BajkaozelenojzmijiilijepojLjiljani

ThefairytaleaboutgreensnakeandbeautifulLilly

byvonGoetheJohannWolfgang

Source:
STATUSMagazineforpoliticalcultureandsocietyissues(STATUSMagazinzapolitikukulturui
drutvenapitanja),issue:04/2004,pages:008021,onwww.ceeol.com.

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

Mi s l i o c i

BAJKA O ZELENOJ ZMIJI

I LIJEPOJ LJILJANI
Johann Wolfgang von Goethe

raj velike rijeke, nabujale i razlivene uslijed

jake kie, u svojoj je kolibici, umoran od naporna
dana, spavao stari laar. Usred noi probudi ga glasno dozivanje. Razabra kako neki putnici ele da ih preveze preko rijeke.

Plamenovi lutalice iskoie iz amca, a starac za njima viknu:

- A to je s mojom plaom?
- Tko ne prima zlato, zabadava radi! povikae plamenovi.

Izaavi pred vrata, vidje kako dva plamena lutalice lebde

iznad njegova privezana amca, uvjeravajui ga da su u velikoj urbi i da su ve trebali biti na drugoj obali rijeke. Ne
oklijevajui, starac se otisnu i uobiajenom spretnou krenu ravno preko rijeke, dok su stranci itali jedan na drugog na nekom vrlo brzom i nepoznatom jeziku. Pri tom su
praskali u grohotan smijeh, skaui sad ovamo, sad onamo;
sad po ivicama i klupama, sad po podu amca.
- amac se ljulja! uzviknu starac Tako nemirni, moete
ga prevrnuti! Sjedite, vi plamenovi!
Na ovu opomenu oni prsnue u glasan smijeh te se stadoe
izrugivati starcu, postajui jo nemirniji no prije. Njihove
nepristojnosti starac je strpljivo podnosio i uskoro se naoe na suprotnoj obali.
- Evo Vam za trud! uzviknue putnici i poee se tresti. Od
njihovog stresanja mnotvo sjajnih zlatnika napada u amac.

- Morate znati da se meni moe platiti samo plodovima zemlje.

- Plodovima zemlje? Mi ih preziremo i nikad ih nismo okusili.
- Ali ja Vas ne mogu pustiti dok ne obeate da ete mi donijeti tri glavice kupusa, tri artioke i tri velike glavice luka.
Plamenovi lutalice htjedoe u ali umai, ali osjetie da su,
na njima neshvatljiv nain, prikovani za zemlju. Bio je to
najneugodniji osjeaj koji su ikad doivjeli, stoga obeee
starcu da e vrlo brzo udovoljiti njegovom zahtjevu. Nakon
toga, starac ih pusti i otplovi.
Kad je ve bio daleko odmakao, plamenovi povikae za
njim:
- Stari, poujte! Stari! Zaboravili smo najvanije!

- Za Boga miloga, to to radite? zavapi starac. Mogli biste me uvaliti u najveu nevolju! Da je samo jedan zlatnik
pao u vodu, rijeka bi, jer ne podnosi taj metal, podigla strane valove, progutala i amac i mene, a tko zna kako biste
se i vi proveli! Odmah uzmite natrag svoj novac!
- Ne moemo uzeti natrag ono to smo jednom istresli
uzvratie plamenovi.
- Sad me jo i muite da ih moram sam skupljati, nositi na
obalu i zakopati govorae starac dok se sagibao skupljajui zlatnike u svoju kapu.

8 | Magazin za (politiku) kulturu i drutvena pitanja

No starac je bio ve daleko i nije ih uo. Pustio je da ga rijeka na istoj strani ponese nizvodno, htijui zakopati opasno
zlato u stjenovitom predjelu na obali do kojeg rijeka nikada
ne dopire. Tamo, meu stijenama, pronae jedan strahovit
ponor, sasu u njega zlato i otplovi natrag do svoje kolibe na
drugoj obali rijeke.
U ponoru u kojeg je starac sasuo zlato spavala je zelena
zmija. Zveket pljuteih novia prenu je iz sna. Ugledavi sjajne kolutove, smjesta ih stade poudno gutati, pomno
traei sve zlatnike rasute po bunju i pukotinama stijena.

Mi s l i o c i
Tek to ih je progutala, osjeti ugodu od topljenja zlata u
utrobi, ugodu koja se irila itavim njezinim tijelom. Na
svoju najveu radost, primjeti da je od progutanih zlatnika postala prozirnom i svijetlom. Ve je odavna uvjeravahu
da je ta pojava mogua - sada se napokon i sama uvjerila.
No, ubrzo posumnja da bi ta svjetlost mogla uskoro nestati. Radoznalost i elja da trajno zadri tu svjetlost nagnae
je da izae iz ponora i potrai onoga tko je prosuo to lijepo zlato. Ali ne nae nikoga, pa joj tim ugodnije bijae diviti se samoj sebi i draesnoj svjetlosti koju je irila puzei
svjeim zelenilom izmeu travki i ipraja. inilo joj se pri
tom da je svo lie sazdano od smaragda, a cvijee ozareno velianstvenim sjajem. Neko vrijeme, uzaludno je krstarila samotnom divljinom. No nada joj poraste, kad je pristigavi na jednu uzvisinu, u daljini ugledala neku svjetlost
nalik svojoj.
- Konano da vidim sebi sline! uskliknu zmija i pohita u tom smjeru. Nije marila za tegobe provlaei se kroz
movare i trstiku. Iako je najradije obitavala na suhim planinskim livadama, u pukotinama visokih klisura, hranai
se ukusnim biljkama i taei e njenom rosom i svjeom
izvorskom vodom, ipak bi, za ljubav dragog joj zlata i u elji da to due zadri tu prekrasnu svjetlost, uinila sve to
bi se od nje trailo.
Silno izmorena najzad stie do nekog vlanog rita, gdje su
se zabavljala naa dva plamena lutalice. Pouri ravno prema njima pozdravljajui ih obradovana to je, kao svoje roake, pronala tako ugodnu gospodu. Plamenovi se, meutim, oeae o nju te je stadoe, na sebi svojstven nain,
preskakati i ismijavati.

- Nek vam je u slast, gospo roakinjo kazae utiva gospoda.

- Mi vam moemo ponuditi i vie!
I oni se jo nekoliko puta stresoe s velikom lakoom, te je
zmija jedva stizala dovoljno brzo gutati dragocjenu hranu.
Njena je svijetlost time primjetno porasla. Uistinu je predivno sjala, dok su se plamenovi lutalice stanjili i smanjili, to, meutim, nimalo nije utjecalo na njihovo raspoloenje.
- Va sam dunik za sva vremena zmija e poto je poslije
obroka ponovo dola do daha. Itite od mene to god hoete; uinit u za vas sve to je u mojoj moi.
- Lijepo, lijepo! povikae plamenovi lutalice. Kai nam
gdje stanuje lijepa Ljiljana! Odvedi nas do palae i vrta lijepe Ljiljane! Umiremo od nestrpljenja da se pred nju bacimo niice.
- Tu Vam uslugu odgovori zmija duboko uzdahnuvi
ne mogu odmah uiniti. Lijepa Ljiljana, naalost stanuje s
one strane vode.
- S one strane vode! A mi smo u ovoj olujnoj noi prelazili
prijeko! Kako li je samo okrutna ova rijeka to nas sada razdvaja! Zar nije mogue ponovo dozvati starca?
- Uzalud biste se trudili opovrgnu zmija jer, da ga i zateknete s ove strane rijeke, ne bi vas povezao. On smije svakoga voziti na ovu stranu, ali nikoga na onu drugu.

- Gospo roakinjo rekoe iako ste od vodoravne crte, to

jo uvijek nita ne znai. Mi smo, dakako samo po svjetlosti srodni. Jer, pogledajte samo i tu se oba plama, rtvujui svu svoju irinu, uilje i izdue kako nama gospodi od
okomite crte lijepo pristaje ta vitkost! Nemojte nam zamjeriti, prijo, ali koji se rod time moe podiiti? Otkako postoje plamenovi lutalice, jo niti jedan nije ni sjeo ni legao.

- Onda smo se krasno udesili! Zar nema nikakvog drugog

naina da prijeemo preko rijeke?

Zmija se u nazonosti tih roaka osjeala vrlo neugodno,

jer, ma koliko mogla dizati glavu, ipak je utila da je opet
mora saviti prema zemlji kako bi se mogla pomaknuti s
mjesta. Koliko se god samoj sebi maloprije u tamnom lugu
dopadala, toliko joj se sada inilo da se njen sjaj u prisutnosti ovih roaka svakim trenom sve vie smanjuje. Da, pobojala se ak i da e se sasvim ugasiti.

- A onda moete uveer na sjenci diva prijei na drugu

stranu.

