Sloboda vjere u presudama

Evropskog suda za ljudska

prava u Strazburu

Predgovor
Evropska konvencija o ljudskim pravima predstavlja temeljni pravni
akt Vijea Evrope. Kao punopravna lanica, Bosna i Hercegovini je
ratifikovala EKLJP, te tim inom priznala jurisdikciju Evropskog suda
za ljudska prava u Strazburu. No, ak i bez lanstva u Vijeu Evrope,
vanost ovog dokumenta je dodatno podvuena ukljuenjem EKLJP i
njenih protokola, kao integralnog dijela Ustava BiH (lana II.2.).
U ovoj knjizi, javnosti su predstavljeni sluajevi Suda koji se tiu pitanja
slobode izraavanja, te slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti. Neki od
sluajeva obraenih u ovoj knjizi javnosti su ve poznati jer su pitanja
kojima se predmeti bave predmet unih debata u javnom prostoru. U
poplavi populizma kojem je Evropa i regija izloena zadnjih godina,
pitanja akomodacije razliitosti unutar jedinstvenog pravnog okvira
Evrope predstavlja problem kojem se mora posvetiti nuna panja.
U tom smislu su miljenja Suda u Strazburu o ovim pitanjima, a koja
su prezentirana u ovoj knjizi, iznimno znaajna. Ona nam omoguavaju
detaljan uvid u problematiku i mogue nain rjeavanja tih problema, te
nam prua uvid u dubinu debate koja se oko ovih pitanja vodi.
Adnan Huski
Friedrich-Naumann-Fondacija za slobodu

Sadraj

Sistem zatite ljudskih prava u Evropi s naglaskom na slobodu vjere.... 5

Otto-Preminger institut protiv Austrije.................................................... 17
Buscarini i drugi protiv Republike San Marino........................................ 31
erif protiv Grke........................................................................................ 41
Dahlab protiv vicarske............................................................................... 57
Refah stranka i drugi protiv Turske........................................................... 71
Vrhovno vjersko vijee Muslimanske zajednice protiv Bugarske................. 105
Folger i drugi protiv Norveke............................................................. 123
Masaev protiv Moldavije........................................................................... 147
Lautsi i drugi protiv Italije......................................................................... 155
Eweida i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije............. 187
Biljeka o autoru......................................................................................... 224

I. Sistem zatite ljudskih prava u

Evropi s naglaskom na slobodu vjere
Evropska konvencija za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
Prvi tekst Konvencije za zatitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
(Evropska konvencija o ljudskim pravima u daljem tekstu
Konvencija) bio je pripremljen 1950. god. Trinaest lanica Vijea
Evrope (VE) potpisale su Konvenciju 4. novembra 1950. godine u
Rimu. Konvencija je stupila na snagu 3. septembra 1953. godine.
Poslije pada komunizma u istonoj Evropi, veliki broj nekadanjih
socijalistikih evropskih drava prikljuio se VE-u. Danas Vijee
Evrope broji 47 zemalja lanica. Sve zemlje lanice VE-a ujedno
su i potpisnice Evropske konvencije. Kasnije je uz ovu Konvenciju
usvojeno i 14 protokola. Konvencija uvodi do sada najpotpuniji
sistem zatite, olien u Evropskom sudu za ljudska prava. Uvodi se
mogunost obraanja sudu od strane pojedinca, ime je mogunost
obraanja meunarodnim tijelima proirena i na pojedince kao aktivno
legitimisane uesnike u meunarodnom pravnom postupku.

Prava i slobode zatiene Konvencijom

Konvencija garantuje slijedea prava i slobode: pravo na ivot, zabranu
muenja, neovjenog i poniavajueg postupanja, zabranu ropstva i
prinudnog rada, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pravino suenje
i kanjavanje samo na osnovu zakona, pravo na potovanje privatnog i
porodinog ivota, slobodu misli, savjesti i vjere, slobodu izraavanja,
slobodu okupljanja i udruivanja, pravo na sklapanje braka, pravo na
djelotvorni pravni lijek i zabranu diskriminacije.
Protokolom 1 regulie se pravo na mirno uivanje imovine, pravo na
obrazovanje i pravo na slobodne izbore. Protokolom 4 predviena je
zabrana dunikog ropstva, sloboda kretanja, zabrana protjerivanja
sopstvenih dravljana i zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca.
5

Protokol 6 predvia zabranu izricanja i izvravanja smrtne kazne.

Protokolom 7 regulisana je zatita u postupku protjerivanja stranaca,
pravo na albu u krivinim stvarima, pravo na naknadu za pogrenu
osudu, pravo da se ne bude osuen ili kanjen dva puta za isti prekraj,
kao i jednakost suprunika. Protokolom 12 regulie se opta zabrana
diskriminacije. Protokolom 13 predviena je apsolutna zabrana smrtne
kazne. Protokol 14 uvodi proceduralne reforme kako bi Sud mogao
efikasno odgovoriti na izazov sve veeg broja predstavki koje prijete da
uspore pa ak i blokiraju njegov rad.

l. 9
SLOBODA MILJENJA, SAVJESTI I VJERE
1. Svako ima pravo na slobodu miljenja, savjesti i vjere; to pravo ukljuuje
slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu da se pojedinano ili
u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje
bogoslujem, pouavanjem, praktinim vrenjem i obredima.
2. Sloboda iskazivanja vjere ili uvjerenja podvrgnut e se samo takvim
ogranienjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom
drutvu nuna radi interesa javnog reda i mira, zatite javnog reda,
zdravlja ili morala ili radi zatite prava i sloboda drugih.

l. 14
Zabrana diskriminacije
Uivanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat
e se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao to je spol, rasa, boja
koe, jezik, vjera, politiko ili drugo miljenje, nacionalno ili drutveno
porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, roenje ili druga
okolnost.

l. 2 protokol 1
PRAVO NA OBRAZOVANJE
Nikome nee biti uskraeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih
funkcija povezanih s odgojem i pouavanjem drava e potovati pravo
roditelja da osiguraju odgoj i pouavanje u skladu sa svojim vjerskim i
filozofskim uvjerenjima.

Naela Konvencije: obaveznost, supsidijarnost,

inkorporacija u unutranji poredak
I. Naelo obaveznosti podrazumijeva da su se sve lanice potpisnice
Konvencije obavezale jamiti sva prava navedena u Konvenciji. Ovu
naelnu obavezu prati i obaveza da e se drave potpisnice povinovati
pravosnanim presudama Suda za ljudska prava. Norma Konvencije ima
prednost u odnosu na domau normu u primjeni. Sudovi drava lanica
u velikoj mjeri inspiriu se praksom i presudama Suda za ljudska prava
kada donose odluke na nacionalnom nivou. Isto tako, zakonodavstvo
drava potpisnica pod utjecajem je prakse Suda za ljudska prava.
II. Naelo supsidijarnostipretpostavlja da je zatita ljudskih prava prije
svega zadatak drave i da je uloga ESLJP-a korektivne prirode, odnosno
da ga treba posmatrati kao krajnje sredstvo nadzora nad potovanjem
obaveza preuzetih ratifikovanjem EKLJP-a od strane drava ugovornica.
U tom smislu ESLJP je drao da Konvencija ostavlja prvenstveno
dravama da obezbijede potovanje prava i sloboda koje sadri (vidjeti
predmet Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka br.
5493/72, presuda od 7. decembra 1976, stav 48). U tom kontekstu treba
posmatrati i lan 13 Konvencije, koji nalae dravi da obezbijedi licima
pod svojom nadlenou djelotvorno pravno sredstvo. Takoe, lan 35
7

stav 1, koji zahtijeva iscrpljivanje domaih pravnih lijekova kao preduslov

obraanja sudu u Strazburu, upravo ima za cilj da promovie ulogu drava
kao zatitnica ljudskih prava.
III. Naelo inkorporacije u unutranji poredak podrazumijeva da su
norme Konvencije priznate u domaem pravu, a to se u praksi postizalo
na dva naina. Jedan nain je da su norme Konvencije dobile status i
pravnu snagu zakona, a drugi nain je da norme Konvencije imaju status
po pravnoj jaini izmeu zakona i ustava.
Bosna i Hercegovina je ratificirala Konvenciju 12.7.2002. godine i tim
inom prihvatila nadlenost Evropskog suda za ljudska prava da odluuje
o aplikacijama/zahtjevima bilo koje fizike osobe, nevladine organizacije,
skupine pojedinaca ili druge drave lanice koji tvrde da su rtve povrede
prava utvrenih u Konvenciji koju je poinila Bosna i Hercegovina.

Vaenje Konvencije: prostorno, vremensko vaenje

Drave potpisnice Konvencije u obavezi su da prue zatitu ljudskih
prava svakome ko je u njihovoj nadlenosti.
Konvencija nema retroaktivno dejstvo i primjenjuje se od dana stupanja
na snagu, a drave su u obavezi da je potuju od dana ratifikacije.

Precedentni karakter evropskog prava ljudskih prava

Pravo Konvencije ili evropsko pravo ljudskih prava stvorio je Sud za
ljudska prava tumaei Konvenciju i primjenjujui njene odredbe.
Svaka presuda Suda predstavlja izvor prava za budue odluke. Zbog toga
se i podnositelji aplikacija pozivaju na prethodne odluke Suda koje im idu
u prilog.
8

Sudska praksa najvaniji je izvor evropskog prava ljudskih prava. Sudska

praksa u pravnom smislu rijei sadrana je u presudama Suda.
Ipak, Sud nije uvijek obavezan da se vee za prijanje odluke. Sud
uobiajeno primjenjuje svoje sopstvene presedane, jer je takav postupak
u interesu pravne sigurnosti i urednog razvitka sudske prakse po
Konvenciji, meutim Sud moe odstupiti od ranijeg stava ako utvrdi da
postoje ubjedljivi razlozi da tako postupi.

II. SUD
Uspostavljanje Suda
Sud je poeo s radom 1959. god i ima sjedite u Strazburu, a od stupanja
na snagu Protokola 11 godine1998. nalazi se u stalnom zasjedanju.

Izbor sudija
Sud se sastoji od onolikog broja sudija koliko je drava potpisnica. Za
svaku dravu potpisnicu sudiju bira Parlamentarna skuptina VE-a
veinom glasova s liste od tri predloena kandidata koje predlae drava
potpisnica.

Sudska vijea
Sedmolano vijee u pravilu odluuje u prvom stepenu. Jedan od sudija
je iz zemlje protiv koje se vodi postupak.
Veliko vijee (17 sudija) u pravilu odluuje po zahtjevu jedne od
nezadovoljnih stranaka na presudu sedmolanog sudskog vijea.
9

Postupak pred sudom

Odluka o prihvatljivosti aplikacije/predstavke
Mijeanje u pravo
Prilikom analize da li je dolo do krenja prava garantovanih Konvencijom
Sud koristi slijedei test. Prvo ispituje da li je je pravo koje je navodno
ogranieno ili povrijeeno garantovano Konvencijom. Zatim ispituje
da li je zaista dolo do mijeanja. Ukoliko je odgovor pozitivan, ESLJP
se uputa u dalju analizu postavljajui pitanje da li je ogranienje prava
bilo zasnovano na zakonu. Dalje, Sud se pita da li je ogranienje imalo
legitimni cilj. Konano, Sud se uputa u analizu postavljajui pitanje da
li je ogranienje bilo neophodno u demokratskom drutvu. Prilikom
ove analize u velikoj mjeri primenjuje se test proporcionalnosti, s jedne
strane, i polje slobodne procjene, s druge strane.

Propisano zakonom
Da bi neko mijeanje u prava garantovana Konvencijom ispunilo uslov
da bude propisano zakonom, nije dovoljno da drava samo formalno
usvoji zakon s ogranienjima ve sam taj zakon mora ispunjavati
odreene kvalitativne standarde. Naime, zakon mora biti predvidljiv,
odnosno dovoljno precizan da graanima prui mogunost da reguliu
svoje ponaanje u skladu s njim. Dakle, pojedinac mora biti u stanju
da predvidi posljedice odreenog ponaanja, ukoliko je neophodno uz
pomo odgovarajueg pravnog savjeta, do stepena koji je razuman u
konkretnim okolnostima (predmet Rekvenyi protiv Maarske, predstavka
broj. 25390/94, presuda od 20. maja 1999, stav 34).
10

Legitimni ciljevi
Legitimni ciljevi odnose se na lanove 811 protokola br. 4 i lan 1 protokola
broj 7. Doputeni osnovi za ogranienja prava navedeni su u svakom od
navedenih lanova i obuhvataju javnu bezbjednost, javni red, spreavanje
nereda ili kriminala, zatitu zdravlja ili morala, zatitu ugleda, prava i
sloboda drugih, ekonomske dobrobiti zemlje, spreavanje otkrivanja
obavjetenja dobijenih u povjerenju i ouvanje autoriteta i nepristrasnosti
sudstva. Ipak, samo pozivanje na ove uslove od strane drave nije
dovoljno. U suprotnom garantovanje prava utvrenih Konvencijom bilo
bi iluzorno. Slijedei korak koji filtrira primjereno pozivanje na navedene
osnove jeste koncept neophodnosti u demokratskom drutvu.

Neophodno u demokratskom drutvu

Princip proporcionalnosti proima cjelokupnu Konvenciju i pretpostavlja
vaganje suprotstavljenih interesa u cilju utvrivanja da li je ogranienje
garantovanih prava opravdano i u skladu s Konvencijom. Proporcionalnost
se u kontekstu analize neophodnosti u demokratskom drutvu u sklopu
lanova 811 protokola br. 4 javlja kao test u kojem se ispituje:

Da li je restriktivna mjera srazmjerna legitimnom cilju

kojem se tei

Da li postoji gorua socijalna potreba za takvom

restrikcijom

Da li su razlozi koji su dati relevantni i dovoljni

11

Test proporcionalnosti u kontekstu lana 1 protokola 1 i lana 14 mnogo

je fleksibilniji i uzima oblik pitanja da li postoji odnos proporcionalnosti
izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja ijoj se realizaciji tei (predmet
Inze protiv Austrije, predstavka br. 8695/79, presuda od 28. oktobra
1987. stav 41). Test proporcionalnosti pojavljuje se i u obliku tzv. testa
pravine ravnotee, tj. vaganja interesa zajednice i pojedinca. U tom smislu
ESLJP postavlja pitanje da li pravina ravnotea postoji izmeu optih
interesa zajednice i zatite osnovnih prava pojedinca (vidjeti predmet
Sporrong i Lonnroth protiv vedske, predstavka br. 7151/75, presuda
od 23. septembra 1982, stav 69). U osnovi ovog testa jeste ispitivanje da
li je na pojedinca stavljen preveliki teret u ostvarivanju legitimnih ciljeva,
tj. dravnog interesa. Treba imati na umu da se test proporcionalnosti ne
primjenjuje na apsolutna prava garantovana Konvencijom, koja ne trpe
nikakva ogranienja, odnosno na pravo na ivot (lan 2), zabranu muenja
(lan 3), zabranu ropstva i prinudnog rada (lan 4 stav 1), zabranu kazne
bez zakona (lan 7) i ukidanje smtne kazne (lan 1 protokola 6).

Polje slobodne procjene

Polje slobodne procjene koncept je formulisan od strane ESLJP-a kako
bi pomirio potrebu potovanja Konvencije, s jedne strane, i razliite
drutvene, ekonomske, politike, moralne i druge okolnosti, koje se
neizostavno razlikuju meu dravama lanicama Savjeta Evrope. Osnovna
premisa je da je drava potpisnica u boljoj situaciji da procijeni koje su
mjere neophodne za obezbjeivanje potovanja Konvencije od jednog
nadnacionalnog suda za ljudska prava. U tom smislu drave uivaju
odreeni stepen slobodne procjene pri preduzimanju mjera neophodnih
za potovanje Konvencije. Drugim rijeima, s obzirom na to da je vlada
jedne drave upoznata s trenutnim sveukupnim stanjem u drutvu i u
odreenom smislu proistekla iz politike i drutvene realnosti odreene
zemlje i odraava tu realnost (ESLJP je definisao ovu karakteristiku
demokratski izabrane vlasti kao direktni i stalni kontakt s vitalnim
snagama u zemlji; vidjeti predmet Handyside protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, predstavka br. 5493/72, presuda od 7. decembra 1976, stav
48), ta ista vlada je najpozvanija da procijeni koje mere su svrsishodne i
neophodne za konano potovanje Konvencije.
12

Ipak, polje slobodne procjene nije neogranieno. Sud ostaje krajnji

arbitar i zadrava pravo da reaguje u sluaju procjene da je konkretna
drava u svojoj procjeni prekoraila svoja ovlaenja i ugrozila prava
garantovana Konvencijom onako kako ih Sud vidi. Prema tome, polje
slobodne procjene predstavlja koncept koji omoguava ESLJP-u da, s
jedne strane, okupi veliki broj drava ije se okolnosti veoma razlikuju
i da regulie pitanja koja esto pogaaju sr nacionalne suverenosti i da,
s druge strane, titi temeljne vrijednosti oliene u Konvenciji. Uzrok
uvoenja polja slobodne procjene treba traiti u injenici da ESLJP
ne predstavlja ustavni ili vrhovni sud Evrope koji bi bio pozvan da
namee jednoobrazne standarde svim evropskim dravama. Naprotiv,
ESLJP je samo konani arbitar u pogledu potovanja EKLJP-a. Shodno
naelu supsidijarnosti, nacionalni pravni sistem titi prava predviena
Konvencijom. U tom smislu ESLJP bi imao prevashodno korektivnu
ulogu. Polje slobodne procjene treba da pomiri funkcionalnost i
efikasnost Konvencije i uopte evropskog mehanizma za zatitu ljudskih
prava s prirodom ESLJP-a drugaijom od one snanog nacionalnog
ustavnog ili vrhovnog suda. Konano valja spomenuti da irina polja
slobodne procjene prevashodno zavisi od okolnosti konkretnog sluaja.
ESLJP navodi da polje slobodne procjene imaju kako zakonodavac tako i
organi, naroito sudski, koji tumae i primjenjuju zakone (vidjeti predmet
Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka br. 5493/72,
presuda od 7. decembra 1976, stav 48). Stepen slobodne procjene koji
uiva drava nizak je u sluaju postojanja zajednikih zakonodavnih
rjeenja ili prakse u dravama ugovornicama. S druge strane, on je visok
u sluaju nepostojanja zajednikog imenitelja ili mjerila u zakonodavstvu
ili praksi drava ugovornica. Takoe, irina polja slobodne procjene
zavisi i od prirode prava koje se razmatra i aktivnosti samih podnositelja
predstavke.
Naprimjer, utvrena praksa Suda je da drava uiva ire polje slobodne
procjene po pitanju imovinskih prava od recimo prava na slobodu
izraavanja. Slino, aktivnosti pojedinca koje se odnose na pitanja
od javnog znaaja uivaju veu zatitu ESLJP-a od pitanja koja nisu u
ii javne debate. Takoe, znaaj pitanja koje se razmatra za dobrobit
13

pojedinca moe utjecati na rezonovanje Suda. Polje slobodne procjene

primjenjuje se u sluajevima gdje Sud vaga opte interese, ili interese
pojedinaca, naspram interesa podnositelja predstavke. Prema tome, polje
slobodne procjene relevantno je za sluajeve u kojima Sud primjenjuje
test proporcionalnosti.

III. IZVRENJE PRESUDA

Konvencija je meunarodni ugovor, kojim su se ugovorne strane na
osnovu lana 1 obavezale da svakome u svojoj nadlenosti garantuju
prava i slobode predviene Konvencijom. Kako bi ovo bilo i djelotvorno,
drave su se lanom 46 stav 1 Konvencije posebno obavezale da se
povinuju pravosnanoj presudi Suda u svakom predmetu u kojem su
stranke.
Izvrenje pravosnanih presuda nadgleda Komitet ministara, sainjen
od ministara vanjskih poslova drava lanica Vijea Evrope. Iako ovaj
sistem izgleda komplikovan, jer je Komitet ministara politiko tijelo i
ne postoje u meunarodnom pravnom poretku posebni organi koji se
bave izvrenjem pravosnanih sudskih presuda, u praksi se ovaj sistem
pokazao kao vrlo efikasan. Nije zabiljeeno u historiji da se neka presuda
Suda nije izvrila od strane zemlje na koju se odnosi. Drava koja ne
ispotuje obaveze iz pravosnane presude Suda moe doi pod udar
sankcija na meunarodnom planu.

Ratifikacijom Konvencije Bosna i Hercegovina se obavezala i da e se

podvrgnuti konanoj presudi Evropskog suda za ljudska prava u svakom
sporu u kojem sudjeluje kao stranka. Presuda u kojoj Sud utvrdi da je dolo
do povrede prava predstavlja uputu dravi na koju se odnosi da osigura
preduzimanje odreenih korekcijskih mjera kako bi se utvrena povreda
prava ispravila, oteenom isplatila naknada i sprijeilo ponavljanje istih
ili slinih povreda u budunosti.
14

15

16

Presuda: Otto-Preminger institut protiv Austrije

(Aplikacija br. 13470/87)1
UVOD
Pravo na slobodu izraavanja koje je garantovano lanom 10 Evropske
konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ima svoje granice
koje su definisane u stavu 2 istog lana.
Spomenuti lan 10 glasi:

SLOBODA IZRAAVANJA
1. Svako ima pravo na slobodu izraavanja. To pravo obuhvaa slobodu miljenja i
slobodu primanja i irenja informacija i ideja bez mijeanja javne vlasti i bez obzira
na granice. Ovaj lan ne spreava drave da podvrgnu reimu dozvola ustanove koje
obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.
2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaa dunosti i odgovornosti, ono moe biti
podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ogranienjima ili kaznama propisanim
zakonom, koji su u demokratskom drutvu nuni radi interesa dravne sigurnosti,
teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi spreavanja nereda ili zloina,
radi zatite zdravlja ili morala, radi zatite ugleda ili prava drugih, radi spreavanja
odavanja povjerljivih informacija ili radi ouvanja autoriteta i nepristranosti sudbene
vlasti.
Iz stava 2 navedenog lana vide se granice u okviru kojih se uiva pravo
na izraavanje, meu kojima se kao jedna od granica spominju i prava
drugih....
1

http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-57897

17

Jedan od primjera postavljanja granica pravu na slobodu izraavanja

svakako je i predmet Otto-Preminger insitut protiv Austrije (Aplikacija
br. 13470/87). U ovom sluaju radi se o zabrani prikazivanja filma
pod nazivom Das Liebeskonzil (Ljubavno vijee), koji je vrijeao
vjerske osjeaje rimokatolika i samim tim povrijedio njihovo pravo na
slobodu vjere predvieno lanom 9 Konvencije. Kada su austrijske vlasti
oduzele film i zabranile njegovo emitovanje, Evropski sud za ljudska
prava u Strazburu presudio je sa 6 glasova za i 3 protiv da nije bilo
krenja prava na slobodu izraavanja. Konana presuda donesena je 20.
septembra 1994. god. Ovdje iznosimo neke od najvanijih izvoda iz
konane presude.

SAETAK PRESUDE
OKOLNOSTI SLUAJA
Podnositelj zahtjeva, Otto-Preminger-Institut fr audiovisuelle
Mediengestaltung (OPI), privatno je udruenje, po austrijskom zakonu
osnovano u Insbruku. U skladu sa Statutom, to je neprofitna organizacija,
iji je osnovni cilj da promovie kreativnost, komunikacije i zabavu kroz
audiovizuelne medije. U svoje aktivnosti ukljuuju rad bioskopa pod
nazivom Cinematograph u Insbruku.
Udruenje, podnositelj zahtjeva, najavilo je seriju od est filmskih
projekcija filma Das Liebeskonzil (Ljubavno vijee) autora Wernera
Schroetera, koje bi bile dostupne iroj javnosti. Prva od ovih filmskih
projekcija bila je zakazana za 13. maj 1985.
Na zahtjev Rimokatolike crkve, biskupije u Insbruku, javni tuilac
je pokrenuo krivini postupak protiv menadera OPI-ja, gospodina
Dietmara Zingla, 10. maja 1985. Optuba je podignuta za potcjenjivanje
religiozne doktrine (Herabwrdigung religiser Lehren), djelo koje je
zabranjeno lanom 188 Krivinog zakona Austrije (Strafgesetzbuch).
18

Nakon to je film bio prikazan na zatvorenoj sjednici u prisustvu

nadlenog sudije 12. maja 1985, javni tuilac je podnio zahtjev za zapljenu
shodno lanu 36 Zakona o medijima. Istog dana ovaj zahtjev je odobren
od strane Okrunog suda u Insbruku. Kao rezultat toga, javna projekcija
filma, koju je OPI najavio za slijedei dan, nije se mogla odrati.
Poto je gospodin Zingl vratio film distributeru, Czerny kompaniji u
Beu, film je zaplijenjen u prostorijama Czerny kompanije 11. juna
1985.
alba gospodina Zingla protiv naredbe o zapljeni, koju je podnio
Apelacioniom sudu u Insbruku, bila je odbaena 30. jula 1985. Apelacioni
sud je smatrao da je umjetnika sloboda nuno ograniena pravima drugih
na slobodu vjere kao i dunou drave da zatiti drutvo zasnovano na
redu i toleranciji. Apelacioni sud dalje je utvrdio da je reakcija tuioca
bila opravdana u smislu lana 188 Krivinog zakona. U konkretnom
sluaju taj uslov je ispunjen i oduzimanje filma moe se narediti, u
najmanju ruku, radi objektivnosti postupka. Zatita vrijeanja vjerskih
osjeanja prevagnula je nad moguim interesima informisanja javnosti ili
finansijskim interesima osoba koje ele prikazati film.
U presudi Okrunog suda u kojoj je naloeno oduzimanje filma navedeno
je:
Javna projekcija filma Das Liebeskonzil zakazana za 13. maj 1985, u
kojoj su predstavljeni Bog Otac kao senilan, impotentni idiot, Krist kao
kreten i Marija, Majka Boija, kao bludna dama s odgovarajuim nainom
izraavanja i u kojem je ismijana Euharistija moe se podvrgnuti pod
primjenu krivinog djela potcjenjivanje vjerskih pravila kako je propisano
u lanu 188 Krivinog zakona.
Sud u obrazloenju navodi slijedee: Uslovi lana 188 Krivinog zakonika
objektivno su ispunjeni ovom predstavom boanskih osoba Oca, Boga,
Bogorodice i Isusa Krista, koji su centralne figure u rimokatolikoj
vjerskoj doktrini i praksi, i koji su i za vjersko shvatanje vjernika, takoe,
19

od najvanijeg znaaja kao i spomenutih izraza o Euharistiji, koja je

jedna od najvanijih tajni rimokatolike vjere, tako da se s obzirom na
opti karakter filma moe smatrati napadom na kranske religije...
lan 17a Osnovnog zakona garantuje slobodu umjetnikog stvaranja kao
i objavljivanja i poduavanja umjetnosti. Umjetnike slobode ne moge
biti neograniene. Ogranienja umjetnike slobode mogu se uvesti, kao
prvo, radi zatite drugih osnovnih prava i sloboda zajamenih Ustavom
(kao to su sloboda vjere i savjesti), kao drugo, radi zatite poretka ljudske
koegzistencije bazirane na toleranciji i, na kraju , u sluaju ekstremnog i
flagrantnog krenja drugih interesa zatienih zakonom.
injenica da su ispunjeni uslovi iz lana 188 Krivinog zakonika
automatski ne znai da je postavljena granica umjetnikoj slobodi
garantovanoj lanom 17a Osnovnog zakona. Meutim, imajui u vidu
navedena razmatranja i posebno ozbiljnost u konkretnom sluaju koji
se odnosi na film koji je prvenstveno namijenjen da bude provokativan
i koji je usmjeren protiv Crkve kao i viestruko krenje zakonom
zatienih interesa, osnovno pravo na umjetniku slobodu u konkretnom
sluaju doi e na drugo mjesto.

II. FILM DAS LIEBESKONZIL

Dramu na kojoj je zasnovan film napisao je Oskar Panizza, a objavljena je
1894. godine. Panizza je 1895. godine od strane suda u Minhenu proglaen
krivim za zloine protiv religije i osuen na kaznu zatvora. Drama je
bila zabranjena u Nemakoj, iako je objavljena na drugim mjestima.
Drama prikazuje Boga Oca kao starog, nemonog i neefikasnog, Isusa
Krista kao djeaka maminog sina, niske inteligencije, a Djevicu Mariju,
koja je oigledno efica, kao bludnu damu. Zajedno su odluili da
ovjeanstvo mora biti kanjeno za svoje nemoralnosti. Oni odbacuju
20

mogunost potpunog unitenja u korist kazne koja e ostaviti potrebu

spasenja, sposobnost izbavljenja. Poto nisu u stanju da sami smisle
takvu kaznu, oni odluuju pozvati avola u pomo.
avo sugerie ideju o spolno prenosivoj bolesti, tako da e mukarci i
ene zaraziti jedni druge, a da nisu toga svjesni. On je sa Salomom rodio
ker koja e proiriti tu bolest meu ovjeanstvom. Simptomi to ih je
avo opisao jesu simptomi sifilisa.
Kao nagradu, avo zahtijeva slobodu miljenja; Marija kae da e
razmisliti o tome. avo onda poalje kerku da uradi svoj posao, prvo
meu predstavnicima svjetovne vlasti, zatim u papinskom sudu, meu
biskupima, u manastirima i na kraju kod obinih ljudi.
Film je reirao Werner Schroeter, a objavljen je 1981.

ZAVRNI PODNESCI SUDU

Austrijska vlada zatraila je od suda: da odbaci zahtjev kao neprihvatljiv
prema lanu 27 stav 3 Konvencije za propust da se potuje rok od est
mjeseci iz lana 26 Konvencije, ili alternativno, da konstatuje da nije
dolo do povrede lana 10 Konvencije u vezi s naknadnim oduzimanjem
i zabranom emitovanja filma.
U raspravi, podnositelj zahtjeva zatraio je od suda da: odlui u korist
podnositelja zahtjeva i utvrdi da su oduzimanje i zabrana emitovanja
filma u suprotnosti s obavezama Republike Austrije koje proistiu iz lana
10 Konvencije, i da se udovolji pravinoj naknadi podnositelja zahtjeva,
a kao to je navedeno.

21

NAVODI KRENJA LANA 10 KONVENCIJE

Udruenje, podnositelj zahtjeva, iznijelo je da zapljena i kasnije
oduzimanje filma Das Liebeskonzil predstavlja krenje njegovog prava
na slobodu izraavanja, kao to je garantovano lanom 10 Konvencije.
A. Da li je bilo mijeanja u pravo na slobodu
izraavanja aplikanta?
Iako je pred Komisijom Vlada priznala postojanje mijeanja u ostvarivanje
prava na slobodu izraavanja aplikanta samo u odnosu na oduzimanje
filma i iako je isti stav zauzet prilikom preliminarnog prigovora, pred
sudom nije bilo vie sporno da, ako su preliminarni prigovori odbijeni,
oboje, i zapljena i zabrana emitovanja, predstavljaju takvo mijeanje.
Takvo mijeanje izazvat e krenje lana 10 Konvencije ako ne ispunjava
uslove propisane u stavu 2 l. 10. Sud stoga mora ispitati da li je mijeanje
propisano zakonom, da li je postojao legitimni cilj koji se eli postii na
osnovu tog stava (l. 10 stav 2) i da li je za postizanje tog cilja mijeanje
neophodno potrebno u demokratskom drutvu.
B. Da li je mijeanje bilo propisano zakonom?
Podnositelj zahtjeva negirao je da je mijeanje propisano zakonom,
tvrdei da je odjeljak 188 austrijskog Krivinog zakona bio pogreno
primijenjen. Prvo, po njegovom miljenju postoji sumnja da se
umjetniki rad koji na satirian nain predstavlja religijske osobe ili
objekte moe ikada smatrati potcjenjivakim ili uvredljivim. Drugo,
ogorenje ne moe biti opravdano kod osoba koje mogu odluiti
da li e film pogledati ili ne.Tree, pravu na umjetniku slobodu, kao
to je garantovano lanom 17a Osnovnog zakona, nije dato dovoljno
teine.
22

Sud podsjea da je prije svega do nacionalnih organa, posebno sudova,

da tumae i primjenjuju nacionalno pravo (vidjeti, Chorherr protiv
Austrije, presuda od 25. augusta 1993, serija A br. 266-B, str 36, stav
25).
Sudovi u Insbruku morali su rijeiti pitanje balansa izmeu prava na
umjetniku slobodu i prava na potovanje vjerskih ubjeenja kao to
je garantovano lanom 14 Osnovnog zakona. Sud, kao i Komisija,
smatra da nema osnova da je austrijski zakon pogreno primijenjen.
C. Da li je mijeanje imalo legitiman cilj?
Vlada je navela da su zapljena i zabrana filma bile u cilju zatite prava
drugih, posebno prava na potovanje vjerskih osjeana, kao i u cilju
spreavanja nereda.
Kao to je Sud ukazao u svojoj presudi u predmetu Kokkinakis protiv Grke od 25. maja 1993. (Serija A br 260, str. 17, stav 31), sloboda
misli, savjesti i vjere, koja je garantovana lanom 9 Konvencije, jedan je
od temelja demokratskog drutva, u smislu Konvencije. To je, u vjerskim dimenzija, jedan od vitalnih elemenata koji ini identitet vjernika i
njihove koncepcije ivota.
Nije razumno oekivati da oni koji odlue da uivaju pravo na slobodu
ispoljavanja svoje vjere, bez obzira inili to kao pripadnici vjerske veine
ili manjine, budu izuzeti od svake kritike. Oni moraju tolerisati i prihvatiti
da drugi odbijaju njihova vjerska uvjerenja, pa ak i ire doktrinu koja je
neprijateljski usmjerena prema njihovim vjerskim ubjeenjima. Meutim,
nain na koji su vjerska uvjerenja i doktrine suprotstavljene ili negirane
jeste pitanje koje moe ukljuiti odgovornost drave, naroito njenu
odgovornost da obezbijedi mirno uivanje prava zagarantovanih lanom
9 onima koji zagovaraju ta vjerovanja i doktrine. Zaista, u ekstremnim
23

sluajevima efekat pojedinih metoda suprotstavljanja ili negiranja vjerskih

ubjeenja moe biti takav da zabrani onima koji imaju takva uvjerenja,
ostvarivanje ili uivanje njihovih sloboda.
U presudi Kokkinakis Sud je odluio, u kontekstu lana 9, da drava moe
legitimno smatrati da je potrebno preduzeti mjere u suzbijanju pojedinih
oblika ponaanja, ukljuujui i saoptavanje informacija i ideja, koji su
nespojivi s potovanjem slobode misli, savjesti i vjere drugih. Moe
se legitimno smatrati da je potovanje vjerskih osjeanja vjernika, kao
to je garantovano lanom 9, narueno provokativnim predstavljanjem
objekata koji su predmet vjerskih tovanja, kao i da se takvo predstavljanje
moe smatrati zlonamjernim krenjem duha tolerancije, koji takoe mora
biti odlika demokratskog drutva. Konvencija treba da se ita u cjelini i
zato tumaenje i primjena lana 10 u ovom sluaju mora biti u skladu
s logikom Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, Klass i drugi protiv
Njemake, presuda od 6. septembra 1978, serija A br. 28, str. 31, stav 68).
Mjere koje su predmet albe bazirane su na lanu 188 austrijskog
Krivinog zakona, koji ima za cilj da suzbije ponaanje usmjereno protiv
objekata vjerskog tovanja, koje bi moglo izazvati opravdani gnjev.
Samim tim, njihov cilj bio je zatititi pravo graana da ne budu uvrijeeni
njihovi vjerski osjeaji od strane javnog izraavanja miljenja drugih lica.
Uzimajui u obzir uslove u kojima su donesene odluke austrijskih sudova,
Sud prihvata da su sporne mjere imale legitiman cilj u smislu lana 10 st.
2, odnosno zatite prava drugih.

24

D. Da li je zapljena i zabrana emitovanja bila

neophodna u demokratskom drutvu?
1. Generalni principi
Kao to Sud dosljedno smatra, sloboda izraavanja predstavlja jedan
od sutinskih temelja demokratskog drutva, jedan od osnovnih uslova
za njegov napredak i za razvoj svih. Prema stavu 2 lana 10, to se ne
odnosi samo na informacije ili ideje koje su blagonaklono primljene
ili koje se smatraju neuvredljivim ili koje se prihvataju ravnoduno ve i
na one koje okiraju, vrijeaju ili uznemiravaju dravu ili bilo koji sektor
populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti, bez
kojih nema demokratskog drutva (vidjeti, posebno, Handyside protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976, serija A br 24,
str. 23, stav 49).
Kako bilo, iz same formulacije lana 10 stav 2 proizilazi da ko god se
poziva na prava i slobode sadrane u prvom stavu tog lana (l. 10
stav 1), preuzima dunosti i odgovornosti. Meu njih u kontekstu
vjerskih miljenja i vjerovanja mogu legitimno biti ukljuene obaveze
da se izbjegnu, koliko god je to mogue, izrazi koji su uvredljivi za druge,
koji kre prava drugih i koji stoga ne doprinose bilo kojem obliku javne
debate o stanju napretka po pitanju unapreenja ljudskog ivota.
Uzimajui to u obzir, kao stvar principa moe se smatrati potrebnim da se
u nekim demokratskim drutvima sankcionie ili ak sprijei nekorektno
napadanje na objekte vjerskog potivanja, pod uslovom da formalnost,
uslov, ogranienje ili kazna koji su nametnuti uvijek moraju
biti srazmjerni legitimnom cilju koji se eli postii (vidjeti spomenutu
Handyside presudu, Ibid).
25

Kao i u sluaju morala, nije mogue irom Evrope utvrditi jedinstvenu

koncepciju znaaja religije u drutvu (vidi Miler i drugi protiv vicarske,
presuda od 24. maja 1988, serija A br 133, str 20, stav 30, i str. 22, stav 35).
Takva koncepcija moe varirati ak i unutar jedne zemlje. Iz tog razloga
nije mogue postii sveobuhvatnu definiciju onoga to ini doputenim
mijeanje u ostvarivanje prava na slobodu izraavanja kada je takav
izraz usmjeren protiv vjerskih osjeanja drugih. Stoga je nacionalnim
vlastima ostavljeno odreeno polje slobodne procjene potrebe i obima
neophodnosti takvog mijeanja.
Polje ovlasti slobodne procjene, meutim, nije neogranieno. To ide
ruku pod ruku s nadzorom Konvencije, obim mijeanja varirat e u
zavisnosti od okolnosti. U sluajevima mijeanja u ostvarivanje slobode
garantovane u stavu 1 lana 10, kao to je u ovom predmetu, nadzor
mora biti strog zbog znaaja konkretne slobode. Potreba za svakim
ogranienjem mora biti opravdana i ubjedljiva (vidjeti, Informationsverein
Lentia i drugi protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1993, serija A br
276, str. 15, stav 35).
2. Primjena spomenutih principa
Film koji je zaplijenjen i zabranjen presudama austrijskih sudova zasnovan
je na pozorinoj predstavi, ali sud se bavi samo produkcijom predmetnog
filma.
(a) Zapljena
Vlada opravdava zapljenu filma u smislu njegovog karaktera kao napada na
kranske religije, naroito katolianstvo. Vlada smatra da je postavljanje
originalne predstave u kontekstu suenja autoru 1895. godine, ustvari,
uinjeno s namjerom da pojaa antivjersku prirodu filma, koji zavrava
nasilnom i uvredljivom negacijom onoga to predstavlja katoliki moral.
26

Osim toga, Vlada je istakla ulogu religije u svakodnevnom ivotu graana

u Tirolu. Udio rimokatolikih vjernika u ukupnom stanovnitvu Austrije
je znatan i iznosi 78%, dok je njihov udio u ukupnom stanovnitvu
graana Tirola jo vei i iznosi 87%.
Shodno tome, u dato vrijeme, postojao je pritisak drutvene potrebe za
ouvanjem vjerskog mira, i bilo je neophodno radi zatite javnog reda
preduzeti mjere protiv filma, tako da sudovi u Insbruku nisu prekoraili
svoje polje slobodne procjene u tom pogledu.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je postupao na odgovoran nain u cilju
spreavanja neopravdanih prekraja. On je naveo da je planirao prikazati
film u svom bioskopu, koji je javnosti dostupan tek nakon to je plaena
ulaznica. Konano, u skladu s relevantnim zakonima na snazi u Tirolu,
osobama ispod sedamnaest godina nije bilo dozvoljeno da pogledaju
film. Iz tih razloga nije bilo realne opasnosti da neko bude izloen
neprikladnim materijalima protiv svoje volje.
Sud prije svega primjeuje da je reklamiranju filma, iako je pristup
posjetiocima da ga vide bio ogranien plaanjem ulaznica i starosnom
dobi, posveena velika panja. Javnost je dovoljno jasno upoznata s
dotinim predmetom, kao i s osnovnim sadrajem filma i njegovom
prirodom. Iz tih razloga mora se smatrati da je i samo planiranje
prikazivanja filma udovoljilo izrazu javnosti u smislu injenja prekraja.
Jedno od pitanja koje se pojavilo pred Sudom je i potreba da Sud odvaga
sukob interesa u ostvarenju dva fundamentalna prava na slobodu
zagarantovana Konvencijom, odnosno prava podnositelja zahtjeva da
javnosti saopti i kontroverzne stavove i, samim tim, prava zainteresovanih
osoba da budu upoznate s takvim miljenjem, s jedne strane, i prava
drugih osoba na ispravno potovanje njihove slobode misli, savjesti i
vjere, s druge strane. Pri tome, moraju se potivati granice ovlasti koje su
27

preputene dravnim vlastima, ija je dunost u demokratskom drutvu i

da razmotri odreeno pitanje, u granicama svojih nadlenosti, u interesu
drutva kao cjeline.
Austrijski sudovi, koji su naredili zapljenu i kasnije zabranu emitovanja
filma, smatrali su da se radi o napadu na katoliku religiju prema
koncepciji javnosti u Tirolu. Njihove presude pokazuju da su imali duno
potovanje slobode umjetnikog izraavanja, koja je zagarantovana
lanom 10 Konvencije (vidi Miler i drugi, presude) kao i lanom 17a
austrijskog Osnovnog zakona, koji predvia posebne zatite. Sudovi su,
nakon pregleda filma, konstatovali da je prikaz Boga Oca, Bogorodice i
Isusa Hrista provokativan. Za sadraj filma moe se rei da je u stanju da
potvrdi zakljuke do kojih su doli austrijski sudovi.
Sud ne moe zanemariti injenicu da je rimokatolika religija religija
ogromne veine u oblasti Tirola. Zapljenom filma, austrijske vlasti
nastojale su obezbijediti vjerski mir u tom regionu i sprijeiti da se neki
ljudi osjeaju predmetom napada zbog svojih vjerskih ubjeenja, na jedan
neopravdan i uvredljiv nain. Prevashodno je na nacionalnim organima,
koji su u boljoj poziciji od meunarodnog suda, da procijene potrebu
za takvim mjerama u svjetlu konkretne situacije u datom trenutku. U
svim okolnostima ovog predmeta, Sud ne smatra da su austrijske vlasti
prekoraile svoje polje slobodne procjene u tom pogledu.
Nema povrede lana 10 Konvencije (prava na slobodu izraavanja) to se
tie zapljene filma.
(b) Zabrana prikazivanja
Spomenuti razlozi vae i za zabranu prikazivanja, koja je potvrdila
zakonitost zapljene. Po austrijskom zakonu to je normalan redoslijed.
28

lan 10 Konvencije ne moe se tumaiti kao onemoguavanje izricanja

zabrane prikazivanja djela ija upotreba je bila zabranjena sudskom
presudom zbog javnog interesa (vidi Handyside presude). Iako je zabrana
prikazivanja znaila trajno onemoguavanje prikazivanja filma bilo gdje u
Austriji, Sud smatra da su preduzete mjere srazmjerne s legitimnim ciljem
koji se elio postii i da stoga nacionalne vlasti nisu prekoraile svoje
polje slobodne procjene u tom pogledu.
Shodno tome, nije bilo povrede lana 10 po pitanju zabrane prikazivanja.
IZ TIH RAZLOGA SUD je odluio, sa est glasova za i tri glasa
protiv, da nema povrede lana 10 Konvencije po pitanju zapljene i
zabrane prikazivanja filma.
ZAKLJUAK
Ovdje se radi o jedinstvenom predmetu gdje je Sud odluivao o sukobu
dva prava i to prava na slobodu izraavanja, definisanog u lanu 10
Konvencije, na koje se pozivao podnositelj zahtjeva, i prava na slobodu
vjere, definisanog u lanu 9 Konvencije, na koje se pozivala Austrija. Sud
je u ovom predmetu dao prevagu lanu 9, to je obrazloeno u presudi,
a najvie iz razloga to:
Sud ne moe da zanemari injenicu da je rimokatolika religija religija
ogromne veine u oblasti Tirola. Zapljenom filma, austrijske vlasti postupile
su s ciljem da obezbijede vjerski mir u tom regionu i da se sprijee da se
neki ljudi oseaju predmetom napada na svoja vjerska ubjeenja na jedan
neopravdan i uvredljiv nain. Prevashodno je na nacionalnim organima,
koji su u boljoj poziciji od meunarodnog suda, da procijene potrebu
za takvim mjerama u svjetlu konkretne situacije u datom trenutku. U
svim okolnostima ovog predmeta, Sud ne smatra da su austrijske vlasti
prekoraile svoje polje slobodne procjene u tom pogledu.
29

Vano je naglasiti da svaki presueni predmet pred Evropskim sudom

pravde u Strazburu predstavlja izvor prava za sline sluajeve u
budunosti kao i da stavove Suda koji su jasno obrazloeni u presudama
treba da poslue kao smjernice nadlenim vlastima prilikom donoenja
odluka, kako ne bi dolo do povrede prava i sloboda koje su garantovane
u Konvenciji.

30

Presuda: Buscarini i drugi protiv Republike San

Marino (Aplikacija br. 24645/94) 2
UVOD
U ovoj presudi govori se o sluaju kada su novoizabrani lanovi Opeg
velikog vijea (Parlament drave San Marino) odbili da poloe predvienu
zakletvu jer se ista pozivala na Evanelje. G. Cristoforo Buscarini, g.
Emilio Della Balda i g. Dario Manzaroli smatrali su da se kri njihovo
pravo na slobodu vjere i savjesti ako se od njih trai da pokazuju lojalnost
odreenoj religiji kojoj oni ne pripadaju.
G. Cristoforo Buscarini, g. Emilio Della Balda i g. Dario Manzaroli
pokrenuli su postupak pred organima San Marina, meutim njihove albe
su bile odbijene i oni su morali podnijeti zakletvu kako je bilo predvieno
jer su bili pod prijetnjom da e izgubiti mjesta u parlamentu koja su stekli
na izborima. Nakon toga oni su pokrenuli postupak i pred Evropskim
sudom za ljudska prava u Strazburu (u nastavku teksta: Sud).
Sud u Strazburu jednoglasno je odluio da je dolo do povrede l. 9 Evropske
konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama (u nastavku teksta:
Konvencija), koji garantuje slobodu vjere i savjesti.

SAETAK PRESUDE
Strazbur, 18. februar 1999.
U predmetu Buscarini i drugi protiv Republike San Marino zasjedalo je
Veliko vijee Evropskog suda za ljudska prava, u sainjeno od 17 sudija.
Nakon vijeanja zatvorenog za javnost, koje je odrano 10. decembra
1998. i 4. februara 1999,
2 http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-58915

31

Sud donosi slijedeu presudu:

POSTUPAK
Postupak je pokrenut na temelju zahtjeva (br. 24645/94) protiv Republike
San Marino, koji su Evropskoj komisiji za ljudska prava (Komisija)
podnijela tri dravljana San Marina i to: g. Cristoforo Buscarini, g. Emilio
Della Balda i g. Dario Manzaroli.
Cilj zahtjeva bio je da se utvrdi da li injenino stanje predstavlja krenje
obaveze iz lana 9 Evropske konvencije od strane tuene drave.

INJENICE okolnosti sluaja

Podnositelji zahtjeva izabrani su u Ope veliko vijee (Parlament
Republike San Marino) na izborima odranim 30. maja 1993.
Ubrzo nakon toga, oni su zatraili doputenje od Kapetana-Regenta, koji
djeluje kao ef drave San Marino, da poloe zakletvu koja je predviena
sekcijom 55 izbornog Zakona (Zakon br. 36 iz 1958), bez referenci na
bilo koji vjerski tekst. Zakon o kojem je ovdje rije poziva se na dekret
od 27. juna 1909, koji je propisao tekst zekletve za lanove Parlamenta
Republike San Marino kako slijedi:
Ja, ..., zaklinjem se na svetom Evanelju da u uvijek biti vjeran i da
u potovati Ustav Republike, poduprijeti i braniti slobodu svim mojim
mogunostima, uvijek potovati zakone i dekrete, bilo drevne, moderne ili
koji tek treba da budu doneseni ili objavljeni i da u predlagati i glasati
kao lan pravosua i drugih javnih institucija, da u biti lojalan i stalno
sluiti Republici, ne doputajui sebi da budem pod utjecajem osjeaja
mrnje ili ljubavi ili na bilo koji drugi nain.
U prilog svom zahtjevu podnositelji zahtjeva pozvali su se na lan 4
Deklaracije o pravima iz 1974, i lan 9 Konvencije, kojim se jami pravo
na slobodu vjere.
32

Na sjednici Opeg velikog vijea od 18. juna 1993. podnositelji zahtjeva

dali su zakletvu u pisanom obliku, u tekstu kako je propisano Uredbom
od 27. juna 1909, osim pozivanja na Evanelje, koje je izostavljeno. U
isto vrijeme, prvi podnositelj zahtjeva skrenuo je panju na obaveze koje
je Republika San Marino preuzela kada je postala jedna od ugovornih
strana Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Sekretarijat Opeg velikog vijea je 12. jula 1993, na zahtjev KapetanaRegenta, dao miljenje o obliku zekletve koju su poloili podnositelji
zahtjeva, u smislu da je ista nevaea, i predmet proslijedio Vijeu.
Na sjednici od 26. jula 1993. Ope veliko vijee usvojilo je rezoluciju,
koju je predloio Kapetan-Regent, nareujui podnositeljima zahtjeva da
ponovno daju zakletve, ovoga puta na Evanelje, pod prijetnjom gubitka
poloaja u parlamentu.
Podnositelji zahtjeva ispunili su zahtjev Vijea i dali zakletvu na Evanelje,
ali uz albu da je prekreno njihovo pravo na slobodu vjere i savjesti.
Nakon toga ak prije nego su podnositelji zahtjeva pokrenuli postupak
pred Komisijom Zakonom br. 115 od 29. oktobra 1993. godine (Zakon
br. 115/1993) novoizabrani lanovi Opeg velikog vijea dobili su pravo
da izaberu izmeu tradicionalne zakletve i zakletve u kojoj je pozivanje na
Evanelje bilo zamijenjeno rijeima svojom au. Tradicionalni tekst
i dalje je ostao obavezan za ostale javne funkcije, kao to su: kapetan,
regent ili lan vlade.
Postupak pred Komisijom
G. Buscarini, g. Della Balda i g. Manzaroli podnijeli su zahtjev Evropskoj
komisiji 17. novembra 1995. pozivajui se na lan 9 Konvencije, tj. na
krenje svojih prava na slobodu vjere i savjesti.
Komisija je zahtjev (br. 24645/94) proglasila doputenim 7. aprila 1997. U
svom izvjetaju od 2. decembra 1997. (bivi lan 31 Konvencije), Komisija
je jednoglasno zakljuila da je dolo do povrede lana 9 Konvencije.3
3

Prvostepena odluka opaska autora

33

Finalni podnesci Sudu

Vlada je podnijela tri preliminarna prigovora i od Suda zatraila da zahtjev
proglasi nedoputenim ili, alternativno, da ga odbije kao neosnovan i bez
svrhe.
G. Buscarini i g. Della Balda zatraili su od Suda da odbaci Vladine
prigovore o doputenosti i da utvrdi da je dolo do povrede lana 9
Konvencije.

ZAKON
NAVODNA POVREDA LANA 9 Konvencije
A. Vladini preliminarni prigovori
Vlada je podnijela tri prigovora nedopustivosti, kao to je uradila pred
Komisijom, tvrdei da aplikacija predstavlja zloupotrebu procesa, da je
podnesena izvan roka i da nisu iscrpljena domaa pravna sredstva.
1. Da li zahtjev predstavlja zloupotrebu postupka?
Vlada je tvrdila da su podnositelji zahtjeva neprimjereno podnijeli zahtjev
u politike svrhe, kao to je jasno iz njihovih izjava u kojima su najavili
svoju namjeru da e se obratiti Komisiji. U prilog toj tvrdnji Vlada navodi,
izmeu ostalog, slubeni zapis sa sjednice Opeg velikog vijea od 26. i
27. jula 1993, i druge lanke koji su se pojavili u tampi nakon spornog
dogaaja, ak i krajem oktobra 1998.
Kao i Komisija, Sud primjeuje da dokumenti u spisu pokazuju da su g.
Buscarini i g. Della Balda nakon davanja zakletve u njenom tradicionalnom
obliku samo najavili svoju namjeru da e se obratiti Sudu u Strazburu,
a to je potez koji se ne moe smatrati zloupotrebom prava pojedinih
prijedloga. Prema tome, ovaj prigovor treba odbiti.
34

2. Da li je zahtjev podnesen izvan roka?

Vlada je tvrdila da je aplikacija dostavljena Evropskoj komisiji nakon
isteka roka koji je propisan u prijanjem lanu 26 (sada lan 35 1)
Konvencije, a to je rok od est mjeseci od dana konane odluke domaih
institucija. Nadalje, Vlada je tvrdila: budui da gospodin Buscarini nije
imao punomo g. Della Balde i da nije odvjetnik, nije valjano mogao
djelovati u njegovo ime u postupku pred Komisijom. Komisija je odbacila
ovaj prigovor, uzimajui u obzir da su podnositelji zahtjeva udovoljili
roku od est mjeseci, tj. roku koji je propisan Konvencijom.
Dakle, ovaj prigovor takoe treba odbiti.
3. Da li su iscrpljena domaa pravna sredstva?
Vlada smatra da su podnositelji zahtjeva zbog svoje tvrdnje da zahtjev
Rezolucije Opeg velikog vijea da se zakletva polae na Evanelje
predstavlja politiki in prvo trebali podnijeti graansku tubu za naknadu
tete zbog navodnog utjecaja na njih, pa se tek onda obratiti Komisiji ako
domai sudovi odlue da nisu imali nadlenost. Prema navodima Vlade,
takav pravni lijek bio bi i pristupaan i djelotvoran.
Sud je naglasio da, ak i pod pretpostavkom da je zahtjev mogao biti
podnesen pred civilnim sudovima, ovi sudovi ne bi imali drugog izbora
nego da upute predmet Opem velikom vijeu, koje bi onda presudilo
po vlastitom nahoenju.
Sud ponavlja da pravilo o iscrpljivanju domaih pravnih sredstava iz
prijanjeg lana 26 (sada lan 35 1) Konvencije obavezuje one koji
ele pokrenuti sluaj protiv drave pred meunarodnim pravosudnim
ili arbitranim tijelima da prvo iskoriste pravne lijekove u okviru
nacionalnog pravnog sistema, ime se onemoguava da drave za svoja
35

djela odgovaraju pred meunarodnim tijelima prije nego to su imale

priliku razmotriti sluaj kroz svoje vlastite pravne sisteme. Kako bi se
ispotovalo ovo pravilo, u redovnoj proceduri podnositelj zahtjeva
treba da iskoristi sredstva koja su mu dostupna i dovoljna da ostvari
zadovoljtinu u odnosu na navodne povrede (vidjeti, naroito, predmete:
Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998, Izvjetaj
o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3286, 85, i Aksoy protiv Turske,
presuda od 18. decembra 1996, Reports 1996-VI, 22752276, 5152).
Prema tome, Sud smatra da Vlada nije dokazala da je pravni lijek
djelotvoran. S tim u vezi, ovaj prigovor treba odbiti.

