I N T E R P R E TA C I J E

Tvrtko Kulenovi}

MODERNO I POSTMODERNO
Moderno i postmoderno doba
Objasniti i opisati odnos pojmova moderno i postmoderno, nije nimalo jednostavno pogotovu ako se u taj odnos logi~no uklju~i i tre}i ~lan tradicionalno. Prije svega, sadr`ina i zna~enje tog odnosa i tih pojmova u {irem kulturnohistorijskom kontekstu, veoma se razlikuje od sadr`ine i zna~enja koji se pojavljuju u kontekstu razvoja knji`evnosti i umjetnosti. Zatim, svaka periodizacija je
nu`no pribli`na i u oba konteksta, na razli~ite na~ine, nesigurna. Po~etak moderne se obi~no smje{ta u doba humanizma i renesanse, ali francuski istori~ar
Jacques Le Goff (@ak Legof), vjerovatno najzna~ajniji `ivi interpretator srednjevjekovne civilizacije u knjizi Druga~iji srednji vijek (Paris, 1978), potpuno isklju~uje renesansu kao zasebnu kulturno-historijski formaciju: za njega je renesansa samo jedna performansa visokog srednjeg vijeka i zavr{ava se tek negdje
u sedamnaestom stolje}u. Takva periodizacija ostvaruje jednu lijepu simetriju
sukoba i kontinuiteta velikih blokova (antika- srednjovjekovlje moderna), u
razvoju civilizacije i dozvoljava preciznije odre|enje ideja moderne koje se bitno razlikuju od ideja renesanse koja je, i po Bertrandu Russelu (Bertrand Rasel),
samo promijenila predmet obo`avanja na mjesto Boga dovela je Antiku. Moderno doba prestaje sa obo`avanjem i uvodi o~ovje~enje i ~ovjekoljublje koje
}e, istina, prerasti u veli~anje ~ovjeka, gospodara prirode i svjetova. ^ovjekova
misao (Mislim, dakle postojim), njegovo znanje, njegova volja, njegov rad, stvaraju i odr`avaju civilizaciju. Me|utim, skala vrijednosti kako upozorava Derrida,
jo{ uvijek je vertikalna, srednjevjekovna: vjera u boljitak, u napredak (svakog
dana u svakom pogledu sve vi{e napredujemo), vjera u budu}nost koja je samo

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 129

Interpretacije
promijenila mjesto; nije vi{e zagrobna nego ovozemaljska. Postmoderna koja je
proizvod druge polovine dvadesetog vijeka, premda se termin pojavljuje jo{ u
devetnaestom stolje}u, zna~i raskid sa ovim optimisti~kim (teolo{kim po prirodi)
mitovima, sa velikom pri~om (meganaracija Lyotard). Ljudske vrijednosti raspore|uju se po horizontali, jedna pored druge, a ne po vertikali, jedna iznad
druge: vjera u te prastare mitove donijela je najstra{nije krvoproli}e u doba najve}eg tehnolo{kog napretka. ^ovjek je bi}e raznovrsnosti i ravnopravnosti: mu{ko i `ensko; crno i bijelo; hri{}anin i musliman; Francuz i Nijemac. Svi su ovi
odnosi u pro{losti bili razlogom te{kih nesporazuma koji i danas traju: postmodernizam ne tra`i nikakvo poravnanje ra~una, nego uvi|anje i po{tovanje razlika u jednom boljem svijetu, sada{njem, a ne budu}em (budu}nost nas ne zanima jer je dio vremenske vertikale na kojoj ispod nje stoje pro{lost i sada{njost). I
Lvinas i Deleuse (Delez) ka`u isto: drugost je druga~ija po sebi a nije nam suprotstavljena. Istina, i Terry Eagleton (Teri Iglton) je u pravu kad ka`e da se
odnos najamni radnik i zemljoposjednik ne mo`e uklju~iti u ovu vrstu razlika jer
je proizvod dru{tvene nepravde koja jo{ uvijek postoji, a kojoj postmoderna misao poklanja malo pa`nje.
Moderna i postmoderna umjetnost
Kada je rije~ o knji`evnosti i umjetnosti, odnos moderno postmoderno (i
tradicionalno) podrazumijeva druga~iju periodizaciju i druga zna~enja pa pojedini autori preporu~uju da se odvojeno i posmatraju uz kori{tenje termina modernizam i postmodernizam. Me|utim kada je u pitanju postmoderno, postoje
tolike podudarnosti izme|u prvog i drugog zna~enja da ih je zapravo nemogu}e razdvajati. S druge strane, upravo je modernizam u knji`evnosti i umjetnosti bio najrazornija negacija modernog svijeta pa bi predlo`eno odvajanje njegovu ogromnu zaslugu u tome u~inilo manje jasnom i obrnuto, kao {to se na primjer vidi iz odli~ne knjige Walthera L. Adamsona Avangardna Firenca od modernizma do fa{izma (Harvard Univeristy Press 1993.), modernizam u umjetnosti u odre|enim slu~ajevima vodio je ka najusijanijim oblicima modernog svijeta,
fa{izmu, komunizmu i bla`oj formi, dana{njoj ameri~koj imperiji. Prije dolaska
na vlast socijalisti~kog realizma u tridesetim godinama dvadesetog stolje}a Sovjetski Savez je u dvadesetim bio mo}no `ari{te umjetni~kog modernizma. Nije
za odbaciti ni ono zapa`anje po kojem je indikativna upotreba metala kao gra|e
u kiparstvu, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Ameri~kih Dr`ava, industrijski orijentiranih sistema. A ako ovo zaklju~ivanje mo`e djelovati ishitreno, slu~aj Italije,
sjajno prikazan u Andersonovoj knjizi, savr{eno je jasan. U~mala devetnaestovjekovna duhovna sredina koja se napregla da dostigne modernisti~ku Evropu, po~ela je sa mitom o Parizu da bi zavr{ila sa futurizmom kao vlastitim proizvodom
koji je propagirao dinami~no stanje i opasno `ivljenje {to }e ubrzo zatim postati
programske ideje Mussolinijevog fa{izma. Razdvojiti moderno postmoderno

