Professional Documents
Culture Documents
Luis Kerol-Alisa U Zemlji Čuda PDF
Luis Kerol-Alisa U Zemlji Čuda PDF
ALISA
U ZEMLJI UDA
Preveo Luka Semenovi
ALISA U ZEMLJI UDA
Plovimo polako
U popodnevnom sjaju
jer maleni veslai
nevjeto veslaju
i ruke male uzalud umiljaju
da naom plovidbom upravljaju.
Ah! Okrutne djevojice! Zar u ovo doba,
u te sate snene
moliti priu, a preslab je daak
i perce da prene.
Zar jedan jadni glas
protiv tri da krene?
Prva e zapovjedno:
Neka pria sijevne!
Druga neto blae:
Zabavno nek krene!
A trea prekida priu
svaki put kad trepne.
I domalo, ni glas se vie ne uje
1
Glava I
U ZEJOJ LOGI
Alisi je ve dosadilo da sjedi kraj sestre na obali i nita ne radi. Jedanput-dvaput je preko oka
pogledala u knjigu koju je sestra itala, ali u njoj nije bilo ni slika ni razgovora, "i kakva mi je to
knjiga", pomisli Alisa, "kad u njoj nema ni slika ni razgovora?"
I zato je premiljala (to je bolje umjela, jer se na ovoj vruini osjeala vrlo pospano i glupo)
da li bi se isplatilo da ustane i nabere tratinica pa od njih isplete vjeni, kad pored nje protra
jedan Bijeli Zec ruiastih oiju.
U tome nije bilo nieg posebno znaajnog, a Alisi se nije uinilo ni posebno neobinim kad je
ula kako Zec govori sam sebi: "Oh jadan ti sam! Jadan ti sam! Suvie u odocniti!"
(Kad je o tome kasnije razmiljala, inilo joj se da se tome trebalo zauditi, ali tog trena sve joj
je izgledalo potpuno prirodno.)
No kad Zec iz svog depa na prsluku izvadi sat, pogleda u njega i onda pojuri, Alisa skoi, jer
joj sinu kroz glavu da nikad do sada nije vidjela zeca koji ima dep na prsluku i jo iz njega vadi
sat, pa gorei od znatielje stuti se preko polja za njim, i na sreu upravo dospije da vidi kako on
klisnu u jednu veliku zeju logu ispod ivice.
Istoga trena i Alisa se sjuri za njim i ne mislei ni asa kako e se odatle izvui.
Loga se najprije pruala pravo, kao kakav tunel, a onda naglo obruavala. Tako naglo da Alisa
nemade ni asa vremena da porazmisli pa da se zaustavi, nego poe da propada kroz neki vrlo
dubok bunar.
Sad ili je bunar bio vrlo dubok ili je ona propadala vrlo lagano, tek imala je dovoljno vremena
da uz put razgleda sve oko sebe i da se pita ta li e se sad zbiti.
Najprije pokua da pogleda dolje, ne bi li saznala gdje e dospjeti, ali je bilo isuvie mrano da
bi ta mogla vidjeti. Onda osmotri zidove bunara i zapazi da su naikani ormarima i policama za
knjige. Tu i tamo primijeti zemljopisne karte i slike okaene o klinove. S jedne od polica, onako u
prolazu, skide jednu teglu. Na njoj je pisalo "Marmelada od narane", ali na Alisino veliko
razoarenje, tegla bijae prazna. Nije htjela da je baci, bojala se da koga ne udari, ve je ostavi u
jedan ormar pored kojeg je padala.
"Eh", pomisli Alisa, "poslije ovakvog padanja tumbanje niz stepenice e za mene biti maji
kaalj! Ala e me svi kod kue smatrati junakom! Ma ne bih pisnula ni kad bih pala s krova kue!"
(To nije bilo daleko od istine.)
Dolje, dolje, dolje! Zar ovom padanju nikad nee biti kraja?
"Koliko li sam kilometara dosad pala?", izusti naglas. "Mora da se pribliavam sreditu
Zemlje. ekaj, mislim da bi dotle moglo biti oko est i po hiljada kilometara..." (Kako vidi, Alisa
je bila nauila neto o tome na asovima u koli, pa iako ovo nije bila neka bog zna kako zgodna
prilika da se podii svojim znanjem, budui da nije bilo nikog da je uje ipak je bilo dobro da
poneto i ponovi.) "...da, to bi otprilike bila prava razdaljina ali na koju sam geografsku irinu ili
geografsku duinu dospjela?" (Alisa nije imala pojma ni ta je to geografska irina ni geografska
duina, ali rijei su joj se inile fine i uene.)
Domalo opet poe: "Ko zna da neu preletjeti pravo kroz Zemlju! Kakva bi to bila smijurija,
doi meu ljude to hodaju naglavake! To su Antipati (Htjela je kazati "antipodi". Ljudi koji ive
na suprotnoj strani Zemlje su nai antipodi.), ini mi se..." Bilo joj je milo to je ovog puta niko ne
slua, jer joj ova rije nikako nije zvuala kako treba.
"Ali, zna, morau ih pitati kako im se zemlja zove. Molim vas, gospoo, da li je ovo Novi
Zeland ili Australija?" (i govorei to, pokua da se pokloni. Zamisli da se klanja dok propada kroz
vazduh! ta misli, bi li to tebi polo za rukom?)
"Ali kakvom li e me neznalicom smatrati! Ne, bolje da ne pitam. Moda e to biti negdje i
napisano."
Dolje, dolje, dolje. Poto nikakvog drugog posla nije imala, Alisa ubrzo opet poe da
razgovara sama sa sobom.
"Vjerujem da e Dajni noas biti nebino bez mene!" (Dajna je bila maka.) "Nadam se da e
njenom grliu naljepnicu na kojoj su lijepo bile odtampane krupnim slovima rijei: "Pij me!"
Lako je bilo kazati "pij me", ali to mala mudra Alisa nije hijela da uradi na brzinu.
"Ne, prvo u pogledati da na njoj ne pie 'Otrov'". Jer, Alisa je proitala nekoliko lijepih priica o djeci koja su izgorjela, koju su pojele divlje zvijeri i sve tako o nekim neprijatnostima, a sve
samo zato to nisu htjela da upamte najprostija pravila kojim su ih uili njihovi prijatelji. Na primjer, usijani e te ara opei ako ga predugo dri u ruci; ako noem zaree prst vrlo duboko, sva je
prilika da e ti potei krv; i nikad nije zaboravila, da je gotovo sigurno da e ti kad-tad pozliti ako
podobro potegne iz boice na kojoj pie "Otrov".
Ali, na ovoj boici nije pisalo "Otrov", zato se Alisa usudi da napitak okua i, poto joj se
uinio vrlo prijatnim (imao je nekako u isto vrijeme i ukus pite od treanja, i atoa, i ananasa, i
peene urke, i karamela i vrueg prepeenog hljeba premazanog maslacem), ona ga na duak
iskapi.
"Kako se udno osjeam!" uskliknu Alisa. "Mora da se sklapam kao teleskop."
A tako je uistinu i bilo. Sad je bila visoka svega dvadeset pet santimetara i sva se ozari pri pomisli da je sad upravo tolika da e kroz vrataca moi proi u onu divnu batu.
Ipak poeka jo koji trenutak da vidi nee li se jo vie smanjiti. Malo se i zabrinu.
"Jer moglo bi se desiti, zna", ree Alisa, "da potpuno nestanem, kao svijea. Kako li bih onda
izgledala?"
I pokua da zamisli kako izgleda plamen svijee kad se ugasi, jer se nije mogla sjetiti da je
ikad tako neto vidjela.
Poslije nekog vremena, poto se nita ne desi, odlui da odmah poe u batu.
Ali, sirota Alisa! Kad doe do vrata, sjeti se da je zaboravila zlatni kljui, a kad se vrati da ga
sa stola uzme, uvidje da ga uopte ne moe dohvatiti. Lijepo ga je mogla vidjeti kroz staklo, zato
svim silama pokua da se nekako uspne uz jednu nogu stolia, ali je noga bila isuvie skliska. I kad
se izmori od uzaludnog pentranja, jadna mala Alisa sjede i zaplaka.
"De, nema ikakve koristi od tog tvog plaa!" ree Alisa sama sebi prilino strogo.
"Savjetujem ti da smjesta prestane!"
Obino je davala sebi dobre savjete (iako bi ih vrlo rijetko posluala), a ponekad bi izgrdila
sebe tako otro da bi joj i suze navrle na oi. Sjeala se da je jedanput pokuala i da samu sebe
oamari, zato to je varala u kroketu kada je igrala protiv same sebe, jer je ova udna djevojica
mnogo voljela da zamilja kao da u njoj postoje dvije Alise.
"Ali sad nemam nikakve koristi od toga," pomisli Alisa, "da umiljam kao da su u meni dvije
osobe! Ta jedva me estito ima i za jednu!"
Domalo, pogled joj pade na jednu staklenu kutijicu ispod stola. Otvori je i nae u njoj jedan
majuni kolai na kome su groicama bile lijepo ispisane rijei "Pojedi me!"
"Pa, pojeu te", ree Alisa, "i ako porastem, moi u dohvatiti klju, a ako se smanjim, moi
u se provui ispod vrata. Tako u, u svakom sluaju dospjeti u batu i ba mi je svejedno kako u
ui."
Pojede komadi i zabrinuto se zapita: "Smanjujem li se ili rastem?", pa stavi ruku na tjeme ne
bi li osjetila u kom pravcu se pomjera.
Vrlo se iznenadi kad uvidje da je ostala ista. U stvari, tako se obino i deava kad se jede
kola, ali Alisa se toliko navikla da oekuje samo neobine stvari pa joj se inilo neobino i glupo
da ivot potee svojim uobiajenim tokom.
Zato prionu na posao i u tren oka smaza kola.
Glava II
JEZERO SUZA
"Sve udnoje i udnoje!", povika Alisa. (Bila je toliko iznenaena da je na asak zaboravila
kako se pravilno govori.)
"Sad se rasklapam kao najvei teleskop na svijetu! Zbogom noge!" (jer kad je pogledala u
noge, uini joj se da ih i ne vidi, toliko su se udaljavale).
"Oh, jadne moje noice, ko li e vam sada obuvati cipele i arape, mile moje? Sigurna sam da
ja to neu moi! Biu isuvie daleko da bih se brinula o vama. Moraete se snalaziti kako znate i
umijete... ali moram biti ljubazna prema njima", pomisli Alisa, "inae bi se moglo desiti da me ne
htjednu nositi kuda ja budem zaeljela! Pa, eto, svakog Boia darovau im po jedne nove cipele!"
I stade da razmilja kako e to izvesti.
"Morau ih poslati po nosau", pomisli. "Kakva smijurija, slati poklon svojim vlastitim
nogama! A kako e udna biti adresa!
Potovanoj Alisinoj desnoj nozi
ilime
Kraj kamina
(S ljubavlju, Alisa)
Oh, kakve gluposti govorim!"
Upravo tada udari glavom o strop dvorane. Zapravo, sada je bila visoka gotovo tri metra, te
odmah uze zlatni kljui i odhita do batenskih vrata.
Sirota Alisa! Sve to je mogla uraditi kad je legla postrance, bilo je da jednim okom virka u
batu. Ali da proe kroz vrata, ta za to je sad bilo manje nade nego ikada! Stoga sjede i gorko
zaplaka.
"Treba da se srami", ree samoj sebi.
"Tako velika djevojica (a to je bila istina) pa da toliko cmizdri! Da si smjesta prestala, kaem
ti!"
Ali je i dalje plakala, prolivajui bujice suza sve dok se oko nje ne stvori poveliko jezero. Bilo
je neto preko deset santimetara duboko i sezalo sve do polovine dvorane.
Poslije nekog vremena zau iz daljine sitno tapkanje i brzo obrisa oi da vidi ko to dolazi. To
se vraao Bijeli Zec, divno odjeven, nosei u jednoj ruci par bijelih konih rukavica a u drugoj
veliku lepezu. Trupkao je urno, mrmljajui:
"Oh, Vojvotkinja, Vojvotkinja! Oh, razbjenjee se bude li me morala ekati!"
Alisa je bila toliko oajna da je bila spremna da od koga mu drago zatrai pomo. I kad joj se
Zec priblii, ona otpoe tihim, stidljivim glasom:
"Molim vas, gospodine!"
6
Zec se estoko trgnu, ispusti bijele kone rukavice i lepezu i nagari u tamu to je bre mogao.
Alisa podie rukavice i lepezu, pa se, poto je u dvorani bilo vrlo toplo, stade hladiti lepezom,
govorei:
"Ah! Ah! Kako je danas sve udno! A jo jue je sve bilo kao i obino. Da se nisam preko noi
promijenila? ekaj da promislim: jesam li bila ista kad sam jutros ustala? Sve mi se nekako ini kao
da sam se osjeala malo drukijom. Ali ako nisam ista, pitanje je ko sam? Ah, to je velika
zagonetka!"
I poe da premilja o svim djevojicama koje je poznavala, a koje su bile istih godina kao i
ona, da vidi da se nije prometnula u koju od njih.
"Sigurna sam da nisam Ada", ree, jer je njena kosa sva u dugakim kovrdama, a moja uopte
nije kovrdava. A sigurna sam da ne mogu biti ni Mejbl, jer ja mnogo tota znam, a ona, oh! Ona
je takva neznalica! Uz to ona je ona, a ja sam ja oh, jadna ti sam, kako je to sve zapleteno!
Oprobau da li znam sve ono to sam znala. ekaj da vidim: etiri puta pet je dvanaest, a etiri puta
est je trinaest, a etiri puta sedam je oh, jadna ja! Ovako nikad neu stii do dvadeset! Uostalom,
tablica mnoenja nije ni vana. Da pokuam sa geografijom. London je prijestonica Pariza, a Pariz
je prijestonica Rima, a Rim ne, sve je to pogreno, uvjerena sam! Mora da sam se premetnula u
Mejbl! Da pokuam da recitujem "Gle malenog...", i ona poloi ruke na krilo kao da govori lekciju i
poe da se presliava, ali joj je glas zvuao promuklo i udno a rijei nisu bile iste kao prije:
"Gle malenog krokodila,
gladi repinu sjajnu
i pre vodom iz Nila
svaku krljut zlatnu.
Kako lijepo prua ape,
kako se veselo osmjehuje,
i u slatko nasmijane ralje
dobrodolicom ribice doekuje."
"Sigurna sam da ovo nisu prave rijei", ree jadna Alisa i oi joj se iznova napunie suzama.
"Ipak mora da sam Mejbl, morau otii i ivjeti u onoj njenoj Bijednoj kuici; neu, tako rei,
imati ni igraaka da se igram i oh! Morau uiti tolike lekcije! Ne, to se toga tie, odluila sam!