B. Potivanje lana 9 Konvencije

lan 9 Konvencije propisuje:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo ukljuuje
slobodu da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima
i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom,
propovijedanjem i vrenjem vjerskih dunosti i rituala.
2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja podlijegat e
samo onim ogranienjima predvienim zakonom i koja su neophodna u
demokratskom drutvu u interesu javne sigurnosti, zatite javnog poretka,
zdravlja ili morala ili zatite prava i sloboda drugih.
G. Buscarini i g. Della Balda tvrde da je obaveza koju im je Ope veliko
vijee nametnulo 26. jula 1993. u suprotnosti s lanom 9 Konvencije.
Komisija se sloila s tom analizom, dok ju je Vlada osporila.
36

Vlada je tvrdila da tekst zekletve nije imao vjersko znaenje, nego

naprotiv povijesno i drutveno znaenje i da se temelji na tradiciji.
Republika San Marino je, dodue, osnovana od strane religioznih ljudi,
ali je sekularna drava, u kojoj je sloboda vjere izriito sadrana u zakonu
(lan 4 Deklaracije o pravima 1974). Forma rijei u zakletvi izgubila je
svoj izvorni vjerski karakter, kao to odreene vjerske blagdane drava
priznaje kao javne praznike.
Podnositelji zahtjeva i Komisija odbacili su tu tvrdnju.
Kao to je Sud ukazao u svojoj presudi u predmetu Kokkinakis protiv
Grke od 25. maja 1993. (Serija A br. 260, str. 17, st. 31), sloboda misli,
savjesti i vjere, koja je garantovana u lanu 9 Konvencije, jedan je od
temelja demokratskog drutva, u smislu Konvencije. To je, u svojim
vjerskim dimenzijama, jedan od vitalnih elemenata koji ini identitet
vjernika i njihove koncepcije ivota, to je takoe dragocjeno sredstvo
za ateiste, agnostike, skeptike i one koji nisu zainteresirani za vjeru.
Pluralizam je neodvojiv od demokratskog drutva, i gradio se stotinama
godina. Sloboda vjere podrazumijeva, inter alia, da se vjeruje ili da se ne
vjeruje i da se praktikuje ili ne praktikuje vjera.
U konkretnom predmetu, zahtijevanje od g. Buscarinija i g. Della Balde
da poloe zakletvu na Evanelje doista predstavlja ogranienje koje je
sadrano u 2. stavu lana 9 Konvencije, jer se od njih trailo da prisegnu
lojalnost odreenoj religiji pod prijetnjom gubljenja mjesta u parlamentu.
Takvo ogranienje bit e u suprotnosti s lanom 9 Konvencije, osim ako
je propisano zakonom, kako bi se postigao jedan ili vie legitimnih
ciljeva utvrenih u stavu 2 i ako je nuno u demokratskom drutvu.

37

1. Propisano zakonom
Kao to je Komisija navela u svom izvjetaju (stav 38), mijeanje u
ovom predmetu temelji se na lanu 55 Zakona o izborima, zakona br. 36
iz 1958, koji se poziva na dekret od 27. juna 1909. u kojem se utvruje
tekst zakletve za lanove parlamenta. Dakle, to je propisano zakonom
u smislu drugog stava lana 9 Konvencije . Ta injenica nije osporena.
2. Legitimni cilj i da li je nuno u demokratskom drutvu?
Vlada je naglasila vanost zakletve, u bilo kojoj demokratiji, koju polau
izabrani predstavnici naroda, koja, po njihovom miljenju, predstavlja
zakletvu vrijednostima Republike. Uzevi u obzir posebnosti Republike
San Marino koje proizilaze iz njene povijesti, tradicije i drutvenog razvoja,
reafirmacija tradicionalnih vrijednosti sadranih u zakletvi neophodna je
kako bi se odrao javni red.
Povijest i tradicija San Marina povezani su s kranstvom, jer je dravu
osnovao svetac; danas je, meutim, vjersko znaenje zakletve zamijenjeno
potrebom ouvanja javnog reda, u obliku socijalne kohezije i povjerenja
graana u tradicionalne institucije.
Stoga bi bilo neprimjereno da Sud kritikuje polje slobodne procjene koju
San Marino treba imati u ovom predmetu.
U svakom sluaju, Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu imali
pravni interes za pokretanje postupka pred Sudom u Strazbru poto je
u meuvremenu stupio na snagu Zakon br.115 od 29. oktobra 1993.
(Zakon br. 115/199), koji vie ne zahtijeva od osoba koje su izabrane u
Ope veliko vijee da polau zakletvu na Evanelje.
Prema g. Buscariniju i g. Della Baldi, rezolucija koja zahtijeva zakletvu
u ovom pitanju po svojoj naravi je in prisile s predumiljajem, koji je
usmjeren na njihovu slobodu savjesti i vjere,s ciljem da se oni ponize kao
osobe koje su odmah nakon to su izabrane, zatraile da se tekst zekletve
promijeni kako bi se uskladio sa, izmeu ostalog, lanom 9 Konvencije.
38

Sud smatra nepotrebnim u ovom predmetu da se utvrdi da li je cilj na koji

se poziva Vlada legitiman u smislu drugog stava lana 9, jer ogranienje
u ovom predmetu u svakom sluaju nije u skladu s tom odredbom u
drugim aspektima.
Sud primjeuje da je u raspravi odranoj 10. decembra 1998. Vlada
nastojala pokazati da Republika San Marino garantuje slobodu vjere. U
prilog tome Vlada je citirala osnivaki Statut iz 1600. god., Deklaraciju
o pravima iz 1974, ratifikaciju Evropske konvencije iz 1989. god. i cijeli
niz odredbi krivinog prava, porodinog prava, radnog prava i zakon o
obrazovanju, koji zabranjuju bilo kakvu diskriminaciju na osnovu vjere.
Nema nikave sumnje da, generalno, zakoni San Marina garantuju slobodu
savjesti i vjere. U ovom predmetu, meutim, zahtjev podnositeljima
zahtjeva, dvojici izabranih predstavnika graana, da poloe zakletvu na
odreenu vjeru, tj. na Evanelje, predstavlja uslov koji nije u skladu sa
lanom 9 Konvencije.
Kao to je Komisija ispravno navela u svom izvjetaju, bilo bi
kontradiktorno da se realizovanjem izbornih mandata namjeravaju
predstaviti razliiti pogledi drutva unutar parlamenta uz prethodnu
izjavu o predanosti odreenoj skupini vjerovanja.
Ogranienje na koje se prigovara u skladu s tim ne moe se smatrati
kao nuno u demokratskom drutvu. to se tie Vladine tvrdnje
da je aplikacija izgubila smisao nakon to je na snagu stupio Zakon
br.115/1993, Sud primjeuje da se zakletva u ovom predmetu traila prije
donoenja tog zakona.
U svjetlu navedenog, Sud smatra da je dolo do povrede lana 9
Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO presuuje da je

dolo do povrede lana 9 Konvencije.

39

ZAKLJUAK AUTORA
Ova presuda vana je iz razloga to govori o izabranom lanu jednog
politikog tijela, tanije Parlamenta San Marina, kome je bilo zaprijeeno
da e izgubiti mjesto u Parlamentu ukoliko ne poloi zakletvu koja je
sadravala elemente odreene religije kojoj taj predstavnik ne pripada.
Sud je zakljuio da ovakva praksa nije u skladu s Evropskom konvencijom
i da je dolo do povrede lana 9 Konvencije.
Sud je ovom prilikom ponovo naglasio da je sloboda misli, savjesti i
vjere, koja je garantovana u lanu 9 Konvencije, jedan od temelja
demokratskog drutva, u smislu Konvencije. To je, u svojim vjerskim
dimenzijama, jedan od vitalnih elemenata identiteta vjernika i njihove
koncepcije ivota, a to takoe i dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike,
skeptike i one koji nisu zainteresirani za vjeru. Pluralizam je neodvojiv
od demokratskog drutva, i gradio se stotinama godina. Sloboda vjere
podrazumijeva, inter alia, da se vjeruje ili da se ne vjeruje i da se praktikuje
ili da se ne praktikuje vjera.

40

Presuda: erif protiv Grke4 (Aplikacija br.

38178/97)
Presuda je objavljena 14. decembra 1999. god.
Presudu je donijelo vijee od 7 sudija, ukljuujui i sudiju iz Grke, koji
je po slubenoj dunosti bio lan sudskog vijea. U ovoj Presudi Sud
je konstatovao da je dolo do povrede lana 9 Evropske konvencije, u
kojem se garantuje pravo na slobodu vjere.
Podnositelj zahtjeva je g. Ibrahim erif, dravljanin Grke, koji se alio
da mu je uskraeno pravo na slobodu vjere koje je garantovano u lanu 9
Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; ovo pravo
ukljuuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu ovjeka da, bilo
sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje
molitvom, propovijedi, obiajima i obredom.
2. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubjeenja moe biti podvrgnuta
samo onim ogranienjima koja su propisana zakonom i neophodna u
demokratskom drutvu u interesu javne bezbjednosti, radi zatite javnog
reda, zdravlja ili morala, ili radi zatite prava i sloboda drugih.
Podnositelj zahtjeva je g. Ibrahim erif, grki dravljanin koji je roen 1951.
On je diplomirao na vjerskoj koli, a ima prebivalite u gradu Komotini.
(Komotini ili Komotene, grki: , turski: Gmlcine, grad
je na sjeveroistok Grke. Komotini je glavni grad periferije Istone
Makedonije i prefekture Rodopi.)

4 http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-58518

41

SAETAK PRESUDE
POZADINA SLUAJA
Godine 1985. umro je jedan od dvojice muslimanskih vjerskih lidera
na sjeveroistoku Grke, muftija prefekture Rodopi. Grka drava je
imenovala privremeno (ad interim) Muftiju. Kada je on podnio ostavku,
imenovan je drugi muftija (ad interim), gospodin M.T. Dana 6. aprila 1990.
god. Predsjednik Republike Grke potvrdio je izbor gospodina M.T. na
funkciju muftije prefekture Rodopi.
U decembru 1990. dva nezavisna muslimanska lana parlamenta za
prefekture Ksanti i Rodopi zatraili su od drave da organizuje izbore
za funkciju muftije Rodopija, kako su to zahtijevali zakoni koji su u to
vrijeme bili na snazi. Oni su takoe traili da drava organizuje izbore za
mjesto drugog muslimanskog vjerskog lidera u regiji Trakija, tj. mjesto
muftije za Ksanti. Poto nisu dobili odgovor od grke drave, dva
nezavisna poslanika odluili su da sami organizuju izbore u damiji u
petak 28. decembra 1990, poslije duma-namaza.
Podnositelj zahtjeva, g. Ibrahim erif, 28. decembra 1990. izabran je
za muftiju Rodopija od strane vjernika koji su bili u damiji. Zajedno
s drugim muslimanima, on je pred Vrhovnim administrativnim sudom
osporio zakonitost imenovanja gospodina M.T. za muftiju.
Skuptina Grke 4. februara 1991. donosi Zakon br. 1920, i time
retroaktivno potvruje valjanost zakonodavnog dekreta Predsjednika
Republike od 24. decembra 1990. god.

42

KRIVINI POSTUPCI PROTIV PODNOSITELJA

ZAHTJEVA
Javni tuilac oblasti Rodopi pokrenuo je krivini postupak protiv
podnositelja zahtjeva po lanovima 175 i 176 Krivinog zakona Grke
rzbog uzurpacije funkcije vjerskog slubenika poznate religije i zbog
toga to je u javnosti nosio odjeu takvog vjerskog slubenika bez prava
da to radi.
Podnositelju zahtjeva sudio je Krivini sud u Solunu 12. decembra 1994.
Sud je sasluao vie svjedoka optube i odbrane. Iako je jedan svjedok
izjavio da je podnositelj zahtjeva uestvovao na vjerskim sveanostima,
nijedan od svjedoka nije naveo da je podnositelj zahtjeva namjeravao da
povrijedi grko pravo. tavie, znaajan broj svjedoka tvrdio je da ne
postoji posebna vjerska odjea za muftije. Meutim, jedan od svjedoka
optube izjavio je da, iako je u principu svim muslimanima dozvoljeno
da nose crnu odoru, u kojoj se podnositelj zahtjeva pojavljivao u javnosti,
prema lokalnim obiajima to je postala privilegija muftija.
Krivini sud je 12. decembra 1994. proglasio podnositelja zahtjeva krivim
za djela predviena u lanovima 175 i 176 Krivinog zakona. Prema ovom
sudu, ova djela poinjena su izmeu 17. januara i 28. februara 1991. god.,
u periodu u kome podnositelj zahtjeva nije mogao obnaati funkciju
muftije na svadbama, drati govore i vriti druge administrativne poslove.
Konkretno, Krivini sud je utvrdio da je 17. januara 1991. podnositelj
zahtjeva poslao poruku svojim sljedbenicima muslimanima o znaaju
vjerskog praznika Regaiba, zahvalivi im u isto vrijeme to su ga izabrali
za muftiju.
Podnositelj zahtjeva je 15. februara 1991. u svojstvu muftije prisustvovao
inauguraciji u dvorani Unije turske omladine Tilos u odjei koja je, u
43

skladu s muslimanskim obiajima, bila dozvoljena samo muftijama. Dana

27. februara 1991. god. on je poslao drugu poruku povodom vjerskog
praznika Berat. Konano, 28. februara 1991. god. i u istom svojstvu, on
je prisustvovao vjerskom skupu na kojem je bilo oko 2.000 muslimana
u Dokosu, selu u Rodopiju i odrao glavni govor. tavie, Krivini sud
je utvrdio da je podnositelj zahtjeva u javnosti vie puta nosio zvaninu
odjeu muftije. Sud je podnositelju predstavke izrekao kaznu zatvora od
osam mjeseci.
Podnositelj zahtjeva se alio. Roite pred Krivinim sudom u Solunu
po albi podnositelja zahtjeva odgaano je za 24. maj 1995. i 30. april
1996, jer se, izmeu ostalog, gospodin M.T., muftija imenovan od strane
drave, koji je pozvan od strane tuilatva, nije pojavio na svjedoenju.
Gospodin M.T. kanjen je novano. Roite je odrano 21. oktobra 1996.
Sud je istog dana izrekao kaznu zatvora od est mjeseci, koja je preinaena
u novanu kaznu.
Podnositelj zahtjeva platio je kaznu i uloio prigovor za zatitu zakonitosti.
On je naveo, izmeu ostalog, da je Sud pogreno protumaio lan 175
Krivinog zakona. tavie, Krivini sud je pogrijeio jer je zanemario
nalaz eksperta u smislu da ne postoji zvanina odjea koja je predviena
za muftije. Podnositelj zahtjeva prema lanu 10 Evropske konvencije ima
pravo da daje izjave za koje je bio osuen. Muslimanska zajednica ima
pravo na osnovu Atinskog mirovnog sporazuma iz 1913. da bira svoje
muftije, iz ega proizilazi da presude protiv muftije kre lanove 9 i 14
Evropske konvencije.
Kasacioni sud je 2. aprila 1997. odbacio albu podnositelja zahtjeva. On
smatra da je djelo iz lana 175 Krivinog zakona poinjeno, a kako je i
navedeno ... kada se neko pojavi u javnosti kao vjerski slubenik poznate
religije i kada povrijedi funkciju ureda vjerskog slubenika, ukljuujui
i administrativne funkcije u vezi s tim. Sud smatra da je podnositelj
44

zahtjeva poinio ovo krivino djelo jer se ponaao i pojavljivao u javnosti

kao muftija oblasti Rodopi, te nosio odjeu koja je u oima ljudi viena
kao odjea muftije. Posebno, Kasacioni sud pozvao se na dogaaje od
17. januara i 15, 27. i 28. februara 1991. Kasacioni sud se nije posebno
oitovao povodom argumenata podnositelja zahtjeva u vezi s lanovima
9, 10 i 14 Evropske konvencije.

RELEVANTNA PRAVNA REGULATIVA I PRAKSA

A.MEUNARODNI UGOVORI
lan 11 Atinskog mirovnog sporazuma izmeu Grke i drugih, s jedne
strane, i Otomanske imperije, s druge strane, koji je zakljuen 17. maja
1913. i ratifikovan od strane grkog parlamenta zakonom koji je objavljen
u Slubenom glasniku od 14. novembra 1913, predvia slijedee:
ivot, imovina, ast, religija i obiaji stanovnika okruga koji je pripojen
Grkoj, koji e ostati pod grkom upravom bit e u potpunosti potovani.
Oni uivaju u potpunosti ista graanska i politika prava kao graani
grkog porijekla. Muslimani imaju pravo na slobodu vjere kao i da
praktikuju svoju religiju javno.
Nee biti uplitanja u autonomiju ili hijerarhijsku organizaciju postojeih
ili buduih muslimanskih zajednica, ili u upravljanje njihovim fondovima
ili imovinom.
Svaki muftija bira se od strane muslimanskih biraa u vlastitoj izbornoj
jedinici.

45

Pored svojih ovlaenja u isto vjerskim pitanjima i nadzora nad

upravljanjem imovinom vakufa, muftije e imati nadlenost u odnosima
izmeu muslimana u oblasti braka, razvoda, odravanja (nefaca),
starateljstva, administracije, maloljetnika, islamkog testamenta i sukcesije
kancelarije mutevelije (Tevlit).
Presude donesene od strane muftija izvravat e se od strane nadlene grke
vlasti.
Grka je 10. augusta 1920. zakljuila dva ugovora sa saveznikim snagama
u mjestu Svres. Po prvom ugovoru Saveznke snage prenijele su na
Grku sva prava i zvanja koja su stekli na Trakiji na osnovu mirovnog
ugovora koji su potpisali s Bugarskom u Neuillysur-Seineu 27. novembra
1919. Drugi ugovor tie se zatite manjina u Grkoj. lan 14 stav 1
drugog ugovora predvia slijedee
:
Grka se obavezuje da preduzme sve neophodne mjere u odnosu na
muslimane kako bi se omoguilo regulisanje pitanja porodinog prava i
linog statusa u skladu s muslimanskom praksom.
Grka i Turska su 30. januara 1923. potpisale sporazum o razmjeni
stanovnitva. Dana 24. jula 1923. Grka i drugi, s jedne strane, i Turska, s
druge strane, potpisali su Mirovni sporazum u Lozani. lanovi 42 i 45 ovog
sporazuma daju muslimanskoj manjini u Grkoj istu zatitu kao i lan 14
1 Sevres ugovora za zatitu manjina (Svres Treaty for the Protection
of Minorities). Istoga dana (24. jula 1923) Grka je potpisala protokol
sa saveznikim snagama koji daje pravnu snagu ugovorima zakljuenim
u Sevru (Svres) 10. augusta 1920. Grki parlament ratifikovao je tri
navedena ugovora i to zakonom koji je objavljen u Slubenom glasniku
25. augusta 1923.
U svojoj odluci br. 1723/80 Kasacioni sud smatra da je obavezan da
primijeni islamsko pravo u odreenim sporovima izmeu muslimana na
46

osnovu Atinskog mirovnog sporazuma iz 1913, Ugovora o zatiti manjina

iz Sevra iz 1920. i Mirovnog sporazuma iz Lozane iz 1923. (Treaty of
Peace of Athens of 1913, the Treaty for the Protection of Minorities of
Svres of 1920. and the Treaty of Peace of Lausanne of 1923).

B.PRAVNA REGULATIVA O STATUSU MUFTIJE

Zakon br. 2345/1920 navodi da muftije pored svoje vjerske funkcije
imaju nadlenost da odluuju o sporovima u oblasti porodinih pitanja
kao i o nasljeivanju izmeu muslimana u mjeri u kojoj su ovi sporovi
regulisani islamskim zakonom. Takoe, ovaj zakon navodi da muftije
direktno biraju muslimani koji imaju pravo da glasaju na nacionalnim
izborima i koji imaju prebivalite u okrugu za koji se bira muftija. Izbori
se odravaju u organizaciji drave i svrenici vjerskih kola imaju pravo
da budu kandidati. Odjeljak 6 (8) Zakona predvia da e kraljevski dekret
odrediti detaljne aranmane oko izbora muftija. Meutim, takav dekret
nikada nije bio proglaen.
Grka drava imenovala je jednog muftiju u Rodopi 1920., a drugog u
martu 1935. U junu 1935. Grka je imenovala muftiju na privremeno
vrijeme (ad interim). U toku iste godine grka drava je imenovala
redovnog muftiju. Ovaj muftija zamijenjen je drugim muftijom 1941,
kada je Bugarska zauzela Trakiju. Muftija je ponovo imenovan od grke
drave 1944. U 1948. grke vlasti imenovale su privremenog muftiju sve
do 1949, kada je imenovan redovni muftija. Posljednji muftija sluio je
do 1985, kada je umro.
Prema legislativi zakonskg dekreta od 24. decembra 1990. funkcija i
kvalifikacije muftije ostaju uglavnom nepromijenjeni. Meutim, uvrtena
je odredba po kojoj se muftija imenuje predsjednikim dekretom na
prijedlog ministra prosvjete, koji, zauzvrat, mora da se konsultuje s
47

komisijom sastavljenom od lokalnih predstavnika i brojnih muslimanskih

velikodostojnika po izboru grke drave. Zakonodavni dekret izriito
stavlja van snage Zakon br. 2345/1920 i predvia da bi trebalo da bude
ratifikovan zakonom, u skladu sa lanom 44 stav 1 Ustava Grke.
Zakon br. 1920/1991 retroaktivno proglaava da je zakonski dekret od
24. decembra 1990. na snazi.

C.PRAVNA REGULATIVA IZ USTAVA GRKE, l. 44 stav 1

lan 44 stav 1 Ustava Grke predvia slijedee:
U izuzetnim okolnostima, kada se pokae izuzetno hitna i nepredvidiva
potreba, predsjednik Republike moe, na prijedlog Vijea ministara,
usvojiti akte sa zakonskom snagom. Ovi akti moraju biti podnijeti
Skuptini na usvajanje ... u roku od etrdeset dana...

D.LANOVI 175 I 176 KRIVINOG ZAKONA GRKE

lan 175 Krivinog zakona Grke predvia slijedee:
1. Osoba koja namjerno uzurpira neku od dravnih funkcija ili
optinskih slubenika bit e kanjena kaznom zatvora ne due od jedne
godine ili novanom kaznom.
2.Ova odredba e se prenijeti i na osobe koje uzurpiraju funkciju advokata
ili vjerskog slubenika Grke pravoslavne crkve ili druge poznate religije.
Kasacioni sud smatra da se ova odredba primjenjuje u sluaju bivih
svetenika Grke pravoslavne crkve koji su nastavili da nose odjeu
svetenika (presuda br 378/80). U presudi br. 454/66 Kasacioni sud
48

smatra da je krivino djelo iz lana 175 Krivinog zakona poinjeno

i u sluaju kada neka osoba vri administrativne funkcije vjerskog
slubenika. U presudi br. 140/64 i 476/71 Kasacionog suda, lan 175
Zakona primijenjen je u sluaju kada su osobe neovlateno vrile vjerske
funkcije pravoslavnog svetenika sprovoenjem uslugekrtenje djece.
lan 176 Krivinog zakona Grke glasi:
Osoba koja u javnosti nosi odjeu ili obiljeja dravnih ili optinskih
slubenika ili vjerskih slubenika u vezi sa l. 175 stav 2 bez prava na to
... bit e kanjena kaznom zatvora ne duom od est mjeseci ili novanom
kaznom.

E.PRAVNA REGULATIVA O VJERSKIM SLUBENICIMA

POZNATIH RELIGIJA
Svetenici Grke pravoslavne crkve i ostalih poznatih religija uivaju
niz privilegija u domaem zakonodavstvu. Izmeu ostalog, vjerska
vjenanja proizvode iste pravne posljedice kao graansko vjenanje i oni
su izuzeti iz vojne slube.
NAVODI KRENJA LANA 9 EVROPSKE KONVENCIJE
Podnositelj zahtjeva alio se na krenje njegovog prava koje je garantovano
u l. 9 Evropske konvencije.
Vlada Grke negirala je da je dolo do takve povrede. Po njenom miljenju,
nije bilo mijeanja u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu vjere. ak i
ako je bilo mijeanja, grka vlada tvrdila je da je to bilo opravdano prema
drugom stavu lana 9 Evropske konvencije.
Sud mora razmotriti da li je dolo do mijeanja u prava podnositelja
zahtjeva na osnovu l. 9 Evropske konvencije i ako jeste, da li je takvo
mijeanje predvieno zakonom, da li je postojao legitimni cilj i da
li je neophodno u demokratskom drutvu u smislu lana 9 stav 2
Evropske konvencije.
49

A.POSTOJANJE MIJEANJA U PRAVA PODNOSITELJA

ZAHTJEVA
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da krivina presuda protiv njega predstavlja
mijeanje u njegovo pravo da slobodno ispovijeda svoju religiju, zajedno
sa svima onima koji su slijedili njegovo duhovno liderstvo.
Grka vlada je navela da nije bilo mijeanja u pravo podnositelja zahtjeva
na slobodu vjere, jer lan 9 Konvencije ne garantuje podnositelju prava
da nametne drugimasvoje razumijevanje vjere, a kako se Grka obavezala
u Atinskom mirovnom sporazumu.
Sud podsjea da, iako su vjerske slobode prije svega stvar savjesti
pojedinca, te slobode takoe ukljuuju, izmeu ostalog, slobodu, u
zajednici s drugima u javnosti, prakticiranja svoje vjere u molitvi i
poduavanju (vidjeti presudu, mutatis mutandis, Kokkinakis v Grka, 25.
maj 1993, serija A br. 260, str. 17, 31).
Sud dalje podsjea da je podnositelj zahtjeva bio osuen zato to je
uzurpirao funkciju vjerskog slubenika poznate religije; i zato to je
u javnosti nosio odjeu takvog slubenika bez prava na to. injenice
naglaavaju odgovornost podnositelja zahtjeva, a kako prozilazi iz
presuda domaih sudova, za objavljivanje poruka vjerskog znaaja na
vjerski praznik, dranje govora na vjerskim skupovima, slanje drugih
poruka povodom vjerskog praznika i pojavljivanje u javnosti u odjei
vjerskih lidera. U takvim okolnostima, Sud smatra da se podnositelj
zahtjeva poziva na mijeanje u njegovo pravo na osnovu lana 9 stav 1
Evropske konvencije da u zajednici s drugima u javnosti ..., praktikuje
svoju veru ... u molitvi [i] poduavanju.

B.DA LI JE MIJEANJE BILO PROPISANO

ZAKONOM?
Grka vlada je navela da je podnositelj zahtjeva bio krivino osuen na
osnovu zakona, i to lanova 175 i 176 Krivinog zakona. S obzirom na
50

nain na koji se ove odredbe tumae od strane domaih sudova, ishod

postupka protiv podnositelja zahtjeva bio je predvidljiv. Po miljenju
grke vlade, pitanje da li je krivina presuda protiv podnositelja zahtjeva
bila propisana zakonom nije u vezi sa Zakonom br. 2345 o izboru muftije
ili Atinskim mirovnim sporazumom. U svakom sluaju, grka vlada je
tvrdila da se Zakon 2345 nije mogao primijeniti u ovom sluaju.
Pored toga, odredbe Atinskog mirovnog sporazuma, koji je zakljuen kada
Trakija nije bila dio Grke, ostale su bez svrhe nakon prisilne razmjene
stanovnitva iz 1923. To je bilo kada je Grka razmijenila sve muslimane
koji su ivjeli na teritorijama koje posjeduje u vrijeme kada je Atinski
mirovni sporazum bio zakljuen. Alternativno, grka vlada je tvrdila da
su odredbe Atinskog mirovnog sporazuma bile zamijenjene odredbama
Sevres ugovora o zatiti manjina (Svres Treaty for the Protection of
Minorities) i Mirovnim sporazumom iz Lozane, a ovi sporazumi nemaju
odredbe o izboru muftija.
Podnositelj zahtjeva nije se sloio s tim. On smatra da Atinski mirovni
sporazum ostaje na snazi. Grki premijer je to prihvatio na Diplomatskoj
konferenciji koja je prethodila zakljuenju Mirovnog sporazuma iz Lozane
od 1923. tavie, Kasacioni sud je potvrdio nastavak vaenja Atinskog
mirovnog sporazuma, a i pravni eksperti su istog miljenja. Muslimani
nikada nisu prihvatili stavljanje van snage Zakona 2345.
Sud ne smatra da je neophodno da donese odluku o pitanju da li je mijeanje
po ovom pitanju bilo propisano zakonom, jer, u svakom sluaju, to nije
u skladu sa lanom 9 po drugom osnovu (vidi Manoussakis i drugi protiv
Grke, presuda od 2. septembra 1996, Izvetaji o presudama i odlukama
1996-IV, str. 1362, 38).

C.DA LI JE POSTOJAO LEGITIMNI CILJ?

Grka vlada je tvrdila da je mijeanje imalo legitimni cilj. titei autoritet
zakonitog muftije domai sudovi su nastojali da sauvaju red u odreenoj
vjerskoj zajednici i u drutvu kao cjelini. Sudovi su takoe nastojali da
zatite meunarodne odnose na teritoriji na kojoj grka drava ima
neogranieno diskreciono pravo.
51

Podnositelj zahtjeva nije se sloio s ovim navodima grke vlade. Sud

prihvata da mijeanje u ovom pitanju tei legitimnom cilju po lanu 9 stav
2 Evropske konvencije, odnosno da zatiti javni red. Sud primjeuje
u ovom predmetu da podnositelj zahtjeva nije bio jedina osoba koja
pretenduje da bude vjerski voa lokalne islamske zajednice. Vlasti su 6.
aprila 1990. postavile drugo lice za muftiju Rodopija i relevantne odluke
osporene su pred Vrhovnim administrativnim sudom.

D.DA LI JE MIJEANJE BILO NEOPHODNO U

DEMOKRATSKOM DRUTVU?
Grka vlada je navela da je mijeanje bilo neophodno u demokratskom
drutvu. U mnogim zemljama, muftije su imenovani od strane drave.
tavie, muftije vre vane pravosudne funkcije u Grkoj i sudije nisu
mogli biti izabrani od strane naroda. Kao rezultat toga, imenovanje
muftije od strane drave nije moglo doi u pitanje na osnovu lana 9
Evropske konvencije.
Osim toga, grka vlada je navela da Kasacioni sud nije osudio podnositelja
zahtjeva samo zato to se pojavljivao u javnosti kao muftija. Grki sud
smatra da je krivino djelo iz lana 175 poinjeno kada neko zloupotrijebi
funkciju vjerskog slubenika. Ovaj sud je takoe smatrao da djela koja je
poinio podnositelj zahtjeva spadaju u administrativne funkcije muftije u
irem smislu te rijei. S obzirom da su postojala dvojica muftija u Rodopi
u isto vrijeme, domai sudovi morali su da osude nezakonitog muftiju
kako bi se izbjeglo stvaranje tenzija izmeu muslimana, izmeu hriana
i muslimana kao i izmeu Turske i Grke.
Podnositelj zahtjeva osporio je zakonitost akata zakonitog muftije.
U svakom sluaju, grka drava je morala da zatiti funkciju muftije,
a ak i u situaciji ako nema legalno imenovanog muftije, podnositelj
zahtjeva morao je biti kanjen. Konano, izbor podnositelja zahtjeva
je bio manjkav jer nije bio rezultat demokratskog postupka i podnositelj
zahtjeva je bio iskorien od strane lokalnih muslimanskih poslanika u
svrhu politike stranke.
52

Podnositelj zahtjeva, g. Ibrahim erif, smatra da njegovo krivino

kanjavanje nije bilo neophodno u demokratskom drutvu. On je
naglasio da su hriani i jevreji u Grkoj imali pravo da biraju svoje vjerske
voe. Uskraivanje muslimanima ovog prava predstavlja diskriminaciju.
Podnositelj zahtjeva dalje tvrdi da je velika veina muslimana u Trakiji
eljela da on obnaa funkciju muftije. Takvo mijeanje ne moe se
opravdati u demokratskom drutvu, gdje drava ne treba da se mijea
u izbor vjerskog poglavara. Njegovo krivino kanjavanje samo je jedan
aspekt politike represije koju primjenjuje grka drava prema turskoj
muslimanskoj manjini u zapadnoj Trakiji (sjeveroistona Grka).
Sud podsjea da je sloboda misli, savjesti i vjere jedan od temelja
demokratskog drutva u smislu Konvencije. Pluralizam je neodvojiv
od demokratskog drutva, koje se gradilo vijekovima. Tano je da u
demokratskom drutvu moe biti potrebno da se postave restrikcije
na slobodu vjere kako bi se pomirili interesi razliitih vjerskih grupa
(vidi presudu Kokkinakis). Meutim, bilo kakva ogranienja moraju
da odgovaraju drutvenim potrebama i moraju biti srazmjerna
legitimnom cilju koji se eli postii (vidi, izmeu ostalog, Vingrove
protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. novembra 1996).
Sud takoe podsjea da je podnositelj zahtjeva bio osuen na osnovu
lanova 175 i 176 Krivinog zakona, koji predviaju kao krivina djela
odreene radnje vjerskih slubenika poznatih religija. Sud primjeuje
s tim u vezi da lan 9 Evropske konvencije ne zahtijeva od drave da
daje pravno dejstvo vjerskom vjenanju i odlukama vjerskih sudova (Po
grkom zakonu vjersko vjenanje pred vjerskim slubenikom poznatih
religija priznaje se kao graanski brak i muftije imaju nadlenost
da rjeavaju sporove iz oblasti porodinog i nasljednog prava izmeu
muslimana). U takvim okolnostima, moe se rei da je u javnom interesu
za dravu da preduzme posebne mjere za zatitu od prevara onih iji se
53

pravni odnosi mogu povrijediti aktima vjerskih slubenika. Meutim,

Sud ne smatra da je neophodno da donese odluku o ovom pitanju, jer to
nije neophodno u ovom predmetu.
Sud primjeuje s tim u vezi da, uprkos nejasnim tvrdnjama da je
podnositelj zahtjeva slubeno nastupao na ceremonijama vjenanja i da
je obavljao odreene upravne poslove, domai sudovi koji su ga osudili
ne spominju u svojim odlukama bilo kakve konkretne radnje od strane
podnositelja zahtjeva sa ciljem da proizvodi pravne efekte.
Domai sudovi osudili su podnositelja zahtjeva na osnovu utvrenog
injeninog stanja kako slijedi: slanje poruka od religijskog znaaja,
odravanje govora na vjerskim skupovima, slanje poruka povodom
vjerskog praznika i pojavljivanje u javnosti u odjei vjerskih lidera.
tavie, nije bilo sporno da je podnositelj zahtjeva imao podrku bar
dijela muslimanske zajednice u Rodopi. Meutim, prema miljenju
Suda, kanjavanje lica samo zato to djeluje kao vjerski voa odreene
grupe graana koja ga je dobrovoljno prihvatila za svog lidera teko
se moe smatrati kompatibilnim sa zahtjevima vjerskog pluralizma u
demokratskom drutvu.
Sud nije zanemario injenicu da je u Rodopi, pored podnositelja zahtjeva,
postojao i zvanino imenovani muftija. Osim toga, grka vlada je tvrdila
da je kanjavanje podnositelja zahtjeva bilo neophodno u demokratskom
drutvu, jer je on svojim postupcima podrivao sistem utvren od
strane drave za organizovanje vjerskog ivota muslimanske zajednice
u regionu. Meutim, Sud podsjea da nema indikacija da je podnositelj
zahtjeva pokuao u bilo kom trenutku da vri sudske i administrativne
funkcije, a za koje postoji zakonska regulativa za muftije i druge vjerske
slubenike poznatih religija. to se tie ostalih pitanja, Sud ne smatra
da u demokratskim drutvima drava mora preduzeti mjere kako bi se
obezbijedilo da vjerske zajednice ostanu pod jedinstvenim rukovodstvom
ili da se stave pod jedinstveno rukovodstvo.
Tano je da je grka vlada tvrdila, u konkretnim okolnostima ovog
predmeta, da su vlasti morale intervenisati kako bi se izbjeglo stvaranje
54

tenzija meu muslimanima u Rodopi i izmeu muslimana i hriana

na tom podruju kao i izmeu Grke i Turske. Iako Sud priznaje da je
mogue da se pojave tenzije u situacijama gdje su vjerske ili bilo koje
druge zajednice podijeljene, Sud smatra da je ovo jedna od neizbjenih
posljedica pluralizma. Uloga vlasti u takvim okolnostima nije da
ukloni uzrok napetosti eliminisanjem pluralizma, nego da obezbijedi
da konkurentske grupe toleriu jedna drugu (vidi, mutatis mutandis,
Plattform Arzte fur das Leben protiv Austrije, presuda od 21. juna
1988, serija A br. 139, str. 12, 32).
S tim u vezi, Sud primjeuje da, pored opteg pozivanja na stvaranje
napetosti, grka vlada nije podnijela nikakav dokaz poremeaja odnosa
meu muslimanima u Rodopi koji su se dogodili ili su mogli biti izazvani
postojanjem dva vjerska lidera. Osim toga, Sud smatra da se nije dokazalo
nita to bi moglo voditi ka stvaranju tenzija izmeu muslimana i hriana
ili izmeu Grke i Turske.
U svjetlu svega navedenog, Sud smatra da nije dokazano da je kanjavanje
podnositelja zahtjeva na osnovu lanova 175 i 176 Krivinog zakona moglo
biti opravdano u okolnostima sluaja pritiskom drutvene potrebe.
Kao rezultat toga, mijeanje u pravo podnositelja zahtjeva da, u zajednici
s drugima, javno, upranjava svoju vjeru u molitvi i poduavanju, nije
bilo neophodno u demokratskom drutvu ... radi zatite javnog reda i
mira, na osnovu lana 9 stav 2 Evropske konvencije. Tu je, dakle, dolo
do povrede lana 9 Evropske konvencije.
Iz tih razloga Sud je jednoglasno odluio da je dolo do povrede lana
9 Evropske konvencije.
Na osnovu lana 46 Evropske konvencije Grka je bila obavezna izvriti
ovu presudu i priznati podnositelja zahtjeva kao zvaninog muftiju za
Rodopi kao i platiti mu naknadu tete u iznosu od 2.700.000 grkih
drahmi.

55

ZAKLJUAK
Iz ove presude jasno se vidi da Evropski sud za ljudska prava u Strazburu
smatra neprihvatljivim da se drava mijea u izbor vjerskog poglavara
u odreenoj vjerskoj zajednici. Drugim rijeima, ova presuda potvruje
autonomiju vjerskih zajednica da slobodno i bez uplitanja drave bira
svoje poglavare kao i druge predstavnike.
Sud priznaje da je mogue da se pojave tenzije u situacijama gdje su
vjerske ili bilo koje druge zajednice podijeljene. Meutim, Sud smatra da
je ovo jedna od neizbjenih posljedica pluralizma. Uloga vlasti u takvim
okolnostima nije da ukloni uzrok napetosti eliminisanjem pluralizma,
nego da obezbijedi da konkurentske grupe toleriu jedna drugu.

56

Presuda: Dahlab protiv vicarske,

(Aplikacija br. 42393/98)5
UVOD
Presuda Dahlab protiv vicarske govori o jednoj uiteljici koja je dobila
otkaz zato to je nosila mahramu po islamskim propisima. Ona je
pokrenula postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu
(u nastavku Sud), koji je 15. februara 2001. god. donio konanu odluku da
vicarska nije prekrila lan 9 Evropske konvencije o osnovnim ljudskim
pravima i slobodama (u nastavku Konvencija).
Ova presuda govori o upotrebi vjerskih simbola u uionicama dravnih
kola i moe se dovesti u vezu s presudom Lautsi i dr. protiv Italije
(Zahtjev br. 30814/06, Presuda od 18. marta 2011. god.), koja opet
govori o isticanju raspela u uionicama dravnih kola.

SAETAK PRESUDE
INJENICE
Podnositeljica zahtjeva Lucija Dahlab je vicarska dravljanka, roena
1965. Ona je radila kao uiteljica u osnovnoj koli i ivjela u enevi
(vicarska).

Okolnosti sluaja
injenice predmeta, iznijete od strane stranaka, mogu se saeti kako
slijedi:
Podnositeljica zahtjeva imenovana je kao uiteljica u osnovnoj
koli u enevi od strane Vlade Kantona (Conseil dtat) 1.
septembra 1990, nakon to je predavala u osnovnoj koli
Chtelaine u kantonu eneva od 19891990. kolske godine.
5

http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-22643

57

Nakon
razdoblja
preispitivanja
vlastite
due, podnositeljica
je napustila katoliku vjeru i prela na islam, marta 1991. Za
alirskog dravljanina, g. A. Dahlaba udala se 19. oktobra 1991.
U braku je stekla troje djece, koja su roena 1992, 1994. i 1998.
Podnositeljica zahtjeva poela je nositi mahramu po islamskim propisima
pred kraj kolske godine 19901991, u svojoj namjeri da primijeni propis
Kurana prema kojem je enama naloeno da spuste svoje koprene nad
sobom u prisutnosti mukaraca i mukih adolescenata.
Podnositeljica zahtjeva bila je na porodiljskom bolovanju od 21. augusta
1992. do 7. januara 1993, i od 12. januara 1994. do 1. juna 1994.
U maju 1995. kolski inspektor za okrug Vernier obavijestio je Generelni
direktorat za osnovno obrazovanje kantona u enevi da podnositeljica
zahtjeva redovno nosi mahramu u koli. Inspektor je dodao da nije bilo
nikakvih komentara od strane roditelja u vezi s tim.
Dana 27. juna 1996. godine odran je sastanak izmeu podnositeljice
zahtjeva, generalnog direktora za osnovno obrazovanje (Generalni
direktor) i efa nastavno-kadrovskog odjeljenja o injenici da
podnositeljica zahtjeva nosi mahramu. U pismu od 11. jula 1996. Generalni
direktor je potvrdio svoj stav koji je iznio na sastanku, zahtijevajui od
podnositeljice zahtjeva da prestane nositi mahramu dok obavlja svoju
profesionalnu dunost, jer takvo ponaanje nije u skladu s takom 6 Akta
o javnom obrazovanju.
U pismu od 21. augusta 1996. podnositeljica zahtjeva zatraila je
od Generalnog direktora da izda formalnu odluku o ovom pitanju.
Generalni direktorat za osnovno obrazovanje potvrdio je svoju prethodnu
odluku 23. augusta 1996. Zabranio je podnositeljici zahtjeva noenje
mahrame dok obnaa svoju profesionalnu dunost na osnovu toga da je
takva praksa u suprotnosti s odredbom 6 Akta o javnom obrazovanju i to
predstavlja oito sredstvo identifikacije nametnuto od strane uiteljice
njenim uenicima, posebno u javnom, sekularnom obrazovnom sistemu.
58

Protiv te odluke podnositeljica zahtjeva alila se Vladi Kantona u enevi

26. augusta 1996. Vlada Kantona je odbila albu svojom odlukom od
16. oktobra 1996, iz slijedeih razloga: Uitelji moraju ... prihvatiti
oboje, i ciljeve dravnog kolskog sistema i obaveze nametnute od strane
obrazovnih vlasti, ukljuujui i strogu obavezu denominacijske neutralnosti
... Odjea u ovom sluaju ... predstavlja ..., bez obzira ak i na namjeru
aliteljice, sredstvo prenoenja vjerske poruke na nain koji je u njenom
sluaju dovoljno jak ... da se proiri izvan njene isto line sfere i da ima
posljedice za instituciju koju predstavlja, a to je dravni kolski sistem.
Odluujui o albi podnositeljice zahtjeva od 25. novembra 1996, u kojoj
se pozvala na navodne povrede lana 9 Konvencije i u kojoj je tvrdila da
je zabrana noenja mahrame naruila nepovredivu sr njezine slobode
vjere, Savezni sud u vicarskoj potvrdio je odluku Vlade Kantona iz
eneve u svojoj presudi od 12. novembra 1997.
Savezni sud utvrdio je, posebno: Kao prvo, treba primijetiti da je glavni
argument aliteljice da se odjea, koja se sastoji od predmeta koji se
mogu kupiti u hipermarketu, ne treba tretirati kao vjerski simbol, nego
na isti nain kao i bilo koji drugi savreno bezopasan predmet odjee
koji uitelj moe odluiti da nosi iz svojih vlastitih razloga, prije svega
iz estetskih razloga ili kako bi se naglasili ili sakrili dijelove njegove
ili njezine anatomije (kao to su al oko vrata, pulover, eir i sl.).
Ona u skladu s tim tvrdi da je sporna odluka usmjerena na zabranu
uiteljima, bez dovoljno opravdanja, da se oblae kako to oni ele.
Meutim, nema sumnje da aliteljica nosi mahramu i iroku
odjeu ne iz estetskih razloga, nego kako bi se pridravala
vjerskih zapovijedi koje proizilaze iz odlomaka Kurana.
Noenje mahrame i iroke odjee pokazuje odanost odreenoj
vjeri i elju da se ponaa u skladu s propisima koje propisuje ta
vjera. Za takve haljine ak se moe rei da predstavljaju moan
vjerski simbol to jeste, znak koji je odmah vidljiv i drugima
prua jasan pokazatelj da dotina osoba pripada odreenoj religiji.
U ovom sluaju, dakle, radi se o noenju snanog vjerskog simbola od
59

strane uitelja u dravnoj koli dok obavlja svoju profesionalnu dunost.

Nisu nametnuta ogranienja na aliteljicu u odnosu na odjeu, kada ona
nije na nastavi. Ovdje se ne radi o noenju vjerskih atributa od strane
uenika niti o noenju udne ili neobine odjeu bez vjerske konotacije
od strane uitelja u koli.
Isto tako, lan 9 stav 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji
iznosi pravo na slobodu izraavanja vjere ili uvjerenja moe biti podvrgnut
ogranienjima (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude od 25. maja
1993, u sluaju Kokkinakis protiv Grke, serija A br. 260-A, 33, i
Frowein i Peukert, Europische Menschenrechtskonvention, 2. ed., 1996,
biljeka 1 na lanak 9, str. 368). Suprotno tome, sloboda misli je apsolutna,
jer po svojoj prirodi ne moe dovesti ni do kakve smetnje javnog reda
i mira, i nije predmet ogranienja (vidi Velu i Ergec, La Konvencije
Europenne des droits de lHomme, Bruxelles, 1990, biljeka 714, str 584).
U ovom sluaju, ak i ako je osobito vano za aliteljicu, ovo ne predstavlja
izraz nekog vjerskog uvjerenja, nego povinovanje imperativnim zahtjevima
odreenog vjerovanja, noenje mahrame i iroke odjee ostaje vanjska
manifestacija koja, kao takva, nije dio nepovredive jezgre slobode vjere.
Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da osporena odluka nema dovoljno
osnova u zakonu.
Ozbiljno mijeanje u ustavne slobode mora biti jasno i nedvosmisleno
predvieno zakonom u strogom smislu (ATF [Arrts du Tribunal federal
suisse], vol. 122 I, str. 360, 5 (b) ( BB), na str. 363, i vol. 118 Ia, str.
305, 2 (a), na str. 309310). Meutim, kada mijeanje u slobodu savjesti
i uvjerenja proizilazi iz pravila ponaanja koje je vrlo specifino ili bi se
60

trailo od prosjenog graanina neto manjeg znaaja (u ovom sluaju,

zabranjivanje uiteljici da nosi mahramu u koli), zahtijevani osnov u
zakonu ne moe biti previe precizan. U takvim okolnostima dovoljno je
da pravilo ponaanja proizilazi iz vie opte obaveze propisane u zakonu.
Pored toga, osporavana odluka tie se aliteljice u njenom svojstvu
dravnog slubenika kantona eneva. Dravni slubenici imaju obavezu
posebnih odnosa podreenosti prema organima javne vlasti, i to odnosa
koje su slobodno prihvatili i iz kojih dobijaju beneficije, pa je stoga
opravdano da oni treba da uivaju javne slobode u ogranienoj mjeri.
Konkretno, pravni osnov za ogranienje takve slobode ne mora biti
posebno precizan.

Mnogostruk i raznolik svakodnevni odnos izmeu dravnih slubenika i

organa kojima su oni odgovorni znai da je nemogue utvrditi konaan
popis vrsta ponaanja koja su ograniena ili zabranjena. Stoga je za
pravo dovoljno da se, pomou neodreenih pravnih pojmova, daju ope
naznake vrijednosti kojih se mora pridravati, a koje naknadno mogu biti
precizirane u naredbama ili drugim individualnim odlukama.
Meutim, u svojoj sutini, bilo koje ogranienje javnih sloboda mora
biti opravdano ciljem koji se eli ostvariti i pravilnim funkcioniranjem
ustanove. Konano, potivanje naela javnog interesa i proporcionalnosti
prati se rigorozno kad se radi o ozbiljnom mijeanju u interese slubenika
i kada je pravni osnov u zakonu neprecizan (ATF, vol. 120 Ia, str. 203,
3 (a), na str. 205; vol. 119 Ia, str. 178, 6 (b), na str. 188; vol. 101 Ia, str.
172, 6, na str. 181, SJ [La Semaine Judiciaire], 1995, str. 681, 3; ZBl
[Schweizerisches Zentralblatt fr Staats-und Verwaltungsrecht] 85/1984,
str. 308, 2 (b), Pierre Moor, Droit administratif, Bern, vol. III, 1992.
61

Napomena 5.1.2.3, str. 213214, i napomena 5.3.1.2, str. 223224; vol.

I, 1994, napomena 4.2.4.5, str. 362 i tako redom. Thomas Wyss, Die
dienstrechtliche Stellung des Volksschullehrers im Kanton Zrich, teza,
Zrich, 1986, str. 224 i tako redom. Pavao Richli, Grundrechtliche
Aspekte der Ttigkeit von Lehrkrften, u PJA [Pratique juridique actuelle]
6/93, str. 673 i tako redom, pogotovo str. 677).
Odjeljak 6 kantonalnog Akta o javnom obrazovanju od 6. novembra
1940. glasi: Javni obrazovni sistem mora osigurati da se politika i
vjerska uvjerenja uenika i roditelja potuju. Takoe, slijedi iz lana
164. Kantonalnog ustava da postoji jasno razdvajanje izmeu crkve
i drave u kantonu; drava je sekularna (Ueli Friederich, Kirchen und
Glaubensgemeinschaften im pluralistischen Staat, teza, Bern, 1993, str.
239, i Hfelin, op. cit. [Commentaire de la Ustava fdrale], biljeke 2627,
lan 49). U obrazovnom sistemu, tom razdvajanju daje se praktian smisao
u sekciji 120 (2) Akta o javnom obrazovanju, koji propisuje: Dravni
slubenici moraju biti svjetovne osobe, odstupanje od ove odredbe bit
e doputeno samo u odnosu na nastavno osoblje na univerzitetima.
U ovome predmetu, mjera zabrane aliteljici da nosi mahramu koja je
jasno identificira kao pripadnika odreene vjere odraava poveanje
elje enevske legislative, kao to je izraeno u navedenim odredbama,
da se osigura sistem obrazovanja koji potuje naela konfesionalne
neutralnosti (vidi lan 27 3. Ustava) i odvajanja crkve od drave. Prema
tome, ak i ako osporena odluka podrazumijeva ozbiljno uplitanje u
pravo aliteljice na slobodu vjere, imala je dovoljno osnova u zakonu.
aliteljica je tvrdila da nije bilo javnog interesa za donoenje pobijane
odluke.
U prikazivanju snanog religijskog atributa u koli tavie, u razredu
aliteljica bi mogla utjecati na vjerska uvjerenja svojih uenika, ostalih
uenika u koli i roditelja uenika. Dodue, do sada nije bilo pritubi
roditelja ili uenika. Ali to ne znai da niko od njih nije bio pod utjecajem.
62

Neki su dobro odluili da nee poduzimati nikakve direktne akcije kako ne

bi pogorali situaciju, u nadi da e obrazovne vlasti reagovati same po sebi.
tavie, ovaj predmet izazvao je veliki interes u javnosti, aliteljica je
dala brojne intervjue i Veliko vijee [kantonalni parlament] usvojilo je
rezoluciju u smislu odluke koju je usvojila Vlada Kantona. Osim toga,
iako je istina da obrazovne vlasti nisu intervenisale donoenjem odluke
odmah nakon to ih je inspektor obavijestio o odjei podnositeljice albe,
to se ne treba tumaiti kao implicitno odobrenje. Razumljivo je da su
vlasti prvo pokuale rijeiti stvar bez pribjegavanja konfliktu.
Pobijana odluka u potpunosti je u skladu s naelom konfesionalne
neutralnosti u kolama, naelom koje ima za cilj oboje, kako da zatiti
vjerska uvjerenja uenika i roditelja tako i da osigura vjersku harmoniju,
koja je u nekim pogledima jo uvijek krhka. S tim u vezi, treba napomenuti
da bi kola bila u opasnosti da postane mjesto vjerskih sukoba ako bi
nastavnicima bilo doputeno da oituju svoja vjerska uvjerenja kroz svoje
ponaanje i, osobito, svoju odjeu.
Postoji, dakle, znaajan javni interes za zabranu aliteljici da nosi
mahramu po islamskim propisima.
Ostaje da se utvrdi da li se osporenom odlukom potuje naelo
proporcionalnosti; interesi svih strana moraju se odmjeriti
s velikom panjom (Hfelin, op cit., biljeka 139, lan 49).
Pravo aliteljice na slobodu savjesti i uvjerenja treba biti odmjereno u
odnosu na javni interes u osiguranju vjerske neutralnosti kolskog sistema,
drugim rijeima, interes aliteljice da se povinuje zapovijedi propisane u
njenoj vjeri treba postaviti naspram interesa uenika i njihovih roditelja
da se na njih ne utjee ili da se ne uvrijede njihova uvjerenja, te naspram
brige za odravanje vjerske harmonije u kolama. Na kraju, mora se
takoe uzeti u obzir potreba za tolerancijom naredni element naela
konfesionalne neutralnosti izmeu pripadnika razliitih vjeroispovijesti.
63

Treba, meutim, naglasiti na samom poetku da vjerska sloboda ne moe

automatski osloboditi osobu njene graanske dunosti ili, kao u ovom
predmetu, dunosti povezane s njenim poslom (ATF, vol. 119 Ia, p. 178,
7(a), na str. 190). Nastavnici moraju tolerisati proporcionalno ogranienje
slobode vjere (Hafner, La Liberta religiosa chiede la tolleranza per i simboli
religiosi, J + P Tekst 2/95, biljeka III/D4, str. 9; Thomas Wyss, op cit., p. 232).
Prije detaljnijeg razmatranja ovog pitanja, moglo bi biti korisno da se
uzmu u obzir rjeenja usvojena od strane drugih zemalja u identinim
sluajevima kao i rjeenja Saveznog suda u slinim predmetima.
Sloboda savjesti i vjere zahtijeva od drava da primijene konfesionalnu
i religijsku neutralnost, te da graani mogu ostvarivati prava pojedinaca
u tom okviru (ATF, vol. 118 Ia, str 46, 3(b) na str. 53, i 4(e.) (aa) na
str. 58; vol. 113 Ia, str. 304, 4c na str. 307). Postoji mogunost krenja
slobode vjere kada drava nezakonito zauzme stranu u vjerskim ili
metafizikim sporovima, posebno kada nudi finansijsku pomo za jednog
od protagonista (ATF, sv. 118 Ia, str. 46, 4(e) ( aa) na str. 58). Meutim,
zahtjev neutralnosti nije apsolutan, kao to je ilustrirano injenicom da je
doputeno da postoje nacionalne crkve koje su priznate javnim pravom
(ATF, sv. 118 Ia, str. 46, 4 (e) (aa) na str. 58; vol. 116 Ia, str. 252, 5 (d) na
str. 258259).
Neutralnost ne znai da su svi vjerski ili metafiziki aspekti iskljueni
iz dravnih aktivnosti; stav koji je antivjerski, kao to su militantni
sekularizam, ili nereligiozni ne kvalificira se kao neutralan. Naelo
neutralnosti nastoji osigurati da se pridaje panja, bez pristranosti, svim
postojeim koncepcijama u pluralistikom drutvu. Naelo da drava ne
smije diskriminisati u korist ili protiv bilo koga na vjerskoj osnovi opteg
je karaktera i proizilazi direktno iz lana 49 i 50 Ustava (ATF, sv. 118 Ia,
str. 46, 4 (e) ( aa) na str. 58; Karlen, Umstrittene Religionsfreiheit, op cit.
[Revue du droit suisse (RDS) 1997. I, str. 193] na str. 199200; idem,
Das Grundrecht [der Religionsfreiheit in der Schweiz], op. cit. [Zrich,
1988], str. 188).
Na kraju, sekularni ustroj drave podrazumijeva obavezu da drava
ostane neutralna, to znai da se u svim slubenim poslovima mora
suzdrati od bilo kojih vjerskih stavova koji bi mogli ugroziti slobodu
64

graana u pluralistikom drutvu (ATF, sv. 116 Ia, str. 252, 5(e) na str.
260). U tom smislu, naelo sekularizma nastoji ouvati i individualne
slobode vjeroispovijesti i odravati vjersku harmoniju u duhu tolerancije.

