je mnoge hramove u kojima se brino uvaju drevni spisi i pregledao je niz
peina ukraenih ivopisnim drevnim pretpovijesnim slikarijama.
U tom vrlo zanimljivom nizu knjiga, Robert Charroux je, neumorno tragajui za teko
dokuivom zbiljom nae najdrevnije prolosti, sustavno i argumentirano iznio vie
prvorazrednih, teko oborivih injenica te dao brojna uvjerljiva tumaenja posve
oprena opeprihvaenim stavovima slubene znanosti.
Stoga su njegove knjiice vrlo brzo, ni krive ni dune, dospjele na nepisani indeks
zabranjenih knjiga vrlo monog i utjecajnog povijesniarsko-arheolokog
establishmenta, pa ih je danas vrlo teko nai na policama knjiara i knjinica.
Odatle su, kao nepoudne, ubrzo nestale kao vjetrom odnesene. Ta alosna
injenica, po naem miljenju, zasigurno najbolje govori u prilog njihovoj kvaliteti,
originalnosti i znaajnom doprinosu rasvjetljavanju mnogih tajni nae najdrevnije
prolosti ali i onemoi onih koji to ine u ouvanju svojih interesa.
Glavne razloge krnjog i prilino izoblienog poznavanja nae drevne prolosti
slobodoumni neovisni istraiva Robert Charroux opisao je u svojoj knjizi
GOSPODARI SVIJETA, objavljenoj 1967. sljedeim rijeima:
"Istinska povijest civilizacija je zabranjena. Mona tajnovitost kojom je obavijana
povijest doputa iznoenje tek njezine iskrivljene verzije. Naa drutvena i religijska
povijest krivotvori se ve tisuama godina, poevi od Egipana koji, zaboravivi ili
ignorirajui istine dobivene od svojih predaka, nadjenue sami sebi titulu 'prvih
inicijanata i prvog civiliziranog naroda'. Grci su takoer zaboravili odati duno
priznanje svojim keltskim i egipatskim uiteljima, a predstavljali su svoju zemlju kao
'kolijevku ovjeanstva'. Zatim dolaze Hebreji, to je bilo zaokruenje tih
pretjerivanja.
Rimski su carevi prihvatili kranstvo, a njihovi su sveenici naredili pale najvee
knjinice u znanoj nam povijesti koja se nalazila u Aleksandriji (Serapeum), jer su se
u njoj nalazile knjige koje svjedoe o civilizacijama i religijama koje su postojale jo
davno prije biblijske Knjige Postanka. Takoer je bilo uniteno i devet drugih velikih
antikih knjinica. Knjige o Atlantidi i zemlji Mu kod Azteka, Maya i Inka bile su
spaljene tijekom navale panjolaca koji su uvidjeli da bi takva pisana povijest bila
ozbiljna prijetnja povijesti njihove religije.
Nekoliko svezaka sakrili su danas znanstvenici zbog bojazni od njihove destrukcije.
Tek pokoji svezak uspjeli su spasiti uenici zbog opravdane bojazni od njihova
posvemanjeg unitenja. Oni su preostali do naih dana kao poticaj za sve
znanstvenike otvorena uma koji su svjesni njihove vanosti. Upravo to je ta 'vjena
mudrost'".

Zabranjena arheologija razotkriva skrivenu prolost

U posljednjih stotinu i pedeset godina otkriveni su diljem svijeta brojni nezamislivo
drevni artefakti sloene izrade i posve nepoznata podrijetla. Za ilustraciju navodimo
samo nekoliko primjera tih neobinih nalaza koji ve dulje vrijeme zadaju teke
glavobolje brojnim pozitivistiki orijentiranim znanstvenicima:
1.

Poetkom ljeta 1844. pronaena je u Engleskoj kod Rutherford Millsa u ivoj

stijeni, ija se starost procjenjuje na etrdesetak milijuna godina, fino izraena
zlatna nit dugaka oko 2,5 metra. Nitko ne moe odgovoriti tko ju je i kako
nainio te kako je dospjela u stijenu. Prema svim slubenim evolucijskim
tablicama tada su Zemlju nastanjivale rane vrste velikih majmuna, a
(pra)ljudskom rodu jo nije bilo ni traga;

2.