Ako sam Mejbl, ostau ovdje dolje! Zaludu e provirivati i zvati: Vrati se gore, duo! Ja u samo
pogledati navie i rei:
"Ko sam ja? Prvo mi to recite, pa ako mi se bude sviala ta osoba, doi u. Ako ne bude,
ostau dolje sve dok ne postanem neko drugi... Ali jadna ja!", uzviknu Alisa i brinu pla. "Kamo
puste sree da provire! Toliko mi je dojadila ova samoa!"
Rekavi to, spusti pogled na svoje ruke i zaudi se kad ugleda da je u prii navukla jednu
Zekinu bijelu konu rukavicu.
"Kako sam mogla?", pomisli.
"Sigurno se opet smanjujem."
Ustade i ode do stola da se tu premjeri i vidje, koliko je sama mogla da procijeni, da je visoka
ezdesetak santimetara i da se naglo smanjuje.
Ubrzo shvati da je uzrok tome lepeza koju je drala u ruci i hitro je ispusti. Ba u pravi as,
inae bi je potpuno nestalo.
7
"Za dlaku sam se izvukla!" ree Alisa, veoma prestraena ovom naglom promjenom, ali sretna
to je jo u ivotu.
"A sada u batu!" i otra to je bre mogla pred vrataca. Ali kakva nesrea! Vrataca su opet
bila zakljuana, a zlatni kljui je kao i ranije leao na staklenom stoliu.
"Sad je gore nego ikad", pomisli siroto dijete, jer nikad dosad nisam bila ovako mala, nikad! I
moram priznati da to nita ne valja, ba nita."
Kako ovo izusti, okliznu se i pljus! Nae se sve do grla u slanoj vodi. Najprije pomisli da je
nekako upala u more.
"U tom sluaju mogu se vratiti vozom", ree sama sebi. (Alisa je samo jednom u ivotu bila na
moru, i dola do openitog zakljuka da, kud god makne po engleskoj obali, moe u moru vidjeti
izvjestan broj kupaa, djecu kako drvenim lopaticama kopaju po pijesku, zatim red hotela, a iza njih
eljezniku stanicu.) Meutim, domalo shvati da je u jezeru suza to ih je prolila kad je bila visoka
tri metra.
"Kamo sree da nisam toliko plakala!", ree Alisa plivajui po jezeru i nastojei da se nekako
iz njega iskobelja. "Sada e mi to prisjesti, udaviu se u svojim vlastitim suzama! Zaista e to biti
udno.Uostalom, danas je sve udno!"
Upravo tada, malo podalje, zau nekakvo pljuskanje po jezeru i otpliva u tom pravcu, da vidi
ta je to.
U prvi mah pomisli da to mora da je nekakav morski konj ili hipopotam (nilski konj), ali se
dosjeti da je sad vrlo malena i ubrzo shvati da je to samo jedan mi koji se okliznuo i pao u jezero
ba kao i ona.
"Bi li imalo smisla", pomisli Alisa, "da se obratim ovom miu? Ovdje je sve tako neobino da
je vrlo vjerovatno da i mi umije da govori. Uostalom, nikom nee nakoditi ako pokuam." Zato
otpoe:
"O, Miu, zna li kako se moe izai iz ovog jezera. Vrlo sam se umorila plivajui po njemu,
o, Miu!" (Alisa je pomislila da je sigurno ovo pravi nain da se razgovara s jednini miom. Nikada
to ranije nije inila, ali se sjeala da je u latinskoj gramatici svoga brata vidjela "mi mia miu
mia o, miu!")
Mi je pogleda prilino radoznalo i kao da joj jednim okcem namignu, ali nita ne ree.
"Moda ne razumije engleski", pomisli Alisa.
"Moda je to francuski mi koji je ovamo doao s Viljemom Osvajaem" (jer uprkos svem
svom znanju istorije, Alisa nije imala ba sasvim jasnu predstavu kad se je ta dogodilo). Zato opet
poe:
"Ou est ma shatte?" (Gdje je moja maka?), to je bila prva lekcija u njenoj francuskoj itanci.
Mi poskoi iz vode kao oparen, i izgledalo je kao da sav cepti od straha.
"Oh, oprosti!" bre-bolje uzviknu Alisa, bojei se da je povrijedila osjeanja jadne ivotinjice.
"Potpuno sam smetnula s uma da ti ne voli make."
"Ne volim make!", uzviknu mi piskavim, ojaenim glasom. "Bi li ti voljela make da si na
mom mjestu?"
"Pa, moda i ne bih", ree Alisa blago.
"Ne ljuti se zbog toga. Pa ipak bih voljela kad bih ti mogla pokazati nau maku Dajnu.
Vjerujem da bi zavolio make samo kad bi je vidio. Ona je tako drago, mirno stvorenje", nastavi
Alisa vie za sebe, lagano plivajui po jezeru, "sjedi kraj vatre i prede tako lijepo, lie ape i umiva
lice i toliko je krasna i meka kad je pogladi a takav majstor u lovu na mieve Oh, oprosti!"
8
opet e Alisa, jer sad se mi sav nakostrijeio, te je bila sigurna da ga je stvarno povrijedila.
"Ako ne eli, neemo vie o njoj razgovarati."
"Vidi, molim te!", uzviknu mi koji je drhtao sve do posljednje dlake na repiu. "Kao da bih ja
i razgovarao o tako neem! Naa porodica je oduvijek mrzila make, ta odvratna, niska, prosta stvorenja! Da mi to ime vie nisi pomenula!"
"Neu, zaista!", ree Alisa urei da promijeni predmet razgovora.
"Voli li voli li pse?"
Mi ne odgovori, zato Alisa ivo nastavi:
"U naem komiluku stanuje jedan tako lijep psi, voljela bih da ti ga pokaem! Mali jazaviar
blistavih oiju, zna, i, oh, tako dugake, kudrave smee dlake! I umije da uhvati kad ta baci, i da
sjedi na zadnjim apama i moli da mu da da jede, i puno takvih stvari ni pola ih se ne mogu sjetiti gospodar mu je jedan farmer, zna, i on kae da mu je toliko koristan da vrijedi stotinu funti!
Veli, potamani sve pacove oh, boe!", uzviknu
Alisa tuno. "Bojim se da sam ga opet uvrijedila!", jer se mi odmicao od nje plivajui to je
bre mogao, te je uzburkao cijelo jezero.
Zato ga ona njeno zovnu:
"Miu mili! Vrati se, pa neemo razgovarati ni o makama ni o psima, ako ih ne voli!"
Kad to mi u, okrenu se i lagano dopliva do nje. U licu je bio blijed kao krpa (od srdbe,
pomisli Alisa), pa e tihim drhtavim glasom:
"Hajdemo na obalu, pa u ti onda ispriati svoju priu, iz koje e razumjeti zato mrzim
make i pse."
Bilo je krajnje vrijeme da se ide, jer je jezero bilo prepuno ptica i ivotinja koje su u njega
upale. Bili su tu: jedna Patka i jedna ptica Dodo (Dodo ptica koja je nekad ivjela na otoku
Mauricijusu, u Indijskom okeanu.), jedan Lori (Lori mali papagaj koji ivi u Australiji.) i jedan
Orli i jo nekoliko neobinih stvorenja.
Alisa poe naprijed, i cijela druina otpliva na obalu.
Glava III
IZBORNA TRKA I JEDNA DUGA PRIA
Na obali se iskupi zaista udna druina: ptice blatnjava perja, ivotinje slijepljena krzna i svi
mokri kao ep, ljuti i promrzli.
Naravno, prva briga im je bila kako da se osue. Dogovarali su se, i poslije nekoliko trenutaka
Alisi se inilo sasvim prirodno da s njima prijateljski razgovara, kao da ih je poznavala itavog
svog ivota. Istina, dugo je raspravljala sa Lorijem, koji se na kraju nadurio i samo rekao:
"Stariji sam od tebe i moram znati vie", a to Alisa nije htjela da prizna prije nego to sazna
koliko mu je godina, a poto je Lori konano odbio da joj otkrije svoje godine, tu nije imalo vie ta
da se kae.
Najzad Mi, koji je, izgleda, uivao najvei autoritet meu njima, uskliknu:
10
Na ovo pitanje Dodo nije umio odgovoriti prije nego to dobro promisli, zato je zadugo sjedio
pritisnuvi prst na elo (poloaj koji obino zauzima ekspir na slikama), dok su ostali bez rijei
ekali. Najzad Dodo izjavi:
"Svako je pobijedio i svi moraju dobiti nagrade."
"Ali ko e predati nagrade?", upitae gotovo svi u jedan glas.
"Pa, naravno, ona", odvrati Dodo upirui prstom u Alisu. I itava druina je najednom opkoli
izvikujui bez reda:
"Nagrade! Nagrade!"
Alisa ni pojma nije imala ta da radi, i u oajanju zavue ruku u dep i izvue kutiju bombona
(sreom, slana voda nije u nju bila prodrla) i raspodijeli ih unaokolo kao nagrade. Tano je doteklo,
i svako je dobio po jedan komad.
"Ali i ona mora dobiti nagradu", ree Mi.
"Naravno", odvrati Dodo vrlo ozbiljno.
"ta jo ima u depu?", nastavi, okrenuvi se Alisi.
"Samo naprstak", ree Alisa tuno.
"Daj ga ovamo", na to e Dodo.
Onda se jo jednom postavie ukrug oko nje, a Dodo joj sveano predade naprstak govorei:
"Molimo te da primi ovaj elegantni naprstak", a kad on zavri ovaj kratki govor, svi
zapljeskae.
Alisi je sve ovo bilo smijeno, ali svi su izgledali toliko ozbiljno da se nije usudila nasmijati se.
I poto se ne sjeti niega to bi mogla da kae, jednostavno se nakloni i primi naprstak to je mogla
sveanije.
Sada doe red na bombone. To izazva malo buke i guve, poto su se velike ptice alile da
nisu mogle ni da osjete ukus svoje bombone, a male su se zagrcnule i morali su ih udarati po
leima. Ali se najzad sve zavri, i svi opet posjedae u krug i zamolie Mia da im jo togod
ispria.
"Zna, obeao si mi ispriati svoju priu", ree Alisa, "i zato mrzi M. i P.", dodade
apatom, pribojavajui se da ga opet ne uvrijedi.
"Duga je i tuna!" ree Mi, okrenuvi se Alisi i uzdahnuvi.
"Repina ti i jest duga", ree Alisa pogledajui u udu Miev rep, "ali zato kae da je tuna?"
I dok je Mi pripovijedao, ona je neprestano lupala glavu oka toga, tako da joj se pria ovako
nekako uini:
AROV I MI
arov ree
miu jednom
kog u kui
srete,
"Na sud
11
hajdmo,
tuiu te.
Hajdemo,
vrdanja
neemo,
moramo
se suditi,
jer ba jutros
nita nemam
raditi."
A mi
cijukne:
"Dragi gospodine,
takvo suenje
bez sudije
il' porote
bilo bi
tako mi
imena
pusto traenje
vremena."
"Ja u biti
porota
ja u biti
sudija"
ree
arov,
stara lija.
"Ispitau
cijelu
stvar,
i trt-mrt,
osudit te
na smrt."
"Ti ne prati!", Mi e strogo Alisi. "Na ta misli?"
"Oprosti", ree Alisa vrlo snishodljivo. "Stigao si do petog zavijutka, ini mi se?"
"Kakav stvor!", povika Mi gnjevno.
"Aha, vor!", ree Alisa, uvijek spremna da svakom pritekne u pomo, i ogleda se zabrinuto.
"Oh, dopusti da ti pomognem da ga razvee!"
I ne pada mi na pamet", ree Mi polako ustajui i odlazei. "Vrijea me govorei takve
12
besmislice!"
"Nisam htjela!", branila se Alisa. "Ali ti se tako lako vrijea, zna!"
U znak odgovora, Mi samo u svoja njedra neto promrmlja.
"Molim te vrati se i zavri priu!", uzviknu Alisa za njim.
I drugi joj se uglas pridruie.
"Hajde, molim te!"
Ali Mi samo nestrpljivo odmahnu glavom i poe malo bre.
"teta to nije ostao!", uzdahnu Lori im se Mi izgubi iz vida. A jedna stara raica iskoristi
priliku da kae kerki: "Ah, draga moja! Neka ti ovo bude pouka da nikad ne izgubi glavu!"
"Prestani, mama!", obrecnu se mlada raica. "Ti bi i Ostrigu izbacila iz takta!"
"Da je kojom sreom sad naa Dajna ovdje!", ree Alisa glasno, ne obraajui se nikom
posebno. "Za tili as bi ona njega ulovila i donijela!"
"A ko je Dajna, ako smijem upitati?" javi se Lori.
Alisa odgovori ivo, jer je uvijek bila spremna da razgovara o svojoj ljubimici.
"Dajna je naa maka. A takva je silna lovica na mieve da to ne moete ni zamisliti! I, oh, da
vam je samo vidjeti kako ganja ptice! Ma, slistie ptiicu, samo to je ugleda!"
Ove Alisine rijei uznemirie druinu. Neke ptiice odmah odjurie. Jedna stara svraka poe se
briljivo umotavati, primijetivi: "Odista moram kui. Noni vazduh mi ne prija grlu!", a jedna
kanarinka drhtavim glasom doviknu djeci: "Hajde, mili moji! Krajnje je vrijeme da se legne!"
Tako se pod razliitim izgovorima svi razioe, i Alisa ostade sama samcijata.
"Kamo sree da nisam ni pominjala Dajnu!", ree u sebi sjetno. "Izgleda da je ovdje niko iv
ne voli, a uvjerena sam da je to najbolja maka na svijetu! Oh, draga moja Dajna! Ko zna hou li te
ikad vie vidjeti!"
I jadna Alisa opet brinu u pla, jer se osjeala vrlo usamljenom i obeshrabrenom.
Ali domalo opet zau sitno tapkanje u daljini i ivo podie pogled, u nadi da se Mi
predomislio i da dolazi da zavri priu.
Gava IV
ZEC ALJE MALOG BILA
Bio je to Bijeli Zec. Vraao se lagano kaskajui i u hodu se brino ogledavao kao da neto
trai. Alisa u kako u sebi mrmori:
"Vojvotkinja! Vojvotkinja! O, drage moje ape! Oh, moje krzno i brkovi! Naredie da me
pogube. Sigurno je kao to je sigurio da je lasica lasica. Gdje li sam ih samo mogao ispustiti?"
Alisa odmah pogodi da to on trai lepezu i bijele kone rukavice i sasvim dobronamjerno poe
i sama da ih trai, ali ih nigdje nije bilo. Kao da se sve promijenilo poslije plivanja po jezeru, pa i
velika dvorana sa staklenim stolom i vratacima potpuno bjee iezla.
