Knjievnost Bonjaka na orijentalnim jezicima

U etiristoljetnom razdoblju osmanske vladavine u Bosni, od 1463. do 1878. godine, knjievni rad
Bonjaka razvio se u etiri razliita toka:
1. usmeno, narodno pjesnitvo,
2. epistolarna knjievnost, krajinika pisma,
3. knjievnost na turskom, arapskom i perzijskom jeziku i
4. alhamijado knjievnost.
Posebno mjesto u staroj bonjakoj knjievnosti pripada knjievnom radu na orijentalnim jezicima
(turskom, arapskom i perzijskom), koja svoj procvat doivljava u periodu od 15. do 17. stoljea,
nastavlja sa neto slabijim intenzitetom u 18. i traje do polovine 19. stoljea. Od Adnija (umro 1474.)
do Arifa Hikmeta (umro 1903.).
Jo od prvih dana prihvatanja islama u Bosni, brojni Bonjaci koluju se u domaim medresama, zatim
u Carigradu. Mnogi od njih, svojim radom, stiu ugledna mjesta u orijentalnim islamskim
knjievnostima i nauci.
Ostavljajui po strani teoloku knjievnost i nauna djela veinom pisana arapskim jezikom, te rad na
gramatici, leksikografiji i historiji, poetska djelatnost Bonjaka, najvie na turskom i perzijskom,
obuvata veliki broj stvaralaca od kojih su neki uli u klasiku ovih knjievnosti.
Tako,

dr. Safvet-beg

Baagi

svojoj

disertaciji Bonjaci

Hercegovci

islamskoj

knjievnosti, 1912., opisuje ivot i rad oko 130 pjesnika i ljudi od pera, a Mehmed Handi je
objavio Knjievni rad bosanskohercegovakih muslimana, 1934. godine, u kojoj govori o ivotu oko
200 pjesnika i naunika. Dr. Hazim abanovi, poslije dugo godina rada, uspio je
kompletirati Knjievnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, koja sadri bio-bibliografske
podatke o poznatim i do njega nepoznatim piscima. Safvet-beg Baagi o ovim piscima u svojoj
disertaciji kae:
... pjesnici iz naih krajeva veinom ine neki poseban genre na polju turskog pjesnitva. Bez svake
sumnje oni su stajali pod uplivom nae narodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj knjievnosti
nepoznatih pjesnikih izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesnike ljepote od Arapa i
Perzijanaca, kao to su to inili i turski pjesnici, posegnuli bi kat-kad i za bogatom riznicom nae
usmene poezije, pa iz nje u finoj formi izloili na turskom Parnasu mnogu dragocjenu umotvorinu.
Od nekoliko stotina pisaca koji su pisali na orjentalnim jezicima najvie ih je pisalo na turskom jeziku,
neki od njih napisali su cjelovite zbirke pjesama (divane) to je razumljivo jer je turski jezik bio jezik