U toj neprilici urno priupita bi li joj gospoda moda mogla priopiti odakle dolazi ono sjajno zlato koje je maloprije palo u ponor, rekavi da ona pretpostavlja kako je to zlatna kia koja se spustila neposredno s neba. Svijetlosti lutalice se nasmijae i stresoe, a mnotvo zlatnika stade pljutati uokolo njih. Zmija ih urno krenu gutati.

- Ima ih nekoliko, samo ne u ovom trenu. I ja bih gospodu

mogla prebaciti prijeko, ali tek u podne.
- To je vrijeme kada mi ne volimo putovati.

- Kako?
- Veliki div, koji stanuje nedaleko odavde, nemoan je da
ita uini svojim tijelom. Njegove ruke ne mogu podii niti
slamku, njegova ramena ne mogu nositi ni sveanj granica, ali njegova sjena zato moe mnogo, njegova sjena moe
sve. Stoga je on najmoniji pri izlasku i zalasku sunca. Uveer samo treba sjesti na zatiljak njegove sjenke. Div tada
polako kree prema obali, a njegova sjenka prenosi putnike
preko vode. Zateknete li se, pak, oko podneva u ovom djelu ume, gdje bunje dopire sve do obale, ja bih Vas mogla
Status, Broj , rujan .

|9

Mi s l i o c i
prevesti prijeko i predstaviti lijepoj Ljiljani. Ako pak, izbjegavate podnevnu egu, ne preostaje vam nita drugo nego
da u stjenovitom zaljevu potraite diva, koji e vam svakako vrlo rado biti na usluzi.
Mlada gospoda udaljie se s laganim naklonom, a zmija bijae zadovoljna to ih se oslobodila, jer se sada na miru mogla radovati vlastitoj svjetlosti. Ali, i zadovoljiti svoju radoznalost, koja ju je odavno na udnovat nain muila.
U pukotinama stijena po kojima je esto puzala naila je
jednom na udesno otkrie. Iako je bila prisiljena gmizati
tim neosvjetljenim bezdanima, ipak je dodirom mogla dosta dobro raspoznavati predmete. Navikla da svugdje pronalazi samo nepravilne tvorevine prirode, as se vila izmeu iljaka velikih kristala, as je osjeala zavijutke i ile istog srebra, iznosei ovaj ili onaj dragulj na svjetlost dana.
Ali, na svoje veliko iznenaenje, u jednoj, sa svih strana zatvorenoj stijeni napipala je predmete koji su ukazivali na
stvaralaku ruku ovjeka. Zidovi, po kojima se nije mogla
uspuzati, bijahu glatki, rubovi otri i pravilni, stupovi lijepo
oblikovani, a ono to joj se pri tom svakako inilo najneobinijim, bijahu ljudska oblija. Vie se puta oko njih obavijala drei ih za mjed ili za naroito brueni mramor. Sva
ta iskustva eljela je najzad upoznati i ulom vida, i tako
potvrditi ono to je dotad samo nagaala. Sada se osjeala
sposobna vlastitom svjetlou osvjetliti taj udesan podzemni svod, nadajui se da e u potpunosti upoznati te neobine predmete i likove. Stoga pouri i na poznatome putu
uskoro nae pukotinu kroz koju se obino prikradala svetitu.
Naavi se na eljenom mjestu radoznalo je pogledala uokolo, i mada njena svjetlost nije mogla osvjetliti sve predmete okrugle dvorane, ipak je dosta jasno vidjela one najblie. Zadivljeno je i s potovanjem digla pogled prema
sjajnom udubljenju u kojem je bio smjeten lik tovanja dostojnog kralja, sazdan od suhog zlata. Kip je svojom veliinom nadmaivao ovjeka, ali, sudei po stasu, bijae to prije lik niskog, negoli visokog ovjeka. Skladno graeno tijelo bilo je ogrnuto jednostavnim ogrtaem, a vijenac od hrastovog lia pridravao mu je kosu.

- Razgovor odgovori zmija.

Za vrijeme tog razgovora zmija se zagleda u stranu i u drugom udubljenju opazi novi veliansveni lik. Tu je sjedio
srebreni kralj visoka, gotovo slabana stasa. Bijae odjeven
u ukraeno odijelo, a krunu mu, pojas i ezlo resili su dragulji. Lice mu je odraavalo vedru gordost, kao da namjerava progovoriti.
Odjednom, zasvjetli jedna tamna ila to se sputala preko
mramornog zida i cijelim se hramom razlije ugodna svjetlost. Zmija tad ugleda treeg kralja sazdanog od bronce.
Krupna stasa, okrunjen lovorovim vijencem, sjedio je naslonjen na buzdovan. Bio je sliniji stijeni negoli ovjeku.
Zmija tada htjede pogledati i etvrtog kralja, koji je bio najudaljeniji, ali se zid otvori, a osvijetljena ila zabljesnu poput groma i nestade.
Istupi neki ovjek srednjeg rasta i privue zmijinu panju.
Bio je odjeven kao seljak, a u ruci je nosio malu svjetiljku, iji blagi plam bijae oku ugodan. Na udesan je nain
obasjavala itav hram, ne bacajui pritom niti jednu jedinu sjenku.
- Zato dolazi sada, kad imamo svjetlo? upita zlatni
kralj.
- Znate da ne smijem osvjetljavati tamu.
- Zavrava li moja vladavina? upita srebrni kralj.
- Kasno ili nikada uzvrati starac.
Bronani kralj snanim glasom stade zapitkivati:
- Kada u ja ustati?
- Uskoro odvrati starac.
- S kime se moram udruiti? upita kralj.
- Sa svojom starijom braom ree starac.

Tek to je zmija pogledala taj asni lik, kralj progovori:

- to e biti sa najmlaim? - upita kralj.
- Odakle dolazi?
- On e sjesti.
- Iz ponora gdje stanuje zlato odgovori zmija.
- to je velianstvenije od zlata? upita kralj.
- Svjetlost uzvrati zmija.
- to krijepi vie od svjetlosti? - opet e on.

10 | Magazin za (politiku) kulturu i drutvena pitanja

- Ja nisam umoran! uzviknu promuklim glasom, mucajui, etvrti kralj.

Dok su oni govorili, zmija je tiho miljela hramom, sve promatrajui i izbliza gledajui etvrtog kralja, koji je stajao
naslonjen na stup. Njegov naoiti stas bio je vie nezgrapan nego lijep. Vrsta metala od koje je bio izliven nije se

Mi s l i o c i
mogla lako odrediti. Pomnijim gledanjem moglo se raspoznati da je to mjeavina triju metala od kojih su bila sazdana njegova braa. Meutim, ini se da se te tvari pri izljevanju nisu ba dobro stopile; zlatne i srebrene ilice nepravilno su prolazile njegovom bronanom masom, to je liku
davalo neugodan izgled.

men. Moglo bi se rei da su svjetlosti lutalice. Samo to su

uli u kuu, poee mi se ulagivati bestidnim rijeima i postadoe tako nasrtljivi da me sve sram kad pomislim na to.
- No, no uzvrati ovjek smijeei se gospoda su se sigurno alila. Ta, tvoja im je starost nalagala utivo ophoenje.

Uto, zlatni kralj ree starcu:

- Koliko tajni poznaje?
- Tri odgovori starac.
- Koja je najvanija? upita srebreni kralj.
- Ona najoitija uzvrati starac.
- Hoe li je i nama otkriti? upita bronani kralj.
- im saznam etvrtu ree starac.
- to se to mene tie promrmlja sebi u bradu, od raznih
metala sazdani kralj.
- Ja poznajem etvrtu ree zmija, i pribliivi se starcu, siknu mu neto na uho.

- Starost! Kakva starost poviknu ena. Moram li ja vjeno sluati o svojoj starosti? Koliko mi je godina? Uobiajena utivost, ha! Valjda znam to govorim! Pogledaj samo
oko sebe! Gledaj kako izgledaju zidovi! Vidi samo to staro
kamenje koje ve stotinu godina vidjela nisam. Sve su zlato polizali, da ne povjeruje kojom brzinom! Uvjeravahu
me pri tom da je mnogo ukusnije od obinog zlata. Kad su
zidove potpuno polizali, doimali su se vrlo dobro raspoloeni i, doista, u trenu postadoe mnogo vei, iri i sjajniji.
A onda iznova nastavie svoje vragolije milujui me, nazivajui me svojom kraljicom i tresui se tako da je pri tom
velika koliina zlatnika napadala svud uokolo. Jo se ispod
klupe vidi kako svjetle. Ali kakva nesrea! Na je psi pojeo nekoliko zlatnika i pogledaj kako mrtav lei kraj ognjita; uboga ivotinjica. Ne mogu se smiriti. Primjetila sam
to tek kad su otili jer im inae ne bih bila obeala da u podmiriti njihov dug laaru.
- to duguju? upita starac.

- Dolo je vrijeme! uzviknu stari silnim glasom.