Godine 1891. otkrivena je u rudniku kod Morrisonvillea, u amerikoj saveznoj

dravi Illinois, u jednom grumenu ugljena tanka 8-karatna zlatna nit vrlo precizne
izrade, duljine oko 25 centimetara, koja nikako nije mogla nastati prirodnim
putem. Strunjaci Dravnog geolokog zavoda u Illinoisu procijenili su starost
ugljenog leita iz kojeg je izvaen taj grumen ugljena sa zlatnom niti na 260320 milijuna godina;

3.

Godine 1851. pronaen je u Austriji kod Salzburga, u jednom savrenom

oblikovanom, velikom kristalu kvarca, ija starost je procijenjena na oko 12
milijuna godina, dio eljeznog avla izraenog neijom vjetom rukom. U to
doba, smatraju evolucionisti, dolo je tek do razdvajanja roda velikih majmuna i
najstarijih predaka praljudi koji su tek sili s drvea na tlo i poeli nezgrapno
gegati na stranjim udovima;

4.

Iz jedne gromade ugljena iskopane u rudniku Wolfsegg u Austriji, koja potjee iz

tercijara, izvadio je dr. Gurlitt 1885. gotovo savrenu kocku od tvrde slitine
ugljinog elika i nikla teku 785 grama. Koliina sumpora u njoj bila je odvie
niska da bi se mogla smatrati prirodnim kristalom pirita koji ponekad tvori vrlo
lijepe i skladne geometrijske oblike. tovie, oko sredine te neobine kocke
protezao se vrlo jasan tehnoloki trag - dubok ravan urez, dok su njezine dvije
nasuprotne stranice veliine 47 milimetara bile precizno zaobljene s ispupenjem
od 10 milimetara. Sve to nedvosmisleno upuuje da je tajanstvena "Gurlittova
kocka" bilo djelo nekog inteligentnog bia vjetih ruku koje ju je nainilo prije
najmanje desetak milijuna godina. Sve do 1910. ta se neobino vjeto izraena
pradrevna kocka uvala u muzeju u Linzu, a tada je jednog dana misteriozno
nestala iz vitrine. Sreom je prije toga bila izraena njezina replika koja se i
danas tamo uva. Time je nerjeiva zagonetka njezina podrijetla koja je 25
godina ozbiljno uznemirivala mnoge znanstvenike pozitivistike orijentacije
napokon bila, uz mnoge uzdahe olakanja, vrlo elegantno skinuta s dnevnog
reda;

5.

Godine 1871. otkriveno je kod Lawn Ridgea u Illinoisu, prilikom buenja jednog
bunara, na dubini od oko 35 metara nekoliko prastarih artefakata. Jedna od njih
je bakreni novcoliki predmet poligonalnog oblika s jasno raspoznatljivom slikom u
sredinjem dijelu i nekim natpisom oko nje na obje strane. Njegova je starost
prema geolokom sloju u kojem je pronaen procijenjena na 200-400 tisua
godina. Usporedbe radi, dosad najstariji nalaz kovanog novca potjee iz Male
Azije, gdje se koristio u VIII. stoljeu pr. Kr.;

6.

Prije nekoliko desetljea junoafriki su rudari pronali, prilikom miniranja stijena

u zapadnom Transvaalu, nedaleko gradia Ottosdala, na stotine precizno
izraenih spljotenih metalnih kugli (elipsoida). One su naene u stijenama
pirofilita starim oko 2,8 milijardi godina. Postoje dva tipa kugli. Jedne su pune