Uskoro Zec primijeti Alisu kako neto trai i ljutito joj do viknu:
"E, Meri En, ta ti ovdje radi? Tri smjesta kui i donesi mi rukavice i lepezu! Brzo, ovog
13
istog asa!"
Alisa je bila toliko prestraena da odmah otra u pravcu koji je Zec pokazivao, i ne pokuavi
da mu objasni da je pogrijeio.
"Misli da sam mu sluavka", ree u sebi trei. "to e se iznenaditi kad vidi ko sam! Ali
najbolje da mu donesem lepezu i rukavice to jest, ako ih mognem nai."
Rekavi to, ugleda jednu urednu kuicu, a na njenim vratima sjajnu mesinganu ploicu na
kojoj je bilo ugravirano "B. Zec". Ue bez kucanja i pohita uz stepenice, u silnom strahu da ne
sretne pravu Meri En, i da je ne izbace iz kue prije no to joj uspije da pronae lepezu i rukavice.
"Kako je udno", ree Alisa sama sebi, "morati sluati jednog zeca!" Vjerujem da e sljedei
put i Dajna traiti da je posluam!" I poe da zamilja kako bi to izgledalo. "Gospoice Alisa!
Dolazite odmah ovamo i spremajte se za etnju!" "Odmah, Dado! Ali moram da motrim na ovu
miju rupu dok se Dajna ne vrati, i da pazim da mi ne umakne."
"Samo ne vjerujem", nastavi Alisa, "da bi Dajni dopustili da i dalje ostane u kui kad bi tako
svima poela da nareuje!"
Dotle je ve nala put do jedne uredne sobice u kojoj je do prozora stajao sto i na njemu Alisa
ugleda (kao to se i nadala) lepezu i dva-tri para majunih bijelih konih rukavica. Dohvati lepezu i
jedan par rukavica i upravo htjede da izae iz sobe, kad joj pogled pade na jednu boicu to je
stajala uz ogledalo. Ovoga puta na njoj nije bilo naljepnice sa rijeima "Pij me!", pa ipak je Alisa
otepi i prinese ustima.
"Znam da se uvijek neto zanimljivo dogodi", ree sama sebi, "kad god pojedem ili popijem
togod, pa ba da vidim kakvu mo ima ova boica.
Nadam se da u ponovo porasti, jer mi je zaista dojadilo da budem ovako malena."
Tako je uistinu i bilo, i to prije no to se i nadala. Nije ispila ni do pola, kad osjeti kako joj
glava upire u tavanicu tako da se morade sageti da ne bi slomila vrat. Brzo spusti boicu govorei:
"Ovo je dovoljno nadam se da neu vie rasti. I ovako ne mogu kroz vrata. Kamo sree da
nisam toliko popila!"
Avaj! Prekasno je to zaeljela! I dalje je rasla i rasla, i uskoro morade kleknuti na pod. Ve
idueg trenutka nije bilo mjesta ak ni za to, i ona htjede da vidi kako e biti ako legne i jednim laktom se odupre o vrata a drugu ruku savije oko glave. Ipak je jo uvijek rasla, i jedino to joj
preostade bijae da proturi jednu ruku kroz prozor a jednu nogu gurne u dimnjak.
"E, sad vie nita ne mogu, pa ma ta se desilo. ta li e biti sa mnom?"
Sreom, arobni napitak je ve bio postigao svoje i Alisa prestade da raste. Pa ipak joj je bilo
vrlo neudobno i, poto je izgledalo da se vie nikad nee moi iskobeljati iz ove sobe, nije ni udo
to je uhvati oaj.
"Bilo je mnogo ljepe kod kue", pomisli jadna Alisa, "kad nisi morao stalno da raste i da se
smanjuje, i kad ti nisu zapovijedali mievi i zeevi. Zamalo pa da zaalim to sam i sila u ovu
zeju logu pa ipak pa ipak zna, prilino je zanimljiv ovakav ivot! Kad sam itala bajke,
mislila sam da se tako neto nikad ne dogaa, a sada evo me usred bajke! Treba napisati knjigu o
meni, i te kako treba! A kad odrastem, napisau je ja. Ali, sad sam ve odrasla", dodade alosno.
"Bar ovdje nema vie mjesta za rast."
"Znai li to, da nikad neu biti starija nego to sam sada?", pomisli Alisa. "To je utjeno, s
14
jedne strane nikada ne biti starica. Ali, s druge uvijek morati uiti! To ne bih voljela!"
"Eh, luda Aliso!", sama sebi odgovori. "Kako moe ovdje uiti? Ta nema dovoljno mjesta ni
za tebe, a kamoli za knjige!"
I tako ona nastavi da vodi pravi pravcati razgovor, preuzimajui prvo jednu pa zatim drugu
stranu. Ali poslije nekoliko trenutaka zau spolja jedan glas i zastade da bi oslunula.
"Meri En! Meri En!", javljao se glas. "Brzo mi dodaj rukavice!"
Onda se zau sitno trupkanje uz stepenice. Alisa je znala da to Zec dolazi da je trai i tako
zadrhta da se sva kua zadrma. Potpuno je zaboravila da je sad hiljadu puta vea od Zeca i da nema
razloga da ga se plai.
U to Zec doe do vrata i pokua da ih otvori. Ali poto su se vrata otvarala unutra, a bila dobro
poduprta Alisinim laktom, to mu ne poe za rukom. Alisa u kako veli sam sebi:
"Onda u proi okolo i ui kroz prozor."
"E, to nee!", pomisli Alisa, i poto prieka sve dotle dok joj se ne uini da uje Zeca ispod
samog prozora, naglo isprui ruku i zagrabi njom po vazduhu. Nita nije uhvatila, ali zau vrisak i
pad, i lomljavu razbijenog stakla, na osnovu ega zakljui da je Zec vjerovatno upao u staklenik sa
krastavcima, ili tako neto.
Onda do nje dopre jedan ljutit glas Zeev:
"Pat! Pat! Gdje si?"
A tada glas koji nikad dosad nije ula: "Ma, gdje bih bio, tu sam! Okopavam jabuke, vaa
milosti!"
"Okopava jabuke, je li?", ree Zec gnjevno. "Ovamo! Dolazi i pomozi mi da se izvuem
odavde!" (Opet lomljava razbijena stakla.)
"uj, Pat, ta je ono na prozoru?"
"Pa, ruka, vaa milosti!"
"Ruka, tikvane jedan! Ko je ikad vidio toliku ruetinu? Zakrilila je itav prozor!"
"Tako je, vaa milosti. Pa ipak je ruka."
"Ali tu njoj i tako i tako nije mjesto. Idi i ukloni je."
Poslije toga nastade dug tajac i Alisa je samo s vremena na vrijeme mogla uti apat kao:
"Sigurno, ne svia mi se to, vaa milosti, nikako, nikako!"
"Uini kao to ti kaem, kukavico!", i ona najzad opet proturi ruku i opet zagrabi po vazduhu.
Ovoga puta se zaue dva nejaka vriska i ponovna lomljava razbijena stakla.
"Koliko li tu mora da ima staklenika s krastavcima!", pomisli Alisa. "Da mi je znati ta li e
sad uraditi! A to se tie onog da me izvuku s prozora, kamo sree da to mognu! Sigurna sam da i
ne elim da ovdje due ostanem!"
Neko vrijeme je ekala. Nita se nije ulo. Najzad, doprije do nje tandrkanje malih kolica i
mnogobrojni glasovi to su u isti mah govorili. Alisa razabra rijei: "Gdje su druge ljestve? Pa
trebalo je da ja donesem samo jedne. Druge su kod Bila Bile! Donesi ih ovamo, mome! Evo,
prisloni ih uz ovo oe! Ne, prvo ih zajedno svei ne seu ni do polovine! Eto, sad e biti
dosta dobro. Ne budi prznica! Ovamo, Bile! Uhvati ovo ue! Hoe li krov izdrati? Pazi na taj
rasklimani crijep! Oh, pada! Sagnite glave! (snaan prasak) E, ko je to uradio? ini mi se Bil
Ko e se spustiti niz dimnjak? Ne, ja neu! Ti e! To ja neu! Bil e poi dolje Hej, Bile!
15
16
nastojei da je dotakne.
"Jadniak moj lijepi!", javi mu se Alisa umiljato i pokua da mu to jae zvizne, ali sve
vrijeme uasno ju je plaila pomisao da je pas moda gladan, pa bi se u tom sluaju moglo bogme
desiti i da je pojede, uprkos svem njenom umiljavanju.
I ne znajui zapravo ta radi, Alisa dohvati jedan tapi i prui ga psiu. Istog asa psi
poskoi uvis sa sve etiri, radosno zakevta i jurnu prema tapiu, kao da e ga raskomadati. Tada se
Alisa skloni iza stabljike jednog velikog ika da je pseto ne bi pregazilo. Ali im se pojavi sa
druge strane, psi se ponovo zaletje na tap i u jurnjavi ga dohvati, prevrnu se preko glave. Onda
Alisa pomisli kako je ova igra nalik na igru sa kakvim snanim konjem, i oekujui svakog asa da
je psi obori pod noge i zgazi, ona opet optra oko ika. Psi je nasrtao na tapi, ali je svaki put
trao malice naprijed, a uzmicao mnogo vie nazad, i cijelo vrijeme promuklo lajao dok najzad ne
sjede na poprilinoj razdaljini, zadihan, isplaena jezika i poluzatvorenih krupnih oiju.
Alisi se uini da je ovo pogodna prilika da umakne. Zato smjesta krenu i trala je sve dok ne
ostade bez daha. Psei lave je sad jedva ujno dopirao do nje iz daljine.
"Pa ipak, to je to bio divan psi!", ree Alisa i osloni se na maslaak da se odmori, maui se
jednim njegovim listom. "Ba bih voljela da ga nauim kojekakvim vjetinama, samo samo kad
bih bila toliko velika da to mogu! Oh, jadna ja! Zamalo ne zaboravih da opet moram da porastem!
ekaj kako li u to postii? Vjerovatno treba da pojedem ili popijem togod. Ali veliko je pitanje
ta."
Veliko pitanje i jeste bilo: ta? Alisa pregleda cvijee i vlati trave, ali ne vidje nita to bi u
ovoj prilici moglo izgledati ba ono pravo to treba pojesti ili popiti.
U blizini je rasla jedna velika peurka, otprilike njene visine. Alisa zaviri pod peurku, pogleda na jednu pa na drugu stranu, zaviri i iza peurke i dosjeti se da bi mogla pogledati i ima li ta na
njoj.
Prope se na prste i pogleda iznad peurkinog ruba i tog istog asa oi joj se susretoe sa oima
jedne velike plave gusjenice koja je skrtenih ruku sjedjela na samom vrhu peurke i mirno puila
na dugu nargilu ne obraajui ni najmanje panje Alisi niti iem drugom.
GavaV
GUSJENIIN SAVJET
Gusjenica i Alisa su se neko vrijeme utke promatrale. Naposljetku Gusjenica izvadi nargilu iz
usta i obrati joj se otegnutim, sanjivim glasom:
"Ko si ti?", zapita Gusjenica.
Ovakvo zapoinjanje razgovora nije djelovalo ba ohrabrujue. Alisa odgovori prilino
stidljivo:
"Ja ja jedva to sad i znam, gospoo ali bar znam ko sam bila kad sam jutros ustala, no
ini mi se da sam se otada ve nekoliko puta promijenila."
"ta hoe time da kae?", zapita Gusjenica strogo. "Budi jasnija!"
17
"Naalost, ne mogu biti jasnija, gospoo," ree Alisa, "jer kao to vidite ja nisam ja."
"Ja to ne vidim", ree Gusjenica.
"Bojim se da to ne mogu izraziti jasnije", odvrati Alisa vrlo utivo, jer, prvo i prvo, ni ja sama
to ne razumijem. Mora se zbuniti kad u jednom jedinom danu promijeni toliko veliina."
"Ne mora" ree Gusjenica.
"Pa moda vi to jo niste osjetili", ree Alisa. "Ali kad se preobratite u auru a tako e, znate,
morati da bude jednog dana a poslije toga u leptira, vjerujem da ete se osjeati malo udno, zar
ne?"
"Nimalo", ree Gusjenica.
"Pa moda vi drukije osjeate", ree Alisa. "Ali ja znam da bi meni bilo vrlo udno."
"Tebi!" ree Gusjenica prezrivo. "A ko si ti?"
I to ih opet vrati na poetak razgovora. Alisa se ljutnu to Gusjenica stavlja tako kratke
primjedbe, protegnu se to je vie mogla u visinu i ree vrlo ozbiljno:
"Mislim da vi prvo treba meni da kaete ko ste".
"Zato?", Gusjenica e.
I ovo pitanje zbuni Alisu. I kako se nije mogla dosjetiti nikakvog zgodnog razloga, i kako je
Gusjenica po svemu sudei bila vrlo zle volje, ona se okrenu i poe.
"Vrati se!", viknu Gusjenica za njom. "Imam neto vano da ti kaem!"
Izgledalo je da ovo uistinu neto obeava. Alisa se okrenu i vrati.
"Naui da se savlauje!", dobaci joj Gusjenica.
"Je li to sve?", ree Alisa priguujui svoj gnjev to je bolje umjela.
"Nije", ree Gusjenica.
Alisa pomisli da bi mogla i popriekati, jer i tako i tako nema ta da radi a, najposlije, moda
e joj i kazati neto to vrijedi uti.
Nekoliko asaka Gusjenica je odbijala dimove bez rijei, ali najzad raskrsti ruke, ponovo
izvadi iz usta nargilu i ree:
"I tako ti misli da si se promijenila, je li?"
"Naalost, jesam, gospoo", ree Alisa. "Ne pamtim kao to sam pamtila i ni deset minuta ne
mogu da zadrim istu veliinu!"
"ta ne pamti?", zapita Gusjenica.
"Pa, eto, probala sam da recitujem 'Gle, malene pelice' ali ispalo je drukije!", odgovori Alisa
vrlo tuno.
"Recituj 'Star si, oe Viljeme'", ree Gusjenica.
Alisa skrsti ruke i otpoe:
"Star si, oe Viljeme", sin se javi,
"I kosa ti je sva sijeda
Pa ipak stalno dubi na glavi,
zar u tvojim godinama to tebi treba?"
"Kad mlad sam bio",
18
19
vie me ne gnjavi,
Vaan se ne pravi!
Zar cijeli dan da sluam besmislice?
Gubi se dok nisi sletio niz stepenice!
"To nisi dobro odrecitovala!", ree Gusjenica.