administracije nove vlasti. Mnogo djela napisano je na perzijskom jeziku. Perzijski jezik je u Bosni i
Hercegovini imao tradiciju. Bio je obavezan predmet u mnogim medresama a kao klasini jezik
istone poezije prouavali su ga predstavnici vie intelektualne i feudalne klase, te pripadnici dervikih
redova. Poseban znaaj u irenju perzijskog jezika imali su dervii mevlevijskog reda, koji su po
tekijama i drugim mjestima itali, predavali i tumaili Mesneviju djelo svoga osnivaa Delaludina
Rumije.
Poetski rad Bonjaka na arapskom jeziku sasvim je ogranien. Istina neki od njih pisali su prozne spise
kienim stilom na ovom jeziku.
Nastalo u jedinstvenom islamsko-orijentalnom krugu, pjesnitvo Bonjaka na turskom i perzijskom
jeziku moe se posmtrati kao kulturni fenomen analogno hrvatskom latinitetu, tim prije to je kod ovih
pisaca postojala puna svijest o vlastitom porijeklu i bosanskoj zaviajnoj pripadnosti.
Kao i na turske pjesnike i na veinu Bonjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima uticala je klasina
perzijska knjievnost, a naroito knjievni rad dvojice velikih perzijskih pjesnika Omera Hajjama
(umro 1123.) i Hafiza (umro 1389.) U svojim rubaijama i gazelama (naroitim pjesnikim oblicima)
oni su uglavnom pjevali (esto u mistinom zanosu) - o ljubavi, vinu i ivotnim radostima. Ti ljubavni,
bekrijski i hedonistiki motivi preovladavaju i u orijentalnoj knjievnosti Bonjaka. Znaajno je da su
oni esto unosili i duh i ton narodne usmene pjesme svoga zaviaja. Taj narodni duh izvire iz poezije
Dervi-pae Bajezidagia, iz gazela Muhameda Nerkesije, prisutan je i u ljubavnoj poeziji Habibe
Stoevi - Rizvanbegovi. Sam Arif Hikmet jednom je kazao da je njegov narod najvei pjesnik.
Dakle, nesumnjiv je uticaj sevdalinke u njegovom djelu.
Niz motiva koji se javljaju u ovoj poeziji; ljubav, ljepota i erotika, proiruju se ka hedonizmu, lirskobekrijskom zanosu da bi na kraju preao u mistiku. Od ljubavi i vina ostaje samo mistino-simbolina
poetska alegorija na putu pribliavanja Bogu i saznanja Boga, odnosno sjedinjenje s njim.
Poetika ove poezije ima osoben karakter, zasnovana je na poetsko-estetskim principima orijentalne
poetike koji se razlikuje od evropskih shvatanja poetske ljepote. Sam spisateljski in predstavlja pojam
lijepog u ovoj poetici. U njoj stih je samostalna estetska i sadrajna jedinica (kao geometrijska
arabeska). Oko jednog iskaza u stihu konstituie se nova cjelina. Pjesniki doivljaj ne izraava se
neposredno nego putem simbola. I poreenje se vri posrednim putem, bez poredbene partikule, ime
se omoguava vieznanost, metaforinost, a veze realnog svijeta zamjenjuju se u orijentalnoj metafori
vezama fantastinog svijeta. Ovu poeziju odlikuje kienost, fantastina metaforinost vezama
fantastinog svijeta.

Divan
U osmanskoj literaturi u vremenu o kome govorimo (1463-1878) dominira divanska poezija. To je
definicija za literaturu nasatalu sa osmanskim dvorom koja i nastaje s njim, odnosno poetkom
Tanzimta. Ona nije karakteristina samo za Osmansko Carstvo, zahvatala je i mnogo ire prostore sa
lokalnim specifinostima.
Divanska poezija ima svoje zakonitosti kojih su se pridravali svi koji su joj pripadali. Ona batini
dosta od Iranaca i Arapa, ne samo u formi nego i u tematici i leksici. Zato je pisanje ove knjievnosti
od autora zahtijevalo ne samo poznavanje filozofije, filozofije islama, tradicije i historije, nego i
perzijskog i arapskog jezika.
I kod nas divanska knjievnost poinje dolaskom osmanskih Turaka i openito islamske civilizacije.
Prvi nai divanski pjesnici su i prvi intelektualci obrazovani u nekom od islamskih centara, prije svih u
Istambulu. Ti pjesnici, ve su se u medresama u Bosni susreli sa tom poezijom, a u daljem
usavravanju odreenih znanosti i jezika poeli su i sami pisati. Oni su se tu susreli sa ve formiranom
turskom divanskom kolom. Tako prve pjesnike imamo ve u 15. stoljeu. Divanska i poezija
persijskih i arapskih klasika bila je prisutna i u tekijama, koje se takoe osnivaju u tom stoljeu.
Za divansku poeziju karakteristino je da je to stvaralatvo visokointelektualnih krugova i da je njima
namjenjeno. Ta poezija puna je arapskih i persijskih termina i fraza, likova iz tih tradicija, te simbola
iz predislamske i islamske epohe. Stoga je ona, uz vrlo strogu unaprijed odreenu formu, metar i rimu,
stavljala pred autora i druge teke zahtjeve, ali isto tako i pred itaoca.
Iako je zasnovana preteno na zasadama islamske religije i tradicije, iako esto ima isto vjerske teme
i motive, ona se ne moe oznaiti kao religijska poezija.
Divansko pjesnitvo poiva na bejtu (distihu) koji je zasebna sadrajna cjelina, poruka, pa se moe
izluiti iz pjesme, a da sadri svoj smisao i znaenje i da ne narui arhitektoniku cjeline. Divan - zbirka
te poezije - je komponiran po odreenim uzusima i zadatim vrstama. Potpun divan sastavljen iz vie
od deset razliitih anrova po tematskoj hijerarhiji.
Gotovo je obavezno da svaki divan sadri tevhid ili tehlil kao uvod u cjelinu. U njemu pjesnik oituje
Boije jedinstvo i pjeva u Njegovu slavu, a zatim obino iznosi svoje meditacije o smislu svijeta i
ljudskog postojanja. Slijede zatim, munadat i nat, ode Bogu i Poslaniku Muhammedu a.s.
Obavezan dio divana je kasida, koja nema manje od trideset stihova a esto sadri preko stotinu. Tu su
jo lirske vrste preuzete iz persijske knjievnosti gazel i rubaijja.
Meu ostalim vrstama su jo kit'e (epigrami), ter kibi-i bend u kojem se jedna strofa ponavlja kao
refren i terd-i bend gdje se ponavlja posljednji stih.