OCJENA SUDA
Sud se poziva, na prvom mjestu, na svoju sudsku praksu u smislu da
sloboda misli, savjesti i vjere, kako je to utvreno lanom 9 Konvencije,
predstavlja jedan od osnova demokratskog drutva, u smislu
Konvencije. U svojoj vjerskoj dimenziji, to je jedan od najvanijih
vitalnih elemenata koji ini identitet vjernika i njihovo poimanje
ivota, ali je dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i druge.
Pluralizam je vrijednost koja je nerazdvojiva od demokratskog
drutva, i koja se gradila stotinama godina. Iako su vjerske slobode
prvenstveno pitanje individualne savjesti, one podrazumijevaju slobodu
manifestiranja vjere. Svjedoenje rijeima i djelima koja su povezana
s postojanjem vjerskih uvjerenja (vidi Kokkinakis protiv Grke, 25.
maj 1993, serija A br. 260, str. 17, 31, i Otto Preminger-Institut
protiv Austrije, 20. septembar 1994, serija A br. 295-A, str. 17, 47).
Sud nadalje primjeuje da se u demokratskim drutvima, u kojima
nekoliko religija koegzistiraju unutar jedne te iste populacije, moe
pojaviti potreba da se postave ogranienja ove slobode, kako bi se
pomirili interesi razliitih grupa i osiguralo da se svaija uvjerenja
potuju (vidi navedenu presudu Kokkinakis protiv Grke).
Podnositeljica zahtjeva tvrdila je, kao prvo, da osporena odluka nije
imala dovoljno osnova u zakonu. U predmetu The Sunday Times protiv
Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1) (26. april 1979, serija A br. 30, str. 31,
49) Sud je dao slijedee zapaanje o izrazu propisano zakonom,
u stavu 2 lan 9 Konvencije: Po miljenju Suda, slijede dva zahtjeva
koja proizilaze iz izraza propisano zakonom. Prvo, zakon mora biti
primjereno dostupan: graanin mora biti u mogunosti da ima indikacije
da su okolnosti pravnog pravila primjenljive na odreeni predmet.
65

Drugo, norma se ne moe smatrati zakonom osim ako je formulisana

s dovoljnom preciznou kako bi se omoguilo graanima da reguliu
svoje ponaanje: graanin mora biti u stanju ako je potrebno uz
odgovarajui savjet da predvidi, do stepena koji je razuman u odreenim
okolnostima, posljedice koje za sobom moe izazvati odreena akcija.
Tekst mnogih zakona nije apsolutno precizan. Potreba da se izbjegne
prekomjerna krutost i da se ide ukorak s promjenljivim okolnostima znai
da su mnogi zakoni neizbjeno definisani terminima koji su, u veoj ili
manjoj mjeri, nejasni. Tumaenje i primjena tih propisa zavise od prakse
(vidi Kokkinakis, naprijed citirano). Uvidom u obrazloenje Saveznog
suda o ovom pitanju, Sud primjeuje da je dio 6 i 120 (2) kantonalnog
Zakona od 6. novembra 1940. dovoljno precizan kako bi omoguio
onima na koje se odnosi da reguliu svoje ponaanje. Predmetna
odluka stoga je propisana zakonom u smislu lana 9 stav 2 Konvencije.
Podnositeljica zahtjeva nadalje je tvrdila da odluka nije teila
legitimnom cilju. S obzirom na okolnosti sluaja, a s aktuelnim
uslovima odluka od strane tri nadlena organa, Sud smatra da odluka
tei ciljevima koji su legitimni u smislu lana 9 stav 2, odnosno
zatiti prava i sloboda drugih, javne sigurnosti i javnog reda.
Na kraju, u vezi s pitanjem da li je odluka bila neophodna u demokratskom
drutvu, Sud ponavlja da, prema njegovoj ustaljenoj sudskoj praksi,
drave ugovornice imaju odreeno polje slobodne procjene u ocjenjivanju
postojanja i obima potrebe za mijeanje u prava graana, ali to polje
podlijee evropskoj superviziji, obuhvatajui oboje, i zakon i odluke koje se
primjenjuju, ak i one odluke koje su donesene od strane nezavisnih sudova.
Zadatak Suda je da utvrdi da li su mjere koje su poduzete na nacionalnom
nivou bile u principu opravdane a to je, da li su razlozi izvedeni kako
bi opravdali mjere relevantni i dovoljni i da li su mjere proporcionalne
legitimnom cilju kojem se tei (vidi The Sunday Times protiv Velike
Britanije (br. 2), 26. novembar 1991, serija A br. 217, str. 2829, 50).
66

Kako bi odluio o ovom pitanju, Sud mora ocijeniti uslove zatite

prava i sloboda drugih u odnosu na ponaanje zbog kojeg je izreena
mjera protiv podnositeljice zahtjeva. U ostvarivanju nadlenosti
supervizije, Sud mora gledati pobijane sudske odluke u odnosu na
pozadinu sluaja kao cjeline (vidi Kokkinakis protiv Grke, nevedeno).
Primjenjujui ova naela u konkretnom sluaju, Sud primjeuje da je
Savezni sud utvrdio da je mjera kojom se podnositeljici zahtjeva zabranjuje
noenje mahrame, iskljuivo u kontekstu njene aktivnosti kao uiteljice,
bila opravdana potencijalnim utjecajem na vjerska uvjerenja njenih
uenika, ostalih uenika u koli i roditelja uenika, i povredom naela
konfesionalne neutralnosti u kolama. S tim u vezi, Savezni sud uzeo je u
obzir samu prirodu struke uitelja u dravnim kolama, koji su pored toga
to uestvuju u izvravanju obrazovnih vlasti i predstavnici drave, te se
na taj nain cijeni zatita legitimnog cilja osiguranja neutralnosti dravnog
sistema obrazovanja u odnosu na neiju slobodu izraavanja vjere.
Nadalje je navedeno da je osporena mjera dovela podnositeljicu zahtjeva
pred teak izbor, ali dravni uitelji moraju tolerisati proporcionalno
ogranienje prava na slobodu vjere. Po miljenju Saveznog suda, mijeanje
u pravo podnositeljice zahtjeva na slobodu izraavanja vjere bilo je
opravdano potrebom u demokratskom drutvu, kako bi se zatitilo pravo
uenika u dravnim kolama da budu poduavani u kontekstu vjerske
neutralnosti. To znai da su vjerska uvjerenja u potpunosti uzeta u obzir
u odnosu na zahtjeve zatite prava i sloboda drugih i ouvanje javnog
reda i sigurnosti. Takoe je jasno da je predmetna odluka bazirana na tim
zahtjevima, a ne na bilo kojim prigovorima prema vjerskim uvjerenjima
podnositeljice zahtjeva.
Sud primjeuje da je podnositeljica zahtjeva, koja je napustila katoliku vjeru
i prela na islam 1991, do tada ve bila uiteljica u istoj osnovnoj koli vie
od godinu dana, nosila mahramu oko tri godine, oito bez akcije poduzete
67

od strane direktora ili okrunog kolskog inspektora i bez bilo kakvog

komentara od strane roditelja. To podrazumijeva da tokom predmetnog
razdoblja nije bilo nikakvih primjedbi na sadraj ili kvalitetu nastave koju
je podnositeljica zahtjeva pruala, i da nije pokazivala namjeru da stekne
bilo kakve koristi od vanjske manifestacije svojih vjerskih uvjerenja.
Sud prihvaa da je vrlo teko procijeniti utjecaj koji snaan vanjski
simbol poput noenja mahrame moe imati na slobodu savjesti i
vjeroispovijesti kod vrlo male djece. Podnositeljica zahtjeva poduavala
je uenike koji su bili u dobi izmeu etiri i osam godina, to je dob u
kojoj djeca pitaju o mnogim stvarima, a takoe su podlonija utjecaju
nego stariji uenici. U takvim okolnostima, ne moe se porei da noenje
mahrame moe imati neku vrstu efekta prozelitizima, budui da je to
enama nareeno propisom iz Kurana, a koji se, kako je Savezni sud
primijetio, teko moe uskladiti s naelom ravnopravnosti spolova. Stoga
je noenje islamske mahrame teko pomiriti s porukom tolerancije,
potovanja drugih i, iznad svega, jednakosti i nediskriminacije koju svi
uitelji u demokratskom drutvu moraju prenijeti na svoje uenike.
Prema tome, odmjeravanjem prava uiteljice na manifestiranje njene vjere
u odnosu na potrebu zatite uenika kako bi se ouvala vjerska harmonija,
Sud smatra da, u okolnostima ovog predmeta i imajui u vidu prije svega
maloljetnu dob djece za koju je podnositeljica zahtjeva bila odgovorana
kao predstavnik drave, vlasti u enevi nisu prekoraile svoje polje
slobodne procjene, i da mjera koja je preduzeta, dakle, nije nerazumna.
U svjetlu naveden ih razmatranja i onih koja su utvrena od strane
Saveznog suda, u svojoj presudi od 12. novembra 1997, Sud je
miljenja da se osporena mjera moe smatrati opravdanom, u
principu, i proporcionalna navedenom cilju zatite prava i sloboda
drugih, javnog reda i javne sigurnosti. Sud s tim u vezi smatra da
je mjera zabrane noenja mahrame koja je izreena podnositeljici
zahtjeva dok dri nastavu bila nuna u demokratskom drutvu.
Iz toga slijedi da je ovaj dio zahtjeva oito neosnovan u smislu lana 35
stav 3 Konvencije i mora biti odbaen u skladu sa lanom 35 stav 4.
68

U vezi s navodnom povredom lana 9 Konvencije, podnositeljica zahtjeva

tvrdila je da zabrana predstavlja diskriminaciju na osnovu spola u smislu
lana 14 Konvencije, u smislu da mukarac koji pripada muslimanskoj
vjeri moe poduavati u dravnim kolama bez izlaganja bilo kakvom
obliku zabrane, dok ena koja ima slina uvjerenja mora da se suzdri od
prakticiranja svoje vjere kako bi mogla poduavati u dravnim kolama.

lan 14 Konvencije predvia:

Uivanje prava i sloboda predvienih u ovoj Konvenciji obezbjeuje se
bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao to su spol, rasa, boja koe,
jezik, vjeroispovijest, politiko ili drugo miljenje, nacionalno ili socijalno
porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, roenje ili
drugi status.
Sud ponavlja da je u smislu Konvencije utvreno da lan 14 prua zatitu
od razliitih tretmana, bez objektivnog i razumnog opravdanja, osoba
u slinim situacijama (vidi Observer i Guardian protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, 26. novembar 1991, serija A br. 216, str. 35, 73, i The Sunday
Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), navedeno). U smislu lana 14
razlika u postupanju predstavlja diskriminaciju ako ne tei legitimnom cilju
i ako ne postoji odnos proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava
i cilja koji se eli ostvariti. Osim toga, drave ugovornice uivaju polje
slobodne procjene u ocjenjivanju da li i u kojoj mjeri razlike u inae slinim
situacijama opravdavaju razliit tretman (vidi Van Raalte protiv Holandije,
21. februar 1997, Izvjetaj o presudama i odlukama 1997-I, str. 186, 39).
Sud takoe ponavlja da je napredak u ravnopravnosti spolova danas veliki
cilj drava lanica Vijea Evrope. To znai da su potrebni vrlo ozbiljni razlozi
ako bi se pravila razlika u postupanju na osnovu spola da bi se smatralo
da je u skladu s Konvencijom (vidi Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, 28. maj 1985, serija A br. 94, str. 38, 78, i SchulerZgraggen protiv vicarske, 24. juni 1993, serija A br. 263, str. 2122, 67).
Sud primjeuje, u ovom predmetu, da je mjera kojom se podnositeljici
zahtjeva zabranjuje noenje mahrame izreena iskljuivo u kontekstu njene
69

profesionalne dunosti, i nije usmjerena na nju kao pripadnicu enskog

spola, nego radi ostvarenja legitimnog cilja osiguravanja neutralnosti
drave u primarno obrazovnom sistemu. Takva mjera takoe se mogla
primijeniti na mukarca koji, u slinim okolnostima, nosi odjeu koja ga
jasno identificira kao lana razliite vjere.
Sud s tim u vezi zakljuuje da nije bilo diskriminacije na osnovu
spola u ovom sluaju.
Iz toga slijedi da je ovaj dio zahtjeva oito neosnovan u smislu lana 35
stav 3 Konvencije i da mora biti odbaen u skladu sa lanom 35 stav 4.
Iz tih razloga, Sud, veinom glasova, proglaava aplikaciju
nedoputenom.
t

70

Presuda: REFAH stranka i drugi protiv

Turske, (Aplikacija br. 41340/98, 41342/98,
41343/98 i 41344/98)
UVOD
Ustavni sud Turske zabranio je rad Refah stranci, kao politikoj stranci, jer
je po miljenju Ustavnog suda Refah stranka postala centar antiustavnih
aktivnosti iz razloga to je Refah stranka imala namjeru uspostaviti
pluralizam pravnih sistema koji vodeika diskriminaciji baziranoj na
vjerskom uvjerenju i to je Refah stranka imala namjeru da primijeni
erijatsko pravo za unutranje i vanjske odnose u muslimanskoj zajednici
u kontekstu pluralizma pravnih sistema.
Refah stranka u svom statutu ili programskim dokumentima nije imala
navedene takve ciljeve, ali su predsjednik stranke g. Necmettin Erbakan i
neki drugi lideri stranke govorili u prilog uspostavljanja pluralizma pravnih
sistema i erijatskog prava za muslimane. Evropski sud za ljudska prava
u Strazburu (u nastavku teksta Sud) u ovoj presudi tumai da li se izjave
lidera jedne politike stranke mogu pripisati toj politikoj stranci kao
cjelini. Takoe, Sud ocjenjuje usklaenost erijatskog prava s principima
Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u
nastavku teksta Konvencija).
Gospodin Necmettin Erbakan, predsjednik Refah stranke i gospoda
evket Kazan i Ahmet Tekdal, aktivni lanovi Stranke, podnijeli su
Zahtjev Evropskom sudu za ljudska prava navodei da je Ustavni sud
Turske prekrio njihovo pravo na slobodu udruivanja garantovano
lanom 11 Konvencije.
Prvostepeno sudsko vijee je 31. jula 2001. god. odluilo sa etiri glasa ZA
i tri glasa PROTIV da nije bilo krenja lana 11 Konvencije. Nakon albe
podnositelja zahtjeva Veliko sudsko vijee, koje broji 17 sudija, u svojoj
71

konanoj presudi od 13. februara 2003. god. jednoglasno je odluilo da

nije bilo krenja lana 11 Konvencije.

SAETAK PRESUDE: Refah stranka i drugi protiv Turske. Zahtjevi

br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98.6
POVIJEST PREDMETA
NAVODI KRENJA LANA 11 KONVENCIJE
Podnositelji zahtjeva (g. Necmettin Erbakan, g. evket Kazan i g. Ahmet
Tekdal) naveli su da rasputanje Refah stranke i privremena zabrana
liderima te stranke, ukljuujui: g. Necmettina Erbakana, g. evketa
Kazana i g. Ahmeta Tekdala, da osnuju sline urede u bilo kojoj politikoj
stranci predstavlja krenje njihovog prava na slobodu udruivanja, koje je
garantovano lanom 11 Evropske konvencije, koji glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruivanja
s drugima, ukljuujui pravo da osniva sindikat i ulanjuje se u njega radi
zatite svojih interesa.
2. Za vrenje ovih prava nee se postavljati nikakva ogranienja, osim
onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom drutvu
u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi spreavanja
nereda ili kriminala, zatite zdravlja ili morala, ili radi zatite prava
i sloboda drugih. Ovim se lanom ne spreava zakonito ograniavanje
vrenja ovih prava pripadnicima oruanih snaga, policije ili dravne
uprave.

A.Da li je bilo mijeanja?

Obje strane u postupku priznaju da rasputanje Refah stranke i mjere
koje su uslijedile nakon toga, predstavljaju mijeanje u prava podnositelja
zahtjeva na slobodu udruivanja. Sud je zauzeo isti stav.
6

http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-60936

72

B.Da li je mijeanje u uivanje prava bilo

opravdano?
Takvo mijeanje predstavljat e krenje lana 11, osim ako je propisano
zakonom, nastojei postii jedan ili vie legitimnih ciljeva navedenih u
stavu 2 lan 11 i ako je bilo neophodno u demokratskom drutvu da
bi se postigli ti ciljevi.
1.Da li je mijeanje bilo Propisano zakonom
() Argumenti stranaka u postupku
(i)Podnositelji zahtjeva
Podnositelji zahtjeva naveli su da je kriterij koji je primijenio Ustavni sud
Turske kada je zakljuio da je Refah stranka postala centar antiustavnih
aktivnosti bio iri od onoga koji je utvren Zakonom o politikim
strankama br. 2820.
Odredbe Zakona 2820, koji je utvrdio striktne kriterije o ovom pitanju,
posebno one koji se odnose na sluajeve kada se odbije iskljuenje lanova
koji su osueni za krivina djela, proglaene su nitavim odlukom
Ustavnog suda jednu sedmicu prije odluke Ustavnog suda o rasputanju
Refah stranke. Pored toga, prijanja odluka bila je objavljena u slubenim
novinama nakon rasputanja Refah stranke.
Podnositelji zahtjeva naveli su da je sve navedeno uinilo nemoguim da
se predvidi koji kriterij e Ustavni sud primijeniti u odluivanju da li je
Refah stranka postala centar antiustavnih aktivnosti. Nova verzija Zakona
2820 nije bila dostupna podnositeljima zahtjeva prije rasputanja Refah
stranke. Od njih se nije moglo oekivati da organizuju svoje politike
aktivnosti u skladu s kriterijem koji nije postojao prije rasputanja Refah
stranke.
73

Podnositelji zahtjeva naveli su da se u njihovom sluaju treba primijeniti

prijanja verzija Zakona 2820 i da je Ustavni sud trebao obustaviti
rasputanje stranke onda kada je Refah stranka iskljuila lanove ije
govore je Dravno vijee citiralo u svojoj prijavi.
(ii)Vlada Turske
Vlada Turske zatraila je od Suda da odbije navode podnositelja zahtjeva.
Vlada smatra da je mijeanje u ovom sluaju jasno precizirano lanovima 68
i 69 Ustava, u kojima je navedeno da e politike stranke koje predstavljaju
centar antiustavnih aktivnosti, suprotno principima jednakosti i principu
sekularizma u demokratskoj republici, biti rasputene odlukom Ustavnog
suda.
Vlada je dalje navela da odluka o ocjeni ustavnosti odredbi koje su bile
primijenjene u ovom sluaju nije morala biti objavljena u slubenim
glasilima prije poetka postupka. U ovakvim situacijama Ustavni sud
prekine postupak dok ne odlui o pitanju ustavnosti odredbi koje treba
da primijeni. To je ve dobro ustaljena praksa Ustavnog suda u Turskoj i
u sudovima u drugim evropskim dravama.
(b) Ocjena Suda
U svojoj presudi prvostepeno sudsko vijee evidentiralo je da su se
stranke u postupku sloile: da je predmetno mijeanje bilo propisano
zakonom, a mjere koje je nametnuo Ustavni sud bile su bazirane na
lanovima 68, 69 i 84 Ustava i sekcijama 101 i 107 Zakona o politikim
strankama br. 2820.
to se tie dostupnosti odredbi u smislu predvidljivosti njihovih efekata,
Sud je ponovio da izraz propisano zakonom zahtijeva u prvom redu
da osporena mjera treba biti bazirana na domaem zakonu. To se odnosi
na kvalitet zakona o tom pitanju, od kojeg se zahtijeva da bude dostupan
osobama kojih se tie i da bude formulisan dovoljno precizno kako
74

bi omoguio ako je to potrebno i s odgovarajuim savjetom da se

predvide, do stepena koji je razuman u datim okolnostima, posljedice
koje moe izazvati predviena akcija. Iskustvo je pokazalo da je
nemogue postii apsolutnu preciznost u definisanju zakona, pogotovo
u oblasti koja se mijenja u skladu s pogledima na drutvo. Zakon koji daje
diskreciono pravo nije samim tim nekonzistentan s ovim zahtjevom, ako
je obim diskrecionog prava i nain njegove realizacije dovoljno odreen,
imajui u vidu legitimni cilj da se dadne adekvatna zatita od samovoljnog
spreavanja (vidjeti predmete: Mller i drugi protiv vicarske; Ezelin protiv
Francusk i Margareta i Roger Andersson protiv vedske).
Sud je takoe prihvatio da nivo preciznosti koji se trai od domae
legislative koji ni u kom sluaju ne moe predvidjeti sve mogue situacije
zavisi od stepena sadraja odreenog instrumenta kao i od oblasti koja
se eli regulisati i statusa onih na koje se odnosi. Interpretaciju i primjenu
domaeg prava prvenstveno vre nacionalne vlasti (vidjeti predmet Vogt
protiv Njemake).
U konkretnom sluaju, Sud je zakljuio da se spor prema domaem pravu
odnosi na ustavnost aktivnosti politike stranke i da spada pod jurisdikciju
Ustavnog suda. Najrelevantnija pisana norma, a u vezi s pitanjem da li je
ovo mijeanje bilo propisano zakonom jeste Ustav Turske.
Stranke u postupku nemaju spor u smislu da aktivnosti koje su suprotne
principima jednakosti i potivanja demokratske i sekularne republike
bez sumnje predstavljaju neustavno djelovanje, a prema lanu 68
Ustava. Takoe, ne poriu da Ustavni sud ima jedinstvenu jurisdikciju
na prijavu podnesenu od strane Dravnog vijea da raspusti politiku
stranku koja je postala centar aktivnosti koje su u suprotnosti sa lanom
68 Ustava. tavie, lan 69 Ustava (amandman iz 1995. God.) izriito
potvruje da je jedino Ustavni sud ovlaten da ocijeni da li je politika
75

stranka postala centar za antiustavne aktivnosti. Sud je evidentirao da

su lanovi Parlamenta iz Refah stranke uestvovali u radu nadlenog
parlamentarnog komiteta i u debati Narodne skuptine 1995. god. kada
su usvojeni amandmani na Ustav.
Ostaje da se utvrdi da li su podnositelji zahtjeva morali biti svjesni
mogunosti aplikacije na osnovu Ustava u njihovom sluaju i da li su
mogli predvidjeti rizike s kojima se susreu kroz antisekularne aktivnosti
stranke ili kroz odbijanje da se distanciraju od takve vrste aktivnosti, bez
prethodno utvrene procedure u sekciji 103 (2) Zakona o politikim
strankama.
Da bi odgovorio na ovo pitanje, Sud prvo mora razmotriti relevantnu
osobenost pravne pozadine protiv koje se iznose injenice, a kako je to
navedeno u presudi Ustavnog suda Turske, i koja nije osporena od strane
stranaka u postupku. Turski ustav ne moe biti promijenjen obinom
legislativom i ima prednost u odnosu na druge zakone; sukob izmeu
odredbi Ustava i drugih zakona rijeen je u korist ustavnih odredbi.
Pored toga, Ustavni sud ima ovlasti i obavezu da ocjenjuje ustavnost
drugih zakona. Kada u konkretnom sluaju postoji neusklaenost
izmeu odredbi odreenog zakona i odredbi Ustava, kao to se desilo u
ovom predmetu, Ustavni sud je jasno pozvan da dadne prednost odredbi
Ustava, bez obzira na neustavnost odredbi date regulative.
Sud je uzeo u obzir i status podnositelja zahtjeva kao osoba kojima su
bili dostupni relevantni pravni instrumenti. Refah stranka bila je velika
politika stranka, iji su pravni savjetnici bili upoznati s ustavnim
pravom i pravnom regulativom o politikim strankama. Gospodin
Necmettin Erbakan, g. evket Kazan i g. Ahmet Tekdal takoe su bili
iskusni politiari. Kao lanovi turskog parlamenta oni su uestvovali
u parlamentarnim diskusijama i procedurama u vezi sa usvajanjem
amandmana na Ustav, kada je Ustavni sud stekao nadlenost da odluuje
o tome da li je neka stranka postala centar antiustavnih aktivnosti kao i o
neusklaenosti izmeu novog teksta Ustava i Zakona br. 2820, koji je ve
spomenut. Pored toga, g. evket Kazan i g. Ahmet Tekdal po profesiji su
diplomirani pravnici.
76

Uzevi to u obzir, Sud smatra da su podnositelji zahtjeva bili u stanju

predvidjeti da preuzimaju rizik rasputanja Refah stranke ako su stranaki
lideri i njeni lanovi ukljueni u antisekularistike aktivnosti, i da nisu
mogli iskljuiti primjenu turskog ustava po pitanju rasputanja stranke.
Samim tim mijeanje je bilo propisano zakonom.
2.LegitimnI cilj
Turska vlada navela je da je mijeanje u prava podnositelja zahtjeva
opravdano postizanjem nekoliko legitimnih ciljeva i to: zatite javne
sigurnosti, nacionalne sigurnosti i prava i sloboda drugih kao i prevencije
kriminala.
Podnositelji zahtjeva u principu su prihvatili da zatita javne sigurnosti
i prava i sloboda drugih kao i prevencija kriminala mogu da zavise od
garantovanja principa sekularizma. Oni su naveli da je vlada, pozivajui
se na ove ciljeve, nastojala prikriti prave razloge zbog kojih je rasputena
Refah stranka. U stvarnosti, oni su navodili da je to bio cilj velikih
poslovnih centara i vojske, iji su interesi bili ugroeni ekonomskom
politikom Refah stranke, ukljuujui i smanjenje nacionalnog duga na
nulu.
Sud je zakljuio da podnositelji zahtjeva nisu predoili dovoljno dokaza
koji bi potvrdili da je Refah stranka rasputena zbog nekih drugih
razloga osim onih koje je naveo Ustavni sud. Uzevi u obzir znaaj
principa sekularizma za demokratski sistem u Turskoj, Sud smatra da je
rasputanje Refah stranke bilo opravdano legitimnim ciljevima koji su
navedeni u lanu 11, i to zatitom nacionalne sigurnosti i javnog reda i
mira, prevencijom nereda ili kriminala i zatitom prava i sloboda drugih.

77

3. NEOPHODNO U DEMOKRATSKOM DRUTVU

(a) Argumenti stranaka
(i) Podnositelji zahtjeva
Podnositelji zahtjeva u prvom redu istakli su da se kritika protiv Refah
stranke bazira na kritici govora njenih lanova, a koji su odrani nekoliko
godina ranije, i koji nisu bili dovoljni da dokau da je Refah stranka
predstavljala prijetnju sekularizmu i demokratiji u Turskoj u vrijeme kada
je stranka rasputena.
Dalje su naveli da je Refah stranka dola na vlast nakon 13 god. od
osnivanja. Sa vie od nekoliko miliona svojih lanova ova stranka ima
dugo iskustvo u politikom djelovanju i preuzela je mnoge odgovornosti
na lokalnom i dravnom nivou. Kako bi se donijela odluka o eventualnoj
potrebi za rasputanjem stranke, Sud je trebao procijeniti sve faktore
koji su utjecali na takvu odluku kao i sve stranake aktivnosti od njenog
osnivanja.
Podnositelji zahtjeva dalje naglaavaju injenicu da je Refah stranka bila
na vlasti jednu godinu, i to od juna 1996. do jula 1997. god. Tokom
tog vremena postojala je mogunost da se rade nacrti zakona s ciljem
uspostavljanja reima baziranog na islamskom pravu. Ali, u tom smislu
nije uinjeno nita. Podnositelji zahtjeva naveli su da je stroga evropska
supervizija pokazala da je Refah stranka udovoljila svim demokratskim
principima.
to se tie odranih govora i aktivnosti navedenih u presudi o rasputanju
Refah stranke i koji se stavljaju na teret Refah stranci, podnositelji zahtjeva
naveli su da su te aktivnosti i govori poduzeti od strane lanova koji su
bili iskljueni iz stranke i da se odgovornost zbog toga ne moe pripisati
Refah stranci. Obraanja predsjedavajueg Refah stranke, g. Necmettina
Erbakana, moraju biti interpretirana u kontekstu i u svjetlu kompletnog
govora iz kojih su izvueni citati. Pravdanje nasilja ne moe se vidjeti u
ovim govorima.
78

to se tie teorije o pluralizmu pravnih sistema, podnositelji zahtjeva

naglasili su da su govori g. Necmettina Erbakana po tom pitanju bili
izvaeni van konteksta i bili su izreeni 1993. god. Politika Refah stranke,
kao politike stranke, nije imala za cilj da uvede pluralizam pravnih
sistema. G. Erbakan je samo predloio uspostavu graansko pravnog
sistema, koji je baziran na slobodi ugovaranja, koji ne bi imao utjecaja na
sferu javnog prava. Politika u ime specijalne uloge sekularizma u Turskoj
dovodi do diskriminacije muslimana koji ele da urede svoj privatni ivot
u skladu s pravilima svoje religije.
U vezi s pitanjem da li je Refah stranka nastojala da uspostavi sistem
baziran na erijatskom pravu, podnositelji zahtjeva naveli su na prvom
mjestu da se o tome ne govori u Statutu Refah stranke niti u njenom
programu. Kao drugo, oni su naveli da analiza govora izreenih od
strane lidera Refah stranke ne potvruje da stranaka politika ima za cilj
uspostavu erijatskog prava u Turskoj. elja nekih lanova Parlamenta
iz Refah stranke za uspostavom erijatskog prava u Turskoj ne moe se
smatrati politikom cijele stranke. U svakom sluaju, prijedlog uspostave
erijatskog prava i plan uspostave pluralizma pravnih sistema nespojivi
su, i Ustavni sud je napravio greku optuujui Refah stranku za podrku
oba prijedloga uporedno.
Pored toga, podnositelji zahtjeva naveli su da se koncept pravinog
poretka [adil dozen], koji se spominje u govorima nekih lanova Refah
stranke, ne odnosi na boanski poredak, nego upravo suprotno onome
to je navedeno u Presudi prvostepenog sudskog vijea. Mnogi teoretiari
koriste taj termin kada ele opisati idealno drutvo bez davanja vjerskih
konotacija.
Podnositelji zahtjeva dalje su osporavali izjavu u odjeljku 72 prvostepene
presude Vijea, u kojoj se kae: Teko je zalagati se za potivanje
demokratije i zatitu ljudskih prava dok se u isto vrijeme podrava reim
zasnovan na erijatskom pravu... Oni su naveli da takva izjava moe voditi
79

ka uspostavi razlike izmeu kranskih demokrata i muslimanskih

demokrata i uspostavi diskriminacije protiv 150 miliona muslimana u
ukupnoj populaciji Evrope od 800 miliona. U svakom sluaju, podnositelji
zahtjeva smatraju da ovo pitanje ne spada pod jurisdikciju Suda.
U vezi s upotrebom sile, podnositelji zahtjeva navode da, iako postoji
mogunost da se to spominje u govorima nekih lanova Rafah stranke,
ni jedan lan Refah stranke nije pokuao upotrijebiti silu. Neizbjean
zakljuak je da odrani govori i djelovanje koji su kritikovani nisu u
vrijeme rasputanja stranke predstavljali realnu opasnost za sekularizam
u Turskoj. Odreeni lanovi koji su odrali ove govore bili su iskljueni iz
Refah stranke. Jedan od njih bio je osuen neposredno prije rasputanja,
tako da Refah stranka nije imala vremena da ga iskljui prije rasputanja.
Drugi govori za koje se kritikuje Refah stranka bili su odrani prije nego
to je stranka dola na vlast.
Na kraju, podnositelji zahtjeva naveli su da spreavanje u uivanju prava
na slobodu udruivanja podnositelja zahtjeva nije bilo srazmjerno s
ciljevima koji su se htjeli postii. Oni su posebno ukazali na tetu zbog
rasputanja bilo koje politike stranke na osnovu govora njenih lidera,
na obim politikog onemoguavanja koji je nametnut trojici politiara, g.
Necmettinu Erbekanu, g. Sevketu Kazanu i g. Ahmetu Tekdalu, kao i na
njihove ogromne finansijske gubitke usljed rasputanja stranke.
(ii) Vlada Turske
to se tie pitanja da li je Refah stranka predstavljala opasnost u vrijeme
rasputanja, vlada Turske smatra da ova stranka nikada nije imala
apsolutnu vlast i samim tim nikada nije imala priliku da sama realizuje
plan uspostavljanja teokratske drave u praksi. Vlada je navela da bi u
sluaju da je Refah stranka imala potpunu vlast, ona bila spremna da
implementira svoj plan okonanja demokratije u Turskoj.
80

Turska vlada dalje navodi da su sporni govori, koji su kritikovani od

strane Ustavnog suda Turske, stavljeni na teret Refah stranci. Naglaeno
je da lan 4 Statuta Refah stranke predvia iskljuenje lanova koji se
ponaaju suprotno odlukama izvrnih organa stranke, a prema lanu 5
stranakog Statuta, lanovi stranke koji djeluju suprotno stranakom
Statutu i programu bit e kanjeni. Vlada je utvrdila da te odredbe nikada
nisu bile primijenjene na lanove Refah stranke te da nisu proglaeni
krivim za uvredljiva djela i izjave.
Vie od toga, plan za uvoenje pluralizma pravnih sistema, koji nikada
nije bio odbaen od strane Refah stranke, jasno je bio nekompatibilan
s principom zabrane diskriminacije, koji je utvren u Konvenciji i koji
predstavlja jedan od fundamentalnih principa u demokratiji.
to se tie pitanja da li je Refah stranka podravala uspostavu erijatskog
prava u Turskoj, Vlada je navela da to nije zvanini stranaki program,
ali je injenica da su postojale aktivnosti i izjave lidera Refah stranke koje
jasno pokazuju da e Refah stranka nastojati da uvede erijatsko pravo
ako bi bila u mogunostida sama uspostavi vlast. Vlada je naglasila da je
koncept pravian poredak, koji spominje Refah stranka, bio osnova za
njihovu kampanju 1995. god. na opim izborima. Objanjavajui koncept
pravinog poretka u kontekstu te propagande, lideri Refah stranke jasno
su se pozivali na poredak baziran na erijatskom pravu.
Vlada je prihvatila miljenje izneseno od strane Ustavnog suda koje je
navedeno u stavu 72 Presude prvostepenog sudskog vijea, da je erijatsko
pravo teko pomiriti s demokratijom i sistemom Konvencije. Teokratska
drava ne moe biti demokratska drava, kao to se moe vidjeti iz
turske historije tokom otomanskog perioda, pored drugih primjera.
Vlada je navela nekoliko primjera o nekompatibilnosti osnovnih principa
erijatskog prava s pravima i slobodama garantovanim Konvencijom.
Vlada nije povjerovala Refah stranci da e se zadovoljiti samo
interpretiranjem principa sekularizma na drugi nain. Po njihovom
81

miljenju, Refah stranka je htjela ukinuti taj princip. To je potvreno

prijedlozima od strane Refah stranke tokom posljednje debate o
amandmanima na Ustav, kada je Refah stranka jednostavno predloila
brisanje pozivanja na princip sekularizma iz Ustava.
to se tie upotrebe sile kao metoda u politikoj borbi, Vlada je citirala
izjave lanova Refah stranke koji su pozivali na upotrebu nasilja s ciljem
pruanja otpora odreanoj vladinoj politici ili s ciljem da bi se domogli
vlasti i zadrali je. Vlada je prezentirala brojne govore i akcije lanova
Refah stranke koji podravaju pobunu i nasilje, generalno okarakterisane
kao sveti rat.
Vlada dalje navodi da su u to vrijeme radikalne islamske grupe, kao to
je Hamas, izvele nekoliko teroristikih napada u Turskoj. Takoe, u to
vrijeme lanovi Refah stranke podravali su islamski fundamentalizam u
svojim govorima, a jedan od primjera je i posjeta jednog od podnositelja
zahtjeva, g. Sefketa Kazana, koji je u vrijeme dok je bio ministar pravde
posjetio gradonaelnika koji je bio uhapen zbog organizovanja izlobe
pod nazivom Jeruzalemska veer u sobi ukraenoj posterima lidera
teroristikih organizacija Hamasa i Hizbullaha.
(b) Ocjena Suda
(i) Generalni principi
()Demokratija i politike stranke u sistemu Konvencije
U vezi s pitanjem odnosa izmeu demokratije i Konvencije, Sud je ve
presudio u predmetu Ujedinjena komunistika partija Turske i drugi protiv
Turske (presuda od 30. januara 1998. god., Izvjetaj o presudama i
odlukama 1998-I, str. 2122, ) kako slijedi:
Demokratija je bez sumnje osnovna karakteristika evropskog javnog
poretka...
82

Kao prvo, ve Preambula Konvencije uspostavlja vrlo jasnu vezu izmeu

Konvencije i demokratije navodei da je budua zatita ostvarivanja
ljudskih prava i osnovnih sloboda najbolje ostvariva, s jedne strane,
efektivnom politikom demokratijom i, s druge, zajednikim shvatanjem i
potivanjem ljudskih prava. Preambula dalje potvruje da evropske zemlje
imaju zajedniko nasljee politikih tradicija, ideala, sloboda i vladavine
prava. Sud je primijetio da se u tom zajednikom nasljeu nalaze
vrijednosti koje su garantovane Konvencijom...; naglaeno je nekoliko
puta da je Konvencija osmiljena da uva i unapreuje ideale i vrijednosti
demokratskog drutva...
Pored toga, lanovi 8, 9, 10 i 11 Konvencije zahtijevaju da ograniavanje
uivanja prava koja su propisana u tim lanovima mora biti podvrgnuto
ocjeni da li je neophodno u demokratskom drutvu. Jedina vrsta
neophodnosti koja moe opravdati ograniavanje ovih prava je stoga ona
koja moe da odskae od demokratskog drutva. Demokratija je jedini
politiki model koji Konvencija prihvata i samim tim jedini model s kojim
je kompatibilna.
Sud je u nekoliko sluajeva potvrdio presudnu ulogu koju imaju politike
stranke u jednom demokratskom reimu uivajui slobode i prava
utvrena u lanu 11 kao i u lanu 10 Konvencije.
U predmetu Ujedinjena komunistika partija Turske i drugi protiv Turske, koji
je citiran, ak je uvjerljivije od teksta u lanu 11 navedena injenica da su
politike stranke forma organizacija koje su esencijalno vane za pravilno
funkcionisanje demokratije. U tom svjetlu, svaka mjera protiv politikih
stranaka pogaa kako slobodu na udruivanje tako i demokratiju u
dotinoj zemlji.
Po svojoj prirodi politike stranke su jedine organizacije koje mogu doi
na vlast, takoe one imaju kapacitet da utjeu na cijeli reim u svojoj
zemlji. Politike stranke se razlikuju od drugih organizacija koje utjeu
83

na politiki ivot, s obzirom da one daju prijedloge za ukupni drutveni

poredak pred birakim tijelom kao i zbog svog kapacetiteta da mogu
implementirati svoje prijedloge kada jednom dou na vlast.
Sud smatra da nema demokratije bez pluralizma. Iz tog razloga sloboda
izraavanja koja je utvrena u lanu 10 dozvoljena je, ne samo u sluaju
kada informie ili kada su ideje blagonaklono prihvaene ili koje su
tretirane da ne vrijeaju ili ako su neutralne nego i onda kada vrijeaju,
okiraju ili uznemiravaju (vidjeti predmete: Handyside protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, Presuda od 7. decembra 1976, i Jersild protiv Danske, Presuda od
23. septembra 1994). S obzirom na to da politike stranke kolektivno
primjenjuju slobodu izraavanja, one takoe uivaju pravo na zatitu
po lanu 10 Konvencije (vidjeti predmet Ujedninjena komunistika partija
Turske i drugi protiv Turske)
()Demokratija i religija u sistemu Konvencije
U svrhu ovog predmeta, Sud se poziva na sudsku praksu po pitanju mjesta
religije u demokratskom drutvu. Sud je ponovio da je pravo na slobodu
misli, savjesti i vjere, kako je zatieno u lanu 9 Konvencije, jedan od
temelja demokratskog drutva, prema shvatanju Konvencije. To je, u
svojoj religijskoj dimenziji, jedan od najvitalnih elemenata koji kreiraju
identitet vjernika, i njihov koncept ivota, ali isto tako i koristan izvor
(resurs) za ateiste, agnostike, skeptike i nezainteresovane. Pluralizam je
neodvojiv od demokratskog drutva, to je potvreno tokom stoljea.
Ta sloboda obuhvata, inter alia, slobodu da se vjeruje ili da se ne vjeruje i
da se slobodno praktikuje ili ne praktikuje svoja vjera (vidjeti predmete:
Kokkinakis protiv Grke, presuda od 25. maja 1993. i Buscarini i drugi protiv
San Marina, no.24645/94).
Vie od toga, u demokratskom drutvu u kojem postoji vie religija
moe se pojaviti potreba za uspostavom ogranienja na slobodu vjere s
ciljem pomirenja interesa razliitih grupa i kako bi se osiguralo potivanje
svaijeg prava na slobodu vjere (vidjeti predmet Kokkinakis protiv Grke).
84

Sud je frekventno naglaavao ulogu drave kao neutralnog i nepristrasnog

organizatora primjene prava razliitih grupa, vjera i ubjeenja, i naveo
da ta uloga treba da omogui javni red, vjersku harmoniju i toleranciju
u demokratskom drutvu. Sud takoe smatra da je dunost drave da
bude neutralna i nepristrasna, da je nespojivo s bilo kojim oblikom ovlasti
drave da ocjenjuje legitimnost religijskog vjerovanja (vidjeti predmet,
mutatis mutandis, Chaare Shalom Ve Tsedek protiv Francuske, no. 27417/95)
i da se od drave zahtijeva da osigura uzajamnu toleranciju izmeu
suprotstavljenih grupa (vidjeti predmet, mutatis mutandis, Bessarabia
Metropolitan crkva i drugi protiv Moldavije, no. 45701/99).
Sud je ustanovio sudsku praksu koja potvruje ovu ulogu drave. Sud
je odluio da u demokratskom drutvu drava moe ograniiti slobodu
manifestiranja religije, naprimjer noenje mahrame po islamskim
propisima, ako je primjena te slobode u sukobu s ciljem zatite prava
i sloboda drugih, javnog poretka i javnog reda (vidjeti predmet Dahlab
protiv vicarske, no. 42393/98).
Iako je sloboda vjere u prvom redu stvar individualnog uvjerenja,
ona se odnosi na slobodu manifestiranja vjere samostalno i privatno
ili u zajednici s drugima, u javnosti i u krugu onih s kojima se dijele
vjerska uvjerenja. lan 9 Konvencije navodi listu naina na koje se moe
manifestovati sloboda vjere ili uvjerenja, kao to su molitva, poduavanje,
praktikovanje i obred. To ne znai da je zatien svaki akt motivisan
vjerom ili uvjerenjem ili pod njihovim utjecajem (vidjeti predmet Kala
protiv Turske, presuda od 1. jula 1997).
Obaveza uitelja da potuje normalno radno vrijeme, na koje se obavezao,
koje je u sukobu s njegovim prisustvom na molitvama, moe biti u skladu
s pravom na slobodu vjere (vidjeti predmet X protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
no. 8160/78), kao to moe biti obaveza motociklisti da nosi kacigu koja
je po njegovom miljenju nespojiva s njegovim vjerskim dunostima
85

(vidjeti predmet X protiv Ujedinjenog Kraljevstva no. 7992/77).

U primjeni spomenutog principa za Tursku, institucije Konvencije izrazile
su stav da je princip sekularizma sigurno jedan od osnovnih principa te
drave, koji je u skladu s potivanjem zakona i potivanjem ljudskih prava
i demokratije. Stav koji ne potuje taj princip nee biti nuno prihvaen
kao stav koji je zatien pravom na slobodu vjere i nee uivati zatitu po
lanu 9 Konvencije (vidjeti predmet Kala protiv Turske).
S ciljem sprovoenja svoje uloge kao neutralnog i nepristrasnog
organizatora primjene slobode vjere, drava moe odluiti da svojim
uposlenicima ili buduim uposlenicima uvede obavezu da se suzdre od
uea u islamskim fundamentalistikim pokretima ije aktivnosti imaju
za cilj da omogue uspostavu predominatnih vjerskih pravila (vidjeti
predmete, mutatis mutandis, Yanasik protiv Turske, no. 14524/89).
U zemlji kao to je Turska, gdje velika veina stanovnitva pripada
jednoj odreenoj religiji, preduzete mjere na univerzitetima kako bi se
sprijeio pritisak fundamentalistikih vjerskih pokreta na studente koji
ne prakticiraju religiju ili na one koji pripadaju drugoj religiji mogu biti
opravdane po lanu 9 stav 2 Konvencije. U tom kontekstu, sekularni
univerziteti mogu regulisati manifestiranje obiaja i simbola odreene
religije uvoenjem restrikcija u vezi s mjestom i nainom tih manifestiranja
s ciljem osiguranja mirne koegzistencije izmeu studenata razliitih vjera
i zatite javnog poretka i prava drugih (vidjeti predmet Karaduman protiv
Turske, no. 16278/90).
() Mogunosti uvoenja restrikcija i striktna evropska supervizija
Slobode garantovane lanovima 11, 9 i 10 Konvencije, zahvaljujui kojima
jedna organizacija kroz svoje aktivnosti ugroava dravne institucije, ne
mogu dravi oduzeti pravo na zatitu vlastitih institucija. S tim u vezi, Sud
je naglasio de je prije usvojio kompromis izmeu zahtjeva za odbranu
demokratskog drutva i individualnih prava sadranih u Konvenciji. Da
bi postojao kompromis te vrste, svaka intervencija vlasti mora biti u
86

skladu sa lanom 11 stav 2 (pitanja koja Sud razmatra nie). Samo kada
se postigne kompletna slika, Sud e biti u poziciji da u svjetlu okolnosti
predmeta odlui da li se moe primijeniti lan 17 Konvencije (vidjeti
predmet Ujedinjena komunistika partija Turske i drugi protiv Turske).
Sud je takoe na slijedei nain definisao granice u kojima politike
organizacije mogu nastaviti uivati zatitu Konvencije dok sprovode
svoje aktivnosti:
... jedno od glavnih svojstava demokratije (je) mogunost koju ona nudi
da se rijee problemi u zemlji putem dijaloga, bez koritenja nasilja,
ak i onda kada to izgleda beznadeno. Demokratija cvjeta na slobodi
izraavanja. S obzirom na to, ne moe se bez opravdanja samovoljno
spreavati politikoj grupi da otvori debatu u javnosti o situaciji u
odreenom dijelu populacije u toj zemlji kako bi uestvovala u nacionalnom
politikom ivotu s ciljem da se nae, sukladno demokratskim principima,
solucija koja bi zadovoljila sve zainteresovane.
S tim u vezi, Sud smatra da politika stranka moe zagovarati promjenu
zakona ili pravne i ustavne strukture odreene drave pod dva uslova: prvo,
sredstva koja se koriste u tom cilju moraju biti zakonita i demokratska;
drugo, predloena promjena mora sama po sebi biti u skladu s osnovnim
demokratskim principima. To znai da politike stranke iji lideri pozivaju
na nasilje ili zagovaraju politiku koja ne potuje demokratiju ili koji imaju
za cilj destrukciju demokratije i ne potuju prava i slobode priznate u
demokratiji ne mogu traiti zatitu Konvencije protiv kazni utvrenih
na tim osnovama (vidjeti predmete Yazar i drugi protiv Turske, zatim,
mutatis mutandis, Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden
protiv Bugarske i Socijalistika partija i drugi protiv Turske, presuda od
25. maja 1998).
Ne moe se iskljuiti mogunost da politika stranka, pozivajui se na
prava utvrena u lanu 11 i takoe u lanovima 9 ili 10 Konvencije,
moe pokuati da iskoristi ovo pravo kako bi preduzela aktivnosti u
praksi s namjerom da uniti prava i slobode utvrene u Konvenciji i
87

samim tim doprinese unitenju demokratije (vidjeti predmet Komunistika

partija (KPD) protiv Njemake, no. 250/57). U smislu vrlo jasne veze
izmeu Konvencije i demokratije, kako je navedeno, nikome ne smije biti
doputeno da iskoristi odredbe Konvencije s ciljem slabljenja ili unitenja
ideala i vrijednosti demokratskog drutva. Pluralizam i demokratija
bazirani su na kompromisu koji zahtijeva razliite ustupke pojedinaca
i grupa pojedinaca, koji nekada moraju prihvatiti ogranienja sloboda
koje uivaju s ciljem da se garantuje stabilnost u zemlji kao cjelini (vidjeti
predmet, mutatis mutandis, Petersen protiv Njemake, no. 39793/98).
U tom kontekstu, Sud smatra da nije sasvim nemogue da bi totalitarni
pokreti, organizovani u formi politikih stranaka, mogli odstraniti
demokratiju, nakon prosperiteta pod demokratskim reimom; takvih
primjera bilo je u modernoj evropskoj historiji.
Sud ponavlja da su izuzeci utvreni u lanu 11, kada su politike stranke
u pitanju, vrlo striktni. Samo uvjerljivi i ubjedljivi razlozi mogu opravdati
ogranienje slobode udruivanja nametnute takvim strankama. Kako bi
se utvrdila neophodnost u smislu lana 11 stav 2, drave ugovornice imaju
samo ogranieno polje slobodne procjene. Nije do Suda da preuzima
mjesto nacionalnih vlasti, koje su u boljoj poziciji od meunarodnih
sudova, da odlue, naprimjer, kada je prikladno vrijeme za ograniavanje
sloboda, kada se mora sprovesti striktna provjera koja obuhvata oboje,
i zakon i primjenljive odluke, ukljuujui one koje su donijeli nezavisni
sudovi. Drastine mjere, kao to je rasputanje cijele jedne politike
stranke i onemoguavanje njenim liderima da se bave slinim aktivnostima
za odreeni period, mogu biti poduzete samo u najozbiljnim sluajevima.
Ako se zadovolje dva navedena uslova, politika stranka motivirana
moralnim vrijednostima nametnutim od strane religije ne moe se
smatrati problematinom za osnovne principe demokratije, kao to je
utvreno u Konvenciji.

88

( Pripisivanje postupaka i govora lanova stranke datoj politikoj

stranci
Sud dalje smatra da se statut i program politike stranke ne moe uzeti kao
jedini kriterij za utvrivanje njenih ciljeva i namjera. Politiko iskustvo u
zemljama potpisnicama Konvencije pokazalo je da se u prolosti deavalo
da politike stranke iji su ciljevi bili u suprotnosti s osnovnim principima
demokratije nisu otkrivale te ciljeve u zvaninim dokumentima sve dok
ne bi preuzele vlast. Zbog toga Sud uvijek naglaava da politiki program
moe imati drugaije ciljeve i namjere od onih koji se proklamuju. Da
bi se utvrdilo da je dolo do toga, sadraj programa mora biti uporeen
s aktivnostima politikih lidera i pozicija koje oni brane. Uzevi sve to
zajedno, te akcije i javni stavovi mogu biti relevantni u proceduri za
rasputanje politike stranke, obezbjeujui da se u cjelini razotkriju njeni
ciljevi i namjere (vidjeti predmet Ujedinjena komunistika partija Turske i drugi
protiv Turske).
() Odgovarajue vrijeme za rasputanje
Pored toga, Sud smatra da se od drave ne moe traiti da eka s
intervencijom dok politika stranka ne preuzme vlast i dok ne pone
konkretnim koracima sprovoditi politiku koja nije kompatibilna sa
standardima Konvencije i demokratije, ako je opasnost od te politike za
demokratiju dovoljno utvrena i neposredna. Sud je prihvatio da tamo
gdje postoji sudska praksa od takve opasnosti koja je uspostavljena
domaim sudovima, nakon detaljne i paljive provjere kao predmet
striktne evropske supervizije, drava moe sprijeiti primjenu takve
politike, koja je nekompatibilna s odredbama Konvencije, prije pokuaja
da se ona implementira kroz konkretne korake koji mogu ugroziti
graanski mir i demokratski reim u dravi.
89

Sud smatra da je takva nadlenost preventivne intervencije drave takoe

u skladu s pozitivnim obavezama zemalja potpisnica, a prema lanu 1
Konvencije, kako bi drave osigurale prava i slobode graana pod svojom
jurisdikcijom. Te obaveze ne odnose se samo na intervencije koje mogu
biti rezultat aktivnosti ili ponaanja koje se pripisuje predstavnicima
drave nego takoe na intervenciju koja se moe primijeniti nad privatnim
pojedincima van dravnih institucija (vidjeti predmet, naprimjer, u smislu
obaveza drave kod osnivanja privatnih bolnica i uvoenja odreenih
mjera radi zatite ivota: Calvelli i Ciglio protiv Italije, no. 32967/96).
Dravama potpisnicama Konvencije moe se opravdati nametanje
zabrane politikim strankama, iji je smisao postojanja (raison dtre) da se
domognu vlasti i direktno uestvuju u radu dravnih organa, da njihov
program bude u suprotnosti s osnovnim principima demokratije.
()Ukupna ocjena Suda
U svjetlu navedenih razmatranja, da bi Sud ocijenio da li je u sluaju
rasputanja politike stranke na osnovu rizika ugroavanja demokratskih
principa ispunjen uslov hitne drutvene potrebe, Sud se mora fokusirati
na slijedee take: (i) da li postoji uvjerljiv dokaz koji prijeti demokratiji,
pretpostavljajui da je dokazano postojanje, dovoljno neposredno; (ii)
da li se akcije i govori lidera i lanova politike stranke mogu pripisati
politikoj stranci kao cjelini; (iii) da li akcije i govori koji se pripisuju
politikoj stranci daju sliku modela drutva, za koji se zalau u stranci,
koji je nespojiv s konceptom demokratskog drutva.
Sud, prilikom sveobuhvatnog ispitivanja navedenih taaka, takoe mora
uzeti u obzir historijski koncept u kojem je dolo do rasputanja dotine
politike stranke i u tom smislu opi interes ouvanja principa sekularizma
u zemlji o kojoj je rije, kako bi se osiguralo pravilno funkcionisanje
demokratskog drutva.