(masivne) i izraene su od izuzetno tvrdog plavkastog metala s bijelim mrljama

na povrini, dok su druge uplje i ispunjene nekom bijelom spuvastom tvari.
Jedna od tih kugli ukraena je ak trima jednolikim usporednim brazdama oko
ekvatora. Oito je da te misteriozne metalne kugle strogo pravilna oblika i
precizne izrade nikako nisu mogle nastati pukom igrom prirodnih sila.
Oito je da ti krajnje neugodni artefakti visoke tehnike razine izrade i nezamislive
starosti, iji se broj zahvaljujui novim nalazima i dalje poveava, estoko proturjee
svim slubenim znanstvenim stavovima o starosti ljudskog roda i pojavi prvih
prapovijesnih kultura te potpuno pobijaju sve tekstove na tu temu u naim
povijesnim knjigama i udbenicima.
Ti se nalazi u oficijelnim znanstvenim krugovima stoga sustavno potiskuju,
proglaavaju podvalama, obmanama ili prijevarama (falsifikatima) i posve ignoriraju,
jer svojom tvrdoom iz temelja rue, poput kule od karata, sve konvencionalne
povijesne i paleoantropoloke scenarije. Oni zbog toga nikako ne mogu stei pravo
graanstva u opeprihvaenom, neupitnom i strogo uvanom kanonu slubene
znanosti koji ih u najboljem sluaju dri arheolokim apokrifima.
Svakog itatelja koji pokazuje vee zanimanje za potisnute arheoloke nalaze i ostale
dokaze koji svjedoe o nezamislivo dugoj prisutnosti ovjeka ili, tonije reeno, nekih
drugih stvaralakih bia na Zemlji, moemo sa zadovoljstvom uputiti i toplo mu
preporuiti izuzetno vrijednu i temeljitu knjigu FORBIDDEN ARCHEOLOGY The
Hidden History of the Human Race (ZABRANJENA ARHEOLOGIJA Skrivena povijest
ljudskog roda. Ona na vie od 900 stranica sustavno, dobro argumentirano i kritiki
obrauje brojne nalaze artefakata starih od vie stotina tisua pa sve do gotovo
nepojmljivih 2,8 milijardi godina.
To, vrlo studiozno i, moe se slobodno ustvrditi, neugodno dobro napisano djelo
dvojice eminentnih suradnika Bhaktivedanta instituta iz San Diega, potreslo je 1993.,
kada je bilo objavljeno, iz temelja sve oficijelne poglede i saznanja s podruja
antropologije i arheologije prapovijesnog doba.
Njegova pojava odjeknula je meu mnogim slobodoumnim pripadnicima znanstvenog
svijeta poput eksplozije razorne bombe. Ta izuzetna knjiga svojom fascinantnom
argumentacijom stavlja na nezamislivo teku kunju mnoge konzervativno
orijentirane znanstvenike. Tim epohalnim djelom napokon je poela nezaustavljivo
izlaziti na vidjelo najdrevnija prolost Zemlje.
Svi slobodoumni istraivai, znanstvenici i mislioci koji glasno i bez ustruavanja
opravdano postavljaju otvorena pitanja koja u slubenoj znanosti dovode u ozbiljnu
sumnju opepriznate vrijednosti te 'neupitne' stavove i svetinje, uvijek su bili
neugodni i nepoeljni. Da bi ih se u tome onemoguilo, uutkalo i obeshrabrilo
nikada se nisu birala sredstva i metode.
U srednjem vijeku njihove su knjige bile pod budnom paskom revnih inkvizitora
Katolike crkve zabranjivane (Index librorum prohibitorum), spaljivane ili su u
najboljem sluaju bile pohranjivane u tajne arhive i knjinice. U tome 'bunkeriranju'
neslavan svjetski rekord dri uveni vatikanski tajni arhiv na ijim se policama ve
stoljeima brino uva, daleko od oiju javnosti, ak osamdesetak kilometara u niz
poredanih razliitih spisa i knjiga nepoudnih crkvenom uiteljstvu i/ili inkviziciji.
U to su nesretno vrijeme gotovo svi spisi i knjige s tematikom iz prirodnih znanosti i
tehnike bili sustavno unitavani u estokim progonima inkvizicije zbog vjerskog
protuznanstvenog fanatizma utjecajnih pojedinaca iz klera Katolike crkve. Oni su