Glas je odjekivao hramom, metalni su kipovi odzvanjali. U
tom trenu starac krenu prema zapadu, a zmija prema istoku, te oboje velikom brzinom nestadoe u procjepima stijena.

- Tri glavice kupusa, tri artioke i tri luka ree ena.

Obeala sam da u ih, im svane, odnijeti na rijeku.
- Treba im uiniti tu uslugu ree starac. Jednom nam
mogu biti od koristi.

Budui je stareva svjetiljka imala tu udnovatu osobinu da

sve kamenje pretvara u zlato, drvo u srebro, mrtve ivotinje u dragulje, a sve druge metale da unitava, prolazi kojima se starac kretao stadoe se odmah ispunjavati zlatom.
No, da bi mogla tako djelovati, svjetiljka je morala potpuno sama svjetliti. Ako bi neka druga svjetlost bila u blizini,
ona bi samo sjala lijepim, svjetlim sjajem, uvijek okrepljujui sve ivo oko sebe.

- Ne znam hoe li nam biti od koristi, ali zakleli se jesu.

Uavi u svoju kuu na brijegu, starac zatee svoju enu

vrlo potitenu. Sjedila je pokraj vatre i plakala, ne mogavi se smiriti.

- Uzmi svoju koaru ree starac i poloi u nju oniks.

Potom uzmi tri glavice kupusa, tri artioke i tri luka, stavi
ih oko njega i odnesi na rijeku. Oko podneva neka te zmija prebaci na drugu stranu, pa poi lijepoj Ljiljani u pohode. Podaj joj oniks, a ona e ga svojim dodirom oivjeti,
ba kao to ubija sve ivo to dotakne. U njemu e ona nai
vjerna druga. Reci joj da ne tuguje, jer je dolo vrijeme. Blii se njeno izbavljenje, stoga najveu nesreu moe smatrati najveom sreom.

- Jao mene nesretnice! Nisam te danas smjela pustiti da

ode!
- to ti je? - potpuno mirno upita starac.
- Tek to si otiao ree ena jecajui pred vratima se
stvorie dva drska putnika. Neoprezno ih pustih unutra jer
su izgledali utivo i pristojno. Bijahu odjeveni u laki pla-

U meuvremenu se vatra ugasila na ognjitu. Stari prekri

eravicu s mnogo pepela i skloni sjajne zlatnike u stranu.
Njegova svjetiljka ponovo sama zasvjetli najljepim sjajem,
zidovi se prekrie zlatom, a psi postade najljepi oniks kakav se samo zamisliti mogao. Smee-crna boja dragog kamena pretvori ga u najrjee umjetniko djelo.

Kad je svanulo, starica spremi svoju koaru i krenu na put.

Izlazee sunce obasjavalo je rijeku koja je blistala u daljiStatus, Broj , rujan .

| 11

Mi s l i o c i
ni. ena je ila sporim korakom, jer joj je koara pritiskala
glavu. No, ne bijae oniks taj to ju je tako titao. Nita mrtvog to bi nosila nije osjeala tekim, tovie, njena bi se
koara tek tada vinula u zrak, lebdei joj iznad glave. Meutim, noenje svjeeg povra i male, ive ivotinje bilo joj
je izninmo teko.
Neko je vrijeme tako mrzovoljno koraala, a onda odjednom uplaena zastade. Umalo to nije stala na sjenku
diva, koja se preko ravnice pruala sve do nje. Tada stara
ugleda ogromnog diva, to se ba kupao u rijeci, kako izlazi
iz vode. Nije znala kako bi ga izbjegla. im je div primjeti,
poe je aljivo pozdravljati, a sjenke njegovih ruku odmah
zagrabie u koaru i s lakoom spretno izvadie jednu glavicu kupusa, jednu artioku i glavicu luka i prinesu ih ustima. Ostavljajui eni slobodan prolaz, div se potom uputi
prema rijeci.
Starica stade premiljati ne bi li se vratila da iz svog vrta
nadomjesti oteto povre. U toj je nedoumici ila sve dalje,
i uskoro prispije na obalu rijeke. Dugo je sjedila oekujui
laara. Naposljetku ga primjeti kako dolazi prevozei nekog udnog putnika. Iz amca izie mladi tako plemenita
i lijepa izgleda, da ga se starica ne mogae nagledati.
- to to nosite? poviknu stari laar.
- Povre koje vam duguju plamenovi lutalice odgovori
ena pokazujui svoju robu.
Primjetivi da od svake vrste povra ima samo po dva primjerka, starac postade mrzovoljan, uvjeravajui je da to ne
moe primiti. ena ga je usrdno molila, objanjavajui mu
da se sada ne moe vraati kui, jer joj je teret koji nosi preteak za toliki put koji joj predstoji, no on ju je i dalje odbijao, govorei da to ne ovisi o njemu.
- to meni pripada, devet sati mora stajati zajedno, i ne
smijem nita prihvatiti, dok rijeci ne predam jednu treinu.
Poslije dugotrajnog prepiranja starac na kraju ree:
- Ima jo jedna mogunost. Ako se obveete rijeci i priznate da ste njezin dunik, onda u tih est primjeraka uzeti
sebi. Ali, to je opasno.
- Odrim li rije, valjda se ne izlaem opasnosti? ree
ena.
- Ni najmanje nastavi starac. Umoite ruku u rijeku i
obeajte da ete svoj dug vratiti za dvadeset i etiri sata.
Stara tako uini, ali se silno preplai kad iz rijeke izvue
svoju ruku, crnu kao ugalj. estoko napadne laara uvjera-

12 | Magazin za (politiku) kulturu i drutvena pitanja

vajui ga da su njene ruke uvijek bile ono najljepe na njoj

i da je te plemenite djelove tijela, unato tekom radu, uvijek znala odrati bijelima i njenima. S velikim nezadovoljstvom zagleda se u svoju ruku i oajno viknu:
- Pa ovo postaje sve gore! Ruka ak i nestaje, postaje mnogo manja od druge.
- Sada se to samo tako ini ree laar ali ako ne odrite rije, to se moe obistiniti. Ruka e postepeno nestajati i na kraju sasvim iseznuti, no pri tom neete biti lieni
njezine slube. Sve ete moi njome raditi, ali je nitko nee
moi vidjeti.
- Radije bih da se njome ne mogu sluiti, a da se to ne primjeti na to e starica. No to nita ne znai, jer u ja odrati svoju rije i rjeiti se te crne koe i brige.
Zatim brzo uzme koaru, koja se sada sama od sebe podie iznad njene glave, slobodno lebdei u visini, te pouri
za mladiem to je polako, zadubljen u misli, iao obalom.
Njegova prekrasna pojava kao i neobino ruho na staru su
ostavljali dubok dojam.
Grudi mu bijahu prekrivene sjanim oklopom, s ramena mu
je visio purpurni ogrta, a nepokrivenu mu glavu obavijahu lijepi uvojci smee kose. Plemenito lice bijae izloeno
sunevim zrakama, ba kao i skladno graene noge. Golim
je tabanima spokojno koraao preko vrelog pijeska, a duboka bol kao da je otupljivala sve vanjske dojmove.
Brbljava starica stalno ga je nastojala navesti na razgovor,
no on je davao tako kratke odgovore da se ona unato njegovim lijepim oima najzad umorila od uzaludnih pokuaja i odluila oprostiti od njega.
- Vi idete isuvie sporo, moj gospodine, a ja ne smijem propustiti trenutak da preko zelene zmije prijeem rijeku i lijepoj Ljiljani predam izuzetan dar svoga mua.
I ona pohita naprijed, ali se i mladi uas osokoli pourivi u stopu za njom.
- Vi idete lijepoj Ljiljani? - uskliknu Pa mi onda idemo
istim putem. Kakav joj to dar nosite?
- Gospodine dometnu stara nije poteno da se tako ustro raspitujete za moje tajne, a bijaste tako krti s odgovorima na moja pitanja. No, ako pristajete na razmjenu i povjerite mi svoju sudbinu, ni ja vama neu zatajiti priu o
sebi i o svome daru
I, tako se oni sporazumjee; ena mu povjeri okolnosti u
kojima se nalazi, ispria priu o psiu i pokaza udesan
dar.