90

(ii) Primjena navedenih principa u ovom predmetu

Sud e se prvo posvetiti prvom dijelu ocjene pitanja da li je ispunjen uslov
postojanja hitne drutvene potrebe kada je dolo do rasputanja Refah
stranke i kada su izreene druge kazne drugim podnositeljima zahtjeva.
Nakon toga e utvrditi da li su kazne bile srazmjerne legitimnim ciljevima
kojima se teilo.
()Hitna drutvena potreba
Odgovarajue vrijeme za rasputanje
Sud e prvo utvrditi da li je Refah stranka predstavljala prijetnju
demokratskom reimu u vrijeme kada je rasputena.
Sud je konstatovao da je Refah stranka, koja je osnovana 1983. god.
uestvovala na brojnim opim i lokalnim izbornim kampanjama i
ostvarila 22% glasova na opim izborima 1995. god., to joj je dalo 158
mjesta u Velikoj narodnoj skuptini (od ukupno 450 mjesta u to vrijeme).
Nakon uea u koalicionoj vladi Refah stranka je ostvarila 35% glasova
u lokalnim izborima novembra 1996. god. Prema jednoj anketi koja
je sprovedena u januaru 1997. god., da su se opi izbori odrali u to
vrijeme, Refah stranka bi osvojila 38% glasova. Na osnovu procjena iste
ankete, Refah stranka je mogla ostvariti 67% glasova na opim izborima
etiri godine kasnije. Uprkos nesigurnim zakljucima ankete, ovi podaci
svjedoe o znaajnom rastu utjecaja Refah stranke kao politike stranke i
njenim ansama da samostalno uspostavi vlast.
U skladu s tim, Sud smatra da je u vrijeme rasputanja Refah stranka imala
realne potencijale da uspostavi politiku vlast bez ograniavanja koje su
svojstvena koalicijama. Da je Refah stranka predlagala program koji je
u suprotnosti s demokratskim principima, njen monopol na politikoj
sceni omoguio bi joj da uspostavi model drutva koji se predvia tim
programom.
91

to se tie navoda podnositelja zahtjeva da je Refah stranka bila kanjena

zbog izreenih govora njenih lidera koji su odrani nekoliko godina prije
rasputanja, Sud smatra da su turski sudovi, kada su ocjenjivali ustavnost
aktivnosti Refah stranke, mogli legitimno uzeti u obzir da bi tokom
vremena rasle stvarne opasnosti koje su predstavljale aktivnosti Refah
stranke za principe demokratije. Isto vai i za razmatranje da li je Refah
stranka potovala principe iz Konvencije.
Kao prvo, program i politika politike stranke mogu postati jasni nakon
to se obuhvate akcije i govori njenih lanova kroz relativno due vrijeme.
Kao drugo, dotina stranka moe, tokom godina, poveati svoje anse da
preuzme vlast i da primijeni svoju politiku.
Dok se, u konkretnom predmetu, razmatra da li je politika Refah stranke
bila opasna za prava i slobode garantovane u Konvenciji, realne anse
da Refah stranka implementirati svoj program nakon to osvoji vlast
uinile su tu opasnost jo osjetljivijom i neposrednijom. Sud ne moe
kritikovati nacionalne sudove to nisu ranije djelovali, rizikujui da
prerano interveniu i prije nego to je dotina opasnost poprimila jasan
oblik i postala realna. Niti ih moe kritikovati to nisu ekali rizikujui
da Refah stranka preuzme vlast i krene u akciju ugroavanja politikog
reima i mira, kao naprimjer predlaganjem zakona u Parlamentu s ciljem
implementacije svog plana.
Ukratko, Sud smatra da nacionalne vlasti, odluivi da interveniu u
vrijeme kada su to uinile u ovom sluaju, nisu prekoraile polje slobodne
procjene koje im ostavlja Konvencija.
Pripisivanje postupaka i govora lanova Refah stranke politikoj stranci kao cjelini
U postupku pred Sudom stranke su se sloile da niti u statutu stranke
niti u koalicionim programima koje su dogovarale s drugim politikim
strankama Refah stranka nije predloila promjene turskog ustava u smislu
koji bi bio suprotan osnovnim principima demokratije. Refah stranka je
92

bila rasputena na osnovu izjava i stavova prihvaenih od strane njenog

predsjednika i njenih lanova.
Ove izjave i stavovi bili su uinjeni ili usvojeni, prema Ustavnom sudu,
od strane sedam vodeih lanova Refah stranke, i to predsjednika, g.
Necmettina Erbakana, njena dva potpredsjednika, g. evketa Kazana i
g. Ahmeta Tekdala, tri lana Velike narodne skuptine koji su iz Refah
stranke, g. evkija Ylmaza, g. Hasana Hseyina Ceylana i g. brahima
Halila elika, i gradonaelnika grada Konja, g. Recai Karatepe, koji je
izabran s liste Refah stranke.
Sud smatra da se izjave i djelovanje g. Necmettina Erbakana, u svojstvu
predsjednika Refah stranke ili premijera koji je izabran na osnovu njegove
pozicije lidera stranke, bez imalo sumnje mogu pripisati Refah stranci.
Uloga predsjednika, koji je stalni stranaki predstavnik, razliita je od
uloge obinog lana. Obraanje u vezi s osjetljivim politikim pitanjima ili
pozicija koju je zauzeo predsjednik stranke od strane politikih institucija
i javnog mnjenja vieni su kao djelovanje koje odraava poglede stranke,
prije nego kao njegovo lino miljenje, osim ako on izjavi da to nije sluaj.
Sud je primijetio da g. Erbakan nikada nije pojasnio da njegovi stavovi i
izjave ne predstavljaju politiku Refah stranke ili da on iznosi svoje lino
miljenje.
Sud smatra da se govori i stavovi dvojice potpredsjednika mogu tretirati
isto kao i izjave predsjednika. Osim ako je drugaije naglaeno, obraanja
takvih osoba o politikim pitanjima pripisuju se politikoj stranci koju
predstavljaju. To se moe primijeniti na ovaj predmet to se tie obraanja
g. evketa Kazana i g. Ahmeta Tekdala.
Osim toga, Sud smatra da su djelovanje i govori drugih lanova Refah
stranke, koji su bili lanovi parlamenta ili su obnaali druge funkcije u
lokalnim vlastima, formirali jednu cjelinu koja je razotkrila ciljeve stranke
i njene namjere, ime se projektovala jedinstvena slika, koja, kad se
pogleda u cjelini, predstavlja model drutva koji se elio postii, i koji se
moe takoe pripisati Refah stranci. To djelovanje ili govori utjecali su na
93

potencijalne glasae budei njihove nade, oekivanja i strahove, ne zato

to se pripisuju individualcima, nego zato to su uinjeni u ime Refah
stranke, a od strane lanova parlamenta i gradonaelnika, i svih onih koji
su bili izabrani na platformi Refah stranke. Takvo djelovanje i govori bili
su puno efektniji od izvoda rijei napisanih u statutu stranke i programu
kada je rije o postizanju bilo kojih nezakonitih ciljeva. Sud smatra da se
takvo djelovanje i izreeni govori mogu pripisati politikoj stranci, osim
ako se ona ogradi od njih.
Nakon kraeg vremena, Refah stranka je lica koja su odgovorna za ovakvo
djelovanje i izreene govore kandidovala za znaajne funkcije, kao to
su lanovi Parlamenta ili gradonaelnik velikog grada, i distribuirala je
jedan od uvredljivih govora u svoje podrunice da slui kao materijal za
politiku obuku njenih lanova. Prije nego to je procedura rasputanja
pokrenuta, Refah stranka nije pokrenula disciplinski postupak u svom
okviru protiv onih lica koja su odrala date govore, zbog njihovih
aktivnosti ili javnih izjava, niti je Refah stranka ikada kritikovala takve
izjave. Sud je prihvatio zakljuak Ustavnog suda Turske o ovom pitanju,
a to je da je Refah stranka odluila iskljuiti odgovorna lica za ovakvo
djelovanje i govore u nadi da izbjegne rasputanje i da ta odluka nije
donesena slobodnom voljom, kako bi odluke voa udruenja trebalo da
se donose da bi bile priznate prema lanu 11 Konvencije.
Sud je, prema tome, zakljuio da se djelovanje i izreeni govori lanova i
lidera Refah stranke, citirani od strane Ustavnog suda u njegovoj presudi
o rasputanju, mogu pripisati itavoj stranci kao cjelini.
Glavni razlozi za rasputanje Refah stranke koje je naveo Ustavni sud Turske
Sud smatra da se argumenti za rasputanje na koje se poziva Dravno
vijee na Kasacionom sudu, a koji su citirani od strane Ustavnog suda
Turske kao osnova za utvrivanje da je Refah stranka postala centar
antiustavnih aktivnosti, mogu klasificirati u tri grupe: (i) argumeti da
Refah stranka ima namjeru da uspostavi pluralizam pravnih sistema, koji
vode ka diskriminaciji baziranoj na vjerskom uvjerenju, (ii) argumenti
94

da Refah stranka namjerava da primijeni erijatsko pravo za unutranje i

vanjske odnose u muslimanskoj zajednici u kontekstu pluralizma pravnih
sistema i (iii) argumenti bazirani na izjavama lanova Refah stranke o
mogunosti upotrebe sile kao politikog metoda. Sud s tim u vezi mora
ograniiti svoju ocjenu na te tri grupe argumenata citiranih od strane
Ustavnog suda.
(a) Plan uspostave pluralizma pravnih sistema
Sud je primijetio da je Ustavni sud Turske, u vezi s ovim pitanjem, uzeo
u obzir dvije deklaracije od strane podnositelja zahtjeva g. Necmetina
Erbakana, predsjednika Refah stranke, i to jednu od 23. marta 1993.
god. iznesenu na Parlamentu i drugu od 10. oktobra 1993. god. iznesenu
na partijskom kongresu Refah stranke. U svjetlu razmatranja o pitanju
odgovarajueg trenutka za rasputanje stranke, i o pitanju da li se izjave
g. Necmettina Erbakana, predsjednika stranke, mogu pripisati Refah
stranci, Sud je zauzeo stanovite da se moglo smatrati da ova dva govora
odraavaju jedan od stavova koji su inili dio programa Refah stranke,
iako Statut stranke ne govori nita o tom pitanju.
to se tie navoda podnositelja zahtjeva da Refah stranka nikada nije
preduzela ni jedan konkretan korak ka realizaciji te ideje ak i kada je bila
na vlasti, Sud smatra da ne bi bilo realistino ekati do momenta kada
Refah stranka bude u poziciji da taj prijedlog ukljui u koalicioni program
o kojem se pregovara sa strankama desnog centra. Sud je zakljuio da
je ideja pluralizma pravnih sistema bila dio politikog programa Refah
stranke.
Sud ne vidi razloga da ne prihvati zakljuak prvostepenog sudskog vijea
da pluralizam pravnih sistema, kako ga je predlagala Refah stranka, nije
u skladu sa sistemom Konvencije. U svojoj presudi prvostepeno sudsko
vijee daje slijedee razloge:

95

70... Sud smatra da bi prijedlog Refah stranke o uvoenju pluralizma

pravnih sistema uveo u sve pravne odnose razlikovanje izmeu pojedinaca
na osnovu pripadnosti odreenoj religiji, koji bi kategorisao svakoga
prema njegovom vjerskom ubjeenju i omoguavao mu prava i slobode ne
kao individui, nego prema njjegovoj pripadnosti nekom vjerskom pokretu.
Sud je zauzeo stav da se ne moe smatrati da je takav drutveni model u
skladu sa sistemom Konvencije iz dva razloga.
Prvo, to bi odstranilo ulogu drave kao garanta individualnih prava i
sloboda i kao nepristrasnog organizatora prakticiranja razliitih vjera i
religija u demokratskom drutvu, s obzirom da bi takav prijedlog obavezao
individualce da se povinuju ne pravilima koja je utvrdila drava, u vrenju
gore navedenih funkcija, nego statinim pravnim principima nametnutim
od strane odreene religije. Meutim, drava ima pozitivnu obavezu da
obezbijedi da svi koji su pod njenom jurisdikcijom uivaju u potpunosti
prava i slobode iz Konvencije, bez mogunosti da ih se odreknu.
Drugo, taj sistem bez sumnje bi ugrozio princip zabrane diskriminacije
izmeu pojedinaca u smislu uivanja javnih prava, to je jedan od osnovnih
principa demokratije. Pravljenje razlike izmeu pojedinaca na svim
poljima javnog i privatnog prava na osnovu njihove vjerske pripadnosti ne
moe se opravdati po Konvenciji, a posebno prema lanu 14 Konvencije,
koji zabranjuje diskriminaciju. Takvo pravljenje razlike u tretmanu ne
moe odrati pravinu ravnoteu izmeu zahtjeva odreenih vjerskih
grupa koje ele da se rukovode sopstvenim pravilima, s jedne strane, i,
s druge strane, interesa drutva kao cjeline, koje mora biti zasnovano na
miru i na toleranciji izmeu razliitih vjera i uvjerenja.
(a) erijatsko pravo
Sud smatra prije svega da je namjera uvoenja reima zasnovanog na
erijatskom pravu izriito nagovijetena u slijedeim izjavama koje
je naveo Ustavni sud Turske, a koje su iznijeli odreeni lanovi Refah
stranke, koji su svi bili lanovi Parlamenta:
96


- u TV intervjuu koji je emitovan 24. novembra 1996. godine
g. Hasan Huseyn Ceylan, lan Refah stranke i parlamenta za provinciju
Ankara, rekao je da je erijatsko pravo rjeenje za zemlju;

- g. Ibrahim Halil elik, poslanik Refah stranke za provinciju
anliurfu 8. maja 1997. god. rekao je: Borit u se do kraja za uvoenje
erijatskog prava;

- u aprilu 1994. godine g. Sevket Yilmaz, poslanik Refah stranke
za regiju Rize, podstakao je vjernike da pozovu na odgovornost one koji
su okrenuli svoja lea percepciji Kurana i koji su odstranili jurisdikciju
Allahovog Poslanika u zemlji i rekao: samo 39% (od pravila) iz Kurana
primjenjuje se u ovoj zemlji. est hiljada i pet stotina ajeta u potpunosti
je zaboravljeno... Nastavio je rekavi: Uslov koji se mora ispuniti prije
molitve (namaza) jeste islamizacija vlasti. Allah kae da je, prije damija,
upravo put vlasti taj koji mora biti muslimanski.Allah e vas pitati: Zato,
u vrijeme blasfeminog reima, niste radili na uspostavi islamske drave?
Erbakan i njegovi prijatelji ele da uvedu islam u ovu zemlju u formi
politike stranke. Tuilac je to dobro shvatio. Kad bismo mi mogli da to
razumijemo kao on, onda bi problem bio rijeen.
Sud je dalje izvrio uvid u slijedea obraanja predsjednika Refah stranke
i zamjenika predsjednika, a o pitanju njihove elje da uspostave pravian
poredak ili poredak pravde ili Boiji poredak, koja je Ustavni sud
uzeo u razmatranje:

- g. Necmettin Erbakan je 13. aprila 1994. godine rekao: Refah
e doi na vlast i pravian poredak (adil dozen) e biti uspostavljen, a
u govoru 7. maja 1996. god. on je hvalio one koji doprinose svojim
ubjeenjem dominaciji Allaha.

- Tokom hada 1993. god. g. Ahmet Tekdal je rekao: Ako ljudi
ne rade dovoljno marljivo da uspostave hak nizami (pravian poredak
97

ili Boiji poredak) ..., njih e tiranisati (odmetnici) i oni e vremenom

nestati... oni nee biti u mogunosti da Allahu na zadovoljavajui nain
poloe raune, poto nisu radili na uspostavljanju hak nizama.
Mada ove dvije izjave doputaju vie razliitih tumaenja, njihova
zajednika odrednica je da se obje odnose na vjerske ili boanske principe
kao osnove politikog reima koje su govornici eljeli da utemelje. Oni
smatraju izdajicama one govornike koji prihvataju bilo koji drugi poredak
koji nije baziran na vjerskim pravilima. U svjetlu konteksta kreiranog od
strane razliitih pogleda lidera Refah stranke koje je citirao Ustavni sud u
svojoj presudi, na primjeru pitanja noenja islamske mahrame u javnom
sektoru ili pitanja usklaivanja radnog vremena u graanskom sektoru s
vremenom predvienim za molitvu, izjave u vezi s tim mogu se razumno
shvatiti kao potvrda izjava lanova parlamenta iz Refah stranke koje su
otkrile namjeru stranke da uspostavi reim baziran na erijatskom pravu. S
tim u vezi Sud moe prihvatiti zakljuak Ustavnog suda da ova obraanja
i stavovi lidera Refah stranke formiraju jednu cjelinu i daju jasnu sliku
modela drutva i drave koji je stranka koncipirala i koji predlae, a koji
je organizovan po religijskim pravilima.
Sud se slae sa stavom prvostepenog sudskog vijea da erijatsko pravo
nije u skladu s osnovnim principima demokratije kako su navedeni u
Konvenciji:
Kao i Ustavni sud Turske, Sud smatra da je erijatsko pravo, koje u
potpunosti odraava dogme i boanska pravila utvrena religijom,
stalno i nepromjenljivo. Principi kao pluralizam u politikoj sferi ili
stalna evolucija javnih sloboda nemaju mjesta u erijatskom pravu. Sud
konstatuje da se, kada se protumae zajedno, uvredljive izjave koje sadre
eksplicitno pozivanje na uvoenje erijatskog prava, teko mogu pomiriti
sa osnovnim principima demokratije, kako su navedeni u Konvcenciji
uzimajui ih sve u obzir. Teko je prihvatiti izjave da se, s jedne strane,
potuje demokratija i ljudska prava, dok se u isto vrijeme podrava
reim baziran na erijatskom pravu, koje jasno odstupa od vrijednosti
iz Konvencije, pogotovo to se tie krivinog prava i krivinog postupka,
98

kao i pravila o statusu ene i naina kako utjee na sve sfere privatnog i
javnog ivota u skladu s vjerskom percepcijom... Po miljenju Suda, teko
je politiku stranku ije akcije imaju za cilj uspostavu erijatskog prava
u dravi prihvatiti kao organizaciju koja udovoljava demokratskim
idealima koji su naglaeni u cijeloj Konvenciji.
Sud ne smije izgubiti iz vida injenicu da se u prolosti deavalo da su
politiki pokreti bazirani na vjerskom fundamentalizmu bili u stanju
da osvoje politiku vlast u odreenim dravama i da su imali priliku da
uspostave model drutva koji su imali u vidu. To znai da, u skladu s
odredbama Konvencije, svaka od drava potpisnica moe da se suprotstavi
takvim politikim pokretima u svjetlu svog historijskog iskustva.
Sud dalje napominje da je ve postojao islamski teokratski reim pod
otomanskom upravom. Kada je bivi teokratski reim bio rasputen i
uveden republikanski reim, Turska se opredijelila za sekularizam koji je
islam i druge religije ograniio na sferu privatne vjerske prakse. Imajui
u vidu znaaj opstanka demokratskog reima uz potivanje principa
sekularizma u Turskoj, Sud smatra da je Ustavni sud imao pravo kada
je zauzeo stav da je politika Refah stranke da uvede erijatsko pravo
nespojiva s demokratijom.
(a) erijatsko pravo i njegov odnos prema pluralizmu pravnih
sistema predloenih od strane Refah stranke
Sud e, kao slijedei korak, ispitati navode podnositelja zahtjeva da li je
Sudsko vijee zauzelo kontradiktoran stav kada je zakljuilo da je Refah
stranka istovremeno podravala uvoenje pluralizma pravnih sistema i
erijatskog prava.
Sud konstatuje razmatranje koje je Ustavni sud Turske uzeo u obzir, a
koje se tie uloge koju je pluralizam pravnih sistema imao u primjeni
erijatskog prava u historiji islamskog prava. Ta razmatranja pokazala su
da je erijatsko pravo sistem prava koji se primjenjuje na odnose izmeu
samih muslimana kao i izmeu muslimana i pripadnika drugih vjera.
99

Kako bi omoguio zajednicama koje pripadaju drugim religijama da ive

u drutvu pod dominacijom erijatskog prava, pluralizam pravnih sistema
uveden je od strane islamskog teokratskog reima tokom Otomanske
carevine, prije uspostavljanja Republike.
Od Suda se ne trai da iznese svoje miljenje uopte o prednostima i
manama pluralizma pravnih sistema. Sud konstatuje, u svrhu konkretnog
predmeta kao to je Ustavni sud Turske zakljuio da je politika Refah
stranke imala za cilj da se primijene erijatska privatnopravna pravila za
najvei dio populacije u Turskoj (muslimane), u sklopu mree pluralizma
pravnih sistema. Takva politika izlazi iz okvira prava na slobodu pojedinaca
da se pridravaju odredbi svoje religije, kao to je primjer organizovanja
vjerskih ceremonija vjenanja prije ili nakon graanskog zakljuenja
braka, (to je ustaljena praksa u Turskoj) i daje vjerskom vjenanju pravnu
snagu graanskog prava (vidjeti predmet, mutatis mutandis, Serif protiv
Grke, no. 38178/97). Ova politika Refah stranke izlazi iz privatne sfere,
kako tursko pravo definie religiju, i u suprotnosti je s Konvencijom na
isti nain kao i uvoenje erijatskog prava.
U Skladu s tim, Sud odbija navode podnositelja zahtjeva da je zabrana
pluralizma privatnopravnih sistema u ime specijalne uloge sekularizma
u Turskoj uspostavila diskriminaciju protiv muslimana koji ele da urede
svoje privatne ivote u skladu sa stavovima svoje religije.
Sud ponavlja da je sloboda vjere, ukljuujui slobodu manifestiranja vjere
putem molitve i obreda, primarno stvar individualne savjesti, i naglaava
da se sfera individualne savjesti u velikoj mjeri razlikuje od sfere privatnog
prava koje se tie organizovanja i funkcionisanja drutva kao cjeline.
Pred Sudom nije bilo sporno da u Turskoj svako moe praktikovati svoju
religiju u svom privatnom ivotu. S druge strane, Turska, kao i druge
zemlje potpisnice, ima legitimno pravo da sprijeei primjenu pravila
privatnog prava koja su inspirisana religijom i koja ugroavaju javni
poredak i vrijednosti demokratije u smislu Konvencije (kao to su pravila
zabrane diskriminacije na osnovi spola, kao poligamija i privilegije za
100

mukarce u vezi s razvodom braka i nasljeivanjem). Sloboda sklapanja

ugovora ne moe ugroziti ulogu drave kao neutralnog i nepristrasnog
organizatora ispoljavanja slobode religije, vjere i uvjerenja.
(a) Mogunost upotrebe sile
Sud je uzeo u razmatranje govore slijedeih lica, a koje je citirao Ustavni
sud Turske:

odgovor g. Necmettina Erbakana, od 13. aprila 1994, na pitanje
da li e se vlast osvojiti uz nasilje ili mirnim putem (da li e u promjene
biti ukljueno i krvoprolie ili ne);

govor g. evkija Ylmaza, iz aprila 1994, koji sadrinjegovu
interpretaciju dihada i mogunosti da se muslimani naoruaju nakon
dolaska na vlast;

govor g. Hasana Hseyina Ceylana, od 14. marta 1993, u kojem
je prijetio onima koji podravaju model zapadnog reima i vrijeao ih;

govor g. krja Karatepea, u kojem je, 10. decembra 1996.
god., savjetovao vjernike da zadre ivim svoj gnjev i mrnju koju osjeaju
u svojim srcima i

govor g. brahima Halila elika, od 8. maja 1997, u kojem
je izjavio da eli da krv potee kako bi se sprijeilo zatvaranje teolokih
kola.
Sud je uzeo u obzir i posjetu g. evketa Kazana, koji je tada bio ministar
pravde, jednom lanu njegove stranke optuenom za podsticanje mrnje
na osnovu vjerske diskriminacije.
Sud smatra da, bez obzira na znaenje koje se pripisuje terminu dihad,
koji se koristi u veini spomenutih govora (ije je primarno znaenje sveti
rat ili borba koju treba poduzeti dok se ne uspostavi potpuna dominacija
101

islama u drutvu), postoji vie znaenja u terminologiji koja se odnosi

na metod koji se koristi kako bi se osvojila vlast. U svim ovim govorima
spomenuta je legitimna mogunost pribjegavanja sili s ciljem da se
prebrode prepreke koje Refah stranka oekuje kako bi ostvarila politiki
pravac s ciljem osvajanja vlasti i zadravanja vlasti.
Dalje, Sud je usvojio slijedee zakljuke prvostepenog sudskog vijea:

74....
Mada je tano da lideri (Refah stranke) nisu, u vladinim dokumentima,
pozivali na upotrebu sile i nasilja kao politikog oruja, oni nisu
odmah preduzeli praktine korake da se ograde od onih lanova (Refah
stranke) koji su se javno odobravali mogunost upotrebe sile protiv
politiara koji im se suprotstavljaju. Samim tim, Refah lideri nisu
odstranili nejasnoe ovih izjava oko mogunosti pribjegavanja nasilnim
metodama s ciljem osvajanja i zadravanja vlasti (vidjeti predmet,
mutatis mutandis, Zana protiv Turske, presuda od 25.11.1997).
Ukupna ocjena hitne drutvene potrebe

Donosei ukupnu ocjenu o pitanjima koja su navedena, a u vezi s njihovom

ocjenom pitanja da li je postojala hitna drutvena potreba za mijeanje
u prava u ovom predmetu, Sud je zakljuio da su se djelovanje i izreeni
govori lanova Refah stranke i njenih lidera koje je citirao Ustavni sud
Turske, odnosili na cijelu stranku, i da ta djelovanja i govori otkrivaju
dugoronu politiku Refah stranke o uspostavi reima na osnovi erijatskog
prava u sklopu pluralizma pravnih sistema i da Refah stranka nije iskljuila
upotrebu sile s ciljem implementacije te politike i zadravanja sistema
koji je osmiljen. U smislu injenice da ti planovi nisu bili kompatibilni s
konceptom demokratskog drutva i da su realne mogunosti da Refah
stranka realizuje te principe u praksi, uinile tu opasnost jo osjetljivijom
i jo neposrednijom, kazna koja je izreena podnositeljima zahtjevama
102

od strane Ustavnog suda Turske ak i u kontekstu ogranienog polja

slobodne procjene koje imaju drave potpisnice moe se objektivno
smatrati kaznom koja je u skladu s hitnom drutvenom potrebom.
Srazmjernost mjere na koju se podnositelji zahtjeva ale
Nakon razmatranja navoda stranaka u postupku, Sud ne vidi valjan razlog
da ne prihvati slijedee zakljuke iz Presude prvostepenog sudskog vijea:
82.... Sud je jo prije odluio da je rasputanje politike stranke ijim
liderima je izreena privremena zabrana da preuzimaju politike
odgovornosti bila drastina mjera i da se tako ozbiljne mjere mogu
primijeniti samo u najozbiljnim sluajevima (vidjeti predmet Socijalistika
partija Turske i drugi protiv Turske). U ovom konkretnom predmetu
utvreno je da je ispunjen uslov hitne drutvene potrebe. Potrebno je
evidentirati da je nakon rasputanja (Refah) stranke samo 5 njenih
lanova u Parlamentu (ukljuujui i podnositelje zahtjeva) privremeno
lieno prava na skuptinsku funkciju i njihovu ulogu kao lidera politike
stranke. Preostala 152 lana Parlamenta nastavili su svoju politiku
karijeru normalno. ...Sud smatra da i ove faktore treba uzeti u obzir
prilikom ocjenjivanja srazmjernosti mijeanja (vidjeti predmet Srek
protiv Turske, br. 26682/95).
Sud takoe primeuje da se materijalna teta koju su naveli podnositelji
zahtjeva uglavnom sastojala od gubitka zarade i da je spekulativne prirode.
U smislu malih vrijednosti prihoda Refah stranke, i njen prelazak na
Trezor ne moe imati utjecaja na srazmjernost mijeanja o kome je rije.
Pored toga, Sud je primijetio da je zabrana politikog angaovanja za tri
podnositelja zahtjeva, g. Necmettina Erbakana, g. evketa Kazana i g.
Ahmeta Tekdala, za period od 5 god. bila privremena, i da se iz njihovih
103

govora i stavova koje su iznosili u svojstvu predsjednika i zamjenika

predsjednika vidi da oni snose glavnu odgovornost za rasputanje Refah
stranke.
To znai da se mijeanje u ovom predmetu ne moe smatrati nesrazmjernim
u odnosu na ciljeve kojima se teilo.
4. Zakljuak Suda u vezi sa lanom 11 Konvencije
Shodno tome, pratei strogi pregled verifikacije da li je bilo snanih i
uvjerljivih razloga koji opravdavaju rasputanje Refah stranke i privremeni
prekid odreenih politikih prava koji je nametnut podnositeljima
zahtjeva, Sud smatra da su ta mijeanja ispunila uslov hitne drutvene
potrebe i da su bila srazmjerna ciljevima kojima se teilo. Iz toga
slijedi da se rasputanje Refah stranke moe smatrati neophodnim u
demokratskom drutvu u smislu lana 11 stav 2 Konvencije.
Prema tome, nije bilo krenja lana 11 Konvencije.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. odluuje da nije bilo krenja lana 11 Konvencije;
2. odluuje da nije potrebno odvojeno razmatrati albe na osnovu
lanova 9, 10, 14, 17 i 18 Konvencije i lanova 1 i 3 Protokola br. 1.

104

Presuda: Vrhovno vjersko vijee

Muslimanske zajednice protiv Bugarske,
(Aplikacija br. 39023/97)
SAETAK PRESUDE: Vrhovno vjersko vijee Muslimanske

zajednice protiv Bugarske

Evropski sud za ljudska prava je 16.12.2004. objavio u pismenoj formi

presudu u sluaju Vrhovno vjersko vijee Muslimanske zajednice protiv
Bugarske. Presuda je postala pravosnana 16.3.2005. god.
Sud je jednoglasno odluio da postoji krenje lana 9 (sloboda vjere)
Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama.

Osnovne injenice
Podnositelj zahtjeva je Vrhovno vjersko vijee Muslimanske zajednice,
predvoeno g. Nedimom Gendzhevom, kome je zvanino bilo priznato
elnitvo Muslimanske zajednice u Bugarskoj od 1995. do 1997. god.
Tokom jednog perioda, on je predvodio jednu od dvije rivalske grupe
koje su se borile za elnitvo muslimanske zajednice u Bugarskoj. G.
Nedim Gendzhev dravljanin je Bugarske, roen 1945. i ivi u Sofiji. On
je bio glavni muftija izmeu 1988. i 1992. god. i predsjednik Vrhovnog
vjerskog vijea u periodu od 1995. do 1997.
Smjena g. Gendzheva u 1992. god.
Krajem 1989. god. nastupili su demokratski procesi u Bugarskoj. Ubrzo
nakon toga neki lanovi Muslimanske zajednice u Bugarskoj nastojali
su da smijene g. Gendzheva zbog navodne saradnje s komunistikim
reimom. Staro elnitvo sa g. Gendzhevom kao glavnim muftijom imalo
je svoje pristalice. Ova situacija izazvala je podjele i unutranji konflikt u
Muslimanskoj zajednici u Bugarskoj.
105

Krajem 1991. god. vlast je preuzela nova vlada, formirana od strane

Saveza demokratskih snaga (SDS) i Pokreta za prava i slobode (DPS).
Direkcija za vjere, vladina agencija pri vijeu ministara Bugarske, proglasila
je 10. feb. 1992. god. nitavim izbor g. Gendzheva na mjesto glavnog
muftije, koji je odran 1988. god. i smijenila ga s te funkcije. Ova odluka
bazirana je na tome da je izbor g. Gendzheva bio politiki motivisan.
Direkcija za vjere imenovala je trolano privremeno upravljako tijelo
Muslimanske zajednice, pravdajui to kao jedini mogui nain da se
sprijei dezintegracija Muslimanske zajednice.
Nacionalna konferencija Muslimanske zajednice, organizovana od strane
privremenog rukovodstva odrana je 19. septembra 1992. god. Ova
konferencija izabrala je g. Fikri Sali Hasana za glavnog muftiju i odobrila
novi statut. Nakon septembra 1992. god. pristalice g. Hasana preuzele su
svu kontrolu nad imovinom i svim aktivnostima Muslimanske zajednice.
G. Gendzhev, koji se i dalje smatrao glavnim muftijom, podnio je albu
Vrhovnom sudu na odluku od 10. februara 1992. god. Pravna procedura
zavrena je pravosnanom presudom od 7. aprila 1993. god. Vrhovni sud
je odluio da je odluka Direkcije za vjere kojom se izbor g. Gendzheva za
glavnog muftiju proglaava nitavnim, donesena u skladu s nadlenostima
Direkcije.
Ponovno imenovanje g. Gendzheva 1995. god.
Spor oko liderstva nad Muslimanskom zajednicom izmeu g. Gendzheva
i g. Hasana potrajao je tokom 1993. i 1994. god. Zvanini stav Direkcije
za vjere bio je da je gosp. Hasan legitimni glavni muftija muslimana u
Bugarskoj. U isto vrijeme, Direkcija za vjere pokuavala je rijeiti spor i
to putem ujedinjenja dviju frakcija oko liderstva.
Pristalice g. Gendzheva su 2. novembra 1994. god. odrale nacionalnu
konferenciju, koja se proglasila legitimnim predstavnikom muslimana
106

u Bugarskoj. Konferencija je izabrala rukovodstvo i usvojila statut. G.

Gendzhev je izabran za predsjednika Vrhovnog vjerskog vijea. Nakon
konferencije novoizabrano rukovodstvo podnijelo je zahtjev Direkciji za
vjere za registraciju kao legitimni predstavnik muslimana u Bugarskoj.
Krajem 1994. god. odrani su parlamentarni izbori u Bugarskoj. Bugarska
socijalistika partija (BSP) osvojila je veinu u parlamentu i formirala
novu vladu, koja je poela s radom u januaru 1995. god.
Zamjenik premijera izdao je 22. februara 1995. god. uredbu u kojoj
potvruje statut koji je usvojen od strane pristalica g. Gendzheva 2.
novembra 1994. god. Direkcija za vjere je 23. februara 1995. God.
registrovala novo rukovodstvo i smijenila gosp. Hasana i njegove pristalice.
U slijedeih nekoliko mjeseci pristalice gosp. Gendzheva preuzele su
punu kontrolu nad imovinom i svim aktivnostima Muslimanske zajednice
u Bugarskoj.
G. Hasan podnio je ablu Vrhovnom sudu protiv odluke Direkcije za
vjere koja registruje g. Gendzheva kao glavnog muftiju. Gospodin Hasan
je u svojoj albi naveo da je konferencija od 2. nov. 1994. god. bila
organizovana od strane ljudi van Muslimanske zajednice. U skladu s tim,
po njegovom miljenju, oni bi mogli osnovati novu vjersku zajednicu, ali
ne i zamijeniti postojee rukovodstvo. Gospodin Hasan je zatraio od
Vrhovnog suda da ili poniti odluku od februara 1995. god. ili da proglasi
da e se ta konferencija smatrati kao osnivanje nove vjerske zajednice bez
utjecaja na sadanju Muslimansku zajednicu.
Vrhovni sud je 19. jula 1995. god. odbio albu. Sud je naveo da na
osnovu vaee legislative (Religious Denominations Act) Vijee ministara
ima puno diskreciono pravo u donoenju odluke da li e registrovati
statut odreene vjerske zajednice. Odluivanje Vrhovnog suda bilo je
107

ogranieno na provjeru da li je spornu odluku donio nadleni organ i da

li su zadovoljene sve procedure. U tom smislu, odluka iz februara 1995.
god. postala je pravosnana.
Pokuaj g. Hasana tokom 1996. i 1997. god. da obnovi svoju poziciju.
Nakon smjene g. Hasana u februaru 1995. god, njegove pristalice odrale
su skuptinu i ponovo ga izabrale za glavnog muftiju, te donijele promjene
statuta i rukovodstva. G. Hasan podnio je zahtjev Direkciji za vjere za
registraciju izmijenjenog statuta i novog rukovodstva. S obzirom da nije
dobio odgovor, g. Hasan se alio Vrhovnom sudu zbog neoitovanja
administracije o njegovom zahtjevu.
Vrhovni sud je 14. oktobra 1996. donio odluku u kojoj navodi da je
neoitovanje administracije nezakonito i poziva Vijee ministara da
odlui o zahtjevu g. Hasana.
Zamjenik premijera odbio je 19. novembra 1996. god. da registruje
rukovodstvo predvoeno g. Hasanom. On mu je poslao pismo u kojem
navodi da je Vijee ministara ve registrovalo rukovodstvo Muslimanske
zajednice u Bugarskoj, koje je izabrano na konferenciji u novembru 1994.
god. sa g. Gendzhevom kao predsjednikom Vrhovnog vjerskog vijea.
Zamjenik premijera zakljuio je da zahtjev ne moe biti prihvaen jer je
u suprotnosti s vaeom regulativom (the Religious Denominations Act).
Gospodin Hasan je 5. decembra 1996. podnio albu Vrhovnom sudu
na odbijanje njegovog zahtjeva za registraciju novog rukovodstva od 19.
novembra 1996.
Vrhovni sud je 13. marta 1997. god. ukinuo odluku Zamjenika premijera
kojom odbija da registruje rukovodstvo predvoeno g. Hasanom jer je ta
odluka bila nezakonita i u suprotnosti sa lanom 13 Ustava. Ovo odbijanje
registracije je nezakonito administrativno mijeanje u unutranju
organizaciju vjerske zajednice. Vrhovni sud je predmet ponovo vratio
Vijeu ministara na registraciju.
108

Uprkos presudi Vrhovnog suda od 1997. god. Vijee ministara nije

dozvolilo registraciju vjerskog rukovodstva predvoenu g. Hasanom.
Nacionalna konferencija iz oktobra 1997.
Vlada formirana od strane BSP-a podnijela je ostavku 27. februara 1997.
god. te je formirana privremena vlada. Na opim izborima u aprilu 1997.
god. SDS je dobio veinu u parlamentu i formirao novu vladu.
Novi zamjenik premijera i Direkcija za vjere pozvali su dvije rivalske grupe
predvoene g. Hasanom i g. Gendzhevom da pregovaraju o ujedinjenju.
U svom pismu za zamjenika premijera od 12. septembra 1997. g. Hasan
zahtijevao je smjenu g. Gendzheva.
Vrhovno vjersko vijee predvoeno g. Gendzhevom je 18. septembra
1997. god. u svom pismu upuenom zamjeniku premijera predloilo
odravanje ujedinjujue konferencije, koju bi trebalo da organizuje
zajedniki komitet formiran od predstavnika obiju rivalskih grupa.
Zamjenik premijera zamoljen je da bude garantor i da obezbijedi punu
zastupljenost svih muslimanskih predstavnika. U pismu je takoe
navedeno da e trenutno rukovodstvo na elu sa g. Gendzhevom
obustaviti sve aktivnosti kao i raspolaganje imovinom dok se ne zavri
konferencija.
Kontakt grupa sainjena od predstavnika obiju rivalskih grupa potpisala
je 30. septembra 1997. ugovor o organizovanju konferencije svih
muslimana. Ugovor je takoe potpisao zamjenika premijera i direktor
Direkcije za vjere. Ugovor, pored ostalog, sadri:
1. Konferencija svih muslima bit e organizovana na bazi pune zastupljenosti
muslimana. Nee biti bazirana na dva sada postojea statuta rivalskih grupa.
Zamjenik premijera i direktor Direkcije za vjere preuzimaju garancije za
implementaciju ovog principa.
109

2. Rivalske grupe preuzele su obavezu da nee vriti opstrukcije ideje ujedinjenja,

a Direkcija za vjere preduzet e odgovarajue administrativne mjere protiv osoba
koje su osumnjiene za opstrukciju.
3. U iekivanju konferencije, aktuelno rukovodstvo (predvoeno g. Gendzhevom)
nee donositi odluke, ukljuujui i imenovanja.
4. Aktuelno rukovodstvo (predvoeno g. Gendzhevom) saglasno je da zamrzne
sve bankovne raune ... i izjavljuje da nee vriti nikakve transakcije...
7. Zajedniki komitet utvrdit e pravila i procedure za organizovanje konferencije
...
Naknadno, Zajedniki komitet je utvrdio pravilo da e skuptina svake
lokalne muslimanske zajednice delegirati dva delegata za nacionalnu
konferenciju. Odlueno je takoe da e se uraditi zapisnik o odravanju
skuptina za izbor delegata, a iju formu e utvrditi Direkcija za vjere
i koji e biti potvren od strane gradonaelnika. Zajedniki komitet je
odluio da se nacionalna konferencija odri 23. oktobra 1997. god.
Lokalne skuptine za imenovanje delagata za nacionalnu skuptinu
odrane su 17. oktobra 1997. god. irom zemlje. Lokalni gradonaelnici
izdali su pisma potvrde o rezultatima izbora.
Vrhovno vjersko vijee podnijelo je dva prigovora Direkciji za vjere
21. oktobra 1997, god. U prigovorima se navodi da su se osobe koje su
povezane sa DPS-om koristile prijetnjom kako bi utjecale na rezultate
izbora delegata u dvije lokalne zajednice.
Gospodin Gendzhev i lica koja su potpisala Ugovor o zajednitvu u ime
Vrhovnog vjerskog vijea napisali su 21. i 22. oktobra pismo premijeru
Vijea ministara i Direkciji za vjere navodei da konferencija koja je
planirana za 23. oktobar 1997. god. nije bila organizovana u skladu sa
110

statutom Muslimanske zajednice i da je kao takva nelegalna. Osobe

koje su potpisale Ugovor o ujedinjenju 30. septembra izjavile su da su
bile prisiljene od strane direktora Direkcije za vjere da potpiu ugovor i
izjavljuju da povlae svoju podrku ugovoru. U pismu potpisanom od
strane g. Gendzheva dodatno se navodi da se uee Direkcije za vjere u
pripremama nacinoalne konferencije smatra neprihvatljivim mijeanjem
drave u unutranje stvari Muslimanske zajednice.
Nacionalnoj konferenciji 23. oktobra 1997. prisustvovalo je vie od 1000
uesnika. Pravo da uestvuju u radu konferencije imala su samo ona
lica iji izbor je potvren od strane gradonaelnika. Prema novinskim
izvjetajima, verifikaciju delagata vrilo je osoblje Direkcije za vjere.
Direktor Direkcije obratio se uesnicima konferencije, rekavi, izmeu
ostalog, da g. Gendzhev, koji nije prisustvovao konferenciji, nije poloio
test. Tim rijeima direktor je optuio g. Gendzheva za povlaenje iz
procesa ujedinjenja.
Prema navodima g. Gendzheva, DPS, politika partija s velikim brojem
etnikih Turaka u svom lanstvu, bila je ukljuena u organizaciju
nacionalne konferencije. Ova partija je vrlo bliska vladajuem SDS-u, koji
je sprovodio politiku odluku o promjeni rukovodstva u muslimanskoj
zajednici. Prema njegovim navodima, oko 100 uesnika konferencije bili
su gradonaelnici koji su bili izabrani ispred politike stranke DPS-a.
Konferencija je usvojila novi statut Muslimanske zajednice u Bugarskoj
i jednoglasno izabrala novo rukovodstvo od 6 lanova sa g. Hasanom
na elu. Ni jedan od pristalica g. Gendzheva nije se naao u novom
rukovodstvu. Konferencija je usvojila rezoluciju u kojoj ovlauje novo
rukovodstvo da izvri reviziju i pokrene sudske postupke protiv g.
Gendzheva zbog optube da je vrio nelegalne transakcije.
Zamjenik premijera registrovao je novo rukovodstvo 28. oktobra 1997.
god. Novo rukovodstvo preuzelo je sve aktivnosti i imovinu Muslimanske
zajednice u Bugarskoj.
111

albe Vrhovnog vjerskog vijea predvoenog g. Gendzhevom

Gospodin Gendzhev, koji je sebe i dalje smatrao predsjednikom Vrhovnog
vjerskog vijea, alio se Vrhovnom sudu protiv odluke Direkcije da
registruje novo rukovodstvo. U svojoj albi on je naveo da osobe koje
su potpisale ugovor nikada nisu imale ovlatenje za tako neto; da je
konferencija bila nelegalna jer su ta lica odustala od podrke ugovoru;
da su se vlasti nedoputeno mijeale u unutranje stvari Muslimanske
zajednice. To se desilo jer je Direkcija za vjere pripremila obrazac na
kojem su registrovani rezultati glasanja i zato to su rezultati potvreni
od strane gradonaelnika. Pored tga, meu izabranim delegatima bio je
znaajan broj gradonaelnika ili aktivnih lanova jedne politike partije,
DPS-a.
Vrhovni sud sainjen od troje sudija odbio je albu kao nedoputenu 16.
jula 1998. Sud je zakljuio da g. Gendzhev nije ni mogao podnijeti albu
jer nikada nije bio valjano registrovan. Registracija od 22. i 23. februara
1995. bila je bazirana na odluci zamjenika premijera, koji nije bio
ovlaten od strane Vijea ministara da odobri novi statut Muslimanske
zajednice. Kao rezultat toga g. Gendzhev nije bio legalno registrovan i svi
dokumenti izmeu 1995. i 1997. god. proglaeni su nitavim.
Na jednu od albi podnositelja zahtjeva, 9. oktobra 1998. god. Vrhovni
sud sainjen od pet sudija ukinuo je odluku od 16. jula 1998. i vratio
predmet na ponovno preispitivanje. Sudsko vijee je navelo da je
presuda Vrhovnog suda od 27. jula 1995. god. potvrdila da je registracija
g. Gendzheva bila pravno valjana. To je konana odluka i kao takva
je obavezujua. S tim u vezi alba podnositelja zahtjeva ne moe biti
odbaena kao nedoputena.
U ponovnom postupku pred malim vijeem Vrhovnog suda od troje
sudija, sud je ispitao albu i istu odbio 3. maja 1999. Sud je naao da
se djelovanje vlasti ne moe smatrati mijeanjem u unutranje stvari
Muslimanske zajednice. Odluka o odravanju ujedinjujue konferencije
donesena je slobodno od strane predstavnika dviju rivalskih grupa.
112

Pravila i procedure za izbor delegata i odravanje konferencije u oktobru

1997. god. utvrdio je zajedniki komitet. Direkcija za vjere je uestvovala
u organizaciji na zahtjev rivalskih strana. Direkcija je djelovala u skladu
s pravilima ugovora izmeu dvaju rivalskih rukovodstava i odlukama
zajednikog komiteta. Zadatak Direkcije bio je da garantuje toleranciju
i potivanje meureligijskih odnosa kao i odnosa izmeu razliitih grupa
koje pripadaju istoj religiji. injenica, da je Vrhovno vjersko vijee,
predvoeno g. Gendzhevom, odluilo da se povue u zadnjoj minuti
ne moe dovesti u pitanje valjanost konferencije, koja se odrala prema
pravilima koja su usaglaena. Tano je da ta pravila derogiraju odredbe
tada vaeeg statuta Muslimanske zajednice, ali derogacija je prihvaena
slobodno od strane dvaju rukovodstava s ciljem prevazilaenja konflikta
unutar Muslimanske zajednice. Samim tim, sporna odluka od 28. oktobra
1997. o registraciji novog rukovodstva Muslimanske zajednice bila je u
skladu sa zakonom. Predsjedavajui vijea bio je isti sudija koji je odbio
albu kao nedoputenu 16. jula 1998. On je takoe jedan od sudija koji je
donio odluku o smjeni g. Gendzheva 1992. god.
Gospodin Gendzhev je podnio reviziju na presudu Vrhovnog suda od
3. maja 1999, u kojoj, pored ostalog, prigovara da nisu sprovedeni svi
dokazi u prethodnom postupku.
Veliko vijee Vrhovnog suda (5 sudija) je 15. marta 2000. god. odbilo
reviziju uz napomenu da su sprovedeni relevantni dokazi i da su novi
dokazi koji su podneseni u reviziji ve bili podneseni i u prvobitnom
postupku.

PRIGOVOR KRENJU LANA 9 KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva optuio je vlasti da su organizovale i manipulisale
muslimanskom konferencijom koja je odrana u oktobru 1997. god. s
ciljem da se favorizuje jedna od rivalskih grupa i ukloni g. Gendzhev,
to bi znailo da su se vlasti mijeale u unutranje stvari Muslimanske
zajednice.
113

Podnesci stranaka
Podnositelj zahtjeva
Vrhovno vjersko vijee kao podnositelj zahtjeva navodi da je g. Gendzhev
bio nelegalno smijenjen 1992. god od strane g. Hasana i da je 1997. god.
gospodin Hasan pokuao da to ponovi raunajui na pomo SDS-a,
politike stranke koja mu je pomogla u tim nakanama 1992. god.
Dalje se navodi da je g. Gendzhev aktivno radio na ujedinjenju, koje on
smatra jako vanim za Muslimansku zajednicu, ali da se morao povui
zbog neregularnosti tokom izbornog procesa delegata.
Vlasti su prekoraile svoja ovlatenja u organizovanju konferencije 1997.
god. i nastojale su da uklone g. Gendzheva. Prilikom izbora delegata za
konferenciju vren je pritisak na lokalne zajednice. Rezultati izbora bili
su izmanipulisani, jer su bili organizovani u mnogim selima gdje nije
postojala posebna optina.
Vladini navodi
Vlada je navela da je konflikt unutar Muslimanske zajednice koji datira od
1989. god bio politike i personalne prirode. U 1997. god. izvren je
pokuaj da se prevazie konflikt i da se ujedini muslimanska zajednica.
Predstavnici dviju rivalskih grupa potpisali su ugovor o organizovanju
ujedinjujue konferencije i zatraili asistenciju Direkcije za vjere. Uloga
Direkcije za vjere bila je da djeluje kao neutralni garant u primjeni ugovora.
Gospodin Gendzhev podrao je uee Direkcije, smatrajui je od
vitalnog znaaja za proces ujedinjenja. Zajedniki komitet je slobodnom
voljom izrazio elju da rezultati izbora delegata budu potvreni od strane
gradonaelnika.
Izbor delegata proao je regularno i demonstrirana je velika elja za
ujedinjenjem Muslimanske zajednice.
114

Vlada je naglasila da se ovdje ne radi o sluaju stavljanja dviju zajednica

pod jedno rukovodsvo, nego o situaciji da jedna zajednica ima dva
rukovodstva. Tokom 1997. god. drava se nije mijeala u unutranje
stvari Muslimanske zajednice, nego je asistirala u njenim naporima da se
postigne ujedinjenje, ispunjavajui obaveze vlasti da na osnovu Ustava
pomogne odravanje klime tolerancije u vjerskom ivotu.
Vlada je navela da injenica o povlaenju g. Gendzheva i pet lanova
kontakt grupe s nacionalne konferencije daje utisak da su oni bili
nezadovoljni rezultatima izbora delegata. Povlaenje g. Gendzheva i pet
lanova kontakt grupe ne moe dovesti u pitanje legitimitet nacionalne
konferencije i prihvaanje rezultata izbora od strane vlasti.

OCJENA SUDA
Primjenljivost lana 9
U skladu sa sudskom praksom sloboda vjere je primarno stvar individualnog
uvjerenja, koje ukljuuje, izmeu ostalog, slobodu manifestacije vjere,
sam privatno ili u zajednici s drugim graanima, u javnosti i u krugu onih
lica s kojima se dijele vjerska uvjerenja. Participacija u ivotu zajednice
smatra se manifestacijom slobode vjere na osnovu lana 9. Pravo na
slobodu vjere iz lana 9, interpretirano u svjetlu lana 11, odredbe koja
omoguava pravo na udruivanje protiv neopravdane intervencije drave,
u potpunosti ukljuuje i oekivanje da e zajednici biti omogueno da
funkcionie u miru i slobodno od samovoljne i bezrazlone intervencije
drave (vidi Hasan and Chaush v.Bulgaria [GC], no.30985/96, 62, ECHR
2000-XI).
Organizacija podnositelja zahtjeva bila je zvanino tijelo koje predstavlja
i upravlja Muslimanskom zajednicom u Bugarskoj izmeu februara
1995. i oktobra 1997. god. Oni su se alili na samovoljno i bezrazlono
115

mijeanje drave u poslove zajednice i rukovodstva. Jedno vjersko tijelo

kao takvo moe postupati u ime svojih lanova za zatitu primjene lana
9 Konvencije (vidi, Chaare Shalom Ve Tsedek v.France [GC], no.27417/95,
72, ECHR 2000-VII).