svako znanje protivno crkvenom i biblijskom nauavanju stoljeima poistovjeivali s

opasnim sotonskim umijeem.
I danas se, naalost, takvi smjeli slobodoumni ljudi, bez kojih je nezamisliv istinski
napredak na bilo kojem podruju, nastoje ismijati, kompromitirati, izolirati i sakriti
od oiju javnosti. Na svu sreu niti jedna od tih metoda nije do sada uspjela ukloniti
za slubenu znanost i teologiju mnoga intrigantna i neugodna pitanja to se odnose
na nae misteriozno podrijetlo i neobino brz rani napredak, jer je uvijek bilo i biti e
hrabrih pojedinaca kojima je carstvo istine pree i svetije od bilo ega drugog, a
napose od nezasluenih materijalnih nagrada i privilegija za odano sluenje i vjernost
monicima koji financiraju usmjeravaju i kontroliraju znanost prema svojim sebinim
potrebama i, nerijetko, nehumanim ciljevima.
Tmurno ozraje u kojem zbog svojih smionih pogleda i ideja ve stoljeima
stradavaju brojni slobodoumni ljudi opisao je William Irwin Thompson u svome djelu
PASSAGES ABOUT EARTH (PUTOVANJA OKO ZEMLJE) vrlo jasno i dojmljivo sljedeim
rijeima: "Kao to se nekada ovjek nije mogao suprotstaviti moi Crkve bez
opasnosti da bude proklet, danas se ne moe suprotstaviti moi znanosti bez
opasnosti da bude optuen za nerazumnost ili ludost."
Preciznije reeno u duhu naeg vremena, nitko se ne moe suprotstaviti monicima
koji prema svojim interesima financiraju, usmjeravaju i kontroliraju znanost. Da bi
ouvali svoje pozicije i postigli eljene ciljeve oni, naalost, ne biraju ni sredstva ni
metode.
Nain zaustavljanja nepoudnih ideja
Radi ouvanja opeprihvaenog znanstvenog mozaika i povijesnog scenarija od
prodora 'opasnih' novih ideja te steenih pozicija i privilegija neformalan, ali vrlo
moan i utjecajan svjetski establishment znanstvenika raznih struka slono, vrlo
kompaktno i rafinirano djeluje s interesnih pozicija 'vlasnika' i 'uvara' istine na
sljedei nain:

svakog slobodoumnog istraivaa, znanstvenika ili mislioca koji se svojim radom i

smionim pogledima ne uklapa u opeprihvaenu doktrinu slubene znanosti prvo
se nastoji svestrano izolirati i ne odobravaju mu se sredstva za daljnji rad u
nepoeljnom pravcu;

ustraje li takav svojeglavi 'drznik' u svojim 'heretikim' idejama, pogledima i

nastojanjima da ih dokae, ismijava ga se, posve se ignorira rezultate njegova
rada i perfidno mu se onemoguuje svako daljnje usavravanje u struci i
napredovanje u zvanju, za to se nerijetko u totalitarnim sustavima koristi i
zloglasna politika diskreditacija (nepodobnost);

pod raznim izlikama ne odobrava mu se sudjelovanje na strunim simpozijima i

kongresima da ne bi tamo imao priliku javno iznijeti, staviti na diskusiju i braniti
svoje 'heretike' poglede i stavove;

niti jedan renomirani struni asopis ne smije objaviti njegove radove u kojima
iznosi nove 'neprihvatljive' poglede, za to su neformalno zadueni recenzenti i
urednici uvijek pomno odabrani iz redova konzervativno orijentiranih znanstvenika
i strunjaka;

ako koji znaajniji rad 'neprihvatljiva' sadraja sluajno promakne cenzuri, ili se
objavi negdje drugdje, odmah stupa na scenu deurni propagandni aparat koji sve
nastoji putem svojih glasnogovornika vrlo brzo, buno i energino demantirati te
zatakati uobiajenim tvrdnjama: "to nije znanstveno" ili "za to nema uvjerljivih