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 130

Tvrtko Kulenovi} Moderno i postmoderno

na op}em planu od modernog postmodernog u knji`evnosti i umjetnosti nemogu}e je dakle iz ~isto prakti~nih istorijskih razloga.
Umberto Eco (Eko) je izvanredno dobro pokazao i vrijeme i sadr`aje tih doga|anja u zabilje{kama, napomenama (Postille) uz roman Ime ru`e. Pedesetih
godina, ka`e Ecco, prezirali smo zaplet i likove, a veli~ali eksperimentalne romane koji nijedno od to dvoje nisu imali i koji su uz to bili pisani neprobojnim poetskim jezikom nesposobnim za romanesknu komunikaciju. Podrazumijeva se
da je tu bilo i dobrih romana, ili bar dobre knji`evnosti za mali broj ljudi. Jasno
je naime da takvi romani, bez zapleta i bez likova, mogu biti plod autenti~ne inspiracije na planu stvarala~ke psihologije, i mogu predstavljati zna~ajna istra`ivanja i inovacije na planu estetske strukture, ali na planu recepcije oni jasno svjedo~e o odsustvu volje pisaca za komunikaciju sa ~itaocima.
Zatim je, ka`e Eco, do{ao trenutak kada modernizam (i na estetskom, strukturnom planu) nije mogao dalje: jer je ve} proizveo jedan meta-jezik koji govori o
vlastitim nemogu}im tekstovima. Do{ao je trenutak za promjenu stvarala~kog stava i stvarala~ke svijesti. Nema sumnje da je priroda te promjene u bitnoj mjeri bila odre|ena jednom recepcionisti~kom, ~ak tr`i{nom logikom, nekomunikativno{}u i nerentabilno{}u modernisti~kih romana. Mo`da se do{lo i do shvatanja da je
dvadeseti vijek zapravo vijek gledalaca filma, dok je devetnaesti vijek bio vijek ~italaca romana: ako su se ipak htjeli pisati romani, moralo se u~initi ne{to da se iza|e u susret toj devetnaestovjekovnoj psihologiji. Postmoderni odgovor na modernizam, ka`e Eco, sastoji se u priznanju da pro{lost, po{to ve} ne mo`e biti razorena, jer njeno razaranje vodi u }utanje, mora biti ponovno posje}ena.
Drugi primjer nam je po iskustvu i jeziku bli`i, a u vremenu dvadesetak godina stariji od Ecovih Postillla: ispisao ga je Danilo Ki{ povodom knjige (romana?) Pustolina beogradskog kompozitora Vladana Radovanovi}a. Pustolina je,
ka`e Ki{, pre svega jedna knjiga... bez maskarade fabule, bez junaka, bez psihologije... To je jedna u mukama ro|ena i sa akribijom ra|ena knjiga ~ijih je prvih
{est (!) stranica autor pisao za ne{to manje od dve godine... Naslov Pustolina
je jedini kompromis sa konvencijama (naslov je autor izmislio na insistiranje redakcije)... Ideal novog romana kona~no je postignut...~udesno isprazni lart pour
lart, gorki trijumf tehnokratije... Forma je kona~no odvojena od sadr`ine (ljudskog), konvencije su savladane... Po{tovalac eksperimenta i trpljenja, odan ideji
pobune protiv konvencija, zastajem na granici gde po~inje mucanje, makar morao da zapo~nem svoj roman re~enicom: Zatekoh ujutro ljudske tragove u pesku...
Umetnost mora da zatrpa ponore koje je sama stvorila.
Tehnike postmoderne knji`evnosti
Onaj ko treba da zatrpa ponore koje je moderna stvorila je, svakako, postmoderna. Razloga za zatrpavanje ima mnogo: pitanje je samo rezultata, sredstava i

