Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2006

UDK 811.163.42 282.3

811.163.42 373.6
Izvorni znanstveni lanak
Primljen: 04. 01. 2006.
Prihvaen za tisak: 27. 10. 2006.

Nikola Vuleti
Sveuilite u Zadru
Centar za jadranska onomastika istraivanja
Obala kralja Petra Kreimira IV. 2, HR 23000 Zadar

Dopune "Jadranskim etimologijama"

Vojmira Vinje. prvi prilog
Akademik Vojmir Vinja izdao je u razdoblju od 1998. do 2004. godine tri sveska
Jadranskih etimologija - Jadranskih dopuna Skokovu etimologijskom rjeniku, pozivajui
istovremeno mlae generacije jezikoslovaca na sustavno obogaivanje i reinterpretaciju
korpusa. Ovaj prilog prvi je na odgovor na poziv Uitelja. Dopune koje ovdje donosimo
temelje se na korpusu to smo ga prikupili tijekom terenskih istraivanja na zadarskim
otocima i obali, te na istraivanju spisa zadarskih i rapskih biljenika iz XIV. i XV. st.
provedenih uglavnom nakon objavljivanja posljednjeg sveska Vinjina djela (2004. godine).
Osim toga, donose se novi etimoloki prijedlozi za neke likove koje je Vinja ve obradio,
kao i etimoloki prijedlozi za dosad neobraene likove.
Kljune rijei: dalmatski jezik, etimologija, hrvatski jadranski govori.

Uvod
Ovaj etimologijski prilog pisan je u sjeni pedesete obljetnice odlaska Petra Skoka s
hrvatske i svjetske jezikoslovne scene. Prilika je ovo da, spominjui se Skoka, zauenom
itatelju odgovorimo na pitanje zato se ovaj prilog pojavljuje u jednom slavistikom i
kroatistikom znanstvenom asopisu.
Govoriti o jednom hrvatskom jezikoslovcu kao velikom ili najveem nezahvalno je, jer
se onaj koji izrie takav vrijednosni sud izlae riziku odgovora sa suprotnih vrijednosnih
pozicija, to je u suvremenom hrvatskom jezikoslovlju i preesta praksa. No zato
moemo ponoviti s Vinjom da je Skok "uveo hrvatski jezik u krug jezika koji imaju svoj
etimoloki rjenik" (JE I: 5). Daleko od svake pomisli da bi njegova etimoloka rjeenja
bila besprijekorna i vjena, Skok se kroz desetljea rada na hrvatskim etimologijama,
usprkos svojoj erudiciji koja neizbjeno raa sujetom, nije libio napisati da neku rije ne
zna objasniti, da je "tamna posvema" ili da je ostavlja mlaim generacijama. "ovjek
sa suha", po vlastitom priznanju, najvie je prostora za djelovanje svojim nasljednicima
ostavio kod etimolokih rjeenja likova s nae obale i otoka, svijeta koji je slabo poznavao,
ali kojega je znao uvidjeti jezinu, etnoloku, civilizacijsku i povijesnu vrijednost kao nitko
do tada. Shvativi vanost mediteranske komponentne hrvatskog prostora i jezika, ovaj

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

se veliki Vlah (u prenesenom i u doslovnom znaenju Skok je sin umberakog kraja)