dokaza", to je u biti istina, jer se sustavno onemoguuje njihovo cjelovito i

nepristrano prezentiranje javnosti;

po potrebi se neodgovarajue interpretiraju pa ak falsificiraju, sakrivaju ili

unitavaju neki 'neugodni' arheoloki i paleoantropoloki nalazi koji se nikako ne
mogu 'uklopiti' u opeprihvaenu doktrinu i njezin vrlo krhak, unaprijed sloen i
'neupitan' pozitivistiki obojen mozaik.

Taj nain zaustavljanja svih novih ideja nepoudnih znanstvenom establishmentu po

navedenoj suptilnoj shemi djelovanja, potajice besprijekorno funkcionira kao
'regulatorni mehanizam' u gotovo svim podrujima znanosti, a posebice u teolokim,
povijesno-arheolokim, antropolokim i medicinskim krugovima. Stoga se prilikom
recenziranja znanstvenih i strunih radova, referata i njihovih priloga iskljuiva
pozornost pridaje referencama. Time se, zapravo, vrlo djelotvorno onemoguuje
iznoenje svih novih ideja i pogleda koje jo nitko nije publicirao, te unaprijed
sprjeavaju drutveno korisni rezultati koji bi uslijedili njihovim obznanjivanjem.
Uporno inzistiranje na referencama, kao smiljenoj i vjeto zamaskiranoj
preventivnoj mjeri od prodora novih 'heretikih' ideja i pogleda u nekim podrujima
znanosti, u posljednjim se desetljeima ve toliko izrodilo da je ak postalo
kontraproduktivno. Ta referencomanija, poput elektrine ograde na panjaku,
ozbiljno koi, a nerijetko i sprjeava, mnoga perspektivna znanstvena istraivanja.
Stoga se veoma teko oteti munom dojmu da broj citiranih referenci, u pravilu,
postaje vaniji od same teme koju autor u svome radu ili referatu eli iznijeti,
odnosno da je tematski okvir unaprijed strogo zadan i trasiran u eljenom smjeru, a
znanstvena misao programirano odreena i ograniena te na taj nain degradirana.
Drugim rijeima reeno, forma, naalost, postaje vanija od sadraja, a latenje
postojee paradigme i "vakanje provakanog" vanije od istinskog znanstvenog
doprinosa i napretka u bilo kojem pravcu koji interesno ne odgovara monicima koji
financiraju i usmjeravaju i kontroliraju znanost. Time se ona drsko liava svoje
temeljne vrednote - slobode znanstvene misli.
Potiskivanje slobodoumnih istraivaa
Mnogi estiti slobodoumni neovisni istraivai diljem svijeta, koji se ne daju 'umreiti'
ni u iju interesnu sferu, meu kojima je danas, naalost, i vrlo velik broj mladih
perspektivnih kadrova, postali su, zbog odvie glasnog i energinog zastupanja
svojih smionih ideja, miljenja i stavova, nita ni ne slutei, rtve tog perfidno
smiljenog 'regulatornog mehanizma' koji se poput neke ogromne paukove mree
nastoji nadviti nad svijetom znanosti.
Njihova imena, radovi i djela dolaze na nepisani indeks pa ih nitko od istraivaa i
znanstvenika iz ortodoksnih krugova nigdje ne navodi kao referencu kako zbog toga
ne bi ispao neozbiljan i smijean te imao drugih neugodnosti iz navedenog
repertoara. Imena tih slobodoumnih nezavisnih istraivaa i znanstvenika, koji su
svojim znaajnim otkriima zaduili ovjeanstvo, naprosto ne mogu ui niti u jednu
renomiranu enciklopediju.
Svaki istraiva, znanstvenik, egzeget ili teolog koji iole dri do svog ugleda i karijere
vjeto izbjegava i najmanji rizik da prihvaanjem ili samo pukim razmatranjem neke
smione komplementarne 'heretike' hipoteze ne bi ispao smijean i neozbiljan u
znanstvenim ili teolokim krugovima te da zbog toga ne bi doao u izolaciju ili pod
estoki udar sankcija svojih ortodoksnih kolega koji se, zbog privlanih prednosti
koje pruaju konformizam i oportunizam, ni po koju cijenu ne bi odrekli pogodnosti
privilegirane ispae na dobroj livadi.