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 131

Interpretacije
opet jednog sveop{teg zanosa sli~nog onom modernisti~kom, koji nije nikakva
garancija uspjeha. Eco navodi uspostavljanje komunikacije sa ~itaocem kao jedan
od bitnih razloga promjene, ali pojedina djela, naro~ito ameri~kih postmodernista nisu ~itaocu mnogo prihvatljivija od na{e Pustoline. Tehnike, sredstva i postupci koji se navode, nisu mnogo obe}avaju}i, a naj~e{}e nisu ni novi. Jedan od ranih
promotora postmodernizma, ameri~ki kriti~ar Ihab Hassan, navodi slijede}e karakteristike koje posjeduje (treba da posjeduje), ova nova knji`evnost: indeterminacija, fragmentacija, dekanonizacija, ironija, hibridizacija, karnevalizacija, izvedba, konstrukcija, imanencija, desubjektivizacija. Drugi autor, David Lodge (Dejvid Lod`), insisitira na protuslovlju, permutaciji, slu~ajnosti, prekinutom slijedu,
kratkom spoju. Kao primjer prekidanja slijeda navodi tekst iz pri~e Michaelsa Pedesetih godina: Kada je Hru{~ov raskrinkao Staljina, moj cimer je srao krv, sav po`utio i izgubio gotovo svu kosu. Ne ulaze}i u vrijednosno prosu|ivanje, treba se
samo sjetiti ruske poslovice kojom je Bahtin definisao jedan od bitnih Rabelaisovih (Rableovih) knji`evnih postupaka: U ba{ti zova, a u Kijevu ujka. O karnevalizaciji (Hassan), Bahtin je, opet povodom Rabelaisa napisao ~itavu knjigu. Mnoge od navedenih kvalifikacija primjenljive su na engleske pisce osamnaestog vijeka, posebno na Sterna i njegov roman Tristram Shandy (Tristram [endi). Za intertekstualnost je zanimljiv primjer koji Roman Jakobson navodi u intervjuu za pariski ~asopis Critique 1976. godine: Jedan od dvojice osniva~a slovenske crkve u
devetom vijeku, Sveti Metodije, sastavio je jedan kanon, {to }e re}i jednu vrstu himne u ~ast Dimitrija Solunskog upli}u}i u njega motive iz Solomonove Pjesme nad
pjesmama. Da bismo ga shvatili, morali smo se obratiti na{oj epohi... Fantasti~an
primjer autocitatnosti je Boris Piljnjak, ruski i sovjetski pisac dvadesetih i tridesetih godina pro{log vijeka koji je ~itave svoje ranije spise unosio u nove spise, ~itave knjige u nove knjige bez vidljivih {avova. Uostalom, i u navedenom eseju Danila Ki{a postoji o~igledna intertekstualna veza sa romanom Robinson Crusoe Daniela Defoea, a Ki{ svakako nije imao ambicija da postane postmodernist. Iskaz:
...makar morao da zapo~nem svoj roman re~enicom Zatekoh ujutro ljudske tragove
u pesku, odnosi se bez ikakve najave na dio romana u kojem }e Robinson upoznati svoga budu}eg slugu Petka. U istom iskazu nalazi se jo{ jedna bitna odlika
postmodernizma: mala pri~a (mini naracija) prema velikoj pri~i (mega naracija) modernizma (Lyotard) samo ljudski tragovi u pijesku.
Naravno, kad se uz pomo} ovih i drugih specifi~nih postmodernisti~kih knji`evnih postupaka ostvare duboki i dubinski uvidi u situaciju savremenog ~ovjeka dobije se i novo i potrebno, i ono {to je u skladu sa zahtjevima vremena. Postmodernizam je igra, ali knji`evnost je uvijek igra sa krupnim ulogom, ljudskim
anga`manom i ako i kada jeste takva, onda postmodernisti~ke specifi~nosti mogu predstavljati zna~ajan doprinos. Ironija, koju u nabrajanju spominje Hassan,
jedan je od stubova postmoderne kulture i knji`evnosti. Stara je koliko i evropska civilizacija, pojavljuje se u gr~koj pismenosti i knji`evnosti (eironei). Jednu od