"Sve se bojim da i nisam ba sasvim dobro", ree Alisa bojaljivo. "Neke su se rijei izmijenile."
"Ne valja od poetka do konca", ree Gusjenica odluno, i nekoliko asaka vladae tiina.
Prva progovori Gusjenica.
"Kolika eli da bude?", zapita.
"Nisam probirljiva u pogledu veliine", odvrati Alisa urno, "samo nikom nije drago da se
mijenja tako esto, znate."
"Ne znam", odgovori Gusjenica.
Alisa ne odgovori. Jo nikad dosad nije joj neko toliko protivrjeio, i osjeti da gubi strpljenje.
"Jesi li sadanjom visinom zadovoljna?" zapita Gusjenica.
"Pa voljela bih da sam malko vea, gospoo, ako nemate nita protiv", ree Alisa. "Visina od
osam santimetara je tako bijedna!"
"To je divna visina!", odbrusi Gusjenica uspravljajui se. (Imala je tano osam santimetara.)
"Ali ja nisam navikla na nju", pravdala se jadna Alisa alosno. I pomisli: "Samo kad se ne bi
svi vrijeali tako lako!"
"Vremenom e se naviknuti", odsijee Gusjenica i stavi nargilu u usta i nastavi da pui.
Alisa je sad strpljivo ekala da se Gusjenica umilostivi pa da progovori. Koji asak kasnije
Gusjenica izvadi iz usta nargilu, jedanput-dvaput zijevnu i strese se. Onda sie sa peurke i otpuza
u travu dobacivi onako usput:
"Ako jede s jedne strane, postae via, a s druge, manja!"
"S jedne strane ega? S druge strane ega!" premiljae Alisa.
"Peurke", ree Gusjenica ba kao da je to pitanje Alisa glasno izrekla. I ve sljedeeg trena se
izgubi.
Jedan asak Alisa je zamiljeno gledala u peurku, nastojei da odgonetne koje su to dvije
njene strane. Ali poto je peurka bila potpuno okrugla, bilo je to vrlo teko. Naposljetku isprui
ruke, obgrli peurku koliko god je to mogla, i svakom rukom sa njenog ruba odlomi po jedno pare.
"E, sad koje je koja?", upita se i gricnu malo od pareta iz desne ruke da vidi ta e biti. Ve
idueg trena osjeti odozdo estok udarac u bradu. To bradom bijae udarila o nogu!
Prestravi se od ove nagle promjene, ali osjeti da nema vremena na pretek, jer se tako brzo
smanjivala. Zato se bre bolje prihvati drugog pareta. Ali noga joj je toliko bila pritisla bradu, da
jednostavno nije mogla otvoriti usta. Najzad joj to poe za rukom i ona uspije da proguta mrvicu od
pareta iz lijeve ruke.
"Evo, glava mi je najzad slobodna", ree Alisa s radou koja se ve idueg trena pretvori u
uas, jer nikako nije mogla da vidi svoja vlastita ramena. Jedino to je mogla vidjeti kad je spustila
pogled, bio je strano dugaak vrat. Izgledalo je da se poput kakve stabljike uzdie iz mora zelenog
20
21
Glava VI
PRASE I BIBER
asak-dva stajala je gledajui kuu i ne znajui ta da radi, kad najednom iz ume istra jedan
livrejisani sluga (smatrala ga je slugom zato to je bio u livreji, inae sudei po licu, prije bi se reklo
da je riba) i poe snano udarati akama u vrata. Otvori mu ih drugi livrejisan sluga, okruglog lica i
krupnih oiju kao u abe. Alisa zapazi da je kod obojice kosa napuderisana i sva u uvojcima. Bila je
vrlo radoznala da sazna ta se to zbiva, pa se iz ume malo prikrade da oslune.
Sluga-Riba izvadi ispod mike jedno veliko pismo, gotovo iste veliine kao i on sam, i predade
ga drugom slugi, govorei sveanim glasom:
"Za Vojvotkinju. Poziv od Kraljice na igru kroketa."
Sluga-abac ponovi istim sveanim tonom, izmijenivi samo malo red rijei:
"Od Kraljice. Poziv za Vojvotkinju na igru kroketa."
Onda se jedan drugom duboko poklonie i uvojci im se spletoe.
Alisa se na to toliko stade smijati da morade otrati natrag u umu, jer se poboja da bi je mogli
uti. A kad ponovo izviri, Sluga-Riba bijae ve otiao, a Sluga-abac je sjedio kod vrata i blesavo
zurio u nebo.
Alisa bojaljivo prie vratima i zakuca.
"Nema nikakve svrhe da kuca", ree Sluga, "i to iz dva razloga. Prvo zato to sam na istoj
strani vrata na kojoj si i ti, a drugo, to ovi unutra toliko galame da je sva prilika da te niko ne moe
ni uti."
I zaista, unutra se tako strano larmalo neko je neprestano urlao i kihao, i as po as ula se
22
nekakva silna lomljava, kao da se kakav tanjir ili lonac razbijaju u paramparad.
"A kako u onda, moliu, ui?", zapita Alisa.
"Imalo bi nekakvog smisla da kuca", nastavi Sluga i ne sluajui je "da su vrata izmeu nas.
Na primjer, da si unutra, mogla bi kucati i ja bih te mogao, razumije, ispustiti napolje." I dok je to
govorio, sve vrijeme je gledao u nebo, to je Alisa smatrala zaista neutivim.
"Ali moda i ne moe drukije", ree u sebi. "Oi samo to mu nisu na vrh glave. Ali mogao bi
bar odgovarati na pitanja."
"Kako mogu ui?", ponovi glasno.
"Sjediu ovdje", ree Sluga, "do sutra..."
Tog trenutka vrata na kui se otvorie i jedan veliki tanjir poletje pravo Slugi na glavu. Ali mu
samo okrznu nos i sasu se u komade kad udari o jedno stablo iza njega.
"...ili do prekosutra, moda", nastavi Sluga istim glasom kao da se ama ba nita nije ni
dogodilo.
"Kako u ui?", opet e Alisa, jo glasnije.
"A hoe li uopte ui?", Sluga e na to. "To je pitanje broj jedan, razumije."
Tako je, besumnje, i bilo. Samo Alisa nije voljela da joj se to na takav nain kae.
"Zaista je strano", promrmlja Alisa u sebi, "kako se sva ova stvorenja vole da prepiru. Da
ovjek izludi!"
Slugi se uini da je ovo zgodna prilika da ponovi ono to je ve rekao, samo drukije.
"Ovdje u sjedjeti", ree, "neprestano, danima i danima."
"Ali ta ja da radim?", zapita Alisa.
"to god ti drago", ree Sluga i poe fiukati.
"Oh, kao da opet ima nekakvog smisla razgovarati s njim!", ree Alisa sva oajna. "Prava je
budala!"
I ona otvori vrata i ue.
Vrata su vodila pravo u prostranu kuhinju koja je bila puna dima. Na sred kuhinje, na jednom
tronocu, sjedjela je Vojvotkinja i u krilu drala djetence. Kuharica nadnesena nad vatru, mijeala je
neto u velikom loncu koji je, kako se Alisi uini, bio pun orbe.
"Vjerovatno su orbu isuvie zabiberili!", ree Alisa sama sebi, i to na jedvite jade, jer je
neprestano morala da kie.
Vazduh je doista bio zasien mirisom bibera. ak bi i Vojvotkinja ponekad kihnula. A
djetence je kihalo i urlalo, naizmjenino, bez ikakve stanke. Kihale nisu jedino kuharica i velika
maka koja je sjedjela na ognjitu, usta iskeenih od uha do uha.
"Molim vas hoete li mi rei", javi se Alisa pomalo bojaljivo, jer nije bila ba sigurna da li je
lijepo da ona prva zapoinje razgovor, "zato se vaa maka tako kesi?"
"Zato to je to eirska maka", ree Vojvotkinja. "Prase!"
Vojvotkinja izgovori ovu posljednju rije sa tako iznenadnom estinom da Alisa prosto
poskoi. Ali odmah shvati da je upuena djetetu a ne njoj, zato se odvai i nastavi:
"Nisam znala da se eirske make uvijek kese. Zapravo, nisam ni znala da se make umiju
kesiti."
"Sve one umiju", ree Vojvotkinja, "i veina njih se i kesi."
23
"Ja nijednu takvu ne poznajem", ree Alisa veoma utivo i bijae joj milo to se upustila u razgovor.
"injenica je da ti ne zna mnogo", ree Vojvotkinja.
Alisi se ba ne svidje ton kojim je izgovorena ova primjedba, i pomisli da bi bilo dobro da
zapodjene razgovor o emu drugom. I dok je nastojala da iznae togod, kuharica smaknu sa vatre
lonac sa orbom i istog asa poe da na Vojvotkinju i dijete frljaca sve to joj je dolazilo pod ruku.
Prvo poletjee maice; onda uslijedi pljusak tava, tanjira i zdjela. Vojvotkinja nije na njih obraala
nikakvu panju, ak ni onda kad bi je ta od toga pogodilo. A dijete se ve i onako toliko dernjalo
da nikako nisi mogao znati kad ga je ta zaboljelo a kad nije.
"Oh, molim vas pazite ta radite!" povika Alisa sva prestravljena, poskakujui s mjesta na
mjesto. "Oh, ode mu krasni nosi!", zavapi Alisa kad jedna ogromna tava sunu pored djetinjeg nosa
i zamalo to mu ga ne otkide.
"Kad bi svako gledao svoja posla", javi se Vojvotkinja promuklim mumljanjem, "svijet bi se
mnogo bre okretao".
"to ne bi bilo ba dobro", ree Alisa, koja se obradova to joj se pruila prilika da malo
pokae svoje znanje. "Zamislite ta bi bilo sa danom i noi! Znate, Zemlji je potrebno dvadeset i
etiri sata da se obrne oko svoje osi..."
"Kad pomenu os", ree Vojvotkinja, "odsijecite joj glavu!"
Alisa prilino zabrinuto pogleda kuharicu, da vidi hoe li izvriti taj nalog, ali je kuharica bila
zabavljena mijeanjem orbe i nije, izgleda, ni sluala. Zato se Alisa usudi da nastavi:
"...mislim, dvadeset i etiri sata. Ili dvanaest? Ja..."
"Oh, ne gnjavi me!", ree Vojvotkinja. "Nikad nisam podnosila brojke!" I opet poe da
ljuljuka dijete i da mu pri tom pjeva neto to je liilo na uspavanku, ali svaki put kad bi dola na
kraj stiha, snano bi ga prodrmusala.
"Sa siniem u maenju ne pretjeraj,
I tuci ga kada kie
Jer to ini iz inata, vjeruj,
zna da to mrzi ponajvie."
Hor
(vojvotkinji se pridruie kuharica i dijete)
"Uau! Uau!Uau!"
I dok je pjevala drugu strofu pjesme, Vojvotkinja je tako snano bacakala dijete gore-dolje, da
je jadno toliko urlalo, te je Alisa jedva mogla i da razabere rijei.
"Sa siniem stroga sam ja,
I tuem ga kada kie,
Jer kad hoe, ba mu prija,
24
25
"eirska maco!", otpoe prilino bojaljivo, poto nije znala da li e joj se to ime svidjeti.
Meutim Maka se samo jo vie iskesi. "Oho, izgleda da je sad zadovoljna", pomisli Alisa i
nastavi:
"Molim te, hoe li mi rei kojim putem da krenem pa da izaem odavde?"
"To u mnogome zavisi od toga kuda eli da poe?", ree Maka.
"Nije ni mnogo vano kuda", ree Alisa.
"Onda je svejedno kojim e putem krenuti", na to e Maka.
"Samo da negdje stignem", dodade Alisa kao objanjenje.
"Oh, sigurno e stii", ree Maka, "samo ako zadugo hoda."
Alisa priznade da se ovo ne moe opovrgnuti i zato postavi jo jedno pitanje.
"Ko ivi u okolini?"
"U ovom pravcu", ree Maka zamahnuvi desnom apom, "stanuje eirdija, a u onom
pravcu", zamahnuvi drugom apom, "stanuje Martovski Kuni. Posjeti kojeg ti god drago. Obojica
su ludi."
"Ali ja ne elim da idem meu luake", primijeti Alisa.
"Oh, nema ti druge", ree Maka. "Svi smo mi ovdje ludi. Ja sam luda. Ti si luda."
"Otkud zna da sam ja luda?" zapita Alisa.
"Mora da jesi", ree Maka, "inae ne bi dola ovamo."
Za Alisu to uopte nije bio dokaz. Ipak nastavi.
"A kako zna da si ti luda?"
"Da postavimo stvar ovako", ree Maka. "Pas nije lud. S tim se slae?"
"Mislim da je tako."
"Evo dakle", nastavi Maka. "Vidi, pas rei kad je ljut a mae repom kad mu je ta drago. A
ja reim kad mi je ta drago a maem repom kad sam ljuta. Zato sam luda."
"Ja to kod tebe zovem predenjem, a ne reanjem", ree Alisa.
"Zovi ti to kako ti drago", ree Maka. "Igra li danas kroket s Kraljicom?"
"Vrlo bih rado", ree Alisa, "ali jo nisam pozvana."
"Tamo e me vidjeti", ree Maka i nestade je.
Alisa se i ne saudi mnogo, bila je ve toliko navikla da se dogaaju udne stvari. I dok je jo
bila zagledana u ono mjesto na kojem je stajala Maka, ona se opet pojavi.
"Uzgred reeno, ta je bilo s djetetom?", zapita Maka. "Umalo ne zaboravih da te upitam."
"Postalo je prasac," ree Alisa mirno kao da se Maka vratila na najprirodniji nain.
"Tako sam i mislila", ree Maka i opet je nestade.
Alisa malo poprieka, oekujui da e je moda opet vidjeti, ali se Maka vie ne pojavi, i
poslije asak-dva Alisa se zaputi tamo gdje joj je reeno da ivi Martovski Kuni.
"eirdije sam viala i ranije", ree Alisa u sebi. "Martovski Kuni e biti mnogo zanimljiviji
i moda, s obzirom da je maj, nee biti suvie lud bar nee onoliko koliko u martu."
Kad to ree, pogleda uvis i opet ugleda Maku kako sjedi na grani jednog drveta.
"Da li si kazala prasac il kvasac?", zapita Maka.
"Kazala sam prasac", odvrati Alisa. "Ali ne svia mi se to to se stalno as pojavljuje, as
nestaje. Da se ovjeku zanesvijesti."
26
"Pa dobro", ree Maka. I ovoga puta je nestajala polagano. Poela je od vrha repa i zavrila
smijekom, i on je ostao za neko vrijeme na grani i kad joj je sve ostalo iezlo.