Mi s l i o c i
Mladi odmah podie iz koarice umjetniko djelo prirode uzevi u ruke psia koji je izgledao kao da spava blagim snom.
- Sretne li ivotinjice! uskliknu. Njezine e te ruke dodirnuti i ti e oivjeti, dok sve drugo od nje bjei da ga ne
bi dostigla alosna kob. Ali zato kaem alosna? Nije li
mnogo tunije i bjednije biti oduzet zbog njezine prisutnosti, nego to bi bilo umrijeti od njezine ruke! Pogledaj!
ree starici u kakvom se bijednom stanju nalazim za svoje godine. Sudba mi je ostavila ovaj oklop koji sam asno
nosio u ratu, ovaj purpur to sam ga mudrom vladavinom
nastojao zasluiti. Oklop mi osta kao nepotreban teret, a
purpur kao beznaajan ures. Nestadoe moja kruna, ezlo i
ma, a ja ostadoh gol i bijedan kao i svaki drugi sin ove zemlje. Njezine lijepe plave oi djeluju tako kobno da svim ivim biima oduzimaju snagu, a oni koje nije usmrtio dodir
njene ruke, osjeaju se kao ive, pokretne sjenke.
Tako se mladi nastavio jadati, no time nije ni najmanje zadovoljio stariinu radoznalost, jer nju nisu toliko zanimala njegova unutarnja raspoloenja, koliko vanjske okolnosti. Niti je doznala ime njegova oca, niti njegove kraljevine.
Milovao je ukoenog psia, kojeg su suneve zrake i njegove tople grudi zagrijavale kao da je iv. Uvelike se raspitivao o ovjeku sa svjetiljkom i o djelovanju svetog plamena,
kao da je od toga u budunosti oekivao mnogo dobra za
svoje tuno stanje.
Razgovarajui tako, ve izdaleka primjetie kako u sjaju
sunca predivno blista velianstveni luk mosta koji je spajao
dvije obale. Oboje bijahu iznenaeni, jer im se nikad prije
ta graevina nije uinila tako lijepom.
- Kako?! uzviknu mladi Zar ne bijae dovoljno lijep
ve onda kad se naim oima ukazivao sazdanim od jaspisa i prazema? Strepim od same pomisli da po njemu moramo gaziti sada kad se doima kao da je sazdan od smaragda, krizopasa i krizolita u njihovim najdraesnijim raznolikostima?
Oni nisu bili znali za promjenu koja se u meuvremenu
dogodila sa zmijom. Jer, bijae to zmija koja se svakog podneva propinjala preko rijeke, stojei tako u obliku smjelo
postavljenog mosta. Putnici po njoj krenue sa strhopotovanjem i prijeoe je utke. Tek to su preli na drugu obalu, most se zaklati i pokrenu, dodirnuvi nakratko povrinu
vode, a zelena im se zmija u svom pravom obliku pridrui kopnom. Zahvalie joj to im je dopustila da preko njenih lea prijeu rijeku, kadli primjetie da se osim njih u
drutvu nalaze jo neke osobe koje svojim oima ne mogae vidjeti. Zaue neko siktanje, na koje zmija odgovori takoer siktanjem. Najzad, kad bolje osluhnue, razabrae slijedee:

- Mi emo se rekoe dva naizmjenina glasa najprije

pojaviti inkognito u vrtu lijepe Ljiljane kako bismo ga razgledali, a onda, kad padne no i im postanemo iole uoljivi, molimo vas da nas predstavite savrenoj ljepoti. Srest
ete nas na obali velikog jezera.
- Dogovoreno odgovori zmija, a neki se itav glas izgubi u zraku.
Naa se tri putnika dogovarahu kojim e redosljedom pristupiti ljepotici, jer, iako je oko nje moglo biti vie osoba,
k njoj se moglo samo pojedinano prilaziti, kako se ne bi
osjetili jaki bolovi.
Prva se vrtu pribliila starica nosei preobraenog psia u
koari. Potraila je svoju zatitnicu, to i nije bilo odve teko, jer je ona ba pjevala uz harfu. To se milozvuje isprva
pokaza u obliku krugova na povrini tihog jezera, a potom,
poput daka, pokrenue se travke i bunje. Na jednom zatvorenom zelenom prostoru, u sjenci prekrasnih raznovrsnih stabala, sjedila je Ljiljana. Pri prvom pogledu iznova
je oaravala oi, ui i srce ene koja joj se s ushienjem pribliavala, zakljinjui se samoj sebi da je ljepotica za vrijeme
njezina izbivanja postala jo ljepom. Dobra ena ve izdaleka uputi djevojci, najdostojnijoj ljubavi, svoje pozdrave i
pohvale.
- Blago onom tko Vas gleda! Vaa prisutnost ispunjava nebeskim blaenstvom sve oko sebe! Kako samo draesno drite tu harfu na svome krilu! Kako je njeno grle vae ruke!
Kao da i ona ezne za vaim grudima! Kako blago zvui pri
dodiru vaih prstiju! Trostruko sretniji bio bi mladi koji bi
mogao zauzeti njeno mjesto!
Tim joj se rijeima starica priblii. Lijepa Ljiljana podie
pogled, spusti ruke i uzvrati:
- Ne alosti me svojim hvalama kojima nije vrijeme, jer bih
se mogla osjeati jo nesretnijom. Pogledaj, tu tik do mojih
nogu lei uboga kanarinka koja je uvijek na najumilniji nain pratila moje pjesme. Bijae navikla sjediti na mojoj har, brino izvjebana da me ne dodiruje. No danas, kad sam
osvjeena snom zapjevala tihu jutarnju pjesmu, a harmonini se zvukovi malog pjevaa razlijegali radosnije no ikada, jedan se jastreb munjevito stutio preko moje glave, a
siroti mali uplaeni pti pobjee u moja njedra. U tom trenu osjetih posljednje trzaje ivota koji ga je naputao. Razbojnik, eno, pogoen mojim pogledom, onesvjeten pluta
na vodi, no to mi sada vrijedi to je on kanjen kad je moj
maleni ljubimac mrtav, a njegov e grob samo umnoiti alobno raslinje u mome vrtu.
- Budite hrabri, ne dajte se, lijepa Ljiljano! uzviknu ena, i
sama briui suzu koju joj je pria nesretne djevojke izmamila iz oka. Saberite se! Moj vam ovjek poruuje da
Status, Broj , rujan .

| 13

Mi s l i o c i
ublaite svoju alost i da u najveoj nesrei vidite glasnika
najvee sree. Dolo je vrijeme!
- Uistinu nastavi stara u svijetu se tota dogaa . Pogledajte samo moju ruku kako je pocrnjela! Ve se uvelike
smanjila, pa moram pouriti prije nego to potpuno nestane! Zato sam plamenovima morala uiniti uslugu, zato
sam morala sresti diva i svoju ruku umoiti u rijeku? Biste
li mi vi mogli dati jednu glavicu kupusa, jednu artioku i jedan luk da ih odnesem rijeci ne bi li moja ruka ponovo postala bijelom, kakva je i prije bila, tako bijela da bih se gotovo usudila staviti je pored vae.
- Kupusa i luka jo bi i mogla nai, ali artioke uzalud trai. Biljke u mom velikom vrtu ne nose ni cvijeta ni ploda,
ali svaka granica koju otkinem i zasadim na grob nekog
svog ljubimca, odmah zazeleni i visoko izraste. Sve sam
ovo bilje, bunje i lugove gledala, naalost, kako raste. Krune ovih pinija, obelisci ovih empresa, kolosi ovih hrastova
i bukava sve to bijahu male granice koje svojom rukom
zasadih kao tuan spomen u inae neplodno tlo.
Stara je ovoj prii poklonila malo pozornosti. Promatrala je
svoju ruku, koja je u prisustvu lijepe Ljiljane postajala sve
crnjom i iz trena se u tren doimala sve manjom. Ve je htjela uzeti svoju koaru i otii kad se sjeti da je najvanije zaboravila. urno izvadi preobraenog psa i postavi ga u travu nedaleko od ljepotice.
- Moj vam mu ree stara alje ovo za uspomenu. Vi
znate da ovaj dragulj moete oivjeti svojim dodirom. Ta
e vam posluna i vjerna ivotinja zasigurno priiniti mnogo radosti, a moju alost za njom razvedrit e i sama pomisao da je vi posjedujete.
Lijepa Ljiljana dobrostivo i, kako se inilo, s divljenjem pogleda ivotinjicu.

koga oarala. Upravo se htjede oprostiti, ali je iznova zadra dolazak zelene zmije, to je, uvi posljednje rijei pjesme, odmah pohitala uliti hrabrosti lijepoj Ljiljani.
- Ispunilo se proroanstvo o mostu! uzviknu zmija. Pitajte samo ovu dobru enu kako je velianstven bio danas
njegov luk. to dosad bijee neproziran jaspis, to bijae
samo prazem, kroz ije rubove jedva da je prodirala svjetlost, sada je postalo prozranim dragim kamenom. Niti jedan beril nije tako jasan, niti jedan smaragd nije tako lijepih boja.
- Kamo sree! ree lijepa Ljiljana. Ali, oprostite mi to
ne vjerujem da se proroanstvo ve ispunilo. Preko visokog luka vaeg mosta mogu prelaziti samo pjeaci, a nama
je obeano da e preko mosta moi istovremeno, i ovamo
i onamo, prelaziti konji, i kola, i putnici svake vrste. Nisu
li nam proreknuti veliki stupovi koji e se sami uzdizati iz
rijeke?
Stariine oi bijahu stalno prikovane za njenu ruku, pa ona
u tom asu prekinu razgovor, pozdravi se i ode.
- Ostanite jo jedan tren ree lijepa Ljiljana i ponesite
moju sirotu kanarinku. Zamolite svjetiljku da je pretvori u
kakav lijepi topaz, a ja u je onda oivjeti, pa nek mi onda,
zajedno s vaim dobrim psiem, bude najbolja razbibriga.
Samo pourite koliko god moete jer e sa zalaskom sunca
ubogu ivotinjicu zahvatiti neizbjeno truljenje koje e zauvijek razoriti lijepi spoj njezina oblija.
Stara poloi siuni le meu njene listove u svoju koaru i urno ode.
- Kako bilo da bilo nastavi zmija prekinuti razgovor
hram je sagraen.
- Ali on jo ne stoji na rijeci usprotivi se ljepotica.