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 132

Tvrtko Kulenovi} Moderno i postmoderno

najboljih definicija ironije dao je u devetnaestom vijeku Wilhelm Schlegel (Vilhelm [legel), a u dvadesetom vijeku, u odnosu na knji`evnost, Jean Starobinski:
...ironija se ne sastoji u skepti~kom negiranju stvarala~ke kombinacije, nego u
posredni~kom postavljanju izme|u entuzijazma i skepse. U savremenom svijetu je neizbje`na, prvo u odnosu na smije{ne zanose i ideale modernog svijeta, a
zatim i u odnosu na na{u nesposobnost da imamo zanose i ideale. Dovoljno smo
pametni da ne budemo nesre}ni, a znamo da ne mo`emo biti sre}ni. Ona nam
poma`e da prevazi|emo neke rane nesporazume u tuma~enju postmodernizma. U arhitekturi, gdje se rije~ postmoderna vjerovatno prvi puta pojavila kao
oznaka za ne{to va`no, u knjizi Charlesa Jencksa (^arlsa D`enksa), postojalo je
jednostavno tuma~enje prijelaza sa modernog na postmoderno koje se lako pro{irilo i na druge oblasti, pa i na knji`evnost. Sanduci moderne arhitekture neograni~eno su se razmno`ili, postali su dosadni i deprimiraju}i, a oduvijek su bili
neljudski. Jedan od njenih najve}ih zagovornika, Adolf Loos, rekao je da je ornament u arhitekturi zlo~in. Moralo je do}i do promjene u kojoj }e se graditelji
vratiti uzorima i stilovima iz pro{losti i to ne jednom stilu, nego eklekti~koj sintezi vi{e njih, raznim oblicima ornamentalnosti i ki}enosti koji }e nam `ivot u~initi ljep{im, bogatijim i sadr`ajnijim. Istina, u doba kamena i cigle moderna arhitektura je mogla biti i neljudska i deprimiraju}a, ali sa dolaskom stakla i aluminija kao gra|evnih materijala stvorila je ambijentalnu bajku kakvu nije stvorila
nijedna ranija arhitektura; stare crkve, rijeke, oblaci, ogledali su se u ogromnim
neboderima trepere}i. Zatim, kao i u slu~aju knji`evnosti te savremene katedrale pokazale su se dosadnijim i naro~ito, neukusnijim od modernisti~kih sanduka. Postmoderna arhitektura samim svojim eklekticizmom pokazuje da ne zna~i
vra}anje niti jednoj od na{ih mnogobrojnih pro{losti. Nije ru`na, ali je veoma
neobavezuju}a i neprecizna fraza kada se ka`e da ona zna~i vra}anje svim njima
istovremeno: ona samo zna~i vra}anje jednom svevremenom, nemogu}em i nepostoje}em raju, a prema nepostoje}im rajevima moramo se odnositi sa ironijom. Ta ironija je u postmodernoj arhitekturi primjetna (ona dakle ne zna~i tek
prost obra~un sa modernom arhitekturom), ali onome koji ironiju ne primje}uje
dozvoljeno je da u toj arhitekturi vidi savremene katedrale, i da im se divi na na~in na koji se divio drevnim katedralama. Paradigma tradicionalne umjetnosti je
ogledalo, odraz (svete) realnosti, paradigma moderne umjetnosti mo`e biti svjetiljka koja osvjetljava i sebe i svijet istovremeno, ali paradigma postmoderne je
dvorana mnogobrojnih, ~esto razbijenih i deformi{u}ih ogledala, dvorana u kojoj smo osu|eni da duhovno `ivimo.
Ironija i drugost: dva stuba postmoderne knji`evnosti
Ironija je neizbje`no osje}anje postmodernog ~ovjeka, postmoderna knji`evnost mu mo`e pomo}i da to osje}anje oplemeni, usavr{i, ograni~i. Umberto Eco
na {irokom planu razra|uje na~ine pojavljivanja ironije u postmodernoj knji`e-