iz perspektivnog francuzista pretvorio u dalmatista, kroatista-etimologa i onomastiara,
"bolest" kojom je zarazio generacije svojih nasljednika: po formalnom obrazovanju
vrhunski francuzisti ili talijanisti, Vinja, Muljai, Skrai, Filipi, redom su odbacili
iskljuivo romanistiku perspektivu, te svojim radovima dali izvanredno znaajan prinos
dalmatistici, toponomastici i hrvatskoj etimologiji, dakle i kroatistici. Ta elja hrvatskih
romanista da neprestano obogauju spoznaje o svom jeziku nije, meutim, uvijek nailazila
na dobrohotno prihvaanje naih kroatista. Trebalo je priekati promociju triju svezaka
Vinjinih Jadranskih etimologija Jadranskih dopuna Skokovu etimologijskom rjeniku
(veljaa 2005.) da se u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz usta jednog
akademika Katiia zauje reenica: "Nema prave kroatistike bez romanistike!".
Ako su rijei jednog jezika odraz povijesti naroda koji njime govori, onda je
mediteranska sastavnica hrvatstva izraena upravo kroz romansku leksiku komponentu
naih obalnih i otonih govora. Neophodno je shvatiti jednu stvar, koliko god zvuala
banalno: Hrvati nisu oduvijek bili Mediterancima, oni su to postali s vremenom. Sve to
znaju o moru Hrvati su nauili od Romana koje su zatekli na obalama Jadrana. Stvarnost
koju su spoznali rijetko su se trudili izraziti slavenskim jezinim sredstvima: sadraj njima
novog "morskog jezinog znaka" najee im je bio neodvojiv od oblika koji su mu dali
Romani. Romanizmi u hrvatskim obalnim i otonim govorima tako nisu tek injenica
koju treba konstatirati, oni su prije svega znak hrvatskog mediteranskog identiteta!
Uglavnom su romanizmi sadraj triju svezaka dopuna koje je Skokovu opusu, vie
od etrdeset godina nakon njegova odlaska, pridodao njegov uenik i "ovjek s mora"
Vojmir Vinja, koji je u mnogo emu nadmaio svog uitelja (ima li veeg priznanja
uitelju?). Prilikom ve spomenutoga predstavljanja svojih Jadranskih etimologija, Vinja
je, u Skokovoj maniri, odaslao poziv mlaim generacijama, osobito svojoj tamo nazonoj
zadarskoj dici, da se uhvate posla u dopunjavanju svog uitelja: prvo sitnim ispravcima i
dopunama, a onda i nekim obimnijim sveskom, ako materijala bude.
Ovaj prilog prvi je na odgovor na poziv Uitelja iz kategorije onih sitnih ispravaka i
dopuna. Predajemo ga Uitelju na dar i bespotednu kritiku.
Izbor likova i metodologija prikaza
Izbor je likova koje u ovom prilogu obraujemo uvjetovan opsegom naih dosadanjih
istraivanja. Rije je o korpusu prikupljenom tijekom toponomastikih i dijalektolokih
istraivanja provedenih od veljae 2003. do travnja 2005. godine na otocima Iu,
Ugljanu, Pamanu i Bapcu, u obalnim naseljima Turnju i Sv. Filipu i Jakovu, te istodobnih
istraivanja u spisima zadarskih biljenika (XIV. i XV. st.). Neki navodi odnose se na
likove iz dijalektalnih rjenika objavljenih nakon to je Vinja ve dovrio svoje Jadranske
etimologije.
Koncepcija ovog priloga u potpunosti je uvjetovana koncepcijom Jadranskih
etimologija. Ideja vodilja bila je da se novim potvrdama s terena popune praznine u mrei
punktova na kojima je potvren neki leksem. Na taj se nain mijenja naa percepcija
o rasprostranjenosti nekog lika (npr. ljo ga s. v. joga). Iako smo u naim istraivanjima
prikupili velik broj novih potvrda, ne donosimo u ovom prilogu one koje nisu od pretjerane
vanosti za nae spoznaje o rasprostranjenosti nekog lika. Tako, primjerice, ne donosimo

136

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

nove likove koje smo zabiljeili u pamanskim i ugljanskim naseljima ako se ti nai likovi
formalno i semantiki podudaraju s likovima iz naselja na istim otocima koji se navode u
Vinjinim lancima. U drugim sluajevima, nove potvrde, povezane s likovima koje je Vinja,
koristei se dosad objavljenom dijalektalnom graom, morao proglasiti "usamljenima", te
ih ostaviti bez etimologije, omoguuju da se predloi etimoloko rjeenje (npr. baganela).
Samo iznimno predlau se nova etimoloka rjeenja (npr. Lostrnjak), ili se modiciraju
stara (npr. gvaa s. v. agva co). Svaka se novina unosi pod onom lemom iz Jadranskih
etimologija pod kojom se nalazi lik kojim se bavimo (uz navoenje prvog retka Vinjina
teksta), bilo da mu proirujemo areal novim potvrdama, bilo da diramo u etimologiju samu.
Ovo, naravno, ne vrijedi za likove koje dodajemo kao apsolutne novine (npr. Libra).
Kako je rije uglavnom o dopunama koje se tiu rasprostranjenosti nekog lika, i to na
temelju neobjavljene grae iz terenskih istraivanja, popis literature koji donosimo na kraju
priloga relativno je skroman. Kod navoenja likova iz Marulieve Judite slijede se oznake
iz Mogueva rjenika (2001). Sukladno koncepciji Jadranskih etimologija izbjegavaju se i
biljeke na dnu stranice, te se svako pozivanje na literaturu biljei u samom tekstu, kako
je i uobiajeno u rjenikom lanku.
Ktetici se donose u lokalnom obliku zato to ih nema niti u Anievu Encikopedijskom
rjeniku, a kamoli u kojem drugom rjeniku hrvatskog jezika.
***
brum m "meka to se prije lova baca u more da se privue riba", "torilo", JE I: 12. Sva
mjesta zadarske obale i otoka u kojima smo proveli istraivanja poznaju imenicu bru m
i glagol bruma ti u znaenjima koje donosi Vinja. Ove potvrde dodajemo stoga to je u
Vinjinu lanku obuhvaen samo areal od Boke do ibenika.
aga m iht "lubin, brancin, smudut", Dicentrarchus labrax = Labrax lupus itd., JE I:
14. Dodajemo: aga (Veli I, Lukoran, Sutomiica, Neviane, Paman), ag (Turanj, Sv.
Filip i Jakov, Biograd, Pakotane). Ove su potvrde znaajne stoga to se iz Vinjina popisa
br. 54 (Jafa II: 260) ne vidi da je ovaj dalmatski grecizam u uporabi i u nekim obalnim
naseljima.
a jar m "nebo; vis", Orlec itd., JE I: 15. Dodajemo: rja 'isto u Poljani na Ugljanu, te
Marulievo ajer (Judita, B291), ime se mrea potvrda popunjava na kritinim mjestima.
agva co adv Sali itd., JE I: 28. Pod ovom natuknicom kod Vinje nalazimo suvremeno gvca,
gva, gva ca, te Marulievo gvaa 'jednjak, volja, podvoljak. Skok (ERHSJ I: 629) Maruliev
lik povezuje sa sinonimnim dubrovakim gu ula < *GURGUTIA, u emu mu Vinja (JE I:
28) daje za pravo. Ni jedan ni drugi ne navode toan ili priblini etimon dalmatskog gvaa.
Iz Skokove se tvrdnje "korijen gu- dalmatoromanski ekvivalent tal. gozzo" dade, dodue,
implicitno iitati da gu- < *GTIA [jer (gor)gozza < (*GR)GTIA, usp. REW: 3924].
Ovime se objanjava dubrovaki lik, ali ne i diftong ua (konsonantizacijom u > v dobijamo
va) u srednjedalmatinskim likovima, koji je u dalmatskom uvijek rezultat diftongacije o
(< , A), a ne diftongacije o (< , ). Skokovo je tumaenje semantiki uvjerljivo, no
fonetska mu je strana slabija. Nama se ini da je naem liku blie garfanjansko gargazzo,
nego toskansko gorgozza. Objanjavajui aragonsko garganchn i okcitansko gargasson,
Corominas pie: "[] quiz represente un *GARGANTIONEM derivado de garganta