Kao zasebno pjesniko djelo a nekad i kao dio divana javlja se mesnevija, pjesma vrlo bogatog
tematskog kruga. Ona je najee vjerska pjesma, koja uzima sadraje iz Kur'ana i hadisa, ili opisuje
ivot ili smrt Poslanika Muhammeda a.s.
Ponekad se u divanu nae i pjesma o gradovima, kao i tarih mada se ee javljaju samostalno.
Divan, naravno ne mora da sadrava sve ove vrste. Zapravo su rijetki, a to su oni klasini, u kojima se
mogu nai nabrojane i jo poneka forma.

Alhamijado knjievnost

Pod pojmom alhamijado knjievnosti podrazumjeva se knjievnost na narodnom jeziku

pisana arebicom. Naziv je izveden od arapske rijei al ademije to znai strani, tui,
nearapski.
U naroda, kod kojih je vladavina Arapa i islamiziranih Turaka trajala due vremena i gdje je
knjievnost na orijentalnim jezicima dosezala do svog zenita, u njenoj sjnci egzistirala je i
knjievnost na narodnim jezicima, pisna arapskim pismom. To se deavalo u paniji, Grkoj,
Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji a posebno bogatstvo primjera ovakve knjievnosti susreemo u
knjievnosti BiH. Ona je vezana iskljuivo za muslimansku sredinu i sa knjievnou drugih
konfesionalnih grupa nema dodirnih taaka.
U razdoblju neto duem od oko tri i po stoljea ivjela je i razvijala se bosanska alhamijado
knjievnost. Najstariji, do sada pronaeni, tekst muslimanske pisane knjievnosti na
narodnom jeziku je ljubavna pjesma Hirvat turkisi iz 1588/89. godine od Mehmeda Erdeljca
dok je posljednji izvorni tekst alhamijado knjievnosti Fikhul - ibadet (erijatskopravne
norme o izvravanju vjerskih obaveza) od Muhameda Seida Serdarevia, objavljen u
Sarajevu 1941. godine. U istom vremenskom razdoblju egzistirala je i knjievnost Bonjaka
na orijentalnim jezicima koja je dostigla visok umjetniki stupanj ali to nikako ne zanai da je
alhamijado knjievnost bez umjetnike vrijednosti i znaaja.
Alhamijado knjievnost je raznovrsna, kako po temama: ljubavna, na narodnu, rugalice,
politike, drutvene, intimne, ilahije, kaside, mevludi, udbenici, epistole, kratke prie,
vjerske pouke, mistika, glosari itd., tako i po formama: u prozi esto dijaloki oblik, u poeziji