Drsko manipuliranje nalazima i informacijama

Ako se u istraivanjima naeg misterioznog podrijetla i nae najdrevnije prolosti
kojim sluajem naie na neki 'neugodan' nalaz koji se svojim obiljejima 'ne uklapa'
u opeprihvaeni mozaik 'kanonskih' dokaza on se prvo tendenciozno vjeto
obrauje, brusi i glaa u odreenom smjeru, sve dok se pomnim dotjerivanjem ne
dobije kameni koji upravo savreno, kao naruen, pristaje u neku od zjapeih
praznina aktualnog opeprihvaenog mozaika nae pradrevne prolosti.
Ukoliko takvo usmjereno 'dotjerivanje' spornog arheolokog ili paleoantropolokog
nalaza zbog njegove tvrdoe nije mogue, on se kategoriki odbacuje kao falsifikat,
posve ignorira, sakriva (bunkerira) ili ak kriomice unitava (ubija) da bi se
poto-poto sauvala od neizbjenih veih promjena i sve neizbjenijeg raspada
prividna harmonija unaprijed zamiljenog i opeprihvaenog ortodoksnog povijesnog
mozaika koji, po miljenju nedodirljivih 'vlasnika' i uvijek budnih 'uvara' istine,
nikako ne moe biti upitan.
Zbog takvog zabrinjavajueg stanja, u kojem se po potrebama i interesima 'vlasnika'
i 'uvara' istine uporno kriju ili posve ignoriraju brojni argumenti koji se nikako 'ne
uklapaju' te tendenciozno preuuje i drsko zaobilazi istina, mnogo toga u
suvremenoj znanosti ne temelji se na jasnim i neprijepornim injenicama, ve na
unaprijed smiljenim 'neupitnim' konstrukcijama nedodirljivih autoriteta.
U takvom rigidnom okruju, koje u svijetu znanosti sustavno i tendenciozno nemilice
gazi i zatire sve komplementarne 'heretike' ideje i nove smione poglede te njihove
nosioce, nije mogu istinski napredak i razvitak znanstvene misli jer ona u mnogim
kljunim podrujima, zbog ovisnosti od izvora financiranja, nije posve slobodna i
nezavisna. U njemu je perspektiva, naalost, otvorena samo onim istraivaima,
znanstvenicima i strunjacima koji se bespogovorno uklapaju te predano late
aktualnu opeprihvaenu krutu znanstvenu ideologiju i vaeu doktrinu uzdignutu
gotovo na razinu neupitne i nedodirljive vjerske dogme.
Jedina nada da se to zabrinjavajue stanje interesnog umreavanja u svijetu
znanosti prevlada polae se danas u mlai narataj neovisnih slobodoumnih
istraivaa i znanstvenika. Oni su jedina realna snaga koja moe svojim novim
smionim idejama i drugaijim (komplementarnim) istraivakim pristupom osvijetliti
dugotrajnu "zonu sumraka" u nekim strateki, politiki i gospodarski vanim
znanstvenim i primijenjenim istraivanjima.
U takvom sumornom ozraju, ciljevi mnogih kapitalnih istraivanja u suvremenim
visokorazvijenim
zemljama
samo
su
djelomino
poznati
tek
nekolicini
visokopozicioniranih povjerljivih pojedinaca velikih istraivakih timova, a krajnji
integrirani rezultati niza smiljeno isjeckanih istraivakih dionica samo financijerima
projekta i njihovim savjetnicima zaduenim za komunikaciju sa znanstvenoistraivakim institucijama.
Ima vrlo ozbiljnih indicija da se ta zabrinjavajua praksa - uobiajena isprva samo u
podruju visokih tehnologija - ve vie od desetak godina primjenjuje i na nekim
strateki vanim istraivanjima s podruja arheologije i antropologije.
Na takav porazan zakljuak nedvosmisleno upuuje u posljednjim godinama perfidno
birokratsko ograniavanje, drsko ometanje pa ak i niim obrazloene zabrane
nastavaka nekih novijih, vrlo obeavajuih sofisticiranih istraivanja ahtova i krajnje
tajnovite unutranjosti velebne Hufuove (Keopsove) piramide u kojoj se
najvjerojatnije kriju jo neki nedostupni i nepoznati drevni sadraji dalekosenog
znaenja.