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 133

Interpretacije
vnosti. Kao {to onaj koji ne vidi ironiju u postmodernoj arhitekturi ima pravo da
se divi novim katedralama, tako i onaj koji ~ita postmodernisti~ke knjige mo`e
ih ~itati na dva na~ina. Ljubavni roman je jo{ uvijek mogu}, ali u njemu junak
vi{e ne}e re}i junakinji: Draga ja te ludo volim!, nego: Draga ja te ludo volim
kao {to bi rekla Liala, (talijanska Marija Juri} Zagorka). Ili u varijanti koju je Ecco naveo svojim ameri~kim studentima, postmodernizam je stav ~ovjeka koji je
zaljubljen u veoma obrazovanu `enu i koji zna da joj ne mo`e re}i volim te ludo,
jer on zna da ona zna (i da ona zna da on zna) da je te rije~i ve} napisala Barbara Cartland (Kartlend), (poznata ameri~ka spisateljica banalnih ljubavnih romana koja je nedavno preminula u dubokoj starosti). Kao {to postmoderni pisac ne
mo`e vi{e napisati jednostavno Draga, ja te neizmjerno volim, tako je moderni pisac Paul Valry (Pol Valeri) rekao da ne mo`e napisati re~enicu Markiza je iza{la u
pet sati. Ali Valry je bio pjesnik i nije morao pisati romane, a romanopisac to mora, samo {to onda takav jedan iskaz, ako je na{ romanopisac postmodernista, prika~i jednoj talijanskoj ili jednoj ameri~koj autorici jeftinih romana i na taj na~in
spira ljagu sa sebe, a ~italac }e ~itati onako kako zna i kako `eli: po`eljno je da
shvati ironiju, ali prije svega je va`no da ~ita.
To je dakako pojednostavljen i drasti~an primjer ironije kakav ne postoji u
Ecovom djelu, ali sama ironija postoji, na vi{e na~ina, izme|u ostalog i na klasi~an na~in, kroz pona{anje likova: kad mladi Adso, zapisiva~ i pripovjeda~ zgrije{i sa `enom, njegov u~itelj, vo|a, prijatelj i glavni junak njegovog spisa, William,
o~itat }e mu bukvicu direktnim citatom crkvenog pisca u kojem se govori da je
`ena vre}a blata, da se sastoji od sluzi i od krvi, od vlage i `u~i, a zatim }e mu po
engleski i sa razumijevanjem namignuti pa }e time teolo{ki citat dobiti drugo
zna~enje. Adso o njemu zapisuje i ovaj komentar: Vi{e puta sam ga ~uo kako govori sa mnogo skepticizma o op{tim idejama i sa velikim po{tovanjem o pojedina~nim stvarima. A ovako William sam komentari{e popularnu srednjevjekovnu metaforu o ogledalu svijeta: Da bi postojalo ogledalo svijeta, trebalo bi da
svijet ima oblik. Malo kasnije }e re}i starom Jorgeu da |avo nije princip materije, |avo je arogancija duha, vera bez osmeha, istina koja se nikada ne dovodi u
sumnju. Na ovim mjestima postmodernisti~ki stavovi koji su ranije obja{njeni
postaju jednostavno op{teljudski stavovi.
Jedan od bitnih aspekata modernisti~ke revolucije bio je upravo raskid sa
banalnom komunikacijom izme|u umjetnika i konsumenta umjetnosti koja je
u tradicionalnoj kulturi vladala. Umjetnik slikar je nudio likovnu ravnote`u,
slo`ene odnose linija, boja i povr{ina, a konsument umjetnosti je primao temu,
pri~u, govorio je Ja sam ovdje bio i Ovaj portret li~i.... Modernisti~ki umjetnik
je stao na stanovi{te da to tako dalje ne ide: on }e sada ponuditi samo ~istu ravnote`u likovnih elemenata, slju{tit }e tematsku fasadu sa tradicionalne slike,
natjerat }e konsumenta da sliku gleda onako kako se ona mora gledati, a u protivnom ne treba nikako da je gleda. Na isti na~in moderni pisac je, malo pregla-