raznovrstan stih od pet slogova do osamnaesterca i od saete lirske forme do razvijene epske
poeme. Dakle, nije to literatura sa dva ili tri tematska podruja nego je to knjievnost sa svim
temama koje mogu literaturu zanimati. Jedino to zauuje je veoma mali broj imena autora
pojedinih rukopisnih tekstova. Autori su se rijetko potpisivali ispod svojih djela mada su nam
pjesnici svoje ime ugradili u stihu i stilu kojim je pjesma ispjevana. To osobito vrijedi za A.
Ilhamiju, H. Kaimiju, M. H. Uskufiju, ejh Abdurahmana Siriju i jednog od posljednjih
alhamijado pjesnika - Muhameda Rudiju.
Po temama raznovrsna alhamijado knjievnost nije veeg znaaja poklanjala ljubavnoj lirici.
Ostao je pomen troje autora sa nekoliko pjesama koje samo nagovjetavaju talentovane pisce.
Od posebnog su interesa i vrijednosti oni bosanskohercegovaki alhamijado tekstovi koji
govore o drutveno-politikim prilikama u BiH u vrijeme osmanskog perioda. Kao crvena nit
provlai se, ve od poetka 17. stoljea, tualjka radi nepravde koja je bila prisutna a posebna
odjeka dobit e u pjesmi S. A. Ilhamije udan zeman nastade. Brojni su i drugi tekstovi koji
govore o tekom stanju u BiH. Posebno mjesto pripada pjesnicima poput M. H. Uskufija, H.
Kaimije, Mustafe Firakija.
Poznato je da je ilhahija pjesma kojom se slavi i velia Bog. Meutim, u bosanskoj
alhamijado knjievnosti ona ima ire i kompleksnije znaenje; ona ne predstavlja samo
pohvalu i velianje Boga, nego veinom poprima obiljeje praktinih uputa o nainu ivota, o
vrijednostima pojedinih islamskih uenja i vjerskih obaveza, o vjerovanju u njih, jer je
njihovo izvravanje samo put do spoznaje Boga, do sticanja Njegove naklonosti i osiguranja
ovjekovog ulaska u dennet. Upravo zbog udaljavanja od svog primarnog znaenja najvei
broj naih pjesama naslovljen je kao ilahija. Sve do pojave Muhameda Rudije (1825 - 1905)
one su bile najpopularnija vrsta knjievnog stvaranja Bonjaka i na narodnom i na
orijentalnim jezicima.
Ilahije na bosanskom jeziku esto su se prepisivale, a uile su se i napamet gdje su se
podvrgavale doradi i usavravanju. Tako je ona od individualne prerasla u kolektivnu narodnu
tvorevinu.
Pored poezije razvijala se i prozna alhamijado knjievnost. Dok u poeziji nailazimo na
raznovrsnost tema, prozna knjievnost je jednoobrazna u svom osnovnom cilju: uenja vjeri,
njenim vrijednostima i obredima, te moralno-duhovnih poruka. Svi prozni tekstovi mogu se
podjeliti na dvije grupe: tekstovi vjerske pouke i tekstovi pounog i odgojnog karaktera.

Razvoj alhamijado knjievnosti se ne zavrava sa 1878. godinom. Ona se ak intezivira,