U tom smislu zbiva se u posljednjih desetak godina takoer neto vrlo neobino sa
svim istraivanjima krajnje zagonetnog podzemlja gizakog platoa ispresijecanog,
prema brojnim indicijama, dugakim tunelima i prostorijama nepoznata sadraja,
koji su zbog neijih 'viih interesa' posve nedostupni civilnim istraivaima i iroj
javnosti. Teko se oteti munom dojmu da se tu ve dulje vrijeme neto zaista vrlo
krupno i znaajno uporno krije od znanstvenika i oiju ire javnosti.
Ako se u ta dva sluaja, primjerice, radi o otkriu strateki vanog depozitorija neke
visoko razvijene pretpovijesne kulture koja je stekla nama jo nepoznata znanja u
fizici prirodnih sila postoji visok rizik da doe do poremeaja postojee krhke
ravnotee vojno-politike moi u svijetu.
Kritiki pogledi slobodoumnih znanstvenika
Da u svijetu znanosti i obrazovnom sustavu prikriveno, ali uporno i postojano djeluju
u pogledu znanstvenog napretka usporavajui pa ak i retrogradni mehanizmi, uoili
su vodei svjetski znanstvenici i mislioci jo sredinom vrlo uskomeanog XX. stoljea.
Neki od njih, poput, primjerice, uglednog britanskog biologa dr. G. A. Kerkuta,
velikog fiziara i nobelovca Alberta Einsteina te eminentnog povjesniara znanosti dr.
Thomasa S. Khuna, otvoreno su i javno progovorili o toj vrlo osjetljivoj i na dulji rok
itekako ozbiljnoj problematici s nesagledivo krupnim posljedicama.
Profesor fiziologije i zoologije na Sveuilitu u Southamptonu u junoj Engleskoj dr.
G. A. Kerkut, poznat i kao uvaeni nezavisni istraiva, otroumno je uoio i hrabro
obznanio da je daljnji napredak zoologije mogu samo ukoliko se nanovo vrednuju i
napokon kritiki odbace sve neutemeljene, a opeprihvaene polovine istine te
isprazni rigidni stavovi.
Oni, u svjetlu slobodoumnog kritikog miljenja profesora Kerkuta, uzrokuju trajne i
neslomljive umne blokade koje istraivae i znanstvenike naprosto, kao vjeto
ugraeni sistemski limitatori, onemoguuju da otkriju i cjelovito razmotre pravu
znanstvenu istinu. Moe se dometnuti da od 'virusa' konzerviranja jednom
zakljuanog stanja temeljnih znanstvenih spoznaja, kojeg je otroumni profesor
Kerkut jo prije etrdesetak godina tako smjelo dijagnosticirao u zoologiji, takoer
nisu nimalo imune niti druge znanstvene oblasti.
Slijedom takvog paradigmatskog promatranja, profesor Kerkut je dalje zakljuio da
razlog koji najvie pridonosi nekritikom prihvaanju neke netone zamisli ili prividne
injenice, koja je u glavama znanstvenika i strunjaka tvrdokorno zauzela mjesto
'svete' i 'nedodirljive' istine, vue svoje korijene iz neodgovarajueg naina
kolovanja. U itavom se svijetu, naime polaznicima svih razina kolovanja
pedagoki rigorozno doslovce "ugrauju u glavu" ukalupljeni sadraji slubenih
nastavnih programa u osnovnoj i srednjoj koli te kasnije tijekom studija, koji dotiu
razna znanstvena podruja.
U turbulentnoj mladenakoj dobi oni, naalost, jo nisu kadri kritiki razluiti i
ispravno vrednovati obilje raznovrsnog pomno probranog gradiva koje ima se
sustavno obilno 'ulijeva' u glavu, prije svega zbog toga jer im kvantiteta gradiva
ozbiljno zamagljuje kvalitativne prosudbe. Naime ispitivai im pozitivno vrednuju
samo to iscrpniju reprodukciju propisanog gradiva, dok njihovu kritinost prema
kvalitativnim aspektima u pravilu kanjavaju.
Opravdano zabrinut nad takvim sustavnim guenjem kritinosti i nezavisnosti misli
Albert Einstein je u svom poznatom intervjuu za New York Times 5. listopada 1952.
ustvrdio: "U okviru plodonosnog odgoja od ivotne je vanosti i to da se u mladom
ljudskom biu razvije nezavisno kritiko razmiljanje, no razvitak u tom smjeru
ugroava preobilno gradivo. Preoptereenost programa nuno vodi u povrnost.