"Eh, esto sam viala maku bez smijeka, ali smijeak bez make! E, nikad u ivotu nita
udnije nisam vidjela!"
Nije ila dugo kad ugleda kuu Martovskog Kunia. Pomislila je da to mora da bude njegova
kua, jer su joj dimnjaci bili u obliku uiju a krov natkriven krznom. Kua je bila toliko velika da
Alisa ne htjede da joj prie prije nego to gricne jo malo peurke i poraste do visine od ezdesetak
santimetara. Pa i tad joj je prilazila prilino bojaljivo, govorei:
"ta ako ipak bude potpuno lud! Bolje bi mi bilo da sam otila u posjetu eirdiji!
Glava VII
LUDA AJANKA
Pred kuom ispod jednog drveta bio je postavljen sto za kojim su sjedjeli Martovski Kuni i
Seirdija i pili aj. Izmeu njih je sjedio Puh i vrsto spavao, a njih dvojica su se nalaktili na njega
i razgovarali preko njegove glave.
"Ba nezgodno za Puha", pomisli Alisa, "samo poto spava, vjerovatno mu to ne smeta."
Sto je bio velik, ali su se sva trojica stisla u jedan ugao.
"Nema mjesta! Nema mjesta!", povikae kad ugledae Alisu kako im prilazi.
"Ima puno mjesta!", ljutite e na to Alisa, i sjede u prostranu naslonjau na jednom kraju stola.
"Poslui se malo vinom!", ree Martovski Kuni ljubazno.
Alisa pree pogledom po stolu, ali na njemu je bilo samo aja.
"Ne vidim nikakvo vino", primijeti.
"Pa i nema ga", ree Martovski Kuni.
"Onda nije ba utivo od vas to ga nudite", ree Alisa ljutito.
"Nije bilo utivo ni od tebe to si sjela bez poziva", ree Martovski Kuni.
"Nisam znala da je to va sto", odvrati Alisa. "Postavljen je za mnogo vie osoba, a ne samo za
troje."
"Treba da se podia!", ree eirdija. Neko vrijeme je vrlo radoznalo gledao u Alisu i ovo
su bile njegove prve rijei.
"Nije potrebno da stavlja svoje line primjedbe", Alisa e prilino strogo. "To je vrlo
neuljudno."
uvi ovo, eirdija izbei oi. Ali samo ree:
"Dato mi ti dato, zato je gavran slian pisaem stolu?"
"Oho, bie zabavno!", pomisli Alisa. "Drago mi je to su poeli postavljati zagonetke." I
dodade naglas:
"Vjerujem da u pogoditi!"
"Hoe da kae da misli da zna odgovor?", priupita Martovski Kuni.
"Upravo to", ree Alisa.
27
28
29
30
31
Glava VIII
KRALJIINO IGRALITE KROKETA
Kraj ulaza u batu rasla je velika rua. Cvjetovi su joj bili bijeli, ali trojica batovana marljivo
su ih bojili u crveno. Alisi se to uini vrlo udno i prie da bolje vidi i ba u tom asu zau kako
jedan od njih ree:
"Pripazider ti, Petice! Ne pri boju po meni!"
"ta ja tu mogu", obrecnu se na njega Petica. "Sedmica me je gurnuo u lakat."
Na to Sedmica podie glavu i ree:
"Neka ti bude, Petice! Samo ti svaljuj krivicu na druge!"
"Tebi je bolje da uti!" ree Petica. "uo sam kako ba jue Kraljica kae da ti treba odsijei
glavu!"
"Zato?" javi se onaj to je prvi progovorio.
"To se tebe ne tie, Dvico!" ree Sedmica.
"Kako da ga se ne tie!", Petica e. "A kazau mu i zato. Zato to je umjesto luka kuharici
donio lukovice tulipana."
Sedmica baci etku i upravo zapoe:
"Ama od svih nepravdi...", kad mu pogled sluajno pade na Alisu koja je stajala i promatrala
ih, i on najednom uutje. I druga dvojica se okrenue i svi joj se duboko poklonie.
"Hoete li mi rei", zapita Alisa pomalo stidljivo, "zato premazujete ove rue?"
Petica i Sedmica nita ne rekoe ve pogledae Dvicu. Dvica otpoe tiho:
"Pa, stvar je u tome, razumijete, gospoice, ovo ovdje je trebalo da bude crvena rua, ali smo
mi grekom zasadili bijelu. I ako to Kraljica sazna, svima e nam odsijei glave. Tako, razumijete,
gospoice, inimo to najbolje moemo da prije nego to ona doe..."
U tom asu Petica, koji je brino motrio na batu povika: "Kraljica! Kraljica!", i sva trojica
batovana popadae na zemlju niice. Zau se bat mnogobrojnih koraka i Alisa se osvrnu, jer je
jedva ekala da vidi Kraljicu.
Najprije naioe desetorica vojnika nosei oznake maka. Svi su bili istog oblika kao i trojica
batovana, duguljasti i pljosnati, a ruke i noge su im bile na uglovima. Za njima su ila desetorica
dvorjana. Bili su iskieni karo dijamantima i stupali dvojica po dvojica, kao vojnici. Poslije njih ila
su kraljevska djeca. Bilo ih je desetoro. Maliani su se vodili za ruke, dvoje po dvoje, i veselo
skakutati. Svi su bili iskieni crvenim hercovima. Za njima nastupahu gosti, uglavnom kraljevi i
kraljice, i meu njima Alisa prepoznade Bijelog Zeca. Razgovarao je brzo i ustro, osmjehujui se
na sve to bi ko rekao, i proao je mimo Alise i ne primijetivi je. Za njima je koraao Pub-Herc,
nosei na grimiznom somotskom jastuku kraljevsku krunu. I na kraju ove velianstvene povorke
nalazili su se KRALJ i KRALJICA HERC.
Alisa nije tano znala da li i ona treba da padne niice kao ona trojica batovana, nije se mogla
sjetiti da je kad ula da tako treba postupiti kad prolazi povorka.
"A i emu bi sluila povorka", pomisli, "jer ako bi svako morao da padne niice, onda je niko
ne bi ni vidio?"
32
33
"Onda dolazi!", grmnu Kraljica i Alisa se pridrui povorci, radoznala da vidi ta li e sad biti.
"Dan je vrlo vrlo lijep!", javi se neki plaljiv glas pored nje. Ila je pokraj Bijelog Zeca koji
joj je zabrinuto zavirivao u lice.
"Vrlo lijep", ree Alisa. "Gdje je Vojvotkinja?"
"Pst! Pst!", Zec izusti tiho i urno, zabrinuto se osvrnu preko ramena, onda se prope na vrh
prstiju i apnu joj na uho:
"Pod smrtnom je presudom!"
"Zbog ega?"
"Jesi li kazala, 'teta'?", priupita Zec.
"Ne, nisam", ree Alisa. "Ne mislim da je ikakva teta. Kazala sam: 'Zbog ega'?"
"Oamarila je Kraljicu", otpoe Zec.
Alisa se zakikota.
"Oh, tie!", proapta Zec prestravljeno. "ue te Kraljica" Vidi, prilino je bila okasnila, i
Kraljica ree..."
"Svi na svoja mjesta!" grmnu Kraljica i svi se utrcae, kud koji, sudarajui se jedan s drugim.
Ipak se za koji as smjestie i igra zapoe. Alisa pomisli da nikad u ivotu nije vidjela udnijeg
igralita za kroket. itavo je bilo u grebenima i jarcima. Umjesto lopti ivi jeevi, umjesto
tapova ivi flaminzi, a vojnici su morali da se potpuno presaviju i stoje na rukama i nogama, da
bi svojim tijelima pravili lukove.
Alisi je najtee spoetka bilo to to nikako nije znala da dri svog flaminga. Polo joj je za
rukom da mu tijelo zgodno namjesti pod miku noge su mu slobodno visile ali kad god bi mu
lijepo ispravila vrat i njegovom glavom htjela da udari jea, on bi se izvio i tako zbunjeno je
pogledao u lice da Alisa nije mogla a da ne prasne u smijeh. A kad bi mu spustila glavu i spremala
se da igru ponovo otpone, naljutila bi se kad bi vidjela kako se je otklupao i hoe da odgamie.
Uz to, kad god bi htiela da pogodi jea, redovno bi se pred njom isprijeio bilo kakav greben, bilo
jarak, a presamieni vojnici svaki as su se dizali i odlazili na drugi kraj igralita, te Alisa ubrzo
doe do zakljuka da je ovo jedna doista teka igra.
Svi igrai su igrali u isti mah, ne ekajui na red, sve vrijeme se svaali i otimali o jeeve, i
Kraljica se uskoro toliko razgoropadi da je poela da udara nogama o tle i svakog asa je
uzvikivala:
"Odsijecite mu glavu!" ili "Odsijecite joj glavu!"
Alisa se veoma uznemiri. Istina, dosada se nije sporjekala s Kraljicom, ali znala je da bi do
toga moglo da doe svakog asa. I pomisli:
"ta bi onda bilo s mene? Ovdje strano vole da odsijecaju glave. Pravo je udo to je jo iko
iv!"
Obazirala se oko sebe i gledala da nekako umakne, pitajui se da li e moi mugnuti a da je
niko ne opazi, kad u vazduhu ugleda neki udan prizor. Ispoetka nije znala ta bi to moglo biti, ali
poslije nekoliko asaka uvidje da je to maji smijeak i ree sama sebi:
"Pa to je eirska maka. Sad u bar imati s kim da razgovaram."
"Kako ti ide?", zapita Maka im joj se ukaza toliki dio usta da je mogla da progovori.
Alisa prieka da se Maki pojave oi, a onda klimnu glavom.
34
"Nema smisla da joj se obraam prije no to joj se ukau oba uha, ili bar jedno!"
Ve sljedeeg trenutka pomoli se cijela Makina glava i Alisa spusti svog flaminga na zemlju i
poe da joj pripovijeda o igri, sretna to ima nekoga da je slua. Maka je, izgleda, smatrala da je
pokazala dovoljan dio sebe, i na tome osta.
"ini mi se da ne igraju poteno", poali se Alisa. "I tako se strano svaaju da samoga sebe ne
uje. I... kao da nemaju nikakvih, odreenih pravila. U najmanju ruku, i ako ih imaju, niko ih se ne
pridrava... i ne moe ni zamisliti kako je nezgodno to je sve ivo. Na primjer, odjednom opazim
da luk, ispod kojeg treba da protjeram loptu, eta na drugom kraju igralita. Ili, upravo treba da
pogodim Kraljiinog jea, a on pobjegne im vidi da moj je dolazi!"
"Kako ti se svia Kraljica?", Maka e tiho.
"Nikako", ree Alisa. "Sasvim je..."
Upravo tada spazi za svojim leima Kraljicu kako prislukuje. Zato nastavi:
"... vjerovatno da e pobijediti, te se takorei ne isplati ni igrati do kraja."
Kraljica s osmjehnu i proe.
"S kim to razgovara?", zapita Kralj prilazei Alisi i sa velikom radoznalou gledajui u
Makinu glavu.
"To je jedna moja prijateljica eirska maka", ree Alisa. "Dozvolite da vam je predstavim."
"Ne svia mi se ba nimalo njen izgled", ree Kralj. "Al, moe da me poljubi u ruku ako eli."
"Pa radije ne bih!" primijeti Maka.
"Ne budi drska", ree Kralj, "i ne gledaj me tako!" I dok je jo bio u rijei, proe Alisi iza lea.
"Maka smije gledati kralja", ree Alisa, "to sam proitala u nekoj knjizi, samo ne znam
kojoj."
"E, treba je ukloniti odavde", ree Kralj vrlo odluno i obrati se Kraljici koja je upravo
prolazila:
"Draga moja! elim da se ova maka ukloni!"
Kraljica je imala samo jedan nain za sreivanje svih tekoa, veliki li malih.
"Neka joj se odsijee glava!", ree i ne osvrnuvi se ak.
"Odoh sam po Delata!", ree Kralj spremno i odhita.
Alisa pomisli da bi bilo dobro da se i ona vrati, da vidi kako napreduje igra, jer je u daljini
zaula Kraljiinu dreku. Ve je ula kako je tri igraa osudila na smrt zato to su propustili svoj red.
A nita joj se ovdje nije svialo. Igralo se tako zbrkano da nikad nije znala da li je na nju doao red
ili nije. Zato poe da potrai svog jea.
Njen je se borio s jednim drugim jeom, i Alisi se uini da je to sjajna prilika da jednog od
njih pogodi drugim. Nevolja je bila samo u tome to se njen flamingo odetao na drugi kraj bate i
Alisa ga ugleda kako bezuspjeno pokuava da uzleti na jedno drvo.
I dok je njoj polo za rukom da uhvati flaminga i donese ga natrag, bitka je ve bila okonana i
jeevima ne bijae ni traga ni glasa.
"Uostalom, nije ni vano!", pomisli Alisa, "jer svi lukovi su otili sa ove strane igralita."
Zato stavi flaminga pod miku da joj opet ne utekne i ode da jo malo porazgovara sa svojom
prijateljicom.
35
Kad stie do eirske make, iznenadi se kad oko nje zatee okupljenu itavu gomilu. Svaali
su se Delat, Kralj i Kraljica i sve je troje govorilo uglas, dok su ostali utjeli i po svemu sudei
osjeali se vrlo nelagodno.
im se Alisa pojavi, sve troje je zamolie da ona stvar presudi i ponavljahu joj svoje tvrdnje.
Ali poto su svi govorili u jedan glas, bilo joj je uistinu vrlo teko da shvati o emu je rije.
Delat je tvrdio da se ne moe odsjei nekom glava ako taj nema tijelo sa kojeg bi se glava
odsjekla. Da tako neto nikad nije radio pa ni sad pod starost nee da radi.
Kralj je tvrdio da se svakom ko ima glavu, glava moe i odsjei i da Delat ne trabunja tu
kojeta.
Kraljica je tvrdila da e, ukoliko se neto istog asa u tom pogledu ne uini, svima odreda
glave odletjeti. (Zbog toga je itavo drutvo i izgledalo ozbiljno i zabrinuto.)
Alisa se nije mogla dosjetiti da ita drugo kae osim:
"Maka je Vojvotkinjina. Najbolje da nju pitate o tome!"
"Ona je u tamnici", ree Kraljica Delatu. "Dovedi je ovamo!"
I Delat kao strijela odletje.
im on ode, Makina glava poe polako da se gubi, i kad se Delat vrati s Vojvotkinjom,
glave vie ne bijae. Stoga se Kralj i Delat bjesomuno utrcae da je trae, a ostala druina vrati
se igri.