137

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

[] pero en vista del valn guarguechon y Garfagnana gargazzo, es ms probable que

se trate aqu de derivados en -ACEUM + -ONEM []" (v. DCELC II: 681). Mislimo da
je Corominesovo *GARGACEUM opravdano jer postoji kasnolat. glagol gargarizare <
(usp. DCELC II: 681). Kad bismo, dakle, za nae gvaa pretpostavili jedno
*(GAR)GCEA, kako predlae Coromines za gargazzo (s -A mjesto -UM, zbog doetnog
-a u naim likovima), rijeili bismo i fonetsku stranu problema: naglaeno > pravilno
se diftongira u ua, a kako je rije o nerazvijenom dalmatskom dijalektu (spalatinskom), taj
se diftong nije stigao monoftongirati u otvorenom slogu.
ba jan adj "jadan, bijedan" Primoten itd., JE I: 33. Meu nastavljae ovog posredstvom
dalmatskog sauvanog gr. 'malen, 'ponizan svakako bi trebalo ubrojiti i Marulievo
baj 'nesrea iz Judite (1613-1614).
baganela "valjak za lazanje", Vrgada itd., JE I: 32. Vinja je raspolagao samo vrgadinskim
likom (Jurii 1973: 20). Ovaj, meutim, nije usamljen: u oblinjem naseljima Sv. Filip i
Jakov, Turanj i Banj, te u Sutomiici na Ugljanu nalazimo vaganela 'valjak za razvlaenje
tijesta, sukalo. Mislimo kako ovaj lik treba dovesti u vezu s dugootokim laganela koji
je Vinji poznat, a koji smo zabiljeili i u Preku na Ugljanu (usp. JE II: 124). Nama se,
naime, ini da su i likovi iz biogradsko-pamanske zone isto tako nastavljai gr. o
'dner Teigaden, 'pasta sfogliata (LexGr: 287.), pa bismo ih pribrojili seriji grecizama
zajednikih Dalmaciji i junoj Italiji (lgana, lcana, lgani, laanella). Vinja e vjerojatno
biti u pravu kada pomilja da bi suksacija -ela (< -ELLA) mogla biti naim autohtonim
tvorbenim procesom. U vezi s poetnim suglasnikom b-/g- slijedili bismo Vinju kada za
vrgadinski lik sugerira naslanjanje na nastavljae lat. BACULUM (REW: 874).
celega "stara ponjava u kojoj se nosi trava", "cerada za pokrivanje tereta na brodu",
Janjina itd., JE I: 97. Dodajemo: zelighe u inventaru barkozija prodanog u Splitu 1344.,
ciliga u ibeniku 1433., celega u ibeniku 1443. (imunkovi/Pederin 1996: 96, 105);
ciliga 'cerada za pokrivanje tereta na brodu' u Zadru u inventaru barke iz 1348. (SZB: A.
de Rivignano V/1, 7v); isto u Rabu 1452. (RB: Th. de Stantiis II/5, 213r).
jga "riblja sitne", ibenik: Nisan uvatija niti joge (=ba nita) itd., JE II: 37. Likovima
koje Vinja zbog tamnog samoglasnika smatra direktnim nastavljaima gr. (usp. JF:
24.1.3.) treba dodati ljo ga 'ni ribice, 'nita u zadarsko-biogradskoj zoni, ime je podruje
ovog grecizma znatno proireno: ni ljo ge ns ap (Ugljan); ni ljo ge (Lukoran, Neviane);
nnci ljo ge (Tkon); na nka ljo ge (Turanj, Sv. Filip i Jakov). Zanimljiv je semantiki razvoj
lika jo ga u Murteru: s jedne strane znai 'ni ribe, a s druge 'velika riba.
kpica "lijes", ibenik itd., JE II: 62. Likovima sa sauvanim -p-, koje Vinja smatra
dalmatoromanskim preicima, dodajemo turanjski i lipjanski lik ka pca 'lijes, murterski
ka psa, te velovaroki (Split) ka psa, kapsl 'isto (usp. Matokovi 2004: 445).
katbuja f (arg.) "zatvor", Korula itd., JE II: 73. Dodajemo ibensko katbuj 'rupa u
zidu za skladitenje (Ba be su dci govrile: Ne bude li do bar, zatvriu te u katbuj), te
veloiko kata buj, ime se popunjava praznina izmeu sjevernog (Rabac, Krk) i junog
areala (Bra, Vis, Korula, Boka) na kojima je ovaj lik u irokoj uporabi.
kat m, JE II: 74. Vinja na samom poetku ovog lanka naglaava da je ovo "znatno
rasprostranjenija rije" nego to bi se to iz Skokovog lanka kat (ERHSJ II: 61) dalo
zakljuiti, te navodi potvrde s Vrgade, Dugog Otoka i Braa. Kako bismo potkrijepili
Vinjinu tvrdnju, dodajemo: kataf 'buk, u sko i ma lano msto' (Tkon), kataf 'mli