- Mnogi se znakovi, koji mi uljevaju neku nadu, slau

ree ona ali jao! Nije li to obmana nae prirode, da u vrijeme kad se nakupi mnogo jada, umiljamo da je blizu ono
najbolje?

- Hram jo miruje u dubinama zemlje. Ja sam vidjela kraljeve i razgovarala s njima.

- Ali, kad e oni ustati ? - upita Ljiljana.

to mi znae ta tri dobra znamena:

smrt ptice, crna ruka prijateljice,
i prekrasan psi od dragog kamena?
Nije li mi to dar svjetiljice?
Daleko od ljudskog uitka plama
meni je ipak suen samo jad.
Ah! Zato jo na rijeci nema hrama?
Ah! Zato most nije sagraen ve sad?
ena je s nestrpljenjem sluala pjesmu koju je lijepa Ljiljana pratila umilnim zvucima svoje harfe, koja bi inae sva-

14 | Magazin za (politiku) kulturu i drutvena pitanja

- ula sam kad su u hramu odjeknule velike rijei: dolo je

vrijeme nastavi zmija.
Ugodna vedrina ozari ljepotiino lice.
- ujem li ja ree ona - po drugi put danas te sretne rijei? Kad e doi dan u kojem u ih triput uti?
Ona ustade, a iz bunja izie draesna djevojka koja joj
prihvati harfu. Iza nje doe druga i sklopi izrezbareni poljski stolac od bjelokosti na kojem je ljepotica sjedila, a sre-

Mi s l i o c i
breni jastuk uze pod ruku. Trea djevojka koja je nosila
veliki, biserima izvezen suncobran, pojavila se isekujui
hoe li Ljiljani biti potrebna pri etnji. Iako bijahu neizrecivo ljupke, djevojke su samo isticale Ljiljaninu ljepotu. Svatko bi, naime, morao priznati da se s njome po ljepoti nisu
mogle usporediti.

tam ovamo-onamo, odmjeravajui tuni krug preko rijeke

i natrag? Ne! Iskra starog vitetva jo uvijek poiva u mojim grudima! Neka se u ovom asu raspali u njima i posljednji plamen! Ako na tvojim grudima moe poivati kamenje, neka i ja kamenom postanem! Ako tvoj dodir ubija, i ja
elim umrijeti od tvoje ruke!

Za to je vrijeme lijepa Ljiljana sa zadovoljstvom promatrala

udnovatog psia. Nagnu se i dotaknu ga. U tom trenu on
poskoi i ivahno pogleda oko sebe, trei sad ovamo, sad
onamo, te najzad pouri najljubaznije pozdraviti svoju dobrotvorku. Ona ga uze u naruje i privinu uza se.

Izgovorivi to, mladi uini nagli pokret, jastreb odletje

s njegove ruke, a on se baci na ljepoticu, koja je ispruila
ruke elei ga zadrati, ali ga upravo tako jo prije dodirnu.
Mladia napusti svijest, a ona s uasom osjeti lijepi teret na
svojim grudima. S krikom uzmaknu, a ljupki mladi iz njezina naruja beivotno klonu na zemlju.

- Kako si samo hladan! kliknu. No mada u tebi struji

samo pola ivota, ipak si mi dobro doao. Njeno u te voljeti, lijepo se s tobom igrati, prijateljski te milovati i vrsto
privijati na svoje srce.
Zatim ga pusti, tjerajui ga od sebe i ponovno dozivajui
k sebi. Igrala se s njim i trala po travi tako veselo i nevino
da bi svakog, tko bi gledajui sudjelovao u njezinoj radosti,
moralo obuzeti ushienje, kao to je maloprije tuga ispunjavala svako srce koje je bilo svjedokom njezine alosti.
To veselje, tu ljupku zabavu, prekinuo je dolazak tunoga
mladia. On pristupi, onakav kakvog smo ga ve upoznali,
samo sada jo izmoreniji od dnevne ege. U nazonosti ljubljene svakog je trena postajao sve blijei. U njegovoj ruci
mirno je sjedio jestreb, krila oputenih poput goluba.
- Nije prijateljski viknu Ljiljana to mi pred oi donosi tu mrsku ivotinju, to udovite koje je danas usmrtilo
moga malenog pjevaa!
- Ne grdi ovu nesretnu pticu! dometnu mladi. Radije
oplakuj sebe i sudbu, a meni dopusti da budem zajedno sa
sudrugom vlastita jada.
Za to vrijeme psi nije prestajao zadirkivati ljepoticu, a ona
je najljubaznijim ponaanjem odgovarala svom prozirnom
ljubimcu. Tjerala ga je pljeui rukama, onda ga opet trei k sebi privlaila. Dok je trala, nastojala ga je uhvatiti, a
kad se psi pokuavao uz nju stisnuti, tjerala ga od sebe. Bivajui sve neraspoloeniji, mladi je to utke promatrao, a
i ono malo strpljenja to mu je jo ostalo izgubi se kad ona
uze u ruke tu runu ivotinju to mu se inila odvratnom,
te je pritisnu na svoje bijele grudi, a crnu mu njuku poljubi svojim nebeskim usnama. U tom trenu on pun oajanja
uzviknu:
- Moram li ja zbog svoje tune sudbe, moda zauvjek, ivjeti odvojen od tebe? Ja, koji sam zbog tebe sve, ak i sebe
sama, izgubio! Moram li svojim oima zauvjek gledati kako
ta neprirodna nakaza mami tvoju radost i vee tvoju naklonost? Moram li gledati kako je grli? Zar da i dalje lu-

- Dogodila se nesrea!
Lijepa Ljiljana stajae nepomino, ukoeno gledajui u to
tijelo bez due. Oi joj bijahu bez suza, a srce kao da joj
je zastalo u grudima. Psi je od nje uzaludno pokuavao
izmamiti kakvu ljubaznu kretnju. S njezinim je prijateljem
odumro cijeli svijet. Njezin nijemi oaj nije traio pomo,
jer ona za pomo nije znala.
Zmija se, meutim, hitro pokrenu. inilo se da smilja
spas. I uistinu, njezini su neobini pokreti imali zadatak
barem nakratko sprijeiti prve strane posljedice ove nesree. Svojim vitkim tijelom ona naini veliki krug oko mrtvog mladia, obuhvativi pri tom zubima kraj svoga repa,
te ostade tako mirno leati.
Malo iza toga pojavi se jedna od sluavki lijepe Ljiljane, prinosei poljski stolac od bjelokosti, te draesnim pokretima prisili ljepoticu da sjedne. Uskoro zatim doe i druga
nosei veo plamene boje, kojim je glavu svoje gospodarice
vie ukrasila, no to ju je pokrila. Trea joj predade harfu, i
tek to je ljepotica privukla k sebi to raskono glazbalo, i iz
njegovih struna izmamila nekoliko zvukova, vratila se prva
sluavka nosei okruglo svijetlo zrcalo. Postavila ga je pred
ljepoticu i u njega uhvatila njezine poglede. U zrcalu se pojavila najugodnija slika to se u prirodi mogla nai. Bol je
pojaavala njezinu ljepotu, veo drai, a harfa ljupkost, pa
ma koliko ovjek arko elio da se promijeni njezino turobno stanje, toliko je bilo poeljno i da se njezina slika, izraena u ogledalu, zauvijek zadri.
Mirno gledajui u zrcalo, ona uskoro iz struna izmami rastapajue zvukove. inilo se da njezina bol raste i da strune
svom silinom odgovaraju na njezin jad. Ponekad je otvarala usta kao da e zapjevati, ali ju je glas izdavao. Ipak se njezina bol uskoro izli u suze, a dvije je djevojke prihvatie u
naruje. Harfu, koja joj skliznu iz krila, jedna brza sluavka
jedva uhvati i skloni u stranu.
- Tko e nam dovesti ovjeka sa svjetiljkom prije nego to
sunce zae? tiho, ali ujno zasikta zmija.
Status, Broj , rujan .