2.Potivanje lana 9
(a) Da li je bilo mijeanja?
Na osnovu prakse Suda, mjere koje drava poduzima s ciljem davanja
prednosti odreenom lideru ili grupi u podijeljenoj vjerskoj zajednici
ili nastojanje da se primora zajednica ili dio zajednice pod jedinstveno
rukovodstvo protiv njihove volje mogli bi se smatrati krenjem prava na
slobodu vjere (vidi Serif v. Greece, no. 38178/97, 49, 52 and 53, ECHR
1999-IX and Hasan and Chaush v. Bulgaria, cited above, 78).
Ovaj sluaj tie se smjene rukovodstva Muslimanske zajednice u Bugarskoj
u oktobru 1997. Centralno pitanje u sporu je da li je taj dogaaj rezultat
neopravdanog pritiska drave ili se radi o promjeni rukovodstva pod
slobodnim utjecajem zajednice.
Sporna promjena rukovodstva izglasana je u oktobru 1997. god. na
ujedinjujuoj skuptini sazvanoj na osnovu ugovora dviju rivalskih grupa,
a na osnovu pravila koja su utvrena zajednikim komitetom koji je
ukljuivao predstavnike organizacije podnositelja zahtjeva. Direkcija za
vjere i lokalne vlasti uestvovale su u procesu na nain da su podsticale
dvije grupe na ujedinjenje, uzele aktivno uee u organizovanju skuptine
u oktobru 1997. god. i registrovale rukovodstvo koje je izabrano kao
jedino rukovodstvo Muslimanske zajednice u Bugarskoj.
Vlada se pravdala da su vlasti imale marginalnu ulogu medijatora izmeu
dviju suprotstavljenih grupa i da su asistirale u procesu ujedinjenja u
116

skladu sa svojom ustavnom obavezom da osiguraju vjersku toleranciju i

miroljubive odnose izmeu grupa i vjernika.
Sud se slae da drava ima takvu dunost i da rasputanje rukovodstva
moe izazvati potrebu za ukljuenjem ili medijacijom. Neutralna
medijacija izmeu grupa vjernika ne bi se u principu smatrala dravnim
mijeanjem i krenjem prava na slobodu vjere lan 9 Konvencije, ali
drava mora biti paljiva u ovoj vrlo delikatnoj oblasti.
Sud je primijetio da je proces ujedinjenja u 1997. god. posljedica dogaaja
iz perioda od 1992. do 1995, kada su promjene vlade bile povezane s
dravnom akcijom na smjenama vjerskih lidera i davanjem pravnog
priznanja jednom od dvaju rivalskih rukovodstava. Vrlo je znaajno da
su vaei zakoni, kao to se primjenjuje u praksi, zahtijevali i jo uvijek
zahtijevaju da svi vjernici koji pripadaju jednoj religiji i koji imaju elju da
uestvuju u radu zajednice formiraju jedinstvenu strukturu, predvoenu
jednim rukovodstvom iako je zajednica podijeljena, bez mogunosti da
oni koji podravaju druge lidere imaju samostalnu organizaciju i kontrolu
nad dijelom imovine zajednice. Zakon nije davao mogunost izbora
vjerskim liderima, osim da se takmie u nastojanju sticanja priznanja od
strane vlade, a svaki lider je predlagao ujedinjenje svih vjernika pod
njegovim vostvom.
Pored toga, injenica da je vlada 1997. god. pozvala na ujedinjenje
podijeljene Muslimanske zajednice od posebnog je znaaja.
Sud smatra da nije teko povjerovati u prigovore podnositelja zahtjeva da
su gradonaelnici i druge politike figure bili blisko ukljueni u selekciju
delegata za skuptinu u oktobru 1997. god.
117

tavie, ako je inicijalna uloga Direkcije viena kao neutralna medijacija

u pripremama ujedinjujue skuptine, situacija se mijenja kada Direkcija
nastavlja na insistiranju ujedinjenja uprkos injenici da je lider
organizacije podnositelja zahtjeva odluio da se povue. Nije do drave da
odlui da li g. Gendzhev i organizacija kojom predsjedava treba ili ne treba
da se povue. Direkcija je mogla registrovati neuspjeh ujedinjenja i izraziti
spremnost da nastavi s asistencijom medijacije, ako svi zainteresovani to
ele. Umjesto toga, lideri su bili izabrani na skuptini u oktobru 1997.
god. i stekli su status jedinog legitimnog rukovodstva Muslimanske
zajednice. Kao rezultat toga organizacija podnositelja zahtjeva nije vie
mogla predstavljati ni dio vjerske zajednice niti upravljati aktivnostima
niti imovinom, a u skladu sa eljom dijela zajednice.
Sud je naao da je dolo do krenja lana 9 prema organizaciji podnositelja
zahtjeva jer su vlasti u oktobru 1997. god. svojim aktivnostima utjecale
da se podijeljena zajednica primora na izbor jedinstvenog rukovodstva
protivno volji jednog od rivalskih rukovodstava.
Ovakvo mijeanje podrazumijeva krenje l. 9, osim ako je propisana
zakonom i ako je neophodno u demokratskom drutvu radi ostvarenje
legitimnog cilja.
(b) Da li je mijeanje bilo predvieno zakonom?
Vladina odluka o registraciji promjene rukovodstva u Muslimanskoj
zajednici bazira se na lanovima 6 i 16 Akta o vjerskim organizacijama
(Religious Denominations Act).
Vlasti 1997. god. nisu koristile svoje diskreciono pravo koje uivaju
prema zakonu, nego su postupale na bazi pravila koja su utvrdile dvije
118

rivalske strane u ugovoru koji je derogirao odredbe postojeih statuta u

Muslimanskoj zajednici.
U konkretnom sluaju, imajui u vidu da je osnovni prigovor podnositelja
zahtjeva bio prigovor da nije bilo opravdanja za dravnu intervenciju
(mijeanje) u unutranje stvari Muslimanske zajednice, Sud smatra da nije
bilo neophodno da odlui o legalnosti mijeanja.
(c) Da li je mijeanje bilo rukovoeno legitimnim ciljem?
Organizacija podnositelja zahtjeva navela je da su vlasti imale za cilj da
smijene g. Gendzheva i rukovodstvo koje je on predvodio. Vlada je navela
da je namjeravala pomoi u rjeavanju konflikta u Muslimanskoj zajednici
i ispraviti greke prijanjih nezakonitih dravnih postupaka.
Sud je prihvatio da je glavna zabrinutost vlade bila ta da obnovi
legalnost i ispravi samovoljnu smjenu g. Hasana i rukovodstva koje je on
predvodio iz 1995. god. U tom svjetlu, mijeanje vlade u unutranje stvari
Muslimanske zajednice imalo je , u principu, za cilj zatitu javnog poretka
i zatitu prava i sloboda drugih.
(d) Da li je mijeanje bilo neophodno u demoktarskom drutvu?
Sud je naglasio da je autonomija vjerskih zajednica neraskidivo povezana
s pluralizmom u demokratskom drutvu. Iako nekada moe biti
neophodno da drava preduzme akciju kako bi pomirila interese razliitih
religija ili vjerskih grupa koje postoje u demokrtskom drutvu, drava ima
obavezu da ostane neutralna i nepristrasna u sprovoenju svoje vlasti i u
svojim odnosima prema razliitim religijama, kao i pripadnicima drugih
vjera. Ovdje je najvanija zatita pluralizma i valjanog funkcionisanja
demokratije; jedna od principijelnih karakteristika je ponuditi rjeavanje
problema kroz dijalog, pa makar on bio teak i neugodan.
119

U konkretnom sluaju, relevantna pravna praksa i akcije vlasti u oktobru

1997. god. imale su za posljedicu primoravanje podijeljene zajednice
da ima jedinstveno rukovodstvo protiv volje jednog od dvaju rivalskih
rukovodstava.
Kao rezultat, jedno od rukovodstava bilo je favorizovano, a drugo je bilo
iskljueno i bila mu je uskraena mogunost da nastavi s autonomnim
upravljanjem stvarima i imovinom onog dijela zajednice koji ga podrava.
Sud je naglasio da u demokratskom drutvu drava u principu nema
potrebu da preduzima mjere kako bi obezbijedila da vjerske zajednice
ostanu pod jedinstvenim rukovodstvom. Uloga vlasti u sluaju konflikata
izmeu religijskih zajednica ili unutar vjerskih zajednica nije da uklanja
uzroke tenzija i time uklanja pluralizam, nego je obavezna da obezbijedi
da suprostavljene grupe toleriu jedna drugu. Kako je Sud i naveo,
dravne mjere koje daju prednost jednom odreenom lideru podijeljene
vjerske zajednice ili nastojanje da se primora zajednica ili dio zajednice da
prihvati jedinstveno rukovodstvo protiv svoje volje moglo bi se smatrati
krenjem prava na slobodu vjere (vidi Serif v. Greece i Hasan and Chaush
v. Bulgaria).
Drava nije navela zato u konkretnom sluaju njen cilj da se obnovi
legalnost i da se otklone nepravilnosti, nije mogao da se ostvari drugim
sredstvima, bez prisiljavanja podijeljene zajednice na jedinstveno
rukovodstvo. U tom smislu, jako je vano da je uprkos procesu
ujedinjenja u 1997. god. konflikt u vjerskoj zajednici i dalje prisutan.
Imajui sve u vidu Sud smatra da su bugarske vlasti izale iz okvira
ovlasti koje su navedene u lana 9 Konvencije. To znai da mijeanje
u unutranje stvari muslimanske zajednice u 1997. god. nije bilo
neophodno u demokratskom drutvu za zatitu javnog poretka ili prava
i sloboda drugih i samim tim to mijeanje je bilo suprotno odredbi lana
9 Konvencije.

120

IZ TOG RAZLOGA SUD JE JEDNOGLASNO ODLUIO:

1. Postoji krenje lana 9. Konvencije
2. Odgovorna drava e platiti organizaciji podnositelja zahtjeva u
roku od 3 mjeseca od dana ove presude, a u skladu s lanom 44
stav 2 Konvencije, slijedee iznose:
a) EUR 5.000 za nematerijalnu tetu
b) EUR 5.000 za naknade i trokove
c) sve poreze koji bi se eventualno mogli traiti prilikom isplate
navedenih iznosa
Na osnovu l. 52 Konvencije Presuda Suda je pravosnana. A na osnovu
l. 53: Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju odlukama
Suda u svakom predmetu u kome su stranke. Presuda Suda se dostavlja
Komitetu ministara, koji nadgleda njeno izvrenje.

ZAKLJUAK
Ova presuda je veoma znaajna s aspekta uloge drave i njenog odnosa
prema vjerskim zajednicama u postupku izbora lidera. Kako se moglo
vidjeti iz presude, Sud je podrao vladu Bugarske u namjeri da ima
ulogu neutralnog medijatora izmeu dviju rivalskih grupa u postupku
ujedinjenja, ali je naglasio da je ta uloga mogla trajati sve dok su obje
rivalske grupe podravale takvu ulogu drave. Onog momenta kada se
jedna od rivalskih grupa povukla i iznijela primjedbu na neutralnost
drave, Direkcija za vjere Bugarske morala je da se povue iz procesa
ujedinjenja i da samo ponudi svoju ulogu medijatora onda kada za to budu
spremne obje rivalske grupe. Sud je naglasio da drava nema obavezu da
obezbijedi jedinstveno rukovodstvo u jednoj od vjerskih zajednica, nego
je obaveza drave da obezbijedi demokratsku klimu u kojoj e rivalske
grupe tolerisati jedna drugu i rjeavati sporove putem dijaloga.
121

122

Presuda: Folger i drugi protiv Norveke,

(Aplikacija br. 15472/02) 7
UVOD
U ovom predmetu govori se o pravu roditelja na potpuno izuzee od
KRL nastavnog predmeta koji je kao obavezan vjeronauk uveden u
nastavni plan i program dravnih kola u Norvekoj 1997. god. Zakon
je omoguavao djelimino izuzee, ali su roditelji smatrali da treba da
imaju pravo na potpuno izuzee svoje djece od ovog predmeta jer je taj
predmet koncipiran kao kranski vjeronauk.
Sud u Strazburu odluio je da je dolo do povrede l. 9 Evropske
konvencije o ljudskim pravima i da Norveka treba omoguiti potpuno
izuzee za djecu iji roditelji ne ele da njihova djeca pohaaju vjeronauk.

KRATAK SAETAK PRESUDE

PRESUDA
STRAZBUR, 29. juni 2007.
Ova presuda je konana, ali moe biti podvrgnuta urednikim
izmjenama.

POSTUPAK
Predmet je pokrenut na temelju zahtjeva (br. 15472/02) protiv Kraljevine
Norveke, koju je Sudu na temelju lana 34 Konvencije za zatitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta Konvencija) podnijelo devet
norvekih dravljana: ga Ingebjrg Folger, g. Geir Tyber i njihov sin
Gaute A. Tyber, ga Gro Larsen, g. Arne Nytr i dva sina Adrian i
7

http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-81356

123

Nytr, ga Carolyn Midsem i njezin sin Eivind T. Fosse (podnositelji

zahtjeva) 15. februara 2002. Roditelji, podnositelji zahtjeva, lanovi su
norveke Humanist Association (Human-Etisk Forbund).
Ovaj predmet odnosi se na pritube podnesene od strane nekranskih
roditelja. To se odnosi, prije svega, na prigovor na temelju lana 9
Konvencije i lana 2 Protokola broj 1, u vezi s odbijanjem od strane
domaih vlasti da odobre njihovoj djeci puno izuzee od obaveznog
nastavnog predmeta Kranstvo, religija i filozofija (u nastavku
KRL nastavni predmet ) tokom deset godina obaveznog kolovanja
u Norvekoj. Kao dugo, Zahtjev se odnosi na njihov prigovor o
diskriminaciji koja je u suprotnosti s lanom 14 Konvencije u vezi s
navedenim odredbama i lanom 8 Konvencije.

INJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
Ovaj zahtjev podnesen je od strane roditelja, koji su lanovi norveke
Humanist Association (Human-Etisk Forbund), i njihove djece, koja su
uenici osnovnih kola u vrijeme kada se desila povreda prava na koju se
ale podnositelji zahtjeva: ga Ingebjrg Folger (1960), g. Geir Tyber
(1956) i njihov sin Gaute A. Tyber (1987); ga Gro Larsen (1966), g.
Arne Nytr (1963) i njihova dva sina Adrian Nytr (1987) i Colin Nytr
(1990); ga Carolyn Midsem (1953) i njezin sin Eivind T. Fosse (1987).

A. injenino
predmetu

stanje

konkretnom

Norveka ima dravnu religiju i dravnu crkvu, 86% stanovnika su

lanovi te crkve. lan 2 Ustava propisuje:
Svako ko je nastanjen u Kraljevini uiva slobodu vjere.
Evaneoska luteranska vjera ostaje slubena dravna religija. Stanovnici
koji su njeni lanovi duni su kolovati svoju djecu.
124

Uputstva u kransku vjeru dio su norvekog nastavnog plana i programa

od 1739. Od 1889. pa nadalje pripadnici vjerskih zajednica, osim
Norveke crkve, imaju pravo da budu izuzeti u cijelosti ili djelimino od
poduavanja kranskoj vjeri.
1. Bivi Zakon o obaveznoj koli iz 1969. god.
U vezi s donoenjem biveg Zakona o obaveznoj koli iz 1969. ( lov
om grunnskolen, 13. juni 1969, br. 24, u daljnjem tekstu Zakon iz 1969),
Parlament je odluio da poduavanje o kranskoj vjeri mora biti
odvojeno od crkvenih instrukcija krtenja i usmjereno na uenje glavnih
sadraja povijesti Biblije, glavnih dogaaja u povijesti Crkve i osnovna
znanja o Evaneoskoj luteranskoj vjeri za djecu (odjeljak 7 (4) Zakona).
U smislu kranski predmet (den kristne formlsparagraf) u stavu 1 Zakona:
Osnovna kola e, uz razumijevanje i saradnju s roditeljima, pomoi u
pruanju uenicima kranskogi i moralnog odgoja u razvijanju njihove
sposobnosti, duhovne i fizike, i prenijeti im dobro ope znanje, tako da
oni mogu postati korisna i nezavisna ljudska bia, kako kod kue tako
i u drutvu.
kola e promovisati duhovnu slobodu i toleranciju, uz naglasak na
stvaranje dobrih uslova za saradnju izmeu nastavnika i uenika te
izmeu kole i kue.
Nastavnici su bili duni da poduavaju u skladu s Evaneoskom
luteranskom vjerom (odjeljak 18 (3), dodan 1971).
U skladu s takom 12 (6) Zakona iz 1969, djeca roditelja koji nisu bili
lanovi Norveke crkve imala su pravo, na zahtjev roditelja, da budu
izuzeta u cijelosti ili djelimino iz lekcija o kranskoj vjeri. Uenicima
koji su bili izuzeti mogle su se ponuditi alternativne lekcije iz filozofije.

125

2. Reforma
Izmeu 1993. i 1997. izvrena je reforma obaveznog osnovnog i srednjeg
obrazovanja. U proljee 1993. parlament je odluio da pomjeri poetak
obrazovanja sa dobi od sedam godina na dob od est godina i sljedeeg
proljea je produeno obavezno pohaanje kole sa devet na deset
godina. Parlamentu je predstavljen novi nastavni plan i program.. Veina
parlamentarnog Odbora za Crkvene poslove, obrazovanje i istraivanje
predloila je da kranstvo, druge religije i filozofija budu poduavane
zajedno. Odbor je naglasio vanost osiguranja otvorenog i inkluzivnog
kolskog okruenja, bez obzira na socijalno porijeklo uenika, vjerska
uvjerenja, nacionalnost, spol, etniku grupu ili funkcionalne sposobnosti.
kola treba biti mjesto susreta za sve poglede.
Uenici koji imaju razliita vjerska i filozofska uvjerenja treba da se
susreu sa razmiljanjima i tradicijom drugih i steknu znanja o njima.
kola ne bi trebala biti arena za propovijedanje i misionarsku djelatnost.
Uoeno je da je od 1969. nauk kranske vjere bio odijeljen od instrukcija
dravne crkve. Nastavni predmet treba pruiti znanje i uvid, ali ne bi
trebao biti alat za vjerske propovijedi. Odbor je veinom dalje zauzeo
stav da je potrebno usvojiti smjernice za izuzimanje kako bi se postigla
jedinstvena praksa, te da je potrebno obaviti konsultacije s manjinskim
grupama. Izuzimanje bi trebalo biti ogranieno na dijelove predmeta,
posebno na materiju konfesionalnog karaktera i uestvovanje u ritualima.
Nakon toga, prezentovan je bijeli papir (St.meld. Br. 14 za 19951996) o
nastavnom predmetu Kranstvo, religije i filozofije (Kristendomskunnskap
Med religija-og livssynsorientering, u daljnjem tekstu KRL nastavni predmet),
u kojem Ministarstvo Crkvenih poslova, obrazovanja i istraivanja (Kirke-,
utdannings-NN orskningsdepartementet u daljnjem tekstu Ministarstvo)
ukazuje na slijedee smjernice za spovoenje izuzea:
Ni jedan uenik ne treba osjeati da izuzee predstavlja neugodnost ili
stigmatizaciju;
Ni jedan uenik ne bi trebao biti pod pritiskom da zastupa bilo koju
126

odreenu ivotnu filozofiju i kole stoga treba da pitanju izuzea pridaju

veliku panju u razredu ili u koli. ;
Ne bi trebalo da se odreeni uenici izuzimaju iz pojedinih dijelova
nastavnog plana i programa;
Veina navedenog parlamentarnog odbora usvojio je nastavni plan
i program u osnovi i istaknuo da kranstvo treba biti sredinji dio
nastavnog predmeta (Innst.s.nr 103 za 19951996).
Manjina je predloila da, za sve osnovne kole, treba postojati pravo na
potpuno izuzee od KRL nastavnog predmeta i na alternativni nastavni
predmet.
lanovi 7 i 13 Zakona iz 1969. izmijenjeni su Zakonom od 19. juna 1997.
(br. 83), s pravnim uinkom od 1. jula 1997. Nove odredbe ukljuene su
u lanovima 12 i 24 Zakona o obrazovanju 1998. (Lov om grunnskolen og
den videregende opplring AV 17. Juli 1998 nr . 61 u daljnjem tekstu Zakon
o obrazovanju 1998), koji je stupio na snagu 1. augusta 1999.
lanovi 12 (1):
Cilj osnovnog i nieg srednjeg obrazovanja, uz dogovor i saradnju s
roditeljima, je da se uenicima prui kranski i moralni odgoj, da se
razviju njihove mentalne i fizike sposobnosti i da im se prui dobro ope
znanje, tako da oni mogu postati korisni i nezavisni ljudi, kako kod kue
tako i u drutvu.
lanovi 24 glase:
Poduavanje o kranstvu, religiji i filozofiji e:
(I) prenijeti temeljito poznavanje Biblije i kranstva u obliku kulturne
batine i evaneoske luteranske vjere;
(II) prenositi znanje o drugim kranskim zajednicama;
127

(III) prenijeti znanje o drugim svjetskim religijama i filozofijama, i

etikim i filozofskim predmetima;
(IV) promovisati razumijevanje i potovanje kranske i humanistike
vrijednosti te
(V) promovisati razumijevanje, potovanje i sposobnost voenja dijaloga
izmeu ljudi s razliitim percepcijama vjerovanja i uvjerenja.
Poduavanje o kranstvu, religiji i filozofiji redovan je kolski predmet,
koji inae treba da okupi sve uenike. Predmet ne smije biti poduavan na
nain propovijedanja.
Osoba koja poduava Kranstvo, religije i filozofije mora uzeti kao
polazite ciljnu klauzulu iz dijela 12 i treba predstaviti kranstvo,
razliite religije i filozofije s gledita njihovih posebnih obiljeja. Isti
pedagoki principi primjenjuju se na poduavanje o razliitim temama.
Ueniku e, na podnesen pismeni zahtjev roditelja, biti odobreno izuzee
od onih dijelova nastave u odreenoj koli koji se s take gledita vlastite
religije ili filozofije ivota smatraju praksom druge religije ili potivanjem
druge filozofije ivota. To se moe odnositi, izmeu ostalog, na vjerske
aktivnosti unutar ili izvan uionica. U sluaju roditeljskog zahtjeva za
izuzee, u koli e se, koliko je to mogue, pokuati nai rjeenja izvoenjem
razliite nastave u okviru nastavnog plana i programa.
Moe se vidjeti da je izraz vjerske aktivnosti namijenjen da obuhvati,
naprimjer, molitve, psalme, uenje vjerskih tekstova napamet i
uestvovanje u predstavama vjerske prirode.
U skladu s cirkularnim pismom Ministarstva od 10. jula 1997. (F-9097), roditeljski zahtjev za kolu u kojem se trai izuzee mora sadravati
razloge onoga to se smatra prakticiranjem druge vjere ili potivanjem
druge filozofije ivota. Ueniku bi se trebalo odobriti izuzee nakon to
128

su roditelji naveli razloge. Ako je zahtjev odbijen, roditelji imaju pravo

albe nadlenom Dravnom uredu za obrazovanje. alba se alje preko
kole, i tada postoji mogunost da se promijeni odluka.
Zahtjev za iznoenje razloga dodatno je specificiran u ministarskom
krunom pismu od 12. januara 1998. (F-03-98), prema kojem se ne trae
razlozi za odobrenje izuzea od isto vjerskih aktivnosti. Mimo toga, u
vezi s pitanjima koja ne spadaju u okvir glavnog pravila za odobrenje
izuzea, primjenjuju se stroiji zahtjevi u pogledu razloga.
U vezi s pripremom KRL nastavnog predmeta, udruenja koja
predstavljaju manjinska uvjerenja izrazila su snane prigovore, pogotovo
to da predmetom dominira evangelistiko luteransko kranstvo i da
su sadrani elementi propovijedanja. Norvegian Humanist Association
je komentarisala, inter alia, da nastavni predmet ima konfensionalnu
osnovu (konfesjonsforankring) i da je predviena mogunost za dobivanje
djeliminog izuzea neadekvatna. Na svom nacionalnom kongresu maja
1997. Udruenje je odluilo pozvati parlament da odbaci vladin prijedlog
o ogranienju prava na izuzee.
Od jeseni 1997. KRL nastavni predmet postepeno je uveden u nastavni
plan i program osnovnih kola, zamijenivi nastavni predmet Kranstvo
i filozofija ivota. Tokom kolske godine 1999/2000 ovaj nastavni
predmet uveden je na svim nivoima.

PRIGOVORI
Podnositelji zahtjeva, roditelji, prigovorili su da odbijanje nadlenih
domaih vlasti da odobre djeci puno izuzee od nastavnog predmeta
KRL predstavlja povredu prava roditelja prema Konvenciji. Obaveza
prisustvovanja djece vjeronauci neopravdano predstavlja povredu prava
roditelja na slobodu vjere, koje je utvreno u lanu 9 Konvencije. Pored
129

tog, a to vrijea i pravo roditelja da se obezbijedi takvo obrazovanje i

poduavanje koje je u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim
uvjerenjima, a prema lanu 2 Protokola broj 1 Konvencije.
Osim toga, neugodnosti koje proizilaze iz opeg aspekta ostvarivanja
prava na djelimino oslobaanje znae da su nekranski roditelji suoeni
s veim teretom od kranskih roditelja, koji nisu imali razloga za traenje
izuzea od nastavnog predmeta KRL, jer je bio koncipiran u skladu sa
eljama veine. Po njihovom miljenju, to je predstavljalo diskriminaciju.
Dakle, tu je dolo do povrede lana 8 i 9 Konvencije i lana 2 Protokola
broj 1, zajedno s lanom 14 Konvencije.

ZAKON
I. NAVODNA POVREDA LANA 2 Protokola broj 1
Roditelji, podnositelji zahtjeva, uloili su prigovor kako na osnovu lana
9 Konvencije tako i na osnovu druge reenice lana 2 Protokola broj
1, zbog odbijanja domaih vlasti da odobre njihovoj djeci puno izuzee
od obaveznog KRL nastavnog predmeta, koji se bavi poduavanjem
kranstva, religije i filozofije tokom deset godina obaveznog kolovanja
u Norvekoj.
Sud smatra, ostavljajui po strani injenicu da je prigovor djece na
temelju lana 9 Konvencije proglaen nedoputenim 26. oktobra 2004,
da prigovor roditelja treba ispitati na temelju lana 2 Protokola broj 1,
kao lex specialis u podruju obrazovanja, koji glasi:

130

Pravo na obrazovanje
Nikome nee biti uskraeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih
funkcija povezanih s odgojem i pouavanjem drava e potovati pravo
roditelja da osiguraju odgoj i pouavanje u skladu sa svojim vjerskim i
filozofskim uvjerenjima.

A. Tvrdnje stranaka
1. Podnositelji zahtjeva
Podnositelji zahtjeva tvrdili su da KRL nastavni predmet nije bio ni
objektivan, ni kritiki ni pluralistiki za potrebe kriterija utvrenih od
strane Suda u tumaenju lana 2 Protokola broj 1 u njegovoj presudi
Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen. U tom kontekstu, oni su se takoe
osvrnuli na kriterije neutralan i objektivan izraene od strane UN-ovog
Komiteta u predmetu Hartikainen v. Finland u odnosu na odgovarajue
odredbe lana 18 4 Meunarodnog pakta o graanskim i politikim
pravima. Glavna namjera je bila jaanje uenikog vjerskog identiteta,
pravnog okvira s kranskim odredbama, te nastavni plan i program koji
je u potpunosti usvojio vjerski karakter i slavi kransku vjeru i tradiciju,
zajedno s udbenicima koji su sadravali tradicionalne kranske
propovijedi koje su jasno naznaene, to, u konanici, znai da nastavni
plan i program nije bio objektivan.
Pitanje da li pobijani nastavni predmet u norvekim osnovnim kolama
predstavlja krenje relevantnih standarda ljudskih prava na slobodu
vjere, roditeljskih prava, sloboda i privatnosti, zabrane diskriminacije
treba da se vidi u irem kontekstu drutva s ekstremnom kranskom
dominacijom. Norveka ima dravnu religiju, dravnu crkvu, s ustavnim
ovlastima za kransku (evaneosku lutheransku) vjeru. Kranstvo
je prisutno u dravnim kolama i predkolskim ustanovama. Postoje
dravni crkveni sveenici u oruanim snagama, zatvorima, sveuilitima
131

i bolnicama. Postoje dnevne kranske molitve i slube koje se emituju

na programima dravnih kanala. Ne manje od 86% stanovnitva pripada
dravnoj crkvi, Norvekoj crkvi.
Ipak, pravo na slobodu vjere za nekrane tieno je na razliite naine,
izmeu ostalog, pravom izuzea u odnosu na prethodne nastavne predmete
o kranskom nauku u dravnim kolama. Ovo pravo na opte izuzee
koje se primjenjivalo vie od 150 godina ukinuto je uvoenjem KRL
nastavnog predmeta 1997. god. Jedna od namjera vlade bila je da su
svi uenici zajedno u razredu kada se ui o vanim pitanjima kao to su
borba protiv predrasuda i diskriminacije, odnosno bolje razumijevanje
ljudi koji su razliitog porijekla.
Podnositelji zahtjeva ne protive se opim ciljevima promicanja
meukulturalnog dijaloga naprotiv, smatraju da su mnogi od ciljeva
koje je Vlada navela prilikom uspostavljanja novih predmeta bili vrlo
dobri i oni se slau s njima. Problem je u tome da KRL nastavni predmet
jednostavno nije postizao te ciljeve, za razliku od predmeta Filozofija
ivota, koji je najomiljeniji podnositeljima zahtjeva.
Pozivajui se na spomenute vjerske aktivnosti u sklopu pravila na
djelimino oslobaanje u sekciji 24 iz Zakona od 1998, podnositelji
zahtjeva smatraju da je teko shvatiti kako bi se to moglo pomiriti
sa zahtjevima da nastava treba biti objektivna i neutralna ili ak
pluralistika i kritina.
Podnositelji zahtjeva osporili su tvrdnje da je u KRL nastavni predmet
ukljueno samo nekoliko aktivnosti koje za bi se moglo smatrati da su
religijske prirode. Nastavni program, udbenici koji su koriteni u kolama
i sve informacije o primjeni nastavnog plana i programa pokazuju da
je glavni cilj ovog nastavnog predmeta jaanje uenikih kranskih
temelja bila glavna nit u nastavi. Osnovna namjera uvoenja KRL
nastavnog predmeta je da se osiguraju vjerski temelji za veinu uenika
koji prihvataju kranstvo. Inae, uvodne odredbe Zakona iz 1998. ne
bi bile formulisane kao obaveza za uitelja da nastavu dri u skladu s
kranskim odredbama.
132

Mjerodavni udbenici sadre dijelove koji se mogu smatrati ispovijedanjem

kranstva. Iako udbenici nisu bili formalno definisani kao dio pravnog
okvira nastavnog predmeta, oni su stekli slubeni status tako da su bili
pod kontrolom i odobreni od strane slubene dravne agencije, Norveke
agencije za udbenike (Norsk Lremiddelsentral).
Kamen temeljac za djelimino izuzee jeste podjela izmeu normativne
i opisne nastave. Uenici mogu biti izuzeti od sudjelovanja u odreenim
aktivnostima, ali ne i iz poznavanja sadraja o dotinoj djelatnosti ili
nastavi. Oni mogu biti izuzeti od recitiranja iz Biblije, pjevanja pjesme,
obavljanja molitve itd., ali ne i od poznavanja onoga to se recituje, pjeva,
moli itd. Kompletna ideja izuzea zamiljena je na nain da je mogue
odravati mentalno razdvajanje izmeu znanja i sudjelovanja. To
pretpostavlja da se moe nauiti tekst (line molitve, psalmi, biblijske
prie i izjava vjerovanja), a da se ne bude predmet onome to predstavlja
ili bi moglo da predstavlja neeljeni utjecaj ili indoktrinaciju. Meutim,
evaluacija KRL nastavnog predmeta pokazala je da se ta razlika nije
razumjela u praksi, ak ni od strane nastavnika. Roditelji su u ovim
zahtjevima objasnili u svojim pisanim svjedoenjima kako to odvajanje
nije funkcionisalo kad su u pitanju njihova djeca. Dakle, djelimino
izuzee nije prihvatljiva opcija za njih.
Kada su traili djelimino izuzee od dijela nastave, osim vjerske
aktivnosti navedene na obrascu, roditelji su morali iznijeti ukratko
razloge za svoj zahtjev, kako bi se kolama omoguilo da razmotre da li
ta aktivnost moe biti razumno percipirana kao praksa druge religije ili
potivanje drugih filozofskih uvjerenja na temelju lana 24 (4) Zakona
iz 1998. Nije svim roditeljima bilo lako da se detaljno upoznaju i izdvoje
one dijelove nastave koje nisu odobravali i da podnesu zahtjev za izuzee,
a posebno kada se cijela struktura KRL nastavnog predmeta temelji na
vjerskim pojmovima koji su u naelu u suprotnosti s filozofijom ivota
podnositelja zahtjeva.
Za podnositelje zahtjeva bilo je vrlo nezadovoljavajue da svoja miljenja
i duboka osobna filozofska uvjerenja o ovom pitanju treba da iznesu pred
133

nastavnike i administratore da bi oni raspravljali o tome. Iako roditelji

moda nisu imali formalnu obavezu da dravi iznesu svoja osobna
uvjerenja, oito je da bi ih morali iznijeti kao razloge koje su dali kako bi
se dobilo djelimino izuzee. Prema iskustvu podnositelja zahtjeva, to je
bilo nedostojno i nedostojanstveno.
U praksi, postupak djeliminog izuzea primjenjivao bi se samo na
nekranske roditelje. Neki od njih su imigranti, s malo ili nedovoljno
znanja o norvekom kolskom sistemu i jeziku i slabim vjetinama u
obavljanju dijaloga o vjeri s kojom nisu upoznati. U ovom sluaju, meutim,
svi podnositelji zahtjeva su etniki Norveani. ak, unato tome to
neki od njih imaju velike sposobnosti u usmenoj i pisanoj komunikaciji,
a neki su ak i dobro upoznati s norvekim kolskim sistemom, bilo je
im je teko komunicirati na zadovoljavajui nain sa kolskom upravom
u postupku prijave izuzea. Jedan problem je u vezi s otkriem onoga
to roditelji smatraju da nije u skladu s njihovom vlastitom filozofijom
ivota. Drugi problem je bio praktino ureenje prijave. Kako bi odredili
za koje dijelove nastave su traili izuzee, roditelji su morali znati tano
ta e biti ponueno od nastave, u koliko sati, koji dijelovi udbenika
e se primjenjivati i koje aktivnosti se mogu oekivati. prihvatljivom u
teoriji, roditelji e se morati raspitivati o tome kako uitelj predstavlja
taj sadraj. Evaluacija izvjetaja pokazala je da je bilo vrlo teko dobiti
relevantne informacije na vrijeme, to je takoebilo iskustvo podnositelja
zahtjeva.
tavie, zbog postupka djeliminog izuzea trpio je odnos izmeu roditelja
i djeteta. Djeca su bila u poziciji izmeu roditelja i kole i osjeala su
se drugaijom od ostalih, to je prouzroilo frustracije i sukobe lojalnosti
izmeu podnositelja zahtjeva i njihove djeca, a imali su, takoe, osjeaj
stigmatizacije.
Aranman djeliminog izuzimanja nije funkcionisao za podnositelje
zahtjeva, koji su isprobali tu opciju, ali bez praktine koristi za sebe.
Aranman je podrazumijevao izlaganje njihove vlastite ivotne filozofije
izravno ili neizravno i prisilio ih da upoznaju detaljno elemente druge
134

ivotne filozofije (kako bi mogli podnijeti zahtjev za izuzee). Bili su jako

optereeni praenjem nastave, pisanjem zahtjeva, navoenjem razloga, te
su bili izloeni frustraciji i stigmatizaciji. Podnositelji zahtjeva osvjedoili
su se kako su njihova djeca trpjela pritisak jer se razlikuju od druge djece,
da su se osjeala kao izmeu dvije vatre izmeu kue i kole i da su
ivjela sa sukobom lojalnosti. Izuzeti uenik mogao je biti udaljen iz
uionice i stavljen u zasebnu sobu ili je mogao ostati u uionici, a da ne
slua i ne sudjeluje u dotinim aktivnostima. Ovakav aranman omoguio
je dovoljno potencijala za konflikt i stigmatizaciju.
U ovom sluaju, podnositelji zahtjeva nisu imali druge mogunosti osim
da podnesu zahtjev za potpuno izuzee, ali taj zahtjev je bio odbijen i oni
su se morali povinovati aranmanu djeliminog izuzea, koji nije djelovao
na nain da se potuju njihova prava.
Po miljenju podnositelja zahtjeva, najbolji nain za borbu protiv
predrasuda i diskriminacije te za podsticanje uzajamnog potovanja i
tolerancije, to je i navedeno kao cilj novog nastavnog predmeta, nije
prisiljavanje ljudi nekranskih tradicija i filozofija da sudjeluju u nastavi
koja je uglavnom bazirana na kranskoj vjeri. Bolji nain bio bi da se
odri bivi sistem s jednim predmetom za veinu uenika koji dolaze
iz kranskih obitelji, ukljuujui informacije o drugim filozofijama
ivota, i drugim nekonfesionalnim nastavnim predmetom, koji se temelji
na zajednikom nasljeu, filozofiji i opoj povijesti religija i etike za
druge uenike. ak bi bolje bilo suzdrati se od kranske dominacije
kao sastavnog dijela norvekog kolskog sistema i stvoriti zajedniki,
neutralan i objektivan nastavni predmet o religiji i filozofiji ivota bez
bilo kakvog oblika vjerske aktivnosti ili pojedine kranske privilegije.
2. Vlada
Vlada je naglasila da se iz presude Suda Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen
moe vidjeti da nema povrede lana 2 Protokola broj 1, koja bi se mogla
bazirati na nepostojanju prava na puno izuzee od KRL nastavnog
predmeta. Kao to je navedeno u toj presudi ( 53), obrazovanje koje
135

se temelji na znanju moe se dotai pitanja uvjerenja. Roditeljima

nije dozvoljeno da se protive takvom obrazovanju, jer, inae, svako
institucionalizirano poduavanje podlijegalo bi riziku da bude neizvodivo.
Pravo na puno izuzee koje trae podnositelji zahtjeva u ovom sluaju jo
jasnije bi onemoguilo institucionalno i obavezno poduavanje.
Vlada tvrdi, imajui u vidu djeliminu odluku Suda o doputenosti 26.
oktobra 2004, de se otvaraju dva pitanja. Prvo pitanje je da li KRL
nastavni predmet, generalno gledajui, ukljuuje pristrasno informisanje
i poduavanje koje bi se objektivno moglo percipirati kao indoktrinacija,
to jest, da nije objektivno, nije neutralno i nije pluralistiko. Ako bi se
to desilo, drugo pitanje bi bilo da li bi mogunost dobivanja punog
izuzea bila jedina odriva alternativa koja bi zadovoljila elje roditelja.
Odluka Suda o KRL nastavnom predmetu treba biti objektivna, a ne
da se oslanja na percepcije podnositelja zahtjeva, i treba biti bazirana na
pretpostavci da se KRL nastavni predmet uio u skladu s postojeim
propisima i smjernicama. Izgleda da se percepcije podnositelja zahtjeva
o KRL nastavnom predmetu razlikuju od onoga to se objektivno moe
zakljuiti iz injenica.
KRL nastavni predmet dizajniran je na nain da promovie razumijevanje,
toleranciju i potivanje meu uenicima razliitog porijekla, te da razvije
potovanje i razumijevanje za vlastiti identitet, nacionalnu historiju i
vrijednosti Norveke, kao i za druge religije i svjetonazore. Prema
tome, KRL nastavni predmet vana je mjera u smislu ispunjenja obaveza
Norveke prema lanu 13 (1) UN-ovog Pakta o ekonomskim, socijalnim
i kulturnim pravima i lanu 29 (1) UN-ove Konvencije o pravima djeteta.
Konvencija titi od indoktrinacije, ali ne protiv usvajanja znanja: sve
informacije koje se prenose kroz kolski sistem bez obzira na predmet
ili razred u odreenoj mjeri doprinose razvoju djeteta i pomau djetetu
u donoenju pojedinih odluka. Isto tako, objektivna, kritika i pluralistika
informacija o vjeri i filozofiji ivota pruala bi osnovu na kojoj be dijete
moglo formirati svoje vlastite misli i identitet. Sama injenica da takve
136

informacije i znanje mogu doprinijeti razvoju djeteta nije u suprotnosti s

Konvencijom. Naprotiv, Konvencija takoe treba osigurati pravo djeteta
na obrazovanje.

B. Ocjena Suda
1. Opti principi
to se tie opteg tumaenje lana 2 Protokola broj 1, Sud je u svojoj
sudskoj praksi (vidi, naroito, Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske,
presuda od 7. decembra 1976, serija A br. 23, str. 2428, 5054, Campbell
i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1982, serija
A br. 48, str. 1618, 3637; i Valsamis protiv Grke , presuda od 18.
decembra 1996, Izvjetaj o presudama i odlukama 1996VI, str. 23232324,
2528) utvrdio slijedee glavne principe:
(A) Dvije reenice lana 2 Protokola broj 1 moraju se tumaiti ne samo
u svjetlu meusobnog odnosa nego i posebno u svjetlu lanova 8, 9 i 10
Konvencije (vidi presudu Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen, nevedeno, str.
26, 52).
(B) Fundamentalno pravo na obrazovanje sadri pravo roditelja na
potivanje njihovih vjerskih i filozofskih uvjerenja, a prva reenica
ne pravi razliku, nita vie nego druga reenica, izmeu dravnog i
privatnog poduavanja. Druga reenica lana 2 Protokola broj 1 ima
za cilj ouvanje mogunosti pluralizma u obrazovanju, ija mogunost
je neophodna za ouvanje demokratskog drutva, kako je navedeno
u Konvenciji. S obzirom na mo moderne drave, prije svega u sluaju
dravnog poduavanja, taj cilj mora biti realiziran (vidjeti Kjeldsen, Busk
Madsen i Pedersen, navedeno, str. 2425, 50).
137

(C) lan 2 Protokola broj 1 ne doputa razlikovanje izmeu vjeronauke

i drugih nastavnih predmeta. To nalae dravi da potuje roditeljska
uvjerenja, bilo da su vjerska ili filozofska, kroz cijeli dravni obrazovni
program (vidi Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen, naprijed citirano, str. 25,
51). Ta dunost je sveobuhvatna do mjere da se ona ne odnosi samo
na sadraj obrazovanja i nain njegovog regulisanja nego i na izvoenje
svih funkcija koje je preuzela drava. Glagol potivanje znai vie
od priznati ili uzeti u obzir. Osim prvenstveno negativne obaveze,
to podrazumijeva neke pozitivne obaveze od strane drave. Pojam
uvjerenje, sam po sebi, nije sinonim rijeima miljenje i ideje. To
oznaava stavove koji su postigli odreeni stepen uvjerljivosti, ozbiljnosti,
kohezije i vanosti (vidi Valsamis, naprijed citirano, str. 23232324, 25
i 27, a Campbell i Cosans, naprijed citirano, str. 1617, 3637).
(D) lan 2 Protokola broj 1 predstavlja cjelinu kojom dominira prva
reenica. Obavezujui sebe da nee uskratiti pravo na obrazovanje,
drave ugovornice jame svakome u okviru svoje nadlenosti pravo na
pristup obrazovnim ustanovama koje postoje u odreenom vremenu
i mogunost sticanja, sa zvaninim priznanjem studija koje je zavrio,
dobiti od obrazovanja koje je stekao (vidi Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen,
naprijed citirano, str. 2526, 52, i Belgian linguistic case (predmet), presuda
od 23. jula 1968, serija A br. 6, str. 3132, 4).
(E) U sklopu obavljanja prirodnih dunosti prema svojoj djeci
prvenstveno odgovornosti za obrazovanje i poduavanje svoje djece
roditelji mogu zahtijevati od drave da potuje njihova vjerska i filozofska
uvjerenja. Njihovo pravo na taj nain odnosi se na odgovornost usko
povezanu s uivanjem i ostvarivanjem prava na obrazovanje (ibid.).
(F) Iako se pojedinani interesi ponekad moraju podrediti interesima
grupe, demokratija ne znai da miljenje veine mora uvijek prevladati:
mora se postii ravnotea koja osigurava pravedno i pravilno postupanje
prema manjinama i izbjegavati bilo kakva zloupotreba dominantnog
poloaja (vidi Valsamis, naprijed citirano, str. 2324, 27).

138

(G) Meutim, utvrivanje i planiranje nastavnog plana i programa u

naelu je u nadlenosti drava ugovornica. To uglavnom ukljuuje pitanja
efikasnosti, o kojima Sud ne bo trebalo da odluuje i ije rjeenje legitimno
moe varirati zavisno od zemlje i razdoblja (vidi Valsamis, naprijed citirano,
str. 2324, 28). Konkretno, druga reenica lana 2 Protokola broj 1 ne
spreava drave da kroz nastavu i obrazovanje, direktno ili indirektno,
prenose informacije ili znanja vjerskog ili filozofskog sadraja. To ak ne
doputa roditeljima da se protive integraciji takvih uenja ili obrazovanja
u kolski program, jer e inae sva institucionalizirana nastava podlijegati
riziku da dokazuje neizvodivo (vidi Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen,
naprijed citirano, str. 26, 53).
(H) Druga reenica lana 2 Protokola broj 1 podrazumijeva, s druge
strane, da drava, u ispunjavanju funkcije koju je preuzela u odnosu na
obrazovanje i poduavanje, mora voditi brigu da se informacije ili znanje
koji su ukljueni u nastavni plan i program prenose na objektivan, kritian
i pluralistiki nain. Dravi je zabranjeno da sprovodi cilj indoktrinacije,
koja se moe smatrati nepotivanjem roditeljskih vjerskih i filozofskih
uvjerenja. To je granica koja se ne smije prei (ibid.).
(I) Da bi se ispitala sporna regulativa na osnovu lana 2 Protokola
broj 1, kao to je prije protumaeno, mora se, uz izbjegavanje bilo koje
procjene efikasnosti zakonodavstva, uzeti u obzir materijalno stanje koje
se eljelo postii i jo uvijek se nastoji zadovoljiti. Dakako da moe doi
do zlopotrebe u smislu naina na koji se odredbe na snazi primjenjuju od
strane kole ili uitelja; nadlena tijela imaju obavezu da s panjom prate
da se roditeljska vjerska i filozofska uvjerenja ne zanemaruju nehatom,
nedostatkom odluke ili nedozvoljenim prozelitizmom (vidi Kjeldsen, Busk
Madsen i Pedersen, naprijed citirano, str. 2728, 54).
2. Primjena navedenih principa na ovaj predmet
U primjeni navedenih principa na predmet koji se razmatra Sud e uzeti u
obzir odluke o prihvatljivosti od 26. oktobra 2004. i 14. februara 2006, u
kojima se definie opseg u kojem treba biti ispitan ovaj predmet po pitanju
139

osnovanosti zahtjeva. Treba utvrditi da li je tuena drava, u ispunjavanju

svojih dunosti u pogledu obrazovanja i nastave, vodila rauna da se
informacije ili znanje koji su ukljueni u nastavni plan i program za KRL
nastavni predmet prenose na objektivan, kritiki i pluralistiki nain ili je
provoen cilj indoktrinacije bez potivanja vjerskih i filozofskih uvjerenja
roditelja, podnositelja zahtjeva, i time prekreno ogranienje predvieno
lanom 2 Protokola broj 1. U razmatranju ovog pitanja, Sud e uzeti
u obzir, posebno, zakonodavni okvir koji se odnosi na KRL nastavni
predmet kao i generalne primjene u vrijeme kada se ovaj predmet vodio
pred domaim sudovima.
Od samog poetka treba imati u vidu da lan 2 Ustava, koji u svom
prvom stavu jami slobodu vjere, osigurava u svom drugom stavu da je
Evaneoska luteranska religija dravna slubena religija i obavezuje njene
sljedbenike da se njihova djeca koluju u tom duhu.
Ono to je u sreditu ovoga predmeta je pravni okvir koji je propisan,
osobito u dijelovima 12 (1) i 24 Akta za obrazovanje iz 1998, cirkulari
F90-97 i F-03-98, izdanim od strane Ministarstva i relevantni dijelovi
Nastavnog plana i programa deset godina obaveznog kolovanja. U obzir
treba uzeti i zakonske namjere koje stoje iza KRL nastavnog predmeta, a
kako je izraeno tokom pripremnih radova. S tim u vezi treba napomenuti
da pitanje da li je poduavanje djece podnositelja zahtjeva vreno na nain
protivan Konvenciji pada izvan domaaja sluajeva kako je odreeno
odlukom o prihvatljivosti od 26. oktobra 20048. To se takoe primjenjuje
na njihove tvrdnje da su kolski prirunici imali za cilj propovijedanje i da
su bili u stanju da utjeu na uenika.
Sud primjeuje da, dok je naglasak stavljen da se poduavanje bazira
na sticanju znanja, sekcija 24 (3) obezbjeuje da nastava, u skladu s
dogovorom i saradnjom roditelja, treba kao polazite uzeti kransku
klauzulu u sekciji 12 (1), prema kojoj je zadatak osnovnog i nieg
srednjeg obrazovanja da pomogne uenicima u kranskom i moralnom
odgoju.
8
Opaska autora: tj. odnosi se samo na prigovor djiminog izuzea od KRL
nastavnog predmeta, a ne generalno gledajui na nastavu.

140

Potrebno je dodatno napomenuti da je kranska klauzula komponovana

s jasnom nadmoi kranstva u sastavu nastavnog predmeta.
U tom smislu, potrebno je cijeniti navedeni cilj u dijelu 24 (1) (i) Akta
za obrazovanje iz 1998. da e se prenijeti temeljito poznavanje Biblije
i kranstva na nain kulturne batine Evaneoske luteranske vjere-.
Nasuprot tome, nema zahtjeva na kojem bi se bazirao prenos znanja o
drugim religijama i filozofijama.
Osim toga, na temelju lanova 24 (1) (ii), prijenos znanja o ostalim
kranskim zajednicama bio je jedan od ciljeva (vidi lanove 24,
navedeno).
Razlika se takoe odraava u nastavnom planu i programu, gdje je otprilike
samo polovica stavki s popisa iz kranstva, dok se ostatak nastavnog
predmeta dijeli s drugim religijama i filozofijama. U uvodu je navedeno
da poduavanje iz ovog predmeta ima namjeru pruiti uenicima temeljit
uvid u kranstvo i ono to kranski pogled na ivot podrazumijeva, kao
i znanja o drugim svjetskim religijama i filozofijama.
Nije jasno da li rije vjera u taki (i)9 implicira kvalitativne razlike u
odnosu na neluteranske vjere i druge filozofije. U svakom sluaju,
navedeni faktori koji naglaavaju kranstvo morali su imati implikacije
na druge ciljeve navedene u dijelu 24 (1), tanije na taku (iv) promovisati
razumijevanje i potovanje kranske i humanistike vrijednosti (ibid.),
to ukazuje na neto vie od pukog prenosa znanja. U tom smislu, moe
se primijetiti da nastavni plan i program sadri odreene nijanse u vezi
s nastavnim ciljevima, naprimjer, uenici u razredima od 57 treba da
naue osnove kranske vjere i kranske etike u svjetlu stavova preuzetih
iz Luteranskog katehizma (Luthers Small Catechism). to se tie drugih
religija, meutim, uenici treba da naue glavne osobine i vane prie iz
islama, judaizma, hinduizma i budizma, a o sekularnim orijentacijama
uenici bi trebali znati razvoj humanistikih tradicija i tako dalje. Za 6.
9

lanovi 2-4 (1) (i) Akta o obrazovanju iz 1998.

141

razred je reeno da uenici treba da imaju priliku nauiti Deset zapovijedi

napamet, da budu upoznati s etikim idealima na kojima se temelji Govor
na gori, [i] da naue neto o tome kako su se ti temeljni etiki tekstovi
koristili u povijesti kranstva te kako se primjenjuju i danas.
Pored toga, sekcija 24 (4)10 podrazumijeva da su uenici mogli uestvovati
u vjerskim aktivnostima, koje bi posebno ukljuivale molitve, psalme,
uenje vjerskih tekstova napamet i uestvovanje u predstavama vjerske
prirode. Iako nije bilo predvieno da takve aktivnosti treba da se
odnose iskljuivo na kranstvo, nego i na druge religije, kao naprimjer,
posjete damiji u sluaju islama, naglasak na kranstvu u nastavnom
planu i programu prirodno bi se odrazio na izbor obrazovne aktivnosti
predloene za uenike u kontekstu KRL nastavnog predmeta. Kao to je
priznato djelominim izuzeem u lanovima 24 Akta o obrazovanju iz
1998. i Circularom F-03-98, bilo bi razumno za roditelje da se evidentiraju
njihove namjere u pogledu izuzea od navedenih religijskih aktivnosti. Po
miljenju Suda, moe se pretpostaviti da uestvovanjem u barem nekim
od aktivnosti o kojima se govori, pogotovo u sluaju male djece (vidi,
mutatis mutandis, Dahlab protiv vicarske (dec.), br. 42393/98, ECHR 2001V), postoji mogunost utjecaja na umove uenika na nain koji bi doveo
do problema zatienog lanom 2 Protokola broj 1.
Dakle, gledajui zajedno s kranskom klauzulom, opis sadraja i ciljeva
KRL nastavnog predmeta definisanih u sekciji 24 Akta o obrazovanju
iz 1998. i drugih tekstova koji ine dio zakonodavnog okvira upuuju
na to da postoje ne samo kvantitativne nego ak i kvalitativne razlike
koje se primjenjuju na uenje o kranstvu u odnosu na onaj drugi dio
koji se odnosi na druge religije i filozofije. S obzirom na ove razlike, nije
jasno kako bi cilj iz take (v): promovisanje razumijevanja, potovanja i
sposobnost odravanja dijaloga izmeu osoba s razliitim percepcijama
vjerovanja i uvjerenja mogao biti pravilno postignut. Po miljenju Suda,
razlike su bile takve da je teko bilo postii zahtjeve iz sekcije 24, u
kojoj je navedeno da poduavanje slijedi jedinstven pedagoki pristup u
odnosu na razliite religije i filozofije.
10

Akta o obrazovanju iz 1998.

142

Onda se postavlja pitanje da li za neravnoteu istaknutu gore moemo

rei da je dovedena do tog nivoa koji je prihvatljiv na osnovu lana 2
Protokola broj 1 uz mogunost da uenici trae djelomino izuzee od
KRL nastavnog predmeta na osnovu lana 24 (4) Akta o obrazovanju
iz 1998. Prema ovoj odredbi ueniku e na osnovu podnesene pisane
roditeljske zabiljeke biti odobreno izuzee od onih dijelova nastave u
odreenoj koli koji se s take gledita vlastite religije ili filozofije ivota,
mogu smatrati kao praktikovanje druge vjere ili potivanje druge filozofija
ivota.
S tim u vezi, Sud primjeuje da primjena djeliminog oslobaanja
pretpostavlja, prvo, da su dotini roditelji adekvatno obavijeteni o
pojedinostima nastavnih planova da bi mogli identificirati i prijaviti koli
unaprijed one dijelove nastave koji nisu u skladu s njihovim uvjerenjima
i vjerovanjima. To moe biti izazovan zadatak, ne samo za roditelje nego
i za nastavnike, koji su esto imali potekoa da otpreme roditeljima
detaljni plan lekcija unaprijed. U nedostatku bilo kakve formalne obaveze
za nastavnike da prate udbenike, roditeljima je vjerovatno teko da
se stalno informiraju o sadraju nastave koji se izvodi u uionici i da
izdvoje sporne dijelove. Da bi se to uinilo, mora da je jo tee kada ope
kransko uenje KRL nastavnog predmeta predstavlja problem.
Drugo, u skladu s Cirkularom br. F-03-98, osim u sluajevima kada
se primjenjuje izuzee od jasno vjerskih aktivnosti kada se ne mora
navoditi razlog, postoji uvjet da za dobivanje djeliminog izuzea
roditelji treba da navedu razuman osnov za svoj zahtjev. Sud primjeuje
da se informacije o osobnim vjerskim i filozofskim uvjerenja odnose na
najintimniji aspekt privatnog ivota. To je u skladu sa stavom Vrhovnog
suda da bi nametanje obaveze roditeljima da otkriju detaljne informacije
kolskim vlastima o svojim religijskim i filozofskim uvjerenjima moglo
predstavljati povredu lana 8 Konvencije i, eventualno takoe, lana
9 (ibid.). U ovom predmetu, vano je imati na umu da nije postojala
obaveza za roditelje da otkriju svoje uvjerenje.
143

tavie, Cirkular F-03-98 upozorava kolske vlasti na potrebu da se

uzme u obzir pravo roditelja na potivanje privatnog ivota (ibid.).
Sud je zakljuio, ipak, da uspostavljanje uslova da se navede razuman
osnov predstavlja rizik da se roditelji mogu osjeati primorani da otkriju
kolskim vlastima intimne aspekte svojih vjerskih i filozofskih uvjerenja.
Rizik takvih obaveza je sve vie prisutan u vidu navedenih potekoa
za roditelje u identificiranju dijelova nastave za koje smatraju da iznose
prakse drugih vjera ili potivanje druge filozofije ivota. Osim toga,
pitanje da li je zahtjev za izuzee razumno opravdan oito je potencijalno
plodno tlo za sukob, i situacija koju bi roditelji radije voljeli jednostavno
izbjei ne izraavajui elju za izuzeem.
Tree, Sud primjeuje da ak i u sluaju da se roditeljski zahtjev za
djelimino izuzee smatra razumnim, to ne znai da e taj uenik biti
izuzet iz dotinog dijela nastavnog plana i programa. Odjeljak 24 navodi
da e kola to je vie mogue pokuati pronai rjeenje u primjeni
diferencirane nastave u okviru nastavnog plana i programa. Detaljne
upute s primjerima kako diferencirana nastava treba da se primijeni mogu
se nai u Cirkularu F-03-98, iz kojeg se vidi da uitelj treba primijeniti, u
suradnji s roditeljima, fleksibilan pristup, s obzirom na roditeljsku vjersku
ili filozofsku pripadnost i na dotinu vrstu djelatnosti.
Sud posebno primjeuje da je za niz aktivnosti, kao naprimjer molitve,
pjevanje himni, mise i kolske igre, predloeno da posmatranje kroz
prisutvo moe biti zamijenjeno ukljuivanjem kroz sudjelovanje. Osnovna
ideja je da se, izuzee, s ciljem ouvanja interesa prenoenja znanja u
skladu s nastavnim planom i programom, mora odnositi na aktivnosti kao
takve, a ne na znanje koje se prenosi kroz dotine aktivnosti. Meutim,
po miljenju Suda, ta razlika izmeu aktivnosti i znanja je vjerovatno ne
samo komplicirana za rad u praksi nego i znatno smanjuje djelotvornost
prava na djelimino izuzee kao takvo. Osim toga, na isto praktinoj
razini, roditelji mogu imati nelagodnosti traei od uitelja dodatni teret
diferencirane nastave.
144

U svjetlu navedenog, Sud smatra da je sistem djeliminog izuzea moe

roditeljima predstavljati teak teret s rizikom od nepotrebnog izlaganja
svog privatnog ivota i da je vjerovatno da bi ih potencijalni konflikt
odvratio od podnoenja takvog zahtjeva. U odreenim sluajevima,
posebno s obzirom na aktivnosti vjerskog karaktera, opseg djeliminog
izuzea moe ak biti znatno smanjen sprovoenjem diferencirane
nastave. Teko bi se moglo smatrati da je to u saglasnosti s pravom roditelja
na potivanje njihovih uvjerenja u smislu lana 2 Protokola broj 1, kao
to se interpretira u svjetlu lanova 8 i 9 Konvencije. U tom smislu, ne
smije se zaboraviti da je Konvencija namijenjena da garantuje ne prava
koja su teoretska ili iluzorna, nego prava koja su praktina i djelotvorna
(vidi calan protiv Turske [GC], br. 46221/99, 135, ECHR 2005).
U ovom kontekstu, bez obzira na mnoge pohvalne zakonodavne svrhe
navedene u vezi s uvoenjem KRL nastavnog predmeta u obinim
osnovnim i niim razredima srednjih kola, ne ini se da je tuena drava
dovoljno pazila da su informacije i znanje ukljueni u nastavni plan i
program preneseni na objektivan, kritian i pluralistiki nain u smislu
lana 2 Protokola broj 1.
Prema tome, Sud nalazi da je odbijanje odobrenja roditeljima,
podnositeljima zahtjeva, na puno izuzee od KRL nastavnog predmeta
za njihovu djecu izazvalo povredu lana 2 Protokola broj 1.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

1.presuuje sa devet glasova ZA i osam glasova PROTIV da je dolo do
povrede lana 2 Protokola broj 1 Konvencije.