138

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

prstor spo kl (Neviane), te iko katafu koje se znaenjski podudara s dugootokim

likovima koje donosi Vinja.
kau m brdg "kavija, klin, drveni umetak", Komia, JE II: 77. Vinjinim potvrdama s Visa,
Korule, te iz Splita dodali bismo homofone obalne i otoke likove iz biogradske zone
(Biograd, Sv. Filip i Jakov, Turanj, Babac), ali u znaenju 'blazina vesla' (u koju se ulae
keram).
koka f tip broda u starom Dubrovniku izmeu XIV. i XVII. st. Ovaj tip broda javlja se i u
Zadru u 13. stoljeu (npr. 1386., v. SZB: A. de Rivignano, V/1/, 7v).
Kozar "selo na Koruli", JE II: 105. Rije je o krivoj Budmanijevoj interpretaciji
Kavanjinova "u seonskon miestu od Kzara", koju Vinja ovdje ispravlja. Rije je, naravno,
o mjestu ara (sve donedavno biljeenom Kcara). Skokovu etimologiju CS, CTIS
(REW 2275) 'brus, izrazit kamen COTIARIA, sa semantikom paralelom u hvarskom
ojkonimu Brusje, potkrijepili bismo jo jednim parom toponima. Rije je o nesonimu
Kora koji nikako ne moe imati veze s likom koa ra: tome se protive kako semantike,
tako i formalne (akcenatske) okolnosti. Meutim, na itavoj junoj strani otoka Kora
lako su uoljive strme stijene, kao i za tako malen otok dosta visok vrh (82 m). Znaajno
je i to da se od Kore neznatno udaljeni otoi sline konguracije zove Brnjak. Zbog
svega navedenog, mislimo da i nesonim Kora treba izvoditi iz COTIARIA. Nadalje, u
prilog Skokovoj etimologiji svakako govori i lik a ra 'kameni runi mlin za itarice', to
smo ga zabiljeili u Zelovu, Prugovu i Neoriu (splitska zagora).
knjka f zool, koljka Arca noae itd., JE II: 116-117. Vinja prihvaa "saeto Skokovo
miljenje "kunjka < tal. cnca < lat. CONCHA < gr. "", ali upozorava da je "ta
varijanta u nedvojbenoj vezi s drugim malakonimima koji nam postavljaju nekoliko
problema". Iako mislimo da je lat. CONCHA uistinu izvor naeg malakonima, nismo
sigurni da njegovu prisutnost u Dalmaciji dugujemo posuivanju iz talijanskog, pa niti
iz talijanskih dijalekata. Conca je u talijanskom jeziku u znaenju 'conchiglia rije
ograniena na knjievni i pjesniki jezik: VLI (414) to znaenje navodi na posljednjem
(sedmom) mjestu pod lemom cnca i to s napomenom lett. [letterario op. N. V.]. Iz
dostupnih talijanskih dijalektalnih rjenika proizlazi da se reeksi lat. CONCHA niti u
jednom dosad opisanom talijanskom jadranskom dijalektu ne rabe u znaenju 'koljka, a
kamoli 'Arca noae'. Na ispitanici ribari u Bariju decidirano tvrde da nikad i nigdje nisu
uli rije cnca sa znaenjem 'koljka'. U Markama (Senigallia, Ancona, Portorecanati)
postoji samo lik cncula koji oznaava koljkae Venus gallina i Venus exoleta (usp.
Colocci 1994: 85; Panzini 1996: 131; Scalabroni/Palanca 1996: 78). Isti se koljka u
abrucekim dijalektima naziva cucchj, ccque l, cuccl, (usp. Giammarco 1968: 634),
a u Apuliji cocciola, to su sve reeksi lat. COCLEA. koljka u najirem smislu rijei u
svim se talijanskim jadranskim dijalektima naziva reeksima lat. CONCHYLIUM < gr.
o. Nastavljai lat. CONCHA, naprotiv, u svim talijanskim jadranskim dijalektima,
od mletakih do puljikih, oznaavaju svakojake posude: od navi i razliitih korita u
Venetu (conca, usp. Boerio: 486) i Markama (conca, v. gore), do upova i kanti u Abrucu
(cngh, cnga, cangh, cu ngh, usp. Giammarco 1968: 600), te nia u zidu gdje se
takve posude odlau. Najvii stupanj poliseminosti rije cnca dosie u Salentu (cnca
'conca, buca, pozza dacqua, vasca dacqua, conca di terreno, usp. VDS: 159). Sve ovo
znai da nae likove knkul, knkula i sl. bez problema moemo izvoditi iz navedenih
talijanskih homofonih likova. No, u sluaju lika knjka, a pogotovo peljekog ku ka, kkac