| 15

Mi s l i o c i
Djevojke se pogledae, a Ljiljanine se suze umnoie. U
tom se trenu bez daha vratila starica s koarom.
- Ja sam izgubljena i osakaena! uzviknu. Pogledajte,
moja je ruka gotovo potpuno nestala. Niti laar, niti div ne
htjedoe me prevesti, jer sam jo uvijek dunik rijeke. Uzalud im nuah stotinu glavica kupusa i stotinu glavica luka.
Oni hoe samo ona tri primjerka, a u ovim se krajevima ne
mogu pronai artioke.
- Zaboravite na svoj jad ree zmija i nastojte ovdje biti
od pomoi. Moda se istovremeno i vama moe pomoi.
Pourite to bre moete i nastojte pronai plamenove lutalice. Jo je dan i previe je svjetla da biste ih mogli uoiti,
ali moda ete ih uti kako se smiju i lepraju. Pourite li,
div e ih prebaciti preko rijeke, pa e oni stii pronai, i poslati ovamo ovjeka sa svjetiljkom.
ena pouri koliko je god uzmogla. U iekivanju njihovog
povratka zmija se doimala jednako nestrpljivom kao i Ljiljana. Naalost, zrake zalazeeg sunca ve su pozlatile najvie vrhove drvea u gustiu, a duge su se sjenke pruale
preko jezera i livada. Ljiljana se rastakala u suzama, a zmija se u toj nevolji ogledavala na sve strane, bojei se da bi
sunce moglo svakog trenutka zai, a onda e truljenje prodrijeti u magijskli krug i nezadrivo naeti lijepog mladia. Napokon, visoko u zraku primjeti purpurno perje jastreba, ije su grudi hvatale posljednje suneve zrake. Zmija se strese od radosti nad tim dobrim znamenjem. I nije se
prevarila! Odmah nakon toga ugleda ovjeka sa svjetiljkom
kako, ba kao na klizaljkama, prelazi preko jezera.
Zmija nije promijenila svoj poloaj, ali je zato Ljiljana ustala i doviknula starcu:
- Koji te dobri duh alje ba u asu kada te toliko traimo i
kad si nam toliko potreban?
- Tjera me duh moje svjetiljke odvrati starac a jastreb
me dovodi ovamo. Kad sam nekome potreban, ova svjetiljka pucketa. Tada u zraku potraim znamenje, a neka ptica ili meteor pokazuju mi nebeski predio prema kojem trebam poi. Smiri se, najljepa djevojko! Ne znam mogu li
pomoi, jer pojedinac nije dovoljan, ve onaj tko se u pravi as udrui s mnogima. Trebamo se nadati i odgoditi truljenje.
- Dri svoj krug zatvorenim nastavi starac obraajui se
zmiji, te sjede kraj nje na humak zemlje osvjetlivi mrvto tijelo. Donesite i mrtvu kanarinku i poloite je u krug!
Pokoravajui se njegovoj zapovjedi, djevojke iz koare koju
je stara ostavila izvadie maleni le.
Sunce je u meuvremenu zalo i kako je postajalo sve mra-

16 | Magazin za (politiku) kulturu i drutvena pitanja

nije, svojim sjajem zasvjetlie ne samo zmija i stareva

svjetiljka, ve je i Ljiljanin veo blago zasvijetlio, obojivi
pritom beskrajnom milinom njenog jutarnjeg rumenila
njezine blijede obraze i bijelo ruho. Prisutni se nijemo pogledae, a nada i pouzdanje ublaie brigu i alost.
Stoga se pojava starice u drutvu dvaju veselih plamenova
nije doimala neugodnom. Mora da su plamenovi lutalice
putem mnogo rasipali, jer su opet postali krajnje mravi, ali
su se zato prema kraljevni i ostalom enskom svijetu ophodili znatno utivije. S najveom sigurnou i rabei mnogo rijei izgovorie mnogo prilino obinih stvari. Osobitu
pozornost poklonie draima koje je svjetlei veo irio preko Ljiljane i njezinih pratilja. ene su skromno obarale pogled, a hvale njihovoj ljepoti jo su ih vie proljepavale. Svi
osim starice bijahu zadovoljni i mirni. Ne obazirui se na
uvjeravanja svog mua da joj se ruka vie nee smanjivati
sve dok je osvjetljava njegova svjetiljka, stara je vie nego
jednom ustvrdila da e, ako ovako nastavi, taj plemeniti dio
njezina tijela potpuno nestati.
Starac sa svjetiljkom paljivo je sluao razgovor dvaju plamenova, zadovoljan to se Ljiljana, sluajui ih, razonodila
i razvedrila. Uto je dola pono, a nitko nije primjetio kako
se to dogodilo. Starac se zagleda u zvijezde i poe govoriti:
- Okupili smo se u dobar as. Svatko neka radi svoj posao,
svatko neka ini to mu je zadaa, pa e sveopa srea u
sebi utopiti pojedinane boli, kao to sveopa nesrea prodire pojedinane radosti.
Poslije tih rijei nastupi udnovat amor, jer svi nazoni, svatko za sebe, stadoe glasno govoriti to im je initi. Samo tri djevojke bijahu tihe; jedna je usnula kraj harfe, druga kraj suncobrana, a trea kraj stolca, to im se nije
moglo ni zamjeriti, jer je ve bilo kasno. Nakon usputnih
ljubaznosti upuenih dvorkinjama, plameni su se mladii
najzad zadrali na Ljiljani, kao najljepoj od njih.
- Prihvati ogledalo ree starac jastrebu - i prvim sunevim zrakom obsjaj usnule djevojke, te ih probudi uhvaenim svjetlom iz visina.
Nato se zmija pokrenu i polako, u velikim krugovima krenu
prema rijeci. Oba su je plamena pratila tako sveano da su
se doimali kao prave pravcate buktinje. Starica i njezin mu
prihvatie koaru, koja je dotad jedva primjetno sjala, vukui je s obiju strana tako da je postajala sve veom i svjetlijom. U nju poloie mladievo tijelo, a na grudi mu stavie
kanarinku. Koara se sama vinu uvis lebdei iznad stariine glave. Starica je u stopu pratila plamenove. Lijepa Ljiljana, uzevi psia na ruke, poe za staricom. Na kraju povorke bijae starac sa svjetiljkom. Obasjan tolikim raznolikim
svjetlostima, krajobraz bijae naudnovatije ozaren.

Mi s l i o c i
Prispjevi na rijenu obalu, drutvo je s nemalim oduevljenjem ugledalo velianstven most to se uzdizao iznad
vode, a koji im je kao blistav put pripremila dobrostiva
zmija. Ako je po danu bilo razloga za divljenje prozirnim
draguljima od kojih je, izgleda, most bio sazdan, nou je
ovjek morao ostati zapanjen veliajnou njegova bljetavila. Gore, na tamnom nebu, jasno se ocrtavao svijetli krug,
dok su se dolje, prema sreditu mosta, poigravale ivahne
zrake, ukazujui pri tom na pokretnu vrstou graevine.
Povorka je polako prelazila na drugu obalu, dok je laar
izdaleka, iz svoje kolibe s divljenjem promatrao svijetlei
krug i udnovate svjetlosti to su prelazile rijeku.
Tek to su pristigli na drugu obalu, luk se na sebi svojstven
nain zaljuljao i valovito stao pribliavati vodi. Zmija je potom otpuzala na obalu, koara se spustila na zemlju, a zmija iznova nainila krug. Starac se nagnu prema njoj i progovori:
- to si odluila?
- rtvovati se prije nego to me rtvuju odvrati zmija.
Obeaj da mi ni jedan kamen nee ostaviti na kopnu.

- Gospodo moja s puno potovanja ree starac plamenovima sada u vam pokazati put i otkriti prolaz, a vi ete
nam uiniti najveu uslugu otvorite li nam dveri svetita,
kojima emo ovaj put morati proi, a koje nitko osim vas
ne moe otvoriti.
Plamenovi lutalice uitivo se poklonie i zastadoe. Starac
sa svjetiljkom prvi krenu naprijed, u stijenu koja se pred
njim otvorila. Mladi je sasvim mehaniki iao za njim, Ljiljana se tiho i neizvjesno na kratkom odstojanju drala iza
njih, a starica je, ne htijui izostati, pruala svoju ruku da bi
je svjetlost muevljeve svjetiljke mogla obasjavati. Povorku
su zavravali plamenovi koji su sastavili svoje plamene vrhove i meusobno razgovarali.
Nakon ne odvie duga hoda povorka se nala pred velikim,
mjedenim vratima, ija krila bijahu zakraunata velikom
zlatnom bravom. Starac odmah pozove plamenove, koji se
nisu dali dugo nagovarati, te spretno, svojim najiljastijim
plamenim jezicima otvorie i bravu i kraun. Metal poe
glasno odzvanjati, dveri se brzo otvorie, a u svetitu se,
obasjeni svjetlou, ukazae dostojanstveni likovi kraljeva.
Svi se poklonie ispred uglednih vladara, a plamenovi ne
propustie priliku da to uine na osobito luckast nain.