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 134

Tvrtko Kulenovi} Moderno i postmoderno

sno odbacivao ~itaoca. Postmoderni pisac ga malo preglasno grli, ali to grljenje
nije sasvim iskreno, romanti~arsko, nevino i naivno (Eco), nego je jedna vrsta
lukavstva i strategije. I taj, takav odnos je jedan od aspekata postmodernisti~ke
ironije koju ~italac mo`e i ne mora da shvati. Kao {to mo`e (ima pravo) da ~ita
tekst i ovako i onako i sa svije{}u o impliciranoj ironiji i bez nje, i sa osje}anjem
da se nalazi u jednom modernom svijetu, i sa osje}anjem da se jednostavno vratio tradiciji. Onaj ko ~ita na prvi na~in i{~itava razliku, onaj ko ~ita na drugi na~in, ipak ~ita. Bitna razlika izme|u modernizma i postmodernizma, ka`e Eco je
u tome {to u prvom slu~aju onaj koji nije razumio igru morao je da odbaci cijelu stvar, dok je u drugom dopustivo ne razumjeti igru i prihvatiti cijelu stvar
ozbiljno. Uvijek postoji neko ko ironi~an govor shvata ozbiljno. U tome je kvalitet i rizik ironije.
U vezi sa ironijom je i drugi nose}i stub postmoderne u teoriji, a sude}i po
ve} znatnom broju zna~ajnih ostvarenja, i u knji`evnoj praksi. On je u vezi i sa
~injenicom da je postmoderni svijet horizontalan svijet, dok je moderni svijet bio
vertikalan svijet koji je svoju vertikalu naslijedio od srednjeg vijeka (po sadr`aju
bila je to druga vrsta vertikale, ali po strukturi ipak vertikala). Horizontalni svijet podrazumijeva stanje u kojem svaki njegov stanovnik, svaki u~esnik u njemu
`eli da upozna svoje bliske daleke susjede, da se s njima pove`e, da sau~estvuje: mu{karac sa `enom, bijelac sa crncem, Francuz sa Nijemcem i obratno. Terry
Eagleton, koji postmodernizmu mnogo {to{ta zamjera, tvrdi da je jedna od njegovih najzna~ajnijih karakteristika i naj~vr{}ih veza izme|u njegovih mnogobrojnih diskursa pitanje o Drugom. Drugi se pojavljuje sa modernisti~kim svijetom (srednji vijek ga ne poznaje), ali je u po~etku bio samo divljak kome mi donosimo civilizaciju (pripitomljavanje Vladimir Biti), zatim kao sasu{eni cvijetak u herbariju kojeg kao takvog posmatramo. Bitna promjena nastaje zapravo
tek sa Lvi-Straussom (Levi-Stros) i strukturalnom antropologijom, ali je i to bilo posmatranje izvana kako u nauci i mora biti. Knji`evnost me|utim otvara
mogu}nost, (a postmoderna knji`evnost na njoj insistira), posmatranja iznutra ili
kako ka`e Mihail Ep{tejn u knjizi Postmodernizam, mogu}nost da ~ujemo drugoga u sebi, koji on povezuje sa ironijom ironija nala`enja drugoga u sebi.
U vezi sa takvim zadatkom ostvaruju se i mnoge bitne spoljne karakteristike postmoderne knji`evnosti, esejiziranje na primjer. Da bismo prona{li drugoga u sebi slu`imo se svim raspolo`ivim sredstvima, dakle i direktnim mi{ljenjem,
obja{njenjem, koje postmodernizam sa svojom slobodom od okvira, dozvoljava i podrazumijeva. U vezi s njim su i pojedini oblici povratka pro{losti, obnovljeni interes za biografiju pisca, na primjer. Jer za razumijevanje iznutra nije dovoljno znanje ni ma{ta, neophodno je li~no iskustvo ili iskustvo koje se talo`enjem pretvara u li~no. Eco je na kulturi srednjeg vijeka doktorirao, o njemu je
objavio svoje prve radove: To je jedino doba koje stvarno poznajem, ka`e, a
ako neko `eli da pi{e roman, mora da zna kako ljudi idu, sjede, jedu, piju, ~itaju,