139

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

s denazalizacijom, pretpostavili bismo da je rije o autohtonim (dalmatskim) reeksima

lat. CONCHA. Sm Vinja za peljeke likove navodi da su "kako se mora zakljuiti po
denazalizaciji, nedvojbeno prije od ostalih uli u na sustav" (117).
lmbek m "mali badanj", Smokvica itd. JE II: 125. Dodajemo lambk 'rezervoar kotla za
destilaciju (peenje rakije)' u Povljani na Pagu (Tii 2004: 173), te lipjanski toponim
Lambk (ozidani izvor vode).
Libra toponim u Tkonu, Malom Pamanu i Ugljanu. Ovog lika nema ni u ERHSJ ni
u JE. Rije je, kako na Pamanu, tako i na Ugljanu, o kvalitetnom zemljitu okruenom
umom hrasta crnike i za koje ispitanici znaju da je oteto umi. Ovaj toponim postoji i u
Jelsi, u samom sreditu mjesta, ali nam druge okolnosti s terena nisu poznate. U Trogiru i
Katel-Lukiu nalazimo toponim Ribo la. Ovdje predlaemo jedno provizorno etimoloko
rjeenje na koje nas navode povijesne potvrde Ribolla (1504., SZB: M. Sonzonius, II/II/G,
14r), Ribola (1623., SZB: P. Fumati, I/3, 44r i 1654., SVKD 7/245): kako je rije o umi
hrasta, na bi lik mogao biti blizak katalonskom reboll 'roure reboll', panjolskom rebollo
'variedad del roble' ('cer, sladun, vrsta hrasta' Quercus cerris, usp. HR: 988), asturijskom
rebollo 'tronco de cualquier rbol' i sardskom (Logudoro) rebuddu. Coromines (DCELC III:
1031) sve ove likove izvodi iz *REPLLUS 'retoo' (< *REPULLARE < RPLLRRE
'wiedersprossen' (REW: 7231)), a njegov stav zadravaju i najnovija izdanja GDLC i DLE.
Oko 1400. u glosama Escoriala za panj. rebollo zabiljeeno je znaenje 'quercus'. To to
latinski etimon ni u latinskom, ni u navedenim romanskim jezicima ne oznaava crniku ne
bi trebalo bitno utjecati na na postupak. Poznato je, naime, iz nae otone tonimije, da
ime koje u jeziku davatelju oznaava jednu crnogoricu moe u jeziku primatelju oznaavati
drugu crnogoricu, ne nuno unutar iste vrste. Tako, npr. komo ra < gr. (izvedenica
od o 'plod biljke Arbutus unedo', usp. JaFa: 14.2.2.1 i JE II: 92-93) na zadarskim
otocima redovito oznaava biljke Phillyrea latifolia i Quercus coccifera (usp. Skrai 1996:
32). Kako s druge strane Jadrana nalazimo samo reekse lat. RBUR, -RE (REW: 7354),
nae Libra mogao bi biti dalmatski leksiki preitak, s jedinom paralelom na zapadnom
rubu Romanije, te u konzervativnom sardskom.
Lostrnjak m ime uvalice sjeverno od Filip-Jakova, JE II: 32. Vinja je odluan u tvrdnji
da se u imenu ove uvale krije prilagoeni reeks lat. MONASTERIUM (*mostirnjak >
Lostrnjak), upirui se na podatak koji donose Finka i ojat (1973-74: 34): U Primrju
u Lostraku je bja sa mostan. No, ispitanik pionira terenskih istraivanja u hrvatskoj
toponomastici se vara (on, meutim, govori ono to misli da zna, to nije grijeh): u toj
uvalici koja se ne nalazi sjeverno, ve jugoistono od Sv. Filipa i Jakova nema ostataka
nikakvog samostana. Ona je, dodue, bila u vlasnitvu rogovske opatije, ali se materijalni
ostatci rogovskog primorskog posjeda nalaze nekoliko stotina metara na sjeverozapad,
na lokalitetu Kapelica, u starijim izvorima Sutjadrig. Na tom se mjestu, po svemu sudei,
nalazila crkva Sv. Andrije, viekratno spomenuta u arhivskim spisima iz sredine XV. st.
Da je ostataka samostanskih gospodarskih zgrada bilo na Lostrnjaku, bili bi se sauvali
u veoj mjeri nego na Kapelici, gdje je abrazija neusporedivo jaa (Kapelica je rt od
parparo ta, a Lostrnjak uvala sa alom). Osim toga, povijesne potvrde naeg toponima u
obliku gotovo identinom dananjem seu u vrijeme kada su gospodarske zgrade opatije
u Primrju i crkva Sv. Andrije jo postojale: Lostrignach 1439. (SZB: N. Benedicti I/5/f.
26) i 1441. (SZB: J. Calcina I/I/f. 156). Sve ovo, naravno, ne znai denitivno da Vinjina
etimologija nije tona. Poznavanje stanja na terenu navodi nas, meutim, na jedan drukiji
prijedlog. Uvala Lostrnjak je, naime, sve donedavno bila poznato lovite lostura (Pinna