Starac obea i ree lijepoj Ljiljani:

Poslije krae stanke priupita zlatni kralj:
- Lijevom rukom dodirni zmiju, a desnom svoga ljubljenog.

- Odakle dolazite?

Ljiljana kleknu te dodirnu zmiju i mrtvo mladievo tijelo.

U tom trenu on kao da se poeo vraati u ivot. Pokrenu
se u koari, ak se podie i sjede. Ljiljana ga htjede zagrliti, ali je starac zadra, pomaui mladiu da ustane, te izae iz koare i kruga.

- Iz svijeta odgovori starac.

Mladi je stajao, a kanarinka leprala na njegovom lijevom

ramenu. Ponovno je u njima kolao ivot, ali im se duh jo
nije povratio. Lijepi je prijatelj imao otvorene oi, ali nita nije vidio ili se barem inilo da sve promatra bez vlastitog sudjelovanja. Kada je uenje zbog ovog dogaaja malo
utihnulo, nazoni su primjetili kako se zmija udesno izmjenila. Njezino lijepo, vitko tijelo raspalo se u tisue dragulja. Starica, koja je posegla za svojom koarom, neoprezno je gurnula tu gomilu dragulja, a od lika zmije vie se nita nije vidjelo osim lijepog kruga blistavih dragulja koji su
ostali leati u travi.

- to ete kod nas? upita mjedeni kralj.

Starac se odmah dade na sakupljanje dragulja u koaru, pri

emu mu je morala pomagati i njegova ena. Zatim ponesoe koaru prema obali, na neku uzvisinu, odakle sav teret istresoe u rijeku, usprkos protivljenju ljepotice i ene,
koje bi rado bile neto od toga zadrale za sebe. Poput svijetlih, treperavih zvijezda dragulji zaplivae zajedno s valovima, pa se nije moglo razabrati jesu li se izgubili u daljini
ili su pak potonuli.

- Kamo idete? upita srebrni kralj.

- U svijet ree starac.

- elimo vas pratiti ree starac.

Mjeani kralj upravo htjede progovoriti kad se zlatni kralj
obrati plamenovima koji mu se bijahu suvie pribliili:
- Maknite se od mene! Moje zlato nije za vae nepce.
Oni se potom okrenue srebrenu kralju i priljubie se uz
njega, a njegov je lijepi plat sjao od njihove ukaste svjetlosti.
- Dobro mi doli ree srebreni kralj ali ja vas ne mogu
hraniti. Jedite vani i donesite mi svoju svjetlost.
Plamenovi se udaljie, i mugnuvi pokraj mjedenog kralja,
koji kao da ih nije primjetio, prioe mijeanome kralju.
- Tko e vladati svijetom? povie ovaj zamuckujui.
Status, Broj , rujan .

| 17

Mi s l i o c i
- Onaj koji stoji na svojim nogama odgovori starac.
- To sam ja! ree mijeani kralj.

Lijepa Ljiljana uspinjala se vanjskim stubama, koje su od

hrama vodile prema oltaru, ali se jo uvijek morala drati
podalje od svoga dragog. Stara, kojoj je ruka u odsutnosti
svjetiljke postajala sve manjom, uzviknu:

- To e se tek vidjeti ree starac jer, dolo je vrijeme.

Lijepa Ljiljana zagrli starca i najsrdanije ga poljubi.
- Sveti oe ree ona tisuu ti puta hvala to po trei put
ujem ove rijei pune nade.

- Moram li ja ipak ostati nesretna? Zar uz tolika uda nema

niti jednog koje bi moglo spastiti moju ruku?
Njezin joj mu pokaza prema otvorenim vratima i ree:
- Pogledaj, dan se budi. Pouri i okupaj se u rijeci!

Tek to je to izgovorila i vre se uhvatila za starca, zemlja

pod njihovim nogama poe podrhtavati. Starica i mladi
drahu se jedno za drugo. Samo pokretljivi plamenovi nita ne primjetie.

- Kakav savjet uzviknu ona. Zar da jo sva pocrnim, da

cijela nestanem?! Pa, ja jo nisam isplatila svoj dug!
- Idi, posluaj me! ree starac. Svi su dugovi otplaeni.

Moglo se jasno osjetiti da se itav hram pokree poput broda koji se nakon dizanja sidra lagano udaljava iz luke. inilo se da su se putem kojim e proi, pred njim otvarale
dubine zemlje. Ni u to nije udario niti mu je ijedna stijena stajala na putu.

Starica se udalji, a na vijencu kupole u tom se trenu ukaza

svjetlo izlazeeg sunca. Starac stade izmeu mladia i djevice te uzviknu gromkim glasom:

Nekoliko se trenutaka inilo kao da sitna kia sipi kroz

otvor svoda. Starac vre stegne lijepu Ljiljanu i ree joj:

- Tri stvari vladaju na zemlji; mudrost, svjetlost i mo. uvi prvu rije, ustade zlatni kralj; uvi drugu, ustade i
srebreni; a uvi treu, lagano se uspravi mjedeni kralj. Uto
kralj izliven od raznih metala iznenada nespretno sjede.

- Sad smo ispod rijeke. Uskoro emo biti na cilju.

Nedugo nakon toga uinilo im se kao da su zastali, ali su se
prevarili. Naime, to se hram poeo podizati.
Zatim nastade neobina lomljava iznad njihovih glava.
Kroz otvor svoda poee treskom padati jedne preko drugih daske i grede. Ljiljana i starica skoie na stranu, a ovjek sa svjetiljkom uhvati mladia i ostane stajati. Mala laareva koliba, jer hram je pri podizanju ba nju odvojio od
zemlje primivi je u sebe, postupno je klizila nadolje i pokrila mladia i starca.
ene glasno zavriskae, a hram se zatrese poput broda koji
je neoekivano udario u kopno. Bojaljivo su tumarale po
pomrini oko kolibe ija vrata bijahu zatvorena. Na njihivo kucanje nitko nije odgovarao. Kad zalupae jae, jako se
iznenadie, jer je drvo stalo odzvanjati. Snagom zatvorene svjetiljke koliba se iznutra pretvorila u srebro. Nedugo
zatim promijenila je ak i svoj oblik. Kad je plemeniti metal napustio sluajne oblike dasaka, letava i greda, koliba se
pretvorila u pomno izgraeno, prekrasno zdanje. Sada je
uosred velikog hrama stajao divan mali hram ili, tonije reeno, oltar dostojan hrama.
Stubama koje su iznutra vodile navie penjao se plemeniti
mladi. ovjek sa svjetiljkom osvjetljavao mu je put, a netko
drugi kao da mu je pomagao. Taj se drugi pojavio u bijelom
kratkom odijelu drei srebrno veslo. U njemu se odmah
mogao prepoznati laar, bivi stanar preobraene kolibe.

18 | Magazin za (politiku) kulturu i drutvena pitanja

Tko je ovo vidio nije se i pored tako sveanog trenutka mogao suzdrati od smijeha, jer taj kralj nije ni sjedio ni leao,
ve se bezoblino raspao.
Plamenovi, koji su se vrzmali oko njega, povukoe se u
stranu. Iako blijedi pri jutarnjoj svjetlosti, sada su se doimali ipak dobro uhranjeni i rasplamsani, jer su svojim iljatim jezicima spretno i do sri izlizali zlatne ile ovog ogromnog kipa. Nepravilne praznine koje su od toga nastale jo
su neko vrijeme, dok je kip stajao u svom prijanjem obliku,
zjapile otvorene, ali kad su plamenovi polizali i najtanje ilice, kip se najednom slomio, i to upravo na mjestima koja
pri sjedanju obino ostaju cijela, dok mu, inae savitljivi
zglobovi, ostadoe kruti. Tko se nije mogao smijati, morao
je odvratiti pogled na drugu stranu, jer mu je bilo odvratno
gledati tu masu, koje se inila gotovo bezoblinom.
ovjek sa svjetiljkom poveo je lijepog mladia, iji je pogled jo uvijek bio ukoen, s oltara ravno prema mjedenom
kralju. Pred nogama monoga kneza leao je ma u mjedenim koricama i mladi se njime opasao.
- Ma na lijevu stranu! Desna neka ostane slobodna!
uzviknu moni kralj.
Zatim odoe do srebrnog kralja koji isprui svoje ezlo prema mladiu. Ovaj ga dohvati lijevom rukom, a kralj ree
dopadljivim glasom:

Mi s l i o c i
- Pasi ovce!
Kada dooe do zlatnog kralja, on s oinskim blagoslovom
stavi hrastov vijenac na mladievu glavu i ree:
- Spoznaj najvie!
Za vrijeme te ophodnje starac je paljivo promatrao mladia, ije se grudi nakon opasivanja maem podigoe, ruke
pokrenue, a noge stupahu vre. Dok je u ruke uzimao
ezlo, inilo se da se njegova snaga ublaava i nekom neizrecivom drai postaje jo monijom, a u trenutku kad je
hrastov vijenac uresio njegove uvojke, crte mu lica oivjee, oi zasjae neopisivim sjajem, a prva rije sa njegovih
usana bijae:

- uvaj uspomenu na zmiju i neka ti bude na ast, jer ti joj

duguje svoj ivot, a tvoji narodi most kojim e se susjedne
obale spojiti i oivjeti, i tek tada postati zemljama. Oni blistavi dragulji to plivaju u rijeci ostatci su njezina rtvovanog tijela i ine glavne potpornje ovog prekrasnog mosta,
na kojima se sam izgradio, a sam e se i odravati.
Prisutni taman htjedoe od starca zahtijevati razjanjenje
te udnovate tajne, kad se na vratima hrama pojavie etiri
lijepe djevojke. Po har, suncobranu i poljskom stolcu bilo
je lako prepoznati Ljiljanine pratilje, no etvrta djevojka,
ljepa od ovih triju bijae nepoznata. Sestrinski se alei s
njima, urila je hramom penjui se srebrnim stubama.
- Hoe li mi, draga eno, ubudue vie vjerovati? upita
ovjek sa svjetiljkom.