Zakljuak
Ova presuda vana je po pitanju statusa vjeronauke u dravnim kolama.
Sud u tom smislu zakljuuje da:
145

Dvije reenice lana 2 Protokola broj 1 moraju se tumaiti ne samo u

svjetlu meusobnog odnosa nego i posebno u svjetlu lanova 8, 9 i 10
Konvencije.
Dalje Sud konstatuje da:
Fundamentalno pravo na obrazovanje sadri pravo roditelja na potivanje
njihovih vjerskih i filozofskih uvjerenja...
Takoe, Sud konstatuje da:
lan 2 Protokola broj 1 ne doputa razlikovanje izmeu vjeronauka
i drugih nastavnih predmeta. To nalae dravi da potuje roditeljska
uvjerenja, bilo da su vjerska ili filozofska, kroz cijeli dravni obrazovni
program ... Ta dunost je svobuhvatna do mjere da se ona ne odnosi samo
na sadraj obrazovanja i nain njegovog regulisanja nego i na izvoenje
svih funkcija koje je preuzela drava.
Sud je zakljuio da drava moe uvesti vjeronauk u nastavni program ali
da mora obezbijediti mogunost izuzea za one koji ne ele da pohaaju
isti. Dravi je zabranjeno da sprovodi bilo koji oblik indoktrinacije koja se
moe smatrati nepotivanjem roditeljskih vjerskih i filozofskih uvjerenja.
To je granica koja se ne smije prei.

146

Presuda: Masaev protiv Moldavije,

(Aplikacija br. 6303/05)11
SAETAK PRESUDE
PROCEDURA
Zahtjev (br. 6303/05) protiv Republike Moldavije Sudu je podnio
gospodin Talgat Masaev (podnositelj zahtjeva), dravljanin Moldavije, na
osnovu lana 34 Evropske konvencije za zatitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda (Konvencija), 9. septembra 2004.
Podnositelja zahtjeva je zastupao g. N. Mardari, advokat iz Chiinua.
Vladu Moldavije zastupao je g. V. Grosu.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su moldavske vlasti povrijedile njegovo
pravo na slobodu vejere i njegovo pravo na pravino suenje u postupku
utvrenja krivine odgovornosti protiv njega.

INJENICE
OKOLNOSTI SLUAJA
Podnositelj zahtjeva roen je 1957. god. i ivi u Rezeni, a po vjeroispovijesti
je musliman.
Zajedno s grupom drugih muslimana, podnositelj zahtjeva je 30. januara
2004. obavljao molitvu u privatnim prostorijama, i to u kui koju je
iznajmila nevladina organizacija iji je lider bio podnositelj zahtjeva.
11 http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-92584

147

Policija ih je rastjerala i podnositelj zahtjeva je potom optuen za krivino

djelo praktikovanja religije koja nije priznata od strane drave.
Okruni sud je 17. februara 2004. utvrdio da je podnositelj zahtjeva
kriv na osnovu lana 200 (3) Zakona o administrativnim prekrajima i
novano ga kaznio sa 360 moldavskih leja (MDL). Podnositelj zahtjeva
alio se na ovu odluku i tvrdio je, izmeu ostalog, da je u suprotnosti s
njegovim pravom na slobodu vjere.
Apelacioni sud u Chiinu je 9. marta 2004. god. odbio albu podnositelja
zahtjeva bez navoenja bilo kakvih razloga i bez poziva podnositelju
zahtjeva da prisustvuje roitu.

RELEVANTNA DOMAA REGULATIVA U MOLDAVIJI

lan 31 Ustava Moldavije, koji se odnosi na slobodu savjesti, obezbjeuje:
1. Sloboda savjesti je zagarantovana. Mora se manifestirati u duhu
tolerancije i uzajamnog potovanja.
2. Sloboda praktikovanja molitve je zagarantovana. Vjerske zajednice
e se organizovati u skladu sa svojim statutom i u skladu sa zakonom.
3. Bilo kakva manifestacija razdora zabranjena je u odnosima izmeu
vjerskih zajednica.
4.Vjerske zajednice su samostalne i odvojene od drave, i uivaju podrku
od drave, ukljuujui i objekte odobrene u svrhu pruanja vjerskih usluga
u vojsci, bolnicama, zatvorima, mentalnim institucijama i sirotitima.
Relevantne odredbe Zakona o vjerskim zajednicama (Religious
Denominations Act), koji je objavljen u Slubenom glasniku br. 3/70
1992, glase:

148

lan 14 Priznavanje vjerske zajednice:

Da bi mogle da se organizuju i rade, vjerske zajednice moraju biti priznate
na osnovu vladine odluke.
Ukoliko vjerska zajednica ne ispotuje uslove utvrene u prvom paragrafu
sekcije 9 ovog Zakona, priznanje moe biti povueno putem iste procedure.
Ovaj stav izmijenjen je i dopunjen 2002. god. Prema amandmanima, da
bi se priznala vjerska zajednica, ona mora podnijeti Vladi deklaraciju i niz
dokumenata. Nakon podnoenja ove dokumentacije vjerska zajednica e
biti registrovana u roku od 30 dana.
lan 200 (3) Zakona o administrativnim prekrajima glasi:
Prakticiranje ... nezakonitog [vjerskog] vjerovanja ili obreda kanjivo je
novanom kaznom u iznosu od MDL 180360.

PRAVNI OSNOV
Podnositelj zahtjeva alio se na osnovu lana 9 Konvencije u smislu da
je njegovo pravo na slobodu vjere bilo prekreno, kao rezultat njegovog
kanjavanja zbog obavljanja muslimanske molitve. lan 9 Konvencije
predvia:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo
ukljuuje slobodu da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu ovjeka da,
bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava svoju vjeru ili
uvjerenje molitvom, propovijedanjem, obiajima i obredom.
2. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubjeenja moe biti podvrgnuta samo
onim ogranienjima koja su propisana zakonom i koja su neophodna u
demokratskom drutvu u interesu javne bezbjednosti, zatite javnog reda,
zdravlja ili morala, ili zatite prava i sloboda drugih.

149

Podnositelj zahtjeva alio se i na osnovu lana 6 stav 1 i 3 Konvencije jer

nije bio pozvan da se pojavi na sasluanju albe pred Apelacionim sudom
u Chiinu. Ovdje navodimo relevantne dijelove iz lana 6 Konvencije,
koji glase:
1. U odreivanju ... bilo kakve krivine optube, svako ima pravo na
pravian ... postupak ... pred ... sudom ...
3. Svako ko je optuen za krivino djelo ima slijedea minimalna prava:
...
(C) da se brani lino ili putem pravnog zastupnika po svom izboru ili, ako
nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomo, da mu se obezbijedi
besplatna pravna pomo kada interesi pravde to zahtijevaju;
(D) da se ispitaju ili da budu ispitani svjedoci protiv njega i da se obezbijedi
prisustvo i sasluanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima kao i
svjedoka protiv njega.

PRIHVATLJIVOST PREDMETA
Sud smatra da se ovaj zahtjev poziva na pitanja, injenice i prava koja su
dovoljno ozbiljna da odluivanje o istima zavisi od ispitivanja merituma,
i da nema osnova za proglaenje zahtjeva neprihvatljivim. Zbog toga
Sud proglaava zahtjev prihvatljivim. U skladu sa svojom odlukom da se
primijeni lan 29 stav 3 Konvencije, Sud e odmah pristupiti razmatranju
osnovanosti zahtjeva.
NAVODI KRENJA LANA 9 KONVENCIJE
Podnositelj zahtjeva naveo je da je postojalo mijeanje u njegovo pravo
na slobodu vjere i da mijeanje nije bilo predvieno zakonom. Posebno,
Podnositelj zahtjeva je naveo da lan 200 stav 3 Zakona o administrativnim
prekrajima ne sadri dovoljno preciznosti o obimu diskrecionog prava
izvrnih organa, a po pitanju manifestiranja slobode vjere. Pored toga,
mijeanje nije imalo legitiman cilj i nije bilo neophodno u demokratskom
drutvu.
150

Vlada Moldavije priznala je da je dolo do mijeanja u pravo podnositelja

zahtjeva na slobodu vjere. Meutim, vlada smatra da je mijeanje
propisano zakonom, i to u lanu 14 Zakona o vjerskim zajednicama i
lanu 200 stav 3 Zakona o administrativnim prekrajima, te je postojao
legitiman cilj. Prema vladi Moldavije, postoji legitiman interes u zahtjevu
vjerskim zajednicama da se registruju pred dravom prije nego to ponu
s realizacijom svojih aktivnosti.
Drava ima pravo da provjeri da li odreeni pokret ili udruenje sprovode,
navodno u namjeri postizanja vjerskih ciljeva, aktivnosti koje su tetne za
stanovnitvo. Isto tako, postoji dravni interes da se primijene sankcije za
nepotivanje tog zahtjeva, u ovom sluaju protiv lica koja su odluila da
prakticiraju svoja vjerska uvjerenja bez prethodnog upisa muslimanske
religije pred dravnim organima. Shodno tome, mijeanje u pravo
podnositelja zahtjeva imalo je legitiman cilj zatite javnog reda i morala.
Vlada Moldavije smatra da su sankcije, koje su nametnute podnositelju
zahtjeva, bile neophodne u cilju obrazovanja i odvraanja od budueg
krenja zakona, da iznos kazne nije bio znaajan i da su sankcije samim
tim bile srazmjerne s ciljem kojem se tei.
Sud podsjea, kao to je navedeno u lanu 9 Konvencije, da je sloboda
misli, savjesti i vjere jedan od temelja demokratskog drutva, u smislu
Konvencije (vidjeti Kokkinakis protiv Grke, 25. maj 1993, 31, serija A
br. 260).
Iako je sloboda vjere prije svega stvar savjesti pojedinca, ona podrazumijeva,
izmeu ostalog, slobodu da se manifestuje [svoja] vjera. Prema lanu
9 Konvencije, sloboda vjere nije samo pravo koje se moe iskoristiti u
zajednici s drugima, javno i u krugu onih koji imaju zajedniku religiju
nego takoe moe biti ispoljena samostalno i privatno .
151

Osnovna priroda prava koja su garantovana u lanu 9 stav 1 Konvencije

ogleda se i u tekstu stava 2, koji predvia ogranienja za njih. Za razliku
od stavova 2 u lanovima 8, 10 i 11 Konvencije, koji pokrivaju sva prava
spomenuta u prvim stavovima onih lanova, lan 9 Konvencije odnosi se
samo na slobodu manifestiranja vjere ili uvjerenja. U tom smislu, ovaj
lan priznaje da je u demokratskim drutvima, u kojima nekoliko vjera
koegzistiraju u okviru jedne te iste populacije, moe biti potrebno da
se postave ogranienja na slobodu kako bi se pomirili interesi razliitih
grupa i kako bi se obezbijedilo potivanje svih vjerovanja (vidi Kokkinakis,
citiran u gornjem tekstu). Istovremeno, lan 9 istie primarnu vanost
prava na slobodu misli, savjesti i vjere kao i injenicu da drava ne smije
diktirati u ta neka osoba treba da vjeruje niti preduzimati prinudne mjere
kako bi neka osoba promijenila vjerovanje.
U skladu sa svojim uspostavljenim precedentnim pravom, Sud ostavlja
dravama potpisnicama Konvencije odreeno polje slobodne procjene
pri odluivanju da li e biti i u kojoj mjeri je neophodno da doe do
mijeanja u odreena prava graana, ali to ide ruku pod ruku s evropskim
nadzorom, kako relevantne pravne regulative tako i odluka o primjeni
pravne regulative. Zadatak Suda je da utvrdi da li su preduzete mjere na
nacionalnom nivou u naelu opravdane i proporcionalne.
Da bi se utvrdio obim slobodne procjene u ovom predmetu Sud, mora
uzeti u obzir ta je u pitanju, odnosno potrebu da se odri istinski vjerski
pluralizam, to je inherentno u konceptu demokratskog drutva (vidi
presudu Kokkinakis protiv Grke). Slino tome, zbog sloenosti predmeta
mora se utvrditi, kako je navedeno u stavu 2 lana 9, da li mijeanje
odgovara drutvenim potrebama i da li je srazmjerno legitimnom cilju
kojem se tei (vidjeti, mutatis mutandis, Vingrove protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, 25. novembar 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996V). U obavljanju svog nadzora, Sud mora uzeti u obzir mijeanje na koje
se alilo na osnovu predmeta u cjelini.
Fokusirajui se na okolnosti u ovom predmetu, Sud primjeuje da je
nesporno da kazna izreena podnositelju zahtjeva za obavljanje molitve u
152

privatnim prostorijama predstavlja mijeanje u njegovo pravo na slobodu

vjere. Sud je spreman prihvatiti da je mijeanje bilo propisano zakonom
(lan 200 stav 3 Zakona o administrativnim prekrajima) i da je uinjeno
u cilju odravanja javnog reda. Ostaje da se utvrdi da li je mijeanje bilo
neophodno u demokratskom drutvu.
Sud primjeuje da svako lice koje ispoljava vjeru koja nije priznata
u skladu sa Zakonom o vjerskim zajednicama moe automatski da se
kazni u skladu s odredbama lana 200 stav 3 Zakona o administrativnim
prekrajima. Vlada Moldavije tvrdila je da, poto drava ima pravo da
nametne obaveznu registraciju vjerskih zajednica, ona takoe mora imati
pravo da uvede sankcije prema onima koji manifestiraju svoja vjerska
uvjerenja koja nisu formalno konstituisana i registrovana kao vjerske
zajednice.
Sud ne osporava pravo drave da uspostavi uslove za registraciju vjerske
zajednice na nain koji je kompatibilan s lanovima 9 i 11 Konvencije.
Meutim, to ne znai, kako vlada Moldavije tvrdi, da je kompatibilno s
Konvencijom da sankcionie pojedine lanove neregistrovanih vjerskih
zajednica za obavljanje molitve ili ispoljavanje vlastitih vjerskih uvjerenja
na drugi nain. Priznati suprotno znailo bi iskljuenje manjinskih
vjerskih uvjerenja koja nisu formalno registrovana kod drave, a samim
tim bi znailo priznanje dravi da moe diktirati u ta osobe moraju da
veruju.
Sud se ne moe sloiti s takvim pristupom i smatra da je ogranienje prava
na slobodu vjere iz lana 200 stav 3 Zakona o administrativnim prekrajima
predstavljalo mijeanje koje ne odgovara drutvenim potrebama i zbog
toga nije neophodno u demokratskom drutvu. Shodno tome, dolo je
do povrede lana 9 Konvencije.

153

IZ TIH RAZLOGA SUD JE JEDNOGLASNO DONIO

PRESUDU:
-

Da je dolo do povrede lana 9 Konvencije;

- Da tuena drava treba da isplati podnositelju zahtjeva, u roku od

tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane pravosnana, u skladu
s lanom 44 stav 2 Konvencije, slijedee iznose, koji e biti konvertovani u
valutu tuene drave po kursu na dan isplate:
- 26 EUR (dvadeset i est eura) na ime materijalne tete, plus sve takse
koje se mogu naplatiti na ovaj iznos;
- 1.500 EUR (jedna hiljada i pet stotina eura) na ime nematerijalne
tete, plus sve takse koje se mogu naplatiti na ovaj iznos;
- 1.000 EUR (jedna hiljada eura) u pogledu trokova, plus sve takse
koje se mogu naplatiti podnositelju prijave na ovaj iznos.

ZAKLJUAK
U ovoj presudi Sud je ocijenio da kanjavanje muslimana zbog obavljanja
molitve u iznajmljenom stanu predstavlja krenje lana 9 Konvencije, a
koji govori o pravu na slobodu vjere. Sud je donio ovu presudu i pored
toga to muslimani nisu imali registrovanu vjersku zajednicu.
Sud ne osporava pravo drave da uspostavi uslove za registraciju vjerske
zajednice na nain koji je kompatibilan sa lanovima 9 i 11 Konvencije.
Meutim, to ne znai, kako vlada Moldavije tvrdi, da je kompatibilno s
Konvencijom da sankcionie pojedine lanove neregistrovanih vjerskih
zajednica za obavljanje molitve ili ispoljavanje vlastitih vjerskih uvjerenja
na drugi nain. Priznati suprotno znailo bi iskljuenje manjinskih
vjerskih uvjerenja koja nisu formalno registrovana kod drave, a samim
tim znailo bi priznanje dravi da moe diktirati u ta graani moraju da
veruju.
154

Presuda: Lautsi i drugi protiv 12Italije,

(Aplikacija br. 30814/06)
UVOD
U ovom predmetu radi se o prijavi dravljanke Italije ija djeca su pohaala
dravnu kolu u Italiji u ijim uionicama je bilo istaknuto raspelo. Ona
se alila da je povrijeeno njeno pravo da se djeca obrazuju u skladu
s vjerskim ili filozofskim uvjerenjima roditelja, a kako je predvieno
Evropskom konvencijom o osnovnim ljudskim pravima i slobodama.
Podnositeljica zahtjeva pozvala se na lan 2 Protokola 1 Evropske
konvencije o ljudskim pravima, u kojem se navodi: Nikome nee biti
uskraeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih
s odgojem i pouavanjem drava e potovati pravo roditelja da osiguraju
odgoj i pouavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
Meutim, vlada Italije smatra da je isticanje raspela u dravnim uionicama
u skladu s osnovnim naelima Evropske konvencije o ljudskim pravima i
da se lan 2 Protokola 1 odnosi na nastavne programe te da je prisutnost
raspela u uionicama legitiman doprinos da se djeci omogui bolje
razumijevanje zajednice u koju treba da se integriu.
Prvostepeno vijee Evropskog suda za ljudska prava je 3. novembra
2009. jednoglasno donijelo presudu u kojoj je utvrena povreda prava i
Italiji je naloeno da ukloni raspela iz dravnih kola. Vlada Italije alila
se na ovu presudu 28. januara 2010, nakon ega je Veliko vijee, sainjeno
od 17 sudija, donijelo konanu presudu 18. marta 2011. Godine, u kojoj
je konsatovano da nije bilo povrede prava na obrazovanje i prava na
slobodu vjere te da Italija ne mora ukloniti raspela iz dravnih kola.
12 http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-104040

155

Saetak presude
VELIKO VIJEE
PREDMET LAUTSI I DRUGI protiv ITALIJE
(Zahtjev br. 30814/06)

PRESUDA
STRAZBUR, 18. mart 2011.
Ova presuda je konana, ali moe biti podvrgnuta urednikim
izmjenama.
Evropski sud za ljudska prava, zasjedajui u Velikom vijeu u sastavu:

POSTUPAK
Predmet je pokrenut na osnovu zahtjeva (br. 30814/06) protiv Republike
Italije, a koji je podnijela Sudu na osnovu lana 34 Konvencije za zatitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu Konvencija) ga Soile
Lautsi (prvi podnositelj zahtjeva) 27. jula 2006. U svojoj prijavi ona je
navela da djeluje u svoje ime i za raun svoje djece Dataico i Sami Albertin
(drugi i trei podnositelji zahtjeva).

INJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
Prvi podnositelj zahtjeva i njena dva sina, Dataico i Sami Albertin, takoe
podnositelji zahtjeva, roeni su 1957 i 1988. Oni imaju prebivalite u
Italiji. U kolskoj godini 2001/2002 Dataico i Sami su pohaali Istituto
156

comprensivo Statale Vittorino da Feltre, dravnu kolu u Abano Termeu, u

Italiji. Na zidu svake uionice bilo je istaknuto raspelo (kri s Isusom).
Suprug podnositeljice zahtjeva je tokom sastanka u koli 22. aprila 2002.
otvorio pitanje prisutnosti religijskih simbola u uionicama, posebno
spominjui raspela, i pitao da li bi raspela trebala biti uklonjena. Upravitelji
kole odluili su 27. maja 2002. sa deset glasova ZA i dva SUZDRANA
glasa zadrati religijske simbole u uionicama.
Prva podnositeljica zahtjeva je 23. maja 2002. osporavala tu odluku pred
Upravnom sudom u Venetu, alei se na povredu naela sekularizma,
oslanjajui se s tim u vezi na lan 3 (naelo jednakosti) i lan 19 (vjerske
slobode) italijanskog Ustava i lan 9 Konvencije, a na osnovu principa
nepristranosti javne administracije (lan 97 Ustava).
Ministar za obrazovanje, univerzitete i istraivanje donio je 3. oktobra
2002. Direktivu br. 2666, kojom nalae nadlenim slubama njegovog
ministarstva da poduzmu nune mjere kako bi pratili da li su upravitelji
kola osigurali prisutnost raspela u uionicama.
Ministar se 30. oktobra 2003. ukljuio u postupak koji je pokrenula prva
podnositeljica zahtjeva. On je tvrdio da je njen zahtjev neosnovan budui
da je prisutnost raspela u uionicama dravnih kola omoguen na osnovu
lana 118 Kraljevskog dekreta br. 965 od 30. aprila 1924. (interni propisi
za srednje kole) i lana 119 Kraljevskog dekreta br. 1297 od 26. aprila
1928. (odobrenje optih propisa koji ureuju osnovno obrazovanje).
Upravni sud u Venetu je 17. marta 2005. odbio zahtjev podnositeljice
zahtjeva. Upravi sud je utvrdio da je lan 118 Kraljevskog dekreta od
30. aprila 1924. i lan 119 Kraljevskog dekreta od 26. aprila 1928. jo
uvijek na snazi, istiui da je naelo sekularne naravi drave sada dio
pravne batine Evrope i zapadne demokracije, zakljuujui da prisutnost
raspela u uionicama dravnih kola ne vrijea taj princip. Sud je posebno
zauzeo stajalite, da je raspelo, iako je nesporno da je ono vjerski simbol,
prije simbol kranstva openito, a ne samo simbol katolicizma, tako da
157

slui kao referentna taka za druge vjere. Sud je dalje naveo da je raspelo
povijesni i kulturni simbol, sadravajui s tim u vezi vrijednost povezanu
s identitetom za italijanski narod, u smislu da predstavlja, na neki nain
povijesni i kulturni razvoj obiljeja [Italije] i openito cijele Evrope, i da
[je] predstavljao dobru sintezu tog razvoja. Upravni sud dalje smatra da
raspelo takoe treba smatrati simbolom sistema vrijednosti na kojima se
temelji italijanski Ustav.
Prva podnositeljica zahtjeva alila se Vrhovnom upravnom sudu (Consiglio
di Stato), koji je potvrdio da prisutnost raspela u uionicama dravnih
kola ima pravnu osnovu iz lana 118 Kraljevskog dekreta od 30. aprila
1924. i lana 119 Kraljevskog dekreta od 26. aprila 1928, a uzevi u
obzir i znaenje koje ide uz njega, isticanje je bilo u skladu s naelom
sekularizma. S tim u vezi Vrhovni upravni Sud je zakljuio posebno da
u Italiji raspelo simbolizira vrijednosti vjerskog porijekla (toleranciju,
uzajamno potovanje, valorizaciju linosti, afirmaciju individualnih
prava, slobodu, autonomiju vlastite moralne savjesti, ljudsku solidarnost i
odbijanje bilo kojeg oblika diskriminacije), koje karakteriziraju italijansku
civilizaciju. U tom smislu, kada je raspelo istaknuto u uionicama, raspelo
moe ak ispuniti funkciju visoko obrazovnog simbola bez obzira na
religiju koju ispovijedaju uenici. Vrhovni upravni sud (Consiglio di Stato)
smatra da se raspelo treba posmatrati kao simbol sposoban da odraava
znatne izvore gore navedenih vrijednosti, vrijednosti koje definiraju
sekularizam u sadanjem dravnom pravnom poretku.
II. RAZVOJ RELEVANTNOG DOMAEG PRAVA I PRAKSE
Obaveza isticanja raspela u uionicama osnovnih kola bila je propisana u
lanu 140 Kraljevskog dekreta br. 4336 od 15. septembra 1860. Kraljevine
Pijemont-Sardinija, donesenog u skladu sa Zakonom br. 3725 od 13.
novembra 1859, koji definie da: Svaka kola mora, bez izuzetka, biti
opremljena ... raspelom.(l. 140).
U 1861, godini u kojoj se smatra da je roena italijanska drava, Statut
Kraljevine Pijemont-Sardinija postao je Ustav Kraljevine Italije, u kojem
158

se posebno navodi: Katolika apostolska vjera bit e jedina dravna

religija [i] druga postojea vjerovanja e se tolerirati u skladu sa zakonom.
Zauzimanje Rima od strane italijanske vojske 20. septembra 1870, nakon
ega je grad pripojen novoj Kraljevini Italiji i proglaen njenim glavnim
gradom, izazvalo je krizu u odnosima izmeu drave i Katolike crkve.
Zakonom br. 214 od 13. maja 1871. italijanska drava jednostrano
je regulira odnose s Crkvom, dajui Papi brojne povlastice za uredno
voenje vjerskih aktivnosti. Prema podnositeljima zahtjeva, isticanje
raspela u kolama sve se manje i manje upranjavalo.
U razdoblju faistikog perioda drava je preduzela niz mjera s ciljem da
se osigura potivanje obaveze isticanja raspela u uionicama.
Naprimjer, 22. novembra 1922. Ministarstvo obrazovanja alje cirkularno
pismo (br. 68) sa sljedeimsadrajem: ... u posljednjih nekoliko godina u
mnogim osnovnim kolama Kraljevstva uklonjena je sliku Krista i portret
kralja. To predstavlja nepodnoljivo krenje propisa, a osobito napad na
dominantnu dravnu religiju i jedinstvo nacije. Stoga nareujemo svim
opinskim vlastima u Kraljevstvu da vrate, u onim kolama u kojima
nedostaju, dva sveta simbola vjere i svijesti o nacionalnosti.
Kraljevski dekret br. 965 donesen je 30. aprila 1924. Ovaj dekret navodi
interne propise za upravljanje srednjim kolama (ordinamento interno delle
giunte e dei Regi istituti di istruzione media). lan 118 navodi: Svaka kola
mora imati nacionalnu zastavu, a svaka uionica mora imati raspelo i
portret kralja.
lan 119 Kraljevskog dekreta br. 1297 od 26. aprila 1928 odobrava
opte propise za upravljanje osnovnim obrazovanjem (approvazione del
regolamento sui Generale servizi dellistruzione elementare), koji nalau da kri
mora biti dio potrebne opreme i pomagala u kolskim uionicama.
Sporazum Lateran, potpisan 11. februara 1929, okarakteriziran je kao
mirenje italijanske drave i Katolike crkve. Katolicizam je potvren
kao slubena religija Italije, lanom 1 Sporazuma, koji glasi:
159

Italija priznaje i potvruje naelo utvreno u prvom lanu italijanskog

ustava od 4. marta 1848, prema kojem je Katolika apostolska religija
jedina dravna religija.
Godine 1948. Italija je donijela republikanski ustav, iji lan 7 propisuje:
Drava i Katolika crkva, svaka u svom ustrojstvu, moraju biti neovisne
i suverene ... svoje odnose ureuju Lateranskim sporazumom [i]
izmjenama i dopunama Sporazuma koji su prihvaeni od obiju strana,
koje nee zahtijevati postupak za reviziju Ustava. lan 8 propisuje: Sva
religijska vjerovanja e biti jednako slobodna pred zakonom ... vjerska
uvjerenja, osim katolikih, imaju pravo da se organiziraju u skladu s
vlastitim statutima, i u mjeri u kojoj to nije u suprotnosti s italijanskim
pravnim poretkom [i] svoje odnose s dravom e urediti zakonom na
osnovu ugovora s njihovim potovanim predstavnicima.
Protokol prema novom konkordatu, od 18. februara 1984, ratificiran
zakonom br. 121 od 25. marta 1985, navodi da naelo utvreno u
Lateranskom sporazumu da je katolika religija jedina dravna religija
nije vie na snazi.
U presudi od 12. aprila 1989. (br. 203) donesenoj u predmetu koji je
otvorio pitanje neobavezne prirode katolikog vjeronauka u dravnim
kolama, Ustavni sud je smatrao da je naelo sekularizma izvedeno iz
Ustava, utvrujui da to ne znai da drava treba biti ravnoduana prema
religijama, nego da treba garantovati zatitu slobode vjere u kontekstu
konfesionalnog i kulturnog pluralizma.
Kada je Vrhovni upravni sud pozvan da razmotri pitanje isticanja raspela
u uionicama, zauzeo je stav da je prisutnost raspela u uionicama
dravnih kola u skladu s naelom sekularizma (presuda od 13. februara
2006, br. 556).
U drugom predmetu, Kasacioni sud je zauzeo suprotan stav u odnosu
na Vrhovni upravi sud (Consiglio di Stato) u kontekstu postupka, zbog toga
to je jedna osoba odbila da radi kao lan birakog odbora na birakom
160

mjestu zbog toga to je tamo bilo istaknuto raspelo. U svojoj presudi od

1. marta 2000. (br. 439), Kasacioni sud je zauzeo stav da je prisutnost
raspela prekrila naela sekularizma i nepristranosti drave i naelo
slobode savjesti onih koji ga ne prihvaaju kao simbol. Sud je izriito
odbio navode da se isticanje raspela moe opravdati u smislu da je to
simbol cijele civilizacije ili kolektivne etike savjesti.
Dana 3. oktobra 2002. ministar za obrazovanje, univerzitete i istraivanje
izdao je slijedee instrukcije (br. 2666):
... Ministar
... S obzirom da je prisutnost raspela u uionicama utemeljena na
vaeim propisima, da nije usmjerena protiv religijskog pluralizma niti
protiv ciljeva multikulturalnog obrazovanja u italijanskim kolama i da
se ne moe smatrati ogranienjem slobode savjesti zajamene Ustavom,
budui da se ne odnosi na odreeno uvjerenje, nego predstavlja izraz
kranske civilizacije i kulture, te je stoga sastavni dio univerzalne batine
ovjeanstva;
Nakon procjene, s obzirom na razliite odanosti, uvjerenja i vjerovanja, i
potrebe da se zatrai u svim kolama, u granicama njihove samostalnosti i
na osnovu odluka njihovih nadlenih organa, da izdvoje dio svog prostora
koji e se koristiti, bez ikakve obaveze i bez fiksiranog vremena, za
kontemplaciju i meditaciju onih lanova kolske zajednice koji to ele;
Izdaju se sljedee instrukcije:
Nadlena sluba u Ministarstvu ... e preduzeti potrebne mjere kako bi
utvrdila da su:
1) Upravitelji kole osigurali prisutnost raspela u uionicama;
2) Sve kole, u granicama svoje autonomije, a na osnovu odluke lanova
njihovih kolegijalnih organa, izdvojile dio svog prostora koji e se koristiti,
bez obaveze i bez fiksiranog vremena, za kontemplaciju i meditaciju onih
lanova kolske zajednice koji to ele ...
161

lanovi 19, 33 i 34 italijanskog Ustava navode slijedee:

lan 19:
Svako ima pravo na slobodno ispovijedanje svojih vjerskih uvjerenja u bilo
kojem obliku, samostalno ili s drugima, te da ih promovie i slavi, javno
ili privatno, pod uslovom da se ne vrijea javni moral.
lan 33:
Republika garantuje slobodu umjetnosti i znanosti, koje se mogu slobodno
poduavati.
Republika propisuje opta pravila za obrazovanje i uspostavlja dravne
kole svih grana i razreda...
lan 34:
kole su otvorene svima.
Osnovno obrazovanje, do najmanje osam godina, obavezno je i besplatno...
III. PREGLED zakonodavstva i prakse u dravama
lanicama Vijea EVrope, s obzirom na prisutnost
vjerskih simbola u dravnim kolama
U veini drava lanica Vijea Evrope pitanje prisutnosti vjerskih simbola
u dravnim kolama ne ureuje se posebnim propisima.
Prisutnost vjerskih simbola u dravnim kolama izriito je zabranjena
samo u malom broju drava lanica: bivoj jugoslavenskoj Republici
Makedoniji, Francuskoj (osim u Alsace i dpartement u Moselle) i Gruziji.
To pitanje je posebno propisano osim u Italiji u jo nekoliko drava
lanica, i to: Austriji, nekim upravnim podrujima Njemake (Lnder) i
162

vicarske (communes) i Poljskoj. Ipak, kao simboli nalaze se u dravnim

kolama nekih drava lanica u kojima to pitanje nije posebno ureeno,
kao to su panija, Grka, Irska, Malta, San Marino i Rumunija.
Ovo pitanje razmatrano je pred vrhovnim sudovima nekih drava lanica.
U vicarskoj, Savezni sud je utvrdio da prisutnost raspela u uionicama
osnovne kole nije u skladu sa zahtjevima konfesionalne neutralnosti
sadranim u Federalnom ustavu, ali bez kritiziranja prisutnosti raspela u
drugim dijelovima kole (26. septembar 1990; ATF 116 1a 252).
U Njemakoj, Savezni ustavni sud donio je odluku da su slina pravila
u Bavariji u suprotnosti s naelom neutralnosti drave i da je to teko
pomiriti sa slobodom vjeroispovijesti djece koja nisu katolici (16. maj
1995, BVerfGE 93,1).
U Poljskoj, ombudsmen je pozvao Ustavni sud da zauzme stav o pitanju
prava koje je ministar prosvjete propisao 14. aprila 1992, kojim se
posebno omoguava prikazivanje raspela u uionicama dravnih kola.
Ustavni sud je zakljuio da je odluka u skladu sa slobodom savjesti i
religije i naelom odvajanja crkve od drave koji su zagarantovani lanom
82 Ustava, budui da ta pravila ne navode obavezu prikazivanja raspela
(20. april 1993, br. U 12/32).
U Rumuniji, Vrhovni sud je ukinuo odluku Nacionalnog vijea za
suzbijanje diskriminacije od 21. novembra 2006, u kojoj se preporuuje
da Ministarstvo obrazovanja treba da regulie pitanje prisutnosti vjerskih
simbola u javnim obrazovnim ustanovama, a osobito, da odobri prikaz
takvih simbola samo tokom lekcija vjeronauke ili u sobama koje se
koriste za vjersku nastavu. Vrhovni sud je posebno utvrdio da odluka
o prikazivanju takvih simbola u obrazovnim ustanovama treba biti stvar
kolegija koji ine nastavnici, uenici i roditelji uenika (11. juni 2008, br.
2393).
163

U paniji, Visoki sud pravde Kastilja i Leona, u predmetu koji je pokrenula

asocijacija koja se zalagala za sekularno kolstvo, u kojem su bezuspjeno
zatraili uklanjanje vjerskih simbola iz kola, odluio je da kole treba da
uklone vjerske simbole ako su dobile izriit zahtjev roditelja uenika (14.
decembar 2009, br. 3250).
PRAVNI OSNOV
I. NAVODNA POVREDA LANA 2 Protokola br 1 i lana 9
Konvencije
Podnositelji zahtjeva uloili su prigovor na injenicu da su raspela
privrena na zid u uionicama dravnih kola koje su pohaali drugi
i trei podnositelj zahtjeva. Oni su tvrdili da je to prekrilo pravo na
obrazovanje, garantovano lanom 2 Protokola 1 koji glasi:
Niko ne moe biti lien prava na obrazovanje. U vrenju svih svojih
funkcija u oblasti obrazovanja i nastave drava potuje pravo roditelja da
obezbijede obrazovanje i nastavu koji su u skladu s njihovim vjerskim i
filozofskim uvjerenjima.
Oni su takoe ustvrdili da te injenice povreuju njihovo pravo na
slobodu misli, savjesti i vjere, sadrano u lanu 9 Konvencije, koji glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; ovo pravo ukljuuje
slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu ovjeka da, bilo sam ili
zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom,
propovijedi, obiajima i obredom.
2. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubjeenja moe biti podvrgnuta samo onim
ogranienjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom
drutvu u interesu javne bezbjednosti, radi zatite javnog reda, zdravlja ili
morala, ili radi zatite prava i sloboda drugih.

164

A. ODLUKA PRVOSTEPENOG VIJEA

U svojoj presudi od 3. novembra 2009. prvostepeno vijee je zakljuilo
da je dolo do povrede lana 2 Protokola broj 1 zajedno s lanom 9
Konvencije.
Prije svega, ovakva presuda Vijea proizilazi iz naela koja se odnose
na tumaenje lana 2 Protokola broj 1, zasnovanih na sudskoj praksi
obaveza drave da se suzdre od nametanja uvjerenja, ak i indirektno,
na mjestima gdje osobe ne mogu biti neovisne od njih ili gdje su posebno
osjetljive, naglaavajui da je kolovanje djece posebno osjetljivo podruje
u tom pogledu.
Sud je utvrdio da je, i pored toga to raspelo ima pluralitet znaenja,
religiozno znaenje dominantno. S tim u vezi, Sud smatra da je obavezna
i vrlo vidljiva prisutnost raspela u uionicama ne samo u suprotnosti
sa svjetovnim uvjerenjem prve podnositeljice zahtjeva, ija su djeca
pohaala u to vrijeme dravnu kolu nego i da predstavlja emocionalno
uznemiravanje za uenike koji nisu kranske religije ili one uenike
koji ne ispovijedaju ni jednu religiju. U vezi sa zadnjim stavom, vijee
je naglasilo da negativna sloboda vjeroispovijesti nije ograniena na
nedostatak vjerskih usluga ili vjerskog odgoja: to se proiruje i na praksu
i isticanje simbola, posebno ili u cjelini, uvjerenja, vjere ili ateizma. Sud je
dodao da to negativno pravo zasluuje posebnu zatitu ako je drava
izrazila uvjerenja koja su smjetena u takvoj situaciji iz koje se drugi nisu
mogli sami izdvojiti bez nesrazmjernog napora ili rtve.
Prema prvostepenom vijeu, drava ima dunost podravati konfesionalnu
neutralnost u javnom obrazovanju, gdje je pohaanje nastave obavezno
bez obzira na vjeru, kako bi se nastojalo uenike naviknuti na kritiko
165

razmiljanje. Sud je dodatno primijetio da nije uvidio kako je isticanje

religijskog simbola u uionicama dravnih kola, simbola koji je razumno
povezati s veinskom religijom u Italiji, moglo posluiti kolskom
pluralizmu koji je neophodan za ouvanje demokratskog drutva u
okviru znaenja Konvencija.
Vijee je zakljuilo da obavezno isticanje simbola odreene vjere, u
vrenju javnih ovlasti u odnosu na odreene situacije koje podlijeu
nadzoru drave, pogotovo u uionicama, ograniava pravo roditelja da
obrazuju svoju djecu u skladu sa svojim uvjerenjima i pravo uenika da
vjeruju ili ne vjeruju. Praksa je povrijedila ta prava, jer ogranienja nisu
bila u skladu s dravnom obavezom da potuje neutralnost u vrenju
javnih ovlasti, posebno u podruju obrazovanja ( 57 prvostepene
presude).

B. Argumenti stranaka
1. Vlada Italije
Vlada je izrazila aljenje to prvostepeno vijee nije imalo na raspolaganju
komparativnu pravnu studiju odnosa izmeu drave i religije, i pitanja
isticanja vjerskih simbola u dravnim kolama. Vlada je tvrdila da je
vijeu stoga bio uskraen bitan element, budui da bi takvo istraivanje
pokazalo da nema zajednikog pristupa u Evropi u tim podrujima, te bi
u skladu s tim dolo do zakljuka da drava lanica ima posebno iroko
polje slobodne procjene, dakle, vijee, u svojoj presudi, nije razmatralo
polje slobodne procjene, i tako je zanemarilo jedan temeljni aspekt
problema.
Vlada je takoe kritizirala presudu vijea jer je iz koncepta konfesionalne
neutralnosti primijenjeno naelo iskljuivanja odnosa izmeu drave i
pojedine religije, gdje neutralnost zahtijeva od vlasti da uzme sve religije u
obzir. Presuda se u skladu s tim temelji na konfuziji izmeu neutralnosti
(inkluzivni koncept) i sekularizma (ekskluzivni koncept). Osim
toga, po miljenju vlade, neutralnost znai da drave treba da se
166

suzdre od promicanju ne samo odreene vjere nego i ateizma; dravni

sekularizam nije nita manje problematian od dravnog prozelitizma.
S tim u vezi, prvostepena presuda vijea bazirana je na nesporazumu
i favorizuje nereligiozni ili antireligiozni pristup podnositeljice zahtjeva,
kao lanice Unije ateista i agnostika.
Vlada je tvrdila da je potrebno uzeti u obzir injenicu da se jedan simbol
moe tumaitirazliito. To se moe primijeniti posebno kad je u pitanju
znak kria, koji bi mogao biti prihvaen ne samo kao vjerski simbol ve
i kao kulturni simbol i simbol povezan s identitetom, simbol naela i
vrijednosti koje ine osnovu demokratije i zapadne civilizacije; kri se
pojavljuje, naprimjer, na zastavama brojnih evropskih zemalja. Bez obzira
na izazivaku mo koju slika moe imati, po miljenju vlade, raspelo
je pasivni simbol, iji utjecaj na pojedinca nije usporediv s utjecajem
aktivnog ponaanja, a u ovom predmetu niko nije utvrdio da je sadraj
nastave koja se sprovodi u Italiji bio pod utjecajem prisutnosti raspela u
uionicama.
Ta prisutnost izraz je nacionalne posebnosti, okarakterizirane posebno
bliskim odnosima izmeu drave, naroda Italije i katolianstva. Historijski,
kulturni i teritorijalni razvoj Italije duboko je ukorijenjen i dugo godina
povezan s vrijednostima katolicizma. Prisutnost raspela u kolama
stoga je pitanje ouvanja stoljetne tradicije. Vlada je tvrdila da pravo
roditelja na potivanje njihove porodine kulture ne smije kriti pravo
zajednice da tu kulturu prezentuje i pravo druge djece da budu upoznata
s tom kulturom. tavie, tumaei potencijalni rizik od emocionalnog
uznemiravanja u pronalaenju krenja prava na obrazovanje i slobodu
misli, savjesti i religije, Vijee je znatno proirilo djelokrug te odredbe.
Pozivajui se posebno na presudu Otto Preminger-Institut protiv Austrije, od
20. septembra 1994. (serija A br. 295-A), Vlada je utvrdila da, iako treba
voditi rauna o injenici da veina Italijana pripada katolikoj vjeri, tu
injenicu ne treba uzeti kao oteavajuu okolnost, to je Vijee uinilo.
Naprotiv, Sud treba priznati i zatititi nacionalne tradicije i prevladavajui
osjeaj, i ostaviti svakoj dravi da odrava ravnoteu izmeu
167

suprotstavljenih interesa. Vie od toga, u sudskoj praksi je utvreno da

kolski programi ili odredbe bazirane na veinskoj religiji ne predstavljaju
same po sebi neprimjeren utjecaj drave ili pokuaj indoktrinacije, te Sud
treba potivati ustavne tradicije i naela u vezi s odnosima izmeu drave
i religije ukljuujui u ovom sluaju posebno pristup sekularizmu koji
prevladavala u Italiji i uzeti u obzir kontekst svake drave.
Pored toga, uzimajui u obzir da je druga reenica lana 2 Protokola br.
1 primjenljiva samo na kolske programe, Vlada je kritizirala presudu
vijea zbog toga to je vijee utvrdilo povredu bez naznake o tome kako
je samo prisustvo raspela u uionicama u kojima su uila djeca prve
podnositeljice zahtjeva u stanju da bitno smanji njezinu sposobnost da
ih odgaja u skladu s vlastitim uvjerenjima, a jedini razlog koji je iznesen
jesteda bi uenici mogli osjeati da se obrazuju u kolskom okruenju
koje je obiljeeno odreenom religijom. Vijee je pogreno zakljuilo
kada je primijenilo sudsku praksu, iz koje se posebno moe vidjeti, , da
Konvencija ne spreava lanice da imaju dravnu religiju, ili da pokazuju
sklonost za odreenu religiju, ili da uenicima pruaju opseniju
vjeronauku u odnosu na dominantnu religiju, i, drugo, da se mora uzeti
u obzir injenica da je utjecaj roditelja na obrazovanje djece znatno vei
od utjecaja kole.
Prema vladinom miljenju, prisutnost raspela u uionicama legitimni je
doprinos da se djeci omogui razumijevanje nacionalne zajednice u koju
treba da se integriraju. Utjecaj okoline nije bio mogu jer su djeca u
Italiji dobila obrazovanje koje im je pomoglo da se razvije kritiki pogled
na pitanje religije, u nepristranoj atmosferi, iz koje je iskljuen bilo koji
oblik prozelitizma. tavie, Italija se odluila za dobar pristup manjinskim
religijama u kolskom okruenju: italijanskim zakonom trenutno je
odobreno pravo noenja islamskih mahrama i druge odjee ili simbola
s vjerskim konotacijama, u kolama se esto obiljeava poetak i kraj
ramazana, vjeronauka je doputena za sve priznate vjeroispovijesti,
uzete su u obzir potrebe uenika pripadnika manjinskih vjeroispovijesti,
jevrejski uenici, naprimjer, imaju pravo da ne pohaaju nastavu subotom.
168

Na kraju, vlada je naglasila i potrebu da se uzme u obzir i pravo roditelja

koji su eljeli da se istiu raspela u uionicama. To je elja veine u
Italiji i ta elja je bila demokratski izraena od strane skoro svih lanova
upravnog tijela kole. Uklanjanje raspela iz uionica u takvim okolnostima
predstavljalo bi zlopotrebu poloaja manjina, i bilo bi u suprotnosti s
dravnom obavezom da pomogne pojedincima u zadovoljenju njihovih
vjerskih potreba.
2. Podnositelji zahtjeva
Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je isticanje raspela u uionicama
dravnih kola koje pohaaju drugi i trei podnositelj zahtjeva
predstavljalo nezakonito mijeanje u pravo na slobodu misli i savjesti i da
je povrijeeno naelo kolskog pluralizma u smislu da je to predstavljalo
privrenost drave odreenoj religiji na mjestu gdje se oblikovala savjest.
Izraavajui tu privrenost, drava je takoe zanemarila svoju obavezu
da prui posebnu zatitu maloljetnicima od svih oblika propagande ili
indoktrinacije. tavie, prema podnositeljima zahtjeva, poto je obrazovno
okruenje bilo oznaeno simbolom dominantne religije, isticanje raspela
na koje su se alili kri pravo drugog i treeg podnositelja zahtjeva na
jedano otvoreno i pluralistiko obrazovanje s ciljem razvoja sposobnosti
za kritiko prosuivanje. Na kraju, poto se prva podnositeljica zahtjeva
zalae za sekularizam, isticanje raspela povrijedilo je njeno pravo da svoju
djecu obrazuje u skladu sa svojim filozofskim uvjerenjima.
Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je raspelo bez sumnje vjerski simbol i
nastojanje da mu se pripiu kulturne vrijednosti predstavlja beznadean
i oajniki pokuaj odbrane. Nita u italijanskom pravnom sistemu ne
moe opravdati tvrdnju da je to simbol nacionalnog identiteta: u skladu s
Ustavom, zastava je ta koja simbolizira taj identitet.
tavie, kao to je njemaki Savezni ustavni sud istaknuo u svojoj presudi
od 16. maja 1995, ako bi se raspelu dalo profano znaenje, time bi se ono
odvojilo od svog izvornog znaenja i omoguilo bi se iskljuenje njegove
169

svete naravi. to se tie tvrdnje da je to samo pasivni simbol, time se

ignorie injenica da raspelo kao i svi simboli i vie od svih drugih
ima materijalni obrazac za kognitivnu, intuitivnu i emocionalnu stvarnost,
koja je odmah uoljiva. Njemaki Savezni ustavni sud je, tavie, naveo u
presudi da je prisutnost raspela u uionicama imala izazivaki karakter u
smislu da predstavlja sadraj vjere i da simbolizira i slui kao promotivni
materijal za to. Na kraju, podnositelji zahtjeva istakli su da je u predmetu
Dahlab protiv vicarske (presuda od 15. februara 2001, br. 42393/98,
ECHR 2001-V), Sud naveo posebnu mo religijskih simbola ispoljenih u
kolskom okruenju.
Podnositelji zahtjeva tvrdili su da svaka demokratska drava ima obavezu
da garantuje slobodu savjesti, pluralizam te jednak tretman vjerovanja
i sekularnog ustrojstva institucija. Princip sekularizma zahtijeva, prije
svega, neutralnost drave, koja treba da se dri izvan religijskih sfera i
da zauzima isti stav prema svim religijskim pravcima. Drugim rijeima,
neutralnost obavezuje dravu da uspostavi neutralan prostor unutar
kojeg bi svako slobodno mogao ivjeti u skladu s vlastitim uvjerenjima.
Nametanjem religijskih simbola, u ovom sluaju raspela u uionicama,
italijanska drava postupala je suprotno.
Pristup podnositelja zahtjeva se, dakle, jasno razlikuje od dravnog
ateizma, koji ima za cilj uskraivanje slobode vjere nametanjem sekularnih
stajalita na autoritaran nain. U odnosu na dravnu nepristranost
i neutralnost, sekularizam je naprotiv sredstvo osiguranja vjerskih i
filozofskih sloboda savjesti za sve.
Podnositelji zahtjeva nadalje su tvrdili da je nuno posvetiti posebnu
zatitu manjinskim vjerovanjima i uvjerenjima, kako bi se zatitili od
despotizma veine, i da je to takoe razlog za uklanjanje raspela iz
uionica.

170

U zakljuku, podnositelji zahtjeva osporavaju navode vlade, koja tvrdi

da bi uklanjanje raspela iz uionica u dravnim kolama oduzelo dio
italijanskog kulturnog identiteta, smatrajui da to nije u skladu s temeljima
zapadne politike misli, naelima liberalne drave i pluralistike, otvorene
demokratije i potivanjem individualnih prava i sloboda sadranih u
italijanskom Ustavu i Konvenciji.