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 135

Interpretacije
vole o srednjem vijeku imam takve informacije iz prve ruke, dok o na{em vremenu znam samo posredno, samo ono {to vidim na televizijskom ekranu. Poput
ljubavnog, mogu} je dakle i historijski roman, ali takav koji kao Ime ru`e podrazumijeva pronala`enje vremenskog drugog u sebi. Mogu}a je ~ak i knji`evna
biografija, dakle jedan od najperifernijih oblika tradicionalne knji`evnosti, ali takva kakva je Flaubertova papiga Juliana Barnesa (D`ulijana Barnsa). Ta duhovita i
pismena, ali suvi{na Flaubertova biografija postaje veliki roman u trenutku kad
saznajemo da je `ena pripovjeda~a umrla istom smr}u kao i Ema Bovary, samoubojstvom trovanjem. To onda vi{e nije nikakva biografija nego nala`enje drugog, Charlesa Bovarya ([arl Bovari), u sebi. Mogu}e je putovanje Kroz pustinju
i pra{umu, kroz pustinju i pra{umu Evrope na kraju Drugog svjetskog rata na
koje nas vodi Michael Ondaatje u Engleskom pacijentu, a putnici su jedan Ma|ar,
dvoje Kana|ana, jedan Indijac Sikh i vi{e Engleza od kojih bar dvojica spadaju me|u glavne likove. U svakoj ozbiljnoj analizi ovog romana nu`no je uo~iti da
je Michael Ondaatje potomak Holan|ana moreplovaca i osvaja~a koji su se prije vi{e vijekova doselili na Ceylon, da je ostatak vremena do danas njegova porodica tamo provela, da bi se sam pisac kao mlad ~ovjek odselio u Kanadu da tamo `ivi i pi{e. Postmoderni roman se ne pi{e O, on se pi{e U: predstavlja ne samo me|usobni unutra{nji dijalog raznih formi, putopisa, dnevnika, eseja, poetskog zapisa, ispovijesti, nego i dijalog naroda sa narodima, dr`ava sa dr`avama,
gradova sa gradovima, a za takav dijalog potrebno je ne znanje iz herbarija nego iskustvo su`ivota. Knji`evnost je nauka o drugom, rekao je Eliot. Postmoderna knji`evnost tu zada}u ispunjava sa predano{}u, vi{estrukom kompetencijom
i vidljivim uspjehom.
Moderna je bila udarna epoha, mo`da najve}i prijelom i prolom u historiji
knji`evnosti. Logi~no je da najradikalniji modernisti nisu nu`no i najzna~ajniji
modernisti. Veliki modernizam mo`e biti veoma tih, o ~emu sjajno govori Jovan
Hristi} u knjizi Oblici moderne knji`evnosti uvode}i pojam izmaglice: Thomas
Mann u nesumnjivo velikom i tipi~no tradicionalnom romanu Budenbrokovi
uspostavlja ~ist i neposredan odnos pisca prema stvarnosti. Naprotiv, u ^arobnom brijegu, isto tako nesumnjivo velikom romanu, u odnos izme|u pisca i
stvarnosti uvla~i se zavjesa, pojavljuje se izmaglica, zamagljuje se vi|enje stvarnosti koje je u romanu ostvareno, kao rezultat beskrajnih platonovskih dijaloga
Nafte i Setembrinija, sa sokratovskim Setembrinijevim besedama i najdivnijim
esejem o ljudskom telu {to ga knji`evnost poznaje (koji Hans Kastorp izgovara
Klavdiji [o{a za Valpurgijske no}i).
Najve}i primjer tihog i blagog moderniste u knji`evnosti jeste vjerojatno Marcel Proust. Na drugom mjestu i drugim povodom citirali smo definiciju po kojoj
je Marcel Proust genijalni noj: ni{ta nije znao, ili nije pokazao da i{ta zna o krupnim umjetni~kim (modernisti~kim) doga|ajima njegovog vremena, o ekspresionizmu, kubizmu, o jazzu: francuski novi romansijeri nisu sebi uzor tra`ili u nje-