Glava IX
PRIA LANE KORNJAE
"Ne moe ni zamisliti koliko mi je drago to te opet vidim, mila moja!", ree Vojvotkinja, pa
ljubazno uze Alisu pod ruku i poe s njom.
Alisa se obradova to je vidi ovako dobro raspoloenu i pomisli da je moda samo zbog bibera
bila onako goropadna kad su se ono sreli u kuhinji.
"Kad ja budem vojvotkinja", ree sama sebi (iako se tome nije ba nadala), u mojoj kuhinji
uopte nee biti bibera. orba je dobra i bez njega. Moda ljudi uvijek ba od bibera i postaju ljuti",
nastavi zadovoljna to je pronala nekakvo novo pravilo, "od sireta kiseli, od kamilice gorki, a
a od eera i slinih stvari djeca su slatka. Eh, kad bi to ljudi samo znali, onda, zna, ne bi u slatkiima toliko krtarili."
Bila je ve i zaboravila na Vojvotkinju i trgnu se kad joj zau glas na samom uhu:
"Razmilja o neem, draga moja, i zbog toga si prestala da razgovara, ne bih ti ba trenutno
umjela rei kakva se pouka moe iz tog izvui, ali u se za tili as sjetiti."
"Moda je i nema", Alisa se usudi da primijeti.
"De, de, dijete!", ree Vojvotkinja. "Sve ima pouku, ukoliko je samo umije pronai." I
govorei to, jo vre se pribi uz Alisu.
Alisi nije bilo ba po volji to joj se tako pribliila. Prvo, zato to je Vojvotkinja bila vrlo
runa, a drugo, to je upravo bila toliko visoka da se mogla osloniti bradom na Alisino rame, a
36
brada joj je bila neprijatno otra. Ali nije eljela da ispadne gruba i trpjela je to to je bolje mogla.
"Izgleda da igra sad tee mnogo bolje", ree.
"Tako je", ree Vojvotkinja, "a pouka koja se iz tog moe izvui jest: Oh, ljubav, ljubav svijet
pokree!"
"Neko je rekao", proaputa Alisa, "da se svijet okree ako svako gleda svoja posla!"
"Pa to je gotovo jedno te isto" na to e Vojvotkinja i svojom iljatom bradicom jo dublje
zaroni u Alisino rame, dodavi:
"A pouka koja se iz toga moe izvui jest Vodi rauna o smislu, a glas e sam voditi rauna
o sebi."
"Ala voli da iznalazi pouke u svemu!", pomisli Alisa u sebi.
"Vjerovatno se udi to te ne obujmim oko pasa", ree Vojvotkinja poslije izvjesne stanke.
"Razlog je to nisam sigurna u ud tvog flaminga. Da pokuam?"
"Mogao bi vas ugristi", odgovori Alisa obazrivo nimalo ne elei da to Bojvotkinja i uini.
"Sasvim tano", ree Vojvotkinja. "I flaminzi i goruica grizu. A pouka koja se iz tog moe
izvui jest: Svaka ptica svoje jatu leti."
"Samo to goruica nije ptica", primijeti Alisa.
"U pravu si kao i uvijek", ree Vojvotkinja. "Vrlo jasno postavlja stvari!"
"Ja mislim da je goruica mineral", ree Alisa.
"Naravno da jest", ree Vojvotkinja, spremna da se sloi sa svim to Alisa kae. "Nedaleko
odavde nalazi se veliki rudnik goruice. A pouka koja se iz tog moe izvui jest: to vie neeg
meni, manje tebi!"
"Oh, znam!" uskliknu Alisa koja nije ni sluala ta Vojvotkinja govori. "Goruica je povre.
Ne izgleda tako, ali jest."
"Potpuno se s tobom slaem", ree Vojvotkinja. I pouka koja se iz toga moe izvui, jest: Budi
onakav kakav bi htio da izgleda, ili jo jednostavnije: nikad ne zamiljaj da nisi drukija od onoga
kako izgleda drugima, da ono to jesi ili to bi mogla biti nije drukije nego to bi im ono to si
bila izgledalo drukije."
"Vjerujem da bih to bolje razumjela", ree Alisa vrlo utivo, "kad bi bilo napisano. Ovako, dok
govorite, ne mogu da vas ba najbolje pratim."
"To nije nita prema onom to bih ja mogla kazati da hou", ree Vojvotkinja zadovoljno.
"Molim vas, ne muite se da biste to jo opirnije kazali!", ree Alisa.
"Oh, ne govori mi o muenju!", ree Vojvotkinja. "Poklanjam ti sve to sam dosad rekla!"
"Jeftin poklon!", pomisli Alisa. "Sva srea da se za roendan ne dobijaju takvi pokloni!" Ali se
ne odvai da to glasno kae.
"Opet razmilja?", ree Vojvotkinja i iznova joj u rame zabode svoju iljatu bradicu.
"Imam pravo da razmiljam", odgovori Alisa nabusito, jer joj je sve ovo ve poelo pomalo i
da dosauje.
"Upravo toliko", ree Vojvotkinja, "koliko prasci imaju pravo da lete, i pou..."
Ali ovdje, na veliko Alisino udo, Vojkvotkinjin glas se prelomi, ak usred njene omiljene
rijei "pouka" i ruka koja joj je bila oslonjena na Alisinu ruku, poe da podrhtava.
Alisa podie oi i ugleda Kraljicu kako stoji pred njima, skrtenih ruku, a iz oiju kao da joj
37
varnice frcaju.
"Krasan dan, vae velianstvo!" poe Vojvotkinja tihim, slabanim glasom.
"uje, lijepo te opominjem", uviknu Kraljica udarajui nogom o tle, "ili ti odavde ili tvoja
glava! I to ovog istog trena! Pa biraj!"
Vojvotkinja odabra i za tili as se izgubi.
"Nastavimo igru!", ree Kraljica Alisi. A Alisa je bila toliko prestravljena da ne umjede ni
rijei prosloviti, nego polako poe za njom do igralita.
Ostali gosti su iskoristili Kraljiino odsustvo i u hladovini se odmarali. Ali im je ugledae,
pourie da nastave igru, a Kraljica samo dobaci da ih jedan as skanjivanja moe ivota stajati.
I za sve vrijeme igre Kraljica nije prestajala da se svaa sa drugim igraima i da uzvikuje:
"Odsijecite mu glavu" ili "Odscijecite joj glavu!"
Osuenike su vojnici odvodili u zatvor i zato, naravno, nisu mogli da budu lukovi, tako da u
roku od kojih pola sata na igralitu nije bilo vie ni jednog luka, a svi igrai, izuzev Kralja, Kraljice
i Alise, bijahu u zatvoru, osueni na smrt.
Onda Kraljica, sva zadihana, prekide igru i ree Alisi:
"Jesi li vidjela Lanu Kornjau?"
"Nisam, ak ne znam ni ta je to", odvrati Alisa.
"To je ono od ega se pravi lana orba", ree Kraljica.
"Niti sam je kad vidjela niti ula za nju!" Alisa e.
"Hajde onda ovamo, pa e ti ona ispriati svoju istoriju."
I dok se sa Kraljicom udaljavala, Alisa u kako Kralj tiho kae druim:
"Svi ste pomilovani!"
"E, tako valja!", ree Alisa u sebi, jer je bila vrlo nesretna zbog tolikih smrtnih presuda to ih
je Kraljica izrekla ;
Uskoro naioe na jednog Grifona (Mitoloka ivotinja, pola lav, pola orao (glava i krila su
mu orlovski.) koji je u dubokom snu leao na suncu.
"Ustaj, lijentino!" prodera se Kraljica, "i odvedi ovu mladu damu do Lane Kornjae da uje
njenu istoriju. Ja se moram vratiti da nadgledani neke smrtne kazne koje sam izrekla", i ode ostavljajui Alisu samu sa Grifonom.
Alisi se nije nimalo sviao Grifonov izgled, ali pomisli kako ostati s njim nije nita opasnije
nego poi za onom goropadnom Kraljicom i zato ekae da on ustane.
Grifon sjede i protrlja oi; onda gledae za Kraljicom sve dok se ona ne izgubi iz vida. Onda se
zakikota.
"Jest smijeno", ree Grifon govorei upola sebi a upola Alisi.
"ta je smijeno?", zapita Alisa.
"Pa, ona!", ree Grifon. "Sve su to njene izmiljotine, zna, nikada nikog ne pogube. Hajde!"
"Ovdje svako samo kae: Hajde!", pomisli Alisa, polako idui za njim. "Jo nikad mi u ivotu
nisu toliko nareivali, nikad!"
Nisu ili dugo kad u daljini ugledae Lanu Kornjau kako tuna i usamljena sjedi na izboini
jedne stijene i kad joj prioe, Alisa u kako uzdie kao da joj srce hoe da prepukne. Saali se na
nju.
38
"Zato je tako tuna?", upita Grifona, a Grifon odgovori gotovo istim rijeima kao i ono
maloprije:
"Sve su to njene izmiljotine. Ni zbog ega nije tuna, zna. Hajde!"
I prioe Lanoj Kornjai koja ih pogleda svojim krupnim oima punim suza, ali nita ne ree.
"Ova ovdje mlada dama", ree Grifon, "eljela bi da uje tvoju istoriju."
"Ispriau joj je", ree Kornjaa dubokim muklim glasom. "Sjedite oboje i da ni rijei niste
proslovili sve dok ja ne zavrim."
Oni sjedoe i nekoliko asaka niko i ne progovori. Alisa pomisli u sebi:
"Ne vidim kako e ikad zavriti ako ne poinje." Ali je strpljivo ekala.
"Nekad davno", otpoe najzad Lana Kornjaa, duboko uzdahnuvi, "ja sam bila prava
kornjaa."
Poslije ovih rijei zavlada duga tiina koju je prekidao samo Grifonov povremeni usklik:
"hjkrr!" i Kornjaini neprestani bolni jecaji. Alisa zamalo to ne ustade da kae: "Hvala vam
gospoo, na vaoj zanimljivoj prii", ali je bila uvjerena da jo neto mora doi i zato je mirno
sjedjela u utjela.
"Kad smo bili mali", nastavi Lana Kornjaa najzad mirnije, iako bi tu i tamo jo uvijek
zajecala, "ili smo u kolu koja je bila u moru. Uitelj nam je bio jedna stara kornjaa obino smo
ga zvali 'kornjui'."
"A zato ste ga zvali 'kornjui'?", priupita Alisa.
"Zvali smo ga 'kornjui' zato to je bio tu da nas ui", odbrusi Lana Kornjaa. "Stvarno si vrlo
blesava!"
"Treba da se srami to postavlja pitanja prosta kao pasulj!" dodade Grifon, i oboje su sjedjeli
bez rijei i promatrali jadnu Alisu koja je mislila da e u zemlju propasti.
Najzad Grifon ree Lanoj Kornjai:
"Nastavi, starino! Nee se valjda itav bogovetni dan majati oko toga!"
I Kornjaa nastavi ovim rijeima:
"Da, ili smo u kolu u moru, iako ti to moda ne vjeruje."
"Ja nisam rekla da ne vjerujem!" prekide je Alisa.
"Jesi!" ree Lana Kornjaa.
"Zavei!" dodade Grifon prije no to je Alisa mogla ita i da kae.
Lanja Kornjaa nastavi:
"Stekli smo najbolje obrazovanje u stvari, ili smo u kolu svaki dan..."
"I ja sam ila u kolu svaki dan", ree Alisa. "Ne mora se time toliko hvalisati."
"I imali ste vanredne asove?" zapita Kornjaa malo zabrinuto.
"Da, uili smo francuski i muziku."
"I pranje?", upita Kornjaa.
"To, naravno, nismo!", odgovori Alisa prezrivo.
"Ah! Onda tvoja kola nije bila bog zna ta!", ree Kornjaa s velikim olakanjem. "U naoj
koli na kraju popisa svih predmeta stajalo je: francuski, muzika i pranje neobavezno."
"Ono vam ba nije bilo ni toliko potrebno kad ste ivjeli na dnu mora."
"Ja nisam sebi mogla priutiti da i to uim", ree Kornjaa uzdahnuvi. "Pohaala sam samo
39
obavezne predmete."
"Koji su to bili?", raspitivala se Alisa.
"U poetku, razumije se, okretanje i uvijanje", odgovori Kornjaa, "a onda razliite grane aritmetike ambicija, odupiranje, poruancija i rugancija."
"Nikad nisam ula sa poruanciju", usudi se Alisa da kae. "ta je to?"
Grifon podie obje svoje ape u udu.
"ta. Nikad nisi ula sa porunjavanje!", uskliknu, pretpostavljam da zna ta znai
poljepavanje?"
"Da", ree Alisa nesigurno. "To znai... uiniti... da neto... bude ljepe."
"Pa, eto", nastavi Grifon, "ako ne zna ta znai porunjavati, mora da si neka glupaa."
Alisa nije imala hrabrosti da postavi jo koje pitanje u vezi s tim, zato se okrenu Kornjai i
zapita:
"ta ste jo morali uiti?"
"Pa, eto, bila je tu misterija", odgovori Kornjaa brojei predmete na svoje peraje, "misterija
starog i novog vijeka, sa oceanografijom; onda protezanje uitelj protezanja bila je jedna stara
morska jegulja koja je dolazila jedanput nedjeljno. Ona nas je uila protezanju, pruanju i
sklupavanju."
"ta je to?", zapita Alisa.
"Pa ne mogu ti to pokazati", odgovori Kornjaa. "Isuvie sam kruta. A Grifon to nikad nije ni
uio."
"Nisam imao vremena", ree Grifon. "Pa ipak sam odlazio kod uitelja klasike. Bio je to jedan
stari rak."
"Ja njemu nikad nisam ila", ree Kornjaa uzdahnuvi. "Govorili su da poduava Smijeh i
Pla."
"Tako je, tako je!", ree Grifon uzdiui i sam. I oboje zagnjurie lice u ape.
"A koliko ste po rasporedu imali dnevno sati?", zapita Alisa jedva ekajui da promijeni
predmet razgovora.
"Prvi dan deset sati", ree Kornjaa, "a drugi devet, i tako redom."
"Kakav udan raspored", uskliknu Alisa.
"Zato se i zove raspored sati", primijeti Grifon, "to se po jedan sat svaki dan skrati."
Za Alisu je ovo bilo neto sasvim novo i malo promisli prije nego to ree:
"Onda ste jedanaestog dana morali imati praznik?"
"Naravno!", ree Lana Kornjaa.
"A ta je bilo dvanaestog?", nastavi Alisa radoznalo.
"Dosta prie o koli", upade Grifon vrlo odluno. "Ispriaj joj sad togod o igrama!"
Glava X
KADRIL JASTOGA
40
Lana Kornjaa duboko uzdahnu i nadlanicom pree preko oiju. Pogleda Alisu i pokua da
progovori, ali jedan asak dva jecaja su guila njen glas.