140

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

nobilis). Izrazito je plitka, pa su se losture za bonace mogle vidjeti s povrine bez uporabe
stakla, te vaditi golim rukama iz batele. Taj se koljka, dodue, danas u Sv. Filipu i Jakovu
naziva lostu ra, ali lik lostra nalazimo ve u Tkonu, s druge strane Pamanskog kanala.
Zbog navedenog nam se ini da se u imenu uvale prije krije reeks ovog malakonima, nego
lat. MONASTERIUM. Tim vie to nikako nije rije o beznaajnom koljkau: njegovo je
meso u itavom biogradskom kraju cijenjena poslastica, a iznimno ljute crne granule koje
se nalaze u jednoj vreici odvojenoj od jestivog dijela sve donedavno su se koristile kao
nadomjestak za papar.
lucmarn m bot "rusmarin", Rosmarinus ofcinalis, JE II: 147. Vinja upozorava da je,
osim ovoga i njemu slinih naziva, u nekim junoakavskim govorima u uporabi oznaka
eromd i z imord (Vis i Komia). U Visu postoji jo i varijanta urumd. U terenskim
istraivanjima u Malom Iu zabiljeili smo toponim Zmerad kao ime jednog od vrhova na
poluotoku Prda, ime se areal ovog leksema pomie znatno na sjeverozapad.
lua f "grumen zemlje", JE II: 148. Vinja je raspolagao samo potvrdom sa Suska, te
zapisima Tanzlinghera-Zanottija i Josipa Jurina. Lik lu a je, meutim, u istom znaenju,
u irokoj uporabi u zadarsko-biogradskoj zoni. Sami smo ga zabiljeili u Lukoranu (u te
lu on u glavu.), Poljani (Htali su se is lu ami.) i Kalima na otoku Ugljanu, Tkonu na otoku
Pamanu, te u Turnju, Sv. Filipu i Jakovu i Biogradu, a poznat je i na Pagu (Kolan).
pkalj m, pklji m "malo jato ribe" itd., JE II: 238. Prihvaajui Vinjinu etimologiju
(() 'bundle, faggot'), dodajemo nove potvrde. Na Murteru smo, osim znaenja
'jato ribe zabiljeili i phalj vu ne 'aka vune, phalj kos 'pramen kose'. Na otoku
Ugljanu, osim vrijednosti 'malo jato ribe' (puhalj, Kali i phalj, Lukoran), zabiljeili smo
i vrijednost 'mrlje morske trave koje se vide iz broda'. Vjerojatnim nam se ini da je istog
izvora i lik plji 'viso ka trva na kurntu (Babac, Turanj, Sv. Filip i Jakov), jer se u sadraju
podudara s ugljanskim likom. Mislimo da ovamo spada i Maruliev fael 'povoj, rubac'
iz Judite (179-180). Skok je u ovom liku vidio svojevrstan grko-latinski hibrid ("izvor
je grki: "faisceau" unakrten sa grkim latinizmom o < kslat. faciolum
za faciale", usp. ERHSJ I: 502). Kako u Marulievu liku imamo e, a ne o, mislimo da
nije dolo do formalnog ukrtanja dvaju likova, ve samo do djelovanja latinske rijei na
grku uslijed formalne slinosti i to u smislu proirenja sadraja. Naime, ako za polazni
oblik uzmemo , palatalizacija k > , neistovjetna onoj u naim starijim reeksima
lat. FACIOLUM (poculica, pecylc o, pocolica, pcelica; slovenski pocul), objanjava se
dalmatskom diftongacijom > je (nakon koje palatalni element diftonga palatalizira
velarni suglasnik, kje > e). Sauvano protoniko (u naim najstarijim latinizmima/ranim
romanizmima > o) takoer upuuje na dalmatski kao neposredan izvor posuivanja.
Potpunu semantiku i formalnu paralelu Maruliev fael nalazi u bokeljskim likovima pel
'povezaa, ubrada', peo, palo 'koprena' koji se ne mogu izvoditi iz FACIOLUM.
Rnjka f toponim u Banju (draga), Dobropoljani (zemljite), Pamanu (maslinik u dragi)
Malom Pamanu (uvala), te na Dugom Otoku (dvije uvale, Brbinj, usp. Skrai 1996:
127). Najstarija povijesna potvrda ovog lika je Runch na Pamanu iz 1318. (NJ II: 147).
Najstarija potvrda za Ugljan je Crisceua runcha iz 1386. (Kali, SZB: N. de Flumine, un/
I/1, 2v.). Toponimi izvedeni iz iste osnove postoje i na Krku, Rabu, te u Gorskom kotaru
i Baru. O ovim likovima Vinja nije pisao, ali ih nalazimo u ERHSJ (III: 172, s. v. rnka),
gdje Skok sline likove izvodi iz tal. ronc < roncare < RNCRE, te ih stavlja u vezu s
likom rankn 'securis adunca, kosira'. Skokova etimologija oito smjera na semantizam