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 136

Tvrtko Kulenovi} Moderno i postmoderno

mu, nego u Joyceu. Proust je naravno veliki moderni pisac jer je uspio ono {to niko prije njega nije uspio, niti je namjeravao da u~ini, da dovede pro{li `ivot u sada{nji `ivot u jedinom mogu}em obliku kao duhovni `ivot, koji je, ne samo za
njega, jedini su{tinski, stvarno postoje}i. Ta definicija je jasna i kratka, ali nije samo ona u pitanju: Proust se s razlogom svrstava u veliku tradiciju psihologa u
francuskoj knji`evnosti, no razlika izme|u njega i njegovih prethodnika (i savremenika) je kao razlika izme|u filmskog krupnog plana i obi~nog kadra, snimka.
Uve}ani snimak mogu} je u fotografiji (blow-up), pa i u slikarstvu (portret velikih
dimenzija), ali krupni plan nije uve}ani snimak nego oboga}ena stvarnost: ljudsko lice u krupnom planu ne zna~i uve}anje nego oboga}eno saznanje, koje opet
nije samo sebi svrha, nego se uklapa u stvarala~ke strategije autora koje su dakle
i same modernisti~ke, otkrivala~ke i u tom smislu su{tinske. Bella Balasz upozorava kako krupni plan `ilice na sljepoo~nici lika koji u~estvuje u tu~i, daje toj tu~i, sasvim novo pro{ireno zna~enje. Na sli~an na~in prikazi ljubavi, i posebno
ljubomore kod Prousta, predstavljaju potpuno nova vi|enja ljudske stvarnosti,
nove dubinske i {irokokutne uvide kakvi ne postoje u ranijim prikazima, ~ak i ako
su u tim prikazima bili dramati~niji, o{triji, sudbonosniji.
Dok je tradicionalna knji`evnost jednostavno `eljela da nam pru`i sliku
stvarnosti, moderna je bila traganje za su{tinama koje je svaki pisac ostvario na
svoj na~in. Za Prousta je `ivot bio oprostivo ru`na kavalkada likova i situacija koja se mogla popraviti prela`enjem u duhovni `ivot, jedini su{tinski i stabilan, {to
se postizalo dovo|enjem pro{losti u sada{njost uz pomo} knji`evnih tehnika. Za
Kafku je Milena Jasenska rekla kako je on `ivot vidio toliko jasno da mu je bio
nepodno{ljiv. On je su{tinu predstavljao kao izvrnutu rukavicu na kojoj je sve
bilo razli~ito od rukavice u normalnom stanju i sve isto, a zajedno podjednako
odvratno. Za Joycea je jedini stabilan i su{tinski oblik `ivota bio jezik, oblikovan,
razumljivo, ne samo rije~ima i sintakti~kim obratima nego i na~inima knji`evnog
oblikovanja.
Za postmodernu ne postoje su{tine, ona nije zainteresovana za su{tine, ili je
zainteresovana za toliko mno{tvo su{tina da se one u tom mno{tvu niveliraju,
kre}u se na fabri~koj pokretnoj traci gdje se mno{tvo elemenata i sadr`aja nu`no
svodi na ono {to nam je u tom kretanju blizu. @elimo da upoznamo one koji putuju ispred nas i iza nas, prvo dakako najbli`e susjede, a zatim i one dalje onoliko koliko nam to okolnosti dopu{taju. Briljantan primjer za to je Engleski pacijent
koji okuplja ljude dovedene sa raznih strana svijeta, a u specifi~noj situaciji okupljanja, u ratu.
Esejiziranje u postmodernoj knji`evnosti ne donosi ni izmaglicu kao kod
Manna, ni usijanje duha kao kod radikalnih modernista nego jednostavno
predstavlja jednu od knji`evnih tehnika paralelnu sa poetizacijom, dramatizacijom, memoarizacijom i dnevni~kom orijentacijom. Esej u postmodernoj knji`evnosti mo`e biti i neposredna knji`evna kritika kakvu je te{ko bilo zamisliti i u

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 137

Interpretacije
modernoj i u realizmu: Julian Barnes u Flaubertovoj papigi posredno raspravlja sa gospo|om Edith Starkey, engleskom romanistkinjom koja je u knjizi o Flaubertu nagovijestila da je on, u usporedbi sa Balzacom, nepa`ljiv pisac koji nagovje{taj jest apsurdan bez obzira na argumente kojima se pokriva. Ona naime
ka`e da dok Balzac sa pa`njom prati svoje junake, Emma Bovary kod Flauberta
ima jednom o~i crne, drugi puta plave, tre}i put su jednostavno svijetle}e. Barnes ispisuje izvanredne esejisti~ke stranice o tome kako se boja o~iju kod ~ovjeka mijenja u zavisnosti od situacije u kojoj se u odre|enom trenutku nalazi. O~i
Emme Bovary imaju jednu boju na balu kod lokalnog vlastelina koji za nju predstavlja vrata u vi{i oblik `ivota, drugu boju kada se ujutro budi pod pogledom
mu{karca koji je voli, sasvim tre}u boju u nekoj tre}oj situaciji itd.
LITERATURA:
Postmodernizam (zbornik), Republika, Zagreb 1985.
@an-Fransoa Liotar: Postmoderno stanje, Novi Sad 1978.
David Lodge: Na~ini modernog pisanja, Zagreb 1988.
Peter Birger: Teorija avangarde, Beograd 1998.
Terry Eagleton: Knji`evne teorije, Zagreb 1980.
Teri Iglton: Iluzije postmodernizma, Novi Sad 1977.
Jean Baudrillard: Simulacija i zbilja, Zagreb 2001.
Linda Ha~ion: Poetika postmodernizma, Novi Sad 1996.
Mihail Ep{tejn: Postmodernizam, Beograd 1998.
Miroslav Beker: Suvremene knji`evne teorije, Zagreb 1999.
Zdenko Le{i}: Nova ~itanja: poststrukturalisti~ka ~itanka, Sarajevo 2003.
Kristofer Noris: Dekonstrukcija, Beograd 1990.
Jovan Hristi}: Oblici moderne knji`evnosti, Beograd 1967.

izraz

novi

juli-decembar 2006, strana 138