posebno u tamparskoj djelatnosti i nakon izvrene reforme pravopisa bosanske arebice, koju
su uradili Mehmed D. auevi i Hamdija Muli. Tako je ivot arebice produen do poetka
2. svjetskog rata ali se djela nisu irila prepisivanjem nego tampanjem.
Glavne knjizevne vrste alhamijado knjizevnosti jesu: kasida (pjesma panegirickog, elegicnog
ili vjerskog sadrzaja), ilahija (pjesma u slavu Boga), hikjaja ili hicaja (vjerska prica,
legenda), arzuhal (prituzba, molba, peticija, buntovna pjesma, poslanica), mahzar (kolektivna
molba, prituzba), ljubavna pjesma, moralno-poucna pjesma.
Ova knjizevnost traje od sredine XVII do kraja XIX stoljeca, a glavni su joj
predstavnici Muhamed Hevai Uskufi(oko 1601- poslije 1651), vjerski i didakticki pjesnik,
koji je prvi sastavio tursko-bosanski rjecnik, u stihovima (Magbuli arif ili Potur-sahidija,
1631), drugi po starini rjecnik na juznoslavenskim prostorima opcenito; u predgovoru
rjecniku kaze za sebe da je Bosnjak (Bosnevi), a svoj jezik materinskog izraza dosljedno
naziva bosanskim (bosanca) i smatra ga izuzetnim medju ostalim jezicima; Hasan Kaimija (u.
1680), pjesnik satiricnog i buntovnog izraza; Mehmed-aga Pruscanin (XVII/XVIII st.),
moralno-poucni i satiricni pjesnik; Razi (u. 1786); Seid Vehab Ilhamija (u. 1821), buntovni i
satiricni pjesnik; Abdurahman Sirri (u. 1847), pjesnik sufijskog usmjerenja; Umihana
Cuvidina (1795-1870), pjesnikinja "na narodnu"; Mustafa Firaki (1775 - poslije 1827),
pjesnik i ljetopisac; Fejzo Softa (XIX st.), pjesnik ljubavne lirike.
Epistolarna knjievnost
Bonjaci, vojni zapovjednici u slibi Porte, pisali su tzv. krajinika pisma dubrovakim
vlastima, glavarima u Crnoj Gori, uskokim starjeinama, hrvatskim starjeinama u slubi
Austrije i Venecije. Ona su pisana na bosanskom jeziku, veinom ikavski, ali ih ima i
ijekavskih ako su pisana iz Hercegovine, pisana su bosanicom (kurzivnom irilicom). Ovaj
vid epistolarne knjievne tradicije ima karakteristike epske pjesme. Najee imaju epskoagonalnu strukturu, ali ima i takvih pisama u kojima je prisutna svijest o nunosti
zajednikog i neposrednog ivljenja, u kojima se iznosi sav besmisao sukoba. Takvo jedno
pismo napisao je Mustaj-beg Liki 1648. godine i uputio ga, uskokom harambai, Petru
Smiljaniu u Ravne Kotare.
Pisma sa mletako-turske granice karakteristina su po dobrosusjedskom tonu, izuzev
pojedinanih. U njima se najee govori o trgovini sa obje strane, o enidbama preko
granice, o zakupu njiva i sl. Pisma bosanskih Krajinika upuena preko sjeverne i
sjeverozapadne granice u 16. i 17. stoljeu otrijeg su tona, budui da se u njima govori o
posljedicama krvavih sukoba, bitkama i razbojnitvima s obje strane. Najea im je tema
razmjena ili otkup zarobljenika (est motiv i u muslimansko-krajikim junakim pjesmama).

Pisana iz praktinih razloga, s namjerom razrjeenja nekog lokalnog dogaaja, pojedinanog

sluaja, pograninog spora, bez literalnih pretenzija, ova pisma imotskih i klikih aga,
makarskih i dvorskih dizdara znaajna su kao ivo pamenje epskih vremena, kao
svijedoanstvo o junakoj asti i zadanoj rijei, o brizi za svoje zarobljene. Znaaj ovih
pisama knjiga, kako su ih nazivali i kako ih naziva narodna pjesma, jeste u pismu i jeziku,
pisana su bosansicom i bosanskim jezikom, a u pojedinim pismima kazivanje o ljudskoj
sudbini literalno je uoblieno.

Mustafaga Hurakalovi, Mustaj-beg Liki (XVII st.)

PISMO HARAMBASI PETRU SMILJANIU
(1684. godine)
Od nas gospodina Mustafage, kapetana udbinskoga i likoga, harambai Petru Smiljaniu
poklon i vele drago i lubeznivo pozdravlejne kako bratu i priatelu naemu. udimo se v. m.
/vaoj milosti/ da nam nigdir list ne doo od vas, budui s naim ocem priatel. Toliko li mlite
da mi nismo nia posli oca vridni. Molimo v. m., ako ne bude koje oprave, a smo vam bili
pisali da opravite pri gospodinu eneralu, molimo v. m., ako a vidite da ne bude mira, dajte
nam na glas po priatelsku skrovito, molimo v. m. I pozdravlae vas naa mati i molae vas za
jednou tursku robinicu, a a bude pravo, hoemo vam uslati. Molimo v. m., pozdra/vi/te nam
od nae strane sina vaega harambau Iliju. uli smo da je junak na toj kraini. Bog znade da
nam je drago, jere je na. I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, za je za jn. Hoe ga nositi
prid junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu, a znate, da tribuje. Vira moja, hoemo mu
je poeno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo vas harambaa Ilija da nam ualete jednu
bocu rakije, a emo se napiti. I da ste veseli. Amin.