- Ljiljana.
- Ljiljana! Ljiljana! uzviknu on trei joj srebrnim stubama u susret.
Ona, naime, s vrha oltara bijae sudionicom njegova putovanja.
- Draga Ljiljana! to dragocjenije moe poeljeti ovjek koji
je svime obdaren, od nevinosti i tihe naklonosti koju mu
tvoje grudi donose? O, prijatelju moj nastavi obraajui
se starcu i pogledavi tri sveta kipa velianstveno je i sigurno carstvo naih oeva, ali zaboravio si etvrtu snagu,
koja od davnina sveobuhvatnije i izvjesnije vlada svijetom:
snagu ljubavi.
Govorei to, lijepoj se djevojci baci u zagrljaj. Ona odbaci
veo, a njezini se obrazi ozarie najljepim i najneprolaznijim rumenilom.

- Blago tebi i svim stvorenjima koja se jutros okupaju u rijeci!

Pomlaena i proljepana starica, od ijeg nekadanjeg
izgleda nije ostalo ni traga, osvjeenim mladalakim rukama zagrli ovjeka sa svjetiljkom, a on sa zadovoljstvom prihvati njezina milovanja.
- Ako sam ti prestar ree on osmjehujui se danas smije birati drugog mua. Od danas vie ne vai niti jedan
brak koji nije nanovo sklopljen.
- Pa zar ne zna dometnu ona da si se i ti pomladio?!
- Drago mi je ako se u tvojim oima doimam poput snana
mladia. Ponovno u prihvatiti tvoju ruku i rado u s tobom ui u slijedee tisuljee.

- Ljubav ne vlada! Ona stvara, a to je vie od vladanja!

Svojoj novoj prijateljici kraljica zaeli dobrodolicu te s

njome i svojim druicama sie u oltar, dok je kralj u sredini, izmeu dvaju mukaraca, gledao prema mostu, paljivo
promatrajui vrevu.

Uslijed ove sveanosti, sree i ushienja nazoni nisu ni

primjetili da je potpuno svanulo te kroz otvorena vrata
ugledae sasvim neoekivan prizor. Jedno veliko, stupovima okrueno mjesto inilo je predvorje hrama, na ijem
se kraju vidio dugaak i raskoan most koji je mnogobrojnim lukovima nadsvoivao rijeku. S obiju strana most bijae opremljen udobnim i krasno opremljenim hodnicima sa
stupovima, namjenjenim putnicima koji su ve u velikom
mnotvu nahrupili i stali neumorno prelaziti s jedne strane
rijeke na drugu. Velikim sredinjim kolnikom mosta prolazila su stada mazgi, konjanici i kola. Ta je bujica neometano tekla s obiju strana, ovamo-onamo. inilo se da se svi
dive udobnosti i raskoi mosta. Novi kralj i njegova ena
bijahu jednako oduevljeni kretanjem i ivou mnotva,
koliko ih je i njihova uzajamna ljubav inila sretnima.

No njegovo zadovoljstvo ne potraja dugo jer je ugledao neto to u njemu izazva neraspoloenje. Veliki div, koji se,
kako se inilo, jo nije povratio iz svog jutarnjeg sna, tumarao je preko mosta izazivajui ondje veliki nered. Kao
i obino, ustao je sasvim bunovan i namjeravao se okupati u poznatoj rjenoj uvali, ali kako je umjesto nje naiao na
vrsto tlo, stao je trapati po irokom ploniku mosta. Na
najnespretniji nain upao je meu ljude i stoku. Njegova je
prisutnost, dodue, kod ljudi izazivala uenje, no nitko je
nije osjetio sve dok divu sunce ne zasja u oi, zbog ega on
podie ruke da ih zakloni. Sjenka njegovih ogromnih aka
stade tako snano i nezgrapno mlatarati meu mnotvom
da su se ljudi i ivotinje zbili u veliku masu, ozljeujui se
meusobno i izlaui se opasnosti da s mosta budu baeni u rijeku.

Starac na to uzvrati:

Status, Broj , rujan .

| 19

Mi s l i o c i
Gledajui to nedjelo, kralj se nesvjesnom kretnjom mai za
svoj ma, ali se predomisli i mirno pogleda najprije svoje
ezlo, a onda svjetiljku i veslo svojih pratilaca.
- Pogaam tvoje misli ree ovjek sa svjetiljkom ali smo
mi, sa svojim snagama nemoni spram ovog nemonika.
Smiri se, ovo mu je zadnji put. Njegova se sjenka, na sreu,
odvratila od nas.
U meuvremenu, div se sve vie pribliavao hramu i izbezumljen svime to je otvorenih oiju ugledao, spusti ruke, ne
inei vie nikakvih teta. Zabezeknut je uao u predvorje.
Ba kad se uputio prema vratima hrama, kao ukopan stade
usred predvorja. Stajao je poput ogromna, snana kipa od
sjajna crvena kamena, a njegova je sjenka pokazivala sate,
one koji su na ploniku bili kruno upisani oko njega, ali ne
u brojkama, ve u plemenitim i znakovitim slikama.
Kralj se nemalo obradovao kad je vidio da divova sjenka
slui korisnoj svrsi. Ni kraljica ne bijae manje iznenaena
kad je, u svojoj veliajnosti, sa svojim djevicama izila iz rtvenika i opazila ovu udnovatu sliku, koja gotovo da je zaklanjala pogled iz hrama prema mostu.
Meutim, narod se ve bio sabio oko diva, koji je mirno
stajao, opkolivi ga i udei se njegovoj preobrazbi. S tog
mjesta gomila se uputila prema hramu koji je, ini se, tek
sada primjetila i gurala se na vrata.
U tom je trenu, lebdei s ogledalom visoko iznad hrama,
jastreb uhvatio sunevu svjetlost i prebacio je na skup koji

20 | Magazin za (politiku) kulturu i drutvena pitanja

je stajao na oltaru. Kralj, kraljica i njihovi pratitelji pojavie

se, obasjani nebeskim sjajem, u polumranom svodu hrama, a narod pred njima pade niice. Kad se svjetina oporavila i ustala, kralj je sa svojom svitom siao u oltar da bi
skrivenim odajama otiao u svoju palau. Narod se razmilio po hramu elei zadovoljiti svoju znatielju. S uenjem
i strahopotovanjem mnotvo je promatralo tri uspravna
kralja, ali je vie udjelo saznati kakva se to gomila krije
ispod raskona saga u etvrtom udubljenju. Ma to da je to
bilo, neija je dobronamjerna skromnost rasprostrla raskoan prekriva preko slomljenoga kralja, pa niti jedno oko
nije moglo prozreti to se ispod njega krije, niti ga se ijedna
ruka usudila skloniti.
Narod se nikada ne bi zasitio gledanja i divljenja, a svjetina
koja je nahrupila uguila bi se u hramu da joj se panja nije
ponovno skrenula na veliki trg.
Kao iz zraka, iznenada zveckajui stadoe padati zlatnici
na mramorne ploe. Najblii putnici oborie se na njih da
ih dograbe. To se udo ponavljalo sad ovdje, sad ondje. Jasno, to su plamenovi, odlazei, jo jednom uinili sebi zadovoljstvo da na veseli nain spiskaju zlato od dijelova sruenoga kralja. Neko je vrijeme narod pohlepno jurio ovamo-onamo, gurao se, ak se i pograbio kad zlatnici vie
nisu padali.
Najzad se svi postupno razioe i krenue svojim putem. I,
sve do dana dananjega na mostu vrvi od putnika, a hram
je postao najposjeenije mjesto na kugli zemaljskoj.
Prevela s njemakoga: Danijela Tkalec

Mi s l i o c i

Status, Broj , rujan .

| 21