C. Stavovi treih zainteresiranih strana

1. Vlade Armenije, Bugarske, Cipra, Ruske Federacije,
Grke, Litve, Malte i Republike San Marino
U zajednikom oitovanju koje je podneseno na raspravi, vlade Armenije,
Bugarske, Cipra, Ruske Federacije, Grke, Litve, Malte i Republike San
Marino iznijele su da je po njihovom miljenju odluivanje prvostepenog
vijea bilo bazirano na nerazumijevanju pojma neutralnosti, koje je vijee
pomijealo sa sekularizmom. Istakli su da postoji velika raznolikost
odnosa izmeu crkve i drave u Evropi i da vie od polovice stanovnitva
Evrope ivi u nesekularnim dravama. Dodali su da dravni simboli
neizbjeno imaju mjesto u dravnom obrazovanju i da su mnogi od njih
religijskog porijekla, kri koji je i nacionalni i religijski simbol najoitiji
je primjer. Po njihovom miljenju, u nesekularnim evropskim zemljama
prisutnost vjerskih simbola u javnom prostoru iroko je tolerisana od
strane sekularne populacija kao dio nacionalnog identiteta. Drave ne bi
trebalo da se odriu dijela svog kulturnog identiteta samo zbog toga jer je to
identitet vjerskog porijekla. Stav koji je usvojilo vijee nije izraz pluralizma
koji je predstavljen u sistemu Konvencije, nego izraavanje vrijednosti
sekularne drave. irenje te vrijednosti na cijelu Evropu predstavljalo
bi amerikaniziranje Evrope s jednim i jedinstvenim pravilom i
strogim odvajanjem crkve i drave koje bi bilo obavezujue za sve.
171

U svom podnesku vlade navode da favoriziranje sekularizma predstavlja

politiki stav i, uz duno potovanje, nije bilo neutralno. Prema tome,
drava koja u odgojno-obrazovnom podruju podrava sekularizam
nasuprot religiji nijeneutralna. Samim tim, uklanjanje raspela iz uionica,
gdje su uvijek bila istaknuta, ne bi bilo bez posljedica na obrazovanje.
Vlade koje su intervenisale priznale su da bi se mogle pojaviti okolnosti
u kojima bi mijeanje drave bilo neprihvatljivo. Teret dokazivanja trebao
bi ostati na pojedincima, meutim, Sud bi trebao intervenisati samo u
ekstremnim sluajevima.
2. Vlada Kneevine Monako
Vlada Kneevine Monako navela je da dijeli stav prema kojem je kri
bio pasivni simbol, koji se moe vidjeti na grbovima i zastavama
mnogih drava, a da u konkretnom sluaju oituje nacionalni identitet
ukorijenjen u povijesti. Nadalje, naelo neutralnosti drave zahtijeva
od vlasti da se suzdri od nametanja religijskih simbola tamo gdje
nikad nisu postojali i od uklanjanja simbola koji su uvijek bili istaknuti.
3. Vlada Rumunije
Vlada Rumunije ustvrdila je da prvostepeno Vijee nije dovoljno uzelo u
obzir iroku slobodu procjene koja je dostupna dravama ugovornicama
kada se radi o osjetljivim pitanjima i kada ne postoji konsenzus irom
Evrope. Vlada je istakla da je naroito sudska praksa priznala da drave
uivaju iroko polje slobodne procjene u pogledu noenja vjerskih
simbola u dravnim kolama, te isto treba primijeniti na isticanje vjerskih
simbola u takvim kolama. Takoe je istaknuto da se presuda vijea
temelji na pretpostavci da je isticanjem vjerskih simbola u dravnim
kolama prekren lan 9 Konvencije i lan 2 Protokola broj 1, ime
je narueno naelo neutralnosti, a kada se to desi, drave ugovornice
prisiljene su intervenisati s ciljem uklanjanja tih simbola. Po njihovom
miljenju, ovaj princip bolje se primjenjujekada se odluke ove vrste
donose zajedno od strane nastavnika, uenika i roditelja. U svakom
172

sluaju, kao to nije bila povezana s odreenim vjerskim obavezama,

prisutnost raspela u uionicama nije dovoljno utjecala na vjerske
osjeaje onih kojih se tie da bi postojalo krenje navedenih odredbi.
4. Nevladina organizacija Helsinki Monitor
iz Grke
Prema ovoj organizaciji isticanje raspela nije se moglo percipirati nikako
drugaije negokao vjerski simbol, tako da se takvo isticanje u uionicama
dravnih kola moe posmatrati samo kao institucionalna poruka
zagovaranja odreene religije. Naglaeno je da je u predmetu Folger i
drugi protiv Norveke, br. 15472/02 , Sud zakljuio da uee uenika
u vjerskim aktivnostima ustvari moe utjecati na njih, a uzimajui to u
obzir ista je situacija kada djeca ue u uionicama na ijim zidovima je
istaknut vjerski simbol.
5. Nevladina organizacija Associazione
Nazionale del libero Pensiero
Organizacija koja je intervenisala smatra da prisustvo vjerskih simbola u
uionicama dravnih kola nije u skladu s lanom 9 Konvencije i lanom 2
Protokola broj 1, i tvrdi da ogranienja koja su nametnuta podnositeljima
zahtjeva nisu propisana zakonom u smislu sudske prakse Suda.
Naglaeno je da dugotrajno prikazivanje raspela u uionicama dravnih
kola nije bilo propisano zakonom, nego propisima donesenim tokom
faistike ere. Dodaje se da su ovi propisi u svakom sluaju implicitno
ukinuti Ustavom iz 1947, Zakonom iz 1985. god. o ratifikaciji sporazuma o
izmjenama i dopunama Lateranskog sporazuma iz 1929. Ova organizacija
istakla je da je Krivino odjeljenje Kasacionog suda presudilo na taj nain
u presudi od 1. marta 2000. (br. 4273) u slinom sluaju koji se odnosi
na raspela prikazana na birakim mjestima. Takav pristup potvren je u
presudi od 17. februara 2009. o raspelima prikazanim u sudnicama. Tu
se, dakle, radi o sukobu sudske prakse izmeu Vrhovnog upravnog suda
(Consiglio di Stato) koji je, naprotiv, smatrao da se relevantni propisi jo
primjenjuju i sudske prakse Kasacionog suda, ime se utie na naelo
173

pravne sigurnosti, koje je bilo osnovni stub vladavine prava. Poto je

Ustavni sud odbio nadlenost po ovom pitanju, nije bilo drugog pravnog
mehanizma u Italiji kojim bi se taj sukob mogao rijeiti.
6. Nevladina organizacija Evropski centar za
zakon i pravdu
Ova organizacija tvrdi da je prvostepeno vijee pogreno razmatralo
pitanje koje je pokrenuto u ovom predmetu, a koje glasi da li je povrijeeno
pravo prve podnositeljice zahtjeva, a koje je zagarantovano Konvencijom
samo zbog prisutnosti raspela u uionicama. Njihovo je miljenje da nije
dolo do povrede prava. Prvo, osobna uvjerenja prve podnositeljice
zahtjeva nisu bila povrijeena jer nije bila prisiljena djelovati protiv svoje
savjesti niti je sprijeena djelovati prema svojoj savjesti. Drugo, njihova
najdublja uvjerenja i pravo prve podnositeljice zahtjeva da se osigura
obrazovanje njene djece u skladu s njenim filozofskim uvjerenjima
nije povrijeeno, jer njena djeca nisu bila prisiljena da vjeruju, niti su
bila sprijeeni da vjeruju. Nisu bila indoktrinirana, niti su bila predmet
prozelitizma. Ova organizacija je ustvrdila da je Vijee pogrijeilo kada je
donijelo odluku da je dravna odluka o prikazivanju raspela u uionicama
u suprotnosti s Konvencijom (to nije bilo pitanje izneseno u zahtjevu).
Donoenjem takve odluke, vijee je stvorilo novu obavezu koja nije u
vezi s pravima prve podnositeljice zahtjeva, nego u vezi s obrazovnim
okruenjem.
7. Nevladina organizacija Eurojuris
Ova organizacija slae se sa zakljucima prvostepenog vijea. Nakon
iznoenja relevantnih odredbi italijanskog pozitivnog prava i istiui
ustavnu vrijednost naela sekularizma pozivaju se na naelo utvreno u
sudskoj praksi u smislu da kola ne bi trebala biti mjesto za prozelitizam
ili propovijedanje. Takoe, spomenuli su predmete u kojima je sud
ispitao pitanje noenja mahramepo islamskim propisima u obrazovnim
174

ustanovama. Oni su istakli da prisutnost raspela u uionicama dravnih

kola nije propisana zakonom, nego propisima koji su se naslijedili iz
faistikog razdoblja i koji su odraavali konfesionalni koncept drave,
to danas nije u skladu s naelom sekularizma utvrenog u pozitivnom
ustavnom pravu. Oni su odluno odbacili obrazloenje italijanskog
Upravnog suda, prema kojem je prisutnost raspela u uionicama dravnih
kola u skladu s ovim naelom, jer ono navodno simbolizira i sekularne
vrijednosti. U svom podnesku, naveli su da je raspelo vjerski simbol s
kojim se nekrani ne mogu identificirati. tavie, obavezujui dravne
kole da ga prikazuju u svojim uionicama drava dodjeljuje posebnu
dimenziju odreenoj religiji, na tetu pluralizma.
8. Nevladina organizacija Internationl
Commission of Jurists, Interights and
Human Rights Watch
Ova organizacija ustvrdila je da je obavezno prikazivanje vjerskih
simbola, kao to su raspela u uionicama dravnih kola, nespojivo
s naelom neutralnosti i pravom zajamenim uenicima i njihovim
roditeljima na temelju lana 9 Konvencije i lana 2 Protokola broj 1.
U svom podnesku oni su naveli da je obrazovni pluralizam ustanovljen
princip, to je potvreno ne samo u sudskoj praksi evropskog suda nego
i u sudskoj praksi brojnih vrhovnih sudova i u razliitim meunarodnim
instrumentima. Nadalje, sudska praksa podrava obavezu drave da
bude neutralna i nepristrana po pitanju religijskih uvjerenja u pruanju
javnih usluga, ukljuujui obrazovanje. Ova organizacija istakla je da
naelo nepristranosti priznaju ne samo italijanski, panski i njemaki
ustavni sudovi nego ga posebno priznaju i francuski sud Conseil dtat
i vicarski Savezni sud. Oni su dodali da je, kako je potvrdilo nekoliko
vrhovnih sudova, dravna neutralnost po pitanju vjerskih uvjerenja
175

posebno vana u uionici, jer je kola obavezna i djeca su osjetljiva na

indoktrinacije u koli. Oni su ponovili zakljuak Suda da iako Konvencija
ne spreava drave da kroz nastavu i obrazovanje prenose informacije ili
znanje vjerskog ili filozofskog karaktera, mora se osigurati da se to ini
na objektivan, kritian i pluralistiki nain, i bez bilo kakve indoktrinacije.
Oni su istakli da se to primjenjuje na sve funkcije u podruju obrazovanja
i nastave, ukljuujui organizaciju kolskog okruenja.
9. Nevladine organizacije Zentralkomitee
der Deutsche katholiken, Semaines Sociales
de France i Associazioni cristiane lavoratori
italiani
Ove organizacije navele su da se slau sa stavom prvostepenog
Vijea da je kri, iako ima vie znaenja, prvenstveno sredinji simbol
kranstva. Oni su dodali, meutim, da se ne slau sa zakljukom, i
smatraju da je teko shvatiti kako prisutnost raspela u uionicama moe
biti emocionalno uznemirujua za neke uenike ili ometati razvoj
njihovog kritikog razmiljanja. U svom podnesku, oni su naveli da se
samo prisustvo raspela ne moe izjednaiti s vjerskom ili filozofskom
porukom; to bi se radije trebalo tumaiti kao pasivan nain prenoenja
temeljnih moralnih vrijednosti. To pitanje bi moralobiti u nadlenosti
drave prilikom odluivanja o programu u kolama, a roditelji moraju
prihvatiti injenicu da odreeni aspekti odgoja i obrazovanja u dravnim
kolama nisu u potpunosti u skladu s njihovim uvjerenjima. Oni su
dodali da dravna odluka za prikaz raspela u uionicama dravnih kola
ne znai da se provodi u cilju indoktrinacije koja je zabranjena lanom
2 Protokola broj 1. Oni tvrde da se mora nai ravnotea u ovom sluaju
izmeu prava i interesa vjernika i nevjernika, izmeu temeljnih prava
pojedinaca i legitimnih interesa drutva, a izmeu formulacije standarda
176

koji se odnose na temeljna prava i odravanja raznolikosti koja postoji u

Evropi. U svom podnesku oni su naveli da sud treba ostaviti dravama
iroko polje slobodne procjene na ovom podruju jer regulisanje odnosa
izmeu drave i religije varira od jedne zemlje do druge i da je posebno
pitanje mjesta religije u dravnim kolama duboko ukorijenjeno u
povijesti, tradiciji i kulturi odreene zemlje.
10. Trideset i tri lana Evropskog parlamenta
koji su djelovali zajedno.
Trideset i tri lana Evropskog parlamenta su istakli da Evropski sud
nije Ustavni sud i da mora potivati naelo supsidijarnosti i prepoznati
posebno iroko polje slobodne procjene u korist drava ugovornica
ne samo u pogledu odnosa izmeu drave i religije nego i tamo gdje
te drave obavljaju svoje funkcije u oblasti obrazovanja i nastave. Po
njihovom miljenju, donoenjem odluke o obaveznom uklanjanju
vjerskih simbola iz dravnih kola, Veliko vijee bi poslalo jednu radikalnu
ideoloku poruku. Oni su dodali da je jasno iz sudske prakse da drava
koja pokazuje sklonost za pojedine religije, zbog razloga koje proizilaze
iz njene povijesti i tradicije, ne prelazi granicu. Prema tome, po njihovom
miljenju, prikazivanje raspela u javnim zgradama nije u suprotnosti s
Konvencijom, te prisutnost vjerskih simbola u javnom prostoru ne treba
promatrati kao oblik indoktrinacije, nego kao izraz kulturnog jedinstva
i identiteta. Oni su dodali da u konkretnom kontekstu vjerski simboli
imaju sekularnu dimenziju, te ih stoga ne treba ukloniti.

177

D. Ocjena Suda
a. Opa naela
Sud naglaava da je u podruju obrazovanja i nastave lan 2 Protokola broj
1 u naelu lex specialis u odnosu na lan 9 Konvencije. To je tako barem tamo
gdje se, kao i u ovom sluaju, spor odnosi na obaveze utvrene za drave
ugovornice u drugoj reenici lana 2, tj. potivanje, kada se sprovode
funkcije u tom podruju, prava roditelja da se osigura takvo obrazovanje
i pouavanje koje je u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim
uvjerenjima (vidi Folger i drugi protiv Norveke, br. 15472/02).
Zahtjev se stoga treba ispitati, uglavnom sa stajalita druge
reenice lana 2 Protokola br. 1 (vidi takoe Appel-Irrgang i
ostali protiv Njemake (dec.), br. 45216/07, ECHR 2009 -...).
Ipak, tu odredbu treba itati ne samo u svjetlu prve reenice istog lana
nego i u svjetlu posebno lana 9 Konvencije (vidi, naprimjer, Folger,
naprijed citirano), koji jami slobodu misli, savjesti i vjere, ukljuujui
slobodu da se ne pripada religiji, a koju dravama ugovornicama namee
dunost neutralnosti i nepristranosti.
S tim u vezi, valja istaknuti da drave imaju odgovornost osiguranja,
neutralnosti i nepristranosti kod ispovijedanja raznih religija, vjera i uvjerenja.
Uloga drava je da pomogne u odravanju javnog reda, vjerskog sklada
i tolerancije u demokratskom drutvu, posebno izmeu suprotstavljenih
grupa (vidi, naprimjer, Leyla ahin protiv Turske [GC], br. 44774/98,
107, ECHR 2005-XI). To se odnosi i na odnose izmeu vjernika i
nevjernika i odnose izmeu pripadnika razliitih religija, vjera i uvjerenja.
Rije potivanje u lanu 2 Protokola broj 1 znai vie od priznati ili
uzeti u obzir, uz prvenstveno negativne obaveze, koje ukljuuju neke
pozitivne obaveze od strane drave.
178

Ipak, zahtjevi pojma potivanje, koji se takoe pojavljuje u lanu

8 Konvencije, znatno se razlikuju od sluaja do sluaja, s obzirom na
raznolikost prakse i situacije u dravama ugovornicama. Kao rezultat
toga, drave ugovornice uivaju iroko polje slobodne procjene
u odreivanju koraka koje treba preduzeti kako bi se osigurala
usklaenost s Konvencijom, s dunim obzirom na potrebe i resurse
zajednice i pojedinaca. U kontekstu lana 2 Protokola broj 1 ovaj
koncept podrazumijeva posebno da se ova odredba ne moe tumaiti
na nain da roditelji mogu zahtijevati od drave da obezbijedi poseban
oblik nastave (vidi Bulski v. Poland (dec.), br. 46254/99 31888/02 i).
Sud se pozvao na svoju sudsku praksu o mjestu religije u nastavnom
programu (vidi Kjeldsen Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, 7.
decembar 1976, 5053, serija A br 23, Folger, naprijed citirano, 84,
i Hasan i Eylem Zengin protiv Turske).
Prema tim institutima, utvrivanje i planiranje nastavnog plana i programa
u nadlenosti je drava ugovornica. U naelu, nije na Sudu da odluuje o
takvim pitanjima, kao to se legitimna rjeenja mogu razlikovati zavisno
od zemlje i vremenskog perioda.
Konkretno, druga reenica lana 2 Protokola broj 1 ne spreava drave
da kroz nastavu i obrazovanje izravno ili neizravno prenose informacije
ili znanja vjerske ili filozofska vrste. To ne ovlauje roditelje da se protive
integraciji takve nastave ili obrazovanja u kolski kurikulum.
S druge strane, s ciljem ouvanja mogunosti pluralizma u obrazovanju,
od drave se zahtijeva, u vrenju njenih funkcija u odnosu na obrazovanje
i uenje, brine da se informacije ili znanje ukljueno u nastavni plan i
program prezentira na objektivan, kritiki i pluralistiki nain, omoguujui
uenicima da razviju kritiki um, osobito s obzirom na religije, u mirnoj
atmosferi i bez ikakvog prozelitizma. Dravi je zabranjeno sprovoditi
indoktrinaciju koja bi se mogla smatrati nepotivanjem roditeljskih
vjerskih i filozofskih uvjerenja. To je granica koju drave ne smiju prelaziti.
179

b. Procjena injeninog stanja u svjetlu navedenih naela

Sud ne prihvaa tvrdnju vlade da se obaveza drava ugovornica
koja prozilazi iz druge reenice lana 2 Protokola broj 1 odnosi
samo na sadraj kolskih programa, iz ega proizilazi da je pitanje
prisutnosti raspela u uionicama dravnih kola izvan njenog dosega.
Istina je da se najvei broj sluajeva u kojima je Sud ispitao primjenu
ove odredbe odnosi na sadraj i provedbu nastavnog plana i programa.
Ipak, kako je Sud ve naglasio, obaveze drave ugovornice na potivanje
vjerskih i filozofskih uvjerenja roditelja ne odnose se samo na sadraj
nastave i nain na koji je predviena ve ih obavezuju u vrenju svih
funkcija u smislu druge reenice lana 2 Protokola broj 1 koja se
odnosi na obrazovanje i pouavanje (vidi u sutini Kjeldsen, Busk Madsen
i Pedersen; Valsamis protiv Grke, 18. decembar 1996, 27, Izvjetaj
o presudama i odlukama 1996-VI, Hasan i Eylem Zengin; i Folger).
Obaveza ukljuuje, bez ikakve sumnje, organizaciju kolskog okruenja.
Uopteno govorei, Sud smatra da, tamo gdje je organizacija kole
regulisana od strane organa javne vlasti, taj zadatak mora se shvatiti kao
funkcija koju je preuzela drava u odnosu na obrazovanje i uenje, u
smislu druge reenice lana 2 Protokola broj 1.
Iz toga slijedi da je odluka treba li raspela da budu prisutna u uionicama
dravnih kola dio funkcije koju je preuzela tuena drava u odnosu na
obrazovanje i uenje i, samim tim, spada u djelokrug druge reenice
lana 2 Protokola br 1. Time je napravljeno podruje u kojem se drava
obavezuje da potuje pravo roditelja da osiguraju odgoj i pouavanje
svoje djece u skladu s vlastitim vjerskim ili filozofskim uvjerenjima.
Sud nadalje smatra da je raspelo prije svega vjerski simbol. Domai
sudovi doli su do istog zakljuka, a vlada to, u svakom sluaju, nije
osporila. Pitanje da li se raspelo tereti za bilo koji drugi smisao izvan
svog vjerskog simbolizma nije presudno u ovoj fazi sudskog odluivanja.
180

Nisu predoeni dokazi pred Sudom da prikazivanje vjerskog

simbola na zidovima uionica moe imati utjecaj na uenike
tako da se ne moe razumno tvrditi da li to utjee ili ne utjee na
mlade osobe ija uvjerenja su jo uvijek u procesu formiranja.
Meutim, razumljivo je da prva podnositeljica zahtjeva in isticanja
raspela u uionicama u dravnoj koli koju su pohaala njezina
djeca moe vidjeti kao nedostatak potovanja od strane drave
njenog prava da se osigura obrazovanje i pouavanje njene djece
u skladu s njenim filozofskim uvjerenjima.U svakom sluaju,
subjektivna percepcija podnositeljice zahtjeva nije sama po sebi
dovoljna da se konstatuje povreda lana 2 Protokola broj 1.
Vlada je, sa svoje strane, objasnila da je prisutnost raspela u uionicama
dravnih kola rezultat povijesnog razvoja Italije, to je injenica koja
raspelu daje ne samo vjersku konotaciju nego ga povezuje s identitetom,
i sad je to postala tradicija za koju vlada smatra da je vano da se produi.
Vlada je dodala da raspelo, izvan svojih vjerskih znaenja, simbolizira
naela i vrijednosti koje su inile temelj demokracije i zapadne
civilizacije i da je njegova prisutnost u uionicama pravdana na taj raun.
Sud je zauzeo stav da odluka o tome hoe li drava primijeniti tradiciju
ili ne u naelu spada u polje slobodne procjene odreene drave. Sud,
osim toga, mora uzeti u obzir injenicu da je Evropa obiljeena velikom
raznolikou drava od kojih se sastoji, posebno u sferi kulturnog i
povijesnog razvoja. Sud istie, meutim, da pozivanje na tradiciju ne
moe osloboditi dravu ugovornicu obaveze potivanja prava i sloboda
utvrenih u Konvenciji i njezinim protokolima.
to se tie vladinog miljenja o znaenju raspela, Sud primjeuje da sud
Consiglio di Stato i Kasacioni sud imaju razliite stavove u tom pogledu
i da Ustavni sud nije dao rjeenja. Nije na Sudu da zauzima stav o
domaim pitanjima o kojima se vodi debata pred domaim sudovima.
181

Ostaje injenica da drave ugovornice imaju polje slobodne

procjene u svojim nastojanjima da pomire vrenje funkcije koju
su preuzele u odnosu na obrazovanje i uenje uz potivanje prava
roditelja da se osigura takvo obrazovanje i poduavanje koje je
u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
To se odnosi na organizaciju kolskog okolia te utvrivanje i planiranje
nastavnog plana i programa (kao to je Sud ve naglasio: vidi osnove
navedene presude u sluaju Kjeldsen, Busak Madsen i Pedersen,
5053; Folger, 84, i Zengin, 5152). Sud je stoga u naelu duan
potivati odluke drave ugovornice o tim pitanjima, ukljuujui i
mjesto religije, pod uslovom da te odluke ne dovode do indoktrinacije.
Sud zakljuuje u konkretnom sluaju da je odluka o tome hoe li raspela
biti istaknuta u uionicama dravnih kola, u naelu, pitanje koje spada u
polje slobodne procjene odreene drave. tavie, injenica da ne postoji
evropski konsenzus o pitanju prisutnosti vjerskih simbola u dravnim
kolama, govori u prilog tom pristupu.
Polje slobodne procjene, meutim, ide ruku pod ruku s evropskim
nadzorom (vidi, naprimjer, mutatis mutandis, Leyla ahin protiv
Turske, 110). Zadatak Suda u ovom predmetu je da se utvrdi
da li je prekoraena granica u smislu zabrane indoktrinacije.
S tim u vezi, istina je da se propisivanjem prisutnosti raspela u
uionicama dravnih kola znaka koji se, sa ili bez svjetovne
simbolike vrijednosti, nesumnjivo odnosi na kranstvo - veinskoj
religiji dodjeljuje naglaena vidljivost u kolskom okruenju.
Meutim, to samo po sebi nije dovoljno da se smatra procesom
indoktrinacije od strane tuene drave i da je dolo do krenje uslova iz
lana 2 Protokola broj 1.
182

Sud upuuje na ovom mjestu, mutatis mutandis, na presude koje su

prethodno navedene Folger i Zengin. U predmetu Folger, u kojem je Sud
pozvan da ispita sadraj predmeta Kranstvo, religija i filozofija (KRL),
Sud je utvrdio da se injenica da nastavni plan i program sadri vei udio
znanja o kranskoj vjeri nego o drugim religijama i filozofijama ne moe
sama po sebi smatrati odstupanjem od naela pluralizma i objektivnosti
u vezi s indoktrinacijom. Sud je objasnio da s obzirom na mjesto koje
kranstvo zauzima u povijesti i tradiciji tuene drave Norveke
mora se smatrati da ovo pitanje spada u polje slobodne procjene, u smislu
planiranja i postavljanja programa (vidi predmet Folger i drugi protiv
Norveke).
Sud je doao do slinog zakljuka u kontekstu predmeta religijske kulture
i etike u turskim kolama, gdje nastavni plan i program sadri najvie
znanja o islamu zbog toga to je, bez obzira na sekularnu narav drave, islam
veinska religija koja se prakticira u Turskoj (vidi Zengin protiv Turske).
Nadalje, raspelo na zidu je bitno pasivan simbol i ovo je vano u miljenju
Suda, posebno s obzirom na naelo neutralnosti. Ne moe se smatrati da
to ima utjecaj na uenike kao didaktiki govor ili sudjelovanje u vjerskim
aktivnostima.
Sud primjeuje da se, u svojoj presudi od 3. novembra 2009, prvostepeno
Vijee sloilo s tvrdnjom da prikaz raspela u uionicama ima znaajan
utjecaj na drugog i treeg podnositelja zahtjeva, koji su tada imali jedanaest
i trinaest godina. Prvostepeno vijee utvrdilo je da se, u kontekstu javnog
obrazovanja, raspelo koje je nemogue ne primijetiti u uionicama nuno
posmatra kao sastavni dio kolskog okolia, te bi se stoga moglo smatrati
snanim vanjskim simbolom u smislu presude Dahlab protiv vicarske.
Veliko vijee ne slae se s tim pristupom i smatra da ta odluka ne moe
posluiti kao osnova u ovom predmetu, jer su injenice u ova dva sluaja
potpuno razliite.
183

Sud istie da se predmet Dahlab protiv vicarske odnosi na mjeru zabrane

noenja mahrame po islamskim propisima tokom nastave, s namjerom
da se zatite religijska uvjerenja uenika i njihovih roditelja, te primijeni
naelo konfesionalne neutralnosti u kolama, a kako je predvieno u
domaem zakonu. Nakon to je razmotreno da su vlasti uredno odmjerile
interese suprotstavljenih strana koje su ukljuene, Sud je zakljuio,
uzimajui u obzir prije svega dob djece za koju je podnositeljica zahtjeva
bila odgovorna, da vlasti nisu prekoraile svoje polje slobodne procjene.
tavie, efekte vee vidljivosti raspela koji se daju kranstvu u kolama
treba staviti u perspektivu uzimajui u obzir slijedee take. Prvo,
prisutnost raspela nije povezana s obaveznim uenjem o kranstvu (vidi
uporednu praksu, podatke navedene u predmetu Zengin protiv Turske).
Drugo, prema indikacijama koje je vlada iznijela, Italija otvara kolsko
okruenje paralelno i drugim religijama. Vlada je navela, s tim u vezi,
da uenicima nije bilo zabranjeno noenje mahrame ili drugih simbola
ili odjee koja ima vjerske konotacije, ime su omogueni alternativni
aranmani kako bi se pomoglo upoznavanje i s neveinskom vjerskom
praksom; u kolama se esto obiljeava poetak i kraj ramazana; a
vjerski odgoj po izboru moe se organizovati u kolama za sva priznata
vjerska uvjerenja. tavie, nije bilo nieg to bi sugerisalo da su vlasti bile
netolerantne prema uenicima koji su pripadali drugim religijama, ili koji
su nevjernici, ili koji su imali neka druga nevjerska filozofska uvjerenja.
Osim toga, podnositelji zahtjeva nisu tvrdili da je prisutnost raspela u
uionicama podsticala razvoj nastavne prakse s tendencijom prozelitizma,
niti su tvrdili da su drugi i trei podnositelj ikada doivjeli tendenciozno
pozivanje na prisutnost raspela od strane uitelja u obavljanju njihove funkcije.
Na kraju, Sud primjeuje da je prva podnositeljica zahtjeva u
potpunosti zadrala svoje pravo kao roditelj da uzdie i savjetuje
svoju djecu, da obavlja u tom smislu svoje prirodne funkcije kao
pedagoga i da vodi svoju djecu na put u skladu sa svojim filozofskim
uvjerenjima (vidi, posebno, Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen).
184

Iz navedenog proizilazi da su vlasti, u odluivanju kako bi zadrali raspela

u uionicama dravnih kola koje pohaaju djeca prve podnositeljice
zahtjeva, djelovale u granicama polja slobodne procjene koje je
ostavljeno navedenoj dravi u kontekstu njene obaveze da potuje,
u vrenju svojih funkcija u odnosu na obrazovanje i poduavanje,
pravo roditelja da im se osigura takvo obrazovanje i poduavanje koje
je u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
Sud u skladu s tim zakljuuje da nije dolo do povrede lana 2 Protokola
broj 1 u odnosu na prvu podnositeljicu zahtjeva. Sud nadalje smatra da
nema odvojenog pitanja koje proizilazi iz lana 9 Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA
1. Sud je odluio s petnaest glasova ZA i dva PROTIV da nije dolo do
povrede lana 2 Protokola broj 1 i da se nije otvorilo posebno pitanje u
vezi s lanom 9 Konvencije.

Zakljuak autora
Evropski sud za ljudska prava u Starzburu je u predmetu Dahlab protiv
vicarske 2001. god. presudio da vicarska nije povrijedila pravo na
slobodu vjere kada je dala otkaz uiteljici u osnovnoj koli zato to je
nosila mahramu po islamskim propisima. Tada je u obrazloenju presude
navedeno da uionice treba da budu osloboene od vjerskih simbola.
U predmetu Lautsi protiv Italije, prvostepeno vijee pozvalo se na
presudu Dahlab protiv vicarske i slijedei isti princip da nema mjesta
vjerskim simbolima u dravnim kolama, odluilo da Italija treba ukloniti
raspela iz uionica.
185

Nakon albe Italije, Veliko vijee Suda u konanoj presudi zakljuilo je

da se sluaj Dahlab protiv vicarske ne moe primijeniti na ovaj predmet
jer su, po miljenju Velikog vijea, injenice u ova dva sluaja potpuno
razliite. Iz tog razloga Veliko vijee je odluilo da Italija nije prekrila
pravo na obrazovanje podnositeljice zahtjeva i da moe zadrati raspela
u uionicama. U obrazloenju Sud dalje navodi da odluka o tome hoe li
raspela biti istaknuta u uionicama dravnih kola ili ne, u naelu, spada u
polje slobodne procjene odreene drave. tavie, injenica da ne postoji
evropski konsenzus o pitanju prisutnosti vjerskih simbola u dravnim
kolama, govori u prilog tom pristupu. Meutim, Sud dalje navodi da
se od drave, s ciljem ouvanja mogunosti pluralizma u obrazovanju,
zahtijeva da se u vrenju svojih funkcija u odnosu na obrazovanje i uenje
brine da se informacije ili znanje ukljueno u nastavni plan i program
prezentira na objektivan, kritiki i pluralistiki nain, omoguujui
uenicima da razviju kritiki um, osobito s obzirom na religije, u mirnoj
atmosferi i bez ikakvog prozelitizma. Dravi je zabranjeno sprovoditi
indoktrinaciju koja bi se mogla smatrati nepotivanjem roditeljskih
vjerskih i filozofskih uvjerenja. To je granica koju drave ne smiju prelaziti.

186

Presuda: Eweida i drugi protiv Ujedinjenog

Kraljevstva Velike Britanije, (Aplikacija br.
48420/10, 59842/10, 51671/10 i 36516/10)13
SAETAK PRAVOSNANE PRESUDE KOJA JE OBJAVLJENA
25.5.2013. GOD.

POSTUPAK
Predmet je nastao od etiri zahtjeva (br. 48420/10, 59842/10, 51671/10
i 36516/10) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne
Irske, koje su Sudu na osnovu lana 34 Konvencije za zatitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda (Konvencija) podnijela etiri britanska
dravljana, i to ga Nadia Eweida, ga Shirley Chaplin, ga Lillian Ladele
i g. Gary McFarlane (podnositelji zahtjeva) 10.8.2010, 29.9.2010, 3.9.
2010. i 24.6.2010.
Gospoa Eweida i ga Chaplin posebno su se alile na ogranienja
postavljena od strane njihovih poslodavaca, a po pitanju vidno noenog
kria oko vrata. Gospoa Ladele i g. McFarlane prigovorili su konkretno
na sankcije koje su preduzete protiv njih od strane njihovih poslodavaca
kao rezultat njihove zabrinutosti oko pruanja usluga koje po njihovom
miljenju opravdavaju homoseksualnu zajednicu. Gospoa Eweida,
gospoa Chaplin i gospodin McFarlane pozvali su se na lan 9 Konvencije,
zasebno i u vezi s lanom 14, dok se gospoa Ladele alila samo na
osnovu lana 14, koji se moe dovesti u vezu s lanom 9 Konvencije.

13 http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-115881

187

OKOLNOSTI PREDMETA
Prva podnositeljica zahtjeva, ga Eweida, roena je 1951, ivi u
Twickenhamu. Druga podnositeljica zahtjeva, ga Chaplin, roena je
1955, a ivi u gradu Exeter. Trea podnositeljica zahtjeva, ga Ladele,
roena je 1960, a ivi u Londonu. etvrti podnositelj zahtjeva, g.
McFarlane, roen je 1961, a ivi u Bristolu.
injenice predmeta, kako su stranke podnijele, mogu se saeti kako slijedi.

A. Ga Eweida
Prva podnositeljica zahtjeva, koja je provela prvih osamnaest godina svog
ivota u Egiptu, koptska je kranka koja prakticira religiju. Od 1999. ona
je radila kao check-in uposlenik za British Airways Plc, privatno preduzee.
British Airways zahtijeva od svih svojih uposlenika koji su u kontaktu s
javnou da nose uniformu. Do 2004. uniforma za ene imala je bluzu
s visokom kragnom uz vrat. Tokom 2004. British Airways uvodi novu
uniformu, koja ukljuuje bluzu za ene s otvorenim vratom, koja se
nosi s kravatom koja bi mogla biti zategnuta ili labavo vezana na vratu.
Prezentiran je i vodi za oblaenje, koji je utvrdio detaljna pravila o
svakom aspektu uniforme. Vodi ukljuuje slijedei pasus, u odjeljku pod
naslovom enska oprema:
Bilo koji dodatak ili odjevni predmet koji je zaposlenik duan nositi iz
obaveznih vjerskih razloga treba u svako doba biti pokriven od strane
uniforme. Ako, meutim, to nije mogue uiniti s obzirom na prirodu
predmeta i nain na koji se treba nositi, onda je potrebno posebno
odobrenje od lokalne uprave o prikladnosti i dizajnu kako bi se osigurala
188

usklaenost s jedinstvenim standardima, osim ako je takvo odobrenje ve

sadrano u jedinstvenim smjernicama. NB ... bilo koji drugi predmeti nisu
prihvatljivi da se nose s uniformom. Bit e zatraeno od vas da uklonite
bilo koji predmet nakita koji nije u skladu s navedenim propisima.
Kada se zaposlenik prijavi za rad, a nosi predmet koji nije u skladu s
kodeksom oblaenja, British Airways e zatraiti od zaposlenika da
ukloni sporni predmet, ili, ako je to potrebno, vratit e zaposlenika kui
da se presvue. Vrijeme provedeno od strane zaposlenika u oblaenju
adekvatne uniforme odbit e se od njegove ili njezine plae. Od odjevnih
predmeta za koje British Airways smatra da su obavezni u pojedinim
religijama i koji nisu mogli biti skriveni ispod odjee, daje se odobrenje
zaposlenicima, i to mukim Sikhima, da nose tamnoplavi ili bijeli turban
i prikaz Sikh narukvice tokom ljeta, ako su dobili odobrenje da nose
majice kratkih rukava. ensko muslimansko osoblje koje radi na zemlji
ima ovlatenje da nosi hidab (mahramu) u bojama koje odobri British
Airways.
Do 20.5.2006. ga Eweida nosila je kri na poslu skriven ispod njezine
odjee. Kao znak svoje predanosti svojoj vjeri ona je 20.5.2006 odluila
da pone otvoreno nositi kri,. Kada je stigla na posao tog dana, njezin
menader ju je zamolio da ukloni kri i lani ili da ih sakrije ispod
kravate. Gospoa Eweida je u poetku odbijala da to uini, ali je na kraju
pristala da se povinuje instrukcijama, a nakon rasprave o tome s viim
menaderom. S vidljivim kriem ga Eweida je ponovo dola na posao
7.8.2006. i ponovo je nevoljno prihvatila da postupi u skladu s kodeksom
oblaenja, a nakon to je upozorena da e, ako to odbije, biti poslana
kui i da joj nee biti plaeno. Kada je 20.9. 2006. odbila da prikrije ili
ukloni kri, bila je poslana kui bez plae do onog trenutka kada odlui da
potuje svoje ugovorne obaveze i kodeks o oblaenju. Dana 23. 10.2006.
ponueno joj je da obavlja administrativne poslove bez kontakata s
korisnicima, to znai da ne bi bilo potrebno da nosi uniformu, ali ona je
odbila ovu ponudu.
189

Sredinom oktobra 2006. pojavilo se nekoliko novinskih lanaka u vezi

sa sluajem ge Eweida koji su bili kritini prema firmi British Airways.
British Airways je 24.11.2006. najavio preispitivanje svoje jedinstvene
politike po pitanju noenja vidljivih vjerskih simbola. Nakon konsultacija
s lanova osoblja i predstavnicima sindikata, usvojena su nova pravila
odijevanja 19.1.2007. Stupajui na snagu od 1.2.2007. nova pravila
doputaju prikaz vjerskih i humanitarnih simbola. Odreeni simboli,
poput kria i Davidove zvijezde, dobili su odmah odobrenje. Gospoa
Eweida je vraena na posao 3.2.2007, uz doputenje da nosi kri, u skladu
s novim pravilima. Meutim, British Airways je odbio da joj nadoknadi
izgubljenu zaradu u razdoblju kada je ona odluila da ne dolazi na posao.
Gospoa Eweida podnijela je tubu Sudu za radne odnose 15.12.2006,
traei, izmeu ostalog, odtetu za indirektnu diskriminaciju, suprotno
propisu 3 o zapoljavanju spolova (Vjera i vjerovanje) Pravilnika iz 2003.
i alila se takoe na povredu njenog prava na manifestiranje religije, to
je u suprotnosti s lanom 9 Konvencije. Sud za radne odnose odbio je
tubu ge Eweida. Sud je utvrdio da vidljivo noenje kria nije obavezan
uvjet kranske vjere, nego osobni izbor ge Eweida. Nije bilo dokaza
da je bilo koji drugi od 30.000 zaposlenika, na radnim mjestima gdje se
trai noenje uniforme, ikada iznio takav zahtjev ili molbu, a jo manje
da je neko odbio raditi ako se ne udovolji tom zahtjevu. Iz toga proizilazi
da podnositelj tube nije uspio dokazati da je politika odijevanja stavila
krane openito u nepovoljniji poloaj, a to je bilo nuno kako bi se
opravdao zahtjev indirektne diskriminacije.
Gospoa Eweida alila se Viem sudu za radne odnose, koji je njenu
albu odbio 20.11.2008. Vii sud za radne odnose smatrao je da nije
neophodno za gu Eweida da pokae da su se i drugi krani alili
na politiku odijevanja, jer i pojedinac moe biti stavljen u posebno
nepovoljan poloaj u smislu propisa 3 (1) Pravilnika iz 2003, ak ako
on ili ona potuje, nerado, ogranienja po pitanju vidljivih vjerskih
simbola. Ipak, Vii sud je zakljuio da pojam indirektne diskriminacije
podrazumijeva diskriminaciju odreene grupe i da podnositeljica albe
nije uspjela dokazati postojanje grupe koja je u nepovoljnom poloaju.
190

Gospoa Eweida alila se Apelacionom sudu, koji je odbio njenu albu

12.2.2010. Ona je tvrdila da su Sud za radne odnose i Vii sud za radne
odnose pogreno primijenili pravo i da je sve to je potrebno da bi se
utvrdila indirektna diskriminacija bio dokaz o nepovoljnom poloaju
pojedinca. albeni sud je odbio ovaj argument, za koji je smatrao da nije
u skladu s Pravilnikom iz 2003. Usvojen je pristup Vieg suda za radne
odnose.
tavie, ak i ako je pravni argument ge Eweida taan, i da se indirektna
diskriminacija moe izjednaiti s nepovoljnim poloajem pojedinca
iz kojeg proizilazi njezina elja da oituje svoju vjeru na osobit
nain, zakljuci Suda za zapoljavanje pokazali su pravilo da su mjere
srazmjerne postizanju legitimnog cilja. Tokom sedam godina niko se,
ukljuujui i gu Eweida, nije alio na pravila i to pitanje je pokrenuto
odjednom. U meuvremenu, British Airways je ponudio da premjesti
podnositeljicu zahtjeva na drugo radno mjesto bez kontakta s javnou,
bez gubitka plae, ali je podnositeljica zahtjeva odbila tu ponudu. Osim
toga, Apelacioni sud smatra da sudska praksa koja se temelji na lanu
9 Konvencije ne bi mogla pomoi gi Eweida. Sud se pozvao na tekst
presude Doma lordova u predmetu R (SB) v guvernera Denbigh High School
[2006] UKHL 15, gdje Lord Bingham analizira sudsku praksu Suda i
Komisije i zakljuuje:
Institucije u Strazburu nisu uopte spremne pronai mijeanje u pravo na
oitovanje vjerskih uvjerenja ili rituala u praksi kada je osoba dobrovoljno
prihvatila zaposlenje ili ulogu koja ne dozvoljava tu praksu i kada postoje
drugi naini na raspolaganju toj osobi da primijeni u praksi svoju religiju
bez nepotrebnih tegoba ili neugodnosti.
Dana 26.5.2010. Vrhovni sud je odbio albu ge Eweida.

B. Gospoa Chaplin
Druga podnositeljica zahtjeva takoe je kranka koja prakticira svoju
vjeru. Ona je nosila kri vidljivo na laniu oko vrata jo od kada je
191

primila sakrament potvrde 1971, kao izraz svoje vjere. Ona vjeruje da
bi uklanjanje kria predstavljalo krenje njezinog prava na slobodu vjere.
Gospoa Chaplin stekla je status medicinske sestre 1981. i bila je
zaposlena u Fondaciji Royal Devon and Exeter NHS Trust, dravnoj
bolnici, od aprila 1989. do jula 2010. U vrijeme spornog dogaaja radila
je na odjelu za gerijatriju. Bolnica je imala pravila o odijevanju, na temelju
smjernica iz Ministarstva zdravstva. Pravila odijevanja predviaju u stavu
5.1.5: Ako se nosi, nakit mora biti diskretan i stavu 5.3.6:
5.3.6 Da bi se smanjio rizik od unakrsne infekcije, [sic] nakit e se
smanjiti na minimum (vidi 5.1.11), a to je:
Jedan obini glatki prsten koji nee ometati higijenu ruku i
Jedan par obinih diskretnh naunica.
Ogrlice se nee nositi kako bi se smanjio rizik od ozljeda pri rukovanju
s pacijentima.
Ako je prisutan pirsing na licu, isti treba biti uklonjen ili pokriven.

Stav 5.1.11 predvia:

Svaki lan osoblja koji eli nositi odreenu vrstu odjee ili nakita iz vjerskih
ili kulturnih razloga mora razgovarati o tom pitanju s neposrednim efom,
koji nee neopravdano odbiti odobrenje.
Pred Sudom za radne odnose izvedeni su dokazi o tome da je iz
zdravstvenih i sigurnosnih razloga zatraeno od jedne medicinske sestre
kranke da ukloni kri i ogrlicu, a da su dvije medicinske sestre, koje su
192

po vjeroispovijesti ikhi, obavijetene da ne mogu nositi bangle ili kirpan14,

te da su one prihvatile ove upute. Dvjema doktoricama muslimankama
doputeno je da nose uski sportski hidab.
U junu 2007. prezentirane su nove uniforme u bolnici, koje prvi put imaju
V-kragnu na tunikama za medicinske sestre. ef ge Chaplin zatraio
je od nje u junu 2009. da skine ogrlicu. Gospoa Chaplin insistirala
je na tome da je kri vjerski simbol i traila odobrenje da ga nosi. To
je odbijeno, s obrazloenjem da ogrlica i kri mogu izazvati ozljede
ako bi ih stariji pacijent povukao. Gospoa Chaplin je tada predloila
da nosi kri na ogrlici koja je vezana magnetskim kukicama, koje bi se
odmah razdvojile ako bi ih pacijent povukao. Meutim, zdravstveni
organ je odbio ovaj prijedlog s obrazloenjem da kri sam po sebi i dalje
predstavlja rizik za zdravlje i sigurnost; ako bi se slobodno zaljuljao,
naprimjer, mogao bi doi u dodir s otvorenim ranama. Konano, njoj
je sugerirano da bi svoj kri i ogrlicu mogla vezati za uzicu na kojoj nosi
svoju osobnu iskaznicu. Svi djelatnici duni su nositi osobnu iskaznicu
zakaenu na dep ili na uzici. Meutim, uposlenici su takoe bili duni
ukloniti osobnu iskaznicu i uzicu pri obavljanju bliske klinike dunosti, i
iz tog razloga, podnositeljica zahtjeva je odbila taj prijedlog. U novembru
2009. ga Chaplin je premjetena na drugo, privremeno, radno mjesto,
koje nije za medicinske sestre i koje je prestalo postojati u julu 2010.
Ona je podnijela tubu Sudu za radne odnose u novembru 2009, alei
se na direktnu i indirektnu diskriminaciju na vjerskoj osnovi. U svojoj
presudi od 21. maja 2010, Sud za radne odnose utvrdio je da nije bilo
direktne diskriminacije, budui da se stav bolnice temelji na zatiti zdravlja
i sigurnosti, a ne na vjerskoj osnovi. to se tie prigovora o indirektnoj
diskriminaciji, Sud je presudio da ne postoje dokazi da su druge osobe,
osim podnositeljice tube, stavljene u posebno nepovoljan poloaj.
14

Dio odjee koji odraava pripadnost religiji Sikha

193

C. Ga Ladele
Trea podnositeljica zahtjeva je kranka. Ona smatra da je brak zajednica
jednog mukarca i jedne ene, i iskreno vjeruje da su istospolna graanska
partnerstva u suprotnosti s Boijim zakonom.
Gospoa Ladele je zaposlena u Londonu u jedinici lokalne uprave
Borough of Islington, od 1992. Islington ima pravilo Dostojanstvo
za sve, to odraava politiku jednakosti i raznolikosti, u kojem, izmeu
ostalog, stoji:
Islington je ponosan na svoje razliitosti i Vijee se suprotstavlja svim
oblicima diskriminacije. Dostojanstvo za sve trebalo bi biti iskustvo za
osoblje Islingtona, stanovnike i korisnike usluga, bez obzira na dob, spol,
invaliditet, vjeru, rasu, seksualnost, nacionalnost, prihode ili zdravstveno
stanje...
Vijee e promovirati zajednicu kohezije i jednakost za sve grupe, ali e
se posebno fokusirati na diskriminaciju baziranu na dobi, invaliditetu,
spolu, rasi, vjeri i seksualnosti...
U principu, Islington e:
(A) zalagati se za zajednicu kohezije promovisanjem zajednikih
vrijednosti zajednice i razumijevanja, ojaanu jednakou, potivanjem i
dostojanstvom za sve...
Politika Vijee je takva da bi se svako trebao tretirati pravedno i bez
diskriminacije. Islington ima za cilj obezbijediti da:

Osoblje bude tretirano na random mjestu po principima pravednosti i

jednakosti

194

Korisnici dobivaju fer i jednak pristup uslugama Vijea

Osoblje i korisnici budu tretirani s dostojanstvom i potovanjem

Vijee e ukloniti diskriminatorne prepreke koje mogu sprijeiti ljude
u ostvarivanju mogunosti pri zapoljavanju i uslugama na koje imaju
pravo. Vijee nee tolerisati procese, stavove i ponaanje koji dovode do
diskriminacije, ukljuujui i uznemiravanja, viktimiziranje i nasilniko
ponaanje kroz predrasude, neznanja, nepromiljenosti i stereotipiziranja...
Od svih zaposlenika oekuje se da e promovisati te vrijednosti tokom
cijelog radnog vremena i da e raditi u skladu s tom politikom. Zaposlenici
koji kre ova pravila mogu se suoiti s disciplinskim mjerama.

Ga Ladele je 2002. god. postala matiar za voenje knjiga roenih,

umrlih i vjenanih. Iako je bila plaana od strane lokalnih vlasti i imala
dunost da potuje njihova pravila, ona nije bila zaposlena pri lokalnim
vlastima, nego je bila pod okriljem Generalnog arhivara. Zakon o civilnom
partnerstvu 2004. u Velikoj Britaniji stupio je na snagu 5. decembra 2005.
Zakonom je predviena pravna registracija civilnog partnerstva izmeu
dvije osobe istog spola, a koje imaju jednaka prava i obaveze kao i brani
partneri. U decembru 2005. Islington je odluio da se civilno partnerstvo
upisuje u postojee registre roenih, umrlih i vjenanih. Nije postojala
zakonska obaveza da se tako i postupi; zakonodavstvo je jednostavno
zahtijevalo da postoji dovoljan broj matiara u odreenom podruju za
upis civilnih partnerstava. Neke druge lokalne vlasti u Velikoj Britaniji
primijenile su drugaiji pristup, i dozvolile su matiarima koji imaju
iskreni vjerski prigovor na formiranje civilnog partnerstva da izbjegnu
imenovanje za matiare civilnog partnerstva.
U poetku, gi Ladele je bilo doputeno da se neformalno dogovori s
kolegama i zamijeni radno vrijeme, tako da ona nije morala provoditi
ceremonije civilnog partnerstva. U martu 2006, meutim, dvojica
kolega poalila su se da je njezino odbijanje da obavlja takve poslove
diskriminirajue. U pismu od 1. aprila 2006. ga Ladele je obavijetena
195

da bi se, prema miljenju lokalnih vlasti, odbijanje provoenja ceremonije

civilnog partnerstva moglo smatrati krenjem Kodeksa ponaanja i pravila
ravnopravnosti. Od nje je zatraeno da potvrdi u pisanom obliku da e
ubudue obavljati dunost sprovoenja ceremonije civilnih partnerstava.
Trea podnositeljica zahtjeva odbila je da to prihvati, te je od lokalnih vlasti
zatraila da preduzmu mjere koje e biti u skladu s njenim vjerovanjem.
Do maja 2007. atmosfera u uredu se pogorala. Odbijanje ge Ladele
da sprovodi ceremoniju civilnog partnerstva izazvalo je probleme
oko rasporeda i opteretilo druge kolege, a pojavili su se prigovori
homoseksualnih kolega u smislu da se osjeaju viktimiziranim. U maju
2007. lokalna vlast je zapoela preliminarnu istragu, koja je okonana
u julu 2007, uz preporuku da se pokrene disciplinski postupak protiv
ge Ladele, zbog odbijanja sprovoenja civilnog partnerstva, a na osnovu
seksualne orijentacije stranaka, ime je prekrila Kodeks ponaanja
lokalnih vlasti i pravila o ravnopravnosti. Disciplinsko roite odrano
je 16. augusta 2007. Nakon sasluanja, od ga Ladele je zatraeno da
potpie novi opis poslova koji od nje zahtijeva da vodi registar civilnog
partnerstva i administrativne poslove u vezi s civilnim partnerstvima, ali
bez zahtjeva za obavljanjem ceremonije.
Gospoa Ladele je podnijela pritubu Sudu za radne odnose, prigovarajui
na direktnu i indirektnu diskriminaciju na temelju vjere ili uvjerenja
i uznemiravanje. Na snagu je stupio Zakon o Registrima i Statistici 1.
decembra 2007. i, umjesto da bude zaposlenik kod Generalnog arhivara,
ga Ladele je postala zaposlenik lokalne vlasti, koja je sada imala pravo da
joj raskine ugovor o radu. To je znailo da e podnositeljica zahtjeva, ako
izgubi u postupku pred Sudom za radne odnose, najvjerojatnije dobiti
otkaz.
Sud je 3. jula 2008. potvrdio pritube indirektne i direktne vjerske
diskriminacije i uznemiravanja, smatrajui da je lokalna vlast pridala
veu snagu pravima lezbijske, gay, biseksualne i transseksualne zajednice
nego pravima [ge Ladele], jedne osobe koja je pravoslavne kranske
vjere. Lokalna vlast se alila Apelacionom sudu za radne odnose, koji je
19. decembra 2008. preinaio prvostepenu odluku Suda za radne odnose.
196

Apelacioni sud je zakljuio da su mjere lokalne vlasti prema gi Ladele bile

srazmjerne postizanju legitimnog cilja, odnosno pruanja registracijskih
uslugu na principu nediskriminacije.
Na presudu Apelacionog suda za radne odnose podnesena je alba
Apelacionom sudu, koji je 15. decembra 2009. potvrdio zakljuke
Apelacionog suda za radne odnose. To je navedeno u stavu 52:
... injenica da je odbijanje ge Ladele da obavlja ceremoniju civilnog
partnerstva bazirano na njenom religioznom gleditu o braku ne moe
opravdati zakljuak da Islingtonu ne bi trebalo biti doputeno da provodi
svoj cilj u potpunosti, odnosno da svi matiari treba da provode civilna
partnerstva kao dio svoje politike Dostojanstvo za sve. Gospoa
Ladele je bila zaposlena u javnom sektoru, i radei za javne vlasti, od
nje je traeno da obavlja isto svjetovni zadatak, koji se tretira kao dio
njenog posla; odbijanje ge Ladele da obavlja taj zadatak ukljuuje
diskriminiranje gay osoba, od nje je zatraeno da obavlja zadatak u skladu
s politikom Islingtona Dostojanstvo za sve, iji je hvalevrijedan cilj bio
da se izbjegne, ili barem smanji, diskriminacija kako meu zaposlenicima
Islingtona tako i izmeu Islingtona (i njegovih zaposlenika) i onih u
zajednici kojima se pruaju usluge; Odbijanje ge Ladele uzrokovalo je
najmanje uvredu dvoje od njenih gay kolega, prigovor ge Ladele temelji se
na njezinom poimanju braka, to ne predstavlja osnovni dio njezine vjere,
a zahtjevi Islingtona ni na koji nain nisu je sprijeili da obavlja molitvu
na nain kako je ona to eljela.
Apelacioni sud je zakljuio da se lanu 9 Konvencije i sudskoj praksi
koja podrava stajalite ge Ladele da se potuju njeni vjerski stavovi,
ne bi trebalo omoguiti ... da nadjaaju zabrinutost Islingtona radi
osiguranja da svi njegovi matiari manifestiraju jednako potovanje za
homoseksualne zajednice kao i za heteroseksualne zajednice. Nadalje
je navedeno da od vremena kada su stupili na snagu Propisi iz 2007, i
kada je gi Ladele povjeren registar civilnog partnerstva, Islington nije
imao samo pravo ve i obavezu zahtijevati od nje da sprovodi civilna
partnerstva.
Podnositeljica zahtjeva alila se Vrhovnom sudu, koji je odbio njenu
albu 4. marta 2010.
197

D. Gospodin McFarlane
etvrti podnositelj zahtjeva je kranin koji prakticira religiju, a
svojevremeno je bio lan velike multikulturalne crkve u Bristolu. On
vrsto i iskreno vjeruje da Biblija kae da je homoseksualizam grjean i
da on ne treba initi nita to direktno podupire takvu aktivnost.
Relate Avon Limited (u nastavku teksta Relate) je sastavni dio Relate
Federation, nacionalne privatne organizacije koja prua povjerljive
seksualne terapije i usluge savjetovanja. Relate i njegovi savjetnici lanovi
su Britanskog udruenja za seksualnu terapiju i savjetovanje (BASRT).
To Udruenje ima Etiki kodeks i Naela dobre prakse, koje primjenjuju
Relate i njeni savjetnici. Stavovi 18 i 19 Kodeksa propisuju kako slijedi:
Uvaavajui pravo na samoopredjeljenje, naprimjer:
Potujui autonomiju i pravo na samoopredjeljenje klijenata i drugih s
kojima klijenti mogu biti u odnosu. Nije primjereno za terapeuta da
klijentima namee odreeni skup standarda, vrijednosti ili ideala. Terapeut
mora prepoznati nain i raditi tako da se potuju vrijednosti i dostojanstvo
klijenata (i kolega) s dunim potovanjem prema pitanjima kao to su
religija, rasa, spol, starost, uvjerenja, seksualne orijentacije i invaliditet.
Svijest o vlastitim predrasudama, naprimjer:
Terapeut mora biti svjestan vlastitih predrasuda i izbjei diskriminaciju,
naprimjer na temelju vjere, rase, spola, starosti, uvjerenja, seksualne
orijentacije, invaliditeta. Terapeut ima odgovornost da bude svjestan
valstitih predrasuda i stereotipa i da razmotri naine na koje to moe
utjecati na terapijski odnos.
Relate takoe ima usvojenu Politiku jednakih mogunosti, koja naglaava
pozitivnu dunost kako bi se postigla ravnopravnost. Jedan od njenih
dijelova glasi:

198

Relate Avon je duan osigurati da nijedna osoba povjerenici, osoblje,

volonteri, savjetnici i klijenti, ne primaju manje vrijedan tretman na
temelju osobnih ili grupnih karakteristika, kao to su rasa, boja koe,
dob, kultura, zdravstveno stanje, seksualne orijentacije, brano stanje,
invaliditet [ili] socio-ekonomsko grupisanje. Relate Avon je predan ne
samo slovu zakona nego i pozitivnoj politici koja postie cilj osiguravanja
jednakih mogunosti za sve, kako za one koji rade u Centru (bez obzira
na njihov kapacitet) tako i za sve svoje klijente.
Gospodin McFarlane je radio za Relate kao savjetnik od maja 2003. do
marta 2008. On je u poetku imao nekih potekoa u vezi s pruanjem
savjetodavnih usluga za istospolne parove, ali nakon razgovora sa svojim
nadreenim, on je prihvatio da jednostavno savjetovanje homoseksualnih
parova ne podrazumijeva i podrku takvom odnosu i stoga je bio spreman
za nastavak rada. Naknadno je pruao usluge savjetovanja za dva lezbijska
para bez ikakvih problema, iako se niti u jednom od ova dva sluaja nije
pojavilo isto seksualno pitanje.
Tokom 2007. god. McFarlane je stekao diplomu na Relate postdiplomskom
studiju iz psihoseksualne terapije. U jesen te godine stekao se dojam u Relate
da on nije spreman raditi na seksualnim problemima s homoseksualnim
parovima. Kao odgovor na te probleme, generalni direktor, gospodin
B., sastao se s gospodinom McFarlaneom u oktobru 2007. Podnositelj
aplikacije potvrdio je da mu je teko uskladiti rad s parovima istospolne
seksualne prakse sa svojom dunosti da slijedi uenje iz Biblije. Gospodin
B. izrazio je zabrinutost da ne bi bilo mogue da se vri filtriranje klijenata,
kako bi se izbjeglo da gospodin McFarlane prua psihoseksualnu terapiju
za lezbijke, homoseksualce i biseksualne parove.
Gospodin B. je 5. decembra 2007. dobio pismo od drugih terapeuta u
kojem se izraava zabrinutost da neimenovani savjetnik nije spreman,
iz vjerskih razloga, raditi s gay, lezbijskim i biseksualnim klijentima. Ve
12. decembra 2007. god. gospodin B. je pisao gospodinu McFarlaneu
navodei da je shvatio da je on odbio raditi s istospolnim parovima, po
odreenim pitanjima, i da se boji da je to diskriminirajue i u suprotnosti
199

s dokumentom Politika jednakih mogunosti, koju primjenjuje Relate.