141

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

'kriti. U tom smislu, nai toponimi, kao i creski apelativ rnka, mogu biti i dalmatizmi.
Povijesne potvrde su, kako vidimo, dosta stare. No, jo vie u prilog naem prijedlogu
govori injenica da u rumunjskom postoji rije runc i to ba u znaenju 'krevina u umi
(usp. REW 7444). Najvii stupanj toponimizacije reeksi lat. RNCRE dostigli su
upravo u Dalmaciji i Moldaviji, a to je znakovit indikator starosti jednog leksema.

Bibliografija
C o l o c c i, Rodolfo, 1994: Vocabolario Dialettale Senigalliese, Libreria Editrice Sapere
Nuovo, Senigallia.
DCELC I-IV: Corominas, Joan, Diccionario crtico etimolgico de la lengua castellana, IIV, Editorial Francke, Bern, 1954-57.
DLE: Diccionario de la lengua espaola, Real Academia Espaola, vigsima segunda
edicin, http://www.rae.es
ERHSJ: S k o k, Petar, Etimologijski rjenik hrvatskog ili srpskog jezika. Uredili akademici
M. Deanovi i Lj. Jonke, Suraivao u predradnjama i priredio za tisak Valentin Putanec. I.
A-J, 1971; II. K poni, 1972; III. poni Z, 1973; IV. Kazala, JAZU, Zagreb, 1974.
F i n k a, Boidar / o j a t, Antun, 1973-74: "Obalna toponimija zadarsko-ibenskoga
kopna i ibenskog otoja", u: Onomastica Jugoslavica, 3-4, str. 27-64.
G i a m m a r c o, Ernesto, 1968: Dizionario Abruzzese e Molisano. Volume primo A E,
Edizioni dellAteneo, Roma.
GDLC: Gran diccionari de la llengua catalana, Enciclopdia Catalana, http://www.grec.
net/home/cel/dicc.htm
H a d l i c h, Roger Lee, 1965: The Phonological History of Vegliote, The University of
North Carolina Press, Chapel Hill.
H o l t u s, Gnter / M e t z e l t i n, Michael / Schmitt, Christian (ur.), 1995: Lexikon der
Romanistichen Linguistik, Band/Volume II, 2. Die einzelnen romanischen Sprachen und
Sprachgebiete vom Mittelalter bis zur Renaissance / Les diffrentes langues romanes et leur
regions dimplantation du Moyen Age la Renaissance, Niemeyer, Tbingen.
H r a s t e, Mate / i m u n o v i , Petar, 1979: akavisch-deutsches Lexikon. Teil I,
Bhlau Verlag, Kln/Wien.
HR: V i n j a, Vojmir, panjolsko-hrvatski rjenik s osnovama panjolske gramatike i
panjolskog trgovakog dopisivanja, 4. ispravljeno i dopunjeno izdanje, kolska knjiga,
Zagreb, 2000.
Ja Fa: V i n j a, Vojmir, Jadranska fauna. Etimologija i struktura naziva, I-II, JAZU/
LOGOS, Zagreb/Split, 1986.
JE I-III: V i n j a, Vojmir, Jadranske etimologije. Jadranske dopune Skokovu etimologijskom
rjeniku, I. A H, 1998; II. I Pa, 2003; III. Pe , 2004, HAZU/kolska knjiga, Zagreb,
1998-2004.