Ono to zauuje jeste veoma mali broj imena autora pojedinih rukopisnih
tekstova, a posebno iz perioda 1878. godine. Rijetki su autografi sa potpisom
autora. Ali, nekoliko pjesnika je, ipak, upisalo svoje autorsko ime u stihu i stilu
kojim je pjesma ispjevana. To osobito vrijedi za Abdulvehaba Ilhamiju, Hasana
Kaimiju, Muhameda Hevaiju Uskufiju, Abdurahmana Sirriju i jednog od posljednjih
alhamijado pjesnika - Muhameda Rudiju itd.

Alhamijado predstavnici
1.5.2. ejh Abdulvehhab Ilhamija - epevi (epe, oko 1773. - Travnik,
1821)
Najplodniji je pjesnik i pisac starije bosanske alhamijado knjievnosti. Ostavio je
Divan od 13 pjesama, a ima ukupno oko 20 pjesama na narodnom jeziku. Kako
sufija (mistik) sa najveim brojem pobonih pjasama, nije murke prolazio kroz
ivot, kao posljedica tekog stanja u Bosni je nastala njegova otra kritika vlasti i
pseudouenjaka (uleme) u njegovo vrijeme, to ga je odvelo u smrt. Zadavljen je
u Travniku 1821. godine.

2.5.2. Muhamed Hevai Uskuf - (Dobrinja kod Tuzle, 1601/1602 1650/1651)

Kada je umro bio je na vrhuncu svoga stvaranja, a poslije se o njemu izgubio
svaki trag. On je bez sumnje alhamijado pjesnik sa najjaim pjesnikim izrazom.
Poziv na vjeru, jedna od njegovih najpoznatijih pjesama, opre je tumaenja, ili
kao poziv u vjeru islam ili kao poziv na vjeru tj. na asnu rije, besu, to i
jeste njena osnovna ideja, mada se kroz pojedine stihove nazire i prva ideja, tj.
poziv u vjeru- prvi je primjer poziva na toleranciju da se ivi u bratskoj slozi bez
razlike na vjeru. U toj ideji je i glavna vrijednost ove pjesme.

3.5.2. Muhamed Razi Velihodi (1731-1786)

Pjesniko ime ovog autora je Razi. ivio je u Sarajevu (oko 1731 - 1786), a umro
je prigodom treeg putovanja na hadd. Pretpostavlja se da je on preveo na na
jezik popularno djelo ejtan-namu. Pisao je na turskom, a od njegovih radova na
narodnom jeziku sauvana je jedino njegova didaktika pjesma Kasida. Prema
zabiljeci ljetopisca Baeskije, Razija je slovio kao veliki uenjak. Rukopis pjesme
nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, broj 3089.