On je od g. McFarlanea zatraio pisanu potvrdu do 19. decembra 2007.
da e nastaviti savjetovati istospolne parove ukljuujui i psihoseksualnu
terapiju, u protivnom bi se suoio s disciplinskim mjerama. McFarlane
je 2. januara 2008. god. odgovorio potvrujui da on nije imao
suzdranosti u pogledu savjetovanja istospolnih parova. Njegovi pogledi
na pruanje psihoseksualne terapije za istospolne parove jo su bili u
razvoju, jer o nije bio pozvan da radi tu vrstu posla. Gospodin B. je
ovaj odgovor g. McFarlanea protumaio kao odbijanje da potvrdi da e
provoditi psihoseksualnu terapiju za istospolne parove i zato ga je u toku
disciplinske istrage suspendovao. Na istranom sastanku od 7. januara
2008. podnositelj zahtjeva priznao je da postoji sukob izmeu njegovih
vjerskih uvjerenja i psihoseksualne terapije za istospolne parove, ali je
rekao da e, ako se zatrai od njega, raditi te poslove, i da e, ako se pojave
problemi, razgovarati sa svojim nadreenim. Gospodin B. je to razumio
na nain da je gospodin McFarlane odluio da se ponaa u skladu sa
usvojenom Politikom Relatea, te je stoga obustavio disciplinsku istragu.
Nakon telefonskog razgovora sa etvrtim podnositeljem zahtjeva, njegova
nadreena je kontaktirala gospodina B. i izrazila duboku zabrinutost.
Ona je smatrala da je gospodin McFarlane ili bio zbunjen po pitanju
psihoseksualne terapije za istospolne parove ili je bio neiskren. Kada
su ovi problemi iznijeti pred g. McFarlanea, on je izjavio da se njegovi
pogledi nisu promijenili od prijanje rasprave, te da moe odgovoriti na
svako pitanje koje se pojavi. Pozvan na novi disciplinski sastanak 17.
marta 2008, na kojem je upitan da li se predomislio, ali on je jednostavno
odgovorio da nema nita dodati na ono to je ve rekao 7. januara 2008.
Gospodin B. je 18. marta 2008. god. dao otkaz g. McFarlaneu zbog tee
povrede radne dunosti, konstatujui da je podnositelj zahtjeva izjavio
da e se ponaati u skladu s usvojenom Politikom Relatea i da e pruiti
seksualno savjetovanje istospolnim parovima ali bez bilo kakve namjere
200

da tako postupi. Njemu se stoga nije moglo vjerovati da e obavljati svoj

posao u skladu s dokumentom Politika jednakih mogunosti. Sjednica
povodom albe odrana je 28. aprila. alba je odbijena na temelju toga
to gospodin B. nije imao povjerenja u gospodina McFarlanea da e
postupati u skladu s relevantnim politikama.
Gospodin McFarlane je podnio tubu Sudu za radne odnose, pozivajui
se, izmeu ostalog, na direktnu i indirektnu diskriminaciju, neopravdan
otkaz i nedoputen otkaz. Sud je izrekao presudu 5. januara 2009.
Utvreno je da gospodin McFarlane nije pretrpio direktnu diskriminaciju
protivno odredbi 3 (1) (a) Pravilnika iz 2003. On nije dobio otkaz
zbog svoje religije, nego zbog svog uvjerenja da se ne moe ponaati
u skladu s pravilima koja odraava etika Relatea. S obzirom na tvrdnje
indirektne diskriminacije na osnovu Pravila 3 (1) (b), Sud je utvrdio da
bi zahtjev Relatea da njegovi konsultanti primjenjuju pravila o jednakim
mogunostima mogao staviti osobu koja ima ista vjerska uvjerenja kao
gospodin McFarlane u nepovoljan poloaj. Meutim, cilj zahtjeva bazira
se na odredbi za cijeli niz savjetodavnih usluga u svim dijelovima zajednice,
bez obzira na seksualnu orijentaciju, to je legitimno. Opredjeljenje
Relatea za pruanje nediskriminirajuih usluga od presudnog je znaaja
za njihov rad, i Relate ima pravo zahtijevati nedvosmislenu garanciju od
g. McFarlanea da e pruati cijeli niz savjetodavnih usluga prema svim
klijentima bez rezerve. On je propustio dati takvu garanciju. Filtriranje
klijenata, iako moe pomoi u ogranienoj mjeri, ne bi zatitilo klijente
od potencijalnog odbijanja od strane g. McFarlanea, meutim, praktino
on bi se morao suoiti s tim pitanjem. Iz toga slijedi da je njegova
smjena bila srazmjerno sredstvo za postizanje legitimnog cilja. alba na
diskriminaciju je odbijena. Konano, Sud je odbio albu na neopravdan
otkaz, utvrdivi da je Relate imao uvjerljive i razumne razloge da izgubi
povjerenje u g. McFarlanea u onoj mjeri u kojoj nije mogao biti siguran
da bi u sluaju istospolnih parova, on mogao da prui savjetovanje koje
parovi trae od njega, a zbog ogranienja koja su mu nametnuta od strane
njegove religije, koju on istinski primjenjuje.
201

G. McFarlane se alio Apelacionom sudu za radne odnose, a protiv

zakljuaka prvostepenog suda u odnosu na direktnu i indirektnu
diskriminaciju i nepravednog otkaza. Apelacioni sud za radne odnose
je 30. novembra 2009. zakljuio da je prvostepeni sud bio u pravu kada
je odbio takve tvrdnje. G. McFarlane se alio Apelacionom sudu, ali je
njegova alba odbaena 20. januara 2010.

A. Tvrdnje stranaka
Vlada
U vezi s prigovorima od strane prve, druge i etvrtog podnositelja zahtjeva
iz lana 9, ako se posmatraju odvojeno, vlada se poziva na sudsku praksu
Suda u smislu da ovaj lan ne titi svaki akt ili obrazac ponaanja koji je
motivisan ili inspirisan vjerom ili uvjerenjem. Vlada smatra da ponaanje
koje je motivisano ili inspirisano religijom ili uvjerenjem, ali ponaanje
koje nije in uobiajene prakse u prepoznatljivoj formi odreene religije,
ne spada u okvir zatien lanom 9. Vlada se osvrnula na nesporne
zakljuke Suda za radne odnose u odnosu na prvu i drugu podnositeljicu
zahtjeva da je svaka od njih eljela nositi kri vidljivo kao osobni izraz
pobonosti. Nije se preporuivalo da je vidljivo noenje kria bilo
openito priznat oblik prakticiranja kranske vjere, a jo manje da je to
smatrano obaveznim uvjetom. Prva i druga podnositeljica zahtjeva eljele
su vidljivo nositi kri, a to moe biti inspirisano ili motivisano iskrenom
vjerskom predanosti, i to nije bila priznata vjerska praksa ili zahtjev
kranstva, i stoga ne spada u domen lana 9. Slino tome, prigovor g.
McFarlanea na pruanje psihoseksualne terapije istospolnim parovima ne
bi se mogao opisati kao ispovijedanje vjere u formi koja je opteprizna.
Kao alternativu, Vlada je tvrdila da ak i ako bi se vidljivo noenje kria ili
odbijanje da se obave odreene usluge homoseksualnim parovima mogli
smatrati manifestiranjem vjere, na osnovu ega bi bili pravno zatieni
lanom 9, ni u jednom od ovih sluajeva nije dolo do mijeanja u to pravo.
Vlada se pozvala na presudu iz Doma lordova R (Begum) protiv guvernera
Denbigh High School, u kojoj je gospodin Bingham analizirao praksu
202

Suda u Strazburu koja se primjenjuje na sluajeve u kojima pojedinci

dobrovoljno prihvaaju zaposlenje koje ne omoguava vjersku praksu ali
gdje su za njih otvoreni drugi naini da praktikuju ili primjenjuju svoju
religiju bez nepotrebnih tegoba ili neugodnosti. Gospodin Bingham je
zakljuio da je sudska praksa Suda u Strazburu formirala koherentno
i izuzetno dosljedno sudsko tumaenje, iz kojeg je jasno da ne bi bilo
mijeanja po lanu 9 u takvim okolnostima. lan 9 moe se primijeniti na
one sluajeve u kojima pojedinci, ak i podnoenjem ostavke i traenjem
alternativnog zaposlenja ili pohaanjem drugih obrazovnih ustanova,
ne bi bili u mogunosti da izbjegnu uvjet koji nije u skladu s njihovim
vjerskim uvjerenjima (naprimjer, Kokkinakis protiv Grke, 25. maj 1993;
Leyla Sahin protiv Turske br. 44774/98, Ahmet Arslan protiv Turske, br.
41135 / 98, 23. februar 2010). Nasuprot tome, u ovim predmetima prvoj
i drugoj podnositeljici zahtjeva bilo je doputeno od strane njihovih
poslodavaca da nose kri na poslu pod uvjetom da je pokriven kada su u
kontaktu s klijentima ili pacijentima. Sluaj tree podnositeljice zahtjeva
ne razlikuje se od predmeta Pichon i Sajous protiv Francuske, br. 49853/99,
ECHR 2001-X, gdje je Sud utvrdio da farmaceuti koji nisu htjeli dostaviti
kontracepcijska sredstva nisu pretrpjeli mijeanje u njihovo pravo na
slobodu vjere iz lana 9, jer su bili u mogunosti da manifestiraju svoja
vjerska uvjerenja na mnogo naina izvan posla. Svaki od podnositelja
zahtjeva bio je slobodan da trai posao na drugom mjestu, tavie,
prvom i drugom podnositelju zahtjeva ponueno je od strane njihovih
poslodavaca drugo radno mjesto koje predvia istu platu, a koje ne
obuhvaa ogranienja po pitanju vidljivog noenja kria.
Vlada je naglasila da su prvi i etvrti podnositelj zahtjeva bili zaposleni
u privatnim firmama. Prema tome, njihove pritube ne ukljuuju
prigovore na direktno mijeanje drave, nego oni, umjesto toga, tvrde
da drava nije uinila sve to se od nje oekuje na osnovu lana 9, a to je
da obezbijedi da im njihovi privatni poslodavci omogue manifestiranje
vjerskih uvjerenja na poslu. Vlada je naglasila da mogunost pozitivnih
obaveza postoji po lanu 9 samo onda kada drava propusti da donese
mjere kojima se pojedincima garantuje slobodno prakticiranje njihove
vjere. Do sada postoji samo jedan predmet u kojem je Sud utvrdio
203

da drava kri pozitivnu obavezu iz lana 9, a to je predmet lanovi

Gldani kongregacije Jehovinih svjedoka i ostali protiv Gruzije, br. 71156/01, 3.
maj 2007, kada je drava propustila da preduzme odgovarajue radnje
nakon nasilnog napada na zajednicu Jehovinih svjedoka od strane grupe
pravoslavnih vjernika. Aplikacije u ovom predmetu ne mogu se uporediti
s tim predmetom. injenica da su ti kandidati bili slobodni da podnesu
ostavke i da potrae posao u drugoj firmi, ili da prakticiraju svoju vjeru
izvan posla, bila je dovoljna da jami pravo iz lana 9, a prema domaem
pravu. U svakom sluaju, ak i ako je drava imala neku pozitivnu
obavezu iz lana 9 u odnosu prema privatnim poslodavcima, ta obaveza
je u Velikoj Britaniji ispunjena u vrijeme donoenja propisa iz 2003. pod
nazivom Ravnopravnost u zapoljavanju (religija ili uvjerenja). Pravilo 3
predvia da diskriminacija ukljuuje direktnu vjersku diskriminaciju
(koja stavlja uposlenika u nepovoljniji poloaj na osnovu njegove ili
njene vjere ili uvjerenja) i indirektnu vjersku diskriminaciju (primjenom
odredaba, kriterija ili prakse koja stavlja osobe iste vjere kao zaposlenike
u posebno nepovoljan poloaj, a za koje poslodavac ne moe dokazati da
je srazmjerno sredstvo za postizanje legitimnog cilja).
Kao alternativu na osnovu lana 9 Vlada je tvrdila da su preduzete
mjere od strane poslodavaca bile srazmjerne legitimnom cilju u svakom
od predmetnih sluajeva. to se tie prvog zahtjeva, British Airways je
imao pravo zakljuiti da noenje uniforme igra vanu ulogu u odravanju
profesionalne slike i jaanju poslovnog brenda, a postojalo je i ugovorno
pravo da insistira da njegovi zaposlenici nose uniformu. Prije ovog
dogaaja, ogranienje vidljivog noenja kria oko vrata nije uzrokovalo
nikakve probleme meu mnogobrojnim uniformiranim uposlenicima.
Prva podnositeljica zahtjeva nije istakla svoju primjedbu na kodeks
oblaenja traei njegovu reviziju, ili ovlatenje da nosi kri, nego je,
umjesto toga, odluila da ga prekri. Dok je British Airways razmatrao
pritube podnositeljice zahtjeva, ponueno joj je novo radno mjesto s
identinom platom ali bez kontakata s klijentima, ali je ona to odbila i
izabrala da ostane kod kue. U novembru 2006, pet mjeseci nakon to
je prva podnositeljica pokrenula albeni postupak, British Airways je
najavio preispitivanje svoje politike o noenju vidljivih vjerskih simbola,
204

a nakon konsultacija s uposlenicima i sindikalnim predstavnicima. Nova

politika oblaenja usvojena je u januaru 2007, doputajui noenje
vidljivih vjerskih simbola.
U odnosu na drugu podnositeljicu zahtjeva, Vlada je naglasila da je svrha
ogranienja bila da se smanji rizik od ozljeda pri rukovanju s pacijentima.
Ogranienja su nametnuta za noenje vjerskih predmeta za nekrane radi
ouvanja zdravlja i sigurnosti: naprimjer, medicinske sestre pripadnice
Sikh vjere nisu smjele nositi kara narukvicu ili kirpan no, a medicinske
sestre muslimanke morale su nositi uski umjesto irokog hidaba. To je
bio legitiman cilj preduzet na srazmjeran nain, posebino ako se uzme u
obzir da je bolnica ponudila drugoj podnositeljici zahtjeva radno mjesto
koje je, a sa istom visinom plate.
Vlada je prihvatila da trea podnositeljica zahtjeva iskreno vjeruje
da su civilna partnerstva u suprotnosti s Boijim zakonom i da
gospodin McFarlane, etvrti podnositelj zahtjeva, iskreno vjeruje da je
homoseksualna djelatnost grijeh i da on ne treba initi nita u smislu
da to direktno podrava. Meutim, vlada je takoe priznala da se
administracija Islingtona i firma Relate zalau za pruanje usluga na
osnovi nediskriminacije. To je, bez sumnje, legitiman cilj za lokalne
vlasti. Postoji srazmjernost postizanja tog cilja u svakom od sluajeva ako
poslodavac zahtijeva od svih zaposlenika da obavljaju svoje poslove bez
diskriminacije na temelju seksualne orijentacije. Propisi iz 2003. i 2007.
uspostavili su ravnoteu u Velikoj Britaniji izmeu prava na manifestiranje
vjerskih uvjerenja i prava pojedinaca da ne budu diskriminisani na temelju
seksualne orijentacije. Ovo pitanje spada pod pravo slobodne procjene
koje je doputeno nacionalnim vlastima na osnovu lana 9, koji tano
precizira kako ravnotea treba biti uspostavljena. tavie, sud bi trebao
uzeti isti pristup po pitanju srazmjernosti i slobodne procjene bez obzira
da li se ovi predmeti razmatraju na osnovu lana 9 samostalno ili na
osnovu lana 14, koji se dovodi u vezu s lanom 9.

205

Prva podnositeljica zahtjeva

Prva podnositeljica zahtjeva je navela da je vidljivo noenje kria generalno
priznata forma prakticiranja kranstva. U svakom sluaju, ona je navela
da vladina formulacija testa koji se mora zadovoljiti kako bi se primijenio
lan 9 pozivajui se na akt prakticiranja religije u formi koja je generalno
priznata nije opravdana. Takav test je postavljen previe iroko da bi bio
primjenljiv u praksi i zahtijevao bi od sudova da odluuju o pitanjima koja
su teoloke naravi, koja su, bez sumnje, van njihove nadlenosti. Pored
toga, takvo neto nije podrano od strane sudske prakse.
Ona je takoe navela da restriktivno tumaenje u smislu ta se smatra
mijeanjem u pravo iz lana 9 nije u skladu sa znaenjem koje Sud naglaava
kada je u pitanju sloboda vjere. Ni kod jednog drugog fundamentalnog
prava ne postoji doktrina da nee biti mijeanja u pravo ako je mogue
da individualac izbjegne mijeanje, naprimjer ako podnese ostavku ili
pronae drugi posao. Sud treba tumaiti Konvenciju u svjetlu trenutnih
okolnosti. U ovom predmetu, jasno je da je dolo do mijeanja: prvoj
podnositeljici zahtjeva zabranjeno je vidljivo noenje kria, za koji ona
smatra da je centralna figura njene vjere, ona je smatrala da je nametanje
kodeksa o oblaenju duboko uvredljivo i poniavajue; pored toga ona je
bila uskraena za platu u periodu od etiri mjeseca, to je prouzrokovalo
znaajne finansijske potekoe.
Prva podnositeljica zahtjeva navela je da joj domae zakonodavstvo nije
pruilo adekvatnu zatitu, na nain kako su engleski sudovi interperetirali
i primijenili njena prava po lanu 9. Njoj je uskraena zatita prema
domaim zakonima za njenu iskrenu elju da manifestuje svoju vjeru
noenjem kria, jer nije uspjela dokazati da je to bila pisana obaveza
ili iroko rasprostanjena manifestacija vjerovanja. Pored toga, test po
domaem zakonodavstvu da se dokae diskriminacija grupe bio je pravno
nesiguran i sklon proizvoljnim odlukama. Sud nikada nije sugerisao da se
pozitivna obaveza drave iz lana 9 treba nametnuti samo u izuzetnim
sluajevima niti postoje razlozi za takvo neto. U ovom sluaju, postoji
dugotrajno proputanje od strane vlade UK da uspostavi legislativu
koja e pruiti adekvatnu zatitu prava onima koji su u poziciji kao i
podnositeljica zahtjeva.
206

Druga podnositeljica zahtjeva

Druga podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je vidljivo noenje kria ili
raspela bez sumnje aspekt prakse kranstva u openito priznatom obliku.
Nije korektno da razlikujemo ta se zahtijeva, a ta se ne zahtijeva
u jednoj religiji, pruajui zatitu lanom 9 samo za ono to su vjerski
zahtjevi. Takav pristup postavio bi previsoko granicu za zatitu, to
je u suprotnosti s pristupom domaih sudova u sluajevima kao to su
R (Watkins Singh) protiv Aberdare srednje kole i Williamsona i pristup ovog
Suda u predmetima Moscow Branch of the Salvation Army v. Russia i Bayatyan
v. Armenia. tavie, smatrati da samo obavezna vjerska praksa spada pod
okrilje zatite lana 9 dalo bi vei stepen zatite religijama koje imaju
posebna pravila koja se moraju potovati i nii stepen zatite religija bez
slinih pravila, kao to je kranstvo.
Druga podnositeljica zahtjeva osporila je tvrdnju vlade da zahtjev za
uklanjanje ili pokrivanje kria na poslu ne predstavlja mijeanje u njeno
pravo na oitovanje njene vjere ili uvjerenja. Ranija praksa Komisije i
Suda mogla bi poduprijeti osporavanje argumenata vlade, u novijim
predmetima koji se tiu ogranienja noenja vjerskih predmeta u
odgojno-obrazovnim ustanovama i na poslu, u kojima je Sud utvrdio da
je dolo do mijeanja (vidi, naprimjer, Dahlab protiv vicarske (odluka), br
42393/98, ECHR 2001-V; Leyla Sahin, Dogru protiv Francuske, br 27058/05,
4. decembar 2008).
Konano, druga podnositeljica zahtjeva obrazloila je da mijeanje nije
bilo opravdano na osnovu lana 9 stav 2. Iako je navodno cilj ogranienja
bio da se smanji rizik od ozljeda prilikom rada sa starijim bolesnicima,
pred Sudom za zapoljavanje nisu izvedeni nikakvi dokazi koji bi
potvrdili da bi noenje kria izazvalo zdravstvene i sigurnosne probleme.
Druga podnositeljica zahtjeva nadalje je tvrdila da su ove injenice dovele
do povrede njezinih prava iz lana 14, koja se mogu dovesti u vezu sa
lanom 9.
207

Trea podnositeljica zahtjeva

Trea podnositeljica zahtjeva je podnijela zahtjev na osnovu lana 14,
koji se dovodi u vezu sa lanom 9, a ne samo na osnovu lana 9, jer
je smatrala da je bila diskriminirana na osnovu religije. Ona je tvrdila
da njeno ponaanje, za to je bila disciplinski odgovorna, predstavlja
manifestaciju njezine vjere i da njen zahtjev svakako prelazi donji prag
potreban za primjenu lana 14 te da spada u okvir lana 9. Ona je tvrdila
da su je lokalne vlasti indirektno diskriminirale jer su propustile da je
tretiraju drugaije od onih uposlenika koji nisu imali prigovor savjesti
na registraciju graanskih partnerstava. Lokalna vlast je mogla izvriti
razumnu prilagodbu njenim vjerskim uvjerenjima, i odbijanje da usvoje
manje restriktivna sredstva predstavlja nesrazmjerno postupanje na
osnovu lanova 14 i 9.
Trea podnositeljica zahtjeva tvrdi da sud treba zahtijevati vrlo ozbiljne
razloge kako bi se opravdala diskriminacija na osnovu vjere. Kao i s
drugim kategorijama koje su do sada identificirane kada se trae vrlo
ozbiljni razlozi (kao to je spol, spolna orijentacija, etniko porijeklo i
nacionalnost), tako i vjera predstavlja osnovni aspekt identiteta pojedinca.
tavie, rasa, nacionalnost i vjera esto su meusobno povezani o emu je
sud odluivao (vidi Sejdi i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06
i 34836/06, 43, ECHR 2009. i Cipar protiv Turske [GC], br. 25781/94,
309, ECHR 2001-IV).
Trea podnositeljica zahtjeva prihvatila je da su ciljevi kojima su teile
lokalne vlasti legitimni, tanije cilj da se osigura pristup uslugama bez
obzira na seksualnu orijentaciju i jasna predanost nediskriminaciji.
Meutim, ona smatra da vlada nije pokazala da postoji razuman odnos
srazmjernosti izmeu tih ciljeva i sredstava poduzetih prema zaposlenim.
Ona je naglasila da se zaposlila kao brani matiar prije promjene u
zakonodavstvu, kada je dozvoljeno civilno partnerstvo, i time je temeljno
njen posao promijenjen. Lokalna vlast je imala mogunost da joj ne odredi
da radi na registru civilnih partnerstava, a da i dalje vri dravnu slubu uz
uvaavanje prigovora savjesti podnositeljice zahtjeva. Prigovor se odnosio
208

na uestvovanje u stvaranju pravnog statusa baziranog na instituciji za koju

ona smatra da je brak u svemu osim u imenu; podnositeljica zahtjeva nije
manifestirala bilo kakve predrasude protiv homoseksualaca. U svakom
sluaju, ne moe se smatrati da lokalna vlast odobrava njeno vjerovanje
ako bi udovoljila potrebama podnositeljice aplikacije. Naprimjer, kada
drava omogui da se izuzmu lijenici koji su isticali prigovor savjesti po
pitanju vrenja pobaaja, ne mora se nuno smatrati da drava odobrava
poglede lijenika, nego bi to prije bio znak tolerancije od strane drave. U
ovom sluaju, meutim, lokalne vlasti nisu adekvatno uzele u obzir svoju
dunost neutralnosti. Vlasti nisu uspjele uspostaviti ravnoteu izmeu
pruanja usluge bez diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i
izbjegavanja diskriminacije vlastitih zaposlenika na osnovu religije.
etvrti podnositelj zahtjeva
Gospodin McFarlane je osporavao vladinu tvrdnju da njegova odanost
idovsko-kranskom seksualnom moralu ne predstavlja manifestaciju
vjerskih uvjerenja, unato injenici da, univerzalno, religija navodi jasne
moralne i seksualne granice. On je naveo da se radi o banalnom pravilu
koje glasi da nije zatien svaki in koji je motivisan ili inspiriran vjerskim
uvjerenjem; to se odnosilo i na bilo koje drugo pravo iz Konvencije
koje bi moglo biti ogranieno, kao to su sloboda govora ili pravo na
potivanje privatnog ivota. Pravilan standard koji se koristi od strane
Suda je da bilo koje mijeanje u slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti
mora biti nuno u demokratskom drutvu i srazmjerno legitimnom cilju
koji se eli ostvariti. Pri odreivanju polja slobodne procjene kada se
omoguava dravama ogranienje slobode vjere, Sud mora uzeti u obzir
osnovne principe, tanije postoji potreba da se zatiti istinski religijski
pluralizam, koji je sastavni dio koncepta demokratskog drutva. Zatita
po lanu 9 bila bi beskorisna ako ne bi ila dalje od same zatite privatne
manifestacije vjere ili uvjerenja, u opteprepoznatljivoj formi, gdje postoji
obaveza drave da odredi ovo pitanje.
Gospodin McFarlane je naglasio da otputanje s posla i naruavanje
profesionalnog ugleda predstavlja jednu od najteih sankcija koje bi
209

mogle biti nametnute pojedincu, i to treba uzeti u obzir pri odreivanju

raspoloive slobodne procjene. Podnositelj zahtjeva je bio zaposlen
u privatnoj firmi koja nije bila pod bilo kojom zakonskom obavezom
za pruanje spornih usluga. Postojala je mogunost da se klijenti
homoseksualci upute u druge agencije. Bilo je nerealno zahtijevati od
podnositelja zahtjeva da promijeni posao ili svoju karijeru zbog svojih
moralnih protivljenja homoseksualnom ponaanju. Isto se ne bi moglo
zahtijevati od homoseksualca koji je izgubio posao na diskriminatornoj
osnovi.

B. Ocjena Suda
Opa naela iz lana 9 Konvencije
Sud podsjea da je, kao to je opisano u lanu 9, sloboda misli, savjesti
i vjere jedan od temelja demokratskog drutva, u smislu Konvencije.
U svojoj vjerskoj dimenziji to je jedan od najvanijih elemenata koji
formiraju identitet vjernika i njihov koncept ivota, ali to je takoe
dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i one koji nisu
zaiteresirani za vjeru. Pluralizam je nerazdvojiv od demokratskog drutva,
to je ostvareno tokom vie stoljea (vidi Kokkinakis protiv Grke, 25. maj
1993, 31, serija A br. 260).
Vjerska sloboda je prvenstveno stvar individualne misli i savjesti. Ovaj
aspekt prava naveden je u prvom stavu lana 9, pravo da se moe imati
bilo koje vjersko uvjerenje i da se moe promijeniti vjera ili uvjerenje
apsolutno je i bezuvjetno. Kao to je dalje navedeno u lanu 9 stav
1, pravo na slobodu vjere obuhvaa slobodu izraavanja vjere, kako
samostalno i privatno tako i praktino i u zajednici s drugima, u javnosti.
Manifestacija vjerskih uvjerenja moe poprimiti oblik bogoslujem,
pouavanjem, praktinim vrenjem i obredima. Svjedoenje rijeima i
djelima povezano je s postojanjem vjerskih uvjerenja (vidi Kokkinakis,
i Leyla Sahin protiv Turske [GC], br. 44774/98, 105, ECHR 2005-XI).
S obzirom da manifestiranje slobode vjere od strane jedne osobe moe
utjecati na druge, autori Konvencije definisali su ovaj aspekt slobode
210

vjere na nain propisan u lanu 9 stav 2. Ovaj drugi stav propisuje da bilo
koje ogranienje manifestiranja vjere ili uvjerenja mora biti propisano
zakonom i nuno u demokratskom drutvu s ciljem postizanja jednog ili
vie utvrenih legitimnih ciljeva.
Dravna obaveza neutralnosti i nepristranosti nespojiva je s ovlastima
drave da ocjenjuje legitimnost vjerskih uvjerenja ili naina na koji se ta
uvjerenja izraavaju (vidi Manoussakis i ostali protiv Grke, presuda od 26.
septembra 1996, Reports 1996-IV, str. 1365, 47; Hasan i Chaush protiv
Bugarske [GC], br 30985/96, 78, ECHR 2000- XI; Refah Partisi (Stranka
dobrobiti) i drugi protiv Turske [GC], br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i
41344/98, 1, ECHR 2003-II).
ak i onda kada odreeno vjersko uvjerenje dosegne potreban nivo
uvjerljivosti i znaenja, to ne mora znaiti da svaki in koji je na neki nain
nadahnut, motiviran ili pod utjecajem vjere predstavlja manifestaciju
vjerovanja. Tako naprimjer, injenje ili proputanje injenja koje direktno
ne izraava uvjerenje odreene vjere ili koje se samo moe dovesti u vezu
s vjerom spada izvan zatite lana 9 stav 1 (vidi Skugar i drugi protiv Rusije),
br. 40010/04, 3. decembar 2009, i naprimjer, Arrowsmith protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, Zaoui protiv vicarske, br. 41615/98, od 18. januara 2001) Da
bi se prihvatio kao manifestacija vjere u smislu lana 9, odreeni in
mora biti blisko povezan s religijom ili uvjerenjem. Kao naprimjer in
oboavanja ili pobonosti koji je sastavni dio prakse religije ili uvjerenja
u opeprepoznatljivoj formi. Ali, manifestacija religije ili uvjerenja nije
ograniena samo na takva djela; postojanje dovoljno bliske i direktne
veze izmeu ina i temeljnog uvjerenja mora biti utvrena injenicama
u svakom odreenom sluaju. Konkretno, ne postoji obaveza za
podnositelja zahtjeva da se utvrdi da li on ili ona ispunjava dunosti
utvrene odreenom religijom. (Vidi Chaare Shalom ve Tsedek protiv
Francuske br. 27417/95 ; Leyla Sahin protiv Turske).
Tano je, kao to su vlada i gospodin Bingham istakli u predmetu R
(Begum) protiv guvernera Denbigh srednje kole, da postoji sudska praksa Suda
i Komisije koji ukazuju na to da, ako osoba moe poduzeti korake kako
211

bi zaobila ogranienje koje je postavljeno na njegovo ili njezino pravo

oitovanja vjere ili uvjerenja, ne postoji mijeanje u pravo na temelju lana
9 stav 1 i takvo ogranienje stoga ne zahtijeva da bude opravdano na
temelju lana 9 stav 2 . Naprimjer, u navedenom predmetu Chaare Shalom
Ve Tsedek, Sud je presudio da bi se smatralo mijeanjem u pravo na
slobodu izraavanja vjere samo ako bi zabrana obavljanja ritualnog klanja
proizvela nemogunost za ultraortodoksne jevreje da konzumiraju meso
ivotinja zaklanih u skladu s vjerskim propisima za koje oni smatraju
da ih trebaprimijeniti. Meutim, ova odluka Suda moe se shvatiti tako
da se vjerska praksa i tovanje u ovom sluaju odnose na konzumiranje
mesa samo od ivotinja koje su ritualno zaklane u skladu s vjerskim
prehrambenim zakonima, a ne bilo koji angaman pojedinca u procesu
ritualnog klanja i certificiranja. Jo vanije, u predmetima koji se odnose
na mijeanje u pravo slobode manifestiranja vjere zaposlenika od strane
poslodavaca, Komisija je zauzela stav da mogunost naputanja posla i
mijenjanja radnog mjesta znai da nije bilo mijeanja u vjerske slobode
zaposlenika (vidi, naprimjer, Konttinen protiv Finske, Odluka Komisije od
3. decembra 1996; Stedman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Odluka Komisije
od 9. aprila 1997; Kosteski protiv bive jugoslavenske Republike Makedonije,
br. 55170/00, od 13. aprila 2006) Meutim, Sud nije primijenio slian
pristup u odnosu na mijeanje u druga prava zaposlenika koja su
zatiena Konvencijom, naprimjer pravo na potovanje privatnog ivota
prema lanu 8; i pravo na slobodu izraavanja prema lanu 10; ili po
pitanju negativnog prava, da se ne pridrui sindikatu, na temelju lana 11
(vidi, na primjer, Smith i Grady protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 33985/96 i
33986/96, 71, ECHR 1999-VI, Vogt protiv Njemake, 26. septembar 1995,
44, serija A br. 323; Mladi, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 13.
august 1981, 5455, serija A br. 44). S obzirom na vanost slobode
vjere u demokratskom drutvu, Sud smatra, kada se pojedinac ali na
mijeanje u pravo na slobodu vjere na radnom mjestu, da bi bolji pristup
bio da se uzme u obzir ukupna ravnotea prilikom razmatranja da li je
ogranienje bilo srazmjerno ili nije, nego da se primijeni stav da postojanje
mogunosti promjene posla negira bilo kakvo mijeanje u pravo.
212

Prema svojoj ustaljenoj sudskoj praksi, Sud ostavlja dravama potpisnicama

Konvencije odreeno polje slobodne procjene u odluivanju da li i u
kojoj mjeri je mijeanje u pravo opravdano. Ova diskrecija ide ruku pod
ruku s evropskim nadzorom koji obuhvaa donoenje zakona i odluka o
primjeni zakona. Zadatak Suda je da se utvrdi da li su preduzete mjere na
nacionalnom nivou bile opravdane u naelu i srazmjerne (vidi Leyla Sahin
; Bayatyan; Manoussakis,). U sluaju prve podnositeljice zahtjeva i etvrtog
podnositelja zahtjeva, radnje na koje su podnesene albe sprovedene su
od strane privatnih firmi i ne odnose se direktno na tuenu dravu, te Sud
mora uzeti u obzir probleme u smislu pozitivne obaveze dravnih vlasti
da osiguraju pravo iz lana 9 za one koji su pod njenom jurisdikcijom
(vidi, mutatis mutandis, Palomo Sanchez i drugi protiv panjolske [GC], br.
28955/06, 28957/06, 28959/06 i 28964/06, 58-61, ECHR 2011;
vidi takoe Otto-Preminger-Institut protiv Austrije, presuda od 25. novembra
1994, serija A br 295, 47).

Primjena navedenih principa na osnovu

injenica u ovim predmetima
a. Prva podnositeljica zahtjeva
Nije sporno u postupku pred domaim sudovima kao i pred ovim
Sudom da je insistiranje ge Eweida na vidljivom noenju kria na poslu
motivirano njenom eljom da svjedoi kransku vjeru. Primjenom
naela koja su navedena, Sud smatra da ponaanje ge Eweida predstavlja
manifestaciju njenog religioznog vjerovanja, u obliku molitve, praktinim
vrenjem i obredima, te kao takvo spada pod zatitu lana 9.
Gospoa Eweida je bila zaposlena u privatnoj firmi, British Airways. Ona
je poslana kui s posla 20. septembra 2006. jer je odbila da prikrije svoj
kri, to je bilo u suprotnosti s kodeksom oblaenja u firmi. Neto vie
od mjesec dana kasnije njoj je ponueno administrativno radno mjesto
za koje nije potrebna uniforma. Meutim, ona je odbila ovu ponudu i
ostala je kod kue bez plae do 3. februara 2007, kada je British Airways
promijenio svoja pravila o uniformi i dopustio joj da nosi vidljivo kri.
213

Sud smatra da odbijanje British Airwaysa izmeu septembra 2006. i

februara 2007. da dozvoli podnositeljici zahtjeva vidljivo noenje kria
dok je na poslu predstavlja mijeanje u njeno pravo na manifestiranje
njene vjere. Budui da se mijeanje ne moe direktno pripisati dravi, Sud
mora ispitati je li u svim okolnostima dravne vlasti drava ispunila svoju
pozitivnu obavezu iz lana 9, drugim rijeima, da li je pravo na slobodno
manifestiranje vjere ge Eweida bilo dovoljno osigurano unutar domaeg
pravnog poretka i da li je ispotovana ravnotea izmeu njenih prava i
prava drugih.
Kao i znaajan broj drava potpisnica Konvencije, Velika Britanija
nema zakonskih odredbi koje posebno reguliu noenje vjerske odjee
i simbola na radnom mjestu. Gospoa Eweida je pokrenula domae
postupke za naknadu tete zbog direktne i indirektne diskriminacije, a na
osnovu lana 3 Pravila iz 2003. Jo prije je prihvaeno da Sud za radne
odnose nije nadlean za razmatranje bilo kojeg zahtjeva na osnovu lana
9 Konvencije. Podnositeljica zahtjeva bila je u mogunosti da se pozove
na lan 9 pred Apelacionim sudom, koji je utvrdio da nije bilo mijeanja
u prava na osnovu lana 9. Iako je ispitivanje sluaja ge Eweida od
strane domaih sudova i drugih organa bilo usmjereno prvenstveno
na pritube o diskriminaciji, sasvim je jasno da je u detalje ispitana
legitimnost donoenja kodeksa o oblaenju i srazmjernost preduzetih
mjera od strane British Airwaysa u odnosu prema gi Eweida. Sud, stoga,
smatra da nedostatak posebne zatite prema domaem zakonu o pravu
podnositeljice zahtjeva da menifestuje svoju vjeru noenjem vjerskih
simbola na poslu ne predstavlja nedovoljno zatieno pravo.
Prilikom razmatranja srazmjernosti koraka koje je preduzeo British
Airways pri usvajanju kodeksa oblaenja, nacionalni suci na svakom nivou
sloili su se da je cilj legitiman, tanije nastojanje da se predstavi odreeni
imid firme i da se promovie prepoznatljiv brend i osoblje. Sud za radne
odnose zauzeo je stav da je zahtjev za potivanje kodeksa oblaenja bio
nesrazmjeran, budui da nije napravljena razlika izmeu predmeta koji
214

se nose kao vjerski simbol i nakita koji se nosi samo iz dekorativnih

razloga. Ovaj stav je promijenjen nakon albe pred Apelacionim sudom,
koji je utvrdio da je djelovanje British Airwaysa bilo srazmjerno. Prilikom
zauzimanja tog stava, Apelacioni sud se poziva na injenice iz predmeta
koje je utvrdio Sud za radne odnose a, posebno, da je kodeks oblaenja bio
na snazi ve nekoliko godina i da nije izazvao probleme za podnositeljicu
zahtjeva ili bilo kojeg drugog lana osoblja; da je gospoa Eweida
podnijela formalnu tubu kada je odluila da doe na posao prikazujui
kri bez ekanja na rezultate unutranje procedure; da je British Airways
razmatrao to pitanje, ukljuujui i proces konsultacija to je rezultiralo
promjenom kodeksa o oblaenju, ime je omogueno noenje vidljivih
vjerskih simbola; da je gi Eweida ponueno administrativno radno
mjesto s identinom plaom tokom tog procesa te da je od februara
2007. ponovno na svom starom radnom mjestu.
Jasno je, po miljenju Suda, da se moraju uzeti u obzir svi ti faktori u
kombinaciji s opsegom smetnji koje je pretrpjela podnositeljica zahtjeva.
tavie, u ocjeni srazmjernosti preduzetih mjera od strane privatnih
firmi u odnosu na njihove zaposlenike, nacionalne vlasti, osobito sudovi,
djeluju unutar polja slobodne procjene. Ipak, Sud je doao do zakljuka u
ovome predmetu da pravina ravnotea nije postignuta. Na jednoj strani
ljestvice je elja ge Eweida da oituje svoje vjersko uvjerenje. Kao to
je ranije navedeno, to je temeljno pravo: jer zdravo demokratsko drutvo
treba tolerisati i podravati pluralizam i raznolikost; ali takoe i zbog
vrijednosti odreenog pojedinca koji je prihvatio religiju kao sredinje
naelo svog ivota kako bi bio u mogunosti izraziti to vjerovanje
drugima. Na drugoj strani ljestvice je elja poslodavca da zatiti odreeni
imid firme. Sud smatra, iako je taj cilj bio nedvojbeno legitiman, da su
domai sudovi odobrili previe znaaja. Kri ge Eweida je bio diskretan
i nije mogao umanjiti njen profesionalni izgled. Nije bilo dokaza da je
noenje drugih, prethodno odobrenih, predmeta vjerske odjee, kao to
su turbani i hidab, prema drugim zaposlenicima, imalo negativan utjecaj
na brend i imid firme British Airways. tavie, injenica da je firma bila
215

u mogunosti da izmijeni kodeks oblaenja kako bi se omoguilo vidljivo

noenje nakita s vjerskim simbolima pokazuje da ranija zabrana nije bila
od presudne vanosti.
Sud stoga zakljuuje, u ovim okolnostima u kojima ne postoji niti jedan
dokaz o stvarnom zadiranju u interese drugih, da su domae vlasti
propustile zatititi pravo prve podnositeljice na oitovanje njene vjere,
krei pozitivne obaveze prema lanu 9. U svjetlu ovog zakljuka, Sud
smatra da nije potrebno ispitati odvojeno prigovor podnositeljice zahtjeva
na temelju lana 14, a u vezi s lanom 9.

b. Druga podnositeljica zahtjeva

Gospoa Chaplin je takoe kranka koja prakticira vjeru i koja je nosila
kri na laniu oko vrata jo od svoje krizme 1971. god. U vrijeme
spornog dogaaja ona je radila kao medicinska sestra na gerijatrijskom
odjeljenju koje je imalo pravila o oblaenju, koja se temelje na smjernicama
iz Ministarstva zdravstva. Ta pravila predviaju, izmeu ostalog, da se
nee nositi ogrlice kako bi se smanjio rizik od ozljeda prilikom rada s
pacijentima, i da bilo ko od osoblja ko eli nositi poseban predmet iz
vjerskih ili kulturnih razloga mora prvo otvoriti to pitanje s neposrednim
rukovodiocem, koji nee neopravdano uskratiti saglasnost. Tokom 2007.
god. uvedena je nova uniforma, koja je zamijenila prethodni ovratnik sa
V-izrezom, tako da je kri koji je podnositeljica nosila na laniu sada
postao vidljiviji i dostupniji, kako na stranjem dijelu vrata tako i na
prednjoj strani. Od podnositeljice zahtjeva zatraeno je da ukloni kri i
lani. Kada je ona to odbila, u novembru 2009. bila je prerasporeena
na radno mjesto koje nije predvieno za medicinske sestre, i koje je
ukinuto u julu 2010. god. Ona je podnijela tubu Sudu za radne odnose
zbog direktne i indirektne diskriminacije. Sud je odbio njenu tubu
zbog direktne diskriminacije, jer je utvrdio da ne postoje dokazi da je
podnositeljica zahtjeva bila tretirana nepovoljnije od drugih kolega koji
216

su eljeli da nose druge predmete na vjerskoj osnovi. Sud je takoe odbio

tvrdnju indirektne diskriminacije, utvrdivi da je politika zdravstvene
ustanove bila srazmjerna cilju koji se eli postii.
Kao i u predmetu ge Eweida, te u skladu s navedenim opim naelima,
Sud smatra da je opredijeljenost druge podnositeljice da nosi kri i lani
na poslu manifestacija njenih religijskih uvjerenja i da odbijanje od strane
zdravstvene ustanove da joj se omogui da ostane na radnom mjestu za
medicinske sestre dok nosi kri predstavlja mijeanje u njeno pravo na
slobodu vjere.
Poslodavac druge podnositeljice zahtjeva je javna ustanova, i Sud
mora utvrditi da li je mijeanje bilo nuno u demokratskom drutvu
radi postizanja jednog od ciljeva navedenih u lanu 9 stav 2. U ovom
predmetu, ne postoji spor koji je razlog za ogranienje noenja nakita,
ukljuujui religijske simbole, a to je da bi se zatitilo zdravlje i sigurnost
medicinskih sestara i pacijenata. Pred Sudom za radne odnose izneseni
su dokazi da menaderi podnositeljice aplikacije smatraju da postoji rizik
da teki bolesnik moe uhvatiti i povui lanii time ozlijediti sebe ili
podnositeljicu zahtjeva, ili da se kri moe zanjihati naprijed i da bi mogao,
naprimjer, doi u dodir s otvorenom ranom. Tu je takoe iznesen i dokaz
da je od drugih medicinskih sestra koje su kranke zatraeno da uklone
kri i lani, dvjema medicinskim sestrama koje su Sikhi onemogueno
je da nose bangle ili kirpan i zabranjeni su iroki hidabi. Podnositeljici
zahtjeva ponuena je mogunost noenja kria u obliku broa koji bi bio
zakaen na njenoj uniformi, ili ispod njene uniforme, ali je ona smatrala
da to nije u skladu s njenim vjerskim uvjerenjem.
Sud smatra, kao i u predmetu ge Eweida, da se vanost za drugu
podnositeljicu zahtjeva da joj se dopusti oitovanje vjere nosei vidno
kri mora paljivo izvagati uzimajui u obzir balans. Meutim, razlog
za uklanjanje kria, odnosno zatita zdravlja i sigurnosti na bolnikom
odjelu, znaajniji je od onog koji se primjenjuje u predmetu ge Eweida.
tavie, ovo je podruje u kojem domae vlasti moraju imati iroko polje
217

slobodne procjene. Bolniki menaderi su u boljoj poziciji pri donoenju

odluka o klinikoj sigurnosti nego sud, pogotovo meunarodni sud koji
nije imao direktnih dokaza.
Iz toga slijedi da Sud ne moe zakljuiti da su mjere prema gospoi
Chaplin bile nesrazmjerne. Shodno tome, mijeanje u njezino pravo na
slobodu da oituje svoju religiju bilo je neophodno u demokratskom
drutvu te nije bilo krenja lana 9 u odnosu na drugu podnositeljicu
zahtjeva.
tavie, Sud smatra da su preduzete mjere koje se procjenjuju pri ocjeni
srazmjernosti mjere prema lanu 14, a u vezi sa lanom 9 sline, te da
ne postoji temelj na kojem se moe pronai povreda lana 14 u ovom
predmetu.

c. Trea podnositeljica zahtjeva

Sud primjeuje da je trea podnositeljica zahtjeva kranka koja ima
ortodoksno kransko shvatanje da je brak zajednica jednog mukarca
i jedne ene. Ona vjeruje da su istospolne zajednice u suprotnosti s
Boijom voljom i da nije u redu da lino sudjeluje u stvaranju institucije
koja je ekvivalent braka izmeu istospolnog para. Zbog njenog odbijanja
da bude rasporeena kao matiar za graanska partnerstva, pokrenut
je disciplinski postupak protiv nje, koji je kulminirao gubitkom njenog
posla.
Trea podnositeljica zahtjeva nije se alila samo na osnovu lana 9 ve
se alila da je pretrpjela diskriminaciju kao rezultat svojih kranskih
uvjerenja, to je protivno lanu 14, a u vezi s lanom 9. Za Sud je jasno da
je prigovor podnositeljice da sudjeluje u stvaranju istospolnog graanskog
partnerstva izravno bio motiviran njenim vjerskim uvjerenjima. injenice
iz ovog predmeta spadaju u okvir lana 9 i lana 14.
218

Sud se slae sa stavom podnositeljice da su zahtjevi lokalne vlasti prema

matiarima za roenja, vjenanja i umrle ukljuujui i matiare graanskog
partnerstva imali posebno tetan utjecaj na nju zbog njezinih vjerskih
uvjerenja. Da bi se utvrdilo da li su lokalne vlasti napravile izuzee
za podnositeljicu zahtjeva i druge u njezinoj situaciji i time poinile
indirektnu diskriminaciju koja je u suprotnosti s lanom 14, Sud mora
razmotriti da li je odluka teila legitimnom cilju i bila srazmjerna.
Apelacioni sud je zauzeo stav u ovom predmetu da je cilj kojem su teile
lokalne vlasti bio ne samo taj da se pruaju usluge koje su praktine i
efikasne nego i da se primijeni sveobuhvatna politika da se kao poslodavac
i javna vlast u potpunosti zalae za promovisanje jednakih mogunosti i
da svi zaposlenici treba da djeluju na nain koji ne diskriminira druge.
Sud podsjea da je u svojoj sudskoj praksi na temelju lana 14 zauzeo
stav da razlike u tretmanu na osnovu seksualne orijentacije zahtijevaju
posebno ozbiljne razloge kao nain opravdanja (vidi, naprimjer, Karner
protiv Austrije, 40016/98, 37, ECHR 2003-IX; Smith i Grady, Schalk
i Kopf protiv Austrije, br. 30141/04, 97, ECHR 2010). Sud je takoe
zauzeo stav da su istospolni parovi u slinoj situaciji kao i razliitospolni
parovi s obzirom na njihovu potrebu za pravnim priznavanjem i zatitom
njihovih odnosa. Iako se praksa u tom pogledu jo uvijek razvija irom
Evrope, drave ugovornice uivaju iroko polje slobodne procjene, u
smislu naina na koji se to postie u domaem pravnom poretku (Schalk
i Kopf, citirano gore). U tom kontekstu, jasno je da je cilj kojem su teile
lokalne vlasti bio legitiman.
Ostaje da se utvrdi jesu li sredstva koja su se koristila za postizanje tog
cilja srazmjerna. Sud uzima u obzir da su posljedice za podnositeljicu
zahtjeva bile ozbiljne: zbog njenih vjerskih uvjerenja, ona je smatrala da
nije imala drugog izbora nego da se suoi s disciplinskom mjerom, a zbog
odbijanja da bude rasporeena kao matiar za graanska partnerstva,
i na kraju je izgubila posao. S druge strane, meutim, politika lokalne
219

vlasti usmjerena je na osiguranje prava drugih, koja su takoe zatiena

na osnovu Konvencije. Sud generalno omoguuje nacionalnim vlastima
iroko polje slobodne procjene kada je u pitanju uspostavljanje ravnotee
izmeu suprotstavljenih prava zajamenih Konvencijom (vidi, naprimjer,
Evans protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 6339/05, 77, ECHR 2007I). Uzimajui sve u obzir, Sud smatra da nacionalne vlasti, lokalna vlast
kao poslodavac koja je pokrenula disciplinski postupak, a takoe i
domai sudovi koji su odbili zahtjev podnositeljice zahtjeva po pitanju
diskriminacije, nisu izale iz okvira polja slobodne procjene koje imaju na
raspolaganju. Samim tim moe se, dakle, rei da nije dolo do povrede
lana 14 u vezi s lanom 9, a u odnosu na podnositeljicu treeg zahtjeva.

d. etvrti podnositelj zahtjeva

Gospodin McFarlane alio se na osnovu lana 9 Konvencije, iako on
prigovara i na osnovu lana 14 u vezi s lanom 9. Bio je zaposlen u
privatnom preduzeu s politikom koja zahtijeva od zaposlenika
pruanje usluga pod jednakim uslovima kako za heteroseksualne tako
i za homoseksualne parove. On je odbio da se obavee na pruanje
psihoseksualnog savjetovanja istospolnim parovima, to je rezultiralo
disciplinskim postupkom protiv njega. Njegov prigovor indirektne
diskriminacije, izmeu ostalog, bio je odbijen od strane Suda za radne
odnose i Apelacionog suda za radne odnose.
Sud prihvaa da je prigovor gospodina McFarlanea direktno bio motiviran
njegovim ortodoksnim kranskim uvjerenjima o braku i seksualnim
odnosima, te smatra da njegovo odbijanje da prua savjetovanje
homoseksualnim parovima predstavlja manifestaciju njegove vjere i
uvjerenja. Pozitivna obaveza drave na osnovu lana 9 zahtijeva da se
zatite njegova prava na osnovu lana 9.
Ostaje da se utvrdi da li drava potuje ove pozitivne obaveze, a posebno
da li je uspostavljena ravnotea izmeu suprotstavljenih interesa u ovom
220

sluaju. Prilikom donoenja odluke, Sud uzima u obzir da je gubitak posla

bila teka kazna s tekim posljedicama za podnositelja zahtjeva. S druge
strane, podnositelj zahtjeva dobrovoljno je pohaao postdiplomski
program obuke o psihoseksualnom savjetovanju poslodavca, znajui da
poslodavac sprovodi politiku jednakih mogunosti i da filtriranje klijenata
na temelju seksualne orijentacije nije mogue. Sud ne smatra da je odluka
pojedinca da sklopi ugovor o radu i preuzme odgovornosti za koje zna
da mogu utjecati na njegovu slobodu manifestiranja vjerskih uvjerenja
odluujua u pitanju da li je dolo do mijeanja u pravo na slobodu
vjere iz lana 9 ili ne, to je vie stvar odmjeravanja ravnotee prilikom
procjene da li je uspostavljena pravedna ravnotea. Meutim, za Sud je
najvanija injenica koju treba uzeti u obzir ta da je poslodavac preduzeo
akcije s namjerom da osigura sprovedbu svoje politike pruanja usluge
bez diskriminacije. Dravni organi stoga uivaju iroko polje slobodne
procjene u odluivanju kako uspostaviti ravnoteu izmeu prava
gospodina McFarlanea na manifestiranje njegovih vjerskih uvjerenja i
interesa poslodavca da zatiti prava drugih. Uzimajui sve u obzir, Sud
smatra da u ovom predmetu nije prekoraeno polje slobodne procjene.
U zakljuku, Sud smatra da odbijanje da se uvae prigovori gospodina
McFarlanea od strane domaih sudova nije dovelo do povrede lana 9,
samostalno ili u vezi s lanom 14.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

- presuuje sa pet glasova ZA i dva PROTIV da je dolo do
povrede lana 9 Konvencije u odnosu na prvu podnositeljicu
zahtjeva i da nije potrebno ispitati opravdanost njenog zahtjeva
odvojeno na osnovu lana 14 u vezi s lanom 9;
- presuuje jednoglasno da nije dolo do povrede lana
9, samostalno ili u vezi s lanom 14, u odnosu na drugu
podnositeljicu zahtjeva;
- presuuje sa pet glasova ZA i dva PROTIV da nije dolo
do povrede lana 14, a u vezi s lanom 9 u odnosu na treu
podnositeljicu zahtjeva;

- presuuje jednoglasno da nije dolo do povrede lana 9,

samostalno ili u vezi s lanom 14, u odnosu na etvrtog
podnositelja zahtjeva.
221

ZAKLJUAK
Ovo je jedna od presuda koja se iekivala s velikim interesovanjem. Sam
sadraj ove presude je to i opravdao jer donosi nekoliko novina po pitanju
sudske prakse koja se tie prava na slobodu vjere. Nakon detaljnog itanja
presude moe se doi do zakljuka da Sud ovoga puta daje vie znaaja
pravu na slobodu vjere, a ovdje emo navesti neke od razloga.
Prijanja doktrina koju je Sud primjenjivao kada se radi o prijavi povrede
prava na slobodu vjere bila je da mogunost otkaza ili mogunost
promjene posla iskljuuje mogunost povrede prava na slobodu vjere. U
ovoj presudi Sud navodi da se radije odluio da umjesto slijepe primjene
ove doktrine primijeni princip srazmjernosti izmeu povrede prava
podnositelja zahtjeva i interesa poslodavaca koje ele zatititi. Tako je u
sluaju Eweida Sud utvrdio povredu prava na slobodu vjere iako se radi
o privatnom poslodavcu. U drugom sluaju, gospoe Chaplin, Sud je,
odluujui o srazmjernosti preduzetih mjera, prednost dao poslodavcu.
tj. bolnici i zakljuio da u tom sluaju nije bilo povrede prava na slobodu
vjere.
U druga dva sluaja, ge Ladele i g. McFarlanea, Sud razmatra sukob
izmeu prava na slobodu vjere (zabrana indirektne diskriminacije na
osnovu vjere) i zabrane diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije (ili
interesa poslodavca da primijeni politiku ravnopravnosti prema svima).
Sud je zakljuio da u ova dva sluaja nema povrede prava na slodu vjere
i da drava ima pravo na polje slobodne procjene kako bi zatitila naelo
zabrane diskriminacije.
U svakom sluaju, bez obzira na uspjeh podnositelja zahtjeva (jedan
podnositelj je uspio, a tri nisu) moe se rei da Sud postavlja razmatranje
prava na slobodu vjere na vii nivo.

222

Literatura:
Popovi, Dragoljub (2012), Evropsko pravo ljudskih prava, JP Slubeni
glasnik RS-a
Murdoch, Jim (2007), Freedom of Thought, Conscience and Religion,
, Directorate General of Human Rights and Legal affairs Council of
Europe
Religion and Human Rights: Basic Documents, Edited by Tad Stahnke
and J. Paul Martin, Ceter for Study of Human Rights Columbia Universty,
1998.
www.echr.coe.int HUDOC baza podataka za presude ESLJP-a u
Starzburu

223

Biljeka o autoru
Emir Kovaevi je roen 4. 9. 1961 god. u Banoviima. Osnovnu kolu
i gimnaziju je zavrio u Brkom, a pravni fakultet u Sarajevu. Advokatski
ured otvara u Sarajevu 1999. godine. Aktivno je angaovan u radu
Meureligijskog vijea ispred Islamske zajednice u BiH. Kao koordinator
pravne ekspertne grupe MRV BiH radio je na izradi nacrta Zakona o
pravnom statusu crkava i vjerskih zajednica u BiH i Zakona o zabrani
diskriminacije.
Objavio je vie radova na temu slobode vjere u asopisima: Pravna misao,
Preporod, Novi muallim, Glasnik IZ, Religijski pogledi.

224

225