142

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

Lex Gr: R o h l f s, Gerhard, 1964: Lexicon Graecanicum Italiae Inferioris, Tbingen.

M a t o k o v i , Berezina, 2004: Rinik velovarekega Splita, Denona, Zagreb.
M o g u , Milan, 2001: Rjenik Marulieve Judite, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
Zagreb.
M u l j a i , arko, 2000/1995: Dalmatisch Il dalmatico, u: Muljai 2000: 395-416,
izvorno objavljeno u: Holtus/Metzeltin/Schmitt (ur.), 1995, str. 32-42.
M u l j a i , arko, 2000: Das Dalmatische. Studien zu einer untergegangenen Sprache,
Bhlau Verlag, Kln/Weimar/Wien.
N J II: Notarilia Jadertina II. Notarium Jadrensium Johannis Qualis, Nicolai q. Johannis,
Gerardi de Padua acta quae superstant. Transcripserunt et indices digesserunt dr. Mirko
Zjai et Jakov Stipii, Dravni arhiv u Zadru, Zadar, 1959.
P a n z i n i, Mario, 1996: Dizionario del vernacolo anconitano. Volume I A I, Sagraf
Editrice, Ancona.
R a d u l i , Ladislav, 2002: Rjenik rivanjskog govora, Matica hrvatska Zadar, Zadar.
R B: Rapski biljenici, Hrvatski dravni arhiv u Zadru.
REW: M e y e r L b k e, Wilhelm, Romanisches etymologisches Wrterbuch. 3 Auage,
Winters Universittsbuchhandlung, Heidelberg, 1935.
S c a l a b r o n i, Mario / Palanca, Lino, 1996: Fttu pedescre. Vocabolario dialettale
purtannru, Centro Studi Portorecanatesi, Portorecanati.
S k r a i , Vladimir, 1996: Toponimija vanjskog i srednjeg niza zadarskih otoka, Knjievni
krug Split, Split.
SVKD: Spisi samostana Sv. Kuzme i Damjana, Hrvatski dravni arhiv u Zadru.
S Z B: Spisi zadarskih biljenika, Hrvatski dravni arhiv u Zadru.
i m u n k o v i , Ljerka / Pederin, Ivan, 1996: "Prilog prouavanju srednjolatinskoga
pomorskoga nazivlja u mletakoj Dalmaciji u XIV. i XV. stoljeu", u: akavska ri, XXIV
(1-2), str. 95-110.
T i i , Ante, 2004: Rjenik govora mjesta Povljane. Lbar povljnskih besd, Matica
hrvatska Zadar, Zadar.
V a j s, Nada, 2003: Hrvatska povijesna tonimija, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
Zagreb.
VDS: R o h l f s, Gerhard, Vocabolario dei dialetti salentini (Terra dOtranto). Ristampa
fotomeccanica. I-III, Galatina, 1976, (izvorno objavljeno meu Abhandlungen Bavarske
akademije 1956-61).
VLI: Z i n g a r e l l i, Nicola, 2004: Vocabolario della lingua italiana, Zanichelli, Bologna.
Z a m b o n i, Alberto, 1976: Note linguistiche dalmatiche, u: Atti della Societ Dalmata
di Storia Patria, IX, Padova, str. 9-66 (Atti della tornata di studio nel cinquantesimo
anniversario della fondazione in Zara).

143

Nikola Vuleti, Dopune "Jadranskim etimologijama"...

Croat. Slav. Iadert. ii (2006), 135-144

Apports Aux "Jadranske Etimologije" De Vojmir Vinja. Premire Contribution

Resum
Vojmir Vinja publia, entre 1998 et 2004, les Jadranske etimologije [tymologies
adriatiques], trois volumes quil a voulus complmentaires au grand Dictionnaire
tymologique de Petar Skok. la mme occasion Vinja lance un appel aux jeunes
linguistes croates de continuer complter et reinterprter le corpus quil a propos dans
son ouvrage. La prsente contribution est une premire preuve de rponse lappel du
Matre, rsultat des recherches sur les les et la cte de la rgion de Zadar, ainsi que dans
les documents rdigs par les notaires mdievaux de Zadar et de Rab. Ces recherches ont
t effectues notamment aprs la parution du dernier volume de louvrage de Vinja (2004).
Les contributions vont essentiellement dans le sens de complter avec les formes nouvelles
les tymologies exsitentes, et exceptionellement, de corriger, sil y a lieu, les tymologies
proposes par Vinja. Enn de donner une premire tentative dexplication de quelques
lexmes non traits par Vinja ou Skok.
Mo t s - c ls : langue dalmate, tymologie, parlers croates adriatiques.

144