"Kao da joj je kost zapala u grlo", ree Grifon i stade je drmati i udarati po leima.
Najzad se Kornjai povrati glas i dok su joj suze lile niz obraze, nastavi:
"Ti moda nisi ivjela dugo pod morem... ("I nisam", ree Alisa.) I moda se nisi upoznala ni s
jednim jastogom (Alisa htjede da kae: "Jedanput sam ga probala", ali se brzo predomisli i ree:
"Nisam nikad".), pa onda ne moe ni zamisliti kakav je divan kadril jastoga."
"Pa i ne mogu", ree Alisa. "Kako izgleda taj ples?"
"Pa, evo!", ree Grifon. "Najprije svi stanu u jedan red du obale..."
"U dva reda", uzviknu Kornjaa. "Tuljani, kornjae i tako dalje. I kada sa puta uklone
meduze..."
"A to obino zahtijeva prilino vremena", upade Grifon.
"... naprave dva koraka naprijed..."
"A svako za partnera ima po jednog jastoga...", uzvikne Grifon.
"Naravno", ree Lana Kornjaa. "Naprave dva koraka, svi u parovima..."
"Izmijene jastoge i vrate se u istom poretku", produi Grifon.
"A onda, zna", nastavi Lana Kornjaa, "baci..."
"Jastoga!", uzviknu Grifon i poskoi uvis.
"... to moe dalje u more..."
"Zapliva za njim!", podvrisne Grifon.
"Prebaci se preko glave u moru!", povie Lana Kornjaa skaui bjesomuno.
"Opet promijeni jastoga!", drekne Grifon.
"Opet se vrati na obalu i to je sve prva figura", ree Lana Kornjaa utiavi najednom glas.
I ovo dvoje to su kao kakvi luaci skakali unaokolo, opet posjedae vrlo tuno i mirno i pogledae
Alisu.
"To mora da je vrlo lijepa igra", rea Alisa bojaljivo.
"Hoe da je malko pogleda?", zapita Lana Kornjaa.
"Vrlo rado", ree Alisa.
"Hajde da probamo prvu figuru!" ree Kornjaa Grifonu. "Moemo i bez jastoga, zna. Ko e
pjevati?"
"TI pjevaj!", ree Grifon. "Ja sam zaboravio rijei."
I tako poee dostojanstveno da igraju oko Alise, samo kad god bi joj se sasvim pribliili,
uvijek bi joj nagazili na noge! Mahali su prednjim apama da oznae takt a Lana Kornjaa je
pjevala, veoma tiho i tuno:
Bjelica e puu:
"De pouri malo, ta je?
Jedan trilj iza nas
ba na rep mi staje.
Gle jastoga i kornjaa,
hrle na obalu!
41
ekaju na pijesku
hoe i ti, puu,
pridruit
se
balu?
Hoe, nee, hoe, nee, hoe li se
pridruiti
balu?
Hoe, nee, hoe, nee, nee li se
pridruiti
balu?
Ni slutiti ti ne moe svu krasotu, puu mili,
Kad nas budu s jastozima na puinu
odbacili!"
"Predaleko, predaleko to je za me!" i Bjelici
odajui punu hvalu
Pu odlui da se nee pridruiti
balu.
Ne bi htio, ne bi mog'o, ne bi mog'o,
ne bi htio
pridruit se balu.
Ne bi htio, ne bi mog'o, ne bi mog'o,
ne bi htio
pridruit se
balu.
"A ta mari predaleko to je? Man' se, puu,
toga, mani!
Zna, i druga obala na drugoj je strani!
to dalje od Engleske, blie si francuskom
alu,
Stog, ne blijedi, dragi puu, nego hajde
pridrui se
balu.
Hoe, nee, hoe, nee, hoe li se
pridruiti
balu?
Hoe, nee, nee, nee li se
pridruiti
balu?"
"Hvala vam, bilo je vrlo zanimljivo promatrati tu igru", ree Alisa, sva srena to se igra
42
Tako im Alisa poe da prepriava svoje zgode i nezgode od onoga asa kad je prvi put
ugledala Bijelog Zeca. U poetku se malko plaila, jer su joj se oboje bili toliko pribliili, jedno s
jedne, drugo s druge strane, izbeivi oi i razjapivi usta. Ali to je dalje odmicala, postajala je sve
odvanija. Sluali su je potpuno mirno sve dok ne prispje do onog mjesta kad je Gusjenici poela da
recituje "Star si, oe Viljeme", a sve rijei ispale drukije. Onda Kornjaa duboko uzdahnu i ree:
"Vrlo udno!"
"udno da ne moe biti udnije!, ree Grifon.
"Sve je ispalo drukije!", ponovi Kornjaa zamiljeno. "Voljela bih kad bi ta izrecitovala
sada. Reci joj da pone!"
Gledala je u Grifona kao da je vjerovala da on posjeduje nekakvu mo na Alisom.
"Ustani i recituj: 'To je ljenjivev glas'", ree Grifon.
"Ala ovi nareuju i tjeraju me da ponavljam lekcije!", pomisli Alisa. "Mirne due sam mogla
onda biti i u koli!"
Ipak ustade i poe da recituje, ali po glavi joj se neprestano motao samo Jastogov kadril, te
takorei nije ni znala ta govori, pa pjesma uistinu ispade vrlo udno.
To jastogov je glas. uh ga kako osu:
"Preprili ste me, sad moram poeeriti kosu!"
Ba kao patak kapkom onim, i on nosom tako
Namjeta pojas i dugmad i okree stopala lako.
Kad pijesak suh je, veseo je k'o eva
I o ajkuli stranoj prezrivo pjeva.
Al' nadoe l' plima i ajkula eta se sjati
Glas mu se utanji i od straha zadrhti.
"To je drukije od onoga to sam ja recitovao kad sam bio mali", ree Grifon.
"Istina, ja tu pjesmu nikad nisam ni ula", ree Kornjaa, "ali mi zvui vrlo besmisleno."
Alisa nita ne ree. Sjedjela je lica zagnjurenog u ruke i pitala se da li e se ikad vie ita
zbivati na prirodan nain.
"Voljela bih kad bi mi se to objasnilo" javi se Kornjaa.
"Ona to ne umije objasniti", urno ree Grifon. "Prelazi na drugu strofu."
"Ali ono sa stopalima?", Kornjaa je bila uporna. "Kako ih je mogao" okrenuti nosom?"
"Pa to je prva figura u plesu", ree Alisa, ali je bila zbog svega toga strano zbunjena i jedva je
ekala da se o neem drugom pone razgovarati.
"Prelazi na drugu strofu!" ponovi Grifon. "Poinje rijeima: Prolaze kraj njegove bate"
Alisa ne smjede da ga ne poslua, iako je bila sigurna da e sve ispasti naopako, i nastavi
drhtavim glasom:
"Prolaze kraj njegove bate, tako mi istine
cijele,
Ugledah kako Sova i Panter burek dijele.
44
45
"Hajdemo!", uzviknu Grifon i uzevi Alisu za ruku pohrli i ne saekavi kraj pjesme.
"Kakvo je to suenje?", zapita Alisa sva zadihana od silne trke, ali Grifon samo ree: "Hajdemo!", i potra jo bre.
Sve tie i tie odzvanjale su sad sjetne rijei to ih je do njih donosio lahor:
"orbo vee-eeerice,
Krasna, krasna orbice!"
Gava XI
KO JE UKRAO KOLAE
Kad Alisa i Grifon stigoe, Kralj i Kraljica su ve sjedjeli na prijestolju, a oko njih se natisla
itava gomila sve vrste ptiica i zvjerki kao i cijeli pil karata.
Pred njima je stajao Pub-Herc u lancima okovan, a sa svake strane uvao ga je po jedan vojnik.
Blizu Kralja stajao je Bijeli Zec. U jednoj ruci drao je trubu a u drugoj svitak pergamenta.
Nasred sudnice nalazio se sto a na njemu velika zdjela kolaa. Izgledali su tako ukusni da
Alisi, samo to ih pogleda, poe voda na usta.
"Da se hoe suenje to prije zavriti, pa da nas poslue kolaima!"
Ali bila je sva prilika da od toga nita nema, i da bi joj prolo vrijeme, poe da se obazire oko
sebe.
Alisa jo nikad nije bila u sudu, ali je o sudovima itala u knjigama, i vrlo se obradova kad
vidje da zna maltene sve kako se tu ta zove.
"Ono je sudija", ree u sebi, jer na glavi ima veliku periku.
Uzgred reeno, sudija je bio sam Kralj. I poto je krunu stavio preko perike, kao da se osjeao
vrlo nelagodno, a ruku na srce, nije mu dobro ni pristajalo.
"A ono je pregrada sa klupama za porotnike", pomisli Alisa, "a onih dvanaest stvorenja (zna,
morala je kazati "stvorenja", poto su neka od njih bila ivotinje a neka ptice) mislim da su
porotnici."
Ovu posljednju rije ponovi u sebi dva-tri puta. Bila je na nju vrlo ponosna, jer je pomislila, i
to s pravom, da vrlo malo djevojica njenih godina zna ta ta rije uopte i znai. Meutim, sasvim
dobro bi bilo da je rekla i "sudski prisuditelji".
Svih dvanaest porotnika su vrlo marljivo pisali neto po tablicama.
"ta to oni rade?", Alisa tiho zapita Grifona. "Nemaju ta da zapisuju kad suenje jo nije ni
poelo."
"Zapisuju svoja imena!", odgovori apatom Grifon. "Boje se da ih ne zaborave prije no to se
suenje zavri."
"Glupani", otpoe Alisa glasno i ljutito, ali naglo uutje jer Bijeli Zec uzviknu:
"Tiina u sudnici!", a Kralj nataknu naoare i srdito se osvrnu da vidi ko to govori.
Ba kao da im je virila preko ramena, Alisa pogodi da svi porotnici na tablicama piu "Glu-
46
pani!", i ak pogodi da jedan od njih ne zna kako da tu rije napie, pa morade priupitati svog susjeda.
"Te njihove tablice e do kraja suenja postati prave papazjanije!", pomisli Alisa.
Pisaljka jednog porotnika je kripala. Alisa to, naravno, nije mogla da podnese, zato pree na
drugu stranu sudnice, stade mu iza lea i domalo ugrabi priliku da mu je otme. Uradila je to toliko
vjeto, da jadni mali porotnik (bio je to guter Bil) nije uopte znao ta mu se zbilo sa pisaljkom.
Poto je sve unaokolo uzaludno pretraio, bio je prinuen da cijelo vrijeme pie prstom. Ali od toga
je bilo slabe koristi, jer prst na tablici nije ostavljao ba nikakvog traga.
"Glasnie, proitaj optubu!", naredi Kralj.
Na to Bijeli Zec tri puta zatrubi, onda razvi pergamentski svitak i poe da ita:
"Kraljica-Herc napravi kolae
Jednog ljetnog dana nek znano je svima,
Pub-Herc ukrade te kolae
I odmagli s njima!"
"Razmislite o presudi!", obrati se Kralj porotnicima.
"Jo je rano, jo je rano!", urno upade Zec. "Ima jo mnogo ta prije toga!"
"Pozovite prvog svjedoka!", ree Kralj a Bijeli Zec tri puta zatrubi i uzviknu:
"Prvi svjedok!"
Prvi svjedok je bio eirdija. Uao je drei u jednoj ruci olju za aj, a u drugoj pare hljeba
sa maslacem.
"Oprostite, vae velianstvo", otpoe, "to unosim ovo. Ali pozvali su me prije no to sam
uspio da popijem aj."
"Trebalo je da ga popije", ree Kralj. "Kad si poeo?"
eirdija pogleda Martovskog Kunia koji je u sudnicu uao odmah iza njega, ruku pod ruku
sa Puhom.
"Mislim da je bio etrnaesti mart!", ree.
"Petnaesti", ree Martovski Kuni.
"esnaesti", dodake Puh.
"Zapiite to!", ree Kralj porotnicima, i porotnici bre-bolje zabiljeie na svoje tablice sva tri
datuma, a onda ih sabrae i rezultat pretvorie u ilinge i penije (engleski novac).
"Skini eir!", ree Kralj eirdiji.
"Nije moj!", odvrati eirdija.
"Ukradeni", uskliknu Kralj okrenuvi se porotnicima koji istog asa to zapisae.
"Ja eire prodajem", objasni eirdija. "Nijedan nije moj. Ja sam eirdija."
Tog asa Kraljica nataknu na nos naoare i poe netremice da bulji u eirdiju koji
problijedje i uzvrpolji se.
"Podnesi iskaz!", ree Kralj. "I ne vrpolji se, inae u narediti da ti se na licu mjesta odsijee
glava."
Izgleda da ovo ba nimalo ne ohrabri svjedoka. Neprestano se premjetao s noge na nogu,
47
pogledajui zabrinuto Kraljicu i u zabuni umjesto hljeba odgrize poveliko pare olje.
Upravo tog trena Alisu proe neko udno osjeanje koje je strano smete dok ne uvidje o emu
se radi. Opet je poela da raste i u prvi mah pomisli da se digne i napusti sudnicu. Ali se predomisli
i odlui da ostane tu gdje je, sve dok bude imala mjesta.
"Ne guraj se toliko!", ree Puh koji je sjedio uz nju. "Jedva diem."
"Ja tu nita ne mogu", ree Alisa smjerno. "Rastem."
"Nema nikakvog prava da raste ovdje", ree Puh.
"Ne govori kojeta!", ree Alisa smjelije. "Zna da i ti raste."
"Da, ali ja rastem umjereno", na to e Puh. "A ne na tako smijean nain." I on ljutito ustade i
pree na drugu stranu sudnice.
Za sve to vrijeme Kraljica nije skidala oiju sa eirdije, i ba kad je Puh prelazio preko
sudnice, ree jednom od dvorjana:
"Donesi mi popis pjevaa na posljednjem koncertu!", na to jadni Seirdija toliko poe da se
trese da mu spadoe s nogu obje cipele.
"Podnesi iskaz!", ponovi Kralj ljutito. "Inae u narediti da te pogube, drhtao ga ne drhtao!"
"Ja sam jedan bijedni siromaak, vae velianstvo" otpoe eirdija drhtavim glasom, "i
nisam jo bio ni sjeo za aj... nema tome vie od jedne sedmice ili tako neto... a o hljebu i maslacu
da i ne priam, postali su takva tanje... i svjetlucanje aja..."
"Svjetlucanje?", zapita Kralj.
"Poelo je sa s...", odgovori eirdija.
"Naravno da svjetlucanje poinje sa S", ree kralj otro. "Misli da sam budala? Nastavi!"