Uenje mora biti tako postavljeno da to to se ueniku nudi on primi kao vrijedan
dar, a ne kao munu dunost."
Izuzev manjih metafizikih i koncepcijskih razlika, veina uenika i studenata u
suvremenim uvjetima diljem svijeta stjee tijekom obrazovanja u kolama i
fakultetima praktiki istovrsna tipizirana znanja i iskustva. U kasnijem strunom radu
i djelovanju oni to temeljno znanje u pravilu dre neupitnim i bespogovornim, unato
mnogim nategnutim istinama, isforsiranim prikazima pa ak ponekim zabludama i
podvalama nametnutim od strane nedodirljivih autoriteta iz svijeta znanosti.
To su, meutim, za ogromnu veinu njih trajna i neupitna vjerodostojna znanja u iju
utemeljenost i vrijednost ni u jednom segmentu ne sumnjaju niti ih na bilo koji nain
dovode ili ele dovesti u pitanje. Stoga ih ona itav radni vijek okruuju poput
nevidljivog kaveza sputavajui ih u slobodoumnim iskoracima te striktno
usmjeravaju putem sustava drutvenih priznanja i materijalnih poticaja na
razmiljanje u unaprijed nauenoj maniri. Taj je fenomen profesor Kerkut zorno
nazvao "mentalnim kavezom", a njegove tipine posljedice su iskljuivost i fanatizam
simptomi od kojih, naalost, kronino pate mnogi vrsni znanstvenici, strunjaci i
teolozi.
Pomno istraujui fenomen "mentalnog kaveza", koji poput krajnje opasnog
sindroma prinude sputava u slobodoumnom kreativnom razmiljanju mnoge vrsne
znanstvenike i istraivae, slobodoumni profesor Kerkut je hrabro i nekonvencionalno
zakljuio da je jedini izlaz da se uenike i studente tijekom kolovanja stalno potie
na kritiko vrednovanje i na ralambu komplementarnih ili alternativnih hipoteza
primjerenu njihovoj razini obrazovanja, koje etablirani pripadnici svijeta znanosti
dre znanstvenim krivovjerjem te kao takve preuuju ili bez ikakve argumentirane
rasprave paualno odbacuju.
Profesor Kerkut, naime, dri da se samo na taj preventivan nain moe u glavama
buduih strunjaka, istraivaa i znanstvenika pravodobno slomiti i barem djelomino
prevladati splet duboko ukorijenjenih svjesnih i podsvjesnih umnih blokada i
predrasuda koje znatno unazauju, manje ili vie ometaju ili ak onemoguuju
istinski napredak u nekim, zbog paradigmatske dotrajalosti, odvie dogmatiziranim
podrujima znanosti kao to su, primjerice, biologija, medicina, povijest,
antropologija, arheologija i slino.