Tradicija ljubavne lirike nije produena, razlog lei u tome to je islamizacija

bosanskohercegovakog stanovnitva, donekle, djelovala u pravcu odvajanja od
svjetovnih tema, pa prema tome i od ljubavnih, upuujui na orijentalne izvore i
posebice favoriziranjem obrazovanja na orijentalnim jezicima. . U poeziji stvaraoci
batine dvije forme iz orijentalne knjievnosti: ilahiju i kasidu, ali su one ovdje
blie utilitarnom nego estetskom cilju. Uz njih su jo ljubavna poezija, pjesma
socijalne tematike, didaktike, bunta, uspavanka, rugalica, mevlud, vefati (pjesma
o smrti Boijih poslanika i linosti iz historije islama), ove dvije posljednje forme,
takoer, su istonjakog porijekla. Orijentalna knjievnost esto obrauje
ljubavne motive, kod nas je ljubavna poezija, dobrim dijelom ostala van interesa
orijentalno obrazovanih ljudi. Karakteristino je da su poznata samo tri autora
ljubavne lirike: Mehmed iz Erdelje, Fejzo Softa iz Travnika, Umihana uvidina.
I u tako oskudnom broju, pjesme sa temom ljubavi nisu monolitne zbog utjecaja i
uzora na koje se oslanjala: trubadurske poezije, islamskog orijentalnog pjesnitva
i narodne lirike. Ciklus ljubavne alhamijado poezije zavrava se, uglavnom krajem
18. stoljea. Ljubavna poezija je dokaz mogunosti i talenta njihovih autora da
svojim suptilnim osjeenjima daju ekvivalentan umjetnii izraz, a time i trajniju
umjetniku vrijednost. Pjesme su, uglavnom, religioznog karaktera, neke ak
pozivaju na vjeru, daju savjete. Dosta pjesama govori o nezadovoljstvu naroda i
opisuje stanje i poziciju Bonjaka, kao i cjelokupno stanje u zemlji.
Najpoznatija pjesma je: Duvanjski arzuhal Mehmed-age Pruanina, koja
predstavlja sumornu sliku Bosne. Duvanjski arzuhal ima vie verzija i bio je
predmet naunog zanimanja i naune obrade dr. Otta Blauea, autora veoma
znaajnog djela Bosnisch-trkische Sprachdenkmler, a u cjelosti su ga objavili
Kemura orovi, 1912. godine, i Mehmed-beg Kapetanovi Ljubuak u Narodnom

blagu, 1908. godine. Starost ovog teksta nije jo utvrena, ali je u vlasnitvu
Akademije nauka i umjetnosti SRBiH u Sarajevu.

U bosnjackoj knjizevnosti postoji jedinstvena pjesnicka tvorevina pod naslovom

"Asiklijski elif-be". O autoru ove pjesme zna se samo da mu je ime Fejzo, da je bio
softa (ucenik medrese) i da je iz Travnika. Posto je Travnik dugo godina bio
srediste bosanske uprave, bio je i znatan kulturni centar. U njemu su postojale tri
medrese i Fejzo je, vjerovatno, bio ucenik jedne od njih. Pjesma "Asiklijski elif-be"
nastala je krajem XVIII vijeka, a cuvala se u usmenoj predaji, sto svjedoci o tome
da
je
bila
popularna i omiljena kod omladine. U Travniku i okolici ova pjesma je poznata pod
nazivom "Seljacki ric" i doskora se mogla cuti od starijih ljudi i zena. Ova izrazito
ljubavna pjesma je izuzetna u svojim motivima koji su inspirisani specificnim
nacinom zivota, polozajem zene i uopste odnosom muskarac-zena. Svom
ljubavnom zanosu i mastanju mladi Softa je dao oduska na originalan nacin. Uceci
svoju ljubljenu djevojku Fatu arapskoj abecedi, upucivao joj je svoje iskaze ljubavi,
sto je, ustvari, sadrzajna potka citave pjesme. Medjutim, vanredno vjest i duhovit,
ali isto tako i ljubavno dovitljiv nacin, Fejzo Softa, uz svaki arapski harf (slovo),
upucuje ljubljenoj djevojci po jednu ljubavnu poruku, ugodjaj ili zelju. Iznenadjuje i
zadivljuje nacin na koji je zaljubljeni softa, mastajuci i pjevajuci o ljubljenoj
djevojci, znao i umio da, uz oblik svakog arapskog harfa, poveze i uoblici svoje
ljubavne osjecaje i jade. Fejzo je pri tome cas softinski pitom, cas, opet,
ljubavnicki ustreptao, zanesen i vatren, da odmah zatim pokajnicki obori pogled i
zamoli Allaha da blagoslovi ljubav o kojoj on pjeva. Dajuci oduska svojim
osjecajima, Fejzo Softa u specificnoj pjesnickoj formi. kroz arapski alfabet i oblike
njegovih slova, portretira svoju dragu. On njezine fizicke znacajke uporedjuje sa
slovima arapske abecede i na slikovit nacin istice podudarnost i medjusobnu
ovisnost. To je najbolje izrazeno u strofi koja je posvecena glasu "m" (mim).