"Ja sam bijedni siromaak", nastavi eirdija, "i mnogo tota je svjetlucalo poslije toga
jedino je Martovski Kuni rekao..."
"Nisam", upade urno Martovski Kuni.
"Jesi!", ree eirdija.
"Poriem!", ree Martovski Kuni.
"On porie!", ree Kralj. "Ispusti taj dio."
"Pa, eto, u svakom sluaju Puh je rekao", produi eirdija, zabrinuto se osvrnuvi da vidi
hoe li i Puh poricati. Ali Puh nita nije poricao poto je spavao dubokim snom.
"Poslije toga", ree eirdija, "odrezao sam jo malo hljeba."
"Ali ta je Puh rekao?", zapita jedan od porotnika.
"Toga se ne mogu sjetiti", ree eirdija.
"Mora se sjetiti!", primijeti Kralj. "Inae e biti pogubljen."
Jadnom eirdiji ispade iz ruku olja za aj i hljeb sa maslacem i on se spusti na jedno
koljeno.
"Ja sam bijedni siromaak, vae velianstvo", otpoe.
"Ti si siromaan u govoru!", ree Kralj.
Na ovom mjestu jedno zamore zapljeska, ali istog asa sudski policajci zavedoe red. (Poto
je to prilino nerazumljiv izraz, odmah u ti ga objasniti. Policajci su imali jednu veliku vreu od
grubog platna koja se pri otvoru vezivala konopcem. U nju su naglavake ugurali zamore, vreu
zavezali i sjeli na nju.)
48
"Ba mi je drago to sam vidjela kako se to radi", pomisli Alisa. "Toliko puta sam itala u
novinama povodom izvjetaja sa suenja: "Bilo je pokuaja pljeskanja, ali je sudska policija odmah
zavela red, a nikad dosada nisam znala ta to znai."
"Ako je to sve to zna o toj stvari, moe sii", nastavi Kralj.
"Kako mogu sii", ree eirdija, "kad sam ve na podu."
"Onda moe sjesti!", odvrati Kralj.
U tom asu i drugo zamore poe da pljee, ali sudska policija i ovaj put zavede red.
"Zamorii su sad obrali bostan!" pomisli Alisa. "Sad e ii bre."
"Rado bih dovrio svoj aj", ree eirdija, zabrinuto pogledajui Kraljicu koja je itala popis
pjevaa.
"Moe ii!", ree Kralj i eirdija izletje iz sudnice ne stigavi ak ni da obuje cipele.
"A napolju mu odsijecite glavu!", dobaci Kraljica jednom sudskom policajcu.
Ali prije no to je policajac i dospio do vrata, eirdiji ne bijae ni traga ni glasa.
"Pozovite sljedeeg svjedoka!", ree Kralj.
Sljedei svjedok je bila Vojvotkinjina kuharica.
U ruci je drala bibernicu, ali ak i prije no to je ula u sudnicu, Alisa je pogodila ko je
sljedei svjedok po tome to su svi oni koji su stajali kod vrata, poeli odmah da kiu.
"Podnesi iskaz!", ree Kralj.
"Neu!", odvrati kuharica.
Kralj zabrinuto pogleda u Bijelog Zeca koji mu apnu:
"Ovom svjedoku vae velianstvo mora postavljati unakrsna pitanja."
"Pa ako se mora, mora!", ree Kralj alosno, pa skrstivi ruke gledae u kuharicu toliko
smrknuto, da mu se obrve gotovo sasvim sastavie.
"Od ega se prave kolai?"
"Uglavnom od bibera", odgovori kuharica.
"Od mekmeza!", javi se neki sanjiv glas iza nje.
"epajte tog Puha!", podvrisnu Kraljica. "Odsijecite tom Puhu glavu! Izbacite tog Puha iz
sudnice! Uguite ga! Utinite ga! Iupajte mu brkove!"
I dok su izbacivali Puha, u sudnici se nekoliko asaka nije znalo ni ko pije ni ko plaa, a kad
se sve opet stia, kuharice vie nije bilo.
"Nije ni vano!", ree Kralj s velikim olakanjem. "Pozovite idueg svjedoka!"
I poluglasno dodade Kraljici:
"Zaista, draga, iduem svjedoku e ti morati da postavlja unakrsna pitanja. Mene ve boli
glava!"
Alisa je promatrala Bijelog Zeca kako premee po spisku, radoznala da sazna ko e biti
sljedei svjedok.
"Jer jo uvijek nisu prikupili dovoljno dokaza", ree u sebi.
Moe zamisliti koliko se iznenadi kad svojim piskavim glasiem Bijeli Zec iz petnih ila
podviknu:
"Alisa!"
49
Glava XII
ALISIN ISKAZ
"Ovdje!", povie Alisa i, onako zbunjena, potpuno zaboravi koliko je porasla za ovih nekoliko
posljednjih asaka i skoi tako ustro da krajem suknje preturi porotniku pregradu, te svi porotnici
popadae sa klupa na glave onima to su sjedjeli u sudnici i stadoe se koprcati, to Alisu uvelike
podsjeti na staklenu kuglu sa zlatnim ribicama koju je prole nedjelje sluajno prevrnula.
"Oh, oprostite, molim vas!", uzviknu sva prestravljena i bre-bolje stade da ih kupi, jer joj se
po glavi motao sluaj sa zlatnim ribicama i nekako joj se inilo da porotnike mora to prije pokupiti
i vratiti ih na klupe, inae im nema ivota.
"Suenje se ne moe nastaviti", ree Kralj vrlo vanim glasom, "sve dok se svi porotnici ne
vrate na svoja prava mjesta svi!", ponovi naglaavajui i pri tom strogo gledajui u Alisu.
Alisa baci pogled na porotnike klupe i spazi da je u urbi Gutera okrenula naglavake, i
jadniak je tuno mahao repom ne mogavi ni da mrdne.
Ona ga brzo izvue i postavi kako treba.
"Kao da to opet neto puno znai", ree u sebi. "Sigurna sam da e od njega biti ista korist, bio
ga okrenut ovako il' onako."
im se porotnici malo oporavie od straha poslije prevrtanja i im im pronaoe i opet
predadoe tablice i pisaljke, oni marljivo prionue na posao da napisu izvjetaj o ovoj nezgodi, svi
osim Gutera, koji je, kako izgleda, bio toliko uzbuen da nije bio ni za ta, nego je sjedio otvorenih
usta zurei u strop sudnice.
"ta ti zna o ovoj stvari?", upita Kralj Alisu.
"Nita", ree Alisa.
"Ba nita?", Kralj je bio uporan.
"Ba nita", odvrati Alisa.
"Ovo je vano", ree Kralj obrativi se porotnicima.
Oni su upravo htjeli da ovo pribiljee na svoje tablice, kad upade Bijeli Zec:
"Nevano, to je, razumije se, mislilo vae velianstvo!" ree sa velikim potovanjem, ali pri
tom se na Kralja mrtio i kreveljio.
"Nevano, naravno, to sam mislio, ree Kralj urno i poluglasno stade u sebi da ponavlja:
"Vano nevano nevano vano", kao da je isprobavao ta bolje zvui.
Neki porotnici zapisae "vano", a neki "nevano".
Alisa to zapazi jer je bila toliko blizu da je mogla priviriti u njihove tablice.
"Ali to uopte ne mijenja stvar!", pomisli u sebi.
U tom trenutku Kralj, koji je neko vrijeme neto marljivo zapisivao u svoju biljenicu,
uzviknu:
"Tiina!" i proita iz knjige:
"Paragraf etrdeset i drugi: 'Sve osobe koje su vie od jednog i po kilometra moraju napustiti
sudnicu.'"
50
51
52
"Zar izgleda kao da umijem?", ree. (A zaista i nije izgledalo, jer je sav bio od kartona.)
"Do sada je u redu", ree Kralj i nastavi mrmljajui stihove u sebi:
"'A da ne lae, znamo' to se, naravno, odnosi na porotu."
"'Dao sam joj jedan, dva su njemu dali' pa, eto, to mora da je uradio s kolaima, znate..."
"Ali dalje ide: 'Od njega su sve tebi vratili'" ree Alisa.
"Pa eno ih!", Kralj e pobjedonosno pokazujui kolae na stolu. "Sve je jasno kao dan." Onda
opet:
"'Do ispada njenog posljednjega' ja mislim da ti, draga, nikad nisi pravila ispade?", ree
Kraljici.
"Nikad!", odgovori Kraljica bijesno i pritom baci na Gutera tintarnicu.
(Nesretni mali Bil se ve bio okanio pisanja jednim prstom, jer je uvidio da na tablici ne ostavlja nikakav trag. Ali sad opet bre-bolje poe da pie, zamaui prst u tintu koja mu je curila niz
lice, i to je radio dokle god je tinte trajalo.)
"Onda ispada da se ove rijei ne odnose na tebe", ree Kralj gledajui sa osmijehom po sudnici.
Zavlada grobna tiina.
"To je igra rijei!", ree Kralj uvrijeeno i svi se nasmijae.
"Neka porota pree na suenje!" ree Kralj moda ve po dvadeseti put danas.
"Ne, ne!", na to e Kraljica. "Prvo osuda pa onda suenje!"
"Hajde ne lupetaj!", ree Alisa glasno. "Kako osuda moe doi prije suenja!"
"Zavei!", ree Kraljica pocrvenjevi.
"Neu!", odvrati Alisa.
"Odsijecite joj glavu!", uviknu Kraljica iz sveg glasa.
Niko ne mrdnu.
"Ko jo vas ta zarezuje!", ree Alisa. (Ve je bila dostigla svoju pravu visinu.) "Vi ste samo
pil karata!"
Na to se itav pil vinu u vazduh i poletje pravo na nju.
Alisa vrisnu, to od straha, to od gnjeva i pokua da ih rastjera.
Tog trena se prenu i vidje kako lei na obali, s glavom na sestrinom krilu, a ona joj njeno sa
lica uklanja ono nekoliko svelih listova to su doleprali sa drvea.
"Probudi se, Alisa mila!", dozva je sestra. "Da zna kako si dugo spavala!"
"Oh, sanjala sam tako udan san!", ree Alisa i to je bolje umjela ispria sestri sve one
udesne zgode i nezgode o kojima ste upravo u knjizi itali. A kad je zavrila, sestra je poljubi i
ree:
"San je doista bio udesan, duo, a sad pouri da popije aj, ve je kasno."
I Alisa ustade i potra, i trei to je bre mogla, razmiljae o tome kako je to uistinu bio
divan san.
A sestra je mirno sjedjela ondje gdje je Alisa i ostavila, podnimljena posmatrala zalazak sunca
i razmiljala o maloj Alisi i njenim udesnim zgodama sve dok i sama ne poe da pomalo sniva.
Evo ta:
U svom snu najprije ugleda malu Alisu, njene majune ruke sklopljene na koljenima i sjajne,
53
ive oi zagledane u njene... ula je ak i zvuk njenog glasa i vidjela kako udno zabacuje glavu da
odagna nestanu kosu to joj je uvijek padala na oi. I dok je oslukivala, ili joj se samo priinjalo
da oslukuje, sav prostor oko nje oivje i ispuni se neobinim biima iz sna njene sestrice.
Visoka trava zauta joj pored nogu kad Bijeli Zec kroz nju protra... prestraeni Mi je
pljuskao po oblinjem jezeru... ula je zveket olja iz kojih su Martovski Kuni i njegovi prijatelji
pili aj sjedei za uinom kojoj nikad nije bilo kraja, piskavi glas Kraljiin kako nareuje da se
njenim nesretnim gostima poodsijecaju glave jo jednom je prasence kihalo na Vojvotkinjinom
krilu, dok su oko njega letjeli tanjiri i zdjele i razbijali se u paramparad jo jednom su Grifonov
urlik, kripa Guterove pisaljke po tablici i cviljenje priguene zamoradi ispunjavali vazduh i
preplitali se sa dalekim jecajima nesretne Lane Kornjae.
Sjedjela je tako zatvorenih oiju i pomalo vjerovala da je i sama u Zemlji uda, iako svjesna da
treba samo da otvori oi pa da se sve preobrati u svakidanju stvarnost trava e utati samo na
vjetru, jezero romoriti od trski to se u njemu povijaju zveket olja pretvorie se u zveckanje praporaca na stadu, Kraljiini piskavi krici u glas pastira... a kihanje djeteta, Grifonov urlik i svi ti
drugi udni zvui pretvorie se (znala je to) u nerazumljivu buku uskomeanog seoskog dvorita
dok e mukanje krava u daljini zamijeniti bolne jecaje Lane Kornjae.
Najzad zamisli kako e ta ista njena sestrica postati jednom odrasla ena i u svim svojim
zrelim godinama sauvati bezazlenost i toplinu djetinjeg srca. Kako e okupljati oko sebe drugu
djeicu i dok im bude pripovijedala mnoge udne prie, moda ak i svoj davnanji san o Zemlji
uda, kako e njihove oi zasjati i oivjeti. Kako e saosjeati sa svim njihovim malim jadima i
uivati u svim njihovim malim radostima, sjeajui se svog vlastitog djetinjstva i sretnih dana ljeta.
BILJEKA O PISCU
Lewis Carroll (Luis Kerol), engleski knjievnik i matematiar, ivio je od 1832. do 1898.
godine. Pravo ime mu je bilo Charles Lutwidge Dodgson i bio je profesor matematike i logike na
Chris Collegeu u Oxfordu. Pisac je postao iz ljubavi prema djeci.
Zabavljajui djecu svoga kolege Liddela izmiljao je fantastine prie, a glavna junakinja tih
pria bila je djevojica Alisa, jedna od Liddelovih kerki. "Iao sam na piknik sa tri Liddelove
djevojice, amcem uz rijeku Godstoua. Jeli smo na obali i tek smo se u pola devet vratili u Chris
Churc. Tom prilikom ispriao sam im bajku o Alisinim doivljajima ispod zemlje bajku koju
namjeravam napisati za Alisu", zapisao je Carroll u svom dnevniku jednog vrueg julskog dana
1862. godine. Tako je nastala knjiga "Alisa u zemlji uda". Objavljena je 1865. godine. U njoj su
doli do izraaja Carrollov knjievni talenat, njegova sklonost ka imaginaciji, kombinatorici i
humoru.
Godine 1871. Carroll izdaje i drugu knjigu "Alisa s onu stranu ogledala". Oba djela spadaju u
najuvenije knjige engleske knjievnosti.
"Alisa u zemlji uda" prevedena je na vie od 30 svjetskih jezika, ukljuujui arapski i kineski.
Publicirana je i u specijalnom Brailleovom (Brajlovom) pismu kako bi je mogli itati i slijepi ljudi.
M. .
54
55